zdesna sam udarao o nešto meko, tako da sam naslutio da su me pokrili slamom ili sijenom. Po pokretima sam zapazio da ležim tako da mi se glava nalazi na stražnjem dijelu kola. Kad bih bar mogao uspjeti da natraške spuznem iz kola! Bila je noć i tama. Mogao bih se otkoturati daleko, vrlo daleko, da me nitko ne pronađe, a onda bih bio spašen. Stegao sam noge, upro se petama i odmakao se prema natrag, ali ondje sam naišao na čvrsti otpor pa je sav moj daljnji napor bio uzaludan. Morao sam se odreći te nade. I opet je proteklo neko vrijeme koje je za mene bilo sastavljeno od nekoliko vječnosti. Onda, naposljetku, naposljetku opazih da se ljudske ruke bave mojim sagom. Otkoturale su me i zavrtjele sve dok se omot nije otvorio. Ležao sam u dubokoj slami, opazio da je svanuo dan, a iznad mene se pojavi lice Amazatova sluge. — Ako mi obećaš da ćeš šutjeti, skinut ću ti rubac s ustiju. Dakako da sam smjesta vrlo živo kimnuo. On mi skine rubac; sad je svježi i hladni zrak prodro u moja pluća. Bilo mi je kao da sam iz pakla stigao u nebo. — Jesi li gladan? — upita me. — Nisam, —Žedan? — Nisam. — Dobit ćeš hranu i piće; nećemo te mučiti dok god budeš šutio i dok god ne pokušavaš da odvežeš užad. Budeš li neposlušan, dobio sam zapovijed da te ubijem. . Lice iznad mene iščeznu. Mogao sam se slobodnije kretati jer me više nije ovijao ćilim i uspio sam se uspraviti u sjedeći stav. Nalazio sam se na stražnjem dijelu uskih i dugačkih kola pokrivenih jedrenim platoom. Tik ispred mene čučao je sluga kao moj čuvar, a sprijeda su sjedila još dvojica. Mora da sam jednoga od njih također već vidio. Spadao je među one u čije sam ruke zapao. Onaj drugi je svakako bio vozar, kiradžija, o kojemu je govorio derviš. Od njega nisam razabrao ništa osim krznenog kaputa koji kiradžije nose i zimi i ljeti, šešir s golemom obodom i bič. Ali upravo čovjek koji se nalazio iza tog čudesnog šešira i prljavog krzna bio je sad za mene vanredno važan. Nisam mogao zamisliti da bi kiradžija stare i čestite škole mogao biti saveznik zločinaca, a isto tako se nisam mogao odlučiti da povjerujem da bi se u tom pretpotopnom krznenom kaputu mogao skrivati vozar novoga kova. Trebao sam dakle počekati. Naslonio sam se na stražnji dio kola promatrajući i dalje kirijaša. Napokon, nakon dugog vremena, on se okrenu. Pogled mu pade na mene. Njegove krupne plave oči zagledale su se na nekoliko trenutaka u moje lice a zatim on opet okrenu glavu. No prije toga našao je vremena da malo uzdigne obrve i da mi namigne lijevim okom.
Odmah sam shvatio tu pantomimu. Pokret obrva mi je dao na znanje neka budem oprezan a mig lijevim okom upozorio me na lijevu stranu kola. Zar se ondje nalazilo nešto što mi je moglo biti od koristi? Pogledom sam odmjerio unutarnju stranu kola ali sam otkrio samo uzicu pričvršćenu o gornji dio rešetkastih bokova kola koja je visjela odande gubeći se u sijenu. Bila je napeta pa se činilo kao da nešto visi na njoj. Da li me je taj čovjek želio upozoriti baš na uzicu? Pretvarao sam se kao da mi je sadanji položaj neudoban, pa sam spuznuo dalje. Naslonio sam se na lijevu stranu kola tako da sam rukama, premda su bile vezane, mogao pretražiti dotično jnjesto. Morao sam se svladati da radosno ne kriknem jer je na uzici visio nož. Čestiti kiradžija namijenio je taj nož meni pa je srećom bio tako pametan da ga nije čvrsto privezao već ga je pričvrstio samo pomoću omče koja se lako dala rastvoriti. U narednom trenutku bio je nož skinut s omče i nalazio se u sari mojih čizama tako da je oštrica, okrenuta prema gore, virila iz sara. Svinuo sam koljena i privukao ih uz tijelo tako da sam rukama mogao doseći oštricu. Bila je veoma oštra. Dovoljno je bilo da četiri ili pet puta prijeđem sponama preko nje i one su bile prerezane. Sad sam i noge mogao lako osloboditi. Duboko sam odahnuo. Sad više nisam bio zarobljenik, a osim toga sam u nožu imao oružje u koje sam se mogao pouzdati. Sve te pokrete izveo sam ispod sijena. Nitko nije mogao vidjeti da sam slobodan. Usudio sam se da malo podignem ruku i odmaknem donji rub jedrena platna da bih izvirio iz kola. Vani je jahao — derviš Ali Manah Ben Barud el Amazat. Dalo se pretpostaviti da se i s druge strane kola nalazi još jedan čuvar. Ubrzo sam stvorio plan. Pratioci kola bili su naoružani vatrenim oružjem, stoga sam morao izbjegavati svaku borbu pa se više pouzdati u lukavštinu nego u tjelesnu snagu. Pomakao sam se opet posve na kraj kola držeći ruke neprekidno ispod sijena i pod sijenom sam počeo rezati donji dio trule stijene od pletenoga šiblja pa sam nakon četvrt sata probušio otvor dovoljno velik da se kroz njega izvučem iz kola. Sve to nije bilo tako lako kao što bi se moglo povjerovati, jer me je stari čilim silno smetao a i čuvar me je kadšto ispitljivo pogledao. Na sreću se zvuk kojim je nož rezao pleter nije čuo zbog tapkanja konjskih nogu, škripe točkova i štropotanja kola. Počekao sam dok me opet nije pogodio jedan od onih pogleda, a zatim sam se zavukao ispod sijena i otpuznuo — s nogama naprijed — do otvora. Nogama sam dodirnuo tlo a zatim izvukao glavu. Tek sad sam bio posve siguran da sam se oslobodio, jedino sam se sad trebao još domoći konja. Nalazili smo se u ravnom kraju i to na putu na kojemu je, čini se, bilo malo prometa. S jedne i s druge strane pružala se šuma. Lijevo je jahao derviš a desno neki drugi čovjek, tačno onako kao što sam to pretpostavio. Dervišev konj nije bio velik, ali mi se ipak učinio boljim od konja onog drugog čovjeka. Imao je
vunastu dlaku, divnu grivu i rep koji umalo što nije dodirivao zemlju. Korak mu je bio snažan a istodobno i elastično lagan. Oh, kad bi bar mogao nositi dvije osobe! Ta me je pomisao elektrizirala. Najprije sam ja bio dervišov zarobljenik, a sad bi on morao postati moj! Stavio sam nož u zube. Konjanici nisu imali ni pojma o onome što se zbiva iza njih. Derviš je mirno kasao kraj kola pa ga onaj drugi konjanik dakle nije mogao vidjeti. U stremen je zataknuo samo prste nogu. Sjedio je doduše čvrsto jer mu je konj nosio tursko sedlo, ali udarac o zatiljak morao mu je gornji dio tijela baciti prema naprijed, tako da će vjerojatno izgubiti stremen. Zatim sam ga morao postrance izbaciti iz sedla. Za mene je pri tom bila glavna zadaća da se čvrsto držim na konju i da me ovaj ne zbaci. Nekoliko brzih koraka dovelo me iza konja. Zaletio sam se i tren kasnije klečao sam na konjskim sapima iza jahača. Konj je zbog toga nenadanog napadaja ostao nekoliko sekundi silno iznenađen. Zastao je. To mi je bilo dosta. Udario sam jahača šakom o zatiljak i on smjesta izgubi stremen. Zatim sam ga zgrabio za vrat, uzdigao se iz klečećeg stava, trgnuo ga iz sedla i sam sjeo u sedlo a da ga nisam ispustio iz ruke. To se odigralo baš u pravoj sekundi jer se konj sad propeo na stražnje noge. Smogao sam upravo vremena da slobodnom rukom zgrabim uzde, da okrenem konja i da odjašem polako i što sam tiše mogao — dakako istim putem kojim smo i došli. Put je vrlo brzo zaokretao. Prije zaokreta se okrenuh. Kola su se mirno kotrljala dalje pa prema tome nije nitko ništa opazio. To sam zahvaljivao samo tome što su drveni točkovi na isto tako drvenim osovinama kola upravo paklenski škripali, te što su se osim toga kola nalazila između mene i onog drugog konjanika, a ovome nije nijednom palo na um da se okrene. Veoma bih volio da sam mogao promatrati kako će se zapanjiti ti ljudi kad opaze da su istodobno iščeznuli i njihov vođa i njihov zarobljenik. Ne bi mi bilo ni teško da se sakrijem, i da — bez opasnosti za sebe — počekam taj čas, ali ipak nisam htio iskušati sreću, a pomislio sam i na svoje prijatelje, koji su se sigurno silno brinuli za mene. Zato položih derviša poprijeko preko koljena i podbodoh konja natjeravši ga u dugački galop. Ali Manaha je tako iznenadio moj napadaj da je zaboravio kriknuti, a sad sam mu tako stegnuo grlo da nije mogao ni pisnuti. Čuo se samo tihi hroptaj. Ležao je preda mnom miran i nepomičan pa sam već povjerovao da sam ga zadavio. Konj je galopirao tako meko, jednolično i ustrajno, da se nisam trebao bojati kako će me netko stići. Uostalom, više nisam imao nikakva povoda da izbjegnem borbu, jer sam sad bio snabdjeven i vatrenim oružjem. Ali Manah je naime imao za pojasom dva nabijena pištolja koje sam mu, dakako, odmah oduzeo.
Za vrijeme jahanja pretražio sam mu džepove. U njima sam našao svoj sat i svoju vrećicu s novcem a težina te vrećice mi je pokazala da se u njoj nalazi više nego što je sinoć bilo. Konju na boku visjela je platnena vrećica kao bisage. Posegnuo sam rukom onamo i napipao municiju i hranu. Ljudi su se dakle spremili na dulji put. Šuma je ubrzo prestala i ja ugledah pred sobom otvorenu ravnicu na kojoj su se pružala prostrana polja s kukuruzom i vrtovi s ružama. Kad sam se nakon nekog vremena okrenuo ugledah nekog konjanika koji je u galopu jurio za mnom. To je svakako bio onaj čovjek koji je jahao s desne strane kola. Moji su ćuvari dakle opazili da sam pobjegao i on je pojahao natrag da vidi što se događa. Premda je moj konj nosio dva čovjeka, ipak je bio jednako brz kao i njegov. Nisam se dakle imao ničega bojati, a kad sam nakon nekog vremena opazio da se moj put spaja s nekom cestom na kojoj je vladao življi promet, osjetio sam se posve sigurnim. Zaista sam ubrzo primijetio kako je onaj čovjek počeo zaustavljati svoga konja, a nakon nekog vremena iščezao mi je ispred očiju. Sad sam stao i sjahao podjednako da pustim konja da se odmori kao i zbog derviša. Položio sam ga na zemlju i pregledao ga. Srce mu je posve redovito udaralo a isto je tako i normalno disao. — Nemoj se pretvarati, Ali Manaše! — rekoh mu. — Znam da si potpuno pri svijesti. Otvori oči! On je doduše u prvo vrijeme bio onesviješćen, ali se kasnije samo pretvarao, vjerojatno da izbjegne mojim pitanjima i da razmisli kako bi se vladao, a možda i zbog toga da iskoristi kakvu priliku za bijeg. Premda sam mu to rekao, nije otvorio oči. — Dobro! — rekoh. — Ako si zaista mrtav, onda ću se bar uvjeriti o tome. Probost ću ti dakle nožem srce. Izvukao sam nož. Ali tek što je osjetio šiljak noža na prsima, on od užasa širom razrogači oči i viknu: — Vaj! Stoj! Zar me zaista želiš probosti? — Živa čovjeka ne ubijam rado, ali mrtvome ne može ubod nožem više mnogo naškoditi. Ako želiš da ova oštrica ostane daleko od tebe, nemoj dopustiti da opet povjerujem kako si umro. Dosad je ležao ispružen na tlu a sad se uzdignu u sjedeći stav. Rekoh mu: — Reci mi, Ali Manaše, kamo si me kanio odvesti? — U sigurnost — odvrati on. — To je vrlo dvosmisleno rečeno. Tko bi trebao biti siguran? Ja pred vama ili vi preda mnom? — Oboje. — To mi moraš razjasniti da uzmognem shvatiti. — Tebi se nije imalo ništa zla dogoditi, efendijo. Htjeli smo te odvesti na neko mjesto odakle ne bi mogao pobjeći. Moj otac je morao dobiti vremena da iščezne. Onda bismo te pustili na slobodu uz otkup.
— To je vrlo ljubazno od vas. Koje je to mjesto kamo ste me kanili odvesti? — Jedna karaula u planinama. — Ah, karaula? Dakle ste vjerovali da će tvoj otac sigurnije pobjeći budem li se ja nalazio u vašoj vlasti? — Tako je, efendijo. — Zašto? — Jer bi ti možda otkrio kamo je krenuo. — Kako bih to mogao otkriti? Nisam ja sveznajući. — Tvoj Hadži je pripovijedao da umiješ pronaći sve tragove. — Hm! Kako bih u Jedrenima mogao naći trag tvoga oca? — Ne znam. — No, Ali Manaše, reći ću ti da već poznam taj trag. Tvoj otac je s tamničarom i s Manahom el Baršom pobjegao duž rijeke Arde prema zapadu. Jahali su na dva zelenka i jednom doratu. Vidio sam kako se silno prestrašio. — Varaš se! Vrlo se varaš! — požurio se zatim da kaže. — Ne varam se. Nadam se da ću ubrzo doznati i više. Gdje je onaj papirić što ste mi ga oduzeli? — Koji papirić? — Ti sam si ga izvadio iz džepa moga prsluka. Nadam se da još postoji. — Bacio sam ga. Na njemu nije stajalo ništa važno. — Meni se naprotiv čini da su na papiriću stajale vrlo važne stvari. Zato ću ga sad potražiti. Pokaži svoje džepove. On ustane kako bih mu ja — bar kako se pretvarao — mogao udobnije pregledati džepove. Ali tek što sam pružio ruku prema njemu, on odmaknu za korak i skoči na konja. Predvidio sam tako nešto. Nije još imao nogu u stremenu kad ga zgrabih i bacih na zemlju. — Ostani tako jer ću ti inače tanetom prosvirati glavu! — zaprijetih mu. — Možda si ti dovoljno spretan za tekiju derviša plesača u Stambulu, ali nisi dovoljno da meni umakneš. Pretražio sam mu džepove pri čemu mi se nije opirao, ali nisam našao ništa. I u bisagama sam tražio uzalud. Onda se sjetih svoje vrećice s novcem pa je izvukoh. U njoj je bilo nekoliko zlatnika što ih ja ranije nisam imao, i zaista, tu je bio i onaj papirić s ona tri retka, ispisanih nestaalikom, onim kosim pismom koje se piše prema lijevo i koje stoji otprilike posrijedi između arapskog kurentnog pisma neski i veoma kosog pisma taalik mi tenine. Sad sam bio zadovoljan. Nisam imao vremena da odgonetnem sadržaj ceduljice pa sam je opet spremio i rekao: — Nadam se da ti reci ipak sadržavaju nešto važno. Ti dakako znaš kamo je krenuo tvoj otac. — Ne znam, efendijo. — Nemoj misliti da ću ti to povjerovati.
— Kad sam jučer stigao u Jedrene, on je već otišao. — Ali ti si ipak doznao kamo ide. Svakako jaše u Skadar, gdje ga čeka tvoj stric Hamd el Amazat. Rekavši te riječi, pretvarao sam se kao da ga ne promatram. Na njegovom se licu ocrta zadovoljstvo. Otac mu nije dakle otišao u Skadar. — To je moguće — odvrati — ali ja to ne znam. A sad mi reci, efendijo, što namjeravaš sa mnom? — A što misliš ti? — Dopustit ćeš mi da odjašem? — Ah, nije ni tako loše! Ti dakle ne želiš hodati već jahati? — Taj konj je moje vlasništvo. — A ti si moje vlasništvo, pa prema tome i konj pripada meni. Ne pada mi ni na um da te pustim na slobodu. — Ali ti si slobodan, a ja ti nisam učinio ništa nažao. — Ništa, veliš? Ti ćeš me pratiti u Jedrene i to u onu kuću u koju ste me sinoć namamili. Veoma sam radoznao tko stanuje u njoj. Dakako da će i kadija poći s nama. — Pusti me na slobodu; platit ću ti otkupninu. — Jesi li bogat? — Ja nisam, ali moj otac će ubrzo biti bogat. — On mora da je svoje bogatstvo ukrao i napljačkao. Takav novac ne primam. — Onda ću ti dati drugi novac. Dobit ćeš natrag svoj novac. — Svoj novac? Imaš li ti uza se nešto moga novca? — Nemam, ali glasnik je već otišao da iz Stambula donese novac što si ga imao platiti kao otkupninu. Pustiš li me dobit ćeš ga natrag čim ga naš čovjek donese. — O, Ali Manaše Ben Barude el Amazatu, ti si u Stambulu proplesao razum! Vaš glasnik neće dobiti niti jedan jedini pijaster. Ime što sam vam ga spomenuo uopće ne postoji, a Perzijanac koga će tvoj glasnik možda posjetiti, uopće me ne poznaje. — Efendijo, onda si nas prevario? Mi dakle ne bismo uopće dobili novaca? — Ne biste. — Onda bi ti bio izgubljen! — To sam znao. Ali ja bih bio izgubljen i u onom slučaju da je novac bio isplaćen. Uostalom, ja vas se i nisam tako silno plašio, a dokazao sam ti da sam u tome imao i pravo: slobodan sam. — Zar me zaista kaniš kao zarobljenika odvesti u Jedrene? — Kanim. — Onda mi vrati onaj novac što sam ga stavio u tvoju vrećicu. — Zašto? — To je moj novac. Trebam ga. Moram jesti i piti pa i onda kad budem u zatvoru.
— Ondje ti moraju dati sve što trebaš. Dakako da to neće biti nikakve poslastice. Uostalom, dervišu neće naškoditi ako jednom malo i gladuje. — Ti me dakle kaniš okrasti? — Nipošto. Pogledaj me samo! Vi ste mi, dok sam se branio, razderali odjeću. Moram kupati drugu. Tome si ti kriv pa mogu uzeti tvoj novac a da ga nisam ukrao. Ipak to neću učiniti već ću ga predati kadiji. Zar derviši smiju imati novaca? Mislio sam da sve ono što prime pripada redu. — Nisam više derviš. Samo sam kratko vrijeme bio u tekiji. — Svakako iz poslovnih razloga! No, to me se ništa ne tiče. Sad ćemo krenuti. Pruži ruke. Rekavši to izvukao sam uzicu što sam je malo čas našao u bisagama. — Efendijo, što ćeš učiniti? — preplašeno upita on. — Vezat ću te rukama o stremen. — To ne smiješ. Nisi kavaz. Nemaš pravo da s bilo kime postupaš kao s uhapšenikom. — Ne opiri se, Ali Manaše! Ovdje je uže. Ako smjesta ne pružiš ruke udarit ću te po glavi da ćeš se opet onesvijestiti. Nipošto ti ne dopuštam da mi propisuješ kako ću postupati s tobom. To je djelovalo. Uostalom, činilo se da taj navodni derviš nema ni truna hrabrosti i energije. Pružio mi je obje ruke i ja ih svezah. Zatim sam uzicu pričvrstio za stremen i uzjahao. — Što ćeš učiniti s konjem? — upita me on. — Predat ću ga kadiji. Naprijed! Krenusmo. Nisam vjerovao da ću se tako brzo vratirti u Jedrene i k tome još na takav način. Ubrzo smo stigli na glavnu ulicu. Bila je to ona ista koja vodi u glasoviti karavan-seraj Mustafa paše. Sreli smo brojne putnike. Ljudi su nas zapanjeno gledali; čudili su nam se, ali nitko nije smatrao vrijednim da nam rekne ma i jednu riječ. Što smo se više približavali gradu, to je ulica postajala življa. Odmah u jednoj od prvih pokrajnih ulica ugledah dva kavaza. Kratko im razjasnih o čemu se radi i pozvah ih da me prate, a oni to i učiniše. Namjeravao sam ponajprije odjahati Hulamu da u prvom redu umirim svoje prijatelje. Uz pomoć redara snašao sam se u gradu. U jednoj od ulica kroz koje smo prolazili opazih među brojnim prolaznicima jednog čovjeka koji je, ugledavši Ali Manaha, zastao pokazujući jasne znakove prepasti, a zatim odjurio brzim koracima. Je li poznavao moga zarobljenika? Najradije bih za njim poslao kavaza da ga uhapsi. Što onda ako taj čovjek opomene ostale? Ali na samu sumnju, pa čak i naslućivanje nisam se mogao usuditi da ma i na jedan sat oduzmem slobodu čovjeku koja je možda bio potpuno nevin. Stigavši do Hulamove kuće zakucao sam na vrata. Vratar pogleda kroz rupu u njima i radosno kliknu čim me je ugledao.
— Hamdulilah, jesi li to zaista ti, efendijo? — Jesam. Otvaraj, Malheme! — Odmah, odmah! Veoma smo se bojali za tebe jer smo mislili da te je zadesila kakva nesreća. Ali sad je sve u redu. — Gdje je Hadži Halef Omar? — U selamluku. Svi su se skupili ondje pa tuguju zbog toga jer te je nestalo. — Pozor! — viknu jedan od mojih kavaza. — Jesi li ti možda efendija Kara Ben Nemzi? — Da, tako se zovem. — Lijepo, zbilja lijepo! Onda smo mi dakle zaslužili tri stotine pijastera! — Kakvih tri stotine pijastera? — Nas su poslali da te tražimo. Tko pronađe tvoj trag dobit će taj novac. — Hm! U stvari sam ja pronašao vas. Ali ipak ćete dobiti novac. Dođite sa mnom u kuću. Tri stotine pijastera je otprilike šezdeset maraka. Dakle su me tako visoko procijenili! Mogao sam se ponositi time. Vratar je međutim širom otvorio vrata. Veoma se začudio ugledavši derviša kojeg dosad nije mogao zapaziti. Čim je u dvorištu odjeknuo topot kopita, ljudi požuriše onamo. Prvi je bio moj mali Hadži Halef Omar. Golemim je skokom preskočio niza sve stube što se potpuno protivilo istočnjačkom dostojanstvu, pa pojurio k meni, zgrabio me za ruku i viknuo: — Alah il Alah! Jesi li to ti? Jesi li ti zaista, sidi? — Ja sam, dragi moj Halefe. Dopusti mi samo da sjašem. — Dojahao si, dakle sa bio izvan grada? — Jesam. Pratilo me mnogo nesreće ali i mnogo sreće. I ostali mi pružiše ruke. Usred tih radosnih klicanja začuh i jedan krik Iznenađenja. To je viknuo Isla. — Efendijo, što je to? — upita on. — Koga to dovodiš? Ta to je derviš Ali Manah! Moji prijatelji su dosad više gledali u mene a manje u derviša. Isline riječi skrenuše pažnju na njega. Vidjelo se da je svezan. — Ali Manah! Sin pobjeglog zločinca? — upita Hulam. — Tako je — odgovorih. — On je moj zarobljenik. Uđite. Moram vam sve ispripovijedati. Ušli smo u selamluk pa i derviša poveli sa sobom ali još nismo pravo sjeli, kad se vrata ponovo otvoriše. Došao je kadija. Silno je začudio a i obradovao što me vidi. — Jesi li živ, efendijo? I ovdje si? — upita me. — Hvala Alahu! Već smo mislili da si izgubljen, premda sam te dao tražiti. Gdje si bio? — Sjedi k nama pa ćeš doznati. — Baš bih htio da čujem što ćeš nam pripovijedati. Veoma me veseli što te nije zadesilo nikakvo zlo!
Naš uhapšenik čučnuo je u kutu a Halef sjede kraj njega. Mali Hadži je znao što mu je dužnost; nisam mu trebao ništa reći. Ispričao sam sve a oni su me mnogo, mnogo puta prekinuli, prije nego što sam dovršio. Zatim je slijedilo cijelo mnoštvo kojekakvih pitanja i uzvika. Jednio Halef se držao mirno. Onda reče glasno: — Mir sada, ljudi! Sad ne smijemo govoriti već se moramo latiti posla! Kadija dobaci mališanu pogled pun prijekora ali ga ipak upita: — A što misliš ti da treba učiniti? — Treba smjesta preslušati ovog Ali Manaha a zatim pretražiti kuću u kojoj su svladali mog sidija, a treba i krenuti u potjeru za kolima u kojima je imao biti od vezen u karaulu. — Imaš pravo! Ja ću ovog bjegunčevog sina odmah dati odvesti u zatvor, a onda ću ga preslušati. — A zašto ga ne bi preslušao ovdje, sada? — upitah. — Najradije bih odmah krenuo u potjeru za njegovim ocem, budući da smo već izgubili mnogo dragocjena vremena. Zato bi bilo dobro da prije doznamo što će reći. — Ti to želiš, pa neka tako i bude. Sudac se uozbilji pa poče dostojanstveno ispitivati zarobljenika: — Ti se zoveš Ali Manah Ben Barud el Amazat? — Tako je — odgovori ovaj. — Prema tome se tvoj otac zove Barud el Amazat. — Tako je. — On je dakle onaj čovjek koji nam je pobjegao. — O tome ne znam ništa. — Pokušavaš li poricati? Dat, ću ti odrapiti bastonadu! Poznaješ li bivšeg ubirača poreza Manaha el Baršu? — Ne poznajem. — Ti si sinoć tog efendiju namamio u neku kuću da ga zarobiš. — Nisam. — Pseto, ne laži! Efendija nam je to sam ispripovjedio. . — Onda se vara. — Ali ti si ga sam svezao i danas odvezao u kolima. — Ni to nije istina. Jahao sam cestom i stigao neka kola. Razgovarao sam s kiradžijom, vlasnikom kola, kad odjednom zadobih težak udarac. Izgubio sam svijest, a kad sam se opet osvijestio bio sam zarobljenik ovoga čovjeka kome nisam učinio ništa nažao. — S jezika ti curi neistina, ali laž neće poboljšati tvoj položaj već će ga pogoršati. Znamo da si »nasr«. — Ne znam što je to. — Ti si u tekiji derviša plesača o tome govorio s efendijom. — Nikad nisam bio u tekiji derviša plesača. Taj čovjek je mislio da će se spasiti bude li sve poricao. Zato mu kadija ljuti to odvrati:
— Alaha mi, dobit ćeš bastonadu budeš li i dalje skrivao istinu. Da nisi možda i ti engleski podanik kao tvoj otac? — Ja nemam oca koji bi bio podanik Inglisa, ali podvlačim da je onaj Barud el Amazat o kojem vi govorite posve drugi čovjek od moga oca čije je ime protupravno prisvojio. — A što si ti ako nisi derviš? — Ja sam ribar i sad sam na putu. — Odakle putuješ? — Iz Inade na moru. — A kamo si se uputio? — Putujem u Sofiju da posjetim rođake. Nisam bio ni pun sat u Jedrenjima. Noću sam stigao ovamo, pa sam projahao kroz grad i izašao iz njega na protivnoj strani. Kasnije sam naišao na kola. — Ti nisi ribar već lažac. Možeš li dokazati da stanuješ u Inadi? — Pošalji glasnika onamo pa će ti ljudi reći da sam govorio istinu. Ta drskost umalo da nije uzdrmala kadiju. On se okrene Isli i upita ga: — Isla ben Maflaje, jesi li ti ovog čovjeka zaista vidio u tekiji derviša plesača u Stambulu? — Jesam — odgovori Isla. — To je on. Zaklinjem se na to prorokovom bradom i bradom svojih otaca. — A ti, Kara Ben Nemzd-efendijo, ti si ga također vidio ondje u tekiji? — Jesam — odgovorih. — Ja sam štoviše govorio s njim. — I ti tvrdiš da je to taj derviš? — To je on. Uostalom, on mi je to i sam sinoć priznao a i jutros. Sad smatra da se lažima može spasiti. — To će ga samo još više uvaliti u nevolju. Ali kako ćemo mu dokazati da imate pravo? Kakvo divno pitanje! — Ne mora li on dokazati da mi imamo krivo? — odgovorih. — To je tačno! Ali ja moram onda poslati glasnika u Inadu. — Dopuštaš li mi da postavim jedno pitanje? — Govori. — Ti si vidio papirić što smo ga jutros našli u handžijinoj staji. — Jesam, efendijo. — Hoćeš li ga prepoznati? — Posve sigurno. — Je li to taj papirić? Izvadio sam ceduljicu iz vrećice i pružio kadiji. Ovaj je vrlo pomno promotri a zatim reče: — To je taj isti. Zašto me pitaš? — Odmah ćeš doznati! Hadži Halefe Omami, poznaješ li ti moju vrećicu za novac. — Jednako kao i svoju vlastitu — odgovori mališan.
— Je li to ta vrećica? — Jeste. To je. Sad sam bio siguran da ću nadmudriti derviša. Okrenuo sam se k njemu i upitao ga: — Ali Manaše, reci čiji su ovi zlatnici koji se nalaze ovdje u vrećici? — To su mo... Sigurno su tvoji ako je vrećica zaista tvoje vlasništvo . Umalo što mi nije uspjelo da ga zaskočim, ali je na vrijeme primijetio stupicu. — Ti dakle ne postavljaš nikakav zahtjev na taj novac? — Kakva posla ja imam s tvojim novcem? Kadija zatrese glavom. — Efendijo — reče — ako ga ja ne uhvatim, tebi to pogotovu neće uspjeti. Ja ću toga klipana zatvoriti i natjerati ga da sve prizna. — Tako dugo ne možemo čekati. Odvedimo ga u kuću u kojoj su me napali. Stanovnici te kuće morat će reći tko je on. — Imaš pravo. Sve ćemo ih pohapsiti! Ali Manaše, u kojoj ulici leži ta kuća? — To ja ne znam. Još nikada nisam bio u Jedrenima. — Tvoje laži postaju sve veće. Efendijo, bi li ti sam mogao pronaći tu kuću? — Posve sigurno; ja sam je zapamtio. — Onda krenimo. Poslat ću po kavaze; neka dođu za nama da uhapse sve ljude koji se nalaze u kući. Ali tvoj prijatelj Hulam raspisao je nagradu od tri stotine pijastera. Ta dva čovjeka su te pronašla. Hoće li dobiti novac, efendijo? — Hoće; odmah ću im ga dati. Izvukao sam vrećicu ali Hulam mi zadrži ruku i reče povrijeđenim glasom: — Stoj efendijo! Ti si gost moje kuće. Kaniš li mi osramotiti čast time da ne dopuštaš da održim obećanje? Vidio sam da mu moram prepustiti prednost. Hulam izvuče novčarku i već je htio da obim kavazima koji su stajali na vratima, dok su im se oči sjale od radosti, preda novac, kad kadija ispruži ruku: — Stoj! — reče. — Ja sam pretpostavljeni tih policijskih službenika u Jedrenima. Reci i sam, efendijo, jesu li te oni našli? Nisam htio da ta dva siromaha izgube svoju nagradu, pa zato odgovorih: — Da, oni su me pronašli. — Tvoje su riječi veoma mudre, ali sad mi reci i to bi li te oni pronašli da sam ih zadržao kod kuće umjesto što sam ih poslao u potragu za tobom? — Hm, u tom slučaju me dakako ne bi pronašli. — Kome imaš zapravo zahvaliti što su te oni opazili? Bio sam prisiljen da se podvrgnem njegovoj logici. Uostalom, za nas nije moglo biti od koristi da se sukobimo s njime. Zato sam mu odgovorio onako kako je to i očekivao: — Zapravo tebi. On mi prijazno kimne i nastavi:
— Kome dakle pripada tih tri stotine pijastera, efendijo? — Samo tebi. — Onda neka mi ih Hulam isplati. Nikom se ne smije nanijeti nepravda. I kadija mora pripaziti da dođe do svoga prava. Dobio je novac i spremio ga u džep. Na licima obih kavaza pokazalo se silno razočaranje. Zato sam im se nezapaženo približio, izvadio iz vrećice dva zlatnika i dao svakom po jednoga. To sam morao obaviti potajice jer bi se inače kadija ponovo mogao boriti za pravdu. Oba redara bila su silno sretna zbog toga dara, a mene to nije ništa stajalo jer sam kavaze isplatio Ali Manahovim novcem. Sad je kadija poslao po kavaze koji su ubrzo stigli. Prije nego što smo krenuli dao mi je kadija znak da dođem na stranu. Bio sam radoznao što će mi tako povjerljivo saopćiti. — Efendijo — reče. — Jesi li zaista siguran da je to onaj derviš iz Stambula? — Potpuno siguran! — odgovorih. — On je bio prisutan kad su te uhvatili? — Jeste. Odredio je štoviše visinu otkupnine koju sam imao isplatiti. — I on ti je oduzeo sve što si imao u džepovima? — Jeste. — I tvoju vrećicu s novcem? — Jeste — odgovorih. Sad sam počeo naslućivati što kadija kani. Pripovjedajući o svom doživljaju ja sam iskreno spomenuo da sam u svojoj novčarci pronašao više novaca nego što ga je nekad u njoj bilo. Kadija je dakle nišanio na taj iznos i htio ga zaplijeniti. Stao me ispitivati dalje veoma prijaznim i povjerljivim glasom: — Je li danas imao tu novčarku u džepu? — Jeste. Ja sam je izvadio odande. — I u njoj je bilo više novaca nego prije? — U njoj je bilo nekoliko zlatnika što ih ja nisam stavio onamo. To je istina., — Onda ćeš sigurno priznati da taj novac ne pripada tebi. — Ah! A kome onda pripada? — Dakako njemu, efendijo. — To mi nije jasno. S kojeg razloga bi on stavljao novac u moju novčarku? — Jer mu se tvoja vrećica više sviđala nego vlastita. Ipak nitko ne smije zadržati ono što mu ne pripada. — U tom pogledu imaš pravo. Misliš li uostalom time reći da sam zadržao nešto što mi ne pripada? — Dakako! Zlatnike što ih je on stavio u vrećicu. — Valahi! Nisi li iz njegovih usta čuo da on poriče da je stavio novac u moju vrećicu? — To su laži!
— Ali ih najprije treba dokazati. Ne znam ništa o tom novcu. — Ali ti sam kažeš da se taj novac nije prije nalazio u vrećici. — To priznajem. Nitko ne može reći kako je novac stigao u vrećicu. Ali budući da se sada nalazi u njoj, moje je vlasništvo. — To ne mogu dopustiti. Vlast mora oduzeti taj novac da ga vrati pravom vlasniku. — Najprije mi reci kome pripada kišnica koja u toku noći padne u tvoje dvorište? — Čemu to pitanje? — Da li vlast odnosi tu vodu da bi je predala pravom vlasniku? Preko noći je kiša pala u moju vrećicu. Kišnica pripada meni jer je se odrekao onaj jedan jedini kome bi mogla osim mene pripadati. — Čujem da si stranac koji ne poznaje zakone, ove zemlje. — To može biti, ali zato slušam svoje vlastite zakone. Kadijo, taj novac ću zadržati. Nećeš ga dobiti. Rekavši to okrenuh se od njega, a on nije pokušao da me nagovori da izmijenim svoju odluku. Uopće nisam namjeravao da taj novac zadržim za sebe, ali sam ga mogao bolje upotrijebiti nego da dopustim da padne u bezdani džep takvog službenika. Zatim krenusmo, svi koji smo u tom sudjelovali. Kavazi su dobili zapovijed da nas slijede izdaleka kako ne bismo pobudili preveliku pažnju. Stigli smo do ugla na kojem smo se sinoć sudarili s onim čovjekom. I Hulam se tačno sjećao toga ugla. Odavde sam ja morao poslužiti kao vodič. Nije mi bilo teško da pronađem pravu kuću. Vrata su bila zatvorena. Zakucali smo, ali se nitko nije pojavio da nam otvori. — Boje se — reče kadija. — Vidjeli su nas gdje dolazimo pa su se sakrili. — To ne vjerujem — odgovorih. — Mora da nas je sreo jedan od tih ljudi kad sam s Ali Manahom jahao kroz ulice. Vidio je da je derviš uhvaćen i da se napadaj na mene izjalovio. Zato je odmah obavijestio sve ostale i oni su pobjegli. — Onda moramo silom prodrijeti u kuću. Sad su se prolaznici počeli zaustavljati da vide što će se dogoditi. Kadija pošalje kavaze da ih rastjeraju, a zatim jednostavno probismo vrata koja nisu pružila baš osobiti otpor. Odmah sam prepoznao onaj dugački uski hodnik. Kavazi su se za tren oka raštrkali po svim sobama, ali nigdje nisu uspjeli pronaći ni žive duše. Prema različitim znacima mogli smo zaključiti da su stanovnici kuće vrlo naglo pobjegli. Potražio sam onu sobu u kojoj sam ležao. Kad sam se vratio u malo usko dvorište kadija je ponovo počeo preslušavati Ali Manaha. Ovaj je sad nastupao još sigurnije nego prije. Mora da se bojao da će ga stanovnici kuće izdati. Te je bojazni sad nestalo jednako kao što su nestali i ljudi koje smo se nadali ovdje zateći. Morao sam ponoviti svoj iskaz i pokazati mjesto na kojemu je on sjedio
kraj mene. Pokazao sam i ono mjesto na kojem sam se u dvorištu branio od premoćnih napadača. — I ti tvrdiš da uopće ne poznaješ ovu kuću? — upita ga kadija. — Ne poznajem je — odvrati Ali Manah. — Još nikad nisi bio ovdje? — Nikad u cijelom svom životu. Sad se kadija obrati na mene. — Tako ne može nitko lagati, efendijo. Počinjem vjerovati da se ti zaista varaš. — Onda bi se morao pretvarati i Isla koji ga je vidio u Stambulu. — Zar je to nemoguće? Mnogi su ljudi jedan drugome slični. Taj ribar iz Inade možda je posve nevin. — Hoćeš li doći sa mnom malo u stranu, kadijo? — Zašto? — Htio bih ti nešto reći što ostali ne treba da čuju. On slegne ramenima i odgovori: — Ti ljudi mogu čuti sve što mi želiš reći, efendijo. — Hoćeš li da čuju riječi koje neće ugodno zvučati tvojim ušima? On malo razmisli a zatim reče gotovo strogo: — Ti se nećeš usuditi da izrekneš ni jednu jedinu riječ koju ne bih volio čuti. Ipak ću biti milostiv i ispuniti tvoju molbu. Dođi i reci što hoćeš. On se udalji nekoliko koraka a ja pođoh za njim.. — Kako to da odjednom razgovaraš sa mnom posve drukčije nego dosad, kadijo? — upitah ga. — Kako to da odjednom vjeruješ da je taj čovjek nevin, a još maločas se činilo da si uvjeren u njegova krivnju? — Uvidio sam da se varaš. — Nisi — odgovorih mu prigušenum glasom. — Nisi uvidio da se varam već si uvidio da si se ti sam prevario. — U čemu sam se ja to imao prevariti? U tom ribaru? — Ne, već u meni. Mislio si da ćeš se domoći moje vreće s novcem. To ti nije uspjelo i sad je taj zločinac nevin. — Efendijo! — Kadijo! On smrknu lice i reče: — Znaš li da te mogu uhapsiti zbog te uvrede? — To nećeš učiniti! Ja sam gost ove zemlje i padišaha. Nada mnom nemaš nikakve vlasti. Velim ti da će Ali Manah sve priznati budeš li se pretvarao da ćeš ga izbatinati. Ne mogu ti ništa propisivati ali bih htio da kod kuće pripovijedam kako su sultanovi suci pravedni službenici. — To mi i jesmo. Odmah ću ti to dokazati. On priđe k ostalima i upita uhapšenika: — Poznaš li handžiju Doksatija ovdje? Uhapšenik problijedi, pa nesigurno odgovori: — Ne poznajem. Još nikad nisam bio u Jedrenima.
— Onda on ni tebe ne poznaje. — A gdje bi me mogao vidjeti? — Taj čovjek laže — upadoh ja. — Ta na njemu vidiš da ne govori istinu, kadijo! Zahtijevam da ga suočiš sa Doksatijem, da bi — stoj! Zaboga, natrag! Sasma slučajno sam, govoreći, podigao pogled. Nalazili smo se u malom dvorištu sa svih strana okruženom zgradama. Pogled mi se zaustavi na nekoj vrsti balkona, zatvorenog drvenim rešetkama. Kroz šupljine između rešetki bile su u nas upravljene dvije puščane cijevi, jedna ravno u mene a druga u zarobljenika. Tako mi se bar činilo. Smjesta sam se bacio u stranu i jurnuo prema izlazu da se ondje zaklonim. U istom trenutku prasnuše dva hica. Odjeknu i glasni krik. — Alah, ja-Alah! U pomoč! To je kriknuo jedan od kavaza bacivši se na tlo kraj svoga druga koji se valjao u krvi. Jedan metak je bio namijenjen meni. To je bilo sigurno. Da nisam tako brzo odskočio bio bih mrtav. Strijelac je već povlačio otponac kad sam skočio ustranu. Nije mogao zadržati tane pa je ono pogodilo u glavu kavaza koji je stajao tik iza mene. Drugo tane je pogodilo svoj cilj. Ali Manah je ležao mrtav na zemlji. Više nisam vidio. Trenutak kasnije potrčao sam preko dvorišta. Ovdje su uske drvene stepenice vodile gore, onamo gdje se nalazila drvena rešetka. Poslušao sam svoj nagon. — Gore, sidi! Ja ću za tobom! Bio je to glas mog malog hrabrog Halefa koji je smjesta potrčao za mnom. Stigao sam gore u neki uski hodnik koji je vodio do nekoliko sobica, bolje reći rupa. Hodnik je svršavao kod onih rešetki. Tu se još uvijek osjećao zadah ispaljena baruta, ali ljudi nije bilo. Zajedno s Halefom pretražio sam sobe. Ni u njima nije bilo nikoga. Bilo je upravo nerazjašnjivo kako su ubojice mogle pobjeći. Bila su dvojica, jer sam posve jasno razabrao dvije puščane cijevi. Onda s druge strane kuće začuh brze korake. Mora da su to bila dva čovjeka. Stijena je bila građena od dasaka. U jednoj od njih ugledao sam pukotinu, prišao sam bliže i provirio kroz nju. Tačno! Preko susjednog dvorišta žurila su dva čovjeka noseći dugačke turske puške u rukama. Skočio sam van na hodnik i viknuo u dvorište: Brzo van na ulicu, kadijo! Ubojice bježe kroz susjednu kuću! — Nije moguće! — odgovori kadija. — Ta ja sam ih vidio. Brzo, brzo! Kadija se okrenu svojim ljudima pa im vrlo spokojno reče: — Pogledajte ima li pravo! Dvojica kavaza se udaljiše polaganim koracima. No meni je bilo posve svejedno hoće li ta dva čovjeka biti uhvaćena ili neće. Sišao sam natrag u dvorište. Kad sam došao onamo, upita me kadija: — Efendijo, jesi li ti hećim?
Istočnjak vidi u svakom strancu liječnika ili vrtlara. Mudri kadija bio je istog mišljenja. — Jesam— odgovorih da skratim tu stvar. — Onda pogledaj jesu li ta dvojica ustrijeljena na smrt. Kod Ali Manaha nije moglo biti nikakve sumnje. Tane mu je prodrlo u jednu sljepočicu i izašlo na drugu. Kavaz je bio pogođen u čelo ali je još živio. Ipak je bilo sigurno da će i on za nekoliko minuta izdahnuti. — Oče moj, oče moj! — jadikovao je onaj drugi kavaz koji je kleknuo kraj ranjenika. — Čemu jadikuješ? — reče kadija. — To mu je bio kismet. U knjizi je bilo zapisano da će tako umrijeti. Sad se vratiše i ona dva kavaza koja su onako polako krenula u potjeru. — No, ima li taj efendija pravo? — upita kadija. — Ima. — Vi ste dakle vidjeli ubojice?. — Vidjeli smo ih. — Zašto ih niste uhvatili? — Već su odmakli komad puta niz ulicu. — Zašto niste požurili za njima? — Nismo smjeli. To nam nisi zapovjedio. Zapovjedio si nam samo da pogledamo ima li taj efendija pravo. — Svi ste vi lijena pseta. Potrčite smjesta svi za njima i nastojte da ih uhvatite! Sad su svi vrlo brzo odjurili. No ja sam bio uvjeren da će oni, čim izmaknu tako daleko da ih ne uzmognemo više čuti, veoma smanjili tu brzinu. — Alah akbar! — mrko promrmlja Halef. — Ta dva psa htjela su te ustrijeliti, sidi, a sad eto smiju pobjeći. — Pusti ih da bježe, dobri moj Halefe! Nije vrijedno truda da učinimo ma i jedan korak zbog njih. — Ali da te je tane pogodilo? — Onda bi ona dvojica bila izgubljena. Ti im ne bi dopustio da umaknu. Kadija se bavio mrtvim tijelom uhapšenika. Onda upita: — Znaš li, efendijo, zašto su ga ustrijelili? — Dakako da znam. Mislili su da će ih izdati. On nipošto nije bio snažan i smion značaj. Od njega bismo sve doznali. — Dobio je svoju plaću! Ali zašto su pucali na tog drugog čovjeka? — Nisu pucali na njega već je tane bilo namijenjeno meni. Samo zbog toga što sam u posljednjem času skočio u stranu, tane je pogodilo njega jer je stajao iza mene. — To znači da su se tebi htjeli osvetiti? — Svakako. Što ćeš učiniti s mrtvim tijelom?
— Neću se prljati njime. Taj je čovjek dobio što ga pripada. Dat ću ga pokopati. To je sve što mogu učiniti. Njegov konj stoji još kod Hulama. Poslat ću po njega. — A njegov otac? Zar da taj umakne? — Hoćeš li ga i dalje progoniti, efendijo? — Svakako. — Kada? — Tebi više nismo potrebni? — Niste. Možete otputovati. — Onda ćemo krenuti za dva sata. — Neka vas Alah prati i neka vam omogući da uhvatite bjegunca. — Da, neka nam Alah pomogne, ali ja se ipak ne odričem ni tvoje pomoći. — Ja da vam pomognem? Kako? — Nisi li mi obećao uhidbeni nalog i šest kavaza? — Jesam. Oni su imali prije zore čekati pred Hulamovim vratima. Ali meni su u međuvremenu rekli da si ti nastradao. Trebaš li svu šestoricu? — Ne trebam. Trojica su dovoljna. — Za dva sata će biti kod tebe. No hoćeš li i ti održati riječ koju si mi dao? — Održat ću je jednako kao i ti svoju. — Onda mi ostaj zdravo. Neka te Alah živog i zdravog, odvede u zemlju tvojih otaca! Otišao je. Otkako sam odbio da mu predam novac on se posve izmijenio. Nestali su i njegovi podređeni. Samo sin je još klečao kraj oca i glasno jadikovao za njim. Ovaj je ležao u posljednjem trzajima. Izvukao sam svoju vrećicu s novcem, odbrojio novac koji je nekada pripadao Ali Manahu i predao ga kavazu. On mi usprkos svojoj tuzi dobaci veoma začuđeni pogled i uputa me: — Daješ li ti to meni, efendijo? — Da, tebi. Pokopaj s tim novcem svoga oca, ali kadiji ne reci ništa. — Hvala ti, gospodine! Tvoja dobrota kaplje balzam u ranu koju mi je Alah zadao. Moj otac je morao poslušati njegov zov. Siromašan sam ali sad mu mogu na grob postaviti nišan s turbanom da bi posjetioci mezarluka vidjeli da ovdje leži vjerni prorokov sin. Još nismo stigli u Hulamov stan kad susretosmo dva kavaza koji su došli po Ali Manahova konja. I tako se dakle dogodilo ono što sinoć ne bi nitko smatrao mogućim. Upitao sam: »Zar Ali Manah ne treba da bude kažnjen? Pravda nije trebala da ga potraži u Stambulu. On joj je sam utrčao u ruke. Na žalost, mi smo uslijed toga događaja izgubili cijelo prije podne. Sad smo morali nadoknaditi to zakašnjenje. Održali smo ratno vijećanje. Najprije je Hulam upitao kakvi su to ljudi morali stanovati u kući u kojoj je poginuo derviš. Držao je da su stajali u vezi s »nasrima« u Stambulu. To je bilo vjerojatno, ali ja sam ih istodobno smatrao onakvim ljudima za koje stanovnici Balkanskog poluotoka kažu da su otišli u planine.
Tek sad sam stigao da izvadim papirić koji dosad nisam uspio pročitati. — Umiješ li ti čitati te retke, efendijo? — upita Isla. Trudio sam se što sam više mogao ali sam mu morao priznati da ne umijem. Papirić je išao iz ruke u ruku, ali uzalud. Nitko ga nije umio pročitati. Pojedina slova bila su prilično jasno napisana, ali su sačinjavala riječi koje su i meni i svim ostalima bile potpuno strane i nerazumljive. Sricao sam najkraće od njih, ali one nisu imale smisla. Onda se moj dobri Halef pokazao kao najmudriji od svih nas. — Efendijo — upita on — tko je napisao tu cedulju? — Vjerojatno Hamd el Amazat. — No, taj čovjek ima razloga da čuva kao tajnu ono što je napisao. Ne misliš li da je pisao nekim tajnim pismom? — Hm, možda imaš pravo. Hamd el Amazat je morao voditi računa o tome da bi taj listić mogao pasti u krive ruke. Pismo nije tajno ali se čini da su slova neobično poredana. »Sa ila ni«... to ne razumijem. »Al« to je riječ koja postoji... »nah« nije nikakva istočnjačka riječ... ali, ako je okrenemo onda se pretvara u »han«. — Možda je sve obratno pisano! — reče Hulam. — Ti si pročitao »ila« Ako to okrenemo onda je »ali«. — Posve tačno! — odgovorih. — To je ime a istodobno je i srpska riječ. »Ni« daje obrnuto »in«. To je rumunjski i znači »veoma«. — Pročitaj sva tri retka slijeva nadesno umjesto zdesna nalijevo — reče Isla. Tako sam i učinio, ali me je stajalo dosta truda prije nego što mi je uspjelo da slova skupim drukčije tako da su nastale povezane riječi. Rezultat tih nastojanja bila je rečenica: »In pripeh beste la karanorman han ali iza panajir menelikde«. To je svakako bila namjerna mješavina rumunjskog, srpskog i turskog jezika i glasila je: — Što brže vijest u Karanormanhan, ali nakon sajma u Meneliku«. — To je tačno, to mora da je pravilno! — viknu Hulam. — Za nekoliko dana održat će se sajam u Meneliku. — A Karanormanhan? — upitah. — Tko poznaje to mjesto? Gdje leži? Nitko ga nije poznavao. Ta riječ znači »kuća u crnoj šumi« ili »kuća u mračnoj šumi«. Mjesto je dakle svakako bilo maleno i ležalo je u šumi, duboko u šumi. Ali u kojem kraju? Palo je desetak prijedloga kako da se pronađe to tajanstveno mjesto, no činilo se da nijedan od njih nije vodio k cilju. — Nemojmo se više toliko naprezati — rekoh. — Glavna je stvar da vijest treba u Karanormanhan prenijeti tek nakon godišnjeg sajma u Meneliku. Iz toga zaključujem da primalac toga pisma treba da najprije posjeti sajam a tek onda pođe u Karanormanhan. Put kojim su ona tri konjanika sinoć krenula vjerojatno vodi u Menelik, zar ne?
— Tako je — odgovori Hulam. — Imaš pravo, efendijo. Taj Barud el Amazat otišao je u Menelik. Ondje ćete ga sigurno naći. — Onda ne smijemo gubiti vremena već krenimo odmah. Istodobno treba poslati glasnika Henryju Galingreu u Skadar da ga opomenemo. — Ja ću se pobrinuti za to. Međutim, prije nego što krenete ručajte kod mene, a osim toga morate mi dopustiti da se pobrinem za sve što trebate za put. Ukratko, za dva sata bili smo u dvorištu spremni za put. Bilo nas je četvoro: Osko, Omar, Halef i ja. Ostali su morali ostati u Jedrenima. — Efendijo — upita Isla — kad ćemo se opet vidjeti? — Ne znam. Ako uskoro stignemo one koje tražimo, vratit ću se natrag da Baruda el Amazata dovedem u Jedrene. Ako nam pak oni umaknu dalje, možda se više nikad nećemo vidjeti. — Ne dao Alah! Sve ako sad i odeš u svoju domovinu, ipak moraš još jednom doći u Stambul da opet vidimo tvoje lice. Ali tvoga Hadži Halefa Omara pošalji nam odmah natrag. — Ja odlazim onamo kamo ide i moj efendija — reče Halef. — Samo ću se onda odvojiti od njega, ako me otjera. Uto vratar pusti u dvorište ona tri kavaza što nam ih je poslao kadija. Umalo da se nisam glasno nasmijao kad sam ih ugledao. Sjedili su na nekoj kljusadi od kojih nijedna nije vrijedila ni stotinu pijastera. Bili su naoružani do zuba, a pri tom su izgledali kao najmiroljubiviji ljudi svijeta. Jedan od njih prijaše bliže, ispitijivo me pogleda i upita: — Efendijo, jesi li ti onaj koji se zove Kara Ben Nemzi? — Jesam — odgovorih. — Naređeno mi je da ti se javim. Ja sam naime kavaz-baša. Bio je dakle zapovjednik one druga dvojice. — Imaš li uza se uhidbeni nalog? — upitah. — Imam, efendijo. — Umijete li dobro jahati? — Jašemo kao đavoli. Morat ćeš se mnogo napregnuti da održiš korak s nama. — To me raduje. Je li vam kadija napisao koliko imate dobiti svakoga dana? — Jeste. Treba da nam po osobi svakoga dana platiš deset pijastera. Evo pismo! Bilješka je zaista glasila na deset pijastera dnevno po osobi. To je bilo nešto posve drugo od onoga što je kadija ugovorio sa mnom. Zapravo sam mu trebao vratiti ta tri junaka koji su jahali kao đavoli, ali jedan pogled na njih uvjeri ma da im sigurno neću vječno morati plaćati dnevnice. Kavaz-baša virilo je na konju kao šišmiš na oluku krova, a i ona druga dvojica kao da su bila građena posve na isti kalup. — Znate o čemu se radi? — upitah ih.
— Dakako — odvrati vođa naših pratilaca. — Treba da uhvatimo tri lopova koje vi ne umijete uhvatiti, pa onda i vas i njih dopremiti natrag u Jedrene.. To je bio zaista neobičan način izražavanja, no ipak priznajem da su ta trojica bila upravo onakva kakve sam zaželio. Slutio sam da ćemo imati radi čega da se smijemo. Halef se naprotiv očito silno ljutio što se kadija usudio da nam pošalje takve pratioce. Sad se stadosmo opraštati. To se odvilo na slikoviti istočnjački način, ali zaista iskreno i srdačno. Nismo znali hoćemo li se još ikada vidjeti ili nećemo, pa je to dakle bio rastanak na neodređeno vrijeme, ne onaj teški oproštaj za cio život, ali ni onaj lagani, površni zdravo na kratko vrijeme. Istina je, napuštao sam drage prijatelje, ali moj najmiliji prijatelj, moj Halef, ostao je još kod mene. To je ublažilo ono turobno raspoloženje od kojega se nitko na rastanku ne može obraniti. Mislio sam da ću iz Jedrena otputovati prema Filipima, ali sad me je put vodio, drugamo, prema zapadu od Arde, ususret većim naporima i opasnostima. KRAJ