čem i opovrgavam sve koji se pobunjuju protiv Svete rimske i apostol
ske Crkve, kojoj god sljedbi pripadali i koju god zabludu gajili. Nada
lje prisežem i obećavam da više nikada neću učiniti, reći ili uzrokovati
ta i ta djela (imenujući ih) koja sam počinila i rekla, i radi kojih me, u
mojoj krivnji, ozbiljno sumnjičite za spomenutu herezu. Nadalje prise
žem i obećavam, da ću svim silama nastojati u cijelosti izvršiti svaku
pokoru koju mi nametnete radi spomenutih zločina, neka mi pomogne
Bog i sveto Evanđelje. I ako se (što Bog zabranjuje) nakon ovoga ne po
našam sukladno ovoj prisezi, sada i ovdje se obvezujem da ću trpjeti
sve i najteže kazne koje zaslužuju povratnici."
Nakon toga neka bilježnik zabilježi, da je navedenu prisegu položila
osoba teško osumnjičena za herezu, tako da bi joj se poslije, ustanovi
li se da je ponovno pala u herezu, moglo sukladno tomu suditi i izručiti
je svjetovnom sudu.
Potom će je biskup odriješiti kazne ekskomunikacije, koju je na
sebe navukla radi teške sumnje za herezu. Naime, kada heretik ponovno
prigrli vjeru i odrekne se svoje hereze, bit će nužno odriješen kazne
ekskomunikacije, koja se izriče nad svim hereticima. Dakle, nakon što
se optužena, koja je na sličan način osuđena za herezu, odrekne te he
reze, bit će oslobođena ekskomunikacije, a nakon odrješenja od te
kazne, izreći će joj se sljedeća presuda:
"Mi, N. N., biskup toga i toga grada, i (ako je prisutan) sudac u po
dručju pod vlašću toga i toga gospodara, ustanovili smo da si ti, N. N.,
iz toga i toga mjesta u toj i toj biskupiji, optužena pred nama za ta i ta
djela protiv vjere (imenujući ih), o kojima smo se obavijestili kako
pravda zahtijeva, pozornim razmatranjem prirode postupka i svega što
je učinjeno i rečeno u ovome slučaju, ustanovili smo da si počinila te i
te zločine (imenujući ih). S obzirom na to da te s pravom teretimo teškom
sumnjom za tu herezu (imenujući je), tako osumnjičenoj smo ti nalo
žili da se javno odrekneš svake hereze, na što nas obvezuju odredbe
Kanona. A budući da spomenute kanonske odredbe sve takve osuđuju
kao heretike, tebe, koja si poslušala mudriji savjet i vratila se pod okrilje
svete Majke Crkve i, kako smo rekli, odrekla se svake opake hereze,
odrješujemo kazne ekskomunikacije kojom si s pravom bila vezana jer
si prezrela Crkvu Božju. Ako se iskrena srca i prave vjere vratiš jedinstvu
Crkve, od ovoga ćemo te trenutka smatrati pokajnicom i primiti te na
trag u milosrdno njedro svete Crkve. No, budući da bi sablažnjivo bilo
slijepo progledati kroz tvoje zločine protiv Boga i zla koja si nanijela
ljudima i ostaviti ih nekažnjenima, jer mnogo je strašnija uvreda nane
sena Božanskom Veličanstvu nego li svjetovnom vladaru, te da tvoji zlo
čini ne potaknu druge grešnike na zlo, i da u budućnosti budeš smotre-
nija i manje sklona iznova počiniti gore spomenute zločine, kako bi
izbjegla strašnu kaznu na onome svijetu: Mi, gore spomenuti biskup i
sudac, utekavši se savjetu mudrih i učenih ljudi, sjedeći na sudištu kao
suci, imajući pred očima samo Boga i nepobitnu istinu svete vjere, i sveto
Evanđelje, kako bi naš sud potekao od lica Božjega i da naše oči vide
pravednost, tebe N. N., koja stojiš pred nama toga i toga dana i u toliko
i toliko sati, kako ti je prije određeno, osuđujemo na kaznu ili ti nameće
mo sljedeću pokoru. Prvo, preko odjeće koju nosiš na sebi, odjenut ćeš
sivo-plavu halju nalik redovničkom škapularu, bez kapuljače, na kojoj
su ušiveni križevi žute boje dugi tri i široki dva dlana, i to ćeš platno nosi
ti preko ostale odjeće toliko i toliko vremena (određujući razdoblje od
jednu ili dvije godine, ovisno o težini krivnje osuđenika). U spomenutoj
ćeš halji s križevima stajati toliko i toliko dugo ispred vrata te i te crkve,
ili tijekom četiri glavne svetkovine23 Presvete Djevice, ili u tim i tim gra
dovima pred vratima tih i tih crkava, i osuđujemo te kaznom doživotnog
zatvora ili zatvora u trajanju toliko i toliko godina. (Neka se to zabilježi
u zapisnik kako se čini najbolje u čast vjere i ovisno o većoj ili manjoj
krivnji i okorjelosti optužene.) Nadalje, uvjereni da tako propisuje kanon
ski zakon, zadržavamo sebi pravo ublažiti spomenutu pokoru, pove
ćati je, promijeniti ili ukloniti, u cijelosti ili dijelom, koliko nam se često
to čini umjesnim i pogodnim. Ova je presuda donesena, itd."
Presuda će biti izvršena neposredno nakon čitanja, te će se optuže
na odmah odjenuti u gore spomenutu tkaninu s križevima.
23) 'Četiri glavne svetkovine.' Vjerojatno je riječ o Navještenju, Pohođenju, Uznesenju i Ro
đenju naše Gospe. Možda se umjesto Pohođenja misli na Svijećnicu, koja je u srednjem
vijeku bila uobičajena svetkovina s osminom u mnogim biskupijama. Posljednji papa, Siksto
V, objavio je 1470. djelo o bezgrješnome začeću. Svojim je dekretom 28. veljače 1476., ute
meljio svetkovinu začeća Marijina za cjelokupnu Latinsku crkvu i davao indulgencije svima
koji sudjeluju u božanskoj službi te svetkovine.
DVADESET ŠESTO PITANJE
Metoda izricanja presude nad osumnjičenom i ozloglašenom.
Sedmi način okončanja postupka protiv vjerskog delikta, primjenjuje
se kada se, nakon pozornog razmatranja prirode postupka i savjeto
vanja pravnih stručnjaka, ustanovi da je osoba optužena za grijeh hereze
istodobno osumnjičena i ozloglašena za taj zločin. To je slučaj kada optu
žena nije zakonito osuđena na temelju svoga priznanja, činjeničnog
dokaza ili iskaza zakonitih svjedoka, već je javno oklevetana, a postoje
i druge indicije koje je terete lakom ili teškom sumnjom za herezu, kao
što je, primjerice, njezino često prijateljevanje s hereticima. Takva osoba
mora, radi svoje ozloglašenosti izvršiti kanonsko očišćenje, a radi sum
nje kojom se tereti, mora se pod prisegom odreći hereze.
U takvom se slučaju postupa na sljedeći način. Budući da je ta osoba
ozloglašena zbog hereze i, osim toga, na temelju nekih drugih naznaka
osumnjičena za herezu, prije svega će se javno očistiti na način, koji smo
objasnili raspravljajući o drugoj metodi izricanja presude. Neposredno
nakon toga očišćenja, odreći će se te hereze pod prisegom, kao osoba pro
tiv koje postoje i druge naznake pretpostavljene hereze, i to na sljedeći
način, imajući pred sobom knjigu Evanđelja:
"Ja, N. N., iz toga i toga mjesta u toj i toj biskupiji, osobno prisutna
pred vama moja gospodo, N. N., biskupe toga i toga grada i suče u podru
čju pod vlašću toga i toga princa, svojih ruku položenih na sveto Evan
đelje preda mnom, prisežem da svojim srcem vjerujem i svojim ustima
ispovijedam svetu apostolsku vjeru, u koju Rimska Crkva vjeruje, koju
ispovijeda, propovijeda i štuje. Nadalje se odričem, prezirem, poričem
i opovrgavam svaku herezu koja se pobunjuje protiv svete i apostolske
Crkve, svih sljedbi ili zabluda, itd., kao gore.
Nadalje prisežem i obećavam da više nikada neću učiniti, reći ili ra
diti ta i ta djela (imenujući ih), radi kojih me s pravom potkazuju da sam
ih počinila, i radi kojih me vi sumnjičite. Nadalje prisežem i obećavam
da ću svim silama nastojati što bolje i u cijelosti izvršiti svaku pokoru
koju mi nametnete, neka mi pomogne Bog i ovo sveto Evanđelje. A ako
od ovoga trenutka nadalje, učinim bilo što, što se protivi ovoj prisezi
i abjuraciji (a što Bog zabranjuje), ovdje se i sada dobrovoljno podvrga
vam i obvezujem na zakonsku kaznu za takva djela, bez obzira na ve
ličinu patnje, kada se dokaže da sam počinila ta i ta djela."
Valja, međutim, istaknuti da će se optuženi na gore spomenut način
odreći svih hereza općenito, ako se ustanovi da su indikacije protiv njega
toliko snažne da ga, bez obzira na gore spomenutu ozloglašenost, terete
snažnom sumnjom za herezu. A padne li iznova u neku herezu, trpjet
će kaznu kakvu zaslužuju povratnici. No, ako su indicije toliko slabe da
ga, čak i uz činjenicu ozloglašenosti, terete samo lakom sumnjom za
herezu, dovoljno je da se odrekne samo one hereze za koju se sumnjiči,
jer, padne li nakon toga u neku drugu herezu, neće biti podvrgnut povrat
ničkoj kazni. Međutim, čak i da ponovno padne u herezu koje se od
rekao, neće biti podložan spomenutoj kazni, premda će biti kažnjen mno
go strože nego da se prethodno nije odrekao te hereze.
Dvojbeno je, međutim, je li takav optuženik podložan kazni propisa
noj za povratnike, ako nakon tog kanonskog očišćenja ponovno padne
u istu herezu od koje se očistio. A čini se da jest, jer to proizlazi iz odre
daba kanonskoga zakona, c. excommunicamus i c. ad abolendam. Stoga
bilježnik mora osobito paziti da zabilježi, je li se optuženik odrekao he
reze kao lako ili teško osumnjičen za herezu, jer, kako smo često isticali,
velika je razlika između tih dviju vrsti sumnje. Nakon toga će se kazna
ili pokora izreći na sljedeći način:
"Mi, N. N., biskup toga i toga grada ili sudac u područjima pod
vlašću toga i toga vladara, revno imajući na umu da si ti, N. N., iz toga
i toga grada u toj i toj biskupiji, optužena pred nama za tu i tu herezu
(imenujući je), i u želji da zakonito istražimo jesi li pala u spomenutu
herezu, nakon ispitivanja svjedoka i nakon tvojega pozivanja i saslu
šanja pod prisegom, te svim prikladnim načinima kojima raspolažemo,
postupili smo kako se dostoji.
Nakon što smo razmotrili, pregledali i revno ispitali sve činjenice,
te nakon što smo raspravili o prirodi postupka, ispitali sve što je učinjeno
i rečeno, te se utekli savjetu i mudrom mišljenju mnogih učenih teologa
i pravnika, ustanovili smo da su te dobri i trezveni ljudi iz toga i toga mje
sta, javno potkazali (oklevetali) zbog spomenute hereze. Stoga smo te
obvezali, kako nam kanonski zakon nalaže, na kanonsko očišćenje kojim
si se preko svojih jamaca, pred nama javno očistila. Nadalje smo ustano
vili da si počinila ta i ta djela (imenujući ih), radi kojih te s pravom tere
timo teškom ili lakom sumnjom (pri čemu se mora točno naznačiti kak
vom sumnjom) za spomenutu herezu, i uslijed čega smo ti s pravom
zapovjedili da se pod prisegom odrekneš hereze kao tako i tako osum-
njičena (a ukoliko je takvu prisegu položila optužena koja se tereti
teškom sumnjom, neka kažu: 'svake hereze', a ako je lako osumnjičena,
'spomenute hereze').
No, budući da ne možemo i ne smijemo ni iz kojega razloga biti
snošljivi prema onome što si učinila, već nam pravda nalaže da se nad
time gnušamo, i kako bi u budućnosti bila mnogo smotrenija, te da tvoji
zločini ne ostanu nekažnjeni, ne bi li ostale ohrabrili da padnu u slične
grijehe, te da se ne prelazi olako preko uvreda nanesenih Stvoritelju,
stoga te mi, gore spomenuti biskup ili sudac, sjedeći na ovome sudištu,
imajući pred sobom sveto Evanđelje, kako bi naš sud potekao od lica
Božjega i da naše oči vide samo pravednost, protiv tebe, N. N., koja si
se tako očistila i odrekla hereze, koja stojiš pred nama na ovome mjestu
i u vrijeme koje smo ti odredili, izričemo kaznu ili pokoru na sljedeći
način, naime, da moraš... itd."
A ta se presuda mora izreći na način najpodesniji za čast vjere i istre-
bljenje heretičke opačine: tako da se osuđenoj zapovijedi da tijekom
određenih nedjelja i blagdana, tijekom održavanja svete mise, otkrivene
glave i bosih nogu, stoji pred vratima te i te crkve, noseći u ruci svijeću
određene težine; te da joj se naredi da svaki petak posti, i da tijekom
određenog razdoblja ne smije napustiti to mjesto, već da se pojavi pred
biskupom ili sucem određenih dana u tjednu; a može se izreći i neka druga
slična pokora sukladna prirodi i težini njezina grijeha, jer nemoguće je
u takvim stvarima povoditi se za nekim strogim pravilom. Ova je pre
suda donesena... itd. Presuda se mora izvršiti neposredno nakon izrica
nja, a može se poništiti, ublažiti ili izmijeniti, iziskuje li to stanje po
kajnika, i ako se time može ostvariti svrha, naime, njegovo ispravljanje
i poniženje. A biskup tim pravom zakonski raspolaže.
DVADESET SEDMO PITANJE
Metoda izricanja presude nad optuženikom koji je
priznao herezu, ali se nije pokajao.
O smi način okončanja postupka protiv vjerskog delikta, primjenjuje
se kada se nakon pozornog razmatranja prirode postupka i savjeto
vanja s pravnim stručnjacima, ustanovi da je osoba optužena za herezu
priznala svoju herezu, ali se nije pokajala, no nije ni stvarno ponovno
pala u herezu. To je slučaj kada je optuženi na sudu, pred biskupom i
inkvizitorom, pod prisegom priznao da je određeno razdoblje živio i
ustrajao u toj herezi za koju je optužen, ili nekoj drugoj, te da je u nju
vjerovao i slijedio je, no da se nakon uvjeravanja biskupa i drugih
osoba, želi vratiti pod okrilje Crkve, i odreći se te i svake druge hereze
i pružiti zahtijevanu zadovoljštinu; te se ustanovi da se prethodno nije
nikada pod prisegom odrekao neke druge hereze, ali da je sada voljan
i spreman to učiniti.
U takvom se slučaju postupa na sljedeći način. Naime, premda je
takva osoba dugo godina ustrajavala u spomenutoj, pa čak i nekim
drugim herezama, vjerovala u njih i propovijedala, te je u tu zabludu
povela i mnoge druge osobe; unatoč tomu, pristane li odreći se tih hereza
i pružiti zadovoljštinu koju će mu odrediti biskup i crkveni sudac, neće
biti izručen svjetovnom sudu na izvršenje najstrože kazne, niti će, ako je
riječ o svećeniku, biti svrgnut sa svoje dužnosti. Umjesto toga, prema ka
nonu adabolendam, bit će obuhvaćen milošću (pripušten milosti). Nakon
što se odrekne svoje prvotne hereze, bit će osuđen na kaznu doživotnog
zatvora (vidi Kanon excommunicamus, gdje se govori o spomenutom
odrješenju). Međutim, valja pozorno istražiti, nije li se optuženi lažno
pokajao kako bi bio primljen natrag u crkvenu zajednicu. Osim toga,
svjetovni sudac nije u cijelosti obvezan izreći gore spomenutu kaznu.
Optuženi će izreći prisegu na prije opisan način, uz sljedeću razliku.
Na određeni blagdan, svojim će riječima priznati svoje zločine pred
crkvenom zajednicom, i to na sljedeći način. Svećenik-pisar će ga upitati:
"Jesi li toliko i toliko godina ustrajao u vještičjoj herezi?" Na što će
on odgovoriti potvrdno, a potom će ga upitati: "Jesi li učinio to i to djelo
koje si priznao?", na što će optuženi opet odgovoriti potvrdno. I tako
dalje. Na kraju će dati prisegu klečeći na koljenima. Budući da je eksko
municiran, jer je osuđen kao heretik, nakon što na temelju te prisege,
bude vraćen pod okrilje Crkve, udijelit će mu se oprost, na način na koji
tu milost udjeljuju biskupi s apostolskom ovlašću za odrješenje od naj
teže ekskomunikacije. Neposredno nakon toga će se izreći sljedeća pre
suda:
"Mi, biskup toga i toga grada, ili sudac u područjima pod vlašću toga
i toga vladara, ustanovili smo da si ti, N. N., iz toga i toga grada u toj
i toj biskupiji, na temelju glasina i izvješća pouzdanih osoba, optužen
pred nama za grijeh hereze. I budući da si mnogo godina bio zaražen tom
herezom koja prijeti propasti tvoje duše, i jer je ova optužba protiv
tebe oštro ranila naša srca: mi, koji smo primili dužnost da sijemo svetu
katoličku vjeru u srcima ljudi i da iz njihovih duša otklonimo svaku
herezu, u nastojanju da se što bolje obavijestimo o istinitosti izviješća
koje je do nas stiglo, kako bismo, ukoliko je istinito, na njega odgovorili
korisnim i prikladnim sredstvom i postupili na najbolji način koji nam
stoji na raspolaganju, saslušavanjem svjedoka i tvojim ispitivanjem pod
prisegom, o djelima za koja si optužen, čineći sve općenito i pojedinačno
što od nas zahtijeva pravda i odredbe Kanona, a u želji da tvoj slučaj
dovedemo do prikladnoga završetka, te da dobijemo jasan uvid u prvo
bitno stanje tvoje duše, da ustanovimo jesi li hodao u mraku ili pod
svjetlom i jesi li ili nisi pao u grijeh hereze; nakon tako provedenog po
stupka, pozvali smo učene teologe i stručnjake za kanonsko i svjetovno
pravo, znajući da je, sukladno kanonskim odredbama, razborit sud onaj
koji je potvrđen mišljenjem većine; i nakon što smo se o svim pojedino
stima savjetovali sa spomenutim učenim ljudima, te revno i pozorno
razmotrili sve okolnosti postupka, na temelju tvojega priznanja koje si
dao pod prisegom pred nama na sudu, osuđujemo te zbog mnogih vje-
štičjih grijeha. (Koja se na ovome mjestu moraju izričito opisati.)
Ali, budući da Gospodin u Svojoj bezgraničnoj milosti, katkad
dopušta ljudima da padaju u hereze i zablude, ne samo kako bi se oni
mudri katolici mogli poučiti svetim sudovima, već i da oni koji su pali
u grijeh budu nakon toga skrušeni i da izvršavaju djela pokore: nakon
što smo, dakle, pozorno razmotrili okolnosti ovoga istog postupka, us
tanovili smo, nakon učestalih promišljanja i savjetovanja s drugim česti
tim ljudima, da si se zdravog razuma vratio u zajednicu i pod okrilje svete
Majke Crkve, nakon što si prezreo spomenute zablude i hereze i priznao
nepobitnu istinu svete katoličke vjere, koja ti leži duboko u srcu. Stoga
smo ti, slijedeći stope onoga Koji nikome ne želi uništenje, naredili tu
prisegu i javno odricanje od spomenute i svih drugih hereza. A nakon
što si to učinio, odrješujemo te kazne najteže ekskomunikacije, koja ti
je bila nametnuta jer si upao u herezu, i pomirujući te sa svetom Majkom
Crkvom, vraćamo te sakramentima Crkve, pod uvjetom da ćeš se is
krenoga srca i nehimbene vjere, vratiti u zajednicu Crkve, kako vjeruje
mo i nadamo se da si učinio.
No, kako bi sablažnjivo bilo osvetiti povrede nanesene svjetovnim
gospodarima, a previdjeti uvrede nanesene Bogu, Stvoritelju nebesa, jer
mnogo je veći grijeh uvreda Vječnog, negoli svjetovnog Veličanstva,
te kako bi Bog koji je milosrdan prema grješnicima, bio milosrdan i
prema tebi, te da tvoji grijesi ne ostanu nekažnjeni, i kako bi u budućno
sti bio mnogo smotreniji i manje sklon činjenju spomenutih i drugih
zločina: Mi, spomenuti biskup i sudac, ili suci, u ime vjere sjedeći na
sudištu, itd., kao gore.... da odjeneš sivo-plavu halju, itd. Nadalje, osu
đujemo te na kaznu doživotnog zatvora, u kojemu ćeš biti držan na kruhu
i vodi24; zadržavajući pravo da ublažimo, uvećamo, izmijenimo ili opro
stimo, u cijelosti ili dijelom, spomenutu kaznu ako i kada nam se to učini
ispravnim. Ova je presuda donesena, itd."
Nakon toga će sudac iznijeti svaku točku presude pojedinačno, na
sljedeći ili sličan način:
"Sine moj, tvoja se kazna ili pokora sastoji u tome da ćeš nositi ovaj
križ tijekom čitavoga svog života, da ćeš, noseći ga, stajati pred oltarom
ili vratima te i te crkve, i da ćeš biti doživotno zatvoren u tamnici na
suhom kruhu i vodi. Ali, sine moj, smatraš li tu kaznu suviše okrutnom,
uvjeravam te da ćeš zaslužiti našu milost ako je strpljivo podnosiš,
stoga ne dvoji i ne očajavaj, već gaji snažnu nadu."
Ta će se presuda izvršiti neposredno nakon izricanja, tako što će se
osuđenik odjenuti u spomenutu tkaninu i postaviti na najviše stube ispred
oltara, okružen službenicima svjetovnoga suda, kako bi ga mogli vidjeti
svi koji izlaze iz crkve. Potom će ga, u vrijeme večere, službenici suda
odvesti u tamnicu, gdje će se izvršiti ostatak presude. Nakon što osuđe
nika izvedu kroz vrata crkve, crkveni sudac više neće imati nikakve veze
s njegovim slučajem. Ako se svjetovni sudac zadovolji takvom presudom,
dobro, ako ne, neka poslije postupi prema svome nahođenju.
DVADESET OSMO PITANJE
Metoda izricanja presude nad optuženikom koji je priznao
herezu, ali je ponovno u nju upao, premda se sada pokajao.
Deveti način okončanja postupka u ime vjere, primjenjuje se kada
se nakon pozornog razmatranja okolnosti postupka, i savjetovanja s
razboritim i učenim ljudima, ustanovi da je optužena osoba priznala
svoju herezu i pokajala se, ali je u nju iznova upala. To je slučaj kada
24) 'Kruhu i vodi.' Treća knjiga o Kraljevima (A.V., Prva knjiga o Kraljevima), xxii, 27:
"Bacite ovoga u tamnicu i držite ga na suhu kruhu i vodi dok se sretno ne vratim."
optužena na sudu pod prisegom, pred biskupom ili sucima, prizna da
se nekada prije odrekla svake hereze, što je zakonito dokazano, te da
je poslije upala u takvu i takvu herezu ili zabludu; ili da se odrekla neke
konkretne hereze, primjerice vještičje, u koju je potom iznova upala; no,
nakon što je poslušala mudar savjet i pokajala se, sada vjeruje u kato
ličku vjeru i vratila se zajednici Crkve. Takvoj optuženici se ne smiju,
na njezinu skrušenu molbu, odbiti sakramenti pokore i pričesti. Međutim,
bez obzira na pokajanje, bit će smatrana povratnicom u herezu i izru
čena svjetovnom sudu na izvršenje najteže kazne. No, ističe se da se
to odnosi samo na optuženu, koja se pod prisegom odrekla hereze kao
osoba očito obuzeta herezom, ili pod teškom sumnjom za herezu, a ne
kao osoba koja se tereti lakom sumnjom za herezu.
U takvom se slučaju postupa na sljedeći način. Kada se nakon revnog
i podrobnog, te, ako je potrebno, ponovljenog istraživanja od strane
učenih osoba, ustanovi da je spomenuta zatvorenica stvarno i hotimi
čno ponovno upala u herezu, biskup ili sudac će na mjesto na kojemu
je spomenuta pritvorena, poslati dva ili tri čestita i gorljiva vjernika ili
svećenika, u koje zatvorenica ima povjerenja. Oni će je u odgovarajuće
vrijeme posjetiti, i umilnim joj riječima govoriti o prezrenosti ovoga
svijeta i jadima ovoga života, te o blaženstvima i slavi raja. Potom će
je u ime biskupa ili suca upozoriti da neće izbjeći vremenitu smrt, pora
di čega mora misliti na spas svoje duše, i pripremiti se da prizna svoje
grijehe i primi sakrament pričesti. Te će je osobe često posjećivati, uvje
ravajući je na pokajanje i strpljenje, svim je svojim silama osnažujući
u katoličkoj vjeri, i revno će je nastojati potaknuti na priznanje, kako
bi na svoju skrušenu molbu mogla primiti sakrament pričesti. Jer, spo
menuti se sakramenti ne smiju odbiti takvim zločincima.
Nakon dva ili tri dana od primanja spomenutih sakramenata, a tije
kom kojih su je spomenute osobe osnaživale u katoličkoj vjeri i uvjerile
u pokajanje, biskup ili sudac toga mjesta će izvijestiti kraljeva pred
stavnika u tome mjestu, ili službenike svjetovnoga suda, da toga i toga
dana u toliko i toliko sati (ali ne na svetkovinu), dođe sa svojom pratnjom
na taj i taj trg ili mjesto (koje se mora nalaziti izvan crkve) kako bi mu
biskup ili sudac izručio povratnika u herezu.
A ujutro utvrđenoga ili prethodnoga dana, javno će se obznaniti u
gradu ili mjestu u onim gradovima ili selima gdje se takve javne obavi
jesti obično proglašavaju, da će se toga i toga dana u toliko i toliko sati,
na tome i tome mjestu, održati misa za obranu vjere, te da će biskup i
drugi suci osuditi određenu osobu, koja je ponovno upala u grijeh he
reze, izručujući je svjetovnoj pravdi.
Međutim, ovdje valja istaknuti, da će osuđeniku koji je ponovno upao
u herezu, ukoliko je pripadnik nekog svetog reda, svećenik ili redov
nik bilo kojeg reda, prije izručenja svjetovnom sudu biti oduzeta služba,
i lišit će se svih privilegija i časti svoga crkvenog reda. Nakon što
bude tako uklonjen iz svih crkvenih službi, bit će izručen vlasti svje
tovnog suda da nad njim izvrši zasluženu kaznu.
Dakle, nakon što se takav osuđenik liši svih časti svoje službe i izruči
svjetovnom sudu, biskup će pozvati sve prelate i crkvenjake u svojoj
biskupiji. Naime, samo u tom slučaju biskup može, zajedno s drugim
prelatima i pobožnim i učenim ljudima svoje biskupije, lišiti službe
onoga koji je primio sveti red, prije nego li bude izručen svjetovnom
sudu, ili doživotno utamničen radi grijeha hereze.
Na dan utvrđen za lišavanje službe povratnika u herezu, i njegovo
izručenje svjetovnome sudu, ako je optuženi svećenik ili svjetovnjak
(laik), kada će odslušati konačnu presudu koja mu je izrečena, na ne
kom trgu ili otvorenome mjestu izvan crkve će se okupiti ljudi, a inkvi
zitor će održati propovijed. Zatvorenik će pri tome stajati na visokome
mjestu među predstavnicima svjetovne vlasti. A ako je zatvorenik sve
ćenik koji se treba lišiti časti, biskup će biti odjeven u svoje pontifi-
kalno odijelo, kao i ostali prelati njegove biskupije u svojim službe
nim odorama, isto tako i zatvorenik. Potom će ga biskup lišiti njegovih
časti, počevši od najviših, pa sve do najnižih. I kao što biskup prilikom
dodjeljivanja duhovnih staleža (svetih redova) izgovara propisane riječi,
prilikom lišavanja časti zatvorenika, s njega će skinuti misnicu i stolu,
kao i ostale dijelove crkvenog ruha, izgovarajući te riječi s posve suprot
nim značenjem.
Nakon takvog lišavanja časti, postupak se mora nastaviti na zakonit
i uvriježen način, te će se pozvati bilježnik, svećenik ili pisar da pročita
presudu i to na sljedeći način, ovisno o tome je li osuđenik laik ili suspen
dirani svećenik:
"Mi, N. N., milošću Božjom biskup toga i toga grada, i sudac na
područjima pod vlašću toga i toga vladara, zakonito smo ustanovili da
si ti, N. N., iz toga i toga mjesta u toj i toj biskupiji, pred nama (ili pred
tim i tim biskupima i sucima) optužen za tu i tu herezu ili hereze (ime
nujući ih), radi koje si zakonito osuđen na temelju svoga vlastitoga pri
znanja i iskaza svjedoka, i da si toliko dugo ustrajao u tim herezama,
no da si poslije, poslušavši mudar savjet, porekao i odrekao se tih he
reza na način kako ti je naredila Crkva, a na temelju čega su te spome
nuti biskup i inkvizitor, vjerujući da si se uistinu vratio pod okrilje svete
crkve Božje, odriješili kazne ekskomunikacije kojom si bio vezan,
nametnuvši ti korisnu pokoru ako se iskrena srca i prave vjere vratiš
jedinstvu svete Crkve. No, ako nakon svega gore rečenoga i nakon
proteka toliko i toliko godina, iznova budeš pred nama optužen i upad-
neš li opet u te i te hereze kojih si se odrekao (imenujući ih), i premda
ćemo s velikom tugom primiti takvo saznanje o tebi, pravda će nas ob
vezati da istražimo tu stvar, ispitamo svjedoke i pozovemo te i sasluša
mo pod prisegom, postupajući na način na koji nas obvezuju odredbe
Kanona.
A budući da nam je bila namjera okončati ovaj slučaj bez ikakvih
dvojbi, okupili smo učene teologe i stručnjake za kanonski i svjetovni
zakon, s kojima smo se savjetovali i podrobno razmotrili sve što je
učinjeno, rečeno i viđeno u postupku, te smo revno raspravili svaku
okolnost, procjenjujući ih svejednako kako nam dostoji. I na temelju
zakonitog iskaza svjedoka, kao i tvoga priznanja danoga na sudu,
ustanovili smo da si upao/la u hereze kojih si se odrekao/la. Jer sma
tramo da si rekao/la ili učinio/la to i to (imenujući sva djela pojedi
načno), poradi čega smo te, nakon savjetovanja s gore spomenutim
učenim ljudima, presudili i sada presuđujemo da si povratnik/ca u he
rezu, u skladu s odredbama Kanona, na koje se s tugom i žalošću pozi
vamo.
No, budući da je do nas i mnogih čestitih katolika, stigla vijest da
si se, nadahnuta božanskom milošću, ponovno vratila pod okrilje Crkve
i istini vjere, prezirući gore spomenute zablude i hereze, i da iskreno
vjeruješ i ispovijedaš pravu katoličku vjeru, dopustili smo ti, na tvoju
skrušenu molbu, da primiš crkvene sakramente pokore i svete pričesti.
Ali, kako Crkva Božja za tebe više ništa ne može učiniti, jer je,
učinivši što smo spomenuli, prema tebi bila milosrdna, a ti si tu milost
zlouporabila tako što si iznova upala u hereze kojih si se odrekla: stoga
Mi, spomenuti biskup i sudac, sjedeći na sudištu i presuđujući, imajući
pred sobom sveto Evanđelje, kako bi naš sud potekao od lica Božjega,
i kako bi naše oči vidjele samo pravednost i nepobitnu istinu svete vjere,
te radi istrebljenja heretičke opačine, protiv tebe, N. N., na ovome mje
stu, dana i sata koji smo odredili za izricanje konačne presude, u pre
sudi objavljujemo da si uistinu ponovno pala u grijeh hereze, premda
si se pokajala. I kao takvu povratnicu u herezu, izgonimo te iz ovoga na
šeg crkvenog suda i izručujemo svjetovnoj vlasti. Ali, iskreno se mo
limo da spomenuti svjetovni sud milosrdno ublaži svoju kaznu, kako
bi se izbjeglo prolijevanje krvi ili smrt."
Nakon toga će se biskup i njegovi pomoćnici povući, a postupak će
nastaviti svjetovni sud.
Valja istaknuti da, premda biskup i inkvizitor trebaju osobno, kao i
posredstvom drugih osoba, revno i svim silama nastojati uvjeriti zatvo
renika da se pokaje i vrati katoličkoj vjeri, nakon što se zatvorenik po
kaje i vijeće odluči da je, premda pokajnik, ipak okorjeli povratnik u
herezu, izručit će ga svjetovnom sudu, pri čemu ga ne smiju izvijestiti o
toj presudi i kazni. Jer, zatvorenik uzmiče od straha pred licem svoga
suca, čije će ga riječi prije uvjeriti da ostane ne-pokajnik, nego da se po
kaje. Stoga se od toga trenutka, kao i prije ili nakon izricanja presude,
gore spomenuti ne smiju pred zatvorenikom pojavljivati, ne bi li ga uz
nemirili, što se prilikom izricanja takvih smrtnih kazni treba oprezno
izbjegavati. Umjesto toga, kako smo prije ukazali, neka mu pošalju neke
čestite ljude, osobito redovnike ili svećenike, u koje ima povjerenja, i
koji će ga izvijestiti o presudi koja će mu biti izrečena, i o kazni smrti
koja ga iščekuje, i osnaživati ga u vjeri pozivajući ga na pokajanje.
Neka ga te osobe posjete i nakon izricanja presude da mu pruže utjehu i
molitvu, ne napuštajući ga sve dok svoju dušu ne preda Stvoritelju.
Stoga moraju veoma oprezno izbjegavati da učine ili kažu nešto, iz
čega bi zatvorenik mogao naslutiti svoju smrt, ili se postaviti u neprimje
ren položaj. A budući da su na sebe preuzeli obvezu skrbi o njegovoj
duši, neka s njime podijele i njegovu kaznu i krivnju.
Valja također istaknuti da se takva presuda, kojom se osuđenik izru
čuje svjetovnom sudu, ne smije izreći na blagdan ili kakvu svetkovinu,
niti u crkvi, već vani na nekom otvorenome mjestu. A to stoga što ta
presuda vodi u smrt, i mnogo je primjerenije obznaniti je običnoga dana
i izvan crkve, jer su svetkovine i crkva posvećeni Bogu.
DVADESET DEVETO PITANJE
Metoda izricanja presude nad optuženikom koji je priznao
herezu, ali je nepokajnik, premda nije povratnik u herezu.
Deseti način okončanja postupka, koji se vodi u ime vjere, primje
njuje se kada se nakon pozornog razmatranja svih okolnosti slu
čaja i savjetovanja s pravnim stručnjacima, ustanovi da je osoba optu
žena za herezu priznala svoju herezu, ali se nije pokajala, premda nije
ponovno upala u herezu. Takvi su slučajevi veoma rijetki, premda smo
se u našoj inkvizitorskoj službi s njima susreli. Stoga u takvom slučaju,
biskup i sudac ne smiju ishitreno izreći presudu nad zatvorenikom, već
ga moraju držati u tamnici pod stražom i u okovima, te ga navoditi na
obraćenje, čak i tijekom nekoliko mjeseci, upozoravajući ga da će, us
traje li u svom nepokajanju, trpjeti prokletstvo svoga tijela i duše.
No, ne uspiju li ga ni utjehom, ni mučenjem, prijetnjama ni uvjera
vanjima, nagovoriti da se odrekne svojih zabluda, a propisano razdoblje
oproštaje isteklo, biskup i sudac će se pripremiti da ga izruče ili prepuste
svjetovnom sudu. Potom će izvijestiti glasnika ili kraljeva predstavnika
ili svjetovne vlasti, da toga i toga dana, ne na blagdan, i u toliko i toliko
sati, dođu sa svojom pratnjom na to i to mjesto izvan crkve, gdje će im
nepokajani heretik biti predan. Osim toga, izdat će javno priopćenje na
uobičajenim mjestima, da će toga i toga dana u toliko i toliko sati na gore
spomenutome mjestu, biti održana propovijed za obranu vjere, te da će
izručiti heretika svjetovnoj pravdi, te da tome trebaju biti nazočni svi mje
štani, pri čemu će im se udjeljivati uobičajene indulgencije (oprosti
grijeha).
Nakon toga će se zatvorenik izručiti svjetovnome sudu na sljedeći
način. Prije toga, međutim, neka ga se često opominje da se odrekne svo
je hereze i pokaje. Ako i nakon toga odbije to učiniti, izreći će se presuda.
"Mi, N. N., milošću Božjom biskup toga i toga grada, ili sudac u
područjima pod vlašću toga i toga vladara, utvrdivši da si ti, N. N., iz
toga i toga mjesta u toj i toj biskupiji, bila pred nama optužena za he
rezu na temelju glasina i izvješća pouzdanih osoba (imenujući ih), te
da si mnogo godina ustrajala u tim herezama, čime si nanijela veliku štetu
svojoj besmrtnoj duši; i budući da smo se mi, koji imamo dužnost is
korijeniti heretičku opačinu, željeli bolje obavijestiti o toj stvari, i utvr
diti jesi li hodala u tami ili na svjetlu, pozorno istražili spomenutu
optužbu, pozvavši te na obvezno saslušanje, ustanovili smo da si uistinu
zaražena spomenutom herezom.
Ali, kako najusrdnije želimo sijati svetu katoličku vjeru u srcima
našega naroda i iskorijeniti pošast hereze, poslužili smo se različitim
prikladnim načinima, osobno i posredstvom drugih, da te uvjerimo da
se odrekneš svojih spomenutih zabluda i hereza koje si zagovarala, pa
čak i sada drsko i tvrdoglavo zagovaraš. No, kako neprijatelj ljudskoga
roda obitava u tvome srcu, obuzimajući te i zaplićući u spomenute za
blude, i jer si odbila i još uvijek odbijaš odreći se spomenutih hereza,
odabirući smrt svoje duše u paklu i svoga tijela na ovome svijetu, umje
sto odricanja od spomenutih hereza i povratka pod okrilje Crkve te očiš
ćenja svoje duše, i budući da si odlučila ustrajati u svome grijehu: i bu
dući da si vezana okovima izopćenja iz svete Crkve, i s pravom si istje
rana iz Gospodinova stada i lišena svih crkvenih blagodati, Crkva za
tebe više ništa ne može učiniti, jer je učinila sve što je bilo u njezinoj
moći. Mi, spomenuti biskup i suci u ime vjere, sjedeći na sudištu i presu
đujući, imajući pred sobom sveto Evanđelje, kako bi naš sud potekao
od lica Božjega, i da naše oči vide samo pravednost, i imajući pred svojim
očima samo Boga i istinu svete vjere, kao i uništenje heretičke opačine,
ovoga dana i ovoga sata i na ovome mjestu, koji smo utvrdili za izri
canje konačne presude protiv tebe, presuđujemo da si uistinu nepokaj-
nik heretik i da se kao takva imaš izručiti i prepustiti svjetovnome sudu.
Ovom te presudom, kao nepokajanog heretika izgonimo iz našeg crkve
nog suda, i izručujemo te i prepuštamo svjetovnome sudu, moleći se
da spomenuti sud bude milosrdan u svojoj osudi pri izricanju kazne
smrti. Ova je presuda donesena, itd."
TRIDESETO PITANJE
O optuženome koji je priznao herezu, ali je povratnik
i nepokajani heretik.
Jedanaesti način zaključivanja i okončanja postupka koji se vodi u ime
vjere, primjenjuje se kada se nakon pomne rasprave o okolnostima
postupka, uz savjetovanje učenih i stručnih ljudi, ustanovi da je optuže
ni priznao svoju herezu i da je nepokajan, te da je ponovno upao u he
rezu. To je slučaj kada optužena svojim ustima prizna na sudu, da vjeruje
i da propovijeda takvu i takvu herezu. U takvom se slučaju postupa na
prethodno opisan način, a budući da je optužena očigledno heretik,
presuda će biti izrečena u prisutnosti biskupa i sudaca, i to na sljedeći
način:
"Mi, N. N., milošću Božjom biskup toga i toga grada, ili sudac u
području pod vlašću toga i toga vladara, utvrdivši da si ti, N. N. iz toga
i toga mjesta u toj i toj biskupiji, prethodno optužena pred nama (ili
pred tim i tim osobama, našim prethodnicima), i da si bila zakonito
osuđena za taj zločin na temelju svoga priznanja i svjedočanstva čestitih
ljudi, i da si na tome grijehu tvrdokorno ustrajala tijekom toliko i toliko
godina, no da si se poslije, poslušavši bolji savjet, javno odrekla tih
hereza na tome i tome mjestu, i u obliku koji propisuje Crkva, na temelju
čega su ti spomenuti biskup i sudac, vjerujući da si se uistinu odrekla
spomenutih zabluda i u katoličkoj vjeri vratila pod okrilje Crkve, dali
blagoslov odrješenja, oslobodivši te kazne ekskomunikacije kojom si
prvotno bila vezana i, odredivši ti korisnu pokoru ako iskrenoga srca
i prave vjere ostaneš obraćena u jedinstvu svete Crkve, milosrdno te pri
mili natrag. Jer sveta Crkva Božja ne zatvara svoja vrata pred onima
koji se vraćaju u njezino krilo.
Ali, nakon svega gore rečenoga, na našu si veliku žalost, optužena
pred nama da si ponovno upala u one proklete hereze, kojih si se pre
thodno pod prisegom javno odrekla. Da, učinila si to i to djelo (imenu
jući ih) protivno spomenutoj abjuraciji, i time si nanijela veliku štetu
svojoj duši. I premda nam te stvari koje o tebi čujemo, ranjavaju srce,
pravda nam nalaže da te stvari istražimo, da ispitamo svjedoke i da tebe
pozovemo radi saslušanja pod prisegom, kako nam dostoji i da o svakoj
točki postupimo kako nam to nalažu odredbe Kanona. A budući da nam
je nakana bila da ovaj slučaj okončamo ne ostavljajući nikakve dvojbe,
sazvali smo vijeće učenih teologa i stručnjaka za kanonske i svjetovne
zakone.
I nakon što smo pribavili razborit sud spomenutih učenih ljudi o
svakoj pojedinoj točki, koja je u ovom postupku rečena i učinjena, i na
kon ponovljenog ispitivanja čitavoga postupka, i podrobne i revne raspra
ve o svim okolnostima, kako zahtijeva pravo i pravda, utvrdili smo da
si zakonito osuđena na temelju dokaza pouzdanih svjedoka i tvoga
ponovljenoga priznanja, da si upala i iznova upala u hereze kojih si se
odrekla. Utvrdili smo da si rekla ili učinila te i te stvari (imenujući ih),
radi čega te s pravom, i na temelju mišljenja spomenutih učenih ljudi,
te na to prinuđeni tvojim prijestupima i odredbama Kanona, osuđuje
mo kao povratnicu u herezu. A da to objavljujemo s tugom, zna Onaj
pred kojim se ništa ne može skriti i koji vidi tajne svih srca. A usrdno
smo željeli i još uvijek želimo, odvesti te natrag u zajednicu svete Crkve
i istjerati iz tvoga srca spomenutu gnusnu herezu, kako bi spasila svoju
dušu i izbjegla uništenje svoga tijela i duše u paklu, i svim smo te svojim
naporima i različitim prikladnim sredstvima, nastojali obratiti na spase
nje. Ali, ti si se predala svome grijehu, i dopustila da te zao duh odvede
i zavede, te si odabrala strašne i vječne muke u paklu i smrt svoga vre
menitog tijela u vatri, umjesto da si poslušala bolje savjete i odrekla
se svojih mrskih i pogubnih zabluda, odbivši se vratiti u milosrdna nje
dra naše svete Majke Crkve.
I budući da Crkva Božja za tebe više ništa ne može učiniti, jer je uči
nila sve što je mogla da te obrati: Mi, biskup i suci, imenovani da pre
suđujemo u ovoj stvari u ime vjere, sjedeći na sudištu i imajući pred
sobom sveto Evanđelje, kako bi naš sud potekao od lica Božjeg, i da naše
oči vide samo pravednost, i imajući pred svojim očima samo Boga i slavu
svete katoličke vjere, ovoga dana i ovoga sata koji smo ti odredili za
saslušanje konačne presude koja će protiv tebe biti izrečena, protiv tebe,
N. N., ovdje pred nama prisutne, izričemo presudu i osuđujemo te kao
pravo nepokajanog i okorjelog (povratničkog) heretika, i kao takva bit
ćeš izručena ili prepuštena svjetovnoj pravdi. Ovom konačnom presudom
te izgonimo kao pravog nepokajanog i okorjelog heretika, iz našega
crkvenog suda i izručujemo te i prepuštamo vlasti svjetovnoga suda,
moleći se da spomenuti sud bude milosrdan u svojoj osudi protiv tebe
u izricanju smrtne kazne. Ova je presuda donesena, itd."
TRIDESET PRVO PITANJE
O uhićenoj i osuđenoj osobi koja sve poriče
Dvanaesti način zaključivanja i okončanja postupka, koji se vodi u
ime vjere, primjenjuje se kada se nakon podrobnog razmatranja
prirode postupka, uz savjetovanje pravnih stručnjaka, ustanovi da je
osoba optužena za herezu na temelju činjeničnih dokaza ili iskaza za
konitih svjedoka, ali ne na temelju svoga priznanja. Drugim riječima,
takav optuženik može biti osuđen na temelju činjeničnih dokaza, jer je
javno propovijedao herezu; ili na temelju iskaza svjedoka koje optu-
ženi ne može zakonito pobijati. No, tako uhićena i osuđena osoba us
trajno i iznova poriče optužbe. Vidi što kaže Henrik Segusijski u djelu
O herezi, 34. pitanje.
U takvom se slučaju postupa na sljedeći način. Optuženi se mora
držati u strogo čuvanoj tamnici u lancima i okovima, gdje ga često mora
ju posjećivati službenici suda, skupno ili pojedinačno, koji će svim svojim
naporima, te posredstvom drugih osoba, nastojati potaknuti ga na prizna
nje, uvjeravajući ga da će, učini li to i prizna svoju zabludu i odrekne
se te heretičke opačine, biti pomilovan, no ako to odbije i dalje ustraje
u poricanju, na kraju biti prepušten svjetovnome zakonu i neće moći
izbjeći vremenitu smrt.
Ako optuženik dugo odbija priznati svoje zločine, biskup i njegovi
službenici, katkad u skupini, a katkad pojedinačno, te nekad uz pomoć
drugih čestitih i krijeposnih ljudi, pozivat će svakog svjedoka posebno,
upozoravajući ga da oprezno sasluša svoj iskaz, i da kaže je li sve što je
iskazao istina, jer proklinjući drugu osobu na ovome svijetu, na sebe
navlači opasnost vječnoga prokletstva, te ako ga je strah, neka im barem
u povjerenju kaže istinu, kako optuženi ne bi nepravedno umro. Pritom
neka s njime razgovaraju tako, da mogu jasno utvrditi jesu li mu iskazi
točni ili ne.
Ako svjedoci nakon toga upozorenja, ostaju pri svojim iskazima, a
optuženi ustraje u svom poricanju, biskup i njegovi službenici ne smiju
ishitreno izreći konačnu presudu, i izručiti zatvorenika svjetovnoj vlasti.
Umjesto toga, neka ga zadrže u tamnici još neko vrijeme, i neka ga iznova
pokušaju uvjeriti da prizna, pozivajući svjedoke (svakog pojedinačno)
da oprezno ispitaju svoju savjest. Pritom im valja osobito obratiti pozor
nost na onog svjedoka, za kojega im se čini da je najčišće savjesti i da
najviše naginje dobru, te neka takvog mnogo upornije pozivaju na savjest
da kaže istinu, bez obzira je li prethodno dao istinit iskaz. Ustanove li
da je netko od svjedoka kolebljiv, ili da postoje neke druge naznake o
tome da je dao lažan iskaz, neka ga nakon savjetovanja s učenim oso
bama, zaprisegnu i dalje postupaju kako nalaže pravda.
Jer, veoma se često događalo da je osoba optužena na temelju iskaza
pouzdanih svjedoka, nakon što je veoma dugo odbijala priznati, konačno
popustila, osobito nakon što su je izvijestili da neće biti izručena svjetov
nom sudu, već da će biti pomilovana ukoliko prizna svoj grijeh, uslijed
čega je optuženik dobrovoljno priznao istinu koju je toliko dugo pori-
cao. A često se događalo da su se svjedoci, potaknuti zlobom i neprija
teljstvom, zavjerenički dogovorili da optuže nedužnu osobu za grijeh
hereze, no poslije su se, nakon čestih preklinjanja od strane biskupa i
njegovih službenika, u svojoj savjesti pokajali i, potaknuti Božanskim
nadahnućem, povukli svoj iskaz, priznavši da su iz puke zlobe optužili
nedužnu osobu. Stoga se zatvorenik u takvom slučaju ne smije nesmotre
no osuditi, već ga se prije izručenja svjetovnom sudu, mora držati u tam
nici godinu ili više dana.
Ako optuženi, koji je na takav način zakonito optužen, nakon proteka
odgovarajućeg razdoblja, tijekom kojeg su poduzete sve potrebne mjere
opreza, prizna svoju krivnju i na zakonit način prisegne da je tijekom
određenog razdoblja bio zaveden u zločinu hereze, te ako je pristao od
reći se te i svake druge hereze, i izvršiti onu pokoru koju biskup i in
kvizitor nameću osobi optuženoj za herezu na temelju osobnoga priznanja
i iskaza zakonitih svjedoka, u tom slučaju, dakle, neka se optuženi kao
pokajani heretik javno odrekne svake hereze, na način koji smo opisali
prilikom raspravljanja o osmoj metodi izricanja presude u postupku pro
tiv vjerskog delikta.
Međutim, prizna li optuženik daje upao u određenu herezu, ali je i
dalje tvrdokorno zagovara, bit će izručen svjetovnom sudu kao okorjeli
grješnik, i to na način koji smo opisali prilikom razmatranja desete me
tode izricanja presude.
Ali, ustraje li optuženik u poricanju optužbi koje su protiv njega
iznesene, a svjedoci povuku svoje optužbe i iskaze, priznajući svoju
krivnju jer su, potaknuti zlobom i mržnjom, ili stoga što su bili zavedeni
ili podmićeni na lažno svjedočenje, nedužnu osobu optužili za tako
strašan zločin, optuženi će biti oslobođen, dok će se lažni svjedoci, kri-
vokletnici ili tužitelji kazniti. O tome jasno govori Pavao iz Burgosa u
svom komentaru Kanona c. mutlroum. Protiv navedenih osoba bit će
izrečena kazna ili pokora, koju biskup ili sudac smatraju primjerenom.
U svakom slučaju, lažni svjedoci se moraju osuditi na kaznu doživotnog
zatvora na kruhu i vodi, te na doživotno izvršavanje pokore, tako što će
stajati na stubama pred crkvenim vratima, itd. Međutim, biskupi su ovla
šteni ublažiti ili čak povećati kaznu nakon godinu dana ili određenog
razdoblja, na uobičajen način.
Međutim, ustraje li optuženi u svom poricanju i nakon godinu ili više
dana, a zakoniti svjedoci ostaju pri svojim iskazima, biskup i suci će
izvršiti pripreme za njegovo izručenje svjetovnome sudu, tako što će
narediti nekim čestitim i gorljivim vjernicima, osobito crkvenjacima,
da ga posjećuju i govore mu da neće izbjeći vremenitu smrt ustraje li
u svom poricanju, već će kao nepokajani heretik biti predan vlasti svje
tovnoga suda. Potom će biskup i njegovi službenici izvijestiti kraljeva
predstavnika ili svjetovne sudbene vlasti, da određenoga dana u određeno
vrijeme, dođe sa svojom pratnjom na određeno mjesto (izvan crkve),
gdje će mu izručiti nepokajnika heretika. Biskup će, osim toga izdati
i javnu obavijest na uobičajenim mjestima, da se svi stanovnici okupe
određenoga dana u određeno vrijeme na određenome mjestu, na propo
vijedi koja će se voditi u ime vjere, kada će biskup i njegovi službenici
izručiti određenog okorjelog heretika svjetovnome sudu.
Dana utvrđenog za izricanje presude, biskup i njegov službenik će se
nalaziti na gore spomenutome mjestu, a optuženik će stajati na poviše
nome mjestu pred okupljenim svećenstvom i narodom, kako bi ga svi
mogli vidjeti, okružen predstavnicima svjetovne vlasti. Potom će se
izreći sljedeća presuda:
"Mi, N. N., milošću Božjom biskup toga i toga grada, ili sudac u
područjima pod vlašću toga i toga princa, utvrdili smo da si ti, N. N.,
iz toga i toga mjesta u toj i toj biskupiji, optužena pred nama za tu i tu
herezu (imenujući je). U želji da se bolje obavijestimo o tome, jesu li
optužbe protiv tebe iznesene istinite i jesi li hodala u tami ili na svjetlu,
pozorno smo ispitali svjedoke i tebe smo često pozivali radi saslušanja
pod prisegom, dopustivši tvom branitelju da iznese tvoju obranu, te
postupajući na sve načine na koje nas obvezuju odredbe Kanona.
I u želji da okončamo tvoje suđenje ne ostavljajući nikakve dvojbe,
okupili smo časno vijeće učenih osoba upućene u nauk teologije i ka
nonske i svjetovne zakone. I nakon što smo revno istražili i razmotrili
sve okolnosti postupka, i uz savjetovanje gore spomenutih učenih osoba,
razborito i smotreno raspravili sve što je rečeno i učinjeno u ovome
slučaju, utvrdili smo da si ti, N. N., zakonito osuđena, jer si bila toliko
dugo zaražena grijehom hereze, i da si rekla i učinila ta i ta djela (imenu
jući ih), iz kojih očito proizlazi da si zakonito osuđena za gore spome
nutu herezu.
No, kako nam je bila, i još uvijek nam je želja, da priznaš istinu i
odrekneš se spomenute hereze, i vratiš se pod okrilje svete Crkve i jedin
stva svete vjere, kako bi spasila svoju dušu i izbjegla uništenje svoga
tijela i duše u paklu, osobno smo te, kao i posredstvom drugih osoba,
i na dugo razdoblje odgodivši izvršenje tvoje kazne, pokušali potaknuti
na pokajanje. Ali ti si se uporno predavala svojoj opačini i prijezirno
oglušila o naš zdrav savjet, ustrajala si i dalje ustrajavaš, tvrdoglavo i pr
kosno, u svojim buntovnim i nepopustljivim poricanjima. A to izjavljuje
mo s tugom i velikom žalošću. No, Crkva Božja je toliko dugo čekala
da se pokaješ i priznaš svoju krivnju, što si odbila i još uvijek odbijaš,
radi čega je njezina milost dosegnula granicu.
Stoga, da pružiš primjer drugima kako bi se odvratili od svih takvih
hereza, i da takvi zločini ne ostanu nekažnjeni: Mi, biskup i suci imeno
vani u ime vjere, sjedeći na sudištu i presuđujući, imajući pred sobom
sveto Evanđelje, kako bi naš sud potekao od lica Božjeg i da naše oči
vide pravednost, te imajući pred svojim očima samo Boga i slavu i čast
svete vjere, presuđujemo, izjavljujemo i obznanjujemo presudom da si
ti, pred nama ovdje prisutna, ovoga dana i sata na mjestu koji smo ti
odredili za saslušanje naše konačne presude, nepokajnik heretik, i kao
takva bit ćeš izručena ili prepuštena svjetovnom sudu. A kao okorjelog i
nepokajanog heretika, ovom te presudom izgonimo iz crkvenoga suda
i izručujemo i prepuštamo vlasti svjetovnoga suda. Ipak molimo da
spomenuti sud ublaži smrtnu kaznu koju će protiv tebe izreći. Ova je
presuda donesena, itd."
Osim toga, biskup i suci mogu urediti da čestitim i gorljivim vjerni
cima, koji uživaju povjerenje svjetovnoga suda, bude dopušten pristup
zatvoreniku tijekom postupanja toga suda, kako bi mu pružili utjehu,
i možda ga naveli da prizna istinu i svoju krivnju, te da se odrekne svojih
zabluda.
Međutim, dogodi li se da nakon izricanja presude, kada se zatvore
nik već nalazi na mjestu u kojemu će biti spaljen, izjavi da želi priznati
istinu i svoju krivnju, te to i učini; i ako bude voljan odreći se te i svake
druge hereze, premda se može pretpostaviti da to čini poradi straha od
smrti, a ne istinoljubivosti, smatram da bi ga u milosti trebalo primiti
kao pokajanog heretika, i odrediti mu kaznu doživotnog zatvora. Vidi
glosu uz odredbe ad abolendam i excommunicamus. Ipak, sukladno
strogosti zakona, suci ne smiju pridavati suviše vjere takvom obraćenju
i, štoviše, uvijek ga mogu kazniti zbog svjetovnih povreda koje je prou
zročio.
TRIDESET DRUGO PITANJE
O osuđenome koji je pobjegao ili se neposlušno udaljio.
Trinaesti i posljednji način izricanja konačne presude u postupku
koji se vodi u ime vjere, primjenjuje se kada se nakon podrobnog
raspravljanja o prirodi postupka i savjetovanja s pravnim stručnjacima,
ustanovi da je optuženi osuđen za herezu, ali je pobjegao ili se drsko
udaljio nakon proteka utvrđenog vremena. A to se događa u tri slučaja.
Prvo, kada je optuženi osuđen za herezu na temelju svoga priznanja,
činjeničnog dokaza ili zakonitog iskaza svjedoka, ali je pobjegao ili se
udaljio, i odbio se pojaviti pred sudom nakon zakonskog poziva.
Drugo, kada je protiv optuženika iznesen određeni podatak, koji ga
tereti sumnjom, makar i lakom, i radi čega je pozvan da obrani svoju
vjeru. Budući da se drsko odbio pojaviti pred sudom, izrečena mu je ka
zna izopćenja, nakon čega je u tome odbijanju tvrdokorno ustrajavao
tijekom jednogodišnje ekskomunikacije, i uvijek se prkosno udaljavao.
Treći je slučaj kada se neka osoba izravno suprotstavlja biskupovoj
ili sučevoj presudi ili postupku koji se vodi u ime vjere, ili pruža svoju po
moć, savjet ili zaštitu u takvoj stvari, te je stoga takva osoba pogođena
mačem ekskomunikacije. A ustraje li tvrdokorno u takvom ponašanju
tijekom jednogodišnje ekskomunikacije, bit će osuđen kao heretik, koji
je prkosio izvršenju pravde.
U prvom slučaju, takva se osoba, prema odredbi Kanona ad abolen-
dam, osuđuje kao nepokajani heretik. U drugom i trećem slučaju, neće
se osuditi kao nepokajnik, već kao pokajnik heretik. U svakom od ta tri
slučaja postupa se na sljedeći način. Nakon određenog razdoblja, biskup
i njegov službenik poziva optuženika u katedralnu crkvu biskupije u
kojoj je počinio grijeh, te u druge crkve mjesta u kojemu je obitavao, kao
i mjesta iz kojega je pobjegao. A poziva se na sljedeći način:
"Mi, N. N., milošću Božjom biskup toga i toga grada, itd., ili sudac
u toj i toj biskupiji, skrbeći o dobrobiti duša, i usrdno želeći da u naše
vrijeme u spomenutoj biskupiji, crkva buja i da plodnom i obilnom žet
vom rodi onaj vinograd Gospodara nebeskih vojski, kojega je desnom
rukom Svevišnji Otac zasadio u njedrima pravednika, i koji je Sin toga
Oca obilno zalijevao Svojom krvlju koja daje život, koji je plodnim uči
nio oživljujući Duh Sveti Svojim čudesnim i neizrecivim darovima, ko
jega je nedokučivo i neizrecivo Blaženo Trojstvo obdarilo i obogatilo
mnogim velikim i svetim blagodatima; no, divlji vepar iz šume, pod
kojim se razumijevaju sve vrste heretika, proždro ih je i orobio, opusto-
šivši čestite plodove vjere i posadivši trnje među trsove. I ta vijugava
zmija, zli neprijatelj našega ljudskog roda, koja je Sotona i vrag, svojim
je otrovom zatrovala plodove vinograda najezdom hereze: a ovo je
polje Gospodinovo, Katolička crkva, koja obrađuje i njeguje ono što
je prvorođeni Sin Boga spustio s nebeskih visina, i posijao ga čudesima
i svetim propovijedima, putujući gradovima i selima, poučavajući ve
likim naporima. A On je za Svoje apostole odabrao čestite radnike i po
kazao im put, obdarivši ih vječnim nagradama. I sam Sin Božji očekuje
da na dan Posljednjega suda, iz toga polja ubere obilnu žetvu, te da je
rukama Svojih svetih anđela, pohrani u Svoju svetu žitnicu na Nebu.
No, Samsonove lisice25, dvolične poput onih koji upadoše u grijeh here
ze, lica okrenutih na obje strane, ali svezanih svojim gorućim repovima,
tumaraju s plamenim bakljama među Gospodinovim poljima tijekom
žetve, bijelima i blještavima od sjaja vjere, pustošeći ih dok vješto ju
rišaju ovdje-ondje, silovitim naletima paleći, rasipajući i uništavajući,
te podmuklo i kleto podrivajući istinu svete katoličke vjere.
I stoga što si ti, N. N., upala u proklete vještičje hereze, javno ih
propovijedajući na tome i tome mjestu (imenujući ga), i jer si na temelju
iskaza zakonitih svjedoka osuđena radi grijeha hereze, ili na temelju
svoga priznanja koje si dala na ovome sudu, i jer si nakon uhićenja po
bjegla, odbivši primiti lijek svoga spasenja: radi toga smo te pozvali da
osobno pred nama odgovaraš zbog spomenutih zločina, ali odvedena
i zavedena od nečistog duha, odbila si se pojaviti."
Ili na sljedeći način:
Budući da si ti, N. N., optužena pred nama za grijeh hereze, i na te
melju izvješća koje smo protiv tebe primili, utvrdili da se za taj grijeh
teretiš lakom sumnjom, pozvali smo te da se pred nama osobno pojaviš
i odgovaraš u ime katoličke vjere. A budući da si se oglušila na naš poziv,
i prkosno odbila pred nama pojaviti, izopćili smo te iz crkve i naredili
da budeš označena izopćenikom. U tom si stanju tvrdokorno ostala go
dinu ili toliko i toliko dana, posvuda se skrivajući, tako da čak ni sada
ne znamo kamo te zao duh odveo. I premda smo dobrostivo i milosrdno
25) 'Samson'. Suci, 15:1-6.
čekali da se vratiš pod okrilje i u zajednicu svete vjere, to si prezreno
odbila učiniti, jer si se posve predala zlu. Ipak, želimo, i pravda nas ob
vezuje, da ovaj slučaj zaključimo ne ostavljajući nikakve dvojbe, i da
ne progledamo slijepo kroz tvoje pokvarene zločine.
Mi, biskup i suci u spomenutom slučaju koji se vodi u ime vjere, za
htijevamo i strogo zapovijedamo ovim javnim proglasom, da se ti, gore
spomenuta, koja se ovoga trenutka skrivaš kao bjegunac, toga i toga
dana, toga i toga mjeseca, te i te godine, u toj i toj katedralnoj crkvi te
i te biskupije, osobno pred nama pojaviš u treću uru dana, da čuješ ko
načnu presudu koja će se protiv tebe izreći. Pritom ističemo da ćemo,
pojaviš li se pred nama ili ne, izreći svoju konačnu presudu protiv tebe
kako nam zakon i pravda nalažu. A da te naši pozivi predusretnu ne bi
li se mogla zaštititi isprikom svojega neznanja, želimo i zapovijedamo
da naša spomenuta pisma, zahtjev i pozivi, budu javno izvješeni na vra
tima spomenute katedralne crkve. U nazočnosti svih kojima smo naredili
da ova naša pisma budu potvrđena našim pečatima. Doneseno, itd."
Pojavi li se bjegunac dana utvrđenog za izricanje konačne presude,
i pristane li javno pod prisegom odreći se svake hereze, skrušeno pre-
klinjući za milost, bit će primljen u zajednicu Crkve ukoliko nije okorjeli
heretik. A, ako je osuđen na temelju osobnoga priznanja, ili iskaza za
konitih svjedoka, pod zakletvom će se odreći svoje hereze i pokajati kao
pokajnik heretik, na način koji smo opisali prilikom razmatranja osme
metode okončanja postupka u ime vjere. Ukoliko se optuženi tereti teš
kom sumnjom, i oglušuje se na poziv da obrani svoju vjeru, radi čega
je ekskomuniciran i tvrdokoran je u svome ponašanju tijekom godinu
dana ekskomunikacije, ali se pokajao, bit će primljen, te će se pod pri
segom odreći svoje hereze i pokajati kao osoba teško osumnjičena za
herezu, na način koji smo objasnili pri razmatranju šeste metode izricanja
presude. No, pojavi li se optuženik pred sudom, ali ne pristane izvršiti
abjuraciju, bit će predan svjetovnome sudu kao okorjeli nepokajnik he
retik, kako smo opisali pri objašnjavanju desete metode. No, oglušuje
li se i dalje na pozive suda, protiv njega će se izreći sljedeća presuda:
"Mi, N. N., milošću Božjom biskup toga i toga grada, utvrdivši da
si ti, N. N., iz toga i toga mjesta u toj i toj biskupiji, bila pred nama
optužena za grijeh hereze, na temelju glasina i izvješća čestitih ljudi:
Mi, koji imamo dužnost da istražimo i ispitamo je li izvješće koje je do
nas stiglo, istinito; i, utvrdivši da si bila osuđena za herezu na temelju
iskaza mnogih pouzdanih svjedoka, naredili smo da nam budeš dove
dena pod nadzor. (Ovdje neka se naznači je li se optužena pojavila i bila
ispitana pod prisegom ili nije.) No, nakon toga si pobjegla (ili, ako je
to slučaj: Pobjegla si iz svoga zatvora i mjesta pritvora), odvedena i
zavedena od zlog duha, strahujući da će ti rane zacijeliti vinom i uljem,
a mi ne znamo kamo te taj zao duh odveo.
Ili na sljedeći način:
Utvrdivši da protiv tebe, na spomenuti način pred nama optužene
za grijeh hereze, postoje mnoge indicije, na temelju kojih te teretimo
lakom sumnjom za spomenutu herezu, javnim proglasom izvješenim
na vratima tih i tih crkvi u toj i toj biskupiji, pozvali smo te da se u odre
đeno vrijeme osobno pojaviš pred nama i odgovoriš na spomenute optu
žbe, kao i na druge stvari koje se tiču vjere. Ali ti si poslušala neki su
ludi savjet, i oglušila se na naš poziv. A kada smo te izopćili iz crkve,
kako nam pravda nalaže, i javno te proglasili izopćenikom, tvrdoglavo
si ustrajala u tom izopćenju više od godinu dana, posvuda se skrivajući,
tako da sada ne znamo kamo te zao duh odveo.
A sveta te Crkva Božja, do ovoga dana dobrostivo i milosrdno če
kala, da pohitaš pod okrilje njezine milosti, odričući se svojih zabluda
i ispovijedajući katoličku vjeru, i da primiš obilje njezine milosti. No,
ti si to tvrdokorno odbijala. Budući da smo željeli i još uvijek želimo,
što nam se dostoji učiniti i to nam pravda nalaže, pravedno okončati
tvoj slučaj, pozvali smo te da se osobno pred nama pojaviš toga dana
i sata na tome i tome mjestu, da čuješ konačnu presudu koja će protiv
tebe biti izrečena. No, kako si se tvrdoglavo oglušila na naš poziv, jasno
si dokazala da ćeš trajno ustrajati u svojim zabludama i herezama, što
s tugom izjavljujemo.
Ali, budući da ne možemo i nećemo oklijevati izvršiti pravdu, niti
ćemo biti snošljivi prema tako velikom neposluhu i prkosu prema Crkvi
Božjoj, radi uznošenja katoličke vjere i istrebljenja opake hereze, i na
nalog pravde, te radi tvojega neposluha i tvrdokornosti, ovoga te dana
i ovoga sata, na ovome mjestu, strogo i izričito propisanom za izricanje
konačne presude protiv tebe, nakon što smo revno i podrobno razmo
trili sve okolnosti postupka, uz savjetovanje učenih teologa i stručnjaka
za kanonski i svjetovni zakon, sjedeći na sudištu i presuđujući, imajući
pred sobom sveto Evanđelje, kako bi naš sud potekao od lica Božjega
i da naše oči vide pravednost, te imajući pred svojim očima samo Boga
i nepobitnu istinu svete vjere, te slijedeći stope Blaženoga apostola
Pavla, ovom ispravom izričemo konačnu presudu protiv tebe, N. N.,
odsutna ili pred nama prisutna, kako slijedi, zazivajući ime Kristovo.
Mi, biskup i suci imenovani u ime vjere, nakon okončanja ovoga
postupka koji se vodi u ime vjere, kako nalažu zakoni; i budući da si
se ti oglušila na naš zakoniti poziv, ne ispričavši se osobno ili preko
drugih osoba; i budući da si tijekom dugog razdoblja ustrajala, i još
uvijek tvrdokorno ustrajavaš u spomenutim herezama, i toliko si godina
trpjela kaznu izopćenja, koja ti je izrečena u ime vjere; i budući da
sveta Crkva Božja za tebe više ništa ne može učiniti, jer si ustrajala i
kaniš i dalje ustrajati u svom izopćenju i spomenutim herezama: Stoga,
slijedeći stope Blaženoga apostola Pavla, objavljujemo, presuđujemo
i osuđujemo, tebe, odsutnu ili prisutnu, kao okorjelog heretika i kao
takvu te prepuštamo svjetovnoj pravdi. Ovom te našom konačnom pre
sudom, izgonimo iz crkvenoga suda i prepuštamo sili svjetovnoga suda,
usrdno moleći da spomenuti sud, ako ikada potpadneš pod njegovu
vlast, ublaži svoju smrtnu kaznu koju će protiv tebe izreći. Ova je pre
suda donesena, itd."
Ovdje valja naglasiti da u presudi treba naznačiti, da se uporni bjegunac,
ako je bio osuđen za herezu na temelju svoga priznanja ili iskaza po
uzdanih svjedoka, i pobjegao je prije abjuracije, smatra nepokajanim
heretikom. No, s druge strane, ukoliko nije bio osuđen, već je kao osum
njičenik pozvan pred sud da obrani svoju vjeru, no budući da se na taj
poziv oglušio, izrečena mu je kazna ekskomunikacije, u kojem je stanju
ustrajao u svom ponašanju tijekom više od godine dana, no poslije se
odbio pojaviti pred sudom, smatrat će se pravim heretikom i kao takav
će se osuditi. I to se mora izričito naznačiti u presudi.
TRIDESET TREĆE PITANJE
O načinu izricanja presude nad osobom koju je optužila
druga vještica, koja je spaljena na lomači ili će to tek biti.
Č etrnaesti način okončanja postupka u ime vjere, primjenjuje se
kada se nakon podrobnog razmatranja svih okolnosti postupka, s
obzirom na izvješće doušnika, i savjetovanje pravnih stručnjaka, usta
novi da je neku osobu za herezu optužila druga vještica, koja je bila, ili
će biti spaljena. To se može dogoditi na trinaest načina u trinaest slu-
čaja. Naime, može se utvrditi da je tako optužena osoba nedužna, nakon
čega će se osloboditi; ili da je ozloglašena zbog te hereze; ili će radi te
ozloglašenosti biti u izvjesnom stupnju podvrgnuta mučenju; ili će se
teretiti ozbiljnom sumnjom za herezu; ili, pak, teškom sumnjom za he
rezu; ili će se utvrditi da je istodobno ozloglašena i osumnjičena; i tako
dalje do trinaestog slučaja, kako smo opisali u Dvadesetom pitanju.
Prvi je slučaj kada je neku osobu optužila vještica, koja se nalazi u
pritvoru, a nije osuđena na temelju svoga priznanja ili vjerodostojnih
iskaza svjedoka, i ne postoje nikakve druge indicije, koje bi je teretile tak
vom sumnjom. U tom će slučaju optužena biti oslobođena, a oslobo
diti ga može i sam svjetovni sudac, koji je spalio, ili će tek spaliti dou
šnicu na temelju vlastite ovlasti ili ovlaštenja biskupa i ordinarija. A
bit će oslobođena optužbe na način opisan u Dvadesetom pitanju.
Drugi je slučaj kada je neka osoba optužena na temelju iskaza vješti
ce, koja se nalazi u pritvoru i, osim toga, ozloglašena je u nekom selu
ili gradu, radi koje ozloglašenosti je veoma trpjela, a dodatno ju je ote
žala vještica svojim iskazom.
U takvom se slučaju postupa na sljedeći način. Sudac treba razmo
triti činjenicu da, osim klevete, protiv optuženice nije ništa dokazano
na temelju iskaza drugih pouzdanih svjedoka iz toga sela ili grada; i
premda je spomenuta vještica možda iznijela neke ozbiljne optužbe
protiv te osobe, jer je izgubila svoju vjeru, porekavši je u ime vraga, suci
ne smiju pridavati suviše povjerenja njezinim riječima, osim ako posto
je neke druge okolnosti, koje dodatno otežavaju to izvješće; u takvom
se slučaju postupa na treći način. Takvoj se optuženici nameće kanonsko
očišćenje, a presuda se izriče na način opisan u Dvadeset prvom pitanju.
Ako svjetovni sudac zapovijedi da se to očišćenje izvrši pred bisku
pom, na kraju će svečano objaviti da će je, ukoliko zakaže, crkveni i
svjetovni suci radi primjera drugima, kazniti mnogo težom kaznom.
No, želi li spomenuti sudac osobno nadgledati to očišćenje, zapovjedit će
optuženici da pribavi deset ili dvadeset jamaca svojega staleža, koji će
prisegnuti, nakon čega će postupiti sukladno drugom načinu izricanja
presude. Međutim, ako se nad optuženicom treba izreći kazna eksko-
munikacije, svjetovni će sudac morati surađivati s ordinarijem. To će
biti slučaj kada optužena odbija svoje očišćenje.
Treći je slučaj kada tako optužena osoba nije osuđena na temelju
svoga priznanja, činjeničnih dokaza ili vjerodostojnih iskaza svjedoka,
niti postoje neke druge naznake, koje bi potvrdile činjenicu da su je
drugi stanovnici toga grada ili sela ikada prozivali kao heretika, osim
što među njima općenito uživa zao glas. No, te je glasine dodatno osna
žila svojim iskazom pritvorena vještica, time što je rekla da je optužena
s njome surađivala u svemu, i bila joj je suučesnica u zločinima. Ali,
ako optužena, usprkos tomu, poriče sve optužbe, a drugi stanovnici s
njima nisu upoznati, već, štoviše, potvrđuju samo njezino dobro pona
šanje, premda priznaju da se družila sa spomenutom vješticom, postupa
se na sljedeći način. Prije svega valja suočiti vješticu i optuženu, pri
čemu će se zabilježiti njihovi odgovori i uzajamne optužbe, kako bi se
utvrdilo postoje li kakva protuslovlja u njihovim riječima, a na temelju
kojih sudac, iz njezinih priznanja i poricanja, može odlučiti treba li ju
podvrgnuti mučenju. Utvrdi li da treba, može postupiti sukladno trećem
načinu izricanja presude, objašnjenom u Dvadeset drugom pitanju,
tako da je podvrgne lakoj torturi, uz pridržavanje svih mogućih mjera
opreza koje smo podrobno izložili na početku ovoga, Trećeg dijela,
kako bi utvrdio njezinu nedužnost ili krivnju.
Četvrti je slučaj, kada se tako optužena osoba tereti lakom sumnjom,
i to radi svoga priznanja ili iskaza druge vještice, koja se nalazi u pri
tvoru. Neki među tako osumnjičene osobe uključuju i sve one, koji se
savjetuju s vješticama u pogledu svakojakih pitanja, ili su sebi pribav
ljali ljubavnike, izazivajući mržnju među supružnicima, ili su se utjecali
vješticama za pomoć pri ostvarenju kakve vremenite koristi. Takvi se,
međutim, trebaju kazniti izopćenjem, prema odredbi Kanona, c. exco
mmunicamus, koji propisuje: "Na isti način hereticima smatramo one
koji vjeruju u njihove zablude." A to stoga, jer činjenice upućuju na
posljedicu. Iz toga proizlazi da takve treba mnogo teže osuditi i kazniti,
nego one koji se terete lakom sumnjom za herezu, i kojima se treba su
diti na temelju slabih slutnji. Naprimjer, ne smatra se da su nužno vje
rovali u njihove zablude, ako su za vještice izvršavali kakve radnje ili
su im dostavljali pisma: no nisu pružili nikakav podatak protiv njih, ali
su od njih primali novčane nagrade i mito. No, bez obzira treba li ili ne
takve osobe podvesti pod ovaj slučaj, prema mišljenju učenih ljudi,
sudac protiv njih valja postupati kao protiv osoba, koje se terete lakom
sumnjom, i to na sljedeći način. Takva će se osoba odreći hereze ili oči
stiti izvršenjem kanonske pokore, kako smo objasnili u Dvadeset trećem
pitanju, pri opisivanju četvrte metode izricanja presude.
Međutim, čini se najprimjerenijim takvoj osobi narediti abjuraciju,
jer je to sukladno značenju Kanona c. excommunicamus, koji govori o
osobama koje se terete samo nekom znakovitom sumnjom. A upadnu
li takvi ponovno u herezu, neće na sebe navući kaznu propisanu za po
vratnike. Tada će se postupiti na gore opisan četvrti način.
Peti je slučaj kada se takva osoba tereti teškom sumnjom za herezu,
također na temelju njezina priznanja ili iskaza druge pritvorene vještice.
Neki u ovu kategoriju uvrštavaju i osobe, koje izravno ili neizravno ome
taju sud u vođenju postupka protiv vještice, pod uvjetom da to čine s
namjerom.
Nadalje, pod tu se kategoriju svrstavaju i svi koji pomažu, savjetuju
ili štite one koji tako ometaju suđenje; kao i one koji upućuju pozvane
ili uhićene heretike da ne odaju istinu, ili da je na neki način prikriju;
one koji svjesno primaju ili posjećuju poznate heretike ili se s njima
udružuju, šalju im poklone ili im pokazuju naklonost, jer sva takva djela,
kada se čine s punom sviješću, govore o njihovoj naklonosti grijehu,
a ne osobi. I stoga tvrde da se optužena, kada je kriva zbog počinjenja
neke od navedenih radnji, treba osuditi sukladno petom načinu, koji
objašnjavamo u Dvadeset četvrtom pitanju. Dakle, bit će joj naređeno
da se odrekne svake hereze, pod prijetnjom kazne koja se nameće po
vratnicima u herezu.
S obzirom na te tvrdnje, možemo reći da sudac treba uzeti u obzir,
iz kakvog roda i obitelji potječe vještica koja je spaljena ili pritvorena, a
za koje se općenito ustanovljuje da su zaraženi.
Naime, demoni upućuju vještice da im žrtvuju čak i vlastitu djecu.
Stoga nema nikakve dvojbe, da su i ta djeca upućena u različite zloči
ne, kako smo pokazali u Prvome dijelu ove knjige.
Nadalje, u slučaju obične hereze, događa se da se snažnom sumnjom
za herezu terete i srodnici osobe optužene za herezu, s obzirom na njiho
vu prisnost. Isto vrijedi i u slučaju hereze vještica.
O potonjem slučaju jasno govori odlomak Kanona, inter sollicitu-
dines. Naime, izvjesni je dekan bio na zlu glasu radi svoje hereze, te
mu je bilo naređeno da se očisti. Radi svoje prisnosti s hereticima, mo
rao se javno pod prisegom odreći svoje hereze, nakon čega je bio lišen
časti, kako bi se ublažila sablazan koju je taj događaj izazvao.
Šesti je slučaj osobe koja se tereti teškom sumnjom, ali ne na teme
lju običnog i oskudnog iskaza druge pritvorene vještice, jer moraju
postojati i neke druge posredne činjenice, izvedene iz nekih riječi ili
djela koje je izgovorila ili počinila spomenuta vještica, a iz kojih proiz
lazi barem to, da je optuženi sudjelovao u nekim njezinim zločinima.
Čitatelj se radi boljeg razumijevanja navedenog upućuje na Devet
naesto pitanje, osobito na ono što je napisano o teškoj sumnji, koja pro
izlazi iz ozbiljnih i uvjerljivih pretpostavki, te da sudac mora vjerovati,
na temelju puke sumnje, da je ta osoba heretik, premda je možda u srcu
iskreni katolik. Kanonisti taj slučaj obične hereze pokazuju na primjeru
čovjeka, koji je bio pozvan da obrani svoju vjeru pred sudom, no prko
sno se oglušio na taj poziv, radi čega je ekskomuniciran, a ustraje li u
tom stanju tijekom godine dana, teretit će se teškom sumnjom za herezu.
Tako i u slučaju osobe optužene na način koji ovdje razmatramo,
treba ispitati indicije o činjenicama koje je terete teškom sumnjom.
Razmotrimo slučaj kada uhićena vještica tvrdi da je optužena sudjelovala
u njezinim zlim čarobnjačkim djelima, što optužena poriče. Kako tada
valja postupiti? Prije svega valja utvrditi postoje li takve činjenice koje
je terete ozbiljnom sumnjom, i može li takva sumnja prerasti u tešku.
S obzirom na to, ako je neka osoba pozvana da odgovori na neku op
tužbu, no uporno se oglušuje o taj poziv, teretit će se lakom sumnjom
za herezu, čak i da nije pozvana na ispitivanje o stvari koja se tiče vjere.
No, odbije li pojaviti se pred sudom u takvoj stvari, i radi toga je nepo
sluha ekskomunicirana, teretit će se snažnom sumnjom, a ustraje li u
izopćenju godinu dana, ta će sumnja prerasti u tešku. Tada će sudac
utvrditi tereti li se optužena snažnom sumnjom, radi njezine prisnosti
s uhićenom vješticom, na način opisan u gore izloženom petom slučaju,
a potom treba utvrditi postoje li kakve indicije, radi kojih bi ta snažna
sumnja prerasla u tešku. A pretpostavlja se da je to moguće, jer je op
tužena vjerojatno sudjelovala u zločinima uhićene vještice, ako je s njome
često saobraćala. Tada sudac mora izreći presudu sukladno šestom nači
nu opisanom u Dvadeset petom pitanju. Međutim, postavlja se pitanje
kako sudac valja postupiti, ako osoba koju je pritvorena vještica tako
optužila, ustraje u svom poricanju, unatoč svih štetnih indicija. Odgova
ramo ovako:
Sudac prije svega mora utvrditi proizlaze li ta poricanja iz njezine
poročnosti, čarobnjaštva ili mučaljivosti. Kako smo pokazali u Petna
estom i Šesnaestom pitanju ovoga dijela, sudac to može utvrditi na teme
lju njezine sposobnosti ili nemogućnosti plakanja, ili njezine neosje
tljivosti na bol prilikom torture, nakon koje ubrzo ponovno zadobiva
snagu. To, naime, pojačava ozbiljnu sumnju, i u tom slučaju se optužena
ni pod kojim uvjetima ne smije osloboditi, već će se, sukladno šestom
načinu izricanja presude, osuditi na kaznu doživotnog zatvora i pokoru.
No, nije li začarana vještičjom šutnjom, i pri torturi osjeća najveće
muke (dok neke druge, kako smo rekli, postaju neosjetljive na bol nakon
što bivaju začarane šutnjom), sudac mora pribjeći svom krajnjem sred
stvu, kanonskom očišćenju. Naredi li to očišćenje svjetovni sudac, ona
se naziva "zakonitim običnim očišćenjem", jer se ne može svrstati pod
ostala obična očišćenja. A zakaže li u tom očišćenju, bit će proglašena
krivom.
Sedmi je slučaj kada optužena nije proglašena krivom na temelju
osobnoga priznanja, činjeničnih dokaza ili iskaza zakonitih svjedoka,
već samo na temelju optužbe pritvorene vještice, no osim toga, postoje
i neke druge naznake koje je terete lakom ili teškom sumnjom. Naprim-
jer, ako se utvrdi da je bila veoma prisna s vješticama, u kojem slučaju
će, sukladno odredbi Kanona, biti podvrgnuta kanonskom očišćenju
radi glasina. A, s obzirom na to da se tereti sumnjom, naredit će joj se da
se odrekne hereze, pod prijetnjom kazne koja se izriče nad povratnicima,
ako se tereti snažnom, ali ne i lakom sumnjom za herezu.
Osmi je slučaj kada se ustanovi da je tako optužena osoba priznala
herezu, ali se pokajala i više se nikada nije povratila herezi. Ovdje, me
đutim, valja istaknuti da su u navedenom i drugim slučajevima, kada
je riječ o pokajanima i nepokajanima, o onima koji su ponovno pali u he
rezu ili nisu, ta razlikovanja neophodna samo radi sudaca, koji nemaju
namjeru izreći najtežu kaznu. Stoga svjetovni sudac može postupiti
sukladno svjetovnom i carskom zakonu, kako nalaže pravda, u slučaju
optužene koja je priznala krivnju, bez obzira je li ili nije pokajnica, i je
li ponovno upala u herezu ili nije. Samo on može pribjeći jednoj od na
vedenih trinaest metoda izricanja presude, i u skladu s njima postupati,
pojave li se kakva dvojbena pitanja.
TRIDESET ČETVRTO PITANJE
O metodi izricanja presude nad vješticom koja poništava
čarolije izazvane čarobnjaštvom, te nad vješticama-primaljama
i čarobnjacima-strijelcima.
Petnaesti način okončanja postupka koji se vodi u ime vjere, primje
njuje se kada se ustanovi da osoba optužena za herezu nije bacala
pogubne čarolije, već ih je uklanjala. U takvom će se slučaju postupiti
na sljedeći način. Optužena se može služiti dopuštenim ili nedopuštenim
sredstvima uklanjanja čarolija. Ako su dopuštena, neće biti smatrana
vješticom, već dobrom kršćankom. No, već smo prije podrobno opisali
koja se sredstva smatraju dopuštenima.
Nedopuštena sredstva, pak, dijele se na apsolutno ili djelomično
nedopuštena. Prva se također mogu podijeliti u dvije vrste, ovisno o
tome nanose li kakvu štetu drugoj osobi, no u oba slučaja uvijek su po
praćena izričitim zazivanjem demona. Ako su, pak, djelomično nedopu
štena, drugim riječima, primjenjuju li se samo uz prešutno, a ne izričito
prizivanje demona, smatrat će se beskorisnima (praznovjernima), a ne
nedopuštenima, jer, kako smo pokazali, tako smatraju neki kanonisti i
teolozi.
Stoga sudac, crkveni ili svjetovni, ne smije kazniti prvu i posljednju
od gore opisanih radnji, već će umjesto toga prvu pohvaliti, a posljednju
tolerirati, jer kanonisti tvrde da je dopušteno praznovjerje suzbijati
praznovjerjem. Međutim, ni u kojem slučaju ne smije tolerirati radnje
kojima se čarolije uklanjaju izričitim zazivanjem demona, osobito ako
pri tome nanose kakvu štetu trećoj osobi. To je slučaj kada se uklanja
čarolija s jedne osobe i prenosi na drugu. Prethodno smo u ovome djelu
objasnili, da pritom nije bitno je li osoba na koju se prenosi čarolija i
sama vještica ili nije, te je li ili nije osoba koja je bacila tu čaroliju, i je
li čovjek ili neko drugo živo biće.
Postavlja se pitanje kako sudac treba postupiti kada takva osoba
tvrdi da uklanja čarolije na dopušten, a ne nedopušten način, i kako su
dac tada može utvrditi istinu. Odgovaramo da sudac tada treba pozvati
vješticu da odgovori, koja je sredstva primjenjivala. No ne smije se
pouzdati u njezine riječi. Stoga će crkveni sudac provesti detaljnu istra
gu, osobno ili posredstvom nekog župnog svećenika, koji će o tome pod
prisegom ispitati sve svoje župljane. Ustanovi li se, kako je obično slu
čaj, da se vještica koristila supersticioznim sredstvima, ona se neće to
lerirati, jer kanonski zakon, kako ćemo pokazati, za njih propisuje stra
šne kazne.
Nadalje, može se postaviti pitanje kako se mogu razlučiti dopuštena
od nedopuštenih sredstava, budući da vještice uvijek tvrde da uklanjaju
čarolije određenim molitvama i biljem. Odgovaramo da se to lako može
utvrditi na temelju detaljne istrage. Naime, premda su vještice prinuđene
skrivati svoje supersticiozne lijekove, ili stoga da izbjegnu uhićenje ili
da mnogo lakše zavode umove prostih ljudi, u javnosti se razmeću
svojim molitvama i biljem kojim se služe. Ipak, četiri su supersticiozne
radnje, na temelju kojih mogu biti osuđene kao vračare i vještice.
Prvo, neke od njih su kadre proricati i govoriti stvari, koje im mogu
otkriti samo zli duhovi. Naprimjer, kada ih posjeti začarana osoba, mo
gu otkriti uzrok njegove začaranosti, dakle, je li ona proizašla iz neke
svađe sa susjedom ili nekog drugog uzroka.
Drugo, katkad mogu pristati ukloniti neku štetu ili čaroliju s neke
osobe, ali ne žele to učiniti nekoj drugoj osobi. Tako u jednome mjestu
u spireskoj biskupiji, živi vještica imena Zunhofen, koja priznaje da
neke osobe nikako ne može izliječiti, premda je mnoge već izliječila.
A stanovnici toga mjesta su potvrdili da je to stoga što su druge vještice,
uz pomoć demona toliko snažno začarale neke osobe, da ni sami demo
ni ne mogu s njih ukloniti te čarolije, jer jedan demon ne može ili ne
želi uvijek pokoriti se drugome demonu.
Treći je slučaj kada vještice znaju, da katkad moraju učiniti neke
ustupke ili iznimke prilikom izlječenja takvih povreda. Takav se slučaj
dogodio u gradu Spiresu. Jednoj je čestitoj ženi bila čarolijom povrije
đena goljenica, pa je k sebi pozvala takvu gataricu da je izliječi. Kada
je vještica ušla u kuću i pogledala je, rekla je: "Ako u rani nema ljuštura
i dlaka, mogu iz nje izvaditi svu zlu tvar." I premda je vještica došla
iz kraja udaljenog dvije milje, otkrila je uzrok povrede: "To ti se dogo
dilo jer si se toga i toga dana svađala sa susjedom." Potom je iz rane
izvadila najrazličitije tvari, među kojima nije bilo dlaka i ljuski, te joj
povratila zdravlje.
Četvrti je slučaj kada vještice katkad izvode neke praznovjerne
obrede, ili navode druge ljude da to čine. Tako, naprimjer, navode ljude
da budu nazočni takvim obredima u određeno vrijeme, obično prije
izlaska sunca, ili govore da ne mogu izliječiti povrede prouzročene iz
van granica posjeda na kojemu žive, ili da u jednoj godini mogu izliječiti
samo dvije ili tri osobe, premda ih samo prividno liječe, dok im, ustvari,
prestaju nanositi bol.
Mogli bismo navesti još mnogo drugih primjera o stanju takvih oso
ba. Tako, primjerice, te žene nakon određenog razdoblja, počinju među
ljudima uživati loš glas radi svoje poročnosti ili ih nazivaju preljubnica-
ma, nasljednicama drugih vještica. Svoj dar izlječenja, stoga, nisu pri
mile od Boga jer vode pobožan i krijepostan život.
Ovdje nam se valja osvrnuti na vještice-primalje, koje svojim zlo
činima nadmašuju sve druge vještice, kako smo pokazali u Prvom dijelu
ove knjige. A, kako su mnoge od njih priznale, njih ima u toliko velikom
broju, da ne postoji gotovo nijedno seoce u kojemu ne živi barem jedna
takva vještica. Da bi magistrati mogli barem pokušati spriječiti takvu
opasnost, ne smiju nijednoj primalji dopustiti da izvršava taj posao prije,
nego li prisegne da je dobar katolik, pri čemu im valja provesti i druge
mjere opreza, koje smo spomenuli u Drugom dijelu.
Osim toga, valja nam razmotriti i slučaj čarobnjaka-strijelaca koji
predstavljaju veliku opasnost kršćanskoj vjeri, jer uživaju zaštitu pleme-
nitaša i kraljevića koji ih primaju na svoje posjede, pomažu im i za
štićuju ih. A sljedeći primjer pokazuje da su takvi primatelji i zaštitni
ci još opakiji od vještica, osobito u nekim slučajevima. Naime, kanonisti
i teolozi svrstavaju zaštitnike takvih čarobnjaka-strijelaca, u dvije sku
pine, ovisno o tome u kojoj mjeri brane njihove zablude. Oni koji brane
zabludu, opakiji su od samih čarobnjaka, jer ih treba smatrati ne samo
hereticima, već herezijarsima (24, 3. pit.). A zakoni ne spominju izričito
takve zaštitnike, jer ih ne razlikuju od ostalih heretika.
Postoje, međutim, i oni koji brane grješnika, ali ne opravdavaju grijeh.
Takvi će, primjerice, učiniti sve što je u njihovoj moći da zaštite te čarob
njake (ili druge heretike) od suđenja i kažnjavanja od strane crkvenog
suca.
Nadalje, neki pripadnici vlasti, odnosno, javne osobe, kao što su svje
tovni, ali i duhovni gospodari, koji imaju svjetovnu jurisdikciju, pro
pustom ili, pak, svojom ovlašću, štite takve čarobnjake i heretike.
A tvrdi se da ih štite uslijed propusta, kada zanemaruju izvršiti svoju
dužnost protiv takvih čarobnjaka i osumnjičenika ili njihovih sljedbe
nika, primatelja, zaštitnika i pokrovitelja, kada im to zapovjede bisku
pi ili inkvizitori: dakle, kada ih ne uhićuju ili ih ne drže pod strožim
nadzorom nakon uhićenja, kada ih ne odvedu u pritvor na mjestu pod
njihovom jurisdikcijom, ako bez odlaganja nad njima ne izvrše propi
sanu kaznu, te kada na druge načine zanemaruju svoju dužnost.
Drugi je slučaj kada ih štite na temelju svoje ovlasti, što se događa
kada uhićene heretike oslobađaju iz zatvora, bez dopuštenja ili zapovije
di biskupa ili suca, kada izravno ili neizravno ometaju suđenje, izricanje
presude i izvršenje kazne, ili čine neke slične radnje. O kaznama pro
pisanima za takve prijestupnike pisali smo u Drugom dijelu ove knjige,
gdje raspravljamo o čarobnjacima-strijelcima i drugim koji opčinjavaju
oružja.
Ovdje je dovoljno reći da se takvi zločinci zakonski ekskomunici
raju, i mogu se kazniti jednom od dvanaest teških kazni. A ostaju li nepo
pustljivi godinu dana tijekom tog izopćenja, bit će osuđeni kao heretici.
Dakle, koga valja nazivati primateljima (zaštitnicima) takvih zloči
naca, i treba li te osobe smatrati hereticima? Odgovaramo da su svi koji
pružaju utočište čarobnjacima-strijelcima, opčinjavateljirha oružja, ne-
kromantima ili heretičkim vješticama, suučesnici u njihovim zlodjelima.
A te primatelje možemo svrstati u dvije skupine, kao što postoje i dvije
vrste branitelja i zaštitnika navedenih zločinaca.
Naime, u prvu skupinu spadaju oni, koji često pružaju sklonište
takvim zločincima, dakle to nisu učinili samo jednom ili dvaput, a takvi
se nazivaju latinskim imenom receptatores, što proizlazi iz toga glagol
skog oblika koji izražava učestalost neke radnje. Primatelji te skupine
katkad su nedužni, jer postupaju uslijed svoga neznanja, i stoga se ne
mogu teretiti nikakvom zlokobnom sumnjom. Međutim, nekada su uis
tinu krivi, jer su svjesni grijeha koje su počinili ljudi kojima pružaju
utočište, a to stoga što Crkva uvijek proziva čarobnjake kao najokrutni
je neprijatelje vjere. A svjetovni gospodari, koji takve zločince primaju,
brane, itd., s pravom se nazivaju primateljima heretika. Zakon za takve
prijestupnike propisuje kaznu ekskomunikacije.
U drugu, pak, skupinu spadaju oni, koji takvim čarobnjacima ili
hereticima ne pružaju utočište često, već su to učinili samo jednom ili
dvaput, radi čega ih se ne može nazivati receptatores, već receptores,
budući da to ne čine često. (No, arhiđakon se ne slaže s tim gledištem,
premda to nije osobito bitno, jer ovdje ne razmatramo riječi, već djela.)
Receptatores i receptores se razlikuju u sljedećem: svjetovni vlada
ri su uvijek receptatores kada ne žele ili ne mogu istjerati takve hereti
ke. Receptores, pak, katkad mogu biti posve nedužni.
Na kraju možemo postaviti pitanje, tko su oni za koje se tvrdi da ome
taju inkvizitore i biskupe u izvršenju njihovih dužnosti protiv heretika,
te treba li ih smatrati hereticima. Odgovaramo da postoje dvije vrste
takvih opstrukcionista. Prvoj vrsti pripadaju oni koji izravno ometaju
izvršenje pravde, tako što nepromišljeno, na osobnu odgovornost, oslo
bađaju iz tamnice optužene za herezu, ili tako što se upliću u postupak
inkvizicije, osvećujući se nanošenjem kakve povrede svjedocima u ob
ranu vjere, zbog nekog njihova iskaza. Ili se, pak, može dogoditi da
svjetovni gospodar zapovijedi, da nitko osim njega ne smije suditi u
tom slučaju, te da svi optuženici za takve zločine budu dovedeni isklju-
čivo pred njega, i da se svi dokazi podnesu isključivo njemu, te ako čini
neke druge slične radnje. Takvi počinitelji, kako tvrdi Giovanni d'An-
drea, izravno ometaju izvršenje pravde. Oni koji izravno ometaju postu
pak, izricanje presude ili izvršenje kazne protiv vjerskog delikta ili po
mažu, savjetuju, pokazuju naklonost drugima koji to čine, po toj se osnovi
ne mogu smatrati hereticima, premda čine veći grijeh, osim ako ne po
stoje neke druge naznake, koje ukazuju na to da uporno i voljno sudjelu
ju takvim čarobnjačkim herezama. Ipak, ti će počinitelji biti pogođeni
mačem ekskomunikacije, a ako su nepokolebljivi u svom ponašanju go
dinu dana tijekom ekskomunikacije, bit će osuđeni kao heretici.
Drugu skupinu čine oni, koji neizravno ometaju izvršenje pravde.
Giovanni d'Andrea objašnjava da su to oni svjetovni gospodari, koji
izdaju zapovijedi da nitko osim njihovih slugu ne smije nositi oružje
prilikom uhićenja heretika. Oni čine manji grijeh od prethodnih i nisu
heretici. Međutim, oni, kao i svi koji ih savjetuju, pomažu im ili zaštićuju
u takvim radnjama, bit će ekskomunicirani. A ustraju li u takvom pona
šanju tijekom jednogodišnjeg izopćenja, bit će osuđeni za herezu. Ovdje
treba istaknuti da će biti pomilovani, ako nakon takve osude za herezu
budu voljni vratiti se vjeri i odreći se svoje zablude. U suprotnom, pak,
bit će izručeni svjetovnom sudu kao nepokajani grješnici.
Ponovimo, dakle, ukratko. Vještice-primalje, kao i druge vještice,
treba osuđivati sukladno prirodi njihovih zločina. Kako smo rekli, to
vrijedi i za sve one koji uklanjaju čarolije supersticioznim sredstvima
i uz pomoć demona, jer nema dvojbe da te vještice mogu bacati čarolije,
budući da su ih kadre i uklanjati. Naime, činjenica je da vještice s demo
nima sklapaju ugovor, prema kojemu neke dobivaju moć nanošenja zla,
a druge liječenja, i to stoga da bi mogle lakše zavoditi umove prostih
i popunjavati redove svoje napuštene i prezrene družbe. Čarobnjaci-stri-
jelci i oni koji opčinjavaju oružja, a uživaju zaštitu i pomoć svjetovnih
gospodara, podložni su istim kaznama. Oni koji im pružaju zaštitu, itd.,
ili ometaju pravosudne vlasti u svom postupanju protiv njih, podložni
su svim kaznama kojima podliježu zaštitnici heretika, kao i ekskomuni-
kaciji. A, ako su tijekom jednogodišnjeg izopćenja ustrajali u takvoj
zabludi i žele se pokajati, bit će pomilovani odreknu li se pod prisegom
takve zablude. U suprotnom, pak, bit će izručeni svjetovnom sudu kao
nepokajnici. No, čak i da nisu ustrajali u toj zabludi godinu dana, pro
tiv takvih se opstruktora ipak može postupati kao protiv zaštitnika he
retika.
Sve što je do sada rečeno o zaštitnicima, braniteljima, primateljima
i opstruktorima u slučaju čarobnjaka-strijelaca i dr., vrijedi i za sve druge
vještice koje nanose najrazličitije štete ljudima, životinjama i plodovima
zemlje. No, čak i vještice bivaju pomilovane kada na sudu savjesti skru
šeno i pokajnički nariču zbog svojih grijeha, i iskreno se ispovjede traže
ći oprost. No, kako smo pokazali, oni koji imaju dužnost pozivati, ispi
tivati i uhićivati poznate vještice, te u svim stvarima postupati sukladno
prirodi njihovih zločina, do donošenja konačne i zaključne presude, to
moraju činiti žele li izbjeći zamku vječnoga prokletstva, koje će trpjeti
zbog ekskomunikacije koju je nad njima izrekla Crkva, jer su hotimi
ce zakazali u izvršenju svoje dužnosti.
TRIDESET PETO PITANJE
Posljednje, koje govori o načinu izricanja presude protiv
vještica koje podnose žalbu osobno ili posredstvom drugih,
bez obzira je li ta žalba banalna ili zakonita i opravdana.
Zaključi li sudac da će optužena vjerojatno pribjeći pravu žalbe, pri
je svega valja imati na umu da su takve žalbe katkad valjane i za
konite, a katkad posve banalne. Prethodno smo već objasnili da postup
ci protiv vjerskih delikata moraju biti jednostavni i skraćeni, radi čega
se u njima ne smiju dopustiti nikakvi prizivi. Međutim, događa se da
suci, s obzirom na težinu slučaja, voljno prekidaju i odgađaju postupak.
Dakle, suci mogu smatrati opravdanim dopustiti podnošenje žalbe, kada
optužena tvrdi da je sudac prema njoj postupao protivno zakonu i prav
di. Naprimjer, ako ju je sudac lišio prava na obranu, ili je na vlastitu
odgovornost i bez savjetovanja drugih ili, čak, bez dopuštenja biskupa
ili njegova namjesnika, izrekao presudu protiv optužene, premda je trebao
uzeti u obzir i mnoge druge dokaze optužbe i obrane. Žalba će se do
pustiti samo iz tih razloga, ali ne i u drugim slučajevima.
Nadalje, valja istaknuti da sudac mora, nakon podnošenja žalbe,
bez ikakvih ometanja i uznemiravanja, zatražiti prijepis žalbe, i obećati
da se ta stvar neće odgoditi. Nakon što mu optužena preda prijepis
žalbe, sudac će je izvijestiti da će na nju odgovoriti za dva dana, te da
će nakon proteka ta dva dana, još trideset dana pripremati apostilu* o
* apostila - pismeni odgovor na neku molbu
tom slučaju. I premda veoma stručan i iskusan sudac može odmah od
govoriti na žalbu, preporučuje se da postupa smotreno i unutar utvrđe
nog razdoblja od deset, dvadeset ili dvadeset pet dana, zadržavajući si
pravo odgode odlučivanja o žalbi, do proteka zakonski utvrđenog roka.
Treće, sudac treba paziti da, tijekom zakonski utvrđenog razdoblja,
revno ispita i razmotri osnove žalbe i pretpostavljene osnove prigovora.
Uvidi li nakon mudrog savjetovanja, da je protiv optužene postupao
nezakonito i nepravedno, odbivši joj pravo na obranu, podvrgnuvši je
ispitivanju u neprikladno vrijeme ili učinivši kakvu drugu sličnu rad
nju, neka nakon proteka utvrđenog vremena, ispravi svoju pogrešku i
vrati postupak do one točke i stupnja, kada je optužena zatražila dopu
štenje za obranu, ili kada je odredio vrijeme njezina ispitivanja, itd., te
tako otkloni prigovor i dalje postupi na opisani način. Naime, uklanja
njem osnova za prigovor, zakonita žalba postaje neosnovana.
No, oprezan i mudar sudac će imati na umu, da se neke osnove prigo
vora mogu ispraviti, a to su one o kojima smo upravo govorili, i s kojima
valja postupati na gore opisani način. Druge su, pak, nepopravljive.
Primjerice, to je slučaj kada je optužena već bila podvrgnuta ispitivanju,
nakon čega je pobjegla i uložila žalbu; ili su neke kutije, posude ili dru
gi slični predmeti kojima se vještice služe, zaplijenjeni i spaljeni; ili je
počinjena neka druga slična nepopravljiva i nepovratna pogreška. U
takvom se slučaju ne može postupiti na gore opisan način, dakle, postu
pak se ne može vratiti do točke iznošenja prigovora.
Četvrto, sudac valja imati na umu i sljedeće. Naime, premda može
proteći trideset dana od zaprimanja žalbe i donošenja apostila, i premda
sudac može podnositelju žalbe odrediti posljednji, odnosno, trideseti
dan za odlučivanje o žalbi, sudac može odlučiti da neće dodijavati optu
ženiku, ili na sebe navući sumnju zbog neprimjereno okrutnog postupanja
prema njemu, a njegovo ponašanje ne opravdava prigovor koji je osno
va žalbe, preporuča se da sudac odredi neki dan unutar zakonitog roka,
primjerice, deseti ili dvadeseti, nakon čega može odgoditi odlučivanje o
žalbi do posljednjeg zakonski utvrđenog dana, ukoliko ne želi ishitreno
postupiti, pod izgovorom da je zauzet drugim poslovima.
Peto, sudac treba imati na umu, da utvrđivanjem roka optuženoj, koja
podnosi žalbu i traži odgovor na nju, mora osigurati podnošenje i pri
manje, a ne samo podnošenje apostila. Naime, osigura li samo podnošenje
odgovora, sudac protiv kojega je žalba podnesena, bit će prinuđen oslobo
diti podnositelja žalbe. Stoga mu mora odrediti rok, odnosno, utvrditi
dan u godini za podnošenje i primanje takvih apostila od strane suca,
koje će on prema svojoj odluci podnijeti.
Šesto, sudac treba imati na umu da određujući takav rok, u svom
odgovoru neće reći da će dati negativne ili potvrdne odluke. Umjesto
toga i kako bi imao mogućnost opsežnijeg razmatranja, neka kaže da
će donijeti odluku kakvu želi u propisanom roku.
Nadalje, sudac valja imati na umu da određujući taj rok, sprječava
podnositelja žalbe da počini kakve opake mjere opreza ili spletki, jer
on utvrđuje mjesto, dan i sat. Naprimjer, preporuča se sucu da kao rok
odredi dvadeseti dan mjeseca kolovoza te godine, u vrijeme večernjice,
kada će se u sučevoj odaji u toj i toj kući u tom i tom gradu, podnijeti
i primiti apostile o žalbi.
Sedmo, sudac valja imati na umu da određivanjem toga roka, uko
liko je odlučio da se optuženi, s obzirom na težinu optužbe, s pravom
treba zadržati u pritvoru, mora istaknuti da taj rok propisuje radi pod
nošenja ili primanja apostila od strane samoga podnositelja žalbe, te
da određuje da se potonji pojavi na tome i tome mjestu, gdje će podni
jeti te apostile koje će sudac ondje zaprimiti. Sudac je u tom slučaju
ovlašten podnositelja žalbe zadržati u pritvoru, pod uvjetom da prije toga
svojom apostilom negativno odgovori na žalbu. U suprotnom to ne mo
že učiniti.
Osmo, nakon podnošenja žalbe do trenutka kada je vratio negativnu
apostilu, sudac ne smije izvršiti neke druge radnje protiv podnositelja žal
be, primjerice, ne smije ga uhititi, ispitivati ili ga osloboditi iz zatvora.
Dakle, ukratko ponovimo. Prije svega valja istaknuti da se često do
gađa da optuženi, kada nije siguran kakva će presuda protiv njega biti
izrečena, budući da je svjestan svoje krivnje, pribjegava pravu podno
šenja žalbe, ne bi li izbjegao sučevu presudu. Stoga podnosi žalbu protiv
toga suca iz nekog tričavog razloga. Tako, primjerice, tvrdi da ga je
sudac držao u pritvoru lišivši ga uobičajenog jamstva, ili na neki sličan
način oblikuje svoju tričavu žalbu. U tom će slučaju sudac zatražiti
prijepis žalbe, na koju će odgovoriti odmah ili nakon dva dana, te pro
pisati podnositelju dan, sat i mjesto, unutar zakonskog roka, primjerice,
25., 26. ili 30. dan u mjesecu, za podnošenje i primanje takvih prigovora
o kojima sudac mora odlučiti. Tijekom tog propisanog razdoblja, su
dac će revno ispitati prijepis žalbe i razloge ili prigovore na kojima se
ona osniva, te će se savjetovati sa stručnim odvjetnicima o tome treba
li podnijeti negativne apostile, odnosno, negativne odgovore i tako
odbaciti žalbu, ili dopustiti žalbu i podnijeti potvrdne i prikladne apos-
tile sucu kojemu je žalba podnesena.
Ustanovi li, međutim, da su osnove žalbe banalne i posve neuteme
ljene, te da podnositelj želi samo izbjeći ili odgoditi donošenje presude,
sucu se preporuča da podnese negativan odgovor i tako odbije žalbu.
Međutim, utvrdi li da su prigovori opravdani i zakoniti, ali da se mogu
nadoknaditi; ili ako dvoji da mu optuženi zlobno namješta, pa želi sa
sebe ukloniti svaku sumnju, neka donese potvrdne i prikladne apostile.
Ako sudac na utvrđeni dan, nije pripremio svoje apostile ili odgovore,
ili iz kojeg drugog razloga nije spreman, podnositelj žalbe može zahtije
vati odlučivanje o njegovoj žalbi odmah ili svakoga dana do tridesetog,
odnosno posljednjeg, zakonski utvrđenog dana za podnošenje apostila.
No, ako je sudac pripremio apostile, može ih odmah predati pod
nositelju žalbe. Ukoliko je odlučio na nju negativno odgovoriti i odbiti
žalbu, predat će ih nakon isteka utvrđenog roka, na sljedeći način:
"I spomenuti sudac, odgovarajući na spomenutu žalbu, može li se
takvom nazvati, kaže da je on, sudac, postupao i uistinu imao namjeru
postupati sukladno odredbama Kanona i carskih statuta i zakona, te da
nije skrenuo s puta zakona, niti je imao takvu nakanu, te da prema po
dnositelju žalbe ni na koji način nije nepravedno postupao, niti je imao
nakanu tako postupati, kako jasno proizlazi iz ispitivanja pretpostav
ljenih osnova njegove žalbe. A prema njemu nije nepravedno postupio,
tako što ga je uhitio i zadržao u pritvoru jer je bio optužen za tu i tu
herezu, a protiv njega postoje takvi i takvi dokazi, radi kojih je zaslu
ženo osuđen za herezu ili teško osumnjičen, te je stoga bilo i jest prave
dno zadržati ga u pritvoru. Nije postupio nepravedno ni odbivši mu jamce,
jer zločin hereze je jedan od najtežih zločina, a podnositelj žalbe je bio
osuđen, no ustrajno je poricao optužbu, radi čega se nisu mogli dopu
stiti ni najbolji jamci, te stoga jest i bit će zadržan u zatvoru." Tako će
postupiti i s drugim prigovorima.
Potom neka sudac kaže sljedeće: "Budući da je bjelodano da je
sudac postupio propisno i pravedno, te da nije skrenuo s puta pravde,
niti je na bilo koji način neprimjereno napastovao podnositelja žalbe;
već je podnositelj, iznoseći tričave i lažne prigovore, nedopuštenom i
neopravdanom žalbom pokušao izbjeći svoju kaznu. Budući da je njego
va žalba frivolna i tričava, jer je posve neutemeljena i sadržajem i formom
neispravna. I budući da zakoni ne priznaju tričave žalbe, niti je sudac
takve obvezan prihvatiti, radi toga je sudac rekao da je ne prihvaća i
nema nakanu prihvatiti, niti predložiti njezino prihvaćanje. Sudac takvim
negativnim apostilama odgovara spomenutom optuženom, koji iznosi
tu nedopuštenu žalbu, i koji nalaže da mu budu podnesene neposredno
nakon podnošenja spomenute žalbe. Stoga će ih predati bilježniku koji
mu je uručio žalbu.
Nakon što se te negativne apostile uruče podnositelju žalbe, sudac
će nastaviti izvršavati svoju dužnost te će, kako mu odgovara, odmah
zapovjediti uhićenje optužene, ili će mu narediti da se određenoga dana
pred njim pojavi. Naime, on time ne prestaje biti sudac, već nastavlja
postupak protiv podnositelja žalbe, dok mu sudac, kojemu je ona pod
nesena, ne zapovijedi suprotno.
Sudac, međutim, valja imati na umu da ne smije nastaviti postupak
protiv podnositelja žalbe tako što će ga uhititi ili, ako se nalazi u pri
tvoru, osloboditi, od trenutka podnošenja žalbe do podnošenja negativnih
apostila. No, kako smo rekli, nakon proteka tog razdoblja to može učiniti,
ako to nalaže pravda, sve dok ga u tome ne spriječi sudac, koji je žalbu
zaprimio. Podnositelj se nakon toga, pošto se postupak zapečati, uz sigur
nu pratnju i, ako je potrebno, prikladna jamstva, odvodi pred spome
nutog suca.
No, ako je sudac odlučio vratiti negativne apostile, neka ih na slje
deći način podnese u pismenom obliku, dana utvrđenog za podnošenje i
zaprimanje apostila:
"I spomenuti sudac, odgovarajući na spomenutu žalbu, može li se
takvom nazvati, kaže da je u ovom slučaju postupao pravedno i suk
ladno svojoj dužnosti, te da nije napastovao niti je imao nakanu napas
tovati podnositelja žalbe, što jasno proizlazi iz pomnog ispitivanja pre
tpostavljenih prigovora. Jer, nije ga napastovao tako što je, itd. (Ovdje
će odgovoriti na svaki prigovor naveden u žalbi, na najbolji i najiskre
niji mogući način.)
Budući da je bjelodano da spomenuti sudac nije ni na koji način
postupio nepravedno prema podnositelju žalbe, niti mu je dao povoda
za žalbu, već podnositelj strahuje da će mu biti pravedno izrečena za
služena kazna. I budući da je žalba tričava i frivolna, te neosnovana i
nedopustiva od strane zakona i suca. No, u znak štovanja prema Apo
stolskoj stolici, kojoj je žalba podnesena, spomenuti sudac kaže da
prihvaća žalbu, i da je ima nakanu prihvatiti, predajući čitavu stvar
našem Presvetom Papi i prepuštajući je svetoj Apostolskoj stolici: odre
đujući da se spomenuti podnositelj žalbe, određenog razdoblja, naime,
tijekom sljedećih toliko i toliko mjeseci, pojavi pred Rimskim sudom
i našim Gospodinom papom, kada će mu spomenuti sudac predati za
pečaćeni postupak, ili nakon što je dao prikladna jamstva da će se po
javiti pred Rimskim sudom, ili pod sigurnom pratnjom koju mu je
dodijelio spomenuti sudac. Tako spomenuti sudac odgovara spomenutom
podnositelju žalbe u obliku potvrdnih apostila, te zapovijeda da mu se
predaju neposredno nakon podnošenja žalbe. Stoga će ih predati bilje
žniku koji mu je uručio žalbu."
Razborit sudac će pri tome imati na umu, da u trenutku predaje ta
kvih umjesnih apostila podnositelju žalbe, prestaje biti sudac u tom slu
čaju, te da u njemu više ne može postupati, osim ako ga na taj slučaj
ne vrati naš Presveti Gospodin papa. Stoga više ne smije izvršavati
nikakve radnje u toj stvari, osim što će na gore spomenuti način izručiti
podnositelja žalbe našem Gospodinu Papi, određujući mu prikladno
vrijeme, primjerice, dva ili tri mjeseca, za pripremu za pojavljivanje pred
Rimskim sudom, uz odgovarajuća jamstva. Ili, ne može li to učiniti, neka
ga izruči, osiguravši mu sigurnu pratnju. Naime, podnositelj se mora
na najbolji mogući način obvezati, da će se pojaviti pred našim Gospo
dinom papom na Rimskom sudu, jer će se njegova žalba u suprotnom
smatrati neosnovanom.
Presuđuje li, međutim, sudac u nekom drugom slučaju, u kojemu nije
podnesena nikakva žalba, taj će sudac i dalje izvršavati svoju sudačku
dužnost. I čak i da se podnositelj, nakon prihvaćanja žalbe i uručivanja
potvrdnih apostila, optuži i potkaže pred sucem zbog drugih hereza, o
kojima se ne raspravlja u slučaju u kojemu je podnesena žalba, sudac
ne prestaje biti sudac, već nastavlja postupak istrage i ispitivanja svjedo
ka kao i prije. A nakon okončanja prvog postupka pred Rimskim su
dom, ili nakon što se postupak vrati u nadležnost suca, potonji će moći
suditi i u drugom slučaju.
Suci, nadalje, moraju znati da slučajeve koje šalju Rimskom sudu
pod zaštitom i zapečaćene, šalju sucima imenovanim za izvršenje prav
de, zajedno sa sažetim pregledom svih točaka postupka. Inkvizitori se,
pak, ne trebaju pojaviti pred Rimskim sudom protiv podnositelja žalbe,
već ih trebaju prepustiti njihovim sucima koji će, ukoliko se inkvizi
tori ne žele pojaviti protiv podnositelja, osigurati podnositelju svoje
odvjetnike, žele li ubrzati slučaj.
Suci, nadalje, ukoliko ih je podnositelj žalbe pozvao, trebaju pod
svaku cijenu izbjeći parničenje, nastojeći čitav postupak prepustiti tim
sucima, i što se prije vratiti, ne bi li se u Rimu nepotrebno uznemiri
vali napornim radom, iscrpljivanjem i troškovima. Jer time se nanosi
velika šteta Crkvi, što ohrabruje heretike u čijim očima suci više ne
uživaju dostojno štovanje, niti od njih strahuju kao prije. Na isti će na
čin i drugi heretici, uvidjevši da su suci tako iscrpljeni i zadržani na
Rimskome sudu, uzdići svoje rogove, te ih prezirati i podcjenjivati, te
odvažnije ispovijedati svoje hereze. A kada budu optuženi, podnosit će
navedene žalbe. To će oslabiti i autoritet drugih sudaca koji postupaju u
ime vjere, i gorljivi su u svojim nastojanjima da iskorijene heretike, jer
će se zamarati nedaćama i problemima, koji proizlaze iz podnošenja
sličnih žalbi. Sve to je veoma štetno za vjeru i svetu Crkvu Božju. Stoga
neka je njezin Mladoženja milošću Svojom zaštiti od takvih nedaća.
Papa Inocent VIII (1484.-1492.)
autor bule "Summis desiderantes affectibus" ("Žarko želeći")
BULA PAPE INOCENTA VIII.
"Summis desiderantes affectibus"
("Žarko želeći")
Inocent, biskup, sluga slugu Božjih, na trajnu uspomenu.
Žarko želeći i kako to iziskuje naša apostolska dužnost, da se kato
lička vjera naročito u ovo naše vrijeme posvuda širi i cvjeta, a svaka
heretička opačina odagna daleko od zemalja vjernika, rado objavljuje
mo i iznova podjeljujemo ono, uz čiju će pomoć takva naša pobožna
želja postići očekivani uspjeh, a revnost i obdržavanje vjere, nakon što
sve zablude budu iskorijenjene našim djelovanjem kao motikom brižna
radnika, jače se utisnuti u srca vjernika.
Upravo nedavno dočuli smo, uz silno negodovanje, da se u nekim
krajevima gornje Njemačke, kao i u provincijama, gradovima, područjima,
okruzima i biskupijama majnzskoj, kolnskoj, trierskoj, salzburškoj i
bremenskoj, velik broj osoba obaju spolova, zaboravivši na svoje spa
senje i zastranivši od katoličke vjere, odaje zabranjenom bludu s demo
nima inkubima i sukubima, te svojim čarolijama, činima, zaklinjanjem
i drugim kletim vraćanjima (supersticijama) i umijećima, zločinima i
nedjelima, ubijaju ljudsku djecu dok su još u majčinoj utrobi, kao i mlade
životinje, uništavaju plodove zemlje, grožđe u vinogradima, voćke na
stablima, pa muškarce i žene, tegleću marvu, ovce i ostalu sitnu stoku,
nadalje, vinograde, voćnjake, livade, pašnjake, žito u klasu i ovršeno.
Te hulje, nadalje, podvrgavaju i muče muškarce i žene, tegleću marvu,
ovce i ostalu sitnu stoku, kao i druge životinje, užasnim unutarnjim i
vanjskim bolovima i mukama, te sprječavaju muškarce da oplođuju, a
žene da ne mogu začeti, muževe da ne mogu vršiti bračne čine sa ženama,
a žene da to ne mogu s muževima. Ponad svega, bogohulno se odriču
vjere koju su primili na svetom krštenju, te potaknuti od neprijatelja
ljudskoga roda, ne uzmiču od činjenja i izvršenja najgnusnijih opačina i
najprljavijih prijestupa na opasnost svoje duše, na uvredu božanskog
Veličanstva i na poguban primjer i sablazan mnogih. Ljubljeni naši si
novi, Heinrich Institoris i Jakob Sprenger, profesori teologije i domi
nikanci, bili su apostolskim pismom izaslani, kao što su to i sada, za
inkvizitore heretičke opačine, i to prvi u spomenute krajeve gornje Nje
mačke, u koje se smatraju uključenima istospomenuti gradovi, okruži,
biskupije i druga takva mjesta, a drugi u neke krajeve uz Rajnu. Ipak,
neki klerici i laici tih krajeva - precjenjujući se više no što bi trebali, stoga
što u pismu kojim su bili izaslani nisu poimence i izričito navedene
pokrajine, gradovi, biskupije, okruži i druga mjesta, osobe u njima i prije
stupi koje su izaslani istražiti - te se, dakle, osobe, ne stide uporno i drsko
tvrditi da ti zločini nikako nisu prisutni u navedenim provincijama, i
da stoga spomenuti inkvizitori nemaju pravo u provincijama, gradovima,
biskupijama, okruzima i područjima izvršavati svoje dužnosti, i da im
se ne smije dopustiti da kažnjavaju, zatvaraju i popravljaju zločince
osuđene zbog tih gnusnih prijestupa i mnogih drugih izloženih zločina.
Stoga u spomenutim provincijama, gradovima, biskupijama i okruzima,
takvi prijestupi i zločini ostaju nekažnjeni, uz očitu opasnost propasti
duša mnogih i gubitak vječnoga spasenja.
Mi, dakle, kako je to naša dužnost, žarko želeći ukloniti sve zapreke
koje bi na bilo koji način mogle inkvizitorima ometati vršenje dužno
sti, i prikladnim sredstvima spriječiti da zaraza heretičke opačine i drugih
takvih zlodjela, ne širi svoj otrov na propast mnogih nevinih duša, na
što nas najviše potiče naša vjerska gorljivost, pa da se ne bi dogodilo
da spomenute provincije, gradovi, biskupije, okruži i područja u tim kra
jevima gornje Njemačke, budu lišeni potpore inkvizicije, na temelju
apostolske vlasti ovim pismom određujemo, da spomenuti inkvizitori
imaju pravo ondje vršiti takvu inkvizitorsku službu, i da im se mora do
pustiti da zbog navedenih prijestupa i zločina pravedno popravljaju,
zatvaraju i kažnjavaju takve zločince, bez zapreka i smetnji, potpuno
i u svemu jednako kao da su te pokrajine, gradovi, okruži, područja, kao
i osobe i njihovi prijestupi poimence i izričito navedeni u spomenutom
pismu. Nadalje, poradi veće sigurnosti, protežući ovo pismo i izaslanstvo
na navedene provincije, gradove, biskupije, okruge, područja, te na takve
osobe i zločine, na temelju iste vlasti ovlašćujemo spomenute inkvizi
tore, da obojica ili jedan od njih, uzevši sa sobom našega ljubljenog sina
Ivana Grempera, svećenika konstancijske biskupije, magistra nauka,
njihova bilježnika ili bilo kojega drugog javnog bilježnika, te da ga
obojica ili jedan od njih, privremeno ovlasti na vršenje dužnosti inkvizi
cije u tim provincijama, gradovima, biskupijama, okruzima i područjima,
protiv svake osobe ma kakvog dostojanstva, ugledna roda ili položaja,
pa da one osobe koje ustanove krivima popravljaju, globe, zatvaraju i
kažnjavaju, svakoga prema njihovoj krivnji i prijestupu. Nadalje, da u
pojedinim župnim crkvama spomenutih provincija, vjernom narodu
iznose i propovijedaju riječ Božju, koliko bude korisno i kako pronađu
za shodno, i da u vršenju svoga zadatka slobodno i dopušteno poduzima
ju na sličan način i sve druge preporučene i prikladne mjere. Našom
najvišom vlašću iznova ih u cijelosti ovlašćujemo.
Apostolskim pismom također nalažemo našemu štovanom bratu,
biskupu strasburškom, da on sam ili preko drugoga, odnosno drugih, dade
svečano proglasiti sadržaj naše bule, kada i koliko puta bude smatrao
korisnim, ili kada ga to zakonito zamole spomenuti inkvizitori ili jedan
od njih. Nadalje neka ne dopusti da im itko, na osnovu bilo koje vlasti,
pravi u tome neprilike protivno sadržaju ovoga pisma, i da ih na bilo koji
način ometa. Sve one koji bi ih ometali ili uznemirivali, protuslovili i
opirali im se, sve takve buntovnike, bili oni ma kako uglednoga položaja,
roda i časti, isticali se oni visokim službama, plemstvom, ugledom i
društvenim položajem i bili izuzeti ma kakvim privilegijem, neka ih
obuzdaju izopćenjima, suspenzijama, interdiktima ili, prema svom na
hođenju, još strašnijim kaznama, cenzurama i presudama, i to bez pra
va na priziv, pa i kada provode protiv njih zakonski postupak, neka na
temelju našeg ovlaštenja koliko smatra neophodnim, jednom ili opeto
vano pooštri izrečene presude, pozivajući u pomoć i svjetovnu vlast.
Non obstantibus ... Stoga neka ne bude dopušteno nikome ... Drzne
li se tkogod to učiniti, neka zna da će na sebe navući gnjev Svemogu-
ćega Boga i blaženih apostola Petra i Pavla.
Dano u Rimu, kod sv. Petra, godine od Utjelovljenja Gospodnjega
1484., dana 9. prosinca, prve godine našega pontifikata.
Dodatak
Načini mučenja. Preuzeto iz knjige
CONSTITUTIO CRIMINALIS THERESIANA, Beč 1769.
The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.
Heinrich Institoris & Jacob Sprenger - Malleus Maleficarum malj koji ubija vjestice
Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search