Karl May - Od Bagdada do Stambola

Odveo sam ga u naš opservatorij. Kurd se veoma obradovao, videći da je spašen još jedan od naših drugova. To je izrazio glasovima koji bi se dali usporediti samo sa štropotom izglavljenog čekrka. — Kako ste prošli? — upita me Lindsay. Rekoh mu. — Vaš konj dakle nije ranjen? — Osim kvrge na glavi je neozlijeđen. — Moj je konj mrtav. Dobra životinja! Postrijeljat ću sve te Bebeje!Sve. Yes! — Imate li još svoju pušku? — Pušku? Ta valjda neću ostaviti svoju pušku! Evo je ovdje. Budući da je bilo tamno nisam primijetio tu sretnu okolnost. — Radujte se, ser! Ta bi puška bila nenadoknadiva. — Imam i nož, revolver i ovdje u vrećici naboje. — Prava je sreća da ih niste imali u bisagama. Dakle nemate ni pojma je li umakao još koji od naših? — Ni pojma. Halef je ležao još pod svojim konjem, a Hadedini su se nalazili usred Bebeja. — Jao, onda su sva trojica izgubljena! — Počekajmo, master! Alah akbar — bog je velik, vele Turci. — Imate pravo, ser. Nadat ćemo se, ali ako se prevarimo, učinit ćemo sve da oslobodimo naše drugove ako su još na životu i ako su zarobljeni. — Tako je! A sad spavajmo. Umoran sam. Morao sam daleko hodati! Spavati bez pokrivača! Bijedni Bebeji! Strašan kraj! Yes. Zaspao je, a i Kurd je zaspao. Ja sam naprotiv još dugo ostao budan na straži i kasnije sam još jednom s mnogo muke uspio da pregledam konja. Zatim sam i ja pokušao spavati, prepustivši vjernom psu stražarenje. San mi je prekinuo neki veoma energičan dodir što sam ga osjetio na ruci. Probudio sam se. Dan je tek počeo svanjivati — Što je? — upitah. Umjesto odgovora pokaza Kurd između drveća prema suprotnom rubu grmlja — odande je izašao srnjak da pođe na obližnje pojilište. Trebali smo mesa i premda bi nas hitac mogao izdati, ipak sam posegnuo za puškom, nanišanio i opalio. Na prasak hica Lindsay se naglo trgne od sna i uspravi se kao svijeća. — Što je? Gdje je neprijatelj? Kako? Gdje? Yes! — Eno ga tamo prijeko leži, ser. Lindsay pogleda u naznačenom smjeru. — Ah! Roebuck — srnjak. Divno! Dobro nam došao. Od jučer u podne nisam ništa jeo. Well. Alo požuri da donese ubijenu divljač. Već svega nekoliko minuta kasnije gorjela je na zaštićenom mjestu vatra, a iznad nje se pržila sočna pečenka. Tako smo ubrzo utažili glad, a i Dojan se mogao najesti. Za vrijeme jela odlučili smo da ćemo počekati do podneva, a onda istražiti što je s Bebejima. Dok smo još tako razgovarali, Dojan odjednom ustane i

pogleda u dubinu šume. Neko se; vrijeme činilo kao da mu nije jasno što se tamo nalazi, a onda skoči dugačkim skokom a da me prije toga nije ni pogledao. Brzo sam ustao da zgrabim pušku i požurim za njim ali sam opet zastao kad sam umjesto prestrašenog krika što sam ga očekivao čuo glasni i radosni cvilež psa. Odmah zatim priđe k nama — moj mali Hadži Halef Omar, doduše bez konja, ali u punoj opremi s puškom, pištoljima i nožem za pojasom. — Hamdulilah, sidi, da te nalazim i da živiš! — pozdravi me. — Srce mi je hilo puno brige zbog tebe, ali me je tješilo uvjerenje da nijedan neprijatelj ne može stići tvoga Rija. — Hadži! — viknu Lindsay. — Oh! Ah! Nije zaklan! Divno! Neusporedivo! Neka smjesta pojede pečenje! Well! Častiti Lindsay je odmah pomislio na praktičnu stranu stvari. Halef se iskreno obradovao što Lindsaya i vodiča nalazi žive i zdrave, ali nije prezreo ni tjelesnu okrepu, već je odmah posegnuo za komadom pečenja što mu ga je Englez pružio. — Kako si umakao, Halefe? — upitah ga. — Bebeji su pucali u naše konje — odgovori. — Kad je moj konj pao, ja sam se zapleo u stremen. Oni se nisu ni obazreli na nas, već su htjeli uhvatiti samo tebe i tvog Rija. Zato ih je Alah oslijepio pa nisu vidjeli kako su pobjegli Kurd i ovaj mister. I ja sam se najzad oslobodio, pokupio svoje oružje i pobjegao. Kako su ti Bebeji bili neoprezni! Pucali su samo u konje da jahače uhvate žive, a onda su ipak dopustili da im ovi umaknu... — Nisi li vidio što je s Hadedinima, Halefe? — Još za vrijeme bijega opazio sam da su uhvaćeni. — Onda ne smijemo gubiti vremena, već moramo krenuti. — Počekaj, sidi, i dopusti da ti sve ispripovjedim. Kad sam sretno umakao pomislio sam da bi bilo pametnije da ostanem i promatram neprijatelje nego da pobjegnem. Uspeo sam se dakle na drvo, čije me je granje potpuno zaklonilo. Ovdje sam ostao sve do večeri. Tek kad se prilično smračilo, mogao sam sići s drveta. — Što si vidio? — Bebeji ne žele otići. Podigli su logor. Nabrojio sam osamdesetak ratnika. — Od čega se sastoji logor? — Sagradili su kolibe od granja. U jednoj od tih koliba leže uhvaćeni Hadedini vezanih ruku i nogu. — Znaš li to tačno? — Znam, sidi. Uopće nisam spavao, već sam se čitave noći šuljao oko logora, nadajući se da ću možda moći prodrijeti do zarobljenika, ali nisam uspio. Samo bi tebi to možda moglo uspjeti, sidi, jer ti si me naučio kako se šulja. — Nisi li po bilo kojoj okolnosti mogao zaključiti zbog čega ostaju ovdje? Ne mogu shvatiti zašto nisu odmah otišli odavde. — Ni ja, sidi, ali nisam uspio ništa saznati.

— Uostalom, moram te pohvaliti što ti je uspjelo da im se toliko približiš a da te nisu opazili. Po čemu si zaključio da ću se nalaziti ovdje? — Jer znadem kako postupaš, sidi. Uvijek odabireš mjesto na kojem te nitko ne vidi, a ti ipak možeš sve vidjeti. — Odmori se sada. Razmislit ću što da učinimo. Alo, odvedi moga konja na pojilište i daj mu svježe hrane. Ugljenar se još nije dospio ustati da posluša moj nalog, kad se pas tiho javi. Na krajnjoj tački našeg uskog vidokruga pojavio se jahač koji nam se brzo približio i kasom projahao kraj nas. — Halo! Treba li da ga ustrijelim, ser? — upita Lindsay. — Nikako! — Ali to je Bebej! — Pustite ga! Nismo ubojice iz zasjede. — Dobili bismo konja! — Ja ću već doći do konja. — Hm!— osmjehne se on. — Nismo ubojice iz zasjede, ali ipak smo lupeži! On kani krasti konje. Yes. Taj mi je Bebej dao novog povoda za razmišljanje. Zašto je otišao od svojih i kamo je nakanio? Otprilike nakon jednog sata bila je ta zagonetka riješena, jer se Bebej opet vratio i projahao kraj nas ne sluteći da mu se nalazimo tako blizu. — Što je taj čovjek radio tamo dolje? — upita Lindsay. — To je glasnik. — Glasnik? Čiji glasnik? — Glasnik šeika Gazala Gaboja. — A kome? — Onoj četi Bebeja koja je otprilike pola sata niže dolje zaposjela put. — Odakle to znate? — Naslućujem. Šeik je nekako doznao da ćemo doći pa je put zatvorio na dva mjestakako bi druga četa pohvatala one koji pobjegnu prvoj. — Ako je to istina, onda je dobro zamišljeno. To sam morao istražiti. Dogovorili smo se dakle da će Englez i Alo ostati kraj mojega konja u našem dosadašnjem skrovištu, dok ću ja s Halefom poći u izviđanje. Ne vratim li se do podne narednog dana, neka ser David pod ugljenarovim vodstvom odjaše na mom vrancu u Bistan i ondje kod Alovog brata četrnaest dana počeka na mene. — Ako se ni do tog vremena ne vratim s Halefom — dodah — onda smo mrtvi, a vi, ser David, možete uzeti moju baštinu. — Hm, oporuka! Strašno! Mogao bih poubijati čitav Kurdistan. Nasljedstvo? Kakvo nasljedstvo? — upita hrabri sin Albiona. — Moga konja odgovorih. — Neću ga! Ako umrete, neka propadne čitava ta zemlja! I svi konji s njom. Također i volovi, ovce, Bebeji, sve! Well!

— Sad znate sve. Moram samo još dati naloge našem Kurdu. — Samo ga temeljito poučite, ser. S njime ne mogu progovoriti ni jednu jedinu riječ. Divna zabava! Sjajan užitak! Krasno! Mogao sam ostati kod kuće u staroj Engleskoj. Ne trebam ja nikakve fowlingbulie. Yes! Bio sam prisiljen da ga ostavim onako očajnog. Pošto sam Alou dao potrebne upute prebacio sam na rame obje puške i prepustio se Halefu da me vodi. Odveo me tačno istim putem natrag kojim je ujutro stigao ovamo, dokazavši mi tako da je bio veoma pažljiv učenik. Poslužio se svakim, pa i najmanjim zaklonom, oštro pregledavao teren i stupao uvijek tako oprezno da bi čak i Indijancu bilo potrebno vrlo mnogo truda da taj trag prati bez zastajanja. Neprekidno smo hodali pod drvećem, ali uvijek tako da smo između stabala mogli promatrati otvorenu krajinu. Poveo sam psa, a budući da smo se kretali uz vjetar, nismo se morali bojati nikakva iznenađenja. Naposljetku smo stigli u blizinu onog mjesta na kojem su nas napali. Halef je htio da me i dalje prati, ali ja to nisam dopustio. — Ako me uhvate — rekoh mu — onda znaš gdje ćeš naći Engleza. Zasad bi bilo najbolje da se popneš na jednu od onih pinija koje stoje tako usko jedna uz drugu da njihovo granje sačinjava gusto skrovište. Ti vrlo dobro umiješ razlikovati tutanj moje puške ili brzi, praskanje moje opetuše od zvuka bilo koje druge puške. Samo se onda nalazim u opasnosti ako me čuješ da pucam. — A što da onda učinim? — Da ostaneš sjediti tamo gdje jesi osim ako te glasno pozovem. Sad se uspni gore! Čvrsto sam pritegnuo psa tik uza svoje noge i stao se dalje šuljati. Istina, bilo je opasano prikradati se usred vedra bijela dana tako blizu neprijateljskom logoru da ga uzmognem tačno pregledati i promatrati. Nakon nekog vremena ugledah između drveća prvu kolibu. Bila je u obliku piramide grubo izrađena od granja. Sad sam se opet povukao da bih najprije u velikom polukrugu obišao to mjesto. Morao sam prvo ustanoviti ne nalaze li se možda Bebeji u samoj šumi. U tom slučaju ostali bi mi iza leđa pa bi me sigurno otkrili. Šuljao sam se od stabla do stabla, odabirući uvijek najdeblja i napevši sva osjetila. Osluškivao sam ne zbiva li se nešto u samotnoj šumi. Ubrzo sam opazio da moj oprez nipošto nije bio suvišan. Učinilo mi se da čujem ljudske glasove, a istodobno me i Dojan gurne njuškom. Plemenita je životinja posve nagonski znala da se sad ne smije javiti pa me svojim krupnim pametnim očima netremice promatrala. Krenuo sam u smjeru odakle su doprli glasovi i ubrzo ugledao tri čovjeka gdje sjede ispod drveta s tri strane okružena mladim grmljem visokim otprilike pet stopa. Mjesto je bilo kao stvoreno za prisluškivanje. Budući da sam pretpostavio da će sigurno govoriti o jučerašnjem događaju, zaobišao sam ih

izdaleka a zatim legao na tlo i otpuzao do grmlja gdje sam posve jasno mogao razabrati njihove riječi. Kako sam se samo začudio prepoznavši u jednome od njih onoga Kurda koji je dva puta ležao pod Dojanom i koga sam ja pustio na slobodu, jer je tvrdio da je Džijaf. Dojan ga je također prepoznao, jer su mu oči neprijateljski zasvjetlucale dok ga je gledao. Nije se međutim javio. Alo je dakle imao pravo. Taj Kurd bio je Bebej pa je svakako stajao na straži da javi naš dolazak. Posve je sigurno negdje po strani sakrio konja pa je pojahao ispred nas dok smo mi držali da ide prema sjeveru. — Svi su oni bili glupi, svi — začuh ga gdje govori. — A najgluplji je bio onaj čovjek koji je jahao na lijepome vrancu. Je li time mislio mene? Veoma laskavo! — Da nije zarobio i uvrijedio zaostale Bebeje — nastavi taj čovjek — oni nam ne bi pripovijedali o razgovoru što su ga čuli prisluškujući i u kojem je spomenuo put kojim će krenuti. Sad je dakle bila riješena i ta zagonetka. Dok smo sa dogovarali kako da se odvojimo od Bejata netko je prisluškivao naš razgovor! Kao zarobljenici Bejati su to odali Bebejima, svakako da time pridobiju svoje pobjednike. — Osim toga bio je glup, jer je dopustio da ga ti prevariš — doda govornikov susjed. — Jeste. Ali Gazal Gaboja bio je također glup što nam je zapovjedio da poštedimo jahače i vranca. Za ljude nije bilo šteta, već samo za konja. Sad su nam četvorica pobjegla a među njima i vođa; budući da više nemaju konje mogu pobjeći preko najdivljih planina. Na konjima bi pak morali krenuti putem što smo ga tamo dolje zakrčili. Ta tri Bebeja bili su skupili gljive pa su ih ovdje čistili prije nego što ih odnesu u logor. Tako su imali prilike i vremena da povjerljivo izmijene svoja mišljenja. — Što je šeik sad odlučio? — upita treći. — Poslao je glasnika tamo dolje s porukom da drugi odred počeka dok se sunce uzdigne na vrh svoga puta. Ako dotle ne naiđe ni jedan bjegunac, neka oni ostali krenu i neka nam se priključe, jer onda su bjegunci sigurno umakli. Mi ćemo se već danas vratiti. — Što će biti s naša dva zarobljenika? — To su otmjeni ljudi, jer još nisu progovorili ni riječi. Ipak će nam kazati tko su pa će morati da plate veliku otkupninu ako ne žele umrijeti. Čuo sam dovoljno pa sam se oprezno povukao. Ona trojica umalo što nisu već svršila svoj posao, a ako ustanu, mogli bi me lako ugledati. Bio sam dakle glup, najgluplji od sviju. Na žalost sam morao primiti tu ljubaznu pohvalu i nisam mogao odgovoriti na nju. Najviše me je smetala okolnost da su oni već u podne htjeli krenuti na put. Dotle sam morao osloboditi Hadedine. Ali kako? Sad sva trojica ustadoše. Nisam se dakle prerano udaljio. Onaj koji nam je bio rekao da je Džijaf, dobaci:

— Idite! Ja ću najprije pogledati što je s konjima! Pošao sam za njim izdaleka. Odveo me je, ne sluteći dakako ništa, do neke uleknine u tlu u kojoj je tekao potočić. Ovdje je bilo privezano za stabla i grmlje više od osamdeset konja i to tako udaljeni jedan od drugoga da su doduše mogli naći dovoljno zelene hrane, ali da se jedan drugom nisu mogli približiti. Mjesto je bilo svijetlo i sunčano a od prvog do posljednjeg konja trebalo je prijeći otprilike osam stotina koraka. Odozgo sam mogao sve tačno promotriti. Tu je bilo zaista krasnih konja pa sam u duhu odabrao šest najboljih. Najviše me je obradovalo što je samo jedan jedini Kurd pazio na konje. Neće mi nipošto biti teško da ga svladam. Moj nedobrovoljnji vodič prišao je nekom riđanu s lisom na čelu, možda najboljem konju čitavog stada. Svakako je to bio njegov konj, pa sam odlučio da ću mu zbog njegove ljubazne pohvale dati prilike da sam na svojim nogama odjaše kući. Progovorio je nekoliko riječi sa stražarom, a onda krenuo prema logoru. I sada sam pošao za njim uvjeren da u široj okolini logora neću više susresti nikoga. Mogao sam se dakle usuditi da se posve približim logoru. Nakon pomnoga razgledavanja što sam obavio veoma polako, nabrojio sam šezdeset koliba koje su pod drvećem sačinjavale neku vrst polukruga. U najvećoj kolibi svakako je stanovao šeik Gazal Gaboj, jer je koliba bila na vrhu krova ukrašena starim turbanom. Nalazila se usred polukruga tako da sam joj se lako mogao približiti, a kraj nje se nalazila ona koliba u kojoj su bili zarobljenici. Pred njom su naime sjedila dva Kurda s puškama u rukama. Sad sam se mogao vratiti Halefu. Još je sjedio na drvetu i sad je sišao s njega. Razložio sam mu svoj plan koji je odista bio vrlo smion i opasan, a onda se sakrismo na mjestu odakle smo mogli razabrati put. Nestrpljivo smo čekali čas da se latimo posla. Takvo je čekanje uvijek uzbudljivo i napinje živce, dok ih sam trenutak čina rashlađuje i smiruje. Prošla su otprilike dva sata kad posve daleko dolje ugledasmo nekog usamljenog konjanika. — Taj će sigurno nagovijestiti dolazak ostalih — dobaci Halef. — Možda. Jesi li odozgo vidio onaj visoki hrast iznad udoline u kojoj se nalaze konji? — Jesam. sidi. — Onda se sad odšuljaj onamo te me počekaj ondje. Moram čuti što će reći taj konjanik. Evo, povedi sa sobom Dojana. Sad mi ovdje ne treba. Ponesi i moje puške! Uzeo je psa i krenuo, a ja se požurih da se toliko približim šeikovom šatoru da bih mogao čuti što se govori. Uspjelo mi je koliko god je to bilo moguće. Tek što sam se zaklonio iza nekog stabla dojuri konjanik galopom i skoči s konja. — Gdje je šeik? — čuh ga gdje pita. — Tamo u svom šatoru. Gazal Gaboj izađe iz kolibe u susret glasniku.

— Što mi nosiš? — Ratnici će ubrzo stići. — Onda niste opazili nijednog bjegunca? — Nismo. — Oči su vam bile zatvorene. — Stražarili smo cijelu noć sve do sada. Zaposjeli smo sve pokrajne doline, ali nismo vidjeli nikoga. — Evo ih, dolaze! — viknuše dolje u logoru. Na taj poziv pohrliše svi na čistinu, a priključiše im se i oba stražara. Ta znali su da su zarobljenici svezani! Prilika je bila povoljnija nego što sam se nadao. Jednim skokom našao, sam se iza kolibe zarobljenika, dva reza nožem i bio sam već u njoj. Ležali su jedan kraj drugoga svezanih ruku i nogu. — Muhamede Emine, Amade el Gandure, dižite se! Brzo! Dvije sekunde bile su dovoljne da razrežem užad. — Dođite brzo! — Zar bez oružja? —upita Muhamed Emin. — Tko vam ga je oduzeo? — Kod šeika je. Izašao sam iz kolibe i ogledao se. Nitko nije pazio na logor. — Izađite za mnom! Skočio sam prijeko do šeikove kolibe i šmugnuo u nju, a Hadedini za mnom. Bili su upravo grozničavo uzbuđeni. Ovdje je visilo njihovo oružje, a osim toga dva krasna pištolja i dugačka perzijska puška, šeikovo vlasništvo. Uzeo sam pištolje i pušku i izvirio iz kolibe. Još se nitko nije obazirao prema nama. Išuljali smo se iz nje i potrčali prema dolini. Do nje je bilo zapravo pet minuta, ali za dvije minute bili smo već kod Halefa. — Mašalah! Pravo čudo! — viknu. — A sad konjima! — rekoh. Čuvar je sjedio kraj konja okrenuvši nam leđa. Na moj znak skoči pas dolje i čovjek je začas ležao na tlu. Jednom je kriknuo, ali za drugi krik nije smogao hrabrosti. Pokazao sam na šest najboljih konja i doviknuo Amadu el Ganduru: — Pridrži ih načas! Halefe, Muhamede, brzo sve ostale konje u šumu. Obojica su me odmah razumjela. Upravo su iza nas zaorili glasni poklici dobrodošlice kojima su Bebeji pozdravili svoje suplemenike, a mi stadosmo skakati od konja do konja režući spone. Na svakog čovjeka dolazio je dvadeset pet uzica, a to se dalo vrlo brzo obaviti. Zatim udarcima i kamenjem natjerasmo oslobođene konje u šumu. Amad el Gandur je jedva uspio da zadrži svojih šest konja. Morao sam preko ramena prebaciti tri puške i za pojas zadjeti dva pištolja. Zatim uzjahah riđana i povedoh za ular još jednog konja. — Uzjašite i naprijed! Krajnje je vrijeme!

Ne ogledavajući se potjerao sam konje uza strmi obronak, a zatim nas sakrije šuma. Tlo je bilo veoma neravno pa smo vrlo polako napredovali, pogotovu što smo morali poći zaobilaznim putem. Ubrzo smo međutim stigli na bolji put na kojem smo mogli brže potjerati konje. U taj čas začusmo glasne krikove, ali nismo imali vremena da, nagađamo koji su pravi uzroci tog uzbuđenja. Naprijed! Morali smo pojahati u velikom luku i sad se tamo posve straga gdje je taj luk započinjao pokazaše dva konjanika. Čim su nas opazili, jedan se od njih odmah vrati dok je drugi pojahao za nama. — Galopom, najoštrijim galopom! Inače ću izgubiti svog ždrijepca! — viknuh. — Začas će nam Bebeji biti za petama. Dobro smo odabrali konje, jer su se pokazali kao izvrsni trkači. Uskoro ugledasmo naš izbočeni rt šume. Stigosmo do njega i zaustavismo se iza drveća. Ugledao sam samo Aloa. — Gdje je emir? — upitah ga. — Prijeko kod konja. — Evo ti puške. Uzjaši ovog riđana, tvoj je! Dao sam mu šeikovu pušku i pojurio uz brdo prema skrovištu. Bilo je udaljeno četvrt sata, ali mislim da nisam trebao donde više od pet minuta. Tamo je sjedio Lindsay. — Već ste ovdje, master? Oh! Ah! Kako ste prošli, he? — Dobro, dobro! Ali sad nemamo vremena, jer nas progone. Potrčite dolje što brže možete, ser; dolje vas čeka konj. — Progone nas? Ah! Lijepo! Divno! Konj za mene? Dobro! Well. Više se bacio strmoglavce nego što je potrčao niz brdo. Odvezah svoga vranca i povedoh ga niz brdo. Na žalost to nije išlo tako brzo kao što sam želio pa kad sam stigao dolje, ostali su već davno sjedili na svojim konjima, dok je Halef držao za uzda šestog konja. — To je dugo potrajalo, efendijo — reče Muhamed Emin. — Vidi, već je prekasno! Pokazao je prema vani gdje se upravo pojavio prvi jahač koji je pojurio za nama. Oštro sam ga pogledao i prepoznao ga. — Prepoznajete li toga čovjeka? — upitah. — Prepoznajem, sidi — odgovori Halef. — To je onaj Džijaf od jučer. — On je Bebej i izdao nas je. Pustite ga da prođe pa ćemo ga uhvatiti. — Ali ako u međuvremenu stignu ostali? — Tako brzo neće stići, ser David! Pojahat ćemo naprijed pa ćemo toga konjanika uzeti među se. Pokuša li se braniti izbit ćemo mu oružje iz ruke. . — Lijepo, ser, divno! Yes! Bebej je sad iščeznuo iza naredne krivine puta, a mi izađosmo iz našeg skrovišta. Kad sam s Lindsayem stigao do toga zavoja, bio je Bebej od nas udaljen samo pedesetak koraka. Čuo nas je gdje dolazimo i okrenuo se. Prepoznao nas je i tako se prestrašio da je i nehotice zaustavio konja. Mislio je da

se nalazimo pred njim, a sad nas je opazio za sobom. Prije nego što se uspio snaći, mi smo ga uhvatili. On se lati noža, a ja ga zgrabih za šaku i tako je stegoh da je ispustio nož. Dok mu je Lindsay istrgao koplje, ja sam prerezao remen na kojemu je puška visila na leđima. Puška pade na zemlju. Bio je razoružan i njegov je konj jurio usporedo s našim u punom trku. Čovjek se prepustio sudbini. Tako smo jahali prema jugu, a kad nam se učinilo da smo stekli dobru prednost, ublažismo tempo i Alo pojaha naprijed da nam pokaže put. Što ćemo s tim čovjekom, ser? — upita Lindsay. — Kaznit ćemo ga! — Yes! Lažni Džijaf. Kakva kazna? — Ne znam. Posavjetovat ćemo se o tome. — Lijepo. Sjednica, Gornji dom. Donji dom! Well. Kako ste oslobodili Hadedine? Ispripovjedio sam mu ukratko. Ali kad sam, opisujući, stigao do tega kako smo svladali stražara kod konja, najednom se prekinuh. — Jao! Što sam učinio! — A što to, ser? Ta sve je bilo dobro. — U brzini sam zaboravio da pozovem psa s oborena čovjeka! — Oh! Ah! Neugodno! Doći će on za nama. — Nikada! Već je mrtav, a i stražar je mrtav. — Zašto odmah mrtav? — Čim ga je netko dodirnuo ili ga bilo kako ugrozio, on je oborenom čovjeku razderao grlo. Bebeji su ga dakako nakon toga ustrijelili. Zaista bih se samo zbog toga psa volio vratiti i zaći u najveću opasnost, ali na žalost bi to bilo uzalud! Kalef se također veoma ražalostio zbog toga što smo izgubili pametnog i vjernog psa, a ja sam čitavo popodne ostao silno potišten. Uvečer se zaustavismo i tek sad smo svezali zarobljenog Bebeja. Premda smo se toliko žurili, Halef je ipak smogao vremena da na slobodnoga konja natovari ostatak srnjaka od kojega smo pojeli tek maleni dio, tako da smo sad imali obilan objed. Nakon jela stadosmo preslušavati zarobljenika. Sve dotad nije progovorio ni riječi. Očito je samo zbog toga sve strpljivo podnio, jer se nadao da će se njegovi suplemenici ubrzo pojaviti i osloboditi ga. — Čuj, čovječe — započeh preslušavanje — što si ti? Džijaf ili Bebej? On mi ne odgovori. — Odgovori mi na pitanje! On ni ne trepnu. — Halefe, skini mu turban i odreži mu uvojak kose! To je najveće poniženje što ga može doživjeti Kurd. Kad je Halef, držeći nož u desnici, ljevicom zgrabio uvojak kose, zamoli me čovjek: — Gospodine, ostavi mi kosu. Odgovarat ću ti. — Dobro! Kojem plemenu pripadaš? — Ja sam Bebej.

— Jučer si nam lagao! — Neprijatelju ne trebaš govoriti istinu. — Takva načela imaju samo nitkovi. Osim toga, ti si se prorokovom bradom zakleo na ono što si tvrdio! — Vjernik ne mora održati zakletvu što ju je dao nevjerniku. — Ti si se zakleo i vjernicima. Među nama su četvorica pravovjernih. — To me se ništa ne tiče. — Osim toga rekao si da sam glupan. — To je laž, gospodine! — Rekao si da smo svi glupi a ja da sam najgluplji. Zaista si to rekao, jer sam to čuo na svoje vlastite uši — tamo iza logora gdje ste rezali gljive. Ležao sam iza grma i slušao vas. Onda sam vam oduzeo vaše zarobljenike i vaše konje. Iz toga možeš razabrati jesam li zaista tako velik glupan. — Oprosti, gospodine. — Nemam što da ti oprostim jer me riječi iz tvojih usta nikada ne mogu uvrijediti. Jučer sam te pustio na slobodu, jer mi te je bilo žao, ali danas se opet nalaziš u mojim rukama. Tko je sad od nas dvojice pametniji? Jesi li ti brat šeika Gazela Gaboje? — Nisam. — Hadži Halefe, odreži mu kosu. To je smjesta pomoglo. — Tko ti je rekao da sam mu brat? — upita. — Netko tko te poznaje. — Onda reci koliku otkupninu tražiš? — Vi ste htjeli za ta dva čovjeka — pokazao sam na Hadedine — zatražiti otkup. Vi ste Kurdi pa to činite, ali ja nikada ne primam otkupnine. Ja sam te samo zbog toga zarobio da ti pokažem da je u nas više pameti, hrabrosti i spretnosti nego što mislite. Tko je danas prvi opazio da su zarobljenici nestali? — Šeik. — Kako je to opazio? — Ušao je u svoj šator i primijetio da nema oružja obojice zarobljenika a ni njegova oružja. — Ja sam ga uzeo. — Mislio sam da prava gospoda ne uzimaju ništa. — To je tačno. Pošten čovjek nikad ne uzima tuđe stvari, ali isto tako ne dopušta da ga neki Kurd opljačka. Vi ste nam ustrijelili konje koji su nam bili dragi, pa sam zato uzeo šest drugih konja koje ne volimo. U našim bisagama imamo mnogo stvari što ih nužno trebamo. Vi ste ih uzeli, a zato sam ja uzeo šeikovu pušku i pištolje. Mi smo dakle izvršili zamjenu. Vi ste tu zamjenu počeli silom, a ja sam je silom završio. — Naši konji su bolji nego što su bili vaši. — To me se ništa ne tiče. Prije nego što ste postrijeljali naše konje niste uopće pitali jesu li bili gori od onih koje ću ja u zamjenu uzeti od vas. Zašto niste ubili moga konja?

— Šeik ga je želio dobiti. — Zar je zaista mislio da će ga dobiti? Sve da ga je i uzeo ja bih sigurno opet došao, po svoga konja. Tko je danas opazio da nema konja? — Također šeik. Otrčao je u zarobljenički šator, a kad je ovaj bio prazan pojurio je konjima. Konji su međutim nestali. — Zar nije baš ništa našao? — Našao je stražara gdje leži ispod nekog psa. — Što je bilo s njime? - — Ostavili smo ga da leži ispod psa. To mu je kazna što nije pazio, — Strašno! Jeste li vi ljudi? — Šeik je tako naložio. — Što će biti s tobom, jer ni ti nisi pazio? Ja sam ležao iza lovorova grmlja, jedan jedini korak od tebe. Zatim sam iza tebe krenuo do konja za koje nisam znao gdje se nalaze, a onda sam pošao za tobom u logor. — Gospodine, nemoj da to šeik dozna! — Budi bez brige! Ja imam posla samo s tobom. Sad ću svojim drugovima reći što si mi odgovorio a oni neka-odluče što će biti s tobom. Preveo sam svoj razgovor s Bebejom na arapski jezik. — Što ćeš učiniti s njime? — upita Muhamed. — Ništa — odgovorih mirno. — Emire, on nam je lagao, prevario nas je i izručio nas neprijatelju. Zaslužio je smrt. — A što je još važnije — doda Amad el Gandur — on se krivo zakleo. Zaslužio je trostruku smrt. — Što kažeš ti na to, sidi? — upita Halef. — Zasad ništa. Odredite sami što se ima dogoditi s njime. - Dok su moja četiri pratioca vijećala, Englez me upita: — No, što ćemo s njim? — Ne znam. Što biste vi učinili? — Hm! Ustrijelio bih ga! — Imamo li pravo na to? — Yes! I te kako! — Pravni put je slijedeći: treba da se potužimo našim konzulatima. Odavde će naša tužba otići u Carigrad a zatim će paša od Sulejmanije dobiti nalog da prestupnika kazni — ako ne treba da ga nagradi. — Divan pravni put! — Ali jedino nam je taj put kao građanima naših država dopušten. — Dobro, onda radite što hoćete. — A ako ga pustim na slobodu? — Neka ide kamo hoće! Ja ga se ne bojim pa ga zbog mene ne morate do kraja dotući. Radije učinite nešto da na njega prenesem svoj čir. To bi bila najbolja kazna za toga čovjeka koji vas je jučer povukao za nos mnogo temeljitije nego što bi mene mogao povući za moj. Yes!

Činilo se da je Bebej u međuvremenu izgubio strpljivost. Okrenuo se k meni i upitao me: — Gospodine, što će biti sa mnom? — Još ne znam. Čekaj dok ova četvorica tvojih sunarodnjaka donesu odluku. I zaista su se oni, čini se, složili. — Emire, ustrijelit ćemo ga! — reče Muhamed. — To nipošto neću dopustiti — odgovorih. — Bio je uhoda i izdao nas je. — Je li itko među nama zbog toga izgubio život? . — Nije, ali smo izgubili druge stvari. — U zamjenu za njih dobili smo bolje. Hadži Halefe Omare, ti znaš što mislim. Krivo mi je da te vidim tako krvožednoga. — Sidi, ja to nisam htio! — stade se on živo ispričavati. — Samo Hadedini i Bana su tako htjeli. — Meni se čini da Bana pri tome nema riječi. On je naš vodič i za to prima plaću. Izmijenite osudu! Iznova su počeli šaputati, a zatim mi Muhamed Emin saopći: — Emire, nećemo mu oduzet život, ali oduzet ćemo mu čast. Odrezat ćemo mu kosu i bičem ga išibati po licu. Tko nosi takve , ožiljke taj nema više časti. — To je još strašnije od smrti, a ipak je beskorisno. Ja sam jednog Bebeja ispljuskao jer me je vrijeđao, a jučer se uz bok šeika borio protiv mene. Jesu li mu dakle naškodili ti udarci? — Odrezani perčin će ga sigurno obeščastiti. — Zadržat će turban na glavi, tako da to nitko neće vidjeti. — Ti si mu ga sam još maločas htio odrezati. — Nisam. Ja to ne bih učinio. To je bila samo prijetnja da ga navedem da progovori. Uostalom, zašto da te Bebeje još više ogorčimo protiv sebe? Ond smatraju da su prema nama u pravu, jer vjeruju da smo bili saveznici Bejata. Ne mogu znati da nikad ne bismo odobrili takav razbojnički pohod. Ne mogu znati ni to da sam kanu Hajderu Mirlamu otvoreno rekao u lice da bih opomenuo Bebeje da mi je to bilo moguće. Oni su nas zatekli u društvu razbojnika pa postupaju s nama kao s razbojnicima. Sad smo im sretno umakli pa će možda odustati od progona. Želite li ih svojom okrutnošću prisiliti da nas i dalje progone? — Emire, mi smo bili njihovi zarobljenici. Moramo se osvetiti. — I ja sam bio zarobljenik, češće od vas, ali se nisam osvećivao. Tako me je zarobio reis od Šorde, Nedžir-bej. Oslobodio sam se i oprostio mu. Time je postao mojim prijateljem. Nije li to bilo bolje nego da sam između sebe i njega izazvao krvnu osvetu? — Emire, ti si sa Zapada, iz zemlje gdje su muževi ili izdajice ili babe! — Muhamede Emine, reci to još jednom pa će se naši putevi toga trenutka razići. Ja nikad nisam vrijeđao tvoju narodnost. Zašto ti vrijeđaš moju? Jesi li ikad mene ili ovoga Davida Lindsay-beja vidio kao izdajicu ili babu? Ja bih sad

lako mogao uvrijediti Arape, Mogao bih reći: Arapi su nezahvalni i zaboravljaju sve što je Zapadnjak za njih učinio. Ipak, to ne kažem jer znam ako se neki od njih u naglosti zareče, ipak još ima takvih koji umiju vladati sami sobom. Muhamed Emin skoči na noge i pruži mi obje ruke. — Oprosti mi, emire! Moja je brada sijeda, a tvoja je još tamna, ali premda ti je srce mlado i toplo, tvoj razum ima zrelost starosti. Predajemo ti toga čovjeka. Učini s njime što god hoćeš. — Hvala ti, Muhamede! Je li i tvoj sin s time sporazuman? — Jesam, efendijo — odgovori Amad el Gandur. To me je obradovalo pa se obratih zarobljeniku: — Ti si nam jednom lagao. Hoćeš li ml obećati da ćeš mi danas odgovoriti istinu? — Obećajem? — Ako ti sad skinem spone i ti mi obećaš da usprkos tome nećeš pobjeći, hoćeš li održati riječ? — Gospodine, obećajem ti! — Dobro, ova četiri muslimana vratila su ti tvoju slobodu. Danas ćeš još ostati kod nas, a sutra možeš otići kamo god zaželiš. Odvezao sam mu ruke i noge. — Gospodine — reče — kazao si mi neka ti ne lažem a sad ni sam ne govoriš istinu. — Kako to? — Rekao si da su mi ti ljudi poklonili slobodu, a to nije istina. Jedino ti si mi je dao. Oni su me najprije htjeli ustrijeliti, a zatim su me htjeli bičevati i oduzeti mi ukras pravih vjernika. Ti si mi se smilovao. Razumio sam svaku riječ, jer vladam arapskim jezikom jednako kao i kurdskim. Osim toga znam iz tvojih riječi da niste pomogli Bejatima, već da ste bili prijatelji Bebeja. Hoćeš li biti mojim prijateljem i bratom? — Hoću. — Hoćeš li imati povjerenja u mene i ostati ovdje, premda će sutra vaši progonitelji stići ovamo? — Vjerujem ti. Pruži mi ruku! — Evo ti je! Ali hoće li i moji pratioci biti sigurni? — Svatko tko je u tvom društvu. Nisi od mene tražio otkup. Najprije si mi spasio život, a zatim čast. Tebe i tvoje neće nitko ni taknuti! Tako smo se odjednom riješili svih briga. Nisam imao ni pojma da taj čovjek razumije arapski pa sam bio sav sretan da upravo toj okolnosti zahvaljujem takvu pobjedu. U slavu toga izvadio sam posljednji ostatak duhana što se nalazio u mojim bisagama. Nije ga bilo mnogo, ali mirisni dim ipak je izazvao raspoloženje, posve drukčije od onoga u kojem smo pristupili suđenju. Radosni pođosmo na spavanje. Bili smo čak toliko smioni da nismo postavili stražu.

Narednoga jutra stvar je izgledala nešto manje romantična ner go što je bila sinoć kod pjesničkog sjaja logorske vatre. Ipak sam odlučio da ću Bebeju pokazati otvoreno povjerenje. — Slobodan si — rekoh mu. — Eno tamo stoji tvoj konj, a tvoje oružje naći ćeš na povratku. — Moji suplemenici će ga naći. Ja ću ostati ovdje — odgovori. — A ako oni ne dođu? — Doći će! — odgovori on veoma odlučno. — Ja ću se pobrinuti da ne bi projahali kraj nas. Mi smo naime prenoćili u nekoj malenoj pokrajnoj dolini koja je bila tako svinuta, a ulaz u nju tako uzak da nas iz glavne doline ne bi nitko mogao opaziti ni danju. Bebej priđe izlazu i sjede tako da je mogao vidjeti daleko natrag. Radoznalo smo čekali što će se dogoditi. — A što ako nas opet prevari? — upita Muhamed. — Ja mu vjerujem. Znao je da ćemo ga pustiti na slobodu pa mi uopće nije trebao priznati da je razumio svaku riječ našeg razgovora, Siguran sam da misli pošteno. — Ako nas međutim ipak opet prevari, emire, onda se kunem Alahom da će on biti prvi koga će pogoditi moje tane. — U tom slučaju drugo i ne zaslužuje. Činilo se da ni David Lindsay nije baš posve na čistu sam sa sobom. — Ser, eno ga gdje sjedi na ulazu u dolinu — reče Lindsay. — pa ako nas ponovo prevari, onda se nalazimo u najjezivijoj jami koja uopće može postojati. Nemojte mi zamjeriti ako priredim oružje i svoga novoga konja. Ja sam zaista preuzeo vanrednu odgovornost pa rado priznajem da se pri tome nisam baš najbolje osjećao. Na sreću nismo dugo trebali čekati odluku. Opazili smo da je Bebej ustao i da se pomno zagledao u daljinu, zasjenivši oči rukom. Zatim potraži svoga konja i naglo uzjaše na njega. — Kamo? — upitah. — U susret Bebejima — odgovori. — Dolaze. Dopusti da ih pripremim, gospodine! — Samo idi. Odjahao je. Muhamed Emin ponovo dobaci: — Emire, nisi li možda ipak pogriješio? — Nadam se da sam pravilno postupio. Sklopili smo mir pa da sam mu pokazao nepovjerenje, onda bih ga upravo time ponovo učinio našim neprijateljem. — Ipak se on nalazio u našim rukama pa nam je mogao poslužiti kao talac. — On će se svakako vratiti. Naši konji stoje tako da se jednim skokom možemo naći u sedlu. Pripremite oružje, ali tako da to ne bude upadljivo. — Što bi nam to koristilo, emire? Njih će doći mnogo a ti želiš da pucamo samo u konje a ne u jahače.

— Muhamede Emine, kažem ti: ako nas taj Bebej kani izdati onda se ne možemo spasiti ubijajući konje, pa ću ja prvi uperiti pušku u jahače. Vi ostanite mirno sjediti, a ja ću stati na ulaz. Moći ćete se ravnati po onome što ja radim.

ŠEIK GAZAL GABOJA POŠAO sam, vodeći konja, do ulaza u dolinu, pa uzjahao i uzeo opetušu u ruke. Kad bih se malo nagnuo naprijed, mogao sam razabrati ravno polje. Ne odviše daleko ugledah gustu skupinu konjanika kako stoje slušajući jednoga od njih koji je govorio. Bio je to šeikov brat. Nakon nekog vremena odvojiše se dva konjanika iz čete i pojahaše prema našoj dolini dok su ostali stajali gdje su i bili. Prepoznao sam šeika Gazala Gaboju i njegova brata pa sam znao da se više nemamo ničega bojati. Kad je prijahao bliže i opazio me, on obuzda konja. Izraz njegova suncem opaljena lica još nije bio prijazan, a glas mu je zvučao gotovo prijeteći kad me je upitao: — Što tražiš ovdje? — Htio bih te dočekati — kratko odgovorih. — Tvoj doček nije baš osobito uljudan, stranče! — Zar možda očekuješ od mene da s tobom postupam prijaznije nego što ti postupaš sa mnom? — Čovječe, veoma si ponosan! Zašto sjediš na konju? — Jer i ti sjediš na svome, da pogledam mogu li vam oprostiti. — Kreni k svojim drugovima! Taj čovjek, sin mojega oca, želi— — Onda hajde, jer i moji drugovi žele vijećati o tome treba li da vas kazne ili da vas pomiluju. To mu je sad ipak bilo odviše. — Čovječe — dovikne mi — promisli tko ste vi a tko smo mi! — Promislio sam — mirno mu odgovorih. — Vas je samo šestoro. Osmjehnuo sam se i kimnuo glavom. — A mi smo čitava vojska! Kimnuo sam još jednom. — Onda me poslušaj i pusti nas da prođemo. Kimnuo sam treći put i potjerao svoga konja u stranu tako da su šeik i njegov brat mogli proći kroz uski ulaz. Sad smo dobili igru. Bude li naime šeik htio da protiv volje svoga brata nastavi s neprijateljstvom, bio je potpuno u našim rukama. Obojica su pojahala prema skupini mojih. drugova, sjahala i sjela. Ja se povedoh za njima. — Prijatelji ili neprijatelji, ser? — upita me Lindsay. — Još ne znam. Biste li i vi htjeli nešto učiniti? — Dakako! Yes! — Nakon jedne minute ustanite s posve ravnodušnim izrazom lica. — Weill Strašno ravnodušnim. — I pođite do izlaza na stražu. — Watchman? Vrlo lijepo! Divno!

— Opazite li da su Bebeji tamo vani krenuli prema nama, vi viknite. — Yes. Viknut ću vrlo glasno! — A ako jedan od ove dvojice pokuša izaći a da mu ja to nisam dopustio, vi ga ustrijelite. — Well! Ponijet ću sa sobom svoj stari shoot-stick. All right! Ja sam David Lindsay. Ne šalim se. Yes! Oba Bebeja su dakako također čula taj naš razgovor. — Zašto razgovarate stranim jezikom? — nepovjerljivo me upita šeik. — Jer taj hrabri emir sa Zapada vlada samo jezikom svojega naroda — odgovorih pokazujući u Lindsaya. — Hrabri? Zar zaista misliš da je itko od vas hrabar? — Zatim doda prezirno odmahnuvši rukom: — Bježali ste pred nama. — Govoriš istinu, šeiče — odgovorih nasmijavši se. — Mi smo vam dva puta umakli, jer smo smioniji i hrabriji od vas. Nijedan Bebej se ne može mjeriti s nama. — Čovječe, želiš li me vrijeđati? — Gazale Gabojo, neka ti duša bude mirna, da bi ti oči ostale bistre. Došao si k nama da razgovaramo o miru. Ako zaista želiš mir, onda te molim da budeš uljudniji nego što si dosad bio. Nas je ovdje samo nekolicina, a ti si sam rekao da ste vi čitava vojska. Ipak nas ni ta vojska nije uspjela zadržati. Je li to za nas sramota ili čast? Mi ne izbjegavamo borbu s vama zbog kukavštine, već zbog toga jer želimo štedjeti vaše živote. — Stranče, govoriš kao luđak! — upadne mi u riječ. — Misliš li? Ja sam pred sobom na konju imao jednog vašeg čovjeka. Ovaj tvoj brat bio je naš zarobljenik, a kad smo bili usred vašeg logora da oslobodimo naša dva druga, onda je i tvoj život bio u našim rukama. Mi smo vas štedjeli, pa vas i sada još želimo štedjeti, ali tražimo da budeš dovoljno pametan i da razabereš položaj u kojem se nalaziš. — Razabirem ga. To je položaj pobjednika. Očekujem da ćete me zamoliti za oproštenje i da ćete nam vratiti sve što ste nam ukrali. — Varaš se šeiče, jer se ti sam nalaziš u položaju pobijeđenoga. Ne moramo mi moliti za oproštenje, već ti, pa očekujem da ćeš to smjesta učiniti. Sav nijem od začuđenja Bebej se zagleda u mene, a onda prasne u glasan smijeh. — Stranče, smatraš li Bebeje psima, a mene, njihova šeika, kujinim kopiletom? Popustio sam molbama svojega brata i došao k vama da veličinu vaše krivnje odmjerim mjerilom milosti. Vaša kazna imala je biti blaga. Međutim, pošto ne želite razabrati što vas može spasiti, to neka zov neprijateljstva i dalje odzvanja između nas i vas. Ubrzo ćete uvidjeti da trebam samo izdati zapovijed pa da vas smrvim. — Samo izdaj tu zapovijed, šeiče Gazale Gabojo! — hladno mu odgovorih. Uto se njegov brat prvi put umiješa u razgovor:

— Taj je stranac moj prijatelj. On me je spasao od sramote i od smrti pa sam mu dao riječ da će između nas i njih zavladati mir. Tu ću riječ i održati. — Održi je ako je bez mene možeš održati! — odgovori mu šeik. — Bebej nikada ne krši riječ. Ja ću ostati uz svoga zaštitnika dokle god se on nalazi u opasnosti pa bi htio da vidim hoće li se ratnici našeg plemena usuditi da napadnu muževe koji su se stavili pod moju zaštitu. — Tvoja zaštita nije zaštita plemena. Tvoja ludost donijet će ti nesreću, jer ćeš poginuti zajedno s tim ljudima. Šeik ustane i priđe svom konju. — Je li ovo tvoja posljednja riječ? — upita ga brat. — Jeste. Ostaneš li ovdje, ne mogu za tebe učiniti ništa osim da izdam zapovijed da se u tebe ne puca. — Od te zapovijedi nikakve koristi. Ja ću ubiti svakoga tko ugrozi moga prijatelja, pa sve da si to i ti. Prema tome neće ni mene poštedjeti. — Radi što hoćeš! Alah je dopustio da izgubiš razum. Neka te zaštiti svojom rukom kad te ja više ne budem mogao štititi. Sad idem! Dok je njegov brat ostao sjediti kraj nas, šeik se vine na konja da bi izjahao iz doline. Uto Lindsay podigne pušku i nanišani u šeikova prsa. — Stop, old boy — Stoj, staro momče! — zapovjedi. — Sjaši, jer ću te inače malo ustrijeliti. Well. Šeik okrene glavu k meni i upita: — Što hoće taj čovjek? — Hoće da te ustrijeli — odgovorih mu posve mirno — jer ja ti još nisam dopustio da odeš odavde. Po mom hladnom i ledenom licu opazio je da govorim ozbiljno. Opazio je i to da je Englez već položio prst na obarač po okrenu konja i Ijutito viknu: — Stranče, ti si ništarija! — Šeiče, reci tu riječ još jednom pa ću našem stražaru dati znak i ti si mrtav. — Ta to je izdaja! Ja sam došao kao izaslanik svoga plemena i imam pravo da se slobodno vratim. — Ti nisi izaslanik, već vođa svoga plemena. Za tebe ne vrijedi poslaničko pravo. — Znaš li ti što je međunarodno pravo? — Ja znam, ali tebi to nije poznato. Možda si jednom čuo govoriti o tome, ali tvoj duh nije dovoljno zreo da to razumije. Pravo o kojem govoriš nalaže poštenu borbu. Ono zapovijeda da se neprijatelj obavijesti o otvaranju neprijateljstva. Jesi li ti to učinio? Napao si nas kao razbojnik, kao jastreb koji kida golubicu. A sad se čudiš što s tobom postupamo kao s razbojnikom. Došao si k nama jer nas smatraš kukavicama koji se boje tvoje pratnje, ali sad ćeš vidjeti da nije tako. Odavde ćeš otići tek kada ti ja to dopustim. Pokušaš li se silom probiti, izgubit ćeš život. Sjaši dakle i sjedi opet k nama, ali nemoj zaboraviti da od tebe očekujemo uljudnost, te da ćeš posve sigurno poginuti ako sa tvoji Bebeji usude da nas napadnu.

Oklijevajući poslušao je moju zapovijed, ali nije mogao odoljeti a da mi se ne zaprijeti: — Moji bi me ljudi strašno osvetili! — Već si vidio da se mi ne bojimo njihove osvete, pa ćeš još vise vidjeti! A sad daj da se razborito porazgovorimo o stvari koja te je dovela k nama. Govori, šeiče Gazale Gabojo, ali čuvaj se bilo kakva vrijeđanja. — Vi ste naši neprijatelji, jer ste se priključili Bajatima da nas opljačkate. — Varaš se. Bejati su naišli na nas dok smo noću logorovali a njihov šeik Hajder Miriam pozvao nas je da mu budemo gosti. Rekao nam je da je pošao na neku svečanost koji slavi pleme Džijaf, a mi smo mu to povjerovali. Da smo znali da vas on namjerava napasti, ne bismo mu se bili priključili. Oteo vam je stada dok smo mi spavali, a kad sam doznao istinu, skresao sam mu u lice što o tom mislim. Ti si nas napao i dao si nas progoniti, ali mi se nismo bojali. Poštedjeli smo vas i umakli pošto sam vam prije toga dokazao da smo nedužni. Ipak nas nisi pustio da mirno odemo. Postavio si nam zasjedu. Uhvatili smo tvoga uhodu i pustili ga iz milosti. Napao si nas, a mi smo štedjeli vaše živote. Ja sam došao u vaš logor i izveo iz njega svoje zarobljene drugove. Nalazili ste se u mojim rukama, ali ja nisam prolio ni kapi vaše krvi. Pojurili ste za nama, ali mi smo uhvatili tvoga brata, no nismo ga ni takli. Promisli dobro, šeiče, pa ćeš shvatiti da s vama nismo postupali kao neprijatelji, već kao prijatelji. Umjesto da si zahvalan ti nas napadaš ružnim riječima i uvredama, a umjesto da nas zamoliš za oproštenje, zahtijevaš da to mi učinimo. Neka Alah bude sudac između nas i vas! Mi vas se ne bojimo, a ti nemoj ni pokušati da iskusiš koliko se vi nas morate bojati. On me je saslušao samo upola pažljivo, a zatim odgovori prilično podrugljivo: — Tvoj je govor bio veoma dugačak, stranče, ali sve što si rekao netačno je i krivo. . — Dokaži mi to! — To mogu lako dokazati. Bejati su naši neprijatelji. Vi ste bili kod njih, pa ste prema tome i vi naši neprijatelji. Kad su vas progonili moji ljudi, vi ste im postrijeljali konje. Zar je to prijateljstvo? — Zar je možda bilo prijateljstvo što ste nas progonili? — Udario si me po glavi da sam izgubio svijest. Najhrabrijeg moga ratnika udario si po licu i zbacio ga s konja kao crva dostojnog prezira. Zar je to možda prijateljstvo? — Ti si me napao pa sam te zato udarcem oborio. Tvoj me je najhrabriji ratnik vrijeđao pa sam mu zato pokazao da je on prema meni samo crv. — Tvoji udarci bili su najveća uvreda koja uopće postoji. Uvrijeđeni čovjek zahtijeva tvoju krv! — Mora da moji udarci nisu za njega bili uvreda, već čast, jer si mu ti onda ipak dopustio da se bori uza te. Ako traži moju krv, neka dođe ovamo da je uzme. — Najzad si nam jučer ukrao naše najbolje konje. Je li to prijateljstvo?

— Oduzeo sam vam te konje, jer ste vi postrijeljali naše. Sva tvoja predbacivanja su pogrešna i neosnovana. Nemamo ni vremena ni volje da i dalje dopustimo da zlorabite našu strpljivost. Reci nam kratko što tražiš pa ću ti ja isto tako kratko odgovoriti. Sad je šeik iznio svoje uvjete, započevši: — Zahtijevam da dođete k nama. — Dalje! — rekoh. — Predat ćete nam svoje konje, svoje oružje i sve što imate uza se. — Dalje! — Čovjeku kojega si udario dat ćeš zadovoljštinu. — Dalje! — Onda možete poći kamo god hoćete. — Je li to sve? — Jeste. Kako vidiš, veoma sam milostiv. — U čemu se ima sastojati zadovoljština koju imam da dam? — U novčanoj odšteti čiju visinu ćemo odrediti. Nadam se da ćeš pristati na moje zahtjeve. — Ne pristajem, već ih odbijam. Niste vi koji imate pravo da nešto zahtijevate, već smo to mi. Uostalom, tvoj je zahtjev besmislen. Kako bih vam mogao platiti odštetu kad ste mi je već oduzeli? Savjetujem vam da nas pustite da mimo odemo. To je za vas najbolje! Imaj na umu da si u mojim rukama! — Hoćeš li me dati umoriti? — Neću te dati umoriti, već ubiti čim Bebeji protiv nas iole neprijateljski nastupe. — Oni bi me osvetili. To sam ti već rekao. — Oni ne bi tebe osvetili, već bi samo sami sebe upropastili. Pogledaj ovamo, šeiče Gazale Gabojo. U toj pušci imam dvadeset i pet metaka a u ovoj drugoj dva. Svaki od ova dva revolvera ima po šest metaka, a svaki od tvojih dvaju pištolja što ih vidiš za mojim pojasom po dva metka. Mogu dakle četrdeset i tri puta opaliti bez nabijanja. Moji drugovi su isto tako dobro naoružani, a osim toga ovdje se nalazimo na mjestu u koje može kroz ulaz proći uvijek samo po jedan neprijatelj. Tvoji bi ljudi dakle poginuli a da uopće ne bi imali priliku da ijednoga od nas i rane, a kamoli da ga ubiju. Poslušaj dakle mene i savjet svoga brata: pusti nas da odemo u miru! — Zar da dopustim da mi se moji smiju i da mi se rugaju? Kako možeš u toj svojoj pušci imati toliko metaka! Tvoje riječi ne zvuče tako kao da govoriš istinu. — Ja ne lažem. Zapadnjački siladari su spretniji od vaših. Pogledaj tačno ovamo: rastumačit ću ti ove puške. Pokazao sam mu mehanizam opetuše i revolvera a zabrinuti izraz njegova lica odao mi je da sam odabrao pravu taktiku. — Alah je svemoguć! — promrmlja. — Zašto ne daje svojim vjernicima mudrost da izrade takve puške?

— Jer bi ih oni zlorabili. Sad mi reci što si odlučio! — Gospodine, vidio sam vaše oružje. Izvrsno je ali mi ga se usprkos tome ne bojimo. Ipak ću biti milostiv prema vama ako mi predate ono što ću sad zatražiti. — A što tražiš? — Onih šest konja što ste mi ih oduzeli i vranca na kojemu jašeš. Osim toga dat ćeš mi tu pušku s dvadeset i pet metaka i oba pištolja s po šest metaka, a povrh toga oružje što si ga uzeo iz moga šatora. I više ništa! — Nećeš dobiti ni jednog od svojih konja, jer ste vi ustrijelili naše. Nećeš dobiti ni ždrijepca, jer je vredniji od tisuću bebejskih konja. Svoje oružje također trebam za se. Međutim, da ti pokažem da sam dobrostiv, dobit ćeš natrag svoju pušku i svoje pištolje čim budem uvjeren da ćete nas pustiti da odemo u miru. — Promisli samo, stranče, što ti... Prekinuo se, jer je vani pao hitac, a zatim još jedan, pa još nekoliko. Okrenuo sam se k Englezu. — Što je, ser? — Dojan! — odgovori on. Ta me je riječ toliko elektrizirala da sam trenutak kasnije stajao na ulazu u dolinu. I zaista, bio je to hrt. Kurdi su jurnuli u lov za njim, ali on je bio toliko pametan da je potrčao u luku da ih obiđe. Ipak se činilo da mu ta lukavština neće pomoći. Bio je tako iznuren i umoran da su mali čupavi konji Bebeja trčali brže od njega. Opazio sam da se nalazi u najvećoj opasnosti da ga ustrijele, pa skočih k svome konju. — Šeiče Gazale Gabojo, sad možeš vidjeti kakvo oružje imam. Ali čuvaj se da ne izađeš iz doline. Moj si zarobljenik dok se ne vratim. Uzjahao sam. — Kamo sidi? — upita Halef. — Idem da zaštitim psa. — I ja ću s tobom! — Ostat ćeš ovdje! Pobrini se za to da oba Bebeja ne umaknu. Izjahao sam van u dolinu pa ispružio ruku dajući Kurdima znak da se okane psa. Oni su me dobro vidjeli, ali me nisu poslušali. I pas me je također opazio pa je, umjesto da nastavi trčati u luku, kako je započeo, pojurio ravno k meni. Taj ga je pravac morao dovesti posve blizu njegovih progonitelja. Nije mi ni padalo na um da dopustim da mi Kurdi ustrijele hrabru životinju koju sam već bio smatrao izgubljenom. Zato sam, stigavši na puškomet, zaustavio konja i pokazao mu cijev puške. Na taj znak konj se zaustavio posve nepomično. Nanišanio sam i s dva hica oborio konje one dvojice Kurda koji su se nalazili najbliže Dojanu. Dojan je neozlijeđen promaknuo, ali Bebej i zakliktaše od srdžbe i jurnuše prema meni. Od radosti što me je naposljetku opet našao pas je jednim skokom skočio k meni na konja, ali ja sam ga odmah odgurnuo budući da mi je mogao smetati.

— Buraja, buraja! Ovamo, ovamo! — začuh dozive s ulaza u dolinu. Bio je to šeik koji je pokušao iskoristiti priliku da se izbavi iz svoga nezavidnog položaja. Kurdi su začuli njegove poklike, podboli konje i zamahnuli oružjem. Ja sam ih dakako pretekao i opazio, stigavši do ulaza u dolinu, da šeik leži na zemlji, dok su ga Halef i Englez upravo vezali. Njegov brat je stajao slobodan kraj njega, a čitavo njegovo držanje pokazivalo je da želi ostati neutralan. — Emire, poštedi moju braću! — zamoli. — Budeš li pripazio na šeika! — odgovorih. — Učinit ću to, gospodaru. Skočio sam s konja i rekao drugovima da legnu u zaklon iza stijene na ulazu u dolinu. — Pucajte samo u konje! — zamolih. — Zar ti tako držiš riječ, emire? — razljuti se Muhamed Emin. — Šeikov brat je pošten. Prva salva dakle samo na konje, a onda ćemo vidjeti što će biti dalje. Sve se to odvilo tako brzo da su se Bebeji upravo primakli na puškomet. Ispalio sam obje cijevi teške puške i latio se opetuše. Naši hici zapraskaše, jednom i još jednom. — Bounce — eno ih padaju! — viknu Englez. — Pet, osam, devet konja. Yes! Digao se iz klečećeg položaja da bi kao i ostali ponovo napunio pušku, dok sam ja nastavio pucati. Ugljenar Alo je također ispalio hitac iz šeikove puške. Njegova je krivnja bila da je jedan Bebej bio ranjen. Ostali su bili sigurni strijelci. Prva salva suzbila je napadaj Kurda sve dok nismo ponovo napunili puška, a druga ga je posve slomila. — Comme on — naprijed! — viknu Lindsay. — Izađimo! Zaturimo te houndcatchers, te psetolovce. Zgrabio je pušku za cijev i zaista se htio baciti na Kurde, aii ja ga zgrabih i zadržan. — Jeste li pametni, ser! — viknuh. — Želite li izgubiti svoj lijepi patentni nos? Ostanite ovdje gdje ste! — Zašto? To je pogodan čas. Navalimo, ser, navalimo! — Glupost! Ovdje smo sigurni, a vani nismo. — Sigurni? Hm! Onda legnite na divan pa malo odspavajte poslije ručka. Glupo je da te klipane pustimo da pobjegnu. Well! — Samo mirno! Ne vidite li da se povlače? Dobili su dobru lekciju pa će je upamtiti. — Lijepu lekciju! Stoji ih samo nekoliko konja! Uto mi šeikov brat dodirnu ruku. — Emire — reče — hvala ti! Mogao si postrijeljati isto toliko, pa i više ljudi koliko konja leži vani, ali to nisi učinio. — Vidiš li sada da je naše oružje bolje od vašega? — Vidim.

— Onda izađi Bebejima pa im to reci! — Učinit ću to. A što će onda biti sa šeikom? — Ostat će ovdje. Dajem ti punih četvrt sata vremena. Ako se dotle ne vratiš noseći mir, objesit ćemo šeika o onaj korijen tamo gore. Ne sumnjaj u to. Dojadilo mi je da se borim s tako nerazboritim neprijateljem. — A ako ti donesem mir? — Onda ću osloboditi šeika. — Hoćeš li dati ono što je od tebe zatražio? — Neću. — Ni njegovu pušku ni pištolje? — Neću. On je kriv zbog napadaja što smo ga upravo odbili. Od nas ne može očekivati više ni najmanjeg obzira. Mi smo pobjednici. Učini što god hoćeš. Otišao je, a ja najprije napunih svoje puške. Dojan mi je pri tome ležao do nogu i cvilio od radosti, premda mu je jezik od umora visio iz gubice. — Što misliš, emire — upita Amad el Gandur — je li zaklao onog stražara uz konje kraj koga je ostao? — Nadam se da nije. Vjerujem da ga je ostavio, jer mu je najzad dojadilo da ga čuva. Čuvao ga je cijelo popodne i čitavu noć. Uboga životinja je strašno izmorena. Halefe, daj mu nešto da jede. Tek kasnije će dobiti vode. Šeik je ležao vezan na tlu ne govoreći ni riječi. Samo je pogledom pratio svaki naš pokret. Na njemu se vidjelo da nikad ne može biti naš prijatelj. Napeto smo čekali odgovor od Bebeja. Oni su se skupili u gustu hrpu pa smo po njihovim živahnim kretnjama razabirali da je vijećanje vrlo burno. Najzad se vrati naš glasnik. — Donosim ti mir, gospodine — reče. — Pod kojim uvjetima? — Bez uvjeta. — To nisam očekivao. Čini se da si se vrlo revno zauzeo za nas. Hvala ti! — Prije nego što mi zahvališ dobro me shvati, gospodine. Ja ti doduše donosim mir, ali ni Bebeji ne prihvaćaju nikakve uvjete. — Ah! I oni to nazivaju mirom? Dobro, onda ću se sam osigurati. Reci im da ću tvoga brata šeika povesti sa sobom kao taoca. — Dokle ćeš ga zadržati? — Dokle god mi se prohtije. Sve dok ne budem siguran da me nitko ne progoni. A onda ću ga neozlijeđenoga pustiti. — Vjerujem ti. Dopusti mi da to reknem svojoj braći. — Pođi k njima i zapovjedi im da se povuku tamo do onih brda uz koja završava ravnica. Čim opazim da nas slijede, šeik će poginuti. Otišao je i uskoro opazismo da svi Bebeji, konjanici jednako kao i pješaci, polaku kreću prema sjeveru. Šeikov brat se vratio po svoga konja. — Emire — reče — bio sam tvoj zarobljenik. Puštaš li me na slobodu?

— Puštam. Ti si moj prijatelj. Evo uzmi pištolje svoga brata. Ne dajem ih njemu, već tebi. Puška ostaje naprotiv vlasništvo čovjeka kome sam je poklonio. Ostao je uz nas dok nismo šeika svezali na njegova konja i dok se nismo posve spremili za putovanje. Onda mi pruži ruku. — Ostaj mi zdravo, gospodine. Neka Alah blagoslovi tvoje ruke i noge! Sa sobom vodiš čovjeka koji ti je neprijatelj, a sad je i moj neprijatelj, no ipak ga preporučam tvojoj dobroti, jer je on sin moga oca. Dugo je gledao za nama sve dok nismo iščezli s vida. Šeik se naprotiv nije ni osvrnuo na njega. Bilo je sigurno da su postali neprijatelji. Krenuli smo prema jugu. Halef i ja uzeli smo šeika među se. Osim nekoliko kraćih primjedbi koje su kadšto bile potrebne, jahali smo cijelim putem šutke. Na svojim sam drugovima opažao da nisu odobravali moje posljednje postupke. Nisu to doduše riječima rekli, ali se to dalo jasno razabrati po njihovim pogledima, izrazima lica i čitavom njihovom mrzovoljnom držanju. Otvoreno raščišćavanje bilo bi mi draže od te šutljivosti.: Ni priroda oko nas nije bila prijazna. Jahali smo preko golih brdskih sedla, pustih obronaka, mračnih klanaca. Uvečer je postalo tako hladno i vjetrovito kao zimi, a noć što smo je proveli između dvije stijene nagnute jedna prema drugoj nije uspjela da u nama izazove bolje raspoloženje. Tik pred zoru uzeh pušku da pokušam ustrijeliti kakvu divljač. Nakon dugog traženja uspjelo mi je da ubijem nekog jadnog jazavca kojega, sam kao jedini plijen donio u logor. Moji su drugovi već svi bili budni. Pogled, što mi ga je Halef kradomice dobacio, rekao mi je da se za vrijeme moje odsutnosti nešto zbilo. Nisam morao dugo čekati da doznam što je to bilo, jer tek što sam sjeo, upita me Muhamed Emin: — Emire, dokle misliš sa sobom vući tog Bebeja? — Ako se kaniš upustiti u dulji razgovor — odgovorih mu — onda najprije udaljite zarobljenika koji svakako također dobro vlada arapskim jezikom kao i njegov brat. — Neka Alo pripazi na njega. Poslušao sam taj prijedlog, odveo šeika malo podalje i ostavio ga ondje pod nadzorom ugljenara kome sam utuvio u glavu da mora najoštrije paziti na zarobljenika. Zatim se vratih k ostalima. — Sad nas nitko ne sluša — reče Muhamed Emin — pa ponavljam svoje pitanje: dokle ćemo vući toga Bebeja sa sobom? — Zašto me to pitaš? — Zar te nemam pravo pitati, efendijo? — Imaš pravo, i ja ti to ne osporavam. Htio sam ga zadržati uza se dok ne budem siguran da me nitko ne progoni. — Kako možeš steći tu sigurnost? — Tako da se u to uvjerim. Nastavit ćemo svoj put do podne, a onda ćete se vi na prikladnom mjestu ulogoriti za noć, a ja ću odjahati natrag, pa sam siguran da ću otkriti Bebeje ako su pošli za nama. Sutra prije podne vratit ću se k vama.

— Je li takav neprijatelj vrijedan tolikoga truda? — Nije on vrijedan toga truda, ali ga traži naša sigurnost. — Zašto da sebi i nama ne olakšaš stvar? — Kako bi to moglo biti? — Znaš da nam je on neprijatelj? — K tome veoma opak neprijatelj. — Koji nas je više puta pokušavao ubiti. — Tako je. — I koji nas je štoviše izdao kad se nalazio u našim rukama. Dozvao je svoje kad si ti izjahao iz doline da obraniš psa. — I to je tačno. — Prema zakonima Šamara je višestruko zaslužio smrt — Vrijede li ti zakoni i ovdje? — Oni vrijede posvuda gdje Šamar sudi. — Ah, vi biste dakle htjeli suditi zarobljeniku? Čini mi se da ste mu već izretkli osudu. Kako glasi? — Smrt! — Zašto je niste već izvršili? — Zar smo to mogli učiniti bez tebe, emire? — Nemate hrabrosti da izvršite osudu bez mene, ali imate srca da zarobljenika bez mene osudite. Oh, Muhamede Emine ti si na pogrešnom putu pa bi zarobijenikova smrt istodobno bila i tvoja smrt. — Kako to misliš? — Vrlo jednostavno. Ovdje sjedi moj prijatelj David Lindsay-bej, a ovdje moj hrabri Hadži Halef Omar. Misliš li da bi vam oni dopustili da u mojoj odsutnosti ubijete Bebeja? — Oni nas ne bi spriječili. Znadu da smo jači od njih.. — Istina je, vi ste najhrabriji junaci Hadedina, aii ni ova dva čovjeka nisu još nikad osjetila strah ni bojazan. Što misliš što bih ja uradio da sam, vrativši se ovamo, opazio što ste učinili? — Ni ti ne bi mogao to izmijeniti. — To je tačno, ali bi to bila vaša smrt Ja bih ispred vas zabo u zemlju nož i borio se s vama kao osvetnik onoga koji je bio umoren premda se nalazio pod mojom zaštitom. Sam Alah zna bi li vam uspjelo da me svladate. — Nemoj o tome govoriti, emire. I sam vidiš da smo te pitali prije nego što smo išta učinili. Šeik je zaslužio smirt. Vijećajmo o njemu. — Da vijećamo? Zar ne znate da sam njegovom bratu obećao da ćemo ga živog i zdravog pustiti na slobodu čim budem uvjeren da nas nitko ne progoni? — Prenaglio si u tom obećanju. Dao si ga ne pitajući nas. Zar si možda naš zapovjednik pa si se eto naučio na to da posve samovlasno postupaš? Takvo predbacivanje nisam očekivao. Neko sam vrijeme šutio ispitujući svoju savjest, a zatim odgovorih:

— Imate pravo kad kažete da sam kadšto postupao ne pitajući vas, ali to se nije desilo zbog toga jer bih ja sebe smatrao najvišim u našem društvu, već s drugih razloga. Vi ne razumijete kurdski pa sam dakle ja jedini razgovarao s Kurdima. Jesam li dakle mogao prije svakog pitanja što sam ga dobio i kod svakog odgovora što sam ga dao prevoditi svaku riječ? Zar čovjek kod odluke koju treba brzo donijeti, kod djela koja se ne smiju ni načas odgoditi ima vremena i prilike da se savjetuje s drugovima koji kraj toga ne govore svi istim jezikom? Nije li uvijek bilo za naše dobro što ste učinili sve što sam vam savjetovao? — Otkako smo se sreli s Bejatima tvoji savjeti nisu nikad bili dobri. — Nisam svjestan toga, ali se o tome ne želim s vama prepirati. Ja sam samo čovjek koji se može prevariti. Vi ste mi sve dosad dragovoljno prepustili vodstvo, jer ste imali povjerenja u mene, ali kako sad vidim da se to povjerenje izgubilo, ja se isto tako dragovoljno povlačim. Muhamede Emine, ti si narjstariji među nama. Rado ti ustupam čast da budeš naš vođa. To nisu očekivali, ali posljednja rečenica je starom Hadedinu toliko polaskala da nije mogao samo tako lako odbiti moju ponudu. — Je li to tvoja čvrsta volja, emire? Misliš li zaista da mogu biti vaš vođa? — Mislim. Mudar si, snažan i hrabar. — Hvala ti! Ali ja ne vladam kurdskim jezikom. — Ja ću ti biti tumač. Muhamed Emin nije shvatio da zbog neobična sastava našeg malog društva uopće nije bilo moguće da stavimo apsolutno vodstvo u jednu određenu ruku. — Uostalom — dodao sam — ubrzo ćemo stići u područje u kojemu se govori samo arapski. — Jesu li i ostali sporazumni s tvojim prijedlogom? — Hadži Halef Omar će učiniti ono što mu kažem, a Engleza ću sad upitati. Kad sam Englezu razložio cio položaj, on mi suho odvrati: — Nemojte griješiti, ser! Već davno sam opazio da Hadedinima nešto nije pravo. Mi smo za njih odviše humani. Well! — Dobro ste pogodili. Sad treba da vas upitam prihvaćate li šeika Muhameda kao vođu? — Yes, ako poznaje put. Inače ja nimalo ne marim za nekog vođu. Ja sam Englishman, pa radim što mi se prohtije. — Treba li da mu to kažem? — Recite mu, a što se mene tiče recite mu i koješta drugo što vam padne na um. Ja sam zadovoljan i time ako taj ugljenar Alo želi da bude poglavica. Lindsay evo sam mišljenje prenio Hadedinima riječima: — David Lindsay-bej je sporazuman. Njemu je svejedno tko je vođa, ti ili ugljenar Alo. On je emir iz Inglistana pa radi samo ono što hoće. Muhamed Emin namršti obrve. Njegova vladavina se već na samom početku pokolebala.

— Tko ima povjerenja u mene, taj će biti sa mnom zadovoljan — dobaci. — A sad da govorimo o Bebeju. Zaslužio je smrt. Treba li da dobije tane ili uže? — Ni jedno ni drugo. Već sam ti rekao da sam zadao riječ da ćemo mu sačuvati život. — Emire, to više ne vrijedi, jer sam ja postao vođa. Uvijek ima biti onako kako vođa odredi. — Uvijek će biti ono što odredi vođa ako su svi ostali s time sporazumni. Neću dopustiti da se prekrši moja riječ. — Efendijo! — Šeiče Muhamede Emine! Uto mali Halef izvuče jedan od svojih pištolja i upita me: — Sidi, želiš li da nekome prosviram tane kroz glavu? Alaha mi, učinit ću to odmah! — Hadži Halefe Omaru, ne laćaj se oružja, jer smo prijatelji, premda se čini da to Hadedini zaboravljaju — mirno odgovorih. — Gospodine, mi to ne zaboravljamo — stade se braniti Amad el Gandur. — Ali ti zaboravljaš da ovdje vladaju naši zakoni. Ti si branio već brata toga šeika, ali mi ne dopuštamo da nam šeika oduzmeš. Zašto si nam zapovjedio da pucamo samo u konje? Jesmo li mi dječaci koji su svoje oružje dobili samo za igru? Zašto da štedimo izdajice? Taj tvoj način stajat će te još života. — Šuti, Amade el Gandure, jer ti si zaista još dječak, premda nosiš ime koje znači junak! Najprije postani muškarac, a onda govori! — Gospodine — ljutito viknu on — ja jesam muškarac! — Nisi, jer da si muškarac onda bi znao da se muškarac nikada ne da prisiliti da prekrši riječ! — Ti je i ne trebaš prekršiti jer Bebeja želimo kazniti mi. — Ja to zabranjujem! — A ja to zapovijedam! — viknu Muhamed Emin, ljutito ustavši. — Zapovijedaš li ti ovdje? — upitah ga. — A imaš li ti pravo što zabranjivati? — odvrati on. — Imam. Moja mi zadana riječ daje pravo na to. — Tvoja riječ ne vrijedi kod nas ništa. Dojadilo nam je da nam zapovijeda čovjek koji štedi svoje neprijatelje. Zaboravio si što sam za tebe učinio. Primio sam te kao gosta, zaštitio sam te pa sam ti štoviše dao i konja koji mi je bio vredniji od pola života. Ti si nezahvalnik. Osjetio sam kako mi je lice problijedilo a ruka se trznula prema bodežu no ipak mi je uspjelo da se svladam. — Povuci tu riječ — odgovorih hladno i ustadoh. — A vranca ti vraćam! Dao sam Halefu znak i pošao onamo gdje je zarobljeni šeik ležao kraj ugljenara. Ondje sjedoh. Nepunu minutu kasnije sjedio je i Englez kraj mene. — Što je, ser? — upita. — Zounds, pa oči su vam pune suza! Čovječe, recite mi koga treba da ustrijelim ili zadavim! — Onoga tko se usudi da dirne u ovog zarobljenika!

— A tko je to? — Hadedini. Šeik Muhamed mi je predbacio da sam nezahvalan. Vratio sam mu vranca. — Vranca? Jeste ludi, ser? Da vraćate takvog konja kad je jednom već postao vašim vlasništvom! Nadam se ipak da se to još može izmijeniti. Uto je došao Halef vodeći dva konja. Jedan je od njih bio njegov a drugi je bio onaj prekobrojni konj što sam ga oduzeo Bebejima. Na njemu je bilo moje sedlo što ga je Halef skinuo s vranca. I u očima moga malog Halefa iskrila je suza, a glas mu je drhtao kad mi je rekao: — Imao si pravo, gospodine. Sam šejtan je ušao u te, Hadedine. Treba li da uzmem bič i da ga istjeram iz njih? — Opraštam im. Sad krenimo. — Sidi, što ćemo učiniti ako oni pokušaju ubiti Bebeja? — Smjesta ćemo ih postrijeljati. — To mi je pravo i drago. Neka Alah kamenuje te nitkove. Zarobljenika svezasmo opet na njegova konja a mi uzjahasmo. Ja dakako nisam uzjahao vranca već lisaskog alata, prilično vrijednog konja. Naša mala povorka krenu kraj Hadedina koji su još sjedili u travi. Možda su oni mislila da ćemo popustiti ali sad kad su vidjeli da smo stvar shvatili ozbiljno, skočiše na noge. — Emire, kamo ćeš? — upita Muhamed Emin. — Odlazim — odgovorih kratko. — Bez nas? — Kako god želite! — A gdje je vranac? — Prijeko, gdje je bio privezan. — Mašalah, pa on je tvoj! — Sad je opet tvoj. Salama — Alah vam dao mir! Podbo sam svoga konja i mi pojahasmo kasom. Tek što smo prešli nepunu englesku milju, ona dvojica nas stigoše. Amad el Gandur je uzjahao vranca, a svoga je konja vodio za uzdu. Sad je bilo posve nemoguće da vranca primim natrag. Muhamed Emin je dojahao do mene dok je njegov sin zaostao. — Mislio sam da ću ja biti vođa, emire! — poče. — Mi trebamo vođu, ali ne trebamo tiranina. — Želim samo kazniti Bebeja koji je zarobio mene i moga sina. Ali što sam učinio tebi? — Muhamede Emine, ti si proigrao ljubav i sklonost trojice muževa koji su za tebe i tvoga sina stavili svoj život na kocku i koji bi do danas za vas bez oklijevanja sunuli u smrt. — Oprosti mi, efendijo. — Ne ljutim se na tebe. — Uzmi ždrijepca natrag!

— Nikada! — Želiš li kazniti moju starost i posramiti moju sijedu bradu? :— Upravo tvoja starost i snijeg na tvojoj bradi morali su ti reći da srdžba nikad ne nosi ništa dobra. — Zar da se među djecom Beni Airaba posvuda pripovijeda da je šeiku Hadedina vraćen poklon jer nije bio dostojan da ga dade? — Tako će pripovijedati. — Emire, okrutan si, jer me sramotiš. — Sam si to učinio. Bio sam tvoj prijatelj i volio sam te. I danas ti opraštam. Znam kakva će biti sramota kad se vratiš svojima i dovedeš sa sobom ždrijepca. Htio bih ti pomoći, ali ne mogu. — Možeš. Dovoljno je da opet primiš ždrijepca. — Ja bih to učinio, tebi za ljubav i na čast, ali to je postalo nemoguće. Osvrni se! On se osvrne, ali zatrese glavom. — Ne vidim ništa. Što to misliš, emire? — Zar ne vidiš da je vranac već dobio gospodara? — Sad te razumijem, efendijo. Amad el Ganduir će sjahati. — Ali ja neću uzeti konja. On je na njega stavio svoje sedlo i uzjahao na njega. To je znak da ste konja primili natrag. Da si ga doveo onakvog kakvog sam ti ga ja ostavio, neosedlanog i nedirnutog, onda bih se sjetio da smo bili prijatelji pa bih skinuo sramotu s tebe. Ovako ne mogu. — Alah il Alah! Kakvu smo samo pogrešku učinila! Bilo mi je žao staroga šeika, ali mu nisam mogao pomoća. Zar da ja primam sramotu na sebe, kako bi njemu uštedio njegovu? Nikako! Nisam mogao uopće shvatiti što je odjednom spopalo ta dva inače tako razborita čovjeka. Neki osobni obziri sigurno nisu bili razlog. Možda je klica tog njihovog postupka bila u njima već dugo vremena skrivena, a ja sam je podjarivao obzirnošću koju sam pokazivao prema našim protivnicima. Pošteda što sam je pokazao prema oba Bebeja bila je onda kapljica zbog koje se čaša prelila. Pa ipak, premda mi je bilo veoma žao što sam izgubio ždrijepca, nije mi padalo ni na um da svoje čovječanske nazore žrtvujem osvetoljubivim običajima tih nomada. Hadedin je dugo šutke jahao kraj mene. Najzad me upita oklijevajući: — Zašto se tako uporno ljutiš na mene? — Ne ljutim se na tebe, Muhamede Emine, ali mi je teško što tvoje srce žeđa za krvlju onih kojima je tvoj prijatelj oprostio. — Dobro, onda ću popraviti tu pogrešku. Okrenuo je konja. Iza mene je jahao Englez s Halefom, a zatim Alo sa zarobljenikom, dok je Amad el Gandur jahao na kraju. Nisam se osvrnuo vjerujući da se Muhamed Emin želi porazgovoriti sa svojim sinom. Halef i Lindsay nisu se s istog razloga okrenuli. Uočili smo to tek onda kad smo čuli kako je Hadedin glasno rekao: — Slobodan si, odjaši natrag!

Već mi je prvi pogled pokazao da je prerezao zarobljenikove spone. Gazal Gaboja je odmah pograbio uzde i odjurio u galopu. — Šeiče Muhamede, što si to učinio! — viknu Halef. — Tkundersstorm, što pada tom čovjeku na um! — viknu Englez. — Jesam li pravo učinio, emire? — upita Muhamed. — Postupio si poput dječaka! — razljutih se. — Htio sam ti učiniti po volji — stane se on ispričavati. — Tko ti je rekao da želim da ga tako brzo oslobodiš? Izgubili smo taoca i sad smo opet u opasnosti! — Alah istafer — bog mu oprostio! — viknu Halef. — Pojurimo za Bebejem! — Nećemo ga stići — dobacih. — Naši konji nisu bolji od njegova. Samo vranac je brži. — Amade, za njim! — Zapovjedi Muhamed Emin svom sinu. — Vrati ga natrag ili ga ubij! Amad okrenu vranca i odjuri, ali tek što je prešao pet stotina koraka, konj se stade opirati da ga dalje nosi. Ipak, on nije bio čovjek koji bi dopustio da ga konj lako zbaci. Prisilio ga je da nastavi trkom. Dakako da smo pojahali za njim. Ubrzo je iščezao iza nekog zavoja, a kad smo i mi obišli oko njega, ugledasmo ga opet u daljini gdje se bori s plemenitom životinjom. Uložio je svoju snagu i spretnost, ali uzalud. Najzad je ipak izletio iz sedla. Konj se okrenuo, dotrčao natrag i zaustavio se kraj mene, pa stao svoju lijepu glavu trti o moje stegno nježno njišćući. — Alah akbar! — dobaci Halef. — On daje konju plemenitije srce nego što ga imaju mnogi ljudi. Šteta, sidi, da ti čast ne dopušta da ga primiš natrag. Hadedin nije lako pao, pa je uspio ustati tek uz mnogo muke, ali kad sam ga pregledao pokazalo se da nije ozlijeđen. — Taj je ždrijebac pravi đavo! — reče. — A prije me je rado nosio! — Zaboravljaš da je kasnije nosio mene — objasnih mu — a ja sam dosad uvijek umio tako priučiti konja da nosi samo onoga kome ja dopustim da jaše na njemu. — Nikad više neću uzjahati toga šejtana! — Učinio bi pametno da ga ni sad nisi uzjahao. Da sam ja sjedio u tom sedlu, Gazal Gaboja nam ne bi umakao. — Uzjaši, emire, i pojuri za njim — zamoli Muhamed Emin. — Ne vrijeđaj me! — Zar da Bebej umakne? — Umaći će, ali samo tvojom krivnjom. — Strašno! — potuži se Englez, — Glupa pripovijest! Vrlo neugodno. Yes. — Što da radimo, sidi? — upita Halef. — Da se opet domognemo Bebeja? Ništa. Ja bih poslao za njim psa da mi taj nije odviše dragocjen. Sad treba donijeti odluku. — Okrenuvši se Hadedinima,

upitah: — Jeste li jutros kad sam ja otišao da ustrijelim jazavca, u Bebejevoj prisutnosti govorili o putu kojim želimo poći? Oklijevali su s odgovorom, ali Halef reče: — Jesu, sidi. Govorili su o tome. — Ali samo arapski — ispriča se Muhamed: Da nije bio tako dostojanstven čovjek ne bi izbjegao oštrom ukoru. Ovako sam sebe prisilio da mu mirno reknem: — Niste mudro postupili. Što ste rekli? — Da odlazimo u Bistan. — I drugo ništa? Razmisli! Ovdje se radi o tome da znamo svaku riječ koja je izgovorena. Svaka malenkost što je presutite može nam nanijeti velike štete. — Rekao sam da ćemo iz Bistana možda odjahati u Ahmed Kulvan, a svakako u Kizeldži da bismo stigli do jezera Kiupri. — Ludo si radio, šeiče Muhamede. Nimalo ne sumnjam u to da će nas šeik Gazal Gaboj progoniti. Zar još misliš da možeš biti naš vođa? — Oprosti mi, emire. Ipak sam uvjeren da nas Bebej neće stići. On mora odviše daleko jahati natrag da naiđe na svoje. — Misliš li? Boravio sam kod brojnih naroda i upoznao njihove značajeve, pa me nije tako lako zavarati. Šeikov brat je iskren čovjek, ali on nije vođa Bebeja. On je kod njih uspio ishoditi samo to da nas puste da slobodno odemo, ali jamčim glavom da oni jašu za nama krijući se od nas. Dokle god se šeik nalazio u našim rukama, bili smo sigurni. Ali sad smo u opasnosti. Oni će se htjeti osvetiti za sve, pa i za konje koje smo im postrijeljali. — Ne moramo ih se bojati — stade me tješiti Amad el Gandur. — Upravo zbog tih konja ne mogu nas svi slijediti. A ako dođu, mi ćemo ih dočekala s našim dobrim puškama. —To zvuči dobro, ali nije tačno. Oni su uvidjeli da smo mi nadmoćni u otvorenoj borbi pa će nam zato ponovo namjestiti zasjedu ili nas, štoviše, napasti noću. — Postavit ćemo stražu. — Mi smo samo šestorica pa bismo trebali najmanje isto toliko stražara da budemo bar imalo sigurni. Moramo nešto drugo izmisliti. Naš vodič, ugljenar, ostao je nešto podalje od naše skupine. Bio je u neprilici očekujući da ću ga ukoriti što nije spriječio Hadodina da oslobodi zarobljenika. — Kako daleko prema jugu se spuštaju Bebeji? — upitah ga. — Sve do jezera — odvrati on — Poznaju li oni tačno taj kraj? — Vrlo tačno. Oni isto tako dobro kao i ja poznaju — doda Alo — svako brdo i svaku dolinu između Dorgezina i Mieka, između Nvajzgija i Dženavere. — Moramo dakle — nastaviti — krenuti drugim putem nego što smo to prvotno htjeli. Na zapad ne smijemo. Kako je daleko odavde prema istoku do glavnog lanca planine Zagros?

— Osam sati kad bismo mogli jahati zrakom. — Ali budući da moramo jahati po zemlji? — To je različito. Malo niže poznajem jedan klanac. Pojašimo li prema istoku prenoćit ćemo u jednoj sigurnoj šumi pa ćemo sutra, kad se sunce uspne visoko, stići do planine Zagros. — Ako se ne varam, ondje mora biti perzijska granica? — Jeste, ondje kurdska krajina Teratul graniči s perzijskim okrugom Sakizom koji potpada pod Sinu. — Ima li tamo Kurda plemena Džijaf? — Ima; veoma su ratoborni. — Možda će nas ipak dobro prihvatiti, jer im nismo učinili ništa nažao. Osim toga možda će nam kod njih ime kana Hajdera Mirlama poslužiti kao preporuka. Odvedi nas do onog klanca o kojem si govorio. Pojahat ćemo prema istoku! Taj sam razgovor vodio kurdskim jezikom, a sad sam ga preveo svojim drugovima koji su bili potpuno sporazumni s mojom odlukom. Pošto je Amad el Gandur ponovo rasedlao vranca i uzjahao svoga prijašnjeg konja, nastavismo put. Muhamed Emin vodio je ždrijepca. U toku tih neugodnih pregovora i događaja prošlo je dosta vremena pa smo tek oko podne stigli do spomenutog klanca. Nalazili smo se u srcu planine i krenuli prema istoku, pobrinuvši se prije toga da nikakav trag ne oda da smo izmijenili pravac kretanja. Već nakon sat jahanja opazismo da se kraj opet počeo spuštati a kad sam upitao Aloa reče mi ovaj da između klanca i planine Zagros moramo poprijeko prijeći kroz oveću dolinu. Jutrošnje razmirice ostavile su u našem inače tako bratskom krugu teško neraspoloženje koje se vjerojatno najjasnije dalo pročitati na mom licu. Nisam uopće smio da pogledam svoga vranca. Moj alat nije doduše bio loš konj, ali Kurdi umiju jedino nagoniti konje dok ne popadaju pa sam se u sedlu osjećao kao početnik plemenitog umijeća jahanja na suhom kljusetu čija skrivena svojstva treba najprije proučiti. Pastuhu sam od srca priuštavao da slobodno i lako kasa kraj nas. Predveče stigosmo do šume u kojoj smo se imali utaboriti za noć. Sve dosad se nismo namjerili ni na jednog čovjeka, ali smo ugledali nešto divljači koja nam je poslužila za večeru. Večerali smo vanredno šutljivo, a zatim legosmo na počinak. Ja sam imao prvu stražu pa sam sjedio podalje od ostalih, naslonjen na drvo. Uto mi priđe Halef, nagnu se nada me i tiho me upita: — Sidi, tvoje je srce turobno. Je li ti draža konj od tvoga vjernog Hadži Halefa Omara? — Nije, Halefe. Za tebe bih dao deset i više takvih konja. — Onda se utješi, dobri moj sidi, jer ja sam kod tebe i ostat ću uza te pa me nikakav Hadedin neće odvojiti od tebe!

On položi ruku na prsa, a zatim se ispruži kraj mene. Sjedio sam tako u toj tihoj noći a srce mi je nabujalo i proširilo se zbog spoznaje da sam stekao ljubav jednog čovjeka koga sam i ja volio. Kako sretan mora biti tek čovjek koji ima mirnu domovinu, do koje ne dopiru udarci valova sudbine, ženu u koju može imati povjerenja, i dijete u kome vidi kako raste njegova oplemenjena slika i prilika. I kruto srce svjetskog skitnice osjeća kadšto da se u čovjeku iza pustih i osamljenih ravnica uzdižu visovi što ih sunce može pozlatiti i zagrijati svojim zrakama. Narednog jutra nastavismo put. Ubrzo se pokazalo da se Alo nije prevario, jer podne još nije došlo a pred nama su se već uzdizali vrhunci planine Zagros pa smo svojim umornim konjima mogli priuštiti mali odmor. Ulogorili smo se u nekoj dolini čije su stijene bile toliko strme da se činilo kako se uopće nitko ne bi mogao uspeti uz njih. Pustili smo konje da slobodno pasu i legli u visoku travu, svježu i sočnu, jer je dolinom protjecao potočić. Lindsay je ležao kraj mene. Gledao je neku kost i nešto nerazumljivo gunđao. Bio je loše raspoložen. Zatim se napol uspravi i pokaza rukom smjer kojem sam pokazivao leđa.. Okrenuo sam se i ugledao tri čovjeka koji su nam se polako približavali. Bili su odjeveni u tanko prugasto platno, nisu imali ni cipela ni turbana, a naoružani su bili samo noževima. Pri susretu s tako bijednim likovima nije bilo potrebno da posežemo za oružjem. Zaustavili su se pred našom skupinom i pozdravili nas spoštovanjem. — Tko ste vi? — upitah. — Mi smo Kurdi od plemena Mar Mamali. — Što radite oydje? — Imamo krvnu osvetu pa smo pobjegli da potražimo neko drugo pleme koje bi nas zaštitilo. A tko ste vi, gospodine? — Mi smo strani putnici. . — Što radite ovdje? — Odmaramo se. Činilo se da mi taj čovjek nije zamjerio moje kratke odgovore, jer je rekao: — U ovoj vodi ima riba. Dopuštaš li da uhvatimo neku? — Ali nemate ni mreže ni udice! — Vješti smo tome da ih hvatamo rukama. I ja sam opazio da je u potoku bilo pastrva, a budući da sam bio radoznao da vidim kako se pastrve dadu uhvatiti rukama, rekoh: — Ćuli ste da smo ovdje stranci, pa vam dakle ne možemo braniti da hvatate ribe. Oni odmah počeše noževima rezati travu. Kad su narezali dovoljno, skupili su kamenja da zagrade potok na nekom zavoju. Najprije su postavili donju branu, a zatim gornju. Voda je otekla i oni su sad zaista lako mogli pohvatati ribe koje su ostale na suhom. Budući da nas je ta sama, po sebi posve jednostavna stvar zanimala latili smo se i mi ribolova. Lovina je bilo obilna a kako su nam klizave

životinje neprekidno izmicale iz ruku, više smo se posvetili njima nego što smo pazili na ona tri Kurda, sve dok naš vodič nije odjednom glasno viknuo: — Gospodine, pripazi! Kradu! Podigao sam glavu i ugledao ta tri klipana gdje već sjede na našim konjima: jedan je sjedio na ždrijepcu, drugi na mom alatu, a treći na Lindsayevu konju. Prije nego što su se moji drugovi uspjeli oporaviti od prepasti, Kurdi od juriše. — All devils, moj konj! — viknu Lindsay. — Alah kerim — bog nam bio milostiv, ždrijebac — viknu Muhamed Emin. — Za njima! — zaurla Amad el Gandur. Jedino ja sam ostao miran. Nismo imali posla ni spravim konjanicima ni s nekim vještim ljudima, jer nam inače ne bi ostavili druge konje. — Stoj! Čekajte! — viknuh. — Muhamede Emine, priznaješ li da je vranac opet tvoje vlasništvo? — Priznajem, emire. — Dobro! Nisam smio dopustiti da mi ga ponovo pokloniš, ali pozajmiti ga mogu od tebe. Hoćeš li mi ga posuditi na nekoliko minuta? — Ta konj je otišao! — Reci brzo hoćeš li mi ga pozajmiti? — Hoću, emire. — Onda dođite za mnom. Skočio sam na najbližeg konja i u galopu odjurio za lopovima. Ono što sam očekivao već se zbilo. Malo podalje visio je već jedan Kurd potrbuške na mom pastuhu držeći se o njega nogama i rukama dok je konj divlje skakao da zbaci kradljivca. Nisam još ni stigao do njega, kad taj momak odleti na zemlju. Vranac se vratio i zaustavio čim sam ga pozvao. Za tren oka bio sam u sedlu, ostavio drugoga konja i potjerao pastuha naprijed. Kurd se međutim podigao sa zemlje i pokušao pobjeći. Izvukao sam pištolj, zgrabio ga za cijev i podigao ruku. Projurivši tik. kraj njega sagnuo sam se pa ga kundakom udario po goloj glavi da je tresnuo na zemlju. Zatim sam pištolj ponovo zadjeo za pojas i skinuo laso s bekova. Daleko dolje ugledah onu drugu dvojicu gdje jašu. Položih pastuhu ruku među uši. — Ri. Pojurio je brže od ptice u letu. Za nepunu minutu dostigao sam bližega. — Stoj! Dolje s konja! — zapovjedih mu. Okrenuo se. Vidio sam da se prestrašio, ali me nije poslušao, već je svoga konja potjerao još većom brzinom. Uto sam ga dostigao i pojurivši kraj njega bacio na njega nepogrešivi remen. Trzaj! Odvukao sam ga malo sa sobom a onda zaustavio konja da skočim na zemlju. Premda je prošlo vrlo malo vremena, ipak je moj konj tako strelovito trčao da sam ga odvukao prilični komad puta, tako da je izgubio svijest.

Skinuo sam laso s njega, napravio omču, ostavio Kurda na zemlji, ponovo uzjahao i pojurio za trećim, posljednjim kradljivcem. I njega sam ubrzo dostigao. Kraj je bio veoma prikladan, jer mi nije mogao pobjeći ni nadesno ni nalijevo. I njemu sam naložio da stane, ali me ni on nije poslušao. Zatim zazuji laso i omča se čvrsto stegne oko njegovih ruku, pritegnuvši ih uz tijelo. Moj konj skoči još nekoliko puta, a onda ga zaustavili, Kurd je ležao na zemlji jednako kao i onaj prije njega, samo što je bio pri svijesti, jer ga nisam daleko vukao za sobom. Skočio sam s konja i ovio mu remen oko čitavog tijela, a zatim ga uspravio. Njegov se konj zaustavio dršćući. — To su dakle bile ribe što ste ih vi kanili uhvatiti! Kako se zoveš? Nije mi odgovorio. — Maločas nisi bio nijem. Ne budeš li odgovarao, ne očekuj milosti od nas. Kako se zoveš? I sad je šutio. — Onda ostani ležati dok ne donesu i onu drugu dvojicu. Gurnuo sam ga, a budući da, se nije mogao ni maknuti, tresnuo je onako ukočen na zemlju. I ja sam sjeo. Već sam bio ugledao svoje drugove gdje dolaze odozgo. Za kratko vrijeme bili smo opet svi zajedno, imali smo svoje konje i kradljivce, a k tome — što nam je bilo najmilije — naš vrijedni Alo bio je tako pametan da skine svoj pokrivač s konja i da u njega, dok smo mi lovili Kurde, zavije uhvaćene ribe. Donio ih je sa sobom pa smo sad iskopali malu jamu u zemlji i iznad nje naložili vatru da bismo spekli ribe, premda nismo imali ni vode ni začina. Čestiti David Lindsay se zbog toga opet udobrovoljio. Ona tri bijednika bila su to lošije raspoložena. Kratki užitak u jahanju skupo su platili. Nisu se uopće usuđivali podići pogled. — Zašto ste nam pokušali oteti konje? —upitah zarobljenike. — Jer ih tako nužno trebamo. Mi smo bjegunci. To je zaista bila isprika, a ja sam je to prije htio uzeti u obzir što krađa konja kod Kurda ne slovi kao sramotno djelo. —Još si mlad. Jesi li ostavio roditelje? — Jesam, a i ova druga dvojica su ih ostavili. Ovaj ovdje ima štoviše ženu i dijete. — Zašto oni ne govore? — Gospodaru, stide se. . — A ti se ne stidiš? — Ne; jedan ti ipak mora odgovoriti. — Čini se da nisi baš pokvaren, a budući da mi vas je žao, vidjet ću mogu li od svojih drugova postići nešto za vas. To je doduše bio uzaludan trud, jer su svi, pa i Halef i Englez uporno tražili da se ti ljudi kazne. Lindsay je htio da ih izbatinaju, ali je povukao svoj prijedlog kad sam mu rekao da bi ih time obeščastili, a otimačina konja se kod njih smatra viteškim djelom. — Dakle ih nećemo izlemati — dobaci on. — Well! .Onda ćemo im spaliti brkove. Izvrsno. Piroteskno. Yes.

Morao sam se nasmijati, pa sam i ostalima saopćio Lindsayev plan. Odmah su ga prihvatili. Sad smo ta tri čovjeka čvrsto zgrabili i u roku od dvije minute ostale su im na obrazima samo opržine brkova. Zatim su smjeli otići. Nijedan se nije branio i nije rekao ni riječi, ali kad su otišli od nas, prestrašio sam se zbog pogleda kojima su se od nas oprostili. Nakon duljeg vremena spremismo se da krenemo. Muhamed Emin priđe k meni i reče: — Emire, hoćeš li mi iskazati uslugu? — Koju? — Ja bih ti za danas htio posuditi svoga vranca. Lukavac! Mislio je da je pronašao način da se izmiri sa mnom i da me postepeno dovede do toga da opet primim vranca. — Ne trebam ga! — odgovorih mu. — Ali ipak može svakog časa biti potrebno da se njime okoristiš kao malo prije. . — Onda ću te zamoliti za njega. — Moglo bi se desiti da neće biti vremena za takvu molbu. Jaši na njemu, efendijo, kad već nitko drugi ne može na njemu jahati. — Pod uvjetom da ostane tvoje vlasništvo. — Neka ostane! Bio sam pomirljivo raspoložen pa sam mu ispunio želju; ali tvrdo odlučivši da nikad više ne primim konja. Nisam ni slutio da će se stvari posve drukčije razviti.

SMRT U BORBI NISMO se mogli odlučiti da prijeđemo preko planine Zagros, već smo naprotiv pošli dolinom u kojoj smo se nalazili i koja je vodila prema jugu. Prejahali smo preko zelenih bregova i na kraju, upravo kad se sunce približilo zapadu, stigli do neke visoke osamljene hridine u čijoj smo zavjetrini odlučili podići logor. Jahali smo oko hridine. Ja sam se nalazio na čelu, zakrenuo sam oko izbočene stijene i... umalo da nisam oborio neku mladu Kurdkinju koja je nosila malog dječaka. Žestoko se prestrašila. Posve blizu, na rubu grmlja, stajala je kuća koja kao da nije bila boravište običnog čovjeka. — Ne boj se! — obratih se ženi i pružih joj ruku. — Alah blagoslovio tebe i toga lijepog dječaka! Čija je ta kuća? — Šeika Mahmuda Kansura. — Kojem plemenu pripada? — Plemenu Džijaf. — Je li kod kuće? — Nije. On rijetko boravi ovdje, pa mu ta kuća služi samo kao ljetnikovac. Sad se nalazi daleko na sjeveru gdje se slavi neka svečanost. — Čuo sam za to. Tko stanuje ovdje u šeikovoj odsutnosti? — Moj muž. — A tko je on? — Gibrail Mamraš, čuvar šeikove kuće. — Hoće li nam dopustiti da prenoćimo? — Jeste li prijatelji Džijafa? — Mi smo stranci iz daleke zemlje, i prijatelji svih ljudi. — Onda počekajte! Govorit ću s Mamrašom. Ona ode, a mi siđosmo s konja. Malo kasnije priđe nam neki čovjek četrdesetih godina. Imao je prijazno lice. — Alah blagoslovio vaš dolazak! — pozdravi nas. — Dobro ste nam došli ako hoćete da uđete. Naklonio se pred svakim od nas i pružio nam ruku. Po tome smo opazili da se već nalazimo na perzijskom području. — Imaš li mjesta i za naše konje? — upitah. — Imam. Mogu ostati u dvorištu i jesti ječma. Naselje je bilo okruženo visokim zidom iza kojeg se nalazila kuća s dvorištem i vrtom. Kuća je imala dva dijela i posebne ulaze. Vrata od muškog dijela otvarala su se prema naprijed, a u ženski se moglo ući samo sa stražnje strane. Mamraš nas je dakako uveo u prvi odio, dugačak dvadeset, a širok deset koraka. Umjesto prozora nalazio se slobodan prostor između greda na stropu. Pod je bio pokriven hasurama a duž zidova nalazili su se jastuci koji su pružali udobnost poslije napornog jahanja.

Sjeli smo na jastuke, a domaćin otvori škrinju koja se nalazila u kutu sobe. — Imate li lule? — upita. Tko bi mogao opisati dojam što su ga izazvale te riječi! Alo je ostao kod konja pa nas je u sobi bilo svega petoro. Čim je taj čovjek izrekao svoje pitanje, svih deset ruku posegnu za lulama i svi jednoglasno odgovorismo: — Imamo. — Onda dopustite da vas ponudim duhanom. Donio nam je duhan za kojim smo već dugo čeznuli. Alah il alah, posvuda Alah! To su bili oni meni dobro poznati crveni paketići s finim duhanom koji se uzgaja u Basiranu na sjevernoj granici perzijske pustinje Lut. Za tren oka bile su lule napunjene i tek što su se uzdigli mirisni kolutovi dima, već se pojavila žena noseći crnu kavu koja doduše nije imala ništa zajedničko s pravom kavom, ali kako smo već mnogo tjedana bili bez nje, prijala nam je i ova. Osjećao sam se udobno, iako sam se ljutio što sam danas toliko vremena potratio hvatajući pastrve. Eto, takav je čovjek — uvijek i neprekidno rob određenog trenutka. Popio sam tri ili četiri šalice kave, a zatim izašao u dvorište noseći zapaljenu lulu da pogledam što rade konji. Ugljenar je opazio moju lulu pa se iz njegovih usta začu tako neizrecivo čeznutljivo groktanje da sam odmah požurio natrag da i za njega zamolim malo basirana. Kad sam ga donio, on ga stavi u usta umjesto u lulu. Imao je drukčiji ukus od nas. Zid oko posjeda bio je viši od čovjeka. Naši su konji bili potpuno sigurni čim se zatvore velika teška vrata, jedini izlaz u dvorište. Zadovoljan time, vratih se u sobu gdje je domaćin sjedio razgovarajući s gostima na arapskom jeziku. - Uskoro je domaćica donijela nekoliko papirnatih fenjera koji su širili ugodno polusvjetlo. Malo zatim donese i hladno meso od divlje peradi. Uz to smo jeli ječmene lepinje. — Čini se da u ovom kraju ima mnogo ptica — dobaci Muhamed. — Vrlo mnogo — odgovori Mamraš. — Nedaleko se nalazi jezero. — Koje? — upitah. — Seribar. — Ah, jezero Seribar, na čijem dnu leži propali grad grijeha sagrađen od čistoga zlata? — Tako je, gospodine. Čuo si dakle za njega? — Njegovi stanovnici bili su tako bezbožni da su se rugali Alahu i proroku. Zato je svemoćni poslao potres koji je progutao cio grad. — Čuo si istinu. Na određene dane vide se, kad se voziš jezerom o zalazu sunca, zlatne palače i minareti gdje svijetle duboko dolje na dnu vode, a tko uživa božju milost, taj čuje i mujezinov glas: Haj al el salah — spremi se na molitvu! Onda se vide potonuli ljudi kako žure u džamiju da mole sve dok ne oka ju svoje grijehe. — Jesi li i ti to vidio i čuo?

— Nisam, ali mi je to ispripovjeddo moj tast. On je lovio ribe u jezeru pa je vidio sve to. Dopusti mi sad da pođem zatvoriti vrata. Sigurno ste umorni pa želite otpočinuti. Otišao je i mi uskoro začusmo kako škripe vratnice. — Ser, to je čestit momak! — dobaci Lindsay. — Tako je. Nije nas pitao ni kako se zovemo, odakle dolazimo, ni kamo idemo. Prava istočnjačka gostoljubivost. — Dat ću mu dobru napojnicu. Well. Naš se domaćin vrati i donese nam jastuke i prekrivače za spavanje. — Stanuju li u ovome kraju među Džijafima i pripadnici plemena Bebe? — Vrlo malo. Džijafi i Bebeji ne vole jedni druge. Uostalom, nećete naći ni mnogo Džijafa jer je ovamo došlo pleme Bilba iz Perzije. To su najdivljiji razbojnici koji postoje na svijetu pa se čuje da spremaju napadaj. Zbog toga su Džijaf i otišli odavde sa svojim stadima. — A ti si ostao? — Moj gospodar mi je tako zapovjedio. — Ali razbojnici će ti sve oteti. — Naći će samo gole zidove. — Onda će se tebi osvetiti. — Neće naći ni mene. Jezero je okruženo šašem i močvarama. Ondje ima skrovište koje nijedan stranac ne može otkriti. Sad mi međutim dopustite da odem kako vam ne bih oduzeo vaš mir. — Ostaju li ova vrata otvorena? — upitah. — Ostaju. Zašto pitate? — Navikli smo da naizmjence čuvamo stražu kod svojih konja pa bismo htjeli da možemo slobodno ulaziti i izlaziti. — Ne morate bdjeti. Sam ću biti čuvar. — Tvoja je dobrota veća no što mi to želimo; molimo te da ne žrtvuješ svoj san. — Vi ste moji gosti i Alah mi zapovijeda da vas čuvam. Neka vam pokloni mir i sretne sne. Tako smo nesmetani uživali gostoprimstvo prijaznog Kurda iz plemena Džijaf. Kad smo narednog dana krenuli dalje, savjetovao nam je domaćin da ne krećemo prema istoku gdje bismo se mogli namjeriti na razbojničke Bilbe. Smatrao je najboljim da potražimo rijeku Dijalu i da duž njezine obale nastojimo izbiti u južnu ravnicu. Zapravo mi se nije dalo slušati taj savjet jer sam se bojao da bismo se mogli namjeriti na Bebeje budu li nas progonili. Taj se plan međutim toliko svidio obim Hadedinima da sam se najzad priključio njihovu mišljenju. Pošto smo Mamraša i njegovu ženu prema njihovim pojmovima vrlo bogato obdarili, krenusmo na put. Na Mamraševu zapovijed pratilo nas je nekoliko Džijafa na konjima. Nakon više sati stigli smo u dolinu koja leži između planinskih vijenaca Zagrosa i Aromana. Tuda vodi glasoviti put Samijan, izravna veza između Sulejmanlije i Kirmanšaha. Zaustavili smo se kraj neke rječice.

— To je rječica Garan — reče nam vođa Džijafa. — Sad ste na pravome putu i treba da pođete niz tu vodu koja utječe u Dijaru. Ostajte zdravi, Alah vas pratio! On se sa svojim suplemenicima vratio, a mi smo ostali sami. Narednog dana stgiosmo do Dijare koja teče dolje prema Bagdadu. Na njenoj se obali odmorismo. Bio je svijetao sunčan dan, koga nikad neću zaboraviti. Desno od nas šumjeli su valovi rijeke, a lijevo se uzdizao blagi obronak, obrastao brestovima, makljenovima i kestenovima. Ispred nas se postepeno uzdizao uski hrbat brijega čija je isprekidana pećinasta kruna bila slična ruševini starog viteškog dvorca. Mamraš nam je dao malu zalihu hrane. Bila je već na izmaku pa sam zato dohvatio pušku da pogledam ne bih li mogao ustrijeliti nešto što bismo mogli pojesti. Otprilike pola sata hodao sam duž hrpta, ali se nisam namjerio na divljač, pa sam stoga ponovo skrenuo u dolinu. Nisam još stigao onamo kad zdesna začuh pucanj puške, a iza njega još jedan. Tko je pucao? Ubrzao sam korake da stignem k svojim drugovima, ali kad sam došao onamo, nađoh samo Engleza, Halefa i Aloa. — Gdje su Hadedini? — upitah. — Pošli su u lov — odgovori Lindsay. I on je čuo hice pa je pomislio da su to pucali Hadedini. Sad opet prasnuše dva, tri hica, a nakon kratkog vremena još nekoliko. — Zaboga, brzo na konje! — viknuh. — Bit će nesreće! Uzjahasmo i u galopu pojurismo. Alo je malo polaganije pošao za nama vodeći konje Hadedina. Opet prasnuše dva hica, a zatim začusmo kratki i oštri prasak pištolja. — To je borba, zaista borba! — viknu Lindsay. Pojurili smo po rubu livade koja se pružala uz rijeku, zakrenuli iza neke izbočine brijega i ugledali bojište tako blizu pred nama da smo se mogli odmah umiješati u borbu. Uz rijeku je ležalo nekoliko deva u travi, a u njihovoj blizini paslo više konja. Nisam imao vremena da ih brojim. Samo sam kraj deva ugledao prekrivenu nosiljku, a desno uz stijene šest do osam nepoznatih ljudi koji su se branili protiv premoćnog broja Kurda. Ravno ispred nas nalazio se Amad el Gandur. Kundakom se branio protiv cijele hrpe neprijatelja koji su ga opkolili. Tik kraj njega ležao je Muhamed Emin kao da je mrtav. Nije bilo vremena za ispitivanje i oklijevanje. Zaletio sam se među Kurde, ispalivši u njih puške. — Evo ga, evo ga! — Poštedite mu konja! — začuh kako viče neki glas. Ogledah se i prepoznah šeika Gazala Gaboju. To su mu bile posljednje riječi. Halef mu je prijahao i ustrijelio ga. Sad se razvila borba čije pojedinosti ne mogu opisati jer ih se nisam mogao sjetiti ni odmah pošto je sukob svršio. Pogled na mrtvog Hadedina strašno je djelovao na nas. Ovako bijesni jurišali bismo na tisuću kopalja da su se uperila u nas. Znao sam samo da je krv tekla iz mene, da je tekla iz moga konja, da su

praskali hici, da su njihovi bljeskovi titrali ispred mojih očiju, da sam se branio od udaraca i uboda i da je netko kraj mene bio neprekidno zauzet time da me brani od udaraca koje nisam mogao opaziti. Bio je to moj vjerni Halef. Zatim se moj konj propne od uboda u vrat, koji je zapravo bio namijenjen meni, i izvrnu se. A dalje nisam više ništa čuo ni osjećao. Kad sam se osvijestio, ugledao sam iznad sebe oči moga malog Halefa. Bile su pune suza. — Hamdulilah! Živ je! Otvara oči! — viknu Halef izvan sebe od ushićenosti. — Sidi, boli li te štogod? Htio sam odgovoriti, ali nisam mogao. Bio sam tako izmoren da su mi se vjeđe ponovo sklopile. — Ja Alah, ja jazik, ja vaj! Jao, jao, umire! — čuo sam ga kako još jadikuje, a onda ponovo izgubih svijest. Kasnije mi je bilo kao da sanjam. Borio sam se sa zmajevima i divovima, ali odjednom su iščezli. Obuzeo me je sladak miris, a tihi anđeoski glasovi dopriješe mi do ušiju. Četiri meke i tople ruke trudile su se oko mene. Je li to još uvijek bio san ili zbilja? Opet sam otvorio oči. Vrhunci bregova žarili su se, obasjani posljednjim zrakama sunca. U dolinu se već spustila polutama, no ipak je bilo dovoljno svijetlo da razaberem ljepotu dviju ženskih glava koje su se sagnule iznad mene. — Diriga, bija — jao, bježimo! — viknuše perzijskim jezikom. Koprene se spustiše na obraze i žene pobjegoše. Pokušao sam da se uspravim i sjednem. Uspjelo mi je, ali sam pri tom opazio da sam ranjen ispod ključne kosti. Kako sam kasnije doznao, pogodilo me je koplje. Boljelo me je čitavo tijelo, kao da su me napeti na kotač. Rana je bila veoma pomno povezana, a miris, što sam ga maločas osjetio, još se uvijek ovijao oko mene. Uto mi priđe Halef i reče: — Alah kerim — bog je milosrdan. Vratio ti je život. — Kako si prošao, Halefe? — umorno ga upitah. — Vrlo sretno, sidi. Dobio sam metak u natkoljenicu. Tane je prošlo kroz nju. — A Englez? — Metak mu je okrznuo glavu i odsječena su mu dva prsta na lijevoj ruci. — Siromašni Lindsay! Dalje! — Alo je dobio samo čestite batine, ali nije ranjen. — Amad el Gandur? — Neozlijeđen je, ali ne govori ništa. — A njegov otac? — Mrtav je. Neka mu Alah dade raj! Zašutio je, a i ja sam zašutao. Potresla me je vijest o smrti moga starog prijatelja. Nakon dulje stanke upitah Halefa: — Kako je prošao moj vranac?

— Rane su mu bolne, ali nisu opasne. Uostalom, ti još ne znaš kako je do svega toga došlo. Hoćeš li da ti ispripovjedim? — Ne sada. Pokušat ću da odem k ostalima. Zašto sam ležao tako daleko od njih? — Jer su te Perzijančeve žene htjele poviti. Mora da je to neki veoma otmjeni i bogati gospodin. Već smo zapalili vatru pa ćeš ga naći uz nju. Ustajanje mi je doduše zadalo boli, no ipak mi je uz Halefovu pomoć uspjelo da se podignem, a mogao sam i hodati. Nedaleko od mjesta na kojem sam ležao gorjela je vatra i Halef me povede do nje. Ususret mi dođe visoki Englez. — Behold, evo vas, master! Divno ste se izvrnuli, ali imate prokleto čvrsta rebra kako se čini. Vašu smo nesvijest smatrali smrću. — A kako je s vama? Povezali ste glavu i ruku? — Imam ogrebotinu upravo na onom mjestu za kojeg frenolozi smatraju da se ondje nalazi mozak. Izgubio sam malo kose i komadić kosti, ali to ne znači ništa. Yes! Istina je, izgubio sam i dva prsta. To mi baš nije trebalo! Istodobno s Englezom podigao se još neki drugi čovjek ponosnog držanja i lijepog pravilnog stasa. Nosio je dugačke i veoma široke sirdžame od crvene svile, pirahan od bijele svile, te uski alkalik koji je dopirao do koljena. Iznad toga nosio je kabu od tamnomodre svile, te balapuš iste boje od fine vune, a na kašmirskom pojasu, što ga je ovio oko bokova, visjela je skupocjena sablja kraj koje su svjetlucali pozlaćeni kundaci dvaju pištolja, bodeža i kindžala. Noge su mu bile obuvene u kratke čizme od safijana, a na glavi je nosio poznatu perzijsku šubaru od janjećeg krzna sa skupocjenim šalom s bijelim i modrim prugama. Prišao mi je i, naklonivši se, rekao: — Iskazujem ti poštovanje! — Hvala — odgovorih pa se isto tako uljudno naklonih. — Emire, vješt si borac. — Gospodine, ti si junak. — Ja sam tvoj brat. — Ja sam ti prijatelj. Pružismo si ruke. Bio je toliko uljudan da reče: — Tvoje ime sam već čuo. Ja sam Hasan Ardžir-mirza. Smatraj me svojim slugom! Imao je naslov »mirza«, kojeg u Perziji nose prinčevi. Svakako je dakle bio neka istaknuta ličnost. — I ti raspolaži sa mnom! — odgovorih mu. — Ovih osam ljudi moji su podređenici. Upoznat ćeš ih. Pri tom pokaza na njih, pa nastavi: — Ti si gospodar logora. Sjedi! — Poslušat ću tvoju želju, ali najprije mi dopusti da utješim svog prijatelja. Nedaleko od vatre ležalo je mrtvo tijelo Muhameda Emina. Kraj njega je nepomično sjedio njegov sin Amad okrenuvši nam leđa. Prišao sam mu. Starom Hadedinu bilo je prostrijeljeno čelo, a njegova dugačka sijeda brada bila je

obojena krvlju koja je curila iz rane na vratu. Kleknuo sam kraj njega sav nijem od boli. Nakon duljeg vremena, kad mi je uspjelo da svladam svoju tronutost, položio sam Amadu ruku na rame. — Amade el Gandure, tugujem s tobom. Nije odgovorio i nije se ni maknuo. Nastojao sam da ga navedem da mi bilo što rekne, ali uzalud. Bilo je kao da ga je bol pretvorila u kip. Vratio sam se dakle k vatri da sjednem kraj Perzijanca. Pri tome umalo što nisam posrnuo preko ugljenara koji je ležao na trbuhu i tiho jaukao. Pregledao sam ga. Nije bio nigdje ozlijeđen, ali je dobio nekoliko udaraca koji su ga boljeli. Brzo sam ga utješio. Hasan Ardžir-mirza također nije bio ranjen, ali njegovi su ljudi teško stradali, no nijedan od njih nije pokazivao da ga nešto boli. — Emire — reče mi Perzijanac kad sam sjeo kraj njega — stigao si u pravo vrijeme. Sve si nas spasio! — Drago mi je što sam bio od koristi. — Ispripovjedit ću ti kako se sve zbilo. — Najprije mi dopusti da se raspitam za ono što je najpotrebnije. Kurdi su dakle pobjegli? — Jesu. Poslao sam za njima dvojicu svojih sluga da ih prate. Kurda je bilo više od četrdeset. Izgubili su vrlo mnogo ljudi, dok mi žalimo samo za jednim jedinim, tvojim prijateljem. Kamo vodi tvoj put, emire? — Prema pašnjacima Hadedina na drugoj strani Tigrisa. Bili smo prisiljeni da krenemo zaobilaznim putem. — Moj put vodi prema jugu. Čuo sam da si bio u Bagdadu? — Samo kratko vrijeme. — Poznaješ li put? — Ne poznajem, ali se lako dade naći. — I put iz Bagdada u Kerbelu? — Također. Kaniš li u Kerbelu? — Kanim. Želim posjetiti Huseinov grob. Ta me je vijest vanredno zanimala. On je bio šiit pa sam u sebi poželio da pođem s njime na to zanimljivo putovanje. — Zašto si krenuo kroz planine? — upitah. — Da bih izbjegao razbojničkim Arapima koji na običnom hodočasničkom putu vrebaju na plijen. — I tako si pao u ruke Kurdima. Dolaziš li iz Kirmanšaha? — Još iz daljega. Ovdje logorujemo već od jučer. Jedan od mojih slugu je zašao u šumu i ugledao Kurde kako dolaze izdaleka. Oni su također opazili njega, i pošti za njim te tako stigli do našeg logora i napali nas. Za vrijeme borbe, kad smo već povjerovali da ćemo podleći, pojavio se onaj hrabri starac koji leži ondje na zemlji. Odmah je ustrijelio dva Kurda i bacio se u borbu. Zatim je stigao njegov sin, jednako hrabar kao i on. Pa ipak bismo morali podleći da niste vi naišli.

Emire, tebi pripada moj život isve što imam. Gledaj da naši putovi što dulje kreću usporedo! — Volio bih kad bi to moglo biti, ali mi imamo mrtvaca i ranjeni smo. Njega treba pokopati a mi moramo ostati ovdje jer će nas napasti groznica od rana. — I ja ću ostati jer su moje sluge ranjene. I tada, usred razgovora sjetih se odjednom da nigdje ne vidim Dojana. Upitao sam Engleza za psa, ali mi ni on nije mogao ništa reći. Halef je vidio Dojana da se bori, ali ni on nije znao ništa potanje. Perzijančevi sluge donijeli su sad bogatu zalihu hrane pa je dolje uz vatru priređena večera. Nakon večere ustadoh da potražim Dojana. Halef me je pratio. Najprije pođosmo konjima. Siromašni ždrijebac ležao je na zemlji. Osim već spomenutog uboda kopljem zadobio je prilično duboku ranu od taneta koje ga je okrznulo, ali ga je Halef povio kako je najbolje znao i umio. U blizini ležale su deve. Bilo ih je pet. Preživale su, ali je bilo već odviše tamno da bi ih mogao bolje vidjeti. Kraj njih su ležali njihovi tereti, a malo podalje stajao je tahtervan, stan obih žena koje su pobjegle kad sam otvorio oči. — Vidio si me da padam, Halefe. Kako se onda odvila stvar? — Mislio sam da si mrtav, sidi, i to mi je dalo očajničku snagu. Englez se je također htio osvetiti pa nam oni nisu mogli odoljeti. Perzijanac je vrlo hrabar čovjek, a isluge su mu slični. — Jeste li došli do kakva plijena? — Nešto oružja i nekoliko konja što ih u tami nisi opazio. Perzijanac je dao mrtvace pobacati u rijeku. — Jesu li među njima možda bili i ranjenici? — Ne znam. Pregledao sam te nakon borbe i osjetio da si živ. Htio sam te previti, ali Perzijanac mi nije dopustio. Dao te je odnijeti na ono mjesto na kojem si se probudio pa su te tamo previle one dvije žene. — Što si čuo o njima? — Jedna je Perzijančeva supruga, a druga mu je sestra. Imaju staru služavku koja čuči tamo kod tahtervana i neprekidno žvače datulje. — A sam Perzijanac? Tko je on? — Ne znam. Njegovi sluge ne govore ništa. Mora da im je zabranjeno da govore o gospodaru, ali mislim . . . — Stoj! — prekinuh ga. — Čuj! Toliko smo se udaljili od logora da nismo više čuli zvukove. Oko nas je vladala duboka tišina. Dok je Halef govorio učinilo mi se kao da čujem dobro poznati glas. Stadosmo, osluškujući. Da, zaista, sad se jasno čulo ljutito lajanje kojim je hrt običavao javljati da je naišao na neprijatelja. Ipak nismo mogli tačno odrediti odakle dopire lajanje. — Dojane! — viknuh glasno. Na taj sam zov dobio vrlo jasan odgovor. Stigao je iz grmlja koje je pokrivalo obronak. Polako se uspesmo onamo. Da bih se sigurnije orijentirao,

kadšto sam dozivao psa, a on bi mi uvijek odgovorio. Najzad začusmo onaj kratki cvilež kojim je obično iskazivao radost. On nas je doveo k njemu. Na zemlji je ležao neki Kurd, a iza njega je stajao hrabri pas, spreman da ga ugrize. Sagnuo sam se da pogledam toga čovjeka. Nisam mu mogao razabrati lice, ali tijelo mu je bilo toplo. To mi je pokazalo da je živ samo što se nije usuđivao ni maknuti. — Dojane, natrag! Pas me posluša, a ja zapovjedih Kurdu da ustane. Učinio je to teško i duboko odahnuvši što mi je pokazalo da je proživio neobičan strah. Stao sam ga ispitivati i on mi reče da je Kurd iz plemena Soran. Budući da sam znao da su Sorani smrtni neprijatelji Bebeja, posumnjao sam da je on zapravo Bebej i da se samo izdaje za Sorana da se spasi. Zato ga upitah: — Kako si došao ovamo i u taj položaj ako si Soran? — Čini se da si stranac u toj zemlji — odvrati on — kad možeš tako pitati. Pleme Sorana bilo je veliko i moćno. Stanovali su na jugu naroda Bulba koji se sastoji od četiri plemena, Rumoka, Manzara, Pirana i Namaša, pa im je glavni grad bio Harir, najuglednija rezidencija Kurdistana. Alah je međutim povukao ruku s njih tako da su izgubili moć i priklonio se njihovim neprijateljima. Svoju posljednju zastavu razvili su u području Keuy sandžaka. Onda su došli Bebeji i oborili je na zemlju. Njihova su stada ugrabljena, žene i djevojke odvedene, a muževi, mladići i dječaci poubijani. Svega nekolicina se spasila raspršivši se po čitavom svijetu ili sakrivajući se u pustoši. Među te posljednje spadam i ja. Stanujem ovdje gore među hridinama. Žena mi je mrtva, braća i djeca ubijeni. Nemam čak ni konja, već samo nož i pušku. Danas sam čuo pucnjavu i spustio se s brda da vidim borbu. Ugledao sam svoje neprijatelje Bebeje i latio se puške. Skriven za drvećem ustrijelio sam ih nekolicinu. Moje metke možeš naći u njihovim tijelima. Ubio sam ih od mržnje a i zbog toga jer sam htio da borbom steknem konja. Uto je taj pas opazio sijevanje moje puške i smatrao me neprijateljem. Napao me je. Nož mi je ispao, a puška mi još nije bila nabijena. Pokušao sam da ga odbijem njem, ali uzmaknuo sam. No on me je na kraju ipak oborio na zemlju. Vidio sam da će me razderati ako se usudim pomaći pa sam sve dosad ostao mirno ležati. Bili su to strašni sati. Taj je čovjek govorio istinu. Osjetio sam to, no ipak sam morao biti oprezan. — Hoćeš li nam pokazati svoj stan? — upitah ga. — Hoću. To je koliba od mahovine i granja s ležajem od trave i lišća. Ništa drugo nećete vidjeti. — Gdje ti je puška? — Mora da leži negdje u blizini. — Potraži je! Otišao je da je potraži dok smo nas obojica ostali stajati. — Sidi — šapne Halef — pobjeći će.

— Hoće, ako je Bebej, no ako je zaista Soran, vratit će se a onda mu možemo vjerovati. Nismo morali dugo čekati kad nas odozdo pozove. — Siđi, gospodaru. Našao sam oboje, i nož i pušku. Sišli smo dolje k njemu. Činilo se da je ipak čestit čovjek. — Otpratit ćeš nas u logor — rekoh. — Rado, gospodine! — odgovori on. — Ali s Perzijancem ne mogu govoriti jer govorim samo kurdski i hagarski. — Govoriš li dobro arapski? — Govorim jer sam se spustio sve do mora i putovao daleko do Frata, pa poznajem taj kraj i njegove putove. Tome sam se obradovao jer je za nas bilo vrlo povoljno što smo našli toga čovjeka. Kad smo stigli do logorske vatre, ljudi mu se začudiše. Najviše se dojmio Amada el Gandura koji se, ugledavši Kurda, trgao iz svoje ukočenosti. Mladi šeik Hadedina smatrao je Kurda iz plemena Sorana Bebejem pa se latio bodeža. Položio sam mu dlan na ruku i rekao da je stranac neprijatelj Bebeja i da je pod mojom zaštitom. — Neprijatelj Bebeja? Poznaješ li njih i njihove puteve? — naglo upita Soran Kurda. — Poznajem ih — odgovori čovjek. — Onda ćemo kasnije razgovarati. Rekavši to okrene se Amad el Gandur i sjedne ponovo uz očevo tijelo Ja sam pak ispripovjedio Perzijancu kako smo naišli na Kurda. Bio je sporazuman s time da taj čovjek ostane u našem logoru. Malo kasnije vratiše se nukeri i javiše da su Bebeji odjahali daleko prema jugu i da su onda zaobilaznim putem krenuli natrag prema brežuljcima Merivana. Vjerojatno ih se više nismo morali bojati, pa Perzijanci legoše na počinak pošto smo prije toga zajednički poduzeli sve potrebne mjere opreza. Prišao sam Amadu el Ganduru i zamolio ga da se i on odmori. — Da se odmorim? — odgovori on. — Emire, samo jedan čovjek imao svoj mir: ovaj mrtvac ovdje. Nažalost neće počivati na grobištima Hadedina i neće ga u zemlju položiti djeca njegova plemena koja plaču za njim. Ležat će u toj stranoj zemlji iznad koje lebdi prokletstvo Amada el Gandura. Krenuo sam na put da me dovede u domovinu. Misliš li da ću opet ugledati domovinu, a da prije toga ne osvetim njegovu smrt? Zapamtio sam obojicu: onoga koji ga je probo, i onoga koji je pucao u njega. Umakli su, ali ja ih poznajem, pa ću ih poslati šejtanu! — Shvaćam tvoju srdžbu i razumijem tvoj bol, ali te molim da sačuvaš prisebnost duha. Želiš li poći za Bebejima da osvetiš smrt svoga oca? Znaš li šta to znači? — Krvna osveta mi zapovijeda a ja je moram poslušati. Ti si stranac, emire, pa nas ne shvaćaš. Šutio je neko vrijeme, a zatim upita: — Hoćeš li me pratiti, emire, kad budem progonio Bebeje?

Rekao sam mu da neću, a on obori glavu i reče: — Znao sam da je Alah stvorio zemlju na kojoj ne postoji pravo prijateljstvo i prava zahvalnost. — Ti imaš samo krivu predodžbu o prijateljstvu i zahvalnosti — odgovorih. — Samo promisli pa ćeš mi priznati da sam bio pravi prijatelj tvoga oca i da bi mi zbog toga morao biti zahvalan. Spreman sam da te uz opasnost za svoj život otpratim na pašnjake Samara, ali upravo kao tvoj prijatelj moram te odvratiti od toga da se izvrgneš opasnosti u kojoj ćeš sigurno poginuti. — A ja ti još jednom velim: ti si stranac pa govoriš i postupaš kao stranac. Čak i sam Alah želi da osvetim oca jer mi je večeras tvojom pomoću dao prilike za to. Sad te molim da me ostaviš samog. — Učinit ću to, ali zahtijevam od tebe da ne poduzmeš ništa, a da se prije ne porazgovoriš sa mnom. Okrenuo se ne odgovorivši ništa. Slutio sam da je već donio odluku i da se boji da ću ga spriječiti da je izvede, pa sam odlučio da pomno pazim na njega. Kad sam se narednog jutra probudio, on je još uvijek sjedio na istom mjestu, ali kraj njega se nalazio Kurd iz plemena Soran. Živo su razgovarali. I ostali su također bili budni. Perzijanac je sjedio kraj nosiljke i razgovarao sa ženama koje su bile pokrivene feredžama. — Emire, želio bih zakopati oca. Hoćete li mi pomoći? — upita Amad el Gandur. — Hoćemo. Gdje ćeš ga pokopati? — Ovaj čovjek veli da se prijeko među stijenama nalazi mjesto koje pozdravlja sunce rano ujutro kad dolazi i uvečer kad odlazi. Pogledat ću ga. — Idem s tobom — odgovorih. Tek što je Perzijanac opazio da sam ustao, priđe k meni da me pozdravi, a kad je čuo što kanimo, ponudi se i on da pođe s nama. Visoko gore na sljemenu brda našli smo golemu stijenu i odlučili da na njezinu vrhu podignemo grobnicu. U blizini se nalazila bijedna koliba Soran Kurda a malo podalje čistina, zatvorena sa svih strana, veoma prikladna za logor, pogotovu jer je u blizini izvirala voda. Posavjetovali smo se i složili da ostanemo ovdje. Morali smo dakle dovesti ovamo konje i deve te prenijeti svu svoju prtljagu. Ovaj posljednji pothvat bio je malo teži ali je uspio. Dok su se neozlijeđeni i laki ranjenici latili težeg posla na podizanju grobnice, ostali su sagradili pokrivenu kolibu za žene koje su bile odijeljene od muškaraca zidom od granja. Budući da konji nisu podnosili zadah deva, smješteni su podalje od njih. U podne je već u našem logoru bilo sve u najboljem redu. Perzijanac je imao obilnu zalihu brašna, kave, duhana i svih potrebnih stvari. Meso smo mogli bez teškoća nabaviti loveći divljač, pa se tako nismo morali bojati da ćemo trpjeti oskudicu. Grobnica je završena nešto kasnije. Sačinjavala je čunj od kamena visok preko osam stopa. Mrtvo tijelo kanili su ostaviti u grobnicu tek za vrijeme

mogreba. Amad el Gandur je izvršio sve potrebne, pripreme nad mrtvacem, premda se time, prema pravilima svoje vjere, onečistio. Sunce se već spustilo tik do obzorja kad je krenula mala žalobna povorka. Na čelu su stupali Alo i Kurd iz plemena Soran noseći mrtvaca na nosiljci od granja. Mi ostali hodali smo za mrtvacem u parovima dok nas je Amad el Gandur čekao kod groba. Otvor grobnice bio je okrenut prema zapadu-jugozapadu, tačno prema Meki, pa kad smo mrtvaca gurnuli u grobnicu bilo mu je lice okrenuto prema onom kraju u kojem je muslimanski porok primao posjete i otkrivenja anđela. Amad el Gandur pristupi k meni sav blijed i reče: — Emire, ti si doduše kršćanin, ali si bio u svetom gradu i poznaješ svetu knjigu. Hoćeš li svom mrtvom prijatelju iskazati posljednju čast i nad njim izgovoriti posmrtnu suru? — Vrlo rado. Izgovorit ću i suru zatvaranja groba. — Onda počnimo! Sad je sunce dodirnulo zapadno obzorje i svi kleknuše da bi u tišini izmolili mogreb. Zatim ustadosmo i okupismo se u polukrugu oko ulaza u grobnicu. Bio je to svečani čas. Mrtvac je uspravno sjedio u svom posljednjem stanu. Večernje rumenilo bacalo je grimizne zrake na njegovo lice, blijedo poput mramora, a jači dašak vjetra ovdje na visini povio mu je sijedu bradu. Sad se Amad el Gandur okrene prema Meki, podigne ruke i reče; — U ime milosrdnog boga. Tebi ćemo služiti, tebi ćemo se obratiti u nevolji da nas vodiš pravim putem. Sad sam i ja isto tako kao i on podigao ruke i izgovorio riječi sedamdeset i pete sure koja je nazvana surom uskrsnuća, pa nastavio: — Ovdje leži Hadži Muhamed Emin ben Abdul Mutaheres Seim Ibn Abu Mervem Bašar eš Sohana, hrabri šeik Hadedina od plemena Samar. Bio je Alahov ljubimac. S njegovog jezika nije nikada izišla laž, a iz njegove ruke teklo je dobročinstvo nadaleko po kolibama u kojima je stanovala bijeda. Bio je najmudriji u vijeću, junak u borbi, prijatelj prijatelju, neprijatelji su ga se bojali, a poštivali su ga svi koji su ga poznavali. Zato Alah nije htio da s ovoga svijeta ode u tami šatora, već je poslao svoga Abu Džajaha da ga pozove usred borbe iz redova ratnika koji su se ovdje okupili oko njega. Sad se prah vraća zemlji. Njegovo je lice okrenuto prema Meki, prema zlatnom gradu, njegova duša stoji uz Alaha i gleda divote koje ne može zapaziti smrtno oko, a nama ostaje utjeha da ćemo i mi jednom stajati uza njega. Sad pristupiše Alo i Soran da zatvore grobnicu. Bio je to zaista neobičan pogreb. Poslije mene oprostili su se od Muhameda Emina s nekoliko dirljivih riječi još i Perzijanac i moj mali Hadži Halef. Grobnica je zatim ubrzo zazidana. Krenuli smo da siđemo s brda kad Amad el Gandur izvuče svoj bodež pa njime odbije mali komadić od kamena grobnice i spremi ga. Znao sam šta to znači i bio sam uvjeren da nitko živ neće moći Amada nagovoriti da se odrekne svoje osvete. Te večeri nije ništa jeo ni pio, nije uopće sudjelovao u našem

razgovoru, pa čak ni sa mnom nije htio razgovarati. Odgovorio mi je samo na jednu jedinu primjedbu. — Ti znaš — rekao sam mu naime — da je Muhamed Emin uzeo svoga vranca natrag. On je sada tvoj. — Onda imam pravo da ga opet nekome poklonim. — Svakako. — Poklanjam ga tebi. — Ali ja ga ne želim. — Onda ću te prisiliti da ga zadržiš. — Kako to možeš učiniti? — Vidjet ćeš. Laku noć! Okrenuo se i ostavio me. Opazio sam da je sad vrijeme da na njega dvostruko pripazim, ali mi to ipak nije uspjelo. Cijelo je to veče bilo tmurno i tužno. Perzijanac se povukao iza zida od granja, a njegovi se ljudi skupiše. Ja sam sa Halefom i Englezom šutke sjedio uz izvor. Trudili smo se da rashladimo rane koje su nas pekle. Muhamedova smrt je svakoga od nas jače potresla nego što smo to htjeli priznati. Kroz onu vrućinu, kojom je moja krv kolala u žilama, kadšto bi prošla hladna jeza — to se približavala groznica od rane. I Halef je već bio u groznici. Proveo sam tešku noć, ali moja snažna priroda nije dopustila da se upala jače razvije. Osjećao sam kako svaka kap moje krvi protiče kroz žile. Napola budan, napola sanjajući ili fantazirajući, bacao sam se amo-tamo, razgovarao sa svim mogućim osobama što ih je u meni budila mašta, a ipak sam znao da je to sve samo varava omama. Tek sam čvršće zaspao pred jutro i probudio se predvečer. Osjetio sam već spomenuti miris, ali umjesto lijepih očiju ugledao sam golemi alepski čir na Englezovom nosu. — Jeste li se probudili? — upita on. — Čini mi se. Što? Zar se sunce nalazi ondje? Ta već je skoro veče! — Radujte se, ser! Obje dame se trude da vas izliječe. Poslale su kapljice za rane, pa ih je Halef nakapao na ranu Onda je došla jedna od njih i ulila vam nešto u usta. Ne vjerujem da je bilo portsko vino. — Koja je to bila? — Ona jedna. Druga je ostala ondje. Možda je bila i ona druga, a ona jedna je ostala. Ne znam. — Mislim ona s plavim ili ona sa crnim očima? — Nisam vidio nikakve oči. Umotala se kao poštanski paket. Uostalom, čini se da se dobro osjećate. — Tako je. Zaista se osjećam posve svjež i čio. — I ja se osjećam tako. Nakapao sam kapljice i na svoje rane pa me više ne bole. To je izvrstan lijek. Hoćete li jesti? — Imate li štogod? Gladan sam kao vuk.

— Evo! To je poslala ona plava. Ili možda je bila i crna. Kraj mene je ležalo hladno meso u srebrnoj zdjeli, kruh i kojekakve poslastice, zatim čajnik u kojem se umjesto čaja nalazila krepka juha od mesa, još uvijek topla. — Čini se da su te dame znale da ću se probuditi prije nego što se ohladi juha — rekoh. — Taj vas lonac čeka već od podne. Čim se ohladi, one šalju staricu da ga zagrije. Čini se da ste kod njih u velikoj milosti. Tek sad sam se pomnije ogledao. U blizini ležao je Halef i spavao. — Gdje je Perzijanac? — upitah. — Kod žena. Jutros je otišao i ustrijelio divokozu. Prema tome jedete juhu od divokoze. — Iz takvih ruku upravo mi divno prija. — A ja sam uvjeren da ju je ona stara kuhala. Yes. — Gdje je Amad el Gandur? — On je već jutros rano izjahao u šetnju. Skočio sam na noge i viknuo: — Onda je otišao, taj nepromišljeni čovjek! — Odjahao je s ugljenarom i Soranom. Yes. Oh, sad sam znao što je mislio rekavši da mu je sam Alah poslao pomoć da se osveti. Kurd iz plemena Soran, i sam smrtni neprijatelj Bebeja, mogao mu je poslužiti kao tumač. Pa ipak mi je bilo žao nesretnoga Hadedina. Mogao bih se okladiti sa deset prema jedan da nikad više neće stići u svoje pleme. Nije moglo uopće biti govora o tome da pođem za njim. U prvom redu, njegova je prednost bila velika, bio sam još bolestan, i nikako nisam želio da zbog krvne osvete nekog čovjeka postanem i sam ubojica. — Sigurno je odjahao na ždrijepcu? — upitah. — Na vrancu? Taj je ovdje — odgovori Lindsay. Dakle još i to! Tako me je dakle Amad el Gandur prisilio da konja primim na poklon! U prvi čas zaista nisam znao treba li da se tome obradujem ili da se zbog toga razljutim. Uostalom, Hadedinov nestanak me nije mogao ostaviti ravnodušnim. To sam morao najprije u sebi srediti da se opet smirim. — Dakle je i Alo otišao? — upitah. — Kako stoji stvar s njegovom plaćom? — Nije ju podigao. To me ljuti. Ne želim da mi ugljenar bilo što poklanja. — Tješite se, ser! On ima konja i pušku; time je obilno plaćen. A osim toga — tko zna što mu je Hadedin obećao. Otkada spava Halef? — Jednako dugo kao i vi. — To je uistinu vanredan lijek. Sad u prvom redu moram jesti. Tek što sam počeo jesti, prekinuše me. Došao je Hasan Ardžir-mirza. Htio sam ustati, ali on me prijateljski potisne natrag. — Ostani sjediti, emire, i jedi! To ti je sad najpotrebnije. Kako se osjećaš? — Hvala, vrlo dobro.