Heinrich Institoris & Jacob Sprenger - Malleus Maleficarum malj koji ubija vjestice

Čitamo i da je isti blagoslov primio Blaženi Toma4, naučitelj naše­
ga Reda, kojega su braća zatočila jer je pristupio ovome Redu; želeći
ga podlegnuti kušnji, poslali su mu zavodljivu i raskošno nakićenu blu­
dnicu. No, kada ju je naučitelj ugledao, odjurio je do ognjišta, ugrabio
goruću baklju i njome istjerao to oruđe požude iz svoje tamnice; potom
se ispruži na tlu moleći Boga da mu podari čistoću, te tako zaspe. U snu
mu se pojave dva anđela govoreći mu: "Gle, na Božji te nalog opasuje­
mo ovim pojasom nevinosti, koji ne smiješ izgubiti nijednom sličnom
kušnjom; niti se može steći zaslugom ljudske krijeposti, već ga može
darovati samo Bog." Potom osjeti kako mu se oko tijela steže pojas, te
krikne i probudi se. Od toga je trenutka znao da mu je darovan tako
velik dar nevinosti, da je od tada zazirao od svih tjelesnih ugoda, toli­
ko da čak nije mogao razgovarati sa ženom, osim pod prisilom, no bio je
uporan u svojoj savršenoj krijeposti. Navedeno izvodimo iz Niderova
Mravinjaka.

Dakle, osim te tri kategorije ljudi, nitko nije siguran od vještičjih vra-
džbina. Jer svi su ostali podložni čarolijama ili kušnji kakve vradžbine,
i to na osamnaest načina koja ćemo sada izložiti. Prvo nam valja redom
opisati te načine, kako bismo poslije mogli iscrpnije izložiti kojim se
sredstvima začarani mogu izliječiti. A kako bismo jasnije opisali tih
osamnaest metoda, izložili smo ih u mnogim poglavljima koja slijede.
Prvo ćemo pokazati na koje se sve načine vještice uvode u čarobnjaštvo,
i kako navode nevine djevojke da u što većem broju napučuju njihovu
nevjerničku družinu. Potom opisujemo kako vještice ispovijedaju svoje
svetogrđe i kakvim se prisegama zaklinju na poslušnost vragu. Treće,
pokazat ćemo kako se tjelesno ili duševno prenose s mjesta na mjesto.
Četvrto, kako opće s demonima inkubima. Peto, kako vrše svoje čaroli­
je crkvenim sakramentima, i osobito, kako uz Božje dopuštenje mogu
nanositi štetu svim stvorenjima, osim nebeskim tijelima. Šesto, opisat
ćemo na koji način sprječavaju regenerativne moći. Sedmo, kako mogu

4) 'Blaženi Toma'. Na nagovor svoje majke Teodore, grofice Teana, Landolfo i Rinaldo,
vojnici u službi cara Fridrika, oteli su svoga brata sv. Tomu, koji je otprilike u razdoblju iz­
među 1240. i kolovoza 1243., pristupio dominikanskome redu, dok je putovao iz Napulja u
Rim, na cesti pokraj Aquapendentea. Gotovo su ga dvije godine držali zatočenog u utvrdi San
Giovanni u Rocca Secci. Svoju viziju svetih anđela, koji ga obdariše bijelim pojasom nevinosti,
povjerio je svom odanom prijatelju Reginaldu od Piperna. Jedan od simbola pripadnika do­
minikanskog reda, bijeli je pojas koji se nosi u znak sjećanja na taj događaj, i za koji je propi­
san poseban blagoslov: "Benedictio Cinguli S. Thomae aquinatis Ad Servandam Castiatem. "

opsjenom odstraniti muški ud. Osmo, kako pretvaraju ljude u životinje.
Deveto, kako demoni nekom opsjenom ili prividom, mogu ući u um ne
ozljeđujući mu dušu. Deseto, kako demoni uz pomoć vještica katkad
opsjedaju ljudska tijela. Jedanaesto, kako izazivaju svakojake bolesti,
i to općenito. Dvanaesto, pobliže ćemo opisati izvjesne slabosti. Trina­
esto, kako vještice-primalje nanose najveću štetu, ubijajući djecu ili ih
bezbožno žrtvujući demonima. Četrnaesto, kako izazivaju najrazličitije
pošasti kojima nanose štetu životinjama. Petnaesto, kako izazivaju tuče
i oluje, grmljavine i munje, kojima pogađaju ljude i životinje. Šesna­
esto, sedamnaesto i osamnaesto, tri načina kojima se samo muškarci,
a ne žene priklanjaju čarobnjaštvu. Nakon toga će uslijediti pitanje o
načinima, kojima se učinci tih vrsta čarobnjaštva mogu odstraniti.

No, neka nitko ne pomisli da će ovdje izloženim različitim načinima,
kojima se vrše razni oblici čarobnjaštva, steći potpuno znanje o tim
radnjama; jer, takvo bi mu znanje malo koristilo, štoviše, moglo bi mu
štetiti. Takvo znanje nije zapisano čak ni u zabranjenim nekromantskim
knjigama; jer, čarobnjaštvo se ne uči iz knjiga, niti se njime bave upu­
ćeni, već posve neuki i to bez potvrde ili iskustva, bez kojega se nitko
ne može baviti čarobnjaštvom u svojstvu vještice.

Nadalje, te smo načine nabrojali ovdje na početku, ne bi li se njihova
djela učinila nevjerojatnima, kako se to često do sada mislilo, što je
nanijelo veliku štetu vjeri i doprinijelo povećanju broja vještica. No,
tvrdi li itko da, s obzirom na to, nekim ljudima čarobnjačke radnje ne
mogu nauditi, jer (kako je gore dokazano) uživaju zaštitu zvijezda,
zvijezdama valja pripisati i nečiju začaranost, kao da je predodređeno
hoće li neki čovjek biti imun ili podložan čarobnjaštvu, takav onda ne
razumijeva ispravno tvrdnje naučitelja, i to u nekoliko pogleda.

Stoga, prvo što se može reći jest, da nebeska tijela upravljaju trima
ljudskim svojstvima, naime, slobodnom voljom, činom poimanja i tje­
lesnim radnjama. Prvim, kako je rečeno, izravno i isključivo upravlja Bog,
drugim anđeo, a trećim upravlja, premda ne prisiljava, nebesko tijelo.

Drugo, iz onoga što je rečeno jasno proizlazi da Bog izravno uprav­
lja izborom i voljom, kako veli sv. Pavao: "Bog je Svojom dobrom vo­
ljom učinio da želimo i da djelujemo": a ljudskim razumom upravlja
Bog posredstvom anđela. Sukladno tomu, sve tjelesne osobine, bilo one
unutarnje, kao što su moći i spoznaja stečena unutarnjim tjelesnim mo­
ćima, ili one vanjske, kao što su bolest i zdravlje, raspodjeljuju nebe-

ska tijela posredstvom anđela. A kada Dionizije u četvrtome poglavlju
knjige O božanskim imenima, veli da su nebeska tijela uzrok zbivanja
na ovome svijetu, to valja razumjeti kao prirodno zdravlje i bolest. Ali
bolesti o kojima govorimo su nadnaravne, jer ih izaziva vrag svojom
moći i uz pristanak Božji. Stoga ne možemo reći da je čovjek začaran pod
utjecajem zvijezda; premda ne možemo pouzdano reći da neki ljudi ne
mogu biti začarani pod utjecajem zvijezda.

Ali na prigovor da ta dva suprotna učinka moraju imati isti uzrok,
te da se klatno mora gibati na obje strane, odgovaramo da kada zvijezde
štite čovjeka od tih nadnaravnih bolesti, to čine posredno, jer ta zaštita
proistječe iz anđeoske sile, koja može osnažiti njihov utjecaj, tako da ga
neprijatelj ne može svojom zlobom nadvladati; a ta se anđeoska sila može
prenositi posredstvom zvijezda. Naime, može se dogoditi da Bog Svojom
moći, koja u takvim slučajevima uvijek djeluje posredno, iznenada
promijeni tijek života čovjeka na samrti, šaljući neku silu očuvanja,
umjesto prirodnoga nedostatka u čovjeku i u njegovoj prevladavajućoj
moći. Slično tomu, možemo reći da čovjek podložan čarobnjaštvu, može
biti od njega zaštićen, ili da ta zaštita proizlazi od anđela, kojega mu
je Bog poslao kao zaštitnika; a ta vrsta zaštite natkriljuje sve ostale.

I kada se kaže u Jeremiji (xxii): "Upišite za ovoga čovjeka: Bez
djece. Život mu se nije posrećio", to valja razumjeti s obzirom na izbor
volje, kojim jedan čovjek napreduje, a drugi ne; i to se može pripisati
utjecaju zvijezda. Naprimjer: na jednoga čovjeka zvijezde mogu utje­
cati tako da donese pravi izbor, kao što je pristupanje nekom vjerskom
redu. A kada mu um prosvjetljenjem bude potaknut na promišljanje o
toj odluci, i kada mu Bog usmjeri volju ka ostvarenju te odluke, za ta­
kvoga se čovjeka kaže da je dobro napredovao. Slično vrijedi za čovje­
ka koji naginje kakvome zvanju ili kakvoj drugoj korisnoj stvari. S
druge strane, nesretnim ćemo nazvati čovjeka čiji izbor više sile usmje­
re k nekim nekorisnim stvarima.

U svojoj trećoj knjizi Summe protiv pogana, kao i na nekim drugim
mjestima, sv. Toma govori o tim i mnogim drugim mišljenjima kada
raspravlja zašto je neki čovjek visoka, a drugi niska roda, zašto je netko
sretan, a netko nesretan, ili zašto neki imaju dobro vodstvo i zaštitu.
Naime, za nekoga se čovjeka kaže da je visoka ili niska roda i, shodno
tomu, da je rođen sretan ili nesretan zbog određenog položaja zvijezda;
a ukoliko ga prosvjetljuje anđeo i on slijedi takvo prosvjetljenje,

kažemo da uživa dobru ili lošu zaštitu. A s obzirom na to kako ga Bog
upravlja k dobru i on dobro čini, tvrdi se da se njime dobro upravlja.
No, ovdje nema mjesta raspravi o tim izborima, jer se ovdje bavimo
načinima zaštite od čarobnjaštva; a o toj smo temi dovoljno rekli. U
nastavku ćemo opisati vještičje obrede, a prije svega načine kojima
vabe nedužne da sudjeluju u njihovim bezboštvima.

I. POGLAVLJE

O nekoliko načina kojima demoni uz pomoć vještica,

potiču i vabe nedužne da u što većem broju napučuju

tu opaku družbu.

Tri su glavna načina kojima demoni posredstvom vještica podjar-
mljuju nedužne, i neprestano uvećavaju to bezbožno umijeće. Prvo,
to čine klonulošću, nanoseći strašne gubitke njihovim svjetovnim do­
brima. Kako veli sv. Grgur: "Đavao nas često iskušava da pokleknemo
umoru." A iz toga valja razumjeti da čovjek ima moć oduprijeti se takvom
iskušenju, ali Bog ga dopušta kako bi nas upozorio da ne pokleknemo
lijenosti. U tome smislu valja protumačiti izreku iz Sudaca (ii), gdje
se kaže da Bog nije uništio one narode kako bi njima stavio Izrael na
kušnju; i govori se o susjednim narodima, Kanaacima, Jebusejcima i
drugima. I danas ne dopušta uništenje husita i ostalih heretika. Stoga
demoni uz pomoć vještica, nanose svjetovne gubitke njihovim nedužnim
susjedima, prisiljavajući ih, tako, da preklinju vještice za pomoć i od njih
traže savjet; tomu nas je mnogo puta poučilo iskustvo.

Poznajemo stranca iz augsburške biskupije, koji je prije nego li je
navršio četrdeset ljeta, čarobnjaštvom izgubio sve svoje konje. Njego­
va je žena radi toga klonula duhom, pa se utekla za pomoć vješticama
i, slijedeći njihov savjet, premda bezbožan, sve konje koje je muž nakon
toga kupio (jer bio je vozar), zaštitila je od čarobnjaštva.

Koliko smo još takvih iskaza čuli u našoj inkvizitorskoj službi, a u
kojima su nam žene priznavale kako su radi svojih krava, koje više nisu
davale mlijeka, ili su trpjele od kakve druge štete, zatražile savjet sum­
njivih vještica, koje su ih čak opskrbljivale potrepštinama, pod uvjetom
da nekom duhu nešto obećaju; a kada su ih upitale što mu moraju obe­
ćati, vještice su im odgovorile da nije riječ ni o kakvoj velikoj stvari,

već da moraju pristati izvršiti upute toga gospodara u svezi određenih
radnji tijekom svete mise, ili da štogod prešute u svojoj ispovijedi sve­
ćenicima.

Ovdje valja istaknuti, a što smo prethodno navijestili, da su te opa­
čine u početku neznatne i tričave, tako, primjerice, u vrijeme uznesenja
Tijela Kristovog pljuju na zemlju, zatvaraju oči ili izgovaraju neke
isprazne riječi. Poznajemo ženu koja još uvijek živi pod zaštitom svje­
tovnoga zakona, a koja u trenutku kada svećenik na misnoj svečanosti
blagoslivlja ljude govoreći Dominus vobiscum, uvijek u sebi tiho izgo­
vara proste riječi: "Kehr mir die Zung im Arss umb." ("Gurni jezik u
moj čmar" op. ur.). Ili čak slične riječi izgovaraju prilikom ispovijedi,
nakon što su primile odrješenje ili ne ispovijedaju sve svoje grijehe, oso­
bito one smrtne, pa se tako polako i postupno približavaju potpunom
odbacivanju vjere i prihvaćanju te svetogrdne opačine.

Na takav ili sličan način vještice namamljuju čestite žene, koje se
ne predaju tjelesnim porocima, već su zaokupljene svjetovnim koristi­
ma. Ali što se tiče mladih djevojaka, koje se mnogo više odaju tjelesnim
požudama i ugodama, vještice se služe drukčijim načinom, ugađajući
njihovim putenim željama i strastima.

Ovdje valja istaknuti da vrag radije napastuje dobre nego zle, premda
u stvarnosti zle napastuje češće nego dobre, jer su skloniji iskušenju
od dobrih. Stoga je vrag ustrajniji u svojim nastojanjima da zavede one
pobožnije među djevicama i djevojkama; a postoji i razlog tomu, kao
i mnogo primjera.

Naime, budući da već posjeduje pokvarene, ali ne i dobre, žešće se
trudi zavladati dobrima koje nema u svojoj vlasti. Tako i zemaljski
vladar ratuje protiv onih koji ne priznaju njegovu vladavinu, a ne protiv
onih koji mu se ne opiru.

Navedimo jedan primjer. U Ratisbonu su spaljene dvije vještice, o če­
mu ćemo govoriti poslije na mjestu gdje opisujemo njihove metode iza­
zivanja oluja. Jedna od njih, koja bijaše pralja, među ostalim je stvarima
priznala i da joj je vrag nanio mnoge štete iz sljedećega razloga. Nai­
me, postojala je jedna bez sumnje pobožna djevica, kći veoma bogatoga
čovjeka čije ime ovdje nema potrebe navoditi, jer je djevojka danas mrt­
va i prepuštena božanskoj milosti, a i stoga da ne bismo u um čitatelja
uvukli kakve izopačene zle misli; vještici je bilo naređeno da je na dan
jedne svetkovine pozove u svoju kuću i zavede, kako bi sam Vrag u

obličju mladića s njome mogao razgovarati. I premda je to veoma če­
sto pokušavala učiniti, svaki put kad je s njome razgovarala, djevojka
se zaštitila znakom svetoga križa. Nema dvojbe da je to činila na poti­
caj dobroga anđela, kako bi spriječila zle vražje radnje.

Jedna druga djevica koja živi u strasburškoj biskupiji, priznala je
jednome od nas da ju je jedne nedjelje, dok je bila sama u očevoj kući,
posjetila izvjesna starica iz toga grada, i prostačkim joj riječima, između
ostaloga, predložila sljedeće; naime, da će je odvesti na mjesto gdje se
nalaze neki mladići, koje ostali građani nisu poznavali. Djevica pristade,
te za njom ode u njezinu kuću, gdje joj starica reče: "Vidiš, otići ćemo
u gornju sobu gdje se nalaze mladići; ali ne mari učiniti znak križa." To
sam joj i obećala, pripovijedala nam je djevica, no, dok sam se iza nje
uspinjala stubama, krišom sam se prekrižila. Kada smo stigli pred sobu,
koja se nalazila na vrhu stubišta, vještica se okrene, mrko me pogleda
i zaviče: "Prokletnice! Zašto si se prekrižila? Odlazi odavde. Idi u ime
đavla." Tako sam se neozlijeđena vratila kući.

Iz ovih primjera se vidi kako se vješto taj stari neprijatelj trudi za­
voditi duše. I spomenuta nam je pralja, koja je na kraju bila spaljena,
priznala da ju je na sličan način zavela neka starica. No, njezina je dru­
garica bila zavedena na drukčiji način. Naime, ona je susrela vraga u
ljudskom obličju, dok je hodala cestom na putu do svoga ljubavnika,
s kojim je činila bludne radnje. Inkub ju je ugledao i upitao prepoznaje
li ga. Nakon što mu je odgovorila da ga ne poznaje, demon joj reče: "Ja
sam đavao. Želiš li, uvijek ću ti ugoditi i svaki put kada me zatrebaš,
neću te napustiti." Vještica je pristala i nakon toga se osamnaest godi­
na, do kraja svoga života, njemu predavala u demonskim prljavštinama,
potpuno se odrekavši vjere, što je bio jedan od vražjih uvjeta.

Postoji i treći način kušnje, tugom i siromaštvom. Naime, iskvarene
djevojke koje su njihovi ljubavnici odbacili, nakon što su s njima besram­
no općili pod ispraznim obećanjem braka, razočarane i prezrene od
svih traže pomoć i zaštitu demona. Tako iz osvete bacaju čine na svoje
ljubavnike ili njihove vjenčane supruge, ili se pak dobrovoljno predaju
svakojakim pohotama. Avaj! Iskustvo nas uči da ima mnogo takvih
djevojaka, i da je bezbroj onih iz takve vrste koje postaju vještice. Nave­
dimo samo nekoliko od mnoštva primjera.

Jedan mladić iz briksenške biskupije dao je sljedeći iskaz o začara-
nosti njegove supruge.

"Dok sam bio mladić, volio sam djevojku koja me uporno nagovarala
daje oženim. Međutim, odbio sam je i oženio djevojku iz druge zemlje.
No, radi prijateljstva sam joj odlučio ugoditi, pa sam je pozvao na svadbu.
A kada je stigla, umjesto da nam poput drugih poštenih žena poželi
sreću i udijeli darove, ona je podigla ruku i pred svim ostalim ženama,
koje su ondje bile prisutne, rekla: 'Bit ćeš zdrava još samo nekoliko dana
od dana današnjeg.' Moja se nevjesta prestrašila jer ju nije poznavala
(naime, kako sam rekao, potjecala je iz druge zemlje), pa se raspitala
među okupljenima tko je ta žena koja joj prijeti; uzvanici joj rekoše da
je to neka raspuštenica. I dogodilo se upravo ono što je rekla. Nekoli­
ko dana nakon toga, moja je žena bila začarana, tako da su joj popu­
stili svi udovi, pa se njima više nije mogla služiti i čak se i danas, na­
kon deset godina, na njezinu tijelu mogu vidjeti tragovi čarolije."

Da skupimo primjere svih sličnih slučajeva koji su se dogodili u je­
dnome gradu te biskupije, za to bi nam trebala čitava knjiga; no oni su
zapisani i pohranjeni u kući briksenškog biskupa, koji je još živ i može
posvjedočiti o njihovoj istini, koliko god zaprepašćivali i zvučali ne­
vjerojatno.

Sada nam, međutim, valja navesti jedan nevjerojatan i zapanjujući
primjer. Izvjesni grof iz Westericha u štrasburškoj biskupiji, oženio je
plemkinju istoga roda; no, nakon što su se vjenčali, tri godine lije s njome
mogao tjelesno općiti i to, kako se pokazalo, radi neke čarolije koja ga
je štitila. Zabrinut, jer nije znao što da učini, poče glasno zazivati Božje
svece. Kada je jednoga dana otišao u državu Metz kako bi ugovorio neki
posao, hodajući ulicama i trgovima grada, u pratnji svojih slugu, susreo
je izvjesnu ženu koja mu nekoć bijaše ljubavnica. Ne razmišljajući o
čaroliji koja je na njega bačena, spontano joj se i ljubazno obratio u ime
nekadašnjeg prijateljstva, upitavši je, je li dobro. Ona se, pak, ohrabrena
njegovom ljubaznošću, počne osobito zanimati za njegovo zdravlje i
poslove; a kada joj je odgovorio da mu je zdravlje dobro i da mu po­
slovi uspješno cvjetaju, žena se iznenadila i na trenutak zašutjela. Zbu­
njen njezinom reakcijom, grof joj se opet ljubazno obrati, pozvavši je
na razgovor. Tako se raspitivala o njegovoj ženi i dobila je isti odgovor,
da je s njome sve u redu. Potom ga je upitala imaju li djecu, a grof joj
odgovori da ima tri sina rođena u razdoblju od tri godine. To ju je još
više iznenadilo, te je opet zašutjela. Grof ju na to upita: "Zašto, draga
moja, postavljate tako neobična pitanja? Siguran sam da mi želite če-

stitati na mojoj sreći." Ona mu odgovori: "Naravno da vam čestitam;
ali proklinjem onu staricu koja je rekla da će vam začarati tijelo tako,
da se nikada ne možete tjelesno sjediniti sa svojom ženom! A to će vam
dokazati vrč u bunaru u vašemu vrtu, u kojemu se nalaze neki predmeti
začarani zlom čini, koji je ondje postavljen da vas priječi u općenju sa
ženom dokle god ti predmeti budu netaknuti. Ali, eto, sve je bilo uzalud
i drago mi je, itd." Vrativši se kući, grof je istoga trenutka naredio da
se bunar isprazni. U njemu je pronašao vrč, spalio njega i sve što se u
njemu nalazilo, te je istoga časa povratio muževnost koju je izgubio.
Nakon toga je grofica pozvala sve plemstvo na novu svadbu, govoreći
da je konačno, nakon što je dugo vremena bila djevica, gospodarica
zamka i posjeda. Radi grofova ugleda, neumjesno je ovdje navesti ime
njegova zamka i posjeda; ali ovu smo priču ispripovijedali da izložimo
istinu o onome što ovdje govorimo, i izvrgnemo taj strašan zločin jav­
nome preziru.

Iz ovoga što je rečeno jasno proizlazi da se vještice služe različitim
načinima kako bi se što više namnožile. Tako je i spomenuta žena, lju­
bomorna što je grof oženio drugu ženu, začarala groficu uz pomoć druge
vještice; na taj način jedno čarobnjaštvo za sobom povlači bezbroj
drugih.

II POGLAVLJE

O načinu sklapanja izričitog ugovora s đavlom.

N ačin na koji vještice vrše svoje bezbožno umijeće na temelju iz­
ričitog ugovora o vjernosti sklopljenog s demonima, razlikuje se
s obzirom na različite metode kojima pojedine vještice izvode svoje
vradžbine. Da bismo to razumjeli, prije svega nam valja primijetiti da
postoje tri vrste vještica, kako je utvrđeno u Prvome dijelu ove rasprave.
Naime, jedne nanose štetu, ali ne mogu liječiti; druge liječe, ali zbog ne­
kog posebnog ugovora sklopljenog s đavlom ne mogu nanositi štetu;
treće nanose štetu i liječe. Među onima koje nanose štetu, jedna se vrsta
osobito izdvaja, a njoj pripadaju one vještice koje mogu izvoditi sve
vrste čarobnjaštava i vradžbina. Opišemo li, dakle, njihovu metodu ča­
robnjaštva, objasnit ćemo i sve ostale. A tu kategoriju čine one vještice
koje, protivno svim nagonima ljudske i životinjske naravi, običavaju
proždirati i jesti djecu svoje vrste.

To je najmoćnija vrsta vještica, a one nanose i nebrojene druge štete.
Tako proizvode oluje, opake tuče i nevremena, uzrokuju neplodnost kod
ljudi i životinja, žrtvuju demonima djecu koju ne proždiru ili ih inače
ubijaju. No, to čine samo djeci koja nisu krštena, jer ne mogu proždi-
rati krštenu djecu, ali ni koju drugu bez Božjeg dopuštenja. Nadalje,
one mogu pred očima roditelja, kada ih nitko ne vidi, baciti u vodu djecu
koja šeću obalom; kadre su prestrašiti konje pod jahačima; letjeti zra­
kom od mjesta do mjesta, tjelesno ili u mašti; kadre su utjecati na suce
i prisjednike tako da ih ne mogu kazniti; umiju proizvesti da one same
ili drugi ne priznaju pod mučenjem; mogu proizvesti veliku drhtavicu
u rukama i izazvati strah u onih koji ih žele uhititi; umiju drugima ot­
krivati skrivene stvari i predviđati neke buduće događaje prema uputama
đavla, premda je tomu katkad prirodan uzrok (vidi pitanje: Mogu li
demoni predvidjeti budućnost u Drugoj knjizi Sentencija); mogu vid­
jeti odsutne stvari i pojave kao da su prisutne; mogu u ljudskim srcima
pobuditi neumjerenu ljubav i mržnju; kada im se prohtije, mogu munjom
pogoditi, pa čak i ubiti neke ljude i životinje; kadre su posve umanjiti
spolnu želju ili spriječiti spolnu moć, izazivati pobačaje, ubijati djecu
u majčinoj utrobi pukim dodirom; katkad običavaju pogledom opči­
njavati i ubijati ljude i životinje, ne dodirujući ih; vlastitu djecu predaju
demonima. Ukratko, kako je rečeno, mogu izazivati sve štete koje dru­
ge vještice mogu samo dijelom proizvoditi, naime, kada im to Svojim
pravednim sudom dopusti Bog. Sve te, dakle, radnje umiju vršiti vje­
štice koje spadaju u ovu najvišu vrstu, ali ih nisu kadre poništiti.

Međutim, svima im je zajedničko da spolno opće s demonima; pri-
kažemo li, stoga, način kojim se služi ta vrsta vještica u vršenju svog
bezbožnog umijeća, čitatelj će lako shvatiti što čine druge vještice.

Takvih je vještica bilo nedavno, prije trideset godina, u savojskome
okrugu u smjeru države Bern, kako priča Nider u svome Mravinjaku.
Danas ih ima u Lombardiji, u smjeru posjeda austrijskog vojvode, gdje
je komski inkvizitor, kako rekosmo u Prvome dijelu, u jednoj godini
dao spaliti četrdeset jednu vješticu; tada je imao pedeset i pet godina,
i danas još gorljivo obavlja inkvizitorsku službu.

Ugovor s Vragom može se sklopiti na dva načina. Prvi obuhvaća
svečano polaganje zavjeta, dok je drugi privatan ugovor, pa se Savez
s demonom može sklopiti u bilo koje vrijeme. Prvi, svečani čin, izvodi
se kada se vještice okupe utvrđenoga dana na tajnome sastanku, gdje

im se vrag objavljuje u ljudskome obličju, opominjući ih na vjernost
koju mu duguju, zauzvrat im obećavajući svjetovnu sreću i dug život.
Prisutne mu potom preporučuju novakinju, koju vrag pita hoće li se
odreći vjere i odbaciti svetu kršćansku religiju i štovanje debele žene
(kako, naime, nazivaju presvetu Djevicu Mariju) i sakramenata. Usta­
novi li da je novakinja ili učenica sve to spremna učiniti, vrag pruža
ruku, što i ona čini, zaklinjući se na vjernost tome savezu. A kada vrag
nakon toga kaže da to nije dovoljno i učenica ga upita što još treba uči­
niti, on joj zapovijeda da mu oda počast, što čini prisegom kojom mu
se predaje zauvijek, dušom i tijelom i obećava da će svim svojim silama
nastojati podvesti pod njegovu vlast druge muškarce i žene. Konačno
joj vrag preporuča da iz kosti i udova djece, osobito krštene napravi
pomast; a svim će tim sredstvima uz njegovu pomoć moći ostvariti sve
svoje želje.

O ovom smo načinu kojim se služe vještice, mi inkvizitori, stekli
pouzdano iskustvo u gradu Breisachu u baselskoj biskupiji, kada nas
je o tome obavijestila mlada obraćenica, čija je teta također bila spalje­
na u strasburškoj biskupiji. Rekla nam je da je sama postala vještica
na način kojim ju je teta prvi put pokušala zavesti.

Jednoga ju je dana, naime, navela da s njome ode u sobu na katu
kuće, gdje je ugledala petnaest mladića u zelenim odijelima, kakve
nose njemački vitezovi. Teta joj je rekla: "Izaberi jednoga od ovih mla­
dića i dat ću ti ga, pa će te zaručiti." A kada joj je djevojka rekla da ne
želi nijednoga, teta ju je počela toliko snažno udarati, daje morala pri­
stati i sudjelovati u navedenome obredu. Nadalje nam je priznala da je
s tetom često noću letjela na velike udaljenosti, štoviše, od Strassburga
do Kolna.

To je ona o kojoj smo govorili u pitanju Prvoga dijela, gdje smo is­
tražili mogu li demoni uistinu zbiljski i tjelesno prenositi vještice od
mjesta do mjesta. A to se pitanje postavlja u svezi odredbe Kanona Epi­
skopi (6, pit. 5), iz koje se dade zaključiti da se tako prenose samo u ma­
šti, dok katkada ipak stvarno i tjelesno lete.

Naime, kada su tu vješticu upitali lete li one samo u mislima i mašti
jer ih demoni obmanjuju, odgovorila je da to čine na oba načina; a da
je to istina, pokazat ćemo poslije u izlaganju o načinu na koji putuju
od mjesta do mjesta. Osim toga, rekla je da najveće štete nanose pri­
malje, jer imaju obvezu ubijati ili žrtvovati djecu demonima, te da ju

je njezina teta jednom strahovito pretukla jer je otvorila neki skriveni
lonac u kojemu je našla mnoštvo dječjih glava. Još nam je mnogo toga
rekla u svom priznanju, nakon što je zakonito prisegnula da će govo­
riti istinu.

Njezin iskaz o načinu na koji vještice izvršavaju vražju volju, ned­
vojbeno se slaže s onime što piše uvaženi naučitelj Johann Nider, koji
se u naša vremena istakao divnim i nadahnjujućim djelima; a osobito
valja ukazati na ono što je saznao iz izvještaja inkvizitora u Aedueru,
koji je u toj biskupiji vodio mnoge istrage protiv vještica, od kojih je
mnoge dao spaliti.

On, naime, kaže da mu je taj inkvizitor rekao da su neke vještice iz
lausannske vojvodine, kuhale i jele vlastitu djecu, a da su u takve radnje
bile upućene na sljedeći način. Kada su se vještice okupile na sijelu,
svojim su umijećem prizvale vraga, koji im se pojavio u tijelu čovjeka.
Učenica mu je morala prisegnuti da će se odreći kršćanstva, da nikada
neće štovati pričest i da će gaziti po križu svugdje gdje će to moći kri-
šom činiti.

Slijedi drugi primjer iz istoga izvora. Sudac Petar u Boltingenu izvje­
štava o jednome iskazu, za koji je nedavno saznao, da su vještice u dr­
žavi Bern proždrle trinaestoro djece, radi čega je i javna pravda mora­
la poduzeti oštre mjere protiv tih ubojica. A kada je Petar upitao jednu
od uhićenih vještica na koji su način jele djecu, ova mu je odgovorila:
"Način je ovaj. Osobito smo vrebale nekrštenu djecu, ali čak i onu kršte-
nu, naročito ako nisu bila zaštićena znakom križa i molitvama." (Čita­
telju, uoči da one na vražju zapovijed, poglavito uzimaju nekrštenu
djecu kako bi spriječile njihovo krštenje.). "Njih ubijamo", nastavila
je vještica, "našim čarolijama dok leže u kolijevci ili pokraj roditelja,
na takav način da kasnije izgleda kao da su bila prignječena ili da su umr­
la prirodnom smrću. Potom ih krišom ukrademo iz grobova i kuhamo
u kotlu tako dugo dok im se meso ne odvoji od kostiju, od kojega, onda,
radimo pitku juhu. Iz tvrde mase spravljamo pomast, koja nam poma­
že da bez poteškoća ostvarimo naša umijeća, želje i letove, a tekuću
masu ulijemo u čuturicu ili mijeh. Tko pije tu tekućinu, vršeći pritom
neke druge obrede, bit će upućen u najveće tajne naše sljedbe i postati
njezin predvodnik."

Slijedi još jedan jasniji i razgovjetniji primjer. Neki čovjek bijaše u
Bernu uhićen zajedno sa svojom ženom, a oboje su se bavili vještičjim

umijećem. Njega su zatvorili u posebnoj kuli. Na suđenju je dao slje­
deći iskaz: "Kada bih mogao dobiti oprost za moje grijehe, rado bih
otkrio sve što znam o čarobnjaštvu, jer vidim da ću morati umrijeti."
Kad su mu prisutni učeni ljudi rekli da će dobiti potpun oprost ako se
iskreno pokaje za svoja nedjela, radosno je prihvatio smrt i opisao kako
se prvi put zarazio tom herezom. "Slijedi", rekao je, "način na koji sam
bio zaveden. Prije svega, budući učenik mora u nedjelju, prije posve­
ćenja vode, ući u crkvu s čarobnjačkim učiteljima i ondje se pred njima
odreći Krista, vjere, krštenja i cjelokupne Crkve. Potom mora odati po­
čast "malome gospodaru", jer tako i nikako drukčije nazivaju đavla."
Tu valja primijetiti da se taj način podudara s onima koje smo spome­
nuli. Naime, nebitno je, je li vrag ili nije osobno prisutan kada mu se
odaje počast, jer u tom slučaju on postupa lukavo, promatrajući raspo­
loženje budućega učenika, kojega bi njegova prisutnost mogla pre­
strašiti tako da odustane od prisege, radi čega bi njegovi poznanici i
prijatelji na njega mogli lakše utjecati. Stoga ga u njegovoj odsutnosti
nazivaju malim gospodarom, kako bi se novak ohrabrio, zamišljajući da
nije tako opak. "Potom pije iz spomenutog mijeha, i u istome trenutku u
sebi osjeća kako spoznaje sve tajne našega umijeća, obrede i ceremo­
nije. Na taj sam način i ja bio zaveden. No, vjerujem da je moja žena
toliko okorjela, da će radije otići ravno na lomaču nego li priznati i naj­
manju istinu. Ali, jao, oboje smo krivi!" Sve što je čovjek rekao u svome
iskazu, pokazalo se istinitim. Naime, mladoga smo čovjeka koji je već
prije bio pripravan pokajati se, vidjeli umrijeti u velikoj skrušenosti.
Njegova žena, međutim, kojoj je krivnja bila dokazana iskazima svje­
doka, nikako nije htjela priznati istinu, čak ni pod mukama, a ni uoči
smrti. No, kada je krvnik zapalio lomaču, proklela ga je najstrašnijim
riječima i tako bijaše spaljena. Navedeni primjeri pokazuju u čemu se
sastoji svečani čin sklapanja ugovora s Vragom.

Privatni ugovor se sklapa na različite načine. Katkad, naime, vrag
pristupa nekim muškarcima i ženama koji su zapali u kakvu tjelesnu ili
svjetovnu nevolju. Nekada to čini osobno, a nekada im se obraća progo­
varajući kroz druge osobe. Pri tome im obećava da će im ispuniti svaku
želju pristanu li postupati po njegovu savjetu. A sve polazi od malih ra­
dnji, kako je rečeno u Prvome poglavlju, pa ih postupno vodi do većih
stvari. Mogli bismo u dokaz toga navesti mnogo primjera, s kojima smo
se susreli kada smo provodili inkviziciju, ali budući da u ovoj materiji
nema poteškoća, možemo je sažeto uključiti u prethodnu.

Nekoliko točaka na koje valja ukazati

u objašnjenju njihove prisege štovanja.

Sada nam valja ukazati na izvjesne točke koje se odnose na štovanje
vraga, naime, zašto to vrag zahtijeva i kojim načinima to postiže. Očito
je da je glavna vražja pobuda što veća uvreda Božjeg Veličanstva, koju
mu nanosi tako da zavlada onima koji su Bogu posvećeni, i na taj način
što pouzdanije osigura prokletstvo svoga učenika, što mu je glavni cilj.
Ipak, često smo otkrivali da su mu ljudi takvu počast odavali tijekom
utvrđenog broja godina od trenutka polaganja bezbožne prisege, te da
vrag nekad zahtijeva samo polaganje prisege, odgađajući štovanje za
poslije.

Valja nam reći da polaganje prisege uključuje potpuno ili djelomično
odricanje vjere. Potpuno odricanje vjere, kako je prethodno rečeno,
pretpostavlja odbacivanje cjelokupne vjere, a djelomično kada je vješti­
ca, na temelju prvotnog ugovora, obvezna održavati izvjesne ceremo­
nije, koje se protive odredbama Crkve, kao što je nedjeljni post, jedenje
mesa petkom, neispovijedanje određenih zločina ili kakva druga sveto­
grđa. No, valja nam primijetiti da se štovanje sastoji u predavanju ti­
jela i duše.

Navest ćemo četiri razloga zbog kojih vrag zahtijeva izvršavanje
takvih radnji. U Prvom dijelu ove rasprave, kada smo istraživali mogu
li demoni potaknuti ljudska srca na ljubav ili mržnju, pokazali smo da
demoni ne mogu saznati unutarnje misli srca, jer one pripadaju samo
Bogu. Ali, kako ćemo poslije pokazati, vrag može naslutiti ljudske mi­
sli. Stoga, kada taj lukav neprijatelj ustanovi da će novakinju biti teško
uvjeriti, pristupa joj obzirno, zahtijevajući od nje izvršenje samo nekih
manjih stvari, kako bi je poslije mogao postupno navesti na veće radnje.

Drugo, valja istaknuti da se oni koji poriču vjeru međusobno razli-
kuju po tome što neki to čine riječju, ali ne i srcem, dok drugi to čine
i riječju i srcem. Stoga, kada vrag želi utvrditi jesu li mu se njegovi uče­
nici zavjetovali i srcem, a ne samo riječju, izvjesno vrijeme promatra
njihova djela i ponašanje kako bi pronikao u njihove misli.

Treće, kada nakon proteka određenog razdoblja, vrag utvrdi da je
njegova učenica manje sklona izvršiti određene radnje i da mu je odana
samo riječju, a ne i srcem, pretpostavlja da joj je božanskom milošću
dodijeljen anđeo čuvar, za kojega zna da ima veliku moć. Tada je tjera

od sebe i nastoji joj nanositi svjetovne nevolje, ne bi li iz njezina očaja
za sebe izvukao neku korist.

Sve rečeno je istina. Naime, postavi li se pitanje zašto neke vještice
ne priznaju čak ni pod najvećim mukama, dok druge spremno priznaju
svoje zločine prilikom ispitivanja (a neke se od njih, nakon danog prizna­
nja, pokušavaju objesiti), odgovaramo ovako. S pravom se može reći
da vještica koja priznaje istinu i odbacuje zavjet šutnje, to čini uslijed
anđeoskog prosvjetljenja. U suprotnom, pak, na nju utječe vrag koji je
navodi na šutnju ili priznanje svojih zločina. Prvi se slučaj odnosi na
one za koje vrag zna da su porekli vjeru riječju i srcima i da su mu odali
počast, jer je siguran u njihovu odanost. No, u drugom slučaju povlači
svoju zaštitu, jer zna da od njih neće imati nikakvu korist.

Često smo od onih koje smo predali lomači čuli priznanja, da nisu
dobrovoljno postali posrednici vraga. A to nisu rekli nadajući se da će
izbjeći vječno prokletstvo, jer o tome svjedoče rane i ožiljci koje su im
nanijeli demoni jer su odbili izvršiti njihove zapovijedi, a često su im
i lica bila otečena i modra. Isto tako, nakon što su pod mučenjem priznale
svoje zločine, uvijek su se pokušale objesiti; a to znamo kao pouzdanu
činjenicu, jer su im nakon priznanja bili dodijeljeni čuvari da ih stalno
nadziru, no unatoč tome, uspijevale su iskoristiti njihovu nepažnju, pa
su ih čuvari pronalazili obješene o vezice s cipela ili dijelove odjeće. Nai­
me, kako smo rekli, na to ih navodi vrag ne bi li se pokajale i ispovije­
dale i tako dobile oprost. A one čija srca ne može zavesti i odvratiti od
Božje milosti, pokušava natjerati u očaj radi kakvog svjetovnog gubitka
ili strašne smrti. Međutim, pobožno je vjerovati da velikom milošću
Božjom mogu dobiti oprost ako se skrušeno pokaju i iskreno ispovje­
de, i to ako nisu dobrovoljno sudjelovale u tim prljavim opačinama.

O tome svjedoči nekoliko slučajeva, koji su se dogodili prije tri godine
u strasburškoj i konstancijskoj biskupiji, te u gradovima Hagenauu i
Ratisbonu. U prvome se gradu jedna vještica objesila pomoću otrcanih
komadića odjeće. Druga, koja se zvala Walpurgis, bila je na zlu glasu zbog
svoje moći šutnje i običavala je učiti druge žene kako da steknu tu moć,
pečenjem svojih prvorođenih sinova u pećnici. Osobno smo čuli za mno­
ge takve slučajeve, kao i za one vještice spaljene u drugome gradu, neke
od kojih ćemo poslije nabrojati.

Četvrti je razlog zbog kojega vrag zahtijeva od učenica da mu odaju
različite stupnjeve počasti, a u nekim slučajevima zahtijeva iznimno

malu počast, taj što je upućeniji od astronoma u spoznavanju dužine
ljudskog života, radi čega može lako odrediti razdoblje koje će prethoditi
smrti ili, pak, na već opisan način, može nekim slučajem predvidjeti pri­
rodnu ili nesretnu smrt.

Ukratko, sve navedeno može se pokazati na primjeru vještičjih djela
i ponašanja. No, prvo nam valja razmotriti umješnost i pronicavost vraga
u takvim stvarima. Tako sv. Augustin u De Natura Daemonis5 navodi
sedam razloga zbog kojih demoni mogu predvidjeti moguće buduće
događaje, premda ih ne mogu pouzdano znati. Prvi je razlog prirodna
suptilnost njihova uma, koja im omogućuje da stječu spoznaje bez čina
promišljanja, što mi nismo kadri. Drugo, zahvaljujući svom dugovjekom
iskustvu i otkrivenjem uzvišenih duhova, znaju mnogo više od nas. A
sv. Izidor veli da su naučitelji često tvrdili da zapanjujuća pronicavost
demona izvire iz tri izvora, suptilnosti njihove naravi, dugovjekog is­
kustva i otkrivenja uzvišenih duhova. Treći je razlog njihova iznimno
velika brzina kretanja, tako da su kadri čudesnom brzinom na zapadu
izvijestiti o stvarima, koje se događaju na istoku. Četvrto, kao što su ka­
dri, uz Božje dopuštenje, proizvesti bolesti i glad, mogu ih i predvidjeti.
Peto, mnogo vještije opažaju znakove smrti od liječnika, koji to čini pro­
matranjem urina ili otkucajima srca. Naime, kao što liječnik vidi na
bolesnome znakove koje laik nije kadar opaziti, tako i demon vidi ono
što nijedan čovjek prirodno ne može vidjeti. Šesto, na temelju znakova
koji se očituju iz čovječjega uma, mogu pronicljivije od najvećih mudra­
ca utvrditi što neki čovjek misli ili što će misliti. Naime, mogu otpri­
like predvidjeti porive i njihove posljedice. Sedmo, bolje od ljudi ra­
zumiju djela i izreke Proroka, a budući da o njima ovise mnogi budući
događaji, na temelju njih mogu predvidjeti buduća zbivanja. Stoga ne
začuđuje što znaju koliko će prirodno trajati čovjekov život, premda je
drukčije kada je riječ o nesretnoj smrti vještice koja je spaljena. Naime,
tu smrt vrag uzrokuje kada, kako je rečeno, ustanovi da je vještica ko­
lebljiva i da se želi obratiti, dok s druge strane, štiti čak i od prirodne
smrti one za koje zna da će mu biti vjerni sluge.

Navedimo poznate nam primjere obaju slučajeva. Jedan je skromni
župni svećenik u gradu Oberweileru na rijeci Rajni, koji se nalazi u
baselskoj biskupiji, čvrsto vjerovao ili, točnije, bio u zabludi, da na

5) 'De Natura Daemonis.' 'De Divinatione Daemonum', napisano 406.-11. Migne, 'Patres
Latini', XL, str. 581-92.

svijetu nema čarobnjaštva, već da ono postoji samo u mašti ljudi koji
takve stvari pripisuju vješticama. Bog ga, stoga, odluči izbaviti od te
zablude tako da shvati da demoni mogu predvidjeti dužinu života vje­
štice. Kada je jednoga dana žurno prelazio most, radi nekoga posla koji
je trebao hitro obaviti, susreo je neku staricu i, ne želeći je propustiti,
toliko ju je snažno odgurnuo da je žena pala u blato. Srdita ga starica
potom zaspe bujicom pogrdnih riječi, te mu veli: "Oče, nećeš proći ne­
kažnjeno." Premda nije obraćao mnogo pozornosti na te riječi, kada se
u noći probudio i poželio izaći iz kreveta, osjetio je da mu je tijelo od
struka nadolje začarano. Nakon toga je svaki put kada je odlazio u crkvu,
morao hodati pridržavajući se o druge ljude. A takvo mu se stanje za­
držalo tri godine, tijekom kojih je o njemu skrbila majka. Nakon toga je
stara vještica, za koju je uvijek sumnjao da ga je začarala svojim pogr­
dama i prijetnjama, oboljela i zatražila da pošalju po njega da mu se
ispovijedi. I premda je svećenik bijesno odgovorio: "Neka se ispovijedi
svome gospodaru đavlu", na nagovor je svoje majke otišao u njezinu
kuću, hodajući uz pomoć dvojice slugu. Ondje je sjeo na rub kreveta
u kojemu je vještica ležala. A sluge su prisluškivale pred prozorom,
iščekujući da čuju hoće li vještica priznati da ga je začarala. I, premda
starica nije priznala da je ona uzrokovala njegovu nesreću, rekla mu
je: "Oče, znate li tko vas je začarao?". On joj nježno odgovori da ne zna,
na što mu ona reče: "Sumnjate na mene, i to s pravom. Jer, ovu sam ne­
sreću na vas navukla iz sljedećega razloga", pri čemu mu je stala obja­
šnjavati što smo prethodno opisali. A kada ju je svećenik zamolio da
ga oslobodi čarolije, rekla mu je: "Evo! Stiglo je vrijeme kada moram
umrijeti. Ali učinit ću da za nekoliko dana nakon moje smrti ozdra­
vite." Tako i bi. Starica je umrla kada je vrag utvrdio da je vrijeme, a
jedne noći, trideset dana nakon toga, svećenik je iznenada posve oz­
dravio. Ime je toga svećenika otac Hasslin i danas živi u strasburškoj
biskupiji.

Sličan se događaj zbio u baselskoj biskupiji, u selu Buchelu, u bli­
zini grada Gewylla. Ondje je uhićena i potom spaljena jedna žena, ko­
ja je šest godina spolno općila s inkubom, čak i kada je sa suprugom
ležala u postelji. A to je činila tri puta tjedno, nedjeljom, utorkom i če­
tvrtkom, kao i nekih drugih svetih noći.6 No, obvezala se da će štovati

6) 'Svete noći.' Nedjelja se, međutim, uvijek osobito izbjegavala, jer je to sveti dan Bezgrešne
Majke Božje. Vidi moju 'Povijest čarobnjaštva' ('History of Witchcraft'), IV. pogl, str. 115-116.

vraga na takav način, da mu se sedam godina morala predavati tijelom
i dušom. Ali, Bog je u svojoj milosti učinio da šeste godine bude uhi­
ćena i osuđena na lomaču. A budući da se iskreno ispovijedala, vjeruje
se da joj je Bog oprostio. Naime, toliko se spremno predala smrti, go­
voreći da bi radije pretrpjela još strašniju smrt kada bi se mogla oslo­
boditi vražje vlasti.

III. POGLAVLJE

Kako se vještice prenose s mjesta na mjesto.

Sada nam valja razmotriti njihove obrede i način na koji vrše svoje
radnje, i to prvo one koje se odnose na njih osobno. Među njima
se osobito izdvajaju radnje tjelesnog prijenosa s mjesta na mjesto, te
spolnog općenja s inkubima, o čemu ćemo posebno govoriti, počevši
od prve. No, ovdje valja istaknuti da takvi letovi povlače za sobom
izvjesnu poteškoću, kako je često spominjano, a koja proizlazi iz samo
jednoga autoriteta koji kaže: "Nije istinita tvrdnja da neke opake žene,
koje je Sotona pokvario i zaveo demonskim opsjenama i utvarama, stvar­
no, kako vjeruju i ispovijedaju, u noćne sate lete na nekim životinjama
s poganskom božicom Dijanom ili s Herodijadom i nebrojenim mnoš­
tvom drugih žena, te da u gluho doba noći prelijeću preko golemih
prostranstava, te da joj se moraju pokoravati kao da im je gospodarica,
itd. Stoga svećenici trebaju propovijedati narodu da je to u svakom
smislu laž, i da takve utvare ne izviru od Boga, već od zloduha koji
zavodi pamet vjernika. Jer, sam se Sotona preobražava u najrazličitija
obličja i prilike i, u snovima obmanjujući umove koje zarobljava, na­
vodi na najopakija djela, itd."

Postoje neki koji, pozivajući se na primjer sv. Germana i nekih dru­
gih ljudi, koji je bdio nad svojom kćerkom da utvrdi je li to istina, katkad
propovijedaju da je to posve nemoguće. Dalje tvrde da je nesmotreno
pripisivati vješticama takve levitacije, kao i štete koje pogađaju ljude,
životinje i plodove zemlje, jer one u svojoj mašti umišljaju takve leto­
ve, kao što umišljaju da nanose štetu živim bićima.

Ali, to smo stajalište u Prvom pitanju pobili kao heretičko. Naime,
ono ne uzima u obzir dopuštenje Boga, koji vragu daje vlast čak i u
većim stvarima od ove koju opisujemo: a protivi se i značenju Svetoga
pisma i nanijelo je nesagledivu štetu svetoj Crkvi. Naime, zbog tog

pogubnog nauka, vještice već godinama izmiču ruci pravde, jer su svje­
tovni sudovi izgubili ovlast u njihovu kažnjavanju. Stoga će revni čita­
telj zadržati u pamćenju gore izložene argumente koji pobijaju takvo
stajalište, te će za sada obratiti pozornost na način kojim se tako tjelesno
prenose, a koji ćemo obrazložiti i nekim primjerima.

Prethodno smo opisali na koje se sve načine mogu tako tjelesno
prenositi, a to prije svega čine posredstvom radnji drugih čarobnjaka.
Naime, ukoliko to ne mogu činiti, to je stoga što to Bog ne dopušta ili,
pak, vrag to nije kadar učiniti jer je protuprirodno. No, prvi je razlog
neodrživ, jer se Božjim dopuštenjem mogu činiti veća i manja djela; a
veća se djela često čine na štetu djece i ljudi, čak i pravednika potvr­
đenih u milosti.

Postavlja se pitanje mogu li demoni podmetati djecu i prenositi čo­
vjeka s mjesta na mjesto protiv njegove volje; a na prvo odgovaramo
potvrdno. Naime, William Pariški u posljednjem poglavlju svoga djela
De Universo, veli: "Podmetanje je djece moguće uz Božje dopuštenje,
tako da đavao može podmetnuti neko dijete ili ga čak preobraziti. A
takva su djeca uvijek nesretna i plačljiva. I, premda im je za hranjenje
jedva dovoljna količina mlijeka četiriju ili pet majki, ona nikada nisu
debela, premda su neuobičajeno teška. No, to se ženama nikada ne smije
priznati ni poreći, jer to u njima može izazvati velik strah, ali ih valja
uputiti da zatraže savjet mudrih ljudi. Naime, Bog to dopušta radi gri­
jeha roditelja, jer katkad muškarci proklinju svoje trudne žene govoreći:
"Dao Bog da nosiš đavla!" ili sličnim riječima Slično često govore i
nestrpljive žene. Mnoge su druge primjere naveli i neki pobožni ljudi.

Vincent iz Beauvaisa (Spec. Hist., XXVI, 43) pripovijeda priču ko­
ju je kazivao Petar Damijanski7, a govori o petogodišnjem sinu neko­
ga plemića, koji je izvjesno vrijeme živio u samostanu. Jedne je noći
bio prenesen iz samostana u zaključan mlin, u kojemu su ga ujutro
pronašli. Kada su ga o tome upitali, rekao je da su ga neki ljudi odnijeli
na veliku svečanost i ondje ga prisilili da jede, te ga potom kroz krov
unijeli u mlin gdje su ga i ostavili.

A što je s onim čarobnjacima koje općenito nazivamo nekromantima,
a koje demoni često prenose zrakom na velike udaljenosti? Katkad čak

7) 'Sv. Petar Damijanski'. Crkveni naučitelj, kardinal-biskup Ostije, rođen u Ravenni 1007.,
umro u Faenzi, 21. veljače 1072. Njegova djela, više puta sakupljena u zbirkama, mogu se
pronaći u: Migne, 'Patres Latini', CXLIV-CXLV.

nagovaraju druge da s njima jašu na konju, koji je zapravo vrag u nje­
govu obličju i, kako tvrde, tako upozoravaju svoje drugove da se ne
prekrižuju.

A jedan od nas autora ove knjige, veoma je često znao viđati i upo­
znavati takve ljude. Tako je neki čovjek, koji je nekoć bio učenjak, a
pretpostavlja se da danas obnaša službu svećenika u freisinškoj bisku­
piji, običavao govoriti da ga je demon jednom tjelesno prenio zrakom
do nekih veoma dalekih mjesta.

U Oberdorfu, gradiću pokraj Landshuta, živi drugi svećenik s kojim
je jedan od nas u to doba prijateljevao. On je rekao da je svojim očima
vidio nekog čovjeka kako ispruženih ruku uzlijeće visoko u zrak, glasno
vičući, ali ne i zapomažući. A to je objasnio na sljedeći način. Jednoga
se dana okupila nekolicina učenjaka da zajedno popiju pivo. Pritom se
dogovoriše da onaj tko donese pivo, za njega ništa neće morati platiti.
Jedan od njih, tako, izađe da donese pivo. A kada je otvorio vrata, ugle­
dao je gust oblak ispred sebe. Prestravljen, vrati se drugovima i ispripo-
vjedi im zašto ne želi otići po piće, na što onaj koji je letio, ljutito reče:
"Pribavit ću pivo makar ondje bio i đavao." Potom izađe i pred očima
svih prisutnih, uzleti i počne letjeti zrakom.

A valja priznati da se takve stvari ne događaju samo budnima, već
i usnulima. Naime, oni mogu letjeti čak i dok čvrsto spavaju.

To se događa ljudima koji u snu hodaju krovovima kuća i najviših
zgrada, i nitko ih pri tome ne može zaustaviti. A kada ih slučajni pro­
laznici zazovu njihovim imenom, u istome se trenutku obrušavaju na
zemlju.

Mnogi s pravom smatraju da su to vražja djela. Naime, postoji mnogo
različitih vrsta demona, od kojih su neki, koji su pali iz nižih anđeoskih
razina, kažnjeni lakšim kaznama radi manjih grijeha, kao i kaznom
vječnog prokletstva. Ti demoni, pak, nikome ne mogu nauditi, barem
ne ozbiljno, jer uglavnom samo zbijaju šale na tuđi račun. Drugi su de­
moni inkubi i sukubi, koji napastuju ljude noću, onečišćujući ih grije­
hom pohote. Ne treba iznenaditi da katkad izvode i neslane šale poput
opisane.

Istinu možemo izvesti iz Kasijanovih riječi (Collationes I), koji ka­
že da nema nikakve dvojbe da postoji onoliko vrsta nečistih duhova,
koliko je u ljudima najraznovrsnijih želja. Naime, među njima ima i
takvih lakrdijaša i šaljivdžija, koje običan puk naziva faunima, a mi
trolovima, kojih u Norveškoj ima u obilju, a koji haraju nekim mjestima

i putovima i, premda im ne mogu nauditi, zadovoljavaju se umaranjem
prolaznika izrugujući im se i obmanjujući ih. Neki od njih, pak, napastu­
ju ljude bezazlenim noćnim morama. No, drugi su toliko divlji i surovi,
da se ne zadovoljavaju nanošenjem okrutnih boli tijelima koja opsjedaju,
već se na njih obrušuju s visina zadajući im divljačke udarce. Naš pisac pri
tome misli da ti demoni, osim što opsjedaju ljude, napadaju ih najstrašnijim
mukama, kako su činili oni koje opisuje Matej u svom evanđelju (viii).

Iz toga možemo zaključiti sljedeće. Prije svega da je neodrživa tvr­
dnja da vještice ne mogu stvarno letjeti jer to Bog ne dopušta. Jer, dopu­
šta li pravednima i nedužnima, kao i drugim čarobnjacima da to čine,
zašto isto ne bi dopustio i onima koji su i dušom i tijelom predani vragu?
A ovo velimo s dužnim štovanjem: Nije li vrag odveo našega Spasitelja
navrh visoke gore, kako svjedoči Evanđelje?

I drugi je argument naših protivnika neodrživ, naime taj da vrag to
nije kadar činiti. Kako smo prije pokazali, njegova prirodna moć nadma-
šuje sve tjelesne moći, i nijedna se zemaljska sila s njime ne može uspo­
rediti; kako je zapisano: "Nijedna se zemaljska sila s njime ne može
usporediti, itd." Uistinu, svojom prirođenom moći ili silom, Lucifer
natkriljuje sve dobre anđele na nebu. Jer, njegova je narav bila i ostala
vrsnija od naravi svih drugih anđela, budući da je svojim padom izgubio
samo milost, ali ne i tu narav, premda je ona danas pomračena i spu­
tana. Stoga glosa uz izreku: "Nijedna zemaljska sila" veli: "Premda
natkriljuje sve stvari, podložan je zaslugama Svetaca."

Netko bi ovdje mogao iznijeti dva, također neodrživa prigovora.
Prvi je taj da se ljudska duša može oduprijeti takvoj sili, te da se tekst
vjerojatno odnosi na jednog osobitog demona, budući da govori u jedni­
ni, naime na Lucifera. A budući da je upravo on iskušavao Krista u
pustinji i zaveo prvoga čovjeka, danas je zauzdan. Drugi anđeli nisu
toliko moćni, jer on ih svojom snagom sve natkriljuje. Stoga drugi du­
hovi ne mogu zrakom prenositi pokvarene ljude s mjesta na mjesto.

Ti su argumenti neodrživi. Naime, što se tiče anđela, moć je čak i
najnižeg anđela neusporedivo veća od svih ljudskih moći, što se može
dokazati na više načina. Prvo, duševna je moć veća od tjelesne, pa je
stoga i moć anđela ili čak duše, veća od tjelesne. Drugo, što se tiče duše,
sva tjelesna obličja duguju svoju posebnost tvari, a ljudi, pak, duši koja
joj udahnjuje život. No, bestjelesna bića su čiste inteligencije i stoga
imaju apsolutnu i univerzalnu moć. Iz toga razloga, duša sjedinjena s
tijelom, ne može na takav način iznenada prenijeti svoje tijelo ili ga

uzdići u zrak, premda to može učiniti ako je odvojena od svoga tijela
i to uz pristanak Božji. S obzirom na to, bestjelesan duh, kao što je dobri
ili zli anđeo, to je još više kadar učiniti. Tako je dobri anđeo za vrlo
kratko vrijeme prenio Habakuka8 iz Judeje u Kaldeju. Stoga zaključu­
jemo da one koji noću u snu lete ponad visokih zgrada, ne prenose nji­
hove duše, niti ih pokreću zvijezde, već neka mnogo veća sila, kako je
gore pokazano.

Treće, sukladno je prirodi tijela da ga pokreće duh. Kako tvrdi Ari­
stotel {Fizika, VIII), lokalno gibanje je prvo i najsavršenije od svih tje­
lesnih gibanja. To dokazuje izrekom da lokalno gibanje ne proizlazi iz
prirođene moći tijela, već ga uzrokuje neka vanjska sila.

Iz toga filozofi, češće od crkvenih naučitelja, zaključuju da najviša
tijela, dakle, zvijezde, pokreću duhovne esencije i zasebne inteligencije,
koje su po svojoj naravi i intenciji dobre. Jer vidimo da je duša prvi i
glavni uzrok gibanja u tijelu.

Stoga valja reći da se ljudsko tijelo svojom fizičkom, kao ni duševnom
moći ne može oduprijeti duhovnoj esenciji koja ga, uz pristanak Božji,
iznenada prenosi i koja je po svojoj naravi i intenciji dobra; ili esenciji
koja je po svojoj naravi, ali ne i po intenciji dobra, a koja tako prenosi
pokvarene. Čitatelje koji su voljni opsežnije se o tome obavijestiti, upu­
ćujemo na izreke sv. Tome u tri članka Prvoga dijela, 90. pit., kao i na
njegovo pitanje o grijehu, te na Drugu knjigu Sentencija, dist. 7, gdje
se govori o vlasti demona nad tijelom.

Sada ćemo opisati način na koji lete. Kako smo prije rekli, vještice se
služe pomasti9 koju su po uputama Vraga izradile od udova djece, oso-

8) 'Habakuk'. 'Daniel', xiv, 33-38: 33: "A prorok Habakuk bijaše u Judeji: upravo bijaše
skuhao kašu i nadrobio kruha u posudu te pošao da odnese žeteocima u polje."

34: "I Anđeo Gospodnji reče Habakuku: 'Odnesi ručak koji imaš u Babilon, Danielu u lav­
ljoj jami!'"

35: "Habakuk odgovori: 'Gospodine, Babilon ne vidjeh i za jamu ne znam!'"
36: "Anđeo ga Gospodnji uhvati za vrh glave i noseći za kiku spusti ga u Babilonu povrh jame
hitrinom svoga duha."
37: "1 povika Habakuk: 'Daniele, Daniele, uzmi ručak što ti ga šalje Bog!'"
38: "A Daniel reče: 'Spomenuo si se mene, Bože, i nisi zapustio one koji tebe ljube.'"
39: "I ustade Daniel i blagova, a Anđeo Gospodnji odmah vrati Habakuka u njegovu zemlju."

9) Henry Boguet, 'Discours des Sorciers', Lyons, 1590., XVI, 4, tvrdi da je ta pomast za letenje
sama po sebi beskorisna. Formula za njezino spravljanje je sačuvana, a većina demonologa
tvrdi da nema nikakva učinka jer je riječ o uzaludnoj i ispraznoj Sotoninoj ceremoniji, kojom
on zavarava svoje sljedbenike.

bito one koju su ubile prije njihova krštenja. Tom pomasti, potom, pre­
mazuju stolac ili metlu kojom se uzdižu u zrak, danju ili noću, te u vidlji­
vom ili, kada im se prohtije, nevidljivom obličju. Jer, vrag može pri­
kriti tijelo umetanjem neke druge tvari, kako smo pokazali u Prvome
dijelu ove rasprave, kada smo govorili o opsjenama i prividima koje
izvode demoni. I premda se vrag pri tome uglavnom služi spomenutom
pomasti, kako bi lišio djecu milosti krštenja i spasenja, čini se da često
prenosi tijela i bez takve pomasti. Tako katkad prenosi vještice na živo­
tinjama koje su, ustvari, demoni u životinjskom obličju; a katkad se
one vidljivo prenose čak i bez kakve vanjske pomoći, već pukom vra­
žjom silom.

Slijedi primjer vidljivog leta danju. U konstancijskoj biskupiji, u
gradu Waldshutu na Rajni, živjela je neka vještica koju su građani to­
liko prezirali, da je nisu pozvali na svadbeno veselje, premda su mu
prisustvovali gotovo svi ostali stanovnici toga grada. Vješticu je to stra­
šno rasrdilo, pa im se odlučila osvetiti. Tako je zazvala vraga, povjerila
mu razlog svoje srdžbe i zamolila ga da stvori oluju i rastjera sve uzva­
nike, koji su se zabavljali plešući. Vrag pristane, te ju uzdigne visoko
u zrak i postavi navrh obližnjeg brda pokraj nekih pastira. A, kako je
poslije priznala, budući da nije imala vode kojom bi napunila jarak (što
je jedan od načina kojim izazivaju oluje, kako ćemo poslije pokazati),
koji je sama iskopala, umjesto toga ga je napunila svojim urinom, koji
je promiješala prstom, kako je to vještičji običaj. Vrag, koji je sve to
promatrao, iznenada podigne tu tekućinu u zrak i stvori razornu oluju s
tučom, koja pogodi plesače na svadbi i stanovnike grada. Nedugo na­
kon što su se uzvanici razišli, raspravljajući među sobom o mogućem
uzroku te oluje, vještica se vrati u grad, što je u njima izazvalo velike
sumnje. A te su se sumnje potvrdile nakon što su im pastiri rekli što su
vidjeli. Stoga su uhitili vješticu, koja im je priznala da je to učinila jer
nije bila pozvana na svadbu. A radi te, kao i mnogih drugih vradžbina
koje je počinila, bila je spaljena.

Budući da neprestano, čak i među običnim pukom kolaju potvrđe­
ne priče o takvim vještičjim letovima, ovdje ih nije nužno dodatno do­
kazivati. Nadamo se, međutim, da će rečeno biti dovoljno za pobijanje
stajališta onih, koji posve poriču zbiljnost takvih letova ili, pak, onih koji
uvjeravaju da su oni samo proizvod mašte i opsjene. Uistinu, tu zablu­
du ne bi bilo nužno pobijati da ona ne štete vjeri. Jer, valja primijetiti
da oni na toj zabludi drsko ustraju i drugima je javno obznanjuju, čime

doprinose povećanju broja vještica i nanose veliku štetu vjeri, a to stoga
što tvrde da čarobnjaštvo, koje se stvarno pripisuje vješticama kao đa­
voljem oruđu, postoji samo u ljudskoj mašti i fantaziji, kao da je posve
bezopasno, te su tako prividni i njihovi letovi. Upravo iz toga razloga
mnoge vještice ostaju nekažnjene, na veliko poniženje Stvoritelja i u
korist njihova svekolikog umnažanja.

A argumenti na kojima osnivaju svoju zabludu ne mogu se dopusti­
ti. Tako se prije svega pozivaju na odlomak Kanona (Episcopi, 26, 5.
pit.), gdje se kaže da se vještice prenose samo u mašti; no, tko je toliko
nerazborit da iz toga zaključi da se ne mogu i tjelesno prenositi? Osim
toga, na dnu toga odlomka se veli da se onaj tko vjeruje da se čovjek
može promijeniti na bolje ili na lošije, ili da se može preobraziti u neko
drugo obličje, ima smatrati gorim od nevjernika ili neznabošca; no tko iz
toga može zaključiti da se ljudi ne mogu kakvom opsjenom pretvoriti u
životinje, ili da zdravi ne mogu tako oboljeti ili se promijeniti s boljega na
lošije? Stajalište onih koji samo površno tumače riječi Kanona, suprot­
stavlja se mišljenju svih crkvenih naučitelja i, uistinu, učenju Svetoga
pisma.

Tomu suprotno stajalište potkrijepljeno je mnoštvom dokaza na
različitim mjestima Prvoga dijela ove rasprave. A neophodno je prou­
čiti i skriveno značenje riječi Kanona. To smo učinili u Prvome pitanju
Prvoga dijela, pobijajući drugu od tri zablude koje ondje osuđujemo,
i na mjestu gdje je rečeno da svećenici moraju narodu propovijedati
četiri stvari. Jer, vještice se uistinu prenose tjelesno i u mašti, što su i
same priznale, i to ne samo one koje su bile spaljene, već i druge koje
su se pokajale i ponovno primile vjeru.

Među njima je i jedna žena iz grada Breisacha, koju smo pitali
mogu li se vještice prenositi samo u mašti ili i stvarno, dakle, tijelom.
Odgovorila nam je da to mogu činiti na oba načina. Jer, kada ne žele
biti tjelesno prenesene, već žele vidjeti što se događa na sastanku njiho­
vih sestara, tada čine sljedeće radnje. Zazivajući sve demone, liježu u
krevet na svoju lijevu stranu, i tada im iz usta počinje izbijati nekakva
plavičasta para, kroz koju mogu jasno vidjeti sve što se događa. No,
kada im se prohtije da budu tjelesno prenesene, čine radnje koje smo
gore opisali.

Nadalje, tko je toliko glup da čak i iz površnog tumačenja Kanona,
bez ikakvih dodatnih objašnjenja, zaključi da su sva njihova čarobnja­
štva i povrede koje nanose, samo prividne i umišljene, kada se suprotno

očituje svim osjetilima? Osobito stoga što postoji mnogo vrsta super-
sticija, točnije, četrnaest; a vještičja, snagom svojih čarolija i povreda,
nalazi se na najvišem stupnju, dok se pitije, pod koju se vrstu one mogu
podvesti, i koje se mogu prenositi samo u mašti, nalaze na najnižem
stupnju.

Nadalje, smatramo da se njihova zabluda ne može potkrijepiti legen­
dama o sv. Germanu10 i nekim drugima, jer demoni mogu osobno lije-
gati uz usnule muževe dok nad njihovim ženama bdije straža, tako da
se čini kao da spavaju sa svojim muževima. A tvrdimo da se na toga
sveca ne pozivaju iz poštovanja prema njemu, jer ističu da se ne može
vjerovati da je nemoguće suprotno od onoga što kazuje legenda.

Na isti način možemo pobiti i ostale njihove argumente: pa ističe­
mo da se neke vještice mogu prenositi samo u mašti, ali da iz pisanja
naučitelja proizlazi da su se mnoge od njih i tjelesno prenosile. Čita­
telje koji su voljni upućujemo na raspravu O pčelama Tome iz Braban-
ta, gdje će pronaći mnoge čudesne stvari o zamišljenom i tjelesnom pre­
nošenju ljudi zrakom.

IV POGLAVLJE

Slijedi izlaganje o načinu na koji vještice spolno opće
s demonima koji se nazivaju inkubima.

Što se tiče načina na koji vještice spolno opće s demonima-inkubima,
valja ukazati na šest točaka. Prvo, od kakvog je elementa načinjen
demon i tijelo koje on preuzima. Drugo, je li taj spolni čin uvijek popra­
ćen unošenjem sjemena, primljenog od drugog muškarca. Treća se to­
čka odnosi na mjesto i vrijeme, naime, je li ta radnja učinkovitija u neko
određeno vrijeme. Četvrto, mogu li žene vidjeti taj čin, i opće li demoni
samo s onima koji su na takav način začeti. Peto, vrše li takve radnje
demoni samo s onima, koje su primalje žrtvovale vragu kao novorođen-
čad. Šesto, pruža li takav čin veći ili manji spolni užitak. A prvo ćemo
govoriti o tvari i svojstvu tijela koje demon poprima.

Valja primijetiti da demon poprima zračno tijelo, koje je u nekim
aspektima zemaljsko, naime kada kondenzacijom poprima zemaljsko

10) 'Sv. German'. Biskup Auxerrea, rođen oko 380., umro u Ravenni 31. srpnja 448. Posmrtni
su mu ostaci vraćeni u Auxerre i pokopani na mjestu na kojemu je poslije podignuta čuvena
benediktinska opatija koja nosi ime sv. Germana.

svojstvo. To se objašnjava na sljedeći način. Zrak sam po sebi ne može
preuzeti neki konkretan oblik, već samo oblik nekog drugog tijela koji
obuhvaća. U tom slučaju nije sputan svojim, već ograničenjima nečega
drugog. A jedan se dio zraka nastavlja na sljedeći. Stoga demon ne mo­
že jednostavno poprimiti takvo zračno tijelo.

Nadalje, treba imati na umu da je zrak u svim pogledima veoma
promjenjiva i tekuća tvar, na što ukazuje činjenica da nitko nije uspio
prerezati ili mačem probosti tijelo koje je demon poprimio, a to stoga
što se odijeljeni dijelovi zraka u trenutku iznova spajaju. Iz toga slije­
di da je zrak po sebi veoma dostatna tvar, ali stoga što može preuzeti
oblik tek kada se s njime združi neka druga (kruta) zemaljska tvar, ne­
ophodno je da se zrak koji oblikuje tijelo koje je poprimio demon, na
neki način zgusne i poprimi svojstva bliska svojstvima zemlje, istodo­
bno zadržavajući svoje izvorno svojstvo. Demoni i bestjelesni duhovi
mogu proizvesti takvo zgusnuće posredstvom gustih isparina iz zemlje,
koje potom sjedinjuju u oblike u kojima obitavaju, pri čemu ih, međutim,
ne oskvrnjuju, već predstavljaju pokretačku silu koja tom tijelu privi­
dno daje život, slično kao što duša nadahnjuje tijelo. Štoviše, demoni
u tim poprimljenim i oblikovanim tijelima obitavaju kao mornar u bro­
du koji pokreće vjetar.

Dakle, na pitanje kakve je vrste tijelo koje demon poprima, odgo­
varamo da se tvar od koje je načinjeno, razlikuje prije i nakon toga čina.
Naime, u početku je to samo zrak, a potom zgusnuti zrak koji pokazuje
neka svojstva zemlje. A demoni sve to mogu činiti svojom prirodnom
moći i uz Božje dopuštenje, jer duh natkriljuje tijelo. Stoga se tjelesna
bića pokoravaju demonima kada ih pokreću, no nisu im podložna s
obzirom na preuzimanje prirodnih obličja, akcidentalnih ili substanci-
jalnih (suštinskih), osim u slučaju nekih malih stvorenja (a i tada samo
uz pomoć neke druge sile, kako smo gore spomenuli). No, što se tiče
gibanja, nijedan im se oblik ne može oduprijeti. Tako ih demoni mogu
pokretati kako im se prohtije, i pod svim okolnostima.

Ovo može nametnuti sljedeći problem, naime, kako objasniti činje­
nicu da dobri ili zli anđeo izvodi neke životne funkcije posredstvom
pravih, a ne zračnih tijela. Takav je bio slučaj s Bileamovom magaricom
kroz koju je progovorio anđeo, a to se događa i u opsjednutim tijelima.
Treba istaknuti da se takva tijela ne nazivaju poprimljenima, već zapo­
sjednutima. Vidi što kaže sv. Toma u II. 8, kada govori o tome mogu
li anđeli poprimati tijela. No, zadržimo se na našem argumentu.

Kako objasniti činjenicu da demoni razgovaraju s vješticama, da ih
vide, čuju, s njima objeduju i tjelesno se sjedinjuju? A to je drugi dio ovog
prvog problema.

Prije svega, valja reći da čin govora iziskuje tri neophodne stvari:
pluća kojima se uvlači zrak, čime se ne proizvodi samo glas, već se i
hladi srce; a čak i mutavi posjeduju to svojstvo.

Drugo, tijelo mora u zraku proizvesti neki udarac, kao što udarac o
drvo u zraku ili o zvono proizvodi jači ili slabiji zvuk. Naime, kada se
predmetom koji proizvodi zvuk udari neka, na zvuk osjetljiva tvar,
ona će proizvesti zvuk sukladan svojoj veličini, koji se potom prenosi
zrakom do ušiju slušatelja, kojemu se taj zvuk, ako je daleko, čini kao
da dolazi iz svemira.

Treće, za govor je potreban glas, a može se reći da ono što se naziva
Zvukom u tijelima bez duše, naziva Glasom u živih bića. Pri tome jezik
udara izdahnuti zrak o predmet ili živi, prirodni organ koji je stvorio
Bog. A to nije zvono, koje se naziva zvukom, već glas. A taj treći neop­
hodan sastojak može se objasniti na primjeru drugoga. Ovo sam izložio
radi svećenika, koji se time mogu poslužiti u svojim propovijedima.

I četvrto, onaj tko proizvodi glas mora tim glasom htjeti izraziti
neku ideju svoga uma drugome, te sam mora razumjeti što govori. Pri
tome tako proizvodi glas, da iznova jezikom udara o zube, otvarajući
i zatvarajući usta i šaljući zrak koji mu se stvara u ustima, u vanjski
zrak, na koji se način zvuk proizvodi određenim redom, dopirući do
ušiju slušatelja koji potom razumijeva njegovu misao.

Vratimo se predmetu našeg istraživanja. Demoni nemaju ni pluća,
ni jezik, premda potonji mogu pokazati, kao i zube i usne, koje su umje­
tno stvorene ovisno o stanju njihova tijela; stoga ne mogu razgovarati
na pravi način. No, budući da imaju razum, kada žele izraziti svoje mi­
sli, tada posredstvom nekih gibanja zraka u svom poprimljenom tije­
lu, a ne zraka koji se udiše i izdiše, kako to čine ljudi, oni proizvode
zvukove, a ne glasove, koji nalikuju glasovima, te ih razgovijetno šalju
kroz vanjski zrak do ušiju slušatelja. A da se nešto nalik glasu može
proizvesti bez udisanja i izdisanja zraka, jasno je iz primjera drugih stvo­
renja koja ne dišu, ali se čini da proizvode zvuk, kao i nekih drugih in­
strumenata, kako Aristotel veli u knjizi O duši. Naime, neke uhvaćene
ribe netom prije smrti proizvode neki krik.

Sve navedeno može se primijeniti na ono što ćemo u nastavku govo­
riti, barem što se tiče generativne funkcije, ali ne i na ono što se odnosi

na dobre anđele. Želi li se tkogod podrobnije obavijestiti o tome kako
demoni progovaraju kroz opsjednuta tijela, neka se uputi na Drugu
knjigu Sentencija sv. Tome, dist. 8, čl. 5. Naime, oni se pri tome služe
organima opsjednuta tijela, budući da zaposjedaju samo tjelesnu tvar,
ne prelazeći granice njegove biti (esencije), bilo tjelesne ili duševne.
Uočite razliku supstancije (promjenjive materije) i količine ili pripa-
dnoga slučajnog svojstva. No, to je nebitno za ovo razmatranje.

Sada nam valja opisati kako demoni uspijevaju gledati i slušati.
Naime, dvije su vrste vida, duševan i tjelesan, a prvi beskonačno nad-
mašuje drugi, jer prodire svugdje, neometan daljinom, a to postiže slu­
žeći se svjetlošću. Stoga treba reći da anđeo, bilo dobar ili zao, nikada
ne gleda očima poprimljenog tijela, niti se služi kakvim tjelesnim svoj­
stvom, kako to čini pri govoru, kada se služi zrakom i zračnim titraj ima
da proizvede zvuk koji dopire do ušiju slušatelja. Stoga su im oči nasli­
kane. A ljudima se slobodno prikazuju u takvome obličju i očituju im
svoja prirodna svojstva, i s njima na taj način duhovno razgovaraju.

Upravo su se iz toga razloga sveti anđeli često objavljivali očima na
zapovijed i pristanak Božji. Zli se, pak, anđeli prikazuju pokvarenima,
kako bi ljudi prepoznali njihova svojstva i s njima se udruživali u gri­
jehu ili kazni.

Sv. Dionizije na kraju svoga djela O nebeskoj hijerarhiji veli: "U
svim dijelovima ljudskoga tijela, anđeo nas uči da spoznamo njihova
svojstva", te zaključuje da demoni imaju samo nešto nalik tjelesnim
funkcijama, kao što imaju nešto nalik udovima, pa s obzirom na to, ne­
maju ni pravi vid, jer tjelesan je vid posljedica djelovanja tjelesnog
organa ljudskog tijela, koji organ demoni nemaju.

Na isti način možemo objasniti i njihov sluh, koji je mnogo istan­
čaniji od tjelesnoga, jer demoni mnogo istančanije shvaćaju ideju uma
i razgovor duše od čovjeka, kada sluša misao posredstvom izgovore­
nih riječi. Vidi što kaže sv. Toma u Drugoj knjizi Sentencija, dist. 8.
Jer, ako se skrivene misli čovjeka mogu ocrtati na njegovu licu, i ako
liječnici mogu saznati misli srca slušajući njegove otkucaje ili prateći
otkucaje pulsa, takve stvari još više mogu saznati demoni.

Što se tiče jedenja, možemo reći da se cjelokupan čin jedenja odvija
u četiri postupka. To su žvakanje u ustima, gutanje hrane koja odlazi
u želudac, njezino probavljanje i, četvrto, izmjena neophodnih hranji­
vih tvari i izbacivanje suvišnih. Prve dvije radnje mogu u poprimljenim
tijelima izvršiti svi anđeli, ali ne i treću i četvrtu. No, umjesto probav-

ljanja i izbacivanja hrane, oni posjeduju drugu moć kojom hranu izne­
nada rastvaraju u okružujućoj tvari. Krist je bio kadar izvršiti cjeloku­
pnu radnju jedenja, jer je posjedovao hranidbenu i metaboličku spo­
sobnost. No, on nije imao potrebu pretvarati hranu u Svojemu tijelu,
jer su te moći, kao i Njegovo tijelo, bile uzvišene. Tako se hrana u Nje­
govu tijelu iznenada rastvarala, kao voda kada se baca na vatru.

Kako u današnja vremena vještice spolno opće s demonima-
inkubima, i kako se tim činom razmnožavaju.

Ovo o čemu smo upravo govorili, ne postavlja nikakve poteškoće glav­
nom predmetu našega istraživanja, a taj je način na koji inkubi u popri-
mljenim tijelima spolno opće s vješticama: osim ako tkogod, možda,
dvoji vrše li današnje vještice takve prljave radnje, i jesu li rođene iz
takve opačine.

Odgovarajući na te dvije dvojbe reći ćemo, što se tiče prve, nešto o
radnjama vještica koje su živjele u prošlosti, otprilike 1400 godina
prije Uskrsnuća našega Gospodina u tijelu. Tako, primjerice, nije pozna­
to jesu li se odavale tim nečistim radnjama kao što to čine današnje
vještice, jer povijest nam o tome ništa ne kazuje. No, svi koji čitaju po­
vijesne knjige znaju, da su vještice oduvijek postojale, i da su svojim
zlodjelima nanosile velike štete ljudima, životinjama i plodovima zemlje,
te da su i inkubi i sukubi oduvijek postojali; a o tome svjedoče više­
stoljetne predaje kanona i svetih naučitelja, koji su budućim naraštajima
ostavili mnoge zapise o tome. Međutim, postoji razlika. U dalekoj pro­
šlosti, inkubi su uglavnom obeščašćivali žene protiv njihove volje, kako
često pokazuje Nider u svom Mravinjaku, kao i Thomas iz Brabanta u
svojoj knjizi o Univerzalnom Dobru ili o Pčelama.

Ali, teoriju da su današnje vještice okaljane tom demonskom prljav-
štinom, ne potkrjepljuje samo naše stajalište, već i iskazi samih vještica
koje su o tome stručno posvjedočile. A istina je i da se danas ne predaju
demonima protiv svoje volje, kao u prošlosti, već dobrovoljno prigrlju-
ju to najopakije i najbjednije ropstvo. Koliko smo, naime, žena ostavili
u rukama svjetovnih sudova u različitim biskupijama, osobito u Kon-
stanzi i gradu Ratisbonu, a koje su se godinama predavale tim opači­
nama, neke od svojih dvadesetih, a neke od dvanaeste ili trinaeste go­
dine, i sve su se uvijek u cijelosti ili djelomično odrekle vjere. Tomu
mogu posvjedočiti svi stanovnici tih mjesta. Naime, ne ubrajajući one

koje su se tajno pokajale i one koje su se vratile vjeri, u pet je godina
spaljeno čak četrdeset osam vještica. A nema nikakve dvojbe u vjero­
dostojnost njihovih iskaza, jer su se te žene dobrovoljno pokajale i sve
su priznale da su bile prinuđene odavati se tim prljavštinama, kako bi
uvećale svoje bezbožne redove. No o tome ćemo podrobnije govoriti
u Drugome dijelu ove knjige, gdje posebno opisujemo njihove radnje,
osim onih koje je istraživao komski inkvizitor u burbijskoj grofoviji,
a koji je u jednoj, naime godini Gospodnjoj 1485., dao spaliti četrdeset
i jednu vješticu. A sve su one javno priznale, kako se tvrdi, da su vršile te
opačine s vragovima. Stoga je, dakle, ta materija u cijelosti potkrije­
pljena neposrednim svjedočanstvima, glasinama i iskazima pouzdanih
svjedoka.

Što se tiče druge dvojbe, naime, jesu li vještice rođene iz takvih
opačina, složit ćemo se sa sv. Augustinom, koji tvrdi da sve supersticije
proizlaze iz pogubnih veza ljudi i demona. On, naime, u svom djelu O
kršćanskom nauku, veli sljedeće: "Sve takve radnje, od onih tričavih
do štetnih supersticija, proizašle su iz neke pogubne veze ljudi i demona,
s kojima kao da su sklopili neko bezbožničko i izdajničko prijateljstvo,
i stoga ih sve valja iskorijeniti." Iz rečenoga primjećujemo da postoji
više vrsta supersticija ili magijskih umijeća, kao i različitih društava
onih koji se tim umijećima bave. Tako je od četrnaest vrsta toga umijeća,
najgore ono kojim se bave vještice, jer one sklapaju izričit i otvoren,
a ne prešutan Ugovor s Vragom i, štoviše, takvim se odricanjem vjere
obvezuju na štovanje vraga. Iz toga, dakle, slijedi da se vještice na naj­
gori način povezuju s demonima, što se osobito odnosi na one žene koje
uvijek uživaju u zadovoljavanju svoje taštine i pohote.

Čitatelj se upućuje i na riječi sv. Tome u Drugoj knjizi Sentencija
(dist. 4, čl. 4), gdje, odgovarajući na argument, postavlja pitanje jesu
li oni začeti na takav prljav način moćniji od drugih ljudi. A odgovara
da je to točno, što potkrjepljuje tekstom Knjige postanka (vi): "To su
oni od starine po snazi glasoviti ljudi", ali i sljedećim razlogom. De­
moni znaju utvrditi kolika je moć sjemena i to, prvo, na temelju raspo­
loživosti tjelesnog, onoga od kojega uzimaju sjeme; drugo, utvrđivanjem
koja je žena najprikladnija da to sjeme primi; treće, utvrđivanjem koja
je konstitucijom najpodesnija za ostvarenje učinka takve radnje; a kao
četvrto dodajemo da iz iskaza samih vještica znamo da su one, začete
na takav način, najviše sklone izvršenju vražjih djela. Tako zaključujemo

da, uz ispunjenje svih navedenih uvjeta, ljudi začeti takvim radnjama
imaju veliku moć i tjelesnu snagu.

Vratimo se, stoga, pitanju jesu li vještice proizašle iz takvih opačina,
na koji odgovaramo da su proizašle iz nekog pogubnog odnosa s de­
monima, kako smo i prije ustanovili. Ali, nitko ne može pouzdano reći
da se vještice nisu množile posredstvom takvih prljavština, premda
demoni taj čin izvršavaju s ciljem kvarenja duša, a ne radi ugode. A
čini se da tu radnju izvode na sljedeći način. Demon-sukub izvlači sjeme
iz pokvarenog čovjeka. A ako je on njegov osobni demon, i ne želi se
pretvoriti u inkuba kako bi općio s vješticom, prenosi to sjeme demonu
dodijeljenom ženi ili vještici. Taj, pak, demon postaje inkub koji opći
s vješticom, ako tomu pogoduje konstelacija koja će svojim utjecajem
ostvariti njegov cilj, da takvim činom začeta žena ili muškarac budu
dovoljno snažni za izvođenje čarobnjačkih radnji.

A nema nikakve dvojbe da oni o kojima tekst govori, nisu bili vještice
i vješci, već samo divovi i čuveni i moćni ljudi. Jer, kako je prije rečeno,
čarobnjaštvo nije postojalo u vrijeme zakona Prirode, jer je u pamćenju
ljudi još uvijek bilo živo sjećanje na Postanak, koje ih je sprječavalo
da se odaju idolopoklonstvu. Ali kada se zlo počelo širiti među ljudima,
vrag je iznalazio više prilika da po svijetu sije to bezboštvo. Ipak, ne
smijemo tvrditi da su osobe koje spominjemo, svoju slavu stekle poradi
svojih dobrih vrlina.

Je li tjelesno sjedinjenje inkuba s vješticom

uvijek popraćeno unošenjem sjemena.

Na ovo pitanje odgovaramo da je demon kadar na tisuće načina nano­
siti zlo, i da od vremena prvoga Pada pokušava razoriti jedinstvo Crkve,
i pod svaku cijenu uništiti ljudski rod. Stoga se na ovu materiju ne
može primijeniti nikakvo pouzdano pravilo, premda ukazujemo na mo­
guću distinkciju: da je vještica stara i neplodna ili, pak, to nije. A ako jest,
tada se demon s njome povezuje bez unošenja sjemena, budući da ono
neće postići nikakav učinak, pa u takvim slučajevima izbjegava sve
suvišne radnje. No, nije li vještica neplodna, zavodi je tjelesnim nasla­
dama. A ako se nalazi u stanju u kojemu može začeti, demon ne oklijeva
što prije pribaviti sjeme nekoga muškarca da ga u nju unese, i tako
onečisti njezine potomke.

Ali, na pitanje može li demon skupiti sjeme izbačeno noćnim polu-
cijama u snu, kao što skuplja sjeme potrošeno u spolnom činu, odgo­
varamo da to vjerojatno ne može činiti, premda neki smatraju drukčije.
Naime, valja imati na umu ono što je rečeno, da demoni obraćaju po­
zornost na moć oplodnje sjemena, koja je bolje očuvana u sjemenu pri­
bavljenom spolnim činom, dok se ona gubi u sjemenu izbačenom u
noćnim polucijama, jer proizlazi samo iz suvišnih tjelesnih tekućina, i
nema toliko veliku moć oplodnje. Stoga vjerujemo da se demon pri
oplodnji služi takvim sjemenom samo kada zna da ono sadrži takvu
neophodnu moć.

Ne može se posve odbaciti ni mogućnost, da demon može zaraziti
dijete začeto u utrobi udane vještice koju je oplodio njezin muž, tako
da s njegovim izmiješa sjeme drugoga muškarca.

Djeluje li inkub češće u određeno vrijeme
i na određenome mjestu.

Na pitanje pazi li demon na okolnosti vremena i mjesta, odgovaramo
da, osim što promatra vrijeme i konstelacije kada mu je cilj onečistiti
potomke, to čini i kada želi spolno zadovoljiti vješticu. A to čini u naj­
svetije dane u godini, kao što je Božić, Uskrs, Duhovi i druge svetkovine.

Demoni to čine iz tri razloga. Prvo stoga što žele usaditi u vješticu
grijeh nevjere, navodeći je na apostaziju, ali i grijeh svetogrđa, kao i
nanijeti što veću uvredu Stvoritelju, koji će njezinu dušu, stoga, osu­
diti na veće prokletstvo.

Drugi je razlog taj da Bog, kada mu je nanesena takva uvreda, daje
demonima veću vlast u nanošenju zla čak i nedužnima, kažnjavajući
ih u njihovim poslovima ili tijelima. Jer, kada se kaže: "Sin neće trpjeti
radi pokvarenosti svoga oca", itd., to se odnosi samo na vječnu kaznu,
jer nedužni veoma često trpe svjetovne kazne radi grijeha drugih. Stoga
Bog na drugome mjestu kaže: "Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubo­
moran. Kažnjavam grijeh otaca, onih koji me mrze, na djeci do trećeg i
četvrtog koljena."11 Takvom je kaznom kaznio djecu Sodome radi gri­
jeha njihovih očeva.

Treći je razlog taj da imaju više prilike promatrati ljude, osobito
mlade djevojke, koje se u dane svetkovina češće predaju dokolici i

11) 'Koljena'. 'Izlazak', xx:5; xxxiv:7

znatiželji, pa ih stoga stare vještice mogu lakše zavesti. Priča koja sli­
jedi dogodila se u rodnome kraju jednoga od nas inkvizitora (jer obo­
jica pišemo ovo djelo).

Jednu je mladu pobožnu djevicu neka starica navela da ode s njome
u sobu na katu kuće, gdje su se nalazili neki lijepi mladići. Kada su se
uspinjali stubama, starica je opomene da se ne smije prekrižiti. Premda
je pristala, djevojka se krišom prekrižila radi čega u sobi nije vidjela
nikoga, jer joj se ondje prisutni demoni nisu mogli pokazati u poprim-
ljenim tijelima. Bijesna starica je stoga počne proklinjati govoreći: "U
ime svih demona, odlazi! Zašto si se prekrižila?" To mi je iskreno pov­
jerila ta dobra i čestita djevica.

Kao četvrti razlog možemo navesti da demoni na taj način mogu lakše
zavoditi ljude, koji su stoga skloni vjerovati da to nije tako težak grijeh,
ako im Bog dopušta da takve stvari čine u najsvetije dane.

Što se tiče pitanja izvode li demoni takve radnje na nekim određenim
mjestima, odgovaramo da riječi i djela samih vještica dokazuju da te
opačine ne mogu činiti na svetim mjestima. A to jasno pokazuje koliko
je učinkovita zaštita anđela čuvara. Vještice, nadalje, tvrde da ih de­
moni ne napastuju samo u crkvi, kada su nazočne svetoj misi. Stoga
one u crkvu prve ulaze, i posljednje iz nje izlaze. Međutim, zapovije­
daju im da vrše neke druge bezbožne radnje, kao što je pljuvanje pri­
likom podizanja hostije, izgovaranje, riječima ili na koji drugi način,
najprljavijih misli, kao primjerice: "Želim da si na tome i tome mjestu."
O tome ukratko govorimo u Drugome dijelu.

Izvode li inkubi i sukubi taj čin u obličju

vidljivome vješticama ili promatračima.

Što se tiče pitanja izvode li demoni te prljavštine u vidljivom ili nevi­
dljivom obliku, odgovaramo da je u svim slučajevima o kojima smo
čuli, demon uvijek djelovao u obličju vidljivome vještici. Naime, te
radnje s njome ne mora činiti u nevidljivom obličju, jer je vještica s
njime sklopila otvoren i izričit ugovor. No, što se tiče promatrača, oni
su često znali viđati vještice kako u poljima ili šumama leže na svojim
leđima gole do pupka, i mogli su po položaju njihovih udova i spolnih
organa koji su dovedeni do orgazma, kao i iz položaja njihovih nogu i
bedara, utvrditi da se sjedinjuju s inkubima, premda ih nisu vidjeli. Nai­
me, katkad, premda rijetko, na kraju toga čina iz vještice izlazi crna

para u obličju muškarca. A to je stoga što Spletkar zna da na taj način
može zavesti ili iskvariti misli djevojaka ili drugih prisutnih, koji taj čin
promatraju. No, o tim radnjama i načinu na koji su se one obavljale na
određenim mjestima, u gradu Ratisbonu i na posjedu rappolsteinskih
plemića, te u nekim drugim zemljama, govorit ćemo u Drugome dijelu.

Neosporno je da se događaju i sljedeće stvari. Muževi su katkad
znali stvarno vidjeti inkube kako se okreću oko njihovih žena, premda
su mislili da su to drugi muškarci, a ne demoni. A kada su se laćali
oružja da ih potjeraju, demoni bi iznenada iščeznuli. No, žene su ih i
dalje grlile svojim rukama, premda su katkad bile ozlijeđene, te su se
stale izrugivati muževima da nemaju oči, i da ih je možda same opsjeo
vrag.

Da inkubi ne napastuju samo one žene koje su začete tim

prljavim radnjama ili one koje su im predale primalje, već

i sve ostale, pružajući im veći ili manji spolni užitak.

Na kraju možemo zaključiti da ti demoni-inkubi ne napastuju samo
one žene koje su rođene iz takvih opačina, ili one koje su im žrtvovale
primalje, već da svim svojim silama pokušavaju, uz pomoć raskalašenih
i pohotnih vještica, zavesti sve pobožne i krijeposne djevice u čitavome
kraju ili gradu. A to veoma dobro iz svoga iskustva znaju magistrati.
Tako su u gradu Ratisbonu te bijednice, prije izricanja presude i spalji­
vanja, priznale da su im njihovi gospodari zapovjedili da svim sred­
stvima pokušaju zavesti pobožne djevice i udovice.

Postavi li se pitanje pruža li im spolni čin manju ili veću ugodu kada
ih izvode s inkubima u poprimljenim tijelima, nego s muškarcima u
stvarnim fizičkim tijelima, odgovorit ćemo sljedeće. Premda bi ugoda
prirodno trebala biti veća kada se slični zabavljaju sa sličnima, taj pre­
predeni Neprijatelj umije spojiti aktivne i pasivne elemente, premda
ne na prirodan, već na takav način da proizvede određenu toplinu i raspo­
loženje, da se čini da puteni žar nije ništa slabiji. O tome ćemo, međutim,
raspravljati poslije, kada ćemo govoriti o svojstvima ženskoga spola.

V POGLAVLJE

Vještice izvode svoje čarolije pomoću crkvenih
sakramenata. Kako oslabljuju spolnu moć i kako
nanose druge štete svim Božjim stvorenjima. Ovdje

ćemo raspraviti pitanje o utjecaju zvijezda.

Ovdje nam valja razmotriti nekoliko stvari, koje se odnose na na­
čine kojima vještice nanose štetu drugim stvorenjima oba spola,
kao i plodovima zemlje. Prvo ćemo govoriti kako to čine muškarcima,
potom životinjama i na kraju, plodovima zemlje. Što se tiče muškaraca,
prije svega moramo razmotriti kako vještice mogu zlom čarolijom spri­
ječiti prokreativnu moć, pa čak i spolni čin, tako da žena ne može začeti,
a muškarac izvršiti čin oplodnje. Drugo, kako tu moć mogu oslabiti
samo u nekih, a ne i drugih žena. Treće, kako mogu prikriti muški ud,
tako da izgleda kao da je posve odstranjen. Četvrto, je li moguće utvrditi,
uzrokuje li navedene štete vrag osobno ili uz pomoć vještica. Peto, kako
vještice nekom opsjenom ili prividom pretvaraju muškarce i žene u ži­
votinje. Šesto, kako primalje na različite načine ubijaju tek začetu djecu
ili, kada to ne čine, žrtvuju novorođenu djecu demonima. A čine li se
te radnje nevjerojatnima, ističemo da su sve one dokazane u Prvome
dijelu ove rasprave, argumentiranim pitanjima i odgovorima, pa sum­
njičavog čitatelja upućujemo da se ondje obavijesti o istini.

Za sada nam je jedini cilj iznijeti stvarne činjenice i primjere, koje
smo osobno skupili ili su ih zapisali drugi, koji se gnušaju tog strašnog
zločina, kako bismo potkrijepili navedene argumente da ih svi mogu
lako razumjeti. I da onime što je rečeno u ovome Drugome dijelu, vra­
timo vjeru svima koji u zabludi misle da na svijetu ne postoje vještice,
kao ni čarobnjaštvo.

A što se tiče prve vrste šteta koje vještice nanose ljudskome rodu,
valja istaknuti da, osim radnji kojima nanose štete drugim stvorenjima,
postoji još šest načina kojima nanose štete ljudskome rodu. Prvi se sa­
stoji u tome da muškarca potiču na zlu ljubav prema ženi, ili ženu pre­
ma muškarcu. Drugi je taj da u njih usađuju mržnju ili ljubomoru. Na
treći ih način opčinjavaju tako da muškarac ne može izvršiti spolnu
radnju sa ženom ili obrnuto, ili, pak, različitim sredstvima izazivaju po­
bačaje, o čemu smo gore govorili. Četvrti je način da izazivaju obolje­
nja nekih ljudskih organa. Peto, ubijaju ljude. Šesto, oduzimaju razum.

S tim u svezi valja reći da demoni mogu i bez utjecaja zvijezda,
svojom prirodnom moći stvoriti stvarne poremećaje i bolesti, a to čine
svojom prirođenom duševnom moći, koja natkriljuje svaku tjelesnu moć.
Jer, svaka je pojedina bolest osobita, što je točno i u slučaju prirodnih
poremećaja, koji ne proizlaze ni iz kakve fizičke bolesti. Stoga se slu­
že različitim metodama u izvođenju pojedinih bolesti ili poremećaja. Pri­
mjere tih metoda iznijet ćemo u ovome djelu kako će tekst zahtijevati.

No, da otklonimo čitateljeve sumnje, prije toga ćemo navesti tri ra­
zloga zbog kojih demoni ne mogu utjecati na sile zvijezda. Prvi je razlog
činjenica da su im zvijezde nadmoćne čak i u području kazne, koje se
nalazi u nižim nebeskim sferama, a to proizlazi iz dužnosti koja im je
dodijeljena. Vidi II. pitanje Prvoga dijela, gdje raspravljamo o inkubima
i sukubima.

Drugi je razlog taj, što zvijezdama upravljaju dobri anđeli. Vidi mno­
ga mjesta gdje govorimo o silama koje pokreću zvijezde, osobito 90.
pit., I. dio Tomine knjige. A u tome se filozofi i teolozi općenito slažu.

Treći je razlog taj, da bi za opći red i dobrobit čitavoga svemira bilo
veoma pogubno, kada bi zlim duhovima bilo dopušteno da mijenjaju
utjecaj zvijezda. Stoga je one čudesne promjene o kojima govore Stari
i Novi zavjet, učinio Bog posredstvom dobrih anđela, kao, primjerice,
kada je za Jošuu zaustavio Sunce, a za Ezekiju je učinio da ono ide
unatrag, ili kada se nebo čudesno smračilo u vrijeme Kristove muke.
Ali, u svim drugim stvarima demoni mogu izvoditi svoje čarolije uz
Božje dopuštenje, sami ili uz pomoć vještica što je, ustvari, očito.

Drugo, valja istaknuti da demoni prilikom svih svojih zlodjela, go­
tovo uvijek upućuju vještice da izrađuju svoje čarolije pomoću sakra­
menata, crkvenih sakramentalnih predmeta, ili kakve druge blagoslo­
vljene stvari. Tako katkad postavljaju voštane figure ispod oltarnika,
uvlače konac u svetu pomast, ili se na takav način koriste nekom drugom
posvećenom stvari. A to čine radi tri razloga.

Iz sličnog razloga običavaju izvoditi svoje vradžbine svetih dana u
godini, osobito na dan Došašća našega Gospodina i na Božić. A to
stoga, kako bi ljude učinili krivima ne samo za grijeh vjerolomstva, već
i svetogrđa, zakužujući sve što je u njima božansko; i stoga da tim radnja­
ma nanesu još veću uvredu svome Stvoritelju, osude im duše na vječno
prokletstvo i još ih mnoge navedu na grijeh.

Drugi je razlog što žele da Bog, zbog tako velike uvrede, dade vra­
gu još veću moć u mučenju ljudi. A sv. Grgur veli da Bog u Svom

gnjevu katkad odgovara opakima na njihove molitve i zamolbe, koje
drugima milostivo odbija. Treći je razlog taj, da vrag pod prividom
dobra može lakše zavarati neke proste ljude, koji misle da su učinili
neko pobožno djelo i stekli božansku milost, premda su zapravo još
više sagriješili.

Tomu možemo dodati i četvrti razlog, koji se odnosi na neke svetije
dane i na svetkovinu Nove Godine. Jer, kako tvrdi sv. Augustin, osim
preljuba, i drugi smrtni grijesi mogu ugroziti štovanje svetkovina. Jer,
praznovjerje i čarobnjaštvo koji proizlaze iz najpodlijih vražjih radnji,
protivni su štovanju koje se duguje Bogu. Stoga demon, kako je rečeno,
nastoji navesti čovjeka da sve dublje pada u grijeh, čime nanosi veću
uvredu Stvoritelju.

Što se tiče Nove Godine, sv. Izidor u svojim Etimologijama (VIII. 2)
veli da je Janus, po kojemu se naziva mjesec januar, koji također poči­
nje na dan Obrezanja, bio idol s dva lica, od kojih je jedno predstavljalo
kraj stare, a drugo početak nove godine, i bio je zaštitnik i milosrdni tvo­
rac nadolazeće godine. Pogani su u njegovu ili, točnije, u čast vraga u
obličju toga idola, održavali razuzdane pijanke na kojima su se odavali
raskalašenom plesu i gozbi. Njih blaženi Augustin spominje na više mje­
sta, a u svojoj ih Dvadeset šestoj knjizi veoma slikovito opisuje.

Danas, pak, loši kršćani oponašaju te prljave običaje, kada raskala­
šeno tumaraju uokolo u vrijeme karnevala12, prerušeni u maske, zbijajući
šale i odajući se drugim praznovjerjima. I vještice se služe tim đavoljim
slavljima za svoju korist, kao i u vrijeme Nove Godine, kada izvode
vradžbine povezane s božanskim službama i štovanjem; isto čine i na
blagdan sv. Andrije i Božić.

Sada ćemo opisati kako izvode svoja čarobnjaštva pomoću sakrame­
nata, a potom i sakramentalnih predmeta, pri čemu ćemo se osvrnuti na ne­
koliko poznatih činjenica, koje smo otkrili u našoj inkvizitorskoj službi.

U gradu čije ime ovdje nije milosrdno i primjereno navesti, jedna
je vještica, u trenutku kada je primila Tijelo našega Gospodina, izne-

12) 'Karneval'. Te poganske običaje oštro osuđuje sedmi Canterbury]ski nadbiskup, sv.
Teodor u 'Liber Poenitentialis'. U XXXVII Knjizi piše: 'Tumara li tkogod unaokolo tijekom
siječanjskih kalenda, prerušen u jelena ili tele, odnosno, pretvara li se da je divlja životinja,
odijeva u kožu životinja iz stada i prekriva lice životinjskim glavama; oni koji se na takav
način prerušavaju u divlje životinje imaju biti kažnjeni trogodišnjom pokorom, jer to što čine
đavolje su radnje.' Vidi moju knjigu 'Geography of Witchcraft', II. pogl., 65-73. str. Na kon­
cilu u Auxerreu 578. (ili 585.), donesena je odredba kojom se svakome zabranjuje: "preruša-
vanje u tele ili jelena prvoga dana mjeseca siječnja, kao i prodaja demonskih amajlija."

nada spustila glavu, kako te žene znaju gnusno činiti, pokrila usta ha­
ljinom, te iz njih izvadila Tijelo Gospodinovo i zamotala ga u maramicu.
Nakon toga ga je po uputi vraga stavila u vrč, u kojemu se nalazila žaba
krastača, te ga zakopala pokraj skladišta u blizini svoje kuće, zajedno s
nekoliko drugih stvari neophodnih za izvođenje vradžbina. Ali, Božjom
je pomoći taj strašan zločin razotkriven. Naime, kada je sljedećega
dana neki radnik prolazio pokraj te kuće na putu do svoga posla, čuo
je zvuk nalik djetetovu plaču. A kada se približio kamenu ispod koje­
ga je bio skriven vrč, taj je zvuk bio još glasniji, pa je pomislio da je
neka žena ondje zakopala dijete. Stoga je obavijestio gradonačelnika
ili predsjednika suda, i rekao kako vjeruje da je počinjen zločin čedo­
morstva. Gradonačelnik odmah posla svoje sluge na to mjesto, koje se
uvjeriše u radnikovu priču. No, nisu željeli iskopati dijete, smatrajući
mudrijim postaviti stražu i čekati hoće li se kakva žena približiti tome
mjestu. Naime, nisu znali da je ondje skriveno Tijelo Kristovo. Poslije
se uistinu pojavila ona ista vještica, koja je pred njima krišom uzela
vrč i sakrila ga pod svoju haljinu. A kada su je uhitili i odveli na ispiti­
vanje, priznala je svoj zločin, rekavši da je u vrč sa žabom sakrila Tijelo
Gospodinovo, kako bi uz pomoć njihova praha mogla nanositi štete
ljudima i drugim stvorenjima.

Valja istaknuti i da vještice iste radnje vrše i prilikom uzimanja svete
pričesti. Naime, kada to mogu neprimjetno učiniti, primaju Tijelo Kri­
stovo ispod, umjesto na vrh jezika. A koliko je poznato, to čine jer nikada,
ne žele primiti nikakav lijek, koji bi mogao poništiti njihovo odreknuće
vjere, bilo ispoviješću ili primanjem sakramenta pričesti. Drugi je ra­
zlog taj da bi lakše izvadile Tijelo Gospodinovo iz ustiju, kako bi ga
poslije mogle iskoristiti za svoje zle ciljeve, naime, kako je rečeno, radi
veće uvrede Stvoritelja.

Upravo radi toga, svim župnicima i onima koji pričešćuju vjernike,
nalaže se da osobito budno prate kada pričešćuju žene, tako da im usta
budu dovoljno otvorena i jezik isturen, a odjeća u cijelosti vidljiva. I
što će se više paziti na takve stvari, to će više vještica biti na taj način
razotkriveno.

Nebrojeno mnogo drugih praznovjerja vještice izvode pomoću sa-
kramentalnih predmeta. Katkad postavljaju voštane likove ili neku mi­
risnu tvar ispod oltarnice13, kako smo prije spomenuli, i potom ih skri-

13) Oltarnica'. Ti običaji postoje još i danas.

vaju pod pragom kuće, kako bi osobu za koju su ih ondje postavili,
začarali kada preko njih prijeđe. Ovdje bismo mogli nabrojati još bezbroj
drugih primjera tih manjih vradžbina, no dovoljno su potkrijepljene
većima.

VI. POGLAVLJE

Kako vještice oslabljuju i sprječavaju prokreativnu moć.

Što se tiče načina na koji vještice sprječavaju prokreativne funkcije
ljudi i životinja obaju spolova, čitatelj se o tome može obavijestiti iz
onoga što je prije napisano pod pitanjem: 'Mogu li demoni uz pomoć
vještica potaknuti ljudska srca na ljubav ili mržnju', gdje nakon odgo­
vora na argumente, spominjemo na koji način one mogu uz Božje do­
puštenje spriječiti prokreativnu funkciju.

No, valja istaknuti da to čine iznutra i izvana, a iznutra na dva načina.
Prvo, kada izravno sprječavaju erekciju organa za oplodnju. A to nije
začuđujuće, uzmemo li u obzir činjenicu da su kadre onemogućiti pri­
rodnu funkciju svih organa. Na drugi način to čine i kada sprječavaju
protok životnih esencija u organe, u kojima počiva pokretačka moć,
zatvarajući sjemenovode, tako da sjeme ne može stići do organa za ra­
zmnožavanje ili se ne može izbaciti, ili se, pak, jalovo izlijeva.

Izvana to katkad čine pomoću slika, bilja ili se služe nekim drugim
vanjskim sredstvima, poput pijetlovih mošnji. No, ne smije se vjero­
vati da te stvari imaju moć izazvati impotenciju, jer vještice pomoću
demonskih opsjena proizvode takvu impotenciju u muškarca, koji sto­
ga ne može spolno općiti i u žene, koja radi toga ne može zanijeti.

Razlog tomu je što im Bog daje veću vlast nad tim činom, kojim je
prvi grijeh prešao na čitav ljudski rod, nego nad drugim ljudskim radnja­
ma. A imaju i veću vlast nad zmijama, koje su od svih životinja najpo-
dložnije vradžbinama. Tako smo mi, kao i drugi inkvizitori, često otkrivali
da vještice tu smetnju izvode uz pomoć zmija, ili drugih sličnih stvari.

Neki je čarobnjak, naime, nakon svoga uhićenja priznao da je godi­
nama svojim vradžbinama izazivao sterilnost među ljudima i životinja­
ma nekog domaćinstva. Štoviše, Nider pripovijeda o čarobnjaku ime­
na Stadlin14, uhićenome u lausanskoj biskupiji, koji je priznao da je u
nekoj kući u kojoj je živio bračni par, svojim čarolijama ubio sedmoro

14) 'Stadlin.' 'Formicarius', III. pogl.

djece u ženinoj utrobi, tako da je ona godinama iznova imala pobača­
je. I da je na isti način začarao svu stoku i domaće životinje, tako da
tijekom toga razdoblja nikada nisu mogle na svijet donijeti žive mlade.
A kada su ga upitali kako je to činio i kakva bi mu se kazna trebala
izreći, razotkrio je svoj zločin: "Stavio sam zmiju pod vanjski prag
kuće. Uklonite li tu zmiju, stanarima će biti vraćena plodnost." Tako
je i bilo, jer, premda se zmija već pretvorila u prah, uklonjen je čitav
komad zemlje pod pragom, i iste su godine žena i sve životinje ponov­
no postali plodni.

Sličan slučaj se dogodio prije otprilike četiri godine u Reichshofe-
nu. Ondje je živjela zloglasna vještica, koja je mogla pukim dodirom
začarati žene i izazivati pobačaje. Kada je žena nekog gradskog ple­
mića zatrudnjela, zaposlila je primalju da o njoj skrbi, koja ju je upozo­
rila da ne izlazi iz dvorca, i da ni pod kojim uvjetima ne razgovara sa
spomenutom vješticom. Nekoliko tjedana poslije, nesmotrena je žena
otišla posjetiti žene koje su se okupile na nekoj gozbi. Kada je nakra­
tko sjela da se odmori, priđe joj spomenuta vještica, te joj stavi obje
ruke na trbuh, kao da je želi pozdraviti. U tom trenutku žena osjeti
snažan trzaj djeteta u svojoj utrobi. Prestrašena, vrati se kući i o tome
obavijesti primalju, koja joj reče: "Jao! Već ste izgubili dijete!" Tako
se i pokazalo kada je stiglo vrijeme poroda, jer žena nije odjednom
pobacila, već su iz nje povremeno izlazili komadići djetetove glave, no­
gu i ruku. Tu je veliku nesreću dopustio Bog kako bi kaznio njezina
supruga, koji je imao dužnost izvesti vještice pred sud pravde i osvetiti
njihove zločine pred Stvoriteljem.

U gradu Mersburgu u konstancijskoj biskupiji, živio je jedan mla­
dić koji je zbog neke čarolije koja je na njega bila bačena, mogao spolno
općiti samo s jednom ženom. Mnogi su ga čuli govoriti daje često po­
kušavao odbiti tu ženu i pobjeći u neku drugu zemlju, ali ga je svake
noći nešto nagonilo da se pobuni i veoma brzo vrati, pri čemu bi kat­
kad hodao zemljom, a katkad letio zrakom.

VII. POGLAVLJE

Kako vještice, takoreći, odstranjuju muški ud.

Prethodno smo pokazali da vještice mogu odstraniti muško spolo­
vilo, no pri tome ga ne otkidaju stvarno s tijela, već ga prikrivaju
nekom opsjenom, i to na način koji smo već opisali. Navest ćemo neko­
like primjera kako to čine.

U gradu Ratisbonu živio je neki mladić koji je, u želji da ostavi dje­
vojku s kojom je imao vezu, ostao bez svoga spolovila. Ili, točnije, ud
mu je bio skriven nekom opsjenom, tako da ga nije mogao vidjeti, ni
dotaći. To ga je veoma uznemirilo, pa je otišao u tavernu da se napije
vina. Sjedio je ondje nekoliko sati, razgovarajući s nekom ženom, kojoj
je povjerio svoju nesreću i pokazao joj tijelo kako bi je uvjerio da je
ono što govori istina. Žena se dosjeti što bi tomu mogao biti uzrok, te
ga upita sumnja li na koga. A kada je mladić imenovao osobu u koju
je sumnjao, žena mu reče: "Ne uspiješ li je nagovoriti, moraš je prisiliti
da te izliječi." Iste noći mladić odluči čekati vješticu na putu kojim je
običavala hodati. Kada ju je susreo, počeo ju je preklinjati da ga oz­
dravi. A kako ga je vještica uvjeravala da je nedužna i da o tome ništa
ne zna, mladić je ugrabi i omota joj ručnik oko vrata, te ju stade daviti
govoreći: "Ne izliječiš li me, ubit ću te svojim rukama." Ne mogavši
vikati jer joj je lice već počelo otjecati i poprimati plavičastu boju, vje­
štica mu reče: "Pusti me i izliječit ću te." Mladić je pusti, a ona ga
potom rukom dotakne između bedara, te reče: "Sada imaš što želiš." I
mladić, ne pogledavši ga, ni dodirnuvši, osjeti da mu je ud vraćen pukim
vještičjim dodirom.

Sličnu nam je priču ispripovijedao časni otac iz dominikanske "Kuće
tornjeva", koji je u Redu uživao glas čestitoga i učenoga čovjeka. "Je­
dnoga dana", rekao je, "dok sam slušao ispovijedi, neki mi mladić tu­
žno povjeri da je izgubio svoje spolovilo. To me iznenadilo i nisam bio
spreman tako lako povjerovati u njegovu priču, jer mudri vele da je
lakoumnost obilježje bezbrižnih, no kada je mladić skinuo sa sebe
odjeću i pokazao mi to mjesto na tijelu, osobno sam se uvjerio da govori
istinu. Stoga sam ga nakon dugog promišljanja upitao sumnja li da ga
je netko začarao. Mladić mi potvrdi da sumnja u nekoga, ali da ta žena
sada živi u Wormsu. Rekao sam mu: 'Savjetujem te da je što prije po­
sjetiš, i pokušaš je omekšati najumilnijim riječima i obećanjima.' Tako

je i učinio i kada se nakon nekoliko dana vratio, zahvalio mi je govo­
reći da je sada potpun. Premda sam mu povjerovao, zatražio sam da
mi pokaže dokaz."

Valja, međutim, ukazati na neke stvari radi jasnijeg razumijevanja
onoga što je rečeno o ovoj materiji. Prvo, ne smije se vjerovati da ti
organi bivaju uistinu odstranjeni, jer ih demoni nekim opsjenarskim
umijećem prikrivaju tako da ih ljudi ne mogu ni vidjeti, ni osjetiti. A
to dokazuju autoriteti i argumenti, premda smo o tome prije govorili,
kada smo spomenuli riječi Aleksandra iz Halesa, koji tvrdi da je pres-
tigij vražja iluzija, koja ne nastaje nekom materijalnom promjenom,
već postoji samo u predodžbi čovjeka kojemu su omamljena unutarnja
ili vanjska osjetila.

S time u svezi valja istaknuti da su u slučaju o kojemu govorimo,
čovjeku bila omamljena dva vanjska osjetila, naime vid i dodir, a ne i
unutarnja, dakle, zdrav razum, mašta, mišljenje i pamćenje. (Ali, sv.
Toma tvrdi da ih ima samo četiri, jer on iz nekog razloga poistovjećuje
maštu i fantaziju, među kojima je mala razlika. Vidi sv. Toma, I, 79.)
Ta su osjetila, a ne samo vanjska, zavarana kada se čovjeku nešto priviđa
najavi ili u snu, a ne kada nešto ne može vidjeti.

To je slučaj kada se budnome čovjeku priviđaju stvari, kao, prim­
jerice, kada vidi da nešto proždire konja i jahača, ili kada misli da vidi
kako se čovjek pretvara u životinju ili, pak, misli da je on sam životinja
i da mora općiti s drugim životinjama. U tim slučajevima mu unutarnja
osjetila zavaravaju vanjska. Jer, vrag uz Božje dopuštenje, izvlači men­
talne slike, koje su dugo pohranjene u svojoj riznici, odnosno pamćenju,
ali ne iz uma u kojemu su pohranjene, već iz pamćenja koje je riznica
mentalnih slika i nalazi se u stražnjem dijelu glave, te ih unosi u maštu.
Pri tome ih toliko snažno utiskuje u maštu, da čovjek uslijed neodoljivog
poriva zamišlja konja ili životinju kada vrag iz njegova pamćenja izvla­
či takve slike. Stoga je prisiljen misliti da svojim vanjskim očima vidi
tu životinju, premda ona stvarno ne postoji. No, to mu se privida, jer
vrag u njegovoj mašti izaziva takve predodžbe.

A nimalo ne začuđuje što demoni mogu to činiti, kad isti učinak
proizvode i neki prirodni nedostaci, kao što je pokazano na primjeru
mahnitih melankoličnih ili manijakalnih ljudi, kao i pijanaca, koji nisu
sposobni razaznati vanjske pojave. Tako luđaci misle da vide neke
neobične zvijeri ili druge strahote, premda ih u stvarnosti ne vide. Vidi

što je o tome rečeno u pitanju naslovljenom: "Mogu li vještice navesti
ljudska srca na ljubav i mržnju."

I na kraju, razlog tomu je očit sam po sebi. Naime, budući da vrag
ima vlast nad nižim stvarima, osim nad dušom, kadar je u njima pro­
izvesti neke promjene kada mu to dopušta Bog, tako da se stvari čine
drukčijima nego što jesu. A to čini, kako sam spomenuo, zavaravajući
ili obmanjujući organ vida, tako da zamućuju neku jasno vidljivu stvar,
kao što se čovjeku nakon plača, radi nakupljenih tjelesnih sokova,
svjetlost čini drukčijom. Ili, pak, kako je gore rečeno, demon djeluje
na maštu preobražavajući mentalne slike. Ili uzburkava razne tjelesne
sokove, tako da krute i suhe tvari nalikuju vatri ili vodi. Tako neki ljudi
prisiljavaju ukućane da sa sebe skinu svu odjeću, jer umišljaju da pli­
vaju u vodi.

U svezi navedenoga, može se postaviti i pitanje jesu li takvim pri­
vidima u istoj mjeri podložni dobri i pokvareni, jer i vještice mogu
proizvesti neke druge tjelesne slabosti čak i u onima, koji su u stanju
milosti. Pozivajući se na Kasijana i ono što je u Drugom nagovoru na­
pisao o opatu Sirenu, odgovaramo da to ne mogu činiti. Iz toga proizlazi
da se za sve, koji su na takav način obmanjeni, ima pretpostaviti da
čine smrtni grijeh. Jer, on kaže, kako jasno proizlazi iz riječi sv. Antuna:
"Đavao ni na koji način ne može ući u čovjekov um ili tijelo, niti je
kadar prodrijeti u njegove misli, već samo onda ako je takva osoba prije
toga prestala razmišljati o svetim stvarima, i ako joj je um posve ogoljen
i lišen duhovnih misli."

Isto kazuje i Boetije u Utjesi filozofije15: "Dali smo ti takvo oružje
koje bi te sačuvalo od slabosti da ga nisi odbacio."

Kasijan na istome mjestu pripovijeda o dvije poganske vještice, od
kojih svaka bijaše zla na svoj način, koje su svojim čarolijama nepre­
stano slale demone u ćeliju sv. Antuna kako bi ga odande istjerali svojim
kušnjama. A toliko su mrzile toga sveca, jer su ga svakodnevno posje­
ćivali brojni ljudi. I, premda su mu ti demoni salijetali misli najoštrijim
trnjem, istjerao ih je čineći znak križa na čelu i prsima, i predajući se
dubokoj molitvi.

Stoga možemo reći da su svi koje demoni na takav način obmanjuju,
ne izazivajući kakve druge tjelesne slabosti, lišeni dara božanske mi-

15) 'Boetije'. 'De Consolatione Philosophiae'. Liber I, Prosa ii. "Atqui talia contuleramus
arma, quae nisi prius abiecisses, invicta te firmitate tuerentur. "

losti. Kako govori Tobija (vi): "Zao duh ima vlast nad onima koji uga­
đaju samo svojim strastima."

Navedeno potkrepljuje i odgovor na pitanje iz Prvoga dijela o tome,
mogu li vještice pretvarati ljude u životinje. Ondje smo govorili o dje­
vojci koja bijaše pretvorena u kobilu, u što je sama bila uvjerena, kao
i svi drugi koji su je vidjeli, osim sv. Makarija. Ali, kako demon nije
mogao zavarati svečeva osjetila, kada su mu doveli djevojku da je izli-
ječi, svetac u njoj nije vidio ždrebicu, već pravu ženu, iako su svi drugi
tvrdili da je nalikovala konju. Tako ih svetac svojim molitvama sve
oslobodi tog privida, govoreći da joj se to dogodilo jer se nije dovoljno
predavala svetim stvarima, niti se dovoljno često ispovijedala i pričeš-
ćivala. A kako zbog svoje čestitosti nije pristala na sramotan prijedlog
jednoga mladića, demon je preko nekog Zidova, koji je bio vještac,
začarao djevojku tako da ju je pretvorio u kobilu.

Naše zaključke možemo ukratko ovako izložiti: Demoni mogu radi
svoje koristi i iskušavanja, nanositi štetu dobrima u svjetovnim stvarima,
kao što su bogatstvo, slava i tjelesno zdravlje. O tome svjedoči primjer
Blaženoga Joba, kojega je demon napastovao u takvim stvarima. Ali,
dobri ne uzrokuju sami takve štete, jer ne mogu biti zavedeni ili natje­
rani u kakav grijeh, premda mogu podlijegati unutarnjim i vanjskim
tjelesnim kušnjama. Demoni, međutim, ne mogu dobre aktivno ili pa­
sivno napastovati takvim opsjenama.

Aktivno to ne mogu činiti, dakle, obmanjujući im osjetila, kao što
čine onima koji nisu u stanju milosti. Niti to mogu činiti pasivno, od­
stranjujući im spolovila kakvom opsjenom. Takvim radnjama nisu
mogli nauditi Jobu, a osobito nisu mogli nanijeti pasivnu štetu njegovoj
spolnoj moći. Jer Job bijaše tako krijepostan da je mogao reći: "Sa
svojim očima savez sam sklopio da pogledat neću nijednu djevicu." ("...
a kamoli ženu drugoga čovjeka" - vulgata) Ipak, vrag zna da ima ve­
liku vlast nad grješnicima (vidi Luka, xi: "Dokle god jaki i naoružani
čuva svoj stan, u miruje sav njegov posjed.")

No, što se tiče prikrivanja muškoga uda opsjenama, može se posta­
viti pitanje je li demon kadar to činiti aktivno, pretpostavlja li se da
takvom opsjenom ne može pasivno zavarati one u stanju milosti. A to
se dokazuje time, da je onaj koji je u stanju milosti obmanjen, jer ne vidi,
a trebao bi vidjeti svoj ud na pravome mjestu, dok ga onaj koji misli
da mu je taj organ odstranjen, kao i drugi promatrači, ne vidi. No, ta se
tvrdnja suprotstavlja gore rečenome. Može se reći da je aktivan gubi-

tak manji od pasivnog, pri čemu se pod aktivnim gubitkom razumije­
va gubitak onoga koji izvana vidi taj gubitak, a ne onaj koji ga osobno
trpi. Dakle, premda čovjek u stanju milosti može vidjeti tuđi gubitak, a
u tom je smislu vrag zavarao njegova osjetila, on ne može pasivno trpjeti
taj gubitak na svome tijelu, odnosno, ne može, primjerice, trpjeti gu­
bitak svoga uda jer nije podložan požudi. S obzirom na to, točna je i
suprotna tvrdnja, kako je anđeo rekao Tobiji: "Zao duh ima vlast nad
onima koji ugađaju samo svojim strastima."

Što nam, dakle, valja misliti o onim vješticama, koje na takav način
običavaju skupljati muške udove u velikome broju, katkad dvadeset ili
trideset odjednom, koje potom stavljaju u ptičja gnijezda, ili ih zatva­
raju u sanduk, gdje se pokreću kao živi organi i jedu zob i žito, što su
mnogi svojim očima vidjeli i posvjedočili? Valja reći da su sve to vražja
djela, jer on na opisan način obmanjuje osjetila onih koji ih gledaju.
Tako jedan čovjek pripovijeda da mu je neka vještica obećala da će mu
vratiti ud koji je izgubio. Naredila mu je da se uspne na određeno drvo,
i da iz gnijezda u kojemu je bilo više muških udova, odabere jedan i
da ga uzme. A kada je uzeo najveći, vještica mu reče: "Ne smiješ uzeti
taj, jer on pripada župnom svećeniku."

Sve te stvari izvode demoni opsjenama na način kako smo opisali,
obmanjujući organ vida tako što u mašti pretvaraju predodžbe iz uma.
I ne smije se tvrditi da su ti vidljivi organi demoni u poprimljenim or­
ganima, kako se katkad prikazuju vješticama i ljudima u poprimljenim
zračnim tijelima i s njima tako opće. A to je stoga, što taj privid proiz­
vode na lakši način, naime, izvlačeći iz riznice pamćenja unutarnju
mentalnu sliku, koju potom utiskuju u maštu.

A ako bi itko želio reći da bi one to mogle raditi na sličan način, kada
se govori da opće s vješticama i drugim ljudima u poprimljenim tijelima;
tj. da bi mogle uzrokovati takve prikaze promjenom mentalnih slika u
mašti, tako da kada su ljudi mislili da su u poprimljenim tijelima bili
prisutni demoni, zapravo je to bila tek iluzija prouzročena takvom pro­
mjenom mentalnih slika u unutarnjoj percepciji.

Valja primijetiti da demon, koji se samo želi pokazati u ljudskom
obličju, ne mora poprimati tijelo, jer to može učiniti i spomenutom ilu­
zijom. No, nije točno da demon pri tome ne želi ostvariti i neku drugu
svrhu, jer je možda naumio s njima razgovarati, jesti i izvoditi druge
opačine. A da bi to mogao činiti, mora biti prisutan, radi čega im se

prikazuje u poprimljenom tijelu. Kako veli sv. Toma: "On djeluje ondje
gdje je anđeoska sila."

Nadalje se može postaviti pitanje postoji li razlika između načina
odstranjivanja spolovila, ako ga demon može odstraniti sam i bez po­
moći vještice. Uz ono što je već rečeno u Prvome dijelu pod pitanjem:
"Mogu li vještice odstraniti muško spolovilo", dodajemo da demon,
kada to čini sam, tada stvarno odstranjuje spolovilo i ponovno ga vraća
kada je to potrebno. Nadalje, odstranjivanje toga organa popraćeno je
povredom i osjećajem boli. Treće, demon to čini samo kada ga na to pri­
sili dobri anđeo, jer ga time lišava velikog izvora njegove osobne dobiti.
Naime, dobri anđeo zna da vrag ima veću vlast nad spolnim činom, nego
nad drugim ljudskim radnjama, jer mu takvu vlast, kako je rečeno, do­
pušta Bog. Međutim, nijedna gore navedena točka ne može se primi­
jeniti na vražje radnje, koje čini posredstvom vještica i uz Božje dopu­
štenje.

Postavi li se pitanje nanosi li demon radije štetu ljudima i ostalim
stvorenjima sam ili uz pomoć vještice, odgovaramo da se ta dva slučaja
ne mogu usporediti. Naime, demon je bez dvojbe pripravniji nanositi
zlo posredstvom vještica, poglavito stoga što time nanosi veću uvredu
Bogu, jer mu otima vlast nad Njegovim stvorenjem. A kada je Bogu
nanesena tako velika uvreda, On vragu daje veću moć u nanošenju zla
ljudima. I treće, vrag to čini radi svoga najvećega cilja, naime, unište­
nja duša.

VIII. POGLAVLJE

O načinu na koji pretvaraju ljude u životinje.

Vještice, međutim, uz pomoć đavla pretvaraju ljude u životinje (jer
to je njihov glavni način transmutacije), premda je to dovoljno
dokazano u X. pitanju Prvoga dijela ove knjige, gdje razmatramo mogu
li vještice činiti takve stvari. Ipak, budući da se ondje izneseni argu­
menti i odgovori, nekima možda mogu činiti nejasnima, osobito jer
nisu potkrijepljeni stvarnim primjerima, a nije objašnjeno ni na koji se
način tako preobražavaju, u ovom izlaganju razjašnjavamo neke dvojbe.

Prije svega ističemo da se riječi Kanona (26, Q. 5, Episcopi), ne smiju
tumačiti na način na koji ih pogrešno razumijevaju čak i mnogi učeni
ljudi, koji se ne ustručavaju javno propovijedati da čak ni demoni svojom
moći ne mogu izvoditi takve opsjenarske transmutacije. Često smo

ukazivali na štetnost takvoga učenja po vjeru koje, osim toga, prido­
nosi povećanju broja vještica koje uživaju u takvim propovijedima.

Takvi propovjednici, kako smo ustvrdili, dotiču samo vanjsku po­
vršinu Kanona, zanemarujući unutarnje značenje njegovih riječi. Jer
se tvrdi: "Svatko tko vjeruje da se neko stvorenje može načiniti ili
promijeniti na bolje ili na gore, ili preobraziti u kakvo drugo obličje ili
priliku, bez djelovanja samoga Stvoritelja, koji je sve stvorio i po
kojemu je sve nastalo, bez sumnje je nevjernik..."

Čitatelj tu mora obratiti pozornost na dvije osnovne stvari. Prvo, na
riječ 'načiniti' i, drugo, na rečenicu 'preobraziti u neko drugo obličje'.
Riječ 'načiniti' valja razumjeti na dva načina, naime, u značenju 'stva­
ranja' ili prirodnog sazdavanja. A što se tiče prvoga značenja, 'stvarati'
može samo Bog, koji u Svojoj beskonačnoj moći može stvoriti nešto ni
iz čega.

No, što se tiče drugoga značenja, valja ukazati na razliku među stvore­
njima. Naime, neka su stvorenja savršena, kao što je čovjek, magarac,
itd., dok su druga nesavršena, a takve su zmije, žabe, miševi i dr., koje
mogu nastati zbog truljenja. Kanon jasno govori o prvoj, a ne o drugoj
vrsti stvorenja. Naime, to dokazuje blaženi Albert u svojoj raspravi O
životinjama, gdje postavlja pitanje mogu li demoni stvoriti prave ži­
votinje, pri čemu odgovara da mogu stvarati samo nesavršene životinje,
ali da to ne mogu činiti trenutačno, poput Boga, već zbog nekog, čak
i iznenadnog kretanja, o čemu svjedoči primjer čarobnjaka iz Knjige
Izlaska (vii). Čitatelj se po želji upućuje na neke primjedbe uz pitanje
koje navodimo u Prvome dijelu, kao i na odgovor na prvi argument.

Drugo, tvrdi se da demoni ne mogu transmutirati stvorenja. U svezi
toga, možemo reći da postoje dvije vrste transmutacije, naime, supstan­
cijama i akcidentaina. A dvije su vrste akcidentalne transmutacije. Jedna
se očituje u prirodnom obliku neke vidljive stvari, a druga u obliku
koji prirodno ne pripada vidljivoj stvari, već postoji samo u organima
i osjetilima promatrača. Kanon govori o prvoj vrsti, a osobito o formal­
noj i stvarnoj transmutaciji, koja je pretvaranje jedne tvari u drugu. A
to može činiti samo Bog, koji je Tvorac takvih zbiljskih tvari. No, Ka­
non govori i o drugoj vrsti transmutacije, koju đavao može izvršiti uz
Božje dopuštenje, kada izaziva neke bolesti i pridaje neko prividno
obličje akcidentalnom tijelu. To je slučaj kada se čovjeku privida da mu
je lice gubavo ili tomu slično.

No, ovdje nije riječ o takvim stvarima, već o prividima i opsjenama,
zbog kojih stvari izgledaju kao da su preobražene. A tvrdimo da Ka­
non ne može isključiti takve transmutacije, jer je njihovo postojanje
potvrđeno autoritetom, razumom i iskustvom. Tako sv. Augustin iznosi
neka iskustva u 17. poglavlju XVIII. knjige Države Božje i argumen­
tima kojima ih dokazuje. On, naime, između ostalog, spominje i onu
čuvenu čarobnicu Kirku, koja je opsjenom pretvorila Odisejeve drugove
u svinje; kao i slučaj kada su neke gostioničareve žene pretvorile svoje
goste u tovarne životinje. Spominje i Diomedove drugove, koji bijahu
pretvoreni u ptice, što su još dugo nakon toga letjele iznad Diomedo-
va hrama, te Prestancija koji je izjavio da se njegov otac pretvorio u
konja, i da je zajedno s drugim konjima nosio žito.

Odisejevi su drugovi bili samo prividno pretvoreni u životinje, ili im
je vid bio obmanjen, jer ta je čarobnica iz riznice njihova pamćenja
izvukla slike životinja, i utisnula ih u njihovu maštu. Tako je, na način
koji smo već objasnili, utječući na druga osjetila i organe promatrača,
proizvela maštovnu predodžbu, radi koje su mislili da vide životinje.
Kasnije ćemo, međutim, pokazati kako te stvari mogu činiti demoni bez
nanošenja ikakvih povreda.

Valja istaknuti da je u slučaju gostiju, koje su žene pretvorile u to­
varne životinje, te Prestancijeva oca koji je mislio da je konj i da nosi
žito, bila riječ o trostrukoj obmani.

Prvo, ti su ljudi zbog opsjene mislili da su pretvoreni u tovarne ži­
votinje, a to je pretvaranje bilo izvedeno na način koji smo već opisali.
Drugo, demoni su u nevidljivim obličjima sami nosili teške terete.
Treće, oni kojima su drugi nalikovali životinjama, isto su mislili i za
sebe. To se dogodilo Nabukodonozoru, koji je sedam godina jeo travu
poput goveda.16

A što se tiče Diomedovih drugova pretvorenih u ptice, koje su letjele
iznad njegova hrama, valja reći daje taj Diomed bio jedan od Grka koji
je sudjelovao u opsadi Troje. Kada je odlučio vratiti se kući, potonuo
je zajedno sa svojim drugovima u moru. Nakon toga je neki idol pre­
dložio da ga uvrste među bogove i izgrade mu hram. Stoga su demoni,
a ne njegovi drugovi, dugo vremena nakon toga zavaravali ljude tom
neistinom, leteći oko toga hrama u poprimljenim ptičjim tijelima.

16) 'Govedo'. 'Daniel', 4:30: "I smjesta se riječ izvrši na Nabukodonozoru: bi izgnan iz dru­
štva ljudi, jeđaše travu kao goveda, prala ga rosa nebeska; vlasi mu narastoše poput orlova
perja, a njegovi nokti kao ptičje pandže."

Na pitanje jesu li demoni mogli zavarati promatrače na gore spo­
menut način, naime utječući na njihove mentalne slike, a ne preuzima­
jući zračna tijela nalik pticama, odgovaramo da jesu.

Jer, neki misle (kako kazuje sv. Toma u Drugoj knjizi Sentencija,
dist. 8, čl. 2) da nijedan anđeo, dobar ili zao, nije nikada poprimio tje­
lesno obličje, već da su sva njihova pojavljivanja o kojima čitamo u
Svetome pismu, bila rezultat kakve uobrazilje ili maštovite predodžbe.

Mudri svetac ovdje ukazuje na razliku između uobrazilje i mašte. Jer,
uobrazilju može izazvati vanjski predmet koji je vidljiv, ali izgleda
drugačiji nego što jest, dok maštovita predodžba ne mora nužno biti
izazvana nekim vanjskim predmetom, već i unutarnjim mentalnim sli­
kama utisnutima u maštu.

S obzirom na takvo njihovo stajalište, zaključujemo da demoni nisu
u poprimljenim ptičjim tijelima letjeli umjesto Diomedovih drugova,
već da je to bila samo fantastična i zamišljena predodžba, proizašla us­
lijed utjecaja na mentalne slike, itd.

Ali, učeni svetac osuđuje takvo stajalište kao pogrešno (premda ga
ne označuje heretičkim jer proizlazi iz pobožnog vjerovanja), premda
su takva pojavljivanja dobrih i zlih anđela katkad možda uistinu bila
prividna, i nije bilo riječ o poprimljenim tijelima. Međutim, kako veli,
sveci se slažu da su se anđeli pojavljivali i pred tjelesnim očima i to u
poprimljenom tijelu. A Sveto pismo više govori o tjelesnim, nego li o
prividnim ili opsjenarskim pojavljivanjima. Stoga za sada možemo o
vizijama, poput onih u slučaju Diomedovih drugova, reći da, premda
su se njegovi drugovi možda doista, zbog neke demonske radnje, pri­
kazivali u mašti promatrača na način koji smo opisali, vjerojatnije je
da su to bili demoni u zračnim tijelima nalik pticama ili su, pak, demo­
ni poslali neke druge, prirodne ptice da ih predstavljaju.

IX. POGLAVLJE

Kako demoni mogu ući u ljudsko tijelo i glavu bez njihova
povređivanja, kada opsjenom proizvode takve preobrazbe.

Što se tiče načina izvođenja takvih prividnih transmutacija, može­
mo postaviti i sljedeća pitanja: nalaze li se pritom demoni u tijelima
i glavama onih koje obmanjuju, i imaju li se potonji stoga smatrati op­
sjednutima; kako se mentalna slika može bez povrede unutarnjih osje-

tila, prenijeti iz jednog u drugo unutarnje osjetilo; i ima li se takva radnja
smatrati čudesnom.

Prvo nam valja iznova ukazati na razliku između takvih privida, jer,
katkad se pri tome utječe samo na vanjska osjetila, a katkad obmanjena
unutarnja osjetila utječu na vanjska.

U prvom slučaju vrag može izvesti opsjenu vanjskim prividom i ne
ulazeći u vanjska osjetila; kao u slučaju kada želi sakriti neko tijelo
umetanjem nekog drugog tijela, ili na kakav drugi način; ili kada sam
poprima tijelo i prikazuje se promatraču.

No, demon u drugom slučaju mora ući u glavu i osjetila. A to do­
kazuje autoritet i zdrav razum.

Neodrživa je tvrdnja da se dva stvorena duha ne mogu istodobno
nalaziti na istome mjestu i da duša prožima čitavo tijelo. To se pobija
autoritetom sv. Ivana Damaščanskoga, koji kaže: "Anđeo je ondje gdje
djeluje." A sv. Toma u Drugoj knjizi Sentencija, dist. 7, 51. 5, veli: "Svi
anđeli, dobri i zli, svojom prirođenom moći, koja natkriljuje svu tjele­
snu moć, mogu preobražavati naša tijela."

To je posve točno, ne samo s obzirom na odličnost njihove naravi,
već i stoga što anđeli upravljaju čitavim mehanizmom svijeta i svim
tjelesnim bićima. Tako tvrdi sv. Grgur u 4. dijalogu: "U ovome vidlji­
vome svijetu nevidljivo stvorenje sve uređuje." Dakle, svim tjelesnim
stvarima upravljaju anđeli koje crkveni naučitelji, ali i filozofi nazivaju i
silama koje pokreću zvijezde. To jasno proizlazi i iz činjenice da duše
upravljaju tijelima, kao što zvijezde i sile koje ih pokreću, upravljaju
svim drugim tvarima. Čitatelj se upućuje na izreke sv. Tome u Prvome
dijelu, 90. pit, 1. čl.

Iz navedenoga zaključujemo da su demoni, budući da djeluju ondje
gdje su prisutni, prisutni i u mašti i unutarnjim osjetilima kada ih ob­
manjuju.

Nadalje, premda u dušu može ući samo Bog koji ju je i stvorio,
demoni mogu, uz Njegovo dopuštenje, ući u naša tijela. Pritom mogu
utjecati na unutarnje moći povezane s tjelesnim organima. Na taj način
utječu na organe u onoj mjeri, u kojoj utječu na unutarnja osjetila, kako
smo prethodno pokazali: demon, naime, može izvući neku sliku pohra­
njenu u jednome od osjetila; kao što iz pamćenja, pohranjenog u straž­
njem dijelu glave, izvlači sliku konja i tu fantazmu premješta u središnji
dio glave, gdje se nalazi osjetilo mašte; i na kraju ih premješta u osjetilo

promišljanja, koji se nalazi na prednjoj strani glave. Pritom izaziva
takvu iznenadnu promjenu i zbrku, da čovjek neizbježno misli da vidi
zbiljske stvari. To se može jasno pokazati primjerom luđaka i drugih
umobolnika.

Jednostavno je odgovoriti na pitanje kako to može činiti, a da ne uz­
rokuje bol u glavi. Jer, prije svega, on ne izaziva stvarnu fizičku prom­
jenu u organima, već samo pokreće mentalne slike. I, drugo, ne izaziva
te promjene ubacivanjem kakvog aktivnog svojstva, koje bi neizbje­
žno uzrokovalo bol, budući da sam demon nema takvih tjelesnih svoj­
stava, pa stoga može djelovati bez uporabe takvog svojstva. Treće, kako
je rečeno, te transmutacije vrši samo premještanjem iz jednog organa
u drugi, a ne drugim gibanjima koja katkad uzrokuju bolne preobrazbe.

A što se tiče prigovora da dva duha ne mogu istodobno postojati na
istome mjestu, i da se demon ne može nalaziti u glavi, budući da u njoj
počiva duša, odgovaramo kako se smatra da duša počiva u središtu srca,
kroz koje izlijeva život u sve organe. To možemo pokazati na primjeru
pauka, koji u središtu svoje mreže osjeća kada je dotaknut neki njezin dio.

Međutim, sv. Augustin u knjizi O duhu i duši17 veli da je duša sve
u svemu i sve u svakome dijelu tijela. Pretpostavimo li da duša počiva
u glavi, vrag u njoj ipak može djelovati, a pri tome djeluje drukčije od
duše. Duša djeluje u čitavome tijelu, nadahnjujući ga i prožimajući
životom. Tako ona ne postoji samo na jednome mjestu, već u čitavom
biću. Vrag, međutim, djeluje u određenom dijelu tijela i na određenome
mjestu, izazivajući promjene u mentalnim slikama. Prema tome, budući
da se njihova zasebna djelovanja međusobno ne sukobljavaju, oba
mogu istodobno postojati u istome dijelu tijela.

Postavlja se i pitanje treba li smatrati da su takvi ljudi opsjednuti ili
pomahnitali, odnosno, jesu li ih opsjeli demoni. To pitanje valja razmo­
triti s dva gledišta. Naime, može li demon posredstvom vještica opsje­
dnuti čovjeka, odnosno, njime stvarno i tjelesno zavladati. S obzirom
na težinu ovoga pitanja, posebno ga raspravljamo u sljedećem poglavlju.

No, što se tiče dvojbe imaju li se svjetovne radnje vještica i demona
smatrati čudima ili nadnaravnim djelima, odgovaramo da to doista je­
su, ukoliko nadilaze prirodni red kakav poznajemo, i ako ih čine nama
nepoznata stvorenja. No, nisu u pravom smislu čuda, poput onih koja

17) 'O duši'. Rasprava 'DeNatura et Origine Animae' napisana je krajem 419. god.