Heinrich Institoris & Jacob Sprenger - Malleus Maleficarum malj koji ubija vjestice

niti drugom čarolijom, propisnim egzorcizmima Crkve ili, pak, iskrenim
pokajanjem, jer vrag ima vlast samo nad grješnicima. Stoga se slažu s
ostalima, da čarolija može biti uklonjena supersticioznim sredstvima.

No, sv. Toma gaji suprotno stajalište: "Može li se čarolija ukloniti
samo nedopuštenim sredstvima, dakle uz vražju pomoć ili na kakav
sličan način, čak i kada se zna da ju je moguće tako ukloniti, i dalje se
ima smatrati trajnom radi nedopuštenosti navedenoga sredstva."

Isto smatraju sveti Bonaventura, Peter Paludanus, Blaženi Albert i
svi teolozi. Iz njihovih kratkih osvrta na pitanje prešutnog ili izričitog
prizivanja vraga, možemo zaključiti da oni smatraju kako se takve ča­
rolije mogu ukloniti samo dopuštenim egzorcizmom ili iskrenom po­
korom (kako izlaže i kanonski zakon u odredbi o sortilegiju), a to staja­
lište, čini se, osnivaju na razmatranjima koja izlažemo na početku ovoga
pitanja.

Vrijedi, međutim, pokušati što uspjelije pomiriti stajališta tih mudrih
naučitelja, a to možemo učiniti na sljedeći način. U svrhu ovoga istraži­
vanja, valja ukazati na sljedeće metode uklanjanja čarolije: prvo, ona
se može ukloniti posredstvom druge vještice i druge čarolije; ili posred­
stvom vještice, ali magijom i nedopuštenim ceremonijama. Potonja se
metoda može podijeliti na dvije, koje uključuju nedopuštene i besko­
risne, odnosno beskorisne, ali dopuštene radnje.

Prvo je sredstvo u cijelosti nedopušteno, dakle, što se tiče posrednika
i samoga sredstva. Međutim, ono se može primijeniti na dva načina:
povređivanjem onoga tko je čaroliju izveo, ili magijom i nedopuštenim
obredima, ali bez spomenutog povređivanja. U potonjem se slučaju to
sredstvo može uključiti u drugu metodu, odnosno metodu uklanjanja
čarolije bez pomoći vještice, već magijom i nedopuštenim obredima.
I takva se radnja, međutim, ima smatrati nedopuštenom, premda u manjoj
mjeri od prve.

Navedeno stajalište možemo ukratko objasniti na sljedeći način. Tri
su okolnosti koje neko sredstvo čine nedopuštenim. Prva je kada čaroli­
ju uklanja druga vještica kakvim drugim magijskim umijećem, odnosno,
uz pomoć vraga. Druga je okolnost kada ju uklanja neka čestita osoba,
a ne vještica, no na takav način da čaroliju nekom magijom prenosi s
jedne osobe na drugu, što je također nedopušteno. Treći je slučaj kada
se čarolija ne prenosi na drugu osobu, već se uklanja izričitim ili prešut­
nim zazivanjem demona, što je također nedopušteno.

Upravo na to misle teolozi kada tvrde da je čovjeku bolje umrijeti,
negoli prihvatiti pomoć Vraga. Postoje, međutim, još dvije metode ukla­
njanja čarolija, koje kanonisti smatraju dopuštenima ili ih, barem, ne
smatraju beskorisnima i uzaludnima. Osim toga, tvrde da se takve metode
mogu primijeniti nakon što zakažu crkvena sredstva, poput egzorcizama,
molitvi upućenih svecima i pokore. Radi jasnijeg razumijevanja tih
sredstava, iznijet ćemo neke primjere iz našeg iskustva.

U doba pape Nikole, u Rim je nekim poslom došao jedan biskup iz
Njemačke, kojega ovdje ne bi bilo dobrostivo imenovati, premda je
već platio radi svojih grijeha. Ondje se zaljubio u neku djevojku, koju
je u pratnji dvoje slugu, poslao u svoju biskupiju, povjerivši joj i neku
svoju imovinu, uključujući dragocjen nakit. Na putu se djevojka, kako
je svojstveno ženskoj naravi, polakomila za tim nakitom koji je uistinu
bio veoma dragocjen, te je u sebi počela razmišljati kako bi bilo dobro
da biskup nekom vradžbinom umre, čime bi ona prisvojila njegove pr­
stene, privjeske i lance. Sljedeće noći biskup iznenada oboli, a njegovi
liječnici i sluge ozbiljno posumnjahu da je otrovan. Naime, prsa su mu
iznutra toliko gorjela, da je neprestano pio hladnu vodu da ugasi žeđ.
Trećega je dana, kada više nitko nije vjerovao da će preživjeti, došla neka
starica, preklinjući da joj dopuste da ga vidi, jer ga ona može izliječiti.
Odobrili su joj molbu i kada je došla k biskupu, obećala mu je da će ga
izliječiti ako pristane na njezine zahtjeve. Biskup je upita na što mora pri­
stati da bi ozdravio, što je veoma želio, a starica mu odgovori: "Tvoja
je bolest prouzročena čarolijom i možeš ozdraviti samo drugom čaro­
lijom, koja će prenijeti tu bolest s tebe na vješticu, koja ju je prouzro­
čila i koja će, tako, umrijeti." Biskup se zaprepasti, no uvidjevši da će sa­
mo tako ozdraviti i ne htijući donijeti ishitrenu odluku, odluči zatražiti
papin savjet. A Sveti Otac ga je veoma volio i kada je saznao da će pre­
živjeti samo uz pomoć vještice, dopustio mu je da od dva zla počini ono
manje, a to je dopuštenje potpisao i zapečatio. Nakon toga su opet po­
zvali staricu, i izvijestili je da su i biskup i papa pristali na vještičinu smrt,
pod uvjetom da biskup potpuno ozdravi. Starica ode, obećavši mu da
će ozdraviti sljedeće noći. I, gle! Kada je usred noći osjetio da je posve
ozdravio, biskup pošalje glasnika da sazna što se dogodilo djevojci.
Glasnik se vratio s viješću da je djevojka te večeri, dok je spavala uz
svoju majku, iznenada oboljela.

Treba imati na umu da je, posredovanjem vještice, bolest u istome
trenutku napustila biskupa i pogodila mladu vješticu. Čini se, dakle,

da je zloduh slučajno ozdravio biskupa, prestajući ga napastovati, no
zapravo mu je Bog dopustio da ga napastuje i upravo mu je On povra­
tio zdravlje. A demon je na temelju ugovora, koji je s njime sklopila
druga vještica, koja je zavidjela djevojci na njezinoj sreći, morao nauditi
biskupovoj ljubavnici. I treba istaknuti da te dvije zle čarolije nije pro­
izveo jedan demon, koji je pomagao dvjema osobama, već dva demona
koja su služila dvjema vješticama. Jer demoni ne rade protiv sebe47,
već pokušavaju što više surađivati s ciljem uništenja duša.

Konačno, biskup se sažali nad djevojkom i odluči ju posjetiti. No,
kada je ušao u sobu, ona ga počne proklinjati: "Neka ti i ona koja te
izliječila budete zauvijek prokleti!" A biskup je umilnim riječima po­
kuša nagovoriti da se pokaje, govoreći joj da joj je oprostio sva zlodjela.
No djevojka okrene od njega lice i reče: "Za mene nema oprosta, jer
sam predala svoju dušu svim demonima u paklu" i u tom času umre.
Ali biskup se vratio kući sretan i zahvalan.

Ovdje valja istaknuti da blagoslov udijeljen jednome čovjeku ne
predstavlja univerzalan presedan, te da papinski oprost dan u ovom slu­
čaju, nije nužno dopušten u svim drugim slučajevima.

O tome govori i Nider u svom Mravinjaku, gdje veli: "Sljedeća se
metoda katkad primjenjuje za uklanjanje čarolije ili osvećivanje zbog
začaranosti. Osoba koja je začarana u tijelu ili svom imetku, dolazi
vještici kako bi od nje saznala tko joj je nanio štetu. Vještica, potom,
izlijeva rastaljeno olovo u vodu, sve dok se ono nekom vražjom radnjom,
ne ukruti. Potom vještica pita začaranog kojem dijelu tijela želi nauditi
svome neprijatelju, kako bi ga po toj ozlijedi mogla prepoznati. A kada
osoba odabere mjesto, vještica istoga trenutka počinje nožem probadati
ili ozljeđivati olovni lik na tome dijelu, te joj pokazuje mjesto po kojemu
će prepoznati krivca. A iskustvo je pokazalo da vještica, koja je bacila
čaroliju, trpi bol na onome mjestu na kojemu se oštećuje olovni lik."

Za opisanu metodu, međutim, tvrdim da je nedopuštena, kao i sva
druga slična sredstva, premda ljudi u svojoj slabosti, nadajući se da će
im Bog oprostiti, često padaju u zamku takvih umijeća, skrbeći se više
za zdravlje svoga tijela negoli duše.

Druga vrsta lijeka, koji proizvode vještice koje uklanjaju čarolije,
također pretpostavlja sklapanje izričitog ugovora s vragom, ali ne i

47) 'Protiv sebe.'Evanđelje po Mateju, 12:26: "Et si Satanas Satanam eiicit, adversus se divi-
sus est: quomodo ergo stabit regnum eius?" ("Ako Sotona Sotonu izgoni, u sebi je razdijeljen.
Kako će dakle opstati kraljevstvo njegovo?"

ozljeđivanje druge osobe. Poslije ćemo, na mjestu gdje opisujemo pet­
naestu vrstu presude protiv vještica, reći kako valja postupati protiv
takvih vještica, i kako se one mogu prepoznati. Velik je broj takvih
vještica, a može ih se pronaći u svakome mjestu u razmacima od jedne
ili dvije njemačke milje, i čini se da one mogu izliječiti svakoga koga
je začarala druga vještica iz njezina kraja. Neke od njih tvrde da to mogu
činiti uvijek, druge da mogu izliječiti samo začarane u susjednom vla­
stelinstvu, a treće da mogu liječiti samo uz pristanak vještice koja je
bacila prvu čaroliju.

Poznato je da su te žene sklopile otvoren ugovor s vragom, jer otkri­
vaju tajne začaranima koji se k njima dolaze izliječiti. Naime, otkrivaju
im uzrok njihove nesreće, govoreći im da su začarani u tijelu ili u svojoj
imovini, radi neke svađe sa susjedom ili nekom drugom ženom i muškar­
cem. A nekad, kako bi zatajile svoja zlodjela, preporučuju začaranima
da odlaze na hodočašća ili čine druga pobožna djela. Tražiti pomoć
takvih žena, međutim, veoma je pogubno, jer čini se da one nanose mno­
go veću štetu vjeri od onih, koje uklanjaju čarolije na temelju prešut­
nog ugovora sklopljenog s vragom.

A oni koji se utječu za pomoć takvim ženama, više razmišljaju o
zdravlju svoga tijela nego li o Bogu i, osim toga, Bog ih kažnjava skra­
ćujući im život, jer se osobno osvećuju zbog svojih prijestupa. Tako je
božanska osveta sustigla Šaula jer je prvo iz zemlje istjerao sve vrača­
re i čarobnjake, a potom je zatražio savjet vještice, radi čega je zajedno
sa svojim sinovima poginuo u bitki. Vidi Prvu knjigu o Samuelu, xxvi-
ii i Prvu knjigu Ljetopisa, x. Iz istoga je razloga morao umrijeti i bo­
lesni Ahazja48 (Druga knjiga o Kraljevima, i i A. V).

Ozloglašenima se imaju smatrati i oni koji se savjetuju s takvim
vješticama, koji stoga nemaju pravo iznositi tužbe, kako ćemo poka­
zati u Trećem dijelu. Zakon za njih propisuje smrtnu kaznu, kako je
rečeno u Prvom pitanju ovoga djela.

Ali, jao, Gospodine Bože, koji si tako pravedan u svim Svojim su­
dovima, tko će izbaviti sirote koji su začarani, i nariču nad svojim bes­
krajnim bolovima? Jer, naši su grijesi tako veliki, a naš neprijatelj tako

48) 'Ahazja', koji, nakon što oboli: "posla glasnike kojima reče: 'Idite, pitajte Baal Zebuba,
boga ekronskog, hoću li ozdraviti od ove bolesti.' Ali je Anđeo Jahvin rekao Iliji Tišbijcu:
'Ustani! Idi u susret glasnicima samarijanskoga kralja i reci im: 'Zar nema Boga u Izraelu te
se idete savjetovati s Baal Zebubom, bogom ekronskim?' I zato veli Jahve ovako: 'Nećeš sići
s postelje u koju si se popeo; sigurno ćeš umrijeti.'"

snažan. Gdje su, onda, oni koji mogu poništiti vražja djela dopuštenim
egzorcizmima? Čini se da smo jedan lijek izostavili, a to je onaj koji
zahtijeva da suci što je više moguće obuzdavaju to zlo, kažnjavajući
vještice koje ga uzrokuju, kako bi spriječili bolesne da se s njima savje­
tuju. Ali, jao! To nitko u svome srcu ne uviđa, jer svi teže samo svojoj
koristi, zanemarujući Isusa Krista.

Mnogi su ljudi, tako, odlazili onoj vještici u Reichshofenu, koju smo
prije spomenuli, da ih oslobodi začaranosti, tako da je grof zamka po­
stavio mitnicu, u koju su svi koji su bili začarani u tijelu ili u svojoj imo­
vini, morali ubaciti novčić prije nego li su mogli ući u njezinu kuću. I
grof se hvastao da je tako zaradio poprilično veliku svotu novca.

Iz osobnoga iskustva znamo da u konstancijskoj biskupiji živi velik
broj takvih vještica. To ne znači, međutim, da je ta biskupija zaražena
herezom više od ostalih, jer takva je vrsta nevjere veoma uobičajena u
svim biskupijama. Ali, navedena je biskupija temeljitije istražena. Ondje
smo ustanovili da prosti puk svakodnevno posjećuje čovjeka imena
Hengst, a osobno smo vidjeli kako se takva svjetina okuplja u selu
Enigenu, a sigurno je da se siromasi nikada nisu okupljali u tolikom
broju ni u jednome svetištu Blažene Djevice, na Svetome vrelu ili u
ermitažu, koliko ih je odlazilo tome vraču. Jer, svjetina je k njemu od­
lazila čak i tijekom najhladnijih zimskih dana iz okolnih područja uda­
ljenih dvije ili tri milje, usprkos snijegu kojim su sve ceste i putovi bili
zatrpani. A neke bi od njih izliječio, no mnoge nije. Pretpostavljam, nai­
me, da se ne mogu sve čarolije na isti način lako odstraniti i to zbog
različitih smetnji, kako je gore rečeno. A takve vještice uklanjaju čaro­
lije otvorenim zazivanjem demona, dakle na drugi opisani način koji
je nedopušten, no u manjoj mjeri od prvoga.

Treća metoda uključuje izvođenje određenih praznovjernih obreda,
ali bez povređivanja drugih osoba, i bez posredovanja vještice. Slijedi
primjer:

Neki je trgovac u gradu Spiresu dao sljedeći iskaz o svom osobnom
iskustvu. Rekao je: "Odsjeo sam u Švabiji u zamku jednog poznatog
plemića. Kada sam se nakon večere u pratnji slugu otišao prošetati poljem,
ondje smo naišli na neku ženu. No, moji su je pratioci iz daljine prepo­
znali, te mi rekli: 'Brzo se prekrižite.' Upitavši ih čega se boje, odgo­
vorili su mu: 'U susret nam dolazi najopakija vještica u čitavoj pokrajini,
koja može začarati čovjeka pukim pogledom.' Pohvalio sam se da nikada
nisam strahovao od takvih stvari, no, u trenutku kada sam to izgovorio,

osjetio sam tako strašnu bol u lijevome stopalu, da se nisam mogao ni
pomaknuti. Moji sluge stoga brzo pošalju po konja, kojim su me odveli
natrag u zamak. No, još sam tri dana nakon toga trpio neizdržive bolove.

Shvativši da sam začaran, stanovnici zamka ispripovijedaju taj do­
gađaj jednome seljaku koji je živio oko milje daleko, i za kojega su znali
da je kadar uklanjati čarolije. Kada je taj čovjek pregledao moje stopa­
lo, rekao mi je: 'Ispitat ću je li uzrok tim bolovima prirodan, a ustano­
vim li da su izazvani čarobnjaštvom, uz Božju ću vas pomoć izliječiti.
Ali, ako nisu, morat ćete pribjeći prirodnome lijeku.' Odgovorio sam
mu: 'Možete li me izliječiti bez ikakve magije, već samo uz Božju
pomoć, pristajem. No, ne želim imati ikakve veze s vragom, niti želim
njegovu pomoć.' I seljak mi obeća da će se služiti samo dopuštenim
sredstvima, i izliječiti me uz Božju pomoć, ako se uvjeri da su bolovi
prouzročeni čarolijom. Pristao sam na to, nakon čega je uzeo željeznu
kutlaču u koju je stavio rastaljeno olovo (kako je učinila i vještica o
kojoj smo gore govorili), i počeo ga izlijevati u posudu s vodom, koju
je stavio iznad mog stopala. Istoga su se trenutka u posudi počeli obli­
kovati različiti oblici, nalik trnju, kosi i kostima. Seljak potom reče: 'Vi­
dim da ova bol nije prirodna, nego je bez sumnje prouzročena čaro­
bnjaštvom.' Zanimalo me kako je to mogao zaključiti iz rastaljenog
olova, na što mi je odgovorio: 'Postoji sedam metala kojima vlada sedam
planeta. A kako je Saturn gospodar olova, kada se ono izlije iznad za­
čarane osobe, svojom prirođenom moći otkriva čaroliju. To se dokazalo
i vašem slučaju, pa ćete uskoro ozdraviti. No, morat ću vas posjećivati
onoliko dana koliko ste bili začarani.' Odgovorio sam mu da je prošlo tri
dana od kada sam prvi put osjetio bol. Stoga me posjećivao sljedeća
tri dana, tijekom kojih mi je ispitivao i dodirivao stopalo, izgovarajući
u sebi neke riječi, kojima je posve odstranio čaroliju i povratio mi zdra­
vlje."

Iz ovoga slučaja jasno proizlazi da iscjelitelj nije bio vještac, prem­
da se poslužio prilično praznovjernom metodom. A valja ga pohvaliti što
je obećao izliječiti ga uz Božju, a ne vražju pomoć, i jer je rekao da Sa­
turn utječe na olovo. Dvojbeno je, međutim, kakvom je moći uklonjena
vještičina čarolija, i čijim su se djelovanjem iz olova oblikovali likovi.
Jer, nijedna se čarolija ne može ukloniti prirodnim sredstvima, prem­
da se njezino djelovanje može ublažiti, kako ćemo pokazati poslije, na
mjestu gdje govorimo o liječenju opsjednutih. Stoga se čini da je seljak
sklopio barem neki prešutan ugovor s vragom. A prešutno sklopljen

ugovor s vragom pretpostavlja, da se sudionik barem krišom služi vra­
žjom pomoći. Na takav se način izvode mnoge supersticiozne radnje,
kojima se, međutim, ne nanosi jednako velika uvreda Stvoritelju.

Međutim, budući da je spomenuti seljak bio siguran da će ga izlije­
čiti, i stoga što je posjećivao bolesnika onoliko dana koliko je bio bo­
lestan i, premda se nije poslužio prirodnim lijekovima, već ga je izliječio
onako kako mu je obećao, iz tih, dakle, razloga, premda nije sklopio
otvoreni ugovor s vragom, valja ga ne samo sumnjičiti, već ga smatrati
nedvojbeno krivim za herezu, te ga kazniti barem onim kaznama izlo­
ženima u opisu drugog načina izricanja presude. Ta kazna, međutim,
mora biti popraćena svečanom prisegom odricanja hereze, osim ako
nije zaštićen drugim zakonima, čija je svrha posve suprotna. U razja­
šnjenju argumenata ćemo pokazati što ordinarij u takvom slučaju mora
činiti.

Četvrta kategorija protu-čarobnjačkih lijekova smatra se beskorisnom,
u čemu se kanonisti i neki teolozi djelomično slažu, jer je riječ o pukom
praznovjerju, i ne uključuje sklapanje ugovora s vragom s obzirom na
nakanu ili svrhu počinitelja. A ističem da se kanonisti i neki teolozi
samo djelomično slažu da se takva metoda može dopustiti, stoga što
njihovo međusobno slaganje ili neslaganje ovisi o tome, uključuju li
takva sredstva u treću kategoriju. To smo protu-čarobnjačko sredstvo
pokazali na primjeru žene, koja udara vjedro s mlijekom iznad vatre kako
bi naudila vještici koja je začarala kravu, premda se ta radnja može
izvršiti zazivanjem vraga, ali i bez njegove pomoći.

Ovdje možemo navesti i neke druge slične primjere. Tako se u slu­
čajevima kada krava zbog neke čarolije više ne daje mlijeko, pa se želi
ustanoviti tko ju je začarao, istjeruje na polje tako da joj se na glavu
ili leđa stave hlače ili neka druga prljava stvar. Te radnje se isključivo
obavljaju tijekom blagdana i svetkovina, i vjerojatno uz neki oblik zazi­
vanja vraga. Potom kravu tjeraju udarajući je štapom, a ona trči prema
kući vještice, i glasno mučući rogovima udara o njezina vrata. Pritom
vrag tjera kravu da to čini, sve dok se kakvom drugom čarolijom ne umiri.

Gore spomenuti naučitelji tvrde da se takva djela mogu dopustiti,
ali da nisu zaslužna, kako neki žele dokazati. Jer, sv. Pavao veli da sve
što činimo riječju ili djelom, moramo činiti u ime Našega Gospodina,
Isusa Krista. Nadalje, opisana radnja ne mora uključivati izričito zazi­
vanje vraga, premda se njegovo ime može spomenuti. Pri tome nije
nužno da čovjek koji uklanja čaroliju, ima nakanu sklopiti kakav izri-

čit ili prešutan ugovor s vragom, premda može reći: "Želim to učiniti
bez obzira na vražju pomoć." A samom svojom drskošću vrijeđa Stvo­
ritelja, jer zanemaruje svoj strah od Boga, koji stoga daje vragu moć
da proizvodi takve lijekove. Stoga se one koji izvode takve radnje mora
izvesti na put pokajanja, i prisiliti da se okane takvih stvari i pribjegnu
sredstvima o kojima ćemo poslije govoriti, premda smo ih prije već
ukratko spomenuli, a ta su blagoslovljena voda, posvećena sol, egzor­
cizam, itd.

Na isti način valja postupati i prema onima, koji čine sljedeće rad­
nje. Kada je neka životinja ubijena čarobnjaštvom, i oni žele otkriti
vješticu koja ju je začarala ili, pak, ustanoviti je li smrt prirodna ili po­
sljedica čarobnjaštva, odlaze na mjesto na kojemu se guli koža životinja,
te vuku njezinu utrobu zemljom do vještičine kuće. No, pritom ne ula­
ze u kuću kroz glavna vrata, već preko stražnjeg praga u kuhinju. Ondje
životinjsku utrobu vješaju na ogradu iznad ognjišta. I kako smo prije
opisali, kako se utroba uginule životinje kuha na vatri, tako i vještica
koja je prouzročila čaroliju osjeća strašne bolove u svojoj utrobi.49 No,
prije izvođenja tog pokusa, pobrinu se da su vrata čvrsto zatvorena i za-

49) 'Bolove u utrobi.' Sljedeći je navod uzet iz članka lady Peirse, naslovljenog 'Čarobnjašt­
vo u prošlosti i sadašnjosti', objavljenom u časopisu 'World-Lore', svez. I, br. 3 (str. 122-28),
svibanj-lipanj 1926. Navedeni se događaj zbio u mjestu opisanom kao: "selo najugu Engleske".
"Lokalni farmer čije su krave i ovce tajanstveno oboljele, pokazujući sve uobičajene znakove
začaranosti 'zlim pogledom', te radi nesreća koje su ga općenito zadesile, obratio se za pomoć
nekoj vračari, koja mu je rekla da uvečer ponavlja određene čarolije, da pribije ovčju glavu na
ulazna vrata, te ih zakračuna, a kuću obloži daskama, te da u nju sjedne sam i da ni pod kojim
uvjetima do jutra ne otvara vrata, bez obzira što se dogodilo.

Tako je i učinio, a kada je njegova obitelj otišla na spavanje, sjeo je pred kuhinjsko ognjište i
budno stražario. Nakon određenog vremena, čuo je neko glasno kucanje na vratima i glas kako
govori: 'Otvori i pusti me unutra.' Premda se počeo tresti od straha, farmer je odlučno ostao
sjediti na stolcu. Potom je opet začuo kucanje i glas s druge strane, koji ga je očajnički prekli­
njao da ga pusti, no farmer se nije dao pokolebati. Nakon toga iznova začuje tiho udaranje i
jecanje koje se postupno utišalo. Prestrašeni je farmer, tako, nepomično ostao sjediti do jutra,
kada je otvorio vrata i ugledao susjeda kako mrtav leži na njegovu pragu.

Liječnik je bio uvjeren, kako je rečeno mom prijatelju, daje susjed umro od srčanog udara.
Možemo samo pretpostaviti da su se farmer i njegova obitelj oglušili o kucanje i glasove, a
možda ih je čuo samo on. Za liječnikaje to bio jednostavan, premda tragičan slučaj, a za far­
mera strašna osveta. Javnost bi, pak, tu priču mogla protumačiti na različite načine. Ipak, neka
ta priča posluži kao lekcija svima koji je pročitaju, naime, da se bavljenje čarobnjačkim umi­
jećem nikada ne isplati, kao ni udovoljavanje osobnom hiru uz pomoć kakvoga vrača koji živi
u vašem susjedstvu, jer izgleda da je posve lako ubiti vješticu uz pomoć kakva okultnog znanja!
Čini se da su vještice stoljećima gotovo uvijek izvlačile kraći kraj. Kao što su one svoju snagu
crpile iz vjere i straha vjernika, tako su i pravednici imali pomoć vjere i ljubavi."

kračunata, jer ako bi vještica u strahoti svojih bolova uspjela ući u kuću
i maknuti ugljen s vatre, sve bi njezine muke okončale. Često su nam
govorili da vještica koja to ne uspije učiniti, obavije kuću gustom ma­
glom i proizvode tako strašna gibanja i komešanja, da oni koji su u
njoj misle da će se sam krov na njih srušiti ne otvore li vrata.

Postoje i drugi slični pokusi. Tako ljudi katkad odabiru vještice me­
đu ženama u crkvi, sprječavajući ih da iz nje izađu bez njihova dopu­
štenja, čak i nakon završetka svete mise. A to čine ovako. U nedjelju
namažu cipele mladića uljem, mašću ili svinjskim salom, pretvarajući
se da to čine kako bi očuvali svježinu kože. Potom mladići ulaze u
crkvu, iz koje vještice nikako ne mogu izaći prije onih koji su ih odlu­
čili uhoditi, ili im sami dopuste da odu kućama.50

Jednako su učinkovite i određene riječi, koje ovdje nije umjesno
spomenuti, ne bi li tkogod bio zaveden od vraga da ih upotrijebi. A suci
i magistrati ne smiju pridavati suviše težine dokazu onih, koji se pre­
tvaraju da na takav način otkrivaju vještice, ne bi li ih taj prepredeni
neprijatelj zaveo tako da pod tim izgovorom kleveću nedužne žene. Sto­
ga se takvim osobama mora narediti izvršenje pokore. Međutim, opi­
sane se radnje u nekim slučajevima mogu trpjeti i dopustiti.

Prije nekoliko godina, jedan farmer i njegova žena iz nekog sela izvan Milana, zaključiše
daje njihovu kćer, koja je dugo patila od tajanstvene bolesti, koju najbolji liječnici u Milanu
nisu mogli dijagnosticirati ni izliječiti, začarala stara žena iz njihova sela, ozloglašena bijednica,
koju je djevojka nehotice neznatno uvrijedila. Stoga su njezini roditelji zatražili pomoć 'mu­
draca', koji je živio u gradiću prilično udaljenom od njihova sela. On im je dao snop nekog
bilja, rekavši im da ga stave u vodu, i pri tom izgovaraju neke čarobne riječi koje ih je naučio.
Rekao im je i da će u slučaju daje njihovoj kćeri uistinu netko zlobno naudio, u trenutku kada
voda u loncu počne kuhati, vještica koja je proizvela čaroliju osjetiti strašne muke i odjuriti u
njihovu kuću, gdje će im se razotkriti preklinjući je da uklone lonac s vatre. Potom im je pre­
poručio da prisile vješticu da prije toga izliječi djevojku. Roditelji učiniše sve što im je rekao.
U trenutku kada je voda u loncu počela ključati, do njih dotrči stara vještica na koju su sum­
njali, i u očitoj agoniji radi neizdrživih bolova, počne ih preklinjati da bace sadržaj lonca. Od­
bili su to učiniti prije nego li je uklonila čaroliju s njihove kćeri. Stoga očajna starica obeća
da će ozdraviti djevojku. U tom času djevojka počne iznenada ozdravljati, sve dok nije ponov­
no postala snažna i krepka poput drugih čilih djevojaka u selu.

50) Navedeni tekst dijelom je iskrivljen i razlikuje se od onoga u kasnijim izdanjima ove knji­
ge. U najstarijem primjerku 'Malleusa' pohranjenom u British Museum-u, piše: "Nam die
dnico sotularia iuvenu fungia seu pinguedie porci ut moris e p restauratoe fieri pungut et sic
ubi ecclesia intrat tadiu malefice exire eccias non poterut quo adusq: exploratores aut exeunt
aut illis licentia sub expssione ut sup exeundi peedat. " 'Die dnico 'je gotovo odmah promije­
njeno u 'die dominica'. Uobičajen tekst glasi: "die Dominica Sotularia, iuvenum fungia... ".
U izdanju iz 1576. objavljenom u Veneciji, nalazimo drugu pogrešku: "die dominica
Solutaria iuvenum fungia... " U lyonskom izdanju iz 1669. navedena je pogreška izvrsno i ne­
dvojbeno točno ispravljena: "die Dominica Sotularia iuvenum axungia... "

Time smo odgovorili na tvrdnje o nedopustivosti uklanjanja čarolija.
Prva dva lijeka su nedopuštena, dok zakon tolerira treći, premda je
dužnost crkvenoga suca da takve slučajeve podrobno ispita. O onome
što svjetovni zakon dopušta govorimo u poglavlju o vješticama, gdje
piše da oni koji su kadri kakvim umijećem sprječavati da tuče i oluje
unište plodove ljudskoga rada, zaslužuju nagradu, a ne kaznu. I sv. An-
tonin u svojoj Sumi ukazuje na taj nesklad između kanonskoga i svje­
tovnog zakona. Naime, čini se da svjetovni zakon dopušta takve radnje
s ciljem očuvanja usjeva i zaštite stoke, te da nije samo snošljiv prema
ljudima koji se koriste takvim umijećima, već propisuje da ih zato treba
i nagraditi. Stoga crkveni sudac mora osobito paziti, podudaraju li se
radnje kojima se sprječavaju tuče i oluje, s duhom zakona ili su na bilo
koji način supersticiozne. U tom slučaju, ako nisu protivne vjeri, mogu
se dopustiti. Međutim, takve radnje ne spadaju u treću, već u četvrtu i
petu kategoriju, o kojoj ćemo govoriti u sljedećim poglavljima, gdje
se bavimo crkvenim i dopuštenim sredstvima, uz koje se katkad pri­
mjenjuju neke supersticiozne radnje koje spadaju pod četvrtu metodu.

1. POGLAVLJE

Sredstva koja propisuje Sveta Crkva
protiv inkuba i sukuba.

Uprethodnim poglavljima vezanima uz Prvo pitanje, govorili smo
o načinima kojima se mogu začarati ljudi, životinje i plodovi ze­
mlje, a osobito o ponašanju vještica, naime, kako zavode mlade djevoj­
ke i tako uvećavaju svoju opaku družbu, kako ispovijedaju svoju
herezu i kome odaju počast, kako demonima žrtvuju svoju i tuđu djecu,
i kako lete s mjesta na mjesto. U svezi toga tvrdim da protiv takvih opa­
čina nema lijeka, poradi čega su suci dužni svim silama nastojati isko­
rijeniti vještice, ili ih barem kažnjavati, kako bi od tog zlog umijeća
odvratili druge koji bi ih htjeli oponašati. No, o tome ćemo govoriti u
posljednjem dijelu ove rasprave, gdje izlažemo dvadeset načina pos­
tupanja protiv vještica i njihova kažnjavanja.

Za sada ćemo se usredotočiti samo na ona sredstva, kojima se od­
stranjuju štete koje one nanose. Tako ćemo prvo govoriti o tome kako
se mogu izliječiti začarani ljudi, potom životinje i, treće, kako se plo­
dovi zemlje mogu zaštiti od snijeti ili trsne uši.

Što se tiče začaranosti ljudi od strane demona inkuba i sukuba, tvr­
dimo da se to može dogoditi na tri načina. Prvo, kao u slučaju samih
vještica, kada se žena dobrovoljno predaje inkubima. Drugo, kada mu­
škarci spolno opće sa sukubima, premda se čini da oni ne čine taj vražji
blud grješno kao žene, a to stoga što se muškarci, budući da su po svojoj
naravi razboritiji od žena, mnogo više gnušaju nad takvim radnjama.
Treće, može se dogoditi da muškarci ili žene protivno svojoj volji, a
uslijed nekog čarobnjaštva, nečisto opće s inkubima i sukubima. Pritom
se čini da su takve začarale vještice koje, kao i pri izazivanju drugih
sličnih bolesti, zazivaju demone da napastuju djevice u obličju inkuba,
kako bi ih zaveli da se pridruže njihovu opakom društvu. Navedimo
jedan primjer.

U gradu Koblenzu živi jedan siroti čovjek, koji trpi od takve zača­
ranosti. Naime, sa svojom se ženom ponaša onako kako se muškarac
ponaša prema ženi, naime, s njome izvršava spolni čin, ali to radi bez
prestanka, i nikakvi ga povici i preklinjanja njegove žene ne mogu od
toga uzdržati. I nakon što tako dva ili tri puta počini razvratan blud,
uzvikne: "Počet ćemo ispočetka", premda pokraj njega ne leži nijedan
smrtnik. A nakon nebrojeno mnogo takvih napada, nesretnik konačno
iscrpljen padne na pod. A kada ga upitaju kako mu se to dogodilo, i je
li s njime bila kakva žena, odgovara da nije nikoga vidio, već da mu je
um bio na neki način opsjednut, pa se nikako nije mogao uzdržati od
pohote. I, uistinu, sumnjao je da ga je jedna žena začarala jer ju je uvri­
jedio, radi čega ga je proklela prijetnjama, govoreći mu što bi željela
da mu se dogodi.

Nikakvi zakoni, međutim, ni izvršitelji pravde ne mogu zajamčeno
osvetiti tako velik zločin, na temelju kakve nesigurne optužbe ili teške
sumnje. A to stoga što nitko ne može biti osuđen bez osobnoga priz­
nanja ili iskaza tri pouzdana svjedoka, budući kako sama činjenica da
je počinjen zločin, popraćena čak i najtežim sumnjama protiv neke oso­
be, nije dovoljna da osigura njezino kažnjavanje. 0 tome ćemo, međutim,
podrobnije govoriti poslije.

Što se tiče slučajeva kada su inkubi na takav način napastovali mla­
de djevice, valja reći da ih ima suviše mnogo da bismo ih na ovome
mjestu nabrajali, a uistinu postoji velik broj vjerodostojnih priča o takvim
začaranostima. No, činjenicu da se takve začaranosti mogu veoma
teško odstraniti, potvrđuje i priča koju pripovijeda Toma iz Brabanta
u svojoj Knjizi o pčelama.

"Vidio sam", piše on, "i čuo ispovijed pobožne djevice, koja je
prvotno tvrdila da nikada nije dobrovoljno sudjelovala u razvratu, no
iz njezinih sam riječi mogao shvatiti da je već dugo radi toga bila na zlu
glasu. Kako u to nisam mogao povjerovati, preklinjao sam je i nagova­
rao, te je tako teškom mukom uvjerio da progovori istinu radi spasenja
svoje duše. Konačno je u suzama priznala da joj je duša bila pokva-
renija od tijela, ali premda se poslije radi toga pokajala i svakodnevno
se ispovijedala, nikakvim se sredstvima, naporima, ni umijećima nije
mogla osloboditi inkuba51, pa tako ni uz pomoć križa, ni blagoslovlje­
nom vodom kojima se istjeruju demoni, pa čak ni sakramentom Tijela
Našega Gospodina, od kojega čak i anđeli zaziru. No, nakon mnogo
godina molitve i posta, ipak je bila izbavljena."

Iz navedenog primjera možemo zaključiti (u nedostatku boljeg
objašnjenja) da je taj inkub, nakon što se djevojka pokajala i ispovje­
dila svoj grijeh, predstavljao kaznu radi njezina grijeha, a ne sam grijeh.

Jedna pobožna redovnica iz brabantske vojvodine, koja se zove
Christina, rekla mi je sljedeće o toj ženi. Večer uoči blagdana Duhova,
ta ju je žena posjetila kako bi joj se požalila da se ne usuđuje uzeti sa­
krament, jer ju vrag neprestano napastuje, na što joj Christina suosje­
ćajno reče: "Idi i budi uvjerena da ćeš sutra primiti Tijelo Našega Go­
spodina, jer ja ću na sebe preuzeti kaznu." I radosna je žena napusti i
te je noći nakon molitve mirno spavala. Ujutro se ustala i spokojne duše
sudjelovala u svetoj službi. Ali, Christina, ne razmišljajući o kazni
koju je na sebe preuzela, te je noći, kada je otišla na počinak, odjednom
osjetila kako je nešto snažno napada. Uhvatila je svojim rukama tu
nevidljivu spodobu za vrat, i pokušala je od sebe odbaciti. A kada je opet
legla, iznova je nešto počne napastovati, pa je prestrašena ustala. To se
dogodilo više puta, jer joj je sva slama s kreveta bila posvuda razbacana.
I Christina konačno shvati da je progoni zloduh. Stoga je odlučila da
ne legne ponovno u svoju slamnjaču, već da tu noć probdije. A kada
se pokušala moliti, vrag ju je tako silno napadao, da je poslije rekla da
nikada prije nije iskusila takve patnje. Stoga je ujutro rekla onoj ženi:
"Premda sam gotovo mrtva od slabosti, odričem se tvoje kazne", i ta-

51) 'Inkub.' Sinistari pripovijeda o slučaju iz osobnoga iskustva, kada je jednoga redovnika i
đakona iz Certose di Pavije, teško napastovao inkub. Svi su se egzorcizmi pokazali uzaludni­
ma, jer je sam inkub u obličju priora blagoslovio to mjesto posvećenom vodom. No, demon
je poslije ipak istjeran. Vidi moj prijevod, 'Demoniality', str. 57-59. i dr.

ko je pobjegla od nasilja tog zlog napasnika. Iz navedenoga se može
vidjeti kako je teško odstraniti takvo zlo, bez obzira je li ili nije prou­
zročeno čarobnjaštvom.

Postoje, međutim, još neki načini kojima se ti demoni mogu istje­
rivati, a o kojima Nider piše u svome Mravinjaku. On veli da se djevojke
ili muškarci mogu osloboditi demona na pet načina. Prvo, sakramental-
nom ispovijedi; drugo, svetim znakom križa ili izgovaranjem Anđeos­
kog pozdrava; treće, egzorcizmima; četvrto, preseljenjem na drugo
mjesto; i peto, pomoću izopćenja koje oprezno provode sveti ljudi. Iz
navedenoga jasno proizlazi da prva dva načina nisu pomogla redovnici,
no ne smijemo ih radi toga zanemariti, jer ono što izliječi jednu osobu,
ne pomaže nužno i drugoj i obrnuto. A u zapisima je potvrđena činje­
nica, da su se inkubi često uspješno istjerivali molitvom Očenaš ili pr­
skanjem blagoslovljene vode, a osobito Anđeoskim pozdravom.

A sv. Cezarije52 u svom Dijalogu veli, da je nakon smrti nekog sve­
ćenika koji se objesio, njegova ljubavnica pristupila samostanu, gdje
ju je demon neprestano spolno napastovao. Istjerala ga je znakom
križa i blagoslovljenom vodom, no demon se iznova vraćao. No, kada
je izgovorila 'Zdravo Marijo', iščeznuo je poput strijele odapete iz luka.
Premda se i nakon toga vraćao, nije se usudio prilaziti, upravo radi
molitve Ave Maria.

Sv. Cezarije spominje i sredstvo sakramentalne ispovijedi. Tako
veli da je inkub posve napustio gore spomenutu ljubavnicu, nakon što
se ona ispovijeđu očistila. Pripovijeda i o čovjeku iz Leydena, koji je
sakramentalnom ispovijedi istjerao sukuba koji ga je napastovao.

Pritom dodaje i primjer jedne kontemplativne redovnice, koju in­
kub nije ostavljao na miru unatoč svim njezinim molitvama, ispovi­
jedima i drugim religijskim obredima. A bio je uporan u svom naumu
da joj se uvuče u postelju. No, kada je na savjet jednog crkvenjaka,
izgovorila riječ Benedicite, demon je istoga trena iščeznuo.

O četvrtoj metodi, naime, preseljenju na drugo mjesto, veli da je
kći nekog svećenika poludjela od tuge jer ju je inkub onečistio. No,

52) 'Cezarije.' Učeni redovnik iz cistercitskog samostana u Heisterbachu pokraj Bonna, rođen
oko 1170. u Kolnu, umro oko 1240., kao prior navedenog samostana. Opat Henrik je zatražio
od Cezarija da napiše kratak pregled svojih učenja, što je rezultiralo njegovom čuvenom knji­
gom 'Dialogus magnus visionum atque miraculorum, Libri XII', a bez pretjerivanja možemo
reći da je to bila vjerojatno najpopularnija knjiga u Njemačkoj toga doba. Od toga djela, saču­
vano je više od pedeset rukopisa, a poznato je da je tiskano u sedam izdanja. Posljednja dva
sveska uredio je Strange (Koln, 1851.), kojima je uslijedio registar (Koblenz, 1857.).

kada se odselila u mjesto na drugoj obali rijeke Rajne, više je nije na­
pastovao. Međutim, njezina je oca, radi toga što ju je odaslao daleko,
demon pogodio strašnom bolešću kojoj je nakon tri dana pokleknuo.

Dalje spominje i slučaj žene koju je inkub često napastovao u njezinoj
postelji, radi čega je pozvala vjernu prijateljicu da s njome spava. Ova
je pristala, no iste je noći osjetila strašan nemir i nelagodu, dok je prva
žena spokojno spavala. William Pariški također veli da inkubi uglavnom
napastuju žene i djevojke s prekrasnim kosama, čemu je možda razlog
pretjerana pažnja koju posvećuju njezinu uređivanju, želja da njome
zavedu muškarce, ili su jednostavno suviše tašte ili, pak, Bog u Svojoj
dobroti to dopušta kako bi prestrašio žene, koje na takav način žele za­
vesti i uzbuditi muškarce, na što ih potiče vrag.

Peta je, metoda izopćenja, koja bi se mogla usporediti s egzorcizmom,
a sv. Bernard navodi mnogo primjera takvih slučajeva iz povijesti. Ne­
ku je žena u Akvitaniji inkub šest godina napastovao svakojakim ne­
vjerojatnim razbludnim radnjama. Pri tome je čula kako joj je prijetio
da se ne približava svecu koji je onuda putovao, govoreći: "To ti neće
pomoći, jer kada on ode, ja, koji sam ti do sada bio ljubavnik, postat
ću ti najokrutniji neprijatelj." Ipak je otišla sv. Bernardu, koji joj je rekao:
"Uzmi moj štap i stavi ga u postelju, i neka ti demon pokuša prići." I
kada je to učinila, demon se nije usudio ući u njezinu sobu, već joj je
izvana prijetio da će je progoniti kada sv. Bernard ode. A kada je sv.
Bernard za to saznao, okupio je ljude i naredio im da u ruke uzmu za­
paljene svijeće, te je pred svima njima prokleo vraga, zabranivši mu
da se ikada više približi toj i drugim ženama. Tako je žena bila oslo­
bođena te kazne.

Ovdje valja istaknuti da je moć ključeva, koje je Bog predao sv.
Petru i njegovim nasljednicima, a čiji zvuk odjekuje zemljom, ustvari
moć izlječenja dana Crkvi u korist svih putnika pod papinskom juris­
dikcijom. Stoga se čini čudesnim da svojom moći mogu suzbiti čak i
zračne Sile. No, valja imati na umu da osobe koje demoni napastuju,
potpadaju pod jurisdikciju Pape i njegovih ključeva. Stoga ne začuđuje
što ti ključevi posredno štite od takvih sila, kao što i u čistilištu posre­
dno izbavljaju duše od muka paklenog ognja; kako ta sila štiti i na zemlji
i izbavlja duše pod zemljom.

Ovdje nam, međutim, nije mjesto raspravljati o moći ključeva pre­
danih crkvenome poglavaru kao Kristovu Namjesniku, jer poznato je

da je Krist radi njezine dobrobiti, dao Crkvi i Svome Namjesniku ono­
liku vlast, koliku Bog može dati nekome smrtniku.

I pobožno je vjerovati, da nakon što bolesti i štete, koje su nanijele
vještice uz vražju pomoć, kao i same vještice i demoni, budu izgnani,
njihove žrtve više neće bivati napastovane; a još će prije biti izbavljene
istodobnom primjenom drugih dopuštenih egzorcizama.

Prema jednom službenom izvješću tvrdi se da su se privolom Bo­
žjom, u području oko rijeke Etsch, kao i na drugim mjestima, pojavili
rojevi skakavaca koji su uništili sve vinove loze, zelenilo i usjeve na
polju, te da su se nakon takvog izopćenja i proklinjanja, iznenada ra­
spršili i nestali. Želi li tkogod pripisati to moći kakvog sveca, a ne
Ključeva, neka to u ime Gospodina i učini. Ali, uvjereni smo da i moć
izvođenja čuda, kao i moć Ključeva, nužno pretpostavlja stanje milo­
sti u onome tko takvo djelo izvodi, budući da obje te moći proizlaze
iz posebnoga dara milosti.

Nadalje, također treba istaknuti da u slučaju kada zakažu sva nave­
dena sredstva, valja pribjeći uobičajenim egzorcizmima, o kojima će­
mo govoriti poslije. No, pokažu li se i oni uzaludnima u istjerivanju
vražjeg zla, tada se ta bolest mora smatrati kaznom okajanja zbog gri­
jeha, koja se mora skrušeno trpjeti, kao i sve druge slične bolesti, koje
nas terete kako bi nas odvele na put ka Bogu.

Osim toga, međutim, treba spomenuti da neki ljudi katkad samo mi­
sle da ih napastuju inkubi, što je češći slučaj kod žena nego muškara­
ca, jer su one sklonije zastrašivanju i umišljanju nevjerojatnih stvari.

S tim u svezi često se navode riječi Williama Pariškoga, koji veli:
"Osobe koje pate od melankolije, osobito žene, što se vidi iz njihovih
snova i vizija, često imaju fantazije i privide. Atomu je razlog, što znaju
i liječnici, činjenica da je ženska duša svojom prirodom mnogo pod-
ložnija dojmovima od muške duše." I dodaje: "Osobno sam vidio ženu
koja je umišljala da spolno opći s demonom iznutra, i tvrdila je kako
je bila tjelesno svjesna tih nevjerojatnih stvari."

Štoviše, žene katkad misle da su zatrudnjele s inkubima, uslijed
čega im i trbusi narastu do golemih razmjera. No, kada dođe vrijeme
poroda, ta oteklina splasne samo uz glasan i jak vjetar. Naime, kada se
s pićem uzimaju mravlja jaja, sjemenke mliječike ili crnog bora, u
ljudskom se trbuhu nakupi ogromna količina vjetra i plinova. A demon
veoma lako može izazvati te i druge veće poremećaje u želucu." Na­
vedeno smo izložili radi upozorenja da ne treba olako vjerovati žena-

ma, osim onima čiju je vjerodostojnost potvrdilo iskustvo, kao i onima
koje su spavajući u svojim krevetima ili pokraj njih, osobno posvje­
dočile stvarima o kojima ovdje govorimo.

2. POGLAVLJE

Dopuštena sredstva za uklanjanje čarolija koje
sprečavaju izvršenje spolnoga čina.

Premda među ženama ima mnogo više vještica nego među muškar­
cima, kako smo pokazali u Prvome dijelu ove rasprave, muškarci
su češće žrtve začaranosti od žena. Razlog je tomu činjenica da Bog
daje vragu veću moć nad spolnim činom, kojim je prvi grijeh prešao
na čovjeka, nego li nad drugim ljudskim radnjama. Isto tako, On dopušta
da se više vradžbina izvodi uz pomoć zmija, koje su mnogo podložnije
čaranjima od drugih životinja, jer upravo je zmija bila prvo oruđe vraga.
Nadalje, mnogo je lakše začarati muškarca s obzirom na spolnu radnju,
nego ženu, kako smo jasno pokazali. Jer, pet je načina kojima demon
može spriječiti čin oplodnje, a koje je mnogo lakše izvršiti na muškar­
cima.

U nastavku ćemo izložiti lijekove za svaku pojedinu vrstu te smetnje,
pa neka onaj tko je začaran po tom svojstvu, obrati pozornost na to u
koju kategoriju spada njegova smetnja. Peter de la Palude u svojoj
Četvrtoj knjizi, 34. dist, navodi da se ta vrsta začaranosti može odstra­
niti na pet načina.

Naime, demon, kao spiritualno biće, po svojoj prirodi ima od Boga
danu moć nad tjelesnim bićima, osobito s obzirom na njihova gibanja.
Tako on može izravno ili neizravno spriječiti zbližavanje tijela muškar­
ca i žene. Na prvi način to čini kada ih međusobno udaljava, ne dopu­
štajući im da se približe, a neizravno kada prouzroči neku smetnju ili
se među njih umeće u poprimljenom tjelesnom obličju. To se dogodilo i
onome mladom poganinu, koji se oženio idolom, premda je sklopio
brak sa smrtnicom, poradi čega, kako smo pokazali, s njome nije mogao
spolno općiti.

Nadalje, demon može u muškarcu izazvati požudu prema jednoj
ženi, te ga istodobno učiniti impotentnim prema drugoj. A to može uči­
niti krišom, uz pomoć određenog bilja ili drugih tvari, s čijim je svojstvi­
ma veoma dobro upoznat.

Treće, demon može zavarati moć opažanja u ljudi, tako da u njima
izazove privid odvratnosti neke osobe. A to stoga što je kadar, kako smo
pokazali, utjecati na ljudsku maštu.

Četvrto, demon može oslabiti krepkost organa za oplodnju, kao što
može svaki organ lišiti sposobnosti pokretanja.

Peto, demon može spriječiti istjecanje sjemena u one organe u kojima
počiva pokretačka sila, zatvaranjem sjemenovoda, kako sjeme ne bi
moglo ući u spolne organe, iz njih ponovno istjecati ili, pak, ne može
izbijati ili se jalovo troši.

No, kaže li bolesnik: "Ne znam na koji sam od ovih načina začaran.
Znam samo da sa svojom ženom ne mogu ništa raditi", valja mu odgo­
voriti na sljedeći način. Može li spolno općiti s jednom ženom, ali ne
i sa svojom suprugom, začaran je na drugi način, dakle, može biti uvje­
ren da su ga obmanuli sukubi ili inkubi. Nadalje, ne osjeća li odvratnost
prema svojoj ženi, ali s njome ipak ne može općiti, ali opći s drugim
ženama, također je začaran na drugi način. Ali, ako mu se njegova žena
gadi i s njome ne može općiti, začaran je na drugi i treći način. No, ne
osjeća li odvratnost prema svojoj ženi i s njome se želi tjelesno sjedinja-
vati, ali mu ud za to nema snage, začaran je na četvrti način. Ali, ima
li snage u spolovilu, ali iz njega ne izbija sjeme, začaran je na peti način.
Način na koji se liječe tako začarani ljudi, opisujemo na mjestu gdje
razmatramo mogu li i oni koji su u milosti i oni koji to nisu, biti jednako
podložni takvom opčinjavanju. A odgovaramo da ne mogu, uz iznimku
četvrtog načina, no čak i u tom slučaju veoma rijetko. Naime, takva
nesreća može zadesiti čovjeka koji živi u milosti i pravednosti. Ali,
čitatelj mora imati na umu da ovdje govorimo o tjelesnom sjedinjenju
muškarca i žene vezanih brakom, jer svi su ostali podložni čarolijama.
Naime, svaki izvanbračni spolni čin je smrtni grijeh, a čine ga samo
oni koji nisu u stanju milosti.

Uistinu, to potvrđuje autoritet Svetoga pisma, koje nas uči da Bog
dopušta zloduhu da napastuje grješnike češće nego pravednike. I premda
je velikom kušnjom napastovao i onoga velikog pravednika Joba, nije
ga izravno pogodio u njegovoj prokreativnoj funkciji. Možemo reći da
jedan od supružnika koji trpi takvu nesreću, nije živio u milosti, ili čak
oboje. To stajalište potkrjepljuje Sveto pismo autoritetom i razumom.
Jer, anđeo je rekao Tobiji:53 "Zao duh ima vlast nad onima koji ugađaju
samo svojim strastima", a to je dokazao ubivši sedam muževa djevice
Sare.

Kasijan u svojim Propovijedima otaca navodi riječi sv. Antuna, koji
veli da zao duh može ući u naš um ili tijelo, tek nakon što ga liši svih
svetih misli i ogoli ga i isprazni svih duhovnih promišljanja. Te se riječi
ne odnose na zlo naneseno čitavome tijelu, jer kada je Job tako bio po­
gođen, nije izgubio božansku milost. Međutim, odnose se na određene
tjelesne bolesti prouzročene osobnim grijehom A takva bolest može
biti prouzročena samo grijehom bludne pohote. Jer, kako rekosmo, Bog
daje vragu veću vlast nad spolnim činom, nego nad drugim ljudskim
radnjama, a to radi odvratnosti toga čina i stoga što je njime prvi grijeh
prešao na sav ljudski rod. Dakle, kada su bračni drugovi radi nekog
grijeha lišeni božanske pomoći, Bog dopušta demonima da ih začaraju
prije svega u njihovim spolnim funkcijama.

Postavi li se, međutim, pitanje kakvi su to grijesi, možemo odgovo­
riti pozivajući se na sv. Jeronima, koji veli da je čak i u braku moguće
počiniti grijeh bludnosti, i to na više načina. Vidi tekst: "Preljubnik je
onaj koji neumjereno voli svoju ženu." A oni koji tako ljube mnogo su
podložniji opisanoj začaranosti.

Prema tome, dvije su vrste crkvenih lijekova za uklanjanje čarolija.
Jedna se primjenjuju na javnome sudu, a druga na ispovjednom sudu.
Što se tiče prvih, kada se javno ustanovi da je impotencija uzrokovana
čarobnjaštvom, treba se utvrditi je li privremena ili trajna. Ako je samo
privremena, ne poništava brak, a pretpostavlja se da je privremena, ako
se u razdoblju od tri godine uspije ukloniti svim dostupnim crkvenim
sakramentima i drugim sredstvima. No, zakažu li ta sredstva, pretpo­
stavlja se da je začaranost trajna.

Nadalje, valja razmotriti prethodi li ta nesposobnost sklapanju i kon­
zumaciji braka. A u navedenom slučaju sprječava sklapanje braka ili,
pak, slijedi nakon njegova sklapanja i prije konzumacije u kojem slučaju
poništava brak. Naime, muškarci su veoma često žrtve takve začaranosti,
jer su odbacili svoje ljubavnice, koje su se nadale da će ih oženiti, pa su
im se, razočarane, odlučile osvetiti opčinjavajući ih tako da ne mogu
spolno općiti niti s jednom ženom. A mnogi se slažu da se u takvom slu­
čaju već sklopljeni brak ima smatrati nevažećim, osim ako su bračni
drugovi spremni živjeti zajedno u svetoj čistoći, kao naša Blažena Go-

53) 'Tobija.' Tobija, 6:16 i 17: "Tada mu reče anđeo Rafael: 'Slušaj me, i pokazat ću ti one nad
kojima zao duh ima prevlast. Ima ih koji ženidbom iz svoga srca protjeraju Boga i ugađaju
samo svojim strastima kao nerazumni konj ili mazga. Na takvima ima vlast zao duh.'" (Vulgata)

spa i sv. Josip. To stajalište potvrđuje i Kanon odredbom (23, pit. I) da
se brak potvrđuje spolnim činom. Na drugome mjestu Kanon veli da
impotencija, koja nastupi prije potvrde braka, razrješava taj brak.

Ili je pak, ta zapreka uslijedila konzumaciji braka, i tada ga ne razrje­
šava. Još mnogo više o tome govore naučitelji u svojim zapisima, gdje
raspravljaju o smetnjama prouzročenima čarobnjaštvom. No, njihove
izreke ovdje ispuštamo, jer nisu bitne za ovo istraživanje.

Neki bi, međutim, mogli imati poteškoća u razumijevanju zašto ta­
kva smetnja pogađa muškarca samo prema jednoj, ali ne i drugim
ženama. Sv. Bonaventura odgovara da je to možda stoga, što je neka
vještica uvjerila vraga da prouzroči takvu smetnju samo s obzirom na
određenu ženu ili je, pak, Bog dopustio takvu smetnju samo u pogledu
neke određene žene. Nedokučiv je sud Božji u takvim stvarima, kao i
u slučaju Tobijine žene. Ali, rečeno jasno pokazuje kako to demon
čini. A sv. Bonaventura veli da demon ne sprječava izvršenje spolnoga
čina iznutra, oštećujući spolovilo, već izvana, onemogućujući ga u dje­
lovanju; a takva je zapreka, dakle, umjetna, a ne prirodna, te stoga i
može učiniti da pogađa muškarca samo prema određenoj ženi. Ili, pak,
demon uklanja svaku želju muškarca prema nekoj ženi, što čini sam
svojom prirođenom moći ili primjenom nekog bilja, kamenja ili uz po­
moć nekog tajanstvenog stvorenja. U tome se sv. Bonaventura slaže s
Peterom Paludanusom.

Kanon govori o crkvenom lijeku, koji se primjenjuje na Božjem
sudu: "Ako uz pravedno i skrovito dopuštenje Boga, umijećima vračara
i vještica i đavoljim radnjama, ljudi budu začarani u svojim prokreativ-
nim funkcijama, valja im narediti da iskreno ispovjede Bogu i Njegovu
svećeniku sve svoje grijehe skrušenoga srca i poniznoga duha, i neka
Bogu daju zadovoljštinu obilnim suzama i velikim žrtvama, molitvama
i postom."

Iz navedene odredbe jasno proizlazi da su takve nesreće prouzroče­
ne samo osobnim grijehom, i da pogađaju samo one koji ne žive u stanju
milosti. Kanon dalje govori kako svećenici mogu odstraniti tu začara-
nost egzorcizmima, kao i drugim zaštitama i lijekovima kojima raspolaže
Crkva. Na taj je način Abraham, uz Božju pomoć, izliječio svojim mo­
litvama Abimeleka i sav njegov dom.54

54) 'Abimelek'. Knjiga Postanka, xx.

I na kraju možemo zaključiti, da postoji pet dopuštenih lijekova za
uklanjanje takvih čarolija, a ta su: hodočašće u neko veliko svetište;
skrušena ispovijed i okajanje grijeha; česti blagoslovi križanjem i pobo­
žne molitve; dopušten egzorcizam izgovaranjem svetih riječi, o kojemu
ćemo podrobnije govoriti poslije; i konačno, mudrim i opreznim ra­
zgovorom s vješticom, kako je pokazano u slučaju grofa, koji tri godine
nije mogao spolno općiti s djevicom koju je oženio.

3. POGLAVLJE

Dopuštena sredstva za uklanjanje čarolije koja u ljudima

rasplamsava neumjerenu ljubav ili veliku mržnju.

K ao što ljudi mogu biti začarani u svojoj prokreativnoj moći, i nji­
hova se srca mogu opčiniti neumjerenom ljubavlju ili mržnjom.
Prvo ćemo razmotriti uzrok takve začaranosti, a potom i sredstva kojima
se ona može ukloniti.

Philocaption ili neumjerena ljubav jedne osobe prema drugoj, može
biti prouzročena na tri načina. Katkad je ona posljedica nedostatka nad­
zora nad očima, demonske kušnje ili nekromantskih i vještičjih čarolija,
koje izvode uz pomoć demona.

O prvome slučaju govori sv. Jakov u svojoj poslanici (1:14,15):
"Nego svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami. Po­
žuda, zatim, zatrudnjevši, rađa grijehom, a grijeh izvršen rađa smrću."
Tako je i Sekemu srce prionulo za Dinu, kada ju je vidio dok je odlazila
posjetiti neke žene onoga kraja, pa je s njome na silu legao (Postanak,
xxxiv). Glosa veli da se to dogodilo radi slabosti njezine duše, jer je
Dina radi tuđih poslova zapostavila svoje brige. A takva duša biva za­
vedena lošim navikama i tako pristaje na zabranjene radnje.

Drugi su uzrok demonske kušnje. Na takav je način Amnon volio
svoju lijepu sestru Tamaru, i to ga je toliko mučilo da se gotovo razbolio
(Druga knjiga o Samuelu, xiii). A duša mu sigurno nije bilo toliko po­
kvarena, da ga navede na tako strašan zločin, već je zacijelo podlijegao
vražjoj kušnji. Knjiga svetih otaca spominje takvu vrstu ljubavi, te veli
da su čak i oni u svojim ermitažima bili napastovani svakojakim ku­
šnjama, uključujući onu tjelesne požude. Teško je povjerovati kakvim
su se snažnim ljubavnim kušnjama prema ženama neki od njih opirali.
I sv. Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima, xii veli: "...dan mi je trn

u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim", što glosa ob­
jašnjava u značenju putene kušnje.

No, tvrdi se da čovjek ne griješi ako se ne predaje kušnji, već da time
uvježbava svoju krepost. Ali, to valja razumjeti kao vražju, a ne tjelesnu
kušnju, jer to je laki grijeh čak i kada mu čovjek ne poklekne. Na
mnogim mjestima čitamo o takvim primjerima.

Što se tiče trećega uzroka neumjerene ljubavi, naime demonskih i
vještičjih radnji, mogućnost takve začaranosti podrobno je raspravljena
u pitanjima Prvoga dijela, koja govore o tome, mogu li demoni uz po­
moć vještica navesti ljudska srca na neumjerenu ljubav ili mržnju, što
je dokazano primjerima iz našega vlastitog iskustva. Uistinu, to je naj­
poznatiji i najrasprostranjeniji oblik čarobnjaštva.

Ovdje se, međutim, nameće sljedeće pitanje: Petar je opsjednut takvom
vrstom neumjerene ljubavi, ali ne zna je li tomu prvi ili drugi uzrok. Valja
odgovoriti da je vrag uzrok mržnje, koja postoji među supružnicima
radi zločina preljuba. Ali, kada je muškarac toliko duboko uhvaćen u
zamku putene požude da ga nikakav stid, ni riječi, udarci ili djela od nje
ne mogu uzdržati; i kada se muškarac često odvraća od svoje žene radi
drugih, najopakijih žena, i noću, neobuzdan u svojoj zaluđenosti, pro­
nalazi najpodlije putove kojima će stići do svoje ljubavnice; i kada se
zna da su oni najuzvišenija roda, namjesnici i drugi bogataši, najoka-
ljaniji tim grijehom (jer ovo je era vladavine žena koju je pretkazala sv.
Hildegarda55, kako bilježi Vincent iz Beauvaisa u Zrcalu povijesti, prem­
da je on rekao da neće potrajati ovoliko dugo); i kako preljub obiluje
u današnjem svijetu, osobito među onima najuzvišenija roda, sve to,

55) 'Sv. Hildegarda.' Rođena 1098. u Bockelheimu na rijeci Nahi, a umrla je 1179. uRuperts-
bergu pokraj Bingena. Ova slavna benediktinska vidovnjakinja i proročica svojedobno je
nosila nadimak Rajnske Sibile. Od najranijih dana svoga djetinjstva Hildegarda je imala
vizionarska iskustva, a u dobi od oko četrdeset godina primila je Božanski nalog da objavi
svijetu što je vidjela i čula. Radi svoje velike poniznosti, dugo je oklijevala to učiniti, no 1114.
je počela pisati svoju duboku raspravu 'Scivias' ('scire vias Domini ')('Upoznaj putove'), koju
je dovršila nakon deset godina. To djelo je prožeto ekstatičkim i proročkim mislima i iziskuje
iznimno duboku studiju. Herwegen u knjizi 'Kirch. Handlexikon' (1908.) primjećuje da je za
ispravno razumijevanje ove izvanredne spisateljice, neophodno izraditi novo i kritičko izdanje
njezinih rasprava, što iziskuje iznimno težak i zamršen istraživački rad. Premda nije službeno
kanonizirana, sv. Hildegardi se pripisuju mnoga čuda, a ime joj je uvršteno i u Rimski marti-
rologij. Njezin se spomendan obilježava 17. rujna u biskupijama Speyer, Mainz, Trier i Lim-
burg, a redovnici benediktinske opatije Solesmes u Francuskoj, obilježavaju taj dan 18. rujna
uz sve počasti. Ostaci sv. Hildegarde pohranjeni su u Eibingenu, gradu čija je ona zaštitnica i
u kojemu je 17. rujna 1904. utemeljen i samostan koji nosi njezino ime.

dakle, uzimam u obzir i kažem, ima li svrhe govoriti o lijeku onima koji
ga ne ište? Ipak ćemo ugoditi pobožnome čitatelju, pa ćemo ukratko
izložiti neka sredstva kojima se može liječiti Philocaption, kada ona
nije prouzročena čarobnjaštvom.

Avicena spominje sedam lijekova kojima se čovjek može izliječiti od
tjelesne boli prouzročene takvom ljubavlju. No, oni su za naše istraži­
vanje bitni samo ukoliko mogu pomoći bolesnoj duši. On, naime, u III.
knjizi veli da se uzrok bolesti može otkriti pipanjem bila, i zazivanjem
imena bolesnikove ljubavi. Nakon toga, dopušta li zakon, muškarac se
tom ženom može oženiti i tako će, podlegnuvši prirodi, ozdraviti. Na­
dalje, bolesniku se mogu dati određeni lijekovi i uputiti ga kako da ih
koristi. Ili se, pak, bolesnika može odvratiti od njegove ljubavi dopu­
štenim sredstvima, koja će njegovu ljubav usmjeriti prema mnogo do­
stojnijem objektu. Ili mu se, pak, preporučuje da izbjegava njezinu
prisutnost i tako odvrati svoje misli od nje. Ili ga se, pak, može ukoriti i
opomenuti da je takva ljubav koju osjeća najbjednija. Ili ga se može
uputiti na nekoga tko će uz Božje dopuštenje, pred njim ocrnjivati nje­
zino tijelo i narav, te tako u njemu izazvati odvratnost prema tako ružnoj
i izopačenoj ženi. I na kraju, bolesniku se može narediti da obavlja naj-
tegobnije poslove i dužnosti koji će mu odvratiti misli.

A ta sredstva kojima se može izliječiti životinjska narav čovjekova,
mogu poslužiti i u obnavljanju njegova duha. Čovjeku valja slušati
zakone svoga uma, a ne prirode, usmjeriti svoju ljubav prema sigurnim
ugodama, ne smije zaboraviti da su puteni užici kratkotrajni, a kazna
vječna, neka traži ugodu u onome životu u kojemu radosti nema kraja,
i neka zna da će mu ova zemaljska ljubav kojoj se odaje, biti jedina
nagrada, jer će izgubiti nebesko blaženstvo i trpjeti kaznu vječnoga pro­
kletstva, jer, gle: tri su nepovratna gubitka koja proizlaze od neumje­
rene požude.

Lijekovi protiv te Philocaption, koje smo naveli u prethodnome po­
glavlju, mogu se primijeniti i u ovim slučajevima, što se osobito odnosi
na egzorcizme svetim riječima, koje može izgovarati i sama začarana
osoba. Neka začarani svakodnevno zaziva anđela čuvara kojega mu je
dodijelio Bog, neka se ispovijeda i često odlazi u svetišta, osobito Bla­
žene Djevice, jer će tako bez sumnje biti izbavljen.

No, nisu li prezreni oni snažni ljudi koji se odbijaju braniti, odba­
cujući svoje prirodne darove i štit krijeposti, dok se same djevojke u
svojoj nesavladivoj krhkosti, brane upravo tim odbačenim oružjem od

ovoga čarobnjaštva. Stoga u njihovu pohvalu izlažemo jedan od mno­
gih primjera.

U selu pokraj Lindaua u konstancijskoj biskupiji, živjela je jedna veo­
ma pristala djeva, još uzoritija svojim ponašanjem. Neki je raspuštenik,
premda bijaše crkvenjak, ali ne i svećenik, svaki put kada ju je pogle­
dao osjetio oštre ljubavne žalce. Ne mogavši više prikrivati rane svoga
srca, otišao je na mjesto gdje je djevojka radila, i lijepim joj riječima'
pokazao da ga je vrag uhvatio u svoju mrežu, odvaživši se uvjeravati
je da mu uzvrati ljubav. Božanski nagon u djevojci otkrije joj značenje
njegovih riječi, te mu ona, budući da bijaše čestita dušom i tijelom,
hrabro odgovori: "Gospodaru, ne dolazite k mojoj kući govoreći mi ta­
kve riječi koje čednost zabranjuje." Na to joj on reče: "Premda te svojim
nježnim riječima neću uvjeriti da me zavoliš, obećavam ti da ću te svojim
djelima uskoro prisiliti da mi uzvratiš ljubav." Taj je muškarac uživao
zao glas da je opsjenar i čarobnjak. A djevojka nije pridavala važnost
njegovim riječima, te do tada nije osjetila ni iskru putene ljubavi prema
njemu. No, nedugo nakon toga počele su je mučiti ljubavne misli. Bog
je stoga nadahne da se skloni zaštiti Majke Milosti, koju je pobožno
preklinjala da se za nju zauzme kod Svoga Sina. A kako je osjećala žu­
dnju da se pridruži pobožnim ljudima, ode na hodočašće u ermitaž56 u
biskupiji u kojoj se nalazila čudesno posvećena crkva Majke Božje. Ondje
je ispovjedila svoje grijehe kako u nju nikada ne bi ušao zao duh, i na­
kon što se pomolila Samilosnoj Majci, vrag ju je prestao napastovati,
i više nikada nakon toga na nju nisu djelovale takve zle čini.

Ipak, mnogo je drugih snažnih muškaraca koje vještice okrutno po­
buđuju na takvu ljubav, tako da se čini kako se nikada neće moći

56) 'Ermitaž.' Čuveno svetište Naše Gospe od Pustinjaka u benediktinskoj opatiji u Einsiedel-
nu, u švicarskom kantonu Scwyz. Sv. Meinrad, koji je poginuo od ruku razbojnika 861., pri­
grlio je samotnjački život i utemeljio svoj pustinjački stan na padinama brda Etzel, kada je
izgradio mali oratorij za čudotvorni kip Naše Gospe, koji mu je darovala opatica Hildegarda
Ciriška. Ondje gaje naslijedilo nekoliko pustinjaka, među kojima i izvjesni Eberhard, koji je
na tome mjestu podigao samostan i crkvu. Taj je hram 948. čudesno posvetio sam Isus Krist
i četiri evangelista, sveti Petar i Grgur Veliki. Čak ni racionalistički otac Thurston, D.I, ne bi
mogao poreći to sveto čudo, koje je istražio i potvrdio papa Lav VIII. i mnogi pontifeksi nakon
njega, a posljednji Pio VI., koji je 1793. potvrdio povelje svojih prethodnika.. Čudotvorni je
kip pohranjen u kapelici u sklopu velike opatijske crkve, na sličan način na koji se čuva Sveta
kuća u Loretu, zatvorena u mramornoj škrinji raskošno urešenoj drvenim ornamentima, i
mjesto je koje godišnje posjećuje deset tisuća hodočasnika. Dva su glavna datuma, 14. rujna
i 13. listopada. Prvi je blagdan božanskog posvećenja Eberhardove bazilike, a drugi prijenosa
ostataka sv. Meinrada iz Reichenaua u Einsiedeln 1039.

uzdržati od svoje neobuzdane pohote, premda se često veoma mužev­
no odupiru nečistim kušnjama, i gore spomenutim oružjem nadvlada­
vaju sve vražje lukavštine.

Bogati mladić iz grada Innsbrucka pruža uobičajen primjer takve
borbe. Njega su vještice toliko salijetale, da je gotovo nemoguće rije­
čima opisati njegove napore i borbe, ali uvijek je ostajao hrabar u srcu,
te se izbavio uz pomoć sredstava koja smo opisali. Stoga s pravom za­
ključujemo kako su ti lijekovi pouzdani za suzbijanje te bolesti, i da
će se oni koji se koriste takvim oružjem bez sumnje izbaviti.

Valja imati na umu, da se ono što smo rekli o neumjerenoj ljubavi,
može primijeniti i na neumjerenu mržnju, jer isto pravilo koristi dvama
suprotnim krajnostima. Ali, premda je opčinjenost u oba slučaja jednako
snažna, osoba opčinjena mržnjom mora se podvrgnuti drugim lijeko­
vima. Jer se muškarac koji mrzi svoju ženu i više joj ne poklanja svoje
srce, ako je preljubnik, neće tako lako vratiti svojoj ženi, čak i ako re­
vno hodočasti.

Od vještica saznajemo da se pri takvom čaranju služe zmijama, jer
zmija je bila prvo vražje oruđe, a njezinim su prokletstvom žene nasli­
jedile mržnju. Stoga pri takvim vradžbinama stavljaju zmijsku kožu ili
glavu ispod praga sobe ili kuće. Radi toga valja pomno pregledati sve
kutove i zakutke kuće u kojoj živi takva žena, ili se ona mora privreme­
no smjestiti u neku drugu kuću.

A kada se veli da se začarani muškarci mogu sami izliječiti egzor­
cizmom, to valja razumjeti tako da, ne umiju li čitati ili izgovarati blago­
slove, oko vrata mogu nositi zapisane svete riječi, blagoslove ili kakve
svete zazive. No, poslije ćemo pokazati na koji način to valja činiti.

4. POGLAVLJE

Dopuštena sredstva za liječenje onih kojima

je opsjenarskim umijećem odstranjeno spolovilo

ili su prividno pretvoreni u životinje.

U prethodnim poglavljima jasno su opisani dopušteni lijekovi za
pomoć obmanjenima kakvom opsjenom, tako da umišljaju da su
izgubili svoje spolovilo, ili da su pretvoreni u životinje. Jer, takvi su ljudi
posve lišeni Božanske milosti, pa je ljekovitu pomast protiv njihove

začaranosti nemoguće primijeniti, dok je oružje još uvijek zariveno u
rani. Stoga se takvi prije svega moraju pomiriti s Bogom iskrenom
ispovijesti. Nadalje, kako je pokazano u Prvom pitanju Drugoga dije­
la, takvi udovi nisu stvarno odstranjeni iz tijela, već su samo skriveni
nekom opsjenom, koja zavarava osjetila vida i dodira. Osim toga, ja­
sno je da oni koji žive u milosti, ne mogu lako podleći takvoj obmani,
ni aktivno ni pasivno, odnosno tako da umišljaju da su njihovi ili tuđi
udovi odstranjeni. Stoga tu bolest, kao i lijek kojim se ona suzbija, opi­
sujemo u tom poglavlju, gdje piše da tako začarani ljudi moraju nasto­
jati uspostaviti prijateljski odnos sa samom vješticom.

Što se tiče onih koji umišljaju da su pretvoreni u životinje, valja
imati na umu da se takva vrsta čarobnjaštva više primjenjuje u zemlja­
ma Istoka, nego li na Zapadu. Na Istoku, naime, vještice mnogo češće
opčinjavaju ljude na takav način, premda se čini da se češće tako preo­
bražavaju u našem kraju svijeta, naime, kada preuzimaju životinjska
obličja, kako smo pisali u osmom poglavlju. A u Trećem dijelu, gdje
se bavimo istrebljenjem vještica od strane svjetovne vlasti, izloženi su
lijekovi koji se primjenjuju protiv takve začaranosti.

Na Istoku, pak, takve se obmane uklanjaju na sljedeći način. O tome
smo mnogo saznali od vitezova sv. Ivana Jeruzalemskog na Rodosu, a
osobito o ovome slučaju koji se dogodio u gradu Salamisu u Ciparskoj
kraljevini. Jednoga se dana u spomenutome gradu, koji je, naime, luka,
natovarivao brod robom koja se trebala otpremiti u strane zemlje. Bu­
dući da su svi članovi posade pribavljali neophodne namirnice, jedan
je snažan mladić među njima otišao u kuću koja se nalazila na obali izvan
grada, te tamošnju vlasnicu pitao ima li jaja koja želi prodati. Žena, pak,
vidjevši pred sobom snažnoga mladića, za kojega shvati da je trgovac
iz strane zemlje, pomisli da građani neće posumnjati ukoliko nestane,
pa mu reče: "Čekaj trenutak, donijet ću ti što želiš." Potom je ušla u kuću
zatvorivši pred njim vrata, pa ju mladić izvana počne zvati da se požuri
kako ne bi zakasnio na brod. Žena mu, stoga, donese jaja i reče mu da
se što prije vrati na brod. Mladić tako i učini, a kada je vidio da je brod
još uvijek usidren u luci, jer se sva posada još nije ukrcala, odluči ondje
pojesti jaja da se okrijepi. I, gle! Sat vremena poslije, mladić izgubi moć
govora i zanijemi i, kako je poslije rekao, uzaludno je pokušavao shva­
titi što mu se dogodilo. A kada se pokušao ukrcati na brod, članovi
posade koji su još uvijek bili na obali, neprestano su ga svojim štapo-

vima odguravali vičući: "Gledajte što radi ovaj magarac! Prokleta ži­
votinjo, nećeš se ukrcati." Mladić iz njihovih riječi shvati da misle da
je magarac. Promislivši, zaključi da ga je ona žena začarala, osobito
jer nije mogao izustiti ni riječ, premda je razumio sve što su ljudi govo­
rili. A kada se drugi put pokušao ukrcati na brod, istjerali su ga još
snažnijim udarcima, pa je bio prisiljen ostati na obali i ogorčeno pro­
matrati kako njegov brod isplovljava iz luke. I dok je, tako, trčkarao
unaokolo, svi su se prema njemu ponašali kao prema magarcu. Budući
da više ništa nije mogao učiniti, preostalo mu je samo vratiti se onoj ženi,
za koju je tri godine morao raditi noseći joj drvo i žito, te prenositi stvari
kako to čine tovarne životinje. Jedina mu je utjeha bila što su neke druge
vještice, koje su se često okupljale u kući one žene, u njemu prepoz-
navale muškarca, te je s njima mogao pričati i ponašati se kao čovjek,
premda su svi drugi u njemu vidjeli magarca.

Upitamo li kako je mogao nositi teret kao kakva životinja, odgova­
ramo da je taj slučaj istovjetan onome koji spominje sv. Augustin u 17.
pogl. XVIII. knjige O državi Božjoj, gdje govori o gostioničarki koja
je svoje goste pretvorila u tovarne životinje, te slučaju Prestancijeva
oca koji je umislio da je konj, pa je nosio žito zajedno s drugim životi­
njama. Naime, obmana proizvedena takvom opsjenom bila je trostruka.

Prije svega, obmanjeni su bili ljudi koji su u mladiću vidjeli magar­
ca, kako je pokazano gore u VIII. poglavlju, gdje objašnjavamo na
koji način to demoni mogu činiti. Drugo, ti tereti nisu bili prividni, ali
kada ih mladić više nije mogao nositi jer su bili preteški, to je umjesto
njega činio demon u nevidljivom obličju. Treće, kada je mladić razgo­
varao s drugim ljudima, u svojoj je mašti ili, barem, u svojim tjelesnim
osjetilima opažanja, umišljao da je magarac, ali ne i u svom razumu,
jer je znao da je čovjek, premda je zbog začaranosti umišljao da je
životinja. Na isti je način bio obmanjen i Nabukodonozor.

Nakon što je u toj obmani živio tri godine, mladić je jednoga jutra
četvrte godine otišao u grad u pratnji one žene, koja je za njime prili­
čno zaostajala. Dok je prolazio pokraj crkve u kojoj se održavala sveta
misa, začuo je zvono koje je označavalo podizanje hostije (jer u tom
se kraljevstvu misa slavi prema latinskome, a ne grčkom obredu).
Okrenuo se prema crkvi, ne usudivši se u nju ući u strahu da ga ne istje­
raju udarcima, te klekne pred nju savivši stražnje noge i uzdigne pred­
nje noge, odnosno, ruke, prekriživši ih iznad, kako je umišljao, svoje

magareće glave, te počne promatrati dizanje sakramenta.57 A kada su
neki đenoveški trgovci vidjeli to čudo, zapanjeni su počeli slijediti ma­
garca, medu sobom razgovarajući o tome čudesnome događaju. I, gle!
Tada stigne vještica i pretuče magarca svojim štapom. Budući da je takva
vrsta čarobnjaštva, kako spomenusmo, uobičajena u tim krajevima, tr­
govci odvedoše magarca i vješticu pred suca, koji ju je ispitao i podvrgao
mukama, uslijed čega je vještica priznala svoj zločin i obećala da će
povratiti mladića u njegov prvotni oblik, dopuste li joj da se vrati kući.
Tako je otpustiše i vještica se vrati kući, gdje je ponovno vratila mla­
diću ljudsko tijelo. I nakon što su je opet uhitili, zasluženo je kažnjena
zbog svojih zločina. A radostan se mladić vratio u svoju zemlju.

57) 'Sakrament.' Jedno od najpoznatijih čuda sv. Antuna Padovanskog, koje je izveo radi
obraćenja krivovjernika, ono je, vezano uz magarca bogohulnika Bovidille, koji je odbijao
vjerovati u prisutnost Kristovu u euharistiji. Nakon trodnevnog posta, životinja je odbila jesti
zob koju joj je nudio njezin gospodar, već je kleknula pred sakramentom koji je svetac nosio
u pokaznici. Neki pripovjedači iz četrnaestoga stoljeća kazuju da se to dogodilo u Toulouseu,
a neki u Brugesu, ali točno je da se taj događaj zbio u Riminiju. Bazilika II Santo u Padovi ukra­
šena je mnogim prikazima toga čuda. Tako se u tamošnjoj Kapeli sakramenta nalazi Donatel-
lov brončani bareljefi Campagnolina freska. Istu temu naslikao je i Van Dyck za rekolekcije
u Malinesu.

Poznato je da su životinje kadre prepoznati Tijelo Našega Gospodina u hostiji, što nimalo
ne iznenađuje s obzirom na njihova osjetljiva čula i inteligenciju.

Na suđenju sotonisti Louisu Gaufridi, dokazano je da je prilikom održavanja jednoga od
njihovih bezbožnih obreda, doveden pas koji je trebao proždrjeti posvećene predmete. No, u
tome je trenutku pas ispružio svoje šape i poklonio glavom u znak štovanja Tijela Kristova, te
ga nikakvim udarcima nisu mogli od toga odvratiti. Neki su Sotonini sljedbenici na to briznuli
u plač, glasno naričući nad svojim grijesima, nakon čega je određeno da se hostija u buduć­
nosti ima oskvrnjivati, ali da se nijednoj životinji ne smije dopustiti da joj priđe. Vidi moju
knjigu 'Geography of Witchcraft', str. 410-411.

Sv. Optatus nam kazuje o nekim donatistima koji su bacili hostiju pred gladne pse, koji su
se u tom času okrenuli protiv heretika te ih rastrgali.

5. POGLAVLJE

Propisani lijekovi za one koji su nekom čarolijom opsjednuti.

U X. poglavlju prethodnog pitanja smo pokazali da demoni katkad,
posredstvom čarobnjačkog umijeća, tjelesno opsjedaju neke ljude,
te objasnili zašto to čine. Naime, rekli smo da tomu može biti uzrok neki
težak zločin, koji je počinila sama začarana osoba, i da je to radi njegove
dobrobiti; ili je katkad tomu uzrok neki laki osobni ili tuđi grijeh; a
katkad i teški grijeh drugoga čovjeka. Iz svih tih razloga demon može
na različite načine opsjedati čovjeka. Nider u svom Mravinjaku tvrdi, da
ne treba nimalo iznenađivati što demoni uz pomoć vještica i Božjom
privolom, opsjedaju ljudska tijela.

Nadalje, u spomenutom poglavlju jasno su opisana sredstva, kojima
se opsjednuti mogu osloboditi demona, a ta su sljedeća: egzorcizmi
Crkve, te skrušena pokora i ispovijed, u slučaju čovjeka opsjednutog
radi nekog smrtnog grijeha. 0 tome svjedoči primjer češkog svećenika,
koji se oslobodio demonske opsjednutosti. Osim navedenih, postoje još
tri djelotvorna sredstva: sveta euharistijska pričest, hodočašća u svetišta
i molitve upućene svecima, te oslobođenje od kazne ekskomunikacije.
Premda su ta sredstva jasno opisana u raspravama crkvenih naučitelja, o
njima ćemo govoriti u nastavku, jer te rasprave nisu dostupne svim či­
tateljima.

Kasijan u svojim Propovijedima opata ovako govori o euharistiji:
"Ne pamtimo jesu li naši starješine ikada zabranili podjeljivanje svete
pričesti onima opsjednutima zlim duhovima. Takvi bi je čak trebali pri­
mati svakodnevno ako je moguće.58 Jer, valja vjerovati da je to od veli­
ke koristi za očišćenje i zaštitu duše i tijela, i kada je čovjek primi, zao
duh koji mu napada udove ili u njima skriven vreba, bit će istjeran kao
da je spaljen vatrom. Nedavno smo vidjeli kako je opat Andronicus na
taj način ozdravio. Zao duh će početi mahnito divljati kada osjeti da ga
taj nebeski lijek obuzdava, te će svim silama nastojati što žešće napadati

58) 'Svakodnevno.' Jer je sakrament 'medicina animae'. Opat Gevresin u V. pogl. knjige 'En
Route', piše: "Je comprends tres bien le systeme du pere Milleriot qui forcait a communier
des gens qu' il apprehendait de voir retomber dans lew peches, apres. Pour toute penitence,
il les obligeait a recommunier encore et il finissait par les epurer avec les Saintes Especes
prises a de hautes doses. C'est une doctrine tout a la fois realiste et surelevee. " Pere Mille­
riot, D. I. osobito je skrbio za obraćenje (1879.-1880.) Paula-Maximiliena-Emilea Littrea,
koji je umro u Parizu 2. lipnja 1881.

i mučiti opsjednutoga, jer osjeća da će ga taj duhovni lijek izgnati." Tako
govori sv. Ivan Kasijan.

I dalje dodaje: "Valja ustrajno vjerovati u dvije stvari. Prvo, da ti
duhovi nikoga ne opsjedaju bez Božjeg dopuštenja. I drugo, da sve stvari
koje nam se događaju, kako one tužne, tako i one sretne, radi našeg do­
bra dopušta Bog kao samilosni Otac i milosrdni Liječnik. Jer, demoni
su učitelji poniznosti, pa će oni koji napuste ovaj svijet biti očišćeni za
život vječni ili kažnjeni vječnim prokletstvom radi svojih grijeha. A
takvi, prema sv. Pavlu, u ovome životu bivaju predani Sotoni na propast
tijela, da bi se spasio duh u dan Gospodina Isusa Krista.

No, ovo izaziva jednu dvojbu. Naime, sv. Pavao veli: "Neka se dakle
svatko ispita pa tada od kruha jede": kako, onda, opsjednuti može pri­
miti pričest kada je lišen svoga razuma? Na to odgovara sv. Toma u 80.
pit. Trećega dijela, gdje kaže da postoji više stupnjeva ludosti. Tvrdnja
da čovjek ne raspolaže svojim razumom može se protumačiti na dva
načina. S jedne strane, možda je slabouman, kao u slučaju čovjeka za
kojega se tvrdi da je slijep premda je slabovidan. A budući da takvi ljudi
mogu u izvjesnoj mjeri sudjelovati u primanju tog sakramenta, on im
se ne smije uskratiti.

Za neke se, pak, tvrdi da su ludi od rođenja, a takvi ne mogu primiti
sakrament, jer se za njega ne mogu predano pripremiti.

Ili, možda, nisu oduvijek bili lišeni razuma, u kojem slučaju, ako se
činilo da su pri zdravom razumu pokazivali dužno štovanje prema tom
sakramentu, on im se ima udijeliti na smrtnoj postelji, osim ako postoji
opasnost da će ga ispovratiti ili ispljunuti.

Sljedeća je odredba donesena na koncilu u Kartagi (26, 6. pit.)59.
Kada se bolesnik želi ispovjediti, te nakon dolaska svećenika radi svoje
bolesti iznenada zanijemi ili pomahnita, svjedočiti moraju oni koji su
ga čuli kako govori. A smatra li se da se približava smrti, mora mu se
omogućiti pomirenje s Bogom, polaganjem ruku i stavljanjem sakramen­
ta u usta. I sv. Toma tvrdi da se isti postupak može primijeniti na kr-
štene osobe, koje nečisti duhovi tjelesno napastuju, kao i na druge du-

59) 'Kartaga.' Pretpostavlja se da je prvi koncil u Kartagi održan oko 198. po Kr., a na njemu
je sudjelovalo sedamdeset biskupa pod predsjedanjem kartaškog biskupa Agripina. Nakon toga
je u Kartagi održano više od dvadeset koncila, od kojih su najznačajniji oni kojima je pred­
sjedao sv. Ciprijan, a na kojima se raspravljalo o 'lapsima', novacijanizmu i ponovnom kršte­
nju heretika, te sinodi održani 412., 416. i 418. na kojima su osuđena Pelagijanova učenja.

ševno rastrojene ljude. A u IV. knjizi, 9. dist., dodaje da se pričest ne
smije uskratiti opsjednutima, osim ako nema dvojbe da ih zao duh napa­
stuje radi nekog zločina koji su počinili. Na to Peter de la Palude
dodaje: "U tom se slučaju takve osobe imaju ekskomunicirati i predati
Sotoni."

Iz navedenoga jasno proizlazi da se božanski sakrament euharistije
ne smije uskratiti osobi, koja se u trenucima zdrave pameti, čak i da je
zloduh opsjeda radi nekog osobnog grijeha, skrušeno pokaje i ispovije­
di svoje grijehe, budući da je pred Bogom odriješena.

U legendama o svecima saznajemo kako opsjednuti mogu biti iz-
bavljeni zagovorima i molitvama svetaca. Jer, radi zasluga svetaca,
mučenika, ispovjednika i djevica, nečisti duhovi njihovim molitvama
bivaju ukroćeni u njihovim predjelima, kao što su ih sveci podjarmili
na svom zemaljskom putovanju.

Nadalje čitamo kako su putnici svojim pobožnim molitvama često
izbavljali opsjednute. Stoga ih Kasijan poziva na molitve, govoreći:
"Smatramo li ili, bolje, vjerujemo li u ono što sam gore napisao, da
Gospodin sve stvari dopušta radi dobrobiti naših duša i usavršavanja
svemira, nikada nećemo prezirati opsjednute, već ćemo se neprestano
za njih moliti kao i za nas same i svim ih srcem žaliti."

Što se tiče posljednje metode, naime, oslobođenja patnika od kazne
ekskomunikacije, valja imati na umu da to veoma rijetko provode samo
oni, koje zakon ovlašćuje da to čine na temelju otkrića da je neki čovjek
opsjednut radi izopćenja iz crkve. Takav je bio i slučaj razbludnoga
Korinćanina {Prva poslanica Korinćanima, v), kojega je sv. Pavao
izopćio iz crkve i predao ga Sotoni radi propasti tijela, kako bi mu se duh
spasio u Dan Gospodina Isusa Krista. A glosa tumači da je to radi oživlja­
vanja milosti pokajanjem ili radi osude.

Sotoni je predao i lažne učitelje koji izgubiše vjeru, Himeneja i
Aleksandra, kako više ne bi bogohulili (Druga poslanica Timoteju, ii).
Glosa veli da je snaga Pavlove milosti bila tolika, da je pukom rječju
mogao predati Sotoni one koji zastraniše od vjere.

Sv. Toma (IV. 18) na sljedeći način tumači tri učinka ekskomunika­
cije. Ako su čovjeku, veli on, uskraćene crkvene molitve, on trpi trostru­
ki gubitak koji odgovara blagoslovima koje stječe onaj koji je u zajednici
s crkvom. Jer, izopćenima se uskraćuje izvor iz kojega se milost pre­
lijeva na one koji je imaju, kao i sredstvo kojim milost mogu primiti

oni koji je nemaju. A tako lišeni milosti, oni gube i moć očuvanja svoje
pravednosti, premda se ne smije misliti da su time u potpunosti isklju­
čeni od božanske providnosti, već samo one posebne providnosti koja
bdije nad sinovima Crkve. A gube i izvor zaštite od neprijatelja, jer je
đavlu dana veća moć da takvima nanosi tjelesnu i duševnu bol.

U doba Pracrkve, kada su ljude k vjeri mogli privući samo znakovi,
kao što se Duh Sveti očitovao vanjskim znakom, tako je i tjelesna bol
koju je nanio đavao bila vanjski znak izopćenog čovjeka. Stoga onoga
koji nije posve izgubljen s pravom valja predati Sotoni; a to stoga što
ga se ne predaje radi njegova prokletstva, već ispravljanja, jer Crkva
ima moć iznova ga izbaviti iz đavoljih ruku kada to odluči. Tako tvrdi
sv. Toma. Stoga je oslobođenje od kazne ekskomunikacije, kada to sred­
stvo egzorcist mudro i promišljeno koristi, prikladan lijek za oslobođe­
nje opsjednutih.

Nider, međutim, dodaje da se egzorcist mora osobito uzdržati od
nepromišljene primjene svojih moći, od uplitanja kakvim porugama
ili prostačkim govorom u ozbiljno djelo Božje, primjene ičega što
odiše praznovjerjem ili čarobnjaštvom, jer će tada teško izbjeći kaznu,
što pokazuje i primjerom.

A Blaženi Grgur u svom Prvom dijalogu, pripovijeda o nekoj ženi
koja je protivno svojoj savjesti, pokleknula pred uvjeravanjima svoga
muža da sudjeluje u ceremonijama uoči posvećenja crkve sv. Seba-
stijana. I jer se protivno svojoj savjesti pridružila crkvenoj procesiji,
opsjednuo ju je zao duh, te je u javnosti počela mahnito divljati. A
kada je to vidio svećenik te crkve, skinuo je pokrov s oltara i njime je
prekrio, no u tom je trenutku zloduh ušao u svećenika. A kako si je time
previše dopustio, pod strašnim je mukama bio prinuđen razotkriti svoj
identitet. Tako govori sv. Grgur.

A da pokaže kako u svetoj službi egzorcizma nema mjesta nikak­
vim prostotama60, Nider pripovijeda kako je u kolnskom samostanu
vidio brata koji je običavao govoriti pogrdnim jezikom, ali je bio veoma
poznat istjerivač zlih duhova. Taj je redovnik u samostanu iz nekog

60) 'Prostote.' U 'De exorcizandis Obsessis a Daemonio' propisano je sljedeće: 'Necessarie
vero interrogationes sunt, ut de numero et nomine spirituum obsidentium, de tempore quo ingres-
si sunt, de causa, et aliis huiusmodi. Ceteras autem daemoniis nugas, risus, et ineptias Exorcista
cohibeat, aut contemnat, et circumstantes, qui pauci esse debent, admoneat, ne haec curent, neque
ipsi interrogent obsessum: sed potius humiliter et enixe Deum pro eo precentur. "

čovjeka istjerivao demona, koji ga je zamolio da mu dopusti da se po­
vuče na drugo mjesto. To uzradova brata, te mu podrugljivo veli: "Idi
u moj nužnik." I tako je demon izašao iz opsjednutoga, a kada je te
noći brat poželio isprazniti svoj želudac, demon ga je u nužniku toliko
divljački napao, da je jedva sačuvao živu glavu.

Valja, međutim, osobito naglasiti da se oni, koji su opsjednuti uslijed
kakvog čarobnjaštva, ne smiju upućivati vješticama za pomoć. Tako
sv. Grgur dalje pripovijeda o ženi koju smo spomenuli: "Njezina je
braća i svi kojima bijaše draga, odvedoše nekim vješticama da ju izliječe.
One su je, pak, odvele do rijeke u koju su je više puta uranjale, izgo­
varajući neke čarobne riječi, no umjesto da istjeraju jednoga demona,
u nju uđe čitava vojska zlih duhova, tako da je žena počela vikati nji­
hovim različitim glasovima. Njezina se braća zbog toga pokajaše, pa
odvedu ženu svetome biskupu Fortunatusu61, koji joj je povratio
zdravlje svojim svakodnevnim molitvama i postom.62

No, s obzirom da je rečeno da se egzorcisti ne smiju služiti ničime
što odiše praznovjerjem ili čarobnjaštvom, neki bi egzorcisti mogli
dvojiti o dopuštenosti primjene nekih neposvećenih biljaka i kamenja.
Odgovaramo da se preporučuje primjena posvećenog bilja, ali da se ne
smatra supersticioznom primjena biljke zvane demonifuge63 ili čak
prirodnih moći kamenja. No, pritom ne smiju misliti da te stvari svo­
jim moćima istjeruju demone, jer bi tada zapali u zabludu vjerovanja
da jednaku moć imaju i druge biljke i zazivi. U takvoj su zabludi ne-
kromanti, koji misle da učinke svoga umijeća proizvode posredstvom
prirodnih i skrovitih moći takvih predmeta.

Stoga sv. Toma u IV. knjizi, 7. dist, posljednjem članku, veli: "Po­
grešno je vjerovati da su demoni podložni kakvim tjelesnim silama.
Zato ih se ne smije istjerivati zazivima ili kakvim vradžbinama, osim
ako su sklopili neki ugovor s vješticom." O tome govori Izaija (xxvi-
ii): "Sklopismo savez sa smrću i s Podzemljem učinismo sporazum."
A time objašnjava odlomak iz Knjige o Johu (xli): "Zar loviš Levijatana

61) 'Fortunatus.' Napuljski biskup kojega je na to mjesto imenovao sv. Grgur Veliki 593., na­
kon Demetrijeva svrgnuća.

62) 'Post.' Evanđelje po Mateju, 17:20: "Hoc autem genus non eiicitur nisi per orationem et
ieiunium. "

63) 'Demonifuge.' Vidi: Sinistrari, 'De Daemonialitate' LXVIII, u mom prijevodu te knjige
naslovljene 'Demoniality'.

udicom?" i sljedeće riječi. Jer on veli: "Ispravnim razumijevanjem svega
što je do sada rečeno, zaključujemo da nekromanti gaje heretičku za­
bludu da svatko može sklopiti sporazum s demonima i obuzdati ih, ili
ih na bilo koji način podvrgnuti svojoj volji."

Pokazavši, dakle, da čovjek ne može sam nadvladati đavla, zaklju­
čuje: "Položite na njega svoje ruke, ali znajte da moć kojom ga nad­
vladavate proizlazi samo od Boga." I dodaje: "Sjeti se bitke koju vodim
protiv njega, odnosno, bitke sadašnjosti za budućnost, borit ću se protiv
njega na križu gdje će Levijatan biti uhvaćen udicom, odnosno, božan­
stvo u obličju Čovjeka, jer će obmanuti đavao misliti da je naš Spasi­
telj tek čovjek." (Vulgata) I potom veli: "Nijedna se zemaljska sila s
njime ne može usporediti", čime se podrazumijeva da nijedna tjelesna
moć nije istovjetna đavoljoj moći, koja je čisto duhovna sila. Tako veli
sv. Toma.

No, opsjednut može posredno biti izbavljen snagom glazbe, kako
je David zvukom svoje harfe istjerao zloduha iz Saula ili, pak, bilja ili
kakve druge tjelesne stvari koja posjeduje neku prirođenu moć. Stoga
su takva sredstva dopuštena, što zaključujemo na temelju autoriteta i
zdravoga razuma. Jer, sv. Toma (XXVI. 7) veli da kamenje i bilje može
ublažiti patnje čovjeka kojega opsjedaju zli duhovi. Isto tvrdi i sv. Je­
ronim.

Što se, pak, tiče odlomka iz knjige o Tobiji, gdje anđeo veli: "Srce
i jetra (koju si izvadio iz ribe) služe kad koga muči demon ili zao duh: treba
to pred takvim, bio muškarac ili žena, spaliti, i nikad ga zao duh više
neće mučiti", sv. Toma kaže: "Tomu se ne treba čuditi, jer čini se da isti
učinak ima dim koji nastaje spaljivanjem određenog drveta, kao da po­
sjeduje kakvu duhovnu moć ili snagu duhovne molitve za budućnost."

Isto tvrdi i Blaženi Albert u svom komentaru ix. odlomka Evanđe­
lja po Luki, kao i Nikola iz Lyre i Pavao iz Burgosa64 u komentaru xvi.
odlomka Prve knjige o Samuelu. Potonji pisac homilija zaključuje da
se opsjednutima zlim duhom mora dopustiti olakšanje muka, pa čak i

64) 'Pavao iz Burgosa.' Paul de Santa Maria, španjolski nadbiskup, glavni kancelar i egzeget,
rođen u Burgosu oko 1351., a umro 29. kolovoza 1435. Taj najbogatiji i najutjecajniji Židov
iz Burgosa (židovsko mu je ime Solomon-Ha-Levi) i prvorazredni učenjak, stručnjak za tal­
mudsku i rabinsku književnost, rabin židovske zajednice, obratio se na kršćanstvo pod utjeca­
jem neosporne logike 'Sume' sv. Tome. Krštenje 21. srpnja 1390. Ugled velikog bibličara
poglavito je stekao svojim 'Additiones' 'Postilama 'Nikolasa iz Lyre, Niirnberg, 1481.; Vene­
cija, 1481.; i mnoga druga izdanja.

potpuno oslobađanje uz pomoć materijalnih stvari, osim ako ih zloduh
u posljednjem slučaju osobito žestoko ne napastuje. A to dokazuje
ovako: demoni ne mogu utjecati na tjelesnu stvar svojom voljom, već
samo sjedinjenjem aktivnih i pasivnih sila, kako tvrdi Nikola. Na isti
način neki fizički predmet može u ljudskome tijelu izazvati takvo stanje,
koje će ga učiniti prijemčivim za demonske operacije. Naprimjer, lije­
čnici tvrde da manija veoma često rezultira demencijom i, posljedično,
demonskom opsjednutošću. Stoga, ako se u takvom slučaju ukloni pa­
sivni uzrok takvoga stanja, čovjek će se izliječiti od aktivnog učinka,
dakle boli koju mu demon nanosi.

Na takav način možemo protumačiti riblju žuč i glazbu Davidove
harfe, kojom je prvo olakšao Šaulove muke, a potom iz njega i pot­
puno istjerao zloduha, jer piše: "A zao bi duh odlazio od njega." Ali,
nije sukladna značenju Svetoga pisma tvrdnja da je to učinjeno Davi-
dovim zaslugama ili molitvama, jer Sveto pismo to nigdje ne spominje,
a zacijelo bi o njemu govorilo velikim riječima pohvale da je to bilo
točno. Tako umuje Pavao iz Burgosa. Postoji i drugi razlog, koji smo
naveli u V. pitanju Prvoga dijela, naime, da je Šaul bio izbavljen zna­
kom križa. Jer, Davidova je harfa imala oblik križa s ispruženim svetim
udovima Kristova tijela. Ondje je zapisano i još mnogo toga što valja
razmotriti u svezi ovog istraživanja. No, zaključit ćemo samo tvrd­
njom, da primjena fizičkih predmeta u dopuštenim egzorcizmima nije
supersticiozna. Sada nam vrijedi raspraviti o samim egzorcizmima.

6. POGLAVLJE

Propisani lijekovi, naime, dopušteni crkveni egzorcizmi pro­

tiv svih vrsta bolesti i slabosti prouzročenih čarobnjaštvom,

kao i postupak istjerivanja zlih duhova iz opčinjenih.

Prethodno smo rekli da vještice mogu izazivati različite tjelesne bo­
lesti. Prema tome, može se smatrati općim pravilom da se različi­
ta verbalna ili praktična sredstva za uklanjanje bolesti, o kojima smo
upravo govorili, mogu primijeniti i na sve druge bolesti, poput, primje­
rice, padavice ili gube. Budući da smo među verbalnim sredstvima
uglavnom isticali dopuštene egzorcizme, oni se mogu smatrati općim
sredstvom takve vrste. U svezi njih, valja razmotriti tri stvari.

Prvo, treba ustanoviti je li dopušteno osobi koja nije zaređeni eg­
zorcist, kao što je laik ili svjetovnjak, istjerivati zle duhove i njihova
djela. Ovo pitanje za sobom povlači i tri druga: prvo, na čemu se osniva
zakonitost te radnje; drugo, kojih sedam uvjeta mora ispunjavati osoba
koja se privatno koristi čarolijama i blagoslovima; i treće, na koji se
način uklanja bolest i istjeruje zloduh.

Drugo, valja razmotriti što treba učiniti u slučaju, kada egzorcizam
ne rezultira milošću ozdravljenja.

Na trećem nam mjestu valja razmotriti praktična, a ne verbalna sred­
stva, pri čemu ćemo iznijeti i rješenja nekih argumenata.

O prvoj stvari govori sv. Toma u IV. knjizi, 23. dist, gdje kaže:
"Osobi koja je stupila u red egzorcista, ili u neki drugi niži svećenički
red, dodjeljuje se ovlast izvršenja egzorcizma u njezinu službenom
svojstvu. A tom se ovlašću mogu čak i zakonito služiti i oni koji ne pri­
padaju nijednom redu, ali oni je ne izvršavaju u svom službenom svojstvu.
Na sličan se način i sveta misa može slaviti u neposvećenoj kući, prem­
da je sama svrha posvećenja crkve upravo bogoslužje. No, to je više radi
milosti pravednika, nego milosti sakramenta."

Iz tih riječi možemo zaključiti da, premda se u slučaju liječenja
opsjednutih preporučuje pribjeći egzorcistu ovlaštenom uklanjati takvu
opčinjenost, katkad i druge pobožne osobe mogu istjerivati takve
bolesti egzorcizmom ili bez njega.

Tako slušamo o jednoj sirotoj i veoma pobožnoj djevici, čiji je pri­
jatelj trpio tako strašne bolove u stopalu, prouzročene čarobnjaštvom,
da su liječnici zaključili kako mu nikakvi lijekovi ne mogu pomoći.
No, kada je tog bolesnika posjetila djevica, on ju je počeo preklinjati
da mu nekim blagoslovom izliječi stopalo. Ona je pristala, te je počela
tiho izgovarati molitve Očenaš i apostolsko Vjerovanje, držeći u ruci
znak Križa koji daje život. Bolesnik je gotovo istoga trenutka osjetio
kako je posve ozdravio, te zamolio djevicu da mu oda čarolije kojima
se poslužila kako bi si osigurao lijek za budućnost. Ona mu, međutim,
odgovori: "Nemaš vjere i ne obdržavaš svete i zakonite crkvene običaje,
te često pribjegavaš zabranjenim čarolijama i lijekovima za uklanjanje
svojih tegoba. Stoga ti tijelo gotovo nikada nije zdravo, jer si uvijek
bolestan u duši. No, počneš li vjerovati u snagu molitve i dopuštenih
simbola, često ćeš veoma lako ozdravljati. Jer ja sam samo ponavljala
molitvu Očenaš i apostolsko Vjerovanje, i radi toga si izliječen."

Ovaj primjer nameće pitanje učinkovitosti ostalih blagoslova i za­
ziva, pa čak i zaklinjanja i egzorcizama.

Da bismo razumjeli potonje, valja nam utvrditi odakle potječu i kako
su se počeli zlorabiti. Jer, prvotno su te riječi bile svete, ali su ih de­
moni i zli ljudi onečistili, kako to čine svim stvarima. Jer, sv. Marko,
u posljednjem poglavlju svoga evanđelja, ovako govori o apostolima
i svecima: "U ime će moje izganjati zloduhe", te su tako posjećivali
bolesne i nad njima se molili svetim riječima, a u potonja vremena,
svećenici su pobožno izvodili slične obrede. Stoga i danas u drevnim
crkvama nalazimo pobožne molitve i svete egzorcizme kojima se vjerni­
ci mogu služiti ili njima biti podvrgnuti, primjenjujući ih kao nekada,
bez ikakvih praznovjerja. Čak i danas postoje učeni ljudi i naučitelji
svete teologije, koji posjećuju bolesne i takvim ih riječima ozdravljaju,
i to ne samo demonima opsjednute, već i druge bolesnike.

Ali, jao! Praznovjerni su po uzoru na njih, za sebe iznašli mnoga
beskorisna i nedopuštena sredstva, kojima danas ozdravljaju bolesne
ljude i životinje. A svećenici su postali suviše nemarni i lijeni da izgo­
varaju dopuštene riječi kada posjećuju bolesne. O tome Gulielmus
Durandus65, komentator sv. Rajmunda kaže da takve dopuštene egzor­
cizme mogu provoditi zaređeni i povjerljivi svećenici, laici ili čak krje-
posna i pouzdano povjerljiva žena, i to isključivo izgovaranjem dopu­
štenih molitvi nad bolesnima, a ne nad plodovima zemlje ili životinja­
ma. Jer u Evanđelju piše: "Na nemoćnike će ruke polagati... itd." Ta­
kvim se osobama ne smije zabraniti da izvode takve radnje, osim ako
postoji opasnost da će neke druge nepouzdane i praznovjerne osobe
slijediti njihov primjer, i na neprimjeren način izgovarati te zazive. Takve
je praznovjerne vračeve osudila ona djevica koju smo spomenuli, kada
je rekla da su oni koji pribjegavaju takvim sredstvima, slabi, odnosno
loši vjernici.

65) 'Durandus.' William Duranti (pr), kanonist i jedan od najznačajnijih srednjovjekovnih
liturgijskih pisaca, rođenje oko 1237. u Puimissonu, Provansa, a umro je 1. studenog 1296.
u Rimu. Izgradio je veoma cijenjenu i znakovitu karijeru. Na opsežnom epitafu na njegovu
spomeniku u Santa Maria sopra Minervi, pripovijeda se priča o njegovu životu i navodi popis
njegovih djela. Među njima je najznačajnije ono naslovljeno 'Rationale divinorum officiorum',
koje su prvi put objavili Fust i Schoeffer u Mainzu 1459. Ta je knjiga doživjela više izdanja,
od kojih je posljednje ono objavljeno u Napulju 1839. Djela 'Speculum Iudiciale' i
'Commentarius in canones Concilii Lugdunensis II', dragocijene su rasprave o kanonima i
kanonskim postupcima.

Radi razjašnjenja ove materije postavlja se pitanje, kako se može
ustanoviti jesu li takve riječi i blagoslovi dopušteni ili supersticiozni,
i kako ih valja upotrebljavati, te može li se demon i bolest zaklinjanjem
istjerati.

Prije svega, u kršćanskoj je religiji dopušteno sve što nije supersti-
ciozno. A supersticiozno je sve što nadilazi pravila službeno ustanov­
ljene religije. Vidi Poslanicu Kološanima, ii: "Ti propisi, istina imaju
neku prividnu mudrost u samovoljnom bogoštovlju, krivom štovanju
i trapljenju tijela", na što glosa veli da je supersticija religija bez pravila,
odnosno, religija koja se štuje uz primjenu kobnih metoda sa zlim na­
kanama.

Nadalje, supersticija je i sve ono što je ljudskom predajom prisvo­
jilo ime religije: umetanje himni na svetoj misi, izmjena uvodnih riječi
rekvijema, skraćivanje Vjerovanja koje se izgovara na svetoj misi,
uvođenje orgulja umjesto kora, zanemarivanje uloge poslužitelja oltara,
i slične radnje. No, vratimo se našoj temi. Kada se neka radnja izvršava
u skladu s pravilima kršćanske religije, kao kada netko želi ozdraviti
bolesnoga uz pomoć molitve, blagoslova i svetih riječi (o čemu ovdje
raspravljamo), takva osoba mora ostvariti sedam uvjeta, koji takve bla­
goslove čine dopuštenima. Čak i da se koristi zaklinjanjima Božanskim
imenom i u ime djela Kristovih, Njegova Rođenja, Muke i Smrti, kojima
se demon pobjeđuje i istjeruje, takvi će se blagoslovi, zazivi i egzorci­
zmi smatrati dopuštenima, a oni koji ih koriste nazivaju se egzorcisti­
ma ili zakonitim čarobnjacima. Vidi što veli sv. Izidor u Etimologijama,
VIII: "Čarobnjaci su oni čije se umijeće i vještina osnivaju na primje­
ni riječi."

A prvi od tih uvjeta, kako saznajemo od sv. Tome, jest da u tim riječima
ne smije biti ništa što navješćuje o kakvom izričitom ili prešutnom
prizivanju demona. Takvi su izričiti zazivi očito nedopušteni. Prešutni
se, pak, mogu razmatrati s obzirom na namjeru ili činjenicu: u prvom
slučaju, zazivač ne mari pomaže li mu pritom Bog ili vrag, sve dok os­
tvaruje željeni rezultat; drugi je slučaj kada osoba nema prirođeni dar
za izvođenje takvih radnji, radi čega izvodi neka umjetna sredstva. A
takvima trebaju presuđivati liječnici i astronomi, a osobito teolozi. Jer,
upravo to čine nekromanti, koji na umjetan način izrađuju slike, prstene
i kamenje, koji predmeti nemaju nikakvu prirođenu moć da izazovu oče­
kivane učinke. Stoga im u njihovim radnjama nedvojbeno pomaže vrag.

Drugi je uvjet da blagoslovi ili zazivi ne smiju sadržavati nikakva
nepoznata imena, jer, kako tvrdi. sv. Ivan Zlatousti, od takvih treba za­
zirati jer možda skrivaju kakva praznovjerja.

Treće, te riječi moraju biti posve istinite, jer u suprotnom njihov
učinak ne proizlazi od Boga, koji ne svjedoči laži. Neke stare žene,
međutim, u svojim zazivima ponavljaju neke nesuvisle i besmislene
stihove, nalik ovome:

"Blažena Marija je šetala uz rijeku Jordan.
Susretne je Stjepan i stanu zboriti, itd."

Četvrto, iznad znaka križa se ne smiju nalaziti nikakvi praznovjerni
znakovi ili slova. Stoga se osuđuju talismani koje uz sebe običavaju
nositi vojnici.

Peto, ne smije se vjerovati u moć zapisivanja, čitanja ili vezivanja
čarolija oko vrata osobe, niti drugih takvih besmislica, koje nemaju ni­
kakve veze sa štovanjem Boga, radi čega su takvi zazivi supersticiozni.

Šesto, pri izgovaranju božanskih riječi i izreka Svetoga pisma, valja
obraćati pozornost samo na te riječi i njihovo značenje, te na štovanje
Boga, a njihov učinak može proizlaziti od Boga ili svetačkih relikvija,
koje su sekundarna sila, budući da njihova moć izvire isključivo od Boga.

Sedmo, očekivani se učinak mora ostaviti na volju božanske provi­
dnosti, jer samo Bog zna je li za čovjeka bolje ozdravljenje, bolest ili
smrt. Taj je uvjet postavio sv. Toma.

Dakle, zaključujemo da je zazivanje dopušteno ako su ispunjeni svi
navedeni uvjeti. A sv. Toma ovako piše komentirajući posljednji odlo­
mak Markova evanđelja: "A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju:
u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzi­
mati." Iz toga jasno proizlazi da je dopušteno svetim riječima istjeri­
vati zmije, pod pretpostavkom ispunjenja gore navedenih uvjeta.

A na drugome mjestu sv. Toma veli: "Božje riječi nisu manje svete
od relikvija svetaca." Kako govori sv. Augustin: "Riječ Božja nije sla­
bija od Tijela Kristova." Svi se, međutim, slažu da je dopušteno dosto­
janstveno obilaziti osobu noseći relikvije svetaca, stoga zazivajmo ime
Božje ispravnim izgovaranjem molitve Očenaš i Zdravo Marijo, riječi
Njegova rođenja i Muke, Njegovih pet rana i Sedam riječi koje je iz­
govorio na Križu, riječi slavodobitnog natpisa, snagom tri čavla i drugog
oružja Kristove vojske protiv vraga i njegovih djela. Sve su to dopu-

štena sredstva u čiju moć moramo vjerovati, ostavljajući konačan uči­
nak na volju Boga.

A ono što je rečeno o istjerivanju zmija, vrijedi i za druge životinje,
pod uvjetom da se pri zazivima usredotočuje samo na svete riječi i božan­
sku pomoć. No, pri takvim zazivima valja biti veoma oprezan, jer sv.
Toma veli: "Takvi se vračevi često koriste nedopuštenim radnjama i
ishode čarobne učinke uz pomoć demona, osobito u slučaju zmija. Jer
zmija je bila prvo đavolje oruđe kojim je zavarao ljudski rod."

Tako je u gradu Salzburgu postojao neki mag, koji je jednoga dana
pred čitavim svijetom odlučio čarolijom odvući sve zmije u području
jedne milje u neku jamu, te ih ondje pobiti. Dok je, tako, stajao ispred
te jame u koju ih je namamio, među posljednjima je dopuzala golema
i strašna zmija, koja nikako nije htjela ući u jamu, dajući znakove ča­
robnjaku da je pusti da otpuže kamo želi. Ali, čarobnjak je ustrajao u
svojim zazivima, odlučan da je potjera u jamu u kojoj su ostale zmije bile
već mrtve. Ta je zmija, međutim, stajala nasuprot čarobnjaku, s druge
strane jame, koju je odjednom preskočila te mu se omotala oko trbuha
i odvukla ga sa sobom u jamu, gdje su oboje umrli. Iz navedenoga se
može vidjeti da se takvi zazivi mogu primjenjivati samo za korisnu
svrhu, kao što je istjerivanje zmija iz ljudskih kuća, te da se to mora
činiti uz božansku pomoć, te sa štovanjem i strahom prema Bogu.

Nadalje nam valja razmotriti kako se takvi egzorcizmi ili talismani
trebaju upotrebljavati, i smiju li se nositi oko vrata ili ušivati u odjeću. Či­
ni se da su takve radnje nedopuštene, jer sv. Augustin u Drugoj knjizi
o kršćanskom nauku veli: "Postoji tisuću čarobnih naprava, amajlija i
talismana koji su svi od reda praznovjerni, a liječnička ih znanost sve
osuđuje, bez obzira je li riječ o zazivima, takozvanim znakovima ili za­
pisanim čarolijama koje se nose oko vrata."

I sv. Ivan Zlatousti, komentirajući Evanđelje po Marku, veli: "Neke
osobe vješaju oko svojih vratova neke zapisane riječi Evanđelja. No,
ne slušamo li Evanđelje svakoga dana u crkvi? Kako će, onda, čovjeku
pomoći što nosi evanđelje oko vrata, kada nije ništa naučio slušajući
ga svojim ušima? U čemu, naime, počiva snaga evanđelja: u slovima ili
u značenju njegovih riječi? Počiva li u slovima, tada ih s pravom vje­
šate oko vrata, no počiva li njihova snaga u značenju, mnogo će vam
više koristiti usadite li te riječi u srce, nego da ih nosite oko vrata."

No, s druge strane, naučitelji odgovaraju sljedeće, osobito sv. Toma
koji se pita je li dopušteno vješati svete riječi oko vrata; naime, srna-

traju da prilikom nošenja takvih talismana i zapisanih riječi, treba iz­
bjegavati dvije stvari.

Prvo, takvi zapisi ne smiju sadržavati riječi koje odišu zazivima de­
mona, jer tada su očito praznovjerne i nedopuštene, i takve se radnje ima­
ju smatrati otpadništvom od vjere, kako smo prije često naglašavali.

Isto tako, s obzirom na gore spomenutih sedam uvjeta, ne smiju
sadržavati nikakva nepoznata imena. Izbjegnu li se te dvije zamke, do­
pušteno je takvim talismanima dodirivati usta bolesnika, koji ih, osim
toga, smije nositi oko vrata. No, naučitelji osuđuju njihovu primjenu
ako čovjek pridaje veću pozornost i snagu samim slovima, nego njihovu
značenju.

Može se reći da laik koji ne razumije riječi, ne može obratiti po­
zornost na njihovo značenje. Dovoljno je, međutim, da duboko u svo­
jim mislima traži božansku pomoć, i da Njemu na volju ostavi da učini
što Svojom milošću smatra ispravnim.

Na trećemu mjestu nam valja razmotriti treba li istodobno zaklinjati
demona i istjerivati bolest ili, pak, slijediti drukčiji redoslijed, ili se te
radnje mogu izvršiti odvojeno. Tu valja ukazati na nekoliko točaka.
Prvo treba ustanoviti je li demon uvijek prisutan kada bolesnik trpi na­
pade, a potom koje se stvari uopće mogu istjerati ili popraviti. I, treće,
trebamo razmotriti na koji se način vrši egzorcizam.

Što se tiče prve točke, na temelju spomenute izjave sv. Ivana Da-
maščanskog da je vrag ondje gdje djeluje, čini se da je vrag prisutan
uvijek kada bolesnik trpi napade. Tako nam i povijest sv. Bartolomeja
govori da je čovjek izbavljen od vraga kada ozdravi.

Na to možemo odgovoriti ovako. Kada se tvrdi da je zao duh prisutan
u tijelu bolesnika, to se može protumačiti na dva načina: ili je osobno
prisutan, ili je prisutan u učinku koji je izazvao. U prvom je smislu
prisutan kada je on uzrok bolesti, a u drugom smislu nije prisutan osobno,
već svojim učinkom. Na taj način, kada naučitelji postavljaju pitanje
nastanjuje li demon tijelo čovjeka koji čini smrtni grijeh, odgovaraju
da demon nije osobno prisutan, već samo svojim učinkom, kao što se
za gospodara tvrdi da prebiva u svojim slugama jer ih posjeduje. Posve
je drukčiji slučaj, međutim, kod ljudi koji nisu opsjednuti zlim duhom.

Što se tiče druge točke, dakle, koje se vrste stvari mogu egzorciz­
mom istjerati, valja ukazati na stajalište sv. Tome izraženo u IV. knjizi,
6. dist, gdje kaže da vrag radi čovjekova grijeha dobiva vlast nad
njime, i nad svime čime se taj čovjek koristi, a čime mu nanosi zlo. A

budući da Krist ne čini nikakve ustupke Belijalu, sve što zahtijeva
posvećenje Bogu, mora se najprije egzorcizmom istjerati kako bi Mu
se moglo posvetiti oslobođeno vražje vlasti, koji bi to mogao okrenuti
na štetu ljudi. To se vidi na primjeru blagoslivljanja vode, posvećenja
crkve i drugim takvim radnjama. Prema tome, kako je krštenje prvi čin
pomirenja kojim se čovjek posvećuje Bogu, valja ga prije krštenja
egzorcizmom očistiti, što je uistinu potrebnije u toj nego li u drugim
okolnostima. Jer, u samome čovjeku počiva uzrok zbog kojega vrag
stječe moć u drugim stvarima koje uzrokuje čovjek, naime, grijehom,
iskonskim ili osobnim. To je, dakle, značenje riječi, koje se izgovaraju
prilikom egzorcizma: "O, Sotono, odlazi od njega", kao i radnji koje
se pritom obavljaju.

Vratimo se, međutim, našem istraživanju. Na pitanje treba li egzor-
cirati bolest i zaklinjati demona, i koju od tih radnji valja prvu izvršiti,
odgovaramo da se egzorcizmom ne utječe na bolest, već na samoga
opsjednutog bolesnika: kao i u slučaju djeteta, egzorcizmom se ne istje­
ruje oganj zaraze, već se egzorcira samo dijete. Nadalje, kao što se naj­
prije egzorcira dijete, a potom demon da ga napusti, tako se i opsjednu­
ta osoba najprije egzorcira, nakon čega se nalaže demonu i njegovim
djelima da je napuste. Isto tako, osim soli i vode, egzorciraju se i sve stvari
koje bolesnik može upotrebljavati, pa je veoma korisno egzorcizmom
očistiti i blagosloviti njegovu hranu i piće. Prilikom krštenja, izvodi se
sljedeći egzorcistički obred: prvo, izvlačenje zraka iz tjelesne šupljine
prema zapadu i odricanje demona; drugo, dizanje ruku uz svečano ispo­
vijedanje kršćanske vjere; treće, izgovaranje molitve i blagoslova, te
polaganje ruku; četvrto, svlačenje i pomazanje svetim uljem; i, nakon
krštenja, pričest i oblačenje krštene košulje. No, sve te radnje nije po­
trebno izvoditi prilikom egzorcizma začarane osobe, koja se, umjesto
toga, prvo mora skrušeno ispovjediti, pri čemu, ako je moguće, neka u ru­
kama drži zapaljenu svijeću, i potom neka primi svetu pričest. A umjesto
oblačenja krštene košulje, neka se začarani gol priveže o blagoslovljenu
svijeću dužine Kristova tijela ili o križ. Nakon toga se mogu izgovoriti
sljedeće riječi:

"Istjerujem demona iz tebe Petre ili tebe Barbara, koji/a si slab/a,
ali ponovno rođen/a svetim krštenjem, od živoga Boga, pravoga Boga,
Boga koji te otkupio Svojom dragocjenom Krvlju, kako bi bio egzorciran
i oslobođen svih privida i zlih vražjih obmana, i svih nečistih duhova,

koje je zazvao Onaj koji će doći suditi živima i mrtvima i vatrom oči­
stiti zemlju. Amen.

Pomolimo se.
O milosrdni i samilosni Bože, koji Svojom nježnom ljubavlju opo-
minješ one koje ljubiš i nježno primoravaš one koje primaš da se obrate,
preklinjemo Te, o, Gospodine, da dobrostivo udijeliš Svoju milost
Svome slugi, koji pati od slabosti udova svojega tijela, kako bi sve što
je pokvareno vremenitom slabošću, sve što je povrijeđeno vražjom ob­
manom, pronašlo otkupljenje u jedinstvu tijela Crkve. O, Gospodine,
smiluj se njegovim bolnim uzdasima, smiluj se njegovim jecajima i
suzama; a kako se predao Tvojoj milosti, primi ga u sakramentu Svoje­
ga pomirenja, kroz Isusa Krista Našega Gospodina, Amen.
Slušaj, stoga, prokleti đavle, sudbu svoju i pokloni se pred pravim
i živim Bogom, pokloni se pred Gospodinom Isusom Kristom, i sa
svojim djelima napusti ovoga slugu, kojega je Gospodin Isus Krist
otkupio Svojom dragocjenom Krvlju."
Nakon toga nad njim provode egzorcizam drugi i treći put, uz nave­
dene molitve.
"Pomolimo se.
Bože, koji uvijek milosrdno upravljaš svim stvarima koje si stvo­
rio, poslušaj naše molitve i smiluj se Svojemu slugi koji pati od bolesti
tijela; posjeti ga i izbavi Svojim spasenjem i ozdravi ga Svojom nebes­
kom milošću, kroz Krista našega Gospodina. Amen.
Slušaj, stoga, prokleti đavle, itd."

Molitva za treći egzorcizam.
"O, Bože, jedini zaštitnice krhkosti ljudske, Svojom silnom moći
izbavi našeg bolesnog brata/sestru, kako bi milošću Tvojom bio dosto­
jan/na ući u Tvoju Svetu Crkvu, kroz Krista našega Gospodina. Amen."
I neka ga pritom egzorcist neprestano škropi blagoslovljenom
vodom. Valja imati na umu da se ova metoda ne preporučuje samo sto­
ga što se mora strogo poštivati, ili stoga što drugi egzorcizmi nisu to­
liko učinkoviti, već radi nužnosti za nekim općim sustavom egzorciz­
ma i zaklinjanja. A u starim povijesnim zapisima i crkvenim knjigama
nalazimo mnogo gorljivije i moćnije egzorcizme. Međutim, kako je
iznad svega najhitnije štovanje Boga, neka svatko provodi egzorcizam
kako smatra najpodesnijim.

I na kraju, radi razjašnjenja, preporučujemo i sljedeći oblik egzor­
cizma nad opsjednutim. Neka se takva osoba prvo skrušeno ispovijedi
(kako veli često navođen Kanon: "Ako sortilegijem... itd."). Potom
neka se radi mogućeg otkrivanja čarobnjačkih oruđa, pomno istraže
svi kutovi kuće, kreveti, madraci i vratni pragovi. Lešine životinja ubi­
jenih čarolijom neka se odmah spale. Korisno je i promijeniti svu poste­
ljinu i odjeću, pa čak i preseljenje opsjednutog u drugu kuću ili boravište.
Ne otkriju li se, međutim, nikakvi čarobnjački predmeti, neka opsjednu­
ti nad kojim treba izvršiti egzorcizam, ode ujutro u crkvu, osobito na
kakav sveti dan, kao što su svetkovine Naše Gospe ili neka sudjeluje
na bdjenju, a korisno je i da se svećenik ispovijedi i da je u stanju mi­
losti, jer će tada biti snažniji. Potom neka opsjednuti, nad kojim će biti
izvršen egzorcizam, sjedne ili klekne, kako mu je lakše i u ruci neka
drži blagoslovljenu svijeću, a prisutni neka se pobožno mole za njegovo
izbavljenje. Svoju litaniju neka započne riječima: "Naša pomoć dolazi
u Ime Gospodnje", na koju neka odgovara jedan među njima kojega
izaberu (tzv. responzorij), i koji će ga škropiti svetom vodom i oko vrata
mu staviti stolu, te recitirati psalam: "Pohiti [Jahve] da me oslobodiš!";
i neka do kraja nastavlja izgovarati litaniju za bolesne, uz zaziv sveci­
ma: "Molite za njega i preporučite ga; O, Gospodine, izbavi ga." No,
umjesto izgovaranja molitvi, neka započne egzorcizam i dalje postu­
pa kako smo opisali, ili na kakav drugi način koji smatra podesnim.
Takva vrsta egzorcizma može se provoditi barem tri puta tjedno, kako
bi se nakon mnogih zagovora ishodila milost ozdravljenja.

I na kraju bolesnik neka primi sakrament svete pričesti, premda
neki smatraju da to valja učiniti prije egzorcizma. A ispovjednik mora
od njega saznati je li osuđen na kaznu ekskomunikacije i ako jest, je li
nepromišljeno od svoga suca propustio zatražiti oslobođenje. Jer, u tom
slučaju, premda ga ispovjednik prema svom nahođenju može odrije­
šiti, bolesnik nakon ozdravljenja mora zatražiti oslobođenje i od suca
koji ga je izopćio iz crkve.

Nadalje valja naglasiti da egzorcist koji nije zaređen u red egzor­
cista, može izgovarati molitve, a umije li čitati Sveto pismo, neka čita
početke četiriju evanđelja, te ono koje počinje riječima: "Evo šaljem
glasnika svoga", kao i Muku našega Gospodina, jer sve to ima veliku
moć u istjerivanju vražjih djela. Osim toga, neka se riječi Ivanova Evan­
đelja 'U početku bijaše Riječ', zapišu i objese oko bolesnikova vrata,
kako bi se od Boga ishodila milost ozdravljenja.

Pita li se tkogod u čemu je razlika između škropljenja svetom vodom
i egzorcizma, budući da su oba namijenjena za istjerivanje vražjih
napasti, sv. Toma će mu odgovoriti ovako: "Vrag nas napada iznutra i
izvana." Stoga je sveta voda namijenjena suzbijanju njegovih napada
iznutra, a egzorcizam protiv onih izvana. Radi toga se oni nad kojima
se provodi egzorcizam nazivaju energoumenoi, od riječi en koja znači
'u' i ergon, što znači 'djelo', jer su opsjednuti iznutra. No, pri egzor­
cizmu opsjednute osobe, primjenjuju se obje metode, jer takvog čovje­
ka demon opsjeda iznutra i izvana.

Druga točka koju nam valja razmotriti govori o tome, što treba uči­
niti kada egzorcizmi zakažu. To se može dogoditi zbog šest razloga, a
postoji i sedmi od čijeg se objašnjenja privremeno uzdržavamo.
Naime, kada neka osoba ne ozdravi, tomu je uzrok nevjera promatrača
ili onih koji bolesnika predstavljaju ili, pak, osobni grijeh opsjednutog.
Nadalje, uzrok može biti zanemarivanje nužnih i prikladnih lijekova,
kakva pogreška u vjeri egzorcista, nedostatak povjerenja u moći drugog
egzorcista, ili u potrebu za očišćenjem i povećanjem zasluge začarane
osobe.

Sto se tiče prva četiri od tih razloga, evanđelje nam pripovijeda
događaj sina jedinca koji bijaše mjesečar, a čijem su ozdravljenju svje­
dočili Kristovi učenici (Matej, xvii i Marko, ix). Jer, prije svega, On je
rekao da je svjetina nevjerna, nakon čega Ga je otac preklinjao govo­
reći: "Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!", a Isus se obratio mnoštvu
rekavši: "O rode nevjerni i opaki! Dokle mi je biti s vama!"

Drugo, Isus je ukorio opsjednutog sina, jer, kako govori sv. Jeronim,
zloduh ga je napastovao radi njegovih grijeha.

Treće, navedeni je događaj primjer zanemarivanja ispravnih lijekova,
jer dobri i savršeni ljudi nisu otpočetka sudjelovali u tomu činu. A sv.
Jeronim kaže: "Stupovi vjere, naime, Petar, Jakov i Ivan, nisu bili pri­
sutni jer su svjedočili Kristovu Preobraženju: a nije bilo ni molitve i posta
bez kojih se taj rod nečistih duhova, kako je rekao Krist, ne može iza­
gnati." Stoga Origen, komentirajući taj odlomak, veli: "Ne može li se
čovjek ozdraviti molitvom, ne začuđujmo se i ne propitkujmo, niti go­
vorimo, ako nas nečisti duh može čuti. Umjesto toga istjerajmo naše
zle duhove molitvom i postom." A glosa kaže: "Ta vrsta nečistog duha,
odnosno, kolebljivost putenih požuda koje je izazivao taj zloduh, mo­
že se pobijediti samo osnaživanjem duše molitvom i obuzdavanjem
tijela postom."

Četvrto, pogreška u vjeri egzorcista može se pokazati primjerom
Kristovih učenika, koji su nazočili činu istjerivanja. Naime, kada su
Ga oni kasnije nasamo upitali zašto oni nisu uspjeli istjerati tog zloduha,
odgovorio im je: "Zbog vaše slabe vjere. Zaista, kažem vam, ako imad-
nete vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: 'Premjesti se
odavde onamo!'66, itd." A sv. Hilarije veli: "Apostoli su uistinu vjero­
vali, ali još nisu bili savršeni u vjeri. Jer, njihova je vjera oslabila kada
su ostali među svjetinom, dok se njihov Gospodin nalazio na gori s os­
talom trojicom,."

O petom razlogu se govori u Životima crkvenih otaca, gdje čitamo
da sv. Antun nije mogao izbaviti neke opsjednute, već je to umjesto
njega učinio njegov učenik Pavao.

Šesti smo razlog već objasnili. Naime, čovjek oslobođen od svoga
grijeha nije uvijek oslobođen i od kazne, već ona katkad ostaje kao ka­
zna i ispaštanje radi toga grijeha.

Postoji i drugi lijek, za koji su mnogi tvrdili da im je pomogao u
istjerivanju nečistih duhova. Riječ je o ponovnom krštenju opsjednu­
tih. No, kako rekosmo, to je materija o kojoj ne možemo donositi nika­
kve konačne sudove. Ipak, točno je da Bog daje vragu veću vlast nad
osobom, nad kojom prije njezina krštenja nije propisno izveden egzor­
cizam. A jasno smo i nedvojbeno pokazali ovime što smo upravo govo­
rili, da su neupućeni svećenici (u kojem se slučaju radi o četvrtom od
gore spomenutih smetnji, dakle, o pogrešci egzorcista), veoma nemarni
ili su takve stare žene, koje se pravodobno ne pridržavaju propisanog
načina krštenja.

Time, međutim, nikako ne tvrdimo da opaki ne mogu dodjeljivati
sakramente, ili da obred krštenja koje takvi izvode nije valjan, pod uvje­
tom da se pritom pridržavaju propisanih formi i riječi. Tako i egzorcizam

66) 'Premjesti se odavde onamo.' Čudo premještanja planine uistinu je izveo sv. Grgur
Čudotvorac (Gregorius Thaumaturgus), neocezarejski biskup (umro oko 270.-275.), kako
nam kazuje Časni Beda u svom komentaru xi. odlomka Evanđelja po Marku: "Hoc quoque
fieri potuisset, ut mons ablatus de terra mitteretur in mare, si necessitas id fieri poscisset.
Quomodo legimus factum precibus beati patris Gregorii Neocaesareae Ponti Antistitis, viri
mentis et virtutibus eximii, ut mons in terra tantum loco cederet, quantum incolae civitatis
opus habebant. Cum enim volens aedificare ecclesiam in loco apto, vident eum angustiorem
esse quam res exigebat, eo quod ex una parte rupe maris, ex alia monte proximo coarctare-
tur; venit node ad locum, et genibus flexis admonuit Dominum promissionis suae, ut montem
longius iuxta fidem petentis ageret. Et mane facto reversus invenit montem tantum spatii
reliquisse structoribus ecclesiae, quantum opus habuerant. "

moraju izvoditi veoma oprezno, ni plaho ni nepromišljeno. I neka se
nitko ne upušta u takve svete službe slučajnim ili naviknutim propuš­
tanjem neophodnih formi ili riječi, jer četiri su stvari na koje valja
obratiti pozornost prilikom ispravnog izvođenja obreda egzorcizma, a
te su slijedom: tvar, oblik, nakana i poredak. A kada jedna od njih nedo­
staje, egzorcizam nije potpun.

Neodrživa je primjedba da se u doba Pracrkve obred krštenja izvo­
dio bez egzorcizma, i da se čak i danas smatra da se sakrament krštenja
može podijeliti bez egzorcizma. Jer, to bi značilo da je sv. Grgur uza­
lud ustanovio službu egzorcista, te da je Crkva u zabludi u pogledu svojih
obreda.67 Stoga se nismo drznuli u cijelosti osuditi ponovno krštenje
opsjednutih pod određenim uvjetima, kako bi se moglo ispraviti ono
što je prvotno propušteno učiniti.

Isto tako, za one koji noću hodaju u snu, i bez ikakve se muke uspi­
nju na visoke zgrade, govori se da ih pri tome vode zli duhovi, a mnogi
tvrde da takvi ljudi imaju veliku korist od svoga ponovnoga krštenja.
Začuđuje da u trenutku kada ih netko pozove imenom, padaju na ze­
mlju, kao da im to ime prilikom krštenja nije na propisan način dano.

Čitatelj se poziva da obrati pozornost na gore spomenutih šest razlo­
ga, premda se oni odnose na energoumenoi ili opsjednute, a ne zača­
rane ljude. Naime, premda se u oba slučaja primjenjuje ista sila, mno­
go je teže izliječiti začaranu od opsjednute osobe. Stoga se te zapreke
još više odnose na slučaj začaranih, što dokazuje sljedeće umovanje.

U X. poglavlju Drugoga dijela pokazano je da zao duh katkad ne
napada ljude radi njihova grijeha, već radi tuđeg lakog grijeha i raznih
drugih uzroka. Što se, pak, tiče čarobnjaštva, u slučaju začaranosti od­
raslih, demon takve uglavnom teško opsjeda iznutra, s ciljem uništenja
njihovih duša. Stoga se valja dvostruko pomučiti u izlječenju začaranih
nego opsjednutih. O takvoj najtežoj opsjednutosti govori Ivan Kasijan

67) 'Obredi.' Naime, točno je da je obred krštenja egzorcizmom postojao prije sv. Grgura.
Naime, egzorcizmi su se provodili nad prvim katekumenima kao priprema za sakrament krš­
tenja. U tom je smislu egzorcizam simbolično iščekivanje jednog od glavnih učinaka sakra­
menta ponovnoga rođenja, no, budući da se izvodio i nad djecom koja nisu imala osobnih gri­
jeha, sveti ga Augustin, pišući protiv pelagijanista, osuđuje jer očito implicira nauk o prvome
grijehu. Sv. Ćiril Jeruzalemski u svojim 'Katehezama' (347. po Kr.) iscrpno opisuje obred
krštenja egzorcizmom, iz čega se na Istoku taj obred izvodio uz pomazanje egzorciranim
uljem. Najstarije zapadno svjedočanstvo o pomazanju kao dijelu obreda krštenja egzorcizmom,
pruža Hipolit u arapskim kanonima.

u svojoj Propovijedi o opatu Serenu: "Uistinu su nesretni i bijedni oni
koji, premda se onečišćuju svim zločinima i opačinama, ne pokazuju
nikakva vanjskog znaka da su obuzeti zlim duhom, niti se čini da se
ikakva kušnja može mjeriti s njihovim djelima, ni da bi ih ikakva kazna
mogla obuzdati. Takvi ne zaslužuju čak ni izlječenje čistilištem nakon
smrti, jer u otvrdnutosti svoga srca i svojoj okorjelosti, izmiču svakoj
vremenitoj kazni, na sebe navlačeći bijes i osvetu, koja će ih dostići u
onaj dan gnjeva i otkrivenja pravednoga suda, kada njihova muka neće
zamrijeti."

A nešto prije na istome mjestu, kada uspoređuje opsjednutost tijela
i napastovanje duše grijehom, veli: "Mnogo je teža i silnija muka onih,
koji nikakvim znakovima ne pokazuju da im je nečisti duh opsjeo tijelo,
već im je na najstrašniji način opsjednuo duše, napastujući ih grijesima
i porocima. Jer, kako veli Apostol, čovjek postaje robom onoga koji ga
je nadvladao." U tom se smislu oni nalaze u gotovo bezizlaznoj situa­
ciji, jer su sluge nečistih duhova čijoj se vlasti ne mogu oduprijeti, niti
joj se mogu pokoriti. Iz toga jasno proizlazi da je radi mnogih zapreka,
mnogo teže izliječiti one začarane u svojim tijelima i opsjednute iznutra
radi propasti njihovih duša, od onih koje zloduh opsjeda izvana.

Treća glavna točka koju nam valja razmotriti, odnosi se na ljekovi­
te čarolije (čarolije ljekovitim biljem), a ističemo da postoje dvije vrste
takvih: dopuštene i provjerene, te sumnjive i dijelom dopuštene. O pr­
voj smo vrsti govorili na kraju V. poglavlja, gdje smo iznijeli dvojbu o
dopuštenosti uklanjanja čarolija biljem i kamenjem.

Sada nam valja razmotriti drugu vrstu, naime, sumnjive i dijelom
dopuštene čarolije. Pri tome moramo obratiti pozornost na ono što je
rečeno u uvodu Drugog pitanja Drugog dijela, o četiri ljekovita sred­
stva, od kojih se tri smatraju nedopuštenima, a četvrto dijelom dopu­
štenim, ali beskorisnim, a riječ je o onome za koje kanonisti tvrde da
je dopušteno praznovjerje suzbijati praznovjerjem. Ali, mi inkvizitori,
dijelimo mišljenje svetih naučitelja, da se u slučaju kada svete riječi i
dopušteni egzorcizmi zakažu, radi onih šest ili sedam zapreka o kojima
smo govorili, tako začarane osobe moraju savjetovati da strpljivoga duha
podnose sve nesreće ovoga života, radi očišćenja od svojih grijeha, te
da ne pribjegavaju nikakvim supersticioznim i beskorisnim lijekovima.
Dakle, svi nezadovoljni gore spomenutim egzorcizmima, koji stoga žele
pribjeći sredstvima koja su, u najmanju ruku, uzaludna, a o kojima
smo prije govorili, neka znaju da to ne čine s našim odobravanjem i pri-

stankom. No, razlog zbog kojega smo tako iscrpno objasnili te lijeko­
ve, bio je pokušaj da pomirimo stajališta naučitelja kakvi su, s jedne
strane, Duns Skot i Henrik Segusijski i s druge, ostali teolozi. Ipak,
slažemo se s mišljenjem sv. Augustina koje je iznio u svojoj Propovi­
jedi protiv gataoca i divinatora, koja nosi naslov Propovijed o auguri-
ma68, gdje kaže: "Braćo, znate da sam vas često preklinjao da ne slije­
dite običaje pogana (neznabožaca) i vračeva, no na neke od vas ti moji
pozivi nisu imali učinka. No, ne upozoravam li vas na to, odgovarat
ću za vas na Sudnji dan, i vi ćete zajedno sa mnom trpjeti muke vječno­
ga prokletstva. Stoga se odrješujem pred Bogom da vas iznova opomi­
njem i preklinjem, da nitko od vas ne pribjegava pomoći divinatora ili
gatalaca, i da se s njima ne savjetujete ni zbog kakvih razloga ili bo­
lesti. Jer, onaj tko počini taj grijeh, istoga trenutka gubi sakrament kr­
štenja, i postaje bezbožnik i poganin i, ne pokaje li se, zauvijek će biti
uništen."

I poslije dodaje: "Neka nitko ne vjeruje u znakove o povoljnim da­
nima kada može izlaziti i vraćati se, jer Bog je sve stvari dobro uredio,
te je Onaj, koji je uredio jedan dan, uredio i drugi. Ali, uvijek kada nešto
trebate učiniti ili kamo otići, prekrižite se u ime Kristovo i pobožno iz­
govorite molitvu Vjerovanja ili Očenaš, i budite sigurni da ćete uz Božju
pomoć sigurno obavljati svoje poslove."

Neke, pak, praznovjerne duše našega vremena, nezadovoljne gore
spomenutim zaštitama, koje u sebi gomilaju jednu zabludu za drugom,
i pogrešno tumače riječi ili nakanu Skotovu i kanonista, bezuspješno
se opravdavaju sljedećim argumentima. Oni, naime, tvrde da prirodne
stvari posjeduju neke skrivene moći, čije uzroke ljudi ne mogu objasniti,
kao, primjerice, zašto magnet privlači željezo, i druge slične stvari koje
sv. Augustin nabraja u Državi Božjoj, xxi. Stoga smatraju da pribjega­
vanje moćima takvih stvari pri izlječenju, kada egzorcizmi i prirodni
lijekovi ne pomažu, nije nedopušteno, premda se možda čini uzaludnim.
Takav bi bio slučaj čovjeka, koji pokušava izliječiti sebe ili neku drugu
osobu pomoću slika, i to astroloških, a ne nekromantskih, ili prstenima
i kakvim drugim napravama. Dalje tvrde da su i tvorevine, kao što su
slike, podložne utjecaju zvijezda, kao što su to i prirodne tvari, jer ti
predmeti od zvijezda primaju neku skrovitu moć, kojom mogu izazi-

68) 'De Auguriis', tekst se često pripisuje drugome piscu, može se pronaći u: Migne, Sv. Au­
gustin, Ap. V, 2268.

vati određene učinke: stoga nije nedopušteno koristiti se takvim pred­
metima.

Osim toga, demoni su kadri mijenjati (ljudska) tijela na najrazličitije
načine, kako tvrdi sv. Augustin u O Trojstvu, 3, što se jasno vidi na
primjeru začaranih ljudi: stoga je dopušteno koristiti se moćima takvih
tijela pri uklanjanju čarolija.

Činjenica je, međutim, kako smo pokazali na više mjesta u ovoj ra­
spravi, da svi crkveni naučitelji gaje posve suprotno stajalište.

Stoga na njihov prvi argument odgovaramo ovako: nije nedopušteno
služiti se prirodnim predmetima, za koje se pretpostavlja da posjeduju ne­
ku prirođenu moć, radi proizvođenja određenih učinaka. No, upotreblja­
vaju li se takvi predmeti zajedno s nekim slovima ili nepoznatim znako­
vima, te uz praznovjerna promatranja, koja očito nisu po svojoj prirodi
učinkovita, tada je to supersticiozno i nedopušteno. Stoga sv. Toma (II,
96. pit., 2. čl.) u svezi toga veli da pri primjeni nekog predmeta, s ciljem
izazivanja kakvog tjelesnog učinka, primjerice, radi izlječenja bolesnih,
treba obratiti pozornost imaju li takvi predmeti kakvo prirođeno svojstvo,
kojim mogu uzrokovati takav učinak; i ako imaju, tada to nije nedopušte­
no, jer je dopušteno primjenjivati prirodne uzroke za proizvođenje pri­
rodnih učinaka. No, čini li se da nemaju prirođenu moć da izazovu takve
učinke, to znači da nisu primijenjeni kao uzroci tih učinaka, već kao
znakovi ili simboli; stoga proizlaze iz nekog simboličnog ugovora sklo­
pljenog s demonima." I sv. Augustin u Državi Božjoj, xxi, veli: "Demoni
nas vabe uz pomoć stvorenja koja nisu stvorili oni, već Bog, i najrazno­
vrsnijim užicima, jer i oni sami su nestalni u svojoj svestranosti. Ne kao
životinje hranom, već kao duhovi, znakovima, najrazličitijim kamenjem,
biljem i drvećem, životinjama, činima i obredima."

Sv. Toma dalje veli: "Prirodne moći prirodnih stvari, slijede svoja
fizička obličja koja proizlaze iz utjecaja zvijezda, i iz istog izvora pro­
istječu i neke njihove aktivne moći. Ali, obličja umjetnih stvari proiz­
laze iz predodžbe zanatlija. A budući da su to samo umjetne tvorevine,
kako veli Aristotel u I. knjizi Fizike, ne posjeduju nikakvu prirođenu
moć da izazivaju učinke." Iz toga, dakle, slijedi, da moć, koja proizla­
zi iz zvijezda, mogu posjedovati samo prirodni, a ne umjetni predmeti.
Stoga je Porfirije, kako tvrdi sv. Augustin u Državi Božjoj, x, bio u za­
bludi, jer je mislio kako travama, kamenjem, životinjama, stanovitim
znacima, te glasovima i kipićima, pa i promatranjem nekih gibanja ne­
beskih zvijezda, ljudi na zemlji proizvode sile koje odgovaraju razli-

čitim učincima zvijezda, kao da čarobnjački učinci proizlaze iz sila
zvijezda. Sve to, međutim, dodaje sv. Augustin, pripada onim istim de­
monima, koji zavaravaju duše koje su im podvrgnute. Tako su i one
slike koje se nazivaju astronomskima, djelo zlih duhova, na kojima
urezuju određena slova i znakove, koji nemaju nikakvu prirođenu moć
da izazivaju učinke, a to stoga što slika ili znak ne može prouzročiti
nikakav prirodan učinak. No, postoji razlika između astronomskih i
nekromantskih slika, jer u potonjem se slučaju radi o otvorenom zaziva­
nju, što, dakle, uključuje sklapanje otvorenog i izričitog ugovora s de­
monima. Znakovi i slova na astronomskim slikama, pak, podrazumi­
jevaju samo prešutan ugovor.

Treće, ljudi nemaju nikakvu prirođenu moć nad zlim duhovima,
premda se njima smiju koristiti u svoje svrhe. No, kako su ljudi i de­
moni među sobom zaraćeni, čovjek ni u kojem slučaju ne smije pribje­
gavati njihovoj pomoći, dakle, ne smije s njima sklapati ni prešutan,
ni izričit ugovor. Tako tvrdi sv. Toma.

Vratimo se predmetu našeg istraživanja: sv. Toma kaže: "ni u kojem
slučaju", što znači čak ni posredstvom kakvih beskorisnih stvari, s
kojima demon može biti na neki način povezan. Ali, ako su takve stva­
ri samo beskorisne, i čovjek im u svojoj slabosti pribjegava radi svoga
izlječenja, valja mu se pokajati za prošle grijehe i pobrinuti za svoju
budućnost, i moliti se da mu grijesi budu oprošteni i da više nikada ne
padne u iskušenje. Tako govori sv. Augustin na kraju svoga Pravila.

7. POGLAVLJE

Propisana sredstva za zaštitu od tuča i za izlječenje
začaranih životinja.

Što se tiče lijekova za uklanjanje začaranosti u životinja, te čaroli­
ja protiv oluja, prvo nam valja ukazati na neka nedopuštena sred­
stva kojima se služe neki ljudi. To, naime, čine supersticioznim riječima
i djelima; tako, primjerice, odstranjuju crve u prstima ili udovima iz­
govaranjem određenih riječi ili čarolija69, a o načinu utvrđivanja njihove

69) 'Čarolije.' Usp. Shirleyevu komediju 'Sestre', premijemo izvedenu u travnju 1642., gdje
Antonio kaže jednom od pretpostavljenih astrologa, II, i:

"Ti si jedan od onih lupeža koji lutaju naokolo zemljom,
I preživljuju od vađenja crva iz prstiju budala."