Karl May - Od Bagdada do Stambola

— Znao sam. Groznica se neće vratiti. A sada ti moram izručiti poruku. Amad el Gandur je došao k meni. Mnogo mi je pripovijedao o vama i o sebi tako da sam vas jednako dobro upoznao kao što vas i on poznaje. Otišao je za Bebejima pa vas moli da mu oprostite. On želi da ne pođete za njim. Nada se da ćete se vratiti Hadedinima i da ćete ga ondje naći. To je poruka što vam je moram predati. — Hvala, Hasane Ardžir-mirzo! Njegov je odlazak teško rastužio moju dušu, ali ga moram prepustiti sudbini. — Kamo ćete vi sada krenuti? — O tome se moramo dogovoriti. Moj prijatelj Hadži Halef Omar mora Hadedinima jer se kod njih nalazi njegova žena. Ovaj emir iz Inglistana ostavio je kod njih svoje sluge. No ipak bismo mogli da prije toga odjašimo u Bagdad. Inglis ima ondje brod kojim bismo po Tigrisu mogli otploviti do hadedinskih pašnjaka. — Onda se dogovorite, emire. Pođete li u Bagdad molim vas da me ne ostavite. Vi ste hrabri ratnici. Ja vam već dugujem život pa bih vam volio pokazati koliko sam vas zavolio. Ostat ćemo ovdje dok ne uzmognemo krenuti bez opasnosti za vaše zdravlje. Sad jedite i pijte. Poslat ću vam još jela jer vi ste moji gosti. Otišao je, a nakon dvije minute dođe stara služavka noseći drugi poslužavtnik pun jela. — Uzmite! Moj gospodar vam šalje! — reče. — Imate li vatre u kolibi? — upitah. — Imamo. Imamo malu vatru i džagadar na kojemu možemo brzo prirediti jelo. — Maderka, mi vam zadajemo mnogo brige. — Nikako, emire. »Kuća« se raduje što ima goste. Gospodar je pripovijedao o vama pa se vladaj kao da si i ti njezin gospodar. Nemoj mi reći maderka. Ja sam dešir, pa me zovu samo Alvah a kadšto i Halva. Rekavši to udalji se sitnim koracima. Gle! Zar bih se zaista na tom putovanju morao baviti anitropobotaničkim studijama? Tek nedavno sam u Šordi našao Mrkvicu, a sad sam naišao na Alvah koju kadšto nazivaju i Halvom. Obje te riječi sastoje se od posve istih slova, ali kako im je različito značenje! Alvah znači na perzijskom jeziku aloja, a halva je naš krasuljak. Ta ostarjela djevica bila je sličnija bodljikavoj aloji nego ljupkom krasuljku. Nosila je široke dimije svezane oko gležnjeva čiji su nabori tako visjeli da su gotovo posve pokrivali sive pustene papuče. Gore je bila odjevena u jelek od crvenoga sukna i u tamnomodri kaput sličan kaftanu. Na glavi je nosila žuti turban s kojeg su se spuštale dvije koketne koprene pokazujući na tjemenu glavu bez kose, a sprijeda lice slično jejinji. Ipak se činilo da ta lijepa »aloja« ima veoma ljubaznu ćud pa sam odlučio da po mogućnosti ostanem s njome u prijateljskim vezama.

Upravo u pravi čas donijela je tavu jer tek što se okrenula da ode, Halef poče zijevati i otvori oči. Začuđeno se ogleda, uspravi i smeteno upita: — Mašalah, sunce stoji ondje? Jesam li se ja okrenuo lili se sunce okrenulo? Prošao je tačno kao i ja: nije mogao zamisliti da je tako dugo spavao, a još više se začudio čuvši da Amad el Gandur nije više kod nas. — Otišao je? Zaista otišao? — upita. — Bez oproštaja? Alaha mi, to nije lijepo od njega. Što ćemo sad? Sad te više ništa ne veže da se vratiš na pašnjake Hadedina. — Naprotiv, mislim da me još veže. Misliš li da ću te napustiti, a da se prije toga ne uvjerim kako si se vratio šeiku Meleku i svojoj ženi Hani? — Sidi, i šeik i moja žena se sigurno dobro osjećaju pa će morati počekati dok se vratim. Ja volim Hanu, ali se neću prije odijeliti od tebe dok se ne vratiš u zemlju svojih otaca. — Ne mogu od tebe tražiti takvu žrtvu, Halefe. — Nije to žrtva s moje već s tvoje strane, sidi, što me zadržavaš uza se. Odluči što god hoćeš. Poći ću za tobom ako ne budeš tako okrutan da me otjeraš. Uto su Perzijanci donijeli večeru što su je priredili od ribe koju su uhvatili u rijeci. Kako sam već večerao, nisam jeo s njima, već sam se uspeo na hrbat brijega da s Hadedinovog groba promotrim zalaz sunca. Sunce je poljubilo obzorje, a njegove posljednje zrake obojile su ga plamenim svjetlom. Šumoviti visovi ispred mene bili su slični zelenom moru iznad čijih je skraćenih valova sumrak polako razastro svoje sjene. Samo iznad obližnjih vrhova drveća zapazio sam večernji vjetrić koji je lagano povijao krošnje. Sjene postadoše tamnije. Daljina se gubila, večernji žar gasio, a onda i predio oko mene utonu u večernju odjeću. Ovdje na tom osamljenom vrhu uhvatila me čežnja za domovinom kojoj u dalekom svijetu ne može nitko odoljeti u čijim grudima kuca osjećajno srce. Dojmovi što ih čovjek stječe u mladosti nikada se ne dadu posve izbrisati; sjećanje može doduše zaspati, ali ne može umrijeti. Uspomene se bude onda kad to najmanje očekujemo i izazivaju takvu čežnju da možeš oboljeti.

BJEGUNAC IZ PERZIJE VRATIO sam se u logor zaobilaznim putem. Tamo su već svi spavali. Premda je bilo kasno, ja sam još dugo ležao budan na svojem pokrivaču. Već su se počele javljati prve ptičice kad sam najzad zaspao. Probudio sam se oko podne i doznao od Halefa da su Englez i Perzijanac pošli u lov na tetrebove. Sa sobom su poveli Dojana. Rana moga hrabroga Hadži Halefa bila je bolnija od moje, ali mu je stara služavka Alvah već ujutro donijela nove kapljice koje su blagotvorno djelovale. — Dokle ćemo ostati ležati, sidi? — upita on. — Sve dok ne budemo mogli na put bez opasnosti za naše rane. Što si doručkovao? — Različita jela koja uopće ne poznajem. Te Perzijanke umiju izvrsno peći i kuhati. Neka nam ih očuva Alah dokle god ih budemo trebali. Mirza je rekao da odmah, čim se probudiš, priđeš zidu od grmlja i pljesnem rukama. — Učini to, Halefe. Poslušao me je i malo zatim pojavi se Alvah noseći košaricu i lončić s kavom. U košarici se nalazio svježi kruh i komadić hladnoga pečenja, a u lončiću mirisava kava. — Kako si, emire? — upita starica. — Danas si opet vrlo dugo spavao! — Sad sam veoma svjež i gladan, draga moja Alvah! — Evo ti da se okrijepiš. Jedi i pij da tvojim danima nikada ne bude kraja. — Hvala ti. Izruči moje pozdrave kući. — To zapravo nije kod nas običaj, ali ja ću to ipak učiniti jer si ti gospodarev prijatelj i brat. Otišla je sitnim koracima, a ja se latih doručka. Na dnu košarice našao sam izvrsne suhe grožđice i alvu s orasima za koju se silno zanimao moj čestiti Halef. Vidio sam da je htio nešto reći kad se Halva vrati s drugim lončićem. — Emire — reče — naša kuća ti šalje još jedno jelo koje će ti ohladiti groznicu. Dopusti da kasnije dođem po suđe. — Kad je otišla, zavirih u lončić i nađoh kruške u slatkom soku. Sad se Halef nije više mogao obuzdati. — Alah il alah! — viknu. — Slava bogu koji dopušta da rastu takve divne stvari, a kraj toga stvara ljupke žene koje ih umiju prirediti. Sidi, te Perzijanke su ti sklone jer ti inače ne bi slale tako divna jela. Oženi se njima da bi ti kuhale sad i dovijeka. — Hadži Halefe Omaru, odlazi odavde jer ću inače, ushićen tvojim prijedlogom, zaboraviti da s tobom podijelim te slastice. On u znak odbijanja ispruži svih deset prstiju dok mu se slina skupljala u ustima. — Neka me Alah sačuva od grijeha da ti otmem užitak što će ti ga pružiti ovo jelo, sidi! Ja sam siromašni Ben Arab, a ti si veliki emir iz Nemzistana. Moći ću počekati dok mi jednom u raju hurije ne prirede ovakvo jelo.

— To bi predugo trajalo, Halefe. Podijelit ćemo! — Sidi, ti me iskušavaš gotovo iznad mojih sila. Još nikad nisam jeo neko jelo iz Farzistana. — Onda jedi! Ja ću popiti kavu, pojesti kruh i meso, a ti kruške i slastice. — Ali upravo to je određeno za tebe, efendijo. — Mislio sam da si ti moj prijatelj, Halefe? — Najvjerniji koji može postojati. — Onda me poslušaj ako nećeš da se razljutim. — Ako mi tako strogo zapovijedaš, ne smijem biti neposlušan. Njegova je poslušnost bila tako revna da je posebna pošiljka jela ubrzo nestala. Znao sam da je moj mali Halef u neku ruku sladokusac pa sam mu s tim sitnicama pružio silan užitak. Uskoro su se vratila oba lovca i donijela obilan plijen. Perzijanac me je pozdravio s iskrenom prijaznošću, a zatim otišao ženama ponijevši sa sobom tetrebove. Englez sjede k meni. — Što? Tek sad ste ustali? Vidim to po kavi — poče on. — Istina, i opet sam vrlo dugo spavao. — Well. Živimo ovdje kao u zemlji slasti i lasti. Koliko će to potrajati, ser? — Sve dotle dok ne odemo odavde. — Witty, ingenious,savršeno duhovito! A kamo ćemo onda? — Hoćete li s nama u Bagdad? — Hoću. Htio bih već najzad izaći iz tih brda. A kamo ćemo iz Bagdada? — To ćemo još vidjeti. Uostalom, još nije posve sigurno kanim li poći baš u Bagdad. Zasad sam mislio samo prema Bagdadu. — Svejedno. Samo da odemo odavde! Sad se pojavi ljupka »aloja« i dade mirzinim slugama da očupaju tetrebove. Poslije nje je došao njezin gospodar pa mi mahnu rukom da pođem za njim. Kad sam izašao iz logora, vidio sam ga kako je sjeo na mahovinu u sjeni ispod drveta. Prišao sam mu, sjednuvši kraj njega, i on započe razgovor: — Emire, imam povjerenja u tebe. Zato me slušaj. Ja sam bjegunac. Ne pitaj me, tko mi je bio otac. Odjednom je umro nasilnom smrću, a njegovi su prijatelji potajice šaputali da je bio ubijen jer je stajao na putu nekom drugom čovjeku. Ja, njegov sin, osvetio sam ga i morao pobjeći sa svojima. Prije toga sam sve ono što sam od svoga imetka uspio spasiti, natovario na deve i poslao pod nadzorom jednog vjernog čovjeka preko granice perzijskog carstva. Mi smo pošli za njima drugim putem. Znao sam da će nas progoniti pa sam zaveo potjeru na krivi trag krenuvši kroz divlji Kurdistan. A sad mi reci, emire, hoćeš li nas pratiti, ukoliko krećemo jednim putem? Ali pri tome dobro promisli i ne zaboravi da sam bjegunac. — Zašutio je, a ja mu odgovorih: — Hasane Ardžir-mirzo. poći ću s tobom dokle god budem mogao koristiti tebi i tvojima. On mi pruži ruku i reče:

— Hvala ti, emire! A tvoji pratioci? — Oni idu onamo kamo i ja. Smijem li pitati, koji ti je cilj? — Hadramaut. Hadramaut! Ta me je riječ elefktrizirala. Neistraženi opasni Hadramaut! Odjednom je nestalo sve napetosti i sve zlovolje pa ga živahno upitah: — Čeka li te netko ondje? — Prijatelj koga sam obavijestio da ću doći. — Smijem li te otpratiti u Hadramaut? — upitah. — Tako daleko, emire? Takvu žrtvu ne bih mogao zatražiti ni od najboljeg prijatelja. — Za mene to nije nikakva žrtva. Rado ću te pratiti ako je to pravo. — Dobro mi došao, gospodine! Ostani uz nas dokle god želiš. Sad ti međutim moram saopćiti da ću prije putovanja u Hadramaut posjetiti Kerbelu. — Kerbelu? Ah, mi smo sada na izmaku mjeseca dzu '1 hedže, a mjesec muharem počinje. Desetoga muharema je veliko hodočašće u Kerbeli. — Tako je. Hadž el manijat je već davno na putu, a i ja odlazim u Kerbelu da bih svog oca pokopao na mjestu Huseinova mučeništva. Kako vidiš, bit će gotovo nemoguće da nas pratiš. — Zašto nemoguće? Zato jer sam inovjerac koji ne smije u Kerbelu? Ja sam bio već i u Meki. — Smion si čovjek, emire. Ja nikad ne bih pošao kao hodočasnik u Kerbelu, u Nedžef ili u Meku, jer su Muhamed, Alija, Hasan i Husein bili ljudi kao što smo i mi. Ipak moram vjerno ispuniti posljednju volju svoga oca koji je želio da ga pokopaju u Kerbeli pa ću se zato priključiti karavani mrtvih. Ako želiš ostati uza me, ja te sigurno neću odati. Šutjet će i moja kuća, ali moje sluge bi te sigurno izdali. — Neka to bude moja briga. Gdje ćeš naći svoje deve? — Poznaješ li Gadim kod Bagdada? — Grad Perzijanaca? Poznajem. Nalazi se na desnoj obali Tigris a, nasuprot Madimu, pa je s Bagdadom povezan konjskom željeznicom. — Ondje me čekaju moji goniči deva koji prenose i tijelo moga oca. — Onda ću te najprije otpratiti onamo pa ćemo vidjeti kako će se stvar dalje razvijati. Uostalom, jesi li u Gadimu siguran? — Nadam se da jesam. Mene doduše progone, ali bagdadski paša me neće izručiti. — Ne vjeruj nijednom Turčinu, ne vjeruj nijednom Perzijancu. Bio si toliko oprezan da putuješ kroz Kurdistan. Zašto da se sad odrekneš te mudre opreznosti? Možeš stići u Kerbelu, a da se ne priključiš karavani mrtvih. — Ne poznajem put. — Ja ću te odvesti. — Poznaješ li staze? — Ne, ali ću ih pronaći. Ja umijem i bez vodiča pronaći mjesta u kojima još nikad nisam bio.

— To nikako nije moguće, emire. Moram u Gadim k svojima. — Onda pođi potajice onamo i kloni se Bagdada i karavane mrtvih. — Gospodine, ja nisam kukavica. Treba li da moji ljudi povjeruju da se bojim? — Dobro, i ti si smion. To me raduje jer tako pristajemo jedan uz drugoga pa ćemo zajedno putovati. — Slažem se s time, emire, ali uz jedan uvjet. Ja sam bogat, veoma bogat; Zato zahtijevam da sve ono što trebaš, primaš samo od mene! — Onda sam tvoj plaćeni sluga. — Nisi; ti si moj gost, moj brat čija ljubav mi dopušta da se brinem za tebe. Zaklinjem ti se Alahom da neću jahati s tobom ako ne pristaneš na taj uvjet. — Tom svojom prisegom me prisiljavaš da ti ispunim želju. Pun si dobrote i povjerenja prema meni, premda me ne poznaješ. — Misliš li da te ne poznajem? Nisi li nas spasio iz ruku Bebeja? Nije li nam Amad el Gandur pripovijedao o tebi? Mi ćemo ostati zajedno, a ja ću dobiti od tebe za onu malenkost koju ti mogu pružiti, blago za kojim sam dosad uzalud čeznuo jer nisam našao nikoga koji bi imao duševno blago. Ja nisam obični Perzijanac, emire, ali se ne mogu usporediti s tobom. Znadem da u tvojoj zemlji dječaci znadu više nego što kod nas odrasli muževi. Znam da vi plivate u obilju dobara kojima mi ne znamo ni imena. Znam da je naša zemlja prema vašoj pustinja i da najsiromašniji od tvojih zemljaka ima više prava od vezira u Farzistanu. Znam još mnogo toga, a razabirem i razlog: vi imate majke, imate žene, a mi nemamo ni jedno ni drugo. Dajte nam dobre majke pa će se naša djeca ubrzo moći mjeriti s vašom. Majčino srce je tlo iz kojega raste korijen djetinjeg duha. Muhamed je našim ženama oduzeo dušu i učinio ih robinjama putenosti. Time je slomio našu snagu, okamenio naše srce, opustio naše zemlje i prevario sve svoje vjernike. Zašutio je i nastavio tek nakon dulje stanke: — Poznaješ li put odavde do Bagdada? — Još nikada nisam jahao njime, ali ipak neću zalutati. Možemo odabrati dva smjera: jedan vodi u planine Hamrin na jugozapadu, a drugi duž rijeke Dijare dolje u Gadim. — Što misliš, kako je daleko odavde do Gadima? — Prvim putem možemo stići za pet dana, a drugim za četiri. — Vode li oba puta kroz naseljene krajeve? — Vode, i upravo zato mi se čine najboljima. — Dakle postoje i drugi putevi? — Postoje, ali bismo morali jahati krajevima kojima se skitaju samo razbojnički Beduini. — Kojem plemenu pripadaju? — Većinom plemenu Džerboa, ali preko njihovih granica znade kadšto zalutati koja četica plemena Beni Laim. — Bojiš li ih se.

— Ne! Ali oprezan čovjek od dva puta odabire onaj sigurniji. Ja imam uza se sultanovu putnicu a nju priznaju na Dijari i zapadno od te rijeke, dok je Džerboe ne poštivaju. — Pa ipak bih odabrao taj osamljeni put jer sam bjegunac. Ne bih htio da me progonitelji stignu tako blizu perzijske granice. — Možda imaš pravo, ali promisli o tome da će put kroz stepu, čije je raslinstvo uginulo uslijed sunčanoga žara, biti veoma težak za žene. — One se ne boje ni gladi ni žeđi ni vrućine ni studeni, boje se samo jednoga, da bi me mogli uhvatiti. Imam dovoljno mješina za vodu te zalihe hrane za najmanje osam dana za sve nas. — Možeš li se zaista pouzdati u svoje ljude? — Potpuno, emire. — Dobro, onda ćemo proći kroz područje Džerboa. Uostalom, čim siđemo na ravnicu moći ćemo veoma brzo napredovati dok sada tvoje deve teško svladavaju brdoviti kraj. Prema tome smo se dakle složili pa moramo samo počekati da nam naše rane dopuste da krenemo. — A sad mi ispuni jednu molbu — reče on oklijevajući. — Ja sam se na odlasku snabdio svime što je bilo potrebno. Dugim putovanjima uništava se odijelo, a kako sam znao da do Hadramauta neću naići na dobar bazar, ponio sam sa sobom i zalihu odjeće. Vaša odjeća nije vas dostojna, pa vas molim da uzmete od mene ono što trebate. Taj prijedlog mi je podjednako dobro došao kao što mi je bio i nezgodan. Hasan Ardžir-mirza imao je pravo. Nas trojica se ne bismo mogli pokazati ni u jedinom civiliziranom naselju, a da nas svi ne smatraju pravim skitnicama, no istodobno sam znao da Englez neće ništa primiti na poklon. Osim toga i za mene je bilo pitanje časti da Perzijančevo prijateljstvo ne iskoristim odmah prvoga dana. Uostalom, meni je bilo posve svejedno hoće li me u toj traljavoj odjeći vidjeti koji Arapin. Pravi Beduin ocjenjuje čovjeka prema njegovom konju, a ne prema njegovom ogrtaču, pa sam u tom pogledu bio uvjeren da ću izazvati svačiju zavist. U najgorem slučaju mogao je koji od tih sinova pustinje doći na zamisao da sam kanjokradica, a to je prema njegovu mišljenju bilo više čast nego sramota. Odgovorio sam dakle mirzi: — Hvala ti! Znam da si mislio dobro, ali te molim da se tek u Gadimu vratimo na tu tvoju ponudu. Za Džerboe je naša odjeća još dosta dobra pa ćemo je lako moći nositi još ono nekoliko dana do blizine Bagdada. Mislim da smo mi ... Prekinuo sam se jer mi se činilo da sam čuo neki šum u grmu iza hrastova. — Nedaj se smetati, emire. To je bila neka životinja, možda kakva ptica, gušter ili zmija — reče mirza. — Ja sam proučio sve vrste šumskih šumova — odgovorih. — To nije bila životinja, već čovjek. S nekoliko dugačkih skokova obiđoh grm i uhvatih čovjeka koji je upravo pokušavao pobjeći. Bio je to jedan od Perzijančevih slugu.

— Što radiš ovdje? — upitah ga. Nije mi odgovorio. — Govori jer ću ti inače ja odriješiti jezik! Otvorio je usne, ali sam čuo samo neko neartikulirano mucanje. Uto nam pristupi mirza i reče ugledavši toga čovjeka: — To je Saduk! On ti ne može odgovorili; nijem je. — Ali što radi onda ovdje u grmlju? — Meni će to reći ja ga razumijem. — Zatim se okrene sluzi i upita: — Saduče, što radiš ovdje? Uhvaćeni čovjek otvori ruku u kojoj je držao nekoliko biljki i plodova borovice pa nam pokuša nešto protumačiti gestama. — Odakle si došao? Saduk pokaže u smjeru protivnom od logora. — Jesi li znao da se ovdje nalazimo? Sluga zaniječe kretnjom glave. — Jesi li čuo o čemu smo govorili? Opet isti znak. — Onda idi, ali me nemoj nikad više smetati. Saduk se udalji, a njegov mi gospodar razjasni: — Alvah je naložila Saduku da sabere borovnice, divlji luk i drugo bilje što ga ona treba da bi pripremila tetrebove. Posve je slučajno došao u našu blizinu. — Prisluškivao je što govorimo — dobacih. — I sam si vidio da je to porekao. — Ne vjerujem mu. — Oh, on je vjeran! — Njegovo lice mi se ne sviđa. Čovjek s tako izvijenom čeljusti je neiskren. Možda je to predrasuda, ali ja sam uvijek iskusio da je tačno. Je li rođen nijem? — Nije. — Kako je onda izgubio govor? Mirza je oklijevao, a onda reče: — Nema više jezika. — Ah! A prije je mogao govoriti? Znači da su mu odrezali jezik? — Nažalost! — suzdržljivo odvrati mirza. Obuzela me jeza kad sam pomislio na okrutnost koja je srećom već bila rijetka, da se krivica počinjena jezikom kazni rezanjem ili čupanjem jezika. Takve su se nečovjeanosti dešavale osobito na Istoku i u robovlasničkim državama Amerike. — Hasane Ardžir-mirzo — počeh ponovo. — Vidim da ne voliš govoriti o toj stvari, ali taj mi se Saduk ne sviđa. Nikada mu ne bih mogao pokloniti povjerenje, a njegova prisutnost za vrijeme našeg razgovora čini mi se sumnjivim. Nisam radoznao, ali običavam u opasnim položajima pomno pripaziti i na najneznatnije sitnice. Molim te da mi ispripovijedaš kako je izgubio jezik. — Ja sam ga iskušao, emire. Vjeran je i pošten, no ipak ćeš doznati što je moga oca navelo na to da ga tako kazni. — Tvoga oca? Ah, to je važno!

— Varaš se, emire! Taj Saduk bio je u svojoj mladosti lukonoša mojega oca pa je kao takav imao takođe i dužnost da prenosi njegove zapovijedi, poruke i drugo. U tom svojstvu je često zalazio u kuću muštaheda i vidio njegovu kćerku. Svidjela mu se, a i on je bio lijep čovjek. Preskočio je vrtni zid kad je ona stajala kod cvijeća pa se usudio da joj govori o svojoj sklonosti. Muštahed se nezapažen nalazio u blizini pa ga je dao uhapsiti. Iz obzira prema mom ocu nije bio predan sudu koji bi ga osudio na smrt, ali on je pogriješio jezikom i muštahed je navaljivao na mog oca da mu dade odsjeći jezik. Moj otac je morao ostati u dobrim odnosima s muštahedom pa je pozvao nekog ljekarnika koji je istodobno bio glasoviti liječnik da njegovom strijelcu odreže jezik. — To je bilo gore od smrti. Je li Saduk odonda neprekidno ostao uz tvoga oca? — Jest. Svoje boli podnio je strpljivom predanošću jer je blage i prijazne prirode. Ipak je na tom djelu ležalo prokletstvo. — Kako to? — Muštahed je umro od otrova. Liječnik je jednoga jutra ležao ubijen pred vratima svoje ljekarne, a djevojka se utopila prilikom vožnje u čamcu kad je došlo do sudara s nekim drugim čamcem. — To je posve neobično. Jesu li ubojice otkrivene? — Nisu. Znam što ćeš sad misliti, emire, ali tvoja slutnja je nepravedna jer je Saduk bio često bolestan pa je upravo one dane kad je ono troje izgubilo život ležao u svojoj izbici. — Ni tvoj otac nije umro prirodnom smrću? — Njega su napali na putu. Pratili su ga Saduk i jedan kajem makam. Spasio se samo Saduk. Krvario je iz rane, a moj otac i kajem makam bili su mrtvi. — Hm! Je li Saduk prepoznao ubojice? — Bilo je tamno, ali jednog od napadača prepoznao je po glasu. Bio je to najveći protivnik moga oca. — Kojem si se osvetio? — Suci su ga oslobodili, ali on je — on je mrtav! Izraz mirzinoga lica vrlo je jasno kazivao kakvom smrću je umro protivnik njegova oca. Prezirno je uzdigao ruku i rekao: — To je prošlo. Vratimo se u logor! Otišao je. Ja sam jos neko vrijeme ostao jer ono što sam doznao dalo mi je povoda za razmišljanje. Taj Saduk je bio ili savršeno dobar čovjek kakvih je malo, ili je pak savršeno rafinirani zločinac. Nisam ga smio izgubiti s vida. Kad sam se kasnije vratio u logor, ondje su bili zabavljeni pripremanjem ručka. Rekao sam Englezu da bih s Perzijancem želio odjahati u Bagdad i u Kerbelu, a on je odmah izjavio da je spreman da sudjeluje u tom opasnom putovanju. Rana me danas nije ni najmanje smetala. Osjećao sam se vrlo dobro pa sam popodne uzeo opetušu da u pratnji svoga psa malo obiđem okolicu. Lindsay me je htio otpratiti, ali bilo mi je milije da ostanem sam. Po starom dugogodišnjem običaju najprije sam se htio uvjeriti da je naš logor siguran.. Pri tom je glavna

stvar da čovjek sakrije svoje tragove, a zatim da istraži nalaze li se negdje tragovi neprijatelja. Obišao sam dakle oko logora u više krugova sve dok nisam stigao dolje do rijeke. Ovdje sam opazio da je trava na obali rijeke veoma upadljivo zgažena. Upravo sam htio prići tom mjestu kad iza sebe začuh šuštanje granja. Brzo sam se sakrio iza nekog gustog grma i čučnuo. Čuo sam korake nedaleko mog skrovišta. Onaj nijemi Perzijanac izađe iz grmlja, osvrne se i pođe, uvjerivši se da ga nitko ne promatra, prema rijeci do onoga mjesta koje mi je maločas upalo u oči. Ondje je utapkao travu i odmah se vratio. Međutim, prije nego što je ponovo stigao do grmlja, on oštrim i napadnim pogledom premjeri dva mjesta u grmlju a zatim krenu da klizne kraj mene. Ali ja ga zgrabih ljevicom za prsa, a desnicom mu raspalili zaušnicu koja je u njemu slomila svaki otpor. — Izdajico! Što radiš ovdje? — dreknuh na njega. Istina je, nije mogao govoriti, ali oni nerazumljivi glasovi kojima se javljao više su bili posljedica prepasti nego namjere da mi rastumači svoj postupak. — Vidiš li ovu pušku? — upitah ga. — Ne učiniš odmah ono što ti zapovjedim, ustrijelit ću te! Zagrabi svojom šubarom vodu i izlij je na zgaženu travu da se brzo opet uzdigne. Uspravi je i rukom! S nekoliko pokreta pokazao je otpor, a možda i ispriku, ali kad sam skinuo pušku s ramena, on me posluša, oprezno škiljeći u cijev. — A sad hajde — rekoh kad je bio gotov. — Sad ćemo najprije pogledati što si tako napadno promatrao. Pretražio sam ona mjesta na koje je pao njegov pogled pa sam između dva grma, udaljenih otprilike dvadeset stopa, opazio obješene male ćupenke trave. — A, ugovoreni znak! To je zanimljivo! Skini tu travu i baci je u rijeku! Poslušao me je. — Tako, a sad ćemo u logor. Naprijed! Pokušaš li pobjeći, pogodit će te moje tane ili će te razderati moj pas. Dakle moja me slutnja nije prevarila. Taj je čovjek bio izdajica, premda je tu činjenicu trebalo još jasnije dokazati. Kad smo stigli k ostalima, naložio sam jednom sluzi da pozove Perzijanca. — Što je? — upita ovaj. — Zašto držiš Saduka za odjeću? — Jer je moj zarobljenik. On te želi upropastiti. Tebe progone, a on tvojim progoniteljima odaje tvoj boravak znakovima koje im ostavlja. Naišao sam na njega kad je zgazio travu na obali rijeke, a na grmlju su visjeli čuperci trave kao znakovi gdje treba ući u grmlje da se stigne do našeg logora. — To nije moguće! — Ja ti kažem! Preslušaj ga ako ga možeš razumjeti. Perzijanac je stavio uhvaćenom čovjeku cijelo mnoštvo pitanja, ali je iz njegovih znakova i gesta mogao razabrati samo to da Saduk uopće ne razumije što od njega želimo. — Vidiš, emire, da je nevin! — reče mirza.

— Dobro, onda ću ja uzeti stvar u ruke — rekoh. — Nadam se da će mi uspjeti da te uvjerim kako je taj čovjek izdajica. Uzmi svoju pušku i pođi sa mnom, ali prije toga reci svojim slugama da će moji ljudi ustrijeliti svakoga tko pokuša osloboditi Saduka. Oni nisu navikli da se netko šali s njima. Neka jedan od njih ostane na straži dolje na rubu grmlja dok se mi ne vratimo, da bi obavijestio ostale ako opazi da se bliži neka opasnost. — Hoćemo li jahati ili pješačiti? — upita on. — Koliko je daleko do onog mjesta gdje ste posljednji put prenoćili? — Jahali smo više od šest sati. — Onda danas ne možemo stići onamo. Poći ćemo pješice. Pošao je po svoju pušku, a ja sam dao Halefu i Englezu potrebne upute. Oni su svezali zarobljenika i stavili ga među se. Nalazio se dakle u sigurnim rukama pa sam se mogao udaljiti bez brige. Najprije smo pošli niz dolinu prema rijeci. Na polovini tog kratkog puta iznenađeno sam zastao, jer je na nekoj maloj bukvi visio isti onakav čuperak trave kao i ona dva što ih je Saduk morao baciti u rijeku. — Stoj, mirzo! Što je to? — upitah. — Trava — odvrati ovaj. — Zar trava visi na drveću? — Alah! Tko ju je objesio? — Saduk. Prijeđi dvadesetak stopa nadesno; mislim da će se ondje nalaziti drugi znak. Mirza je pošao za mnom i moje se naslućivanje obistinilo. — Nije li to možda bilo ovdje već prije nego što smo došli? — upita Perzijanac. — O Hasane Ardžir-mirzo, kako je dobro da samo ja čujem tvoje riječi! Ne vidiš li da je ta trava još zelena i svježa? Dođi sa mnom posve dolje do rijeke gdje sam ja na istoj udaljenosti našao prve znakove. Taj je čovjek doslovno obilježio put širok dvadeset stopa koji vodi od rijeke do logora. Ondje bi nas napali i poubijali jednako kao što su morali umrijeti tvoj otac, ljekarnik, muštahet i njegova kći. — O gospodine, ako imaš pravo! — Imam pravo. Jesi li dobar pješak i usuđuješ li se pronaći put kojim ste ovamo stigli iz vašeg posljednjeg logorišta? On mi je to potvrdio, a mi krenusmo uz rijeku i ubrzo stigosmo do mjesta na kojem sam ja s Hadedinima i ostalim drugovima logorovao prije nego što smo Perzijancima pritekli u pomoć. Mi smo ovamo stigli sa sjevera, ali ovdje je dolina rijeke ubrzo zaokretala prema istoku, pa smo i mi pošli tim smjerom. Tek što smo obišli zavoj rijeke kad nadesno opazih čvrstu vrbu s čijeg stabla je bila zguljena kora u dvije trake. — U kojem poretku ste obično jahali? — Nosiljka sa ženama u sredini, a ljudi razdijeljeni na dvije četice ispred nosiljke i iza nje.

— U kojem odjelu je jahao Saduk? — U stražnjem. Često je zaostajao jer voli promatrati cvijeće i bilje. — Zaostajao je da bi neopazice mogao ostaviti znakove za tvoje progonitelje. On je veliki lukavac. — Gdje su ti znakovi? — Ovdje na ovoj vrbi. Hajdemo dalje! Nakon četvrt sata proširila se rijeka gotovo na trostruku širinu. Voda je dakle bila plića i činila gaz preko kojega se moglo vrlo lako prijeći. Ovdje se mirza zaustavio i pokazao mladu brezu koja je bila slomljena neposredno ispod krošnje. — Možda i to smatraš znakom? — upita on smiješeći se. Pregledao sam drvce. — Stvarno je to znak. Pogledaj to stabalce, a pogledaj i ostala stabla u blizini. Promotri nadalje smjer ovog planinskog lanca pa ćeš vidjeti da ovdje može puhati samo zapadni vjetar. Ni sjevernjak ni južnjak ni istočnjak ne mogu biti tako jaki da slome krošnju ovog vitkog drvca. Pa ipak je stabalce slomljeno i to prema zapadu. Nije li ti to upadljivo? — Jeste, emire. — A sad pogledaj mjesto na kojem je slomljeno stablo. Ono je još svijetlo pa je stabalce moglo biti slomljeno samo u vrijeme kad ste prošli ovuda. Osim toga posljednjih dana nije bilo uopće oluje da slomi stabalce. Krošnja pokazuje prema zapadu, prema smjeru kojim ste vi pošli. Pođimo dalje! — Treba li da plivamo? — Da plivamo? A zašto? — Mi smo ovdje prešli preko gaza. — Možda uopće nećemo morati plivati jer je rijeka plitka. Pregazit ćemo je pa ćeš vidjeti da ćemo opet naići na znakove tačno na mjestu na kojem ste vi ušli u vodu. Svezali smo odjeću u svežanj i stavili ga na glavu. Voda nam je ubrzo doprla iznad koljena a zatim i nešto više. Samo jednom mi je doprla do pazuha. Kad smo stigli na drugu obalu, mirza se odmah morao uvjeriti da je moja slutnja ispravna jer je više vitica divlje loze bilo tako svinuto i međusobno povezano da su predstavljale otvor vrata. — Je li Saduk imao vremena da to učini? — upitah. — Jeste. Sjećam se da deve nisu htjele u vodu. S njima smo imali mnogo muke. Saduk je ostavio svoga konja ovdje da prevede jednu od deva, a zatim se sam vratio po njega. — Vrlo lukavo! Zar mi još uvijek ne vjeruješ? — Istina je, emire; već se počinjem slagati s tobom. Ali kakve je znakove mogao ostaviti u ravnici gdje postoji samo trava? — I to ćemo doznati. Iz kojeg ste smjera stigli ovamo? — S istoka. Tamo prijeko je ... o emire, što je to?

Pokazao je prema istoku, a ja sam pogledao u smjeru njegove ruke i opazio tamnu crtu koja kao da se približavala ravno prema nama. — Jesu li to konjanici? —upita Perzijanac. — Jesu. Hajdemo odmah natrag preko vode jer ovdje nema skrovišta, a prijeko je stijenje i gusto grmlje. Brzo smo krenuli natrag pa smo potražili sigurno sklonište odakle smo bez opasnosti mogli promatrati ljude koji su nam se približavali. Tek ovdje smo imali vremena da se opet odjenemo. — Kakvi bi to ljudi mogli biti? — upita mirza. — Hm! Ovo nikako nije neki trgovački put, ali i drugi ljudi mogu poznavati ovaj gaz. Moramo počekati. Konjanici su nam se primakli korakom i stigli na protivnu obalu. Sad su nam bili tako blizu da smo mogli razabrati njihova lica. — Derig! — šapne Perzijanac. — To su perzijske čete. — Na turskom tlu? — upitah sumnjajući. — I sam vidiš da nose beduinsku odjeću! — Jesu li to ihlati ili je milicija? — Ihlati. Poznam njihova zapovjednika. Bio je moj podređeni. — Što je on? — To je subaša Maktub-aga, smioni sin Ejub-kana. Vrlo smo tačno opazili kako zapovjednik promatra viticu divlje loze. Zatim reče nešto svojim ljudima, pokaza na viticu i potjera konja u vodu. Ostali pođoše za njim. — Gospodine — šapne Perzijanac silno uzbuđeno. — Imao si pravo u svemu. Ti su ljudi izaslani da me uhvate. Ondje je i pendža-baša Omram, Sadukov sinovac. Alahu, ako nas ovdje nađu! Valjda nas neće odati tvoj pas. — Neće. Progonitelja je bilo trideset. Njihov vođa je bio očito neki divlji i smioni momak. Zaustavio se kraj breze i nasmijao se. — Do sto đavola! — viknu. — Dođi ovamo, pendža-bašo i pogledaj kako se dobro možemo pouzdati u brata tvojega oca. Ovdje je novi znak. Sad moramo poći niz rijeku. Naprijed! Pojahali su kraj nas, a da nas nisu primijetili. — No mirzo, jesi li se uvjerio? — Potpuno! — odvrati on. — Ali sad nemamo vremena za razgovor; moramo nešto poduzeti. — Poduzeti? A što? Ne možemo učiniti ništa nego da oprezno pođemo za njima. Izašli smo iz skrovišta i pošli za ihlatima tako da nas nisu mogli opaziti. Bilo je veoma povoljno što su jahali polako. Za četvrt sata stigoše do starog logorišta iz kojega je Muhamed Emin pojahao u smrt. Ondje se zaustaviše da pregledaju tragove logora.

Mi smo međutim zakrenuli desno u grmlje i jurnuli naprijed što smo brže mogli. Naš put je zapravo trajao do logora deset minuta, ali mi smo stigli već za pet minuta. Ja sam se uznojio, a mirza je žestoko soptao. Jednim sam se pogledom uvjerio da je sve u redu. — Ostajte mirni, približavaju se neprijatelji! — zapovjedi Perzijanac, a zatim potrčasmo među grmljem niz brdo gdje smo naišli na našega stražara. Morali smo čekati svega nekoliko minuta kad se pojaviše progonitelji i zaustaviše se ravno nasuprot nama. — To bi bilo lijepo mjesto za logor — dobaci subaša. — Što misliš o tome, Omrame? — Dan se bliži kraju, gospodine — odgovori pendža-baša. — Dobro, ostajmo ovdje. Vode i trave ima dosta. To nisam očekivao. Za nas je to bilo opasno. Mi smo doduše izbrisali sve tragove, ali na onom mjestu na kojem smo logorovali prve noći vatra je ispalila travu i pocrnila zemlju, a to nismo uspjeli sakriti. Uostalom, opazio sam da se trava ondje, gdje ju je Saduk zgazio doduše podigla, ali ne posve. — Alah '1 Alah! Što da radimo? — upita Arđžir-mirza. — Trojica nas je previše. Mogli bi nas otkriti. Dovoljan sam samo ja. Povedite psa sa sobom, vratite se u logor i spremite se za borbu. Ako čujete prasak revolvera, možete ostati, ali ako čujete pucanj iz karabinke, onda sam u opasnosti pa mi morate priskočiti u pomoć. Onda neka mi Hadži Halef Omar donese moju tešku dvocijevku. — Emire, ne mogu te napustiti u ovakvoj opasnosti! — Ovdje sam sigurniji nego što su tvoji tamo gore. Idi! Smetaš mi! On se sa slugom i s psom uspe uz brdo, a ja ostadoh sam. To mi je bilo drago i mnogo udobnije nego da me je smetao kakav neiskusan čovjek. Samo onda sam mogao zapasti u opasnost ako subaša dođe na pomisao da dade pretražiti grmlje, ali taj perzijski kapetan nije bio nikakav indijanski poglavica. To sam razabrao po cijelom onom nemarnom načinu na koji je podignut logor. Konji su rasedlani i pušteni na slobodu. Odmah su otrčali do vode i raštrkali se po miloj volji. Uostalom, sigurno je da je svaki konj poznavao glas svoga gospodara. Jahači odbaciše koplja, pobacaše svoje stvari na zemlju bez ikakva reda i ispružiše se tu i tamo u travu. Samo pendža-baša je obišao cijelo mjesto pa je stigao i onamo gdje je gorjela vatra. — Grom i pakao, što to nalazim! — Što — upita njegov pretpostavljeni skočivši na noge. — Ovdje je gorjela vatra. Ovdje su prenoćili. — Gdje? — Ovdje! Subaša požuri onamo, pretraži mjesto i potvrdi da je pendža-baša imao pravo. Zatim upita: — Ima li kakav znak?

— Ne vidim ga — odgovori poručnik. — Sigurno ga Saduk nije mogao ostaviti. Sutra ćemo ga naći. Ovdje možemo i mi naložiti vatru. Uzmite brašna i specite kruh! Videći kako se vojnici bezbrižno vladaju razabrao sam da ih se ne moram ni najmanje bojati. Zapalili su golemu vatru, načinili tijesto, zgnječili ga rukama, uvili u tuljke, a zatim na vrhovima kopalja pružili iznad vatre. To je bio kruh što su ga još napola sirova, a napola izgorena trgali i pohlepno gutali. Kako bi samo tim braniteljima domovine prijala porcija kobasica. Bila im je to čitava večera. Kad se spustio sumrak, promrmljaše oni molitvu i okupiše se bliže vatri da jedan drugome po tisuću puta ispripovjedaju bajke iz Tisuću i jedne noći. Uvidio sam da sam ovdje potpuno suvišan pa sam se nečujno odšuljao u logor. U njemu nije gorjela vatra, već je svatko sjedio na svome mjestu spreman na borbu. Saduk je još uvijek ležao između Haiefa i Engleza. Njegove su spone udvostručene, a osim toga dobio je i čep u usta. — Kako stoji stvar, emire? — upita mirza. — Dobro — odgovorih. — Jesu li otišli? — Nisu. — Kako onda stvar može stajati dobro? — Dobro je zato jer su ti ihlati zajedno sa svojim strašnim Maktub-agom najveći nadanani što sam ih ikad vidio. Ostanemo li noću mirni, oni će u ranu zoru otići, a da nas ni najmanje ne smetaju. Halefe, možeš li ti s tvojom ranjenom nogom sići dolje? — Mogu, sidi. — Onda ih predajem tebi, jer se u tebe mogu najbolje pouzdati. Ostat ćeš dolje dok te ne zamijenim. — Gdje ćeš me potražiti? — Kod njih gori vatra, a iznad nje stoji stara zakržljala pinija. Naći ću te uz njezino stablo. — Već idem, sidi. Pušku ću ostaviti ovdje. Samo mi smeta. Moj nož je oštar i šiljat pa ako se koji od tih glupana usudi da se uspne gore, sjetit će se dolje u džehenemu Hadži Haiefa Omara! Alahi, valahi, talahi! Tako je! On se tiho izgubi. Njegov susjed, Englez, uhvati me za ruku. — Gdje vam je pamet, ser? Sjedim ovdje i ne razumijem ni riječi. Znam da je dolje cijela gomila Perzijanaca i drugo ništa. Recite mi najzad što je na stvari! Ukratko sam mu rastumačio sve što se zbilo, ali mirzi je i to predugo trajalo. Prekinuo me je pitanjem: — Emire, ne bih li i ja smio još jednom pogledati ihlate? — Možeš li se nečujno kretati preko korijenja i suhoga lišća, kroz granje i grančice? — upitah ga. — Mislim da mogu. Bit ću oprezan. — Jesi li naučio da u svakom slučaju suspregneš kašalj i kihanje?

— To je nemoguće. — To nije nemoguće, pa čak nije ni teško ako se čovjek temeljito uvježba. Ipak ćemo se odvažiti na to. Možda ćemo moći prisluškivati što govore i čuti nešto važno. Ako osjetiš da te nešto podražuje u grlu ili nosu, pritisni čvrsto usta o zemlju i pokrij glavu. Tko se želi nekome prišuljati ne smije nikada disati kroz nos. U tom slučaju ne može ni kihati. Tko u blizini neprijatelja mora kašljati, neka kašlje pokrivene glave o zemlju, i neka pri tome, ako je noć, oponaša ušarin zov. Pravi iskusni šekari nikad neće kašljati ili kihati. Dođi! Stao sam se šuljati naprijed, a on za mnom. Nastojao sam mu ukloniti s puta sve što bi mu moglo smetati pa smo tako postrance od Halefovog stražarskog mjesta sretno stigli dolje do ruba grmlja gdje smo se lako mogli sakriti u dubokoj sjeni. Svega dvanaest koraka od nas gorjela je vatra. Oba oficira sjedila su u blizini vatre dok su ostali u tričetvrt kruga ležali oko nje. Tu i tamo osvijetlio bi titravi sjaj vatre ponekog od konja koji su raštrkani pasli naokolo ili ležali na tlu. Hasan Ardžir-mirza nije rekao ni najtišu riječ, ali sam po njegovom disanju razabrao da je uzbuđen. Sigurno je bio hrabar i umio se služiti oružjem, ali sad se nalazio u položaju u kakvom još nije bio. I meni je žestoko lupalo srce kad sam prvi puta prisluškivao četicu Siouxa koja je izjahala da me uhvati. Iskustvo me je međutim učinilo hladnokrvnijim. Činilo se da su ihlati bili uvjereni da se nalaze posve sami u tom kraju jer su razgovarali tako glasno da su ih sigurno mogli čuti i na drugoj strani rijeke. Upravo u času kad smo stigli u naše skrovište upitao je pendža-baša: — Hoćeš li ga uhvatiti živoga? — Ako dopusti da ga uhvatimo, hoću. — A hoćeš li ga živoga dovesti kući? — Nisam lud. Recite, ljudi, hoćete li ga mrtvog ili živog? — Mrtvog! — odjeknu u krugu. — Dakako! Dobili smo zapovijed da ga progonimo, i ako ga ne uhvatimo živoga, da donesemo njegovu glavu. Dovedemo li ga živoga, moramo predati i sve ono što ima uza se, a donesemo li samo njegovu glavu, nitko nas neće pitati za ostalo. — Govori se da je sa sobom ponio sav svoj novac i svoje dragocjenosti — dobaci poručnik. — Da, taj sin prokletog serdara bio je veoma bogat. Osam ili deset deva natovario je svojim blagom. Domoći ćemo se dragocjenog plijena i imat ćemo da dijelimo mnogo. — Reci mi, subašo, što ćeš učiniti ako se mirza stavi pod zaštitu kojeg šeika ili kakvog turskog dostojanstvenika? — Uopće neću pitati ni za kakvu zaštitu, ali u tom slučaju ne smijemo odati da smo Perzijanci. Razumijete li me? Uostalom, on uopće i neće imati vremena da se stavi pod bilo kakvu zaštitu jer ćemo ga već sutra ili prekosutra uhvatiti. Odavde ćemo krenuti u ranu zoru pa ćemo kao i dosada naići na znakove koji će

nas voditi posve sigurno i pouzdano. Taj glupan Kasan Ardžir-mirza sigurno misli da Saduk ne umije pisati ako ne umije govoriti. Znakovi, što nam ih je ostavio, jasni su. A sad lezite, psi, jer više nemamo mnogo vremena za odmor. Svi poslušaše, njegovu zapovijed pa je sigurno mnogi od njih ubrzo počeo sanjati o sjajnom blagu koje će mu se sigurno uskoro naći u rukama. Naše prisluškivanje nam je osim taktičke koristi donijelo još i jednu drugu: sad sam znao da je mirzin otac bio serdar, pa je dakle bilo sigurno da je Hasan Ardžir imao čin generala. Mora da su i one osobe pred čijom je osvetom pobjegao, bile vrlo ugledne. Kad su se ihlati zavili u svoje pokrivače, mi se tiho odšuljasmo — Emire — započe mirza kad smo se toliko udaljili da nas Perzijaneri više nisu mogli čuti — ja sam toga subašu i toga pendža-bašu obasuo brojnim dobročinstvima. Ta dvojica moraju umrijeti! — Oni uopće nisu vrijedni da se obazreš na njih. To su psi koje su natjerali za tobom. Ne ljuti se na njih već na njihova gospodara. — Oni me žele umoriti da se domognu moga blaga. — Oni to žele, ali to neće učiniti. O tome ćemo razgovarati u našem logoru. Sad se odšuljaj onamo, a ja ću doći ubrzo za tobom. Otišao je protiv volje. Kad više nisam čuo njegove tihe pokrete, odšuljao sam se prijeko k Halefu te mu šapćući dao upute. Zatim sam u luku obišao logor ihlata tako da sam s desne strane stigao do ruba grmlja i do rijeke, a zatim sam pošao dalje kraj rijeke u južnom smjeru. Otprilike nakon dvije minute slomio sam malu johu tako da joj je vrh pokazivao prema jugu, a nakon daljnjih pet ili deset minuta još sam dva puta učinio isto. Kod posljednjega znaka rijeka je naglo zaokretala što je bilo vrlo povoljno za moju namjeru. Onda sam se vratio u logor. Taj moj mali izlet trajao je ipak pola sata, pa sam, vrativši se u logor našao mirzu već zabrinutog. I Englez me upita: — Kuda se to skićete, ser? Sjedim ovdje poput uboge sirote za koju se nitko ne brine. Dosta mi je toga. Well! — Smirite se! Ubrzo ćete imati posla. — Lijepo! Dobro! Hoćemo li poubijati te klipane? — Nećemo, ali ćemo ih malo povući za nos. — To me raduje! Neka pri tome dobiju takve nosove kao što je moj. Yes. Tko će u tome sudjelovati? — Samo vi i ja, ser. — To bolje. Tko radi sam, taj sam i stiče čast. Kad ćemo početi? — Neposredno prije svanuća. — Tek? Onda ću najprije malo spavati. On se zavije u pokrivač i ubrzo utone u san. Hasan Ardžir-mirza je jedva dočekao da se sa mnom posavjetuje, a tamo uz ogradu sam ugledao tri ženska lika koje je natjerala skrb da radije izravno slušaju razgovor nego da ga kasnije čuju iz druge ruke. — Gdje si sad bio, emire? — upita on.

— Htio sam ti ostaviti vremena da razmisliš i da se smiriš. Mudar čovjek ne pita za savjet srdžbu, već razum. Tvoja se srdžba već sigurno slegla pa sad reci što kaniš učiniti. — Ja ću sa svojim ljudima napasti te ihlate i poubijati ih. — Tih trideset zdravih i snažnih mladih ljudi s tvojim ranjenicima? — Pomoći ćeš nam ti i tvoji pratioci. — Ne, to nećemo učiniti. Ja nisam barbar. Ako me netko napadne, branim svoj život, ali ga nikome drugome ne oduzimam bez prijeke potrebe. — Ali ti ljudi su naši neprijatelji. Ti mi dakle ne želiš pomoći, emire, premda si mi prijatelj? — Ja i jesam tvoj prijatelj pa ću ti to i dokazati, ali te pitam: hoćeš li ti, Hasane Ardžir-mirzo, biti podli ubojica iz potaje? — Nikada, emire. — A ipak želiš ihlate napasti dok spavaju! Ili ih kaniš najprije probuditi da bi borba bila poštena? U tom slučaju bio bi izgubljen. — Gospodine, ja se ne bojim. — Znam. Kažem ti da bih se sam borio protiv te tridesetorice ljudi kad bi se radilo o pravednoj stvari. Moje je oružje bolje od njihovog, ali tko mi kaže da mi ne bi oduzeo život već prvi hitac, ubod ili udarac? Divlja i neobuzdana hrabrost slična je bjesnilu bivola koji naslijepo srljaju u smrt. Pretpostavimo: vi ćete poubijati desetoricu ili petnaestoricu tih ihlata, no još uvijek će ih preostati petnaest da se sukobe s vama. Onda ste se sami odali i oni će vam se prikovati uz pete dok ne budete posve uništeni. — Riječi ti zvuče mudro, gospodine, ali budem li štedio svoje progonitelje, sam ću im se predati u ruke. Oni će me danas ili sutra uhvatiti, a ti si i sam čuo što će se u tom slučaju dogoditi. — Tko ti kaže da im se imaš predati u ruke? — Ali što drugo? Možeš li ih možda ti navesti na to da me puste da mirno pođem dalje? — Mogu; to ću i učiniti. — Valah! To je... to je!... emire, ne znam kako da to nazovem. — Nazovi samo deli, ludo. To je pravi izraz. Zar ne? — Ne mogu ti reći jer te poštujem. Zar zaista misliš da možeš te ljude koji hlepte za mojom imovinom i mojim životom, nagovoriti da me puste da umaknem? — Uvjeren sam u to. Ali čuj me! Ja sam maločas bio dolje na rijeci i slomio nekoliko mladih drvca. Kad ihlati to opaze, oni će povjerovati da je to učinio Saduk. Rano u zoru nastavit će put. Ja ću jahati ispred njih da im ostavim znakove koji će ih odvesti na stranputicu. Ako pak prije odlaska ipak otkriju naš logor, branite ga. Čut ću vaše hice i odmah ću doći ovamo. — Što može koristiti da ih odvratiš s našega traga ako ga kasnije opet pronađu?

— Prepusti to meni! Ja ću ih odvesti tako da nikako ne mogu naići na naš trag. Imaš li ti sa sobom komadić pergamene? — Imam. I kod Saduka smo našli pergamene, samo što je kod njega već utrošeno mnogo listova. — Mora da se poslužio njima da potajice obavijesti ihlate. Jesi li ga pitao? — Jesam, ali on ne priznaje ništa. — Ne trebamo njegovo priznanje. Daj mi njegovu pergamenu i pođi spavati. Ja ću ostati budan pa ću vas probuditi u pravo vrijeme. Žene iščezoše, a muškarci legoše na počinak. Saduk je mogao čuti svaku riječ našega razgovora. Mora da je ležao kao na iglama. Pretražio sam njegove spone, a i čep u ustima. Spone su bile dovoljno snažne, a čep mu je, ma kako je bio čvrst, ipak dopuštao da diše. Sad sam se zavio u svoj pokrivač, ali nisam zaspao. U prvo praskozorje probudih Engleza. Perzijanci su se također probudili, a njihov vođa dođe k meni: — Kaniš li otići, gospodine? — upita me. — Kad ćeš se vratiti? — Čim budem uvjeren da mi je uspjelo da zavaram neprijatelja. — To bi moglo biti i tek sutra. — Tako je. — Onda uzmi sa sobom brašna, mesa i datulja. A što ćemo mi raditi dok se ti ne vratiš? — Vladajte se mirno i nemojte odlaziti odavde. Ako se dogodi nešto neobično ili opasno, upitaj za savjet moga Hadži Halefa Omara koji će ostati ovdje. On je vjeran, mudar i iskusan čovjek pa njegov savjet treba poslušati. Još jednom sam se odšuljao do Halefa da ga obavijestim o onome što kanim učiniti. Kad sam se vratio, Lindsay je već bio spreman, a zapazio sam i to da su naše bisage pune obilnih zaliha. Nakon kratkog oproštaja krenusmo. Bilo je veoma teško i stajalo nas je vrlo mnogo vremena da provedemo konje po mraku dolje između grmlja i drveća. Pri tome smo morali zaobilaziti da nas ihlati ne opaze. Najzad stigosmo u dolinu, uzjahasmo i krenusmo kasom dalje. Nije se moglo vidjeti daleko jer je iznad voda ležala magla. Uto se na istoku osvijetli nebo, a laki jutarnji povjetarac pokazao je da se bliži dan. Nakon nepunih pet minuta stigosmo do onog mjesta gdje je rijeka zavijala i gdje sam ostavio posljednji znak. Sjahah. — Stop? — upita Englez. — Zašto? — Ovdje moramo počekati da vidimo hoće li Perzijanci odmah krenuti dalje ili će najprije pregledati okolinu i sukobiti se s našim prijateljima. — Ah, pametno! Well! Onda smo mi ovdje za svaki slučaj. Yes! Imamo li sa sobom duhana? — Pogledat ću. Hasan Ardžir-mirza — ili da to možda nije bila njegova lijepa sestra? — bio je veoma pažljiv jer se uz hranu nalazila i mala zaliha perzijskog duhana. — Lijepo! Dobro! Pripaliti! Divan momak taj mirza! — dobaci Lindsay.

— Gledajte, ondje se magla već uzdiže pa ćemo za dvije minute moći vidjeti sve gore do ihlata. Moramo se povući iza zavoja rijeke jer će nas inače oni opaziti, a onda bi čitava naša igra morala biti otkrivena. Sakrili smo se iza oštre okuke rijeke i stali čekati. Najzad kroz svoj dogled razabrah da nam se svih trideset ihlata približuje korakom. Uzjahasmo i ja ogulih nožem koru s neke vrbe. — Hm, mora da su ti ljudi silno glupi — promrmlja Lindsay — ako ne vide da je taj znak tek sada učinjen. — Tako je, jer taj subaša nipošto nije ser David Lindsay-bej. Gledajte, čini se da rijeka odavde zavija u velikom luku. Svakako se vraća tamo na jug uz one bregove. To čini luk čija je tetiva dugačka najmanje osam engleskih milja. Ne bismo li te Perzijance malo poveli u vodu? — Slažem se, ser. Hoće li poći za nama? — Posve sigurno. Samo uzdignite bisage sa zalihama! — Ali tu je duboka voda. — To bolje. Bojite li se da ćete se utopiti? — Pshaw, ta vi me poznajete! Ali hoće li ti ljudi povjerovati da je mirza sa svojim devama prešao preko rijeke? — Upravo to moramo iskušati. Ako subaša to povjeruje, onda će poslušati i sve naše ostale varke. Sad sam povijuše nekog grma spleo u veoma napadni luk, potjerao svoga vranca da malo poigra amo-tamo da bih na tlu ostavio dovoljno tragova, a zatim ga potjerao u vodu. Englez je pošao za mnom. Budući da smo krenuli uzvodno, stigli smo usprkos snažnoj struji na drugu obalu upravo sučelice onom mjestu s kojega smo pošli. Ondje sam prekinuo nekoliko vrhova grmlja da označim kako smo krenuli ravno prema jugu. Tlo je bilo pokriveno travom što mi je bilo drago jer se tako mogla teže zapaziti voda koja je kapala s nas. Onda smo u galopu pojurili dalje. Perzijanci su morali za pola sata stići na to isto mjesto pa ako nisu bili skroz naskroz neiskusni i lakomisleni morali su zapaziti da tragovi naših konja u travi nisu stariji od današnjeg jutra. Usprkos tome pojahali smo puna dva sata u istome smjeru preko kratkih ravnica, niskih brežuljaka i kroz plitke doline kroz koje su tekli mali potoci. Zatim smo, kako sam već naslutio, ponovo stigli do Dijale i prešli na drugu obalu. Dakako da smo na prikladnim mjestima ostavili znakove. Sad sam izvukao komadić pergamene. — Kanite li pisati, master? — upita Lindsay. — Kanim. Znaci moraju ubrzo prestati pa ću pokušati hoće li pergamena izazvati isto djelovanje. — Pokažite što ste napisali, — Evo, pogledajte. Predao sam mu pergamenu na kojoj je stajalo nekoliko perzijskih riječi. On je pogleda, skrene pogledom do mene, a onda mu se razvukoše usne, a nos postiđeno skrene ustranu. — Heigh ho! Tko da pročita te črčkarije. Što to znači?

— To je perzijski pa se čita od natrag, dakle zdesna nalijevo. Glasi: -Halija hember žiru bala — Sad neprekidno nizbrdo!« Vidjet ćemo hoće li poslušati tu uputu. Svinuo sam dvije grane nekog grma, a zatim na njih pričvrstio pergamenu tako da ju je svatko mogao opaziti. Pojahali smo niz rijeku da nađemo prikladno mjesto s kojega bismo nezapaženo mogli promatrati mjesto na kojemu smo prešli preko rijeke. Ovdje smo sjahali da doručkujemo, da napojimo konje i pustimo ih da pasu. Dakako da smo s velikom napetošću čekali da vidimo je li naša lukavština upalila. Morali smo čekati više od jednog sata dok nismo naposljetku gore uz rijeku opazili neko kretanje. Dogled mi je pokazao da je sve uspjelo pa smo vrlo zadovoljno krenuli dalje. Tek kratko iza podneva ostavio sam jedan znak, a zatim u predveče opet jedan na uglu neke pokrajnje doline koja se pružala od rijeke prema zapadu. To je bila prva prilika da izvedem drugi dio svojega pothvata, naime da Perzijance odvedem udesno. Sve do sada nije krajina bila za to prikladna. Na ulazu u tu dolinu smjestili smo se da ondje u miru prenoćimo što smo doista i zaslužili. Narednoga jutra pričvrstio sam još jednu pergamenu koja je kazivala da će put voditi dugo vremena prema zapadu. U toku prijepodneva ostavio sam treći komadić pergamene sa sadržajem da je Hasan Ardžir-mirza postao nepovjerljiv jer je mene (to jest Saduka) uhvatio kako ostavljam znakove. Oko podne pričvrstio sam četvrti i posljednji komadić pergamene. Na njemu je stajala vijest da će mirza preko brežuljaka Bozijana poći ili u Džumejlu ili u Kifri i da je njegovo nepovjerenje toliko poraslo da me je premjestio u predstražu kako bih mu uvijek bio pred očima. Prema tome im više neću moći ostavljati znakove. Time je naša zadaća bila riješena. Nisam smatrao potrebnim da ustanovim hoće li subaša zaista sve dovde poći za nama jer prema svemu što se dogodilo mogli smo očekivati da će našu lukavštinu smatrati istinom. Vratili smo se natrag putem koji je prema našem dosadanjem smjeru ležao u oštrom kutu i pri tome prošli kroz krajeve u koje je ljudska noga sigurno rijetko zagazila. Morali smo često skretati i zaobilaziti, ali ipak smo davno prije noći stigli do rijeke Dijale. Još smo neko vrijeme jahali uz nju sve dok nas veće nije prisililo da se zaustavimo. Ujutro smo krenuli veoma rano pa smo već oko podne stigli u naš logor. Prije nego što smo stigli onamo, Halef mi dugačkim skokovima dojuri odozgo u susret. — Hvala i slava Alahu, sidi, da si se sretno vratio! Mnogo smo se brinuli zbog tebe jer te nije bilo dva i pol dana umjesto jedan dan. Da ti se nije možda desila kakva nesreća, efendijo? — Nije. Naprotiv, sve je proteklo veoma glatko. Zato nismo stigli prije jer nismo bili sigurni da smo Perzijance zaista zaveli u bludnju. Kako stoji stvar u logoru?

— Dobro, premda se dogodilo nešto što se nije smjelo dogoditi. — Što? — Saduk je pobjegao. — Saduk! Kako? — Mora da je među ostalima imao prijatelja koji mu je razrezao spone. — Kad je pobjegao? — Jučer rano ujutro. — Kako se to moglo desiti? — Ti si otišao s Inglisom, a ja sam čuvao stražu ondje dolje. Perzijanci su izašli iz logora, jedan za drugim, da vide što će učiniti ihlati. Ovi su mirno otišli ali kad su se Perzijanci vratili u logor, zarobljenik je iščezao. — To je zlo, veoma zlo. Da je do toga došlo dan kasnije mogli bismo biti mirni. Hajde, povedi moga konja. Gore na brijegu svi su mi radosno došli u susret. Jasno sam vidio koliko su se ljudi brinuli za nas, a zatim me je mirza poveo u stranu i rekao mi kako je Saduk pobjegao. — Tu treba uzeti dvije stvari u obzir — odgovorio sam. — Prvo: ako Saduk dostigne ihlate, on će ih smjesta dovesti ovamo. Drugo: on se može zadržati i u blizini logora da se osveti. Ovdje nikako nismo više sigurni, pa moramo otići. — A kamo ćemo? — upita Hasan Ardžir-mirza. — Na drugu obalu rijeke. Niz rijeku nema gaza pa ćemo se prema tome vratiti na ono mjesto na kojem si ti prešao preko nje. To istodobno povećava našu sigurnost jer nitko neće pretpostaviti da si pošao uz rijeku. Ako je Saduk zaostao ovdje da se osveti noću, on se danju ipak neće usuditi da nam se približi. Mogao bih doduše pokušati da uz pomoć psa pronađem njegov trag, ali to je nesigurno i stajalo bi mnogo vremena. Daj nalog da krenemo i pokaži mi prerezane Sadukove spone. Odsada pak pazi da tvoje sluge nikad ne doznaju što namjeravaš učiniti. Mirza se uputi u žensku kolibu i vrati se noseći spone. Sastojale su se od rupca koji je služio kao čep u ustima, od dva užeta i jednog remena. Sva četiri predmeta bila su razrezana. Najviše truda mi je zadao rubac budući da nisam mogao lako složiti nabore u koje je rub bio presložen. Naposljetku mi je to uspjelo pa sam krajnjom pomnjom pregledao rub rezotine. — Sazovi svoje ljude! — rekoh mirzi. Došli su na njegov poziv ne znajući o čemu se radi, ali onda opaziše da spone leže preda mnom. — Dajte mi vaše noževe i bodeže! — zapovjedih. Dok mi je jedan po jedan pružao zatraženo oružje, ja sam ih oštro gledao u lice, ali nisam otkrio ništa napadno. Zatim sam pomno pregledao oštrice oružja i pri tome dobacio: — Te su stvari naime razrezane trobridim bodežom. Ubrzo ću otkriti počinitelja!

Svega su postojala samo dva trobrida bodeža pa sam opazio kako je vlasnik jednoga od njih naglo problijedio. Istodobno sam primijetio kako je lako uzdigao petu kao čovjek koji se sprema na skok. Zato nemarno dobacih: — Počinitelj želi pobjeći. Neka se ne usudi da to pokuša jer bi to njegovu stvar pogoršalo umjesto da je popravi. Može ga spasiti samo otvoreno priznanje. Mirza me je začuđeno gledao, a i one tri ženske glave koje su sad izvirile iznad ograde stadoše jedna drugoj došaptavati kroz koprene. Dovršio sam ispitivanje i bio siguran u svoju stvar. Pokazao sam prstom u dotičnog čovjeka i rekao: — To je ovaj. Uhvatite ga i vežite! Tek što sam to izgovorio, on odskoči dugačkim skokom i potrči prema grmlju. Ostali krenuše da ga uhvate. — Stojte! — zapovjedih. — Emire, pobjeći će! — viknu mirza. — Neće! — odgovorih. — Ne vidiš li da je moj pas kraj mene? Dojane, zgrabi ga! Pas jurnu u grmlje — i začas zaori glasan krik. Istodobno se javi i pas pokazujući da je uhvatio bjegunca. — Halefe, dovedi tog klipana! — rekoh. Mali Hadži me posluša s vrlo zadovoljnim izrazom lica. — Ali emire — upita Hasan — kako možeš na noževima vidjeti tko je počinitelj? — Vrlo lako. Plosnata oštrica uvijek će ostaviti posve drukčiji rez nego trobrida koja je prikladnija za ubod. Ovdje je površina reza bila veoma razmaknuta, pa rez zato nije bio izveden tankim oružjem. Osim toga pogledaj: rezotina nije ovdje, gdje počnije, glatka, već rastrgana. Oružje kojim je to izvedeno imalo je vidljivi zub. Pogledaj sad taj bodež: on je jedini od svih koji ima talkav zub. — Gospodine, tvojoj se mudrosti treba upravo diviti! — Ne zaslužujem tu hvalu. Iskustvo me je naučilo da u svim položajima pazim na svaku sitnicu. To dakle nije mudrost, već obična navika. — Ali kako si znao da kani pobjeći? — Jer sam vidio da je problijedio, a zatim malo podigao nogu, Tko će ga preslušavati? Ti ili ja? — Učini to ti, emire! Tebi neće poricati. — Onda neka se tvoji ljudi udalje da lakše prizna. Evo, vrati im noževe. Ja međutim stavljam uvjet da mi dopustiš da sam donesem osudu i da mi obećaš da me u njezinom izvršenju nećeš spriječiti. Rado je pristao na to. Sad je Halef doveo krivca koji je bio sav smeten. Na moj znak doveo ga je mali Hadži onamo gdje sam sjedio s Hasanom Ardžir-mirzom. Nekoliko sam ga časaka gledao oštro u lice, a zatim rekoh:

— O tebi zavisi kakva će te sudbina snaći. Priznaš li iskreno svoju grešku, možeš očekivati milost, ali ako porekneš spremi se da odeš u džehenem! — Sve ću ti reći, gospodine — odgovori on — samo udalji psa. — Ostat će pred tobom dok ne budemo gotovi. Spreman je da te na jedan moj mig razdere. Sad mi iskreno reci: jesi li ti oslobodio Saduka? — Jest, ja sam to učinio. — Zašto? — Jer sam mu to prisegao. — Kada? — Prije nego što smo krenuli na ovo putovanje. — Kako mu možeš nešto priseći kad je on nijem i ne može s tobom govoriti? — Gospodine, ja umijem čitati — odgovori on ponosno. — Onda govori! — Ja sam sa Sadukom sjedio posve sam u dvorištu. Ondje mi je na malu pergamenu napisao pitanje da li ga volim. Odgovorio sam mu »volim« jer mi ga je bio žao budući da su mu odsjekli jezik. On je napisao dalje da i on mene voli i da treba da postanemo krvni pobratimi. Pristao sam pa smo se zakleli na Alaha i na koran da jedan drugog nikada nećemo napustiti i da ćemo se pomagati u svakoj nevolji i opasnosti. — Govoriš li istinu? — To mogu doikazati, emire, jer još uvijek imam pergamenat na kojemu je to napisano. — Gdje ti je? — Ovdje za pasom. — Pokaži mi ga! Pružio mi je listić pergamene. Bio je veoma prljav, ali su se slova mogla još dobro razabrati. Predao sam pergamenat mirzi, a on ga pročita i u znak potvrde kimne glavom. — Bio si veoma neoprezan — rekoh tom čovjeku. — Zakleo si se nekome ne ispitujući ne bi li to moglo biti na tvoju štetu. — Emire, svi su ga smatrali poštenim čovjekom. — Pripovijedaj dalje! — Nikad nisam vjerovao da je zločinac pa mi je dakle bilo žao kad je ležao svezan. Sjetio sam se svoje zakletve da ću mu pomoći u svakoj nevolji pa sam pomislio da će me Alah kazniti ako ne održim zakletvu. Zato sam počekao trenutak kad su svi otišli i oslobodio Saduka. — Je li štogod govorio s tobom? — Ta on ne može govoriti! — Mislim znakovima ili pokretima. — Nije. Ustao je, protegnuo se, pružio mi ruku i skočio u grmlje. — U kojem smjeru? — Onamo.

Pokazao je u smjeru protivnom od rijeke. — Prekršio si vjernost svome gospodaru i izdao nas da bi održao lakomisleno izrečenu zakletvu. Pogodi koja će te stići kazna. — Emire, dat ćeš me ubiti. — Da, zaslužio si smrt jer si oslobodio ubojicu i time sve doveo u smrtnu opasnost. Ipak si priznao krivicu pa ti dakle dopuštam da svoga gospodara zamoliš za blažu kaznu. Ne vjerujem da spadaš među ljude koji čine opaka djela jer mrze dobrotu. Siromašnom čovjeku briznule su krupne suze. Bacio se na koljena pred Hasanom Ardžirom. Bio je sav u strahu, tako da su mu usnice drhtale, ali nije uspio izustiti ni riječi. Strogo lice njegovog gospodara postajalo je sve blaže i blaže. — Ne govori ništa! — reče mu on. — Znam da me želiš moliti za milost, ali ja ti ne mogu pomoći. Uvijek sam bio zadovoljan s tobom, ali tvoja sudbina ne leži više u mojim rukama. Samo ovaj emir može odlučiti o njoj. Obrati se njemu. — Gospodine, čuo si! — promuca krivac okrenuvši se k meni. — Ti dakle misliš da čestit čovjek mora držati zakletvu? — upitah ga. — Mislim, emire. — Ti je dakle ne bi mogao prekršiti? — Ne bih, pa stajalo me to i života. — Kad bi dakle Saduk opet potajice došao k tebi, ti bi mu ponovo pomogao? — Ne bih. Ja sam ga oslobodio. Održao sam svoju zakletvu i to je dosta. To je zaista bilo neobično mišljenje o trajanju vrijednosti jedne zakletve, ali ono mi je dobro došlo. — Želiš li svoga gospodara vjernošću i ljubavlju navesti na to da zaboravi na tvoju grešku? — Želim. O gospodine, kad bi to bilo moguće! — Evo, pruži mi ruku i zakuni se. — Zaklinjem se Alahom i koranom, kalifima i svim svecima koji postoje! — Dobro. Slobodan si pa ćeš i dalje služiti Hasanu Ardžir-mirzi. Ali ne zaboravi na zakletvu! Čovjek je bio van sebe od radosti i sreće, a i na mirzi sam vidio da je zadovoljan. Ipak sada nismo o tome razgovarali jer smo bili potpuno zauzeti pripremama za odlazak.

MIRZA SELIM PRI ODLASKU s tog mjesta najviše su nam muke zadavale deve. Te glupe životinje bile su navikle na široku ravnicu bez drveća pa se nisu umjele snaći ovdje među stijenama, drvećem i grmljem. Bili smo prisiljeni da njihove terete prenesemo na rukama do rijeke i da onda deve doslovno guramo nizbrdo kroz grmlje i između drveća. Isto tako jedva smo ih uspjeli prebaciti preko rijeke. Ja sam se s Halefom neprekidno zadržavao na začelju da bih što pomnije izbrisao sve tragove. Nipošto nismo namjeravali da odmah krenemo prema Bagdadu, već smo samo željeli otići s mjesta na kojem se više nismo osjećali sigurni i potražiti neko sklonište gdje se ne bismo bojali da će nas otkriti ihlati i Saduk. Podveče, pošto smo već dosta dugo putovali prema jugu, naiđosmo napokon na neku napuštemu kolibu u kojoj je vjerojatno nekada živio neki osamljeni Kurd. Stražnja strana, bila joj je naslonjena na stijenu, a s drugih strana okružavao ju je vijenac grmlja iza kojeg je pucao pogled u daljinu. U tom krugu smjestili smo životinje i podigli logor što uostalom nije zahtijevalo mnogo vremena ni truda, jer se radilo samo o tome da svoje pokrivače prostremo po tlu. Svršili smo upravo kad se spustilo veće i odmah su se tri žene, koje su se smjestile u kolibi, latile kuhinjskih poslova. Dobili, smo dobru večeru. Ja sam zbog trodnevnih napora bio veoma umoran i ubrzo sam pošao na počinak. Mora da sam spavao nekoliko sati kad osjetih dodir i otvorih oči. Preda mnom je stajala stara Halva i dozivala me rukom. Ustao sam da pođem za njom. Svi ostali su spavali, osim jedinog Perzijanca koji je čuvao stražu i sjedio ispred grmlja tako da nas uopće nije mogao opaziti. Starica me je odvela na onu stranu kolibe gdje je gusti bazgov grm širio svoje bogate rascvale granje. Ondje sam našao Hasana Ardžir-mirzu. — Želiš li o nečem važnom govoriti sa mnom? — upitah ga. — Za nas je važno jer se odnosi na naše putovanje. Razmislio sam o tome što da činim, pa bi mi bilo drago kad bi odobrio moje zamisli. Oprosti što sam te smetao u snu. — Reci što si odlučio! — Ti si već bio u Bagdadu. Imaš li ondje prijatelje ili znance? — Imam nekoliko površnih poznanstava, ali ne sumnjam da su mi ti ljudi skloni. — Možeš li stanovati kod njih, a da se osjećaš sigurnim? — Ne znam čega bih se imao bojati. Osim toga stojim pod padisahovom zaštitom, a mogu se staviti i pod zaštitu koje evropske sile. — Onda ću te nešto zamoliti. Već sam ti rekao da me moji ljudi čekaju u Gadimu. Slutim da ondje ne bih bio siguran pa bi zato trebalo da ti pođeš onamo i da obaviš jedan posao za mene. — Vrlo rado. Kakav posao ima da obavim?

— Deve koje ćeš ondje naći, prenijele su svu moju imovinu koju sam uspio spasiti. Ona će mi na mom daljnjem putu biti na smetnji. Zato ću sve prodati. Hoćeš li mi dopustiti da tu prodaju povjerim tebi? — Hoću, ako mi iskažeš to veliko povjerenje. — Iskazujem ti ga. Dat ću ti jednoga od naših sadanjih pratilaca koji će te mojim pismom legitimirati kod mirze Selim-age. Prodat ćeš sve: jednako teret kao i deve, a zatim možeš ljude isplatiti i otpustiti. — Neće li se mirza Selim-aga razljutiti što taj posao nisi povjerio njemu? On te je vjerno služio, on je tvoje blago prenio u Bagdad pa je time zaslužio tvoje povjerenje. — Nemoj mi protusloviti, emire, jer znam što radim. On je jedini čovjek koga ne otpuštam. Neka se time zadovolji. Uvjeren sam da možeš ispuniti ovu zadaću bolje od njega, a ja ti je osim toga povjeravam i iz jednog drugog razloga. Hoćeš li u Bagdadu odmah moći naći kakav stan? — Ondje će mi stajati na izboru brojni stanovi. — Povjerit ću ti ne samo svoju imovinu, već i svoju »kuću«, emire. Pristaješ li? — Hasane Ardžir-mirzo, tvoje me riječi čude i stavljaju me u nepriliku. Ne zaboravi da sam muškarac, a povrh toga Evropljanin. — Ne pitam jesi li Evropljanin ili Istočnjak jer kad si me spasio iz ruku Bebeja, nisi ni ti to pitao. Moram nastojati da umaknem progoniteljima. Oni ne smiju znati gdje se nalazi Hasan Ardžir-mirza. Zato ti povjeravam svoj imetak i svoju »kuću« da je za vrijeme moje odsutnosti štitiš. Znam da ćeš poštivati čast moje žene i moje sestre Bende. — Neću nastojati da vidim njih dvije ni da govorim s njima. Ali o kakvoj to odsutnosti govoriš, mirzo? — Dok vi budete u Bagdadu, ja ću s mirzom Selim-agom poći u Kerbelu da zakopam kosti svoga oca. — Zaboravio si da i ja želim poći u Kerbelu. — Emire, odreci se te namjere. Odviše je opasna! Istina, bio si u Meki, a nisi izgubio život, no zamisli kakva je razlika između Meke i Kerbele! U Meki su pobožni mirni muslimani, a u Kobeli ćeš naći fanatike koje prikazivanje Huseinove tragedije dovodi do bjesnila, pa toliko podivljaju da im kao žrtve padaju čak i pravovjernici. Kad bi samo jedan jedini od njih naslutio da nisi šiit, a pogotovu da nisi musliman, poginuo bi veoma okrutnom smrću. Poslušaj me i odreci se te namjere! — Dobro! Tek ću se u Bagdadu odlučiti što da radim. Bilo da pođem, bilo da ostanem, možeš biti uvjeren, Hasane Ardžir-mirzo, da će tvoja »kuća« biti potpuno sigurna. Tako je završio naš razgovor. Na tom smo mjestu ostali još punih pet dana i krenuli dalje tek kad smo se uvjerili da su se svi naši pratioci potpuno oporavili. Kroz brda smo projahali prilično sretno, a osim toga, što prije nisam očekivao, prešli smo i preko ravnice a

da nismo nigdje sreli neprijateljski raspoložene Arape, što uostalom moramo više pripisati našoj opreznosti nego njihovoj miroljubivosti. Iza Beni Sejda, četiri sata sjeveroistočno od Bagdada, zaustavili smo se na nekom kanalu. Odavde sam imao odjahati u Gadim da se sastanem s mirzom Selim-agom kojem je Hasan Ardžir povjerio svoju imovinu. Naša mala četa zaustavila se na mjestu na kojem se nismo morali bojati smetnje. Najprije sam pomogao podići logor, a zatim sam dobio Hasanovo pismo koje mi je imalo poslužiti kao vjerodajnica. — Hoće li Selim-aga zaista biti spreman da me posluša? — upitah mirzu. — On te mora slušati kao da sam ja na tvom mjestu. Preuzet ćeš sve što on ima pa ćeš ga, čim ga više ne budeš trebao, poslati k meni u pratnji onog čovjeka koji sad ide s tobom. Ja ću pak čekati ovdje dok se ne vratiš. Prodat ćeš sve moje stvari. Što god učiniš, bit će mi pravo. Englez je gledao sve te pripreme za put i upitao: — U Bagdad, ser? Ja ću s vama. Nisam imao ništa protiv toga. Međutim, još netko je htio s nama, naime Halef. Ali to nije bilo moguće jer je on bio potreban da štiti logor. Odjahali smo i nakon dva sata stigli do trećeg zavoja Tigrisa iznad Bagdada unutar kojega se na drugoj strani rijeke nalazi Gadim. S poštanskog puta koji vodi u Kerkuk, Erbil, Mosul i Dijabekir, skrenuli smo udesno, projahali kraj velike ciglane i prevezli se Skelom preko rijeke. Kroz prijazne gajeve palmi stigli smo u Gadim u kojem stanuju samo šiitski Perzijanci. To su većinom trgovci koji svakoga dana odlaze u Bagdad. Da bih u Gadimiu pronašao Selim-agu, morao sam otići u karavan-seraj kakvih u Bagdadu ima mnogo, a i u Gadimu nekoliko. Bilo je to u podne u mjesecu srpnju pa je sigurno vladala vrućina od trideset i pet stupnjeva Reamura. Nad gradom je ležao gotovo neprozirni zrak, a svi ljudi koje smo sreli na cesti prekrili su lice. U jednoj od ulica sretosmo čovjeka odjevena u bogatu perzijsku odjeću. Jahao je na zelenku koji je nosio rešma sedlo i opremu, jednu od onih skupocjenih perzijskih oprema kojima se mogu pohvaliti samo najveći bogataši. U usporedbi s tim čovjekom mi smo zaista bili bijedne skitnice. — Gubite se, sklonite se nadesno! — dovikne nam izrazivši kretnjom ruke svoju odvratnost. Ja sam doduše jahao kraj Engleza, ali ulica je bila tako široka da je Perzijanac lako mogao projahati kraj nas. Ipak bih ga poslušao da nije onako odmahnuo rukom. — Imaš dovoljno mjesta! — odgovorih. — Naprijed! Umjesto da projaše, on je svoga zelenka okrenuo poprijeko i reče: — Ti sunitska svinjo, zar ne znaš gdje si? Ukloni se jer će ti inače moj bič pokazati put! — Samo pokušaj!

On izvuče teški bič za deve i zamahnu njime, ali me nije pogodio jer je moj vranac naglo poskočio kraj njega a ja sam ga pri tom tako žestoko tresnuo šakom po licu da je usprkos istočnjačkom sedlu odletio s konja. Htio sam mirno pojahati dalje ne obazirući se više na tog čovjeka, ali iza sebe začuh osim kletvi i usklik onog sluge što nam ga je Hasan Ardžir-mirza dao kao pratioca. — Zaboga, ta to je mirza Selim-aga! Smjesta sam se okrenuo. Oboreni čovjek je opet sjedio na konju i izvukao svinutu sablju. Sad je on prepoznao našeg pratioca. — Arabe, to si ti! — viknu. — Kako dolaziš u društvo tih nečasnih ljudi, Alah ih prokleo! Nisam dopustio da sluga odgovori, već rekoh sam: — Jezik za zube! Jesi li ti mirza Selim-aga? — Jesam — odgovori on načas zapanjen tonom moga pitanja. Potjerao sam svoga konja tik do njegovoga i rekao poluglasno: — Ja sam izaslanik Hasana Ardžir-mirze. Odvedi me u svoj stan! — Ti? — začuđeno će on, omjerivši moju vanjštinu. Zatim se okrene sluzi i upita: — Je li istina? — Jeste — odgovori ovaj. — Taj efendija je emir Kara Ben Nemzi koji ti ima predati pismo našeg gospodara. Aga nas još jednom odmjeri podrugljivim, podmuklim i oholim pogledom, a onda reče: — Pročitat ću pismo i zatim se porazgovarati s tobom o udarcu što si mi ga dao. Pođite za mnom, ali podalje od mene jer mi vrijeđate oči. Taj čovjek je dakle bio onaj vjerni šah-svar, koji je napustio svoj oficirski položaj u perzijskoj vojsci i kojem je Hasan povjerio svoje blago. No osim toga on je zadobio i Bendino srce. Mirza mi je naime u povjerenju i to saopćio. Sirota djevojka! Ako je taj aga zaista bio šah-svar, to jest vanredni jahač, onda je morao naučiti da svakog čovjeka prosuđuje po njegovom konju, a u tom slučaju nije mogao ni mene ni Lindsaya nazvati skitnicama. Osim toga nije od njega bilo baš pretjerano pametno da kao bjegunac nastupa s tolikim sjajem i pri tome pokazuje toliku preuzetnost koja ne bi pristajala ni čovjeku mnogo višega položaja. Dakako da mi nije palo na um da ga potkrijepim u njegovoj oholosti, već sam naprotiv dao Lindsayu znak da ga uzmemo u sredinu. — Pseto — zaprijeti se on — uzmakni ili ću te dati izbičevati! — Šuti, razmetljivče — mirno mu odgovorih — jer ću te inače još jednom odalamiti šakom po nosu. Tko jaše na gospodarevom sedlu lako mu je da se razmeće. Morat ćeš mi dopustiti da te naučim uljudnosti. On ne odgovori ništa, već samo podigne koprenu na lice koja mu se u padu bila odmakla. Zbog te koprene nije ga ni sluga odmah prepoznao. Put nas je vodio kroz nekoliko uskih ulica sve dok se Selim-aga nije zaustavio pred nekim niskim zidom kroz koji je probijen otvor zatvoren sa svega nekoliko letava. Jedan ga čovjek otvori skinuvši letve. Kad smo ušli u dvorište, ugledah nekoliko deva koje su ležale na zemlji i žvakale okruglice od prosa i

pamukova sjemena, krupne poput nojeva jajeta. Kraj deva su ležali i besposličarili neki ljudi, ali su se, ugledavši agu, odmah uspravili, iskazujući mu poštovanje. Kako se činilo, taj je mali zapovjednik imao autoriteta. Svog je konja predao jednom od tih ljudi, a mi smo svoje povjerili sluzi koji je došao s nama. Zatim aga pođe s nama u kuću koja se nalazila u stražnjem dijelu dvorišta. Sišao je niza stepenice u jedan od onih sardauba koji su ovdje potrebni zbog silne vrućine. Ta četverokutna prostorija bila je pokrivena mekim i debelim jastucima duž stijena. Divni ćilim pokrivao je gotovo čitav pod. Na jednom od jastuka ležao je masivni srebrni pribor za kavu a kraj njega veoma dragocjena huka dok su po zidovima, kraj skupocjena oružja, visjeli čibuci. U nekoj starinskoj posudi od kineskog porculana, koja je predstavljala zmaja, nalazio se duhan, a u sredini sobe na srebrnom lancu visjela je svjetiljka napunjena sezamovim uljem. Prema tamošnjim pojmovima bio je to zaista kneževski uređaj pa mi nije palo na um da vjerujem kako ti svi predmeti pripadaju agi. — Selam aleikum! — pozdravih ušavši. I Lindsay je također pozdravio, ali nam Selim ne odgovori. Sjeo je na jastuk i pljesnuo rukama. Odmah se pojavi jedan od onih ljudi koje sam vidio u dvorištu i Selim mu dade znak da pripali huku. To je učinio pravom istočnjačkom polaganošću i savjesnošću, a mi smo za vrijeme tog svečanog procesa stajali kraj vrata kao kakvi dječaci. Naposljetku je taj slavni posao bio obavljen i sluga izađe, ali sigurno je zastao iza vrata da čuje što govorimo. Tek sad se najzad agi učinilo da je vrijeme da nas udostoji svojom visokom pažnjom. On otpuhne nekoliko dostojanstvenih dimova i upita: — Odakle dolazite? To je pitanje bilo potpuno suvišno pošto mu je sluga već rekao sve što je u tom pogledu trebalo reći. Ipak sam odlučio da već zbog mirzine sestre Bende izbjegnem po mogućnosti svaki daljnji sukob, pa sam odgovorio: — Mi smo glasnici Havana Ardžir-mirze. — Gdje se on sada nalazi? — U blizini grada. — Zašto nije došao sam? — Iz opreza. — A tko ste vi? — Mi smo dva stranca. — Što radite u ovoj zemlji? — Putujemo da bismo upoznali gradove, sela i ljude. — Veoma ste radoznali. Na takvu neodgojenost možemo naići samo kod tuđinaca. Kako ste se upoznali s mirzom? — Sreli smo ga putem. — To znam i ja! Gdje ste ga sreli? — Prijeko u kurdskim brdima. Sve dosad smo ostali u njegovom društvu. Imam pismo za tebe.

— Od Hasama Ardžir-mirze bilo je veoma lakomisleno što je dopustio da saznate njegovo ime i što je takvim ljudima kao što ste vi povjerio pismo. To je bilo i više nego drsko, no ipak sam rekao mirnim glasom: — Ne smatram da je mirza bio lakomislen pa te molim da mu to sam kažeš. — Šuti! Ja sam mirza Selim-aga i radim što hoću. Poznajete li vi sve osobe koje se nalaze oko mirze? Potvrdio sam, a on me stane ispitivati jesu li uz mirze bile i žene te koliko ih je bilo. — Dvije gospodarice i jedna služavka — odgovorih. — Jeste li vidjeli njihove likove? — Nekoliko puta. — To je od mirze bilo veoma neoprezno. Muškaračke oči ne smiju ugledati ni odjeću jedne žene. — Reci to samom mirzi. — šuti, besramniče! Ne trebam tvojih savjeta! Jeste li čuli i glasove tih žena? Taj neotesanac je zaista stavljao moju strpljivost u najveće iskušenje. — U našoj zemlji se tako napadno ne pita za žene drugih ljudi. Nije li ovdje isto tako? — odgovorih mu. — Što se to usuđuješ? — dreknu on na me. — Pripazi! I onako moram još raščistiti s tobom onu stvar zbog udarca. To ću kasnije učiniti. A sada predajte pismo. On ponovo pljesnu rukama. Sluga je ušao, ali ja se nisam ni obazreo na njega. Izvadio sam pismo iz pojasa i pružio ga agi. — Predaj ga onom čovjeku! — zapovjedi on pokazujući na slugu. — Neću da prljam ruke onim što si ti držao. Jesi li me razumio? — Dobro, onda odlazim. Ostaj mi zdravo, mirzo Salim-ago! Okrenuo sam se, a i Englez također. — Stojte! Ostat ćete! — viknu aga pa zapovjedi sluzi: — Nemoj im dopustiti da izađu! Već sam stigao do vrata i sluga me zgrabi za ruku da me zadrži. To mi je bilo previše. Ser David Lindsay nije doduše mogao razumjeti riječi našeg razgovora, ali je čuo njihov ton i na izrazu naših lica razabrao da ne govorimo ljubazno. Zgrabio je slabašnog Perzijanca za bokove, podigao ga uvis i bacio ga preko čitave sobe, tako da je tresnuo o agu i srušio ga na pod. — Jesam li pravo učinio, ser? — upita. — Yes! Well! Aga skoči na noge i lati se sablje. — Pseta! Skinut ću vam glave! Sad je bio krajnji čas da tog čovjeka naučim pameti. Pristupih k njemu, udarih ga po ruci da je ispala sablja pa ga zgrabih ispod obih pazuha. — Selim-ago, naše glave nisu rasle za tebe. Sjedi i budi poslušan. Ovdje je pismo, a ja ti zapovijedam da ga odmah pročitaš?

Pritisnuo sam ga o jastuk i gurnuo mu pismo među prste. Bio je toliko zapanjen da se nije branio. Sav smeten zagleda mi se u lice, i nije se usudio da se opre. Kad sam se okrenuo, opazih da je hrabri sluga pobjegao. Kad sam pljesnuo rukama usudio se samo proviriti glavom kroz vrata. — Uđi ovamo! — zapovjedih mu. Poslušao je, ali je ostao na vratima spreman da skoči i pobjegne. — Donesi lule i kavu! Smjesta! Najprije me začuđeno pogleda a onda kao da je namjeravao da pita agu ali ja ga zgrabih za ruku i gurnuh ga prema zidu gdje su visjele lule. To je očito vrijedilo jer je odmah dohvaitio dva napunjena čibuka, stavio nam ih u usta i pripalio ih. — A sad dobru kavu! Ali brzo! Smjesta je nestao, a mi sjedosmo na minderluke i zapušismo čekajući dok aga pročita pismo. To je trajalo dugo vremena, sigurno ne zbog toga što aga ne bi bio vješt čitanju, već što mu je sadržaj pisma bio neshvatljiv, tako da se nije uspio snaći. Bio je lijep, veoma lijep muškarac. To sam vidio tek sada kad sam imao dovoljno vremena da ga promotrim, no oko očiju već su mu ležale duboke sjene prema kojima sam mogao zaključiti da je u neobuzdanom životu tratio vrijeme i snagu, a u crtama njegova lica bilo je nešto što se ne može odrediti i što je djelovalo odbojno. Taj Selim-aga nije bio čovjek koji bi usrećio Bendu. Uto se pojavi sluga s malim filđanima utaknutim u zlatne filigranske posudice u obliku naših šalica za jaja. Umjesto dva filđana sluga je donio pola tuceta da bi se odmah mogao povući. Činilo se da je i aga bio na čistu. Pogledao me svojim mrkim očima i upitao: — Kako se zoveš? — Kara Ben Nemzi. — A onaj drugi? — David Lindsay-bej. — I ja treba da sve tebi predam? — Tako mi je rekao mirza. — To neću učiniti. — Radi što hoćeš. Ja ti nemam što zapovijedati. — Odmah ćeš odjašiti natrag k mirzi i odnijeti mu moj odgovor. — To neću učiniti. — Zašto? — Jer mi nemaš zapovijedati, i što i ja mogu raditi ono što hoću. — Dobro! Onda ću doduše poslati k njemu glasnike, ali iz te kuće neću izaći prije nego što dobijem njegov odgovor. — Tvoj glasnik neće pronaći mirzu. — Arab koji je došao s vama svakako zna gdje se nalazi njegov gospodar. — Zna.

— Njega ću poslati. — Ali on neće poći. — A zašto ne? — Jer ja tako hoću. Hasan Ardžir-mirza me je zamolio da od tebe preuzmem njegovu imovinu i da te pošaljem k njemu s Arabom. Učinit ću to i ništa drugo. Arab će se svome gospodaru vratiti samo onda ako i ti pođeš s njim. — Zar se usuđuješ da me na nešto siliš? — Ah, što, usuđujem! A što se imam kod tebe usuđivati? Da si mi ti ravan, ja bih posve drukčije govorio s tobom, ali ja sam emir, a ti si samo mali aga iz Farsa. Uostalom nisi naučio ni to kako se postupa s ljudima. Na ulici si tražio mjesta kao da si deftertar, a ovdje u tvom stanu si zaboravio da nam uzvratiš pozdrav. Nisi nam ponudio da sjednemo, nisi nam ponudio ni lule ni duhana, nazvao si nas svinjama i psima. A kraj toga, kakav si ti crv prema nama i tvom gospodaru, prema mirzi! S lavom se borim, ali crva koji gmiže po blatu ne smetam pri tome. Hasan Ardžir-mirza je meni predao svoju imovinu. Ja ću dakle ostati ovdje, a ti radi što hoćeš. — Potužit ću se na tebe — otrovno će on. — Protiv toga nemam ništa. — Neću ti ništa predati. — To i nije potrebno jer ja već sjedim ovdje i sve sam preuzeo. — Nećeš ni dotaći ništa od svega onoga što je meni povjereno! — Ja ću dotaći sve što je od ovoga časa povjereno meni. Budeš li me pri tome smetao, ja ću jednostavno obavijestiti mirzu. A sad zapovjedi da nam prirede dobar ručak jer ja ne samo da sam gost, već sam gospodar ove kuće. — Ta kuća ne pripada ni tebi ni meni! — Ali ti si je svakako unajmio. Ne okolišaj! Želim te poštedjeti dopuštajući ti da sam izdaš taj nalog. Ne učiniš li to, sam ču se pobrinuti za nas. Vidio je da je zatjeran u škripac pa ustane. — Kamo ćeš? — upitah. — Izaći ću da naručim jelo za vas. — To možeš i ovdje učiniti. Pozovi slugu? — Čovječe, zar sam možda tvoj zarobljenik? — Otprilike tako. Uskraćuješ mi moja prava pa te moram zadržati ovdje da ne bi poduzeo nešto što ne mogu odobriti. — Gospodine, ti ne znaš tko sam ja. Sad me je prvi put nazvao gospodinom. Izgubio je samopouzdanje. — Ja to vrlo dobro znam — odgovorio sam. — Ti si mirza Selim-aga i ništa više! — Ja sam povjerenik i prijatelj mirzin. Žrtvovao sam sve da pođem za njime i da spasim njegov imutak. — To je lijepo i pohvalno od tebe. Sluga treba da je vjeran svome gospodaru. Sad ćeš poći sa mnom k mirzi. — Da, poći ću i to odmah.

— Ovaj moj pratilac ostat će ovdje, a ti se pobrini da mu ništa ne uzmanjka. Sve ostalo će učiniti sam Hasan Ardžir. Dao sam Englezu sve potrebne upute, a on je bio veoma zadovoljan što će se ovdje udobno odmoriti dok sam ja morao opet da izađem van na jarko sunce. Pošto je aga izdao sve potrebne zapovijedi, izađosmo u dvorište gdje je on ponovo htio da uzjaše na svoga skupocjena zelenka, što ga je kupio mirzinim novcem tek u Gadimu. — Uzmi kojeg drugog konja! — rekoh. On me čudno pogleda, upitavši: — Zašto? — Da ne pobudiš opću pozornost. Uzmi konja od kojeg sluge. — Htio ili ne htio, morao me je poslušati. Sluga Arab pošao je s nama. Da bih spriječio da nas netko uhodi, dao sam se prevesti u Madim koji leži nasuprot Gadimu pa sam krenuo zaobilaznim putem prema sjeveru. Trebali smo puna dva sata da stignemo na ono mjesto na kojem se ulogorio mirza. Očito se začudio što me ponovo vidi, ali ja agu veoma prijateljski primio. — Zašto si se vratio? — upita me. — Pitaj njega! — odgovorih pokazujući u Selima. — Onda govori ti! — naloži on Selimu. Aga izvuče pismo i upita: — Gospodaru, jesi li ti to pisao? — Jesam. Ta poznaješ moj rukopis! Zašto me dakle pitaš? — Jer mi zapovijedaš nešto što nisam ni očekivao ni zaslužio. Žene su stajale iza granja da vide Selima i da čuju naš razgovor. — A što to nisi očekivao? — upita Hasan Ardžir. — Da sve ono što smo spasili, predam tom strancu. — Taj emir nije nikakav stranac, već moj prijatelj i brat. — Gospodaru, nisam li i ja tvoj prijatelj? Mirza se trgne, a onda kratko odgovori: — Bio si moj sluga u koga sam imao povjerenja, ali kada sam ti dao pravo da me nazivaš svojim prijateljem? — Gospodaru, ostavio sam domovinu, žrtvovao sam budućnost, postao bjeguncem, čuvao i štitio tvoje bogatstvo — jesam li postupao kao prijatelj ili nisam? — Postupao si tako kako to očekujem od svakoga vjernog sluge, onako kako što su postupali svi ti ostali ljudi. Tvoje me riječi bole jer nisam očekivao da ćeš mi svoje dužnosti predbaciti kao zasluge. Nisam li ti napisao da imaš ovog emira slušati jednako kao da sam to ja sam? Mirzin glas je zvučao veoma ozbiljno. Aga je bio u neprilici, pogotovu kad je opazio žene pa je pokušao da nađe izgovor. — Gospodaru, ovaj me je čovjek udario kad me je sreo! — reče. Mirza me pogleda i nasmiješi se. — Selim-ago — dobaci — zašto ga nisi odmah ubio? Kako si smio dopustiti da te tako vrijeđa? Zašto te je udario?

— Sreli smo se na ulici i ja sam mu zapovjedio da mi se ukloni. Nije to učinio već me je tako udario u lice da sam pao s konja. — Je li to istina, emire? — upita me mirza. — Jest, otprilike. Ja ga još nisam poznavao, a ni tvoj sluga ga nije mogao prepoznati budući da je nosio koprenu na licu. Dojahao je na divnom zelenku koga je osedlao tvojom rešmom pa sam ga zato smatrao nekim velikim gospodinom. Zapovjedio nam je da mu se uklonimo, premda je bilo dovoljno mjesta, a glas mu je pri tome bio kao u padišaha. Ti me poznaješ, mirzo; volim da budem uljudan, ali isto tako želim da su i drugi uljudni. Zato sam ga upozorio da ima dovoljno prostora, ali on posegnu za bičem, nazove me svinjom i pokuša me udariti. Dakako da je u narednom trenutku ležao na zemlji, a ja sam nažalost prekasno doznao da je upravo on čovjek kome si me poslao. To je sve što imam reći. Sad se sam porazgovori s njime, a ako me trebaš, ti me pozovi. Izašao sam konjima da bih se ondje porazgovorio s Halefom. Nakon pola sata potraži me Hasan Ardžir-mirza. Na licu mu je nevoljkost urezala duboke bore. — Emire — reče on — ovaj sat me je vrlo ražalostio. Hoćeš li oprostiti tom neopreznom Selimu? — Rado, ako ti to želiš! Što si odlučio? — On se neće vratiti s tobom. — To sam i očekivao. — Ovdje je popis svih stvari što sam mu ih predao. Nosio ga je sa sobom. Ti ćeš ih procijeniti i prodati. Sporazuman sam sa svime što učiniš jer znam da je teško u tako kratko vrijeme pronaći kupce. Zatim ćeš otpustiti moje sluge i dati im toliko koliko sam ti ovdje zabilježio. Novac sam ti već stavio u bisage tvoga konja. Kad treba da krenem u Kerbelu? — Danas je prvi muharem, a desetoga je svečanost. Potrebna su četiri dana da se iz Bagdada stigne u Kerbelu, a dan prije svečanosti treba da si ondje. Prema tome je peti dan u ovom mjesecu najzgodniji za odlazak. — To znači da se ovdje moram skrivati još četiri dana? — Ne. U gradu će se naći prikladno mjesto gdje ćeš sa svojima biti siguran. Dopusti mi da se pobrinem za to. Hoćeš li zadržati sve što sad imaš uza se? — Ne, i to treba prodati! — Onda je najbolje da mi odmah predaš sve čega se možeš odreći i da mi rekneš cijenu. U Bagdadu ima veoma bogatih ljudi. Možda ću pronaći kakvog Parzija ili Armenca koji će najednom sve kupiti. — Emire, cijena će iznositi cio imutak. — Prepusti to sve samo meni. Pripazit ću na tvoj probitak kao da je moj vlastiti. — Imam povjerenja u tebe. Dođi da pregledamo tovare. Otvorili smo zavežljaje i ja sam se začudio ugledavši blaga i dragocjenosti kakva još nikad nisam vidio u takvom izboru i obilju. Sastavili smo popis, a zatim je mirza

odredio cijenu. Cijena je bila veoma niska, uzme li se u obzir prava vrijednost svih stvari, ali ipak je dala iznos koji je predstavljao čitav imutak. — Što ćeš učiniti s tvojim pratiocima, mirzo? — upitah. — Nagradit ću ih i otpustiti čim ti uspije da nađeš stan za me. — Za koliko osoba? — Za mene i za agu, za žene i njihovu služavku. Zatim ću unajmiti još jednog slugu koji me ne poznaje. — Nadam se da ću ti to sve moći pribaviti. Daj sad natovariti stvari. — Koliko goniča deva ćeš povesti sa sobom? — upita me mirza. Nijednog. Dovoljni smo ja i Halef. — Emire, to ne može biti! Ta ne možeš ti sam vršiti taj posao! — Zašto ne? Treba li da sa sobom povedem ljude koji će mi u Gadimu i Bagdadu biti na teretu? — Radi što hoćeš. Neka bude sve po tvojoj volji. Deve su natovarene i privezane jedna uz drugu tako da su morale hodati jedna za drugom. Bili smo spremni za polazak. — Sad mi daj još jednu potvrdu koja će me legitimirati kod tvojih ljudi — zamolih mirzu. — Evo, uzmi moj prsten pečatnjak! Još nikad nisam imao tako skupocjeni prsten. Ipak sam mu se vrlo dobro prilagodio i naša je mala karavana krenula. Aga se nije pojavio, a meni također nije bilo ni najmanje stalo do toga da se oprostim od njega. Ovaj put smo trebali više vremena da stignemo do Tigrisa i da prijeđemo preko njega. No ipak je prošlo sretno. Perzijaneri su se začudili kad smo sa svojim teretom stigli u dvorište. Odmah sam ih sve sazvao, pokazao im prsten njihova gospodara i rekao im da sada moraju slušati mene umjesto age. Činilo mi se da ih ta promjena nije odviše rastužila. Od njih sam saznao da je vlasnik te kuće neki bogati veletrgovac koji je s protivne strane Bagdada stanovao u zapadnom predgrađu i to u blizini medrese Mostanzir. U prizemnim prostorijama kuće ležao je teret koji je čuvao aga. Pregledavši svoje bisage, nađoh novac što mi ga je mirza ostavio. Bili su to lijepo kovani zlatni tamani a bilo ih je najmanje četiri puta toliko koliko sam imao isplatiti. Predao sam Halefu nadzor nad služinčadi i pošao da potražim Engleza. Ležao je ispružen na mekim jastucima. Nos mu se pomicao u taktu disanja, a iz široko otvorenih usta dopiralo je otegnuto hrkanje. — Ser David! Odmah me je čuo, skočio na noge i izvukao nož. — Tko je tu? Oh! Ah! All right! To ste vi, ser? — Yes! Kako vam je? — Dobro, izvrsno! Ovdje u Gadimu je vrlo lijepo. — Pogledajte samo mene kako se znojim. Sunce upravo paklenski žari. — Well! Onda ležite pa i vi spavajte.

— Imamo drugoga posla. Ali u prvome redu želim najzad jesti. — Pljesnite rukama pa će onaj momak doći odmah. — Jeste li već iskušali? — Yes. Ali ga nažalost nisam mogao razumjeti. Zatražio sam portsko vino, a on mi je donio brašnenu kašu. Zatražio sam šeri, a on mi je donio datulje..Strašno! — Onda ću ja pokušati da vidim hoće li mi bolje uspjeti. Pljesnuo sam rukama i odmah se pojavi onaj isti sluga koji je dvorio agu. Najprije sam mu rekao da sam stupio na mjesto Selim-age. — Gospodaru, zapovjedi kako da te nazivam! — odgovori sluga. — Mene ćeš nazivati emir, a ovaj mirza je bej. Pobrini se odmah za neko jelo. — Šta želiš jesti, emire? — Što god imaš. Ne zaboravi svježu vodu. Ti si dakle kuhar? — Jesam, emire. Nadam se da ćeš sa mnom biti zadovoljan. — Kako te je plaćao aga? — Svojim sam novcem kupovao sve što sam trebao, a on me je plaćao svaki drugi dan. — Dobro, onda ćemo i mi tako učiniti. A sad idi! Za kratko vrijeme dobio sam cio izbor onih najobičnijih jela što ih Bagdad može pružiti, a moj vrijedni Lindsay-bej se još jednom latio posla. — Jeste li se riješili onoga klipana, onoga age? — upita me Lindsay. — Jesam. On će zasad ostati kod svoga gospodara. Bojim se da snuje osvetu. — Pshaw! Kukavica! Ali znate li što ćemo učiniti nakon jela? Odvest ćemo se konjskim tramvajem u Bagdad i kupiti odjeću. — Slažem se jer je to veoma potrebno. Tom prilikom mogu prikupiti različite obavijesti što je još potrebnije. Ja naime tražim kupca za mirzinu imovinu od koje sam opet sa sobom doveo nekoliko devinih tovara. — Ah! Oh! A što je to! — Divne stvari a mogu ih prodati zaista bud zašto. Da sam bogat kupio bih sve. — Navedite mi bar nešto! Izvadio sam na perzijskom jeziku napisani popis i pročitao ga. — Ah, oh! — viknu on. — A što bi to imalo stajati? Rekao sam mu cijenu. — Vrijedi li toliko? — Brat bratu — dvostruko! — Well! Dobro! Lijepo! Ne treba tražiti. Sam znam čovjeka koji će to kupiti. — Vi znate? Tko je to? — To je David Lindsay. Yes! — Je li to moguće, ser? Ah, oslobodili ste me teške brige! Ali kako stoji stvar s novcem, ser? Mirza bi dakako odmah želio gotov novac.

— Novac? Pshaw! Novac je ovdje! David Lindsay-bej ima toliko novaca. — To je prava sreća! Ta bi stvar bila dakle obavljena, a sad dolazi druga polovina. Ja mislim naime one druge predmete koji su dosad bili povjereni agi. — Ima li toga, mnogo? — To moram tek ustanoviti. Ovdje imam popis, a sutra ću otvoriti omote da procijenim ili dadem procijeniti vrijednost. Tek onda ću znati koliko se može dobiti za to. — Lijepe stvari, što? — Razumije se! Gledajte, tu su na primjer tri saracemska lančana oklopa, skupocjena rijetkost za svaku zbirku; mačevi od lahorskog čelika, još skupocjeniji od pravih demeškinja, brojne boce pravog ružinog ulja, zlatni i srebrni brokati, pravi ćilimovi, perzijski šalovi od kirmanske vune, cijele bale skupocjene svile i tako dalje. Tu ima i starina od gotovo neocjenjive vrijednosti. Tko bi kupio te stvari pa ih pojedinačno prodao na zapadnjačkom tržištu, učinio bi izvrstan posao. — Posao? Ah! Oh! Ne pada mi ni na um! Kupujem sve za sebe! — Sve, ser? I ove predmete koji su navedeni ovdje? — Yes. . — Ali, ser, zamislite taj ogroman iznos! — Ogroman iznos? Za vas, ali ne za Davida Lindsaya. Znate li vi koliko ja imam? — Ne znam. Nikad vas nisam pitao za vaš imutak. — Onda šutite. Moje imovinske prilike su dobre, vrlo dobre. Yes! — Mogu doduše zamisliti da ste milijunaš, ali i milijunaš mora promisliti da taj iznos izda odjednom i to za neki svoj hir. — Ne smeta ništa! Vrijednost je ovdje! Nemam doduše uza se toliko novaca da sve platim, ali poznajem neke ljude ovdje. Ispisat ću papire, ispod njih potpisati David Lindsay i dobiti mnogo novaca. Well! Sutra ćemo pogledati stvari. — Dobro. Bit ću veoma objektivan jer vi ste isto tako moj prijatelj kao što je to i mirza. Pozvat ću stručnjake i dati da oni procijene stvari, a onda ćemo se nagoditi. — Well! A sad u grad da postanemo novi ljudi. — Ponesite sa sobom čibuk, ser. Posjetit ćemo bazar kao da smo pravi muslimani. Pošto sam rekao Halefu da ćemo se vratiti predvečer, potražili smo konjsku željeznicu. Bila je već veoma trošna. Prozori su bili razbijeni, sjedala bez jastuka, a ispred kola štropotale su kosti dvaju kljusadi koje bismo mirno mogli pokazivati kao žive kosture. Ipak smo stigli u Bagdad bez nezgoda.

U BAGDADU NAJPRIJE smo otišli u bazar u kojemu se prodavala odjeća, pa smo iz njega izašli kao potpuno novi ljudi. Nisam mogao odvratiti Lindsaya od toga da plati za mene. I za Halefa je kupio potpunu odjeću pa je predao nekom malom Arapinu da je nosi. Taj čovjek nam se ponudio videći da izlazimo iz dućana s omotom u ruci. — A kamo sada, ser? — upita Lindsay. — Vino, rakija, kavana — odgovorih. Lindsay izrazi svoju suglasnost prijaznim osmijehom; ubrzo nađosmo ono što smo tražili. Budući da su stvari bile odviše teške da njima natovarimo Arapina rekosmo trgovcu gdje stanujemo i zamolismo ga da sve pošalje onamo. Zatim potražismo kavanu da bismo se uz mirisnu kavu i perzijski duhan dali obrijati i uopće uljepšati. Naš nosač je sjeo tik uz vrata. Na sebi nije imao ništa, osim pregače oko bokova, ali držao se kao kralj. Posve sigurno je bio slobodni Beduin. Kako je taj pustinjski sin došao do toga da bude hamal, nosač? Njegovo me je lice toliko zanimalo da sam mu domahnuo da sjedne kraj mene. Učinio je to dostojanstveno kao što čini čovjek svjestan svoje vrijednosti i prihvatio drugu lulu koju sam mu ponudio. Nakon nekog vremena upitah: — Ti misi Turčin, ti si slobodni Ibn Arab. Smijem li te upitati kako si došao u Bagdad? — Pješice i na konju— odgovori on. — Zašto nosiš teret drugih ljudi? — Jer moram živjeti. — Zašto nisi ostao kod svoje braće? — Tar me je otjerao. — Dakle progoni te krvni osvetnik? — Ne progoni, jer sam ja osvetnik. — A tvoj neprijatelj je pobjegao u Bagdad? — Jeste. Tražim ga ovdje i čekam već dvije godine. Taj se ponosni Arapin dakle ponizio da zbog krvne osvete vrši poslove trhonoše. — Iz koje si zemlje stigao? — Gospodine, zašto me toliko ispituješ? — Jer posjećujem sve zemlje islama pa bih želio znati poznajem li tvoju domovinu. — Ja sam iz Kare gdje se Vadi Montiš sastaje s Vadi Kvirbe. — Dakle iz područja Sajbama u Beladu Beni Isi? Ondje još nisam bio. Taj kraj ću tek posjetiti. — Ondje će te dočekati dobrodošlicom. — Ima li ovdje i drugih ljudi iz tvojega kraja?

— Samo jedan jedini, a i taj želi kući. — Kad će otputovati iz Bagdada? — Čim bude imao prilike. I njega je tar doveo u Dar es Salami — Bi li on bio spreman da nam služi kao vodič? — Ne samo kao vodič, već i kao dahil koji je odgovoran za sve. — Mogu li razgovarati s njim? — Danas ne, a ni sutra jer je otišao u Dokalu odakle će se vratiti tek narednog dana. Dođi prekosutra uvečer u ovu kavanu pa ću ga dovesti. — Počekat ću vas. Budući da već dvije godine boraviš u Bagdadu, sigurno već dobro poznaješ grad. — Poznajem svaku kuću, gospodine. — Ne poznaješ li i takvu kuću u kojoj ibi čovjek mogao udobno stanovati da mu nitko ne dodijava? — Takvu kuću poznajem. — Gdje se nalazi? — Nedaleko one kuće u kojoj ja stanujem, u vrtovima palmi na jugu grada. — Tko joj je vlasnik? — Neki pobožni čovjek koji ondje živi osamljeno pa neće smetati stanaru. — Je li daleko donde? — Uzmeš li magarca, stići ćeš vrlo brzo. — Onda idi i naruči tri magarca jer ćeš nas voditi onamo. — Gospodine, trebaš samo dva magarca, a ja ću pješice. Nije dugo potrajalo pa se pred vratima nađoše dva magarc. Magarci su bili bijeli, kakve često nalazimo u Bagdadu. Englez i ja smo dosad jedan drugome bili okrenuti leđima jer je tako tražio posao oko našeg uljepšavanja. Sad je naposljetku moj brijač bio gotov, a i Englezov brijač pljesnu rukama u znak da je veliko djelo završeno. Istodobno se okrenusmo. Sigurno su rijetko postojala dva lica koja bi se u takvoj disharmoniji našla jedno sučelice drugome, kako su se u tom trenu našla naša lica. Dok je naime Lindsay iznenađeno kliknuo, ja nisam mogao odoljeti da ne prasnem u glasan smijeh. — Što ima tu smiješno, ser? — upita Lindsay. — Zatražite da vam dadu ogledalo! — Kako se naziva ovdje ogledalo? — Ajna. — Well! — On se okrenu brijaču. — Please, the ajna! Brijač mu postavi ogledalo pred lice. Bilo je posve nemoguće da pogledaš izraz lica toga džentlmena, a da se ne nasmiješ. Zamislite dugačko od sunca opaljeno lice s čijeg je donjeg dijela visjela crvenkasta rijetka bradica, široka usta koja su sad zinula tako da su izgledala kao ulaz u Gothardov tunel, dugačak nos triput povećan uslijed alepskoga čira, a iznad toga potpuno golo ošišana sjajna bijela lubanja na kojoj je ostao samo jedan mali uvojak. A k tome taj živi izraz lica! Čak ni Beduin nije mogao obuzdati smiješak.

— Thunderstorm! Odvratno! Đavolski! — vikaru ser David. — Gdje je moj revolver? Ustrijelit ću tog klipana. Probost ću ga skroz naskroz. — Ne žestite se, ser — zamolih ga. — Taj čestiti čovjek nije imao pojma da ste vi Englez. Smatrao vas je muslimanom pa vam je dakle ostavio samo taj jedan uvojak. — Well! Tako je! Ali ovo moje lice! Užasno! — Tješite se, ser. Turban će sve pokriti, a prije nego što se vratite u staru Englesku krzno će vam ponovo izrasti. — Krzno? Oho! Ali zašto vi tako dobro izgledate, premda su i vama ostavili samo perčin? — To je čisti slučaj, Ger. ... — Yes. Što stoji ta stvar? — Dat ću deset pijastera. — Deset pijastera? Jeste li ludi? Gutljaj loše kave, dva smrdljiva dima duhana i pokvarena glava — deset pijastera! — Zamislite da smo izgledali kao divljaci — a sada! — Yes! Ako vas sad ugleda stara Alvah, ona će od užitka zaplesati menuet. A sad dalje odavde! Ali kamo? — Idemo unajmiti stan u vili izvan grada. Ovaj Beduin će nas odvesti a nas dvojica ćemo jahati na tim bijelim magarcima. — Well! Lijepo! Naprijed! izašli smo iz kavane i uzjahali malene, ali veoma snažne i izdržljive životinje. Meni noge umalo što nisu strugale po tlu, a Englez je svoja šiljata koljena smjestio ispod pazuha. Ispred nas je trčao Beduin nemilice udarajući svojom batinom desno i lijevo kad mu se činilo da će nam netko zakrčiti put. Zatim smo došli nas dvojica jahača a iza nas oba vlasnika magaradi, obrađujući batinom zadnjice svojih životinja i pri tome promuklo vičući. Tako smo jurili kroz ulice i uličice sve dok kuće nisu postale rjeđe. Pred nekim visokim zidom zaustavi se Beduin i mi sjahasmo. Stajali smo pred uskim vratašcima na koja je naš vodič svom snagom zakucao kamenom. Trajalo je veoma dugo dok se vrata nisu otvorila, a zatim najprije ugledasmo dugački šiljati nos, a onda staro blijedo lice. — Što hoćete? — upita nas taj čovjek. — Efendijo, taj stranac bi htio s tobom razgovarati — razjasni vodič. U mene se uperiše dva sitna siva oka, a zatim se otvoriše bezuba usta i drhtavi glas mi reče: — Uđi unutra, ali samo ti. — Taj emir će doći sa mnom — odgovorih pokazujući na Engleza. — Neka uđe, ali samo on jer je emir. Uđosmo i vratašca se zatvore za nama. Mršave starčeve noge nalazile su se u golemim papučama. Pošao je ispred nas vukući noge po divnom vrtu iznad kojega su se ljulale lepeze palmi. Zaustavio se pred lijepom kućicom. — Što hoćete? — upita. — Jesi li ti vlasnik toga divnog vrta i iznajmljuješ li stan?

— Jesam. Hoćete li ga unajmiti? — Možda, ali ga najprije moramo pogledati. — Onda dođite! Burza z pirunami! Gdje mi je ključ? Dok je prevrtao džepove svoga kaftana, imao sam vremena da se oporavim od čuđenja što sam ga osjetio čuvši kako stari Turčin kune na poljskom jeziku. Naposljetku je pronašao izgubljeni ključ na rešetki prozora i otvorio vrata. — Uđite! Ušli smo u lijepo predvorje iz kojega su stepenice vodile u prvi kat. Nadesno i nalijevo bila su vrata. Starac otvori jedna od njih i ugura nas u veliku sobu. U prvi čas pomislih da je soba zeleno tapecirana, ali onda opazih da posvuda naokolo s visokih polica vise zeleni zastori. Što su ti zastori skrivali mogao sam pogoditi čim sam pogledao veliki stol koji je zauzimao cijelu sredinu sobe: bio je potpuno prekriven knjigama. Naglo pristupili stolu i oslonih se rukom na njega. — Shakespeare, Montesquieu. Rousseau, Schiller, lord Byron! Kako su došli ovamo? To su bili pisci samo nekolicine onih knjiga što sam ih ovdje vidio. I nehotice sam progovorio njemački. Starac ustuknu korak, pljesnu rukama i upita. — Što! Vi govorite njemački? — Kao što čujete! — Onda ste Nijemac? — Tako je. A vi? — Ja sam Poljak. A tko je ovaj drugi gospodin? — Englez. Ja se zovem... — Molim, nemojte reći imena — prekinu me on. — Prije nego što ih spomenemo, dajte da se najprije malo upoznamo. On po istočnjačkom običaju pljesne rukama. To je morao ponoviti nekoliko puta, a onda se najzad otvoriše vrata i pojavi se neki čovjek, tako debeo i sav sjajan od masnoće da takvoga još nisam vidio. — Alah akbar, zar opet! — zastenjaše ispupčena debela usta — Što hoćeš, efendijo? — Kavu a duhana. — Samo za tebe? — Za sve nas. — S mnogo zmja? — Gubi se! — Valahi, bilahi, talahi, i to mi je gospodar! Teško uzdahnuvši odgegalo se to neshvatljivo biće iz sobe. — Kakvo je to čudovište bilo? — upitah možda previše nametljivo. — Moj sluga i kuhar. —Jao! — Da, on zaista gotovo sve sam pojede i popije, a ja dobijam , samo ostatke. — Ta to je i više nego kobno!

— Navikao sam na to. On je bio moj sluga još dok sam bio oficir. Na njemu se ne vidi koliko mu je godina, ali zapravo je samo godinu dana mlađi od mene. — Vi ste bili oficir? — U turskoj službi. — I sad sami stanujete u ovoj kući? — Sam. Kao da je taj starac bio okružen nekom teškom turobnošću. Zanimao me je. — Vladate li slučajno i engleskim jezikom? — Naučio sam ga u mladosti. — Onda dopustite da se porazgovaramo tim jezikom da se moj pratilac ne bi dosađivao. — Vrlo rado! Vi ste dakle zaista došli da pogledate moj stan? Tko vam je rekao za me? — Nitko mi nije govorio o vama već o vašoj kući. Onaj Arapin koji nas je doveo do vaših vrata. On vam je susjed. — Ne poznajem ga. Ne marim ja za druge ljude. Tražite li stan samo za sebe? — Ne. Naše se društvo sastoji od četiri muškarca, dvije dame i jedne služavke. — Četiri muškarca, dvije dame — hm, to zvuči malo romantično. — Pa i jeste. Sve ću vam razjasniti čim razgledam stan. — Teško da u njemu ima mjesta za tolike ljude. Ali, eto, dolazi kava! Debeljko se opet pojavio sav zajapuren. Obim tustim rukama nesigurno je držao veliki poslužavnik na kojemu se pušila kava iz tri male šalice. Kraj njih je uz stari čibuk ležala mala hrpica duhana, jedva dovoljna da se čibuk jednom napuni. — Evo — zakrešti on. — Donio sam kavu za sve! Mi smo sjeli na divan i uzeli poslužavnik iz njegove ruke pošto se nije mogao sagnuti do nas. Njegov gospodar je prvi popio gutljaj kave. — Prija li ti? — upita debeljko. — Prija. Englez je učinio isto. — Prija li? —upita debeljko. — Fuj! — Lindsay daleko ispljunu splačinu dok sam ja jednostavno opet stavio šalicu na poslužavnik. — Ne prija li ti? — upita me debeljko. — Pokušaj sam! — odgovorih. — Mašalah, takvu kavu ne pijem! Sad naš gostoprimac posegne za lulom. — Pa u njoj ima još pepela! — ukori debeljka. — Ima, maločas sam pušio iz nje! — odgovori ovaj. — Onda je moraš očistiti. — Daj je ovamo!

On istrgnu gospodaru lulu iz ruke, zakuca njome o vratnice da je pepeo ispao, a zatim je vrati. — Evo! Sad je možeš napuniti, efendijo. Starac posluša slugu, ali se, puneći lulu, očito sjetio da još nismo ničim posluženi. Sigurno se zbog toga odlučio da nam ponudi ono najbolje i najrjeđe što je još imao pa zato zapovjedi: — Evo ti ključ od podruma. Siđi onamo. — Dobro efendijo. Što da donesem? — Vino. — Vino? Alah kerim! Gospodaru, hoćeš li svoju dušu prodati đavolu? Hoćeš li ostati proklet na dnu pakla? Pij kavu ili vodu pa će ti oči ostati bistre, a duša pobožna. Ali tko pije šarab, taj zapada u najveću bijedu i propast. — Odlazi! — Efendijo, bar meni za volju nemoj otići u đavolje pandže. — Šuti i slušaj! U podrumu su još tri boce. Donesi sve tri! — Moram te poslušati, ali Alah će mi oprostiti jer nisam sam kriv za tvoje prokletstvo. On se progura kroz vrata. — Neobičan čovjek! — primijetih. — Ali vjeran, premda ne štedi zalihe. Samo vino ne može doseći. Ključ dobiva samo onda kad poželim da popijem malo vina, a čim mi donese bocu mora mi predati ključ. — To je vrlo mudro, ali. Nisam mogao nastaviti jer se debeljko opet pojavio dašćući poput lokomotive. Ispod svakog pazuha imao je po jednu bocu dok je treću držao u desnici. Sagnuo se koliko god mu je to bilo moguće i postavio boce kraj gospodarevih nogu. Morao sam se ugristi za usne da ne prasnem u nepristojan smijeh. Dvije boce su bile potpuno prazne, a treća je bila samo još upola puna. Njegov gospodar ga je zapanjeno pogledao u lice. — Je li to vino? —upita. — Posljednje tri boce. — Ta one su prazne? — Potpuno. — Tko je ispio vino. — Ja efendijo. — Jesi li lud! Meni i mojim poštovanim gostima ti si u jednom mahu ispio dvije i pol boce vina! — Sada? Na jedan mah? O efendijo, to nije istina. U tom pogledu sam nevin. Ja sam vino popio jučer, prekjučer i prijašnjih dana jer volim da svaki dan popijem po jednu čašu. — Lopove, varalico, lupežu! Kako si odlazio u podrum? Ta ja sam dan i noć imao ključ u džepu. Ili zar si mi ga noću ukrao dok sam spavao?

— Alah '1 Alah! O taj efendija! Kažem ti da sam i u tom pogledu posve nevin. — Ali kako si ušao u zaključani podrum dok sam ja cijelo vrijeme nosio ključ u džepu? — Priznaj, efendijo, jesam li ikad bio provalnik? Podrum uopće nije bio zaključan. Ja ga nisam nikad zaključavao ako je u njemu bilo vina. — Prokletstvo! Dobro da sam to čuo. — Gospodaru, proklinjanje ništa ne mijenja na stvari. Za sebe i goste imaš dovoljno vina. Starac uze bocu i podigne je prema svjetlu. — Kako izgleda to vino, hej? — Efendijo, ono za tebe neće biti opasno. U boci je bilo još samo pola čašice, no posto to nije dovoljno za tri čovjeka, ja sam dolio vode. — Vode? Oh! Evo ti tvoja voda! On zamahnu i baci bocu prema debeljkovoj glavi, ali se ovaj sagnu brže nego što bi od njega mogao očekivati pa boca preleti preko njega i tresne o vrata tako da se razbila u komadiće, a njen sadržaj prolio po podu. Sluga žaleći pljesnu tustim rukama i viknu: — Alaha ti, što to radiš, efendijo! Sad je izgubljena sva ona lijepa voda što ju je čovjek mogao popiti umjesto vina! I sve to crepovlje! Moraš ga sam pobrati jer se ja nikako ne mogu toliko sagnuti. Rekavši to odgega kroz vrata. Ovakav prizor ne bih mogao zamisliti da ga nisam vidio na vlastite oči. Najviše sam se začudio što je efendija, promašivši, odmah-postao hladnokrvan. Takva posve neobična i vanredna popustljivost gospodara prema glupom i drskom sluzi morala je imati svoje dublje razloge. Efendija je bio zagonetan, pa sam preduzeo sebi da ću tu zagonetku riješiti. — Oprostite gospodo — zamoli Poljak — tako nešto se nikad više neće dogoditi. Možda ću vam jednom ispripovjediti zašto sam toliko obziran prema tom čovjeku. On mi je učinio vrlo velike usluge. Napunite lule. Izvadio sam svoj vlastiti duhan i istresao ga na poslužavnik, a kad smo svi zapalili, starac reče: — Hajdemo sada, pokazat ću vam stan. Odveo nas je u prvi kat. Taj se sastojao od četiri sobe koje su se dale zaključati; sve su imale u sredini sag a uz zidove uske minderluke. Pod krovom su bile još dvije male prostorije koje su se također dale zatvoriti iznutra. Stan mi se svidio i ja upitah starca za cijenu. — Ovdje uopće nema cijene — odgovori starac. — Mi smo tako reći zemljaci pa vas zato molim da, što se tiče stana, vi i vaše društvo budete moji gosti. — Neću odbiti vašu prijateljsku ponudu, pogotovu što mogu svakog časa otići. Za mene je glavno da me nitko ne može izvana promatrati ni smetati mi.

— U tom ste pogledu ovdje posve sigurni. Kako dugo kanite ostati u mojoj kući? — Na žalost, ne dugo. Najmanje četiri dana, a najviše dva tjedna. Da bih vam to razjasnio, možda ćete mi dopustiti da vam ispripovjedim jednu malu pustolovinu? — Dakako, samo sjednite. Ovdje možemo isto tako ugodno sjediti kao i dolje, a lule nam još gore. Sjedosmo, i ja mu ispripovjedih o nama i o susretu s Hasanom Ardžir-mirzom koliko sam smatrao potrebnim. Vrlo me je pažljivo saslušao, a kad sam svršio, skoči na noge i vikne: — Gospodine, možete mirno doći k meni jer ovdje nema nikoga tko bi vam smetao ili bi vas odao. Kad ćete doći? — Sutra u predvečerje. Jednu sam stvar zaista zaboravio: imamo nekoliko konja, a i dvije deve. Imate li mjesta za njih? — Imam dovoljno. Još niste vidjeli dvorište koje leži iza kuće. Njegov prekriveni dio dovoljan je za vaše potrebe. Ja očekujem samo jedno, naime da se sama pobrinete za poslugu. — To se razumije samo po sebi. — Prema tome smo se dakle složili. Ubrzo ću uzvratiti vaše povjerenje upoznavši vas sa svojim prilikama, ali to neću učiniti danas jer ste vi već ustali i vidim da imate još drugog posla. Kad sutra dođete, obiđite oko vrtnoga zida pa ćete na suprotnoj strani naći široka vrata na kojima ću vas čekati. Otišli smo od starca, zadovoljni uspjehom i vratili se s našim pratiocima u grad. Naredne večeri se uselismo: Hasan Ardžir-mirza bio je odjeven u ženske haljine da bi zavarao slučajne promatrače. Njegovi bivši sluge bili su isplaćeni pa je samo mirza Selim-aga ostao kraj njega. Umjesto slugu primili smo onoga Arapina koji nas je vodio jučer. Boravak u novom stanu donio nam je doživljaj o kojemu sad neću govoriti premda je veoma zanimljiv jer će mi se možda kasnije pružiti prilika da ga ispripovjedim. Moram samo primijetiti da sam za vrijeme svojih krastkih šetnja po Bagdadu dva puta sreo čovjeka za kojeg sam bio uvjeren da je Saduk. Kad sam opet porazgovorio s Perzijancem o njegovu putovanju u Kerbelu, morao sam na žalost primijetiti da on otklanja moju pratnju. To mu nikako nisam mogao zamjeriti: bio je šiit, a njegova mu je vjera pod prijetnjom smrtne kazne zabranjivala da sveto mjesto posjeti u društvu nevjernika. Jedini ustupak što mi je učinio, sastojao se u dopuštenju da s njim odjašem u Hilu gdje smo se morali rastati da se onda opet sastanemo u Bagdadu. Zapravo je obje žene htio ostaviti ondje, ali one nisu bile s tim sporazumne pa su ga tako uporno molile da im je naposljetku popustio. Tako sam ja bio riješen obaveze da preuzmem ulogu zaštitnika žena. Već sada su brojni hodočasnici prolazili kroz Bagdad i bez zadržavanja kretali prema zapadu, ali tek petoga muharema doznadosmo da se ona prava

karavana mrtvih približuje gradu. Odmah smo Englez, moj mali Halef i ja uzjahali konje da uživamo u pogledu na povorku. Da uživamo? No, taj užitak bio je veoma dvojbene prirode. Šiiti vjeruju da svaki musliman čija se lešina pokopa u Kerbeli ili Nedžef Aliju, bez ikakvih zapreka stiže ravno u nebo. Zbog toga je najveća želja svakoga od njih da bude pokopan na jednom od tih mjesta. Budući da je transport lešina karavanama veoma skup, mogu ga platiti samo bogataši. Naprotiv, siromah koji želi biti pokopan na tako svetom mjestu, oprašta se od svojih pa prosjačeći prelazi velike udaljenosti do Alijevog ili Huseinovog groba da ondje počeka smrt. Godinu za godinom kreću stotine tisuća hodočasnika na put prema tim svetim mjestima, ali povorke su najgušće kad se približi deseti muharem, dan Huseinove smrti. Onda se karavane s lešinama šiitskih Perzijanaca, Afganaca, Beludža, Indijaca i drugih spuštaju s dranske visoravni. Sa svih strana stižu mrtvi pa ih štoviše i brodovima prevoze Eufratom. Lešine leže često duge mjesece spremne na polazak. Put što ga prevaljuju karavane dugačak je, a samo se putovanje odvija veoma polako. Južna vrućina pali strašnim žarom tokom cijelog puta što ga valja prevaliti pa prema tome nije potrebno da se mašta baš previše napregne kako bi zamislila strahoviti smrad što ga širi takva karavana. Mrtvaci leže u lakim sanducima koji od vrućine pucaju ili su zavijeni u pustene pokrivače što ih produkti raspadanja uništavaju ili prožimlju. Nije dakle čudo da sablast kuge na mršavom kljusetu u stopu prati te karavane mrtvih. Tko god ih sretne, uklanja se daleko ustranu pa im se samo čagljevi i Beduini prišuljavaju. Čagljeve privlači miris trunjenja, a Beduine blaga što ih karavana nosi sa sobom da bi ih na kraju hodočasničkog puta predala u ruke čuvara grobova. Posude ukrašene dijamantima, tkanine u koje je utkano biserje, dragocjeno oružje i pribor, silno mnoštvo teških zlatnika, neocjenjivi talismani i drugo, prenose se u Kerbelu i Nedžef, ali gdje iščezavaju u podzemnim riznicama. Ta su blaga, da bi se zavarali beduinski razbojnici, sakrivena u omotima sličnim lijesovima, ali iskustvo je poduzetna arapska plemena naučilo da proznu tu opreznost. Pri napadaju otvaraju sve lijesove, pa tako posve sigurno pronalaze blago što ga traže. Poslije jednog takvog napadaja bojište pruža jezovitu sliku ubijenih životinja i ljudi, razbacanih ostataka lešina i razbijenih lijesova, a osamljeni putnik tjera svoga konja u stranu da izbjegne dahu zaraze. Razumije se samo po sebi da karavana mrtvih za vrijeme svoga putovanja ne smije zaći ni u jedan grad. Prije je smjela proći usred Bagdada. Ulazila je kroz Sedt Omer, istočna vrata, ali tek što je na zapadu izašla iz grada, kužni se dah proširio kalifovim gradom. Pošast bi počela bjesniti i tisuće ljudi pale bi kao žrtve ravnodušnosti koja se isprazno tješi da je »sve zapisano u knjizi života«. U novije vrijeme dosta se toga promijenilo, pa je osobito Midhat-paša, komu se ljudi mnogo dive i mnogo ga napadaju, izmijenuo stare običaje. Karavana mrtvih smije sad samo dotaći sjevernu granicu grada da bi prešla preko Tigrisa, preko gornjeg pontonskog mosta. Ondje smo i mi naišli na nju.

Kad smo se približili tom mjestu ovio nas je nepodnošljiv kužni dah. Čelo dugačke povorke je već stiglo i pripremalo se da se ovdje utabori. Visoka motka s perzijskim grbom (lav iza kojega izlazi sunce) bila je zabodena u zemlju. Ona je imala ostati središte logora. Pješaci su već posjedali na zemlju, a jahači sjahali sa svojih konja i deva. Samo mazge koje su nosile lijesove ostale su natovarene u znak da će im boravak biti samo kratak. Iza tih prvih članova karavane vukla se dugačka nepregledna povorke poput puža koji ravno puzi po tlu. Sve su to bili smeđi likovi isušeni od sunčanog žara pa su umorno visjeli na svojim konjima ili su se izmoreno vukli po tlu, no u njihovim tamnim očima gorio je fanatizam. Približili smo se hodočasnicima toliko da smo stajali neposredno pred njima, no što ih je više pridolazilo, to je smrad postajao paklenskiji, tako da je Halef odriješio rub svoga turbana da njime začepi nos. Neki je Perzijanac to opazio i prišao nam bliže: — Sak — pseto! — viknu on. — Zašto si začepio nos? Videći da Halef nije razumio perzijski, ja mu odgovorih: — Misliš li da je zadah tih lešina rajski miris? On me podrugljivo odmjeri i reče: — Ne znaš li što veli koran? Oh kaže da kosti vjernika mirišu po arnbri, džulu, semenu, mušu, naševu i narđinu. — Te riječi ne stoje u koranu, već u pendnamehu Ferida Edina Atara. Upamti to! Uostalom, zašto ste i vi zastrli nos i usta? — To su učinili drugi, no ja nisam. — Onda se najprije potuži kod svojih, a tek zatim dođi k nama. Sad nemamo s tobom više nikakva posla! — Gordo govoriš, čovječe! Ti si sunit. Vi ste nanijeli tešku bol pravom kalifu i njegovim sinovima. Neka vas Alah prokune u najmračniju dubinu pakla! On prijeteći mahnu rukom i okrene se od nas. Tako sam odmah dobio primjer neugasive mržnje koja plamti između sune i šije. Taj se čovjek usudio da nas vrijeđa u neposrednoj blizini stanovništva koje se sastojalo od tisuća i tisuća sunita. Kako je tek morao proći čovjek za koga u Kerbeli i u Nedžef Aliju otkriju da nije šiit! Volio bih počekati dok ne stigne kraj nepregledne povorke, ali me je opreznost otjerala. Preduzeo sam sam sebi da ću otići u Kerbelu, ukoliko zapreke ne budu nesavladive, pa dakle nije bilo pametno da se ovdje pokazujem među sunitima. Možda bi nekome mogao upasti u oči moj lik tako da me kasnije prepozna. Zato smo brzo odjahali natrag. Englez je bio sporazuman s tim. Tvrdio je da više ne može izdržati smrad, a i Hadži Halef Omar, inače veoma hrabar, pobjegao je pred smradom koji je logorište tih Perzijanaca činio nepodnošljivim. Kad sam stigao kući, reče mi Hasan Ardžir-mirza da se neće priključiti kavarani, nego da će tek sutra poći za njom. Tu je odluku već saopćio mirzi Selim-agi, a ovaj je zatim izašao da također pogleda dolazak perzijske karavane.

Ne znam zašto mi se taj agin izlazak učinio sumnjivim. Sama njegova nakana da pogleda karavanu nije me nikako smjela uznemiriti, ali u meni se ipak pobudila neka vrst nejasne skrbi. Već smo pošli na počinak, a aga se još uvijek nije vratio. Nije bilo ni Halefa. On je nakon večere otišao u vrt i nije još došao. Tek oko ponoći čuo sam tihe korake koji su se prošuljali kraj naših vrata, a otprilike deset minuta kasnije vrata se gotovo nečujno otvore i netko, mi se približi. — Tko je? — upitah poluglasno. — Ja sam, sidi — začuh Halefov glas. — Ustaj i pođi sa mnom! — Kamo? — Budi miran! Netko bi nas mogao prisluškivati. — Treba li da sa sobom ponesem oružje? — Možeš. Uzeo sam nož i revolvere pa bos pošao za njim. On je išao ispred mene do stražnjih vrata. Tek ovdje sam obuo cipele. — Što je, Halefe? — Samo dođi, efendijo! Moramo se požuriti, a ja ti mogu putem sve reći. Otvorio je vrata i mi izađosmo iz vrta pa ih za sobom samo prislonismo. Začudio sam se što Halef ne kreće prema gradu, već prema jugu. No ipak sam šutke pošao za njim sve dok nije počeo govoriti. — Oprosti mi, gospodine, što sam te smetao u počinku, ali nisam imao povjerenja u tog Selim-agu. — Što je s njim? Maločas sam čuo da je došao kući. — Dopusti mi da ti sve reknem! Kad smo se vratili iz logora i kad sam konje uveo u staju, našao sam ondje debelog slugu našeg domaćina. Bio je veoma ljut i psovao je kao fenek kojemu je pobjegla gušterica. — Koga? — Psovao je mirzu Selim-agu. Taj mu je naložio da ostavi vrata otvorena jer će se on možda kasno vratiti kući. Ne volim toga mirzu, sidi, jer ti on nije sklon. Sluga je gledao za njim i opazio da nije pošao u grad, već prema jugu. Što je taj Perzijanac tražio izvan grada? Oprosti mi, efendijo, ali ja sam postao radoznao. Vratio sam se u kuću i pojeo večeru, ali nisam mogao zaboraviti agu. Veče je bilo lijepo, a zvijezde su sjale. Zašto da ja ne učinim ono što je učinio aga? Pošao sam u šetnju i to u istom smjeru kao i on. Bio sam posve sam. Razmišljao sam o tebi, o šeiku Maleku, djedu svoje žene, o Hani, cvijetu svih žena, i pri tome nisam uopće opazio da sam već otišao veoma daleko od naše kuće. Tu sam se namjerio na neki urušena zid pa sam preko ruševine izašao na otvoreno. Ondje sam polako krenuo dalje sve dok nisam stigao do nekog mjesta s drvećem i križevima. Tu je bilo nevjerničko groblje. Vrlo sam tiho pošao dalje jer se duše pokojnika ne smiju buditi glasnim koracima. No uto ugledah neke ljude gdje sjede na grobovima. Nisu bili duhovi jer su pušili čibuke, a osim toga sam ih čuo kako govore i smiju se. Nisu bili ljudi iz ovoga grada jer su nosili perzijsku

odjeću. Među njima je bilo svega nekoliko Arapa, a malo dalje gdje više nisu bili grobovi, čuo sam topot privezanih konja. — Jesi li čuo o čemu su govorili? — Sjedili su veoma daleko od mene pa sam čuo samo da govore o velikom plijenu što ga kane zadobiti te da na životu treba da ostanu samo dvije osobe. Zatim sam čuo kako netko veli da će do zore ostati na groblju dok je neki drugi čovjek ustao i oprostio se od njih. Prošao je blizu kraj mene i ja sam prepoznao agu. Pošao sam za njim do naše kuće, a zatim sam pomislio da bi bilo dobro da doznamo tko su ti ljudi s kojima je razgovarao. Zato sam te probudio. — Prema tome misliš da se još uvijek nalaze na groblju? — Da mislim, — To je sigurno englesko groblje. Poznajem ga još od svog prvog boravka u Bagdadu. Nalazi se nedaleko Slijepih vrata pa neće biti teško da mu se neprimjetno prišuljamo. Tiho i oprezno krenuli smo prema groblju i stigli do onog urušenog mjesta na zidu gdje je zub vremena proglodao gradski bedem. Ovdje sam ostavio Halefa da mi u slučaju potrebe pokrije uzmak a ja sam polako krenuo prema cilju. Englesko groblje ležalo je posve blizu preda mnom. Nigdje nije bilo ni daška vjetra i nikakav zvuk nije prekidao noćnu tišinu. Nezapažen sam stigao do sjevernog ulaza. Bio je otvoren. Tiho sam ušao i odmah čuo kako je sa strane njisnuo konj. Bio je sigurno konj nekog Beduina jer se jedino konji koji žive u slobodi javljaju onim neobičnim, bojažljivim i drhtavim njiskanjem koje upozoruje na opasnost. Taj je njisak mogao odati moje prisustvo. Zato sam brzo krenuo na protivnu stranu pužući po tlu. Ubrzo sam opazio kako se nešto bjelasa kroz grmlje. Poznavao sam to bjelilo. Bila je to boja burnusa. Prišuljao sam se bliže i prebrojio šestoricu ljudi koji su ležali na tlu i spavali. Bili su Arapi. Perzijanaca nisam vidio. Bio sam siguran da se Halef nije prevario. Perzijanci su dakle ležali ili podalje ili su već otišli iz groblja. Da se potpuno uvjerim, odšuljao sam se dalje i zašao posve blizu konja, ali nisam opazio više nikoga. Premda sam sad prišao s druge strane, konji su se opet uznemirili kad sam im se približio. No to me nije smetalo. Morao sam znati koliko je konja. Nabrojio sam ih sedam. Ondje je ležalo šest Arapa, ali gdje je bio sedmi? Upravo sam htio sam sebi postaviti to pitanje kad se odjednom na mene baci neki čovjek. I onako sam klečao na zemlji i oslanjao se o nju rukama, a on me posve pritisne uz tlo. To je bio sedmi. Stajao je kraj konja kao straža. Taj čovjek nije bio slabić. Teško je ležao na meni i pravim lavljim glasom urlao dozivajući ostale. Jesam li se smio upustiti u borbu? Ili da se mirno predam da bih možda doznao što je te ljude dovelo ovamo? Ne, ni jedno ni drugo. Trgnuo sam se uvis i prebacio se natrag na zemlju. Time je moj napadač dospio pod moja leđa. Mora da nije očekivao taj pokret ili je možda žestoko lupio glavom o tlo — svakako sam osjetio da su me njegove ruke ispustile, skočio na noge i potrčao prema