izlazu iz groblja, ali sam neposredno iza sebe čuo korake progonitelja. Srećom sam nosio laku odjeću i lako oružje, pa im nije uspjelo da me stignu. Kad sam došao do pukotine na zidu, izvukoh revolver i opalih dva hica, dakako u zrak, a kad je i Halef ispalio svoj pištolj, progonitelji brzo nestadoše. Nekoliko časaka kasnije čuo sam ih kako jašu odande. Groblje im se učinilo neprikladnim boravištem, ali ne zbog mrtvaca koji su na njem ležali. — Jesi li dopustio da te uhvate, sidi? — Jesam. Bio sam nervozan. To su Arapi bili mudriji nego što sam mislio. Postavili su stražara koji me je uhvatio. — Alah kerim! Mogao si loše proći jer ti ljudi sigurno nisu s poštenim namjerama na groblju. Jesu li te to progonili samo Arapi? — Perzijanci koje si ti vidio nisu se više nalazili uz njih. Nije li ti se lik zapovjednika kojeg si čuo govoriti, učinio poznatim? — Nisam ga mogao tačno prepoznati. Nije bilo dovoljno svijetlo, a on je sjedio usred ostalih. — Onda smo uzalud došli ovamo, premda bih gotovo mogao pomisliti da su to bili progonitelji Hasana Ardžir-mirze. — Zar bi se oni mogli nalaziti ovdje, sidi? — Mogli bi. Oni su doduše krenuli prema zapadu, ali su mogli veoma lako pretpostaviti da će Hasan poći u Bagdad pa tako možemo povjerovati da su i oni preko Džumeile, Kifrija i Zengabada odjahali na jug. Zbog žena se nismo mogli kretati tako brzo kao oni. Vratili smo se u svoj stan i ja sam odmah ispripovjedio Hasanu Ardžiru što smo doživjeli i čega se bojim, no on je sve to olako shvatio. Nije mogao zamisliti da su njegovi progonitelji stigli u Bagdad, a isto tako mu se činilo nevjerojatnim da bi se riječi što ih je Halef čuo mogle odnositi na njega. Zamolio sam ga da bude oprezan i da od paše zatraži pratnju, ali on je odbio. — Ne bojim se — reče. — Šiita se ne moram plašiti jer za vrijeme svečanosti miruje svako neprijateljstvo, a isto je tako sigurno da me neće napasti ni Arapi. Sve do Hile ćeš ti sa svojim prijateljima biti uza me; a odande do Kerbele je samo jedan dan puta. K tome onuda prolazi toliko hodočasnika da se vjerojatno neće pokazati nijedan razbojnik. — Ne mogu te prisiliti da poslušaš moj savjet. Nadam se da ćeš sa sobom ponijeti samo ono što trebaš u Kerbeli, a da ćeš sve ostalo ostavit ovdje. — Ništa neću ostaviti! Zar da ono što imam povjerim tuđim rukama? — Čini mi se da je naš domaćin čestit i pouzdan čovjek. — Ali on stanuje u osamljenoj kući. Laku noć, emire. Nije mi preostalo ništa drugo nego da zašutim; legao sam i probudio se tek kasno ujutro. Engleza nije bilo. Pošao je u grad, a kad se vratio, doveo je sa sobom četiri čovjeka od kojih su trojica bila natovarena motikama, lopatama i drugim alatom. — Što će ti ljudi? — upitah ga.
— Hm, radit će! — odgovori on. — Trojica su otpušteni mornari iz Engleske, a četvrti je Škot koji razumije nešto arapski. On će biti moj tumač. Trebam ga jer vi želite potajice u Kerbelu. Well. — Tko vam je nabavio te ljude, ser? — Raspitao sam se na konzulatu. — Bili ste dakle kod rezidenta, a meni niste o tome ništa rekli? — Yes, ser. Dobio sam pisma i predao ih, a nabavio sam i novaca. O tom vam nisam ništa rekao jer nisam više vaš prijatelj. — Zašto? — Tko odlazi u Kerbelu, a mene ne vodi sa sobom, taj se ne mora brinuti ni za moje druge poslove. Well! — Ali ser, što vam je odjednom? Da ste mi se pridružili samo biste naškodili i sebi i nama. — Ja sam vas pratio sve dovde, a da to nije nikome štetilo. Izgubio sam dva prsta — ali ništa za to. Za uzvrat imam dvostruko velik nos. Okrenu se i stade razgovarati sa svoja četiri čovjeka. Čestiti David Lindsay je usprkos svojoj strasti za iskopavanjem fowlingbulla živo želio da pogleda svečanost desetog muharema, ali ja ga nikako nisam mogao povesti sa sobom.
KARAVANA MRTVIH POPODNE, kad je minula najveća vrućina, napustili smo Bagdad. Na čelu je jahao vodič koga je unajmio Hasan Ardžir-mirza a nekoliko mazgi koje su nosile njihovu imovinu. Tu neopreznost nisam mogao shvatiti. Iza vodiča, a kraj deve s obim ženama, jahali su Hasan i mirza Selim-aga. Za njima smo jahali Halef i ja, a na kraju Englez koji je ponosno i poduzetno nadgledavao ljude čijom je pomoći htio prisiliti ruševine Babilona da mu izruče svoja skrivena blaga. Alvah je jahala na mazgi, a arapski sluga je ostao u Bagdadu. Ja sam ovaj put zamišljao posve drukčije. Sve je bilo udešeno naopako. Možda sam tome i ja bio kriv, ali mi je sad nekako postalo teško da se porazgovorim o tome. Moje rane koje sam u početku posve dobro podnosio ipak nisu ostale bez posljedica a povrh toga preživio sam mnogo više briga, uzbuđenja i napora nego ijedan moj suputnik. U tjelesnom pogledu osjećao sam se veoma umoran, duševno potišten, ali ne bih mogao reći zašto je tome tako. Ljutio sam se na Hasana Ardžira i Engleza, a nisam uzimao u obzir da sam im možda svojom mrzovoljom dao povoda da se manje savjetuju sa mnom o svojim stvarima nego što su to činili ranije. Uzrok ovakvom stanju bila je, kako sam kasnije saznao, bolest koja me umalo nije stajala života. Pošli smo uz rijeku da prejašemo preko gornjeg pokretnog mosta. Ondje sam zastao da još jednom bacim pogled na bivšu prijestolnicu Haruna al Rašida. Ležala je preda mnom u sunčanom sjaju, u svoj svojoj ljepoti, ali i sa svim neizbrisivim tragovima propadanja. Lijevo pred nama pružao se perivoj iza koga vodi konjski tramvaj na sjever, a dalje u pozadini karantemski zavod. Onda visoka tvrđava i namjesnikov dvor koji svoje temelje uranja u valove Tigrisa. Desno predgrađe u kojem većinom stanuju Arapi plemena Agil, s medresom Mostanzir, jedinom zgradom koja je u ovom najstarijem dijelu grada, što ga je podigao kalif Mansur, preživjela prošlost. Iza ovih zgrada širi se nepregledna masa kuća iznad kojih strše stilski minareti i ucakljene kupole stotinjak džamija. Nad ovim morem kuća njiše se pogdjegdje lijepo ocrtana krošnja palme i svojim zelenilom ugodno probija veo prašine i maglice koja stalno leži nad gradom kalifa. Ovdje je Mansur pozdravio poslanike francuskoga kralja Pipina Malog koji su došli da povedu s njime pregovore o opasnim Omajadima u Španjolskoj. Ovdje je živio slavni Harun al Rašid s lijepom Zobeidom, oboje pobožni i oboje ljubitelji rasipne raskoši. Više puta su hodočastili u Meku i cio put pokrivali skupocjenim ćilimovima. A gdje je danas ono skupocjeno zlatno drvo sa svojim plodovima od dijamanata, smaragda, rubina, safira i bisera koje je zasjenjivalo Harunovo prijestolje? Ovaj se kalif zvao al Rašid, no ipak je bio podmukli tiranin koji je okrutno ubio svog vjernog vezira Džafera, dao zazidati živu njegovu sestru zajedno s djetetom i poklao plemenitu obitelj Barmekida. Onaj sjaj, što ga bajke iz Tisuću i
jedne noći šire oko njega, lažan je, jer je povijest već davno dokazala da je pravi Harun posve drugi čovjek, a ne onaj iz bajke. Kad ga je njegov narod otjerao, pobjegao je u Raku, umro u Ragi u Perziji i pokopan pod zlatnom kupolom u Korasanu. Njegova žena Zobeida, rasipnica milijuna, počiva na rubu pustinje u nekom zapuštenom groblju, u grobnici koju su vijekovi nagrizli i smrvili. Ovdje je živio i kalif Mamun koji je poricao božansko podrijetlo korana i obožavao »vječni razum«. Pod njim je vino teklo u potocima, a još gore je bilo za vrijeme njegova nasljednika Motasima. On je u golom i pustom kraju podigao prijestolnicu Samaru, doduše pravi raj, ali raj za koji su potraćena državna blaga čitavih dinastija. Ovdje je gruba putenost dotjerana do ekstaze i dok se prijazan pogled zamamne žene plaćao čitavim imutkom, u narodu je vladala bijeda. Ali, prorokovom namjesniku Mutavakilu ni to nije bilo dosta. Sagradio je novu prijestolnicu, a da bi stvorio nešto čega još nije bilo, zapovjedio je da se grede istešu od prastarog nadaleko glasovitog »drvete Zoroasterovog«. Ovo drvo, golemi čempres, nalazilo se kod Tusa u Korasanu. Uzaludne su bile molbe maga i svećenika obožavatelja sunca. Nudili su nevjerojatne iznose novca samo da bi spasili sveti simbol svoje vjere, ali uzalud. Drvo je posječeno. Njegove dijelove odvukli su golemim putem niz Tigris, i oni su stigli na određeno mjesto upravo u trenutku kad je Mutavekila ubila njegova turska garda. S njim je izblijedio sjaj kalifa i slava »grada spasa« počela da se gasi. Kažu da je u ono vrijeme u Bagdadu bilo 100.000 džamija, 80.000 bazara, 60.0000 kupališta, 12.0000 mlinova, isto toliko karavan-saraja i dva milijuna stanovnika. Kakve li razlike prema današnjem Bagdadu! Posvuda samo prljavština, prašina, ruševine i prnje! Čak i most na kome sam se zaustavio bio je oštećen, a njegova bijedna pletena ograda visila je u krpama. Mjesto naziva »Dar ul Klifet« ili »Dar us Salam«, danas bi gradu tačnije pristajao naziv »Dar et Taun« — kuća kuge. Usprkos krasnom izgledu što ga još i danas pruža grad, sastoji se puna trećina njegova područja opasana gradskim zidovima od samih groblja, kužnih polja, močvarnih bara i trulih ruševina gdje harače lešinari i druga bagra. Kuga se svraća ovamo svakih pet ili šest godina, i kosi na tisuće žrtava. Muslimani i u ovim slučajevima pokazuju svoju kobnu ravnodušnost. »Alah je šalje, ne smijemo protiv toga ništa poduzimati«, kažu oni. Prilikom užasne epidemije 1831. godine, predstavnik Engleske se svim silama potrudio da opsežnim mjerama spriječi zarazu. Ali mule su ustale protiv njega i potjerale ga s obrazloženjem da se njegova nastojanja protive koranu. Posljedica toga je bila da je kuga svakog dana nosila po tri tisuće žrtava. Uz to su u gradu zbog dotrajalosti popustili kanali pa se jedne jedine noći nekoliko tisuća kuća srušilo na glave stanovnika. Misleći na sve to, bilo mi je kao da je i mene uhvatila zaraza. Usrpkos vrućini, prošla me hladna jeza. Stresoh se i brzo pojahah za ostalima da bih se što prije riješio grada i svojih misli. Prošli smo između puta koji je lijevo vodio u Basru, puta koji je desno zakretao u Deir, kraj ciglana i Zobeidine grobnice i produžili preko kanala Ošah
te se našli na otvorenim poljima. Da bismo došli u Hilu morali smo presjeći uski kopneni jezik koji razdvaja Eufrat od Tigrisa. Ovdje su se još krajem srednjega vijeka prostirali vrtovi, njihale palme, mirisalo cvijeće i raslo divno voće u gustom lišću krošanja. Sad su presušili kanali, izvor svega života, pa služe samo pljačkaškim Beduinima kao skrovište. Sunce je još peklo, a u zraku kao da su se osjećali tragovi karavane mrtvih koja se jučer provukla ovuda. Činilo mi se kao da se nalazim u neprozračenoj bolničkoj dvorani punoj boginjavih bolesnika. To nipošto nisam sebi samo umišljao, jer je i Halef stavio takvu primjedbu, a i Englez je vrlo zlovoljno njuškao svojim čvorastim nosom po zakuženom zraku. S vremena na vrijeme pretekli bismo ponekog starog hodočasnika koji je želio da bude pokopan u Kerbeli, pa je, izmoren, zaostajao ili skupinu alijevaca koji su natovarili na ubogu mazgu po nekoliko lešina. Životinja se vukla sva u znoju naprijed, a ljudi su koračali začepljena nosa, po strani od nje, a za njima su se širili valovi smrtnog zadaha raspadanja. Kraj puta je sjedio prosjak. Bio je potpuno gol, osim uske pregače oko bokova. Svome bolu za ubijenim Huseinom dao je izraza na vrlo odbojan način. Stegna i mišice probo je šiljatim noževima, a u podlaktice, listove na nogama, u vrat, kroz nos, bradu i usne probio je palac dugačke čavle. Na bokovima i unaokolo po donjem dijelu tijela sve do pasa visjele su željezne kuke na kojima su bili pričvršćeni teški utezi. Sva ostala mjesta na tijelu bila su puna zabodenih igala, a u golu kožu na glavi usjekao je dugačke pruge. Kroz svaki prst na nogama i kroz svaki članak prstiju na rukama provukao je drvene klince. Na čitavom njegovom tijelu nije bilo mjesta velikog kao novčić koje ne bi pokazivalo jednu od tih bolnih rana. Kad smo mu se približili, on se podiže, a s njim čitavi rojevi muha i komaraca koje su svuda pokrivale tijelo toga raskrvavljenog čovjeka. Užasno je izgledao. — Diriga Alah, vaj Muhamede! Diriga Hasan, Husein! — zakrešti odvratnim glasom i pruži ruke prema nama proseći milostinja. U Indiji sam vidio pokajnike koji su sebi nanosili bolove na najbajoslovniji način pa sam prema njima uvijek osjetio sažaljenje, ali ovaj zadrti fanatik zaista je u meni budio samo grozu. Nisam mogao podnijeti bezumlje koje izmišlja ovako grozna mučenja, samo da bi se proslavio dan smrti jednog običnog čovjeka. Kraj toga je taj čovjek umišljao sebi da je svetac kome je poslije smrti osiguran najviši čin u raju i koji već i na zemlji smije tražiti ne samo bogatu milostinju, već i najponiznije poštovanje drugih. Kasan Ardžir-mirza mu dobaci zlatan tuman. — Alah te blagoslovio! — uzviknu prosjak uzdižući ruke kao svećenik. Lindsay posegnu u džep i dade mu srebrni novac od deset pijastera. — Bog je milostiv! — uzvrati prosjak već manje uljudno jer je ovaj dar pripisao Alahu, a ne Lindsayu. Ja izvukoh jedan pijaster i bacih mu ga pred noge. Na licu prosjakovom ukaza se najprije iznenađenje, a zatim bijes.
— Azdar — prezirno viknu on, zgazi nogama pijaster, popljuje ga, pokazujući toliki bijes da bismo ga se u drugim prilikama poplašili — Što je to azdar, sidi? — upita me Halef. — Škrtica! — Alah il Alah! A kako se kaže vrlo glup, lud čovjek? — Bizaman. — A surov prostak? — Džaf. Sad se mali Hadži okrene Perzijancu, ispruži ruku s dlanovima prema gore, zatim ga obrisa o nogavicu, koja gesta predstavlja najveću uvredu i uzviknu: — Bizaman! Džaf, džaf! Na ove riječi otvori se brana prosjakova govorničkog umijeća i mi pobjegosmo, jer je »sveti mučenik«« raspolagao takvom zalihom psovki i prostačkih izraza koji sa ne daju ponoviti. Pokorili smo se njegovoj nadmoćnosti i odjahali. Zrak oko nas nije postajao bolji. Na zemlji su se jasno razabirali tragovi karavane mrtvih, a dalje po strani po mnogobrojnim otiscima nogu i kopita vidjelo se da sa vojna pratnja iz Bagdada koja je štitila karavnu od razbojnika, držala na opreznoj udaljenosti od zadaha mrtvaćkih sanduka. Predložio sam Hasanu Ardžiru da skrenemo s karavanskog puta i da pojašemo usporedno s njime na pristojnoj udaljenosti, ali on ne pristade jer je, kako reče, velika zasluga hodočasnika da putuje u »dahu pokojnika«. Srećom sam postigao bar to da nismo, stigavši uveče do karavan-saraja u kojem se odmarala karavana, prenoćili u njemu, već smo se ulogorili malo podalje, u nekom širokom kanalu. Nalazili smo se u opasnom kraju i nismo se smjeli udaljiti od logora. Prije nego što smo pošli na spavanje odlučili smo da sutradan brzim kasom prestignemo karavanu, da prije nje stignemo u Hilu i ondje kod Babilonske kule podignemo logor za noć. Tamo će Hasan Ardžir-mirza propustiti karavanu mrtvih da bi je kasnije opet stigao, a mi ćemo tu počekati njegov povratak. Bio sam vrlo umoran i osjećao sam neki tup bol u glavi kao da mi u njoj nešto svrdla, premda inače ne patim od glavobolje. Osjećao sam kao da me obuzima neka groznica pa sam uzeo dozu kinina što sam ga, uz neke druge potrebne lijekove, kupio još u Bagdadu. Usprkos velikom umoru dugo nisam mogao da se smirim, a kad sam naposljetku zaspao, uznemiravale su me ružne slike u snu, svakog me časa budeći. Jednom mi se učinilo da čujem mukli topot konja, ali bio sam u polusnu i mislio da sanjam. Najzad me moj nemir diže s ležaja i ja iziđoh pred šator. Dan je upravo počeo, svitati. Obzorje na istoku se već svijetlilo, a prijelaz noći u dan je u ovim krajevima vrlo kratak. Pogledom prljeđoh preko obzorja i primijetih na istoku tačku koja se brzo povećavala. Već poslije dvije minute prepoznao sam jahača koji se naglo približavao. Bio je to mirza Selim-aga. Konj mu se pušio. Vidljivo
se smeo kada me je opazio. On me kratko pozdravi, priveza konja i htjede proći kraj mene. — Gdje si bio? — upitah ga kratko, no ipak ljubazno. — Šta te se to tiče! — odgovori on. — Vrlo mnogo me se tiče! Ljudi koji putuju zajedno po ovako opasnom kraju treba da jedan drugome vele šta rade. — Otišao sam po svoga konja. — Gdje je bio. — Otrgao se i pobjegao. Ja pristupih bliže i ispitah ular. — Ovaj ular nije bio prekinut! — Čvor se bio odriješio! — Zahvali Alahu ako čvor koji će se jednom vezati tebi oko vrata ne bude držao bolje! Htjedoh se okrenuti, ali on mi priđe sasvim blizu i upita: — Šta si rekao? Kako to misliš? Ne razumijem te. — Onda razmisli! — Čekaj. Ne možeš sada otići. Moraš mi reći što si htio time kazati! — Htio sam te podsjetiti na englesko groblje u Bagdadu. On malo problijedi, ali je toliko vladao sobom da je mogao mirno reći: — Englesko groblje? Šta se ono mene tiče? Ja nisam Englez. Ali ti si govorio o konopcu oko moga vrata. Ja s tobom nemam nikakva posla, pa ću sve to ispripovjediti Hasanu Ardžir-mirzi. Neka te on nauči kako treba da postupaš sa mnom. — Reci mu ili mu nemoj reći, meni je to svejedno. Ja ću u svakom slučaju s tobom postupati onako kako to budeš zaslužio. Naš glasni razgovor probudio je ostale. Pripreme za polazak brzo su izvršene i mi smo nastavili put korakom. Vidio sam kako je u toku jahanja Selim-aga nešto živo govorio Hasanu Ardžiru i ovaj se uskoro nađe pored mene. — Dopuštaš li mi, emire, da s tobom razgovaram o Selimu? — upita. — Dopuštam. — Tebi se Selim ne sviđa? — Ne. — Ali ipak ne bih želio da ga uvrijediš. — On je primio uvredu i nije se branio. Nisam mu dakle nanio nepravdu. — Zar nekoga treba objesiti zato što mu je pobjegao konj? — Ne, ali ga treba objesiti ako izjaši da bi se dogovarao s ljudima koji se spremaju da napadnu njegove drugove. — Već sam primijetio, emire, da ti je duša bolesna i tijelo umorno: zato tvoje oko vidi sve crno, i tvoj govor je gorak kao lijek od aloje. Opet ćeš ozdraviti i uvidjeti svoju zabludu jer je tvoj sud, otkad te poznajem, bio uvijek pravedan. Selim je meni već godinama vjeran i ostat će takav dok ga Alah ne pozove k sebi. — A njegovo kradomično odlaženje na englesko groblje?
— Bilo je slučajno. Malo prije mi je sve ispripovjedio. Bilo je divno veče i on je izišao u šetnju. Došao je do groblja, ne znajući da u njem ima ljudi. Bili su to miroljubivi putnici koji su pričali o razbojnicima i pri tome, dakako, spominjali i plijen. Već sam ti jednom rekao da sve to ne može utjecati na moje mišljenje o njemu. — Zar zaista vjeruješ da mu je danas pobjegao konj? — Ne sumnjam u to. — A vjeruješ i to da bi Selim-aga mogao odbjegla konja pronaći u mraku? — Zašto ne? — Pa i onda ako je vrlo daleko pobjegao? Konj je bio sav pokriven pjenom i znojem. — On ga je za kaznu vrlo oštro gonio. Molim te da o njemu sudiš bolje nego dosad. — To ću vrlo rado učiniti ako se potrudi da se vlada manje tajanstveno nego dosad. — Ja ću mu to naložiti, a ti ne zaboravi da se svatko može prevariti. Ovom opomenom završio je naš razgovor. Što je trebalo ili bolje reći što sam mogao da radim? Bio sam tvrdo uvjeren da ovaj Selim smjera neku podlost. Bio sam uvjeren da se noćas sastao s onim ljudima s kojima je razgovarao na engleskom groblju. Ali kako to da dokažem? Bio sam sav klonuo. Osjećao sam se kao da su mi kosti šuplje, bez srži, a glava kao golemi bubanj po kome netko tupo bubnja. Primijetio sam da me snaga volje polako napušta pa postajem ravnodušan prema stvarima koje bi inače pokrenule moju energiju. Stoga sam ravnodušno primio molbu Hasana Ardžira koja je više bila slična ukoru, i samo u sebi odlučio da šutim i da budem na oprezu. Naši konji su nas brzo nosili ravnim tlom. Hodočasnika, kraj kojih smo prolazili, bivalo je sve više. Les odeurs sans parfum postajali su sve nepodnošljiviji. Još prije podne ugledali smo dugu liniju karavane kako se pojavljuje na zapadnom obzorju. — Hoćemo li je obići? — upitah. — Hoćemo — odgovori Hasan, Na njegov mig vodič skrenu ustranu da bi nas odveo s traga povorke. Uskoro smo se našli sami na otvorenoj poljani. Zrak je postao čistiji i mi smo ga s uživanjem udisali. Uživao bih u brzom jahanju, samo da nam nije toliko jaraka i kanala zakrčivalo put. Budući da me je strašno boljela glava, prelaženje preko tih zapreka predstavljalo mi je veliku muku pa sam odahnuo kad smo oko podne sjahali da počekamo dok ne prođe najveća vrućina, — Sidi — reče Halef koji me je stalno promatrao — lice ti je sivo, a oči ti imaju duboke podočnjake. Osjećaš li se jako loše? — Samo me boli glava — odgovorih. — Daj mi vode iz mješine i bocu s octom. — Volio bih kad bih tu bol mogao primiti u svoju glavu.
Dobri Halef! Nije ni slutio što i njega čeka. Da moj Ri nije bio izvanredan konj, ne bih mogao izdržati ovo jahanje i osramotio bih se pred starom »Alojom« koja je jahala kao madžarski čikoš, što od ove naše blagonaklone perzijske vile nikad ne bih očekivao. Naposljetku izroniše kasno popodne desno pred nama ruševine El Himara. One su svega nešto više od jedne milje udaljene od Hile. Uskoro se pojaviše i visovi ispred El Mudželibe, a malo južnije Amrana-Ibn-Ali. Prošli smo kroz vrtove ispred Hile na lijevoj obali Eufrata i preko vrlo nesigurnog pokretnog mosta ujahali u gradić, ozloglašen zbog svoje gamadi i svoje, čak i za istočnjačke pojmove, neizmjerne prljavštine te svoga do ludila fanatiziranog stanovništva. Ovdje smo se zadržali samo toliko da na brzu ruku obdarimo gomilu prosjaka kraj puta i požurili dalje prema Birs Nimrudu, Babilonskoj kuli koja se nalazi tri i po sata jahanja jugozapadno od Hile. Hila se nalazi otprilike u sredini tih ruševina pa se po tome može dobiti predodžba kako je bio golem stari Babilon. Sunce se spuštalo, prema zapadu kad se pred nama uzdigla, kraj ruševina Ibrahim Holila, Babilonska kula okružena pustim i močvarnim područjem. Ruševine ove kule visoke su danas najviše pedeset metara i na njoj se vidi jedan jedini tanki stup, visok deset metara. On je jedini uspravni ostatak »majke svih mjesta«, kako se zvao Babilon, ali i on je po sredini presječen dubokom pukotinom. Zastali smo u podnožju ruševina, da bih bacio pogled na okolinu. Bio sam sam. Sunce se već dotaklo obzorja i njegove su se zrake opraštale od ruševina golemog grada. Šta je bio taj Babilon? Ležao je na Eufratu koji ga je razdvajao na dva dijela i po Herodotu je imao opseg od 480 stadija, to jest šesnaest milja. Bio je ograđen zidom debelim pedeset i visokim dvije stotine lakata, koji je, na određenim razmacima, bio pojačan obrambenim kulama. Osim toga štitio ga je i široki i duboki jarak pun vode. Kroz zid vodilo je stotinu brončanih vrata, a od svakih se odvajala ravna ulica prema suprotnim vratima, tako da je grad bio podijeljen u pravilne četvorokute. Trospratne i četvorospratne kuće bile su sagrađene od opeka zalivenih zemljanom smolom. Zgrade su imale divne fasade i bile odvojene jedna od druge. U tome moru kuća nalazili su se trgovi i divni vrtovi po kojima je moglo ugodno šetati dva milijuna stanovnika. I obje obale rijeke bile su zaštićene visokipi jakim zidovima, s metalnim vratima koja su se zatvarala noću. Osim toga preko rijeke je vodio krasan most, širok trideset stopa i prema Strabonu dugačak jednu stadiju, a po Diodom četvrt sata hoda. Njegov se krov mogao skinuti. Prilikom podizanja toga mosta iskopano je zapadno od grada jezero s obujmom od dvanaest milja i duboko sedamdeset pet stopa. U njega je uticala voda Eufrata. To jezero je ostalo i kasnije da bi primalo poplavne vode; tako je stvoren veliki bazen, iz kojeg su se, pomoću brana za vrijeme suša navodnjavala polja.
Na oba kraja mosta uzdizala se po jedna velika palača. One su bile međusobno povezane podzemnim hodnikom koji je vodio ispod Eufrata, kao na primjer, tunel ispod Temze. Najistaknutije zgrade u gradu bile su: stari kraljevski dvor, s opsegom od preko jedne milje, nova palača okružena s tri zida i ukrašena nebrojenim kiparskim djelima, te Semiramidini viseći vrtovi. Oni su pokrivali četvorokutnu površinu od 160.000 četvornih stopa, i bili okruženi zidovima debelim 22 stope. Na velikim zasvođenim lukovima dizale su se amfiteatralno smještene terase do kojih se dolazilo širokim stepenicama. Terase su bile popločene šesnaest stopa dugačkim i četiri stope širokim kamenim pločama da ne bi propuštale vodu. Na ploče je bio položen sloj slijepljene trstike, zatim dva reda opeka, dobro zalivenim smolom, a preko svega toga sloj olova na koji je bila nasuta zemlja, iz koje je raslo drveće. Na najvišoj terasi nalazio se bunar koji je iz Eufrata obilno crpio vodu za zalijevanje vrtova. U halama na svakoj terasi bile su smještene divne, noću osvijetljene vrtne dvorane, pune mirisnog cvijeća. S njih je posjetilac mogao uživati u veličanstvenom pogledu na grad i okolinu. Međutim, najglasovitija zgrada u Babilonu bila je Baalova kula koja se spominje u bibliji. U bibliji nije navedena njezina tačna visina, samo je rečeno »da joj se vrh uzdiže do neba«. Talmudisti tvrde da je kula bila visoka sedamdeset milja. Po istočnjačkoj predaji bila je visoka deset tisuća hvati, po drugoj jednoj predaji 25.000 stopa. Kaže se da je na njenom podizanju radilo dvanaest godina milijun ljudi. Dakako, to je pretjerano. Istina je da se iz sredine velikog hrama boga Baala uzdizala kula čija je osnovica imala opseg od oko tisuću koraka, dok joj je visina iznosila šest do osam stotina stopa. Kula se sastojala od osam katova od kojih je uvijek onaj viši imao manju osnovicu od nižega. Zavojitim stepenicama koje su osam puta opisivale kulu stizalo se do njezina vrha. Svaki sprat je imao velike nadsvođene dvorane, i odaje, a kipovi, stolovi, stolice, posuđe i sav ostali pribor u njemu bili su od masivnoga zlata. U najnižem katu stajao je kip boga Baala, težak tisuću babilonskih talenata i vrijedan više milijima talira. Na najvišem katu se nalazila zvjezdarnica s koje su astronomi i astrolozi promatrali zvijezde. Ksenkso je iz ove kule opljačkao sve blago u vrijednosti od šest tisuća tri stotine talenata u zlatu. Istočnjački mit spominje uz to da se u zgradi hrama nalazio bunar isto toliko dubok koliko je kula bila visoka. U bunaru su navodno bili obješeni na lancima za noge pali anđeli, Varud i Marud, a na dnu bunara bila je skrivena odgonetka cjelokupne magije. Takav je — bio Babilon. A sada...! Ovdje, na Nimrodovoj kuli, sjetio sam se domovine i svojih mladih dana kad sam čitao proročanstva koja su najavljivala propast prokletoga grada. Na vodama babilonskim, na obalama Eufrata, jezera i kanala, sjedili su sinovi Abrahamovi: njihovi psaltiri i harfe nijemo su visjeli na vrbama, a njihove suze su tekle u znak pokajanja. Ako bi i zvučala po neka harfa, govorila bi o čežnji za
gradom u kojem se uzdiže Jehovin hram. A onda se čuo silni glas prorokov i narod je u suzama slušao njegove riječi: »Ovo je riječ božja protiv Babilona i zemlje Kaldejaca: evo narod će doći sa sjevera koji će tu zemlju pretvoriti u pustinju. Nosit će luk i štit, bit će okrutan i nemilosrdan: glas će mu brujati kao more. Bježite iz Babilona da bi svatko spasio dušu jer je ratni krik u zemlji i veliki jad. Tako govori Gospod: vidi, kaznit ću kralja babilonskog: spremite se protiv Babilona: klicajte nad njim i oko njega. Njegovi su temelji pali, njegovi zidovi porušeni. Oborite se na njega, otvorite skladišta žita, podavite stoku, opsjednite ga, i ne pustite nikoga da vam umakne. Treba da poginu svi ljudi njegovi i propadnu svi ratnici. Mač na Babilon i njegove kneževe, na mudrace njegove, mač na njegove junake, mač na konje i kola njegova i na svu svjetinu usred njega. Babilon će postati hrpa kamenja, a mjesto na kome se nalazio pustinja!« Stojeći ovdje gore na ruševini mogao sam vidjeti kako se strašno ispunilo proročanstvo. Sa šest stotina tisuća pješaka, sa stotinu dvadeset tisuća konjanika i tisuću bornih kola s kosama, s prebrojenim tisućama jahača na devama došao je Kir i osvojio grad, usprkos njegovim utvrđenjima i zalihama namirnica za dvadeset godina. Kasnije je Darije Hispastas odredio da se sruše zidovi, a Kserkso mu je oteo sve njihovo blago. Kad je Aleksandar Veliki došao u Babilon, htio je ponovo podići kulu. Postavio je deset tisuća radnika samo da uklanjaju ruševine i kamenje, ali je posao obustavljen zbog njegove iznenadne smrti. Od toga vremena je golemi grad sve više propadao, tako da se danas ne može od njega ništa razabrati, osim hrpe raspadnutih opeka u kojoj se ne može snaći ni oštro oko istraživača. Desno od kule vidio sam put koji vodi u Kerbelu, a lijevo put za Mešed Ali. Pravo prema sjeveru ležala je Tamasija, a iza ruševina zapadnog zida Džebel Menavija. "Rado bih ostao i duže ovdje ali sunce se bilo sakrilo pa me je kratki sumrak otjerao dolje k drugovima. Šator za žene bio je postavljen pa su svi osim Lindsaya i Halefa već legli da spavaju. Halef je htio da me još posluži, a Lindsay da razgovara o planovima za naredne dane. Uspio sam da to odgodim za sutra ujutro, umotao se u svoj pokrivač i pokušao da zaspim, ali nisam mogao već sam u nekom grozničavom uzbuđenju zapadao u nemiran polusan koji me nije okrijepio nego još više umorio. U zoru me uhvatila jaka zimica koja se smjenjivala s visokom temperaturom. Čudan bol trgao mi je udove i uprkos tami činilo mi se da se sve okreće oko mene. Još uvijek sam vjerovao da je to samo groznica koja će uskoro popustiti pa sam uzeo još jednu dozu kinina, poslije čega sam zaspao u neko tupo stanje koje je više ličilo na omamljenost nego na san. Kad sam se probudio, oko mene bilo je sve živo. Na moje iznenađenje, bilo je već devet sati prije podne, i upravo je kraj nas, podijeljena u dva dijela prolazila karavana mrtvih na svom putu iz Hile. Jedan je dio odlazio u Kerbelu, a drugi u
Mešed Ali. Halef mi je ponudio vode i datulja. Uspio sam popiti nekoliko gutljaja vode, ali nisam mogao jesti. Nalazio sam se u stanju koje je bilo slično jakom mamurluku i sjetio sam se svojih školskih dana kad sam se ponekad našao u sličnom jutarnjem raspoloženju. Napeo sam svu snagu da svladam to stanje što mi je, bar privremeno, nekako uspjelo: bio sam štoviše sposoban da se dogovorim s Hasanom Ardžir-mirzom koji je kanio krenuti čim prođe veći dio začelja karavane. Zamolio sam ga usrdno da bude vrlo oprezan i da stalno drži oružje u pripremi. On mi to obeća s blagim smiješkom i ugovori sa mnom da ćemo se petnaestog ili šesnaestog istog mjeseca opet naći na ovom mjestu. Oko podne je krenuo. Pri rastanku mi Benda koja je već sjedila na devi, domahne da priđem. — Znam, emire, da ćemo se opet vidjeti — reče ona — iako si tako zabrinut. Ali da te umirim, molim te jedno; posudi mi svoj bodež dok se ne vratim! — Evo ti ga! Bila je to ona džambija koju sam dobio od Esle el Mahema u zamjenu za svoj bodež i na čijoj je oštrici pisalo: »Samo poslije pobjede u korice!« Znao sam da se hrabra djevojka neće ustručavati da se u slučaju potrebe posluži njime. I mirza Selim mi je dobacio nekoliko riječi oproštaja koje su zvučale gotovo neprijateljski. Zatim je mala skupina konjanika odjahala, a mi smo gledali za njom sve dok nam je bila na vidiku. Ali poslije toga izda me snaga. Halef kao da je to i prije mene primijetio. — Ta ti teturaš, sidi! — viknu on. — Lice ti je crveno kao grimiz! Pokaži mi jezik! Poslušao sam ga. — Posve ti je plav, sidi! Imaš teišku isitmu. Uzani lijek i lezi! Zaista sam morao sjesti jer me je opet tako uhvatila vrtoglavica da više nisam mogao stajati. Sad sam se ozbiljno zabrinuo. Popio sam ocatnu vodu i stavio oblog na glavu. — Ser! — reče Lindsay — čini mi se da nećeite moći poći za mnom da potražimo mjesto gdje bih mogao kopati. — Ne, ne mogu. — Onda ću i ja ostati ovdje. — Nije potrebno. Imam groznicu kakva se lako dobije na putu. Halef je sa mnom. Možete slobodno poći, ali ne udaljujte se odviše jer ako naiđete na šiite, ne mogu jamčiti ni za što. On ode sa svojim ljudima, a ja zatvorih oči. Halef je sav zabrinut sjedio kraj mene i stalno kapao ocat na oblog. Ne znam kako dugo sam tako ležao kad odjednom začuh korake, a zatim osorno pitanje: — Tko ste vi? Otvorih oči. Pred nam su stajala tri dobro naoružana Arapa pješaka. Bili su divljega izgleda i prkosnih lica. Od njih nismo mogli očekivati ništa dobro. — Stranci! — odgovori Halef. — Vi niste šiiti. Kom plemenu pripadate?
— Dolazimo izdaleka, s onu stranu Egipta, i pripadamo plemenima Mugaribeja. Zašto pitaš? — Ti možda pripadaš Mugaribejima, ali ovaj drugi je Franak. Zašto ne ustane? — Bolestan, je ima groznicu. — A gdje su oni drugi koji su bili s vama? — Otišli su u Kerbelu. — A onaj drugi Franak koji je bio s vama? — Negdje je blizu sa svojim ljudima. — Čiji je ovaj vranac? — Efendijin. — Daj ga ovamo! I oružje! On pristupi konju i uhvati ga za uzde, ali to je očito bilo dobro sredstvo protiv moje groznice jer je ona za tren oka iščezla i ja sam se uspravio na noge. — Stoj! Najprije treba da se čuje i moja riječ! Tko takne moga konja dobit će metak! Onaj čovjek se naglo trže i zaplašeno se zagleda u revolver što sam ga uperio u njega. Ovdje u blizini grada, kakav je bio Bagdad vjerojatno je već upoznao ovo oružje i bojao ga se. — Ja se samo šalim — reče on. — Šali se s kim god hoćeš, ali nemoj s nama! Šta tražiš ovdje? — Vidio sam vas i pomislio da bih vam mogao biti od koristi. — Gdje su vam konji? — Nemamo ih. — Lažeš! Po naborima tvoga odijela vidim da jašeš. Odakle znaš da su ovdje dva Franka? — Rekli su mi neki hodočasnici koji su vas sreli. — Opet lažeš. Nijednom hodočasniku nismo rekli tko smo. — Ako nam ne vjeruješ, otići ćemo. Oni se povukoše, bacajući požudne poglede na naše konje i oružje i izgubiše se iza ruševina. — Nisi nimalo pametno odgovarao na pitanja, Halefe — rekoh. — Hajdemo, moramo se uvjeriti hoće li zaista otići. Pošli smo za strancima ali vrlo sporo, jer mi se sada, pošto mi se srdžba slegla, opet vratila ona čudna slabost i tako mi se smračilo pred očima da sam jedva mogao razlikovati najbliže predmete. — Vidiš li ih? — upitah kad smo zašli za ruševine. — Eno ih, trče tamo prema svojim konjima. — Koliko ih ima? — Tri. Zar ih ne vidiš, sidi? — Ne vidim. Vrti mi se u glavi. — Uzjahali su na konje i odlaze galopom. Stoj! Alah il Alah! Tamo ih je čitava četa. Čini se da čekaju ove.
— Jesu li to Arapi? — Ne mogu da raspoznam. Predaleko su. — Onda potrči po moj dogled! Dok je on trčao do bisaga, ja sam se trudio da se sjetim gdje sam već jednom čuo glas onog Arapina koji je s nama razgovarao. Njegov hrapavi, promukli glas bio mi je nekako poznat. Uto se vrati Halef i pruži mi dogled, ali meni je pred očima treperila crvena maglica pa je Halef morao da preduzme promatranje. Trebalo mu je malo vremena da se snađe, a onda viknu: — Ono su Perzijanci! — Ah! Možeš li prepoznati nekoga od njih? — Ne. Sad i ovi stigoše do njih, i svi kreću. — Jašu vrlo brzo, prema zapadu, zar ne? Halef potvrdi, a ja uzeh dogled. Vrtoglavica me je prošla. — Halefe — rekoh — ovi Perzijanci su progonitelji Hasana Ardžir-mirze. Selim-aga je s njima u vezi. Prošle noći kad je bio izjahao, on se sastao s njima i izdao im da ćemo se rastati ovdje, kraj Babilonske kule. Poslali su onu trojicu da izvide da li je Hasan Ardžir krenuo, pa će sad požuriti da ga napadnu prije nego što se približi Kerbeli. — O, sidi, to je strašno! Moramo odmah za njima! — Razumije se! Brzo pripremi konje! — Ne bih li pošao po Engleza? Vidio sam kako je krenuo prema onom mjestu koje si ti nazvao Ibrahim Kalil. — Onda ga se moramo odreći. Izgubili bismo odviše vremena. Požuri! Ponovo podigoh dogled i sasvim jasno ugledah kako ona četa jahača juri prema zapadu. Zatim istrgnuh list iz bilježnice i napisah nekoliko redaka da obavijestim Engleza što se desilo i što namjeravamo. Savjetovao sam mu da napusti Bins Nimrud i da nas počeka na kanalu Anani, jer bi ovdje na kuli bio izložen napadaju da nisam uspio da odvratim razbojnike od njihove namjere. Taj sam listić papira tako namjestio u hrpu slomljenih opeka da ga je pri povratku morao ugledati. Zatim uzjahasmo i odjurismo.
U PANDŽAMA KUGE SKORO je nevjerojatno kakvu moć posjeduje duh nad tijelom. Moja bolest se posve izgubila, glava mi je bila bistra a pogled nepomućen. Izbili smo na karavanski put: projahali kraj hodočasnika koji su zaostali za povorkom, a oni su nam se, grdeći nas, sklanjali s puta, proletjeli smo kraj prosjaka na čije se zaklinjanje nismo obazirali. Jurili smo — ali, tu je ležala mazga koja je uginula i oko koje su se dva čovjeka mučila da ponovo zamotaju u poderanu pustenu ponjavu leš što ga je mazga prenosila. Osjećao se strašan zadah i mene zahvati nepodnošljivo gađenje, koje mi je zgrčilo želudac i kome nisam mogao odoljeti. — Kako to izgledaš, sidi — viknu Halef i uhvati za uzde moga vranca. — Stani, past ćeš s konja! — Naprijed! — Ne! Stani! Oči su ti ukočene kao u ludilu! Ta ti se ljuljaš na sedlu! — Samo naprijed... — Da, htio sam da izgovorim te dvije riječi, ali nisam ih uspio izustiti. Samo sam promucao nekoliko nerazumljivih glasova, ali ipak sam još brže potjerao konja. Ali to nije dugo trajalo, jer me je odjednom postalo mučno pa sam morao stati i povratiti. Kako sam vidio čistu sluzavu žuč, a da pri tom nisam osjetio bol u predjelu želuca, uhvati me smrtni strah. — Odjaši, Halefe! Ostavi me! — Ja da te ostavim? — upita me on uplašeno. — Zašto? — Imam kugu! — Kugu! Alah kerim! Je li to istina, sidi? — Jeste. Mislio sam da imam groznicu, ali sad vidim da je kuga. — El taum, el jumurdžak — kuga! Alahi, valahi, to je strašno, ta je užasno! — Jeste, Bježi, Halefe! Potraži Engleza! On će se pobrinuti za tebe. Naći ćeš ga ili na Babilonskoj kuli ili na kanalu Anani. Sve te riječi jedva sam promucao, ali Halef, umjesto da me posluša, uhvati moju vruću ruku. — Zar misliš da ću te napustiti, sidi? — Bježi, Halefe! — Ne mogu! Neka me stigne Alahovo prokletstvo ako te napustim. Zubi su ti pokriveni tamnom korom a jezik ti muca. Da, to je kuga. ali ja se je ne bojim. Tko će biti kod moga sidija kad on pati? Tko će ga blagosloviti ako umre? Efendijo, o moj efendijo! Duša mi jeca a oči plaču! Hajde, još malo se održii u sedlu. Potražit ćemo mjesto gdje ću moći da te njegujem. — Hoćeš li to zaista učiniti, vjerni moj Halefe? — Alaha mi, gospodine, neću se maknuti od tebe! — Ah, to ti nikad neću zaboraviti! Možda ću moći još malo da se održim na konju. Hajdemo za Perzijancima! — Sad je to nemoguće, sidi... — Naprijed!
Obodoh vranića, i Halef je morao poći za mnom, htio ne htio. Ali uskoro sam morao smanjiti brzunu. Opet mi se smračilo pred očima i morao sam se prepustiti Halefu, koji je bez riječi preuzeo vodstvo. Svaki udar kopita djelovao je kao udar šakom o moju glavu. Nisam vidio koga srećemo; pustio sam uzde i objema se rukama čvrsto uhvatio za sedlo. I eto, poslije dugog, dugog jahanja najzad stigosmo karavanu. Napregnuo sam se da razlučim pojedine skupine ljudi. Nijemo smo proletjeli kraj njih, kroz paklena isparenja i mijazme, ali nisam primijetio one koje smo tražili. — Niisi li ih vidio, Haflefe? — upitah kad smo izbili na čelo povorke. — Nisam. — Onda skrenimo nalijevo i vratimo se istim pravcem. Desno nisu mogli skrenuti. Vidiš li ptice nad karavanom? — Vidim. To su lešinari, sidi. — Oni traže plijen i osjećaju zadah lešina. Pripazi neće li koji poletjeti ulijevo, u našem pravcu! Nemoćan sam. Zavisim samo od tebe. — Ali ako dođe do borbe, sidi? — U tom će slučaju moja duša nadjačati bolest. Samo naprijed! Karavana je iščezla lijevo od nas. Jahali smo punom brzinom Halefova konja, premda sam se samo krajnjim naporom držao u stremenima. Tada vjerni Hadži pokaza uvis. — El bidž! Lešinar! Eno ga gore! — Leti li ili kruži? — Kruži. — Pojaši tako da stignemo tačno ispod njega. On je opazio ili borbu ili plijen. Deset je minuta prošlo u nijemoj tišini. Predosjećao sam da se nalazimo pred odlučnim trenucima, a kako danas nisam mogao gađati s veće daljine, zabacio sam veliku pušku na rame i uzeo karabinku u ruke. Pri tome sam primijetio koliko sam oslabio: teška dvocijevka kojom sam inače lakoćom rukovao, kao da je danas težila stotinu kilograma. — Sidi — uzviknu Halef i ispruži ruku — eno mrtvih tijela! — Ima li živih među njima? — Nema. — Brzo onamo! Stigli smo na mjesto i prizor što smo ga ugledali za sva vremena se neizbrisivo utisnuo u moje sjećanje. Na velikom razmaku ležalo je tu na tlu pet osoba. Silno uzbuđen skočih s konja i kleknuh kraj prve. Bilo mi je žestoko udaralo, a ruke jako drhtale dok sam skidao skut kaputa prebačen preko mrtvačeva lica. Bio je to — Saduk, onaj nijemi Saduk koji nam je pobjegao gore u kurdskim planinama. Požurih dalje. Preda mnom je ležala Alvah, stara vjerna služavka pogođena metkom u sljepočicu. Uto i Halef prestrašeno viknu: — Jao, jao! Evo Perzijančeve žene!
Priskočih onamo. Da, to je bila ona, Džana, ponos i sreća Hasana Ardždra! I ona je bila ustrijeljena, a kraj nje je ležao s ispruženom rukom, kao da je i u smrti želi zadržati i zaštititi, sam Hasan, pokriven prašinom i pijeskom. Sudeći po njegovim ranama, borba je morala biti strašna: čak i ruke su mu bile isječene. Svladan bolom, viknuh: — O bože, zašto mi nije vjerovao! — Jeste — mrko će Halef — sam je svemu tome kriv. Više je vjerovao izdajici nego tebi. Ali eno tamo još nekoga. Hajdemo onamo! Daleko od drugih ležala je još jedna ubijena žena a pijesak oko nje bio je razrovan konjskim kopitima. To je bila Benda. — Prokleti aga! On ju je ubio! — Nije, Halefe! Ne poznaš li bodež zaboden u njeno srce? Ja sam joj ga morao posuditi. Njezina se ruka još steže oko drška. On ju je otrgnuo od drugih. Evo, još se vide tragovi njezinih nogu kako su je vukli kroz pijesak. Možda je i njega ranila, a zatim je, kad se više nije mogla braniti, sama sebi zadala smrt. Hadži Halefe, i ja ću ovdje leći! — Sidi, u njima nema više života. Mrtvi su. Probuditi ih ne možemo, ali ih možemo osvetiti! Nisam mu odgovorio. Evo, ovdje je ležala ona, »pobjednica«, smrtno blijeda, zatvorenih očiju i poluotvorenih usana kao da hoće da šapće nešto u snu. One divne zjenice zauvijek su se ugasile. S ovih usana nikad se više neće čuti topao glas, a hladni čelik presjekao je kucanje ovoga čistog srca. Tu je ležala preda mnom, taj divan ljudski cvijet koji je u prvom svom cvatu morao da uvene. Glava mi je gorjela. Krvlju natopljena ravnica vrtjela se oko mene, a činilo mi se kao da se i sam vrtim oko svoje osi. Moje ruke na koje sam se klečeći oslonio, izgubiše oslonac i ja polako klonuh na zemlju. Bilo mi je kao da tonem duboko i sve dublje u neki magloviti i sve crnji ponor. Tu nije bilo ni oslonca, ni kraja, ni tla, dubina je bila beskrajna, i kao iz daljine od milijun milja dopro je do mene Halefov glas: — Sidi, o sidi, probudi se! Treba ih osvetiti! Zatim poslije dugo, dugo vremena primijetih da više ne tonem. Stigao sam na neko mjesto na kome sam ležao čvrsto i sigurno, na mjesto gdje su me držale dvije snažne ruke. Opipao sam ih i pogledao u čovjeka koji je plakao. Krupne teške suze kapale su na mene. Htio sam da govorim ali sam s najvećim naporom uspio tek izustiti: — Halefe, ne plaći! — O, gospodine, pomislio sam da si i ti mrtav, da si umro od bolesti i od tuge. Hamdulilah, živ si! Molim te, ustani! Eno tamo njihovih tragova. Poći ćemo za ubojicama i pobiti ih! Da, pobiti, Alaha mi, kunem se! Ja zatresoh glavom: — Umoran sam. Stavi mi pokrivač ispod glave. — Zar ne možeš jahati, sidi? — Ne mogu.
— Pokušaj, molim te! Taj vjerni čovjek je mislio da može mišlju na osvetu prodrmati moju snagu, ali nije uspio. Tada se on baci na zemlju i poče se šakama udarati po glavi. — Neka Alah uništi toga zločinca koga ja ne smijem uloviti! Neka Alah uništi kugu koja mome sidiju otima muškaračku snagu! Neka Alah uništi... Alah il Alah. ja sam crv, ja sam bijednik koji ne može pomoći! Najlbolje je da i ja ovamo legnem i umrem! Sada se ja pribran te rekoh: — Halefe, hoćemo li dopustiti da lešinari raistrgaju te mrtvace? — Ne! A gdje i kako ćemo ih zakopati? — A gdje drugdje nego u ovom pijesku? — To će biti težak posao, gospodine, ali ja ću to učiniti. Samo ovoga Saduka koji se pravio gluh da upropasti svoga gospodara, njega neka pojedu lešinari. Najprije ću pogledati da li mrtvaci možda nemaju nešto uza se. Ali to je traženje bilo uzalud. Oduzeli su im sve. Kakva su samo bogatstva dospjela u ruke ovih đavola! Čudno je bilo što su u Bendinom tijelu ostavili bodež. Ipak su se žacali toga da slome ukočenu djevojčinu ruku. I ja sam zamolio Halefa da oštri čelik ostavi u srcu mrtve Bende. I onako ne bih više mogao dotaći taj bodež. Sada smo počela da razgrćemo zemlju. Za taj posao nismo imah ništa osim ruku i noževa. Kopali smo vrlo sporo. A na dubini od jedne stope postao je pjeskoviti sloj tako tvrd da bi nam bio potreban čitav tjedan dana da iskopamo dovoljno veliku jamu. — Ne ide, gospodine! Šta ćemo? — reče Halef. — Vratit ćemo se do kule. Donde nam treba samo dva sata jahanja. — Valahi, na to nisam ni pomislio! Otići ćemo po Engleza: on ima alat. — Dotle će lešinari održati gozbu! — Onda ću odjahati sam, a ti ostani! — Past ćeš razbojnicima u ruke! Prvi pothvat im je uspio. Vjerujem da su otišli u Birs Nimrad po naše konje i naše oružje za kojim su se pomamili. — Zadavit ću ih! — Ti sam — onoliko njih? — U pravu si, sidi! A ne smijem ni tebe napustiti jer si bolestan. — Otići ćemo zajedno. — A što ćemo s mrtvacima? — Natovarit ćemo ih na konje, a mi ćemo pješke kraj njih. — Za to si preslab, sida. Gledaj kako te je samo izmučilo kopanje po pijesku. Noge ti dršću. — Drhtat će ali će izdržati! Hajdemo! Bio je to tužan i u isto vrajeme težak posao da natovarimo teret na oba konja. Budući da nismo imali dovoljno remenja i užadi, morao sam rasjeći svoj laso koji me je tako dugo pratio na svim putovanjima, ali sam to učinio bez oklijevanja jer je bilo prilično sigurno da će se i ruka koja je njime dosad vitlala
za nekoliko sati ukočiti. Pričvrstili smo mrtve tako da je na svakom konju visilo postrance po dvoje: zatim smo uhvatili konje za uzde i krenuli prema cilju. Nikada neću zaboraviti taj put. Da nije uza me bio vjerni Halef deset bih puta ostao na njemu. Usprkos krajnjem naprezanju, klecao sam na svakom koraku. Morao sam svaki čas zastajkivati ne da skupim novu snagu — jer je to bilo nemoguće — već da prikupim novu energiju. Od dva sata jahanja postalo je mnogo više. Sunce je zapadalo. Umjesto da ja vodim konja, visio sam mu na uzdama i tako sam najzad prošao put, dok me je upola pridržavao Halef, a upola vukao vranac. Zadržavalo nas je i to što smo morali biti na oprezu da se ni s kim ne sretnemo. Tako smo naposljetku kasno uveče stigli do kule. Zar sam ikada mogao naslutiti da ću na ovom mjestu završiti svoj tako buran život! Stali smo na istom mjestu na kojem smo sinoć logorovali. Englezu nije bilo ni traga. Moj listić je nestao. Vjerojatno ga je pročitao i prema mom savjetu krenuo na kanal. Skinuli smo mrtvace s konja, sputali konjima noge i legli, jer toga dana nismo više ništa mogli nositi. »Znam da ćemo se ponovo vidjeti«, rekla je Benda. I evo, ja sam je stvarno ponovo vidio! Premda sam bio na smrt umoran i samo s najvećim naporom mogao uhvatiti po koju bistru misao, počeo sam sam sebi gorko predbacivati. Trebao sam svoje mišljenje odlučnije braniti pa se u slučaju potrebe i silom oprijeti neopreznosti Hasana Ardžir-mirze. Ako mi je napad bolesti ostavio snage za onakvu jurnjavu na konju i za ovaj žalostan povratak, onda sam mogao svladati i onoga mirzu Selim-agu. Tih se prebacivanja ne mogu ni danas posve osloboditi, premda je od onda prošlo već mnogo godina. Proveo sam tešku noć. Kraj skoro normalne tjelesne temperature imao sam brz, grčevit i neujednačen puls, a disao sam kratko i ubrzano. Jezik mi je gorio i osušio se, a mašta mi je bila obuzeta slikama i predodžbama punim straha da sam često zvao Halefa da bih se uvjerio što je utvara a što zbilja. Često me je iz tog bunila budio bol koji sam osjećao pod pazuhom, na vratu i na zatiljku. Uslijed ovakva stanja, koje opširnije opisujem samo zbog toga što je kuga kod nas velika rijetkost, probudio sam se u zoru prije Halefa i primijetio da su mi se pod pazuhom i na vratu razvili čvorovi, na zatiljku čir i crvene pjege na prsima i s unutrašnje strane ruku. Sad sam smatrao da mi je sudbina zapečaćena i probudio sam Halefa. Ovaj se uplaši kad me vidje. Zamolih ga da mi dade malo vode, a zatim ga poslah do kanala da potraži i dovede Engleza. Prošla su tri sata, za mene vječnost, a kad se vratio došao je sam. Dugo je tražio, ali nije našao ništa osim jedne motike, u blizini koje je vidio tragove brojnih kopita po čemu je zaključio da se tamo vodila velika borba. Motiku je donio sa sobom. To je bio jedan od Lindsayevih alata. Jesu li ga napali? Ali nigdje nije bilo traga ranjavanju ili ubijanju. Nisam mogao ništa poduzeti jer sam bio nesposoban i za najmanji napor.
Mora da se moj izgled za vrijeme Halefove odsutnosti pogoršao jer je sad bio više zabrinut i usrdno me molio da uzmem lijek. Da, lijek, ali kakav? Kinin, kloroform, amonijak, arsen, arnika, opij, i sve ono drugo što sam nabavio u Bagdadu nisami mogli pomoći. Što sam ja kao laik znao o liječenju kuge! Smatrao sam da su svjež zrak, održavanje čistoće kože čestim kupanjima i pokoji zasjek u čirove najbolja sredstva. Pošto nam je opreznost nalagala da ne ostanemo ovdje, počeo sam da zajedno s Halefom razmišljam o tome, ukoliko je u mome stanju uopće moglo biti govora o razmišljanju. Mora da se negdje nalazio neki izvor, ma kako sitan potočić! Kad sam uperio pogled prema istoku, učinilo mi se da bi se tamo, iza južnoga ruba ruševina, najprije morala naći neka vodica. Zamolio sam Halefa da odjaše onamo i da provjeri je li moje naslućivanje tačno. Taj uslužni čovjek se odmah spremi da pođe, ali me nije bez bojazni ostavio samog. Imao je i pravo. Otprilike nakon pola sata začuh konjski topot. Okrenuh se i ugledah sedam Arapa od kojih su dvojica očito bila ranjena, a među njima i onu trojicu koji su jučer razgovarali sa mnom. Kad ugledaše mrtva tijela, oni se zabezeknuše i stadoše da se tiho savjetuju. Zatim se približe i opkole me. — No, hoćeš li nam danas dati svoga konja i svoje oružje? — upita me jučerašnji govornik. — Hoću! Samo ih uzmite! — odgovorih ravnodušno i dalje ležeći. — Gdje je onaj drugi? — A gdje su ona četvorica što ste ih jučer napala na kanalu Anani? — uzvratih. — Saznat ćeš čim predaš konja i oružje. Daj ih ovamo! Vidi, šest pušaka je upereno u tebe! Čim opališ izgubljen si! — Ne pada ma na pamet da opalim. Rado vam dajem sve što tražite jer dok bih ja mogao ubiti samo jednoga od vas, vi ćete svi biti izgubljeini čim se dotaknete moga konja ili koje druge stvari. Onaj čovjek se nasmije. — Neće, valjda, ove puške oživjeti protiv nas! — Samo pokušaj! Evo ti! Uzmi! Ja se teškom mukom uspravih i pružih mu najprije desnicom jedan revolver, a u isto vrijeme ljevicom otvorih odijelo, tako da su mogli vidjeti moj vrat i otkrivena prsa. Arapin smjesta povuče ruku, trgne se u najvećoj prepasti i priskoči k svom konju. — Zaboga! — viknu sav užasnut vinuši se u sedlo pravim panterskim skokom. — On ima kugu! Smrt! Smrt! Bježite brzo, vjernici, bježite s ovog prokletog mjesta, da vas ne stigne propast! On odjuri najvećom brzinom, a ostali za njim. Ovi ljubazni sinovi prorokovi nisu u svom užasu ni pomislili na nauk korana da je sve zapisano u knjizi i da nikakvim bijegomne mogu pobjeći od svoje već određene sudbine. U
svom naglom bijegu čak su zaboravili da me ubiju za osvetu što nisu smjeli oteti moje stvari. Nakon daljnjih pola sata vratio se Halef sav sjajući od radosti. Moje naslućivanje se obistinilo: pronašao je mali nar, rječicu koja svoju bistru vodu uliva u Eufrat i čije su obale bile obrasle grmljem. Ispripovjedih mu doživljaj s Arapima, a on se razljuti što nije bio prisutan. Zaklinjao se da bi ih sve postrijeljao. Prije nego što smo napustili kulu, morali smo mrtvima pripremiti posljednje počivalište. Dobro nam je došla pronađena motika. Odvukao sam se na zapadnu stranu ruševina. Halef je prenio mrtva tijela, a zatim iskopao duboku i široku raku u urušenom zidu, što nije bilo odviše teško u ovom rastresitom materijalu. Zatim je mrtve posadio u rupu u sjedećem stavu i počeo zazidavati otvor, tako da ni Perzijance ni tri žene nije dodirnula zemlja. Ja sam za to vrijeme sjedio sučelice grobnici i duboko utisnuo u svoju svijest crte lica ovih dragih ljudi. Tu je sjedila Benda, naslonjena o opeke Babilona: njena bujna raspletena kosa padala je na tlo, a desnica joj je još stezala držak bodeža zabodena u njezino ohladnjelo srce. Isto ovako smo pokopali i Muhameda Emina, u sjedećem stavu u šupljini, s licem okrenutim onamo gdje sunce svijetli nad Cabom. Svi ovi ovdje prisustvovali su tome činu, pa je i Hasan Ardžir-mirza izmolio jednu suru iz korana. Tko bi tada mogao proreci da će i njih zadesiti ista sudbina. Kad je rub zida dopro do glave pokojnika, Halef se oprosti od njih. I ja sam se dovukao do zida i kleknuo. — Alah il Alah, ve Muhamed rasul Alah! — reče mali Hadži. — Dopusti mi, sidi, da ja danas izgovorim suru smrti! Učinio je to. Je li trebalo da se stidim zbog suza koje su mi tekle niz obraze? Sada je Halef potpuno zatvorio grob i mi smo mogli da krenemo. Svom snagom sam potisnuo bol i uspuzao u sedlo. Ali kad smo pošli, još jednom sam se okrenuo k mjestu s kojim sam se tako teško rastajao. O, čovječe, ti najuzvišenije i najponosnije zemaljsko biće, kako si ništavan i nemoćan, kad se valovi vječnosti obore na tebe! Pojahali smo najsporijim korakom kraj ruševina Ibrahim Halila i prešli južnu granicu ruševina koje su ostale lijevo za nama. Stalo me je mnogo muke da ne padnem sa sedla. Tako je prošlo više od jednog sata prije nego što smo stigli do mjesta što ga je ranije Halef pronašao za polovinu toga vremena. Ugledao sam prilično velik potok koji je dolazio sa zapada i bio bistar i svjež kao kakav izvor. Vijugao se kao zmija u nebrojenim zavojima prema rijeci i s obje strane bio obrastao vrbama i grmljem. Nisam bio raspoložen da istražujem otkuda takva voda u ovom pustom kraju, ali sam kasnije naišao i na druge pritoke: nar Havand, nar lladriš, i ostale, i čuo da predio zapadno odavde nipošto ne oskudijeva u vodi. Tamo ima prostranih močvara u kojima buja groznica, a na strmim graničnim visovima nisu rijetke oborine.
Halef je najprije za me pripremio ležaj i nad njim podigao nadstrešnicu da bi me zaštitio od sunca. Zatim se okupao i ispružio na taj ležaj od lišća. Jezik mi je bio tamno crven, crn i ispucan. Čas me je tresla vrućica, čas zimica. Halefove pokrete razabirao sam kao kroz gustu maglicu a njegov glas čuo kao u snu; zvučao mi je kao da govori iz trbuha. Pjege i otekline po tijelu širile su se sve više. Predvečer sam u trenutku kad je groznica prestala, zamolio Halefa da dobro zasiječe u moj čir na zatiljku. To nije bilo neopasno, ali je uspjelo. Da noću ne bih opet zapao u još opasniji neprekinuti san, naložio sam Halefu da me drmanjem budi i polijeva vodom kad god me svlada opasna ukočenost. Tako je prošla noć i svanulo jutro. Osjećao sam se malo bolje, a Halef je otišao da nešto donese za jelo. Ubrzo se vratio s nekom pticom i ispekao je na ražnju. Ja nisam mogao progutati ni zalogaja, a i Halef je utučeno sjedio kraj mene i nije jeo. Samo pas je pojeo svoj obrok. Kako su tužni bili naši dani na Eufratu, na »rajskoj rijeci«. Smrtno bolesni bez ičije pomoći osim one što smo je sami sebi mogli pružiti, okruženi dahom kuge, usred neciviliziranih, fanatičnih neznalica od kojih nismo mogli da se branimo nikakvim drugim oružjem, već jedino — upravo kugom! U Hilu ili neko drugo mjesto nismo smjeli poći. Tamo bi nas odmah ubili. Šta bi od mene bilo bez pomoći moga valjanoga Haiefa koji je sve stavio na kocku da bi mi dokazao svoju ljubav i vjernost! Danas je bio četvrti dan bolesti, a ja sam čuo da je taj dan odlučan. Ostao sam pri tome da spas mogu očekivati samo od vode i čistoga zraka. Premda je moje tijelo od napora posljednjega vremena teško stradalo bio sam uvjeren da u ostatke svojih snaga smijem imati više povjerenja nego u bilo kakav lijek, utoliko više što o primjeni i djelovanju lijekova nisam mnogo znao. Predveče je groznica popustila a i žestoki bol u čiru je oslabio. Te sam noći povremeno vrlo dobro spavao i krijepio se snom, a kad sam sutradan Halefu pokazao jezik koji je opet počeo da se vlaži, on mi reče da je crna boja gotova iščezla. Sad sam se počeo nadati da ću ozdraviti, ali poslije podne sam se silno uplašio kad se moj vjerni Halef počeo tužiti na glavobolju, vrtoglavicu i zimicu. Već me je ranije mučila bojazan da bi se i on mogao razboliti, a sad sam bio siguran da se zarazio. Vidio sam ga kako ide na potok po vodu: teturao je. — Halefe, past ćeš! — uzviknuh uplašeno. — O, sidi, sve se vrti sa mnom u krugu! — Bolestan si! To je kuga! — Znam. — Ali, ja sam te zarazio! — Alah je tako htio. To je zapisano u knjizi. Umrijet ću, ali ti ćeš otići mojoj Hani i utješiti je. — Ne, nećeš umrijeti. Ja ću te njegovati. — Ti? — upita on, zaklmavši glavom. — Ta ti se i sam još boriš sa smrću koja te ne želi pustiti.
— Ja sam već na putu ozdravljenja i neću učiniti ništa manje za tebe nego što si ti učinio za mene. — O, sidi, šta sam ja prema tebi! Ostavi me da ovdje legnem i umrem! Toliko ga je, dakle, već obuzela ona malodušnost značajna za kugu! Sigurno se dugo borio da bi što duže od mene sakrio svoju bolest. Sad to više nije mogao i već poslije nekoliko sati buncao je u groznici. Možda se zarazio istovremeno sa mnom kad smo ono u Bagdadu promatrali dolazak karavane mrtvih. Sad se u njemu razvijao najteži, biliozni oblik kuge, u kome svi simptomi nastupaju s povećanom žestinom. Ja sam se samo s najvećim naporom uspio za kratko vrijeme dići da mu pružim onu njegu koja je još i meni samom bila silno potrebna. Toga se vremena samo s užasom sjećam i bolje je da ovdje prijeđem preko njega. I Halef se spasio, ali je još desetoga dana bolesti bio toliko slab da sam ga morao na rukama premještati s mjesta na mjesto. Ni ja još nisam mogao slobodnom rukom gađati iz puške. Srećom naš bolesnički ležaj nije nitko otkrio. Kad sam se prvi put ugledao u vodi, uplašio sam se bradate mrtvačke glave koja se cerila u mene. Nije bilo čudo što su lešinari stalno kružili nad nama i što su hijene i čagljevi koji su s ruševina dolazili na pojilo, virili kroz trsku da ustanove nismo li već zreli za gozbu. Ali svaki put su se morali brzo povući, jer ih Dojan, naš hrt, nije baš gostoljubivo primio. Prvi moj izlazak odveo me je do groba Perzijanaca koji sam našao netaknut. Došao sam pješice i možda jedan sat sjedio kraj kule dok su žive slike preminulih uskrsavale pred mojim duhovnim očima. No odjednom zalaje moj pas. Okrenuh se i ugledah skupinu od osam jahača s nekoliko sokola i pasa na korlatu. Oni me primijetiše i priđoše mi. — Tko si? — upita me jedan od njih, očito vođa. — Stranac. — Što radiš ovdje? — Tugujem za mrtvima koje sam ovdje pokopao. Pri tom mu pokazan na grob. — Od koje su bolesti umrli? — Ubijeni su. — Tko ih je ubio? — Neki Perzijanci. — Ah! Perzijanci i Arapi plemena Zobeida. Ćuli smo o tome! Ubili su i nekoliko ljudi na kanalu. Prestrašio sam se jer su to mogli biti samo Lindsay i njegovi ljudi. — Znaš li to sigurno? — Znam. Mi smo iz plemena Sata; pratili smo hodočasnike u Kerbelu i tamo smo to čuli. To je svakako bila laž. Sati žive daleko na jugu, pa bi se izložili opasnosti da se ovdje pojave. I sama okolnost što se ovdje nalaze u lovu sa sokolima
pokazivala je jasno da sigurno stanuju u blizini. Postao sam nepovjerljiv, ali sam pazio da oni to ne primijete. Čovjek pritjera konja posve blizu i reče: — Kakva ti je to čudna puška? Pokaži mi je! On pruži ruku da dohvati moju opetušu, ali ja uzmakoh i rekoh: — Ova je puška opasna za svakoga tko se ne umije njome dužiti. — Onda mi pokaži kako se njome služi! — Vrlo rado, ako sjašeš i pođeš sa mnom malo dalje. Nitko ne daje pušku iz ruke ako nije siguran da to može učiniti bez opasnosti. — Ovamo s puškom! Ona je moja! On opet pruži ruku i istodobno prope konja da me pogazi, ali sad skoči Dojan, uhvati ga za ruku i strže ga sa stremena na zemlju. Arapin koji je vodio pse kriknu i pusti ih, a oni odmah navališe, na Dojana. — Zovnite pse natrag — zapovjedih podigavši pušku. Oni ne poslušaše moj poziv i ja opalih dva, tri, četiri puta uzastopce. Svaki metak je oborio po jednog psa, ali pri tome nisam pazio na vođu. Ovaj se digao, uhvatio me i odostraga me oborio na zemlju. Bio sam odviše slab da se branim. Savladao me je uprkos svojoj ozlijeđenoj ruci i čvrsto me držao dok mu nisu priskočili drugi u pomoć. Istrgli su mi pušku i nož, zatim me vezali i prislonili uz gomilu opeka. Za to vrijeme se Dojan dalje borio s tri preostala psa. Krzno mu je bilo sve izujedano. Krvario je iz nekoliko rana, ali se hrabro držao, i nikada protivnicima nije pružio grlo. Tada jedan Arapin podiže svoju staru pušku, nanišani i opali. Metak pogodi Dojana među rebra i on se sruši mrtav, a njegovi poludivlji neprijatelji ga doslovno raskomadaše. Bilo mi je kao da sam izgubio najboljega prijatelja. Ah, ta slabost! Da sam bio pri staroj snazi, šta bi za me predstavljao ovaj komad starog konopca kojim su mi vezali ruke! — Jesi li sam ovdje? — upita me vođa. — Nisam. Imam još jednog druga — odgovorih. — Gdje je? — U blizini. — Što radite tu? — Putem nas je uhvatila kuga i ostali smo ovdje. Ovaj iskreni odgovor ostao mi je jedina mogućnost da umaknem ovim ljudima, i tek što sam izgovorio posljednju riječ, oni glasno viknuše od prepasti i uzmakoše od mene. Samo vođa ostade. Ljutito se nasmije i reče: — Lukav si ti čovjek, ali mene nećeš prevariti! Koga nasred puta obori kuga, taj se više ne diže! — Samo me pogledaj! — rekoh jednostavno, — Na licu ti je zaista ispisana smrt, ali nemaš kugu, već samo groznicu. Gdje ti je drug. — On leži na ... slušaj, evo ga, ide!
Čuo sam naime izdaleka glas koji se trudio da bude snažan ali je samo piskutavo ponavljao riječi: — Ri, Ri, Ri! — Zatim se začu nagli galop konja, i trenutak kasnije ugledah svoga vranca kako juri preko krša, kamenja i ruševina. Na njemu je ležao Halef ovivši lijevu ruku oko konjskoga vrata, a desnicu položivši Riju među uši. U ruci je držao jedan od svojih dvocjevnih pištolja. I puška mu je visjela o ramenu. Svi se Arapi okrenuše promatrajući taj prizor. Kako se samo moj smrtno izmoreni Hadži popeo na konja! Nije više imao snage da ga zaustavi, pa je projurio kraj nas. — Dur kavi, Ri! — uzviknuh što sam glasnije mogao. Pametni konj se odmah vrati. — Skini ruku s ušiju, Halefe! On to učini i konj stade upravo preda me. Halef pade na zemlju. Nije se mogao podići pa ni da sjedne, ali ljutito upita: — Čuo sam pucnjavu, sidi! Koga treba ubiti? Pogled na ovoga bolesnika mogao je odmah dokazati Arapima da sam malo prije govorio istinu. — To je kuga! Alah nas zaštitio! — povikaše. — Jeste, kuga je! — viknu vođa, baci karabinku i nož, i skoči na konja. — Bježimo, ljudi! A vi, psi koji ste nas zarazili, idite u pakao! On nanišani u mene, a drugi jedan u Halefa. Ali prvoga izda ruka za koju ga je ujeo pas, a drugome je drhtala od straha pred kugom. Meci nas nisu pogodili. I Halef je opalio iz svog pištolja, ali mu je ruka drhtala kao grana na vjetru. Nikoga nije pogodio. Kad je htio da podigne pušku izda ga snaga. Uostalom, Arapi su već javili na sigurnoj udaljenosti. — Eno ih tamo! Umakli su nam! Neka ih šejtan stigne! — viknu, ali to nije bio uzvik nego neko naglo gunđanje. — Što su ti učinili, sidi? Ispripovjedih mu sve i zamolih ga da presiječe konopac. Siromah, jedva je smogao snage da to učini. — Reci mi, Halefe, kako si se popeo na konja? — Vrlo lako, sidi — odgovori on. — Konj je ležao na zemlji, a ja sam odriješio remen i legao mu na leđa. Znao sam gdje si i kad sam čuo pucnjavu morao sam ti priteći u pomoć. Prasak tvoje karabinke vrlo daleko dopire. Otkrio si mi tajnu svoga konja. Zato me je tako brzo doveo k tebi. — Sama tvoja pojava bila je dovoljna da me spasi. Strah od kuge jači je od svakog oružja. Ti će ljudi pripovijedati o svom susretu pa vjerujem da ćemo biti sigurni od daljnjih susreta dok se budemo nalazili ovdje. — A što je s Dojanom? Jesu li ono njegovi ostaci? — Jesu. — O, jao! Sidi, tako mi je kao da je netko od mene otrgao polovinu tijela! Sigurno je hrabro poginuo. — Jeste. Pobijedio bi da ga nisu ustrijelili. Ali mi moramo podnijeti još jedan mnogo bolniji gubitak. Englez i njegovi ljudi su ubijeni.
— Englez! Alah il Alah! Tko ti je to rekao? — Vođa ovih Arapa tvrdio je da je to čuo, ali možda je i sam učestvovao u ubojstvu. — Onda moramo pronaći njihova mrtva tijela. Čim se budem mogao kretati potražit ćemo ih da ih pokopamo. Englez je bio nevjernik, ali je tebe volio pa sam zbog toga i ja volio njega. Sidi, iskopaj grob za psa! Neka počiva ovdje u blizini Perzijanaca. On ih je i u životu štitio. Njega ne smije dirnuti ni lešinar ni čagalj. Ali me onda odmah odvedi odavde. Tako sam iznemogao kao da je mene pogodio metak! Učinih mu po želji. Vjernog sam Dojana položio u zemlju ispred groba Perzijanaca, kao da ih i u smrti treba braniti. Zatim sam podigao Halefa na konja i pokupio oružje. Onda se polako vratismo na potok, ne sluteći da je pripovijest o Englezovoj smrti srećom samo posljedica neke zablude. Žurilo mi se da što prije napustimo ovaj kraj, gdje smo u carstvu ruševina onim davnim mrtvacima ostavili i tolike svoje. O nekad namjeravanom putu u Hadramaut sada nije moglo biti ni govora.
U DAMASKU BUDI mi pozdravljen, Damasku, cvjetni grade, kralju mirisa, zjenice u oku lica cijeloga svijeta, djevičanski grade smokava, darovatelju sve radosti i neprijatelju svake brige! — Tako putnik pozdravlja Damask kad se zaustavi prijeko na Kubet en Nasru čija se džamija uzdiže na Džebel es Salehiji kao osmatračnica s koje puca daleki vidik u krajinu. Taj brežuljak Es Salehija pruža neosporno jedan od najdivnijih vidika na svijetu. Iza njega se pružaju slikovite planine Antilibanona uzdižući svoje stijene visoko u nebo, a s druge se strane otvara pred očima ravnica Damaska koju kao da je priroda stvorila da bude zemaljski raj, dolina koju muslimani kuju u zvijezde. Tik ispod planine leži El Guta, dolina široka nekoliko milja i gusto pokrivena voćkama i prekrasnim cvijećem. Natapa je i osvježuje osam rječica i potoka od kojih su sedam pritoci rijeke Barade. Iza toga prstena od samih vrtova sjaji se grad, koji Arapi nazivaju Sam, kao utjelovljena fata morgana za kojom čezne pustinjski putnik željan okrepe i odmora. Putnik se ovdje nalazi na historijski veoma važnom tlu na kojemu su i bajke potjerale svoje srebrnasto cvijeće. Prema sjeveru se uzdiže Džebel Kasium na kojemu je prema istočnjačkim bajkama nekoć Kain ubio svoga brata Abela. U El Guti raslo je prema arapskoj legendi drvo spoznanja ispod kojega je izvršen prvi grijeh, a u Damasku samom uzdiže se glasovita mošeja Omajada s čijeg će se minareta, prema vjerskim predajama, izreći presude posljednjeg suda. Tako će dakle povijest Damaska kao nijednog drugog grada potrajati od početka pa do kraja svijeta kako to tvrde ponosni fanatični stanovnici grada na Baradi. Damask je zaista jedan od nastarijih gradova svijeta, ali se vrijeme njegova osnivanja ne da tačno odrediti, budući da su muslimanski povjesničari više zapleli niti tradicije, nego što su ih raspleli. Biblija više puta spominje Damask. U ono vrijeme zvali su ga i Aram Damasek. Kralj David ga je usvojio i ubrojio među najsjajnije bisere svoje krune. Kasnije su ovdje vladali Asirci, Babilonci, Perzijanci, Seleuci, Rimljani i Arapi. Često, veoma često Damask je bio osvojen i razrušen, ali se uvijek iznova podigao s novom životnom snagom. Najteže je stradao pod Tamerlanom koji je godine 1400. dopustio svojim divljim hordama da deset dana ubijaju po ulicama. Kad je nakon toga u gradu zavladala mrtva tišina, požar je uništio i ono što je možda još preostalo. Pod osmanlijskom vladavinom grad je postepeno sve više gubio svoje značenje. Iz nekadašnjeg svjetskog velegrada Damask je postao pokrajinskim gradom, sjedištem guvernera-paše, a svatko zna da je takva vrst uprave prikladna samo da i najbogatija zemlja svijeta na kraju potpuno osiromaši i da pomoću beskrajnoga oporezovanja potpuno upropasti i najizdašnije narodno blagostanje. Danas se govori o dvije stotine tisuća stanovnika koji navodno žive u Damasku, ali vjerojatnije je da ih ima samo oko stotinu pedeset tisuća. Među
njima se nalazi nešto preko trideset tisuća kršćana i tri do pet tisuća Židova. Ni jedan musliman, pa čak ni stanovnici Meke nisu tako fanatični kao stanovnici Damaska. Taj fanatizam, koji vrlo lako dovodi do krvavih sukoba, danas je isto takav kao u godini 1360. kad je poklano tisuće i tisuće inovjeraca. Iz Damaska vodi veliki karavanski put u Meku u koju se stiže za četrdeset i pet dana. U Bagdad stižu karavane za trideset do četrdeset dana, ali poštanski teklići jašu onamo na devi za samih dvanaest dana. Ipak je korištenje te veze prilično skupo jer se za otpremu pisma iz Bagdada u Stambul plaća dvadeset i osam maraka, a za preporučeno pismo čak pedeset maraka. I ja sam stigao u Damask iz Bagdada ali ne onom cestom kojom jašu poštanski teklići. Zato sam imao svoje posebne razloge. Nakon događaja što sam ih već ispripovijedao, morali smo još šest dana ležati uz potok, sve dok se Halef nije toliko oporavio da smo se mogli vratiti u Bagdad. Prije toga smo još jednom vrlo marljivo i veoma pomno pregledali područje uz kanal Anana tražeći Lindsaya i njegove tragove, ali nismo našli baš ništa. Stigavši u Bagdad doznali smo od našeg domaćina da nije vidio Engleza niti je išta čuo o njemu, pa sam tako smatrao potrebnim da njegov nestanak prijavim engleskom konzulatu. Obećali su mi da će smjesta poći u potragu za njim, ali se činilo da je traganje bilo uzaludno, tako da sam napokon odlučio da krenem dalje. Toj mojoj odluci nisu stajale na putu nikakve zapreke financijske prilike jer sam u ruševinama Felusova tornja pronašao veoma obilnu putnu blagajnu, doduše ne prekapanjem ruševina, već posve drugim načinom i to na mjestu za koje nikad ne bih mogao pomisliti da bi se mogao nalaziti novac, što sam ga uostalom nužno trebao. Kad je naime jednog dana moj Halef ležao uz potok utonuo u duboki san potpune iscrpljenosti, a ja sam pomno razmišljao o teškom položaju u kome smo se nalazili, sjetih se riječi Mare Durime što ih je izgovorila predavajući mi na rastanku amajliju: — Ne pomaže ništa dok je zatvorena, ali ustrebaš li spasioca u nevolji, ti je otvori. Ru 'i kulijan će ti priteći u pomoć pa i onda ako ne bude uza te. Dakako da nisam ni pomislio na to da bi mi amajlija mogla pomoći. Dugo je visjela o mom vratu, a da se uopće nisam obazreo na nju, ali sad sam od puke dosade postao radoznao što li se nalazi u njoj. Skinuo sam je, razvezao vanjski ovoj i našao savijenu pergamenu s dvije engleske novčanice. Priznajem da je izraz moga lica u tem trenutku zaista morao biti neobičan, ali nipošto neugodan. Kod takva sadržaja stara je Mara Durime zaista imala pravo kad je rekla: — Ne pomaže ništa dok je zatvorena. — Ali kako je ona, bogata kraljevska kći, došla do engleskoga novca? O tome nisam htio nepotrebno misliti. Engleske funte mogu se dobiti u svim krajevima svijeta. Darovateljica je bila veoma bogata i meni zaista neobično naklonjena. Najradije bih odjahao natrad u Lizan da joj se zahvalim. Izgubivši Engleza, izgubio sam istodobno i druga koji se u svim novčanim problemima pokazao veoma pristojnim. Njegove riječi »plaćam dobro,
well«, značile su, za mene siromaha, mnogo. Sad je taj gubitak bio na neko vrijeme pokriven, okolnost koja me je spasila od nemalih briga. I Halef se veoma obradovao kad sam mu rekao kako je vrijedan sadržaj amajlije pa sam odlučio da mu radost još povećam saopćenjem da ću s njime odjahati Hadedinima, najprije zbog njega samoga, a zatim zbog oba Englezova sluge koji su se možda još uvijek nalazili ondje. Smatrao sam se moralno obvezanim da preuzmem taj dio Englezove baštine. Pošto smo se u Bagdadu temeljito odmorili i snabdjeli svime što nam je trebalo, otputovasmo, ostavivši za svaki slučaj vijesti gdje nas mogu naći. Odjahali smo preko Samare u Tekrit, a zatim skrenuli prema zapadu do Tatara da izbjegnemo plemena s kojima smo se nekoć sukobili u Stepenastoj dolini. Na putu do glasovitih ruševina El Hater sreli smo dva čovjeka koji nam rekoše da su Samari sa svojih običajnih pašnjaka otišli prema jugozapadu u pravcu El Deira na Eufratu da bi izbjegli neprekidnim neprijateljstvima mosulskoga guvernera. Onamo smo stigli sretno nigdje ne prekidajući put. Naš dolazak je istodobno izazvao i žalost i radost. Amad el Gandur nije stigao. Cijelo se pleme vanredno brinulo za našu sudbinu, ali se ipak nadalo da ćemo se vratiti živi i zdravi. Sad je ta nada propala. Smrt Muhameda Emina vrlo je rastužila cijelo pleme pa je priređena velika žalobna svečanost. Posve drukčije stajala je stvar s Hanom koja se, čim smo se pojavili, bacila u zagrljaj Halefa kličući od radosti. I on se sav oduševio ugledavši je, a ushićenje mu se udvostručilo kad nas je Hana odvela u šator da nam pokaže maloga Hadžija koji je za vrijeme naše odsutnosti stigao da počne svoje zemaljsko hodočašće. — Znaš li, sidi, koje sam mu ime nadjela? — upita ona — Koje? . — Zove se — prema tebi i prema njegovom ocu — Kara Ben Halef. . . — Dobro si učinila, ti kruno svih supruga i cvijete svih žena — viknu Halef — Moj sin će postati junak kao što mu je otac jer mu je ime dulje od neprijateljskog koplja. Svi će ga muškarci poštivati, sve će ga djevojke voljeti, a neprijatelji bježati pred njim čim u borbi odjekne ime Kara Ben Halef Omar Ben Hadži Abul Abas Ibn Hadži Davud al Goiara! Dakako da se i šeik Malek razveselio kad nas je opet ugledao. U međuvremenu je zadobio znatan uticaj nad Hadedinima pa se moglo predvidjeti da će on, kakve su u taj čas bile prilike, veoma brzo zauzeti položaj plemenskog vođe. U tom slučaju mogao je i moj mali vjerni Halef računati s time da će jednom biti jedan od šeika Samara. U brojnoj pratnji posjetili smo sva ona mjesta što smo ih obišli za vrijeme našeg prvog boravka. Uvečer smo sjedili u šatorima ili ispred njih da radoznalim Arapima ispripovijedamo svoje doživljaje, pri čemu Halef nije nikad zaboravio da posebno naglasi zaštitu što mi ju je pružao za vrijeme čitavog putovanja. Ona dva Irca nalazila su se još ondje. Za vrijeme moje odsutnosti su upola podivljali i toliko naučili arapski koliko je bilo potrebno da se uzmognu sporazumjeti sa svojim gostoprimcima. Ipak su čeznuli da odu, a kad su čuli da ne
mogu više računati na svoga gospodara koji je nestao, zamoliše me da se pobrinem za njih. Pristao sam jer sam s tom namjerom i došao onamo. Bio sam odlučio da odem u Palestinu, a odande morem u Stambul. Ipak sam prije toga htio da najprije pogledam Damask, grad Omajada. Da bih izbjegao sve nezgodne susrete do kojih je moglo doći u blizini Mosula odlučio sam da južno od El Deira prijeđem preko Eufrata i da neko vrijeme jašem ravno prema jugu kako bih onda preko planine Hauran stigao u Damask. Ali Hadedini me nisu htjeli pustiti da tako brzo odem. Halef je čvrsto ustrajao u tome da me prati u Damask. Nisam mu smio odbiti tu želju, a pošto sam mu morao dati dovoljno vremena da uživa u svojoj obiteljskoj sreći, to je moj boravak kod Hadedina potrajao mnogo, mnogo dulje, nego što sam to u prvi čas mislio. Prolazio je tjedan za tjednom. Došlo je ono kratko neugodno godišnje doba i već se približavalo kraju. Sad više nisam htio ostati. Krenuli smo. Veliki dio Halefovih suplemenika pratio me je do Eufrata. Na lijevoj obali rijeke oprostismo se od njih: Halef na kratko vrijeme, a ja za cio život. Obilno opskrbljeni svim potrebnim prijeđosmo preko rijeke. Ubrzo nam je iščezla s vida. Tjedan dana kasnije ugledasmo pred sobom vrhunce Haurana, ali dva dana prije toga doživjeli smo susret koji je u neku ruku utjecao na neke kasnije događaje. U rano jutro ugledali smo daleko ispred sebe četiri jahača na devama koji kao da su jahali u istom smjeru kao i mi. Budući da nismo imali pravoga povjerenja u Beduine Haurana, bilo bi nam drago da nađemo pratioca pa zato pojahasmo brže da stignemo one jahače. Ugledavši nas i oni brže potjeraše svoje deve, no mi smo im se ipak sve više primicali. Oni su to opazili pa su se zaustavili i skrenuli u stranu da nas puste da prođemo. Bio je to neki stariji čovjek s tri mlada čvrsta pratioca. Nisu izgledali baš odviše ratnički, ali su ruke držali na oružju da bi nam ulili poštovanje. — Selam! — rekoh zaustavljajući konja. — Ostavite oružje, mi nismo razbojnici. — Tko ste vi? — upita onaj stariji. — Mi smo tri Franka sa Zapada, a ovaj ovdje je moj pratilac i miroljubivi Arapin. Nato se lice onog čovjeka razvedri i on me upita lošim francuskim jezikom, svakako da se uvjeri o tome je li moja tvrdnja istinita: — Iz koje zamlje potječete, gospodine? — Iz Njemačke. — Ah — reče on naivno — to je veoma miroljubiva zemlja u kojoj stanovnici ne rade ništa, osim što čitaju knjige i piju kavu. Odakle dolazite? Jeste li možda i vi trgovac kao što sam ja? — Nisam. Ja putujem da bih pisao knjige o zemljama koje vidim, knjige koje će kasnije ljudi čitati uz kavu. Dolazim iz Bagdada i idem u Damask. — Ali vi umjesto pribora za pisanje nosite toliko oružje! — Nosim ga zato jer se priborom za pisanje ne bih mogao osobito obraniti od Beduina koji ugrožavaju puteve kojima krećem.
— To je istina — kimne taj čovjek koji očito pisca nije mogao sebi predočiti drukčije nego s golemim perom iza uha, i s pločom za pisanje pred sobom na sedlu, te s po jednom orijaškom tintarnicom sa svake strane konja. — Sad se Anazeji nalaze na Hauranu, a pred njima treba da je čovjek zaista oprezan. Hoćemo li se udružiti? — Vrlo rado. Putujete li i vi u Damask? — Putujemo. Ja stanujem ondje. Ja sam trgovac pa svake godine polazim sa malom karavom na trgovački put do Arapa na jugu. S takva puta se upravo vraćam. — Hoćemo li prijeći preko istočnoga Haurana li ćemo se držati lijevo ceste koja vodi u Meku? — Što bi bilo najbolje? — Svakako ovo posljednje. — Slažem se. Jeste li već bili ondje? — Nisam. — Onda ću vas ja voditi. Naprijed! Prvobitno trgovčevo nepovjerenje potpuno se izgubilo. Pokazao se kao otvoren i razgovorljiv čovjek pa sam ubrzo doznao da uza se nosi pozamašnu svotu novaca što ju je dobio za prodanu robu. Arapi su ga doduše većinom plaćati drugom robom, ali ju je on uspio unosno prodati. — I sa Stambulom održavam žive veze. Hoćete li možda otići i onamo? — Hoću. — Ah, onda bi mogli ponjeti pismo mome bratu koji ondje stanuje! Bio bih vam veoma zahvalan. — Vrlo rado. Dopustite mi dakle da vas u Damasku posjetim i da podignem pismo. — Samo dođite! Moj brat Maflaj također je trgovac i ima veoma razgranate veze. Možda će vam i on moći biti od koristi. — Maflaj? Hm. To ime sam već jednom negdje čuo. — A gdje? — Hm; dopustite mi da razmislim... da, eto, sjetio sam se! .U Egiptu sam sreo nekog trgovca iz Stambula. Zvao se Isla Ben Maflaj. — Zaista? Oh, to je vrlo zanimljivo! Isla je naime moj sinovac, sin mojega brata. — Hoće li to zaista biti taj isti Isla? — Opišite mi ga! — Bolje od svakoga opisa poslužit će vam ako spomenem da je ondje na Nilu ponovo pronašao djevojku koja je bila ugrabljena od svojih roditelja. — Tačno je, to se slaže! Kako se zvala ta djevojka? — Zenica. — Sve se to slaže. Gdje ste ga sreli? Gdje vam je on to pripovijedao? Zar možda u Kairu? — Ne, već na samom licu mjesta. Poznate li vi tu zanimljivu zgodu?
— Poznam. Kasnije je poslovno došao k meni u Damask pa mi je sve ispripovijedao. Nikada više ne bi pronašao zaručnicu da se nije sreo s nekim Kara Ben Nemzijem, nekim efendijom iz ... ah, Alah il Alah, taj efendija je također pisao stvari koje su onda drugi ljudi čitali! Kako se zovete, gospodine? — U Egiptu, a i kasnije nazivali su me zaista Kara Ben Nemzi. — Hamdulilah, quel miracle1 I to ste vi, vi glavom! — Upitajte samo moga pratioca Hadži Halefa koji je pomogao da se Zenica oslobodi. — Onda mi još jednom pružite ruku, gospodine! Moram vam je stisnuti. Sad nema druge, morate u Damasku stanovati kod mene, vi i vaši ljudi. Moja kuća je vaša zajedno sa svime što je u njoj! Iskreno obradovan, stisnuo je ruku također i Halefu i obim Ircima. Irci su se zaista zapanjili zbog toga živog izraza prijateljstva ćiji uzrok nisu mogli shvatiti. Svom Halefu sam međutim morao prevesti naš razgovor vođen na francuskom jeziku. — Sjećaš li se još Isle Ben Mafleja, Hadži Halefe Omaru? — Sjećam — odgovori ovaj. — To je bio onaj mladić čiju zaručnicu smo izbavili iz kuće Ibrahima Mamura. — Ovaj čovjek ovdje je Islin stric. — Hvala Alahu! Sad napokon imam nekome kome mogu ispripovjediti sve što se ondje dogodilo. Dobro djelo ne smije umrijeti. O njemu valja pripovijedati da ostane živo. — Tako je, pripovijedaj! — zamoli trgovac iz Damaska. Mali Hadži odmah rasplete iznoseći cijelu zgodu mirisnim cvjetnim jezikom Istoka. Dakako da sam odmah postao najugledniji hećim-baši cijeloga svijeta, Halef najhrabriji junak na svijetu, Isla najbolji mladić u Stambulu, a Zenica najdivnija hurija iz raja. Ibrahim Mamur prikazan je kao pravi đavao, a mi smo sve u svemu izveli djelo o kojemu već priča cio Istok. Kad sam pokušao da njegova pretjerivanja svedem na pravu mjeru. Halef mi veoma odlučno reče: — Sidi ti to ne razumiješ! Ja to moram bolje znati jer sam ja tada bio tvoj aga s bićem od kože nilskoga konja i sve sam obavljao za tebe. Istočnjak je u takvim stvarima nepopravljiv pa sam se morao pokoriti onome čemu nisam mogao izbjeći. Činilo se međutim, da se trgovcu iz Damaska upravo taj način pripovijedanja veoma sviđao. Halef je u njegovim očima dobio veliki ugled, a kasnije se pokazalo da ga je i veoma zavolio. Nesmetano smo stigli do karavanskog puta i kroz »Nebeska vrata« ušli u predgrađe Mejdan u kome se za vrijeme hodža skuplja velika hodočasnička karavana da krene u Meku. Damask ne pokazuje u srcu grada ono što čovjek očekuje. U gradu ima doduše dosta dostojanstvenih građevina, ali ulice su užasno popločene, uske : zavijene, a vanjski zidovi kuća, sagrađeni od ilovače, većinom bez prozora, izgledaju ružno. I ovdje se, kao u većini istočnjaćkih gradova, za čistoću i higijenu ulica brinu lešinari i šugavi podivljali psi. Obilje vode u okolini
grada potpomaže razvoj štetnih mijazama koji su taj grad Omajada doveli na zao glas. U južnom dijelu grada uzdižu se najljepše građevine: tvrđava, divne trgovačke hale, veliki Asad-pašin han, a u prvom redu džamija Omajada. Dugačka pet stotina pedeset, a široka stotinu pedeset stopa stoji ona na mjestu na kojem se nekoć podizao poganski hram što ga je razorio car Teodozije. Džamija se sastoji od velikog nadsvođenog prostora koji počiva na korintskim stupovima te je ukrašena mozaikom i sa šest stotina svjetiljki od masivnoga zlata. Za izgradnju džamije pozvao je sultan Velid dvanaest stotina grčkih graditelja i umjetnika. Iz svih muslimanskih zemalja skupljene su dragocjenosti i najraskošniji građevni materijal. Velid je platio sve, a zatim spalio račune da bi ukupni iznos golemih troškova zauvijek ostao tajna. Arapski pisac Mokadi pripovijeda da su stijene džamije do visine od dvanaest stopa bile obložene mramorom, a zatim sve do stropa ukrašen mozaikom od bojadisana stakla i zlata. Stan moga suputnika nalazio se u blizini te džamije u takozvanoj »Ravnoj ulici« koja od istoka prema zapadu siječe cio grad. Ulaz u kuću bio je u nekoj uskoj pokrajnoj uličici. Skrenuo sam zajedno s njime onamo jer nisam mogao odbiti njegovo gostoprimstvo. Zaustavili smo se pred visokim zidom od opeke u kojemu se, osim dosta niskih i uskih vrata, nije nalazio nikakav otvor. Trgovac sjaha, podigne kamen sa zemlje i njime čvrsto zakuca na vrata. Ubrzo se otvoriše i u njima se ukaza sjajno crno lice kao da je izrezano od ebanovine. — Alah! Gospodar! — viknu Crnac i širom rastvori vrata. Trgovac nam domahnu da pođemo za njim. Učinio sam to s Halefom rekavši prije toga Ircima da uvedu konje kroz vrata i ostanu kod njih. Našli smo se u dugačkom uskom dvorištu, pred još jednim zidom čija su vrata već bila otvorena. Kad smo prošli kroz njih ugledah pred sobom veliki četvorokutni prostor popločen mramorom. S tri strane pružale su se arkade čiji su otvori bili zatvoreni limunovima, narančama, narom i smokvama uzgojenim u čabrovima. Četvrtu stranu sačinjavao je zid kroz koga smo upravo ušli, a iznutra je bio sav obrastao jasminom, damaskanskim ružama i crvenim sirijskim hibiskusom. Sredinu toga mjesta zauzimao je bazen od granita po kome su plivale zlatne i srebrne ribice, a u svakom kutu bazena stajao je po jedan vodoskok iz kojega je prskala voda u bazen. Iznad arkada pružao se prvi kat, oslikan živim bojama, do kojega je vodilo široko stepenište ukrašeno mirisnim cvijećem. U njemu je bilo mnogo soba i drugih prostorija čiji su prozori bili djelomice zastrti svilenim zastorima, a djelomice zatvoreni drvenim rešetkama izrezbarenim na umjetnički način. Uz bazen je na mekim jastucima počivala skupina žena. Kada su nas ugledale, plašljivo zaciktaše i smjesta potrčaše prema stepeništu da se sakriju u svojim odajama. Samo jedna jedina nije pobjegla. I ona je ustala, ali je prišla trgovcu pa mu s poštovanjem poljubila ruku.
— Alah pozlatio tvoj dolazak, oče moj! — pozdravi. On je srdačno zagrli i reče: — Pođi k majci i reci joj da je bog blagoslovio moju kuću milim gostima. Ja ću ih odvesti u selamluk, a onda ću doći k vama. Govorio je turski kao i njegova kći. Možda je nekad živio u Stambulu. Kćerka je otišla, a mi pođosmo za njom polagano stepenicama koje nas dovedoše u hodnik s cijelim nizom vrata. Domaćin otvori jedna od njih i mi uđosmo u veliku sobu u koju je kroz nadsvođeni strop, čiji su otvori bili pokriveni staklom raznih boja, pirodiralo veoma ugodno svjetlo. Duž zidova bili su položeni visoki i široki baršunasti jastuci. U jednom kutu jednolično je kucao francuski sat. Sa svoda je visio pozlaćeni mnogokraki svjećnjak, a između svilenih draperija koje su pokrivale zidove, gledale su u nas brojne slike u skupocjenim okvirima. Ispred jastuka stajali su niski stolić s metalnim pločama na kojima su bile napunjene lule i male šalice za kavu. U sredini te prostorije stajao je — jedva sam se usudio povjerovati svojim očima, ali one me nikako nisu mogle prevariti — klavir, zbilja pravi pravcati klavir, s kojega se na nekoliko mjesta sljuštio furnir, ali inače je na prvi pogled bio još u prilično dobrom stanju. Najradije bih ga odmah otvorio, ali sam morao sačuvati dostojanstvo. Tek što smo ušli i sjeli, pojavi se neki ljepuškastl dječak noseći posudu pumu žara da bismo pripalili lule. Svega nekoliko minuta kasnije pojavi se drugi dječak sa srebrnom džezvom, iz koje nam je napunio šalice. Povukavši prvi dim iz lule, domaćin nas ponovo pozdravi dobrodošlicom, a kad je nakon svega nekoliko časaka ispušio lulu, on nas zamoli da mu dopustimo da se na kratak čas udalji da bi pozdravio svoju obitelj. Šutke smo pušili i pili kavu sve dok se nije vratio i pozvao nas da pođemo za njim. Uveo jias je u sobu koja je prema istočnjačkim pojmovima bila veoma bogato namještena. U njoj sam trebao ja stanovati, a neposredno do nje nalazila se soba namijenjena Halefu. Domaćin nam obeća da će se pobrinuti za Irce. Zatim smo morali sići s njime niza stepenice u prizemlje. Ondje nam je bila priređena kupelj, a tu smo našli i dva potpuna odijela počevši od crvenoga fesa pa do lakih papuča. Čekale su nas i sluge da nas posluže. To je zaista bilo pravo istočnjačko gostoprimstvo pa sa zahvalnošću moram priznati da je zaista vrijedilo. Kad smo izašli iz kupelji i preodjenuli se, vratili smo se u selamluk kao potpuno novi ljudi. Mora da je naš pažljivi gostoprimac postavio nekoga da pita kad ćemo se vratiti jer tek što smo ušli, on nam se opet pridružio. — Gospodine, veoma si obradovao članove moje obitelji — reče a budući da je govorio arapski, opet me je oslovljavao s »ti«. — Kad sam im rekao tko si, poželjele su da ti se već danas jave. Hoćeš li im dopustiti? — Vrlo rado, bit ću veoma sretan da mogu govoriti s njima. — Doći će tek popodne jer sad su zaposlene priređivanjem jela, budući da taj posao ne mogu danas prepustiti služavkama. Jesi li već vidio moje slike? —
upita me videći kako sam slučajno pogledao jednu od njih. Bile su to posve bezvrijedne reprodukcije evropskih slikara. — Jesam. Ali što to stoji ovdje usred sobe? — To je najdragocjeniji predmet šta ih posjedujem. To je čalgišto sam ga otkupio od nekog Engleza koji je stanovao ovdje, a zatim se odselio. Smijem li ti to pokazati? — Molim. Prišli smo klaviru i otvorili ga. Iznad tipki stajalo je »Edtuard Southey, Leadenhallstreet, London«, a kad sam zavirio u instrument, opazih da je nekoliko žica puklo, ali inače je sve bilo u manje ili više u redu. — Pokazat ću ti kako se s time postupa. Rekavši to, domaćin poče šakama udarati po tipkama, tako da mi se od užasa upravo naježila kosa. Ipak sam sam sebe prisilio da ga zadivljeno gledam. Zatim ga upitah nema li uz taj čalgi ništa drugo. — Englez mi je dao i žice te i jedan čekić za pravljenje glazbe kako me ne bi zaboljele ruke. Pokazat ću ti ga. Otišao je i ubrzo donio sandučić u kojem se nalazila žica različite debljine te glazbene vilice i čekić za ugađanje. Uzeo je čekić i stao njome lupati po tipkama da je upravo ječalo. Ljubazni Englez je svakako sebi dopustio šalu da mu tako rastumači upotrebu čekića. Uostalom, klavir je bio strašno neusklađen i pun prašine i prljavštine. — Ne bi li i ti htio da malo sviraš? :— upita on. — Kod mene - ne smije doduše nitko otvoriti čalgi, ali ti si moj gost pa smiješ i ti malo lupati po njemu. — On mi pruži čekić za ugađanje. Lice mu je pri tome bilo puno samosvjesne blagonaklonosti. — Ti si mi pokazao kako se u Damasku pravi glazba — rekoh — ali sad ću ti ja pokazati kako se na tom instrumentu svira na Zapadu. Najprije mi međutim dopusti da ga popravim, budući da se više ne nalazi u ispravnom stanju. — Nadam se da mi ga nećeš uništiti, gospodine! — Neću. Možeš mi ga mirno povjeriti. Izabrao sam prikladne žice i napeo ih ondje gdje je trebalo. Zatim sam od nekoliko jastuka sastavio visoko sjedalo i počeo ugađati klavir. Kad je moj domaćin čuo kvinte i oktave, ushićeno reče: — Oh, ti to znaš još mnogo bolje od mene. — To još nije glazba. Ja sad žici dajem samo pravi ton. Zar ti Englez nije rekao kako na tom instrumentu treba svirati? — Njegova je žena svirala, ali je umrla. On je šakama lupao po čalgiju i to mu se vrlo sviđalo jer se neprestano smijao. — Ubrzo ćeš vidjeti kako treba pravilno postupati s tim instrumentom. Ja sam nekada kao siromašni učenik često ugađao glasovire da bih zaradio nešto novaca. Nije mi dakle bilo osobito teško da uredim klavir za sviranje.
Dok sam se bavio time, otvoriše se vrata i na njima se pojave žene koje sam prije vidio u dvorištu. Čuo sam zadivljeno šaputanje, a kadšto bi se koja od njih javila i glasnim oduševljenim poklikom. Kako su samo skromni bili svi ti ljudi! Naposljetku sam svršio s ugađanjem pa zatvorih instrument, a moje slušateljice iščeznuše. — Zar nećeš dalje svirati? — upita domaćin. — Ti si veliki zanatdar, a žene je toliko oduševila tvoja glazba da će im se sigurno pokvariti jelo. — Sad moram čalgi ostaviti na miru ali nakon ručka, kad dođu članovi tvoje obitelji, ja ću im svirati kako još nisu čuli. — U mom haremu je u pohodu nekoliko žena. Smiju' li i one čuti? — Dakako da smiju. Bio sam veoma radoznao kako će na te dame djelovati živi valcer, ali ih sad nisam smio smetati u njihovoj kulinarskoj djelatnosti, već i zbog samog sebe. Bio sam gladan. Ta je opreznost ubrzo donijela lijepe plodove. Mora da su se žene, vjerojatno s obzirom na glazbeni užitak što su ga očekivale, požurile više nego obično jer nam je uskoro serviran obilni ručak. Ali tek što smo ručali, upita domaćin smiju li sad doći žene. Pristao sam i mali dječak, koji je ulijevao kavu, požuri da ih dovede. Zatim je ušla trgovčeva žena s dvije kćeri i s jednim dvanaestogodišnjim sinom. Gospođe su nosile koprene i bile su mi predstavljene. Ostale žene bile su prijateljice naše domaćice. One su tiho i skromno sjele na jastuke, ali su ipak, tu i tamo, s kojom riječju sudjelovale u razgovoru. Budući da sam opazio kako se te pokrivene glave, iz kojih su virile oči i vrhovi nosa, često okreću prema klaviru, ustao sam da zadovoljim njihovu nestrpljivost. Bilo je zanimljivo promatrati dojam prvog snažnog akorda nakon kojega sam prstima brzo u kadenci preletio preko tipki. — Mašalah! — viknu Halef prestrašeno. — Čujte, čujte! — viknu domaćin skočivši na noge i raširivši ruke od začuđenja. Žene se iznenađeno trgoše, glasno viknuše i neoprezno pružiše ruke tako da su se otvorile koprene i da sam načas mogao ugledati njihova lica. Nakon kratkog preludija zasvirao sam svoj najživlji valcer. Moja publika sjedila je u prvi čas posve ukočeno, ali ubrzo je ritam počeo da pokazuje svoje neodoljivo djelovanje. Ukočeni likovi stadoše se pomicati. Ruke su se trzale, a noge se zbunile protiv svoga istočnjačkog ukočenog stava dok su se tijela ljuljala u taktu amo tamo. Domaćin je ustao i stao iza mene, razrogačenim očima promatrajući moje prste. Kad sam svršio, uhvati moje ruke i stade ih promatrati. — Gospodine, kakve ti to prste imaš! Ta to se micalo kao u mravinjaku! Takvo nešto nisam vidio u cijelom životu. — Sidi — reče Halef — takva glazba postoji samo još u el dženetu u kojemu stanuju dusi blaženih. Alah il Alah!
Žene se nisu usudile da riječima dadu oduška svojim osjećajima, ali njihovi živahni pokreti i ton šaputanja uvjerili su me da im glazba nije bila dosadna. Svirao sam dalje, cio dugačak program koji je potrajao pun sat i dulje, a moji slušaoci kao da se nisu mogli naslušati. — Gospodine, nisam znao da se u tom čalgiju kriju takvi komadi — reče domaćin kad sam prestao. — Ah, u njemu ima još mnogo divnijih — rekoh — ali čovjek mora umjeti da ih izvuče iz klavira. Kod nas na Zapadu ima tisuće i tisuće muškaraca i žena koji to umiju deset puta bolje od mene. — I žena? — začuđeno će on. — Da, i njih. — Onda neka i moja žena nauči da na čalgiju pravi glazbu pa će to pokazati i kćerkama. Taj čestiti čovjek nije imao ni pojma o teškoćama na koje će naići bude li htio ovdje ostvariti svoju naglu odluku, ali nisam smatrao potrebnim da mu to razjašnjavam, već rekoh: — Uz tu glazbu može se i plesati. Jesi li kad vidio kakav zapadnjački ples? — Nikada! — Onda pošalji po naše pratioce. Neka odmah dođu. — Zar da oni plešu? — Da. — Oni, muškarci? — Zapadnjački običaji dopuštaju i muškarcima da plešu pa ćeš vidjeti da je to sasvim zgodno. Kad je jedan od dječaka izašao da dovede Irce, začuše se u sobi uzbuđeni uzvici »pe, pe« kojima Turci izrazuju iščekivanje. — Umijete li plesati? — upitah ih kad su ušli. I oni su obukli udobnu kućnu odjeću pa su izgledali tako svježe oprani da je bilo očito da su se i oni okupali. Radosno gurnuše jedan drugog laktovima i široko razrogačiše oči ugledavši klavir. — Heig-gay, a music chest — muzički automat! — nasmije se Bill a cijelo mu se lice raširi. — Plesati? Dakako da umijemo plesati! Treba li da plešemo? — Treba. — U toj odjeći? — Zašto ne,? — Dobro, onda ćemo izuti papuče pa ćemo plesati bosi. — Koje plesove znate? — Sve! Reel, hornpipe,škotski, stamp-man, polku, galop, valcer, ukratko sve što zatražite. Sve smo to posve dobro naučili. — No dobro, onda skupite ćilimove i počnite: škotski ples. Oba snažna diva Irske pokazaše se neumorni, a ženski smijeh poticao ih je neprekidno na nove plesove. Mislim da bi sve te Damaš-čanke najradije takođe sudjelovale u
plesu. Naposljetku mi se učini da je bilo dosta. Gospođe se srdačno zahvališe i odoše, a i moj domaćin izjavi da se sad nakon tako duge odsutnost: mora pobrinuti za svoje poslove. Rekao sam mu da ću izaći s Halefom da malo pregledam grad, a on smjesta naloži da se osedlaju dva magarca i da nas prati jedan sluga. Istodobno nas zamoli da se ne vratimo prekasno jer je pozvao na večeru nekoliko prijatelja. U dvorištu nađosmo dva bijela bagdadska magarca za nas i jednoga sivoga za slugu koji se obilno opskrbio duhanom i lulama. Pripalili smo lule i uzjahali te skrenuli kroz pokrajnu ulicu u glavnu. Jahali smo dostojanstveno pušeći čibuke, golih nogu, u papučama, dok su se iza nas vijorili krajevi turbana kao pravi turski paše kroz vrlo živahnu Ravnu ulicu. Polako smo jahali, i primijetili da većina prolaznika kreće prema takozvanim Tominim vratima. — Ondje mora da se nešto zbiva — obratih se sluzi. — Da, efendijo, vrlo mnogo — odgovori ovaj. — Danas je svečanost Er-Rimal na kojoj se natječu u strijeljanju iz lukova: Tko se želi zabaviti izlazi iz grada u šatore i vrtove da vidi kakve mu je radosti Alah pripremio. — To bismo i mi mogli učiniti jer još nije kasno. Znaš li gdje je to? — Znam, efendijo. — Onda nas odvedi! Potjerali smo magarce u brži kas i ubrzo izašli kroz gradska vrata u predgrađe Guta gdje je na svim putevima i otvorenim prostorima bilo vrlo živahno. Ubrzo sam razabrao da je Er Rimal svečanost u kojoj sudjeluju pripadnici svih vjeroispovjesti, ali od našeg pratioca nisam mogao doznati njezino podrijetlo. Na svim slobodnim prostorima bili su podignuti šatori u kojima se prodavalo cvijeće, voće i kojekakve poslastice. Posvuda su svoju vještinu pokazivali plesači na užetu, indijski čarobnjaci, gutači vatre, zaklinjači zmija. Derviši-prosjaci zakrčili su sve prolaze, djeca su bučila, trbonoše se prepirali, deve drečale, konji rzali, psi lajali, a kraj toga je u šatorima s glazbom vladala prava paklenska buka u obliku trubljenja, struganja, lupanja i cvilenja svih mogućih i nemogućih instrumenata — prava narodna svečanost kakve se održavaju u Evropi, samo na drugim poprištima i s drugim sudionicima. Nigdje nisam mogao vidjeti da bilo tko strijelja iz luka u nišan. Istina je da sam tu i tamo opazio po kojeg muškarca ili dječaka kako izbacuje strelicu ukrašenu šarenim perjem, ali to su radili samo onako uzgredice, a osim toga je bilo posve svejedno da li će pogoditi. Umorni od lutanja sjedosmo u neku kavanu i ja naručih dva šerbeta. Neka pjevačica, pokrivena koprenom, zabavljala je goste. I nama je otpjevala dvije pjesmice, a ja joj se zahvalim srebrnjakom. Zaustila je da ponovo zapjeva, kad me Halef gurne laktom i mahnu glavom prema ulazu. Okrenuh se onamo i ugledah upravo onog čovjeka o kojemu smo posljednjih dana često govorili, ali se nipošto nisam nadao da bih ga ovdje mogao sresti. Te lijepe, fine, ali u svojoj
disharmoniji tako neugodne crte lica, te oštre prodorne oči koje su neprekidno nešto ispitivale, taj gladni pogled, te tamne sjene što su ih na lice bacali mržnja, ljubav, osveta i nezadovoljeno častoljublje, sve mi je to bilo i odviše dobro poznato a da bi me mogla zavarati gusta brada što ju je taj čovjek nosio. To je bio Davud Arafim koji se u svojoj kući na Nilu dao nazivati Ibrahim Mamur! Omjerio je sve prisutne pa nisam mogao spriječiti da mu pogled padne i na me. Vidio sam kako se trgnuo, a zatim se brzo okrenuo i naglim koracima izašao iz šatora. — Za njime, Halefu! Moramo otkriti gdje stanuje! Ja i Halef skočismo. Stigavši pred šator, ugledah ga kako u galopu juri na magarcu dok je gonič skakao za njim pridržavajući se o magarčev rep. Naprotiv, našeg slugu nismo mogli nigdje otkriti, a kad smo ga nakon napornog traženja naposljetku pronašli kod nekog pripovjedača basni, bilo je već prekasno da stignemo bjegunca. Guta mu je pružala i više nego dosta puteva i skrovišta da nam umakne. To me je tako ozlovoljilo da sam odlučio da krenemo kući. Čim se taj čovjek pojavio, mene je odmah prožeo osjećaj da ću se opet nekako sukobiti s njime, a sad sam, eto, promašio priliku da doznam nešto potanje o tome gdje se nalazi. I Halef je promrmljao nekoliko psovki u svoje rijetke brkove, a zatim dodao da bi bilo najbolje da krenemo kući; još malo »pravimo glazbu«. _ Pojahali smo istim putem natrag kojim smo i došli. Na ravnoj ulici netko nas pozove. Bio je to naš domaćin koji je s nekim lijepim mladićem stajao na ulazu neke trgovine dragulja i nakita. Kraj njega je stajao sluga s magarcem. — Nećeš li svratiti malo ovamo, gospodine? — upita me on, — Kasnije ćemo se zajedno vratiti kući. Sjahasmo i uđosmo u nadsvođenu prostoriju u kojoj nas je onaj mladić vanredno srdačno pozdravio. — Ovo je moj sin Safaj Ibn Jakub'Afarah. Tek sad sam doznao ime našeg domaćina, Jakub Afarah. Na Istoku se to nerijetko dešava. On je svome sinu spomenuo i naša imena, a zatim nastavio: — Ovo je moja draguljarna koju vodi Safaj s jednim pomoćnikom. Oprosti što nas sad ne može pratiti. Mora ostati ovdje jer je pomoćnik otišao da pogleda svečanost Er-Rimal. Ogledao sam se po dućanu. Bio je malen i prilično mračan, ali je sadržavao toliko mnogo dragocjenosti da sam se ja, ubogi siromah, zaista preplašio. Napomenuo sam to i kao odgovor čuo da Jakub i u drugim bazarima ima još nekoliko trgovina špecerajske robe, čilima i dragocjenog pribora za pušenje. Pošto smo i ovdje popili još po jednu šalicu kave, krenusmo. Približavao se sumrak i ubrzo, pošto smo stigli kući, spustilo se veče. Za vrijeme moje odsutnosti netko je ukrasio moju sobu. Na stropu su visjele posude s mirisnim cvijećem, a u svakom kutu stajala je po jedna visoka vaza napunjena ljupkom Florinom djecom. Šteta da se nisam nimalo razumio u
govor cvijeća, jer bih inače možda mogao pročitati dirljivu zahvalnost za moj klavirski koncert! Ispružio sam se na jastuke da malo ljenčarim, ali ipak sam radio nešto, razmišljao o onome Ibrahimu Mamuru koji mi nikako nije silazio s uma. Što je taj čovjek tražio ovdje u Damasku? Zar je opet kanio izvesti koju od svojih podlosti? Zašto je pobjegao kad ja zapravo nisam više s njim imao nikakva posla? Kako bi čovjek mogao doznati gdje stanuje? Tako sam ležao i razmišljao te prisluškivao živ promet koji je vladao vani na hodniku. Prošlo je dulje vremena kad netko pokuca na vrata i u sobu uđe Jakub. — Gospodine, jesi li spreman za večeru? — upita me. — Kako god zapovijedaš. — Onda dođi! Tvoj pratilac Halef je već ondje. Nije me odveo u selamluk kao što sam očekivao, već kroz dva hodnika u prednju stranu kuće, pa ondje otvori neka vrata. Ušao sam u prostranu sobu, gotovo pravu dvoranu. Stotinu svijeća jasno je osvetljavalo crne rečenice iz korana vezene u svilene presvlake na stijenama. Jedna trećina prostorije bila je odijeljena željeznom šipkom s koje je poprijeko kroz sobu visio teški baršunasti zastor. Tri stope iznad poda nalazile su se u tom zastoru brojne rupe što me je dovelo na pomisao da će se tamo smjestiti žene. Prisutno je bilo dvadesetak gospode koja su ustala kad smo mi ušli i pozdravila me dok mi je Jakub govorio njihova imena. Prisutna su bila i dva Jakubova sina i tri pomoćnika, a isto tako i Halef. Uostalom, činilo se da se on dostojanstvenom spretnošću prilagodio svom sadanjem položaju. U početku razgovor nije baš tekao odviše živo. Gosti su pili likere i pušili lule. Zatim je donesena večera i pri tom se moj dobri Halef nije mogao suzdržati da ne ukloni onih šesnaest dlaka svojih brkova s ustiju. Osim jela, što sam ih već poznavao, iznijeta je i kaša od indijskih smokava i mirte, salata od sib el belada, nekog crvenog korijena sličnog našoj mrkvi, zatim prženo zelenje češnjaka, vrlo oštro začinjena vrsta velikoga guštera što ga je moj domaćin nazivao dob i čije meso mi je veoma dobro prijalo. Na dalekim putovanjima se čovjek najlakše odvikne starih predrasuda. Nakon jela iznesene su zdjele i posude, a zatim — sluge unesoše klavir. Jakub me je pogledom zamolio da sviram, a ja bez oklijevanja sjedoh za klavir. Ipak sam postavio jedan uvjet i čvrsto sam ustrajao na tome da se ispuni. Zamolio sam, naime, da se ukloni zastor. Jakub me je prestrašeno pogledao. — Zašto gospodine? — upita. — Jer će taj baršun tako upiti zvukove klavira da se iza njega neće više čuti ništa lijepo. — Ali iza zastora sjede žene! — Ta imaju koprene! Tek nakon poduljeg dogovora sa svojim gostima usudio se Jakub povući zastor na obje strane i ja sam ugledao tridesetak žena kako sjede na mekim
rogožinama. Učinio sam sve što god sam mogao da ih zabavim pa sam im otpjevao i nekoliko pjesama čiji sam tekst za vrijeme pjevanja preveo na arapski jezik kako god sam najbolje znao i umio. Kad sam završio, Jakub me odvede do malog rešetkama zakrivenog prozora koji je gledao dolje u Ravnu ulicu. Tamo je stajalo, cijelom širinom ulice, glava do glave, mnoštvo slušalaca. Što li su ti muslimani mislili kad su čuli da pjevam! Gosti mojeg domaćina nisu me međutim nipošto smatrali ludim što sam im otkrio »glas svojega grla« što ne čini ni jedan pravovjerni. Bili su već dovoljno prosvijećeni da sami sebi ne pokvare užitak slušajući propise svoje vjere pa su oko ponoći izašli iz kuće odlučivši da će je uskoro i opet pohoditi. Što se pak tiče žena, vidio sam tridesetak nosova i nekih šezdeset očiju, ali inače ništa — pa čak ni jedne noge, koja bi, udarajući takt, izgubila papuču, budući da je oboje, noge i papuče, pri turskom načinu sjedenja, bilo okrenuto od mene. Jakub me je vanredno uljudno otpratio u moju sobu radujući se što sam i njegovom sinu dopustio da pođe sa mnom. Ovaj je požalio što i njegov pomoćnik nije bio prisutan. — Ti bi mu priredio veliku radost — spomenuo je. — On voli glazbu i veoma je pametan čovjek. Umije govoriti jezikom Talijana, Francuza i Engleza. — Potjeće li iz Damaska? — upitah ga uljudno prihvativši temu razgovora. — Ne potječe — odgovori Jakub. — To je unuk moga strica iz Jedrena. Zove se Afrak Ben Hulam. Nismo ga još nikada vidjeli. K meni je došao s pismom moga oca i s pismom moga brata Maflaja iz Stambula da bi se ovdje usavršio u poslu. — Zašto nije i on večeras bio ovdje? — Bio je umoran i nije se dobro osjećao — odgovori Safaj. — Kad se vratio sa svečanosti rekoh mu da je stigao efendija Kara Ben Nemzi i da će uvečer svirati. On bi vrlo rado došao ali je bio bolestan i blijed kao smrt. No ipak je čuo glazbu jer spava u blizini sobe u kojoj smo se tada nalazili. Pošto su neko vrijeme ostali kod mene, odoše, a ja legoh na počinak. Kako se samo drukčije spavalo na tim jastucima nego vani, na tvrdom pijesku ili vlažnoj zemlji iz koje izbijaju otrovne isparine! Kad sam se ujutro probudio, začuh bulbula kako pjeva sjedeći na grančici ispred mog prozora. I Halef se već probudio, a kad sam ušao u njegovu sobu, pio je kavu i jeo kolačiće. Pridružio sam mu se, a zatim pođosmo dolje u dvorište da bismo uz bazen ispušili lulu. No prije toga pogledao sam što rade konji. Stajali su na mramoru i na pšeničnoj slami i žvakali divne datulje. Vidio sam da isto tako nemaju povoda da se bilo na što potuže kao ni mi sami. Kod bunara nam priđe mladi Safaj da se oprosti s nama i da nas pozove da ga posjetimo u bazaru. Morao je čitav dan ostati ondje jer se bolest njegovog bratića i pomoćnika pogoršala tako da je ovaj morao ostati u sobi. — Gospodine, znam da si hećim — poče on. — Tko ti je to rekao? — prekinuh ga.
— Ti si ono na Nilu pomogao brojnim bolesnicima. Isla mi je to pripovijedao. Zato sam zamolio svoga pomoćnika da se porazgovori s tobom, ali on to neće. Rekao je da često oboljeva od te bolesti, ali da ona uvijek prolazi za dva dana. Ne bi htio pogledati što mu je? — Ne bih. On to ne želi, a osim toga ja uopće nisam pravi hećim. Kad je mladić otšao, začuh tonove klavira. To je neka nježna ruka ispitljivo dodirivala tipke. Uskoro zatim dođe k meni čibuk-džija i zamoli me da dođem gore. Uz klavir je stajala jedna od domaćinovih kćeri. Ona mi odmah pođe u susret i zamoli me: — Efendijo, oprosti mi! Upravo čeznem za tim da još jednom čujem onu pjesmu što si je jučer svirao kao posljednju. — Čut ćeš je. Ona sjedne u kut i nasloni glavu o zid, a ja počeh svirati. Bila je to neka mirna i melodiozna pjesma. Nekoliko puta sam odsvirao melodiju i otpjevao nekoliko kitica. Djevojka je sklopila oči i malko otvorila usnice kao da pokušava da upije u sebe te blage i mile tonove. — Želiš li da još nešto sviram? — upitah je na kraju. Ona ustade i priđe mi bliže. — Ne treba, efendijo, jer ne bih htjela da ovu glazbu pokvarim bilo kojom drugom. Tko smije kod vas pjevati takve riječi? — Muževi, žene i djeca u svim kućama. — Gospodine, kako mora da je kod vas lijepo! Vi onima koje volite dopuštate punu slobodu. A sad ti hvala, efendijo. Izašla je, a ja sam šutke gledao za njom. Zatim sam zatvorio klavir, sišao dolje i dao osedlati konje da bih s Halefom nakupovao neke sitnice u gradu. Budući da nismo imali nikakva posla, nismo se ni žurili, već smo radoznalo jahali ulicama i zašli čak u uske i prljave četvrti. Tu je bilo obilje ruševina i bijede. Između ostataka nekadanjih krasnih građevina šćućurile se napola srušene daščare. Muškarci su hodali u istrošenim, na šavovima rasporenim kaftanima, a djeca u krpama. Žene su, naprotiv, na svojim izblijedjelim raskošnim haljinama nosile pravi ili lažni nakit. Jašući na povratku kući kroz bazar draguljara i zlatara, htio sam sjašiti kod Safaja, ali se začudih videći da je dućan zatvoren. Dva kavaza čuvala su pred njim stražu. Upitao sam ih zašto to čine, ali sam dobio tako grubi odgovor da sam smjesta pojahao dalje. Stigavši kući, našao sam ukućane silno uzbuđene; Već na vratima susretoh Safaja. Htio je naglo da izađe iz kuće, ali se zaustavi kad me je ugledao. — Efendijo, znaš li već ? — doviknu mi. — Što? — Da smo okradeni, strašno okradeni i prevareni. — Ne znam ni riječi. — Onda neka ti sve otac kaže. Ja moram otići, — Kamo?
— Alah il Alah, to još ne znam. Htio je proći kraj mene, ali ja ispružih ruku i zadržah ga. Taj mu je događaj oduzeo sposobnost mirnog rasuđivanja koju je upravo sada nužno trebao. Bar tako mi se činilo. Morao sam ga spriječiti da ne počini kakvu nesmotrenost. — Ostaj još malo — zamolih ga. — Ostavi me! Moram za njim! — Za kim? Za kradljivcem? Tko je to? — Pitaj oca! Pokušao je da mi se otme, a ja kliznuh sa svoga konja i tako čvrsto stegnuh mladićevu ruku da sam ga prisilio da pođe sa mnom. On se naposljetku pokori mom nasilnom miješanju i odvede me uza stepenice u stan svojega oca. Taj je stajao usred sobe, spreman za izlazak i upravo je nabijao par golemih pištolja. Ugledavši sina, ljutilo ga napadne: — Što hoćeš još? Ne smijemo gubiti vremena, ni minute! Pođi, požuri! I ja ću poći pa ću tog čovjeka ustrijeliti gdje god ga ugledam. Oko njega su stajali ostali članovi obitelji. Jedva sam uspio da ih umirim i da navedem Jakuba da mi razjasni stvar. Afrak Ben Bulam, bolesni pomoćnik i bratić iz Jedrena izašao je čim smo mi izjahali iz kuće i otišao Safaju u dućan s viješću da smjesta dođe ocu koji se nalazi u velikom Asad-pašinom hanu. Safaj je zaista otišao onamo ali nakon dugog traženja i još duljeg čekanja nije našao oca. Zatim je napokon požurio kući i ondje se silno začudio našavši oca gdje mirno počiva pod arkadama. Jakub je izjavio da pomoćnika uopće nije poslao Safaju sa spomenutom porukom. Zato se Safaj odmah vratio u bazar i našao dućan zatvoren, Otvorio je drugim ključem, što ga je uvijek nosio sa sobom, i na prvi pogled opazio da je iščezlo mnogo dragulja, među njima najveće dragocjenosti, a s njima i njegov pomoćnik Afrak Ben Hulam. Požurio je da obavijesti oca, ali je usprkos svojoj prepasti ipak bio toliko pametan da ponovo zaključa vrata i da postavi dva kavaza ispred njih kao stražu. Njegova je vijest dakako uzbudila cijelu kuću, a kad sam stigao s Halefom, on je upravo htio izaći iz kuće, premda ni sam nije znao kamo da pođe. I Jakub je htio otići da odmah ustrijeli kradljivca, ali nije znao gdje bi ga mogao naći. — Vi ćete s vašem nepromišljenom žurbom sami sebi više naškoditi nego koristiti — rekoh da ih umirim. — Sjedite, da se u miru posavjetujemo! Konj koji naglo potrči nije uvijek najbrži. Morao sam se zaista potruditi da ih uvjerim, ali mi je to naposljetku uspjelo. — Kolika je vrijednost ukradenih stvari? — upitah. — To još ne znam tačno — odgovori Safaj — ali mora da su vrijedne mnogo, mnogo vrećica1 . — I ti vjeruješ da samo Afrak može biti kradljivac? — Jedino on. Vijest koju mi je donio bila je lažna, a jedino je on imao ključ i znao gdje se nalaze najdragocjenije stvari. — Dobro, onda imamo posla samo s njim! Je li on zaista vaš rođak?
— Jest. Mi ga doduše nismo nikad vidjeli, ali smo znali da će doći, a i pisma što ih je donio bila su prava. — Je li on bio draguljar, zlatar? — Jeste, i to vrlo spretan. — Pozna li vašu obitelj i sve vaše prilike? — Pozna, iako se češće zabunio. — Jučer je bio na svečanosti i ti si rekao da je bio veoma blijed. Je li bio blijed već kad se vratio ili je problijedio tek kad je čuo da je Kara Ben Nemzi vaš gost? Safaj me iznenađeno pogleda. — Alaha mi, što kaniš time reći, efendijo? Mislim da je problijedio tek kad sam mu pripovijedao o tebi. — To me možda navod na njegov trag. — Efendijo, kad bi to bilo istina! — Prestrašio se kad je čuo za me, nije došao kad sam svirao na klaviru, pretvarao se da je bolestan jer nije mogao izaći zato što sam sjedio u dvorištu pa bih ga vidio. Kad sam onda otišao, otišao je i on. Halefe, znaš li tko je taj Afrak Ben Hulam? — Kako bih to mogao znati? — odgovori Halef koji je pomno pratio moje riječi. — To nije nitko drugi nego Davud Arafim koji se nazivao i Ibrah'm Mamur. Na tu sam misao došao već sinoć, ali je ona bila tako nevjerojatna da nisam mogao povjerovati u nju. Sad sam međutim gotovo uvjeren u to da to nije bio nitko drugi. Moji slušaoci su zanijemili od prepasti pa Jakub tek nakon dulje stanke odlučno zatrese glavom. — To je posve nemoguće, efendijo. Moj rođak se nikada nije zvao Davud Arafim ili Ibrahim Mamur, a isto tako nije nikada bio u Egiptu. Jesi li ti sinoć vidio toga Mamura ovdje? — Jesam. Zaboravio sam da ti to ispripovjedim jer sam bio odviše zauzet glazbom. Opiši mi svog rođaka i odjeću što ju je nosio kad je jučer jahao na svečanost. Toj mojoj želji udovoljili su najvećom pomnjom. Sve se slagalo: bio je to Ibrahim Mamur i nitko drugi, ali oba trgovca nisu to mogla nikako da shvate. — Afrak Ben Hulam nije nikada bio u Egiptu — neprekidno su tvrdili — a osim toga kako bi se stranac mogao domoći pisama što ih je on donio? — To su jedine nejasne tačke. Ali što onda ako je taj Ibrahim pisma oduzeo pravom Afraku? — Alah kerim, onda bi ga morao ubiti da bude siguran! — To će možda trebati još razjasniti. Smatram da je taj čovjek sposoban za sve. Moramo ga naći, moramo ga uhvatiti! Sad i sami vidite da je mirno razmišljanje ipak bolje od nepromišljene žurbe. Kradljivac se ili još uvijek zadržava u Damasku ili je najvećom brzinom pobjegao iz grada. Morate se
spremiti za tu drugu mogućnost. Što bit i učinio Jakube Afarahu, ako je on već umakao? — Kad bih znao u kojem smjeru je pobjegao, progonio bih ga sve dok ga ne pronađem, pa sve kad bih morao poći i na kraj svijeta! — Onda brzo pošalji Safaja na policiju. Neka stavi prijavu da policija odmah zaposjedne vrata, a osim toga neka se patrole pošalju kroz Gutu. Neka Safaj zatim nabavi putnicu koja vrijedi za cijelo padišahovo carstvo i neka zatraži pratnju kavaza konjanika u čiju pomoć se može pouzdati. — Efendijo, tvoje su riječi bolje od moje malopređašnje srdžbe. Tvoje su oči oštrije od mojih. Hoćeš li mi i nadalje pomagati? — Hoću. Odvedi me sad u sobu u kojoj je stanovao kradljivac. Safaj požuri iz kuće, a mi ostali pođosmo u stan lažnoga Afraka. Vidjelo se da je Afrak otišao u namjeri da se nikad više ne vrati, ali inače nismo mogli otkriti baš ni najmanju malenkost koja bi nam mogla poslužiti kao putokaz. — To je bilo uzalud. Moramo nastojati da otkrijemo druge tragove. Nas trojica ćemo se razdijeliti i pokušati ne bismo li na gradskim vratima, kod vodiča, kod ljudi koji iznajmljuju konje ili magarce mogli nešto doznati. Jakub i Halef su radosno prihvatili taj prijedlog pa sam već same dvije minute kasnije jahao na magarcu prema takozvanim Božjim vratima. Nisam htio povesti konja jer nisam znao neće li mi njegova snaga kasnije više ustrebati. Uostalom, sav moj trud bio je uzalud. Pitao sam i istraživao na svim mjestima za koja sam pretpostavljao da bih mogao dobiti obavijest. Prošao sam kroz cijelu Gutu i nekoliko puta susreo patrole koje su bile već izaslane, ali nisam našao ni najmanji trag pa sam se u tri sata popodne vratio kući sav oznojen. Jakub je već nekoliko puta bio ovdje, ali je uvijek ponovo odjahao. Ni Halef nije doznao ništa sigurno, ali je bar donio jednu nadu. Preuzeo je sjeverni dio grada i tom prilikom prošao kraj šatora u kojem smo jučer sjedili. Na ulazu u šator stajala je pjevačica koja ga je prepoznala i domahnula mu da priđe bliže. Ona je jučer opazila da smo zbog Mamura tako naglo otišli pa je sad rekla Halefu neka dođem k njoj želim li doznati nešto o tom čovjeku. — Zašto nije ona to odmah tebi rekla, Halefe? — upitah. — Sidi, ona ne umije arapski, a ja vrlo slabo govorim onim turskim narječjem kojim se ona služi. Ona izgovara riječi tako da ih ja ne razumijem. I to što mi je danas rekla više sam pogodio nego razumio. — Onda ćemo odmah odjahati k njoj; uzet ćemo svoje konje jer su magarci umorni. Bio je posljednji dan svečanosti koja je trajala pet dana. Kad smo nakon brzog jahanja stigli do šatora, on nije bio tako pun kao jučer. Glazba je imala stanku, tako da sam odmah mogao govoriti s djevojkom. — Zašto ste jučer tako naglo pobjegli? — upita me ona. — Jer sam htio poći za jednim čovjekom koji je izašao iz šatora odmah čim je ušao u njega. Htio sam doznati gdje stanuje.
— To on nikom ne govori. — Ah, i ti to znaš? — Znam. Jučer je već treći puta došao u šator. Ondje, tik kraj nas, sjedio je kraj nekog Engleza kome također nije rekao gdje stanuje. — Je li govorio engleski ili je možda Englez govorio arapski? — Razgovarali su engleski i ja sam razumjela svaku riječ. Taj džentlmen ga je unajmio kao tumača. — To nije moguće! Za ovdje ili za put? — Za put. — Kamo? — Ne znam. Ćula sam samo da se prvo mjesto zove Salehije. — Kad su kanili krenuti? — Čim tumač završi neki posao zbog kojeg je došao u Damask. Mislim da je govorio o nekoj prodaji maslinova ulja za Bejrut. Inače nije znala ništa. Zahvalio sam joj i dao bakšiš. Da Jakub ne ostane bez vijesti, poslao sam k njemu Halefa, a ja sam odjahao oko grada da stignem do Božjih vrata odakle vodi put u Salehiju koja leži na zapadnem rubu Gute koju zapravo treba smatrati predgrađem Damaska. Kroz to mjesto vodi trgovačka cesta u Bejrut na Sredozemnom moru, a vode i drugi putevi kojima se dade stići u različite gradove Palestine. Kad sam stigao onamo, večer se već primakla. Bilo je neizvjesno hoću li tamo dobiti odgovor koji bi me zadovoljio jer su na Istoku sve kuće okrenute prema dvorištima pa tako nitko ne promatra ulice kao kod nas na Zapadu. Uto ugledah nekoliko gubavaca koji, isključeni iz ljudskoga društva, mogu živjeti samo od milosrđa. Zavijeni u prnje ležali su nedaleko ceste pa su me već izdaleka stali dozivati proseći milostinju. Pojahao sam prema njima, ali oni smjesta pobjegoše jer im je zabranjeno da puštaju zdravog čovjeka u blizinu. Tek kad sam ih nekoliko puta uvjeravao da sam Zapadnjak i da se ne bojim njihove bolesti, oni napokon zastadoše. Ipak su mi dopustili da im se približim svega na najviše dvadesetak koraka. — Što želiš od nas, gospodine? — upita jedan od njih. — Položi svoj dar na zemlju i brzo odlazi! — Kakav dar vam je najmiliji? Želite li novaca? — Ne. Mi ionako ne možemo njime ništa kupiti jer nitko od nas ne bi primio novac. Daj nam nešto drugo: malo duhana, kruh, mesa ili bilo što drugo za jelo. — Zašto ste ovdje na otvorenom? U Damasku ima bolnica za gubave. — Prepune su. Moramo čekati dok smrt ne oslobodi mjesto za nas. — Htio bih vas nešto upitati. Budete li mi mogli dati obavijest, dobit ćete sutra ujutro duhana za više tjedana, a i druge stvari što ih trebate. Sad nemam uza se ništa. — Što da ti kažemo? — Kako dugo se nalazite ovdje?
— Već nekoliko dana. — Onda ste sigurno vidjeli sve ljude koji su ovuda prošli. Je li ih bilo mnogo. — Nije. U grad ih je došlo mnogo zbog svečanosti kojoj je danas posljednji dan, ali iz grada je izašla samo karavana mazgi krećući u Ras Heju i u Gezin, nekoliko ljudi koji su pošli u Hazbeju, nekoliko radnika iz Zebedenija i neposredno prije podneva jedan Inglis s dva čovjeka koji su ga pratili. — Odakle znate da je to bio Inglis? — Ah, Inglisa možeš nadaleko prepoznati. Bio je od glave do pete odjeven u sivo, imao veoma visoki šešir, veliki nos i dva plava stakla na njemu. Jedan od njegovih pratilaca morao mu je razjasniti što hoćemo od njega pa nam je onda dao malo duhana, nekoliko malenih kruščića i mnogo onih malih drvca pomoću kojih se dade paliti vatra. — Opišite mi čovjeka koji mu je služio kao tumač. Oni to učiniše, a opis je tačno odgovarao čovjeku koga smo tražili. — Kamo su odjahali? — Ne znamo. Krenuli su cestom za Bejrut, ali djeca staroga Abu Medžaha moći će ti dati obavijest jer je Medžah bio njihov vodič. On stanuje u kući kraj one velike palme koju ondje vidiš. — Hvala vam! Ja ću sutra vrlo rano projahati ovuda i donijeti vam ono što sam obećao. — O gospodine, tvoja milosrdnost će naći milost pred Alahovim očima! Ne bi li nam mogao donijeti i nekoliko od onih lula kakve se dadu kupiti svega za nekoliko para? — Dobit ćete ih. Obećajem. Sad sam odjahao u Salehiju i doznao u vodičevoj kući da je Inglis krenuo u dolinu Sebdani. Stari Abul Medžah bio je unajmljen kao vodič samo donde. To je dakako također bila oprezna tumačeva manipulacija kojom je želio otežati potragu. Ipak sam sad znao dosta i vratio se u Damask. Našao sam svoga domaćina kako me napeto očekuje, on doduše nije na svojim istraživanjima doznao ništa, ali Halefov izvještaj pobudio je ipak u njemu nadu. Imao je već putnicu i pismo upućeno svim policijskim vlastima čitavog damaščanskog vijaleta, a osim toga je deset dobro naoružanih kavaza na konjima čekalo njegovu zapovijed da krenu na put. Ispripovjedio sam mu sve što sam doznao. Budući da je bilo već kasno uvečer, smatrao sam boljim da počekamo do jutra, ali njegova nestrpljivost nije to dopuštala. Poslao je po vodiča koji je i noću umio pronaći put. Bio je tako grozničavo nemiran da mu ništa nije bilo dovoljno brzo i tek što sam spomenuo svoje obećanje gubavcima, rekao je da će ga sam ispuniti. Ipak je od moga povratka prošlo nekoliko sati prije nego što smo se spremili na put. Jakub je uzeo unajmljene konje, dva konja za sebe i svoga dugu, a trećeg za potrebnu prtljagu. Budući da nije mogao znati kamo će nas odvesti taj put i koliko će potrajati, ponio je sa sobom veću svotu novca.
Oproštaj nas nije dugo zadržao. Na nebu se uzdigao puni mjesec upravo kad smo pojahali Ravnom ulicom prema Božjim vratima. Na čelu vodič kraj vlasnika najamnih konja, zatim mi, to jest Jakub i njegov sluga, Halef, ja i Irci, a iza nas kavazi.
U RUŠEVINAMA BAALBEKA NISMO se ni osvrnuli na stražu na vratima, već brzo projahasmo kraj nje. Vani ispred Salehije skrenuli smo u stranu onamo gdje su ležali gubavci. Naš dolazak ih je probudio iz sna pa su se silno obradovali omašnom omotu koji smo spustili na zemlju. Zatim krenusmo dalje. Salehija je ostala iza nas i sad smo kasali uz neki proplak koji vodi gore do Kubeta En Nasra, onog divnog vidikovca što sam ga već spomenuo. Tamo gore na grobu muslimanskog sveca okrenuo sam se i posljednji puta u životu pogledao Damask. Dolje je ležao grad sjajući na mjesečini kao boravište duhova i džinova, okružen tamnim prstenom Gute. Zdesna je dolazila cesta iz Haurana kojom sam stigao ovamo, a posve daleko vani vodio je karavanski put u Palmiru, zatvorenu za mene. Nisam ni slutio da će moj boravak u Damasku biti tako kratak. Iza Kubeta En Nasra krenusmo nadesno prema obroncima Džebel Rebaha i stigosmo do klanca Rabuha, a iza njega podosmo duž rijeke Barade u Dimar, neko veliko selo, gdje smo se prvi put zaustavili. Uz pomoć kavaza probudili smo načelnika sela da ga ispitamo. On se raspitao i obavijestio nas da su kasno poslije podne četiri konjanika u galopu projahali kroz selo. Među njima se nalazio i neki Inglis odjeven u sivo odijelo s plavim staklima pred očima. Krenuli su putem u Es Suk kojim smo i mi nastavili bez zadržavanja. Zora je svitala kad smo jahali preko visoravni El Džedide. Prošli smo kraj mjesta gdje se nekoć nalazio glavni grad stare Abilene, a zatim kroz nekoliko malih sela čija sam imena zaboravio. U jednom od njih morali smo se zaustaviti da se naši konji malo odmore. Dosad smo prešli put koji smo zapravo trebali prevaliti za jedan dan. Budemo li i nadalje toliko tjerali konje, sigurno nas neće više daleko moći odnijeti. Uostalom, od stanovnika sela kroz koja smo projanali i koji su nam velikodušno darivali voće, doznali smo da doduše nisu vidjeli konjanike koje smo tražili, ali su ipak kasno uvečer čuli kako je neka mala skupina projahala kroz selo. Kad su se konji donekle oporavili, krenusmo u Es Suk koji nije više bio daleko, ali ovdje nismo uspjeli doznati ništa određeno. Iza toga sela ugledasmo konjanika koji nam je jahao ususret. Bio je to neki stari Arapin sijede brade. Naš ga vodič radosno pozdravi, a zatim nam ga predstavi riječima: — To je Abumedžah, habir koji je pratio Inglisa. — To si ti? — viknu Jakub. — Gdje si ga ostavio? — U Sebedaniju, gospodine. — Koliko je ljudi bilo uz njega? — Dvojica. Jedan dragoman i jedan sluga. — Tko je taj dragoman?
— Rekao je da potječe iz Konijeha, ali to nije istina. Ne govori tako kao što govore ljudi iz Konijeha. On je lažac i varalica. — Po čemu to znaš? — Vara Engleza. To sam dobro opazio, premda s Inglisom ne umijem govoriti. — Ima li mnogo prtljaga sa sobom? — Prtljaga i teretni konji pripadaju Englezu. Dragoman ima sa sobom samo nekoliko velikih kutija koje kao da su mu veoma vrijedne. — U kojoj kući su odsjeli? — Ni u jednoj. Mene su isplatili u Sebedaniju pa sam se vratio, ali oni su pojahali dalje, premda im konji umalo nisu pali od umora. Ostao sam kod nekog znanca da se odmorim, a sad jašem natrag u Damask. Bilo mi je mnogo stalo do toga da doznam kako je izgledao Englez pa kad sam već u onom šatoru pjevača u Damasku zaboravio da to upitam, sad sam pokušao da to ustanovim. — Jesi li čuo kako se zove taj Englez? — Dragoman mu je uvijek govorio »ser«. — To nije ime, već znači gospodin. Sjeti se! — Kadšto je uz taj »ser« rekao još jednu riječ, ali ne znam tačno kako glasi, Lise ili Linse. Napeo sam uši. Ta zar je to bilo moguće! Ne, to se uopće nije dalo zamisliti. No ipak sam upitao: — Možda Lindsay? — Da, da, tako je glasila ta riječ, upravo tako. — Opiši mi toga čovjeka! — Imao je sivo odijelo, posve novo, a i šešir mu je bio siv i visok gotovo do moga koljena. Na očima je imao plava stakla, a u ruci je neprekidno držao motiku, čak i onda kad bi sjedio na konju. — A njegov nos? — Bio je veoma velik i crven. Na njemu se nalazio alepski čir. I usta su mu bila velika i široka. — Nisi li ništa opazio na njegovim rukama? — Jesam. Na lijevoj ruci nema dva prsta. — To je on! Halefe, jesi li čuo? Englez je još živ! — Hamdulilah! — viknu mali Hadži. — Alah je velik i jak pa sve može. On čini čovjeka mrtvim ili živim kako mu se prohtjedne. Jakub nije mogao shvatiti našu radost pa mu zato ispripovjedih ono što je bilo »potrebno i zamolih ga da brzo nastavimo put. Uznemirivalo me je što je Lindsay, tako neočekivano uskrsnuo od mrtvih, sada u rukama takvoga nitkova. Stari vodič pojaše dalje, a mi prođosmo kroz nekoliko lijepih sela. Ubrzo je međutim prestalo ljupko zelenilo vrtova zasađenih na terasama. Projahali smo preko mosta iznad rijeke Barade na lijevu obalu i stigli u klanac čije je dno jedva pružalo dovoljno mjesta za naš put i za korito rijeke. Stijene toga uskoga i