Heinrich Institoris & Jacob Sprenger - Malleus Maleficarum malj koji ubija vjestice

povlači mnoge opasnosti. Stoga sudac mora razriješiti branitelja du­
žnosti, kada su protiv njega izneseni kakvi prigovori, te nastaviti voditi
postupak u skladu s činjenicama i dokazima. Ali, ako je branitelj optuže­
nika pobožan i pravedan čovjek, sudac mu može otkriti imena svjedoka,
obvezujući ga prisegom tajnosti.

JEDANAESTO PITANJE

Kako branitelj treba postupati kada nije upoznat

s imenima svjedoka. Šesta radnja.

Može se, međutim, postaviti sljedeće pitanje: "Kako treba postu­
pati branitelj u svojstvu prokuratora, kada su njemu i njegovoj
stranci uskraćena imena svjedoka, premda optuženi gorljivo želi da budu
objavljena?" Odgovaramo da branitelj mora od suca ishoditi podatke o
svakoj točki optužbe, koji mu se na njegov zahtjev moraju ustupiti, izu­
zev podatka o imenima svjedoka. O svim tim podacima mora izvijestiti
optuženika, te ga u slučaju veoma teške optužbe, savjetovati strpljivost.

Ako, pak, optuženica uporno zahtijeva saznati imena svjedoka,
može joj odgovoriti sljedeće: "Na temelju optužbi koje su protiv tebe
iznesene, možeš pretpostaviti tko su svjedoci. Jer su dijete ili životinja
te i te osobe bili začarani; ili ta i ta žena ili muškarac, koji su ti odbili
posuditi neku stvar, radi čega si im zaprijetila: 'Shvatit ćete da vam je
bilo pametnije da ste mi ispunili molbu' i posvjedočili su da je nakon
te tvoje prijetnje neka osoba iznenada oboljela; a činjenice su snažniji
dokaz od riječi. Znaš da te bije loš glas, i da već dugo sumnjaju da opči-
njuješ i nanosiš štetu ljudima." Obraćajući joj se tako, možda će je
navesti da podnese prigovor da su ti svjedoci potaknuti motivom mržnje,
ili da će reći: "Priznajem da sam to rekla, ali ne s nakanom da ikome
nanesem štetu."

Stoga branitelj mora, prije svega, pred sucem i prisjednicima, izni­
jeti taj prigovor o osobnom neprijateljstvu, koji sudac mora ispitati.
Ustanovi li se da uistinu postoji motiv smrtnog neprijateljstva, primje­
rice, da su muževi ili srodnici stranaka nekoga ubili ili pokušali ubiti,
ili da je jedna od stranaka drugu optužila za neki zločin, predavši je u ru­
ke javne pravde, ili da su njihove svađe i zavade rezultirale ozbiljnim
ozljedama. Pošten će se i brižljiv sudac u takvom slučaju savjetovati
sa svojim zamjenikom o krivnji optužene ili svjedoka u toj stvari. Jer,

ako su, primjerice, muž ili prijatelji optužene neopravdano ugnjetavali
prijatelje svjedoka, a ne postoji činjenični dokaz o začaranosti djece,
životinja ili ljudi, kao ni drugih svjedoka, a optuženu ne bije zao glas
da se bavi čarobnjaštvom, u tom se slučaju pretpostavlja da su svjedoci
bili potaknuti osvetom, te će se optuženica proglasiti nedužnom i oslobo­
diti, nakon što je sudac, sukladno običaju, upozori da ne pribjegava
osobnoj osveti.

Vrijedno je navesti primjer jednoga slučaja. Katarinino je dijete, ili
ona sama, začarano ili je izgubila velik broj grla svoje stoke, a sumnjiči
optuženu jer su njezin suprug ili braća prije toga lažno optužili njezina
supruga ili brata. U ovom su slučaju dva uzroka njezina neprijateljstva,
naime, njezina začaranost i nepravedna optužba podnesena protiv njezi­
na muža ili brata. Treba li, dakle, njezin iskaz odbaciti ili ne? S jedne stra­
ne čini se da treba, jer je svjedokinja potaknuta neprijateljstvom, ali s
druge ga strane ne treba odbaciti, jer postoji činjenični dokaz njezine
začaranosti.

Odgovaramo na sljedeći način. Ako u takvom slučaju ne postoje dru­
gi svjedoci, a o optuženoj čak ne kolaju ni zle glasine, iskaz takvog svje­
doka se mora odbaciti. Ali, ako je optužena osumnjičena i bolest nije
izazvana prirodnim uzrocima, već čarobnjaštvom (a poslije ćemo obja­
sniti razliku među njima), treba je podvrgnuti kanonskom očišćenju.

Na pitanje mogu li drugi svjedoci dati iskaz o činjenici, kojoj su
svjedočili oni sami ili druge osobe, ili samo o javnom ugledu optužene,
odgovaramo da je mnogo korisnije daju li iskaz o činjeničnom dokazu.
No, svjedoče li samo o njezinom karakteru, sudac će, premda mora
odbaciti iskaz tog svjedoka radi motiva osobnog neprijateljstva, prihva­
titi činjenični dokaz, kao i iskaz drugih svjedoka o njezinu lošem ugledu,
kao dokaz da se optužena mora teretiti ozbiljnom sumnjom, te joj na
temelju tih dokaza može izreći trostruku kaznu: kanonsko očišćenje
od grijeha radi njezina ugleda; abjuraciju, radi sumnje koja ju tereti, a
postoji više vrsta abjuracije za različite stupnjeve sumnje, kako ćemo
pokazati na mjestu gdje govorimo o četvrtoj metodi izricanja presude;
ili, na temelju činjeničnog dokaza i ako je priznala svoj zločin i pokajala
se, neće biti izručena svjetovnom sudu radi izvršenja smrtne kazne,
već će joj crkveni sudac izreći kaznu doživotnog zatvora. Ali, usprkos
činjenici da ju je crkveni sudac osudio na doživotan zatvor, svjetovni
je sudac može, na temelju svjetovnih šteta koje je prouzročila, osuditi

na smrtnu kaznu spaljivanjem. O svim ćemo tim stvarima raspravljati
poslije, prilikom objašnjavanja šeste metode izricanja kazne.

Ukratko, dakle: Sudac, prije svega, ne smije nesmotreno vjerovati
braniteljevu prigovoru o postojanju motiva smrtnog neprijateljstva, jer
u takvim slučajevima, zbog velike mržnje prema vješticama, veoma
rijetko itko svjedoči nepotaknut neprijateljstvom. Drugo, neka ima na
umu da vještica može biti osuđena na četiri načina, naime, na temelju
iskaza svjedoka, neposrednog činjeničnog dokaza, posrednog činjenič­
nog dokaza i na temelju njezina priznanja. Zadrži li se u pritvoru zbog
glasina, može se osuditi na temelju iskaza svjedoka; ako se s obzirom
na konkretnu sumnju, može osuditi na temelju neposrednih ili posrednih
dokaza, te se obzirom na to može teretiti lakom, ozbiljnom ili teškom
sumnjom. Sve se to odnosi na slučaj kada vještica odbija priznati krivnju.
U suprotnom, pak, postupak se odvija na već opisan način.

Treće, neka sudac razmotri sve gore spomenute okolnosti prilikom
ispitivanja braniteljeve pritužbe, dakle, tereti li se optužena samo na
temelju glasina, ili postoje i neki dokazi koji potkrjepljuju optužbu i
terete je lakom ili teškom sumnjom. Nakon toga će moći odgovoriti na
braniteljeve navode o motivu osobnog neprijateljstva, a na kojemu mo­
že osnivati prvu crtu svoje obrane.

Međutim, polazi li branitelj od druge crte obrane, odnosno, od pri­
znanja da je optužena prijetila svjedoku riječima: "Uskoro ćeš saznati
što će ti se dogoditi" ili "Uskoro ćeš požaliti što mi nisi posudila ili
prodala što sam tražila", ili na sličan način; i ako tvrdi da, premda je
svjedok nakon toga pretrpio neku povredu ili štetu osobno ili na svome
vlasništvu, to ne znači da je tu štetu prouzročila optužena svojim vradžbi-
nama, jer takve posljedice mogu proizaći iz različitih uzroka. I ako, osim
toga, tvrdi da su takve svađe i prijetnje uobičajene među ženama, itd.

Sudac na takve navode može odgovoriti na sljedeći način. Ako je
bolest izazvana prirodnim uzrokom, prigovor je opravdan. Ali, ako do­
kaz ukazuje suprotno, jer se bolest ne može izliječiti prirodnim lijeko­
vima ili, pak, liječnici smatraju da je izazvana čarobnjaštvom, ili je
riječ o takozvanoj noćnoj ozljedi, kako se u puku naziva. Ili, pak, druge
čarobnice tvrde da je prouzročena čarobnjaštvom; ili je možda bolest
nastupila iznenada, bez ikakvih prethodnih mučnina, jer prirodne se
bolesti postupno razvijaju. Ili je možda tužitelj pronašao neka čarobnja-
čka oruđa pod svojim krevetom, među svojom odjećom ili na drugim

mjestima, te je, uklonivši ih, odjednom ozdravio, kako se često događa,
a o čemu govorimo u Drugom dijelu ove knjige, gdje raspravljamo o
lijekovima protiv čarobnjaštva. Sudac, dakle, na temelju jednog od na­
vedenih odgovora, može odlučiti o braniteljevu prigovoru, i utvrditi da
je bolest prouzročena čarobnjaštvom, a ne nekim prirodnim uzrocima, te
da se optužena ima smatrati osumnjičenom za takvo čarobnjaštvo jer
je izrekla navedenu prijetnju. Isto tako, ako netko kaže: "Neka ti staja
izgori u požaru", te se to poslije i dogodi, osoba koja je izgovorila tu
prijetnju, teretila bi se velikom sumnjom da je zapalila staju, čak i da
je to učinila neka druga osoba.

DVANAESTO PITANJE
Koje se bavi istim predmetom, uz iscrpnije izlaganje

o načinu utvrđivanja postojanja motiva osobnog
neprijateljstva. Sedma radnja.

V alja istaknuti da se od svjedočenja isključuju samo smrtni nepri­
jatelji, kako je pokazano u Petom pitanju. Sudac, međutim, može
gore opisane načine utvrđivanja postojanja takvog motiva, smatrati veo­
ma dvojbenima i nezadovoljavajućima. A optužena ili njezin zastupnik
možda neće biti voljni prihvatiti tako donesenu odluku o postojanju
motiva smrtnog neprijateljstva. Stoga sudac mora pribjeći drugim na-
činima, kako ne bi kaznio nedužnog, već izvršio pravdu nad krivcem.
I premda takvi načini možda odišu prepredenošću ili čak prijevarom,
sudac se njima može poslužiti za dobrobit vjere i Države. Takvim se
načinima valja osobito poslužiti u slučaju zatvorenika, koji nije ozloglašen
i ne sumnjiči se na temelju činjeničnog dokaza, kao i protiv zatvorenika,
koji tvrde da su svjedoci optužbe potaknuti motivom neprijateljstva,
radi čega zahtijevaju da im se obznane imena.

Prvi je način sljedeći. Optuženoj ili njezinu branitelju se uručuje
prijepis postupka s imenima svjedoka ili doušnika, ali ne onim redoslije­
dom kojim su davali iskaze, već tako da se ime prvog svjedoka u prije­
pisu nalazi na šestom ili sedmom mjestu, a drugog na posljednjem ili
pretposljednjem mjestu. Tako optužena ne može znati koji je svjedok dao
koji iskaz, te će reći da su joj svi neprijatelji ili, pak, nitko od njih. A
kaže li da su joj svi neprijatelji, sudac će je lakše uhvatiti u laži prilikom
istraživanja uzroka tog neprijateljstva. Imenuje li, pak, samo neke svje­
doke, uzrok neprijateljstva će se još lakše istražiti.

Drugi je način sličan navedenome, a sastoji se u tome da se brani­
telju uruči prijepis postupka i, posebno, popis imena svjedoka, na koje­
mu su zabilježena i druga djela, koja su počinile vještice u drugim mje­
stima, ali se ne osnivaju na pisanom iskazu svjedoka ili doušnika. Tako
optuženica neće moći točno reći koji je od njih njezin smrtni neprija­
telj, jer ne zna što su protiv nje izjavili.

Treći smo način ukratko opisali u Petom pitanju ovoga dijela, a sas­
toji se u tome da se optuženoj, nakon drugog ispitivanja i prije nego li
je postavila zahtjev za braniteljem ili joj je on dodijeljen, postavi pitanje
smatra li da ima smrtne neprijatelje, koji bi je, ne oklijevajući, pred
Bogom lažno optužili za zločin hereze i čarobnjaštva. Tada će možda
bez razmišljanja, i budući da nije vidjela iskaze svjedoka, reći da misli da
nema takvih neprijatelja. Ako, pak, odgovori 'Mislim da imam', te ime­
nuje neke svjedoke koji su dali iskaz, te navede razlog tog neprijatelj­
stva, sudac će ga istraživanjem moći mnogo lakše utvrditi, nakon što joj
se uruči prijepis postupka i popisa imena svjedoka, na gore opisan način.

Četvrta metoda je sljedeća. Na kraju drugog ispitivanja optužene i
njezina priznanja (kako je pokazano u Šestom pitanju), prije nego li
postavi zahtjev za obranu, neka se optuženica na sljedeći način ispita
o svjedocima, koji su protiv nje iznijeli mnogo teže optužbe: 'Znaš li
tu i tu osobu?', pri čemu se navode imena svjedoka, na što ona odgovara
'Da' ili 'Ne'. Odgovori li niječno, neće se moći pozivati na njihovo smr­
tno neprijateljstvo, nakon što joj se dopusti obrana i zastupanje, budući
da je pod prisegom rekla da tu osobu/e ne poznaje. No, odgovori li
potvrdno, valja je ispitati zna li, ili je čula da je ta osoba izvodila neke
vradžbine protivne kršćanskoj vjeri. Odgovori li potvrdno i opiše li što
je ta osoba učinila, neka ju se upita je li joj ona prijatelj ili neprijatelj.
Na to će optužena odgovoriti da joj je ta osoba prijatelj, jer se iskaz
takvog svjedoka ne smatra posve vjerodostojnim. Uslijed toga optuže­
na poslije neće moći pod prisegom i preko svoga branitelja, iznijeti pri­
govor da joj je ta osoba neprijatelj, jer je prethodno već rekla suprotno.
Ali, odgovori li da o toj osobi ne zna ništa, neka se ponovno pita je li
joj ona prijatelj ili neprijatelj, na što će optuženica odgovoriti da joj je
prijatelj, jer je uzaludno pozivati se na neprijateljstvo osobe o kojoj ni­
šta ne zna. Stoga će odgovoriti: 'Prijateljica sam mu, ali ne bih prešutjela
ono što o njemu znam.' Stoga se poslije neće moći pozivati na neprija­
teljstvo te osobe. Ili će, možda, od početka navoditi razloge njezina

neprijateljstva, uslijed čega se mora barem dijelom uvažiti braniteljev
prigovor.

Prema petom načinu, branitelju ili optuženici se uručuje prijepis
postupka bez imena doušnika. Optuženica će u tom slučaju, vjerojatno
točno pretpostaviti tko je dao koji iskaz protiv nje. Ako pritom kaže: 'Ta
i ta osoba mi je smrtni neprijatelj i spremna sam to dokazati pomoću
svjedoka', sudac mora utvrditi je li imenovana osoba navedena i u popisu.
A budući da je rekla da je to spremna dokazati pomoću svjedoka,
sudac će te svjedoke ispitati i istražiti uzrok neprijateljstva, nakon što
se u tajnosti savjetovao s učenim i starijim ljudima neprijeporne mudro­
sti i razboritosti. Otkrije li dovoljno razloga za smrtno neprijateljstvo,
odbacit će taj dokaz i pustiti zatvorenicu, osim ako protiv nje nisu izne­
sene neke druge teške optužbe, koje se osnivaju na iskazima prisegnutih
svjedoka.

Ta peta metoda je veoma uobičajena, a praksa je pokazala da vje­
štice iz prijepisa postupka, veoma brzo pogađaju tko ih je potkazao. A
budući da se u takvim slučajevima veoma rijetko utvrđuje stvarno
postojanje motiva smrtnog neprijateljstva, osim ako ono ne proizlazi
iz vještičjih zlih djela, sudac na opisan način lako može donijeti odluku.
Valja, osim toga, istaknuti da se doušnici često žele osobno suočiti s
vješticom, i izravno je optužiti da ih je začarala.

Postoji još jedan način kojemu sudac može pribjeći, kada se čini da
druge metode, osobito prve četiri, suviše odišu prepredenošću i obmanom.
Naime, da zadovolji savjesne, i od sebe otkloni svaki mogući prijestup,
neka sudac postupi na sljedeći način, nakon što je gore spomenutim
načinima utvrdio da između svjedoka i optuženice ne postoji smrtno
neprijateljstvo, pa želi ukloniti sve osnove za pritužbu, i uz savjeto­
vanje sa svojim pomoćnicima donijeti konačnu odluku. Neka optuže­
noj ili njezinu branitelju uruči prijepis postupka bez imena svjedoka ili
doušnika. A, budući da optuženica osniva svoju obranu na tvrdnji da
ima smrtne neprijatelje, pri čemu je možda navela i razloge tog neprija­
teljstva, bez obzira podudaraju li se s njezinim tvrdnjama činjenice ili
ne, neka se sudac savjetuje s mudrim i učenim ljudima (ako takvi postoje)
ili, barem, s čestitim i uglednim osobama (jer to je smisao odredbe
koju smo često navodili), kojima će, na njegov zahtjev, bilježnik ili pisar
pročitati prijepis čitavog postupka od početka do kraja, i obznaniti ime­
na svjedoka, ali pod prisegom tajnosti. Pri tome neka ih prvo pita jesu

li spremni položiti takvu prisegu, jer im se u suprotnom ta imena ne
smiju obznaniti.

Potom neka ih izvijesti, kako je na određen način istraživao navodno
neprijateljstvo, te da nije utvrdio vjerodostojnost te činjenice i neka ih
pozove da, ako žele, postupe na jedan od sljedećih načina: da donesu
odluku treba li odbaciti iskaz nekog od svjedoka radi postojanja motiva
osobnog neprijateljstva, ili da odaberu tri, četiri ili pet osoba iz toga grada
ili sela, koje su najbolje upućene u odnos između optuženice i doušnika,
koji neće biti nazočni tom savjetovanju, te neka im objave imena optu­
ženice i svjedoka, no bez odavanja sadržaja iskaza, i potom neka odluče
o tom pitanju. Odluče li se za prvi način postupanja, neće moći odbaciti
nijedan iskaz svjedoka, budući da se već sudac poslužio tim načinom
istraživanja, no druga ga metoda posve zaštićuje i oslobađa svih neugod­
nih sumnji. Stoga se sucu preporučuje ta druga metoda, u slučaju kada
je optužena uhićena u stranom gradu ili zemlji. Navedene su metode
dostatne za utvrđivanje postojanja motiva osobnog neprijateljstva.

TRINAESTO PITANJE

O točkama koje sudac mora razmotriti prije službenog

ispitivanja u mjestu pritvora i mučenja. Osma radnja.

Sljedeća je radnja suca nedvosmislena. Naime, pravda zahtijeva da
se vještica osudi na smrt samo na temelju presude, koja se osniva na
njezinom priznanju. Ovdje, međutim, razmatramo slučaj osobe za koju
se smatra da je nedvojbeno obuzeta herezom, na temelju jednog od dva
izložena razloga u Prvom pitanju, naime, neposrednog ili posrednog
činjeničnog dokaza, ili na temelju vjerodostojnih iskaza svjedoka. U tom
se slučaju optužena podvrgava ispitivanju i mučenju, radi ishođenja
njezina priznanja o zločinima.

Radi boljeg objašnjenja te materije, opisat ćemo poznati slučaj koji
se dogodio u Spiresu. Jedan se čestiti čovjek cjenkao s nekom ženom,
no kako nije htio pristati na njezinu cijenu robe, srdita žena mu je za­
prijetila: "Uskoro ćeš požaliti što nisi pristao." A vještice običavaju
govoriti na takav ili sličan način, kada žele začarati neku osobu pogle­
dom. Čovjek, koji se s pravom na nju naljutio, osvrne se preko ramena
da vidi s kakvom je namjerom izgovorila te riječi. I, gle! Istoga je tre­
nutka bio začaran tako da su mu se usta nakazno iskrivila do vrhova

ušiju, te ih nikako nije mogao povući, već su dugo nakon toga ostala
tako iskrivljena.

To je pred sucem izneseno kao neposredan činjenični dokaz. Posta­
vlja se pitanje, treba li se navedena žena smatrati očito obuzetom ča-
robnjačkom herezom. Vrijedi odgovoriti riječima sv. Bernarda, koje smo
gore naveli, da postoje tri načina kojima se to može utvrditi, premda
se te tri okolnosti ne trebaju u cijelosti podudarati, već je za dokazivanje
dovoljna samo jedna od njih, naime, činjenični dokaz, iskaz pouzda­
nih svjedoka ili njezino priznanje.

Međutim, posredan činjenični dokaz se razlikuje od neposrednog do­
kaza. Premda nije tako presudan, osniva se na riječima i djelima vje­
štica, kako je pokazano u Sedmom pitanju, i prosuđuje se s obzirom na
čarobnjaštvo, čiji učinci nisu tako izravni, već slijede nakon proteka od­
ređenog vremena od izgovaranja prijetnje. Iz toga možemo zaključiti da
je to slučaj s onim vješticama koje su bile optužene, i nisu se uspjele
obraniti (ili se nisu mogle braniti, jer im je to pravo bilo uskraćeno, a to
stoga što ga nisu ni zahtijevale). Sada nam, međutim, valja razmotriti
kako sudac mora postupiti prilikom ispitivanja optuženice s ciljem isho­
đenja priznanja, tako da se protiv nje može konačno izreći smrtna kazna.

S obzirom na to, a radi velikih poteškoća prouzročenih šutnjom vje­
štica, sudac mora obratiti pozornost na nekoliko točaka, koje ćemo
razmotriti u nekoliko poglavlja.

Prije svega, sudac ne smije ishitreno podvrgnuti vješticu ispitivanju,
već mora obratiti pozornost na neke od sljedećih znakova. Naime,
mora se uzdržati od ishitrenosti iz sljedećega razloga: osim ako Bog,
posredstvom dobrog anđela, ne prisili vraga da prestane pomagati vješti­
ci, ona će biti toliko neosjetljiva na muke torture, da će radije pustiti
da joj trgaju udove, nego da prizna istinu.

Međutim, mučenje se ne smije zanemariti, i to stoga što nisu sve vje­
štice obdarene takvom moći, a katkad im i sam Vrag, bez posredovanja
dobrog anđela, dopušta da priznaju. Čitatelj se radi boljeg razumijevanja
rečenog, upućuje na Drugi dio ove knjige, gdje se govori o tome kako
vještice štuju vraga.

Naime, vrag dopušta nekim vješticama da mu iskažu štovanje tek
nakon proteka šest, osam ili deset godina, nakon čega mu se predaju
dušom i tijelom. Druge, pak, iskazuju počast vragu u trenutku odricanja
vjere. A vrag to dopušta, jer tijekom toga razdoblja može ustanoviti je li

se vještica odrekla vjere samo riječju, a ne i srcem, te hoće li i njemu
na takav način iskazivati počast.

Naime, vrag ne može saznati unutarnje misli srca, već ih može sa­
mo naslutiti na temelju vanjskih znakova, kako smo pokazali u Prvom
dijelu ove knjige, gdje razmatramo pitanje mogu li demoni navesti ljud­
ska srca na mržnju ili ljubav. A vještice su, u nadi da će priznanjem steći
oprost, zavele mnoge, potaknute nekom potrebom ili siromaštvom, da se
u cijelosti ili dijelom odmetnu od vjere. Upravo takve vrag napušta
svojom voljom, bez prinude dobrog anđela, i stoga one spremno prizna­
ju svoje zločine, dok druge, koje su se dušom predale vragu, uživaju
njegovu zaštitu i ustraju u svojoj šutnji.

To je jasan odgovor na pitanje zašto neke vještice spremno prizna­
ju svoje zločine, dok druge to ni pod kojim uvjetima ne žele učiniti.
Naime, u prvom slučaju, vrag napušta vještice svojom voljom, a ne
Božjom prinudom, kako bi vremenitom nesrećom i strašnom smrću,
natjerao u očaj one, čijim dušama nije uspio zavladati. Jer, iz njihovih
sakramentalnih ispovijedi jasno se vidi, da nikada nisu dobrovoljno slu­
šale vraga, već da ih je on prisiljavao da izvode čarobnjačke radnje.

Poznato je i da su se neke vještice, nakon priznanja svojih zločina,
pokušale ubiti gušenjem ili vješanjem10. A na to ih potiče Protivnik,
kako im Bog ne bi udijelio oprost sakramentalnom ispoviješću. To se

10) 'Vješanje.' Zabilježeno je mnogo takvih slučajeva. Godine 1597., škotski je čarobnjak
Playfair, nakon što je čarobnjaštvom ubio lorda Lothiana, bio 'uskoro uhićen i utamničen u
zvoniku crkve u Dalkeithu, te je ondašnjem svećeniku, gosp. Archibaldu Simsonu, ispovijedio
mnoga druga opaka djela koja je počinio, a za koju je ispovijed saznao Robert, earl od Lothia­
na, sin mojega gospodara, koji je naredio nekim osobama, kojima je bilo dopušteno razgova­
rati sa zatvorenikom, da ga noću posjete, pri čemu su ga ujutro pronašli mrtvog obješenog o
vrhove svojih hlača, ali se nikada nije istražilo tko je to učinio.'

Alice Gooderidge, vještica iz Derbyshirea koja je osuđena 1597., 'trebala je biti pogubljena,
ali ju je onaj njezin duh ubio u zatvoru.' Godine 1618., čarobnjak iz Irvinea, John Stewart:
'smješten je u zatvor do dana ispitivanja ... i kako bi ga spriječili da na sebe digne ruku, pred
tamnicu mu postave naoružanu stražu.' Posjetila su ga dva svećenika koji su ga pozivali na
pokajanje, i činio se veoma skrušenim, te je priznao svoja čarobnjačka zlodjela. Međutim,
gotovo neposredno nakon njihova odlaska: "Dva su ga zatvorska stražara pronašla zadavljena i
obješena o kuku na vratima pomoću strune od konoplje (navodno izvučene iz njegove odjeće
ili kape)dugačke dva pedlja, dok je koljenima jedva doticao tlo, te su ga, tek izdahnuloga,
iznijeli odatle. Premda je učinjeno sve kako bi ga se vratilo u život, on nije oživio, nego je
tako okončao potpomognut od svoga gospodara, đavla". Godine 1649., gospoja Henderson iz
Pittahra: 'koju mnogi potkazivahu kao vješticu, uhićena je i odvedena u Edenbroughe, gdje
je zatvorena u strogo čuvanoj tamnici; nakon što je neko vrijeme provela u tamnici, jednoga
su je jutra pronašli mrtvu, premdaje te večeri bila čila i zdrava. Pretpostavilo se, a mnogi tako
govorahu, da je digla ruku na sebe, tako što se objesila ili otrovala."

poglavito događa vješticama koje nisu dobrovoljno radile za vraga,
premda se to može dogoditi i njegovim dobrovoljnim pomoćnicama,
nakon što su priznale svoje zločine. No, u tom slučaju je vrag prinuđen
napustiti vješticu.

Na kraju možemo reći da je jednako teško ili čak teže, prisiliti vješti­
cu da govori istinu, nego istjerivati vraga egzorcizmom. Stoga sudac
ne smije nesmotreno pribjeći takvom ispitivanju, osim ukoliko treba
izreći smrtnu kaznu, kako je gore rečeno. U tom slučaju mora postupati
veoma oprezno, kako ćemo pokazati, a prvo ćemo govoriti o načinu
na koji se vještice osuđuje na takvo mučenje.

ČETRNAESTO PITANJE

O načinu na koji optuženu treba osuditi na

ispitivanje, i kako se to ispitivanje treba
provesti prvi dan, te smije li joj se obećati
da će biti pošteđena smrti. Deveta radnja.

Sudac potom treba izreći sljedeću presudu: "Mi, sudac i prisjednici,
uzevši u obzir i ocijenivši sve pojedinosti postupka što ga vodimo
protiv tebe, N. N., iz toga i toga mjesta, te i te biskupije, ustanovili smo,
nakon pomnog ispitivanja svih točaka, da si u svojim iskazima koleblji­
va, jer, primjerice, kažeš da nisi izrekla te i te prijetnje u zloj namjeri,
premda postoje različiti dokazi, koji nalažu da te podvrgnemo ispiti­
vanju na mukama. Stoga, da istina bude obznanjena iz tvojih usta, i da
svojim riječima ne uvrijediš suca, izjavljujemo i presuđujemo da ćeš

Iz zapisa o suđenjima u Renfrewshireu (1697.) saznajemo da je John Reid, znameniti ča­
robnjak iz Bargarrana: "nakon priznanja, sa prozora svoje tamnice zazove podvornika Scotta
i zamoli ga neka pripazi na njegova staroga druga Angusa Forrestera, zatočena u istome zatvoru.
Na to čuvari upitahu Johna hoće li ga biti strah samome u tamnici kada ga oni napuste navečer
u petak, 21. svibnja ili, pak, želi društvo, a on im odgovori da se ničega ne boji. Tako ga osta­
više do subote prijepodne, kada su ga pronašli u ovome položaju, naime, sjedio je na stolcu
na ognjištu, pri čemu su mu stopala bila na tlu, tijelo mu bijaše ispruženo, a ramenima je do­
dirivao vrh kamina, dok mu je oko vrata bio svezan njegov vlastiti rubac (čiji je čvor bio odos­
traga), privezan oko maloga štapa koji je izbijao iz rupe iznad nadvoja kamina. Budući da su
stražari, osobito John Campbel, kirurg kojega su pozvali, odmah uočili uobičajen sjedeći po­
ložaj u kojemu se nalazio, te rubac oko njegova vrata koji nije bio svezan poput omče, nego
jednostavno i prilično nepravilno, a štap nije mogao podnijeti težinu njegova tijela ili koprca-
nje, stoga to nije moglo dovesti do smrti, zaključili su da to nije mogao sam učiniti, nego uz
pomoć nekog čudesnog posrednika, osobito uzme li se u obzir da su vrata bila zaključana, a
preko prozora stavljena daska koje ondje nije bilo u noći kada su ga stražari napustili."

na današnji dan, u taj i taj sat, biti podvrgnuta ispitivanju i mučenju.
Ova je osuda izrečena, itd."

S druge strane, kako smo naprijed izložili, sudac možda neće biti
voljan predati optuženicu na ispitivanje, ali je može zadržati u zatvoru
sa sljedećim ciljem. Naime, neka pozove njezine prijatelje i izvijesti
ih, da će optužena izbjeći smrtnu kaznu, premda će biti na drugi način
kažnjena, prizna li istinu, te neka ih opomene da je pokušaju uvjeriti
na priznanje. Jer, duboko razmišljanje, bijeda zatvora i opetovani sav­
jeti od strane čestitih ljudi, često navode optuženicu da prizna istinu.

Ustanovili smo da su takvi savjeti veoma ohrabrivali vještice, da su
u znak otpora, pljuvale na zemlju kao da pljuju đavlu u lice, govoreći:
"Odlazi, prokleti đavle! Učinit ću što je pravo!", a nakon toga su priznale
svoje zločine.

No, ako sudac vjeruje da optužena poriče istinu, nakon što ju odre­
đeno razdoblje drži u neizvjesnosti, iznova odgađajući dan ispitivanja, te
je često izlaže savjetima i uvjeravanjima, tada je treba podvrgnuti ispiti­
vanju, ali pod umjerenim mučenjem, bez prolijevanja krvi, jer se zna
da su ispitivanja pod mukama varljiva i, kako je spomenuto, često neu­
činkovita.

A način na koji treba započeti takvo ispitivanje je sljedeći. Dok se
službenici (odnosno, krvnik i pomoćnici) pripremaju za ispitivanje,
neka se optužena skine. Ako je žena, neka je druge čestite žene dobra
glasa, odvedu u zatvoreničke ćelije i ondje s nje skinu odjeću. A to stoga
da se utvrdi ima li u svojoj odjeći ušiveno kakvo čarobnjačko oruđe, koje
prema uputama demona vještice često izrađuju od udova nekrštene djece,
kako bi tu djecu lišile blaženstva. Nakon što se takvi predmeti uklone,
sudac će je osobno, ili uz pomoć drugih čestitih ljudi i gorljivih vjernika,
poticati da dobrovoljno prizna istinu. A odbije li priznati, sudac neka
naloži službenicima da je svežu užetom i postave na neku od sprava za
mučenje. I neka to poslušno odmah učine, no ne suviše oduševljeno,
nego radije kao da ih ta dužnost uznemiruje. Nakon toga okrivljenicu
treba, na nečiju usrdnu molbu, ponovno osloboditi i povući na stranu,
te neka se iznova pokuša uvjeriti da prizna, pri čemu je treba upozoriti
da će tako izbjeći smrtnu kaznu.

Ovdje se postavlja pitanje je li sucu dopušteno obećati život optu­
ženici, kojoj je krivnja dokazana njezinom ozloglašenošću, iskazima
svjedoka i činjeničnim dokazom, pa nedostaje samo njezino osobno
priznanje, jer priznanje zločina za sobom povlači smrtnu kaznu.

Odgovaramo da različiti ljudi o tome misle različito. Neki, naime,
smatraju da se optuženoj, koja je na veoma zlu glasu i ako se na temelju
nepobitnog dokaza tereti teškom sumnjom, i ako sama predstavlja ve­
liku opasnost time što je bila učiteljica drugih vještica, može obećati
očuvanje života pod sljedećim okolnostima: da će biti osuđena na do­
životnu tamnicu uz vodu i kruh, pod uvjetom da pruži dokaz, koji će
dovesti do osude drugih vještica. Ali, ta kazna utamničenja joj se ne smije
u takvom slučaju priopćiti, nego joj se treba prividno obećati da će se
kazniti nekom pokorom, primjerice, progonstvom ili na neki drugi način.
A nema sumnje da se na životu trebaju održati ozloglašene vještice, oso­
bito one koje se služe čarobnjačkim lijekovima, i koje supersticioznim
radnjama liječe začarane, i to zato da pomažu začaranima i potkazuju
druge vještice. Ali, budući da je đavao lažljiv, ne treba se zadovoljiti
njihovom izjavom i na njoj osnivati osudu, osim ako tu stvar potvrđuju
i činjenični dokazi, kao i iskaz svjedoka.

Drugi, pak, smatraju da joj se, u slučaju da je bačena u tamnicu,
neko vrijeme mora obećavati da će joj život biti pošteđen, a potom je
nakon određenog razdoblja, treba spaliti.

Prema trećem stajalištu, sudac može okrivljenici mirne duše obeća­
ti život, ali na takav način da se nakon toga rastereti izricanja presude,
prepuštajući tu dužnost drugome sucu.

Čini se da prvi od tih načina ima mnoge prednosti, s obzirom da bi
mogao koristiti začaranima. Ali, čarobnjaštvo nije dopušteno suzbijati
protučarobnjaštvom (kako smo pokazali u prvom i uvodnom pitanju
ovoga, Trećeg dijela), premda se općenito smatra da je dopušteno ukla­
njati čarolije beskorisnim i supersticioznim sredstvima. Međutim, isku­
stvo, praksa i velika raznolikost takvih slučajeva, sucima će biti mnogo
vrjedniji od nekog umijeća ili nauke. Stoga se rješenje tog pitanja pre­
pušta sucima. Ipak, iskustvo nas je podučilo, da bi mnogi priznali is­
tinu kada pred time ne bi uzmicali zbog straha od smrti.

Ali, kada ni prijetnje ni takva obećanja ne uvjere okrivljenicu da
prizna istinu, krvnik i njegovi pomoćnici moraju izvršiti izrečenu pre­
sudu, i optuženicu podvrgnuti ispitivanju, ali ne na nov ili poseban,
već na uobičajen način, lakše ili teže, sukladno prirodi njezinih zločina.
Tijekom ispitivanja o svakoj pojedinoj točki, okrivljena se ima često i
iznova podvrgavati mučenju, počinjući s najlakšim metodama, jer sudac
ne smije suviše hitriti s onim teškim. A bilježnik treba taj postupak

bilježiti u zapisnik: kako je muče, pitanja koja joj se postavljaju i nje­
zine odgovore.

Ovdje treba istaknuti da se okrivljenicu, koja prizna pod mučenjem,
treba odvesti na neko drugo mjesto kako bi se iznova saslušala, da se
utvrdi da priznanje nije dala samo radi mučenja.

Sljedeća radnja koju sudac treba poduzeti, sastoji se u tome da ok­
rivljenicu, koja nije priznala pod umjerenim mučenjem, postavi na
druge sprave i kaže joj da će ih morati izdržati ako ne prizna istinu.
Ako se ni na taj način ne može zastrašiti i navesti na priznanje, ispiti­
vanje će se nastaviti drugoga ili trećega dana, ali ne toga dana, osim
ako se ne pojave neke nove indicije o mogućem uspjehu.

A presuda se izriče u prisutnosti optužene i to na sljedeći način:
"Mi, gore spomenuti sudac, određujemo da se tebe N. N., toga i toga
dana, nastavi ispitivati pod mukama, kako bi istina proizašla iz tvojih
vlastitih usta." Bilježnik će sve to staviti u zapisnik.

Unutar utvrđenog razdoblja, sudac će osobno ili preko drugih čestitih
ljudi, okrivljenicu poticati i uvjeravati da prizna istinu gore opisanim
načinom, obećavajući joj da će joj poštedjeti život, čini li se to korisnim.

Sudac neka pazi i na to, da tijekom toga razdoblja okrivljenicu ne­
prestano čuva straža, jer bi je inače đavao mogao posjetiti i navesti da
na sebe digne ruku. No, đavao bolje od ikoga zna hoće li okrivljenicu
napustiti svojom voljom, ili će ga na to prisiliti Bog.

PETNAESTO PITANJE

O nastavku ispitivanja pod mučenjem, i o varkama i
znakovima na temelju kojih sudac može prepoznati
vješticu, te kako se treba zaštititi od njezinih čarolija.
O tome kako ih treba obrijati na mjestima na kojima
običavaju skrivati đavolje krinke i obilježja, uz izla­
ganje različitih načina sprječavanja njihove uporne

šutnje i odbijanja priznanja. Deseta radnja.

U nastavku ispitivanja pod mučenjem, sudac valja postupiti na slje­
deći način. Prije svega treba imati na umu da, kao što svi lijekovi
ne mogu pomoći u ozdravljenju svih organa, već se svaki pojedini
organ liječi drukčijim lijekom, tako se ni svi heretici ili optuženi za he­
rezu, ne mogu podvrgnuti istom načinu ispitivanja i mučenja, s obzi-

rom na optužbe koje su protiv njih iznesene, već se, sukladno njihovoj
različitoj naravi i osobnosti, primjenjuju različite metode. Tako kirurg
odstranjuje trule udove, a šugave se ovce odvajaju od zdravoga stada.
Mudri se, pak, sudac neće ograničiti samo na jedno nepromjenjivo pra­
vilo u ispitivanju vještice obdarene čarobnjačkom moći šutnje, koju
nije kadar suzbiti. Jer, naviknu li se sinovi tame na jedno opće pravilo,
uspješnije će ga izbjegavati kao dobro poznatu zamku postavljenu radi
njihova uništenja.

Stoga će mudri i revni sudac iskoristiti priliku, i odabrati svoj način
ispitivanja sukladan odgovorima ili iskazima svjedoka, ili će se, pak,
voditi svojim prethodnim iskustvom ili prirođenom domišljatošću, te
poduzeti sljedeće mjere opreza.

Želi li saznati je li optužena začarana čarobnjaštvom šutnje, neka
obrati pozornost na to, može li plakati u njegovoj prisutnosti ili samo
pod mukama. A riječi drevnih mudraca, kao i naše osobno iskustvo,
podučilo nas je da je to najsigurniji znak, jer se ustanovilo da vještica
neće moći plakati, čak i kada ju se najusrdnije preklinje, premda će i-
zrazom lica odavati prividnu tugu, tako što će obraze i oči premazati
slinom da izgleda kao da plače. Stoga je svi prisutni trebaju pozorno
promatrati.

Prilikom izricanja kazne, sudac ili svećenik je može na sljedeći na­
čin preklinjati da pusti iskrene suze, ako je nedužna, ili da se uzdrži od
lažnih suza. Naime, neka položi svoju ruku na glavu optužene i kaže:
"Preklinjem te gorkim suzama koje je naš Spasitelj, Gospodin Isus Krist
prolio po Križu za spasenje svijeta, i gorućim suzama koje je te večeri
nad Njegovim ranama prolijevala presveta Djevica Marija, Njegova
Majka, i svim suzama11 koje su na ovome svijetu prolili sveci i izabra­
nici Božji, sa čijih je očiju sada izbrisao sve suze kako bi ti mogla plaka­
ti ako si nedužna, te da ne pustiš nijednu suzu ako si kriva. U ime Oca,
Sina i Duha Svetoga, Amen."

11) 'Suze.' Dobro su poznate prekrasne molitve posvećene Svetim suzama Našega Gospo­
dina. Premonstratenzi, primjerice, služe misu 'De Lacryma Christi'.

Naša Gospa od suza, Santa Maria delle Lagrime, zaštitnica je grada Spoleta, jer su iz slike
Naše Gospe, koja se nalazila na zidu kuće Diotallevija d'Antonija, potekle obilne suze. Pred
tom čudesnom slikom mnogi su primili milost i zaštitu. Na tome je mjestu u kolovozu 1485.,
podignuta kapelica u kojoj se svaki dan služi sveta misa. Dana 27. ožujka 1487., počela je iz­
gradnja velike bazilike, koja je nakon dovršenja, 8. kolovoza 1489., povjerena olivetancima.

A iskustvo je pokazalo da su vještice kadre manje plakati što ih se
više preklinje, bez obzira koliko se trude ili premazuju obraze slinom.
Ipak, događa se da poslije, u odsutnosti suca i ne na mjestu mučenja,
uspijevaju plakati pred svojim uzničarima.

Što se, pak, tiče razloga zbog kojega vještice ne mogu plakati, tvrdi
se da su suze jedna od najvećih milosti koja se udjeljuje pokajniku. Jer,
sv. Bernard nam kazuje da suze skrušenih mogu prodrijeti do neba i nad­
vladati nesavladivo. Stoga nema nikakve dvojbe da vrag od njih zazire,
i da ih svim svojim silama nastoji obuzdati i tako spriječiti vješticu da
se pokaje.

Međutim, neki bi mogli reći da vrag u svojoj podmuklosti, i uz privolu
Božju, može dopustiti vještici da plače, jer je ženama svojstveno da
budu plačljive, tugaljive i prijetvorne. A kako su nedokučivi sudovi
Božji, odgovaramo da u tom slučaju optuženicu valja osloboditi, ne mo­
že li se na koji drugi način osuditi, naime, na temelju iskaza svjedoka,
činjeničnog dokaza, te ozbiljne ili teške sumnje. Ali, ako se na temelju
iskaza svjedoka o njezinu lošem glasu, tereti lakom sumnjom, naredit
će joj se da se odrekne čarobnjačke hereze, kako ćemo opisati na mje­
stu, gdje govorimo o drugom načinu izricanja presude.

Sudac i svi prisjednici moraju se pridržavati i druge mjere opreza,
i to ne samo na ovom stupnju ispitivanja, već tijekom čitavog postupka.
Naime, ne smiju dopustiti vještici da ih tjelesno dodiruje, osobito svo­
jim golim rukama ili dlanovima, radi čega uvijek sa sobom moraju no­
siti sol posvećenu na Cvjetnu nedjelju i blagoslovljeno bilje. A ti se
predmeti mogu pohraniti u posvećenom vosku12, i nositi oko vrata, kako
smo pokazali u Drugom dijelu, kada smo raspravljali o lijekovima pro­
tiv slabosti i bolesti prouzročenih čarobnjaštvom. O njihovoj čudesnoj
zaštitnoj moći ne svjedoče samo vještice, već se u nju uvjerila i Crkva, koja
egzorcira i blagoslivlja te predmete upravo u tu svrhu, kako se vidi iz ob­
reda egzorcizma kada je rečeno: "Radi istjerivanja đavolje moći, itd."

No, ne smije se misliti da će se zaštititi samo sprječavanjem tjelesnog
dodirivanja zglobovima ili udovima, jer su vještice katkad kadre, uz
Božje dopuštenje i vražju pomoć, začarati suca pukim zvukom riječi koje
izgovaraju, osobito kada su podvrgnute mukama.

12) 'Posvećeni vosak.' 'Agnus Dei', voštana medaljica s utisnutim likom jaganjca, koji u
određene dane blagoslivlja Sveti otac. Te 'Agnus Dei' se mogu nositi oko vrata ili mogu služiti
kao molitveni predmeti, i smatraju se blagoslovinama.

Iz iskustva znamo da su neke vještice u zatvoru uporno dodijavale
svojim uzničarima, moleći ih da im dopuste da pogledaju suca prije
nego li on njih pogleda. Tim su pogledom uspijevale utjecati na njegov
ili umove prisjednika, koji stoga prema njima više nisu osjećali srdžbu,
te su odustajali od mučenja i puštali ih na slobodu. O tome istinito svje­
doči onaj, koji to zna iz osobnoga iskustva, i stoga neka im se ne dopusti
činiti takve radnje!

Suci se pozivaju da ne zaziru od takvih mjera opreza i zaštite, jer,
zanemaruju li takva upozorenja, riskiraju kaznu vječnoga prokletstva.
Naš je Spasitelj rekao: "Da nisam došao i da im nisam govorio, ne bi
imali grijeha; no sada nemaju izgovora za svoj grijeh."13 Stoga neka
se suci zaštite na opisan način, sukladno crkvenim propisima.

Nadalje, neka se vještica privodi leđima okrenuta sucu i prisjednicima.
I neka se sudac, ne samo u ovom, već i u prethodnim i svim potonjim
stupnjevima postupka, prekriži i hrabro joj pristupi, pa će uz Božju po­
moć, ta stara Zmija biti nadvladana. A neka nitko ne pomisli da je su-
persticiozno privoditi vješticu unatrag, jer, kako smo često ukazivali,
kanonisti dopuštaju i mnoge druge radnje za zaštitu protiv čarobnjaštva,
i uvijek ističu da je dopušteno praznovjerje suzbijati praznovjerjem.

Treća neophodna mjera opreza u ovoj desetoj radnji, jest uklanjanje
svih dlaka s tijela optuženice. Tomu je razlog isti kao i u slučaju svla­
čenja odjeće s optuženice, koji smo naprijed spomenuli. Naime, vještice
običavaju u svojoj odjeći ili kosi, pa čak i na najskrovitijim dijelovima
svoga tijela, koja ovdje ne smijemo imenovati, skrivati neke supersti-
ciozne predmete.

Može se, međutim, prigovoriti da je i bez takvih čarolija vrag kadar
toliko otvrdnuti vještičino srce, da ona nikada neće priznati svoje zločine.
To se često pokazalo i u slučaju drugih zločinaca, koji su odbijali prizna­
ti čak i pod najvećim mukama, usprkos činjeničnom dokazu i iskazu
svjedoka. Odgovaramo da vrag uistinu može prouzročiti takvu muča-
ljivost bez primjene kakvih čarolija, ali je skloniji primjenjivati ih s
ciljem uništenja duša, i veće uvrede Božanskog Veličanstva.

To se može objasniti na primjeru vještice iz grada Hagenaua, koju
smo spomenuli u Drugom dijelu ove rasprave. Ona se običavala kori­
stiti tim darom šutnje14 na sljedeći način: ubila je prvorođence koje još

13) 'Grijeh.' Evanđelje po Ivanu, 15:22

nije bilo kršteno, te ga potom ispekla zajedno s nekim drugim tvarima,
koje ovdje nije mudro spomenuti, i tu je smjesu samljela u prah i pepeo.
Nosi li neka vještica ili zločinac sa sobom neku od tih tvari, nikada neće
moći priznati svoje zločine.

Jasno je, međutim, da ni stotine tisuća djece ubijeno na takav način,
nema prirođenu moć obdarivanja neke osobe takvom moću šutnje. Ali,
svaka razumna osoba će razumjeti, da se vrag koristi takvim sredstvima
radi uništenja duša i uvrede Božanskog Veličanstva.

Nadalje, može se reći, da takvu moć šutnje veoma često pokazuju
zločinci/ke koji nisu vješci/vještice. U svezi toga odgovaramo da ta
moć šutnje može proizaći iz tri uzroka. Prvo, uslijed naravne otvrdnutosti
srca, jer neki su ljudi mekoga srca ili čak slabog duha, pa mogu pod
najlakšim mukama priznati čak i ono što nije istina. Drugima je, pak,
srce toliko otvrdnuto, da ni pod najvećim mukama neće priznati istinu.
To osobito vrijedi u slučaju onih koji već imaju iskustva s mučenjem,
pa ne priznaju čak ni kada im ruke nenadano istežu i iskrivljavaju.

Nadalje, ta moć može proizlaziti iz nekog čarobnjačkog predmeta
koji osoba, kako smo rekli, skriva u svojoj odjeći ili dlakama na tijelu.
A ne skriva li zatvorenik na sebi takve predmete, tom ga moći mogu
obdariti druge vještice, bez obzira koliko su od njega udaljene. Tako se
jedna vještica iz Issbruga hvastala, kako može tako začarati nekog za­
tvorenika samo uz pomoć jedne niti iz njegove odjeće, da ni pod najve­
ćim, pa čak i smrtnim mukama, neće ništa priznati. Dakle, odgovor na
taj prigovor je jasan.

Kako se, međutim, može objasniti slučaj koji se dogodio u ratisbon-
skoj biskupiji? Neki heretici su bili osuđeni na temelju svojih priznanja,
kao okorjeli i otvoreni zagovornici takvog nevjerništva. A kada su bili
stavljeni na lomaču, vatra ih uopće nije ozlijedila. Stoga je donesena
nova presuda kojom su kažnjeni smrću utapanjem, no također neuspješno.

14) 'Dar šutnje.' De Lancre, u djelu 'Tableau de l'inconstance des mauvais anges et demons'
(Pariz, 1612.), piše: "Pourne confesser iamais le secret del 'escole, onfaict au sabbat une paste
de millet noir, avec de la poudre du foyer de quelque enfant non baptise qu 'on faict secher, puis
meslant cette poudre avec ladicte paste, elle a cette vertu de taciturnite; si bien que qui en mange
ne confesse iamais. " Pet vještica iz Forfara, među kojima je bila i Helen Guthrie, 1661. su
iskopale tijelo nekrštenog djeteta, pokopanog na crkvenom groblju pokraj jugoistočnih vrata:
"i uzele nekoliko dijelova tijela, stopala, ruke, dio glave i dio bedra, te od njih napravile pitu,
vjerujući da će, ako je pojedu, zadobiti moć da nikada ne priznaju svoja čarobnjaštva."

Taj je slučaj izazvao sveopću sablazan, pa su neki čak počeli vjerovati
u istinitost te hereze, radi čega je biskup zapovjedio trodnevni post. Nakon
tog posta se ustanovilo da su heretici ušili pod kožu svojih ruku čarobni
talisman. Nakon što je taj predmet otkriven i uklonjen, bili su spaljeni
na lomači. Neki govore da je jedan nekromant saznao tu tajnu od vraga i
potom je odao drugima. Ali, bez obzira kako su tu tajnu saznali ostali,
gotovo je sigurno daje vrag, koji uvijek spletkari radi potkopavanja vjere,
bio božanskom snagom prisiljen razotkriti tu tajnu.

Iz navedenoga se može vidjeti, kako sudac treba postupati u takvom
slučaju. Naime, prije svega se mora osloniti na Božju zaštitu, te mo­
litvama i postom pobožnih ljudi, otkloniti takvo vražje djelo od vještica,
kada ih se ne može pod mukama prisiliti na priznanje, čak i nakon što
je s njih skinuta sva odjeća, i s tijela im uklonjene sve dlake.

U nekim se krajevima Njemačke, međutim, to brijanje, osobito skri­
venih dijelova tijela, smatra prilično neumjesnim, pa ga mi inkvizitori
ne primjenjujemo. Ipak, običavamo optuženicama brijati glavu i stavljati
komadić posvećenog voska u kalež s blagoslovljenom vodom, koju im,
zazivajući Presveto Trojstvo, dajemo da piju tri puta na prazan želudac.
A, milošću Božjom, na takav smo način mnoge prisilili na priznanje.
U drugim, pak, zemljama inkvizitori nalažu da se uklone sve dlake s
tijela vještice. Komski nas je inkvizitor prošle godine izvijestio, da je
1485. zapovjedio spaljivanje četrdeset jedne vještice, nakon što su im
bila obrijana tijela. To se dogodilo u okolici grofovije Burbije, pozna­
tiji pod imenom Wormserbad, u zemljama austrijskog nadvojvode, u
smjeru Milana.

Može se, nadalje, postaviti pitanje je li u slučaju, kada svi drugi nači­
ni za suzbijanje vještičine šutnje zakažu, dopušteno uteći se savjetu vra­
čara koje su kadre liječiti začarane. Odgovaramo da, bez obzira na ono
što se dogodilo u Ratisbonu, najusrdnije opominjemo u ime Gospodina,
da nitko, bez obzira koliko to slučaj zahtijeva, ne pribjegava savjetu
vračara u ime Države. A to stoga što se time Božanskom Veličanstvu
nanosi velika uvreda, jer nam na raspolaganju stoje mnoga druga sred­
stva, kojima možemo prisiliti vještice na priznanje i tako ih predati lo­
mači. A, pokažu li se takvi načini uzaludnima, Bog će u međuvremenu
vješticu kazniti nekom drugom smrću.

Naime, dostupna su nam i sljedeća sredstva, kojima možemo suz­
biti takvu moć šutnje. Prvo, neka se čovjek u suzbijanju tih laži služi

svojim prirođenim moćima, iznova ustrajući u metodama koje smo opi­
sali, a osobito neka te radnje čini određenih dana, kako ćemo pokazati u
sljedećem pitanju. Vidi Drugu poslanicu Korinćanima, ix: "Da u sve­
mu svagda imate svega dovoljno za se i obilno za svako dobro djelo."

Drugo, ne uspije li u tome, neka se savjetuje s drugim osobama, jer
se one možda dosjete nekog drugog sredstva koje je on previdio,
budući da postoje različiti načini suzbijanja čarobnjaštva.

Treće, ne uspiju li te prethodne radnje, neka se utekne za pomoć
pobožnim ljudima, kako veli Knjiga Sirahova, xxxvii: "Nego se uvi­
jek obrati na pobožnika o kome znadeš da vrši zapovijedi." Osim toga,
valja mu zazivati i svece zaštitnike te zemlje. No, zakažu li sve te radnje,
neka sudac i svi drugi ljudi prizovu u pomoć Boga molitvama i postom,
kako bi svojom pobožnošću suzbili to čarobnjaštvo. Jer tako se i Joša-
fat molio (Druga knjiga Ljetopisa, xx): " . . . trebamo okrenuti svoje oči
Tebi". A Bog nas sigurno neće napustiti u našoj nevolji.

O tome govori i sv. Augustin (26, 7. pit, non observabitis): "Neka
onaj koji se služi kakvim divinacijama ili gatanjima, ili se onima koji
se time bave utječe za pomoć ili savjet, ili oponaša njihove radnje, odlazi
u njihove kuće ili ih pušta u svoju kuću ili im postavlja pitanja, zna da
je izopačio kršćansku vjeru i svoje krštenje i da je poganin, otpadnik
od vjere i neprijatelj Boga, te da na sebe navlači veliku opasnost od
vječnoga gnjeva Božjega, osim ako se ne ispravi crkvenim pokajanjima
i pomiri s Bogom." Stoga sudac ne smije uvijek zanemariti takva do­
puštena sredstva, koja smo opisali, kao ni one krajnje mjere opreza koje
ćemo izložiti u nastavku.

ŠESNAESTO PITANJE

O vremenu kada je najprikladnije izvršiti drugo
ispitivanje, i o načinu na koji se ono obavlja. To je

jedanaesta radnja, koja se odnosi na posljednje
mjere opreza kojih se sudac mora pridržavati.

U svezi onoga što smo do sada napisali, valja ukazati na još neke
točke. Prva je ta da se vještice trebaju podvrgnuti ispitivanju tije­
kom većih svetkovina i tijekom slavljenja svete mise, te da je vrijedno
pozvati narod na molitvu, ali ne na neki poseban način, već zazivanjem
svetaca za pomoć u otklanjanju vražjih napasti.

Drugo, a o tome smo već govorili, sudac neka oko svoga vrata nosi
posvećenu sol i druge predmete, te da se u zapisniku postupka zapiše
sedam riječi, koje je Krist izgovorio na križu, i neka se sve to zajedno
priveže. Osim toga, ako je moguće, neka te stvari sveže oko Raspela,
zajedno s drugim svetim predmetima, te ih tako nosi uz sebe. Jer, isku­
stvo nas je podučilo da ti predmeti veoma uznemiruju vještice i navode
ih na priznanja. Osobito veliku moć imaju i relikvije svetaca.

Poduzevši te mjere opreza, i nakon što je vještici dao da popije svetu
vodu, sudac je iznova ispituje i na opisan način savjetuje i opominje
da prizna. A nakon što je dignu s tla, ako je bila podvrgnuta takvom
mučenju, sudac će joj osobno ili posredstvom drugih osoba, pročitati is­
kaze svjedoka i njihova imena, govoreći: "Gle! Svjedoci su te osudi­
li!" Osim toga, ako svjedoci pristanu osobno se suočiti s optuženicom,
sudac će je upitati hoće li tada priznati. Ako pristane, neka se dovedu
svjedoci, kako bi se pred njima posramila i tako priznala svoje zločine.

Konačno, uvidi li sudac da optužena ne želi priznati svoje zločine,
upitat će ju je li spremna biti podvrgnuta sudu usijanim željezom radi
dokazivanja svoje nedužnosti. A sve na to rado pristaju, znajući da će
ih vrag zaštititi. Stoga se na takav način ispituje prava vještica. Sudac
će ju potom upitati zašto je tako spremno prihvatila takav rizik, a čitav
postupak će se bilježiti u zapisnik. Kasnije ćemo, međutim, pokazati
da ih se nikada ne smije podvrgnuti takvoj ordaliji15 usijanim željezom.

Sudac, osim toga, treba imati na umu da vještice veoma često priznaju
svoje zločine petkom, kada se ljudi okupljaju na svetoj misi u iščekivanju
našega Spasitelja.

Sada nam, međutim, valja opisati kako se postupa u krajnjim sluča­
jevima, kada vještica i nakon svih podesnih sredstava uporno odbija
priznati. Sudac će je tada osloboditi i, uz mjere opreza koje ćemo u
nastavku opisati, odvesti je od mjesta kažnjavanja na drugo mjesto pod
strogom stražom. No, neka osobito pazi da je ne otpusti bez ikakve
oružane pratnje. Jer vještice tada nikada ne priznaju istinu, već postaju
još gore.

Prije svega, međutim, sudac se mora pobrinuti da joj osigura dovolj­
no hrane i vode, i da je često posjećuju čestite i krijeposne osobe, te da

15) ordalija - srednjovjekovni tzv. "Božji sud" na kojemu su okrivljeni, da bi dokazali svoju
nevinost, vadili stvari iz vrele vode ili nosili usijano željezo

s njome razgovaraju o uzgrednim stvarima, te da je na kraju u povje­
renju savjetuju da prizna istinu, obećavajući joj da će sudac biti milo­
srdan, i da će oni kod njega za nju posredovati. Potom neka je posjeti
sam sudac, i obeća joj da će biti milosrdan, no da pritom u sebi obeća
da će biti milosrdan prema sebi ili Državi, jer milosrdna je svaka radnja
učinjena za sigurnost Države.

Ali, obeća li joj život, na jedan od tri načina koje smo opisali u XIV.
pitanju, neka bilježnik zabilježi kojim je riječima i s kakvom nakanom
dao to obećanje. A preklinje li optužena za milost na takav način, te
prizna svoj zločin, neka joj se posredno i neodređeno obeća, da će joj se
ostvariti čak i više nego što je tražila, kako bi se ohrabrila na priznanje.

Druga mjera opreza se odnosi na slučaj kada optuženica odbija pri­
znati istinu, pri čemu sudac, kako smo naprijed rekli, bez njezina znanja
ispituje njezine prijatelje i suradnike, a ako su oni u svojim iskazima
rekli nešto što bi moglo dovesti do njezine osude, te se tvrdnje trebaju
podrobno ispitati. Nadalje, ako su u njezinoj kući otkriveni kakvi pre­
dmeti, pomasti ili kutije, neka joj se isti pokažu i neka odgovori čemu
su joj služili.

Treća mjera opreza se može poduzeti kada optuženica ustraje u šutnji
i nakon ispitivanja njezinih suradnika, koji su protiv nje posvjedočili.
A, nema li optuženica prijatelja, treba se pozvati neka druga povjerljiva
osoba, koju optuženica poznaje i koja je, u izvjesnom smislu, njezin
zaštitnik, te neka je jedne večeri posjeti i s njome započne opsežan ra­
zgovor. A, nije li takva osoba njezin suučesnik, neka im se dopusti da
zajedno jedu i piju, te razgovaraju o stvarima koje su zajedno činili.
Pritom neka se vani na prikladno mjestu postave uhode, koje će ih pri­
sluškivati i bilježiti njihove riječi, pa, ako je potrebno, neka sa sobom
povedu pisara.

Sto se tiče četvrte mjere opreza, ako optuženica tada počne govoriti
istinu, neka sudac ni u kojem slučaju ne odgodi saslušanje, čak ni ti­
jekom noćnih sati, već ga mora nastaviti kako najbolje umije. A ako se
ispitivanje provodi tijekom dana, neka ne brine što će zakasniti na ručak
ili večeru, nego valja ustrajati u saslušanju sve dok optuženica ne prizna
barem veći dio istine. Jer, općenito se događa da se optuženice, nakon
mnogih odgađanja i prekida, vraćaju16 svojoj bljuvotini i neće otkriti
istinu koju su počele priznavati.

A nakon što prizna štete koje je nanijela ljudima i životinjama, neka
je sudac pita koliko je dugo općila s demonom-inkubom, i kada se prvi
puta odrekla vjere. Jer, vještice takve stvari priznaju samo nakon prizna­
nja svojih drugih zlodjela. Stoga im takva pitanja valja postavljati po­
sljednja.

Što se tiče pete mjere opreza, ako su sve prethodne zakazale, neka
se vještica, ako je moguće, nekoliko dana drži zatvorena među stokom,
i potom neka se kaštelan pretvara kao da odlazi na dugo putovanje. Ti­
jekom toga razdoblja, neka je posjećuju neki članovi njegova kućanstva,
ili čak neke čestite žene, obećavajući joj da će biti puštena na slobodu
ako ih poduči nekim njezinim vještinama. Sudac treba znati da su vje­
štice na takav način veoma često priznavale svoje zločine, i na temelju
toga bile osuđene.

Nedavno je neka vještica bila zatočena u zamku Konigsheim u bli­
zini grada Schlettstadta, u strasburškoj biskupiji, i nikakvim je mučenji­
ma, ni ispitivanjima nisu mogli natjerati da prizna svoje zločine. No,
kaštelan je na kraju primijenio upravo opisanu metodu. Vješticu, kojoj
su rekli da je otputovao, premda se nalazio u zamku, posjetila su tri
člana njegova kućanstva, koji su joj obećali da će je osloboditi poduči
li ih nekim stvarima. Prvotno je odbijala, govoreći da je pokušavaju
navabiti u zamku, no potom ih je pitala zašto to žele naučiti. Jedan od
njih ju je zatražio da mu pokaže kako da podiže oluje, a drugi da ga
poduči nekim putenim stvarima. Kada je konačno pristala prvome po­
kazati kako da izaziva oluje, donijeli su joj posudu s vodom, a vještica
mu je rekla da vodu promiješa prstom, pri čemu je ona izgovarala neke
riječi. U tom je trenutku mjesto koje je ta osoba označila, naime, šuma
pokraj zamka, pogodila tako strašna oluja i tuča, kakva se ondje nije
pamtila mnogo godina.

U nastavku ćemo pokazati kako sudac treba postupati prilikom izrica­
nja kazne, kada su se sva do sada navedena sredstva pokazala bezuspje­
šnima, ili što nadalje treba učiniti nakon vještičina priznanja, kako bi
se čitav postupak mogao okončati. Posljednji dio ove rasprave dovršit
ćemo razmatranjem o tim pitanjima.

16) 'Vraćaju se.' Mudre izreke, 27:11: "Bezumnik se vraća svojoj ludosti kao što se pas vraća
na svoju bljuvotinu." Druga Petrova poslanica, 2: 22: "Dogodilo im se što veli istinita izreka:
'Pas se vraća svojoj bljuvotini i okupana svinja valjanju u blatu.'"

GLAVA TREĆA

I posljednji dio ove rasprave: O načinu postupanja
prilikom izricanja konačne i pravedne presude.

Nakon što smo, milošću Božjom, objasnili ispravne načine na koji
se utvrđuje postojanje čarobnjačke hereze, te pokazali kako valja
započeti i voditi postupak protiv vjerskih delikata, ostaje nam razmo­
triti kako taj postupak treba na ispravan način okončati donošenjem
odgovarajuće presude.

Ovdje valja istaknuti da se ta hereza, kako smo pokazali na početku
ovoga posljednjeg dijela, ne smije brkati s drugim običnim herezama, jer
to nije običan i jednostavan zločin, nego je dijelom crkveni, a dijelom
svjetovni. Stoga raspravljajući o načinima izricanja presude, prije svega
nam valja razmotriti osobitu vrst presude na koju se vještice običavaju
pozivati, a koju svjetovni sudac može izreći neovisno o ordinariju. Potom
ćemo razmotriti one presude, koje svjetovni sudac ne može izreći bez
ordinarija. Na trećemu mjestu ćemo pokazati kako se ordinariji mogu
odriješiti svojih dužnosti.

SEDAMNAESTO PITANJE
O svjetovnom očišćenju i osobito o ordaliji ("božjem sudu")

usijanim željezom, na koju se vještice pozivaju.

Ovdje postavljamo pitanje smije li svjetovni sudac dopustiti vještici
da bude podvrgnuta svjetovnom očišćenju (vidi Kanon 2, pit. 4,
consuluisti, i cap. Monomachiam), na način na koji se svjetovnom zlo­
čincu dopušta suđenje ordalijama, primjerice, usijanim željezom. A či­
ni se da mu je to dopušteno.

Naime, ordalija dvobojem se dopušta u suđenju za kazneno djelo
radi zaštite života, a u slučaju civilnog zločina radi zaštite imovine. S
obzirom na to, treba li dopustiti ordaliju usijanim željezom ili kipućom
vodom? Sv. Toma prvu ordaliju dopušta u samo nekim slučajevima,
jer u posljednjem članku svog Secunda Secundae, 95. pit., kaže da je
dvoboj dopušten kada se ne protivi zdravom razumu. S obzirom na to, i
ordalija usijanim željezom bi trebala biti dopuštena u nekim slučajevima.

Taj su Božji sud primjenjivali i mnogi sveti vladari na savjet čestitih
ljudi. Isto je, primjerice, učinio i sveti car Henrik17, kada je djevica
Kunegond, koju je oženio, bila osumnjičena za preljub.

Nadalje, sudac odgovoran za sigurnost zajednice, smije dopustiti
da se veće zlo izbjegne manjim zlom, kao što bludnicama dopušta da žive
u gradovima, kako bi spriječio sveopću pomutnju požude. A sv. Augu-
stin u djelu O slobodnoj volji18 piše: "Uklonite bludnice i izazvat ćete
sveopći kaos i pomutnju požude." Prema tome, kada zajednica zatrpava
nekoga uvredama i povredama, ta se osoba može osloboditi kaznene
ili civilne optužbe sudom ordalijama.

Nadalje, budući da usijano željezo povređuje samo ruke, što je manja
šteta od gubitka života u dvoboju, ako je u mjestima gdje je takav sud
uvriježen dvoboj dopušten, tim bi se više trebalo dopustiti sud usijanim
željezom.

Međutim, Kanon iznosi oprečno stajalište na mjestu (2, pit. 5, mo-
nomachiam), gdje veli da se čini kako oni koji pribjegavaju takvim i
sličnim radnjama, iskušavaju Boga. U svezi toga naučitelji ističu da se,
kako tvrdi sv. Pavao (Prva poslanica Solunjanima, v), moramo kloniti
ne samo zla, već i svake sjene zla. Stoga Kanon spomenutom odredbom
veli da oni koji primjenjuju takve stvari prividno iskušavaju Boga, što
valja razumjeti tako da, čak i ako čovjek pribjegne takvoj ordaliji s po­
sve dobrim nakanama, ona odaje privid zla, i stoga je treba izbjegavati.

Odgovaram da su takve kušnje ili sudovi nedopušteni iz dva razloga.
Prvo stoga što im je svrha suditi o skrivenim stvarima, o kojima samo Bog
može suditi. Drugi je razlog da takve ordalije ne odobrava nikakav
božanski autoritet, niti ih dopuštaju sveti oci u svojim zapisima. A u
kanonu consuluisti, 2, 5. pit. piše: "Ono što nije dopušteno u pisanjima
svetih otaca, ima se smatrati supersticioznim." U istom odlomku, papa

17) 'Henrik.' Sv. Henrik II., njemački i rimski car, rođen 972., umro u svojoj palači u Gronu,
Gottingen, 13. srpnja 1024. Papa Eugenije III. ga je kanonizirao 1146., a njegovu ženu Kune­
gond, kanonizirao je Inocent III., 3. ožujka 1200. Kasniji pisci uglavnom vjeruju da asketski
elementi priče o njegovu vjenčanju s djevicom, nisu istiniti. Zasjevši na carsko prijestolje, sveti
Henrik je oženio kćer luksemburškog grofa Siegfrieda, Kunegond. Govorilo se da Kunegond
ne dijeli samo zemaljsku, već i nebesku krunu svojega supruga. Kada su počele kolati glasine
o njezinoj okaljanoj časti, premda njezin suprug nije nikada posumnjao u njezinu čistoću, Kune­
gond je zahtijevala da bude podvrgnuta ordaliji, te je, neozlijeđena prehodala preko usijanih
rala, javno dokazala svoju nedužnost. Ova je priča iznimno popularna u njemačkom pjesništvu
i umjetnosti. Hans Burgkmair je izradio odljev koji prikazuje Kunegond kako hoda preko
užarenih plugova, noseći jedan od njih u ruci. Isti se prikaz nalazi na bareljefu Hansa Thiel-
manna od Warzburga, koji stoji iznad njezina svetišta u Bamburškoj katedrali. Sv. Kunegond
se nakon smrti svoga supruga povukla u benediktinski samostan, gdje se i zaredila.

18) 'O slobodnoj volji.'Djelo sv. Augustina, 'De gratia et libero Arbitrio', napisano je 426.-27.,
a može se pronaći u: Migne, 'Patres Latini', xliv, str. 881-912.

Stjepan19 veli: "Tvojemu je sudu prepušteno da presuđuješ zatvoreni­
cima osuđenima na temelju svojih priznanja ili neospornih dokaza. Ali,
ono što je skrovito i nepoznato, ostavi Onome koji poznaje ljudska srca."

Ipak, postoji razlika između dvoboja i ordalije usijanim željezom ili
kipućom vodom. Naime, za razliku od suda usijanim željezom, dvoboj
se čini mnogo humanijim i razboritijim, jer obje suprotstavljene strane
raspolažu sličnom snagom i vještinom. A premda je cilj obaju sudova
otkrivanje nečega skrivenog posredstvom ljudske radnje, u slučaju suda
usijanim željezom, teži se za čudesnim učinkom, dok dvoboj može re­
zultirati samo smrću jednog ili obaju natjecatelja. Stoga je sud usijanim
željezom, za razliku od dvoboja, u cijelosti nedopušten. Tako, barem,
s obzirom na dvoboj, uzgred dopuštaju vladari i svjetovni suci.

Valja istaknuti da, zbog riječi sv. Tome, koji ukazuje na gore spo­
menuto razlikovanje, Nikola Lirski u svom komentaru o dvoboju ili
borbi između Davida i Golijata (Prva knjiga o Samuelu, xvii), pokušava
dokazati da je dvoboj u nekim slučajevima dopušten. No, Pavao iz Bur-
gosa dokazuje da Tomine riječi imaju sasvim suprotno značenje, te da svi
vladari i svjetovni suci moraju osobito obratiti pozornost na taj dokaz.

To prije svega dokazuje činjenicom da je cilj dvoboja, kao i drugih
ordalija, presuđivanje o nečemu skrovitome, što, kako rekosmo, valja
prepustit samo sudu Božjem. A ne možemo se pozivati na Davidov slu­
čaj kao na autoritet koji dopušta dvoboj, jer njemu je Bog, nekim unu­
tarnjim poticajom objavio da mora sudjelovati u toj borbi, i osvetiti se
Filistejcima radi Njemu nanesenih uvreda, što potvrđuje sam David rije­
čima: "Ja idem na te u ime Jahve Sebaota." Stoga nije bio u pravom
smislu sudionik dvoboja, već izvršitelj Božanske pravde.

Svoju tvrdnju, nadalje, dokazuje time da suci moraju osobito paziti
da obje strane u dvoboju imaju jednako pravo ili, barem, dopuštenje za
ubojstvo. No, budući da je jedna od njih nedužna, to se pravo ili dopušte­
nje daje za ubojstvo nedužnoga čovjeka. A to je nedopušteno, jer se su­
protstavlja prirodnome zakonu i učenju Boga. Stoga je dvoboj u cijelosti
nedopušten, i to ne samo s obzirom na tužitelja i tuženog, već i u odnosu
na suca i njegove savjetnike, koji se također imaju smatrati ubojicama
ili suučesnicima u ubojstvu.

19) 'Papa Stjepan.' Stjepan (IX.) X., ustoličen 3. kolovoza 1057.; umro u Firenci 29. ožujka 1058.
Pokopan je u crkvi sv. Reparata. Bio je iznimno cijenjen zbog svoje učenosti, a čak se i tije­
kom samo nekoliko mjeseci dugog pontifikata, pokazao veoma gorljivim reformatorom.

Na trećemu mjestu, svoju tvrdnju dokazuje time, da je dvoboj borba
između dvoje ljudi, kojoj je svrha da se istina utvrdi pobjedom jedne
strane, kao da je utvrđena božanskim sudom, unatoč činjenici da se jedna
od strana bori nepravedno. A to je iskušavanje Boga. Stoga je nedopu­
šteno i s obzirom na tužitelja, kao i s obzirom na tuženog. Ali, s obzirom
na činjenicu da suci raspolažu drugim načinima nepristranog i praved­
nog okončanja spora, ali im ne pribjegavaju, već savjetuju ili čak dopu­
štaju dvoboj, premda ga mogu zabraniti, time pristaju na smrt nedužne
osobe.

No, kako je malo vjerojatno da Nikola Komentator nije razumijevao
ili bio upoznat s gore navedenim argumentima, zaključuje se da govori
u ime sudaca ili savjetnika, kada kaže da se dvoboj u nekim slučajevima
može voditi bez počinjenja smrtnoga grijeha, naime u slučaju kada se
takav sud ne primjenjuje na njihovu, već isključivo na odgovornost ili
savjet tužitelja i tuženoga.

Međutim, budući da nam ovdje nije svrha naširoko raspravljati o
takvim tumačenjima, već nam se valja vratiti na pitanje vještica, jasno
je da, budući da je takva ordalija zabranjena u slučaju drugih zločina,
kao što je krađa ili razbojništvo, tim ga još više treba zabraniti u sluča­
ju vještica koje, kako je poznato, svoju moć da izazivaju ili liječe bo­
lesti, opčinjavaju ili uklanjaju učinke čarobnjaštva, dobivaju od vraga.

I ne začuđuje što vještice mogu proći neozlijeđene kušnju takve
ordalije, i to uz pomoć vraga, jer od prirodoslovaca saznajemo da ruke
premazane sokom određenog bilja, neće izgorjeti u vatri. A vrag točno
zna kakvu moć ima to bilje. I premda može zaštititi ruku optuženice
od usijanog željeza, tako da među njih neprimjetno umetne neku drugu
tvar, isti učinak može postići i prirodnim predmetima. Stoga radi njihove
bliske veze s vragom, vješticama više nego drugim zločincima, treba
zabraniti dokazivanje ordalijama, te se upravo poradi činjenice da su
zahtijevale taj sud, imaju teretiti sumnjom za vještičju herezu.

Taj argument može potvrditi jedan događaj, koji se zbio prije manje
od tri godine u konstancijskoj biskupiji. U zemljama grofova Fiirsten-
berga i Schwartzwalda, živjela je zloglasna vještica na koju se narod
neprestano tužio. Grof ju je konačno, na zahtjev javnosti uhitio i optu­
žio za razna opaka čarobnjaštva. Prilikom ispitivanja pod mučenjem,
vještica je, u želji da izbjegne smrt, zahtijevala da je podvrgnu ordaliji
usijanim željezom, što joj je grof, uslijed svoga neiskustva, dopustio.

Tako je optužena nosila usijano željezo, ali ne samo ugovorena tri, već
šest koraka, a ponudila se da ga nosi čak i duže. I premda je to bio očit
dokaz da je vještica (budući da se nitko od svetaca nije drznuo na takav
način iskušavati božju pomoć), oslobodili su je okova i ta vještica i
danas živi u tim krajevima, na veliku sablazan vjere.

OSAMNAESTO PITANJE

O načinu izricanja konačne i zaključne presude.

Pri razmatranju onih slučajeva u kojima sudac može izreći presudu
sam, bez suradnje dijecezanskog biskupa i ordinarija, predmnije­
vamo da mi inkvizitori moramo biti oslobođeni dužnosti izricanja pre­
sude u takvim slučajevima, i to ne samo radi zaštite vjere i pravde, već
i stoga što u istom duhu iskrenosti nastojimo te dužnosti osloboditi
biskupijske suce. Ali, ne stoga što nam je nakana umanjiti njihov au­
toritet i jurisdikciju, jer odluče li primijeniti svoj autoritet na takve
slučajeve, mi se inkvizitori o tomu također moramo sporazumjeti.

Osim toga, valja imati na umu da zločini vještica o kojima govori­
mo, nisu samo crkveni, radi čega se svjetovni vladari i gospodari ne
smiju isključiti od suđenja i presuđivanja u takvim stvarima. Istodobno,
pak, pokazat ćemo da u nekim slučajevima ne smiju izreći konačnu
presudu bez ovlaštenja dijecezanskih sudaca.

Prvo ćemo, međutim, razmotriti samu presudu, potom prirodu nje­
zina izricanja, a na kraju ćemo raspraviti o različitim načinima njezina
izricanja.

U svezi prvoga pitanja, sv. Augustin tvrdi, da se osuđujuća presuda
ne smije izreći protiv optuženika, kojemu krivnja nije dokazana ili nije
priznao zločin. A tri su vrste presude: tijekom parnice, konačna i nala-
žuća, koje sv. Rajmund objašnjava na sljedeći način. Presuda tijekom
parnice je ona, koja se ne izriče u pogledu glavne točke optužbe, već
s obzirom na neke posredne, koje izranjaju tijekom sudskog postupka.
Takva je odluka o tome treba li dopustiti iskaz svjedoka ili kakve digre­
sije, te o tomu sličnim pitanjima. Nadalje, presuda bi se mogla nazvati
privremenom, ako je izrečena samo usmeno, bez njezina formalnog
bilježenja u zapisnik.

Konačna presuda je ona kojom se objavljuje konačna presuda o
glavnoj točki optužbe.

Nalažuća presuda je ona koju izriče niži autoritet na nalog višega.
Ovdje ćemo, međutim, raspravljati o prve dvije presude, osobito o ko­
načnoj.

Zakon određuje da je konačna presuda, izrečena bez poštivanja pra­
vila zakonskog postupka, prema zakonu ništetna. A zakonski postupak
uključuje dva osnovna pravila. Prvo se odnosi na osnove presude, jer
je neodrživa presuda koja se ne osniva na ispravnom saslušanju argu­
menata tužitelja i branitelja. Drugo pravilo ne uključuje poštivanje osno­
va presude, već određuje da presuda ne smije biti uvjetna. Naprimjer,
o pravu posjeda ne smije se uvjetno odlučiti na temelju neke kasnije izne­
sene tvrdnje o pravu vlasništva. No, ne postoji li takva dvojba, presuda
je osnovana.

Međutim, u slučaju o kojemu ovdje govorimo, naime, o postupku koji
se vodi u ime vjere na temelju optužbe za herezu (premda optužba nije
jednostrana), taj se postupak ima voditi bez odlaganja i skraćeno. Drugim
riječima, sudac ne treba ustrajati na donošenju sudbenog naloga ili
zahtjeva za pobijanje optužbe. No, mora dopustiti mogućnost iznošenja
neophodnih dokaza, te mora objaviti svoje priopćenje, zahtijevati sve­
čano polaganje prisege o kleveti, itd. Stoga je nedavno donesen nov
zakon o načinu postupanja u takvim slučajevima.

S obzirom na drugi predmet naše rasprave, naime, na prirodu izrica­
nja presude, valja istaknuti da presudu može izreći isključivo sudac,
jer se u suprotnom neće smatrati valjanom. Nadalje, sudac mora pred­
sjedati na javnom i počasnom mjestu, te izreći presudu tijekom dana,
a ne u noći. Pri tome se moraju poštivati i neki drugi uvjeti. Tako se,
primjerice, presuda ne smije izricati svetih dana, niti se tih dana smije
objaviti u pismenom obliku.

Međutim, valja iznova istaknuti, da sudski postupak u takvim slu­
čajevima mora biti jednostavan i skraćen, te se zakonski smije voditi
tijekom svetih dana, što je podesnije javnosti, a sudac smije skratiti svaka
udaljavanja od predmeta (digresije). Stoga sudac po svom nahođenju
može postupiti na takav način, pa čak i izreći presudu bez njezina pret­
hodnog izricanja u pismenom obliku. Jer, autoriteti nas izvješćuju da
se presuda u nekim slučajevima, može smatrati pravomoćnom, premda
nije donesena u pismenom obliku, kada je to, primjerice, uvriježen običaj
nekog mjesta ili suda. Postoji i izvrstan presedan za biskupa, koji nastu­
pa u dužnosti suca, prema kojemu se dopušta da presudu izreče neka
druga osoba.

Međutim, iznova ističemo da, premda se u kaznenim slučajevima
ne smije odgađati izricanje presude, to pravilo ne vrijedi u četiri slučaja,
kao ni u ona dva o kojima ovdje raspravljamo. Prvi je slučaj kada je za­
tvorenica trudna, pri čemu se izricanje presude odgađa do trenutka ro­
đenja djeteta. Drugi je slučaj kada je zatvorenica priznala svoj zločin,
no to je priznanje poslije zanijekala, odnosno, kada priznanje nije po­
novljeno na način koji smo opisali u Četrnaestom pitanju.

Prije nego li počnemo raspravljati o trećem predmetu našeg istraži­
vanja, dakle, o različitim načinima izricanja presude, kojima ćemo se
baviti na kraju ovoga djela, valja nam osvrnuti se na različite osnove
koje zatvorenika terete sumnjom, a iz kojih proizlaze i različiti načini
izricanja presude.

DEVETNAESTO PITANJE

O različitim stupnjevima očite sumnje, koji opravdavaju

izricanje presude protiv optuženika.

Staro i novo zakonodavstvo pružaju nam odgovor na pitanje o ra­
znolikosti načina, kojima se može utvrditi postoji li sumnja za he­
rezu ili neki drugi zločin, te može li se presuda i kazna protiv optuženika
osnivati na takvim sumnjama. Naime, glosa uz kanon nos in quemquam,
koju smo citirali u posljednjem pitanju, kaže da se zatvorenik može
osuditi na četiri načina: na temelju iskaza svjedoka na sudu, činjeničnog
dokaza, prethodnih presuda protiv zatvorenika ili na temelju teške
sumnje.

Kanonisti ukazuju na tri vrste sumnje. O prvoj govori Kanon: "Neće­
te osuditi nikoga na temelju vaše subjektivne sumnje." Druga je vrsta
sumnje koja se osniva na vjerojatnosti, a ona, za razliku od prve, vodi
do kazne očišćenja. Treća je vrsta ozbiljne sumnje, i ona vodi do osude.
O toj sumnji govori sv. Jeronim, kada kaže da muž može zatražiti rastavu
zbog preljuba, ili kada postoji osnovana sumnja za preljub.

Dalje valja istaknuti da se druga vrsta, odnosno sumnja koja se os­
niva na velikoj vjerojatnosti ili indicijama, dopušta kao svojevrstan
polu-dokaz, drugim riječima, ona dodatno potkrjepljuje druge dokaze.
Stoga također može dovesti do presude, i to ne samo kazne očišćenja.
Što se, pak, tiče teške sumnje, dostatne za osudu, dvije su vrste. Jedna
je zakonska, kada zakon određuje i utvrđuje neku točku koja se ne smije

pobijati nikakvim dokazima. Naprimjer, kada je muškarac spolno općio
sa ženom prije sklapanja braka, na koji joj se obvezao, pretpostavljat
će se da je brak sklopljen, i ta se pretpostavka ne smije nikakvim do­
kazima pobijati. Druga je vrsta teške sumnje zakonska, ali se ne osniva
na zakonu, što je slučaj kada zakon presumira, ali ne utvrđuje činjenicu.
Naprimjer, zakon pretpostavlja da je neka žena spolno općila s muškar­
cem s kojim je dugo živjela, ali ta se pretpostavka smije pobijati do­
kazima.

Primijenimo li sve rečeno na našu raspravu o herezi vještica i na su­
vremene zakone, zaključit ćemo da zakon utvrđuje tri stupnja sumnje u
slučaju hereze: laku, tešku i izrazito tešku.

Prvu zakon naziva lakom sumnjom, a o njoj govori i kanon Accu-
satus, de Haeret. lib. 6: "Ako je optužena na sebe navukla samo laku
i malu sumnju, te ako se iznova tereti takvom sumnjom, premda je ra­
di toga već bila oštro kažnjena, ne smije joj se pripisati kazna utvrđena
za povratničke heretike." A takva se sumnja naziva malom ili lakom
jer se može ukloniti malom i slabom obranom, te stoga što se osniva na
lakim i slabim slutnjama. Dakle, naziva se malom jer je potvrđuju slabi
dokazi, a lakom jer se osniva na lakim slutnjama.

Slijedi nekoliko primjera obične hereze: kada se za neke ljude usta­
novi da su se krišom sastajali radi štovanja, ili da svojim načinom ži­
vota i ponašanjem odstupaju od uobičajenih navika vjernika; ili su se
okupljali u kolibama i stajama, ili tijekom nekih svetih dana godine, u
osamljenim poljima ili šumama, danju ili noću, ili su se na bilo koji
način izdvajali, i nisu pohodili svetu misu u uobičajeno vrijeme ili na
uobičajen način, ili su krišom prijateljevali s osumnjičenim vješticama.
Takvi se ljudi imaju teretiti barem lakom sumnjom za herezu, jer se usta­
novilo da se heretici često ponašaju na opisane načine. A o toj lakoj sum­
nji Kanon veli sljedeće: "Oni za koje se na temelju neznatne tvrdnje
ustanovi da su odstupali od učenja i puta katoličke vjere, ne smiju se
smatrati hereticima, niti se protiv njih može izreći presuda."

S time se slaže Henrik Segusijski, koji u svojoj Sumi; de Praesum-
ptione veli: "Valja istaknuti da se heretik, premda je osuđen na temelju
neznatne tvrdnje o stvari za koju se sumnjiči, ne smije na temelju toga
smatrati heretikom." A to dokazuje na način koji smo naprijed opisali.

Druga se vrsta sumnje u zakonu naziva teškom ili silnom (žesto­
kom), a o njoj Kanon (Accusatus) kaže sljedeće: "Onaj tko je optužen

ili osumnjičen za herezu, i koji se tereti teškom ili silnom sumnjom za
taj zločin... itd." I dalje: "To nisu dvije vrste sumnje, već samo jedna."
Isto objašnjava i Giovanni d'Andrea: "Silno je istovjetno snažnom, kako
tvrdi arhiđakon govoreći o ovome Kanonu." A Bernardus Papiensis20
i Huguccio21 također tvrde da je silno istovjetno snažnom ili velikom. I
sv. Grgur, u Prvoj knjizi svojih Komentara veli: "Silan se vjetar dignuo."
Stoga kažemo da je silan svaki argument koji se osniva na snažnim doka­
zima. Toliko o tome.

Prema tome, velika se sumnja naziva silnom ili snažnom, a to stoga
što se može pobiti samo silnim ili čvrstim dokazom, te stoga što proizlazi
iz velikih, silnih i snažnih nagađanja, argumenata i dokaza. Ilustrirajmo
to primjerom obične hereze, kada se ustanovi da su neki ljudi pružali
utočište poznatim hereticima, i iskazivali im svoju naklonost, ili su ih
posjećivali i s njima se udruživali i darivali ih, primali u svoje domove
i pružali im zaštitu, te slično. Takvi se ljudi terete silnom sumnjom za
herezu. Istom se sumnjom terete i u slučaju vještičje hereze jer sudje­
luju u njihovim zločinima.

Tu valja osobito ukazati na one muškarce ili žene, koji gaje neku neo­
bičnu ljubav ili neumjerenu mržnju, čak i kada ni na koji drugi način
ne nanose štetu ljudima ili životinjama. Naime, kako smo rekli, ljudi
koji se tako ponašaju u bilo kojoj herezi, terete se snažnom sumnjom.
To određuje i Kanon kada veli da nema nikakve dvojbe, da postupanja
takvih ljudi proizlaze iz njihove naklonosti herezi.

Treća i najveća sumnja se u zakonu naziva teškom ili žestokom
sumnjom, jer Kanon, kao i arhiđakon i Giovanni d'Andrea u svojim

20) 'Papiensis.' Bernardus Papiensis, čuveni talijanski kanonist iz trinaestog stoljeća, umro je
18. rujna 1213. Rođen je u Paviji, a na Bolonjskom sveučilištu je studirao pravo i teologiju.
Do 1191. obnašao je službu nadstojnika katedrale u Paviji, do 1198. bio je biskup Faenze, nakon
čega je, do svoje smrti, obnašao službu pavijskog biskupa. Među njegovim mnogobrojnim
djelima, najpoznatija je zbirka kanonskih tekstova naslovljena 'Breviarium extravagantium'
(kasnije poznata pod nazivom 'Compilatio prima antiqua'), u kojoj su sadržani drevni kanoni
koji nisu bili uvršteni u Gracijanov Dekret, kao i razni potonji dokumenti. Ta je zbirka nasta­
la između 1187. i 1191. (ur. Friedberg u 'Quinque compilationes antiquae', Leipzig, 1882.

21) 'Huguccio.' Hugo iz Piše, ugledni talijanski kanonist, umro 1210. Rođenje u Pisi (datum
rođenja nepoznat). Studirao je na Bolonjskom sveučilištu, gdje je poslije predavao kanonsko
pravo. Godine 1190. je izabran za biskupa Ferrare. Među njegovim djelima nalazi se i etimo­
loška rasprava 'Liber derivationum', a autor je i Sume o Gracijanovu Dekretu, koja se smatra
najopsežnijim i jednim od najvrjednijih komentara toga vremena. Neke propuste u tom djelu
ispravio je i popunio Joannes de Deo.

glosama objašnjavaju da riječ silno i žestoko nisu istoznačnice. O toj
sumnji Kanon (dist. 34) kaže sljedeće: "Ta pretpostavka ili sumnja se
naziva žestokom, jer suca žestoko primorava da u nju vjeruje, i
nikakvim se izgovorima ne može ukloniti; također i stoga što proizlazi
iz žestokih i uvjerljivih slutnji."

Tako, primjerice, u slučaju obične hereze, kada se ustanovi da neke
osobe gaje duboku ljubav i privrženost prema hereticima, od njih prima­
ju utjehu ili čine druge slične radnje sukladne njihovim običajima i
obredima, takve se osobe terete žestokom sumnjom za herezu, te se na
temelju toga imaju osuditi. (Vidi mnoge odredbe o tome u VI. knjizi
Kanona.) A nedvojbeno je da takve osobe tako postupaju jer vjeruju u
neku herezu.

Isto vrijedi i u slučaju vještičje hereze, za osobe koje izvode radnje
sukladne obredima vještica. No, više je vrsta takvih radnji. Neke uklju­
čuju samo izgovaranje prijetnji, kao što je, primjerice: "Uskoro ćeš
spoznati što će ti se dogoditi" ili sličnih riječi. Katkad uključuju samo
dodir, neobično polaganje ruku na čovjeka ili životinju. Katkad se takvi
ljudi samo pokazuju, danju ili noću, drugim osobama dok leže u kreve­
tu, a to čine kada žele začarati ljude ili životinje. No, prilikom izazivanja
oluja služe se drugim radnjama i obredima, koje izvode pokraj rijeke,
kako smo pokazali prije, na mjestu gdje smo raspravljali o načinima iz­
vođenja čarobnjačkih djela. Kada se takvi ljudi otkriju i potkažu, osuđuju
se na temelju žestoke sumnje za herezu čarobnjaštva. To osobito vrijedi
u slučaju kada je neposredno nakon izvođenja tih radnji, ili nakon od­
ređenog vremena, uslijedio neki čarobnjački učinak. Tada, naime, postoji
neposredan činjenični dokaz ili, pak, posredan, u slučaju otkrivanja
čarobnjačkih naprava i predmeta skrivenih na nekome mjestu. I premda,
uslijed proteka određenog vremena, činjenični dokaz više nije toliko
snažan, takva se osoba i dalje tereti snažnom sumnjom za čarobnjaštvo,
a tim više za običnu herezu.

Postavi li se pitanje može li vrag nanijeti štetu ljudima i životinjama
bez pomoći žene, koja se pojavljuje u viziji ili bez njezina dodira, od­
govaramo da može, i to kada mu Bog dopusti. No, Bog mnogo češće
dopušta opčinjavanja osobe koja Mu je posvećena, ali je, međutim,
poričući vjeru, pristala na činjenje drugih strašnih zločina. Stoga se
vrag mnogo češće koristi takvim načinima pri nanošenju zla živim bi­
ćima. Nadalje, možemo reći da vrag, premda može izvoditi svoja djela

bez vještice, to radije čini uz njezinu pomoć, i to zbog mnogih razloga
koje smo objasnili prethodno u ovome djelu.

Zaključimo, dakle, s obzirom na gore navedena razlikovanja, da se
osumnjičeni za herezu čarobnjaštva svrstavaju u tri kategorije, budući
da se mogu teretiti lakom, ozbiljnom i teškom sumnjom. Lakom sum­
njom se terete oni, koji postupaju na takav način da protiv sebe izazivaju
malu ili laku sumnju za tu herezu. I, kako je rečeno, premda se takva
osoba ne smije označiti heretikom, mora biti podvrgnuta kanonskom
očišćenju ili abjuraciji, kao i u slučaju osobe osuđene za laku herezu.

Jer Kanon propisuje (cap. Excommunicamus) sljedeće: "Oni koji se
terete vjerojatnom sumnjom (odnosno, prema Henriku Segusijskom,
lakom sumnjom), osim ako im se, uvažavajući prirodu sumnje i svojstva
njihove naravi, ne dopusti da dokažu svoju nedužnost prikladnim očiš­
ćenjem, imaju se kazniti mačem izopćenja, što će svim ljudima pružiti
dostojnu zadovoljštinu. A ustraju li u svojoj herezi i tijekom jednogo­
dišnje ekskomunikacije, bit će osuđeni kao heretici."

Valja imati na umu da se na temelju očišćenja kojemu su podvrgnu­
ti, bez obzira jesu li na njega pristali ili ne, i bez obzira jesu li njime do­
kazali svoju nedužnost ili ne, trebaju smatrati pretpostavljenim hereti­
cima kojima je nametnuta kazna kanonskog očišćenja.

A da se takva osoba koja se tereti lakom sumnjom, može i treba prinu­
diti na javnu abjuraciju, pokazuje kanon Accusatus, gdje piše: "Osoba
optužena ili osumnjičena za herezu, koja se tereti snažnom sumnjom
za taj zločin, i koja počini herezu nakon što se pred sucem odrekla te
hereze, bit će, na temelju zakonske fikcije, smatrana povratnikom u
herezu, premda mu ta hereza prije abjuracije nije bila dokazana. Ako je,
pak, prvotna sumnja bila mala ili laka, premda optuženi svojim povrat-
ništvom navlači na sebe oštru kaznu, neće mu biti izrečena kazna pro­
pisana za povratnike u herezu."

Ali, čak se ni oni koji se terete snažnom sumnjom, odnosno, oni koji
su postupali na takav način da su na sebe navukli veliku i snažnu sumnju,
nužno ne smatraju hereticima, niti se kao takvi imaju osuditi. Jer, Kanon
izričito određuje da se nitko ne može osuditi za tako velik zločin na te­
melju snažne sumnje:

"Stoga nalažemo da se optuženi, koji se tereti čak i snažnom sum­
njom, ne smije osuditi za tako velik zločin. No, tereti li se tako snaž­
nom sumnjom, mora mu se zapovjediti da se odrekne svake hereze, a
osobito one za koju se tereti snažnom sumnjom."

Ali, ako optuženi poslije ponovno upadne u svoju prvotnu ili neku
drugu herezu, ili se udružuje sa osobama za koje zna da su vještice ili he­
retici, ili ih posjećuje, prima, s njima se savjetuje, oprašta im ili im iska­
zuje naklonost, neće izbjeći kaznu propisanu za povratnike, kako je
određeno u odlomku Accusatus. Jer ondje piše: "Onaj koji se upleo u
neku herezu ili heretičku sljedbu, ili je bio u kakvoj zabludi o nekom
članku vjere ili crkvenom sakramentu, te se poslije konkretno i općenito
odrekao svoje hereze; i ako je nakon toga prihvatio neku drugu here­
zu, ili je postao sljedbenikom kakve druge heretičke sljedbe ili gaji
kakvu zabludu u pogledu nekog članka vjere ili sakramenta Crkve, takav
se, prema našoj odluci, ima smatrati povratnikom u herezu. Prema tome,
ustanovi li se da osoba, za koju se zna da je prije javne abjuracije zapala
u herezu, nakon te prisege prima heretike, posjećuje ih ili im uručuje
i šalje darove, iskazuje im naklonost, itd., takva se osoba ima zasluže­
no i istinito smatrati povratnikom u herezu. Jer taj dokaz nedvojbeno
dokazuje njegovu prvotnu krivnju." To je smisao riječi Kanona.

Iz navedenoga jasno proizlazi da postoje tri slučaja kada će osoba
pod snažnom sumnjom za herezu, biti nakon abjuracije kažnjena kao
povratnik u herezu. Prvi je slučaj kada takva osoba ponovno upadne u
istu herezu, za koju se snažno sumnjičila. Drugi je slučaj kada se odre­
kla svake hereze, čak i ako prije nije bila osumnjičena ili optužena za
herezu. Treći je slučaj kada takva osoba prima i iskazuje naklonost he­
reticima. Ovaj posljednji slučaj sažima i obuhvaća mnoge druge slučajeve.

Postavlja se, međutim, pitanje kako valja postupati kada se osoba,
koja se tereti snažnom sumnjom, uporno oglušuje o sučevu zapovijed za
odricanje hereze. Treba li takvu osobu odmah izručiti svjetovnom sudu
na kažnjavanje? Odgovaramo da se to ne smije ni pod kojim uvjetima
učiniti, jer Kanon (ad abolendam) to izričito propisuje, premda ne
govori o osumnjičenima, već o osobama očito obuzetima herezom. Ajoš
oštrije valja postupati protiv onih, koji su očito obuzeti herezom, nego
protiv onih koji su samo osumnjičeni za herezu.

Postavi li se, dakle, pitanje kako valja postupiti protiv takvih osoba,
odgovaramo da sudac protiv takve osobe mora postupiti sukladno od­
redbi excommunicamus, te je treba ekskomunicirati. A ustraje li ta
osoba u svojoj herezi i nakon jednogodišnje ekskomunikacije, treba je
osuditi kao heretika.

Tu su i osobe koje se terete silnom ili teškom sumnjom, koje svojim
postupcima na sebe navlače silnu ili tešku sumnju. Takvi se trebaju

smatrati hereticima, te prema njima valja uvijek postupati sukladno
kanonskome zakonu. Jer, takve osobe ili priznaju ili ne priznaju svoj
zločin. A, priznaju li ga i žele ponovno prihvatiti vjeru i odreći se svoje
hereze, bit će vraćene u pokori. No, odbiju li odreći se hereze, izručit će
se svjetovnom sudu radi kažnjavanja.

Međutim, ne prizna li optuženik svoj zločin nakon izricanja presude,
i ne pristaje li odreći se svoje hereze, osudit će se kao nepokajani he­
retik. Jer, žestoka sumnja je dostatna za osudu, i isključuje mogućnost
pobijanja drugim dokazima.

Budući da ovdje raspravljamo o običnoj herezi, kada ne postoji ni­
kakav neposredan ili posredan činjenični dokaz, kako ćemo pokazati pri
izlaganju šestog načina izricanja presude, kada se optuženik osuđuje
za herezu, premda možda stvarno nije heretik, navedeno još više vrijedi
u slučaju hereze vještica, gdje uvijek postoji još i neposredan dokaz
začaranosti djece, ljudi ili životinja ili, pak, posredan dokaz u obliku
otkrivenih čarobnjačkih predmeta.

I, premda se u slučaju obične hereze, pokajanima koji su izvršili abju-
raciju, određuje kazna pokore i doživotnog zatvora, u slučaju ove here­
ze, premda crkveni sudac može zatvorenici izreći pokoru, svjetovni joj
sudac, radi svjetovnih povreda, odnosno, šteta koje je vještica prouzro­
čila ljudima, stoci i imovini, može izreći smrtnu kaznu; a crkveni sudac
ne može spriječiti izricanje te kazne, jer, čak i da je ne izruči svjetovnome
sucu na kažnjavanje, to mora učiniti na njegov zahtjev.

DVADESETO PITANJE
O prvom načinu izricanja presude.

Dakle, optužena se može proglasiti nedužnom i osloboditi, ili se mo­
že ustanoviti da je oklevetana, ili se na temelju njezina ugleda,
smatra osnovanim podvrgnuti je ispitivanju i mučenju, ili se tereti snaž­
nom ili teškom sumnjom za herezu, ili se istodobno javno potkazuje i
sumnjiči za herezu, ili je priznala svoju herezu i pokajala se, te se usta­
novi da neće ponovno upasti u herezu, ili je priznala herezu i pokajala
se, ali se ustanovi da će vjerojatno ponovno upasti u herezu, ili je priznala
i nije se pokajala, ali se ustanovi da neće stvarno ponovno upasti u
herezu, ili je priznala i nije se pokajala, ali će sigurno ponovno upasti
u herezu, ili nije priznala, ali je osuđena za herezu na temelju iskaza
vjerodostojnih svjedoka i na druge zakonite načine, ili je osuđena za

herezu, ali je pobjegla ili se drsko udaljila, ili se ustanovilo da nije prouz­
ročila nikakvu štetu čarobnjaštvom, već je uklonila začaranost neprikla­
dnim i nedopuštenim sredstvima, ili se ustanovilo da je riječ o čarobnjaku-
strijelcu ili čarobnjaku koji je začarao oružje s ciljem ubijanja, ili je riječ
o vještici-primalji koja je poput neprijatelja žrtvovala djecu vragu ili je
iznosila frivolne i lažne tvrdnje s ciljem da izbjegne smrt:

S obzirom na to, ustanovi li se da je optužena posve nedužna, izreći
će se konačna presuda i to na sljedeći način:

Ovdje prije svega ističemo da se optužena smatra posve nedužnom,
ako se tako ustanovi nakon revnog raspravljanja o činjenicama pos­
tupka, uz savjetovanje pravnih stručnjaka, nakon čega se ne može osudi­
ti ni na temelju osobnoga priznanja, ni na temelju činjeničnih dokaza
ili iskaza zakonitih svjedoka (jer im se iskazi nisu podudarali s obzi­
rom na glavni predmet optužbe); i kada optužena nikada prije nije bila
osumnjičena ili ozloglašena radi tog zločina (što ne vrijedi u slučaju kada
je ozloglašena za neki drugi zločin); te kada se njezin zločin ne može
dokazati činjeničnim dokazom. U tom slučaju se postupa na sljedeći
način. Biskup ili sudac je oslobađa sljedećom presudom:

"Mi, N. N., biskup, milošću Božjom, toga i toga grada (ili sudac,
itd.), na temelju optužbe koja je protiv tebe, N. N., iz toga i toga mjesta,
te i te biskupije, podnesena pred nama, za zločin hereze i poglavito ča­
robnjaštva; te na temelju činjenice da tu optužbu nismo mogli prešutjeti
i zanemariti, drznuli smo se istražiti istinitost gore spomenute optužbe,
pozivanjem svjedoka i tvojim saslušanjem, te koristeći se drugim nači­
nima koje dopuštaju kanonske odredbe. Nakon što smo, dakle, revno
pregledali i ispitali sve što je u ovome slučaju učinjeno i rečeno, te se
utekli savjetu učenih pravnika i teologa, i sve to iznova ispitali i istra­
žili; predsjedavajući kao suci na ovome sudu, odgovorni pred Bogom
i istinom, te pred svetim Evanđeljem koje je pred nama, kako bi naša
odluka proizašla od Boga i da nam oči vide samo pravdu, donosimo
konačnu presudu na ovaj način, zazivajući ime Kristovo. Jer, na temelju
onoga što smo vidjeli i čuli, te što je pred nama u ovome slučaju izneseno,
priloženo, učinjeno i izvršeno, ustanovili smo da nijedna točka optužbe,
koja je protiv tebe pred nama iznesena, nije zakonito dokazana, izjavlju­
jemo, objavljujemo i iznosimo našu konačnu presudu, da protiv tebe
nijedno djelo nije zakonito dokazano, a na temelju kojega bi se trebala
ili mogla smatrati heretikom ili vješticom, ili se na bilo koji način teretiti

sumnjom za grijeh hereze. Stoga te ovom objavom, istragom i odlukom
oslobađamo. Ova je presuda donesena, itd."

Valja imati na umu da se nigdje u presudi ne smije napisati da je
optužena nedužna ili zaštićena (izuzeta), već da optužba protiv nje nije
zakonito dokazana. Jer, dogodi li se da nakon kratkog razdoblja, optužena
ponovno bude izvedena pred sud, te joj se krivnja zakonski dokaže, bit
će osuđena, usprkos prethodnoj oslobađajućoj presudi.

Nadalje se ističe da se ista oslobađajuća presuda može donijeti u
slučaju osobe optužene da je primala, štitila ili na drugi način hereticima
pružala utjehu i naklonost, kada protiv nje nije ništa drugo zakonski
dokazano.

Svjetovni sudac kojeg je ovlastio biskup, na svoj će način izreći ta­
kvu presudu.

DVADESET PRVO PITANJE

O drugom načinu izricanja presude,
kada je optuženi samo ozloglašen.

Drugi način izricanja presude primjenjuje se kada se nakon revne
rasprave o temeljima optužbe, uz savjetovanje stručnih i učenih
pravnika, ustanovi da je optužena ili optuženi samo javno oklevetan da
je heretik, u nekom selu, gradu ili provinciji. U tom slučaju optužena
neće biti osuđena ni na temelju osobnog priznanja, ni činjeničnog do­
kaza, ni iskaza zakonitih svjedoka; i ako je protiv nje dokazano samo
to da je žrtva klevete, a nije se mogla dokazati istinitost nijedne čarob-
njačke radnje, koja bi ju mogla teretiti snažnom ili teškom sumnjom, kao
što bi bio slučaj da je izrekla neku prijetnju, primjerice: "Uskoro ćeš
vidjeti što će ti se dogoditi", ili nešto slično, nakon čega je tu osobu ili
njezinu stoku, zadesila neka nesreća.

Dakle, sljedeći se postupak primjenjuje u slučaju osobe protiv koje
je dokazano samo da je žrtva klevete. Tada se optužena ne može osuditi,
niti se može osloboditi na prvi način, već se mora podvrgnuti kanonskom
očišćenju. Stoga neka biskup, njegov zamjenik ili sudac, prije svega ima
na umu da se, u slučaju hereze, ozloglašenost optužene ne mora osnivati
samo na izvješćima čestitih i uglednih ljudi, već da jednaku težinu ima
i objeda običnog i prostog puka.

Razlog tomu je činjenica da osobe koje mogu nastupiti kao tužitelji
u slučaju hereze, mogu nastupiti i kao potkazivači. Naime, budući da

heretika može optužiti svatko osim njegovih smrtnih neprijatelja, tako
ga i svatko može potkazati.

Stoga neka biskup ili sudac izreče kaznu kanonskog očišćenja na
sljedeći ili neki drugi sličan način:

"Mi, N. N., milošću Božjom biskup toga i toga grada, ili sudac tog
i tog okruga, nakon što smo revno ispitali temelje slučaja koji smo
vodili protiv tebe, N. N. iz te i te biskupije, pred nama optužene za zločin
hereze, itd., ustanovili smo da nisi priznala, niti si bila osuđena za gore
spomenut zločin, niti te za taj zločin tereti čak ni laka sumnja, već smo
ustanovili da su dobri i loši ljudi toga i toga sela, grada ili biskupije,
protiv tebe iznijeli istinite i zakonite tvrdnje; i kako bi uživala dobar glas
među vjernicima, na temelju zakona te obvezujemo na kanonsko očiš­
ćenje, i propisujemo da se toga dana toga mjeseca, u toliko sati, pojaviš
pred nama u pratnji toliko i toliko osoba istoga roda, kako bismo te oči­
stili od zlog glasa. A tomu moraju jamčiti krijeposni katolici, koji pozna­
ju tvoje sadašnje i prošle navike i način života. I ističemo da ćemo te,
zakažeš li u svom očišćenju, kazniti u skladu s odredbama Kanona."

Tu valja istaknuti da će optuženi, za kojega se ustanovi da je javno
oklevetan za herezu, pri čemu se osim toga protiv njega ništa drugo nije
dokazalo, biti podvrgnut kanonskom očišćenju. To znači da će morati
pribaviti sedam, deset, dvadeset ili trideset ljudi, ovisno o težini klevete,
te o veličini i značaju mjesta o kojemu je riječ, a to moraju biti ljudi
njegova položaja i roda. Naprimjer, ako je ozloglašeni crkvenjak, i oni
moraju biti crkvenjaci; ako je svjetovnjak, i oni moraju biti svjetovnjaci;
ako je vojnik, vojnici ga trebaju očistiti zločina za koji se kleveće. Ti
jamci moraju biti krijeposni ljudi katoličke vjere, koji poznaju njegove
prošle i sadašnje navike i način života.

Odbije li optuženi to očišćenje, bit će ekskomuniciran. A ustraje li
u svojoj zabludi tijekom jednogodišnje ekskomunikacije, bit će osu­
đen kao heretik.

Prihvati li, pak, očišćenje, ali u njemu zakaže, odnosno, ne uspije li
pribaviti potreban broj i soj ljudi, bit će smatran krivim i osuđen za herezu.

Ovdje valja primijetiti da, kada kažemo da se optuženik mora očistiti
posredstvom tolikog broja ljudi njegova položaja i roda, to valja pro­
tumačiti općenito, a ne isključivo. S obzirom na to, osobe koje trebaju
povratiti dobar glas nekom biskupu, ne trebaju nužno biti biskupi, već
to mogu biti i opati i drugi zaređeni svećenici. Slično vrijedi i u drugim
slučajevima.

A ozloglašeni će se očistiti na sljedeći način. U vrijeme propisano
za njegovo očišćenje, pojavit će se sa svojim jamcima pred biskupom,
koji je sudac, u mjestu u kojemu je javno ozloglašen. Potom će položiti
ruku na Knjigu Evanđelja i izgovarati sljedeće riječi:

"Prisežem na ova četiri sveta Evanđelja Božja, da nikada nisam sli­
jedio, vjerovao ili propovijedao, niti da slijedim ili vjerujem u takvu
herezu (koju će imenovati) za koju sam oklevetan."

Drugim riječima, pod prisegom će poreći tvrdnje koje su predmet
klevete.

Nakon toga će njegovi jamci položiti ruke na Evanđelje i svaki će od
njih pojedinačno prisegnuti sljedeće: "Prisežem na ovo sveto Evanđelje
Božje, da vjerujem da je prisegnuo na istinu." Potom će biti podvrgnut
kanonskom očišćenju.

Nadalje vrijedi istaknuti da će osoba koja se kleveće za herezu, biti
očišćena na mjestu u kojemu je ozloglašena. A, ako je ozloglašena u
više mjesta, bit će joj naređeno da ispovijedi katoličku vjeru, i porekne
herezu u svim tim mjestima.

I neka takva osoba ne podcjenjuje značaj takvog kanonskog očiš­
ćenja, jer kanonski zakon određuje da će ozloglašeni, upadne li ponovno
u herezu od koje je očišćen, biti izručen svjetovnom sucu kao povratnik
u herezu. Nešto je drukčije u slučaju osobe koja upadne u neku drugu he­
rezu, od koje prije nije bio očišćen.

DVADESET DRUGO PITANJE

O trećoj vrsti presude, koja se izriče nad ozloglašenom

osobom koja se ima podvrgnuti ispitivanju.

Treći način zaključenja postupka koji se vodi u ime vjere, odnosi se
na slučaj kada se nakon pozornog razmatranja utemeljenosti pos­
tupka, uz savjetovanje stručnih pravnika, ustanovi da je osoba optužena
za herezu nedosljedna u svojim iskazima, ili da postoji dovoljno osnova
da bude podvrgnuta ispitivanju pod mučenjem. A ako nakon takvog is­
pitivanja ne prizna svoju krivnju, smatrat će se nedužnom. To je slučaj
zatvorenika koji nije obuzet herezom, niti je osuđen na temelju osobnog
priznanja, Činjeničnog dokaza ili iskaza zakonitih svjedoka, i ne postoje
nikakve indicije da se tereti takvom sumnjom, a koje bi ga mogle ob­
vezati na abjuraciju, ali su u svim tim slučajevima njegovi iskazi dani

prilikom ispitivanja, nedosljedni. Ili, pak, mogu postojati drugi razlozi,
zbog kojih se može podvrgnuti mučenju. U takvom se slučaju postupa na
sljedeći način.

Budući da takva presuda uključuje međutomnu presudu, koja mora
ići na štetu, a ne u korist zatvorenika, inkvizitor je ne smije podijeliti
na dvije presude, već ih mora objediniti u jednu. Prije svega, ustraje li
optuženi u svojim poricanjima, i čestiti ga ljudi svojim uvjeravanjima
nikako ne mogu potaknuti na priznanje, donijet će se sljedeća presuda,
koja je u izvjesnom smislu konačna.

"Mi, N. N., milošću Božjom biskup toga i toga grada, ili sudac na
području pod vladavinom toga i toga princa, nakon razmatranja svih
argumenata tijekom postupka, koji smo vodili protiv tebe N. N., u tome
i tome mjestu, te i te biskupije, te nakon pozornog ispitivanja, ustano­
vljujemo da nisi dosljedna u svojim odgovorima, i da te na temelju mno­
gih drugih indicija, možemo osnovano podvrgnuti ispitivanju i mučenju.
Stoga, kako bi istina bila izrečena iz tvojih usta, i da svojim dvosmi­
slenostima ne uvrijediš svoje suce, izjavljujemo, objavljujemo i presu­
đujemo da ćeš današnjega dana u toliko sati, biti podvrgnuta ispitivanju
pod mučenjem. Ova je presuda donesena, itd."

Ustanovi li se da su iskazi optuženika koji se podvrgava ispitivanju,
dvosmisleni i neodređeni, a istodobno postoje i druge indicije koje op­
ravdavaju mučenje, neka se obje te činjenice uključe u gore spomenutu
presudu. No, ako je osnovana samo jedna od tih dviju činjenica, neka
se samo ona uključi u presudu. Ali, presuda se treba odmah izvršiti, ili
neka suci barem u to uvjere optuženika. U svakom slučaju, sudac ne
smije suviše voljno podvrgavati optuženika/optuženicu mučenju, već neka
toj mjeri pribjegava samo u nedostatku drugih dokaza. Stoga se poziva
da pronađe druge dokaze. Ukoliko takvih dokaza nema, a sudac pretpo­
stavlja da je optuženik kriv, ali iz straha odbija priznati, neka pokuša
drugim dopuštenim načinima, uz uvijek neophodne mjere opreza, te
uvjeravanjima od strane optuženikovih prijatelja. A taj postupak ne
smije ubrzavati, jer će duboko razmišljanje i bijeda zatvora, kao i ustraj­
na uvjeravanja čestitih ljudi, veoma često navesti optuženika da otkrije
istinu.

Međutim, ako se biskup i sudac, nakon proteka određenog vremena
u kojemu zatvorenika drže u neizvjesnosti, te mnogih nagovaranja, uvje­
re da optuženi, s obzirom na sve okolnosti, poriče istinu, neka ga podvr-

gnu lakim mukama, bez prolijevanja krvi, imajući na umu da je muče­
nje često varljivo i neučinkovito. Jer neki su ljudi toliko mekog srca i
slaboga duha, da će pod najblažim mukama priznati sve, bila to istina ili
laž. Drugi su, pak, toliko tvrdoglavi da se ni pod najvećim mukama is­
tina iz njih neće moći istjerati. Neki koji su već prije podvrgnuti mu­
čenju, drugi ga put mnogo lakše podnose, jer su im se ruke već navikle
na istezanja i iskrivljavanja pod spravama, kojima je cilj da ispitanika
toliko oslabe, da teško podnosi mučenje. Drugi su začarani tako, da će
radije umrijeti nego li priznati istinu, jer su postali neosjetljivi na bol.
Stoga valja biti veoma oprezan prilikom mučenja, i najveću pozornost
treba obratiti na stanje ispitanika.

Nakon izricanja presude, krvnici će optuženu bez odlaganja pripre­
miti za mučenje. U međuvremenu će biskup ili sudac osobno ili posred­
stvom onih čestitih i gorljivih vjernika, nastojati optuženu uvjeriti da
dobrovoljno prizna istinu i, ako je potrebno, kako smo naprijed pokazali,
obećavajući joj da će joj poštedjeti život.

Ne uspije li se, međutim, optužena tako zastrašiti i natjerati na prizna­
nje, mučenje će se nastaviti drugoga ili trećega dana. No, ne smije se
ponoviti istog dana na istome mjestu, jer takva su ponavljanja dopu­
štena samo ako se pojave kakve druge indicije protiv optužene. Među­
tim, dopušteno je nastaviti mučenje sljedećega dana.

Potom neka se objavi sljedeće: "Mi, gore spomenuti N. N., biskup
i N. N., sudac (ako je nazočan), odlučujemo da ti, N. N., toga i toga dana,
budeš iznova podvrgnuta mučenju, kako bi iz tvojih usta izašla istina."
I neka se sve to zabilježi u zapisnik postupka. A tijekom propisanog
razdoblja do nastavka mučenja, neka osobno ili posredstvom drugih če­
stitih ljudi, nastoji uvjeriti optuženu da prizna.

No, odbije li optužena priznati, ispitivanje se može nastaviti utvr­
đenog dana, pod manjim ili većim mukama, sukladno težini njezinih
zločina. Suci neka pri tome obraćaju pozornost na njezine riječi i
djela, na temelju kojih mogu saznati istinu, premda se te mjere opreza
ne mogu jednostavno naučiti, već one proizlaze iz iskustva u primjeni
u različitim slučajevima.

Ako ni nakon odgovarajućeg ispitivanja pod mučenjem, optužena
ne prizna svoje zločine, ne smije se podvrgnuti daljnjem mučenju, već
se mora otpustiti. Međutim, ukoliko prizna svoju krivnju i od Crkve
zatraži oprost, tada će se prema njoj postupati sukladno kanonu ad

abolendam, dakle, kao prema heretiku koji je priznao svoju krivnju,
ali se pokajao, te će joj se narediti da se javno pod prisegom odrekne
te hereze, i potom će se protiv nje izreći presuda, kao u slučaju onih koji
su osuđeni za herezu na temelju svoga priznanja. To ćemo objasniti u pi­
tanju gdje razmatramo osmu metodu izricanja presude, na koju se či­
tatelj ovdje upućuje.

S druge strane, prizna li optužena istinu, ali se ne pokaje, nego ustra­
je u svojoj herezi, ali nije povratnica, bit će, sukladno Kanonu, nakon
određenog razdoblja i upozorenja, osuđena kao heretik i izručena svje­
tovnom sudu, koji će joj izreći najtežu kaznu, kako ćemo pokazati u
pitanju gdje razmatramo desetu metodu. No, ako je optužena povratnica
u herezu, bit će osuđena na način opisan u istom pitanju, na koje se či­
tatelj upućuje.

Ovdje, međutim, valja osobito naglasiti da na isti, gore opisan na­
čin, treba postupati i u onim slučajevima kada ispitanik pod mučenjem
ne prizna nijednu točku optužbe, niti se protiv njega išta dokaže, a na
temelju čega bi mu se moglo narediti da se odrekne hereze ili da se osudi
za herezu. No, u drugim slučajevima, kada je optuženik obuzet herezom
ili postoje drugi posredni dokazi na osnovu kojih se može prisiliti na
abjuraciju ili teretiti lakom ili teškom sumnjom, u takvim se, dakle, slu­
čajevima optuženik ne smije podvrgnuti mučenju. Međutim, ako optu­
ženik poriče neke točke optužbe koje nisu dokazane, ali su dostatne da
opravdaju njegovo mučenje, i, nakon što nije pod mučenjem priznao te
točke optužbe, na temelju toga se ne može osloboditi sukladno prvom
načinu izricanja presude. Umjesto toga, postupak se mora nastaviti s
obzirom na ono što je protiv njega dokazano, te se optuženik mora javno
odreći hereze kao osoba osumnjičena za herezu ili obuzeta herezom,
kako već zahtijeva priroda postupka. I ako tada, nakon mučenja, prizna
sve ili neke točke optužbe protiv njega iznesene, bit će prinuđen na jav­
nu abjuraciju hereze, koja mu je dokazana, i s obzirom na obje te činje­
nice, protiv njega će se izreći presuda.

DVADESET TREĆE PITANJE

Četvrti način izricanja presude u slučaju optuženika

koji se tereti lakom sumnjom.

Č etvrti se način okončanja postupka, koji se vodi u ime vjere, pri­
mjenjuje kada se, nakon revnog razmatranja svih točaka postupka i
savjetovanje stručnih odvjetnika, ustanovi da se optužena tereti samo
lakom sumnjom za herezu. To je slučaj kada optužena nije obuzeta here­
zom, niti je osuđena na temelju svoga priznanja, činjeničnih dokaza ili
iskaza zakonitih svjedoka, te protiv nje ne postoje nikakve druge čvrste
ili teške indicije o herezi, već samo male i lake indicije koje su, prema
mišljenju suda, povod lake sumnje protiv nje. Takva će se optuženica
prisiliti na javno odricanje od hereze za koju je optužena. A, upadne li
ponovno u herezu, neće biti podvrgnuta kazni koja se izriče povratni­
cima u herezu, premda se mora mnogo strože kazniti nego što bi to bio
slučaj da se prethodno nije odrekla hereze (vidi Kanon c. accusatus).
U takvom se slučaju postupa na sljedeći način. Naime, ako se postupak
vodi pred javnošću, optužena će u crkvi javno prisegnuti sljedeće:

"Ja, N. N., iz te i te biskupije, građanka toga i toga grada ili mjesta,
nazočna na svome suđenju, prisežem pred tobom, gospodine biskupe
toga i toga grada, i na sveta Evanđelja preda mnom na koja polažem
svoju ruku, da svojim srcem vjerujem i ustima ispovijedam svetu kato­
ličku i apostolsku vjeru, u koju Sveta Rimska Crkva vjeruje, ispovijeda,
propovijeda i štuje. Nadalje prisežem da svojim srcem vjerujem i ustima
ispovijedam, da se Gospodin Isus Krist i svi sveci, gnušaju heretičke
opačine vještica, i da će svi koji ju slijede i uz nju pristaju, biti s đavlom
i njegovim anđelima, kažnjeni vječnim prokletstvom ne preobrate li se
i skrušenom pokorom pomire sa Svetom Crkvom. Stoga se odričem,
poričem i opovrgavam tu herezu za koju me vi, moj gospodine biskupe
i vaši službenici, sumnjičite: naime, da sam prijateljevala s vješticama,
da sam iz svoga neznanja branila njihove zablude, da sam prezirala nji­
hove inkvizitore i progonitelje, ili da nisam razotkrila njihove zločine.
Nadalje prisežem da nikada nisam vjerovala u gore spomenutu herezu
i da u nju ne vjerujem, i da nikada uz nju nisam pristajala i da uz nju ne
pristajem, i da nikada neću vjerovati, pristajati uz nju ili je propovijedati,
niti je imam nakanu propovijedati. I ako ću ikada biti kriva za neka od
gore spomenutih djela (koja Bog zabranjuje), dobrovoljno ću se pod-

vrgnuti kazni koju zakon utvrđuje protiv lažno zaprisegnutih; i voljna
sam prihvatiti svaku pokoru koju mi smatrate prikladnom nametnuti,
poradi ovih riječi ili djela za koje me sumnjičite; i prisežem da ću svim
silama nastojati izdržati pokoru u cijelosti, tako mi pomogao Bog i ova
sveta Evanđelja."

Navedena će se prisega izgovoriti pučkim jezikom, kako bi je svi mo­
gli razumjeti. Nakon toga će joj se sudac, ako je prisutan, ili njegov
zamjenik, obratiti jezikom puka na sljedeći način:

"Sine (ili kćeri) moja, nisi se nezasluženo odrekla sumnje, koju smo
prema tebi gajili, i očistila se gorespomenutom abjuracijom. Upozora­
vamo te da nakon ovoga ne padneš u herezu koje si se odrekla. Jer,
premda nećeš biti izručena svjetovnome sudu ako se pokaješ, jer si se
odrekla svoje hereze kao optužena pod lakom, a ne teškom sumnjom,
bit ćeš mnogo oštrije kažnjena nego što bi bila da nisi prisegnula, i
tada ćeš na sebe umjesto lake, navući tešku sumnju. A nakon što se
ovakvom prisegom odrekneš hereze, i nakon toga ponovno u nju upad-
neš, protiv tebe će biti izrečena kazna kakvu zaslužuju svi povratnici,
i bez milosti ćeš biti predana svjetovnome sudu da nad tobom izvrši
najstrožu kaznu."

No, odrekne li se optužena svoje hereze u tajnosti, u odajama bisku­
pa ili suca, što se čini kada se postupak ne vodi pred javnošću, prisegnut
će na isti način. Nakon toga će se donijeti sljedeća presuda:

"Mi, milošću Božjom biskup toga i toga grada, ili (ako je prisutan)
sudac na području pod vlašću toga i toga vladara, nakon podrobnog
razmatranja tijeka postupka koji smo vodili protiv tebe, N. N., pred nama
optužene za herezu, ustanovili smo da si počinila te i te zločine (ime­
nujući ih), koji te terete lakom sumnjom za herezu, na temelju čega
smo zaključili neophodnim zapovijediti ti, da se pod prisegom odrekneš
te hereze za koju si osumnjičena lakom sumnjom. Ali, radi toga nećeš
biti oslobođena bez kažnjavanja. I, kako bi u budućnosti bila opreznija,
nakon što smo zatražili savjet mnogih uglednih i stručnjaka i crkvenjaka,
te nakon što smo pomno ispitali i razmotrili čitav slučaj, imajući pred
očima Boga i neoborivu istinu svete katoličke vjere, te sveta Evanđe­
lja, kako bi naša presuda proizlašla od Boga i da naše oči vide samo
pravdu, predsjedavajući na ovome sudu, tebe N. N. ovdje prisutna,
osuđujemo, kažnjavamo i namećemo ti pokoru na sljedeći način. Naime,
da nakon današnjega dana, više nikada nećeš svjesno vjerovati, udru-

živati se, riječju braniti, čitati (ako si učena), ili itd. I neka se u zapisnik
zabilježi koja je sve djela počinila, a na temelju kojih se sumnjiči za
zločin hereze. Ova je presuda i pokora izrečena, itd.

Potom bilježnik mora zabilježiti u zapisnik postupka da je tu prise­
gu položio optuženik pod lakom, a ne teškom sumnjom za herezu, jer
bi u suprotnom to moglo za sobom povući veliku opasnost.

DVADESET ČETVRTO PITANJE
O petom načinu izricanja presude protiv optuženika

koji se tereti teškom sumnjom.

Peti način okončanja postupka u ime vjere, primjenjuje se kada se
nakon pomnog razmatranja tijeka postupka i savjetovanja stručnih
pravnika, ustanovi da se osoba optužena za herezu tereti teškom sum­
njom. To je slučaj kada optužena nije stvarno obuzeta herezom, niti je
osuđena na temelju svoga priznanja, činjeničnih dokaza ili iskaza za­
konitih svjedoka, već postoje druge snažne i dokazane indicije, koje je
terete teškom sumnjom za herezu.

U tom se slučaju postupak odvija na sljedeći način. Optuženoj se
nalaže da se pod prisegom odrekne hereze za koju se teško sumnjiči,
a ako nakon toga ponovno padne u herezu, bit će izručena svjetovnom
sudu da nad njom izvrši najtežu kaznu. Tu će prisegu dati javno ili u
tajnosti, ovisno o tome je li javno ili tajno osumnjičena, ili više-manje,
kako je opisano u slučaju optužene koja se tereti lakom sumnjom; i mora
se pod prisegom odreći te hereze.

Pripreme za tu abjuraciju se odvijaju na sljedeći način: U nedjelju,
koja je utvrđena kao dan polaganja prisege i saslušanja optužbe ili odre­
đivanja pokore, svećenik će održati javnu misu. Nakon toga će bilježnik
ili pisar javno nabrojati zločine za koje je optužena osuđena, kao i one
na temelju kojih se tereti teškom sumnjom za herezu.

Potom će se sudac ili njegov zamjenik osuđenoj obratiti sljedećim
riječima: "Čuj! Na temelju onoga što je pročitano, teškom te sumnjom
teretimo za zločin te hereze. Stoga ti se dolikuje očistiti se i odreći gore
spomenute hereze." Potom će se pred nju staviti knjiga Evanđelja na
koju će položiti ruku. Ako umije čitati, predat će joj se sljedeća pismena
prisega, koju će pročitati u prisutnosti čitave pastve.

No, ne umije li čitati, to će umjesto nje učiniti bilježnik, pri čemu će
optužena glasno na sljedeći način ponavljati svaku pročitanu rečenicu.

Bilježnik ili pisar će reći: "Ja, N. N., iz toga i toga mjesta i optužena,
ponovit ću za njim iste riječi, ali prostim jezikom", te tako do kraja
prisege, a prisegnut će na sljedeći način:

"Ja, N. N., iz toga i toga mjesta u toj i toj biskupiji, kojoj se ovdje
sudi u prisutnosti vas, štovane gospode, biskupa toga i toga grada, i su­
ca iz područja pod vlašću toga i toga gospodara, prisežem na ova sveta
Evanđelja koja su preda mnom izložena, i na koje polažem svoje ruke,
da u svome srcu vjerujem i svojim usnama ispovijedam onu svetu kato­
ličku i apostolsku vjeru, koju Sveta Rimska Crkva naučava, ispovijeda,
propovijeda i štuje. Nadalje prisežem da u svome srcu vjerujem i svojim
usnama ispovijedam, itd." Potom neka izgovori katolički članak vjere
protiv hereze za koju se teško sumnjiči.

Ako je, primjerice, riječ o herezi čarobnjaštva, neka kaže sljedeće:
"Prisežem da vjerujem da neće samo obični heretici i raskolnici biti
podvrgnuti mukama paklenog ognja, već da će tako biti kažnjeni pogla­
vito oni koji su zaraženi herezom vještica, koje pred vragom poriču onu
vjeru koju su primili svetim krštenjem pred krstionicom, i koji izvršavaju
besramne demonske opačine radi ostvarenja svojih opakih želja, nano-
seći najrazličitije štete ljudima, životinjama i plodovima zemlje. Na­
dalje se odričem, poričem i opovrgavam tu herezu ili nevjeru, koja po­
grešno i lažljivo podučava da na svijetu nema vještica, i da nitko ne smije
vjerovati da te nesreće mogu proizaći uz pomoć demona; jer takva se
nevjera, kako sada priznajem, izričito suprotstavlja odlukama naše Svete
Majke Crkve i svih katoličkih naučitelja, kao i carskim zakonima koji
određuju da sve vještice imaju biti spaljene.
Nadalje prisežem da nikada nisam čvrsto vjerovala u gore spome­
nutu herezu, kao što ni danas ne vjerujem i uz nju ne pristajem, niti sam
je propovijedala, niti je kanim propovijedati, niti ću je propovijedati.
Nadalje prisežem i obećavam da nikada neću učiniti ta i ta djela (ime­
nujući ih), radi kojih me teško sumnjičite za herezu. I ako nakon ovoga
(što Bog zabranjuje) učinim ijedno gore spomenuto djelo, voljna sam
podvrgnuti se kazni koju zakon propisuje za povratnike u herezu, i spre­
mna sam podvrgnuti se svakoj pokori koju mi odlučite nametnuti zbog
onih mojih djela i riječi, radi kojih me snažno sumnjičite za spomenu­
tu herezu. I prisežem i obećavam da ću tu pokoru svim silama nasto­
jati u cijelosti izdržati, neka mi pomogne Bog i ovo sveto Evanđelje."
Navedena će se prisega potom izreći prostim jezikom kako bi je mo­
gli razumjeti svi, osim ako je izrečena pred svećenstvom koje poznaje

latinski jezik. Na sličan će se način izreći i prisega u tajnosti, u biskup­
skoj palači ili odaji, kada se postupak ne vodi pred javnošću. Nakon toga
će biskup osuđenu upozoriti, kako je gore spomenuto, da ne padne po­
novno u herezu, jer će time na sebe navući kaznu propisanu za povratnike.
Bilježnik pritom mora izričito zabilježiti da je spomenutu prisegu dala
osoba teško osumnjičena za herezu, kako bi se poslije, ukoliko ponov­
no padne u herezu, mogla kazniti kako povratnici zaslužuju.

Nakon toga će se na sljedeći način izreći kazna ili pokora:
"Mi, N. N., biskup toga i toga grada i brat N. N. (ako je prisutan),
inkvizitor heretičke opačine u područjima pod vladavinom toga i toga
vladara, posebno izaslan apostolskom vlašću, ustanovili smo, na temelju
zakonito utvrđenog postupka, pozorno razmotrivši sve pojedine točke
toga postupka, da si ti, N. N., iz toga i toga mjesta u toj i toj biskupiji,
počinila ta i ta djela (imenujući ih), radi čega te opravdano teretimo
teškom sumnjom za tu herezu, i promišljeno potraživši savjet pravnih
stručnjaka, naredili smo ti da se tako osumnjičena, pod prisegom odrek-
neš te hereze. No, kako bi u budućnosti bila smotrenija, i da više nikada
ne bi naginjala takvim djelima, i da tvoji zločini ne ostanu nekažnjeni,
te da svojim primjerom odvraćaš druge grješnike, nakon savjetovanja
s mnogim istaknutim i učenim pravnicima i učiteljima ili naučiteljima
teološkog nauka, te imajući pred očima Boga i istinu katoličke i apo­
stolske vjere, kao i sveto Evanđelje, da naš sud potekne od lica Božjega
i da naše oči vide pravednost, sjedeći na sudištu kao suci, tebe N. N.,
ovdje prisutna pred nama, osuđujemo ili ti namećemo pokoru: naime, da
od sada pa nadalje, više nikada nećeš učiniti, reći ili propovijedati te i
te stvari." I neka se u zapisnik zabilježe sva djela na temelju kojih se
teško sumnjiči za gore spomenutu herezu, kao i neka druga djela radi
kojih bi, da ih počini, bila smatrana krivom za ponovno blago upadanje
u herezu. No, to valja učiniti kako zahtijeva priroda svakog pojedinog
slučaja. Primjerice, osuđenoj se može zapovjediti da više nikada hoti­
mice ne izvodi takva djela, i da ne prima one za koje je poznato da su
porekli vjeru, itd. Ova je presuda donesena, itd.
Međutim, vrijedi primijetiti da se osumnjičeni, koji nisu obuzeti he­
rezom, premda se terete teškom ili lakom sumnjom, ne smiju zatvoriti ili
osuditi na doživotnu kaznu zatvora. Jer, takva se kazna izriče pokajnici­
ma hereticima. Međutim, s obzirom na djela radi kojih su osumnjičeni,
može im se izreći kazna zatvora na određeno vrijeme, nakon čega će,
kako ćemo vidjeti, biti oslobođeni.

Osim toga, neće biti obilježeni ni znakom križa, jer to je biljeg poka-
janog heretika, a takvi nisu osuđeni, već samo osumnjičeni heretici, te
se stoga ne smiju na takav način obilježavati. Može im se, međutim,
zapovjediti da određenih svetih dana tijekom mise, stoje pred vratima
crkve ili pokraj oltara, noseći u ruci zapaljenu svijeću određene težine22
ili, pak, da hodočaste ili nešto slično, sukladno prirodi i zahtjevima slu­
čaja.

DVADESET PETO PITANJE

Šesta vrsta presude koja se izriče protiv optuženika

pod teškom sumnjom.

Šesti način okončanja postupka koji se vodi u ime vjere, primjenjuje
se kada se nakon pomnog razmatranja prirode postupka i savjeto­
vanja učenih pravnika, ustanovi da se optužena tereti teškom sumnjom
za herezu. To je slučaj kada optužena nije osuđena na herezu na
temelju svoga priznanja, činjeničnih dokaza ili iskaza zakonitih svje­
doka, ali postoje indicije, ne samo slabe ili jake, već veoma jake i snažne,
koje je terete teškom sumnjom za spomenutu herezu, te radi kojih se
ima osuditi kao teško osumnjičena za navedenu herezu.

Radi jasnijeg razumijevanja rečenog, navest ćemo primjer obične
hereze i hereze vještica. O običnoj je herezi riječ kada optuženi nije
zakonito osuđen na temelju svoga priznanja, itd., kako je gore opisano,
već na temelju nečega što je rekao ili učinio. Naprimjer, ako se optuženi
poziva na suđenje u postupku o stvari koja se ne tiče vjere, te mu je
izrečena kazna ekskomunikacije. Ustraje li u svojoj herezi godinu ili
više dana tijekom ekskomunikacije, teretit će se lakom sumnjom za he­
rezu, jer takvo je ponašanje uvijek povod nekog oblika sumnje za herezu.
No, bude li nakon toga pozvan na sud radi nekog vjerskog delikta, no
neposlušno se odbije pojaviti pred sudom, uslijed čega bude ekskomuni­
ciran, teretit će se teškom sumnjom za herezu, jer će prvotno laka su­
mnja prerasti u tešku. A ustraje li u toj herezi tijekom jednogodišnje

22) 'Određene težine.' Ta se težina pri izricanju presude točno naznačavala. Tako je 18. kolo­
voza 1634. u Loudunu, Urbainu Grandieru izrečena presuda koja mu je nalagala: "časno oka-
janje, tako da obrijane glave i s omčom oko vrata, te noseći u ruci zapaljenu baklju tešku dvije
funte (0.90 kg), stoji pred glavnim portalom crkve Sain-Pierre du Marche i crkve sv. Ursule
u tome gradu, te na koljenima moli Boga i kralja za oprost." Nakon toga je bio pogubljen.

ekskomunikacije, ta će snažna sumnja prerasti u tešku sumnju za he­
rezu, koja se ne može pobijati nikakvim dokazima. Tada će takva osoba
biti osuđena kao heretik, sukladno odredbi Kanona c. cum contuma-
cia, lib. 6.

Primjer teške sumnje za vještičju herezu bio bi u slučaju da optuženi
kaže ili učini nešto što je uobičajeno za vještice kada žele nekoga za­
čarati. Tri su razloga zbog kojih su vještice često prinuđene razotkriti
se prijetnjama, djelima, pogledom ili dodirom. Prije svega, time se njihovi
grijesi pred sucima uvećaju i jasnije manifestiraju. Drugo, to čine radi
lakšeg zavođenja prostih ljudi, a treće, da nanesu što veću uvredu Bogu,
koji će im u svome gnjevu dopustiti da ljudima nanose još veća zla.
Stoga se vještica mora teretiti teškom sumnjom kada nakon njezinih pri­
jetnji, poput: "Uskoro ćeš osjetiti...", neku osobu ili njezinu stoku po­
godi neka nesreća. Tada se ne smije smatrati samo lako osumnjičenom
za herezu, kao u slučaju optuženih koji su bliski s vješticama, ili onih
koji žele u nekome pobuditi neumjerenu ljubav. O tome vidi naprijed,
gdje raspravljamo o tri stupnja sumnje, lakoj, ozbiljnoj i teškoj.

Sada nam valja razmotriti kako sud postupa u takvom slučaju. Pri
suđenju osobi teško osumnjičenoj za običnu herezu, sud postupa na
sljedeći način. Premda osumnjičeni možda nije uistinu heretik, jer ne
gaji zabludu razumijevanja ili je možda ipak u takvoj zabludi, ali u njoj
ne ustraje svojom voljom, ipak se mora osuditi kao heretik i to zbog
teške sumnje, koja se ne može pobijati nikakvim dokazima.

Protiv takvog heretika se izriče presuda kojom se upozorava da će,
odbije li vratiti se vjeri i odreći se svoje hereze, te dati odgovarajuću
zadovoljštinu, biti izručen svjetovnom sudu na kažnjavanje. No, ako
je voljan ponovno prigrliti vjeru i odreći se hereze, bit će osuđen na ka­
znu doživotnog zatvora. Isto vrijedi i u slučaju optuženog pod teškom
sumnjom za vještičju herezu.

Međutim, premda se uglavnom na isti način postupa prema optuže­
nome pod teškom sumnjom za herezu, postoje neke razlike. Naime, u
slučaju da vještica ustraje u svom poricanju, ili tvrdi da te prijetnje nije
izrekla s navedenom nakanom, već srdito i na ženama svojstven način,
sudac je neće moći osnovano osuditi na kaznu spaljivanjem, unatoč po­
stojanju teške sumnje. Stoga je mora smjestiti u tamnicu i naložiti da
se provede istraga o tome, je li poznato da je takva djela činila i prije.
Ustanovi li se da jest, sudac mora ispitati je li bila oklevetana za tu

herezu, nakon čega može naložiti da se optužena, prije svega ostalog,
podvrgne ispitivanju pod mučenjem. Ustanovi li se tom prilikom da
optužena pokazuje znakove kakve hereze ili čarobnjačke šutnje, primje­
rice, ako ne može plakati ili je neosjetljiva na bol i nakon mučenja veo­
ma brzo iznova povrati snagu, sudac može poduzeti razne druge mjere
opreza, koje smo već objasnili prilikom raspravljanja o takvim sluča­
jevima.

Ukoliko sve navedene metode zakažu, sudac je ne smije odmah
osloboditi, ako je već prije činila slična djela, već je mora zatočiti u
bijednome zatvoru na godinu dana, gdje će biti podvrgnuta torturi, i to
dovoljno često, a osobito tijekom većih svetkovina. No, ako je optužena,
osim toga, ozloglašena, sudac može postupiti kao u slučaju obične he­
reze, na način koji smo prethodno opisali, te je osuditi na spaljivanje,
osobito ako je protiv nje svjedočio velik broj ljudi, i ako je često bila
viđena kako čini slična ili neka druga čarobnjačka djela. No, odluči li
sudac biti milosrdan, može joj naložiti kanonsko očišćenje, pri čemu će
optužena morati pribaviti dvadeset ili trideset jamaca, i upozorit će je
da će, zakaže li u tom očišćenju, biti osuđena na lomaču. Sudac, dakle,
može postupiti na sljedeći način.

Ukoliko se optužena očisti, sudac će joj zapovjediti da se pod pri­
segom odrekne hereze, pod prijetnjom kazne propisane za povratnike,
te će joj nametnuti stalnu pokoru, i to na sljedeći način. Pripreme za
abjuraciju odvijat će se na način, koji smo opisali pri objašnjavanju
četvrte i pete metode izricanja presude u postupku za vjerski delikt.

Valja imati na umu da pri svakom načinu izricanja presude, koje
ćemo u nastavku izložiti, sudac koji se odluči biti milosrdan, može
postupiti na gore opisan način. No, budući da svjetovni suci primjenjuju
svoje različite metode, koje su uglavnom veoma oštre, ali ne uvijek i
pravedne, oni nisu vezani nikakvim utvrđenim pravilom ili metodom
postupanja, za razliku od crkvenih sudaca koji mogu prihvatiti abjura­
ciju i nametnuti stalnu pokoru na sljedeći način:

"Ja, N. N., iz toga i toga mjesta u toj i toj biskupiji, ovdje prisutna
pred vama, mojim štovanim gospodinom biskupom toga i toga grada,
i sucima, polažem ruku na sveto Evanđelje koje je preda mnom izlože­
no, i prisežem da u svome srcu vjerujem i svojim ustima ispovijedam
svetu katoličku i apostolsku vjeru, koju Sveta Rimska Crkva ispovijeda,
vjeruje, propovijeda i naučava. Stoga se odričem svake hereze, i pori-