dopuštenosti raspravljali smo u prethodnom poglavlju. Drugi, pak, zača
ranu stoku ne škrope svetom vodom, već im je ulijevaju u usta.
Osim prethodno navedenih dokaza o nedopuštenosti takvih riječi,
William Pariški, kojega smo često navodili, pruža i sljedeći razlog.
Ako same riječi posjeduju kakvu moć, tada je tomu jedan od tri uzroka:
tvar od koje su sastavljene, naime, zrak; njihov "oblik", naime, zvuk;
njihovo značenje; ili, pak, sva tri uzroka. A tomu ne može biti uzrok zrak,
koji nema moć da ubija, osim ako je zatrovan; niti to može biti radi
zvuka, čiju snagu suzbija kruti predmet; niti radi njihova značenja, jer bi
u tom slučaju riječi 'vrag', 'smrt' ili 'pakao' uvijek bile štetne, a riječi
'zdravlje' i 'dobrota' uvijek blagotvorne. Niti tomu mogu biti sva tri uz
roka, jer je cjelina neodrživa kada su takvi i njezini dijelovi.
Neprihvatljiva je tvrdnja da je Bog udijelio moć riječima isto kao i
biljkama i kamenju. Jer, moć nekih sakramentalnih riječi, blagoslova
i dopuštenih zaziva, ne proizlazi iz samih riječi, već iz božanski utvr
đenog reda i Njegova obećanja. Jer, Božjim će obećanjem svatko, tko
čini određena djela, primiti takvu i takvu milost. Stoga učinkovitost sa
kramentalnih riječi proizlazi iz njihova značenja, premda neki smatraju
da imaju i svoju prirođenu, unutarnju moć. Ta dva stajališta, međutim,
nisu nepomirljiva. Što se, pak, tiče drugih riječi i zaziva, iz onoga što
je već rečeno jasno proizlazi daje puko zamišljanje, izgovaranje ili zapi
sivanje takvih riječi, posve neučinkovito. Ali stoga je zazivanje Bo
žanskog imena i javna molitva, kao sveta izjava o povjeravanju učinka
božanskoj Volji, blagotvorno.
Gore smo raspravljali o lijekovima, koji se primjenjuju naizgled
nedopuštenim radnjama. Sada ćemo opisati običaj raširen u nekim dije
lovima Švabije. Prvoga dana mjeseca svibnja prije zore, seoske se žene
okupljaju u šumi, gdje skupljaju lišće i granje s vrbinih stabala, koje
potom pletu u vijenac koji vješaju iznad stajskih vrata, vjerujući da će
time sva stoka tijekom čitave godine biti zaštićena i sigurna od čarob
njaštva. A oni koji smatraju da se praznovjerje može suzbijati prazno
vjerjem, tvrde da ta radnja nije nedopuštena, kao što je dopušteno i
otklanjanje bolesti nepoznatim čarolijama i zazivima. No, isto tako,
mogli bismo reći, bez nakane da koga uvrijedimo, da žena ili muškarac,
mogu izaći prvoga ili bilo kojeg drugog dana u mjesecu, bez obzira na
izlazak ili zalazak sunca, te skupljati bilje, lišće i granje, izgovarajući
pri tom molitvu Očenaš ili Vjerovanje, i potom ih vješati iznad stajskih
vrata, povjeravajući njihov zaštitni učinak Božjoj volji. Ali, čak i takva
radnja zaslužuje prijekor, kako smo pokazali u prethodnom poglavlju
riječima sv. Jeronima. Jer, čak i ako se pri tome ne zaziva, demon ipak
dijelom utječe na učinkovitost toga bilja i kamenja.
Isti je slučaj s onima koji lišćem i posvećenim cvijećem na Cvjetnu
nedjelju, izrađuju znak križa i potom ga umeću među svoje trsove ili
usjeve, uvjereni da će ih zaštititi od tuče. O takvim stvarima treba od
lučivati sukladno razlikovanju, na koje smo gore ukazali.
Nadalje, neke žene, kako bi spriječile začaranost svojih krava tako
da ne mogu donositi mlijeko, u Božje ime daruju siromašnima sav ne
djeljni prinos mlijeka, tvrdeći da radi takvih milostinja njihove krave
daju još više mlijeka, i zaštićuju se od čarobnjaštva. To se ne treba sma
trati supersticijom, ukoliko se takva djela čine za dobrobit siromašnih,
i ako se oni koji ih izvode uzdaju u milost Božju, ostavljajući učinak
na volju božanske providnosti.
Nadalje, Nider u prvom poglavlju svog Praeceptoriuma, veli da je
dopušteno blagoslivljati stoku na isti način kao i bolesne ljude, uz pomoć
zapisanih čarolija i svetih riječi, premda možda podsjećaju na zazive,
ali uz obvezno ispunjenje gore spomenutih sedam uvjeta. On, naime,
tvrdi da su pobožni ljudi i djevice često blagoslivljali kravu znakom kri
ža, uz izgovaranje molitve Očenaš i Zdravo Marijo, čime su uspješno
uklanjali vražje djelo, ako je ono bilo izazvano čarobnjaštvom.
A u svom Mravinjaku veli kako vještice priznaju, da revno obdrža-
vanje crkvenih obreda sprječava djelovanje njihovih vradžbina; dakle,
škropljenje blagoslovljenom vodom ili uzimanje posvećene soli, dopu
štena primjena svijeća na dan Očišćenja i blagoslovljenih palminih
grančica, itd. Crkva se upravo radi toga u svojim egzorcizmima služi
takvim sredstvima da oslabi vražju moć.
Isto tako, kada vještice žele spriječiti da neka krava daje mlijeko,
običavaju od njezinih vlasnika tražiti malu količinu mlijeka ili maslaca,
kako bi je svojim umijećem začarale. Stoga žene moraju biti na oprezu
kada im na takav način pristupe osobe, koje se sumnjiče da su počinile
takav zločin, ne bi li im dale neku od tih stvari.
Nadalje, događa se da neke žene, uvidjevši da već dugo uzaludno
nabijaju stap, posumnjaju da je to djelo neke vještice, te pokušavaju
pribaviti malo njezina maslaca. Potom taj maslac dijele u tri dijela koja
bace u stap, zazivajući Sveto Trojstvo, Oca, Sina i Duha Svetoga, i
tako odstranjuju sve čarolije. I to je primjer suzbijanja praznovjerja
praznovjerjem, jer se maslac mora posuditi od sumnjive vještice. No, ne
zaslužuje prijekor žena koja, zazivajući Sveto Trojstvo i izgovarajući
molitvu Očenaš, baci u stap svoj ili, u nedostatku svoga, maslac neke
druge osobe, te učinak povjeri Božanskoj volji. Međutim, takvo baca
nje triju dijelova maslaca se ne preporučuje, jer je umjesto toga bolje
poništiti čaroliju škropljenjem svetom vodom ili bacanjem posvećene
soli, uz obvezne molitve koje smo spomenuli.
Nadalje, budući da se katkad događa da zbog nekog čarobnjaštva ugine
sva stoka neke osobe, preporuča se da vlasnik ukloni zemlju pod pragom
konjušnice ili staje, kao i na pojilištima, i zamijeni je svježom zemljom
poprskanom blagoslovljenom vodom. Jer, vještice su često priznavale da
su na takva mjesta podmetale neke čarobnjačke predmete, i da su katkad,
uz pomoć zlih duhova, trebale samo iskopati rupu u koju je demon po
tom stavio čarobnjačko oruđe, uglavnom neki vidljiv predmet, poput ka
mena, komadića drveta, miša ili zmije. Naime, točno je da demon može
takve radnje izvršavati sam bez ičije pomoći, premda uglavnom prisilja
va vješticu da s njim surađuje, i to jer teži propasti njezine duše.
Osim spomenutog postavljanja znaka križa, sljedeća se radnja iz
vodi za zaštitu protiv tuča i oluja. U vatru se baca tri zrna tuča (bronce)
uz zazivanje Presvetoga Trojstva i izgovaranje molitve Očenaš i Zdravo
Marijo dva ili tri puta, kao i rečenice U početku bijaše Riječ iz Ivanova
Evanđelja. Istodobno se čini znak križa u svakom smjeru, prema sva
koj od četiri strane svijeta. Na kraju se tri puta ponavljaju riječi I Riječ
tijelom postade, te 'Neka riječi ovoga Evanđelja rastjeraju ovu oluju'.
A, ako je oluja prouzročena čarobnjaštvom, odmah će prestati. To je
posve točno i ne treba u to sumnjati. Jer, bace li se zrna tuča u vatru bez
zazivanja Božanskog Imena, to bi se smatralo supersticijom.
Međutim, netko bi mogao dvojiti može li se oluja umiriti bez upora
be zrna tuča. Mi odgovaramo da su samo svete riječi one koje proiz
vode krajnji učinak, dok čovjek baca zrna tuča kako bi mučio demona
i uništio njegova djela zazivanjem Svetoga Trojstva. Stoga ih baca u
vatru, a ne u vodu, jer što se brže rastope, to će vražje djelo biti brže uni
šteno. Međutim, očekivani učinak mora povjeriti božanskoj volji.
U svezi toga vrijedi spomenuti što je vještica odgovorila sucu na
pitanje, postoji li kakav način smirivanja oluje prouzročene čarobnjaš
tvom: "Postoji, a način je sljedeći: Zaklinjem vas tuče i vjetrovi, u ime
pet Kristovih rana i tri čavla kojima su Mu probodene ruke i stopala,
i četiri sveta evangelista, Mateja, Marka, Luke i Ivana, da se raspršite
i pretvorite u kišu."
Mnoge su vještice priznale, dobrovoljno ili pod mučenjem, da ih u
njihovim radnjama osobito sprječava pet stvari, i to dijelom ili u cije
losti, tako da nekad ne mogu nauditi nekom čovjeku, a nekad njegovim
prijateljima. Te su stvari sljedeće: takav čovjek mora imati čistu vjeru
i mora slijediti Božje zapovijedi; mora se zaštititi znakom križa i mo
litvom; poštivati crkvene običaje i obrede; revno izvršavati javnu prav
du; te mora glasno ili u svom srcu duboko razmišljati o Muci Kristo
voj. I o tim stvarima govori Nider. Upravo radi toga Crkva slijedi uvri
ježen običaj oglašavanja zvona kao zaštite protiv oluja, kako bi od njih
otjerali zle duhove kao da ih posvećuju Bogu da se uzdrže od svoje opa
kosti, i radi upozorenja ljudima, pozivajući ih da zazivaju Boga da
spriječi oluje. Iz istoga se razloga uobičava protiv oluja štititi sakramen
tom oltara i svetim riječima, što je veoma drevan crkveni običaj u Fran
cuskoj i Njemačkoj.
Međutim, takav način uporabe sakramenata za smirivanje oluja, ne
dvojbeno odiše supersticijom, jer oni koji to čine ne razumiju pravila
na temelju kojih je moguće razlučiti supersticiozne radnje od onih
koje to nisu. Stoga valja ukazati na pet pravila, na temelju kojih svatko
može utvrditi je li neka radnja supersticiozna, odnosno, odstupa li od
kršćanskih običaja, ili je sukladna ispravnom štovanju Boga, dakle,
proizlazi li iz prave vjere, mišlju i djelom. A njih objašnjava glosa uz
ii. odlomak Poslanice Kološanima, gdje sv. Pavao veli: "Ti propisi, is
tina, imaju neku prividnu mudrost u samovoljnom bogoštovlju", o čemu
glosa veli: "Supersticija je religija koja se štuje bez utvrđenog pravila",
kako smo prije spomenuli.
Prvi je od tih uvjeta da sva naša djela moraju biti na slavu Božju,
kako je rečeno: "Dakle, ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu
Božju činite."70 Prema tome, čovjek mora nastojati da svako njegovo
djelo povezano s kršćanskom religijom, bude na slavu Božju i da njime
svu slavu daje samo Bogu, kako bi mu se samim tim djelom duša mo
gla predati Bogu. I premda se danas, s obzirom na to pravilo, više ne pri
mjenjuju starozavjetni obredi i zakonski propisi, već se tumače simbo
lički, jer je istina objavljena u Novome zavjetu, čini se da se uporaba sa
kramenata ili relikvija radi smirivanja oluja, ne sukobljava tom pravilu.
70) 'Na slavu Božju.' I Korinćanima x, 31.
Drugo pravilo zahtijeva da čovjek ima na umu, kako je rad trapljenje
kojim se obuzdava pohota ili uvježbava tjelesna uzdržljivost, ali krije-
posno, odnosno, u skladu s crkvenim obredima i moralnim naukom.
Jer, sv. Pavao u svom pismu Rimljanima (xii) veli: "Cijenite se razumno".
Budalasti su, stoga, oni koji se zavjetuju da subotom neće češljati kosu,
ili koji poste nedjeljom, govoreći: "U bolji dan, bolje djelo", i njima
slični. Ipak, ne čini se supersticioznom uporaba sakramenta, itd.
Treće pravilo zahtijeva da su sva djela sukladna odredbama Kato
ličke crkve, svjedočanstvu Svetoga pisma ili, barem, obredima neke
posebne crkve ili da služe univerzalnom dobru, za što sv. Augustin veli
da se s pravom može smatrati zakonom. Stoga je i sv. Grgur u svom
pismu engleskim biskupima, kada su bili u dvojbi ima li se sveta misa u
različitim crkvama slaviti na različite načine, rekao da se mogu poslu
žiti svim načinima za koje smatraju da su Bogu najugodniji, bez obzira
slijede li obrede Rimske, Galikanske (Francuske) ili neke druge crkve.
Naime, činjenica da različite crkve na različite načine štuju Boga, ne
sukobljava se s istinom, i stoga treba očuvati takve običaje i oni se ne
smiju zanemarivati. Kako smo rekli na početku ovoga poglavlja, crkve u
Francuskoj i u nekim dijelovima Njemačke, štuju veoma drevni običaj
prema kojemu se euharistijski kruh nakon posvećenja iznosi van iz cr
kve, što je posve dopušteno, pod uvjetom da je zatvoren u čestičnjaku.
Četvrto pravilo zahtijeva da sva djela na prirodan način dovedu do
očekivanog učinka, jer će se u suprotnome smatrati supersticijama. S
obzirom na to, sumnjivima se imaju smatrati nepoznati znakovi i ime
na, nekromantske ili astronomske slike i karte. Ne možemo, međutim,
s obzirom na to reći da je supersticiozno protiv vražjih napasti štititi
se svetim relikvijama ili euharistijom, jer to je veoma pobožan i pohva
lan običaj, budući da iz tog sakramenta izvire sva naša snaga protiv
Neprijatelja.
Peto pravilo zahtijeva da naše radnje ne izazivaju nikakvu sablazan
ili spoticaj, jer u tom slučaju, premda nisu supersticiozne, od njih treba
odustati, odgoditi ih ili ih, pak, krišom izvršiti bez izazivanja sablazni.
Prema tome, može li se taj sakramental provesti bez skandala ili čak
krišom, tada se ne smije zanemariti. Stoga mnogi svećenici zanemaru
ju blagoslove izgovaranjem pobožnih riječi iznad bolesnih ili osuđe
nih na smrt. Tvrdim da ne treba, barem ne u javnosti, činiti nikakve ra
dnje koje bi među prostim pukom mogle izazvati sablazan.
Neka rečeno bude dovoljno za raspravu o zaštitama protiv oluja,
kako onima koja pretpostavljaju uporabu riječi, tako i onima koja se vrše
dopuštenim radnjama.
8. POGLAVLJE
Neki propisani lijekovi protiv najstrašnijih
šteta koje ljudima nanose zli duhovi.
Iznova ćemo se uzdržati od donošenja suda o zaštitama od šteta na
plodovima zemlje, uzrokovanih gusjenicama ili najezdama skaka
vaca, i inih insekata na golemim područjima zemlje, i čini se kao da
prekrivaju svaki djelić tla, do samih korijena, izjedajući sav urod u vi
nogradima i proždirući čitava polja zrelih usjeva. Na isti način razma
tramo i zaštite protiv otmica djece uz pomoć demona.
Što se tiče prve vrste šteta, možemo se pozvati na riječi sv. Tome u
Secunda Secundae, 90. pit., gdje odgovara na pitanje je li dopušteno
zaklinjati nerazumno stvorenje. A odgovara da jest, ali samo tako da
se to stvorenje silom vraća vragu, koji se služi takvim nerazumnim stvo
rovima da nam nanosi štetu. Takva se zaklinjanja koriste i u crkvenim
egzorcizmima, kojima se vrag otklanja od nerazumnih stvorenja. No,
besmisleno je i uzaludno zaklinjati samo nerazumno stvorenje koje ništa
ne razumije. Iz toga se zaključuje da se demoni smiju istjerivati dopu
štenim egzorcizmima i zaklinjanjima, uz dopuštenje i milošću Božjom.
Ali, ljudima se nalaže da prije toga poste i sudjeluju u procesijama, te
da obdržavaju ostale pobožne radnje. Jer, uzrok su takve vrste zla pre
ljubi i mnogostruki zločini, radi čega se ljude mora uvjeriti da ispovi
jedaju svoje grijehe.
U nekim se pokrajinama izriču čak i svečane ekskomunikacije, no
time zadobivaju moć zaklinjanja demona.
Druga strašna nesreća, kojom Bog dopušta zlim duhovima da po
gađaju ljude, jest otimanje i podmetanje djece. A tri su vrste takve djece,
koja se u narodu nazivaju podmenutim ili njemačkim jezikom, Wech-
selkinder. Jedna je vrsta uvijek boležljiva i plačljiva, jer im uvijek nedo
staje majčina mlijeka. Druga je vrsta rođena iz odnosa s demonima-in-
kubima, premda nisu njihova, već su djeca muškarca od kojega je demon
u obličju sukuba primio sjeme, ili čije je sjeme skupio iz noćnih polucija
u snu. Takva se djeca katkad, uz Božji pristanak, podmeću pod pravu
djecu.
Postoji i treća vrsta, a to su demoni koji se u obličju male djece vežu
uz dojilje. No, svim je trima vrstama zajedničko da su uvijek boležlji-
va i, premda su veoma teška, slabo rastu, te im majčino mlijeko nikada
nije dovoljno, a često se za njih izvješćuje da su nestala.
Može se reći da se takve stvari događaju, milošću Božjom, iz tri
razloga. Prvo, kada roditelji posvećuju suviše mnogo ljubavi svojoj
djeci, što je kazna radi njihove dobrobiti. Drugo, valja pretpostaviti da
su žene kojima se događa takva nesreća, veoma praznovjerne, i da su
od demona zavedene na mnoge druge načine. Ali, Bog je uistinu lju
bomoran, u pravom smislu te riječi, koja znači snažnu ljubav muža
prema ženi, koji ne samo što ne dopušta drugome muškarcu da joj se
približi, već poput ljubomornoga supruga ne trpi ni najmanju slutnju
ili sumnju na preljub. Tako je i Bog ljubomoran na dušu koju je svojom
dragocjenom Krvlju otkupio i zaručio je u vjeri. I stoga ne trpi da je
vrag, taj neprijatelj i protivnik spasenja, dodiruje, s njome liježe, ni da
ona na bilo koji drugi način s njime opći. A budući da ljubomoran suprug
ne trpi čak ni slutnju o preljubu, koliko će ga tek uznemiriti stvaran pre
ljub! Stoga ne začuđuje što se takvima otimaju djeca i zamjenjuju djecom
preljubnika.
A da je uistinu silna ljubomora Božja, koji ne trpi ništa što bi moglo
izazvati sumnje, pokazuje Stari zakon, gdje se govori kako je On, da
iskorijeni idolopoklonstvo iz Svoga naroda, zabranio štovanje kumira,
ali i mnoge druge stvari koje bi mogle dati povoda idolopoklonstvima,
koji sami po sebi ničemu ne koriste, premda se idolima na neki čudesan
način i dalje pridaje neka tajanstvena moć. Tako kad veli u Knjizi Iz
laska, xxii: "Ne dopuštaj da vračarica živi", dodaje: "Neka ne ostanu
u tvojoj zemlji da te ne navode na grijeh protiv mene." Isto tako, smrću
su se kažnjavali i bludnici i preljubnici, koji su se isključivali iz zajednice.
Pogledajte koliko je silna ljubomora Boga, Koji u Ponovljenom
zakonu (xxii) govori: "Ako putem naiđeš na ptičje gnijezdo sa ptićima
ili s jajima, na stablu ili na zemlji, a majka bude ležala sa ptićima ili
na jajima, nemoj uzimati majke sa ptićima: pusti majku na slobodu",
jer su pogani njima izazivali neplodnost. Ljubomorni Bog ne trpi takve
znake preljuba među Svojim narodom. Tako i danas stare žene, kada na
cesti nađu novčić, vjeruju da je to znak velike sreće, a sanjaju li novac,
to smatraju nesretnim znakom. Bog je zapovjedio i da se svi ljudi moraju
prekrivati, jer se inače imaju smatrati nečistima.
Neki su u zabludi vjerovali da zli duhovi koji dolaze noću (ili 'dobri
ljudi'71, kako ih nazivaju stare žene, premda su to vještice ili demoni
u njihovim obličjima) moraju pojesti svu hranu kako bi spremišta po
slije obilovala zalihama. Neki tu priču dodatno ukrašavaju, nazivajući
ih kreštavim sovama; crkveni naučitelji, međutim, pobijaju te priče
tvrdeći da ne postoje druga razumna stvorenja osim ljudi i anđela, te
da stoga mogu biti samo zli duhovi.
Nadalje, u Levitskome zakonu (xix) čitamo: "Ne zaokružujte kose
na svojim sljepoočnicama; ne šišajte okrajka svoje brade", jer su to
činili u znak štovanja idola.
A u Ponovljenom zakonu, xxii: "Žena ne smije na se stavljati muške
odjeće, a muškarac se ne smije oblačiti u ženske haljine", što su činili
u znak štovanja božice Venere ili, pak, boga Marsa ili Prijapa.
Iz istoga je razloga Bog zapovjedio da se unište žrtvenici podignuti
kumirima, te je, tako, Ezekija uništio mjedene zmije kojima su ljudi
prinosili žrtve. Iz istoga je razloga zabranio ljudima da se obraćaju za-
zivačima duhova i vračarima, i zapovjedio da se smaknu muškarac ili
žena u kojima obitava zao duh. Danas se takvi nazivaju gatarima. I
stoga što sve te stvari pobuđuju sumnju na duhovni preljub, Bog ih je
zabranio u svojoj ljubomori prema dušama koje je Sobom zaručio, kao
što muž zaručuje ženu.
Radi toga mi, svećenici, također moramo imati na umu da nijedna
žrtva nije Bogu milija od ljubomore duša, kako veli sv. Jeronim u svom
komentaru knjige proroka Ezekiela.
Stoga ćemo u Trećem dijelu ove knjige raspravljati o istrebljenju vje
štica, što je krajnji lijek kojemu pribjegava Crkva, a uz koji je vezana
Božanskom zapovijedi, jer je rečeno: "Ne dopuštaj da vračarica živi."
Osim toga, ondje ćemo raspravljati i o zaštitama protiv čarobnjaka-stri-
jelaca, jer se takvi mogu iskorijeniti samo svjetovnim zakonom.
Lijek. Utvrđeno je da neke osobe, koje se radi vremenite koristi du
šom i tijelom predaju vragu, bivaju mučene dugim i strašnim napastima,
osobito noću, premda se mogu izbaviti od vražje vlasti. A Bog to dopu-
71) 'Dobri ljudi.' U Irskoj, primjerice, vile se nazivaju 'dobrim ljudima', a u pučkim im se
predajama pripisuje dobrohotna, ali hirovita, pa čak i pakosna narav. U nekim dijelovima
škotskih visoravni, vile se nazivaju 'daoine sithe' ili 'miroljubivi ljudi' i vjeruje se da vrag
svake godine uzima desetinu svake od njih.
Valja primijetiti da su Grci vile nazivali , što znači dobrostive božice.
šta radi njihova kažnjavanja. Ali, kada im nakon ispovijedi, iz njihovih
kesa nestane sav novac, to je znak da su izbavljeni. Mogli bismo navesti
još mnogo primjera, no sažetost nam priječi da ih ovdje nabrajamo.
DIO TREĆI
KOJI GOVORI O SUDSKIM POSTUPCIMA PRED
CRKVENIM I SVJETOVNIM SUDOVIMA, PROTIV
VJEŠTICA I, UISTINU, SVIH HERETIKA
SADRŽI XXXV PITANJA U KOJIMA SE JASNO IZLAŽU FORMALNA
PRAVILA POKRETANJA SUDSKOG POSTUPKA, PRAVILA
POSTUPANJA PRED SUDOM I NAČIN IZRICANJA PRESUDE
OPĆENITO
UVOD
Tko su podesni suci za suđenje vješticama?
P itanje: Potpadaju li vještice, kao i njihovi pokrovitelji, zaštitnici i
branitelji, u tolikoj mjeri pod jurisdikciju dijecezanskog crkvenog
suda i svjetovnog suda, da inkvizitori heretičke opačine mogu biti u
cijelosti oslobođeni dužnosti sudjelovanja u izricanju presuda protiv njih.
A tvrdi se da je to točno. Jer Kanon (c. accusatus, § sane, knjiga VI.)
veli: "Oni koji imaju visoku čast da presuđuju u pitanjima vjere, ne
smiju se baviti drugim poslovima, koji bi ih mogli ometati u njihovoj
dužnosti. A inkvizitori, koje je Apostolska stolica ovlastila da istražuju
heretičku opačinu, ne smiju se zamarati divinatorima i vračevima, osim
ukoliko nisu i heretici, niti ih smiju kažnjavati, već ih moraju izručiti
njihovim sucima, koji će nad njima izreći kaznu."
Nikakvu teškoću ne predstavlja činjenica da taj Kanon ne spominje
herezu vještica, jer one su, poput svih drugih, podložne onome sudu sa
vjesti, kako na drugome mjestu određuje Kanon (dist. I, pro dilectione).
Ako se protiv zločina divinatora i vještica sudilo u tajnosti, odredit će
im se četrdesetodnevna pokora, a ako je suđenje bilo javno, uskratit će
im se primanje svete pričesti. A oni nad kojima je izrečena ista kazna,
primit će je od istoga suda. Nadalje, budući da je težina njihovih grijeha
ista, jer vračevi ishode svoje učinke na neobične i sumnjive načine,
kao što se i vještice protivno zakonu utječu za pomoć demonima, umje
sto Bogu, kako bi nanosile povrede i štete Njegovim stvorenjima, tada
su i jedni i drugi krivi za zločin idolopoklonstva.
Ovako govori Ezekiel (21:26): "Jer kralj babilonski stoji na početku
puta, na raspuću dvaju putova, i pita znamenja - miješa strijele1, ispi
tuje terafime i motri jetru...."
Nadalje, može se reći da Kanon svojom odredbom 'osim ako su
ujedno i heretici', dopušta da su neki divinatori i vračevi heretici, radi
čega ih treba podvrgnuti inkvizicijskom postupku. No, iz toga proiz
lazi da tom sudu treba podvrgnuti i lažne divinatore, o čemu ne govori
nijedan pisani autoritet.
Nadalje, inkvizitori mogu suditi vješticama samo radi zločina here
ze. No, očito je da vještice mogu počiniti zločine bez hereze. Naime,
kada u blatu gaze Tijelo Kristovo, što nije najstrašniji zločin, jer ga
možda čine iz zablude u razumijevanju, to prema tome, ne proizlazi iz
njihova krivovjerja. Jer, posve je moguće da netko vjeruje da je to Ti
jelo Gospodinovo, ali ga ipak baca u blato da zadovolji vraga s kojim
1) 'Strijele.' Esar Hadon se služio umijećem čaranja pomoću strijela, takozvanom belomanti-
jom, koja je bila veoma uvriježena praksa među Kaldejcima i Arapima. Sv. Jeronim ovako
komentira taj odlomak: "Stajat će na putu i promatrati znamenja prema običaju svoga naro
da, kako bi mogao strijele, na kojima su urezana imena svakoga naroda, baciti u tobolac i
izmiješati ih, da vidi čija će strijela prva izaći i koji grad valja prvi napasti." Arapi su se
obično služili trima strijelama. Na prvoj su bile urezane riječi 'Gospodin mi je zapovjedio',
na drugoj: 'Gospodin mi je zabranio', dok je treća bila prazna. Ako bi osoba koja traži savjet
od takvoga vrača izvukla prvu strijelu, to je bio predznak uspjeha, druga je označavala neuspjeh,
a ako bi izvukao treću, strijele bi se ponovno miješale i izvlačile. U nekim su se zemljama
umjesto strijela upotrebljavali štapovi, koji su se izvlačili iz posude ili bacali u zrak, pri čemu
se obraćala pozornost na način na koji su pali na tlo. To se umijeće naziva rabdomantija. LXX
uz odlomak knjige Ezekielove 21:21, piše , a ne , a rabdo-
mantiju spominje sv. Ćiril Aleksandrijski. Kuran (V) zabranjuje pretkazivanje strijelama, koje
se osuđuje kao 'Satanova opačina'. Vidi moju knjigu 'History of Witchcraft', V. pogl., str.
182-183.
je sklopio kakav ugovor, da mu pomogne ostvariti neki njegov cilj,
primjerice, da pronađe neko skriveno blago ili tomu slično. Stoga nije
nužno da vještičja djela uključuju zabludu vjere, bez obzira na težinu
njihova grijeha. U tom slučaju one nisu podložne sudu inkvizicije, već
se predaju svojim sucima.
Nadalje, budući da je Salomon radi popustljivosti štovao bogove
svojih žena, nije počinio grijeh otpadništva od vjere, jer je u svom srcu
zadržao pravu vjeru. Tako se i vještice, kada se radi ugovora koje su s
njima sklopile, klanjaju demonima, ali u svojim srcima zadržavaju
pravu vjeru, ne smiju smatrati hereticima.
Ali, može se reći da sve vještice poriču vjeru, i da se stoga imaju
smatrati hereticima. Međutim, čak i ako se svojom dušom i srcem odre
knu vjere, ne mogu se smatrati hereticima, već otpadnicama od vjere.
No, heretik se razlikuje od apostata, i upravo su heretici podložni inkvi-
zicijskom sudu. Stoga vještice nisu podložne tom sudu.
Nadalje, c. 26, pit. 5, propisuje: "Neka biskupi i njihovi predstavnici
svim silama nastoje iz svojih župa istrijebiti pogubno, i od Zaratustre
pronađeno umijeće vraćanja i magije. I otkriju li da su neki muškarac
ili žena počinili taj zločin, neka budu sramotno istjerani iz svojih župa."
A kada na kraju kanona 348. veli: "Neka se predaju njihovim sucima"
i budući da govori u množini o crkvenom i svjetovnom sudu, prema tom,
dakle, Kanonu, podložni su biskupijskome sudu.
Ako se, međutim - kako se ovi argumenti pokazuju razumnim u slu
čaju inkvizitora - biskupijske vlasti također žele osloboditi te odgo
vornosti, i prepustiti kažnjavanje vještica svjetovnim sudovima, takav
im zahtjev može biti odobren iz sljedećih razloga. Jer, Kanon veli (c.
ut inquisitionis): "Strogo zabranjujemo svjetovnim gospodarima i vla
darima, i njihovim službenicima, da na bilo koji način istražuju ili presu
đuju o tome zločinu, budući da je to isključivo crkveno pitanje", a pritom
misli na zločin hereze. Iz toga, dakle, slijedi da se, u slučaju kada taj
zločin nije čisto crkveni (duhovni), kao što je zločin vještica koje čine vre
menite povrede, mora kažnjavati pred svjetovnim, a ne crkvenim sudom.
Nadalje, posljednji kanonski zakon o Židovima ovako govori: "Nje
gova se dobra imaju zaplijeniti, a on neka se osudi na smrt, jer se izo
pačenim naukom suprotstavio vjeri Kristovoj." No, neodrživa je primje
dba da se taj zakon odnosi i na obraćene Zidove, koji su kasnije opet
prihvatili židovsku vjeru. Naime, svjetovni sudac mora takve Zidove
kažnjavati kao otpadnike od vjere. Na isti način valja postupati protiv
vještica koje se odriču vjere. Jer je potpuno ili djelomično odricanje
od vjere, osnovno načelo vještica.
I premda kanonski zakon propisuje da se prema apostatima i here
ticima treba jednako postupati, o vješticama ne odlučuje crkveni, već
svjetovni sudac. Jer, nitko ne smije ljude uznemirivati suđenjima za here
zu, ali sam se upravitelj mora pripremiti za takve slučajeve.
Justinijan u svojim Istinama, gdje govori o svjetovnim vladarima,
veli: "Nikome ne smijete dopustiti, da u vašoj provinciji među ljudima
izaziva nemir sudskom istragom o stvarima koje se tiču religije ili here
ze, niti na bilo koji način dopustiti izricanje zabrane nad provincijom
kojom vladate. No, sami ste obvezni pribaviti novac i druga sredstva
neophodna za provođenje istrage, i ne smijete dopustiti da postupanje
u stvarima koje se tiču vjere, odstupa od naših propisa." Iz navedenoga
jasno proizlazi da se osim samoga upravitelja, nitko drugi ne smije upli
tati u pobunu protiv vjere.
Štoviše, ne potpada li suđenje i kažnjavanje vještica u cijelosti pod
jurisdikciju svjetovnoga suca, koja je, onda, svrha zakona koji propisuju
sljedeće? Svi koji se općenito nazivaju vješticama, moraju biti pogubljeni.
I dalje: Oni koji čarobnjačkim umijećem nanose štetu nedužnima, imaju
biti bačeni zvijerima. Dalje se određuje da se takvi imaju podvrgnuti
ispitivanju pod mučenjem, i da se s njima nijedan vjernik ne smije udruži
vati, pod kaznom progona i zapljene cjelokupne imovine. Nabrajaju se i
mnoge druge kazne, o kojima se čitatelj može obavijestiti u tim zakonima.
Ali, protiv tih argumenata govori činjenica, da vješticama mogu pre
suđivati i kažnjavati ih združeno svjetovni i crkveni sudovi. Naime, o
kanonskom zločinu moraju presuđivati provincijski upravitelj i metro
polit: dakle, metropolit u suradnji s upraviteljem. To jasno proizlazi iz
Istina, gdje se svjetovnim vladarima nalaže sljedeće: "Treba li presuditi
o nekom kanonskom pitanju, istražit ćete ga zajedno s provincijskim
metropolitom." A glosa uklanja sve moguće dvojbe o toj odredbi, kada
kaže: "Radi li se o jednostavnoj stvari koja se tiče vjere, upravitelj o njoj
može sam presuditi, ali ako je ta stvar složenija, o njoj presuđuju biskup
i upravitelj. Nadalje, odlučivanje o toj stvari valja povjeriti osobi, koja
uživa naklonost Boga, i koja će štititi pravu vjeru, te nametnuti odgovara
juću novčanu odštetu i zaštititi naše podanike od kvarenja njihove vjere."
I nadalje, premda svjetovni vladar može izreći smrtnu kaznu, to ne
isključuje presudu Crkve, koja je u tom slučaju ovlaštena provesti sud
ski postupak o tom slučaju. Doista, to jasno proizlazi iz odredbi kanon-
skoga de summa trin. i fid. Cath, kao i zakona o herezi, c. ad abolendam
i c. vergentis i c. excommunicamus, 1 i 2. Iste kazne propisuju svjetov
ni i kanonski zakoni, što se vidi iz kanonskih zakona o manihejskoj2 i
arijanskoj herezi. Stoga su oba suda ovlaštena kažnjavati vještice, a ne
svaki od njih pojedinačno.
Nadalje, zakoni propisuju da svećenicima presuđuju njihovi, a ne
građanski ili svjetovni sudovi, a to stoga što se njihovi zločini smatraju
čisto crkvenim zločinima. Zločin vještica je, pak, dijelom svjetovan, a
dijelom crkveni, jer one nanose svjetovnu štetu i krše vjeru. Stoga su
oba suda ovlaštena voditi postupke protiv vještica, izricati presude i
kažnjavati ih.
To stajalište potvrđeno je u Istinama, gdje piše: "O crkvenom
zločinu, koji iziskuje crkvenu kaznu i novčanu naknadu, presuđuje bi
skup koji uživa naklonost Božju, te, stoga, o njemu ne mogu odluči
vati čak ni najbolji provincijski suci. Ne želimo da se svjetovni suci
izvješćuju o takvim postupcima, jer takve se stvari moraju istraživati
u okviru Crkve, a duše zločinaca se moraju ispravljati crkvenim kaz
nama, u skladu sa svetim i božanskim odredbama, koje naši zakoni
dostojno slijede." Tako je rečeno. Iz toga, dakle, slijedi da o zločinu, koji
je dijelom crkveni i svjetovni, moraju presuđivati oba suda.
Na sve navedeno odgovaramo na sljedeći način. Glavna nam je na
kana da na ovome mjestu pokažemo da mi, inkvizitori Gornje Njema
čke, voljom Božjom, možemo biti oslobođeni dužnosti suđenja vješticama,
i izručivati ih na kažnjavanje njihovim provincijskim sucima, čemu je
razlog naš mukotrpan posao: pod uvjetom da takvo postupanje neće ni
na koji način ugroziti očuvanje vjere i spasenje duša. Stoga smo se pri
hvatili ovoga djela, kako bismo samim sucima izložili metode vođenja
sudskog postupka, presuđivanja i izricanja presude u takvim stvarima.
Stoga, da pokažemo kako biskupi mogu u mnogim slučajevima po
stupati protiv vještica bez inkvizitora, premda to ne mogu činiti bez
građanskih i svjetovnih sudaca kada je riječ o zločinima, koji iziskuju
izricanje smrtne kazne, veoma je korisno da izložimo stajališta nekih
inkvizitora iz Španjolske i (unatoč štovanju koje smo im uvijek dužni
iskazivati), budući da svi pripadamo istome Redu propovjednika, da
ih pobijemo, kako bi se svaka pojedinost mogla što jasnije razumjeti.
2) 'Manihejstvo.' O uskoj povezanosti manihejaca i vještica raspravljam u svojoj knjizi 'Hi
story of Witchcraft', I. pogl.
Naime, spomenuti inkvizitori smatraju da su inkvizicijskom sudu
podložne sve vještice, divinatori, nekromanti i, ukratko, svi koji se bave
divinatorskim umijećem, ako su jednom prigrlili i propovijedali svetu
vjeru, kao u tri slučaja koja se spominju na početku poglavlja, Multo-
rum querela, u dekretalima* pape Klementa3 o herezi, a koji propisuju da
inkvizitor ne smije postupati bez suglasnosti biskupa, kao ni potonji bez
inkvizitora: premda postoji pet slučajeva u kojima jedan može postupati
bez suglasnosti drugoga, o kojima se čitatelj može obavijestiti u tome
poglavlju. O jednom, pak, slučaju izričito se propisuje, da nijedan od njih
ne smije postupati bez suglasnosti drugoga, a to je slučaj kada se gore
spomenuti divinatori označuju hereticima.
U istu kategoriju svrstavaju i bogohulnike, kao i one koji na bilo
koje načine zazivaju zle duhove, kao i ekskomunicirane, koji tijekom
godine dana pod kaznom izopćenja, ustraju u svom prijestupu i to radi
neke stvari koja se tiče vjere, ili uslijed nekih drugih okolnosti koje se
ne tiču pitanja vjere, te u tu kategoriju nadalje uključuju i neke druge
slične prijestupe. Iz toga je razloga smanjena ovlast ordinarija, jer toliko
je težak teret postavljen na leđa nas, inkvizitora, s kojim se ne možemo
sigurno nositi, znajući da će onaj strašni sudac od nas zahtijevati da mu
položimo izvješće o dužnostima koje su nam nametnute.
A budući da se njihovo stajalište može pobiti samo dokazivanjem
neosnovanosti njihove glavne teze, valja istaknuti da se ona osniva na
komentarima kanona, osobito odredbe accusatus i § sane, kao i izraza
'odiše herezom'. Svoje stajalište, nadalje, osnivaju na izrekama teologa,
sv. Tome, Blaženoga Alberta i sv. Bonaventure u Drugoj knjizi Senten-
cija, dist. 7.
Vrijedno je neke od njih iscrpno razmotriti. Naime, kako je poka
zano u prvom argumentu, kada Kanon kaže da se inkvizitori hereze ne
smiju zamarati vračevima i divinatorima, osim ukoliko očito odišu he
rezom, ističu da postoje dvije vrste vračeva i divinatora, naime, lažni
i heretički. Prvi se nazivaju običnim divinatorima, jer djeluju samo na
temelju svoga umijeća, a o takvima se govori u odredbi de sortilegiis,
gdje se kazuje kako je prezbiter Udalrik otišao na neko tajno mjesto s
jednom ozloglašenom osobom, odnosno, divinatorom, kako veli glosa,
* dekretal - papinska odluka
3) 'Papa Klement' Papa Klement V., rođen u Villandrautu 1264.; izabran na Papinsku stolicu, 5.
lipnja 1305.; umro u Roquemaru 20. travnja 1314.
ali ne s namjerom zazivanja vraga, što bi bila hereza, već ne bi li uz
pomoć astrolaba saznao neku tajnu. A to je, tvrde, čista divinacija ili
sortilegij.
U drugu, pak, vrstu spadaju oni koje se naziva heretičkim divinato-
rima, a njihovo umijeće uključuje neki oblik štovanja ili pokoravanja
zlim duhovima, te takvi nastoje divinacijom predvidjeti budućnost ili
neke druge slične okolnosti, a te radnje očito odišu herezom. Takvi su,
poput svih drugih heretika, podložni inkvizitorskom sudu.
To značenje Kanona oni potkrjepljuju komentarima kanonista o
riječi 'odiše'. Tako Giovanni d'Andrea, pišući o kanonu accusatus,
veli: "Oni odišu herezom na način da izgovaraju zle molitve i prinose
žrtve idolima, te se savjetuju sa zlim duhovima od kojih dobivaju od
govore; ili se, pak, okupljaju kako bi izvodili heretička čaranja ždrije
bom, pretkazivali buduće događaje uz pomoć krvi ili Tijela Gospodi
nova; ili prilikom svojih čaranja, kako bi ishodili neki odgovor, ponovno
krste neko dijete i izvode druge slične radnje."
U potvrdu svoga stajališta navode i riječi mnogih drugih kanonista,
uključujući Ivana Modesta, sv. Rajmunda i Williama de Lauduna, O.
P. (ordo predikatorum). Pozivaju se i na crkvenu odredbu donesenu na
koncilu u Akvitaniji, c. 26, pit. 5, Episcopi, u kojoj se takve prazno
vjerne žene nazivaju nevjernicama i veli: "Neka takve uništi njihovo
vjerolomstvo." A vjerolomstvo se u kršćanstvu naziva herezom. Stoga
su one podložne sudu inkvizitora heretičke opačine.
Navode i riječi teologa, osobito sv. Tome u Drugoj knjizi Senten-
cija, dist. 7, gdje on raspravlja je li grijeh rabiti pomoć zlih duhova.
Naime, komentirajući odlomak iz knjige proroka Izaije (viii): "Narod
mora pitati svoje 'bogove'", on, između ostaloga, veli: "Svaka radnja
čije se ostvarenje prepušta đavlu, zbog ugovora koji je s njime sklop
ljen, predstavlja otpadništvo od vjere, i to riječju, ako se on priziva, ili
djelom, čak i bez prinošenja kakve žrtve."
Isto tako navode riječi Alberta, Pierrea de Tarentaisea [Inocent V.,
op. prev] i Giovannija Bonaventure4, koji je poslije kanoniziran, ali ne
4) 'Bonaventura.' Roditelji sv. Bonaventure bili su Giovanni di Fidanza i Maria Ritella. Rođen
je 1221. u Bagnoreggiu pokraj Viterba. Kkršteno mu je ime Giovanni, koje je promijenio u
Bonaventura, jer su ga u djetinjstvu, kada je bio teško bolestan, odveli sv. Franji da ga izliječi,
koji je pri tom uskliknuo: 'O buona ventura' ('O, dobre li sreće', op. prev.). (Ovo izvješće je
veoma dvojbeno, jer su mnogi prije njega nosili ime sv. Bonaventura.) Kanonizirao ga je Siksto
IV., 14. travnja 1482., a razlog dugog odgađanja tog službenog uvrštavanja u katalog svetaca,
pod svojim krsnim imenom Giovanni. Nadalje se pozivaju i na riječi
Aleksandra iz Halesa i Guida Karmelićanina.5 Svi oni tvrde da su oni
koji zazivaju zle duhove, otpadnici od vjere i, prema tome, heretici, te
stoga podložni sudu inkvizitora heretičke opačine.
Međutim, spomenuti španjolski inkvizitori nisu nijednim gore na
vedenim argumentom dovoljno potkrijepili tvrdnju, da takvim vračevima
i itd., ne mogu suditi ordinariji ili biskupi bez inkvizitora, te da se
inkvizitori ne mogu osloboditi dužnosti suđenja takvim divinatorima i
nekromantima, pa čak i vješticama: premda se inkvizitorima ne smije
predbacivati što presuđuju u takvim slučajevima kada to biskupi ne
čine, već ih radi toga treba pohvaliti. Upravo iz toga razloga nisu do
kazali svoju tezu. Inkvizitori se moraju usredotočiti samo na slučajeve
hereze, a ta hereza mora biti očitovana, kako je pokazano u često navo
đenom kanonu accusatus, § sane.
Iz navedenoga, dakle, proizlazi da, bez obzira na težinu grijeha koji
je počinila neka osoba, ne uključuje li on i herezu, takav se prijestupnik
ne smije smatrati heretikom, premda zaslužuje kaznu. U skladu s tim,
inkvizitor se ne treba uplitati u slučaj čovjeka, koji se treba kazniti kao
zločinac, ali ne i heretik, već ga treba prepustiti njegovim provincij
skim sucima.
Iz navedenoga, dalje, proizlazi da zločini zazivanja i prinošenja žr
tava zlim duhovima, o kojima govore komentatori, kanonisti i teolozi,
ne ulaze u ovlast inkvizitora, već se mogu prepustiti na odlučivanje
svjetovnim ili biskupijskim sudovima, osim ukoliko ne impliciraju i
zločin hereze. S obzirom na to, kao i na činjenicu da zločini o kojima mi
presuđujemo često ne impliciraju i herezu, osobama koje su počinile
takve zločine ne smije se suditi, niti ih osuđivati kao heretike, što do
kazuju autoriteti i argumenti koje izlažemo u nastavku.
Da bi se neka osoba s pravom mogla osuditi za herezu, mora ispu
njavati pet uvjeta. Prvo, mora postojati zabluda u njezinu poimanju.
Drugo, ta zabluda se mora odnositi na pitanja vjere, tako da se protivi
službenom nauku Crkve o pravoj vjeri ili moralnom načelu, i stoga ne
vodi k postizanju vječnoga života. Treće, u takvoj zabludi mora biti ka
tolik, jer bi u suprotnom bilo riječ o Židovu ili poganinu, a ne heretiku.
neke su nesretne nesuglasice među franjevcima nakon svečeve smrti 15. srpnja 1247. Siksto
V. ga je 14. ožujka 1587. uvrstio među glavne crkvene naučitelje. Spomendan: 14. srpnja.
5) 'Guido Karmelićanin.' Guy de Perpignan, 'Doctor Parisiensis', umro 1342. Predstojnik
Reda karmelićana od 1318.-1320. Glavno mu je djelo 'Summa de Haeresibus'.
Četvrto, osoba koja gaji takvu zabludu mora i dalje ispovijedati neku
istinu o Kristu, u pogledu Njegove božanske ili ljudske naravi; naime,
ako čovjek u potpunosti poriče vjeru, tada je apostat. Peto, takva osoba
mora ustrajno i tvrdokorno vjerovati u tu zabludu. A da je to smisao
riječi Kanona, gdje se govori o herezi i hereticima, dokazuje se sljede
ćim (ne pobijanjem, već potvrdom glosa kanonista).
Naime, iz općega iskustva je poznato da heretici poglavito gaje za
bludu u razumijevanju. No, dva su neophodna uvjeta koja nekog neu
kog čovjeka čine heretikom - prvi je materijalan, a taj je zabluda u ra
zumijevanju, a drugi formalan, odnosno, tvrdokornost uma. To potvr
đuje sv. Augustin kada veli: "Heretik je onaj koji stvara ili slijedi nova
i kriva mišljenja." To se može dokazati i sljedećim umovanjem: hereza
je oblik nevjere, a nevjera subjektivno počiva u umu i to tako, da čovjek
vjeruje u nešto posve oprečno pravoj vjeri.
S obzirom na to, heretik nije onaj koji postupa bez zablude u razumi
jevanju. Naprimjer, čovjek koji počini blud ili preljub, premda slijedi
zapovijed Ne učini preljuba, nije heretik, osim ukoliko smatra dopu
štenim počiniti preljub. Ta se tvrdnja može ovako razložiti: Kada su za
postojanje neke stvari, s obzirom na njezinu prirodu, neophodne dvije
sastavnice, nedostaje li jedna od njih, sama stvar ne može postojati. Jer,
suprotno bi značilo da postojanje takve stvari ne ovisi o toj nedostaju
ćoj sastavnici. Tako su za izgradnju kuće neophodni temelji, zidovi i
krov, a nedostaje li ijedan od tih dijelova, ne može postojati ni kuća. Isto
tako, budući da je zabluda u razumijevanju neophodan uvjet hereze,
nijedno djelo počinjeno bez takve zablude, ne može čovjeka činiti here
tikom.
Stoga se mi, inkvizitori Njemačke slažemo s Blaženim Antoninom,
koji tu materiju razmatra u drugom dijelu svoje Sume, gdje tvrdi da
krštenje slika, štovanje i prinošenje žrtava zlim duhovima, gaženje
Tijela Kristovog i svi takvi strašni zločini, čine čovjeka heretikom samo
ako isti gaji zabludu u razumijevanju. Stoga nije heretik onaj koji, primje
rice, krsti sliku, ali ne gaji pogrešno vjerovanje o sakramentu krštenja
ili njegovu učinku, niti misli da sam čin krštenja slike može izazvati
kakav učinak, već takvom radnjom želi udovoljiti demona s kojim je
sklopio neki prešutan ili izričit ugovor, nadajući se da će mu ovaj is
puniti neku osobnu ili tuđu želju. Na taj način ljudi koji, na temelju pre
šutnog ili izričitog ugovora prizivaju demone čarobnjačkim znakovima
i figurama, radi ispunjenja svojih želja, nisu nužno heretici. Ali, pri
tome od demona ne smiju tražiti ništa što nadilazi njegovu moć ili
znanje, koje pogrešno razumijevaju. U takvoj su zabludi oni koji vje
ruju da demon može utjecati na čovjekovu slobodnu volju; ispunjavati
ljudima želje, zahvaljujući ugovoru koji su s njime sklopili, unatoč svim
božanskim zabranama; ili da demon može predviđati budućnost, ili
izvoditi kakva djela koja su svojstvena samo božanskoj naravi. Nedvoj
beno je da su takvi ljudi u zabludi o razumijevanju, jer pogrešno poi
maju demonsku moć. S obzirom na to, te pod pretpostavkom postojanja
ostalih sastavnica zločina hereze, takvi su ljudi heretici i bez iznimke su
podložni vlasti ordinarija i inkvizitorskog suda.
Postupaju li, međutim, iz razloga koji smo naveli, dakle, ne uslijed
kakvog pogrešnog vjerovanja o krštenju ili drugim stvarima koje smo
spomenuli, što je čest slučaj, jer, budući da vještice i nekromanti znaju
da je vrag neprijatelj vjere i protivnik spasenja, iz toga neosporno pro
izlazi da su prisiljeni u svojim srcima vjerovati da velika moć počiva
u vjeri, i da svaki lažni nauk proizlazi od princa laži. Prema tome, dakle,
premda je njihov grijeh bez sumnje strašan, takvi ljudi nisu heretici. A
to je stoga što nisu u zabludi poimanja sakramenta, premda ga oskvrnju-
ju. Radi toga se takvi ljudi imaju smatrati vračevima, a ne hereticima,
i valja ih svrstati u onu kategoriju za koju gore spomenuti kanon accu-
satus propisuje da ne potpada pod jurisdikciju inkvizicijskog suda,
budući da očito ne odiše herezom: jer njihova je hereza skrivena ili je čak
nepostojeća.
Isto vrijedi i za one koji štuju vraga i prinose mu žrtve. Jer, čine li to
vjerujući u božanstvenost demonske naravi, ili misle da demone treba
štovati jer će tako od njih ishoditi ostvarenje kakve želje, unatoč Bo
žjoj zabrani ili dopuštenju, takvi su, onda, heretici. No, čine li to ne vjeru
jući u takvu moć demona, već kako bi mnogo lakše ostvarili svoje želje,
s obzirom na neki s njime sklopljen ugovor, tada nisu nužno heretici,
premda čine najteži grijeh.
Neke prigovore valja, radi boljeg razumijevanja, odbaciti i pobiti.
Naime, čini se da naš argument protuslovi zakonu, koji propisuje da
simonist nije heretik (I, 1. pit: "Svatko tko novcem, ali bez zablude u
razumijevanju..."). Simonist nije heretik u užem i doslovnom smislu te
riječi, ali, prema sv. Tomi, u širem smislu i analogijom jest, kada ku
puje ili prodaje svete predmete, vjerujući da se novcem priskrbljuje dar
milosti. Ali nije heretik ne postupa li iz takvog uvjerenja, kako je često
slučaj. Premda je uistinu heretik vjeruje li da se novcem priskrbljuje
dar milosti.
Čini se da se opet suprotstavljamo kanonskom stajalištu o hereticima,
prema kojemu je heretik onaj koji štuje heretika, premda onaj koji štuje
vraga čini teži grijeh od onoga koji štuje heretika, stoga, itd.
Nadalje, da bi se nekom čovjeku moglo suditi kao heretiku, mora
manifestno biti heretik. Jer Crkva može presuđivati samo o očitim stva
rima, dok one skrovite zna samo Bog, i samo im On sudi (dist. 33, eru-
bescant). Ali, unutarnje misli se mogu očitovati samo unutarnjim rad
njama, koje se mogu vidjeti ili dokazati. Stoga se čovjeku koji je po
činio djela o kojima govorimo, mora suditi kao heretiku.
Nadalje, čini se nemogućim da bi itko mogao počiniti tako strašan
zločin kao što je gaženje Tijela Kristova, osim ako ne gaji pogrešno
mišljenje o Kristovu Tijelu. Jer, volja čovjekova ne može biti usmjerena
ka zlu bez zablude razumijevanja. Kako tvrdi Aristotel, ljudska opa
kost proizlazi iz neznanja ili zablude. Dakle, oni koji svjesno čine zlo,
bez sumnje su i u zabludi razumijevanja.
Tim trima prigovorima odgovaramo na sljedeći način, a prvi i treći
razmatramo zajedno. Dvije su vrste suda, Božji i ljudski. Bog sudi čo
vjekovoj duši, dok čovjek može suditi samo unutarnjim mislima, koje
se odražavaju u vanjskim postupcima, kako iskazuje treći od navedenih
argumenata. Onaj tko je heretik prema Božjem sudu, uistinu je i stvar
no heretik, jer Bog osuđuje kao heretike samo one, koji su u nekoj za
bludi poimanja vjere. Ali, heretik prema ljudskom sudu nije nužno i
stvarno heretik, no kako njegova djela ukazuju na pogrešno poimanje
vjere, na temelju zakonske presumpcije se smatra heretikom.
Što se, pak, tiče pitanja treba li Crkva bez premišljanja označavati
hereticima one koji štuju zle duhove ili krste slike, obratite pozornost
na sljedeće odgovore. Prvo, takva razlikovanja više dolikuju kanoni-
stima nego li teolozima. Kanonisti će reći da se takvi ljudi, na temelju
zakonske pretpostavke, moraju smatrati hereticima i kao takve ih treba
kažnjavati. Teolog će reći da je na prvome mjestu Apostolska stolica
ovlaštena odlučivati o tome postoji li hereza činjenično, ili je ona samo
zakonska pretpostavka. A to je slučaj kada se ne može donijeti konkretan
sud o stvarnoj prirodi uzroka samo na temelju učinka, kada taj učinak
proizlazi iz dva uzroka.
Prema tome, budući da učinci, kao što su štovanje vraga ili traženje
njegove pomoći u ostvarenju čarobnjačkih radnji, krštenje slika, žrtvo-
vanje djece vragu ili njihovo ubijanje, te druge slične radnje, mogu pro
izlaziti iz dva zasebna uzroka, naime, iz vjerovanja u ispravnost štovanja
vraga i prinošenja žrtava, kao i u to da slike mogu primati sakramente
ili, pak, činjenice da je čovjek sklopio neki ugovor s vragom, kako bi
ovaj spremnije pomogao u onim stvarima koje ne nadilaze vražju moć,
kako smo gore objasnili. Iz toga proizlazi da nitko ne smije nepromišlje
no donijeti konačan sud o učinku samo na temelju njegova uzroka, od
nosno, na temelju toga da li čovjek čini takve stvari zbog zablude o
vjeri. Dakle, ne postoji li dvojba o učinku, ipak je neophodno što podro
bnije istražiti uzrok. Ustanovi li se da je čovjek postupao uslijed iskri
vljenog i pogrešnog stajališta o vjeri, tada se ima smatrati heretikom,
i mora biti podvrgnut suđenju od strane inkvizitora i ordinarija. Nije li,
međutim, postupao iz takvih razloga, ima se smatrati vračem i veoma
opakim grješnikom.
Drugi odgovor koji pobliže dotiče ovu materiju jest, da je bez obzira
na sve pretpostavke, utvrđeno da su svi divinatori i vještice, koji se na
temelju zakonske pretpostavke, a ne stvarne činjenice smatraju hereti
cima, podložni sudu ordinarija, a ne inkvizitora. A gore spomenuti
strani inkvizitori ne mogu braniti svoje stajalište, pozivajući se na Kanon
i njegove komentatore, jer se oni koji demonima prinose žrtve i štuju
ih, smatraju hereticima na temelju zakonske pretpostavke, a ne stoga
što na to očito ukazuju činjenice. Tekst Kanona, naime, veli da takvi mo
raju očito odisati herezom, dakle, stvarno i samom svojom naravi. A
nama je inkvizitorima dovoljno baviti se onima, koji su očito po svojoj
naravi heretici, prepuštajući ostale njihovim sucima.
Rečeno je da je neophodno istražiti uzrok, kako bi se ustanovilo
postupa li čovjek iz zablude vjere ili ne, što je lako. Jer, duh vjere oči
tuje se činom vjere, a to je vjerovanje i ispovijedanje vjere, kao što se
duh krijeposti očituje krijeposnim životom. Na isti način, Crkva mora
heretikom smatrati čovjeka, čija djela pokazuju da poriče bilo koji čla
nak vjere. Tako je čak i vještica, koja je u cijelosti ili dijelom poricala
vjeru ili je oskvrnjivala Tijelo Kristovo i štovala vraga, tako možda po
stupala samo da udobrovolji vraga, a čak i da se u svome srcu posve
odrekla vjere, treba se smatrati apostatom i to stoga što nedostaje četvr
ti preduvjet hereze.
Ali, ako nas, inkvizitore, protivno tome zaključku, naš Sveti Otac
Inocent VIII., svojom bulom ovlasti da sudimo vješticama, odgovaramo
ovako. To ne znači da ni biskupijski sudovi ne mogu izricati konačne
presude protiv vještica u skladu s onim drevnim zakonima, kako je
prethodno rečeno. Jer ta nas je bula ovlastila radi velike skrbi i truda,
kojima smo obavljali naš posao uz Božju pomoć.
Iz toga razloga ne možemo dopustiti prvi argument onih gore spo
menutih inkvizitora, jer je točan upravo suprotan zaključak. Naime,
simonisti se smatraju hereticima samo na temelju zakonske pretpo
stavke, a suditi im mogu ordinariji bez inkvizitora. Doista, inkvizitori
se ne trebaju zamarati najrazličitijim simonistima, ili svima ostalima
koji se označuju hereticima samo na temelju zakonske pretpostavke.
Naime, oni ne mogu postupati protiv šizmatičnih biskupa i drugih vi
sokih dostojanstvenika, kako propisuje odredba o inkviziciji pod na
slovom O hereticima, VI. knjiga, gdje piše: "Inkvizitori heretičke
opačine koji imaju ovlaštenje Apostolske stolice ili nekog drugog auto
riteta, nisu nadležni suditi takvim prijestupnicima na temelju takve
optužnice, ili protiv njih postupati pod izlikom svoje službe, osim ako
u pismima papinske ovlasti nije izričito istaknuto da su to ovlašteni či
niti."
No, znaju li inkvizitori, ili to saznaju, da su biskupi ili drugi visoki
dostojanstvenici optuženi za herezu, ili je protiv njih anonimno podne
sen denuncij, ili se terete sumnjom za taj zločin, dužnost im je o toj
činjenici obavijestiti Apostolsku stolicu.
Isto tako, iz navedenoga jasno proizlazi odgovor na njihov drugi
argument. Onaj tko štiti i štuje heretika i sam je heretik, postupa li tako
iz uvjerenja da je ovaj dostojan zaštite ili štovanja radi njegova nauka
ili mišljenja. No, štuje li ga iz nekog svjetovnog razloga, a ne uslijed
svoje zablude poimanja vjere, nije heretik u pravom smislu riječi, prem
da je takav na temelju zakonske fikcije, pretpostavke ili analogijom,
jer postupa kao da gaji istu zabludu vjere kao i onaj kojega štuje: stoga
u tom slučaju nije podložan inkvizicijskom sudu.
Slično odgovaramo na treći argument. Naime, premda Crkva mora
neku osobu označiti heretikom na temelju njegovih vanjskih postupaka,
vidljivih i dokazanih, to nužno ne znači da je stvarno heretik, već ga
se takvim označuje samo na temelju zakonske pretpostavke. Stoga u
tom slučaju nije podložan suđenju pred inkvizicijskim sudom, budući
da očito ne odiše herezom.
Što se tiče njihova četvrtog argumenta, pogrešna je pretpostavka da
Tijelo Kristovo ne može gaziti onaj, koji ne gaji neko izopačeno ili
krivo vjerovanje o Tijelu Kristovu. Naime, netko to može činiti posve
svjestan svoga grijeha, i čvrsto vjerujući da se pred njim uistinu nalazi
Tijelo Kristovo. No, to čini da udovolji vragu, nadajući se da će mu
ovaj stoga spremnije ispuniti neku njegovu želju. I, premda svaki gri
jeh uključuje zabludu, to ne mora nužno biti zabluda u razumijevanju,
što je hereza ili pogreška u vjerovanju, već je možda riječ o pogrešnoj
uporabi neke moći s opakim ciljem. Tada se radi samo o prvome od onih
pet neophodnih preduvjeta hereze, radi kojega je heretik opravdano
podložan inkvizicijskom sudu.
Neodrživ je i prigovor da inkvizitor ipak može postupati protiv
onih, koji su denuncirani kao heretici, ili se terete lakom, teškom ili oz
biljnom sumnjom za herezu, premda se ne čini da očito odišu herezom.
Odgovaramo da Inkvizitor protiv takvih može postupati, ukoliko su
denuncirani ili osumnjičeni za herezu u pravom smislu te riječi. A to
je ona vrsta hereze o kojoj govorimo (kako smo često isticali), koja
uključuje zabludu razumijevanja, uz ostala četiri preduvjeta. Drugi od
tih preduvjeta jest, da se takva zabluda mora odnositi na stvari koje se
tiču vjere, jer je inače protivna istinitim odlukama Crkve o pitanjima
vjere i dobrom ponašanju (moralu), kao i onome što je neophodno za
dostizanje vječnoga života. Jer ako se ta zabluda odnosi na neko pitanje
koje se ne tiče vjere, kakvo je, primjerice, vjerovanje da Sunce nije veće
od Zemlje ili tomu slično, tada to nije opasna zabluda. Ali, zabluda pro
tivna Svetom pismu, člancima vjere ili odlukama Crkve, kako je gore
rečeno, jest hereza (čl. 24, pit. 1., haec est fides).
Nadalje, rješavanje dvojbi o vjeri u isključivoj je nadležnosti Crkve,
osobito vrhovnoga pontifeksa, Kristova namjesnika, nasljednika sv.
Petra, kako je izričito rečeno (čl. 24, pit. 2., quotiens). A mišljenje
nijednog naučitelja ili sveca, kako veli sv. Toma (2. čl., 2. pit.), ne pro
tuslovi odlukama Crkve, tako ni ono sv. Jeronima, kao ni sv. Augusti-
na. Jer, kao što je onaj koji tvrdoglavo pobija vjeru heretik, tako je i onaj
koji tvrdoglavo zastupa mišljenje protivno odlukama Crkve o pitanjima
vjere i onoga što je neophodno za spasenje. A Crkva nikada nije bila
u zabludi o pitanjima vjere (kako piše u 24. čl, 1. pit., a recta, i u
drugim kanonima). Izričito je rečeno da je heretik onaj, čije se mišljenje
suprotstavlja odlukama Crkve, ne u pogledu otvorenih i iskrenih pita
nja, već u stvarima koja se tiču vjere i spasenja. A nije heretik svatko
tko protuslovi drugim stvarima, kao što je neprimjena zakona u stvarima
na koje primjena utječe. To je pitanje papa Ivan XXII. raspravio u svojim
Extravagantes6, gdje veli da su oni koji protuslove tom stajalištu tvr
doglavi i pobunjuju se protiv Crkve, ali nisu heretici.
Treći je neophodan uvjet da je onaj tko je u takvoj zabludi propovi
jedao katoličku vjeru. Jer, ako čovjek nikada nije propovijedao kršćan
sku vjeru, nije heretik, već samo nevjernik, poput Zidova ili neznabo-
žaca koji ne poznaju vjeru. Stoga sv. Augustin u Državi Božjoj veli:
"Vidjevši kako je ljudski rod izbavljen od štovanja idola i zlih duhova,
đavao je pobunio krivovjernike koji se pod krinkom kršćana, trebaju
suprotstavljati kršćanskome nauku." Dakle, da bi se netko mogao sma
trati heretikom, takav je morao krštenjem primiti vjeru.
Četvrti uvjet zahtijeva da čovjek, koji je u takvoj zabludi, zadrži vjero
vanje u neka učenja o Kristu, koja se odnose na Njegovu božansku ili,
pak, ljudsku narav. U protivnom se ima više smatrati apostatom, nego
heretikom. Radi toga je i Julijan bio apostat. Jer, među njima (aposta
tom i heretikom) postoji razlika, premda se katkad brkaju. Naime, po
stoje ljudi koji potaknuti svojim siromaštvom i najrazličitijim nevolja
ma, predaju svoje tijelo i dušu vragu i poriču vjeru, pod uvjetom da im
vrag pomogne u stjecanju bogatstva i časti.
A mi inkvizitori i sami smo upoznali takve, od kojih su se neki kasnije
pokajali, a tako su se ponašali u težnji za pukim svjetovnim dobrima, a
ne zbog kakve zablude u razumijevanju. Stoga takvi nisu u pravom
smislu riječi heretici, pa čak ni apostati u svojim srcima, kakav je bio
Julijan, premda se imaju takvima smatrati.
One koji su apostati u svojim srcima i odbijaju se vratiti vjeri, treba
izručiti svjetovnome sudu kao okorjele heretike. Ali, pokažu li želju za
pomirenjem, Crkva će ih primiti natrag, kao i pokajane heretike. Vidi
kanon ad abolendam, § praesenti, de haeretic., 6. knjiga. Isto stajalište
iznosi i sv. Rajmund u svom djelu de Apostolica, gl. revertentes, gdje
6) 'Extravagantes.' Ta riječ označava neke papinske dekretale koji nisu sadržani u određenim
autoritativnim kanonskim zbirkama, odnosno, koji nisu uvršteni (već 'lutaju', 'extra vagari')
u Gracijanov dekret ili tri velike službene zbirke djela 'Corpus luris')(Dekretali Grgura IX.;
Šesta knjiga Dekretala; i Klementine). Danas se tim izrazom označavaju zbirke poznate pod
naslovom 'Extravagantes loannis XXII' i Extravagantes Communes'. Kada je Ivan XXII.
(1316.-1334.) objavio dekretale već tada poznate pod naslovom 'Clementinae', postojali su i
razni dragi papinski dokumenti, koji su, doduše, obvezivali cjelokupnu Crkvu, premda nisu bili
uključeni u 'Corpus luris', a nosili su naziv 'Extravagantes'. Godine 1325., Zenselinus de
Cassanis je uvrstio glose među dvadeset konstitucija Ivana XXII. i tu zbirku naslovio 'Viginti
Extravagantes papae loannis XXII' Iste je svrstao i Chappuis pod četrnaest naslova sadržanih
u svih dvadeset poglavlja.
kaže da će se apostati koji su se vratili vjeri, premda su heretici, primiti
natrag kao pokajnici heretici. A, kako smo istaknuli, ta se dva pojma
ovdje brkaju. Rajmund dodaje: "Oni koji poriču vjeru uslijed straha od
smrti (odnosno, koji poriču vjeru u težnji za svjetovnom dobiti, koju
se nadaju ishoditi od đavla, ali u svoju zabludu ne vjeruju) heretici su
u očima zakona, ali to nisu u pravom smislu te riječi." I dalje dodaje:
"Premda ne gaje pogrešno vjerovanje, budući da Crkva mora suditi na
temelju vanjskih znakova, imaju se smatrati hereticima (obratite pozor
nost na ovu pravnu fikciju). A povrate li se vjeri, treba ih primiti natrag
kao pokajnike heretike. Jer, strah od smrti ili težnja za svjetovnim
dobrom, nisu dostatan uzrok da se postojan čovjek odrekne Kristove
vjere." Pri čemu zaključuje da će veći svetac biti onaj, koji umre umje
sto da se odrekne vjere ili poklekne pred idolatrijom, kako veli sv.
Augustin.
S obzirom na to, isto se presuđuje i u slučaju vještica koje poriču
vjeru: žele li se vratiti vjeri, bit će primljene kao pokajnice, ali u su
protnom će biti izručene svjetovnome sudu. Ali, Crkva ih mora primiti
natrag u svoje okrilje uvijek kada se pokaju, a ne žele li se vratiti, imaju
se izručiti svjetovnome sudu. A to je radi svjetovnih šteta koje izazivaju,
kako ćemo pokazati na mjestu gdje govorimo o metodama izricanja
presude. O svemu tome može odlučiti ordinarij, tako da mu inkvizitor
može prepustiti tu dužnost, barem u slučaju apostazije, jer je u ostalim
slučajevima riječ o vračevima.
Peti uvjet prema kojemu se neki čovjek s pravom može smatrati
heretikom, zahtijeva da tvrdoglavo ustraje u svojoj zabludi. S obzirom
na to, kako ističe sv. Jeronim, etimološko je značenje riječi hereze 'izbor'.
A sv. Augustin dalje kaže: "Heretikom se ima smatrati onaj koji tvrdo
korno brani kriva učenja, a ne onaj tko ih stvara ili slijedi." Prema
tome, heretik nije onaj koji ne ustraje iz svoje zlobe u vjerovanju u kakav
krivi nauk, već griješi uslijed svoga neznanja i spremanje ispraviti se
i spoznati, da je njegovo mišljenje pogrešno i protivno Svetome pismu
i odlukama Crkve. To stajalište potvrđuje i sv. Pavao. A sv. Augustin
je običavao govoriti: "Možda griješim, ali neću biti krivovjernik." Jer,
on je bio spreman ispraviti se kada bi mu ukazali na njegovu zabludu.
A poznato je da naučitelji svakoga dana iznose različita mišljenja o bo
žanskim stvarima, koja su katkad oprečna, pa su neka od njih nedvoj
beno pogrešna. Ipak, prije nego li se Crkva o njima izjasni, za nijedno
se od njih ne pretpostavlja da je pogrešno. Vidi čl. 24, pit. 3, qui in
ecclesia.
Iz svega navedenog zaključuje se da tumačenja kanonista uz izraz
'očito odiše herezom', u odredbi accusatus, primjereno ne dokazuju da
su vještice i drugi koji na različite načine zazivaju zle duhove, podložni
inkvizicijskom sudu. Jer, takve smatraju hereticima samo na temelju
pravne fikcije. To ne dokazuju ni riječi teologa, koji takve osobe nazivaju
apostatima riječju ili djelom, ali ne i mišlju i srcem. A izraz 'odiše here
zom' govori upravo o toj posljednjoj zabludi.
Premda se takve osobe trebaju označiti hereticima, to ne znači da
biskup ne može bez inkvizitora protiv njih postupati i izricati konačne
presude, ili ih kazniti zatvaranjem ili mučenjem. Štoviše, čak i kada se
čini da takva odluka nije dovoljna da nama, inkvizitorima osigura izu
zeće od dužnosti suđenja vješticama, nerado priznajemo da nas zakon
prisiljava izvršavati takve dužnosti, budući da možemo našom službom
ovlastiti biskupijske suce, barem što se tiče dužnosti izricanja presude.
A takva je odredba sadržana u kanonskome zakonu (c. multorum in
prin. De haeret. in Clem.): "Slijedom opće pritužbe, te kako bi se ova
inkvizicija mogla što uspješnije nastaviti, i istraživanje ovoga zločina
što umješnije, revnije i opreznije provesti, nalažemo da u ovoj vrsti slučaja
mogu presuđivati dijecezanski biskupi, kao i inkvizitori s ovlaštenjem
Apostolske stolice, da se uklone sve svjetovne mržnje, bojazni ili ka
kve vremenite bolesti takve vrste. S obzirom na to, svatko od gore na
vedenih može postupati sam, te uhititi ili pritvoriti vješticu, pod negva-
ma ili u željeznim okovima, smatra li to neophodnim, te postupanje u
toj stvari ostavljamo takvome na savjest. No, istraživanje u takvim stvari
ma, na način sporazuman Bogu i pravdi, mora biti lišeno nemara; stoga
takve vještice valja radi kažnjavanja smjestiti u zatvor, a ne u pritvor
ili ih podvrgnuti mučenju ili im, pak, izreći neku kaznu. A biskup može
postupati bez suglasnosti inkvizitora, kao i inkvizitor bez biskupa. Ili,
pak, ne obnaša li nitko te službe, njihovi zamjenici mogu postupati neo
visno jedni od drugih, ukoliko se ni u kojem slučaju ne mogu sastati
radi zajedničkog postupanja tijekom osam dana od početka istrage. Ne
postoji li, međutim, opravdan razlog zbog kojega se ne mogu sastati,
sve će se radnje po zakonu smatrati ništetnima."
Navedena odredba i u nastavku potkrjepljuje našu tvrdnju: "Ali ako
biskup ili inkvizitor ili, pak, neki od njihovih zamjenika, nisu iz bilo
kojih razloga koje smo spomenuli, u mogućnosti sastati se ili to ne žele,
mogu uzajamno povjeriti svoje dužnosti ili u pisanom obliku potvrditi
svoj savjet i suglasnost."
Iz rečenog jasno proizlazi da čak i u onim slučajevima, u kojima bi
skup ne može postupati posve neovisno od inkvizitora, potonji ga
može ovlastiti da djeluje umjesto njega, osobito u dužnosti izricanja pre
sude. Stoga smo odlučili postupati sukladno navedenoj odredbi, prepu-
stivši drugim inkvizitorima u ostalim okruzima na volju da postupaju
kako smatraju najpodesnijim.
Prema tome, iz odgovora na argumente jasno proizlazi, da inkvizi
tori ne moraju nužno suditi vješticama i vračevima. Što se, pak, tiče dru
gih argumenata, koji teže omogućiti biskupima oslobođenje od dužno
sti suđenja vješticama, prepuštajući tu dužnost svjetovnome sudu,
jasno je da se biskupi, za razliku od inkvizitora, ne mogu tako jednostav
no osloboditi te odgovornosti. Jer, kanonski zakon (c. ad abolendam,
c. vergentis i c. excommunicamus utrumque) propisuje da je crkveni
sudac dužan presuđivati u zločinu hereze, dok izricanje i izvršavanje
presude potpada pod dužnost svjetovnoga suca, odnosno kada je riječ
o izricanju smrtne kazne, premda to ne vrijedi u slučaju drugih pokaj
ničkih kazni.
Nadalje, čini se da u slučaju hereze vještica, premda ne i u pogledu
drugih zločina hereze, biskupijski sudovi također mogu ovlastiti svje
tovne sudove da presuđuju i izriču presude, i to iz dva razloga: prvo, kako
smo ukazali našim argumentima, zločin vještica nije čisti crkveni, već
i svjetovni zločin, s obzirom na svjetovne povrede koje čine; drugi je
razlog što postoje posebni zakoni, koji se bave postupanjem protiv vje
štica.
Na kraju, čini se da takav način olakšava istrebljenje vještica i ujedno
pruža veliku pomoć ordinariju, kojega nadgleda onaj strašni sudac pred
kojim će morati, kako svjedoči Sveto pismo, položiti najstrože izvješ
će, i najoštrije će suditi onima koji su na vlasti. U nastavku ćemo slije
diti takvo shvaćanje, naime, da svjetovni sudac može suditi u takvim
slučajevima i izricati smrtnu kaznu, ali da izricanje ostalih pokajničkih
kazni mora ostaviti u ovlasti ordinarija.
Sažetak ili klasifikacija pitanja o kojima smo
raspravljali u ovom Trećem dijelu.
Dakle, da bi suci crkvenog i svjetovnog suda bili što bolje upoznati s
metodama ispitivanja, suđenja i izricanja presuda u takvim slučajevima,
iste ćemo izložiti u tri poglavlja. U prvom izlažemo metodu pokretanja
postupka u stvarima vjere; u drugome metodu postupanja pred sudom;
a u trećemu metodu okončanja postupka izricanjem presude protiv
vještica.
Prva glava razmatra pet poteškoća. Prva je dvojba o najpodesnijoj
zakonskoj metodi postupanja. Druga se odnosi na broj svjedoka. Treća
govori o tome smiju li se svjedoci prisiliti na polaganje prisege. Četvrta
govori o stanju vještica. A peta o tome može li se dopustiti svjedočenje
smrtnim neprijateljima.
Druga glava sadrži jedanaest pitanja. I. Kako valja ispitivati svje
doke, a tom ispitivanju uvijek mora prisustvovati pet osoba. To pitanje
razmatra i opći i pojedinačan način ispitivanja vještica. (Premda o tome
govorimo u šestom pitanju ovoga dijela, ovdje tu materiju svrstavamo
pod prvo pitanje radi lakšeg upućivanja čitatelja.) II. Uklanjaju se
različite dvojbe o poricanjima, o tome kada vješticu valja zatočiti, a kada
smatrati očito krivom za herezu čarobnjaštva. III. Metoda uhićenja
vještica. IV. O dvjema dužnostima koje sudac preuzima nakon uhićenja,
i o tome treba li optuženom obznaniti imena podprisegnutih svjedoka.
V. O uvjetima pod kojima se branitelju dopušta da podnosi prigovor.
VI. O mjerama koje poduzima branitelj kada nije upoznat s imenima
svjedoka, i kada želi pred sucem iznijeti prigovor da su svjedoci smrtni
neprijatelji zatvorenika. VII. Kako sudac mora ispitati sumnju o takvom
smrtnom neprijateljstvu. VIII. O točkama koje sudac mora razmotriti
prije odluke o predaji zatvorenika torturi. IX. O metodi izricanja kazne
ispitivanja mučenjem. X. O metodi postupanja prilikom mučenja i o na
činima mučenja, te o zaštitama protiv vještičje šutnje. XI O konačnim
ispitivanjima i mjerama opreza kojih se sudac mora pridržavati.
Treća glava rješava tri pitanja o stvarima koje mora razmotriti sudac,
a o kojima ovisi čitav postupak izricanja presude. Prvo, može li zatvo
renik biti osuđen na temelju suda užarenim željezom. Drugo, o načinu
izricanja svih vrsta presuda. Treće, koji stupnjevi sumnje opravdavaju
suđenje, i kakvu kaznu povlači svaki pojedini stupanj sumnje. I na
kraju raspravljamo o dvadeset metoda izricanja presude, od kojih se
trinaest izriče u slučaju svih vrsta hereze, a ostale samo u pogledu he
reze vještica. No, budući da se o njima govori na posebnim mjestima,
ovdje ih radi jezgrovitosti nećemo iscrpno izlagati.
GLAVA PRVA
PRVO PITANJE
Metoda pokretanja sudskog postupka.
Prvo je, dakle, pitanje koja je prikladna metoda pokretanja sudskog
postupka u ime vjere protiv vještica. U svezi toga valja odgovoriti
da kanonski zakon propisuje tri metode. Na prvi način postupak se po
kreće podizanjem privatne optužbe za zločin hereze ili pružanje zaštite
hereticima, pri čemu tužitelj prilaže i dokaze i prihvaća odgovornost
talionske kazne, ukoliko tu optužbu ne uspije dokazati. Na drugi se na
čin postupak pokreće na temelju anonimne denuncijacije, no denuncijant
ne pruža nikakve dokaze, niti je spreman uplitati se u proces, već tvrdi
da tu prijavu podnosi radi gorljivosti vjere ili radi kazne ekskomunikacije,
koju mu je izrekao ordinarij ili njegov zamjenik; ili radi svjetovne kazne,
koju izriče svjetovni sudac protiv onih koji takve prijave prešućuju.
Treća metoda pokretanja sudskog postupka uključuje inkviziciju,
odnosno, postupak se pokreće bez optužbe i denuncijacije, već na teme
lju glasina o postojanju vještica u nekom gradu ili mjestu. U tom slu
čaju sudac postupa po svojoj službenoj dužnosti, a ne na temelju zahti
jeva neke stranke.
Ovdje vrijedi istaknuti da sudac ne smije nepromišljeno pokrenuti
postupak na temelju privatne optužbe. Prije svega stoga što takva optužba
nije potaknuta motivima vjere, niti je osobito održiva u slučaju vještica,
budući da one izvode svoja djela u tajnosti. Nadalje, takav postupak
predstavlja veliku opasnost za tužitelja, jer za sobom povlači talionsku
kaznu, koja mu se izriče u slučaju neuspjelog dokazivanja optužbe.
Osim toga, takav postupak uključuje izrazito dugotrajne parnice.
Postupak neka započne postavljanjem javnih sudbenih priopćenja
o zidove župne crkve ili gradske vijećnice, koja bi trebala glasiti ovako:
"Mi, vikar toga i toga ordinarija (ili sudac toga i toga okruga), na
stojimo svim svojim silama, i svim srcem težimo zaštititi kršćanski
narod povjeren nam u jedinstvu i sreći katoličke vjere, i od njega ot
kloniti svaku pošast heretičke opačine. Stoga mi, gore spomenuti sudac,
kojoj službi pripada, u slavu i čast presvetoga imena Isusa Krista i radi
uznesenja svete i prave vjere, i istrebljenja heretičke opačine, osobito
u svim vješticama općenito i u svakoj pojedinačno, svih stanja i svakoga
roda: (Na ovome mjestu, ako je riječ o crkvenome sucu, neka tomu
doda pozive svim svećenicima i crkvenim dostojanstvenicima toga
grada i svih mjesta u okolici od dvije milje, koji su upoznati s ovom
obaviješću. Neka doda (Ovlašću koja nam je povjerena u ovome okrugu
i na temelju svete poslušnosti i pod prijetnjom ekskomunikacije, mi
upućujemo, zapovijedamo, zahtijevamo i opominjemo da unutar dvana
est dana (ovdje neka svjetovni sudac zapovijedi u skladu sa svojim
načinom, pod prijetnjom izricanja kazni sukladnih njegovoj službi),
prva četiri koja će trpjeti radi prvoga upozorenja, drugi radi drugoga i
treći radi trećega upozorenja; izdajemo ovo trostruko upozorenje da
nam otkrije svatko tko zna, tko je vidio ili čuo glasine o nekoj osobi da
je heretik ili vještica, ili da je netko sumnjiv za bavljenje takvim rad
njama, kojima se nanosi šteta ljudima, stoci ili plodovima zemlje, na
štetu Države. Ne odazove li se tkogod na gore spomenute zapovijedi i
upozorenja o otkrivanju takvih stvari u utvrđenom vremenskom roku,
neka zna (ovdje neka crkveni sudac doda) da je pokošen mačem
ekskomunikacije (svjetovni sudac neka doda 'svjetovnih kazni'), koju
kaznu ekskomunikacije namećemo od ovoga trenutka ovim priopćenjem,
svima i onima koji se uporno oglušuju na ova naša kanonska upozo
renja i naš zahtjev za poslušnošću, pri čemu isključivo u svojoj nadle
žnosti ostavljamo odrješenje od takve kazne (tako neka zaključi svje
tovni sudac). Doneseno, itd."
Što se tiče drugog načina pokretanja postupka, valja obratiti pozornost
na sljedeće. Naime, rečeno je da druga metoda postupanja i pokretanja
postupka u ime vjere, ovisi o prijavi potkazivača (prijavitelja), koji ne
nudi dokazati svoju tvrdnju, niti je spreman uplesti se u taj slučaj, već
tu prijavu podnosi samo radi prijetnje kaznom izopćenja iz crkve, ili iz
svoje vjerske gorljivosti i radi dobrobiti Države. Stoga svjetovni sudac
u svom gore spomenutom javnom priopćenju ili upozorenju, mora iz
ričito istaknuti da nitko ne misli da će kazneno odgovarati ne uspije li
dokazati svoju tvrdnju, a to stoga što ne nastupa u ulozi tužitelja, već
potkazivača.
A kada izgleda da će nekolicina podnijeti prijavu pred sucem, po
tonji treba postupiti na sljedeći način. Prvo neka osigura prisutnost
bilježnika i dvije čestite osobe, koje mogu biti svećenici ili laici, a ne može
li ishoditi prisutnost bilježnika, neka se on zamijeni drugim dvjema
podesnim osobama. O tome govori kanon u c. ut officium, § verum, 6.
knjiga, gdje piše: "A budući da je u suđenju za težak zločin nužno pos
tupati s velikim oprezom, kako bi se izbjegle sve pogreške u izricanju
zasluženo oštre kazne okrivljeniku, želimo i zahtijevamo da prilikom is
pitivanja svjedoka neophodnom pri takvoj optužbi, osigurate prisutnost
dviju pobožnih i diskretnih osoba, crkvenjaka ili laika."
Dalje se tvrdi: "U prisutnosti tih osoba, javni će službenik, ako je
dostupan ili, ako nije, dvije podesne osobe vjerno zapisati iskaze svje
doka." Uočite, dakle, da će sudac u prisutnosti tih osoba, zapovjediti
prijavitelju da podnese svoju prijavu u pismenom obliku, ili da je barem
vjerno usmeno izloži. Nakon toga će bilježnik ili sudac započeti po
stupak na sljedeći način.
U ime Gospodnje. Amen.
Godine Gospodnje , dana mjeseca , u prisutnosti
mene, bilježnika i niže potpisanih svjedoka, N. N., u gradu bi
skupiji , gore spomenuti su se osobno pojavili na pred časnim
sucem i podnijeli sljedeći iskaz.
(Ovdje slijedi tekst iskaza. No, nije li iskaz dan u pismenom, već u
usmenom obliku, nastavlja se na sljedeći način.)
Pojavio se, itd. i pred sucem podnio prijavu da je N. N. iz grada ili
župe biskupije rekao i potvrdio da zna kako se izazivaju odre
đene štete, ili je iste nanio svjedoku (prijavitelju) ili drugim osobama."
Nakon toga će narediti svjedoku da prisegne na uobičajen način, na
četiri Evanđelja ili na Križ, s tri uzdignuta prsta i dva spuštena, pred
Svetim Trojstvom i na prokletstvo svoje duše i tijela, da će u svojim
iskazima govoriti istinu. Nakon polaganja prisege, ispitat će ga na
čemu osniva istinitost svoga iskaza, i je li osobno vidio ili čuo ono o čemu
je prisegnuo. Kaže li, primjerice, da je vidio optuženoga na nekome
mjestu tijekom oluje, daje dotaknuo neku životinju ili je ušao u staju,
sudac će ga upitati kada ga je vidio i gdje, te koliko često i na koji na
čin, te tko je ondje još bio nazočan. A kaže li da to nije vidio, već čuo,
sudac će ga upitati od koga je to čuo, gdje, kada i koliko često, te u čijoj
prisutnosti, pri čemu će redom sastavljati svaku navedenu točku. A
bilježnik ili pisar će ih zabilježiti neposredno nakon gore spomenute
prijave; potom se nastavlja ovako:
Nakon podnesene prijave, inkvizitor je naredio svjedoku da prisegne
na gore spomenut način, na četiri Evanđelja, itd., da je u svojim iskazima
govorio istinu, i pitao ga je na temelju čega zna ili sumnja daje ono
što je rekao točno. Prijavitelj je nakon toga odgovorio da je to vidio ili
čuo. Potom gaje inkvizitor pitao gdje je to vidio ili čuo, na što je ovaj
odgovorio dana mjeseca godine u gradu ili župi.
Potom ga je pitao koliko je često to vidio ili čuo, itd. Nakon toga se
spajaju sve pojedine točke toga iskaza i dalje postupa na gore opisan
način. Osobito će se pitati tko je još svjedočio, ili je mogao svjedočiti
slučaju o kojemu govori.
Nakon svega toga, postavit će mu se pitanje podnosi li svoju prija
vu iz zle namjere, mržnje ili pakosti ili je, pak, iz naklonosti ili ljubavi
štogod izostavio ili, pak, tu prijavu podnosi na nečiji zahtjev ili nagovor.
I na kraju, dana ga prisega obvezuje da zadrži u tajnosti sve što je
ondje iskazao, ili sve što mu je sudac rekao, i potom se čitav postupak
bilježi u zapisnik. Nakon svega toga, izlaže se sljedeće. "Ovo je uči
njeno na tome mjestu dana , mjeseca , godine , u nazo
čnosti mene, bilježnika ili pisara, te sa mnom povezanih osoba u pisar
skoj službi, te tih i tih pozvanih i ispitanih svjedoka."
Treća metoda pokretanja postupka je najuobičajenija, a to stoga što
se odvija u tajnosti, bez nužne prisutnosti tužitelja ili denuncijanta
(prijavitelja). No, u slučaju glasina o postojanju čarobnjaštva u nekome
gradu ili župi, sudac može, na temelju takvog izvješća, postupati bez
gore spomenute javne obavijesti ili upozorenja, budući da takve glasine
često dopiru do njega osobno. I u tom slučaju može započeti postupak
u prisutnosti gore spomenutih osoba.
U ime Gospodnje. Amen.
Godine Gospodnje , dana mjeseca ili tijekom
mjeseci , do ušiju toga i toga službenika ili suca, iznova su pristi
zale glasine da je N. N. iz grada ili župe učinio ili rekao neku
stvar koja odiše čarobnjaštvom, protivno vjeri i općeg dobra Države."
Potom se ta glasina pismeno bilježi. A nakon toga:
"Slučaj je saslušan dana , mjeseca godine , u prisut
nosti mene, bilježnika i tog i tog autoriteta ili tog i tog pisara, i tih i tih
pozvanih i ispitanih svjedoka."
No, prije nego li krenemo na Glavu drugu, koja se bavi načinom
vođenja takvih postupaka, valja nam nešto reći o svjedocima koji se
moraju ispitati, o njihovu broju i stanju.
DRUGO PITANJE
O broju svjedoka.
Budući da smo rekli da se prilikom drugog načina pokretanja pos
tupka, iskaz svjedoka mora pismeno zabilježiti, neophodno je
znati koliki se broj i kakvo stanje svjedoka zahtijeva. Pitanje je može
li sudac zakonito osuditi neku osobu za zločin hereze ili čarobnjaštva, na
temelju usklađenih iskaza samo dvaju pouzdanih svjedoka. Odgova
ramo da iskazi svjedoka nisu posve održivi kada se samo djelomično
podudaraju, odnosno, kada se razlikuju, ali se slažu u pogledu osnovnog
sadržaja ili posljedice, kao, primjerice, kada jedan od njih kaže: "Za
čarala je moju kravu", a drugi: "Začarala je moje dijete", no slažu se
u pogledu činjenice čarobnjaštva.
Ovdje se, međutim, bavimo slučajem potpune usuglašenosti iskaza
dvaju svjedoka. Pri tome odgovaramo da, premda se čini da su dva svje
doka dovoljna da udovolje strogosti zakona (koji određuje da se istinom
smatra ono o čemu su prisegnula dva ili tri svjedoka), u slučaju navedene
optužbe, čini se da iskaz dvaju svjedoka nije dovoljan za donošenje
pravične presude u slučaju tako opakog zločina. Naime, dokaz optužbe
mora biti jasniji od danjega svjetla, što osobito vrijedi u slučaju teške
optužbe za herezu.
Može se, međutim, reći da u slučaju takve optužbe nije potrebno iz
nositi velik broj dokaza, jer se krivnja neke osobe može veoma lako
argumentirati: a u Kanonu de Haereticis, II. knjiga, piše da se sam čo
vjek potkazuje heretikom, ako se samo nekim svojim mišljenjima uda
ljava od učenja i puta katoličke vjere. Odgovaramo da je to točno u
pogledu pretpostavke da je neka osoba heretik, ali ne s obzirom na osudu.
Jer, u slučaju takve optužbe, sudski je postupak uglavnom skraćen, jer
optuženik ne prisustvuje polaganju prisege svjedoka, niti je upoznat s
njihovim identitetom, jer ih to može izvrgnuti velikoj opasnosti. Stoga
zatvoreniku, sukladno odredbi statuta, nije dopušteno da sazna imena
svojih tužitelja. Ali, sam sudac mora, po svojoj službenoj dužnosti,
istražiti postoji li osobno neprijateljstvo između svjedoka i zatvorenika,
te ako postoji, iskazi takvih svjedoka su neodrživi, kako ćemo kasnije
pokazati. A kada svjedoci daju nejasan iskaz o nečemu što im leži na
savjesti, sudac ih je ovlašten podvrgnuti drugom ispitivanju. Jer, sudac
mora pomnije i revnije voditi istragu ako zatvorenik ima manju mo
gućnost obrane.
Prema tome, unatoč postojanju zakonitih i usuglašenih iskaza dvaju
svjedoka protiv neke osobe, tu činjenicu smatram nedostatnom za izri
canje osude protiv okrivljenika, na temelju tako teške optužbe. No, ako
je okrivljenik žrtva klevete, valja odrediti razdoblje za njegovo očišće
nje, a ako se na temelju iskaza dvaju svjedoka tereti teškom sumnjom,
sudac mu treba naložiti da se odrekne hereze, podvrgnuti ga ispitivanju
ili odgoditi izricanje kazne. Naime, ne čini se pravednim na temelju tako
teške optužbe i iskaza samo dvaju svjedoka, osuditi čovjeka koji uživa
dobar glas, premda je drukčiji slučaj s ozloglašenom osobom. O tome
podrobno raspravlja kanonski zakon o hereticima, gdje piše da biskup
mora naložiti dvjema ili trima osobama, dobroga i neokaljanog ugle
da, da prisegnu da će govoriti istinu o tome znaju li ima li heretika u
određenoj župi.
Nadalje, postavlja se pitanje može li sudac opravdano osuditi neku
osobu za takvu herezu, samo na temelju iskaza svjedoka, koji se u ne
kim aspektima razlikuju, ili samo na temelju glasina. Odgovaramo da
to ne može učiniti ni iz jedne od navedenih osnova, osobito stoga što
dokazi optužbe, kako smo rekli, trebaju biti jasniji od danjeg svjetla, a
što se tiče optužbe o kojoj govorimo, nitko ne može biti osuđen samo na
temelju presumpcije. Prema tome, protiv zatvorenika, koji se tereti na
temelju glasina, određuje se razdoblje očišćenja, a osoba koja se na te
melju iskaza svjedoka tereti teškom sumnjom, bit će prisiljena javno od
reći se svoje hereze. Međutim, kada se iskazi svjedoka, unatoč određe
nih nesuglasja, slažu u pogledu osnovnih činjenica, o tome će odlučiti
sudac. To posredno nameće pitanje o učestalosti podvrgavanja svjedoka
ispitivanju.
TREĆE PITANJE
O svečanoj abjuraciji (prisezi) i ponovnom
ispitivanju svjedoka.
Postavlja se i pitanje može li sudac prisiliti svjedoke da prisegnu da
će govoriti istinu u slučaju, koji se odnosi na stvari vjere ili vještice,
i može li ih više puta ispitati. Odgovaramo da to može učiniti, što se
osobito odnosi na crkvenog suca, a, osim toga, svjedoci se u slučaju
crkvenih zločina, mogu prisiliti da prisegnu da će govoriti istinu, jer je
u suprotnom njihov iskaz ništetan. Naime, kanonski zakon određuje
sljedeće: "Nadbiskup ili biskup može obići župu u kojoj kolaju glasine
o postojanju heretika, te može prisiliti troje ili više ljudi dobroga ugleda
ili, čak, učini li mu se to korisnim, sve okolne stanovnike, da daju iskaz.
A ako itko od njih uporno i tvrdokorno odbija prisegnuti, radi toga će
se smatrati heretikom."
Kanon pokazuje i da se svjedoci mogu nekoliko puta podvrgnuti
ispitivanju, i to u slučaju kada su dali nejasan iskaz ili se sumnja da su
iz nekog razloga nešto prešutjeli. U tom ih slučaju sudac mora iznova
ispitati, što mu, uostalom, dopušta i zakon.
ČETVRTO PITANJE
O svojstvu i stanju svjedoka.
Valja primijetiti da se u postupku za obranu vjere, kao svjedoci pri
puštaju osobe pod kaznom ekskomunikacije, suradnici i suučesnici
u zločinu, zloglasni zlotvori i zločinci, te sluge koje svjedoče protiv
svojih gospodara. A kao što heretik može svjedočiti protiv heretika,
tako i vještica može svjedočiti protiv vještice, ali samo u nedostatku
drugih dokaza, i takav se dokaz može prihvatiti samo u korist optužbe,
a ne obrane. To vrijedi i za iskaz zatvorenikove supruge, sinova i srod
nika, jer njihov iskaz ima veću težinu u dokazivanju, nego li u pobija
nju optužbe.
To jasno proizlazi iz c. in fidei de haer, gdje piše: "Radi zaštite vje
re, dopuštamo da u slučaju istraživanja grijeha hereze, osobe pod kaznom
ekskomunikacije, ortaci i suučesnici u zločinu, budu pripušteni kao
svjedoci, u nedostatku drugih dokaza protiv heretika i njihovih pokro
vitelja, zaštitnika i branitelja, a pod uvjetom vjerojatnosti da oni, s
obzirom na broj svjedoka, kao i onih protiv kojih oni svjedoče, te dru
gih okolnosti, neće dati lažni iskaz."
O iskazu krivokletnika, kada se pretpostavlja da postupaju iz vjerske
gorljivosti, govori Kanon c. accusatus, § licet, gdje kaže da je iskaz
krivokletnika koji su se pokajali, prihvatljiv kao dokaz, te nastavlja: "Ako
je očito da ne svjedoče u prevrtljivom duhu, potaknuti osobnim nepri
jateljstvom ili potkupljivošću, već iz čiste gorljivosti prave vjere, jer
žele ispraviti ono što su rekli ili otkriti nešto što su prešutjeli, njihov će
se iskaz, radi obrane vjere, smatrati vjerodostojnim kao i svaki drugi,
pod uvjetom da ne postoje nikakvi drugi prigovori."
Iz iste odredbe Kanona jasno proizlazi da su dopušteni i iskazi ozlo
glašenih osoba i zločinaca, kao i slugu protiv njihovih gospodara, jer
piše: "Pošast je hereze toliko velika da se u postupcima protiv toga
zločina, kao svjedoci pripuštaju čak i sluge protiv svojih gospodara, a
i svi zločinci mogu svjedočiti protiv bilo koje osobe,"
PETO PITANJE
Mogu li svjedočiti smrtni neprijatelji.
Postavi li se pitanje može li sudac u takvom slučaju prihvatiti iskaz
smrtnih neprijatelja zatvorenika protiv kojega svjedoče, odgova
ramo da ne može, a to stoga što gore spomenuta odredba Kanona pro
pisuje: "To ne znači da se u ovoj vrsti optužbe može kao dokaz prih
vatiti iskaz smrtnog neprijatelja." To objašnjava i Henrik Segusijski.
Međutim, kako je ovdje riječ samo o smrtnim neprijateljima, valja ista
knuti da se nužno ne isključuje svaki takav svjedok. A činjenica posto
janja smrtnog neprijateljstva utvrđuje se na temelju sljedećih okolnosti:
ako između stranaka postoji smrtna zavada ili vendeta (krvna osveta);
ako je jedna od stranaka pokušala ubiti drugu ili joj je nanijela tešku
ozljedu ili štetu, koja očito potvrđuje postojanje velike mržnje od strane
svjedoka, koji daje iskaz protiv zatvorenika. U takvom se slučaju pret
postavlja da će svjedok, kao što je pokušao ubiti svjedoka nanijevši
mu tešku ozljedu, nastojati ostvariti svoj cilj optužbom za herezu; i da
će mu htjeti oduzeti dobar glas, kao što mu je želio oduzeti život. Stoga
se iskaz takvih smrtnih neprijatelja opravdano isključuje.
Postoje, međutim, drugi stupnjevi velikog neprijateljstva (jer žene
su često potaknute osjećajem mržnje), koji nužno ne isključuju svje-
doka, premda njegov iskaz čine veoma dvojbenim, tako da se njegovim
riječima može u cijelosti vjerovati samo ako su potkrijepljene drugim,
neovisnim dokazima, i ako ih nepobitno dokazuju iskazi drugih svje
doka. Naime, sudac mora pitati zatvorenika smatra li da ima neprija
telja, koji bi se, iz motiva mržnje, drznuo optužiti ga za taj zločin i tako
ishoditi njegovu smrt, nakon čega će sudac istražiti je li tako imenovana
osoba uistinu dala iskaz potaknuta zlobom. Ustanovi li da jest, i nakon
što pouzdane osobe potvrde pred sucem uzrok tog neprijateljstva, te
ako navedeni dokaz nije potkrijepljen drugim dokazima i iskazima
drugih svjedoka, sudac takav dokaz može sigurno odbaciti. No, kaže
li zatvorenik da se nada da nema takvih neprijatelja, ali prizna da je u
nekoj zavadi sa ženama, ili, pak, odgovori da ima neprijatelja, ali imenuje
osobu koja možda nije svjedočila u tom slučaju, čak i da drugi svjedoci
kažu da je ta osoba dala iskaz potaknuta neprijateljstvom, sudac ne
smije odbaciti njegov dokaz, već ga treba prihvatiti zajedno s drugim
dokazima.
Mnogi nepromišljeno i nesmotreno tvrde, da iskaze takvih svadlji-
vih žena treba posve odbaciti kao nepouzdane, jer su takve žene gotovo
uvijek potaknute motivima mržnje. A takvi ljudi ne postupaju suptilno i
smotreno poput drugih magistrata, već govore i sude poput onih koji
su slijepi za boje. O takvim mjerama opreza, međutim, raspravljat ćemo
u XI. i XII. pitanju.
GLAVA DRUGA
ŠESTO PITANJE
Koje govori o načinu vođenja sudskog postupka i o načinu
ispitivanja svjedoka u prisutnosti četiriju drugih osoba,
te o dva načina ispitivanja optuženika.
Što se tiče načina vođenja sudskog postupka protiv vještice u obra
nu vjere, valja prije svega istaknuti da se takvo suđenje mora odvi
jati na najjednostavniji i najbrži način, bez raspravljanja i prepiranja od
vjetnika.
Kanon to objašnjava na sljedeći način: "Često se događa da zapo
čnemo kazneni postupak, nalažući da se vodi na jednostavan i izravan
način, bez pravničkih smicalica i rasprava, koje se dopuštaju u drugim
postupcima." Iznesene su mnoge dvojbe u pogledu značenja tih riječi,
kao i o točnom načinu postupanja u takvim slučajevima. No, u poku
šaju da otklonimo sve takve dvojbe što je moguće više, izlažemo jed
nom i zauvijek sljedeći valjani postupak: Sudac kojemu povjeravamo
takav slučaj, ne treba donijeti nikakav sudski nalog ili zahtjev za početak
postupka; može voditi postupak i tijekom blagdana, što je podesno za
javnost; valja nastojati što je moguće više skratiti sudski postupak, uskra
ćivanjem svih odgađajućih prigovora, priziva i opstrukcija, suvišnih
rasprava, branitelja i tužitelja, kao i suočavanja svjedoka, ali ne na takav
način da zanemari neophodne dokaze. Pri tome ne mislimo da sudac
treba izostaviti izricanje javnog upozorenja i prisegu svjedoka, da će
govoriti istinu i da ništa neće prešutjeti.
Budući da sudski postupak, kako smo rekli, treba biti jednostavan,
te pokrenut na zahtjev tužitelja, gorljivog doušnika, ili na temelju općih
prosvjeda i glasina, sudac valja nastojati izbjeći prvu metodu pokretanja
postupka, dakle, na zahtjev stranke tužitelja. Naime, vještice svoja djela
izvode u tajnosti i u suradnji s vragom, radi čega tužitelj ne može, kao
u drugim slučajevima, svoje tvrdnje osnivati na konkretnom dokazu.
Stoga ga sudac mora savjetovati da odustane od svoje službene optužbe
i da, umjesto toga, radije nastupi kao doušnik (potkazivač), a to radi
velike opasnosti koju na sebe navlači u prvom slučaju. Tako sudac mo
že započeti postupak na drugi način, koji je najuobičajeniji, kao i na
treći način, kada se postupak ne pokreće na zahtjev neke od stranaka.
Valja istaknuti da sudac, na što smo već ukazali, mora osobito nasto
jati saznati od doušnika tko osim njega zna za određeni zločin. Sukladno
tomu, sudac mora pozvati kao svjedoke sve koji su upućeni u taj slučaj,
a pisar će zapisati njihova imena. Nakon što ustanovi da gore spome
nuta denuncijacija o herezi samom svojom prirodom uključuje tako
tešku optužbu, koja se ne može i ne smije zanemariti, jer bi to značilo
uvredu Božanskog Veličanstva, povredu katoličke vjere i nanošenje
štete Državi, sudac će započeti ispitivanje svjedoka na sljedeći način.
Ispitivanje svjedoka.
Svjedok N.N., iz tog i tog mjesta, bio je pozvan, prisegnuo je i upitan
poznaje li N.N. (ime optuženog), te je odgovorio potvrdno. Na pitanje
odakle ga poznaje, odgovorio je da ga je nekoliko puta vidio i s njime
razgovarao, ili da su prijatelji (objasnivši, tako, razlog njihova poznan
stva). Na pitanje koliko ga dugo poznaje, odgovorio je deset ili toliko
i toliko godina. Na pitanje o njegovu ugledu, osobito što se tiče vjere,
odgovorio je da je to čovjek dobrog (ili) lošeg morala, ali s obzirom
na vjeru, prema nekom je izvješću viđen kako na nekome mjestu izvodi
neke vještičje radnje protivne vjeri. Odgovorio je na pitanje o kakvom
se izvješću radi. Odgovorio je i na pitanje je li ga osobno vidio ili čuo
da izvodi takve radnje. Na pitanje gdje ga je čuo da izgovara takve rije
či, odgovorio je na tome i tome mjestu. Na pitanje u čijoj je prisutnosti
to vidio ili čuo, odgovorio je u prisutnosti te i te osobe.
Potom je odgovorio na pitanje, je li netko od optuženikovih srodnika
nedavno bio spaljen ili osumnjičen da je vještica. Odgovorio je na pi
tanje je li surađivao s osumnjičenim vješticama. Odgovorio je na pitanje
o načinu i razlogu, zbog kojega je optuženi izgovorio navodne riječi.
Na pitanje smatra li da je zatvorenik te riječi izgovorio nesmotreno i
nepromišljeno, ili svjesno i namjerno, odgovorio je da ih je izgovorio
u šali ili u bijesu, nepromišljeno i ne vjerujući u njih, ili bez svjesne
namjere.
Na pitanje na čemu osniva svoju tvrdnju o optuženikovu motivu,
odgovorio je da to zna, jer je podrugljivo govorio.
Ovo je pitanje koje iziskuje veoma revno istraživanje, jer ljudi če
sto citiraju tuđe riječi ili nešto govore iz bijesa ili, pak, iskušavaju tuđa
mišljenja, premda katkad takve riječi nedvojbeno izgovaraju svjesno.
Potom je upitan daje li svoj iskaz potaknut mržnjom ili pakošću, ili
je štogod prešutio iz naklonosti ili ljubavi, na što je odgovorio, itd. Na
kon toga mu je naređeno da sve što je rekao drži u tajnosti. To je učinjeno
na tome i tome mjestu, toga i toga dana, u nazočnosti tih i tih pozvanih
i ispitanih svjedoka, i od strane mene, bilježnika ili pisara.
Ovdje valja istaknuti da takvom ispitivanju mora biti nazočno najma
nje pet osoba, odnosno, sudac-predsjedatelj, svjedok ili doušnik, tuženi,
koji se pojavljuje poslije, te bilježnik ili pisar. U odsutnosti bilježnika,
pisar će kooptirati drugu čestitu osobu, i njih će dvoje, kako je rečeno,
obavljati dužnost bilježnika. A, kako je gore pokazano, papinskim je
autoritetom odobreno da u navedenom slučaju, dvije čestite osobe svje
doče davanju iskaza.
Također treba istaknuti da pozvani svjedok također mora prisegnuti
na opisan način, jer bi se inače lažno označio pozvanim i zaprisegnutim.
Na isti se način ispituju i drugi svjedoci. Nakon toga će sudac odlu
čiti je li činjenica u potpunosti dokazana, te ako nije, postoje li snažne
indikacije i ozbiljne sumnje u njezinu istinitost. Valja primijetiti, da
ovdje ne govorimo o lakoj sumnji koja proizlazi iz nagađanja, već iz
izvješća koja stalno pristižu o tome da je optuženi opčinjavao djecu,
životinje, itd. Nakon toga će sudac narediti zatvaranje optuženika,
smatra li da postoji opasnost od njegova bijega. U suprotnom, pak, po
zvat će ga na ispitivanje. No, u svakom slučaju, prije toga će narediti
pretres njegove kuće, pri čemu će se otvoriti sve škrinje u kutovima
kuće, i oduzet će mu se sva otkrivena čarobnjačka oruđa. Nakon toga
će sudac usporediti sve točke optužbe, kao i sve na temelju čega je osu
đen ili osumnjičen na temelju iskaza svjedoka, koje će potom ispitati
u prisutnosti bilježnika, itd., kako je gore opisano, te će narediti optu
ženome da prisegne na četiri Evanđelja da će govoriti istinu o sebi i
drugima. Potom se sve to na sljedeći način bilježi u zapisnik.
Opće ispitivanje vještice ili čarobnjaka —prva radnja.
Optuženi N. N., iz toga i toga mjesta, osobno je prisegnuo na četiri
Evanđelja, da će govoriti istinu o sebi i drugima, nakon čega je upitan
odakle dolazi i gdje je rođen. Odgovorio je da dolazi iz toga i toga mje
sta u toj i toj biskupiji. Na pitanje tko su mu roditelji i jesu li živi ili
mrtvi, odgovorio je da žive na tome i tome mjestu, ili da su pokopani
na tome i tome mjestu.
Na pitanje jesu li umrli prirodnom smrću ili su spaljeni, odgovorio
je tako i tako. (Čitatelj se obavješćuje da se ovo pitanje postavlja jer
vještice, kako je pokazano u Drugome dijelu ove knjige, običavaju žr
tvovati ili posvećivati svoju djecu demonima, kojim činom zakužuju
sve svoje potomstvo; a ako vještica poriče iskaz doušnika, smatrat će
se osumnjičenom.)
Na pitanje gdje je odrastao i gdje je uglavnom živio, odgovorio je
na tome i tome mjestu. A pretpostavi li se da je promijenio mjesto sta
novanja jer mu je, možda, majka ili netko od njegove obitelji bio osum
njičen, te da je živio u stranim zemljama, osobito na mjestima u kojima
živi najveći broj vještica, sukladno tomu će se ispitati.
Na pitanje zašto se odselio iz svoga rodnog mjesta, i otišao živjeti
u to i to mjesto, odgovorio je iz tog i tog razloga. Potom je upitan je li
u navedenim ili nekim drugim mjestima, čuo neke glasine o vješticama,
kao, primjerice, da su izazivale oluje, opčaravale stoku, kravama uskra
ćivale mlijeko ili o kakvim drugim stvarima za koje je optužen: ako je
odgovorio potvrdno, mora mu se postaviti pitanje što je čuo, i sve što
kaže mora se zabilježiti. No, odgovori li niječno, valja ga upitati vjeruje
li da postoje vještice i da one mogu činiti navedena djela, dakle, podi
zati oluje i opčinjavati ljude i životinje.
Valja primijetiti da vještice to uglavnom isprva poriču, čime na sebe
navlače mnogo veću sumnju, nego da su odgovorile da ostavljaju nekom
višem sudu da odgovori postoje li takve stvari ili ne. Dakle, poriču li
to, moraju odgovoriti na sljedeće pitanje: Jesu li vještice koje su osu
đene na spaljivanje nedužne?
Pojedinačno ispitivanje istih.
Sljedeća pitanja sudac ne smije odgađati, već ih mora odmah postaviti.
Vješticu treba pitati zašto prosti ljudi od nje zaziru, i zna li da je ozlo
glašena i prezrena, te zašto je prijetila određenoj osobi riječima: "Nećeš
nekažnjeno proći pokraj mene", i neka se njezini odgovori zabilježe u
zapisnik.
Potom neka joj se postavi pitanje što joj je ta osoba učinila, da joj
je tako prijetila da će je povrijediti. Treba istaknuti da je navedeno pi
tanje neophodno radi utvrđivanja uzroka njihova neprijateljstva, jer bi
optuženi u suprotnom mogao tvrditi da ga doušnik potkazuje potaknut
neprijateljstvom. Međutim, to pitanje nije neophodno ako nije riječ o
smrtnom neprijateljstvu ili ženskoj zavadi. Jer, uobičajeno je da vje
štice među sobom izazivaju neprijateljstva nekim riječima ili djelima,
primjerice, kada nekome prijete da će uništiti vrt, ne posudi li im neku
stvar, ili da će učiniti nešto slično, a to samo kako bi imale priliku iz
voditi svoje vradžbine; a pri tome ih odaju riječi ili djela, budući da ih
na to prisiljavaju demoni, tako da je u tom slučaju grijeh sudaca veći
ostane li vještica nekažnjena.
Nadalje valja istaknuti da vještice ne izvode takve radnje u prisut
nosti drugih osoba, tako da doušnik ne može navesti svjedoke. Osim toga,
vještice djeluju na poticaj demona, kako su nam priznale mnoge od njih
koje su poslije spaljene; stoga su često prinuđene protivno svoje volje
izvoditi čarobnjačka djela.
Potom vještica odgovara na pitanje na koji je način ostvarila svoju
prijetnju, te je tako brzo začarala neko dijete ili životinju. Odgovara i
na pitanje: "Zašto si rekla da neće proći nijedan dan kada neće biti bo
lestan, što se i dogodilo?" A porekne li sve, valja je ispitati o njezinim
drugim čarolijama kojima je opčinjavala stoku ili djecu, a o kojima su
iskaz dali drugi svjedoci. Mora odgovoriti na pitanje što je radila u
polju ili u staji sa stokom, te zašto ju je dodirivala, kako to vještice obi
čno čine.
Odgovara i na pitanje zašto je dodirivala dijete koje je potom obolje
lo. Postavlja joj se i pitanje što je radila u polju u vrijeme oluje, i nekih
drugih događaja. Nadalje, zašto njezina jedna ili dvije krave proizvode
više mlijeka, od susjedovih četiri ili šest krava. Nadalje, zašto ustraje
u preljubu ili konkubinatu. Naime, takva pitanja, premda nisu neposre
dno vezana uz slučaj, povlače za sobom mnogo veću sumnju nego u
slučaju krijeposne i čestite žene, koja je optužena.
Valja istaknuti da se vještica iznova ispituje i u pogledu iskaza svje
doka protiv nje, kako bi se ustanovilo odgovara li uvijek na isti način
ili ne. Nakon tog postupka ispitivanja, njezini se odgovori bilježe u
zapisnik, bez obzira jesu li niječni, potvrdni ili dvosmisleni: Izvršeno
na tome i tome mjestu, itd., kako je gore opisano.
SEDMO PITANJE
U kojemu se izlažu razne dvojbe o prethodno navedenim
pitanjima i niječnim odgovorima. Treba li se optužena
zatvoriti i kada se ima smatrati očito obuzetom opakom
herezom čarobnjaštva. Ovo je druga radnja suca.
Prije svega valja odgovoriti na pitanje kako postupati u slučaju kada
vještica, kako se to često događa, poriče sve optužbe iznesene protiv
nje. Mi odgovaramo da sudac mora razmotriti tri točke: njezin loš ugled,
činjenični dokaz i iskaze svjedoka, te potom utvrditi njihovu međuso
bnu suglasnost. Ako se te točke, kako je često slučaj, međusobno ne
podudaraju, jer se vještice različito optužuju za različita djela počinjena
u nekom selu ili gradu; ali, s obzirom na to, bjelodanost činjeničnog
dokaza, kao što je, primjerice, činjenica da je neko dijete povrijeđeno
vračanjem ili, što je češći slučaj, kada je neka životinja začarana ili ne
donosi mlijeka; i ako postoji više svjedoka, čiji iskazi, čak i ako sadrže
neka protuslovlja (primjerice, kada jedan od njih kaže da mu je začarala
dijete, drugi životinju, dok treći svjedoči o njezinu ugledu, itd.), ali se
sadržajno podudaraju u pogledu činjenice, odnosno, čarobnjaštva, te da
se ta osoba sumnjiči da je vještica; premda iskazi tih svjedoka nisu do-
voljni da osiguraju osudu bez činjenice postojanja glasina ili čak uz
postojanje te činjenice, kako smo pokazali na kraju III. pitanja, koja se
razmatra zajedno s bjelodanim i opipljivim činjeničnim dokazom, sudac
može, uzimajući u obzir te tri točke zajedno, odlučiti da se optužena ima
smatrati, premda ne na temelju ozbiljne ili teške sumnje (te sumnje
ćemo objasniti poslije), očito obuzetom herezom čarobnjaštva; pod uvje
tom da su svjedoci pouzdani i da nisu dali iskaz potaknuti neprijatelj
stvom, te da ih je najmanje šest, osam ili deset pristalo na polaganje pri
sege. Nakon toga joj sudac, sukladno kanonskom zakonu, mora izreći
kaznu, bez obzira je li ili nije priznala zločin. A to se dokazuje na
sljedeći način.
Premda je rečeno da se vještica, na temelju podudarnosti svih triju
gore navedenih okolnosti, ima smatrati očito obuzetom herezom, to ne
znači da se sve tri okolnosti nužno moraju podudarati, već da ta činje
nica osnažuje dokaz. Naime, samo je jedna od tih triju okolnosti, primje
rice, činjenični dokaz i iskaz vjerodostojnih svjedoka, dovoljna da se
neka osoba može smatrati očito obuzetom herezom, što još više vrijedi
u slučaju suglasnosti svih triju okolnosti.
Naime, na pitanje pravnika na koliko se načina može utvrditi je li
neka osoba očito obuzeta herezom, odgovaramo da postoji tri načina,
koja je objasnio sv. Bernard. O tome smo raspravljali u Prvom pitanju
na početku ovoga djela, gdje govorimo o dokazu činjenice u slučaju
osobe koja je javno propovijedala herezu. Ovdje, međutim, razmatramo
činjenični dokaz koji proizlazi iz javnih prijetnji izrečenih od strane
optužene, kao, primjerice, kada netko kaže: "Neće proći nijedan dan
kada ćeš biti zdrav" ili slično, nakon čega se ta prijetnja ostvari. Drugi
je način vjerodostojan iskaz svjedoka, a treći njezino priznanje. Prema
tome, ako je samo jedan od tih uvjeta dostatan da se neka osoba smatra
očito sumnjivom, koliko je to tek točno u slučaju kada na isti zaključak
navode ugled optužene, dokaz činjenice i iskazi svjedoka. Premda je
točno da sv. Bernard govori o očitoj činjenici, a mi o dokazu činjenice,
to je stoga što vrag ne djeluje javno, već u tajnosti. Radi toga se povrede
i otkrivena čarobnjačka oruđa smatraju dokazom činjenice. Dok je u
drugim herezama dovoljna samo očita činjenica, u ovom joj slučaju do
dajemo i tri dokaza.
Nadalje, činjenica da osoba očito obuzeta herezom zaslužuje kažnja
vanje u skladu sa zakonom, premda poriče optužbe, dokazuje se i na
sljedeći način. Optuženi može priznati ili ne priznati zločin, koji po
tvrđuje dokaz činjenice ili iskaz svjedoka. Prizna li, ali se ne pokaje za
taj zločin, mora se izručiti svjetovnom sudu koji će joj izreći najstrožu
kaznu, u skladu s kanonom ad abolendam ili će je osuditi na doživotan
zatvor, sukladno kanonu excommunicamus. No, ne prizna li zločin i
ustraje u svom poricanju, predat će se kao ne-pokajnik svjetovnome sudu,
koji će joj izreći zasluženu kaznu, kako pokazuje Henrik iz Segusija u
svojoj Sumi, gdje raspravlja o načinu postupanja protiv heretika.
Prema tome, zaključuje se da je najpravednije da sudac na opisan
način postavlja pitanja i dopušta iskaze svjedoka, budući da se suđenje
o zločinu protiv vjere, kako je rečeno, može odvijati na jednostavan i
skraćen način; osim toga, umjesno je da sudac optuženu smjesti na od
ređeno vrijeme u zatvor, ili čak na nekoliko godina, u nadi da će mo
žda, nakon godinu dana provedenih u prljavome i bijednom zatvoru,
očajna priznati svoje zločine.
No, ne bi li tkogod zaključio da sudac nepromišljeno izriče presu
du, te da pokažemo kako uistinu postupa sukladno zakonu i pravdi, is
tražimo kako se suđenje valja u nastavku odvijati.
OSMO PITANJE
Koje proizlazi iz prethodnih pitanja, a govori
o tome treba li vješticu zatvoriti i o načinu
njezina uhićenja. To je treća radnja suca.
Postavlja se pitanje treba li vješticu, koja je porekla optužbe, držati
u pritvoru kada se podudaraju sve tri gore spomenute okolnosti,
naime, njezin ugled, dokaz činjenice i iskazi svjedoka, ili je, pak, treba
pustiti uz jamstva, kako bi se opet mogla pozvati na ispitivanje. Tri su
moguća odgovora na to pitanje.
Prvo, neki smatraju da vješticu treba zatvoriti, i da je se ni pod ko
jim uvjetima ne smije pustiti uz jamčevinu, a to mišljenje osnivaju na
snazi argumenata iznesenih u prethodnom pitanju, naime, na tvrdnji
da se vještica treba smatrati očito krivom, ako se podudaraju sve tri go
re navedene okolnosti.
Drugi, pak, smatraju da se vještica prije zatvaranja može pustiti uz
osiguranje jamaca, tako da se u slučaju bijega može smatrati osuđenom.
No, nakon što je zatvorena radi poricanja optužbe, više se ne smije pustiti
ni pod kakvim jamstvom, odnosno, kada se podudaraju one tri spomenu-
te okolnosti, a to stoga, što se u tom slučaju poslije;više ne može optu
žiti ni kazniti smrću. A tvrde da je to uvriježen običaj.
Prema trećem stajalištu, ne može se izreći nikakva konačna presu
da, već sudac mora postupiti sukladno težini slučaja, što utvrđuje na
temelju iskaza svjedoka, ugleda optužene i činjeničnog dokaza, te u
kojoj se mjeri te okolnosti uzajamno podudaraju; pri tome mora slije
diti i običaje zemlje. Oni koji zastupaju takvo stajalište, zaključuju da
se vještica treba zatvoriti, ako se ne mogu pribaviti ugledni i odgovorni
jamci, i sumnja se da optuženica kani pobjeći. Čini se da je to treće sta
jalište najrazboritije, pod pretpostavkom ispravnog postupanja, koje
se sastoji od tri stvari.
Prvo, da joj se kuća temeljito pretraži7, uzduž i poprijeko, sve udu
bine, kutovi i škrinje, a ako je to poznata vještica, nedvojbeno će se ondje
pronaći različita čarobnjačka oruđa, kako smo gore pokazali, osim ako
ih prethodno nije sakrila.
Drugo, neka se njezina sluškinja ili pratilje, ako ih ima, ušutkaju, jer,
premda one nisu optužene, pretpostavlja se da su upućene u optuženi-
čine tajne.
Treće, prilikom uhićenja vještice, ako se uhićuje u njezinoj kući,
neka joj se ne dopusti da ode u svoju sobu, a to stoga što vještice obi
čavaju na taj način skriti, ili sa sobom ponijeti neki čarobnjački predmet,
koji će ih obdariti moći šutnje pri ispitivanju.
U svezi toga nameće se pitanje, jesu li neke metode uhićenja vještica
dopuštene. Primjerice, smiju li je organi vlasti podići s tla i iznijeti u ko
šari ili na daski, kako više ne bi mogla dotaknuti tlo. Možemo odgovo
riti pozivajući se na mišljenja kanonista i nekih teologa, koji tvrde da
je to dopušteno iz tri razloga. Prvo stoga što iz stajališta mnogih auto
riteta, kako je pokazano u uvodnom pitanju ovoga Trećeg dijela, kao i
onih naučitelja koje se nitko ne bi drznuo pobiti, kao što su Duns Skot,
Henrik Segusijski i Godfroy de Fontaines, jasno proizlazi daje dopušteno
7) 'Kuću pretraži.' Tijekom čuvenog suđenja vještici Dame Alice Kyteler i njezinoj družbi,
pred biskupom Osorija 1324., njezin je suprug John le Poer, posvjedočio da u ormaru svoje
supruge otkrio tajanstvene bočice i eliksire, neobične nekromantske predmete i sablasne reli
kvije, kojima se koristila u svom strašnom umijeću. U svojoj knjizi 'Chronicle of Ireland'(Lon
don, 1587., str. 93), sub anno 1323, Holinshed piše: "Prilikom pretraživanja gospojina ormara,
otkrivena je hostija, na kojoj je umjesto imena Isusa Krista, bilo utisnuto đavolje ime, kao i po
mast, kojom je premazivala štap pomoću kojega je običavala hodati i letjeti kamo joj se god i kako
joj se god prohtjelo. Vidi moju knjigu 'Geography of Witchcraft', II. pogl., str. 85-91.
praznovjerje suzbijati praznovjerjem. Osim toga, iz osobnoga iskustva,
kao i njihovih priznanja znamo, da vještice mnogo češće gube moć šu
tnje prilikom ispitivanja kada se na takav način uhićuju: uistinu, mnoge
su žene koje su bile osuđene na smrt spaljivanjem, tražile da im se do
pusti da dotaknu tlo barem jednim stopalom, a kada su ih upitali za ra
zlog te molbe, koja im je bila odbijena, odgovorile su da bi se na taj
način mogle osloboditi, a ostale pogoditi munjom i ubiti.
Drugi je razlog sljedeći. U Drugom dijelu ove rasprave jasno smo
pokazali, da vještica gubi svu svoju dotadašnju moć kada padne u ruke
javne pravde. Nakon toga će priznati sve svoje zločine, osim ako joj
demon iznova ne obdari moći šutnje. Pozovimo se, stoga, na riječi sv.
Pavla8: "I sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u imenu Gospo
dina Isusa." A, ako je vještica nedužna, takvo joj uhićenje neće nauditi.
Treće, naučitelji tvrde daje dopušteno suzbijati čarobnjaštvo jalovim
sredstvima, a u tome se svi slažu, premda nisu suglasni oko pitanja kada
su takva sredstva nedopuštena. Stoga, kada Henrik Segusijski kaže da
je dopušteno suzbijati praznovjerje praznovjerjem, to se objašnjava u
značenju da on govori o jalovim, a ne nedopuštenim sredstvima. S ob
zirom na to, još je više dopušteno suzbijati čarobnjaštvo. A ovdje je riječ
upravo o takvom suzbijanju, a ne o nekim nedopuštenim radnjama.
Nadalje, sudac mora imati na umu da postoje dvije vrste kazne zatvo
ra: jedna je kazna zatvora koja se izriče zločincima, a druga je pritvor.
O tim vrstama zatvaranja govori se u kanonskoj odredbi multorum
querela; prema tome, vješticu bi trebalo barem smjestiti u pritvor. Me
đutim, ako je optužena za neki lakši zločin, i ne bije je zao glas, te ne
postoji dokaz da je opčinjavala djecu ili životinje, može se poslati svojoj
kući. Ali, ako je sigurno da se udruživala s vješticama, i da je upućena u
njihove tajne, mora pribaviti jamce, a ako ne može, prisegnut će, pod
prijetnjom kazne, da neće izlaziti iz kuće osim ako bude pozvana pred
sud. No, njezine se sluge i članovi kućanstva moraju bez kazne smje
stiti u pritvor.
8) 'Sv. Pavao.' Poslanica Kološanima, 3:17
DEVETO PITANJE
Koje govori o načinu postupanja nakon
uhićenja, i o tome trebaju li se optuženome
odati imena svjedoka. To je četvrta radnja.
Dvije su radnje koje sudac mora učiniti nakon uhićenja, ali sam mo
že odlučiti kojim će ih redoslijedom izvršiti. Naime, mora odlu
čiti hoće li optuženoj dopustiti obranu i treba li se, umjesto mučenju
podvrgnuti ispitivanju, premda ne nužno radi mučenja. Prvo se dopušta
samo prilikom podnošenja izravnog zahtjeva, a drugo samo kada su
sluge i pratilje optužene, ako ih ima, prije toga bile ispitane u kući.
Nastavimo, međutim, gornjim redoslijedom. Ako optuženica tvrdi
da je nedužna i lažno optužena, te da želi vidjeti i čuti svoje tužitelje,
to znači da zahtijeva svoju obranu. No, otvoreno je pitanje, je li sudac
obvezan obznaniti joj imena svjedoka i s njima je izravno suočiti. Nai
me, s obzirom na to, sudac valja imati na umu, da nije obvezan javno
obznaniti imena svjedoka ili ih suočiti s optuženom, osim ukoliko oni
dobrovoljno pristanu pojaviti se pred optuženom i dati svoj iskaz u nje
zinoj nazočnosti. A to radi sprječavanja opasnosti koju svjedoci time
na sebe navlače. Naime, premda su pape različito rješavali to pitanje,
nijedan od njih nije nikada rekao da je sudac u takvom slučaju obve
zan obznaniti optuženoj imena doušnika ili tužitelja (iako u ovom slučaju
ne govorimo o tužitelju). Štoviše, neki su od njih ustvrdili da sudac to
ni u kojem slučaju nije dužan učiniti, dok su drugi smatrali da je na to
obvezan pod određenim okolnostima.
Međutim, papa Bonifacije VIII.9 je donio sljedeću odredbu: "Ako
u slučaju hereze, biskup ili inkvizitor posumnja da svjedocima ili
doušnicima prijeti velika opasnost od strane osoba protiv kojih daju svoje
iskaze, jer im ove mogu svojim moćima nauditi, ako im imena budu
objavljena, tada ih ne smije objaviti. No, ne postoji li takva opasnost,
neka im objavi imena kao i u drugim slučajevima."
9) 'Bonifacije VIII.' Benedetto Gaetani, rođen u Anagniju oko 1235., izabran za papu 24.
prosinca 1294.; umro u Rimu 11. listopada 1303. Bio je jedan od najistaknutijih kanonista svoga
vremena, a tijekom svoga pontifikata je obogatio zakonodavstvo objavljivanjem (bula
'Sacrosanctae', 1298.) velikog broja svojih, kao i konstitucija svojih prethodnika od 1234.,
kada je Grgur IX. objavio pet knjiga svojih dekretala. S obzirom na to, Bonifacijeva zbirka
crkvenih propisa poznata je pod naslovom 'Liber Sixtus', tj. o papinskim konstitucijama.
Valja istaknuti da se ta odredba ne odnosi samo na biskupa ili inkvizi
tora, već i na svakog suca koji vodi postupak protiv vještica uz suglasnost
inkvizitora ili biskupa. Jer, kako je pokazano u uvodnom pitanju ovoga
dijela, potonji mogu na suce prenijeti svoje dužnosti. Na taj način, svi suci,
pa čak i svjetovni, osim carskom, raspolažu i papinskom ovlašću.
Revni će sudac obratiti pozornost i na moći optuženika, kojih je tri
vrste: rodovska i obiteljska moć, moć bogatstva i moć zlobe. A posljednja
je najopasnija za svjedoke s čijim su identitetom optuženi upoznati.
Razlog je tomu činjenica, da je mnogo opasnije obznaniti imena svje
doka siromašnom optuženiku, jer su njihovi suučesnici najrazličitiji
zločinci, poput razbojnika i ubojica s kojima surađuje, i koji svojim
djelima riskiraju samo svoj život, za razliku od osoba plemenita roda ili
bogataša, koji obiluju svjetovnim dobrima. Papa Ivan XXII. objašnjava
takve opasnosti, nabrajajući, između ostalog, ubojstvo ili uništenje tak
vih osoba, njihove djece i srodnika, rasipanje njihova imetka i slično.
Nadalje, sudac mora imati na umu da, postupajući u toj stvari s papin
skom i ovlašću ordinarija, on sam, kao i njegovi suradnici pri uzimanju
iskaza ili poslije, tijekom izricanja kazne, ne smije, pod prijetnjom eksko-
munikacije, odati imena svjedoka. U suprotnom će trpjeti kaznu, koju
će njemu/njima izreći ovlašteni biskup. Stoga ih treba na samome po
četku sudskog postupka, izričito upozoriti da ne odaju imena.
U gore spomenutoj odredbi pape Bonifacija VIII., dalje piše: "A da
se što učinkovitije spriječi opasnost koja prijeti tužiteljima i svjedocima,
te kako bi se istraga mogla što opreznije provesti, dopuštamo, na te
melju autoriteta ovoga statuta, da biskup ili inkvizitori (ili, kako smo
rekli, sudac) zabrani svim zainteresiranima u toj istrazi, da bez njihova
dopuštenja odaju tajne, koje su saznali od biskupa ili inkvizitora, pod
prijetnjom ekskomunikacije, koja će im kazna biti izrečena odaju li te
tajne."
Nadalje treba istaknuti, da nije kažnjivo samo obznanjivanje imena
svjedoka, već i njihovo neopravdano prikrivanje, primjerice, pred oso
bama koje ih imaju pravo znati, kao što su odvjetnici i sudski prisjednici,
čije je mišljenje neophodno za postupak izricanja kazne. Osim toga, ta
se imena ne smiju prešutjeti kada ih se može obznaniti bez ikakve opasno
sti za svjedoke. O tome ovako govori spomenuta odredba: "Zapovije
damo da biskup ili inkvizitori, u svim slučajevima osobito nastoje spri
ječiti prešućivanje imena svjedoka, kao da bi to za njih predstavljalo
opasnost, premda ona u stvarnosti ne postoji, te da ih ne odlučuju ob
znaniti kada takva prijetnja postoji, koja se odluka prepušta njihovoj
savjesti i diskreciji." A u komentaru te odredbe se ističe: "Vi koji ste
suci u takvom slučaju, dobro zapamtite ove riječi, jer ne govore o maloj,
već velikoj i strašnoj opasnosti. Stoga ne lišavajte zatvorenika njegovih
zakonskih prava bez veoma dobrog razloga, jer to predstavlja uvredu
Svemogućega Boga."
Čitatelj se obavješćuje da svi postupci koje smo do sada opisali, kao
i sve o čemu smo do sada govorili, do izricanja presude (osim one ko
jom se izriče smrtna kazna), a koje postupke je ovlašten voditi crkveni
sudac, može voditi i svjetovni sudac, uz suglasnost biskupijskog suda.
S obzirom na to, čitatelj će lako shvatiti činjenicu, da gore spomenuti
dekret govori o crkvenom, a ne svjetovnom sucu, jer potonji se pri
izricanju smrtne kazne može povesti za primjerom ordinarija pri izri
canju pokore.
DESETO PITANJE
O dopuštenoj obrani i imenovanju branitelja. Peta radnja.
Dakle, zatraži li optuženi svoju obranu, kako mu se ona može dopu
stiti ako nisu obznanjena imena svjedoka? Odgovaramo da prije
odluke o dopuštanju obrane, treba razmotriti tri stvari. Prvo, da je bra
nitelj dodijeljen optuženiku. Drugo, da branitelj neće biti upoznat s ime
nima svjedoka, čak ni pod prisegom tajnosti, ali će biti upućen u sadržaj
njihovih iskaza. Treće, tijekom čitavog postupka, koliko je to moguće,
polazit će se od pretpostavke optuženikove nedužnosti, pod uvjetom
da to neće naškoditi vjeri, niti na bilo koji način odstupati od pravde, ka
ko ćemo pokazati. Isto tako će i prokurator (namjesnik) imati neometan
pristup čitavom postupku, ali mu se neće odati imena svjedoka; osim
toga, branitelj može nastupati i u ime prokuratora.
Što se tiče prve od tih točaka, valja istaknuti da se branitelj ne može
dodijeliti po želji tuženika, jer bi tada odabrao osobu za koju želi da
ga brani. Sudac, međutim, ne smije imenovati osobu sklonu parničenju,
zlonamjernu ili potkupljivu osobu (a takvih je mnogo), već čestitoga
čovjeka neokaljana ugleda.
Nadalje, sudac mora ustanoviti, ispunjava li branitelj četiri neopho
dna uvjeta da mu se odobri zastupanje optuženika. Prvi od tih uvjeta
je da branitelj ispita prirodu optužbe. Ustanovi li da je opravdana, mo
že prihvatiti slučaj, a u suprotnom ga mora odbiti, jer ne smije nesmo
treno prihvatiti nepravedan ili beznadan slučaj. Ako, pak, nepromišljeno
prihvati zastupanje, kao i honorar od nekoga tko mu želi nauditi, te tije
kom postupka ustanovi da je slučaj beznadan, mora izvijestiti svoju
stranku (odnosno optuženika) da napušta slučaj i vratiti primljeni hono
rar. Takvo mišljenje zastupa Godfroy de Fontaines, i ono je posve su
kladno odredbi Kanona de jud. I, rem non novam. Henrik Segusijski,
međutim, ističe suprotno stajalište o povratku honorara u slučaju, na
kojemu je branitelj veoma naporno radio. Isto tako, ako je branitelj ne
promišljeno preuzeo obranu zatvorenika za kojega zna da je kriv, mora
nadoknaditi sve troškove (de admin, tut. I, non tamen est ignotum).
Drugi se uvjet odnosi na umjesno ponašanje branitelja prilikom
zastupanja, pri čemu se uzimaju u obzir tri stvari. Prije svega, mora biti
skroman i uzdržavati se od opsežnih ili pretencioznih govora. Drugo,
mora biti vjeran istini, dakle, ne smije iznositi lažne argumente ili sudove,
niti pozivati lažne svjedoke, vješto se služiti pravničkim dosjetkama i
smicalicama, niti iznositi protuoptužbe, osobito u ovoj vrsti suđenja koje
mora biti što jednostavnije i sažetije. Treće, njegov honorar mora od
govarati honorarima uobičajenima za taj okrug.
No, vratimo se glavnom predmetu naše rasprave. Sudac mora brani
telju jasno ukazati na gore spomenute uvjete, te ga potom upozoriti da
se ne izlaže optužbi za obranu hereze, koja za sobom povlači kaznu
ekskomunikacije.
Pri tome se ne može pred sucem opravdati tvrdnjom da ne brani tu
zabludu, već osobu. Naime, ne smije ni na koji način provoditi svoju
obranu, tako da spriječi jednostavno i skraćeno vođenje postupka, što bi
nedvojbeno učinio da u njega uvodi kakve nedopuštene smetnje ili
pritužbe. A pretpostavlja se da ne brani zabludu, jer bi u tomu slučaju
bio veći krivac od samih vještica, i smatrao bi se čak heretikom, a ne samo
krivovjernim čarobnjakom. U svakom slučaju, zastupa li neprimjere
no osobu otprije osumnjičenu za herezu, smatrat će ga se zaštitnikom
te hereze, i na sebe će navući ne samo laku, već tešku sumnju, ovisno
o načinu zastupanja, te će biti prinuđen javno, pred biskupom odreći
se te hereze.
Ovu smo materiju iscrpnije izložili i sudac je ne smije zanemariti,
jer nepravilno zastupanje od strane branitelja ili prokuratora, za sobom
The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.
Heinrich Institoris & Jacob Sprenger - Malleus Maleficarum malj koji ubija vjestice
Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search