Karl May - Od Bagdada do Stambola

KARL MAY – IZ BAGDADA U STAMBOL

NA PERZIJSKOJ GRANICI JUŽNO od velikih sirijskih i mezopotamskih pustinja leži, opkoljen Crvenim morem i Perzijskim zaljevom, poluotok Arabija, pružajući svoj krajnji rub daleko u burno Arapsko-indijsko more. To je kopno s tri strane okruženo doduše uskim, ali vanredno plodnim obalnim pojasom koji se prema unutrašnjosti uzdiže u prostranu i pustu visoravan, čiji su djelomice turobni, a djelomice groteskni krajobrazi, pogotovu s istoka, omeđeni visokim i neprelaznim planinama, među kojima se posebno ističu planine Samar. Ta zemlja, čija se površina u četvornim kilometrima ni danas ne može tačno navesti, bila je u starom vijeku podijeljena u tri područja: Arabia petraea, Arabia deserta i Arabija felix, što znači u Petrejsku, Pustinjsku i Sretnu Arabiju. Ako neki geografi još smatraju da izraz petraea treba izvesti iz grčko-latinske reči koja znači kamen ili stijenu, pa zbog toga taj dio zemlje nazivaju Stjenovitom Arabijom, onda se to temelji na krivom shvaćanju. To ime vuče svoj korijen iz stare. Petre, glavnog grada najsjevernije pokrajine te zemlje. Arapin naziva svoju domovinu Džezirat el Arab, dok je Turci i Perzijanci zovu Arabistan. Današnja politička razdioba ima različite nazive, ali je nomadski stanovnici luče jedino po plemenima. Iznad te zemlje prostire se vječno vedro nebo s kojega zvijezde noću sjaju jasno i čisto. Planinskim gudurama i većinom još neistraženim pustinjskim ravnicama luta na krasnim konjima ili neumornim devama poludivlji sin stepe. Neprekidno se obazire na sve strane, jer živi u prepirci i u sukobu s cijelim svijetom, osim sa svojim suplemenicima. Od jedne do druge granice provejava čas blagi dah čiste, a čas zanosni šum tmurne i divlje poezije koji okružuje putnika posvuda gdje god se nalazio. Tako su već duga stoljeća poznate stotine arapskih pjesnika i pjesnikinja čije su pjesme živjele u narodu, pa su pisaljkama sačuvane za kasnija vremena. Kao praotac pravih Arapa ili Jaktanida slovi Joktan, Hutov sin, potomak Sema u petom koljenu. Njegovi su potomci nastavali Sretnu Arabiju i obalu Tehama, sve dolje do Perzijskog zaljeva. Danas brojna plemena ističu kao neku čast da potječu od Ismaela, sina Hagarina. Kako pripovijeda bajka, taj je Ismael sa svojim ocem Abrahamom stigao u Meku i ondje podigao svetu Ćabu. Istina je međutim da je Ćabu kao svoju zakladu podiglo pleme Koreišita ili ju je ono bar razgradilo. Među svetinjama u Meki najglasovitije su zdenac Zem-Zem te crni kamen za koji kažu da je pao s neba. Ovamo su hodočastila različita arapska plemena da bi ovdje postavila svoje plemenske, a i kućne kumire, da bi ovdje molila i pridonosili žrtve. Zbog toga je Meka bila za Arape ono što su Delfi za Grke, a Jeruzalem za Židove.

Predstavljala je središte raštrkanih nomada koji bi se bez njega rasuli na sve strane. Budući da se to vanredno važno mjesto nalazilo u posjedu plemena Koreišita, to je pleme bilo najmoćnije i najuglednije u Arabiji, a uslijed toga i najbogatije, jer hodočasnici, stižući sa svih strana, nisu nikad dolazili bez darova ili vrijedne trgovačke robe. Neki siromašni pripadnik toga plemena, po imenu Abd Alah, umro je godine 570. naše ere, a nekoliko mjeseci kasnije, u ponedjeljak 20. travnja 571. rodi njegova udovica Amina dječaka koji je kasnije dobio ime Muhamed. Otac je ostavio sinu u nasljedstvo samo dvije deve, pet ovaca, te jednu etiopsku robinju. Zato se on najprije stavi pod zaštitu svoga djeda Abd-al-Mokaliba, a nakon njegove smrti pod zaštitu svojih dvaju stričeva Zuheira i Abu Taleba. Budući da ta dva čovjeka nisu mogla mnogo učiniti za njega, morao je svoj kruh zasluživati kao ovčar. Kasnije je postao gonič deva, i nosilac luka i strelica, pri čemu se vjerojatno razvio njegov ratnički duh. U dobi od dvadeset i pet godina stupio je u službu Hatidže, udovice bogata trgovca koja ga zavolje i kasnije se uda za njega. Veliki imutak te žene Muhamed je međutim kasnije izgubio. Sve do svoje četrdesete godine Muhamed se bavio trgovinom. Na svojim dalekim putovanjima susretao je Židove i kršćane, bramane i obožavaoce vatre, pa se trudio da upozna njihove vjere. Napokon se povukao u neku spilju u blizini Meke na brdu Hara gdje je imao svoje prve vjerske vizije. Prvi vjernici koji su se okupili oko njega bili su njegova žena Hatidža, njegov rob Zaid, dva beduina iz Meke, Otman i Abu Bekr, te njegov mladi bratučed Alija koji je kasnije dobio počasno ime Aret Alah, pa spada među najnesretnije junake islama. Taj Alija čije ime u prijevodu znači »uzvišeni«, rođen je godine 602. Muhamed ga je toliko cijenio da mu je dao svoju kćer Fatimu za ženu. Kad je prorok u krugu svoje obitelji prvi put izložio načela svoje vjere i upitao: »Tko od vas hoće da bude moj pristalica?« — svi su šutjeli, samo mladi Alija, oduševijen silnom pjesničkom snagom koja se skrivala u onome što je Muhamed upravo iznio, viknu glasno i odlučno: »Ja ću to biti i nikad te neću napustiti!« Muhamed mu to nije nikad zaboravio. Alija je bio hrabar i smion borac, pa je mnogo pridonio veoma brzom širenju islama. Ipak su ga, kad je Muhamed umro bez oporuke, zaobišli i za kalifa izabrali Muhamedovog tasta Abu Bekra. Godine 634. naslijedio ga je drugi prorokov tast Omar, a zatim Otman, Muhamedov zet. Godine 656. ovoga ubi Abu Bekrov sin, ali je Alija bio optužen kao podstrekač toga umorstva, a kad ga je njegova stranka kasnije izabrala kalifom, brojni namjesnici odbiše da mu se poklone. Pune četiri godine borio se za kalifat, ali ga je godine 660. nožem ubio Abd er Raman. Alija je pokopan u Kufi, gdje mu je podignut i spomenik. Od toga vremena potječe rascjep koji je razdijelio muslimane u dva protivnička tabora, u sunite i šiite. Taj se rascjep manje odnosi na osnovna načela

vjere, već na lična pitanja nasljedstva. Pristalice šije tvrde naime da ni Abu Bekr, ni Omar, ni Otman nisu imali pravo da budu prvi prorokovi nasljednici, već da je to pravo pripadalo samo Aliji. Alija je ostavio dva sina, Hasana i Huseina. Šiiti su izabrali za kalifa Hasana, dok su pristalice sune izabrali Muaviju I, osnivača dinastije Omajada. Muavija je preselio prijestolnicu u Damask, učinio kalifat nasljednim, pa je već za života prisilio svoje podanike da priznaju kalifom njegovoga sina Džezida koji se kasnije pokazao takvim nasilnikom da čak i suniti proklinju njegovu uspomenu, Hasan se nije mogao održati protiv Muavije, pa je godine G70. umro u Medini od otrova. Njegov brat Husein ne htjede priznati Džezida. On je junak jedne od najtragičnijih epizoda u povijesti islama. Husein je stolovao u Meki. Onamo su iz Kufe stigli glasnici i pozvali ga da dođe k njima, jer ga oni žele priznati kalifom. Poslušao je poziv na svoju nesreću. S jedva stotinu vjernih pristalica stigao je pred Kufu i ustanovio da su njegovi neprijatelji već zaposjeli grad. Poveo je uzaludne pregovore. Ponestalo mu je hrane, a voda mu se isušila u mješinama. Konji i deve su mu padali od žeđi, a iz grozničavih upalih očiju njegovih pratilaca virila je smrt. Obeid Alah, Džezidov vojskovođa, napade ga kod Kerbele, pobi cijelu njegovu pratnju te dade i njega ubiti. Uhvatili su ga već blizu smrti od žeđi, ali nisu mu se smilovali. Uzalud se branio posljednjim snagama, jer mu je život bio već na izmaku — njegovi mu neprijatelji odsjekoše glavu, natakoše je na koplje i pobjedonosno je ponesoše sa sobom. To se zbilo desetog muharema, pa je taj dan kod šiita još i danas dan žalosti. Ovaj povijesni osvrt neka posluži boljem razumijevanju onoga što ću dalje pripovijedati: Mi smo na Zabu odlučili da ćemo pojahati duž rijeke do plemena Sirban-Kurda, a zatim do Zibar-Kurda. Sve do Sirbana imali smo preporuke beja od Gumrija i od melika iz Lizana. Nadali smo se da ćemo ondje naići na daljnju potporu. Sirbani su nas primili gostoljubivo, ali Zibari, naprotiv, veoma neprijateljski. Ipak mi je kasnije uspjelo da steknem njihovu sklonost. Stigli smo sretno do rijeke Akra, ali smo ondje kod divljih gorštaka naišli na toliku opakost da smo nakon različitih loših iskustava morali skrenuti prema jugoistoku. Prešli smo rijeku Zab istočno od Cara Surga, ostavili Pir Hasan na lijevo, a zatim smo bili prinuđeni, budući da nipošto nismo smjeli imati povjerenja u tamošnje Kurde, da krenemo duž Džebel Pir Mama prema jugoistoku, pa zatim nadesno kako bi negdje između Dijaleja i maloga Zaba stigli do Tigrisa. Nadali smo se da će nas Arapi plemena Serboa primiti gostoljubivo i da ćemo ondje naći sigurne vodiče, ali smo na svoju žalost doznali da su se ti Arapi povezali s Obeidima i s plemenom Beni Lam da bi svim ostalim plemenima između rijeka Tigris i Tatar dali osjetiti šiljke svojih kopalja. Plemena Šamar bila

su doduše u prijateljskim odnosima s jednom ferkom Obeida, čiji je šeik bio Esla el Mahem, ali je taj čovjek mogao izmijeniti mišljenje, a za neku drugu ferku je Muhamed Emin tačno znao da se neprijateljski odnosi prema Hadedinima. Zbog tih okolnosti bilo je najpametnije da najprije krenemo prema Sulejmaniji i da ondje odlučimo kamo ćemo dalje. Kad smo već oslobodili Amada el Gandura i sretno ga doveli donde bilo nam je milije da pođemo okolišnim putem nego da se upustimo u nove opasnosti. Tako smo nakon duljeg vremena i mnogih napora i oskudica sretno stigli do sjevera planine Zagros. Bilo je već veče i mi se ulogorismo na rubu neke šume čimara. Iznad nas se uzdizao tako sjajan nebeski svod kakav se može vidjeti samo u onim krajevima. Nalazili smo se u blizini perzijske granice, a perzijski zrak je glasovit zbog svoje čistoće. Zvijezde su tako jasno sjale da sam, premda mjeseca nije bilo ni u kalendaru ni na nebu, mogao s udaljenosti od tri koraka posve lijepo razabirati kazaljke svoga džepnog sata. Čitati bih mogao čak i sitna slova. Jupitrove zrake bile su tako jake da se njegovi pratioci ne bi dali razabrati ni pomoću teleskopa, kad bi samo tijelo planeta pokušali pokriti rubom dalekozora. Pojavile su se i teleskopske zvijezde. Sedma zvijezda u Vlašićima dala se razabrati bez ikakva napora. Takvo zvjezdano nebo duboko doima čovjeka, pa mi je bilo jasno zašto je Perzija domovina astrologije, te u ropstvu rođene plemenite kćeri astronomije koja nas upoznaje sa sjajnim svjetovima na nebu. Smatrali smo da je u našem položaju pametnije da prenoćimo pod vedrim nebom. U toku dana smo od nekog pastira kupili janje, pa smo sad zapalili vatru da ga ispečemo u koži. Izvadili smo mu utrobu, a nožem smo s njega zgulili runo. Naši su konji pasli u blizini. U posljednje su se vrijeme neobično naprezali, pa bi zapravo bilo potrebno da im damo više dana mirovanja, ali to na žalost nije bilo moguće. Svi smo se osjećali dobro osim jednog jedinog među nama. Bio je to ser David koji je patio od velike nevolje. Prije nekoliko dana spopala ga je naime groznica i tresla ga otprilike dvadeset i četiri sata. Zatim groznica nestade, ali se istodobno u njega razvi onaj jezivi poklon Istoka koji latinci nazivaju »febris aleppenais«, Francuzi »mal d' Aleppo« ili »bouton d' Alep«. Taj »alepski čir« koji ne napada samo ljude već i neke životinje, na primjer pse i mačke, uvijek počinje kratkom groznicom, a zatim se ili na licu ili na prsima, na rukama ili nogama, stvara veliki čir ostajući gotovo godinu dana, iz kojeg se neprekidno cijedi neka tekućina. Kad najzad iščezne, ostavlja za sobom duboku brazgotinu koja se 'nikada ne gubi. Uostalom, ime čira nije tačno, jer tu bolest ne nalazimo samo u Alepu, već i u području Antiopije, Mosula, Dijabekira, Bagdada, te u nekim krajevima Perzije. Taj nakazni čir vidio sam već više puta, ali ga nisam nikad vidio tako krupnog kao u našeg dobrog mistera Lindsaya. Ne samo što je kod njega ta krupna otekotina svjetlucala posve tamnim crvenilom, već je povrh toga bila tako beskrajno drska da je za svoje sjedište izabrala upravo nos — siromašni nos koji je i onako patio zbog posve neprirodne veličine. Naš Englez nije to zlo podnosio

smireno kao što bi to bila dužnost džentlmena i predstavnika very great and excellent nation, već je pokazivao gnjev i nestrpljivost, čiji su izljevi često tjerali u smijeh njegove slušaoce. Sad je sjedio uz vatru i neprekidno objema rukama opipavao besramni čir. — Master! — reče mi. — Pogledajte amo! — Kamo? — Hm! Glupo pitanje! Dakako u moje lice! Yes! Zar je opet narastao? — Tko, što? S'death —S'death! Ovaj čir ovdje! Je li mnogo narastao? — Mnogo! Izgleda upravo poput krastavca. — All devils! Strašno! Užasno! Yes! — Možda će u toku vremena postati fowlingbull, ser! — Hoćete 11 zaušnicu, ser? Odmah ću vas poslužiti. Volio bih da sami imate na svom nosu ovakav swelling. — Boli li vas? — Ne boli! — Onda se radujte! — Da se radujem? Zounds! Kako se mogu radovati kad ljudi misle da je moj nos već prigodom rođenja donio na svijet taj snuff- box. Kako dugo ću to nositi? — Otprilike godinu dana, ser. Toliko je izbuljio oči da umalo što nisam od prepasti ustuknuo, pogotovu što je istodobno od užasa toliko razjapio usta da bi nos zajedno sa snujf-boxom mogao ravno ušetati u njih. — Godinu dana? Cijelu godinu dana? Punih dvanaest mjeseci? — Otprilike tako. — Oh, ah! Horrible! Strašno, užasno! Zar nema nikakva lijeka? Flaster? Mast? Polaganje kaše? Operacija? — Ništa, baš ništa. — Ali svaka bolest ima svoj lijek! — Ova nema, ser. Ovaj čir nije ni najmanje opasan, ali ako ga netko pokuša prorezati, može to veoma loše svršiti. — Hm! A šta kad nestane? Hoće li se i dalje vidjeti? — To je veoma različito. Što je čir veći to veća rupa ostaje iza njega. — M y sky! Rupa? — Na žalost! — Jao, jao! To je strašna zemlja ovdje. Bijedan kraj. Vratit ću se ubrzo u Old England. Well! — Nemojte žuriti, ser! — A zašto? — Što bi ljudi u staroj Engleskoj rekli kad bi ser David Lindsay dopustio svom nosu da otvori podružnicu?

— Hm imate pravo, ser. Ulični derani trčali bi za mnom. Ostat ću dakle ovdje, pa ću se ... — Sidi! — prekinu ga Halef. — Ne okreči se! Sjedio sam okrenuvši leđa rubu šume, pa sam dakako odmah pomislio da je moj mali Hadži iza mene opazio nešto sumnjivo. — Što vidiš? — upitah. — Vidim par očiju. Ravno iza tebe stoje dvije čimare, a između njih raste grm divlje kruške. U njemu se krije čovjek čije sam oči vidio. — Vidiš li ih još? — Počekaj! On pogleda u grm najneupadljivije što je mogao a ja sam za to vrijeme poučio ostale da se vladaju isto tako neupadljivo kao i malo prije. — Sada! — reče Halef. Ustao sam kao da želim potražiti suho drvo za vatru. Pri tome sam se toliko udaljio od logora da me više nitko nije mogao vidjeti. Zatim zađoh na rub šume i odšuljah se između drveća natrag. Ne prođe ni pet minuta, i ja sam se već našao iza obje čimare, gdje sam ponovo imao prilike da se divim oštrim Halefovim očima. Između drveća i grma čučao je neki čovjek, promatrajući naše društvo oko logorske vatre. Zašto to radi? Nalazili smo se ovdje u kraju gdje nadaleko i naširoko nije bilo nikakva sela. Istina, u okolini je živjelo nekoliko malih kurdskih plemena koja su se međusobno borila, a moglo se dogoditi da je i neko perzijsko nomadsko pleme prešlo granicu radi grabeža. Uz to je ovdje bilo dosta kojekakvih skitnica, ostataka uništenih plemena koji su tražili priliku da se priključe nekom drugom plemenu. Morao sam biti nepovjerljiv. Zato mu se posve tiho prišuljah i brzo ga zgrabih za vrat. Toliko se prestrašio da se posve ukočio te se nije branio ni kad sam ga podigao i donio do vatre. Ondje sam ga položio na zemlju i izvukao bodež. — Čovječe, da se nisi ni makao, jer ću te inače probosti! — zaprijetih se. Nisam nipošto bio tako kruta srca, ali stranac ozbiljno shvati moju prijetnju i sklopi ruke, zamolivši me: — Milost, gospodaru! — To ovisi samo o tebi. Budeš li mi lagao, izgubljen si. Tko si ti? — Ja sam Turkmen iz plemena Bejat. Turkmen? Sudeći po njegovoj odjeći možda je govorio istinu. Osim toga znao sam da su Turkmeni nekada živjeli između Tigrisa i perzijske granice, a bilo je tačno i da su pripadali plemenu Bejat. Lurijska pustinja i dolina Tapespi bile su poprišta njihovih skitnji. Kad je međutim Kadir-šah prodro u bagdadski vilajet, odvukao je Bejate u Korasan. Tu je pokrajinu zbog njezina položaja i osebujnosti nazvao mačem Perzije, pa se trudio da je nastani hrabrim i borbenim stanovnicima. — Ti da si Bejat? — upitah. — Lažeš!

— Govorim istinu, gospodaru. — Bejati ne stanuju ovdje, već u dalekom Korasanu. — Imaš pravo. Ali kad su oni nekad morali napustiti ovaj kraj, ipak ih je nekoliko zaostalo, a njihovi su se potomci toliko razmnožili da sad broje više od tisuću ratnika. Naša ljetna boravišta nalaze se u okolini ruševina Kizel-Karabe i na obalama rijeke Kuru-Caj. Sjetih se da sam o tome nešto načuo. — I sad se vi nalazite ovdje u blizini? — Tako je gospodaru. — Koliko šatora imate? — Uopće nemamo šatora. To je bilo upadljivo. Ako nomadsko pleme napusti svoj logor i ne ponese sa sobom šatore, obično znači da je krenulo na ratni pohod ili pljačku. Upitah dalje: — Koliko vas ima sada ovdje u blizini? — Dvije stotine. — A žena? — Žene nisu s nama. — Gdje ste se utaborili? — Nedaleko odavde. Zađeš li tamo iza ugla šume, naći ćeš se kod nas. — Onda ste dakle opazili našu vatru? — Opazili smo je, pa me je kan poslao da pogledam kakvi se ljudi nalaze ovdje. — Kamo ste krenuli? — Prema jugu. — Koje je mjesto vaš cilj? — Želimo otići u područje Sine. — Pa to je Perzija! — Jeste. Naši prijatelji priređuju ondje veliku svečanost pa smo i mi pozvani. To je izazvalo moju pažnju. Bejati su živjeli na obalama rijeke Kuru-Caj i kod ruševina Kizel-Karaba, dakle u blizini Kifrija. Taj grad ležao je daleko na jugozapadu od našeg sadašnjeg logorišta, dok , je Sina bila otprilike na dvije trećine te udaljenosti jugoistočno od nas. Zašto Bejati nisu izravno iz Kifrija pošli u Sinu? Zašto toliki zaobilazak? — Što radite ovdje gore? — upitah. — Zašto ste svoj put dvostruko produžili? — Jer bismo inače morali proći područjem paše od Sulejmanije, a on nam je neprijatelj. — Vi se međutim i ovdje nalazite na njegovom području! — Ovdje nas gore neće tražiti. On zna da smo krenuli, pa vjeruje da će nas pronaći na jugu svoje prijestolnice.

To je zvućilo vjerojatno, premda ja još nisam imao pravo povjerenje u toga čovjeka. Ipak pomislih da bi prisutnost tih Bejata mogla za nas biti samo od koristi. Pod njihovom zaštitom mogli bismo bez neprilika stići do Sine, a dalje onda nije za nas bilo više nikakve opasnosti. Turkmen me pretekne pitanjem. — Gospodine, hoćeš li me opet pustiti? Ta ja vam nisam ništa naudio! — Učinio si samo ono što ti je bilo zapovjeđeno. Slobodan si. On olakšano odahnu. — Hvala ti, gospodine! Kamo su upravljene glave vaših konja? — Prema jugu. — Dolazite sa sjevera? — Da. dolazimo iz zemlje Tijarija, Bervarija i Kaldanija. — Onda ste veoma hrabri i smioni ljudi. Kojem plemenu pripadate? — Ovaj čovjek i ja, mi smo emiri iz Frankistana, a ostali su naši prijatelji. — Iz Frankistana? — Gospodaru, ne biste li pošli s nama? — Hoće li mi tvoj kan pružiti ruku? — Hoće. Znamo da su Franci veliki ratnici. Treba li da pođem i da mu reknem da sam naišao na vas? — Pođi i upitaj ga hoće li nas primiti. Ustao je i požurio dalje. Ostali su bili sporazumni s time što sam učinio. Osobito se tome obradovao Muhamed Emin. — Efendijo — reče — često sam čuo za Bejate. Oni žive u neprekidnim sukobima s plemenima Džerboa, s Obeidima i Beni Lamima pa će nam zato biti od koristi. Ipak im nećemo reći da smo Hadedini. Bolje je da to ne znaju. — Svejedno moramo biti oprezni, jer ne znamo hoće li nas kan prijazno primiti. Dovedite konje i pripremite se da biste bili spremni za svaki slučaj. Činilo se da Bejati zbog nas održavaju neobično dugačko vijećanje, jer prije nego što su se uopće javili naše je jagnje bilo spečeno, pa i pojedeno. Najzad začusmo korake. Turkmen, koji je bio kod nas, pojavi se još s tri druga. — Gospodaru — reče — šalje me kan. Poručio je da dođete k njemu. Bit ćete nam dobro došli. — Onda pođite naprijed i povedite nas. Uzjahali smo konje i pošli za njima, držeći puške u ruci. Kad smo zakrenuli iza ugla šume, nismo nigdje opazili nikakvo logorište. Tek kad smo prešli gustu prugu grmlja, stigosmo na čistinu sa svih strana okruženu grmovima. Tu je gorjela velika vatra. Logorište je bilo veoma dobro odabrano, budući da se izvana nije dalo lako primijetiti. Vatra nije služila da se na njoj ljudi ogriju, već da se priredi večera. Naokolo u travi ležalo je dvije stotine tamnih likova, a malo podalje od titravog plamena sjedio je kan. Kad smo stigli, polako ustade. Pojahali smo tik do njega i iskočili s konja. — Mir s tobom! — pozdravih ga. — Mi nevahet kjerdem — iskazujem ti čast! — odvrati, naklonivši se. To je rekao perzijskim jezikom. Možda mi je time htio dokazati da je zaista Bejat, čije se glavno pleme nalazilo u Korasanu. Perzijanac je istočnjački

Francuz. Njegov je jezik gibak i zvučan, pa je zbog toga postao dvorskim jezikom većine azijskih vladara. Uljudno laskava a često i ponizna priroda Perzijanaca nije me se nikada povoljno dojmila. Mnogo mi se više sviđalo izravno i osorno poštenje Arapa. . . Svi su ostali također skočili na noge, pa se sve ruke pripravno ispružiše da se domognu naših konja. Mi smo međutim i dalje čvrsto držali uzde budući da još nipošto nismo znali je li ta njihova gesta gostoljubiva ili podmukla. — Predaj mirno konje! Neka se pobrinu za njih — reče kan. Htio sam da budem odmah posve siguran, pa ga zato upitah, također perzijskim jezikom: — Pružaš li nam sigurnost? On se nakloni u znak pristanka i podigne ruku. — Kunem ti se! Sjedite kraj mene da se porazgovorimo. Bejati prihvatiše konje, samo moj ostade u Halefovim rukama, jer je Halef vrlo dobro znao što volim i što mi je drago. Svi ostali posjedasmo uz kana. Plamen je tako jasno svijetlio do nas da smo jedan drugoga mogli veoma dobro razabrati. Bejat je bio čovjek srednjih godina, veoma ratničkoga izgleda. Crte lica bile su mu otvorene i izazivale su povjerenje, a i udaljenost, puna poštovanja, koju su njegovi podanici ostavili između sebe i njega, dopuštala je da zaključimo kako je čovjek samosvjesna značaja i častoljubiv. — Poznaješ li već moje ime? — upita. — Ne poznajem — odgovorih. — Ja sam Hajder Miriam, sinovac glasovitog Hasana Kerkuš-beja. Jesi li čuo za njega? — Jesam. On je živio u blizini sela Dženija koje leži na poštanskoj cesti iz Bagdada u Tauk. Bio je veoma hrabar ratnik, ali je ipak volio mir, pa je svaki čovjek u nevolji nalazio kod njega dobru zaštitu. Rekao mi je svoje ime, a sada je uljudnost dakako zahtijevala da mu i ja kažem svoje. Zato nastavih: — Tvoj ti je izvidnik sigurno već rekao da sam ja Franak. Nazivaju me Kara Ben Nemzi... Unatoč poznatom istočnjakom samosvladavanju, nije mogao potisnuti poklik Iznenađenja. — Ajah! — Kara Ben Nemzi! Onda je onaj drugi čovjek crvenoga nosa onaj emir iz Inglistana koji želi iskapati kamenje i nakite? — Dakle si čuo za njega? — Jesam gospodine. Ti si mi spomenuo samo svoje ime, ali ja poznajem i tebe i njega. Onaj mali ratnik koji drži tvoga konja je Hadži Halef Omar, pred kojim se plaše mnogi veliki ljudi. — Pogodio si. — A tko su još ona druga dvojica? — To su moji prijatelji koji su svoja imena položili u koran. Tko ti je o nama pripovijedao? — Poznaješ Ibn Zedara Ben Hulija, šeika plemena Abu Hamed? — Poznajem. Je li on tvoj prijatelj?

— On mi nije prijatelj, ali nije mi neprijatelj. Ne trebaš se brinuti: nije moja dužnost da ga na tebi osvetim. — Ne bojim se. — To ti vjerujem. Susreo sam ga kod Eski Kifrija i on mi je ispripovjedio da si ti kriv što mora plaćati danak. Budi oprezan, gospodine! Ubiti će te ako mu dopadneš šaka. — Već sam se nalazio u njegovim šakama, ali me nije ubio. Bio sam njegov zarobljenik, no on me nije uspio zadržati. — To sam čuo. Ubio si lava, posve sam i u mraku, a onda si odjahao s njegovom kožom. Misliš li da te ni ja ne bih mogao zadržati da si moj zarobljenik? To je zvučalo sumnjivo, ali sam mirno odgovorio: — Ne bi me mogao zadržati, a ja povrh toga ne znam ni kako bi pokušao da me zarobiš. — Gospodine, nas je dvije stotine, a vas ste samo petorica. — Ne zaboravi, kane, da mi vrijedimo upravo toliko kao i dvije stotine Bejata. — Govoriš vrlo ponosno! — Ali ti pitaš vrlo negostoljubivo! Treba li da posumnjam u istinitost tvojih riječi, Hajdere Mirlame? — Vi ste moji gosti, pa premda ne poznajem imena to dvoje ljudi, ipak ćete pojesti sa mnom kruha i mesa. Obziran smiješak zaigra mu na usnama, a pogled koji je dobacio objema Hadedinama dovoljno mi je rekao. Muhameda Emina mogao si zbog njegove divne poput snijega bijele brade prepoznati među tisućama. Kan domahnu i odmah mu donesoše nekoliko četvorokutnih komada kože. Na njima nam je poslužio meso, kruh i datulje. Kad smo malo od toga pojeli, pružiše nam duhan za lule koje nam kan sam pripali. Tek smo se sad mogli smatrati njegovim gostima, pa dadoh Halefu znak da moga konja odvede k ostalima. Halef to učini, a zatim sjede k nama. — Koji je cilj vašeg putovanja? — upita kan. — Jašemo prema Bagdadu — odgovorih oprezno. — A mi jašemo u Sinu — nastavi on. — Želite li pojahati s nama? — Hoćeš li to dopustiti? — Bit će mi drago da vas vidim uza se. Dođi, pruži mi ruku, Kara Ben Nemzi! Neka moja braća budu i tvoja braća, a moji neprijatelji tvoji neprijatelji! On mi pruži ruku i ja je stisnuh. Rukovao sam se i s ostalima koji su se od srca obradovali da su ovdje tako posve neočekivano našli prijatelje i zaštitnike. Kasnije smo to uostalom imali požaliti. Bejat nam nije kanio nanijeti nikakvo zlo, ali je smatrao da je u nama našao dobru pomoć koja će mu mnogo koristiti. — Na koja plemena ćemo naići odavde do Sina? — upitah. — Ovo je slobodna zemlja na kojoj svoja stada pase sad ovo sad ono pleme. Tko je jači, taj ostaje.

— Kojem ste plemenu pozvani u goste? — Plemenu Džijaf. — Onda se raduj svojim prijateljima, jer je pleme Džijaf najmoćnije u cijeloj zemlji. Njega se boje Šeik Ismaeli, Zengeni, Kelo-gavani, Kelhori pa čak i Senki i Holali. — Emire, jesi li već bio ovdje? — Nisam još nikada. — Ali ti poznaješ sva plemena u ovom kraju! — Poznajem. Proučavao sam to i upamtio. — Jesi li čuo za pleme Bebe? — Jesam. To je najbogatije pleme nadaleko i naširoko, a njegova se sela i njegovi šatori nalaze se u okolini Sulejmanije. — Dobro si upućen. Imaš i među njima prijatelja ili neprijatelja? — Ni jednih ni drugih. Još nikad nisam susreo nijednog Bebeja. — Možda ćete ih upoznati. — Hoćemo li ih sresti? — Možda, ali mi bismo takav susret radije izbjegli. — Poznaješ li posve tačno put u Sinu? — Posve tačno. — Koliko je odavde donde? — Na dobrom konju možeš onamo stići za tri dana. — A kako je daleko do Sulejmanije? — Do nje možeš stići već za dva dana. — Kad sutra krećete? — Čim izađe sunce. Želiš li poći na počinak? — Ako je tebi pravo. — Gostova je volja zakon u logoru, a vi ste umorni, jer ti si već odložio lulu. I amasdar već sklapa oči. Priuštujem vam mir. — Bojati imaju ugodne običaje. Dopusti da prostremo svoje pokrivače. — Učinite to. Alah vam dao ugodan san! Na njegov mig donesoše mu sagove na kojima je priredio ležaj. Moji drugovi se smjestiše što su udobnije mogli, ali ja sam produljio uzde svoga konja pomoću lasa, svezao kraj lasa oko zglavaka ruke i zatim legao izvan kruga logora. Tako je moj vranac mogao pasti, a ja sam bio siguran za njega pogotovu jer je i pas čuvao stražu. Neko je vrijeme prošlo. Nisam još sklopio oči, kad mi netko priđe. Bio je to Englez koji je kraj mene položio svoja dva pokrivača. — Lijepo je to prijateljstvo — promrmlja on. — Sjedim ovdje i ne razumijem ni riječi. Mislim da će netko sve rastumačiti! Ali taj se momak jednostavno izgubio. Hm! Hvala lijepa! — Oprostite, ser! Na vas sam zaista zaboravio. — Zaboravili? Jeste li slijepi ili zar ja možda nisam dovoljno velik?

— Da, vas je lako zapaziti, a osobito otkako na licu nosite svjetionik. Dakle, što biste željeli znati? — Sve! Uostalom, manite se toga sa svjetionikom, ser! O čemu ste se dogovarali s tim šeikom ili kanom? Sad sam sve razjasnio. — Weill! To je dobro! Nije li? — Jeste. Velika je razlika jesmo li tri dana sigurni ili nismo. — Vi ste dakle rekli: prema Bagdadu? Jeste li to ozbiljno mislili, master? — Za mene bi to bilo doduše najbolje, ali na žalost nije moguće. — Zašto nije? — Moramo se vratiti Hadedinama, jer se ondje nalaze još vaši sluge, a osim toga veoma mi je teško da se odvojim od Halefa. Svakako ga neću ostaviti prije dok ne budem znao da je živ i zdrav stigao svojoj mladoj ženi. — Tako je! Yes! Čestiti momak! Vrijedan je deset tisuća funti. Well! Ja bih i inače volio onamo. — Zašto? — Zbog fowlingbulla. — Ah, starine možete naći i u blizini Bagdada, na primjer u ruševinama kod Hile. Ondje je stajao Babilon, pa tamo ima ruševina s opsegom od više geografskih milja, premda Babilon nije tako velik kao Niniva. — Oh, ah! Onamo! U Hilu! Zar ne? — O tome se zasad ne može još ništa reći. Glavno je da sretno stignemo do Tigrisa. O svemu ostalom ćemo onda kasnije odlučiti. — Lijepo! Otići ćemo onamo! Yes! Well! Good night! — Laku noć! Čestiti Lindsay nije ni naslutio da ćemo u te krajeve stići prije i pod posve drukčijim okolnostima. Zavio se u svoje pokrivače i ja uskoro začuh glasno hrkanje. I ja sam zaspao, ali sam prije toga opazio sam kako su se četiri Bejata vinula na konje i odjahala. Kad sam se probudio, već se danilo, pa su se pojedini Turkmeni već bavili svojim konjima. Halef je također bio već budan. I on je uvečer opazio da su odjahala ona četiri Bejata, pa mi je to rekao. Onda me upita: — Sidi, zašto oni odašilju glasnike ako misle čestito postupati prema nama? — Ne vjerujem da su ta četvorica odjahala upravo zbog nas. Kad bi kan smjerao neko zlo protiv nas, mi bismo se već nalazili potpuno u njegovoj vlasti. Budi bez brige Halefe. Pomislio sam da je kan ta četiri konjanika poslao kao izvudnike, jer je cio kraj bio opasan, pa sam time stvarno pogodio istinu, kako sam doznao, upitavši samoga Hajder Mirlama. Krenusmo nakon vrlo oskudnog doručka koji se sastojao samo od nekoliko datulja. Kan je svoje ljude razdijelio u nekoliko četica koje su krenule jedna za

drugom, u razmaku od nekih četvrt sata. Bio je to pametan i oprezan čovjek koji se vrlo brižljivo brinuo za sigurnost svojih ljudi. Jahali smo bez odmora do podne. Kad se sunce uspelo na vrh svoje putanje zaustavismo se da omogućimo konjima neka se odmore. Za vrijeme jahanja nismo se namjerili ni na jednog čovjeka, samo smo na određenim mjestima pronašli na granju drveća ili na tlu znakove one četvorice jahača izaslanih naprijed koji su nam time pokazivali smjer u kojem smo trebali poći. Taj smjer mi je bio tajanstven. Računajući od našeg jučerašnjeg počivališta, nalazila se Sina na jugoistoku, ali umjesto da nastavimo u tom smjeru, mi smo pojahali gotovo prema jugu. — Ti si htio poći do Džijafima? — podsjetih kana. — Jesam. — To nomadsko pleme nalazi se sada u okolini Sine. — Tako je. — Ali budemo li tako nastavili jahati, nikada nećemo stići u Sinu, već u Banu, a možda i u Nvajzgej. — Želiš li sigurno putovati, gospodine? — To se razumije samo po sebi. — I mi želimo sigurno putovati. S tog razloga je pametno da obilazimo neprijateljska plemena. Sve do večeras morat ćemo veoma naporno jahati, a onda se možemo odmoriti. Vjerojatno je naime da će nam sutra put prema istoku biti slobodan. To njegovo objašnjenje nije mi bilo potpuno jasno, ali budući da nisam mogao opovrći njegove razloge, šutio sam. Nakon počinka od dva sata krenusmo dalje. I opet smo veoma oštro jahali, pa sam opazio da nas kan često vodi u izlomljenoj crti. Postojalo je dakle mnogo mjesta, na koja prema opomenama naših izvidnika nismo smjeli stići. Predvečer smo morali projahati kroz neku udolinu sličnu guduri. Nalazio sam se kraj kana koji je jahao u čeonoj četi. Već smo skoro prošli kroz tu uvalu, kad susretosmo jednog konjanika čije nam je zapanjeno lice odalo kako nije očekivao da će ovdje susresti strance. On potisnu svoga konja u stranu, spusti dugačko koplje i pozdravi: — Selam! — Selam! — odgovori kan. — Kamo vodi tvoj put? — U šumu. Htio bih uloviti planinsku ovcu. — Kojem plemenu pripadaš? — Ja sam Bebej. — Imaš li stalno boravište ili se seliš? — Mi stalno stanujemo samo zimi, a ljeti vodimo stada na pašu. — Gdje stanuješ zimi? — U Nvajzgeju, jugoistočno odavde. Za sat jahanja možeš stići onamo. Moji će te drugovi rado primiti s dobrodošlicom.

— Koliko ratnika imate? — Četrdeset, ali kraj drugih stada ima ih više. — Daj mi svoje koplje. — Zašto? — upita začuđeno taj čovjek. — I svoju pušku! — Zašto? — I svoj nož. Ti si moj zarobljenik! — Mašalah! Tu je riječ viknuo zaprepašteno, ali čas zatim sinu njegovo oštro lice. Trgnu konja da se propeo, okrenu ga i pojuri natrag. — Uhvatite me! — Ćuli smo još poklik toga čovjeka koji je tako brzo postupio. Kan dignu svoju pušku i nanišani u bjegunca. Jedva sam imao vremena da otklonim cijev ustranu, kad hitac prasnu. Dakako da je tane premašilo cilj. Kan podignu šaku na mene, ali se odmah predomisli. — Kiangar! Što radiš? — viknu ljutito. — Nisam izdajica — odgovorim mirno. — Samo nisam htio da se opteretiš krvnom krivicom. — Ali on je morao umrijeti. Ako nam umakne, svi ćemo to okajati. — Hoćeš li ga ostaviti na životu, ako ti ga dovedem? — Hoću, no ti ga ne možeš uhvatiti! — Počekaj! Pojahao sam za bjeguncem. Nisam ga više vidio, ali kad sam izjahao iz klanca, opazih ga. Preda mnom se pružala ravnica obrasla bjelim šafranom i divljim klinčićima, a na protivnoj strani ravnice razabrao sam tamnu crtu šume. Dopustim li mu da stigne do šume vjerojatno je izgubljen za mene. — Ri! — viknuh, položivši vrancu ruku među uši. Siromašna životinja već davno nije bila u punoj snazi, ali na taj znak jurnu ravnicom kao da se duge tjedne odmarala. Za dvije minute približio sam se Bebeju na dvadesetak konjskih dužina. — Stoj! — doviknuh. Čovjek je bio veoma hrabar. Umjesto da bježi dalje ili da se zaustavi, okrenu svoga konja i pojaši mi u susret. Čas zatim morali smo se sukobiti. Vidio sam ga gdje podiže koplje i posegnuh za svojom lakom opetušom. On pomaknu svoga konja samo za nekoliko palaca u stranu. Projurili smo jedan kraj drugoga. Šiljak njegova koplja bio mi je uperen u prsa. Sretno sam odbio ubod i odmah okrenuo konja. Onaj čovjek pojuri drugim smjerom, pokušavajući da pobjegne. Zašto nije pucao u mene? Osim toga njegov konj nije bio toliko loš da bih ga poželio ustrijeliti ispod njega. Zato sam skinuo laso s bokova, pričvrstih jedan njegov kraj za ružu sedla, i složih dugački nepoderivi remen u omču. Ogledao se i opazio da mu se približujem. Vjerojatno još nikada nije čuo za laso, pa dakle nije znao kako bi mogao umaći tom opasnom oružju. Činilo se da više nema povjerenja u koplje, jer se latio svoje dugačke puške, čije tane nisam

mogao odbiti. Oštro sam omjerio udaljenost i upravo u času, kad je on podigao cijev zazuji remen kroz zrak. Tek što sam zakrenuo sa svojim konjem, osjetih trzaj. Odjeknuo je krik i ja se zaustavih. Bebej je ležao na zemlji dok mu je laso stegao ruke uz tijelo. Trenutak kasnije stajao sam kraj njega. — Jesi li se ozlijedio? Moje mu se pitanje moralo u danim okolnostima učiniti porugom. Pokušavao je osloboditi ruke te siknu: — Razbojniče! — Varaš se: ja nisam razbojnik, ali želim da pojašeš sa mnom. — Kamo? — Do kana Bejata, kome si pobjegao. — Bejata? Dakle ti ljudi koje sam susreo pripadaju tom plemenu?! A kako se zove njihov kan? — Hajder Miriam. — Oh, sad znam sve. Prokleo vas Alah, vi kradljivci i nitkovi! — Ne psuj. Obećajem ti da ti se neće dogoditi nikakvo zlo. — U tvojoj sam vlasti i moram poći s tobom. . Izvadih nož iz pojasa i podigoh sa zemlje koplje i pušku. Ispali su mu kad je pao. Zatim popustih remen i brzo se uspeh na konja da bih bio spreman na sve. Činilo se međutim da taj čovjek i ne pomišlja na bijeg, već zazviždi svom konju i uzjaha. — Vjerujem tvojoj riječi — dođi! Jedan kraj drugoga pojahasmo galopom natrag i nađosmo Bejate na izlazu gudure gdje nas čekaju. Kad je Hajder Miriam ugledao zarobljenika, njegovo se mrko lice razvedri. — Gospodine, ti si ga zaista doveo! — viknu. — Jesam. Ta ja sam ti obećao! Dao sam mu uostalom riječ da mu se ništa neće dogoditi. Evo ti njegovo oružje. — Kasnije ćemo mu sve to vratiti a sada ga svežite da ne uzmogne pobjeći. Njegovi ljudi odmah poslušno izvršiše tu zapovijed. Za to vrijeme se približila naša druga četica, pa smo im predali zarobljenika s nalogom da s njime dobro postupaju ali da ga isto tako dobro čuvaju. Zatim nastavismo prekinuto jahanje. — Kako si ga se domogao? — upita kan. — Uhvatio sam ga — odgovorih kratko. Ozlovoljilo me je njegovo držanje. — Gospodine, ti se ljutiš — reče on — ali ćeš ipak priznati da sam morao tako postupiti. — Nadam se. — Taj čovjek ne smije izbrbljati da se Bejati nalaze u blizini. — Kada ćeš ga pustiti na slobodu? — Čim to budem mogao učiniti bez opasnosti.

— Sjeti se da je on moj zarobljenik. Nadam se da nećeš postupiti tako da moja riječ bude prekršena. — Što bi ti učinio da postupim protivno? — Jednostavno bih tebe... — Ubio? — upade mi on u riječ. — Ne! Ja samo onda ubijam čovjeka, ako moram protiv njega braniti svoj život. Ja te dakle ne bih ubio, ali bih svojim metkom smrvio ruku kojom si potvrdio svoje obećanje. Emir Bejata bio bi onda poput dječaka koji više ne umije baratati nožem ili poput stare žene do čijih riječi više nikome nije stalo. — Gospodine, kad bi mi to netko drugi rekao nasmijao bih se, ali za vas vjerujem da biste me napali usred mojih ratnika. — Mi bismo to zaista učinili! Među nama nema ni jednoga koji bi se bojali tvojih Bejata. — Ni Muhamed Emin? — odvrati on smiješeći se. Vidio sam da je moja tajna odana, ali sam ravnodušno odgovorio: — Ni on! — A njegov sin Amad el Gandur? — Jesi li ikada čuo da je kukavica? — Nikada! Gospodine, da vi niste pravi muževi, ja vas ne bih primio k nama, jer mi jašemo opasnim putevima. Želim da ih sretno pređemo. Spustilo se veče, i upravo kad se već toliko smračilo da je bilo krajnje vrijeme za logorovanje, stigosmo do nekog potoka koji se iz pravog labirinta hridina izlijevao na čistinu. Ondje su se ulogorila ona četiri Bejata koja su pojahala ispred nas. Kan sjaše i priđe im. Dulje je vremena s njima tiho razgovarao. Zašto je to činio tako potajno? Zar je namjeravao učiniti nešto što su samo oni smjeli znati? Naposljetku zapovjedi svojim ljudima da sjašu. Jedan od one četvorice prođe ispred nas u onaj splet hridina. Poveli smo konje sa sobom i nakon nekog vremena stigli u otvoreni prostor okružen sa svih strana stijenama. To je mjesto bilo najsigurnije sklonište koje se ikada moglo pronaći, iako je bilo premaleno za dvije stotine ljudi i njihove konje. — Hoćemo li ostati ovdje? — upitah. — Hoćemo — odgovori Hajder Miriam. — Ali ne svi. — Samo četrdesetorica. Ostali će logorovati u blizini. Morao sam se zadovoljiti s tim odgovorom. Čudio sam se samo što usprkos ovom sigurnom mjestu nismo zapalili vatru. To su opazili i moji pratioci. — Lijepo mjesto! — reče Lindsay. — Mala arena. Zar ne? — Tako je! — Ali je vlažno i hladno ovdje uz vodu. Zašto ne pale vatru? — Ne znam. Možda se u blizini nalaze neprijateljski Kurdi. — Što zato? Nitko nas ne može vidjeti. Hm! To mi se ne sviđa.

Sumnjičavo je pogledao kana koji je razgovarao sa svojim ljudima, očito pazeći da ga ne čujemo. Sjedoh k Muhamedu Eminu koji kao da je čekao na tu priliku, jer me odmah upita: — Emire, kako ćemo dugo ostati kod tih Bejata? — Dokle god ti to hoćeš. — Ako ti je pravo, onda ćemo se sutra odvojiti od njih. — Zašto? — Čovjek koji prešućuje istinu nije dobar prijatelj. — Smatraš li kana lažljivcem? — Ne smatram, ali ga smatram čovjekom koji ne govori sve što misli. — Prepoznao te je. — Znam. Vidio sam mu to po očima. — Ne samo tebe, već i Amada el Gandura. — To se lako dade zamisliti, budući da moj sin ima očeve crte lica. — Možda te to zabrinjuje? — Ne zabrinjuje. Postali smo gost; Bejata pa nas oni neće izdati. Ali zašto su zarobili toga Bebeja? — Da ne uzmogne odati našu prisutnost. — Zašto da ta prisutnost ne bude, odana, emire? Čega se ima bojati dvije stotine naoružanih jahača na dobrim konjima, ako nemaju sa sobom komore, ni žena, ni djece, ni bolesnika, ni staraca, ni šatora, ni stada? U kojem se kraju nalazimo, efendijo? — Usred područja Bebeja. — A on je nakanio poći k Džijafima? Dobro sam opazio da neprekidno jašemo prema jugu. Zašto je danas svoje ljude razdijelio u dva logora? Emire, taj Hajder Miriam ima dva jezika, premda je prema nama pošten. Ako se sutra odijelimo od njega kojim ćemo putem onda poći? — Nama slijeva nalaze se planine Zagros. Glavni grad pokrajine, Bana, leži negdje posve blizu. Bar tako naslućujem. Kad prođemo kraj njega, stići ćemo u Amedabad, Biju, Surenu i Bajendere. Iza Amedabada otvara se klanac koji kroz samotne gudure i doline vodi u Kizelcije. Ondje se zdesna pružaju brežuljci Girzej i Sersir, a isto tako i gola brda Kur-Kazhaf. Odande se može stići do rijeke Bistun i Karadžolan koje se sjedinjuju s rijekom Kizelcije i utječu u jezero Kiupri. Kad stignemo donde, bit ćemo na sigurnom, ali put onamo je zaista težak. — Odakle sve to znaš? — U Bagdadu sam razgovarao s nekim Kurdom iz plemena Bulbasi koji mi je tako dobro opisao taj kraj da sam sebi mogao nacrtati malu kartu. U ono vrijeme nisam smatrao da ću je ustrebati, ali sam je ipak ucrtao u svoj dnevnik. — I ti smatraš da bi bilo dobro da pođemo tim putem? — Ucrtao sam i druga mjesta, bregove i rijeke, ali taj put smatram najboljim. Možemo pojahati i u Sulejmaniju ili preko Mika i Doveize u Sinu, ali ne znamo kako će nas ondje primiti.

— Ostanimo dakle kako smo rekli: sutra ujutro ćemo se odvojiti od Bejata, pa ćemo preko planina pojahati prema jezeru Kiupri. Neće li te tvoja karta prevariti? — Neće, ako me onaj Bulbasi nije zavarao. — Onda se odmorimo i spavajmo. Neka Bejati rade što hoće. Napojili smo svoje konje na potoku i pobrinuli se da dobiju hrane. Zatim svi ostali legoše, dok ja potražih kana. — Hajder Mirlame, gdje su ostali Bejati? — U blizini. Zašto me pitaš? — Kod njih je onaj zarobljeni Bebej koga bih volio vidjeti. — Zašto ga želiš vidjeti? — To mi je dužnost, jer je on moj zarobljenik. — Nije on tvoj zarobljenik, već moj, jer si ga predao meni. — O tome se nećemo prepirati, ali ja bih ipak volio vidjeti kako mu je. — Njemu je dobro. Ako Hajder Miriam to veli, onda je istina. Nemoj se brinuti za njega, gospodine, već sjedi k meni da popušimo lulu duhana. Poslušao sam ga da ga ne razljutim, ali sam ubrzo otišao da legnem. Zašto nisam smio vidjeti toga Bebeja? Sigurno nisu s njim loše postupali. Za to mi je jamčila kanova riječ. Ipak je onaj imao neke skrovite namjere, a ja nisam bio dovoljno oštrouman da to otkrijem. Odlučio sam da ću sutra rano ujutro osloboditi Bebeja na svoj vlastiti rizik i da ću se onda odvojiti od Bejata. S tom sam odlukom zaspao.

UGLJENAR ALO AKO čovjek jaše od ranoga jutra do kasno uveče, onda se i najuvježbani ji jahač umori. Tako i ja. Spavao sam dobro i čvrsto te se sigurno ne bih probudio prije jutra da me nije od sna trglo režanje moga psa. Kad otvorih oči, bilo je vrlo tamno, no ipak sam prepoznao čovjeka koji je stajao uspravno u mojoj blizini. Latih se noža. — Tko si? Čim to upitah, probudiše se i moji drugovi i posegnuše za oružjem. — Ne poznaješ li me, gospodine? — začuh odgovor. — Ja sam jedan od Bejata. — Što hoćeš? — Gospodine, pomozi nam! Bebej je pobjegao. Odmah skočih na noge, a i ostali iskočiše za mnom. — Bebej? Kada? — Ne znam. Spavali smo. — Ali! Čuvalo ga je stotinu šezdeset ljudi, a on je pobjegao! — Njih nema ovdje. — Svih stotinu i šezdeset ljudi je otišlo? — Oni će se opet vratiti, gospodine. — Kamo su otišli? — Ne znam. Spavali smo. — Gdje je kan? — Otišao je s njima. Zgrabio sam tog čovjeka za prsa. — Čovječe, zar možda kanite izvesti kakvu podlost na naš račun? Loše biste prošli. — Pusti me, gospodine. Kako bismo vam mogli nanijeti kakvo zlo? Ta ti si naš gost! — Halefe, izvidi koliko se još Bejata ovdje nalazi. da Bilo je tako tamno da nismo mogli pregledati logorište. Mali Hadži pođe da izvrši moj nalog. — Samo su još četvorica ovdje — odmah izjavi Bejat. — Jedan stoji vani na ulazu da ga čuva. Prijeko u drugom logoru bili smo desetorica da čuvamo zarobljenika. — Kako vam je umakao? Pješice? — Nije! Poveo je svoga konja, a uzeo je i nešto oružja od nas. — To je dokaz da ste veoma mudri i pažljivi čuvari. Zašto dolazite k meni? — Gospodine, daj ga opet uhvati! Umalo što se nisam glasno nasmijao. Nitko mi nije mogao uputiti naivniji zahtjev. Nisam se ni obazirao na njega, već upitah dalje: — Vi dakle ne znate kamo je otišao kan s ostalima?

— Zaista ne znamo. — Ali je ipak imao razloga da ode? — Imao je. — A koji je razlog? — Gospodine, daj ga opet uhvati! — Dobro! Odmah ćemo vidjeti tko sad ima zapovijedati, kan ili ja... Halef me prekinu, javivši da je zaista pronašao samo još četiri Bejata. — Eno ih tamo u kutu; slušaju što govorimo, sidi — reče. — Neka slušaju. Reci mi jesu li tvoji pištolji nabijeni, Hadži Kalefe Omare? — Jesi li ikada vidio da nisu nabijeni, sidi? — Onda ih izvuci, pa ako taj čovjek ne odgovori na pitanje koje ću mu sad posljednji put uputiti, prosviraj mu glavu tanetom. Jesi li me razumio? — Ne brini, sidi! Dobit će dva metka umjesto jednoga. Izvuče oružje iz pojasa i nape sva četiri kokota. Upitah ponovo Bejata: — Zašto je otišao kan? On smjesta odgovori: — Da napadne Bebeje. — Bebeje! Dakle mi je lagao. Rekao je da će posjetiti Džijafe. — Gospodine, naš kan Hajder Miriam nikad ne laže. On zaista želi k Džijafima ako mu napadaj uspije. Sjetio sam se da me je upitao jesam li prijatelj ili neprijatelj Bebeja. Pružio mi je svoju zaštitu, ali je htio da sačuva moju neupućenost. — Živite li s Bebejima u sukobu? — upitah ga dalje. — Oni s nama, gospodine. Zato ćemo im danas oduzeti njihova stada, njihove sagove i njihovo oružje. Stotinu i pedeset ratnika odvest će taj plijen kući, a pedesetorica će s kanom poći k Džijafima. — Ako to Bebeji dopuste — dodah. Usprkos tome opazio sam kako je ponosno zabacio glavu. Zar oni? Bebeji su kukavice. Nisi li vidio kako je taj čovjek danas pobjegao pred nama? — Jedan pred dvije stotine! — Ti si ga sam uhvatio! — Koješta! Ako ustreba mogao bih uhvatiti deset Bebeja. Na primjer: ti i ova četvorica, stražar vani, i devetorica prijeko u drugom logoru, i vi ste sad moji zarobljenici. Halefe, postavi se na izlaz! Ustrijeli svakoga tko bez mojeg dopuštenja pokuša ući ili izaći! Moj hrabri Hadži smjesta nesta prema izlazu, a Bejat bojažljivo reče: — O gospodaru, ti se šališ! — Ne šalim se. Kan mi je prešutio ono najvažnije, a ti si samo zbog toga govorio, jer sam te na to prisilio. Zato ćete mi zajamčiti da sam ovdje siguran. Dođite ovamo sva četvorica! Poslušaše moju zapovijed.

— Položite oružje ovamo meni pred noge! — Kad su oklijevali, dodah: — Čuli ste za nas! Budete li se prema nama vladali pošteno neće vam se dogoditi ništa, pa ćete ponovo dobiti svoje oružje, ali ako mi uskratite poslušnost, neće vam pomoći ni džin ni šejtan. Sad učine što sam od njih zatražio. Njihove sam puške predao svojim pratiocima i uputio Muhameda Emina kako se sad ima dalje vladati. Zatim odoh odavde, prateći tok potoka, da izađem iz hridina. Vani između krupnoga kamenja stajao je stražar. Odmah me prepozna. — Tko te je postavio ovamo? — upitam. — Kan! — Čemu? — Da bi, kad se vrati, odmah znao da je sve u redu. — Vrlo dobro! Uđi unutra i reci mojim pratiocima da ću se odmah vratiti. — Ne smijem napustiti ovo mjesto. — Kan o tome ništa ne zna. — Ali će doznati! — To je moguće, no ja ću mu reći da sam ti to zapovjedio. Čovjek je sad otišao. Znao sam da će ga Muhamed Emin zadržati i razoružati. Doduše, nisam se raspitao gdje se nalazi drugi logor, ali sam uveče u blizini našeg logora začuo glasove, pa sam zato povjerovao da ću to mjesto lako pronaći. Tako je i bilo. Čuo sam kako je neki konj udario kopitom u zemlju, a kad sam pošao onamo odakle je dopro zvuk, pronađoh devet Bejata koji su sjedili na tlu, pa su me u tami smatrali svojim drugom jer jedan od njih viknu: — Što je rekao? — Tko? — Onaj strani emir? — Evo ga samog ovdje — odgovorih. Sad me prepoznaše i ustadoše. — O emire, pomozi nam! — zamoli jedan od njih. — Bebej nam je pobjegao, i teško nama kad se kan vrati. — Kako vam je pobjegao? Zar ga niste svezali? — Bio je svezan, ali mora da je postepeno olabavio spone, a kad smo spavali, uzeo je svoga konja i naše puške, pa je pobjegao. — Uzmite svoje konje i pođite za mnom. Odmah su me poslušali i ja sam ih odveo u naš logor. Kad smo stigli onamo, Hadedin je već bio zapalio malu vatricu da osvijetli okolinu. Stražar je bez oružja sjedio uz ostale Bejate. Ona devetorica koju sam sad doveo bili su tako potišteni nezgodom koja ih je zadesila da su mi bez otpora predali noževe i koplja. Izjavio sam toj petnaestorici Bejata da nas se samo u tom slučaju moraju bojati ako njihovom kanu padne na pamet da nas izda. A pobjeglog im Bebeja nikako ne mogu vratiti. Za vrijeme moje odsutnosti Lindsay je, koliko je to mogao sa svojim oskudnim poznavanjem jezika, tražio od Halefa da mu objasni što se zbilo. Sad je prišao k meni.

— Šta ćemo s tim ljudima, ser? — To ćemo znati tek kad se vrati kan. — Ali ako pobjegnu? — To im neće uspjeti. Čuvat ćemo ih, a osim toga postavit ću na izlaz našeg Hadži Halefa Omara. — Onamo? — pokaza prema tjesnacu koji je vodio iz kotla. Kad sam kimnuo, doda: — To nije dovoljno. Postoji još jedan izlaz. Tamo odostraga! Yes! Pogledao sam u smjeru koji mi je pokazivao rukom, pa sam u svjetlu vatre opazio visoku stijenu. Ispred nje se uzdizao grm. — Šalite se, ser — rekoh. — Tko bi se mogao uspeti preko toga kamena? Visok je najmanje pet metara. Lindsay se nasmije čitavim licem, tako da su mu usta poprimila oblik glasovitog trapezoida, unutar čijih obrisa se pokazaše njegovi krupni žuti zubi. — Hm! Vi ste pametan momak, ser, ali je David Lindsay ipak pametniji. Well! — Objasnite mi to, ser! — Otiđite onamo i pogledajte kamen i grm. — Dakle uistinu? Ipak ne mogu poći onamo, jer bih time upozorio Bejate na taj izlaz, ako uopće postoji. — Zaista postoji, ser! Yes! — Kakav je? — Nije to jedan kamen, već su dva a ispred uske pukotine stoji grm. Razumjeli? — Ah, to može za nas biti od velike prednosti. Znadu li Bejati za to? — Mislim da ne znaju, jer kad sam bio ondje, nisu se ni osvrtali na mene. — Je li pukotina veoma uska? — Konj može proći kroz nju. — A kakav je okoliš iza nje? — Ne znam. Nisam ga mogao vidjeti. To je bilo tako važno da sam morao odmah istražiti. Upozorio sam svoje drugove što kanim izvesti, a zatim sam otišao s logorišta. Napolju obiđoh splet hridina, pa sam zbog tame najzad vrlo mučno pronašao mjesto gdje se grm uzdizao između obiju stijena. Otvor, koji je zakrivao, bio je širok nešto više od dva metra. Iza njega pružalo se mnogo porazbacana kamenja, ali bar po danjem svjetlu nije moglo biti teško da se onuda prođe na konju. Budući da nisam znao što nas sve može još zadesiti, izvukao sam nož, prišao grmu i tako duboko zarezao u neka stabalca da su morala pasti, ako se konjem proguramo ovuda. Sve sam to dakako obavio tako oprezno da Bejati koji su ležali u pozadini nisu ništa opazili. Zatim se vratih u logorište i postavih Halefa na ulaz. Dobio je nalog da nam smjesta javi, ako se itko približi. — Što si pronašao, efendijo? — upita Muhamed Ernin. — Divan izlaz za slučaj da moramo otići bez selama.

— Ravno kroz grm? Tako je. Ja sam ga narezao. Čim se kroz njega probije prvi jahač, grm će se srušiti, a ostali će onda imati slobodan put. — Ima li i s druge strane kamenja? — Ima goleme gromade kamena s trnjem i biljem između njih, ali kad se razdani, lako ćemo onda proći. — Misliš da ćemo morati tim putem? — Ne znam, ali naslućujem. Nemoj mi se smijati, Muhamede Emine, ali ja sam već u svojoj mladosti imao neku sposobnost naslućivanja, koja me je često upozorila na događaje koji su se imali zbiti u dalekoj budućnosti. — Vjerujem ti. — Radosne stvari nikad ne naslućujem unaprijed, ali me kadšto hvata neki nemir, neka bojazan, kao da sam izveo neko zlo djelo pa se moram bojati njegovih posljedica. Onda se sigurno i redovito zbilo nešto što mi donosi štetu. Kad sam onda kasnije uspoređivao vrijeme, sve se vrlo tačno slagalo: opasnost je postojala u istom trenutku u kojem me je spopao strah. — Onda ćemo poslušati to tvoje naslućivanje, efendijo. Moja zabrinutost prešla je i na moje pratioce. Razgovor je zapeo i mi smo nijemo ležali jedan kraj drugoga, dok nije svanulo. Tek što se dalo pogledati u daljinu, dojuri Halef i javi da je ugledao brojne konjanike. Nije mogao razabrati koliko ih tačno ima. Prišao sam svom konju, uzeo dogled iz bisaga i pošao s Halefom. Već prostim okom dalo se vani na ravnici razabrati mnoštvo tamnih likova, a dalekozorom sam ih mogao tačnije razlikovati. — Sidi, tko je? — upita Halef.. — Bejati. — Ali ih nije bilo toliko? — Vraćaju se s plijenom. Sa sobom vode stada plemena Pebe. Kako se čini, kan sa svojom četom brzo jaše na čelu. Stići će dakle ovamo prije ostalih. — Što ćemo sad? — Hm! Počekaj! Obavijestit ću te. Vratih se svojim drugovima i ispripovjedih im ono što sam vidio. Kao i ja bili su uvjereni da se kana ne moramo bojati. Nismo mu mogli predbaciti ništa osim da nas nije obavijestio o onome što je kanio izvesti. Da je to kanio učiniti, mi mu se ne bismo priključili. Za nas je svakako bilo opasno da nas vide u društvu otimača stoke. Složili smo se da ga dočekamo doduše oprezno, ali ipak uljudno. Zatim se vratih Halefu, potpuno naoružan. Kan je sa svojom četom dojurio u galopu i prije nego što je prošlo pet minuta, zaustavio je svoga konja preda mnom. — Selam, emire! — pozdravi me. — Sigurno si se čudio da me ne vidiš uza se kad si se probudio. Ja sam međutim morao obaviti važan posao. Uspio mi je. Pogledaj samo! Ja sam mu međutim gledao samo u lice.

— Ti si krao, kane Hajder Mirlame! — Krao? — upita, očito se začudivši. — Zar je čovjek koji svojim neprijateljima oduzima ono što im može oduzeti kradljivac? — Tako je! Zašto si nam to prešutio? — Jer bismo inače postali neprijatelji. Ti bi nas sigurno napustio! — Svakako. — I opomenuo bi Bebeje? — Ne bih ih potražio, a osim toga nisam znao koji si logor ili koje mjesto kanio napasti, ali da sam susreo kojeg Bebeja, obavijestio bih ga o opasnosti koja mu prijeti. — Vidiš li, emire, da sam imao pravo! Mogao sam učiniti samo dvije stvari: ili sam morao pred tobom prešutjeti svoju namjeru, ili sam te morao zarobiti i silom te zadržati kod sebe, dok ne bi sve prošlo. Budući da sam tvoj prijatelj, učinio sam ono prvo. — Ja sam međutim noću otišao u logor onoj desetorici ljudi koje si ti ostavio ovdje — glasio je moj mirni odgovor. — Što si ti htio kod njih? — upita kan. — Htio sam ih zarobiti. — Zašto? — Jer sam doznao da si nas napustio. Nisam znao što mi se može dogoditi, pa sam dakle zarobio sve Bejate koji su ostali ovdje da se njima okoristim kao taocima za svoju sigurnost. — Gospodine, ti si veoma oprezan čovjek, ali si mi mogao vjerovati. Što si učinio s Bebejem? — Ništa. Uopće ga nisam ni vidio, jer je pobjegao. Kan problijedi i viknu: — Derig! To nije moguće! To može sve pokvariti! Pusti me k tim psima koji su sigurno spavali kad su morali bdjeti. Tek sada je skočio s konja, ostavio ga i jurnuo među stijene k logorištu. Halef i ja pođosmo za njim. Između kana i njegovih ljudi došlo je do prizora koji se jedva dade opisati. On je bjesnio poput ranjenog vepra, udarao ih nogama i šakama, i nije se dao prije smiriti, dok nije potpuno iscrpio snagu. Ne bih povjerovao da je taj čovjek kadar da se toliko razbjesni. — Stišaj svoju srdžbu, kane! — zamolih ga najzad. — I onako bi toga čovjeka morao pustiti na slobodu. — Ja bih to učinio — ljutito će on — ali ne još danas, jer nisam htio da oda moj plan. — Kakav plan? — Uzeli smo sa sobom sve što smo našli kod Bebeja. Sad ćemo dobro odvojiti od lošega. Sve vrijedne stvari poslat ću dugačkim, ali sigurnim zaobilaznim putovima k svom plemenu, a sve što ne valja, uzet ćemo sa sobom mi ostali koji idemo Džijafima. Putem ćemo to ponegdje djelomice ostaviti. Tako

ćemo progonitelje primamiti na naš trag. Bebeji će vjerovati da ih je napala četa Džijafa, a moji će ljudi s plijenom sigurno stići u logorišta i u sela Bejata. — To je bilo dobro zamišljeno. — Ali sad vjerojatno ne može uspjeti. Zarobljeni Bebej pripadao je onom njihovom odredu koji smo napali. On znade da smo mi Bejati pa će sve odati. Sigurno je slutio što smjeramo. Ima vrlo dobroga konja. A što ako je on, dok smo mi bili još zauzeti napadajem, iskoristio brzinu svoga konja da uzbuni prijateljske logore u blizini? — To bi bilo zlo za vas i za nas, jer nas je on vidio kod vas — odgovorih. — On poznaje i naše logorište, pa mu je vjerojatno poznat i ulaz među te hridine. Tek što je izgovorio posljednju riječ, kad s ulaza odjeknu glasan poklik: — Alah, L' Alah! Evo ih! Uhvatite ih žive! Okrenusmo se i prepoznasmo pobjegloga Bebeja koji je jurnuo prema meni dok su mu oči blistale. Iza njega navre kroz klanac brojna pratnja na okrugli prostor, a istodobno zaori užasan urlik pomiješan s puščanim hicima. Uopće se nismo obazirali na ono što se zbivalo izvan logora, pa smo štoviše zaboravili da postavimo stražu na ulaz. Uostalom, nisam ni trenutak razmišljao, jer je onaj Bebej za kojeg sam sad povjerovao da je kakav kan ili šeik jurnuo na mene. Nije imao ni koplja ni puške, ali mu se u ruci svjetlucao svinuti afganski bodeža Dočekao sam smionoga protivnika golih ruku, ne posegnuvši za oružjem. Ljevicom ga strelovito uhvatih za njegovu desnicu kojom je držao bodež, a desnicom ga zgrabih za grlo. — Umri, razbojniče! — viknu on, napevši svu snagu da oslobodi ruku s oružjem. — Varaš se! — odgovorih. — Ja nisam Bejat. Nisam znao da vas oni žele napasti. — Ti si kradljivac, pas! Ti si me zarobio, ali sad ćeš ti postati mojim zarobljenikom! Ja sam šeik Gazal Gaboja kojemu još nitko nije umakao! Poput munje sijevnu mi kroz sjećanje da sam to ime već čuo kao ime jednog od najhrabrijih Kurda. Tu više nisam smio oklijevati. — Onda me zarobi, ako možeš — odgovorih. Rekavši to, ispustih ga iz obiju ruku i uzmakoh. Mora da je to smatrao mojoj slabošću, jer pobjedonosno kriknu i visoko uzdignu ruku na ubod. Upravo sam to i htio. Tako sam ga žestoko udario šakom pod pazuho da su mu noge smjesta izgubile uporište. Tijelo mu je opisalo veliki luk i tresnulo šest koraka daleko od mene na tlo, a prije nego se opet uspio podići, tresnuh ga šakom po sljepoočici da je ostao na zemlji. — Na konje i za mnom! — viknuh. Jednim pogledom obuhvatili cio prizor. U kotlinu je prodrlo dvadesetak Bebeja. Bejati su se borili s njima. Na Lindsaya su napala dvojica, pa je upravo jednoga oborio udarcem kundaka. Oba Hadećina naslonila su se jedan kraj

drugoga na stijenu, ne dopuštajući nikome da im se približi, a mali je Halef klečao na nekom oborenom neprijatelju i obrađivao mu glavu kundakom svoga postolja. — Ne bježi, sidi! Svršit ćemo mi s njima — odvrati hrabri Hadži na moj zov. — Vani ih ima još više. Bejati su napadnuti. Naprijed, brzo! Gazalu Gaboji koji je ležao na zemlji istrgoh bodež da sa sobom ponesem uspomenu na dan koji je tako nesretno počeo, a zatim skočih na svoga konja. Da bih dobio prostora za potreban zalet, i da bih istodobno dao mjesta svojim prijateljima, prisilih vranca da se propne, podboh ga ostrugama i potjerah usred Bebeja. Zatim ga potakoh da se stane na sve strane ritati, a kad sam onda opazio da se sva moja četiri druga nalaze na svojim konjima, potjeran Rija dugačkim skokom ravno u grmlje, koje sruši kopitima. Vani sam ga smjesta morao zaustaviti, jer smo ondje mogli napredovati samo korakom, ali moja četiri druga dobili su dovoljno prostora da uzmognu poći za mnom. Čim zađoh iza stijene i uvjerih se da su sva četvorica sretno umakla, stegoh ždrijepca stegnima i odjurih u otvorenu ravnicu. Moji drugovi jurnuše za mnom. Osvrnuh se i odmah razabrah cio položaj. Taj šeik Gazal Gaboja bio je zaista pametan čovjek. Umjesto da opomene svoj odred koji bi i onako bio preslab da pruži otpor, on se potrudio da uzbudi čitavu okolinu i dok su Bejati, opterećeni plijenom i ne sluteći ništa, kretali prema svom logoru, ovaj je bio već opkoljen s tri strane iako u velikoj udaljenosti tako da su razbojnici mogli biti sretni ako uzmognu umaknuti spasivši samo goli život. Iza nas je bjesnila borba. Nisam imao vremena istraživati kakoje Bebejima ondje uspjelo da se nezapaženi i iznenada približe Bejatima. Lijevo od nas opazio sam široku liniju konjanika kako se u galopu približuje bojištu, a desno je cijela ravnica sve do krajnjega obzorja bila pokrivena pokretnim tačkama. I to su bili konjanici. — Naprijed, efendijo!! — viknu Muhamed Emin. — Inače će nas opkoliti! Jesi li sretno prošao? — Jesam. A ti? — Mala ogrebotina. Zaista je krvario iz obraza, ali nije to bilo ništa opasno. — Dođite bliže — zamolih. — Načinit ćemo ravnu liniju. Tko nas pogleda sa strane, taj će nas iz daljine smatrati jedinim jahačem. Izveli smo tu lukavštinu, ali Bebeje koje su se nalazili iza nas nismo mogli zavarati, pa smo ubrzo opazili da nas progoni jača četa. — Hoće li nas oni stići, sidi? — upita Halef. — Tko bi to znao! Radi se o tome na kakvim konjima jašu. Ali Hadži Halefe Omare, što je s tvojim okom? Je li loše? Oko mu je bilo natečeno, premda je od napadaja prošlo svega nekoliko minuta. — Nije to ništa, sidi — odgovori. — Taj Bebej bio je pet puta dulji od mene, pa me malo udario. Hamdulilah! Više to neće učiniti.

— Ta valjda ga nisi ubio? — Nisam; znam da ti to ne želiš, efendijo! Zaista sam se veoma radovao tome što nijedan od naših neprijatelja nije zbog nas izgubio život. To mi je već i s gledišta čista račina moralo biti drago I umiriti me, jer padnemo li u ruke Bebeja, neće moći bar da nam se osvete krvnom osvetom.. Nastavili smo galopirajući oko četvrt sata. Bojište nam je pri tome iščezlo s vida, ali progonitelji su i dalje jurili za nama. Razdijelili su se. Oni na dobrim konjima približili su nam se, dok su svi ostali daleko zaostali. — Emire, oni će nas stići, ne budemo li brže jahali — dobaci mi Amad el Gandur. — Ne smijemo svoje konje odmah sada odviše napregnuti. Uostalom, progonitelji su se razdijelili, pa je dakle bolje da se najprije s njima porazgovorimo nego da dopustimo da nas progone, dok se potpuno ne izmorimo. — Masalah! Ti želiš s njima razgovarati? — viknu Muhamed Emin. — Dakako. Nadam se da ću ih nagovoriti da odustanu od progona. Nastavite dalje! Ja ću ovdje zaostati. Oni nastaviše istim tempom, a ja sjahah, uzeh svoje oružje, sjedoh na zemlju i okrenuh lice progoniteljima. Kad su mi se približili otprilike na tisuću koraka, skidoh turban i mahnuh njime po zraku. Oni odmah prijeđoše iz galopa u korak i zaustaviše se otprilike na polovini navedene udaljenosti. Nakon kratkog dogovora, jedan od njih prijaha bliže i upita: Zašto sjediš na zemlji? Je li to lukavština ili dobra namjera? — Htio bih govoriti s vama! — Sa svima nama, ili samo s jednim? — S jednim koga ćete vi odabrati i poslati ga. — Ti imaš uza se oružje. — Neka i on ponese svoje. — Odloži ga daleko od sebe; onda će jedan od nas doći. — Onda i on mora ostaviti svoje oružje. — Ostavit će ga. Ustao sam, položio oba bodeža i revolvere na zemlju, a dvocijevku i opetušu objesio o sedlo. Zatim ponovo sjedoh. Ti ljudi nisu nikako mogli znati koliko oružja i kakvo oružje nosim uza se. Bilo bi mi dakle lako da zadržim bar revolvere, ali ja sam htio biti pošten prema njima kako bi i oni isto tako pošteno postupili prema meni. Nabrojio sam jedanaest ljudi. Onaj koji je govorio sa mnom vratio se k svojima i stao se s njima dogovarati. Zatim sjaha, položi na zemlju pušku, koplje i nož, a onda polako priđe k meni. Bio je to lijep vitak čovjek, pedesetih godina. Njegove crne oči neprijateljski su me mjerile, ali je tiho i nijemo sjeo preda me. Budući da sam šutio, a on je bio nestrpljiv, najzad započe razgovor upitavši:

— Šta hoćeš od nas? — Htio bih razgovarati s tobom. — Onda govori! — Ne mogu! — Zašto ne možeš, Alaha ti? Pokazah iza sebe: — Vidi, ja sam nosio više oružja nego što ste vi to mogli očekivati ali sam sve oružje odložio. I ti si mi obećao da ćeš odložiti svoje. Otkad su Bebeji postali lažljivci? — Zar ja možda lažem? — Što radi buzdovan pod tvojom odjećom? Razabrao sam po izbočini na prsima njegove odjeće da je ispod nje sakrio buzdovan. On vidljivo pocrveni, posegnu pod odjeću i odbaci oružje iza sebe. — Zaboravio sam ga! — ispriča se. Okolnost da je bacio buzdovan, uvjerila me je da me nije namjeravao napasti iz busije. Jednostavno mi nije vjerovao, pa se potajice želio osigurati. Zatim počeh: — Tako! Sada neka je mir među nama dok ne završimo razgovor. Obećaješ mi to? — Obećajem. — Pruži mi ruku na to. — Evo ti je! — Zašto nas progonite? — upitah ga sada. On mi se začuđeno zagleda u lice. — Jesi li lud? — viknu. — Vi ste nas opljačkali. Došli ste preko naših granica kao neprijatelji, kao razbojnici, a ti pitaš zašto vas progonimo. — Mi nismo došli ni kao razbojnici ni kao vaši neprijatelji. Na licu mu se pokaza još veće začuđenje. — Niste? Alah 'l Alah! Oteli ste nam stada i šatore sa svim što je bilo u njima. — Varaš se! To nismo učinili mi, već Bejati. . — Ali vi ste sami Bejati! — Nismo! Mi smo petorica miroljubivih ljudi. Jedan od njih i ja smo ratnici iz dalekog Frankistana, treći je moj pratilac, Arapin, rođen daleko s one strane Meke, a obojica posljednjih su Beni Arab sa zapada koji još nikada nisu bili vaši neprijatelji. — To mi govoriš da me zavaraš. Tako nam nećete umaći. Vi ste Bejati! Ja zabacih svoj burnus i zasukah široki rukav svoga kaputa, a zatim pomakoh i košulju. — Ima li Bajat, Kurd ili Arapin ovakvu ruku? — upitah. — Bijela je — odgovori. — Je li cijelo tvoje tijelo takvo? — Dakako. Umiješ li čitati? — Umijem — odgovori ponosno. Izvadih svoju bilježnicu i pružih mu je.

— Je li to pismo Kurda ili Arapa? — To je neko strano pismo. Spremih bilježnicu u džep i otvorih svoju putnicu. — Poznaš li taj pečat? — Kaiera Alah! — Bogami! To je padišahov pečat! — Moraš poštovati taj pečat, jer si ratnik paše od Sulejmanije, koji sultanu polaže račune. Vjeruješ li sada da nisam Bejat? — Vjerujem. — Isto je tako istina i sve što sam ti rekao o svojim drugovima. — Ali vi ste se nalazili kod Bejata! — Sreli smo ih dan puta sjeverno odavde. Primili su nas kao svoje goste i rekli nam da jašu na neku svečanost k plemenu Džijaf. Nismo znali da su oni neprijatelji Bebeja. Nismo dakle ni slutili da vas kane napasti i orobiti. Sinoć smo zaspali pod njihovom zaštitom, ali oni su se odšuljali, a kad su se vratili razabrasmo da smo jeli kruh razbojnika i kradljivaca. Zbog toga sam se počeo prepirati s kanom Hajderom Mirlamom, i baš u taj čas ste nas vi napali. — Ah! Nadam se da nam Hajder Miriam neće umaći! Jeste li se branili od naših ljudi? — Jesmo. Morali smo to učiniti, jer su nas oni napali. — Jeste li kojega od njih ubili? — Ni jednog jedinog. — Zakuni se na to! — Ne zaklinjem se, ali ti dajem riječ! — Ali, ta ti si sa Zapada! Sad vjerujem također i to da niste ubili nikoga od naših, već da ste pobjegli. Ta kako bi takav čovjek kao što si ti mogao ubiti kurdskog ratnika? U njegovim riječima osjećalo se toliko prezira da bih mu najradije raspalio čestitu zaušnicu, ali sam već zbog nas morao mirno podnijeti tu uvredu. Nisam se nipošto nalazio u ugodnom položaju, jer su u međuvremenu pristigli i oni Bebeji koji su zostali, pa su se pridružili ostalima, tako da je sada svega petstotina koraka od mene čekalo više od trideset neprijatelja. I najmanja me neopreznost mogla smjesta upropastiti. — Eto vidiš da mi nismo vaši neprijatelji, pa ćeš nas dakle pustiti da nesmetano odemo. — Kamo kanite poći? — Prema Bagdadu. — Ostani ovdje! Govorit ću s Bebejima. Ustao je i vratio se. U prolazu se nije ni osvrnuo na odbačeni buzdovan. Sa svojim je ljudima razgovarao dugo, veoma dugo. Po njihovim sam kretnjama razabrao da se jedni slažu s mojim prijedlogom, a drugi da mu se protive. Prošlo je više od četvrt sata prije nego što se vratio k meni. Nije sjeo; zato sam i ja odmah ustao.

— Ti bi mogao otići — reče — ali mi još nismo vidjeli tvoje pratioce. Dozovi ih ovamo. Na moj će znak doći još četiri Bebeja. Onda ćemo biti ravnopravni. Taj njegov prijedlog bio je vanredno opasan. Ja se još uopće nisam bio osvrnuo prema svojim drugovima da ne proigram poštovanje šio sam ga morao zadržati kao izaslanik. Kad sam se sad okrenuo, opazih da oni stoje najmanje dvije tisuće koraka ispred nas. Zar da se odreknem te povoljne prednosti i da možda dopustim da ih Bebeji pohvataju? Morao sam postupiti oprezno. — Varaš se — odgovorih. — Mi nismo jednaki. — Kako nismo? Vi ste petorica, a i mi smo petorica. — Pogledaj samo prednost koju moja braća imaju, pa se sjeti položaja u kojem će se naći ako budu došli ovamo, a vi im ne ponudite mir. On odmahnu rukom u kretnji beskrajnog omalovažavanja. — Ne boj se ništa, kaurine! Mi smo Bebeji, a nismo Bejati.Ponovo ćemo vam ostaviti tačno istu prednost. U drugim prilikama ja bih tome čovjeku sigurno posve drukčije odgovorio, ali sam sad smatrao najpametnijim da se gradim kao da uopće nisam čuo uvrede. Zato mu samo odgovorih: — Vjerujem ti! Hoće li tvoja četiri čovjeka doći naoružani? — Kako god hoćeš. — Neka zadrže svoje oružje, a i nas ćemo dvojica uzeti opet svoje. Nijemo je kimnuo i vratio se. Zadjeo sam ponovo bodeže i revolvere za pojas i uzjahao. Zatim domahnuh svojim drugovima; zrak je bio tako čist i bistar da su oni čak i na takvu udaljenost mogli razabrati moj pokret ruke. Poslušali su ga i prijahali bliže. Ubrzo smo stajali u redu jedan kraj drugoga, a petorica Bebeja sučelice nama. — Koji je od vas onaj drugi Franak? — upita vođa. Pokazah mu Lindsaya i odgovorih: — Ovaj! Preko ozbiljnih lica Kurda preleti lak smiješak, a njihov vođa dobaci: — Vjerujem da je to Franak, jer ima nos kanzira zvan rilo. Bilo je to ipak više nego što sam mu smio dopustiti. — Takvu vrst nosova sam ja u Alepu i u Dijarbekiru vidio kod brojnih Kurda — odgovorih. On se trgnu. — Šuti, kaurine! — Čuj, čovječe, ti si maločas rekao da umiješ čitati. Jesi li možda kad čitao koran? — Što se to tebe tiče? — Htio bih samo da znam jesi li kad u koranu pročitao: »Tko poštuje neprijatelja, toga ljube hrabri, a tko neprijatelja sramoti, toga vole kukavice«. Eto, upravo to si ti učinio, a ja nisam. Nije ni lijepo ni plemenito vrijeđati čovjeka. Tko drugog čovjeka baca u prašinu, taj prlja sam sebe. Upamti to, Bebeje!

Toliko se začudio mojoj tobožnoj smionosti da je upravo zanijemio, ali onda ljutito trgnu bodež iz pojasa. — I ti, čovječe, ti me kaniš poučavati? Treba li da te rastrgam, kao što se trga stara krpa? Bio sam spreman da vas pustim da odete a sad vam zapovijedam: odlazite odavde, nečisti psi! Svoju ćete prednost opet dobiti, a onda neka vas šejtan odnese u džehenem! Vidio sam da je time svoj četvorici pratilaca govorio upravo iz srca, ali sam istodobno opazio i da su pogledi obiju Hadedina i Halefa upereni u mene puni ljutita iščekivanja. I Englez me je oštro motrio da bi mogao odmah postupiti onako kako ja postupim. Budući da uopće nije razumio ni riječi što smo govorili, upozorih ga: — Ser, ako opalim, pucajte i vi, ali samo u konje! — Yes! Lijepo! Divno! — odvrati. Zatim mirno odgovorih Bebeju: — Dobro, mi ćemo odjahati, ali moram ti nešto prije toga reći: ne vjeruj da smo zamolili za mir, jer vas se bojimo! Mi samo zbog toga volimo mir, jer ne želimo prolijevati ljudsku krv. Ti si htio drukčije, pa sad gledaj kakve će biti posljedice! — Vi? Vi da se ne bojite? — podrugljivo će on. — Nisi li ti ovdje sjeo pred nama u prašinu i moljakao za milost, kaurine? — Ne reci tu riječ još jednom, Bebeje, jer će te inače ošinuti munja. Ja sam htio mir zbog vas, ali sad ću ti dokazati da vas prezirem. Mi ne želimo da nam vi poklanjate neku prednost, već borba neka započne odmah. Priđi bliže! — Neka bude tako! — viknu on i lati se bodeža. U istom trenutku skoči moj konj dugačkim skokom kraj njegova: uhvatih ga za ruku i trgoh ga s konja. Četiri hica prasnuše a zatim još dva, a kad sam ja brzo okrenuo vranca, ugledah konje Bebeja kako se sa svojim jahačima valjaju po tlu. — Dalje! Brzo! Jurnusmo naprijed. Trgnuo sam Bebeja k sebi na konja, i nekoliko puta ga žestoko ošamario, a zatim ga ispustio na zemlju. Pao je na tlo, lik kraj konjskih kopita, ali ga ona nisu ozlijedila. To se sve zbilo tako brzo da su ostali Bebeji tek sada glasno zauirlali od bijesa i potjerali konje. — Jesam li postupio pravo ili krivo? — upitah Hadedine za vrijeme jahanja. — Uradio si pravo, emire — odgovori Muhamed Emin. — Taj čovjek nije uvrijedio samo tebe već i nas. Ne smije više biti ratnik kad je dobio udarce dlanom po licu. To je gore od smrti i strašno se osvećuje. Čuvaj se da ne padneš Bebejima u ruke, jer bi morao umrijeti u strašnim mukama. Za deset su se minuta ponovo razdijelili u dvije skupine, samo što je prva skupina sad bila manje brojna, jer smo ustrijelili pet njihovih konja. Počekao sam još malo, dok se razmak između te dvije skupine povećao, a zatim zapovjedih da stanemo.

Onih prvih šest čeonih jahača ne bi nas cijeloga dana izgubilo iz vida, jer su im konji bili izvrsni. Zato smo ih morali ustrijeliti. To sam objasnio Hadedinima, a zatim sjahao s konja i zgrabio pušku. — Pucati? — upita Lindsay promatrajući te pripreme. — Tako je! Ustrijeliti konje! — Yes! Zanimljivo! Vrijedi mnogo novaca! Zamolio sam ga da ne opali prije dok svatko od nas ne bude siguran da neće pogoditi jahača već konja. Progonitelji su jurili za nama, pa su se nalazili već na puškomet kad naslutiše što smjeramo. Umjesto da se rasprše i skrenu u stranu, oni se zaustaviše. — Fire! — zapovjedi Lindsay. Premda Arapi nisu razumjeli englesku riječ, ipak su znali što ima značiti. Opalili smo, a ja i Lindsay još jednom i odmah opazili da nitko nije promašio: onih je šest konja zajedno sa svojim jahačima sačinjavalo na zemlji pravo klupko. Na žalost nismo imali vremena da počekamo da se to klupko rasplete. Ponovo smo uzjahali. Progonitelji ubrzo daleko zaostaše, pa smo se nakon nekog vremena našli sami na ravnici. Ravnici je međutim ubrzo bio kraj. Ispred nas se uzdigoše planine, a i s obiju strana nam se primakoše brda. I nehotice zaustavimo bez ikakva dogovora konje. — Kamo? — upita Muhamed Emin. — Hm! — progunđah. Još nikad u životu nisam bio tako nesiguran kojim smjerom da krenem. — Razmisli, emire! — reče Amad. — Sad imamo vremena. Neka nam konji malo odahnu. — Isto bih tako i ja mogao reći da vi razmislite — odgovorih. — Ne znam tačno u kojem se kraju nalazimo, ali smatram da južno od nas leže Nvajzg je, Merva Bejtoš i Dajra. Tim bismo pravcem stigli u Sulejmaniju. — Onamo nećemo! — prekinu me Muhamed Emin. — Onda se moramo odlučiti za onaj klanac o kojem smo sinoć govorili. Možemo nastaviti sadašnjim smjerom dok ne stignemo do rijeke Berozije, a onda moramo njezinim obalama cio dan jahati uz brdo kako bismo iza Bame stigli u planine. — S time se slažem — reče Muhamed. — Ta nam rijeka pruža i tu prednost što čini granicu između Perzije i ejaleta, pa prema tome možemo u slučaju potrebe prelaziti s obale na obalu. Pojahali smo dalje prema jugu. Cijela se krajina sve više uspinjala a brda i doline izmjenjivali su se sa sve većim visinskim razlikama. Kasno poslije podne nađosmo se usred planina, pa se tik prije nego što je zapalo sunce obresmo na nekoj osamljenoj, gustom šumom obrasloj visoravni i stigosmo do neke malene kolibe iz čijeg se krova izvijao dim. — Ovdje netko stanuje, sidi! — dobaci Halef.

— Svakako čovjek koji nam ne može naškoditi. Pogledat ću ga, a vi dotle ostanite ovdje. Sjahao sam i prišao kućici. Bila je od kamena, a pukotine među kamenjem ispunjene mahovinom. Krov je bio sagrađen od višestrukog sloga gustog granja, a vrata tako niska da je kroz njih jedva dijete moglo uspravno proći. Kad su moji koraci odjeknuli u unutrašnjosti te primitivne zgrade, pojavi se na vratima glava neke životinje koju sam smatrao medvjedom, ali ubrzo me je glas toga čupavog stvora uvjerio da imam posla s psetom. Zatim se u kolibi ču oštar zvižduk a umjesto te glave pojavi se druga koju također nisam u prvi čas mogao tačno prepoznati. Nisam naime vidio ništa osim kose koja uopće nije mogla biti čupavija. zatim posve crni široki nos i dva svjetlucava oka slična očima ljutita čaglja. — Ivari’l ker — dobro veče! — pozdravih. Odgovorilo mi je duboko režanje. — Stanuješ li sam ovdje? Režanje se spusti za još nekoliko tonova. — Ima li u blizini i drugih kuća? Sad je režanje postalo zaista strašno Mislim da je glas tog stvora dopirao najmanje do dubokoga c. Onda se pojavi šiljak koplja i koplje se sve više isturi, dok se nije našlo pred mojim prsima. — Izađi! — zamolih ga uljudno. Zaista, režanje se spustilo još za jednu malu tercu, dakle do kontra a, a šiljak koplja nanišani ravno u moie grlo. To mi je sad ipak bilo previše. Zgrabio sam dakle koplje i povukao ga. Tajanstveni stanovnik kolibe čvrsto je držao svoje oružje, a budući da mi snagom nije bio dorastao, izvukao sam ga iz vrata: najprije čupavu grivu s crnim nosom, zatim dvije ruke posve iste boje sa širokim kandžama. Iza toga slijedila je probušena vreća, slična onima u koie naši prodavači drvena ugljena spremaju svoju robu, zatim dva prljava kožnata ovoja. usporedo jedan uz drugi i na kraju dva predmeta za koja sigurno nitko drugi ne bi znao što predstavljaju, ali ja sam kao najoštroumniji od oštroumnih po njihovim obrisima odmah pogodio da su to cipele, koje je nekoć morao nositi rodski kolos. Čim su cipele prošle kroz vrata, to se biće uzdignu preda mnom pa je sad i pas imao dovoljno mjesta da se pokaže sav. I kod njega sam razabrao samo čupavu dlaku koja se ne bi dala ni sa čime usporediti te crni nos i dva oka. Oba ta živa bića kao da su se više bojala mene nego ja njih. — Tko si ti? — upitah veoma osorno. — Alo! — promrmlja on. Bili su to ipak ljudski glasovi. — A što si? — Cumurdar. Dakle to je bilo jednostavno objašnjenje za crni nos i isto tako crne ruke. Vidio sam da mu moja osornost ulijeva poštovanje. Sav je klonuo u se, a i njegov je pas podvukao rep. — Ima li ovdje i drugih ljudi? — upitah ga ponovo.

— Nema. — Kako dugo treba hodati da stignemo do njih? — Više od jednog dana. — Za koga pališ ugljen? — Za gospodina koji pravi željezo. — A gdje on stanuje? — U Bani. — Jesi li Kurd? — Jesam. — Jesi li Džijaf? — Nisam. — Jesi li Bebej? — Nisam. Rekavši to, on se prilično neprijateljski nakašlja i pljune. U tadašnjim prilikama taj je estetski napor, kako na žalost moram priznati, izazvao moju punu simpatiju. — Kojem plemenu pripadaš? — Ja sam Banaj. — Pogledaj onda tamo prijeko, Alo! Vidiš li ona četiri konjanika? On ukloni čupavu grivu s lica da bi proširio svoj vidokrug a zatim pogleda onamo kamo sam mu pokazao. Usprkos debeloj naslazi ugljena koja je skrivala njegovu pravu kurdsku kožu, opazih ipak da se veoma prestrašio. — Jesu li to Kurdi? — upita zabrinuto. Ah, napokon sam ga doveo do toga da dobrovoljno govori. Kad sam mu rekao da nisu, nastavi: — A tko su? — To su tri Arapa i dva Evropljana. Pogleda me zapanjeno. — Evropljani? A šta je to? — To ću ti kasnije objasniti, jer ćemo prenoćiti kod tebe. Sad se još više preplašio. — Gospodaru, nemojte to učiniti! — Zašto ne? — U planini stanuju zli duhovi. — To nam je drago, jer smo oduvijek željeli da vidimo duhove. — Ponekad pada i kiša. — Voda ti ne bi ništa naškodila, — Pri tome grmi. — I to ide uz kišu. — Ovdje ima medvjeda. — Volim jesti medvjeđe butine. — U planinu često dolaze razbojnici. — Postrijeljat ćemo ih.

Najzad, kad je vidio da mu nikakav izgovor ne koristi, iziđe s istinom na javu. Rekao je kao da me nešto moli: — Gospodaru, ja vas se bojim! — Ne treba da nas se bojiš. Nismo ni razbojnici ni ubojice. Samo želimo spavati kraj tvoje kuće, a sutra ćemo poći dalje. Zato što nam to dopuštaš, dobit ćeš srebrni pijaster. — Srebrni pijaster? Čitavi pijaster? — začuđeno upita. — Da, a dobit ćeš i dva, budeš li prijazan. — Gospodaru, ja sam jako prijazan. Dok je to govorio na njemu se upravo sve nasmijalo, oči, usta koja sam tek sada opazio, nos i ruke koje su veselo zapljeskale. Bilo je zaista pravo čudo kakvu je bradu imao taj plemeniti Banaj-Kurd. Takvo nešto nisam još nikad vidio. Mirne duše bi mogao putovati s kakvim cirkusom. Čini se da je njegova radost zarazila i njegova psa, jer je ovaj oprezno opustio rep i pokušao da stidljivo mahne njime. Pri tom je u igri posegnuo šapom prema mom Dojanu, ali ga taj isto tako nije zapazio kao što veliki mogul ne zapaža dimnjačarskog naučnika. — Poznaješ li ti dobro ove planine? — nastavih ispitivati. — Da, poznajem! — Poznaješ li rijeku Beroziju? — Da, to je granica. — Koliko vremena trebaš pješice onamo? — Pola dana. — Poznaješ li Banu? — Svake sam godine dva puta ondje. Poznavao je i Amedabad i Bajeruderu. — Ali sigurno ne znaš gdje se nailazi Bistan? — nastavih. — To posve tačno znam, jer ondje živi moj brat. — Moraš li svakoga dana raditi? — Ja radim kad me je volja! — ponosno odvrati on. — To znači da možeš odavde otići ako zaželiš? — Gospodaru, ne znam zašto me tako ispituješ. Taj je pračovjek bio oprezan. To mi se sviđalo. — Reći ću ti zašto te to pitam — odgovorih. — Mi smo ovdje stranci pa ne poznajemo putove kroz planine. Zato trebamo čestita čovjeka koji će nas voditi. Za tu uslugu platit ćemo mu dva pijastera dnevno. — O gospodaru, je li to istina? Ja godišnje dobivam deset pijastera, te brašno i sol. Hoćete li da vas ja povedem? — Danas bismo te željeli samo upoznati. Budemo li s tobom zadovoljni, zaslužit ćeš više nego što inače dobivaš za godinu dana. — Pozovi svoje ljude ovamo! Dat ću im brašna isoli i tava za pečenje. Imam i divljači, koliko hoćete, a vaši će konji dobiti trave koliko god mogu pojesti. Tamo gore nalazi se izvor, a ležaj ću vam složiti tako mekan kao što je divan eultanije Valide!

Taj čestiti Alo kao da se odjednom posve izmijenio i to je svojim zveckanjem izazvao samo pijasiter. Domahnuo sam drugovima da priđu. Naš ih je dugački razgovor uznemirio. Sad se požuriše, pa su se ugljenarovom izgledu isto toliko začudili kao što sam se i ja sam maločas začudio. Pogotovu se iznenadio Englez; upravo je zanijemio od čuda. Banaj se također silno zadivio Lindsayevom nosu što mu se jasno razabiralo na licu. Englez je najzad smogao riječi: — Fuj! — Viknu. — Tko je to? Gorila? — Nije! To je Kurd plemena Banaj. — Jao! Idi pa se operi — zaurla Lindsay na siromašnog momka, ali kako ovaj nije razumio engleski, ugljen je ostao i dalje na njegovom licu. Za to smo vrijeme zavezali konje za kolčiće i rasprostrli pokrivače po mahovini. Sjedosmo, a zatim rastumačili Muhamedu što sam doznao od ugljenara i rekoh mu da će on biti naš vodič. Odlučili smo da ćemo oštro pripaziti na njega. Ugljenar je izvukao iz kolibe vreću grubo samljevena brašna, a zatim glinenu posudu punu soli. Zatim je iznio lonac koji kao da je duge godine služio u neke tajanstvene svrhe. Onda Alo otvori iza kuće malu jamu. Bila je pokrivena kamenjem, a u njoj se nalazila njegova zaliha mesa koja se sastojala od dva zeca i već načete srne. Mogli smo birati. Odlučismo se za srnu. Najprije smo je temeljito oprali iznutra i izvana, a zatim naložismo vatru i priredismo ražanj, dok je Halef napojio konje, a Kurd svojim dugačkim nožem stao nositi hranu za njih. Ja sam se posvetio zahvalnom poslu okretanja ražnja koji iziskuje mnogo pažnje. — Prljavac! — promrmlja, engleski — ali je i marljiv. Šteta! — Zašto šteta? — Bijedni lonac! Jest! Bilo bi lijepo, da je malo čišči. Mogli bismo u njemu peći. — A što bismo to mogli peći? — Puding. — Puding? Ah! Kako ste odjednom došli na puding, ser? — Hm! Zar nisam Englez? — Svakako jeste. Samo mi najprije redite, kakav biste puding ovdje pekli? — Bilo kakav. Yes. — Poznajem preko dvadeset vrsti pudinga, ali ne znam baš nijednog koji bismo mogli ovdje prirediti. — Oh!Ah! Zašto? — Jer ničega nemamo. — Ničega nemamo? O, no! Imamo srnu, brašno, sol, sve! — Srnu, brašno, sol — sve! Lijepo: zapamtit ću taj vrijedni recept. Sve ostalo što je inače potrebno za mesni puding, kao što je slanina, jaja, luk, papar, limun, peršin, gorušica, sve to samo kvari jelo! — Tako je! Well!

Lindsay je umjesto svog pudinga dobio velik komad srnećeg buta, od kojega nije baš ništa ostalo. Kad sam počeo rezati pečenku, stajao je Kurd uz ugao svoje kućice i čeznutljivo oblizivao čađu sa svojih prstiju. — Dođi ovamo, Alo, pa jedi s nama! — pozvah ga. Začas je bio kraj mene, pa sam na njemu razabrao da smo od toga trenutka postali dobri prijatelji. — Koliko stoji tvoja srna? — upitah. — Gospodaru, poklanjam ti je. Ja ću uhvatiti drugu. — Ipak ću ti je platiti. Evo, uzmi! Posegnu u skrivena pretinac svog pojasa te izvadih dva pijastera, pa mu ih dodah. — O gospodaru, tvoja je duša puna milosrđa. Nećeš li ispeći i zečeve? — Sutra ćemo ih ponijeti sa sobom. U blizini kolibe ležala je velika hrpa lišća. Kurd je sad to lišće dovukao bliže da nam pripremi petorostruki ležaj. To mu je uz pomoć naših pokrivača zaista sjajno uspjelo, tako da smo narednoga jutra jedno drugome morali priznati kako već davno nismo tako dobro spavali. Prije odlaska pojeli smo svaki po komad preostaloga srnećeg pečenja. — Vi ste to platili, ser — reče Lindsay — a ja ću vam vratiti novac. — To je sitnica. — Hoće li nas taj gorila voditi i koliko će dobiti? — Dva pijastera dnevno. — To ću mu ja dati. Jeste li me razumjeli? — Dobro, ser. Budući da su i Hadedini bili sporazumni da povedemo Kurda kao vodiča, stao sam ga ispitivati. — Jesi li kad čuo za jezero Kioipri? — Bio sam ondje. — Koliko je donde? — Želite li proći kroz mnogo ili kroz malo sela? — Želimo sresti što manje ljudi. — Onda trebate šest dana. — Kojim se putem ide? — Odavde se ide do rijeke Berozije, a zatim uz vodu do Amedabada. Odande vodi prijevoj nadesno u Kizelciju, a onda se nailazi na rijeku koja utječe u jezero Kiupri. Začudio sam se i osjetio sam se zadovoljnim, jer je to bilo tačno onaj put što sam ga ucrtao. Kurd iz plemena Bulbasd koji mi je opisao taj kraj ipak je dakle dobro obavijestio. — Hoćeš li nas voditi? — upitah ponovo. — Gospodaru, mogu vas voditi sve do bagdanske ravnice! — odgovori Alo. — Kako si upoznao sve te staze?

— Vodio sam trgovce koji s teretom dolaze u planine, a prazni se vraćaju. U ono vrijeme nisam još bio ćumurdar. Taj je čovjek usprkos svojoj prljavštini bio za nas pravi biser. Činilo se da je malo ograničen, ali inače čestit i privržen. Zato sam se požurio da ga unajmim. — Treba da nas odvedeš u dolinu, pa ćeš svakoga dana dobivati po dva pijastera. Budeš li nam vjerno služio, smiješ za sebe kupiti i konja, a mi ćemo ti ga onda pokloniti. Jesi li zadovoljan? Konj! To je za njega značilo beskrajno bogatstvo. On me uhvati za ruku, pa je s mnogo poštovanja pritisnu na svoja prsa. — O gospodaru! Tvoja je prijaznost veća od ovih planina! Smijem li povesti i svoga psa? Hoćete li i njega hraniti? — Hoćemo! Možemo i za njega ustrijeliti dovodjno divljači. — Hvala ti! Ja nemam puške, pa moram divljač hvatati zamkama. Kad ćeš mi kupiti konja? — Čim budem mogao. Imao je soli, pa mu rekoh da ponese malu zalihu sa sobom. Kako je sol dragocjena roba vidi čovjek tek ako se je mora duge mjesece odreći. Većina beduina, a i brojni Kurdi uopće ne sole jelo. Ako ubrzo završi sve svoje pripreme. Meso i sol sakri u već spomenutu jamu, uze svoj nož isvoje strašno koplje, sveza psa za uzicu i ovi drugi kraj uzice oko bokova. Kape nije imao. Pcčeli smo put s novim pouzdanjem u svoju dobru sreću. Naš naš je vođa poveo oštro prema jugu, sve dok nismo u podne stigli do rijeke Berozije. Tu se zaustavismo i okupasmo. Na sreću smo uspjeli Ala nagovoriti da se i on povede za nama. Kao sapunom poslužio se pijeskom kojega je posvuda bilo u izobilju, pa je kao posve drukčiji čovjek izašao iz blagotvornih valova. Sad smo nastavili prema istoku, ali smo morali često zaobilaziti, jer se uz rijeku nalazilo mnogo naselja i nomadskih logora. Smatrali smo da je bolje da ih zaobiđemo. Prenoćili smo na obali nekog potoka, koji je zdesna s planine brzao prema Beroziji. Narednog jutra putovali smo jedva jedan sat, kad se Kurd zaustavi i podsjeti me na moje obećanje da ću mu kupiti konja. Rekao je da ovdje u blizini stanuje neki njegov znanac koji želi prodati konja. — Stanuje li on u velikom selu? — upitah ga. — Ovdje su samo četiri kuće. To mi je bilo drago, jer sam želio da što više izbjegnem svaku opću pažnju, a ipak nisam mogao Kurda poslati samoga, jer se još nisam uvjerio u to da je šutljiv. — Koliko je godina tome konju? — Još je mlad. Ima petnaest godina. — Lijepo! Zajedno ćemo otići onamo da ga pogledamo, dok će ostali počekati ovdje. Potraži neko mjesto, gdje ih nitko neće otkriti. Nakon četvrt sata ugledasmo dolje uz vodu nekoliko kuća.

— Evo, ovdje je — reče Alo. — Počekaj ovdje, a ja ću sakriti tvoje prijatelje. Odveo ih je dalje, alli se već nakon nekoliko minuta vratio. — Gdje su oni? — U guštari kamo nitko ne zalazi. — Ti nećeš tim ljudima dolje reći tko sam ja, ni kamo krećemo, a nećeš im reći ni da još četvorica čekaju na nas. — Gospodaru, neću reći ni riječi. Vrlo si dobar prema meni i ja te volim. Budi bez brige! Sjahao sam niz obronak koji nije bio odviše strm i ubrzo se našao pred kućom, ispod čijeg je isturenog krova visilo više samara i jahaćih sedla. Iza kuće bio je neke vrsti tor u kojemu je skakalo nekoliko konja. U susret nam izađe stari mršavi Kurd. — To si ti, Alo? — začuđeno reče. — Neka su blagoslovljeni tvoji putovi. — Zatim tiho doda: — Tko je taj veliki gospodin? Alo je bio toliko lukav da glasno odgovori: — Taj je gospodin neki efendija iz Kerkuka koji putuje u Kelekovu da se ondje sastane s pašom iz Sine. Budući da ja poznajem putove, treba da ga vodim. Imaš li još onoga konja na prodaju? — Imam — odgovori Kurd, zadivljeno promatrajući mojega vranca. — Eno ga iza kuće. Dođi! Nisam ih htio ostaviti same, pa smjesta sjahah, privezan svoga konja i pođoh za njima. Spomenuti konj nije bio baš loš. Nisam ga smatrao toliko starim kako mi je to Alo rekao, a budući da je ovdje bilo i drugih konja koji su mi se učinili manje vrijednim, začudio sam se što je vlasnik želio prodati upravo ovoga. — Što stoji taj konj? — upitah ga. — Dvije stotine pijastera — glasio je odgovor. — Izvedi ga! u Kurd ga izvuče iz tora, potjera ga u korak, u kas i u galop, pa time pobudi moju sumnju. Konj je naime bio vredniji od cijene što ju je za njeg tražio. — Stavi na njega samar i neki teret! To je učinio i konj je poslušno slušao svaku njegovu zapovijed. — Ima li taj konj kakvu pogrešku? — Nema nijedne jedine, hodi — uvjeravao me. — Konj ima pogrešku, pa je bolje da mi je rekneš. Određen je za tvoga prijatelja Ala kojeg ne smiješ prevariti. — Ne varam ga. — No, dobro, pokušat ću da otkrijem pogrešku. Skini taj samar i stavi na njega jahače sedlo. — Zašto, gospodine? To mi je pitanje odalo da se nalazim na pravom tragu.

— Zato, jer ja to tako želim! — kratko odgovorih. Poslušao me je, a ja mu zatim rekoh da uzjaše. — Ne mogu, gospodine! — ispričao se. — Zašto ne možeš? — Imam oluju u nogama. Ne mogu jahati. — Onda ću sam uzjahati. Vidio sam na njemu da sam se približio otkriću tajne. Konj je pustio da mu priđem, ali tek što sam podigao nogu da stupim u stremen, on izmaknu u stranu. Nikako mi nije uspijevalo da se vinem u sedlo, sve dok konja nisam postavio tik uza zid zgrade. Tek što sam sjeo na njega konj se tako žestoko ritne stražnjim nogama da se umalo nije izvrnuo naglavce. Zatim se uspravi na stražnje noge, gotovo ravno poput svijeće. Skočio je na stranu i tako silno stao skakati u vis da sam iskoristio prvu priliku da se bacim iz sedla. To sam namjerice učinio tako da sam pao na zemlju, i da se činilo kao da me je konj zbacio. — Čovječe, taj konj nije vrijedan ni prebijene pare, a pogotovu nije vrijedan dvije stotine pijastera! Nitko ne može jahati na njemu. Pokvaren je! — Gospodaru, to je dobar konj. Možda samo tebe ne želi trpjeti u sedlu. — Znam to. Konj je dugo vremega trpio pod lošim sedlom i još gorim jahačem, pa je to upamtio. Tko da ga sad jaše? U najboljem slučaju možemo ga upotrijebiti kao tovarnog konja. — Ne trebaš li tovarnog konja, gospodine? — Ne trebam. Ne trebam ga sada, već kasnije. — Onda ga kupi, jer sigurno nećeš odmah pronaći konja kad ga ustrebaš. — Zašto da sad vučem sa sobom konja koji mi je na teret? — Dobit ćeš ga za stotinu pedeset pijastera. — Dat ću ti stotinu, ali ni pare više. — Šališ se, gospodaru! — Onda zadrži konja! Ja ću u Bani naći drugoga. Dođi, Alo! Uzjahah vranca, a ugljenar pođe za mnom tužnoga lica. Prešli smo jedva pedeset koraka, kad začusmo Kurda kako nas doziva. — Daj stotinu i trideset, gospodaru. Nisam odgovorio. — Stotinu dvadeset! Pojahao sam dalje, ne ogledavajući se. — Vrati se, gospodaru; dobit ćeš ga za stotinu pijastera! Sad stadoh i upitah ga može li mi prodati jahaće sedlo i pokrivač. Kad mi je to potvrdio, vratih se i kupih prilično dobro sedlo s pokrivačem za četrdeset pijastera. Najbolje je pri tome bilo da je trgovac vrlo rado uzeo kupovinu u starom bešliku koji se postepeno skupio u mom džepu. Pošto sam platio, stavio sam konju sedlo i oglavinu, a zatim se oprostih od Kurda. — Ostaj mi zdravo! Htio si prevariti svoga prijatelja, ali ćeš odmah vidjeti da je on dobio konja za trećinu njegove vrijednosti. Kurd mi uzvrati samo lukavim nadmoćnim smiješkom. Alo se također oprosti od njega i htjede uzjahati konja. Njegovo dlakavo lice, odnosno oni

dijelovi lica koji su se dali razabrati, upravo su zasjale od radosti i oduševljenja što će sada moći na konju da pojase u svijet. Kurd ga međutim zgrabi za ruku: — Proroka ti, nemoj uzjahati! Konj će te zbaciti, pa ćeš slomiti vrat. — Taj čovjek ima pravo — rekoh i ja. — Uzjaši zasad mojega konja. On će te sigurno ponijeti, a ja ću uzjahati ovoga da mu pokažem kako mora slušati. Alo je dakle s najvećim užitkom uzjahao na leđa mojega ždrijepca koji je mirno podnio taj atentat na svoju čast, jer je znao da sam u blizini. Ja sam naprotiv Kurdovo kljuse pritisnuo o zid i sretno se vinuo u sedlo. Konj se opet propne. Nekoliko trenutaka sam ga puštao da radi što hoće, a zatim pritegoh uzde na kratko i čvrsto ga stisnuh koljenima. Pokušao je da se propne — ali više nije mogao. Uspio je jedino da grčevito zaigra kopitima. Najzad mu ponestane daha, a znoj mu izbi na sve pore, dok mu je iz gubice počela u velikim krpama kapati pjena. Mirno je stajao, premda sam popustio pritisak svojih stegna. — Svladao sam ga, čovječe — veselo se nasmijah. — Pripazi samo kako će sad pustiti da jašemo na njemu i nemoj više pokušavati da prevariš prijatelja. Ostani mi zdravo! Pojahao sam naprijed, a moj je Ri s plemenitom skromnošću pošao za kljusetom. — Hodi — reče ugljenar — sad je vjerojatno taj vranac moj? Hm! I to je bilo pitanje! — Nije — odgovorih mu. — Zašto nije? — Taj vranac bi te zbacio, čim ja ne bih više bio uz njega. Samo ćeš danas jahati na njemu, jer će ovaj konj do sutra postati poslušan. — A hoće li pripasti meni kad se rastanem s vama? — Hoće, ali samo ako budemo s tobom zadovoljni. — Oh učinit ću sve što zatražiš od mene. Stigli smo do guštare u kojoj su se skrivali moji drugovi. Oni nam se opet priključiše. Pokazali su da su veoma zadovoljni dobrim poslom što sam ga sklopio. Samo se Halef ozlovoljio. — Sidi — reče — Alah ti nikada neće oprostiti što si dopustio da tvoj Ri nosi takvu žabu. Neka uzjaše moga konja, a ja ću uzeti vranca. — Ostavi ga, Halefe. To bi ga uvrijedilo. — Masalah! Kako možeš uvrijediti Kurda koji pali ugljen i prstima jede prijavštinu! Ipak sam ostao kod svoje odluke. Poslije podne stigosmo u visinu Bane, a nakon oštrog jahanja otvori se pred nama klanac koji je vodio prema jugu. Na besputnim visovima morali smo jako izmoriti konje, pa smo im zato htjeli dati prilike da se odmore. Tako smo se postrance od Mamca povukli u neku malu duboku dolinicu, čiji su bokovi bili gusto obrasli patuljastim hrastovima. Ustrijelili smo dovoljno divljači da ne moramo gladovati, pa smo nakon večere kockom odredili red noćnih stražara. Smatrali smo da je ovdje u blizini prijevoja potreban poseban oprez, jer je vijest o

grabežu stoke posve sigurno stigla već do Bane, pa se dalo naslutiti da je pri tome bilo govora i o nama. Noć je prošla bez ikakve smetnje, a u tik zore narednoga dana pojahasmo u ulaz klanca. Odabrali smo to vrijeme da nas nitko ne uzmogne opaziti. Put nas je vodio preko golih visova i pustih kamenih površina, kroz tamne gudure i turobne doline, u kojima smo rijetko nailazili na poneki potočić. Ovdje se posve vidjelo i osjećalo da se nalazimo u području u koje možda još nikada nije stigao Evropljanin. Već se bližilo podne kad smo morali presjeći neku poprečnu dolinu. Upravo kad smo stigli do suprotnog ugla, zaustavi se Dojan i pogleda me kao da me nešto moli. Poznavao sam njegovo vladanje. Opazio je nešto sumnjivo, pa je sad tražio od mene dopuštenje da se udalji. Zaustavio sam povorku i ogledao se, ali nisam našao ni traga živome biću. — Naprijed, Dojane! — rekoh, a pas smjesta skoči u grmlje. Nekoliko trenutaka kasnije začusmo krik, a zatim onaj kratki lavež koji mi je rekao da ispod Dojana leži čovjek. — Dođi, Halefe! Skočismo s konja, dobacismo drugovima uzde i pođosmo za psom. Zaista, kraj nekog trnovitog grma, sličnog našim divljim ružama, ležao je čovjek, a pas je stajao iznad njega, držeći ga zubima za grlo. — Dojane, geri! Pas ga ispusti i čovjek ustane. — Što radiš ovdje? On me pogleda kao da promišlja što da mi odgovori, ali mi uopće nije odgovorio, jer iznenada skoči u stranu i iščeznu. Na moj znak pojuri Dojan za strancem. Nepunu minutu kasnije začusmo opet prestrašeni krik toga čovjeka i karakteristično glasanje psa. Kraj mjesta na kojem je onaj čovjek ležao visila je njegova puška na prelomljenoj grani. Domahnuh Halefu da je uzme, a zatim krenusmo dalje. Našli smo čovjeka i psa ponovo opet u posve istom položaju. Čovjek se nije usudio ni pomaknuti, a pogotovu se nije usudio mašiti noža, zadjenutog za pojasom. — Još jednom ću ti dopustiti da ustaneš, ali sad ti kažem: ako opet pokušaš pobjeći, pas će te razderati! — opomenuh ga. Zatim pozvan Dojana natrag. Stranac je ustao i ositao stajati preda mnom, držeći se ponizno. — Tko si ti? — Ja sam stanovnik Sote — odgovori. — Jesi li Bebej? — Nisam, gospodine. Mi smo neprijatelji Bebeja, jer ja sam Džijaf. — Odakle dolaziš? — Iz Ahmet Kulvana. — To je daleko. Što si ondje radio? — Čuvao sam stado tamošnjega kjaje.

— Kamo krećeš? — U Sotu svojim prijateljima. Džijafi svetkuju veliku svečanost, pa bismo i mi htjeli u njoj sudjelovati. To je bilo tačno. — Imaju li Džijafi goste na toj srvečanosti? — Čuo sam da kani doći kan Hajder Miriam sa svojim Bejatima. I to je bilo tačno. Činilo se da taj čovjek ne laže. — Zašto si se sakrio pred nama? — Gospodaru, zar se sam čovjek ne mora sakriti kad ugleda da mu se približuje šest konjanika? Ovdje u planinama čovjek nikada ne zna susreće li prijatelja ili neprijatelja. — Ali zašto si pokušao da mi pobjegneš? — Jer sam mislio da si mi neprijatelj, budući da si na mene natjerao psa. — Jesi li zaista posve sam ovdje? — Posve sam. Možeš mi to vjerovati, prorokove mi brade! — Vjerovat ću ti. Pođi naprijed! Vratismo se s njime do mojih drugova, gdje je morao ponoviti svoj iskaz. Oni se složiše sa mnom da je čovjek neopasan. Vratili smo mu pušku pa je smio otići. Zahvalio nam je, zazvao na naše glave Alahov blagoslov a mi nastavismo prekinuti put. Opazio sam da je Alo veoma zamišljeno promatrao stranca. I sada je zamišljen sjedio na vrancu, pa sam ga upravo htio upitati zbog čega toliko razmišlja, kad odjednom uzdigne glavu, kao da se naglo nečemu dosjetio, pa brzo pojaše k meni. — Hodi, taj vam je čovjek lagao! Poznavao sam ga, ali više nisam znao tko je. Sad sam se sjetio. On nije Džijaf, već Bebej. Mora da je brat ili rođak šeika Gazala Gaboje. Ja sam obojicu vidio u Nvajzgiju. — Eh, kad bi to bila istina! Ne varaš li se? — Možda se varam, ali držim da sam pravo vidio. Saopćio sam svojim pratiocima što mi je ugljenar rekao i dodao: — Gotovo bih htio pojahati za tim čovjekom. Muhamed Emin zatrese glavom. — Zašto da tratiš vrijeme i da se vraćaš? Da je taj čovjek zaista Bebej odakle bi znao da su Džijafi pozvali Hajdera Mirlama? Takve se stvari uvijek čuvaju kao tajna pred neprijateljima. — A osim toga — doda Amad el Gandur — kako bi nam taj čovjek mogao naškoditi? On ide prema sjeveru, a mi jašemo prema jugu. Nitko nas ne bi mogao stići, pa ni kad bi on u Bani pripovijedao o nama. Ti su razlozi bili vrlo uvjerljivi pa sam se dakle odrekao namjere da se vratim. Samo Englez kao da nije bio zadovoljan, — Zašto da pustimo lopova? — razljuti se ser David kad sam mu sve objasnio. — Ja bih ga ustrijelio. Ne bi bilo šteta za njega. Svaki Kurd je lopov! Yes!

— Zar je i bej od Gumrija također bio lopov? — Hm! Da! — Ser, vrlo ste nezahvalni. — To vas se ništa ne tiče. Taj nas čestiti bej ne bi tako dobro primio, da mu Mara Durime nije govorila za nas. To je dobra žena, jedinstvena žena, ta stara grandmother. Kad je tako spomenuo Maru Durime, u meni su se probudile uspomene zbog kojih sam zaboravio sadašnjost. Šutke sam im se prepustio, sve dok me Englez nije opomenuo da je vrijeme za podnevni odmor. Imao je pravo. Mi smo danas usprkos lošoj stazi prevalili dobar komad puta pa smo dakle mogli i sebi i konjima priuštiti zasluženi odmor. Pronašli smo mjesto koje je bilo u tu svrhu veoma prikladno. Sjahasmo i legosmo da malo odrijemamo, postavivši prije toga stražu.

NAPADAJ KAD SU nas probudili, naši su se konji već bili odmorili. Odlučio sam da pokušam hoće li novo kupljeni konj dopustiti ugljenaru da ga uzjaše. Uspjelo je. Možda je uostalom konj već opazio da ga mi ne mučimo. Tako sam se mogao ponovo vinuti na svoga Rija, a ubrzo sam imao uvidjeti da je to bila sreća. Što smo dalje prodirali prema jugu, to su se visovi oko nas, još malo prije goli, sve više pokrivali šumom. Ovdje je bilo i više vode. Uslijed toga smo sve teže jahali. Nije bilo ni govora o nekom utrtom putu. Čas smo se morali uspeti uz neku strmu padinu, a zatim se opet na drugoj strani spustili dolje. Čas smo prolazili između hridina, čas kroz močvarni kraj ili preko napol istrulih stabala. Tako smo poslije podne stigli u neku dolinu čijom sredinom se pružala uska livada, s jedne i s druge strane okružena bujnom šumom. U daljini se uzdizala visoka planina plavičaste boje koja kao da nam je svojim izdancima zakrčavala put. — Hoćemo li proći kraj nje? — upitah Aloa. — Hoćemo, gospodaru. Proći ćemo lijevo uz podnožje planine. — Što veli taj čovjek? — upita Lindsay. — Da naš put vodi tamo nalijevo uz podnožje brda. — To nije potrebno da znamo! — zlovoljno promrmlja on. Ipak je ubrzo morao uvidjeti da je ta vodičeva primjedba bila za njega od najveće važnosti, jer tek što sam zinuo da mu odgovorim, kad s obiju strana zapraskaše brojni hici, a istodobno provali više od pedeset konjanika zdesna i slijeva ispod drveća da nas opkoli. Bilo je to strašno iznenađenje! Svi konji mojih drugova bili su pogođeni, jedino moj nije. Kako sam kasnije doznao, nije to nipošto bilo slučajno. Moji su se drugovi pokušavali osloboditi stremena i latiti se oružja. Za tren oka bili smo opkoljeni sa svih strana, a ravno na mene pojurila su dva konjanika koje sam smjesta prepoznao: šeik Gazal Gaboja i onaj Bebej s kojim sam za vrijeme potjere vodio pregovore o miru. Kurdi su pucali samo u naše konje. Htjeli su nas dakle uhvatiti žive. Zato sam i ja ostavio opetušu na miru i latio se teške puške. — Sad te imam, crve! — viknu šeik. — Više mi nećeš umaći! Zamahnu buzdovanom, ali u istom trenutku skoči na njega Dojan pa ga zubima zgrabi za natkoljenicu. Kurd viknu od boli, a udarac namijenjen meni, pogodi glavu mojega konja. Ri glasno zarza, odbaci se sa sve četiri noge uvis, pruživši mi tako vremena, da Bebeja udarim kundakom po ramenu, a zatim Ri jurnu dalje otevši se zbog boli iz moje vlasti. — Dojane! — viknuh glasno, jer nisam htio izgubiti dobroga psa. Zatim se u mene uperiše šiljci brojnih kopalja. Odbio sam ih udarcem puške, i to je sve što znam. Ipak neću cijeloga svog života zaboraviti jahanje koje je tada slijedilo. Nijedan jarak nije bio predubok, nijedan kamen previsok, nijedna pukotina

preširoka, nijedna stijena odviše glatka, i nijedna močvara odviše varava — sve je to sve, drveće, grmlje, stijene, planine i doline, jurilo kraj mene, sve dok nisam malo pomalo opet ovladao razbješnjelom životinjom. Zatim se nađoh sam u divljem nepoznatom kraju. Zapamtio sam međutim glavni smjer puta kojim sam došao, a ravno preda mnom uzdizalo se ono visoko brdo o kojemu smo maločas govorili. Što da radim? Da pohrlim u pomoć svojim drugovima? To više nisam mogao učiniti, već sam naprotiv mogao očekivati da će Bebeji progoniti i mene. Uostalom, kako su ti Kurdi došli tako duboko među planine? Kako su doznali da kanimo poći upravo tim putem? To je bilo zagonetno. Ovoga časa nisam za svoje drugove mogao učiniti upravo ništa. Oni su bili ili mrtvi ili zairobljeni. Ponajprije sam se morao sakriti, a sutra ću vidjeti što se dade otkriti na bojištu. Tek sam tada mogao nešto učiniti za njih. Najprije sam pregledao glavu svoga konja. Imao je krupnu kvrgu. Odveo sam ga do nekakve vode u blizini i natjerao ga da legne. Stavio sam mu obloge isto tako pomno kao što se majka brine za svoje dijete. Pri tome je prošlo otprilike četvrt sata kad odjednom izdaleka začuh neki šum. Bilo je to dahtanje i soptanje kao da nekoga izdaje sapa. U narednom trenutku dojuri nešto, zaurla od radosti i baci se tako žestoko na mene da sam pao u travu. — Dojane! Pas je zavijao i cvilio — zaista je neobuzdano izražavao svoju radost. Naizmjence je skakao na mene i na konja. Morao sam ga pustiti da radi što hoće dok se postepeno nije sam po sebi smirio. I on je prošao neozlijeđen. Čini se da je pametna životinja ubrzo opazila zašto se toliko trudim oko konja. Pošto je neko vrijeme promatrao što radim, uspravi se Dojan i počne pomno lizati pogođeno mjesto na glavi svoga prijatelja. Ri je to mirno podnosio pa je štoviše od vremena do vremena zadovoljno njisnuo. Tako smo ležali dugo sve dok mi se nije učinilo da bismo trebali otići odavde. Svakako je bilo najbolje da krenem k podnožju onoga brda o kojemu je govorio ugljenar. Uzjahah dakle i krenuh prema tom bliskom cilju. Obronci brda bili su obrasli gustom šumom i samo duboko dolje u dolini kroz koju bi nas svakako proveo naš put bilo je prostora za slobodno kretanje. Ondje sam opazio ispupčeni rub šume, iz kojega bih mogao opaziti svakoga tko mi se približi. Krenuo sam onamo. Kad sam stigao, sjahah i pobrinuh se najprije da za svoga konja pronađem sigurno skrovište. Međutim, tek što zađoh nekoliko koraka u šumu kad Dojan dade poznati znak da nešto njuši. Položaj je bio odviše opasan a da bih mu prepustio da sam pođe u izvide. Uzeo sam ga dakle na uzicu, privezao konja za drvo i pošao za Dojanom, držeći u ruci opetušu spremnu za pucanje. Tako sam s psom polako koračao dalje. On je snažno natezao uzicu kao da je želi rastrgati. Onda odjednom zalaje između dvije visoke pinije. Ondje je raslo nekoliko listova paprati, a kad sam ih razmakao svojom puškom opazih da u zemlju koso vodi rupa s promjerom od otprilike dvije stope.

Je li se unutra nalazila kakva životinja? Vjerojatno nije. Ipak, kad sam gurnuo pušku u jamu, osjetih da se u njoj nalazi neko tijelo. Kako sam razabrao po vladanju svog psa sigurno nije bio nikakav neprijatelj. Zapovjedio sam mu da uđe u jamu, ali on to nije učinio, već je mahnuo repom i prijazno pogledao u nju kao da iz nje nešto očekuje. Sad sam se odlučio da sam posegnem u jamu. Učinio sam to i zgrabio čupavu glavu s veoma gustom dlakom. Ali, sad je zagonetka bila riješena. U jami se nalazio ugljenarov pas. Pobjegao je, čuvši pucnjavu pa ga je strah slučajno doveo ovamo. — Ajsa! — viknuh. Čuo sam naime da ugljenar zove svoga psa tim imenom. U jami je ostalo sve mirno, ali kad sam ponovio poziv, poče se u njoj ipak nešto micati. Razmaknuo sam paprat i što sam ugledao? Najprije sam začuo veoma zadovoljno brundanje, a zatim se pojavi zamršena čupa kose ispod koje se razabirao samo široki nos i sitne očice. Onda se pojaviše dvije ruke, naoružane širokim pandžama, a zatim probušena vreća, dva prljava tobolca od kože usporedo jedan s drugim i najzad na svakom od tih tobolaca po jedna od već poznatih čizama rodskoga kolosa — preda mnom je stajao Alo, živ i zdrav. Radosno sam se trgnuo, ugledavši ga. Ako se taj čovjek spasio, možda je i drugima uspjelo da pobjegnu. — Ti si to, Alo? — viknuh. — Jesam — odgovori jednako jednostavno i pravilno. — Gdje ti je pas? — Zgazili su ga, hodi! — reče on, a u glasu mu se jasno osjeti žalost. — Kako si pobjegao? — Budući da su svi pojahali za tobom, nitko nije pazio na nas pa sam skočio u grmlje. Zatim sam došao ovamo, jer sam ti rekao da moramo ovuda proći. Mislio sam da ćeš i ti doći ovamo ako te Bebeji ne pronađu. — Tko je još umakao? — Ne znam. — Morat ćemo počekati ovdje da vidimo neće li još koji od naših naići. Potraži kakvo skrovište za moga konja. — Znam za vrlo dobro skrovište, hodi. — Ah! Ti dakle već poznaješ ovaj kraj? — Ja sam već i ovdje palio ugljen. Povedi konja i pođi za mnom. — Poveo me otprilike četvrt sata hoda uzbrdo. Ondje se pružala okomita stijena ispod koje su rasli gusti grmovi kupina. Na jednom mjestu razmakne povijuše pa se pokaže prostrana udubina u kojoj je bilo dovoljno mjesta za konja. — Ovdje sam stanovao — objasni mi. ; — Priveži konja ovamo, a ja ću za njega nasjeći hrane. U toj udubini bilo je u tlo zabijeno nekoliko debelih kolaca. Vjerojatno su nekada služili kao noge stola, premda je taj stol na istočnjački način sigurno bio

veoma nizak. Za jednu od tih nogu svezao sam konja, tako da bez moga znanja nije mogao izaći iz skrovišta. Vani nađoh Kurda gdje nožem sječe sočnu travu. — Sidi dolje, hodi — zamoli me. — U međuvremenu bi netko mogao doći. Ja ću za tobom, čim završim posao. Poslušah njegov savjet i sklonih se u okrajku šume tako da sam mogao vidjeti sve a da mene nitko ne vidi. Nakon četvrt sata vrati se ugljenar. — Je li konj siguran? — upitah ga i nastavih kad je potvrdio: — Jesi li gladan? Kao odgovor začuh nezadovoljno gunđanje. — Na žalost nemam ničega. Moramo se strpjeti do sutra. On ponovo zabrunda, a onda jasno reče: — Hodi, hoću li i za današnji dan dobiti dva pijastera? — Dobit ćeš četiri. U njegovom se brundanju sad razabiralo blago oduševljenje. Zatim je neko vrijeme vladala tišina. Spustila se noć i upravo kad se gasilo posljednje danje svjetlo učini mi se kao da je s one strane uske čistine koja nam je ležala slijeva neki lik promakao iza drveća. Cio je prizor bio usred tame tako nejasan da sam ustao da se uvjerim što je na stvari. Kurdu sam rekao da ostane kraj mojih pušaka koje bi me samo smetale. Privezao sam psa za uzicu i stao se šuljati naprijed. Morao sam obići duboki jezik čistine, ali nisam prešao još ni polovinu puta kad opazih kako se taj lik naglo kreće preko čistine. Nekoliko brzih skokova dovede me u blizinu mjesta kraj kojega bi taj lik morao proći. Sad, sad je stigao tik do mene. Već sam posegnuo da ga zgrabim kad me Dojan u tome spriječi. Javio se radosnim cviležom. Čovjek preda mnom je to čuo pa se preplašeno zaustavio. — Zounds! Tko je tu? Pri tome se dvije dugačke ruke ispružiše prema meni. — Lindsay! Ser David! Jeste li to zaista vi? — Oh! Ah! Master! Yes! Well! Ja sam! A vi? Ah! Ah! Well! To ste vi? Yes! Bio je sav smeten od radosti, a i ja sam se zapanjio od iznenađenja jer me je zagrlio, pritisnuo me je uza se i pokušao da me poljubi, pri čemu ga nije nimalo smetao njegov bolesni nos. — Ne bih ni pomislio, ser David, da ću vas ovdje sresti. — Ne biste? Onaj gorila — o, no! Ugljenar je rekao da moramo ovuda proći. — Vidite li kako je to bilo dobro! Ali sad recite kako ste se spasili? — Hm! To je bilo brzo. Konj poda mnom ubijen. Izvukao sam se. Vidio sam da svi jure za vama, pa skočio u stranu. — Potpuno jednako kao i Alo! — Alo? I on je tako učinio? Također ovdje? — Sjedi tamo prijeko. Dođite!