Karl May - Od Bagdada do Stambola

mračnoga klanca strmo su se uzdizale, a osobito na sjevernoj strani gdje su uklesani brojni grobovi u kamenu do kojih su nekoć vjerojatno vodile stepenice. Taj se klanac zove Suk el Barada i vodio je u ravnicu Sebedani u kojoj leži istoimeni grad. Prošavši kroz klanac i stigavši u jugoistočni dio spomenute ravnice, projahali smo kroz nekoliko sela i nakon vrlo mučnoga puta stigli u Sebedani u takvom stanju da nikako nismo mogli nastaviti put. Moj vranac a i Halefov konj bili su umorni, no ostali konji umalo što nisu lipsali. Upravo sam to i očekivao. Sebedani je vrlo lijepo selo s velikim zgradama i plodnim vrtovima, premda leži na znatnoj visini. Stanovnici su većinom maroniti. Kavazi su za sebe i za nas brzo pronašli prenoćište pa smo se ugodno smjestili. Ovdje smo doznali samo toliko da je vodič prenoćio u Sebedaniju, ali glavar sela poslao je glasnika u najbliže selo po imenu Sijit da se raspita. Kad se taj uvečer vratio, obavijesti nas da je Inglis prenoćio u Sijitu i da je ujutro odande u pratnji jednoga stanovnika Sijita te svoga sluge i tumača krenuo u Soheir. Nitko nije znao reći hoće li odande nastaviti put. U prvo praskozorje narednoga dana vinusmo se na konje. Za sobom smo ostavili vinograde i dudove Sebedanija i požurili u Sijit. Kako mi je pjevačica rekla, tumač je govorio o nekom poslu s maslinovim uljem što ga ima obaviti za Bejrut. Dakako da je posao s maslinovim uljem bio samo izgovor, ali njegov cilj mora da je ipak bio Bejrut budući da je u tom pogledu morao Englezu kazati istinu. Isto se tako lako dalo razjasniti i to zašto je pošao ovim putem izbjegavajući pravu cestu iz Damaska u Bejrut. Učinio je to zbog svoje sigurnosti. U selu Sijit naiđosmo na izvore rijeke Barade koji leže veoma visoko. U tom mjestu potvrdili su nam iskaz glasnika iz Sebedanija i mi pojahasmo dalje prema Soheiru. Put nas je vodio nizbrdo i pri tome se pokazalo da naši kavazi imaju loše konje. Oni su doduše izdržali napor prijašnjega dana, ali nipošto ne bi bili sposobni za još jedno takvo jahanje. Ni oni konji što ih je Jakub unajmio nisu vrijedili ništa pa smo tako sve polaganije napredovali. Ovako nismo nikad mogli dostići ljude koji su pred nama imali prednost od osam do devet sati. Predložio sam Jakubu da ja s Halefom pojašem naprijed, ali on to nije dopustio. Tvrdio je da nas nužno treba jer se usprkos kavazima bez nas osjeća osamljenim. Morao sam se dakle odreći te zamisli koja je sigurno bila dobra pa sam se naposljetku utješio uvjerenjem da Lindsay s onom svojom strašću za iskapanjem neće dopustiti da ga tako brzo izmame iz okoline Baalbeka. Kako je uostalom Englez uopće stigao u Damask? Kako mu je uspjelo da izmakne smrti dolje na Eufratu? Zaista sam jedva čekao da to doznam pa sam se zbog toga dvostruko ljutio na ovo naše puževo napredovanje. Soheir leži na nekoj planinskoj rijeci koja utječe u Baradu te je vrlo lijepo smješten pod skupinama srebrnih i talijanskih topola. Usprkos svom imenu koji znači »malen« to je poveliko selo. Zaustavili smo se da se odmorimo, a kavazi se raziđoše da potraže obavijesti. Ubrzo smo čuli da su ljudi koje tražimo projahali

ovuda i krenuli putem koji vodi prema prijevoju Antilibanona. Nakon kratkog odmora krenusmo za njima. Najprije smo morali prijeći preko široke ravnice, a zatim stigosmo u dolinu kojom smo se preko jednog sata uspinjali prema spomenutom prijevoju. S lijeve strane našega puta uzdizale su se strme stijene, a zdesna se spuštao duboki ponor u kojemu je šumjela voda planinske rijeke. Stigavši gore na prijevoj razabrasmo da se zapadna padina Antilibanona na kojoj smo se nalazili, mnogo strmije spušta nego istočna. Naš vodič nam je rekao da Baalbek leži odavde u ravnom pravcu pet sati daleko, ali da ćemo, jer put zavija, a naši konji su do kraja iscrpljeni, trebati mnogo više vremena. Imao je pravo. Morali smo projahati kroz brojne poprečne i pokrajne doline, a kad smo napokon ugledali iznad nas goleme ruševine grada sunca, bili smo od njega još uvijek udaljeni više sati jahanja. Jedan od kavaza izjavio je štoviše da njegov konj ne može dalje pa je zbog toga zapovjednik odredio da se stane. Tu nije pomagala nikakva molba i nikakvo obećanje, a budući da je Jakub izjavio da su kavazi povjereni njemu i da se dakle ne može odijeliti od njih, nije nam preostalo ništa drugo nego da se pokorimo. Srećom mi je uspjelo da nagovorim zapovjednika kavaza da nakon kratkog odmora pođemo bar do malog seoca koje je ležalo slikovito ispod nas, a i na to ga je mogao navesti samo bakšiš. Kad smo stigli onamo, dočusmo da je kroz selo prošao neki sivi Englez koji se posvadio sa svojim dragomanom, a malo kasnije projaši kroz selo neki čovjek s kojim sam odmah počeo razgovarati. To je bio Lindsayev vodič. Vraćao se u Sijit pa nam je ispripovjedio da uopće nije stigao do Baalbeka, već da je u posljednjem selu otpušten i isplaćen. Prema njegovom mišljenju došlo je do nekavog rascjepa između Inglisa i njegova dragomana, a Inglis je veoma oprezan čovjek koji ne miče ruke s pištolja. Oni imaju doduše samo jednu cijev, ali se iz njih može pucati više puta bez punjenja. U toku noći neprekidno me je mučila bojazan zbog mojeg starog Lindsaya. Nisam imao mira i nisam mogao spavati. Čim se pokazao prvi tračak zore, probudio sam svoje pratioce i opomenuo ih da krenemo što su oni poslušali tek pošto su ponovo dobili bakšiš. Činilo se, uostalom, da kavazi namjeravaju pomagati Jakubu samo u omjeru s njegovom darežljivošću. Upozorio sam ga na to i zamolio da pokaže tim ljudima kako ga oni moraju pomagati, a ne pljačkati. Opet smo prošli kroz nekoliko malih sela a kad su se napokon ispred nas otvorili obronci Antilibanona iza kojih smo jahali i koji su i nam stalno zaklanjali pogled, opazismo pred sobom glasovitu dolinu Baalbeka. Veličanstvene mase tih ruševina zauzimaju veliku površinu, Ne vjerujem da postoji neki drugi srušeni grad čiji bi ostaci pobuđivali takav silan dojam kao ovi. Odmah na ulazu u polje ruševina ugledasmo sa strane kamenolom u kojemu je ležao upravo golemi blok vapnenca. Bio je dugačak tridesetak lakata, širok sedam lakata i isto tako debeo. Takvi blokovi sačinjavali su građevni materijal za goleme zgrade Baalbeka. Jedan jedini takav blok sigurno je težio

trideset tisuća centi. Kako su graditelji sa svojim tadanjim mehaničkim i tehničkim pomoćnim sredstvima mogli prenositi takve mase i podizati ih? To je zagonetka. Hramovi u Baalbeku bili su nekoć posvećeni Baalu ili Molohu. Oni pak čiji su ostaci danas još postojali, nesumnjivo su rimskoga podrijetla. Poznato je da je Antoninus Pius ovdje podigao hram bogu sunca Zeusu. Taj je hram bio pravo svjetsko čudo. Čini se kao da su u većem od onih dvaju hramova bili obožavani sirijski bogovi,, a u manjem samo Baal-Jupiter. Podižući te hramove, graditelji su najprije izgradili temelj koji se petnaest lakata uzdizao iznad ravnine zemlje. Na temelje su položena tri sloja onih golemih blokova kojih smo težinu maločas naveli; tek na njima počivali su gigantski stupovi noseći silnu arhitravu. Onih šest preostalih stupova nekadanjeg hrama sunca visoki su sedamdeset stopa, a na svom donjem dijelu imaju promjer od šest stopa. Mali hram bio je dugačak osam stotina stopa, širok četiri stotine, a imao je četrdeset stupova. I sam grad Baalbek imao je u staro vrijeme veliko značenje budući da je ležao na putu iz Palmire u Sidon. Halidov suborac Abu Abeida osvojio je i Baalbek. Akropolu su pregradili u tvrđavu, a iz materijala razorenih hramova podigli obrambene bedeme. Kasnije su došli Mongoli, a zatim Tatari, a što su ovi ostavili, to je godine 1170. opustošio potres. Ono što još danas postoji pruža vrlo nepotpunu sliku nekadanje divote i veličanstvenosti. Na mjestu staroga grada sunca nalazi se danas samo bijedno selo u kojem stanuju fanatični lupeški Arapi plemena Mutavila, a vojnici tamošnjega garnizona u najboljem slučaju samo još povećavaju nesigurnost toga predjela. Gledao sam dogledom to prostrano područje. Nigdje nisam vidio čovjeka. Kako sam kasnije čuo, vojnici garnizona su samovlasno otišli na neodređeno vrijeme na odmor, a Mutavih nisu imali ni vremena ni volje da nas masovno dočekaju. Čovjek pojedinac iščezavao je u tim gorostasnim ruševinama kao mrav. Da bih lakše otkrio Engleza, zamolio sam komandira kavaza, po činu čauša, da sa svojim ljudima obiđe ruševine i da ih po potrebi pretraži pri čemu ćemo i mi pomoći. On je međutim odbio da to učini, rekavši da se ljudi i konji moraju najprije odmoriti i jesti. To su i učinili ali se ni nakon toga nisu htjeli latiti posla. Jakub ih je molio i postao grub. I ja sam molio i postao grub, ali bez uspjeha. Naposljetku čauš posve otvoreno izjavi da je samo onda spreman da uzašalje svoje ljude ako dobije primjeran bakšiš. Jakub je već htio ponovo posegnuti u džep, ali ja sam mu zaustavio ruku. — Zar ne, ti si te ljude dobio da ti pomognu? — upitah ga. — Jesam — odgovori on. — Što im za to plaćaš? — Hranu za njih i konje, a osim toga svakome od njih tri pijastera a čaušu pet pijastera dnevno.

— Lijepo. To dobivaju zato jer te služe. Ne budu li ti služili, neće dobiti ništa. Tako će biti jer inače ću te ostaviti i poći svojim putem. Ti ćeš pak kasnije, kad se vratiš u Damask, ispripovjediti paši, kakve lijenčine ti je dao kao pratnju. — Što se tebe sve to tiče? — dreknu čauš name. — Govori pristojnije! Ja nisam ni nefer ni kavaz — odgovorih. — Hoćeš li zapovjediti da se krene ili nećeš? Tamo na zapadu uz veliki zid sastat ćemo se s tobom. On mrzovoljno ustane i vinu se na konja. Ostali se povedoše za njim, a kad je tiho izdao zapovijedi, raziđoše se i pojašiše naprijed. Kroz prostrano polje ruševina vijugao je potok. Rekao sam sam sebi da stranac koji ima uza se konja mora svakako ostati u blizini vode. Zato se razdvojismo da pregledamo potok. Halef je ostao kod Jakuba, a ja sam poveo sa sobom oba Irca. Pošto smo se najprije dogovorili da ćemo se sporazumjeti hicima iz pušaka, pojahasmo polagano uz obale potoka. Pratila nas je sreća. Zakrenuvši iza podnožja nekoga srušenoga stupa opazih zid u kojem se nalazila rupa. Ispred nje je ležao neki čovjek držeći u ruci pušku. Malo više gore, možda pet stotina koraka daleko, ugledah visoki cilindar koji se pomicao iznad iskopane jame dižući se i spuštajući u taktu. Brzo se vratih natrag za stup, predadoh obim Ircima svoga konja i rekoh im da ostanu ovdje sakriveni dok ih ne zovem. Zatim opet izađem iza stupa i pođoh prema čovjeku koji je ležao na tlu. Ležao je tako da me nije mogao vidjeti, ali čim je čuo moje korake skoči na noge i uperi pušku u mene. Na sebi je imao hlače i kaputić a na glavi fes. — Stop! Ovuda ne smije nitko! — zapovjedi engleskim jezikom. — Zašto? — odgovorih. — Ah, vi govorite engleski? Jeste li tumač? — Nisam. Ali odmaknite tu pušku, ja sam vaš prijatelj. Je li onaj čovjek koji se nalazi tamo u jami, ser David Lindsay? — Yes. — Jeste li vi njegov namještenik? — Yes. — Dobro. Ja sam njegov znanac pa bih ga volio iznenaditi. — To je prava sreća! Pođite k njemu. Ja bih doduše morao ovdje stajati na straži i javiti mu čim se ma tko približi, ali vas ne želim spriječiti da ga iznenadite jer mi se čini da govorite istinu. Pošao sam dalje, a što sam se više približavao sivom cilinderu, to sam tiše koracao. Uspjelo mi je da stignem do ruba jame, a da me Englez nije primjetio i upravo u času kad se uspravio, sagnuh se k njemu i skinuh mu cilinder s glave. — 's death! Tko je? Okrenuo se, ali nije uspio izustiti ništa, premda su mu se usta širom razjapila, ništa, baš ni slovca. Da, to. je bio stari čestiti nos s poznatim čirom koji sad nije dopuštao da skliznu naočari.

— No, ser — rekoh — zašto me niste počekali na kanalu Anana? — Zaboga! — viknu on. — Tko je to? Ta vi ste mrtvi! — Jesam, ali sad vam se javljam kao duh. Valjda se ne bojite duha vašega staroga znanca? — Ne! Ne! Rekavši to skoči iz jame. Bio se sabrao pa me zagrli obim rukama. — Vi živite, ser, živite? A Halef? — I on je ovdje. Osim toga još dva vaša znanca. — Koja? — Bill i Fred koje sam doveo od Hadedina. — Ah, ah, nije moguće! Bili ste kod Hadedina? — Preko dva mjeseca. — A ja — well, ja ih nisam pronašao. — Tko je onaj čovjek tamo kraj zida? — Moj sluga. Unajmio sam ga u Damasku. Dođite, ser, imamo mnogo da pripovijedamo! Odveo me je natrag do otvora u zidu, ušao u njega i vratio se s bocom i čašom. Bio je to šeri, pravi dobri šeri. — Stoj — i ona druga dvojica moraju popiti s nama! Pozvao sam Irce i sad sam ugledao prizor koga ne mogu opisati. Oba momka plakala su od radosti, a Lindsay je izvijao lice uz najnevjerojatnije načine kako bi muški sakrio svoju radost i tronutost. — A gdje vam je tumač? — upitah naposljetku. — Tumač? Ah, vi znate da imam tumača? — Znam. Unajmili ste ga na svečanosti Er-Rimal u nekom šatoru s pjevačicama. — Divno! Neshvatljivo! Vi ste sveznajući! Jeste li ovdje na mene naišli slučajno ili ste namjerno došli? — Namjerno. Mi vas u stopu pratimo iz Damaska. Gdje je dakle vaš tumač? — Otišao je! — Jao! Sa svojim stvarima? — No! Stvari su ovdje! On pri tom pokaza rukom prema otvoru u zidu. — Zaista? Oh, to je krasno, to je dobro! Pripovijedajte! — Što? O čemu? Sve? — Samo o tumaču kojeg progonimo. Za sve ostalo imamo kasnije vremena. — Progonite ga? Ah! Zašto? — On je kradljivac, a osim toga je moj stari neprijatelj. — Kradljivac? Hm! Vjerojatno je ukrao dragulje. — Tako je. Jeste li ih vidjeli?

— Yes. Reći ću vam. Sreo sam se s tim lopovom u šatoru. Vidio je da sam Englez pa me je oslovio engleskim jezikom. Rekao je da kani sklopiti neki posao s maslinovim uljem i da zato mora poći u Bejrut. Ja sam htio u Jeruzalem pa sam ga unajmio. Obećao je da će sa mnom u Jeruzalem, pa da će se onda iz Jafe morem odvesti u Bejrut. Obećao je da će nabaviti vodiča. Ja sam u Damasku obavio sve što sam imao. Onda je on došao po mene. U Salehiji uzeo je vodiča. — Znam, govorio sam s njime. — Well! Mora da ste ga sreli. Pojahali smo dakle uz Antilibanon. Već prve večeri mi se učinilo da nije sve u redu, a ujutro sam opazio da ne jašemo cestom u Jeruzalem. Pazio sam dakle i dalje pa sam ga izgrdio. Najprije je poricao, ali je naposljetku priznao da je htio najprije u Baalbek da mi pokaže fowlingbulle. To mi je bilo pravo, ali sam postao nepovjerljiv. Tako se žurio da ode iz Damaska i tako je ludo jahao kao da pred nekim bježi. Čini se da je ovdje poznat jer smo pojahali ravno prema ovom zidu i on mi je rekao da bi ta rupa mogla poslužiti kao dobro prenoćište. Spavali smo. Konji su stajali vani. Onda sam kao u snu čuo njisku konja, a zatim mi netko posegnu u džep. Probudio sam se. Bilo je jutro, a moja je novčarka nestala. Brzo sam skočio na noge i zgrabio pušku. Tumač je bježao jašući. Nanišao sam i opalio. Konj pade. Tumač je pokušao da skine prtljagu sa sedla, ali je bila odviše čvrsto svezana, a kad sam došao bliže, on pobježe. Uzeo sam omot u kojem sam našao zlatni nakit i dragulje. — Što se nalazilo u vašoj lisnici? — Ah! Oh! Same dragocjenosti: flaster, konac, igle i slične stvari. Novac čuvam na drugom mjestu. Well. — Čujte, ser, to je zaista neobično, a istodobno i sretan sticaj okolnosti. Čovjek komu su ukradeni ti dragulji, nalazi se sa mnom. — Pozovite ga! Ja ću mu ih vratiti. — Gdje su? — Evo ih ovdje! On uđe u rupu u zidu, vrati se s omotom i otvori ga. U njemu su se osim košulje i jednog turbana, nalazile same kutijice i spremnice za dragulje. Pokrio sam te stvari i dva puta opalio iz puške. Odmah začuh odgovor. Tad sam Lindsaya i onu ostalu trojicu odgurao u rupu da mi ne pokvare iznenađenje. Ubrzo je stigao Halef s Jakubom Afarahom. Obojica me ugledaše s omotom. — Jesi li ti pucao, sidi? — upita Halef. — Jesam. — To znači da si nešto našao. — Dakako. Jakube Afarahu, bi li ti načas odmaknuo ovaj rubac s tih stvari? Jakub se sagne, skine rubac, pa radosno kriknu. — Alah, ja Alah! Moje stvari! — Da, evo ih. Pregledaj ih, jesu li sve na broju! — O, gospodine, reci mi brzo gdje si ih našao?

— To ne smiješ zahvaliti meni, već čovjeku koji se nalazi ovdje u ovoj šupljini. Dovedi ga odande, Halefe. Mali Hadži uđe u rupu i radosno kliknu. — Alah akbar, Englez! Sad smo najprije razjasnili ono što je bilo najpotrebnije, a zatim zađoh u rupu da je malo razgledam. Našao sam se u golemom nadsvođenom hodniku koji je prema unutra bio zasut a i jedna strana mu je bila tako urušena da se, pošto je netko očistio kamenje, dobio prilično velik prostor poput sobe. Tu su stajala sva četiri Lindsayeva konja, a ležale su i njegove stvari. Onaj ustrijeljeni konj vani bio je pokriven razmrvljenim kamenjem da ne bi namamio odvratne lešinare. Zato ga ni ja nisam opazio. Jakub je bio sav sretan što je ponovo došao do svojih stvari, ali se silno ljutio što je kradljivac umakao. — Dao bih veoma mnogo kad bih ga mogao uhvatiti. Zar to nije moguće, gospodine? — upita me on. — Ja bih se na tvom mjestu radovao što sam opet došao do ukradenih stvari. — Ali isto toliko bih se radovao da sam uhvatio kradljivca! — Hm! Možda bismo ga i mogli uhvatiti. — Kako? — Misliš li da će on tako bogati plijen ostaviti na cjedilu, a da bar ne pokuša da ga se ponovo domogne? — Pripazit će on da nam se ne približi. — Zar zna da smo ovdje? On je svakako smjesta odmakao iz Baalbeka pa nije vidio da se nalazimo ovdje. Vjerojatno će se vratiti jer se nada da će lako svršiti sa ser Davidom i njegovim slugom ako uspije da ih iznenadi. Tom prilikom bismo ga mogli uhvatiti. — To ćemo i učiniti. Ostat ćemo ovdje dok ga ne uhvatimo. — Onda ne smijemo dopustiti da ugleda nas i naše konje. I kavazi moraju iščeznuti. Najbolje bi bilo da odu u selo u kasarnu. Radovat će se ako ne budu morali ništa raditi. U selo bismo mogli otpremiti i svoje konje koji nas ovdje samo smetaju, a s njima poslati nekoga da ih čuva. — Za to ću se ja pobrinuti. Otići ću glavaru sela ili bolje reći kodža-baši jer Baalbek nije selo već grad pa ću s njime ugovoriti sve što je potrebno. Vinuo se na konja i odjahao. Ja bih to radije učinio sam, ali Jakub je imao isprave koje je svaki službenik morao poštivati. Kad sam izašao iz šupljine i ruševina i pogledao prema zidu iza kojeg smo se imali sastati s kavazima, nisam opazio ni jednoga. Pravilno sam naslutio da kavazi nisu ni pomislili da pretraže ruševine, već su odjahali u grad, udobno se smjestili u kavani i pri tom se razmetali kako su krenuli iz Damaska da uhvate nekog velikog lopova. Tek sad smo mogli porazgovoriti o prošlim danima. Prvi sam ja opisao naše doživljaje.

— Mislio sam da ste mrtvi! — reče Lindsay. — Zašto? — upitah. — To su rekli oni lupeži koji su me zarobili. — Bili ste dakle zarobljeni, ser? — Da! — A tko vas je zarobio? — Ah, otišao sam s radnicima na iskapanje. Jednoga sam od njih mogao bar upola koristiti kao dragomana. Nismo našli ništa, ali sam zato na povratku našao vaše pismo. Poslušali smo vas i pošli na kanal Ananu. Bila je to glupost, veoma velika glupost. — Jer su vas zarobili. — Yes. Ležali smo ondje i spavali. — Ah, dakle je to bilo noću? — Nije, bilo je danju jer inače bi bar jedan od nas bio budan i ne bi nam se to dogodilo. Dakle, mi smo ležali i spavali a oni nas napadoše prije nego što smo išta pomislili, išta znali. Yes! I prije nego što smo se morali braniti, bili smo vezani, a naši džepovi prazni. — Jeste li imali uza se mnogo novaca? — Nisam, jer smo se htjeli vratiti u Bagdad. — A tko su bili ti lupeži? — Neki Arapi. Rekli su da pripadaju plemenu Sat. — Onda su to bili vjerojatno ona isti koji su kasnije pobjegli pred našom bolešću. — Može biti. Nekoliko dana držali su nas sakrivene u ruševinama i morali smo gladovati. Onda nas odvukoše dalje. — Kamo? — Ne znam. Sve je bila sama močvara i trstika. Rekli su da nam neće ništa nauditi, već da samo traže novac, a onda da će me pustiti na slobodu. Morao sam napisati pismo, a oni su ga htjeli poslati u Bagdad i donijeti novac, dvadeset tisuća pijastera. Pisao sam Johnu Logmanu, ali tako da lopovi nisu dobili ništa. Rekao im je da se vrate za tri tjedna jer da nemam toliko novaca sa sobom. — Ali to je moglo biti opasno za vas? — Nije, bilo je dobro jer sam pobjegao. Odvukli su nas bliže Bagdadu gdje su se približili granici nekog drugog neprijateljskog plemena. Jedna četa toga plemena došla nam je u blizinu pa se razvila borba. Moji su otmičari doduše pobijedili, tako mi se bar čini, jer su bili premoćni, ali meni je za to vrijeme uspjelo da pobjegnem i da stignem u Bagdad. O tome ću vam pripovijedati još opširno kad budemo imali vremena. — Jeste li svratili u naš stan? — Yes. Čuo sam ondje da ste otišli Hadedinima. Što sam mogao učiniti? Morao sam k vama i k Ircima. Sad više nije bilo govora o plovidbi morem. Zato sam prodao jahtu koja je tako dugo ležala neiskorištena i usidrena. S onim čovjekom iz Hadramauta nisam više imao nikakva posla jer ste ga već vi isplatili.

Unajmio sam čovjeka koji je razumio engleski i priključio se jednom poštanskom tekliću. To je bilo brzo jahanje! Kod Selamije smo prešli preko Tigrisa da vas potražimo, ali nismo našli Hadedine. Oni su otišli, a vi ste bili mrtvi. — Tko vam je to rekao? — Abu Salmani su opljačkali i poubijali neke strane putnike, a opis je posvema odgovarao vama. Nisam htio dopustiti da i mene umlate pa sam otišao u Damask. Odande sam tumača poslao kući i ostao puna tri tjedna. Od zore do mraka bio sam na ulicama. Da ste stanovali u kršćanskoj četvrti kod Evropljana, sigurno bismo se sreli, sve ostalo ste već čuli. Želite li da vam to ispripovjedim opširnije, ser? — Hvala, dovoljno je. Od vas je bilo veoma smiono što ste na taj način krenuli iz Bagdada u Damask. — Pshaw. Zar ste vi učinili nešto drugo? U tom trenutku ugledasmo kroz otvor u zidu kako daleko vani jaše neka četica. Skrenuli su prema putu kojim smo došli, a kad sam oštrije pogledao, razabrah da su to naši kavazi. Što su namjeravali? Zašto nisu došli do onog golemog zida kamo sam ih poslao? Brzo sam dobio odgovor jer se iz grada vratio draguljar i doveo sa sobom kodža-bašu. To je bio neki dostojanstven čovjek pa je i samom svojom vanjštinom ulijevao povjerenje. — Selam! — pozdravi on ušavši. — Aleikum!— odgovorismo. — Ja sam kodža-baša iz Baalbeka pa dolazim da vas vidim i da s vama popušim lulu duhana. On posegnu pod odjeću i izvuče čibuk. Lindsay mu smjesta ponudi duhana, a pruži mu i vatre. — Dobro nam došao, efendijo — rekoh. — Hoćeš li nam dopustiti da se kratko vrijeme zadržavamo na području kojim ti upravljaš? — Ostanite ovdje dokle god hoćete i dopustite mi da sad sjednem k vama! Čuo sam da ste Franci. Pročitao sam i pismo svoga pretpostavljenog pa zato dolazim sam da vam saopćim kako ću učiniti sve da ispunim vaše želje. Je li vam pravo što sam kavaze poslao natrag u Damask? — Ti si ih poslao natrag? — Jesam. Čuo sam da sjede u kavani i da brbljaju o vašim stvarima. Zar možete uhvatiti kradljivca ako se posvuda razglasi da ga želite uhvatiti? Osim toga mi je ovaj Jakub Afarah iz Damaska rekao da su kavazi bili neposlušni i da su zahtijevali bakšiš za sve što je trebalo da učine. Zato sam ih potjerao, a čaušu sam predao pismo za njegova kajmakana da ih kazni. Padišah, Alah ga blagoslovio, želi da u njegovom carstvu vlada red, pa bismo i mi to morali željeti. Napokon jedan zaista čestiti službenik, prava rijetkost u padišahovom carstvu. U toku daljnjega razgovora vidjelo se da mu je zaista žao što nam ne može biti ni od kakve koristi jer smo ga molili da stvar drži u tajnosti i da sve ostalo prepusti nama.

— Radujte se da se niste namjerili ni na kojeg drugog kodža-bašu! — reče on. — Znate li što bi drugi učinio na mom mjestu? — Ne znamo. Molim te, kaži nam! — On bi zatražio da mu predate zlato i dragulje tobože da odluči kome imaju pripasti. Trebalo bi tobože dokazati da je zaista izvršena krađa, da su pronađene stvari zaista one iste koje su ukradene i da su obje stranke stvarno kradljivac i okradeni. Dok se to ustanovi, proteklo bi mnogo vremena, a za to mnogo vremena može se mnogo toga izmijeniti pa i zlato i dragulji. Imao je pravo. Jakub je mogao sam sebi čestitati što se namjerio na tako poštenoga čovjeka. Kodža nas je zamolio da mu povjerimo svoje konje, ali da ih dovedemo jednog po jednog kako bismo izbjegli sve što bi bilo upadljivo. Zatim je otišao, ali nas je najprije opomenuo da se čuvamo podzemnih hodnika i prostorija u kojima čovjek lako može nastradati. Ti hodnici su u vrijeme egipatskog osvajanja služili kao skrovišta kojekakvoj klateži, a i danas bi se znalo dogoditi da se u njemu sakrije netko tko ima razloga da se krije. Jakub je već svoga konja ostavio kod kodža-baše. I mi rasedlasmo konje pa ih jednog po jednog otpremismo u grad. Grad je malen, a pogotovu se čini bijednim u usporedbi s veličanstvenim ruševinama uz koje leži. Stanovnici uzgajaju svilene prelce, a osim toga poznati su po svojim lijepim konjima i mazgama. Načelnikova kuća bila je jedna od najboljih u gradu, a staja u koju je odveo konje, potpuno nas je zadovoljila. Neko smo vrijeme tako sjedili, a zatim se vratih, ali ne istim putem kojim sam stigao. Čovjek pojedinac ne bi se pobjeglom kradljivcu, ukoliko negdje ovdje vreba, mogao učiniti sumnjivim, pa sam tako polako prošetao kroz ruševine, potpuno se prepuštajući dojmu što su ga na mene činile. Kolike li razlike između onoga pokoljenja koje je umjelo svladati takve mase kamenja i današnjega čije su se kolibe oslanjale na ruševine! Ugledao sam zmije gdje gmižu između stupova, jedan me je kameleon radoznalo pogledao, a visoko gore u zraku lebdjela je vjetruša klikavka pa se u spiralama spustila na jedan od stupova koji su još uspravno stajali. Ondje joj je bilo gnijezdo. Stoj! Nije li ondje prijeko promakao neki čovjek, brzo i gipko, kao sjena oblaka? Povjerovao sam da sam se prevario, ali sam ipak polako krenuo prema onom mjestu, na kojem sam ugledao tu sjenu. Iza dvostrukoga stupa otvarao se ulaz sličan tunelu koji je podražio moju radoznalost. Kako je moralo izgledati u jednom od tih hodnika u kojima su uz sjaj mračnih zublji klane žrtve u čast bogu Baalu? Nije mi moglo naškoditi ako zađem malo u hodnik. Budem li pošao samo tako daleko dokle dopire danje svjetlo, nikako mi se nije mogla dogoditi nesreća. Ušao sam u otvor i nekoliko puta koraknuo. Hodnik je bio tako širok da bi četiri osobe mogle uporedo hodati. Strop su nosili snažni lukovi, a zrak je bio čist

i potpuno suh. Slušao sam tišinu u tami, a mašta mi je dočaravala strah koji bih osjetio kad bi tamo iz tame odjednom iznikle zublje i kad bi provalile sluge boga sunca da me zgrabe i da me bace k ostalim Molohovim žrtvama. Okrenuo sam se opet prema ulazu. Kako je posve drukčije vani, ono toplo danje svjetlo! U sjaju sunca mora ... stoj, nije li nešto iza mene šušnulo? Htio sam se okrenuti ali sam u tom času dobio strašan udarac po glavi. Znam još da sam zateturao i pružio ruke prema čovjeku koji me je udario, a onda mi se zacrnilo pred očima. Ne znam kako sam dugo ležao bez svijesti, no svijest mi se vratila polako i postepeno. Prošlo je dosta vremena prije nego što sam se sjetio što se dogodilo. Ležao sam na zemlji. Noge su mi bile svezane, a isto tako i ruke. Gdje sam se nalazio? Oko mene je vladala potpuna tama i tišina, ali ravno ispred mene ugledah dvije male okrugle mrlje koje su nekako neobično svjetlucale. Od trenutka do trenutka bi iščezavale, a onda se opet pojavljivale. To su bila dva oka, oštro uperena u mene a očni kapci su se spuštali i dizali. To nisu bile oči životinje, već čovjeka. Tko je to bio? Svakako onaj čovjek koji me je udario. Zašto je tako neprijateljski postupio prema meni? Upravo sam ga htio upitati kad me on spriječi. Počeo je naime sam govoriti. — Ah, najzad si se ipak probudio! Sad mogu razgovarati s tobom. Nebesa! Taj sam glas poznavao! Tko ga je jednom čuo, sigurno ga nikad više neće zaboraviti, taj hladni, oštri i neugodni glas. Taj čovjek koji mi je sjedio sučelice bio je Ibrahim Mamur, upravo onaj kojeg smo tražili. Da mu odgovorim? Zašto ne? Ovdje u tami i onako nije bilo moguće da mu izrazom lica pokažem da ne šutim zbog straha, već zbog prezira. Znao sam da me ne čeka ništa dobro, ali nisam klonuo. Odlučio sam da ga neću moliti. — Sad mogu razgovarati s tobom — rekao je, a ja sam slutio da će pokušati sve što god može da mi zada duševne boli. Ali prevarit će se. — Govori! — rekoh kratko. — Poznaješ li me? — Poznajem. — Ne vjerujem. Odakle bi znao tko sam? — Moje uši mi to kazuju, Ibrahime Mamure. — Ah, zaista, poznaješ me. Upoznat ćeš me još bolje. Sjećaš li se Egipta. — Sjećam. — I Gizele koju si mi ugrabio? — Sjećam. — Selal me onda nije progutao kad sam pao u njegove bijesne valove. Alah želi dakle da se osvetim. — Ja sam ti sam tom prilikom spasio život. Alah želi dakle da se ne bojim tvoje osvete.

— Misliš li? — siknu on. — A zašto te je onda predao u moje ruke? Ja sam te onda u Kafiri tražio, ali te nisam otkrio. Naprotiv, ugledao sam te ovdje u Damasku, gdje na tebe nisam ni mislio. — I pobjegao si preda mnom. Ibrahime Mamure, ili bolje reći Davude Arafimu, ti si kukavica! — Samo bodi, štipavče! Ja sam lav koji će te proždrijeti. Znao sam da ćeš me izdati pa sam zato otišao jer nisam htio dopustiti da mi upropastiš moje mučno djelo. Vi ste me progonili i sve ste mi opet oduzeli, ali ja ću ponovo poći po kamenje. Budi siguran u to! — Samo pođi! — Da, to ću i učiniti. Donijet ću ti kamenje i pokazat ću ti ga. Zato te nisam ubio. No ipak ćeš umrijeti jer si ti kriv za one tisuće muka što sam ih podnio. Ti si mi oduzeo Gizelu koja bi mi pomogla da postanem bolji čovjek, ti si me odbacio natrag u dubinu iz koje sam se htio uzdići. Sad ćeš dobiti svoju kaznu. Umrijet ćeš, ali ne brzo, već polako i s milijunima muka. Neka ti glad razdere utrobu, a žeđa popije dušu da od muke slkće kao kapljica vode koju proždire vatra. — Vjerujem da bi tako nešto bio podoban učiniti. — Ne rugaj se i nemoj misliti da mi ikad možeš umaći. Kad bi znao tko sam, skamenio bi se od straha. — To ne trebam znati. — Ne trebaš? Oh, ipak ćeš doznati da izgubiš svaku nadu i da ti šaka očajanja stegne srce. Da, treba da znaš sve kako bi nemoćno škrgutao zubima. Znaš li što je čuvaldar. — Znam — odgovorih jer sam već čuo mnogo pripovijedati o čuvaldarima koji su, nema tome davno, tako strašno ugrožavali Stambul. — Znaš li i to da su čuvaldari obitelj kojom vlada starješina? — Ne znam. — Onda znaj da sam ja bio taj starješina i da sam to još i sada. — Hvastavče! — Ne sumnjaj u to! Nisi li u Egiptu vidio kako sam bogat? Odakle bih smogao to bogatstvo, ja izbičevani službenik? I Afraka Ben Kulama iz Jedrena također smo utopili u vreći jer je jedan od mojih ljudi vidio kod njega mnogo novaca. Donijeli su i pisma što ih je nosio sa sobom. Oprezno sam ih otvorio, a kad sam vidio sadržaj, odlučio sam da ću umjesto njega poći u Damask i opljačkati trgovinu čim dođe vrijeme. Onda si došao ti pa sam se morao zadovoljiti s malim. Neka ti šejtan zato otvori najvruću rupu u džehenemu! — I to malo si opet izgubio! — Ja ću to opet dobiti. Vidjet ćeš. Uostalom, to će biti posljednje što ćeš ugledati na ovom svijetu. Onda ću te odvući na takvo i baca ih u vodu, mjesto iz kojega nema povratka. Ja ga poznam jer znaj da sam rođen u Soheiru. Moj otac je živio u tim hodnicima kad je egipatski paša došao u Siriju pa je trpao muževe i sinove u redove svojih ratnika. Ja sam bio dječak. Pratio sam oca pa smo se šuljali po tami i istraživali mračne prostorije. Upoznali smo svaki kutak u toj dubini pa

znam mjesto na kojem će trunuti tvoja lešina kad nakon dugačkih muka umreš od žeđi. — Alah ga isto tako zna! — Ali Alah tebi neće pomoći! Jednako čvrsto kao što te sad držim u ovim sponama, zgrabit će te propast koju sam za te odredio. Tvoja je smrt zapečaćena. — Kad si mi već toliko rekao, onda reci i to gdje se nalazi onaj Barud el Amazat koji ti je prodao Zenicu kao ropkinju! — To nećeš doznati! — Vidiš li, kukavice! Kad bi bio siguran da ću ovdje umrijeti, onda bi mi to mogao mirno reći. — Ne šutim ja zbog toga, već zato jer neću da ti ispunim više nijednu želju. Sad šuti! Hoću da spavam, jer će noć od mene zatražiti novu snagu. — Nećeš moći spavati jer ti tvoja savjest nikada ne da mira. — Pljujem ja na savjest; prezirem je. Po šuškanju njegove odjeće razabrao sam da se ispružio i legao na zemlju. Zar je zaista htio spavati? Nemoguće! Ili zar je to moralo za mene značiti novu muku? Zar se htio sa mnom poigravati kao što se dječak igra s kukcem na uzici? Oštro sam ga promatrao. Ne, on nije htio spavati. Sklopio je doduše oči, ali kad bi ih otvorio da me pogleda, oči mu nisu izgledale umorno i pospano, već su bile oštro uperene u mene. Ne bi ni mogao spavati bude li se sjetio kao me je svezao. Nešto mi je ovio oko zglobova nogu i ruku, no budući da sam ruke imao sprijeda, mogao sam posve lako doseći noge. Da mi je bar nož! Ali on mi je ispraznio džepove. Uostalom, kolike li sreće da sam sa sobom nosio samo nož i oba revolvera. Budem li zaista morao ovdje jadno poginuti, onda će bar Halef naslijediti moje oružje, umjesto da tom čovjeku padne u ruke. Ali poginuti! Zar sam zaista dotle dospio? Zar se nisam mogao braniti? Budući da sam mogao malo micati rukama, nije bilo isključeno da bih mu uspio istrgnuti nož. Kad bi mi to pošlo za rukom i kad bih se samo na pet sekundi oslobodio, bio bih spašen. A to se moralo ubrzo dogoditi. Otkako sam ušao u hodnik, sigurno je već prošlo vrlo mnogo vremena pa bi njemu moglo posve lako pasti na pamet da me ipak ustrijeli kako bi bio siguran da ću umrijeti, u što nije mogao biti siguran ako me, ma i svezanog, ostavi ovdje. Razmišljao sam. Jesam li se mogao polako nagnuti nad njega i vršcima prstiju što tiše u njegovom pojasu potražiti držak noža? To nije bilo moguće. Ili da se bacim na njega pa da ga zadavim? Nisam međutim mogao razmaknuti ruke koliko bi bilo potrebno da njima obuhvatim snažan muškarački vrat. Ili, ne bih li se trebao nogama poslužiti kao oružjem? Da ga možda pokušam pogoditi u sljepoćicu? Ni to ne bi bilo dobro jer ne pogodim li ga u pravo mjesto, bilo bi sve izgubljeno. Odmah prvim zahvatom morao sam se dočepati noža jer inače će sav trud ostati uzaludan. Zato sam pokušao da se polako, posve polako najprije podignem u sjedeći stav. Ni jedan nabor moje odjeće nije smio zašuštati, a osim toga morao sam

sklopiti oči da on prema njima ne bi opazio da se uspravljam. Jer isto tako, kao što sam mogao vidjeti njegove oči, mogao je i on razabrati moje. Uspio sam. Nakon dugog, dugog napora, uspravio sam se tako da sam čučao na stopalima. Sad sam upola sklopio oči i vidio kako me je pogledao. Ali tek što je zatvorio oči — prestrašeno krikne. Moje desno koljeno ležalo mu je na grlu a lijevo na prsima. U prvoj prepasti posegnuo je objema rukama k vratu da ga oslobodi, a to mi je pružilo priliku da posegnem u njegov pojas. Pipajući pronađoh držak noža i izvukoh ga. On je to osjetio i razabrao opasnost u kojoj se nalazi. Odbacio me je snažnim trzajem i skočio na noge. Zatim viknu: — Pseto, nećeš mi umaći — i baci se na me. Dotakao me je međutim samo malim prstom. Sad sam znao da će trenutak kasnije posegnuti tačno onamo gdje me je njegov prst osjetio. Sagnuo sam se, bacio se ustranu i tako dospio iza njega. — Ah, nema ga! Đavole, gdje si? Nećeš mi umaknuti! Sada kad je smatrao da se nalazim na protivnoj strani, mogao sam zarezati nožem i tako osloboditi noge. Zatim se odšuljah nekoliko koraka dalje. Uspjelo mi je i ja sam duboko, duboko odahnuo. A što sada? Najprije dalje iz njegove blizine. Tiho sam se odšuljao dosta daleko i naslonio se o zid. Što da radim? Da pobjegnem dublje u hodnik? Kodža-baša nam je pripovijedao da su ti hodnici veoma opasni. Ili da se upustim u borbu s tim čovjekom, da ga svladam i da ga prisilim da mi pokaže pravi put? Ne. On je imao vatreno oružje. Ne bih ga mogao svladati, a da ga ne ubijem, no njegovo mrtvo tijelo mi ne bi poslužilo kao putokaz. Bile su to vrlo jezovite minute. I on se kretao potpuno nečujno. Je li zastao? Je li mi se približio ili udaljio od mene? Svakog časa mogao se namjeriti na mene. Ah, ti podzemni hodnici nisu mogli biti baš tako odviše dugački! Pipajući oko sebe nastavio sam hodati onim smjerom kojim sam prvotno pošao. Prije nego što bih čitavom nogom stupio na tlo, najprije bih palcem opipao oko sebe. Možda sam tako prešao dvije stotine kratkih koraka naprijed, kad mi se učini da je zrak vlažniji i hladniji. Morao sam udvostručiti opreznost. I zaista, nepunih pet koraka dalje prestajala je dno. Spustio sam se na zemlju i stao pipati oko sebe. Preda mnom se nalazila velika okrugla jama koja je zauzimala čitavu širinu hodnika. To mora da je sigurno bio bunar. Sudeći po vlažnosti zraka, i sada je u njemu bilo vode. Tko bi znao kako je bio dubok! Tko padne ovamo dolje, taj se nikada više neće uspeti. Prema isječku kruga morao je otvor bunara imati promjer od neka tri lakta. Mogao bih dakle lako preskočiti preko njega, ali nisam znao kakav je njegov suprotni rub. Možda se zdenac nalazio tik uz svršetak hodnika pa se prijeko dizao zid. U tom slučaju bio bi mi to posljednji skok u životu. Na toj strani nije dakle za mene bilo spasa. Morao sam se dakle vratiti. To je bilo vrlo neugodno! Moj neprijatelj je šutio. Nije li možda na mene još uvijek vrebao ondje gdje sam ga ostavio, znajući da ću se morati vratiti? Ili je još uvijek

vjerovao da sam pobjegao u protivnom smjeru? Ili je možda, da bude posve siguran, požurio prema ulazu da ga zaposjedne? Bilo kako bilo, nisam mogao ostati ovdje. Uzeo sam nož među zube, legao na tlo pa na koljenima i na dlanovima stao puzati natrag. Hodati nisam smio, ali puzeći mogao sam, polagano i tiho, pružiti vrhove prstiju naprijed pa prostor ispred sebe oprezno opipati prije nego što bih tijelo pomakao dalje. Tako sam se vukao naprijed, doduše veoma polako, ali sam ipak napredovao sve dalje. Već sam više od dvije stotine puta pomaknuo koljena, pa mora da sam već prešao preko ondoa mjesta na kojem sam prvobitno ležao. Ali za tih dvije stotine koraka sigurno sam trebao više od jednoga sata. Prošlo je još pola sata kad zid prestane, jednako desno kao i lijevo od mene, dok se tlo i dalje nastavljalo. li Što je to bilo? Zdesna i slijeva postojali su uglovi. Prema tome se hodnik u kojem sam se dosad nalazio ukrštavao s drugim jednim hodnikom i to u pravom kutu. Je li se prijeko nastavljao? U tom slučaju sačinjavala bi oba hodnika raskrsnicu na kojoj se nalazio Ibrahim Mamur. Napeto sam osluškivao, ali nisam mogao čuti ni najmanji šum. U prvom redu morao sam znati da li se moj dosadanji hodnik na protivnoj strani nastavlja. Krenuo sam dalje u istom smjeru. Disao sam mirno, a ni bilo mi nije udaralo drukčije nego obično. Ovdje je bio potreban najveći mir i promišljenost. Stigao sam na protivnu stranu i uvjerio se da se moj hodnik nastavlja dalje. Kojim pravcem da krenem? Ravno ili lijevo? Zrak je u sva tri smjera bio nepokretan, podjednake temperature i vlažnosti. Tama je također bila jednako gusta i neprozirna. Stao sam razmišljati. Ako se Ibrahim nalazio ovdje, onda je sigurno stajao na onoj strani koja je vodila u slobodu. Ako ga pak nije bilo, onda je sigurno zaposjeo izlaz. Nije se nalazio pred novopronašlim hodnikom jer sam ondje opipao oba ugla bočnih stijena. Preostajala su dakle još samo oba pobočna hodnika. Okrenuo sam se najprije nalijevo. Pomicao sam se milimetar za milimetrom. Nakon deset časaka znao sam da ga ni ovdje nema. Sad je preostajao još samo posljednji smjer, nadesno, pa otpuzah onamo. Stigao sam možda do središta raskrsnice kad mi se učini da čujem neki tihi, posve tihi, trajni šum. Napeo sam uši i odmaknuo se još nekoliko palaca dalje. Tako je! To je kucao neki džepni sat, sigurno moj što mi ga je on oduzeo. Tako sam ga dakle ovdje napokon pronašao, a to je istodobno bio smjer koji je vodio u slobodu. Ali kako da prođem ovuda? Jesam li ga mogao zaobići? Da bih to doznao, morao sam pokušati da ustanovim u kojem se položaju nalazio: je li ležao, sjedio ili stajao? Stavio sam sve na kocku i stao mu se sve više primicati. Nisam se mogao usuditi da ga zgrabim i da se upustim u borbu jer se razumjelo samo po sebi da on više ne smatra da mu je dovoljan nož, već da je pripremio vatreno oružje. Možda je čak u svakoj ruci držao po jedan od mojih revolvera kojima se sigurno znao služiti.

Moje ruke se ispružiše tako oprezno i tiho kao rogovi u puža. Sat je kuckao sve jasnije i sada — pst — sad sam se vrhom prsta dotakao tkanine. Taj čovjek se nalazio neposredno ispred mene. Bilo bi dovoljno da ispruži ruku i već bi me imao. U toj opasnoj blizini prošlo je opet deset minuta prije nego što sam razabrao da on leži poprečno na smjer hodnika. Da prijeđem preko njega? Ili da ga odmamim kakvom lukavštinom? Odabrao sam ono prvo. To je doduše bilo opasnije, ali zato sigurnije. Oprezno pipajući vršcima prstiju razabrao sam da noge drži prekrižene jednu preko druge. To mi je bilo milije nego da ih je raširio. Polako sam se uspravio, prišao tik do njega i podigao jednu nogu uvis. A što ako sad izmijeni položaj! Bio je to veoma kritičan trenutak, ali sam sretno prebacio nogu preko njega, a onda povukao i drugu. Tako sam svladao ono najteže. Nisam trebao više puzati, već sam se kretao uspravno. Što sam se više udaljavao, to sam sigurnije koračao i brže napredovao. Nakon kraćeg vremena koračao sam već običnim koracima i osjetio to da se zrak mijenja. Nedugo zatim osjetih stepenice pod nogama i stadoh se uspinjati. Postajalo je sve svjetlije i svjetlije. Stigao sam do nekog malog otvora iznad kojega je gusti grm borovice širio aromatični miris, i probio se kroza njega. Bio sam slobodan! Ali stajao sam na posve drugoj strani sunčevoga hrama. Sad smo se morali požuriti ako smo ga htjeli uhvatiti jer je sunce stajalo već na obzorju. Požurio sam oko hrama prema onom mjestu na kojem su se nalazili moji prijatelji. Kad sam stigao onamo, obasuše me pitanjima. Opazili su da sam iščezao i tražili me. Došao je štoviše i kodža-baša da ponudi svoju pomoć ako bude trebala. Ispripovjedio sam im svoj neobični doživljaj pa sam time izazvao podjednaku prepast kao i radost. — Slava Alahu! Imamo ga! — viknu Jakub. — Naprijed, pođimo u hodnik da ga uhvatimo! Svi prisutni dohvatiše oružje. — Stoj — reče kodža-baša. — Počekajte da odem u grad i da dovedem više ljudi. — Ta ima nas dovoljno! — viknu Halef. — Nema — odgovori kodža-basa. — Ti duboki hodnici imaju svoje tajne. Tu ima ulaza i izlaza što ih vi ne poznajete. Trebamo najmanje pedeset ljudi da opkolimo ruševine. — Nas je devetoro, a to je dosta! — tvrdio je Jakub. — Što kažeš na to? To je pitanje bilo upravljeno meni. I ja sam smatrao najboljim da se brzo latimo posla, a isto tako i Lindsay kad sam mu razjasnio joiožaj. Tako smo zaključili da smjesta pređemo u akciju. — A kako stoji stvar s rasvjetom? — upitah. — Ja ću donijeti svjetiljku — reče kodža-basa. — Iz grada? To predugo traje.

— Ne, posve iz blizine. Tamo prijeko u ruševinama stanuje neki bojadisar koji ima nekoliko svjetiljki. On brzo ode dok smo se mi ostali dogovarali o ratnom planu. Trebalo je zaposjesti jednako onaj ulaz kroz kojega sam ušao kao i izlaz kojim sam izašao iz hodnika. Netko je morao ostati kod stvari. Za to su bile potrebne najmanje tri osobe. Na izlazu je bila dovoljna jedna jer ćemo se onuda spustiti u dubinu i jer ćemo u tom smjeru bjeguncu gotovo posve onemogućiti bijeg. Ali uz onaj dvostruki stup kraj kojega sam ušao trebalo je postaviti dvije osobe: Budući da je uz naše stvari morao ostati jedan čovjek, a možda i dva, bila su to ukupno četiri čovjeka. Preostat će dakle četvorica ili petorica da siđu dolje i da svladaju kradljivca. Kako da sad razdijelimo uloge? Ja sam svakako morao dolje, a kako se Halef umio dobro šuljati, odabrao sam ga za pratioca a k tome i kodža-bašu kao službeno lice. Kao četvrti ponudio se Lindsay ali njega sam odbio jer sam želio da on ostane uz stvari. Trebalo je čuvati dragocjenosti zbog kojih smo sve to i poduzeli. On međutim nije popuštao, a i ostali me stadoše nagovarati, tako da sam morao popustiti. Kraj stvari je morao ostati Jakub jer su dragocjenosti bile njegove te Lindsayev sluga. Uz dvostruki stup morala su stati oba Irca, a na izlazu Jakubov sluga. Vlasnika Jakubovih najamnih konja nismo mogli upotrijebiti jer se nalazio u gradu uz konje. Tako je bio izvršen raspored. Uzeo sam svoje pištolje i nož. Bili je dobio henrijevku, a Fred moju tešku pušku. Zatim smo svakoga postavili na njegovo mjesto. Tako je od moga povratka ipak prošlo pola sata kad sam opet stajao kod grma borovice. Kodža-baša i Lindsay nosili su svjetiljke, zasad još nezapaljene, a ja sam s Halefom počeo prvi silaziti. Dolje na početku stepenica ostavili smo svoju obuću i stali se šuljati dalje. Držao sam Halefu za ruku. On je svojom ispruženom desnicom dodirivao desnu stijenu hodnika, a ja svojom ljevicom lijevu, tako da nam n šta nije moglo izbjeći. Neugodno je bilo što su kodža-baši kadšto zapucketali nožni zglobovi. Stigosmo do križanja obih hodnika. Ondje sam Lindsayu i kodži dao znak da zastanu, a ja sam s Halefom legao na tlo da odpužemo na ono mjesto gdje sam bio naišao na Ibrahima Mamura. Dogovorili smo se kako će ga svaki od nas zgrabiti za jednu ruku, a zatim će doći ostali da ga svežu. Krećući se vrlo polako stigosmo onamo, ali — njega nije bilo. Što sad? Da nije legao na početak kojega od ona druga tri hodnika? Pretražili smo ih i ustanovili da ga nema. Mora da je zašao u jedan od ta tri hodnika i da se nalazi dublje u njima. Vratili smo se s našim pratiocima koji su napeto čekali da ih pozovemo u pomoć. — Nema ga više ovdje — šapnuh poluglasno. — Vratite se malo natrag i pripalile svjetiljke, ali se okrenite tako da njihova svjetlost ne padne u ostale hodnike. — A što ćete sada, ser? — upita Lindsay.

— Pretražit ćemo sva tri hodnika. — Bez svjetiljke? — Da. Svjetlo bi nam moglo postati opasno jer bi mu pomoglo da lakše nišani u nas i da i ne govorimo o tome da bi nas već izdaleka mogao opaziti. — A ako naiđete na njega a nas ne bude u blizini? — Već ćemo se nekako snaći. Krenuli smo dalje, najprije u onaj hodnik u kojemu sam pronašao bunar. Zauzevši cijelu širinu hodnika prešli smo nešto preko dvije stotine koraka ne ispitujući tlo ispred sebe, ali onda smo morali biti na oprezu. Stigli smo do rupe u tlu ne naišavši na Ibrahima, a zatim krenuli natrag. Sad smo zašli u drugi hodnik. Ovdje smo se morali pomno čuvati da se ne izvrgnemo nikakvoj opasnosti. Šuljali smo se veoma polagano naprijed pa je prošlo više od četvrt sata prije nego što smo stigli na kraj hodnika. Tu smo naišli na temelje hrama pa smo se vratili ne obavivši ništa. I u posljednjem hodniku koji nam je još preostao, morali smo se kretati veoma oprezno. Taj je hodnik bio mnogo dulji i završavao se dubokom jamom koja je zauzimala cijelu širinu hodnika. Vratili smo se dakle i treći put. Moji su drugovi začuđeno saslušali naš izvještaj. — Bio je ovdje, dakle još je uvijek ovdje. Yes! — reče Lindsay. — Mogao je izaći iz hodnika za vrijeme moje odsutnosti. Uzmite svjetiljke. Najprije ćemo malo zaviriti u zdenac! Krenuli smo lijevo i stigli do kraja hodnika. Zdenac je bio veoma dubok. U tamnom ždrijelu nije se razabiralo ništa, osim crnoga mraka. Ovamo dolje Ibrahim nije mogao umaći. Zato pođosmo u onaj hodnik što smo ga posljednjeg pretražili. Kad smo stigli do jame u tlu razabrasmo da se radi o stepeništu čija je prva stepenica međutim bila tako duboka da je odozgo nismo mogli doseći rukom. — Hoćemo li dolje? — upita kodža stresavši se od jeze. — Dakako. To je jedini put kojim je mogao umaći. — Ali što onda ako bude pucao na nas odozdo? — Ti ćeš ići iza nas. Daj mi svoju svjetiljku. Sišli smo. Nabrojio sam dvadeset stepenica. Dolje smo naišli na jedan jedini dugačak hodnik koji je vodio veoma daleko pod zemlju i završavao sličnim stepeništem kojim smo se onda uspeli. Gore se ponovo nađosmo u hodniku. Sad se više nismo razdijelili, već smo ostali zajedno i prošli kroz hodnik. On nas je doveo do isto takva raskršća kakvo je bilo i ono gdje smo već pretražili sva četiri kraka hodnika i sad zaista nismo znali što da učinimo. Treba li da se razdijelimo ili da ostanemo zajedno? Odlučili smo da se razdijelimo. Lindsay i kodža-baša čuvali su stražu na raskršću s jednom svjetiljkom dok smo Halef i ja s drugom svjetiljkom zašli u najbliži hodnik. I taj je bio veoma dugačak a što smo dulje hodali, postojao je sve širi, a kasnije i svjetliji. Žurili smo dalje i izašli na danje svjetlo kod onoga dvostrukog stupa iza kojeg sam ja ušao. Ali gdje su bila oba Irca koje sam ovamo postavio?

— Sidi, on je prošao ovuda i oni su ga uhvatili — reče Halef. — U tom slučaju bi oni požurili do drugoga ulaza da nam to jave. Dođi, provjerit ćemo! Brzo smo krenuli prema drugom ulazu. Ni ovdje nije bilo stražara. Jakubov sluga također je napustio svoje stražarsko mjesto. — Odveli su ga u onu jamu u kojoj logorujemo, sidi — reče Halef. — Krenimo i mi onamo. — Najprije ćemo dovesti Engleza i kodža-bašu. Potrčasmo natrag onamo gdje smo iza dvostrukog stupa ostavili svoju zapaljenu svjetiljku i požurismo opet u hodnik da dovedemo onu dvojicu što smo ih ostavili. Izašavši s njima iz podzemlja, ugasili smo svjetiljke i krenuli prema logorištu. Pred jamom ugledasmo već izdaleka engleskoga slugu kako živo razmahujući rukama razgovara s oba Irca. Jakubov arapski sluga stajao je kraj njih ne shvaćajući ništa. Kad su nas ugledali, potrčaše prema nama. — Ser, otišao je — viknu Bili izdaleka. — Tko je otišao? — Mister Jakub. — Kamo? — Onamo kamo i onaj drugi. — Koji drugi? — Onaj koga smo htjeli uhvatiti. — Ne razumijem te. Mislio sam da ste ga uhvatili. — Mi? Nismo. K nama nije došao. Ali mislili smo da ga je uhvatio mister Jakub jer smo ga čuli gdje puca pa smo mu požurili u pomoć. — Zašto je pucao? — Pitajte ovoga ovdje! On pokaza na Lindsayevog slugu koji je ostao kod Jakuba Afaraha. Taj nam ispripovjedi zaista veoma neobični i isto tako neugodan doživljaj. On je s Jakubom sjedio na ulazu u jamu i razmišljao o tome da ćemo sigurno ubrzo dovesti tog Ibrahima Mamura. Uto odjednom iza njih poče nešto štropotati, a kad su okrenuli opaziše da se urušava cijeli stražnji dio podzemne prostorije. Bili su uvjereni da će se srušiti čitava golema ruševina pa smjesta pobjegoše. Kad se međutim ipak nije srušila, polako se vratiše. Upravo su htjeli ući da vide što se dogodilo, kad im iz otvora izađe u susret — jedan konjanik. Bio je to Ibrahim Mamur. Oni zaprepašteno uzmakoše, a on je to iskoristio i odjurio u galopu. Jakub se međutim ubrzo opet sabrao, zgrabio najbližu pušku, izvukao drugoga Lindsayeva konja iz jame i pojašio za bjeguncem pošto je prije toga dva puta uzalud opalio na njega. To je bila čudna pripovijest! Gotovo da bi se jedva dala povjerovati, ali kad smo ušli u zasuti hodnik odmah nam se pružio dokaz da je taj čovjek govorio istinu. Prvi pogled pao mi je na ono mjesto na kojemu se nalazio omot s blagom. Dragocjenosti su iščezle. Nestala su i dva Lindsayeva konja, a među njima i njegov dobar jahaći konj.

— Ah! Oh! Nema ga! — viknu Lindsay. — Za njim! Brzo. Yes! On posegnu za trećim konjem, ali ja ga zgrabih za ruku. — Ali kamo, ser David? — Za onim lopovom. — Znate li kamo je pobjegao? — No. — Onda budite tako dobri i ostanite ovdje dok se Jakub ne vrati. Od njega ćemo doznati sve potankosti. — Sidi, što je to? — reče Halef pružajući mi mali četvorokutni komadić papira. — Gdje je to bilo? — Bilo je zalijepljeno za jednog konja. Zaista, papir je bio još vlažan. Bio je prilijepljen konju na čelo, a na njemu su bile ispisane turske riječi: »Prisluškivao sam i sve čuo! To je bilo drsko. Ovdje u jami Ibrahim nije imao vremena da napiše te riječi. Mora dakle da je to već prije učinio. Sad smo prišli stražnjoj stijeni gdje nam je odmah sve postalo jasnije. Taj hodnik nije se naime po sebi urušio, već je namjerice bio zasut. Čitavom širinom hodnika bile su uspravno postavljene daske i uz njih smrvljeno kamenje nagomilano što god se to prirodnije dalo učiniti. Dolje uz tlo bila je ta masa debela otprilike deset stopa, a gore u blizini stropa jedva jednu stopu. Mora da se ondje nalazilo i nekoliko šupljina kroz koje se dala pregledati cijela podzemna prostorija i prisluškivati sve što se u njoj govori. Ibrahim Mamur je znao za taj uređaj, možda još iz vremena njegova oca. Sigurno je ubrzo primijetio da sam umakao pa je požurio u taj hodnik da osluhne što govorimo. Čim su oba čuvara ostala sama, on je urušio gornji sloj nagomilana kamenja što mu je omogućilo da bez borbe pobjegne i odnese sa sobom dragulje. Zaista opasan čovjek! Englez je stajao kraj svoga konja i sedlao ga. — Taj posao je suvišan — rekoh mu. — O, no. On je dapače veoma potreban. — Danas uopće ne možete za njim. — Ipak ću poći. — Noću? Zar ne vidite da se već mrači? — Ah! Hm! Yes! Ali on će pobjeći. — To ćemo još vidjeti. Uto kodža-baša priđe bliže. — Efendijo, dopusti mi da i ja nešto predložim. — Govori. — Taj čovjek je sigurno pobjegao u planine. Sada ne možete za njim. Ja međutim, imam ljude koji dobro poznaju svaku stazu odavde pa do mora. Hoćeš li da izašaljem glasnike? — Učini to efendijo. Mi ćemo ti se bogato odužiti. — Kamo da ih pošaljem?

— U lučke gradove odakle bi mogao pobjeći na kakvom brodu. — Dakle u Tripolis, Bejrut, Saidu, Zor i Aku? — Da, u tih pet mjesta jer kradljivac neće ostati u ovom kraju. Hoćeš li tim glasnicima dati pisma? — Morat ću. — Onda ih brzo napiši i pošalji ljude ovamo da im dademo novac koji će im trebati putem. — Oni će od mene dobiti toliko koliko trebaju, a vi mi onda to vratite. Od vas bi odviše tražili. Taj čestiti čovjek brzo je otišao u grad. Mi smo ostali ovdje, a kako nismo imali nikakva pametnijeg posla, pregledali smo hodnik kroz koji je pobjegao Ibrahim. Ponovo smo zapalili svjetiljke, ostavili sluge kod prtljage i popeli se preko razmrvljena kamenja. Taj je hodnik bio jednako dugačak kao i onaj što smo ga maločas pretražili i vodio je do istoga raskršća od kojega sam s Halefom stigao do dvostrukog stupa. Stvar je dakle bila posve jednostavna, ali za nas ne baš povoljna. Nepuni sat kasnije pojavio se kodža-baša i doveo sa sobom četiri konjanika. On ih je već opskrbio hranom i novcem, no ipak je svaki od njih dobio još od Lindsaya bakšiš s kojim su mogli biti zadovoljni. Zatim odjahaše. Tek kasno uvečer začusmo vani korake nekog umornoga konja, a kad smo izašli iz našeg skrovišta, ugledasmo Jakuba Afaraha. Sjahao je, ušao u naš hodnik i nijemo sjeo na tlo. Nismo ga ništa upitali sve dok nije sam počeo: — Alah me je napustio! Smutio mi je pamet! — Ne žalosti se — tješio sam ga. — Opet ćemo uhvatiti kradljivca. Već smo poslali glasnike u Tripolis, Bejrut, Saidu, Zor i Aku. — Hvala vam! Ali to ne bi bilo potrebno da nisam bio tako nespretan. Već sam ga imao u ruci. — A gdje? — Prijeko s one strane sela Džead. On je u brzini uzeo lošeg konja, a ja sam uzjahao konja ovog engleskog efendije. Bio je bolji od njegovog pa sam mu se sve više približavao, premda je imao veliku prednost. Galopom smo jurili prema sjeveru i prohujali kroz Džead. Već sam mu bo tako blizu da umalo da ga nisam dodirnuo rukom... — Zašto nisi pucao? — Nisam mogao jer sam već ispalio obje cijevi. Onako sav obuzet srdžbom osjećao sam se dvostruko snažan. Htio sam ga onako u galopu zgrabiti i zbaciti s konja. Onda se namjerismo na brojno orahovo drveće koje je raslo uz put. On skliznu s konja, prebaci omot preko ramena i pobjegnu među drveće. Nisam mogao na konju za njim pa zato i ja skočih na zemlju. Progonio sam ga daleko ali je umio brže bježati od mene. Potrčao je u luku i vratio se na isto mjesto na kojemu su stajali konji. Stigao je do njih prije mene i uzjahao Englezova konja, a meni ostavio onog lošeg. — To je glupo! Sad ga nisi više mogao stići!

— Pokušao sam, ali mi to više nije uspjelo, a osim toga se spustila noć. Vratio sam se, upitao u selu kako se ono zove i sad sam ovdje. Neka Alah svaki kamen što mi ga je ukrao pretvori u kamen jada za njega. Taj čestiti čovjek je zaista bio vrijedan sažaljenja. Po drugi put je izgubio svoju imovinu što ju je već imao u rukama. Smatrao sam prilično sigurnim da će Ibrahim Mamur odjahati u Tripolis jer je skrenuo preko Džeada. Budući da smo tek rano ujutro mogli poći za,njim, nismo ga nikako mogli stići prije nego što dospije onamo. Lindsay je bio možda još više ljut od Jakuba. Silno ga je razbjesnilo što je taj lopov ukrao baš njegovog najboljeg konja. — Dat ću ga objesiti! Well! — reče. — Zar onoga koji je uzeo vašega konja? — upitah. — Yes! A da koga? — Onda morate dati objesiti ovog vrijednoga Jakuba Afaraha. — Afaraha? Zar njega? Zašto? — On je uzeo vašega konja, ali taj lupež je bio tako pametan da mu ga otme. — Ah! Oh! Kako to! Pripovijedajte! Ispripovjedio sam mu sve što se zbilo, ali umjesto da ga smirim, ja sam samo ulijevao ulje u vatru. Lice mu se tako namrštilo kako to kod njega još nikad nisam vidio pa viknu sav bijesan: — Tako je to bilo? Strašno! Užasno! Imao je dobrog konja i nije ga uhvatio! Dopustio je da mu otme toga konja! Yes! Well! Jakub je po Lindsayevim pogledima razabrao da se govori o njemu, a mogao je i zamisliti o čemu smo razgovarali. — Kupit ću mu drugoga konja — izjavi on. — Što hoće? — upita Englez. — Hoće da vam kupi drugog konja. — On! Meni! Davidu lindsayu? Konja! Oh, sve bolje i bolje! Najprije sam se ljutio što je taj lupež imao upravo najboljega konja, zatim sam se ljutio što ga nije imao, a sad se ljutim što netko želi Davidu Lindsay pokloniti konja! Bijedna zemlja! Odlazim odavde! Vraćam se u staru Englesku. Ovdje više nema ni jednog jedinog pametnog čovjeka. I meni se to činilo. Nismo mogli ništa pametnije učiniti nego da legnemo kako bismo sutra rano ujutro bili spremni za odlazak. Lindsay je zamolio kodža-bašu da mu unajmi jednoga čovjeka s dva najamna konja, a ovaj mu to obeća. Zatim legosmo na počinak. Neposredno nakon ponoći probudi nas dozivanje. Vani je stajao kodža s naručenim čovjekom i konjima. Ustadosmo. Jakub je nagradio čestitoga službenika za njegove izdatke i trud, a zatim krenusmo, noseći sa sobom nimalo ugodne uspomene na Baalbek. Za vrijeme naših kratkih priprema, već se prilično razdanilo tako da smo mogli razabrati put. Čim smo za sobom ostavili zelenu dolinu Baalbeka, morali

smo proći kroz prostranu neplodnu ravnicu u kojoj je međutim bilo nekoliko vrlo lijepih vinograda. S kamenih ograda pozdravljale su nas bijele poljske ruže. Zatim stigosmo u selo Džead. Ovdje se upitasmo i doznasmo da jučer u selu nije prenoćio nikakav stranac, ali da je neki stanovnik sela koji je dolazio iz Ain ' Ate susreo nekog usamljenog jahača koji je jahao prema tom mjestu. U Ain Ati doznali smo zatim da je taj konjanik zaista projahao onuda i da je unajmio nekog čovjeka koji je tačno poznavao najkraći put u Tripolis. I mi smo unajmili jednog takvog vodiča i smjesta nastavili put. Tako smo jahali uz istočne obronke Libanona, a zatim opet niz zapadne obronke neprekidno se raspitujući za bjegunca, bez odmora i stanke, osim što bismo noću malo otpočinuli. Ja sam to putovanje preko glasovite planine sasvim drukčije zamišljao. Nisam mogao posjetiti čak ni glasovitu cedrovu šumu. Naposljetku ugledasmo Sredozemno more kako svjetluca ispod nas u divnom plavetnilu, a na podnožju brda i na morskom žalu ležao je Tripolis što ga Arapi nazivaju Tarabulus. Grad leži malo odmaknut od mora, a samo predgrađe, odnosno lučki grad El Mina, sagrađen je uz morsku obalu. Između oba ta grada pružaju se divni mirisni vrtovi pojačavajući dojam što ga unutrašnjost grada vrši na putnika. Upravo kad smo se približili gradu ugledasmo neku vitku galeotu kako isplovljuje iz luke. Da nije već prekasno? Da se Ibrahim Mamur ne nalazi možda na tom brodu? Potjerali smo konje i pojurili dolje u El Minu. Ondje izvadih dogled i upravih ga u brod. Bio nam je još dovoljno blizu da sam mogao razabrati lica ljudi koji su gledali prema kopnu. Da, on je stajao uz ogradu broda. Jasno sam mu razabrao lice i ljutito lupio nogom o zemlju. Kraj mene je stajao neki prljavi turski mornar. — Kakav je to brod? — upitah ga. — Mašalah! Jedrenjak! — odgovori mi on, pa mi s pravim mornarskim prezirom okrene leđa. Malo postrance stajao je stari limandar kojeg sam prepoznao po njegovom službenom znaku. I njemu sam stavio isto pitanje i doznao da je to brod »Bouteuse« iz Marseillea. — Kamo plovi? — U Stambul! — Polazi li onamo uskoro još koji drugi brod? — Nema više ni jednoga. Krasno! Nasukali smo se! Što da radimo? Englez je psovao engleski, a Irci su mu pomagali. Jakub je psovao turski a ja bih mu najradije pomogao. Ali kakve koristi od toga? — Moramo u Bejrut. Ondje ćemo sigurno naći kakav brod za Stambul — predložih. — Misliš li zaista tako, gospodine? — upita Jakub Aiarah. — Uvjeren sam.

— Ali ti si kanio u Jerusalem. — Zato imam i kasnije vremena. Neću se smiriti dok ne doznam jesu li dragulji za tebe izgubljeni ili ne. Moj mali Hadži Halef me je upitao hoću li i njega povesti sa sobom. To se razumjelo samo po sebi. Isto tako je bilo razumljivo da nas Lindsay neće pustiti da otputujemo sami. Jakub je isplatio svoga vodiča i vlasnika najamnih konja, a to isto je učinio i Englez. Unajmili smo druge vodiče i druge konje i narednoga jutra krenuli. Kad smo stigli u Bejrut, doznasmo da ondje leži neka američka škuna koja kani otploviti u Stambul. Pogledali smo je. Bila je veoma vitka, s dubokom kobilicom i kliperskim jedrima. Bio je to dakle brzi jedrenjak kome se čovjek mogao povjeriti ako se nije bojao da će ga ponekad poprskati more. Porazgovorili smo se s kapetanom i utanačili sve. A sad mi ostaj zdravo, ponosni libanone! Ovaj put sam prošao ne obazirući se na te. Dakle do viđenja drugi put!

KOD DERVIŠA PLESAČA DVA ČOVJEKA su sjedila u sobi hotela »Pešta« u Peri, pila izvršno crno vino koje im je točio gostioničar, gospodin Totfaluši, pušila lule i čini se, užasno se dosađivala. Nisu baš bili nalickani i uglačani. Jedan je nosio visoke, čvrste čizme od juhtovine, smeđe hlače i smeđi kaput. Lice mu je bilo opaljeno suncem, a i ruke su mu također bile smeđe, beduinske. Drugi je bio sav siv u sivom«, izuzev nosa, koji se isticao trajnim ljupkim rumenilom. Pili su i pušili, pušili i pili u dubokoj šutnji. Je li to stvarno bila dosada? Ili su možda mozgali o velikim svjetskim problemima, za koje, srećom, ljudski jezik nema pogodna izraza? Očito se radilo upravo o tome, jer odjednom sivu čovjek otvori usta, trznu nosom i zatvori oči. Nije više mogao da odoli. Jedna od njegovih krupnih misli se oslobodila i otcijepila u pobjednički izgovorenim riječima: — Što vi mislite, mister, o istočnom pitanju? — Da ga ne treba završavati upitnikom, već uskličnikom — odgovori smeđi. Sivi ponovo zatvori usta, razrogači oči i tako razvuče lice kao da je upravo morao progutati čitav svezak Keladijevih »Mudračevih misli« uvezanih u svinjsku kožu. Sivi je bio ser David Lindsay, a smeđi sam bio ja. Nikad se nisam strastveno bavio politikom, a pogotovu mi je istočno pitanje bilo pravi užas. Tko ga uspije definirati, taj neka ga i rješava. Tako smo sjedili gore u sobi, a dolje, u zaljevu Zlatni rog ležala je »Bouteusa«. Uvukla je krila i dopustila da je vežu lancem. Ali prije toga dobro je jedrila i pokazala se ravna našoj američkoj škuni jer je za čitav dan prije nas stigla u Stambul. Čim smo se iskrcali, odmah sam požurio k »Bouteusi«. Kapetan me je primio ljubazno, kao što to uvijek Francuzi čine. — Želite li da razgledate moj brod? — upita on. — Ne kapetane! — odgovorih. — Htio bih se raspitati za jednog vašeg putnika. — Stojim vam na usluzi. — U Tripolisu se u vas brod ukrcao jedan čovjek... — Jeste, jedan jedini. — Smijem li vas upitati pod kojim imenom se ukrcao? — Ah, vi ste iz policije? — Nisam, ja sam običan čovjek, a putnik za koga pitam ukrao je u Damasku jednom mom prijatelju drago kamenje od velike vrijednosti. Pošli smo za njim u potjeru, ali smo u Tripolis stigli upravo u času kad ste vi isplovili. Tek smo iz Bejruta mogli da krenemo za vama. Eto, to su razlozi zbog kojih sam vas posjetio.

Kapetan vrlo zamišljeno protrlja bradu. — Žao mi je vašeg prijatelja od svega srca, ali ne znam hoću li vam moći išta koristiti, ma koliko to želio. — Je li se taj putnik odmah iskrcao? — Odmah. Ah, sad se sjećam da je pozvao hamala na palubu da mu ponese stvari. Nije ih imao mnogo, samo jedan zavežljaj. Prijavio se pod imenom Afrak Ben Hulam. — To je lažno ime! — Vjerojatno. Svratite još jednom na brod. Obećajem da ću razgovarati s onim hamanom ako ga sretnem. Vratio sam se. Drugovi su me čekali na obali. Jakub Afarah je htio da nas odvede u kuću svoga brata. Ni Lindsay ni ja nismo namjeravali da primimo njegovo gostoprimstvo, ali mogli smo ga posjetiti. Veletrgovac Maflaj stanovao je blizu nove Jeni-džamije. Po vanjskom izgledu njegove kuće nije se moglo zaključiti koliko je bogat. Premda nismo naveli svoja imena ipak nas odmah uvedoše u selamluk kamo je ubrzo ušao i domaćin. Bio je, čini se, malo iznenađen brojnim posjetom, ali kad je prepoznao svoga brata, zaboravio je svoje muslimansko dostojanstvo i pritrčao da ga zagrli. — Mašalah, brate moj! Poklanja li Alah istinsku svjetlost mojim očima? — Pravo vidiš, brate moj! — Onda nek je blagoslovljen tvoj dolazak u ovu kuću i dolazak tvojih prijatelja. — Da, to su moji prijatelji. — Jesi li poslovno došao u Stambul? — Nisam. Ali o tome ćemo razgovarati kasnije. Je li Isla, sin tvoga srca, u Stambulu ili je na putu? — Ovdje je. Njegova će se duša radovati kad te vidi. Prošlo je nekoliko minuta dok se Maflaj vratio. Doveo je Islu Ben Maflaja. Kad sam ga ugledao stupih malo u stranu. Mladić zagrli, strica, a zatim mu pogled pade na Halefa i on ga odmah prepozna. — Alahu! Hadži Halefe Omar-ago, jesi li to ti? Ovdje u Stambulu? — Viknu on iznenađeno. — Budi mi pozdravljen, pratioče i zaštitniće moga prijatelja! Jesi li se odvojio od njega? — Nisam. — Znači, i on je u Stambulu? — Jeste. — Zašto nije došao s tobom? — Okreni se! Isla se okrenu, ugleda me i zagrli. — Ne znaš, efendijo, kakvu si mi radost priredio! Oče, pogledaj ovog čovjeka! To je Kara Ben Nemzi, efendija o kome sam ti pripovijedao, a ovo je Hadži Halef Omar-aga, njegov prijatelj i pratilac.

Sad je nastao prizor od koga su čak zasjale i Englezove oči. Sluge su morale smjesta donijeti lule i kavu a Maflaj i Isla zatvoriše svoju trgovinu da bi nam se mogli potpuno posvetiti. Uskoro smo sjedili na jastucima pripovijedajući. — Ali kako si se ti upoznao s efendijom, striće? — upita Isla. — Bio je moj gost u Damasku. Sreli smo se u stepi i sprijateljili se. — Zašto nam ne donosiš pozdrave od Afraka Ben Hulama, stričevoga sina? — Pozdrave ti ne mogu donijeti, ali imam vijesti. — Vijesti, a ne pozdrave? Ne razumijem. — K meni je stigao neki Afrak Ben Hulam, ali nije bio onaj pravi. — Alah, il Alah! Kako je to moguće? Dao sam mu pismo da ti ga odnese. Zar ti ga nije predao? — Predao ga je. Ja sam ga primio po vašoj želji. Dao sam mu mjesto u svojoj kući i u svome srcu, ali on je bio nezahvalan i ukrao mi dragulja u vrijednosti od mnogo vrećica dukata. Oba rođaka Jakuba Afaraka zanijemili su od ove vijesti; toliko ih je zaprepastila. Zatim otac skoči na noge i viknu: — Varaš se! Tako nešto neće učiniti čovjek kome u žilama teče krv naših otaca! — Slažem se s tobom — odgovori Jakub. — Onaj čovjek, koji mi je predao pisma i predstavio se kao Afrak Ben Hulam, bio je stranac! — Valjda ne misliš da bih ja nekom strancu dao takva pisma? — Ipak je bio stranac. Prije se zvao Davud Arafim, poslije je uzeo ime Ibrahim Mamur, a sada... Uto Isla skoči na noge. — Ibrahim Mamur? Što kažeš? Gdje je? Gdje si ga vidio? — Bio je u mojoj kuća, stanovao je i spavao pod mojim krovom. Povjerio sam mu blago u vrijednosti od više milijuna, a nisam ni slutio da je to Ibrahim Mamur, vaš smrtni neprijatelj! — Alah kerim! Duša mi se skamenila! — reče Maflaj. — Kakvu je nesreću nanijelo moje pismo! Ali kako je on došao do njega? — Ubio je pravog Afraka Ben Hulama i oduzeo mu pismo. Pročitavši ga odlučio je da pođe k meni kao moj rođak i da isprazni cijelu moju draguljarnu. Samo ovom efendija zahvaljujem što mu to nije uspjelo. — Šta si učinio s njime? — Pobjegao nam je, a mi smo pošli u potjeru za njim. Jučer je stigao ovamo s francuskim brodom, a mi tek danas. — Onda ču se odmah raspitati kod Francuza — reče Isla ustajući. — Nije potrebno — dobacih. — Ja sam već bio ondje. Kradljivac je napustio brod, ali mi je kapetan obećao da će mi pomoći. — Nemojte nas onda mučiti, već recite sve kako je bilo — zamoli Maflaj. Njegov brat se odazvao tome zahtjevu i opširno je ispričao čitav događaj. Njegove su riječi, dakako, izazvale najveće zaprepaštenje. Maflaj je htio da

odmah pođe kadiji i svim višim sucima. Htio je da se po cijelom Stambulu potraži zločinac. Šetao je gore dolje po selamluku kao lav koji očekuje neprijatelja. Isla je također bio veoma uzbuđen. Kad mu se srdžba malo stišala, vratila mu se i moć rasuđivanja, veoma potrebna za donošenje bilo kakve odluke. Savjetovao sam da se zasad ne obraćamo policiji. Htio sam da vidim neće li meni ili kome drugome od nas uspjeti da otkrijemo trag kradljivca. Moje je mišljenje prihvaćeno. Kad sam namjeravao da odem s Halefom i Englezom, Maflaj i Isla nisu nas nikako puštali. Uporno su zahtijevali da za cijelo vrijeme boravka u Stambulu budemo njihovi gosti. Da bismo mogli nesmetano stanovati, ponudili su nam posebnu kuću u vrtu i mi smo morali pristati da ih neoprostivo ne uvrijedimo. Kuća se nalazila posve odostraga u vrtu. Sobe su bile na turski način veoma bogato namještene. Mogli smo, odvojeni od drugih, živjeti kako nam se prohtjelo, neometani istočnjačkim običajima. Imali smo vremena da se dobro odmorimo i da se dogovorimo kako bismo mogli ući zločincu u trag. To je bila vrlo teška zadaća u Stambulu gdje se pojedinac može lako izgubiti u mnoštvu. Nije nam preostalo ništa drugo nego da se pouzdamo u slučaj, a kraj toga da marljivo pretražujemo sve dijelove grada. Činilo se da će nas poslužiti sreća jer nas je već trećega dana po dolasku posjetio neki hamal i rekao nam da je sreo kapetana francuskog broda koji ga je poslao k nama. Upitao sam ga za putnika čiju je prtljagu nosio s broda i doznao sam da je taj čovjek otišao u neku kuću u velikoj ulici Pere. Nosač je tvrdio da se dobro sjeća te kuće i ponudio da me odvede onamo. Dakako da sam to odmah prihvatio. U kući je stanovao neki kitak koji se zaista tačno sjetio da je navedena dana k njemu svratio neki čovjek i raspitivao se za stan. On je zatim izašao s njime u grad i pokazao mu različite kuće, ali strancu nije odgovarao nijedan od pokazanih stanova. Nagradio je agenta i oni su se razišli. Kasnije se više nisu vidjeli. Eto, to je bilo sve što sam uspio saznati. Ali zato sam pri povratku kući doživio vrlo zanimljiv susret koji kao da je trebao da mi nadoknadi raniji neuspjeh. Ušao sam naime u neku kavanu da popijem šalicu kave i ispušim lulu duhana. Tek što sam sjeo na minderluk, začuh kako je netko viknuo njemačkim jezikom: — Hura! Je li to moguće ili nije? Jeste li to stvarno vi, ili je to netko drugi? Okrenuo sam se prema govorniku i ugledao lice obraslo gustom bradom koje mi se učinilo poznatim, ali se nisam mogao sjetiti odakle ga znam. — Mislite li mene? — upitah toga čovjeka. — Dakako, nego koga? Zar me više ne poznajete? — Čini mi se da vas poznajem, ali vas ipak molim da malo pomognete mome sjećanju. — Zar ste zaboravili Hamzada al Džerbaju koji vam je tamo gore na Nilu pjevao lijepe pjesmice, a poslije toga... Brzo ga prekinuh:

— Ah, tačno! Zbunila me je vaša velika brada. Zdravo, zemljače! Sjedite kraj mene! Nadam se da imate vremena? — Imam na pretek, samo morate biti tako ljubazni da platite i meni kavu. Ja sam, naime, kako se to kaže, ostao posve »gol«. Sjeo je kraj mene i mi smo mogli razgovarati njemačkim jezikom bez brige da li će nas itko od prisutnih gostiju razumjeti. — Dakle, vi ste bez novaca? — upitah. — Pričajte mi kako ste živjeli sve to vrijeme otkako smo se rastali. — Kako sam živio? Slabo! Time je sve rečeno. Onaj Isla Ben Maflaj koga sam služio otjerao me je jer mu se činilo da mu više nisam potreban. Tako sam stigao u Aleksandriju, a onda s nekim Grkom u Kandiju i odande, kao polumornar, u Stambul gdje sam se smjestio. — U kakvom zvanju? — Kao posrednik za sve i sva, kao vodič po gradu, kao prigodni i pomoćni radnik. Radim sve čime se može zaslužiti. Ali ovdje nema nikoga za koga bih mogao ista posredovati. Oni sami trče po gradu i nikome ne treba moja pomoć. Tako ja šetam i gladujem da mi sve kruli po crijevima. Nadam se da ćete se vi pobrinuti za mene, zemljače. Sigurno se sjećate kako sam vam onda pomogao u onoj vašoj pustolovini! — Vidjet ćemo! Zašto se niste ovdje obratili Isli Ben Maflaju? Ta on živi u Stambulu! — Hvala lijepo! Neću ni da čujem za njega. Uvrijedio me je. Dirnuo je u moju čast. Nikad više mu neću pružiti zadovoljstvo da dođem k njemu. — Ja stanujem kod njega — primijetih. — Oh, to je neugodno jer onda vas ne mogu posjetiti. — Pa vi ćete posjetiti mene, a ne njega. — Svejedno! Ni u kom slučaju neću zakoračiti u njegovu kuću. Ali bilo bi mi drago da vam ma kako budem na usluzi. — To možete. Sjećate li se onog Ibrahima Mamura kome smo ugrabili djevojku? — Vrlo dobro. Zapravo se zvao Davud Arafim i pobjegao nam je. — On je ovdje u Stambulu i ja ga tražim. — Znam vrlo dobro da je ovdje. Vidio sam ga. — Ah! Gdje? — Gore u Dimitriji. Tamo sam ga sreo, ali on me nije prepoznao. Znao sam da Dimitrija, kraj Tatavole, Jeminahale i Ferikjoe, spada među najzloglasnije dijelove grada. Upitah ga zato: — Zalazite li često u Dimitriju? — Vrlo često. Ondje naime stanujem. Sad sam znao dosta. Ovaj brijač iz Juterboga se ugnijezdio među najjadnijim dijelom stambulskog stanovništva. Dimitrija je četvrt zločina, jednako kao i neke ozloglašene četvrti New Yorka i Londona. Uvečer je opasno

zalaziti onamo, pa se čak i danju na svakom koraku otvaraju jazbine u kojima porok slavi orgije ili proklinje svoj život u najgadnijim bolestima. — U Dimitriji stanujete? — upitah ga zato. — Zar niste mogli naći stan bilo gdje drugdje? — Mogao sam, ali u Dimitriji je posve lijepo, osobito kad čovjek ima novaca da uživa u toj ljepoti. — Jeste li možda pratili Ibrahima Mamura kad ste ga sreli? Mnogo mi je stalo do toga da saznam gdje stanuje. — Pustio sam ga da prođe i bio sretan što me nije primijetio. Ali znam kuću iz koje je izašao, pa ću se u njoj raspitati o njemu. — Ne biste li mi tu kuću mogli odmah pokazati? — Hoću, vrlo rado. Platio sam za njega i za sebe. Zatim sam u blizini unajmio dva konja i mi projahasmo kroz Peru i Tepe Basa, gore u Dimitriju. Kažu da su Kopenhagen, Drezden, Napulj i Stambul četiri najljepša grada u Evropi. Nemam razloga da tvrdim suprotno, ali šta se tiče Stambula moram ipak spomenuti da ovaj grad izgleda lijepo samo kad se gleda izvana, sa Zlatnog roga. Ali čim se zađe u grad, čovjek se mora razočarati. Sjećam se onog engleskog lorda o kome se pripovijeda da je sa svojom parnom jahtom posjetio Stambul, ali se uopće nije iskrcao s broda. Odvezao se od Rodosta na sjevernoj obali Mramornog mora do Stambula, uplovio u Zlatni rog i njime do Ejuba i Sutlidže, a zatim se vratio i plovio Bosporom do ulaza u Crno more pa onda krenuo natrag kući, zadovoljan i uvjeren da je tako sačuvao dobar dojam o Stambulu koji bi sigurno pokvario da se upustio u razgledavanje njegovih ružnih pojedinosti. Naprotiv, uđete li u grad, zaći ćete u uske krivudave uličice koje nikako ne bismo mogli nazvati pravim ulicama. Vrlo rijetko su popločene. Kuće su uglavnom od drveta i nemaju prozora prema ulicama. Na svakom koraku nailaziš na ružne čupave pse koji ovdje vrše zdravstvenu službu. Ulice su tako uske da prolaznik mora svakog časa očekivati da ga neki nosač, konj, magarac, ili drugi neki prolaznik gurne u blato. Tako je bilo i na našem putu u Dimitriju. Ulice su bile zaprljane otpacima što su ih bacali trgovci ribom, mesom, voćem i povrćem. Na zemlji su trunule goleme količine kora od lubenica. Kraj mesnica su zaudarale velike lokve krvi. Lešine pasa, mačaka, štakora, otkinuti komadi uginulih konja širili su užasan smrad. Lešinari i psi bili su jedina bića koja su se brinula da se to nesnosno stanje ublaži. Jedva smo izmicali hamalima koji su zapuštenim ulicama vukli krupno kamenje, daske i grede. Kad smo pak sreli natovarena magarca, kakvog debelog muslimana na konju ili ženska kola s volovskom zapregom, bila je potrebna prava umjetnost da prođemo kraj njih, a da nas ne zgnječe. Tako smo naposljetku stigli u Dimitriju. Ovdje smo sjahali i vratili konje njihovom vlasniku. Najprije mi je moj znanac iz Juterboga pokazao svoj stan. Nalazio se u stražnjem dijelu napol urušene kolibe i bio je sličniji kozjoj staji

nego ljudskom prebivalištu. Vrata su bila od nekoliko araka slijepljene ljepenke, prozor samo rupa u zidu, a od posuđa i kućnih potrepština nije bilo ničega, osim oštećenog vrča za vodu nad čijim je otvorom pauk krstaš pleo svoju mrežu i komad poderana jedra koji mu je služio i kao otoman i kao ležaj. Nijemo sam pogledao tu bijedu i opet izašao s njime na ulicu. Odveo me je u neku kuću, čiji vanjski izgled nije obećavao ništa dobro, a čija je unutrašnjost potpuno potvrdila ovu slutnju. Bila je to jedna od onih grčkih krčmi ili kavana u kojima ljudski život ne vrijedi baš ništa, a život i zanimanja njihovih posjetilaca se uopće ne mogu opisati. Ne zadržavajući se u prednjoj sobi, brijač me odvede u stražnju gdje su se gosti kartali i — pušili opijum. Pušači su ležali u najrazličitijim fazama opijenosti na dugačkoj i uskoj slamarici koja se pružala duž zidova. Neki je starac upravo pripaljivao otrov. Njegoto tijelo, mršavo kao kostur, uspravilo se od požude. Oči, inače ugašene, svjetlucale su od iščekivanja, a ruke su mu drhtale. Upravo me se odvratno dojmio. Kraj njega je ležao, sav omamljen, neki dvadesetogodišnji mladić. Smješkao se kao da se nalazi u sedmom raju. I on je već pao u šake sotoni opijuma koji nikoga više ne pušta iz svojih kandži. Malo dalje svijao se neki suhi dugački mornar u najdubljoj opijenosti, a nedaleko od njega cerila se odvratna njuška propaloga derviša koji je napustio svoju tekiju i došao u ovu jazbinu da svoju životnu snagu žrtvuje luđačkim slikama varave narkoze. — Pušite li možda i vi? — upitah svoga vodiča naslutivši njegovu nesreću. — Pušim — odgovori on — ali tek odnedavno. — Zaboga, onda možda još nije prekasno da se toga okanite! Zar ne znate kako podmuklo, kako đavolski djeluje taj otrov? — Đavolski? Hm! Čini se da se vi u to ne razumijete. Naprotiv on djeluje upravo rajski. Hoćete li okušati? — Ne pada mi ni na um! Što se ovdje može popiti? — Vino. Ja ću naručiti, a drugo je vaša stvar. Dobili smo gusto crno grčko vino. Sjetivši se kako ukusno prija krupno zrno grčko grožđe, upravo nisam mogao shvatiti zašto je vino tako lošega okusa. To je dakle bila kuća u koju svraća Ibrahim Mamur! Raspitao sam se za njega kod gostioničara, ali radi opreza nisam smio spomenuti njegovo ime, a nisam ni znao pod kojim se imenom sada krije. Sve moje raspitivanje ostalo je uzaludno. Zato sam zamolio brijača da dobro pripazi i da mi odmah javi čim ga nađe. Dao sam mu nešto novaca i oprostio se od njega, ali nisam još ni izašao iz one žalosne jazbine, a on je već sjedio s kartašima da novac izgubi u igri dok je za ostatak vjerojatno pušio opijum. Vidio sam da je taj čovjek izgubljen, ali sam ipak čvrsto odlučio da ga, ako je ikako moguće, odvratim od puta kojim je krenuo. Sutradan je bio petak i Isla, koji je imao posla u Peri, pozva me da ga pratim. Vraćajući se kući, došli smo, u blizini palače ruskoga poslanstva, do neke zgrade slične džamiji koja je od ulice bila odvojena rešetkastom ogradom. Isla se zaustavi i upita:

— Jesi li kada vidio hora-teperle, efendijo? — Jesam, ali ne ovdje u Stambulu. — Ovo je njihova tekija, a upravo sada je vrijeme njihove pobožnosti. Hoćeš li da uđemo? Pristao sam i mi uđosmo kroz širom otvorena rešetkasta vrata u dvorište popločeno velikim mramornim pločama. S lijeve strane pružalo se groblje, također odvojeno rešetkastom ogradom. Kroz rešetke u sjeni visokih tamnih čempresa vidjelo se bijelo nadgrobno kamenje s isklesanim turbanima na vrhu. Na jednoj strani ovih kamenova bilo je uklesano ime pokojnikovo i poneka izreka iz korana. Veliki broj turskih žena odabrao je ovo groblje za popodnevnu šetnju i kamo god bismo pogledali, svjetlucale su se njihove, bijele koprene i šarene feredže. Pozadinu dvorišta zauzimao je okrugli paviljon pokriven kufoetom, a s desne strane bila je jednokatna tekija, također nadsvođena kubetom. Usred dvorišta rastao je visok čempres, do vrha obrastao bršljanom. Dvorište je bilo puno ljudi koji su se gurali prema paviljonu, ali Isla me najprije odvede u tekiju da mi pokaže unutrašnjost turskog derviškog samostana. Derviš je perzijska riječ i znači »siromah«. Arapska je riječ za isti pojam »fakir«. Dervišom se naziva svaki pripadnik nekog muslimanskog vjerskog reda. Ovakvih redova ima vrlo mnogo, ali njihovi pripadnici ne polažu zavjet: uopće ne poznaju zavjet siromaštva, čistoće i poslušnosti. Tekije su vrlo često bogate zemljištem, novcem i prihodima pa tursko svećenstvo općenito ne živi oskudno. Nekad su derviši imali veoma veliko vjersko i političko emačenje, ali sada je njihov ugled opao i samo im svjetina još ukazuje nekakvu vrstu poštovanja. Zato sada pokazuju razne vještine kojima nastoje steći izgled vjerskih zanesenjaka. Izvode kojekakve čarolije i prikazuju plesove uz pratnju pjevanja. Ušavši u tekiju, nađosmo se u visokom i hladnom predvorju koje je zauzimalo čitavu širinu zgrade. Odavde se pod pravim kutem pružao hodnik cijelom dužinom samostanske zgrade. Iz hodnika ulazilo se u ćelije derviša, a njihovi su prozori gledali u dvorište. Vrata nije bilo i tako se iz hodnika moglo lako zaviriti u ćelije. Bile su veoma jednostavno namještene. Sav namještaj sastojao se od uskih jastuka duž zidova. Na njima su sjedili derviši sa visokim šiljatim kapama na glavi. Neki su pušili, drugi su se dotjerivali za predstojeći ples, a treći su sjedili nepomično, udubljeni u se, kao kipovi. Odavde pođosmo prema paviljonu gdje smo najprije ušli u četverokutno predvorje, a onda u veliku osmorokutnu glavnu dvoranu. Strop je bio u obliku kubeta na vitkim stupovima. Na stražnjem zidu nalazio se veliki niz otvorenih prozora. Parketni pod je bio nalašten i svjetlucao je poput ogledala. Duž zidova pružala su se dva reda loža, jedan ravan a drugi uzdignut do polovine zidova. Nekoliko gornjih loža, odvojenih za ženske posjetioce, bilo je zatvoreno pozlaćenim rešetkama. Druga uska loža u gornjem redu bila je određena za glazbu. Sve gornje lože bile su zauzete pa se smjestismo u jednu donju. Obred je počeo.

Kroz glavna vrata ušlo je tridesetak derviša na čelu sa svojim starješinom. To je bio starac sijede brade, odjeven u dugački crni kaput. Koračali su polako i dostojanstveno i tri puta obišli dvoranu, a onda čučnuli: starješina sučelice ulazu, a ostali desno i lijevo oko njega u dva polukruga. Sad je započela svirati disharmonična glazba parajući mi uši i uz to se začu nemelodiozno pjevanje. Na te zvukove derviši su izvodili svakojaka klanjanja i čudne pokrete, dijelom međusobno, dijelom prema starješina. Ljuljali su se sjedeći na podvinutim prekrštenim nogama zdesna nalijevo, napred i natrag, izvijali gornji dio tijela kružno na bokovima, izvrtali glave, mahali rukama i pružali šake, pljeskali dlanovima, bacali se potrbuške na pod i svojim šaljatim kapama udarali u njega da je sve pljeskalo. Ovaj prvi dio neobične svečanosti trajao je otprilike pola sata. Zatim utihnu i glazba i pjevanje, a derviši ostadoše nijemo čučeći na svojim mjestima. Mene se ta predstava nije osobito dojmila, ali Turci su je promatrali veoma pobožno i s divljenjem i bili su očito vrlo oduševljeni. Zatim opet zasvira glazba, i to brže. Derviši skočiše na noge odbaciše svoje smeđe mantije i odjednom se pojaviše u bijeloj odjeći. Klanjali su se neravnomjernom brzinom i različito duboko, i prema starješini i međusobno i onda počeli ples po kojem su nazvani derviši-plesači. Zapravo to i nije bio ples, već neka vrst vrtnje. Svaki od njih stajao je na svom mjestu i okretao se lagano oko sebe, neprekidno stojeći na jednoj nozi. Pri tome su kadšto ruke prekrstili na prsima, katkada ih pružali daleko, od sebe, čas naprijed, čas desno ili lijevo. Glazba je svirala sve brže i time se ubrzalo i okretanje derviša, slično okretanju zvrka. Naposljetku su se okretali tako brzo da sam morao zatvoriti oči da mi se od samoga gledanja ne bi zavrtjelo u glavi. Ovo je potrajalo oko pola sata, a zatim klonuše jedan za drugim na pod i predstava je bila svršena. Djelovala je na mene tako da je više ne bih želio vidjeti, ali su drugi gledaoci otišli veoma zadovoljni. Isla me upita: — Kako ti se ovo svidjelo, efendijo? — Umalo što mi se nije smučilo! — odgovorih iskreno. — Imaš pravo. Ne znam je li prorok odredio takva vježbanja. Dok smo prolazili preko dvorišta prema izlazu, osjetih ruku na ramenu. Zastadoh i okrenuh se. Preda mnom je stajao neki mladić koji je žurio za mnom. Odmah ga prepoznali. — Omare Ben Sadeče! Ta zar je moguće da si ovdje? — Sretan sam što opet vidim sunce tvoga obraza! Moja je duša čeznula za tobom mnogo stotina puta otkako sam se onako naglo morao rastati od tebe. Bio je to Omar, sin onoga Sadeka koji je mene i Halefa vodio preko Sot Džerida, i kojega je tom prilikom ustrijelio Abu en Nasr. — Kako si došao u Stambul i što radiš ovdje? — upitah. — Zar ne vidiš da sam hamal? Pođimo u neku kavanu, sidi, pa ću ti sve ispripovijedati!

Isla je još u Egiptu slušao o našoj tuniskoj pustolovini, pa mu je Omarovo ime bilo poznato. Radovao se što je upoznao toga mladića i rado je pošao s nama u najbližu kavanu. Tu sam saznao da je jahaća deva, koju je tada većil od Kbilija onako izdajnički prepustio Abu en Nasru, bila brža od one koju je Omar uzajmio od svojih prijatelja. Ipak ga sve do Derne nije izgubio iz vida, ali ondje se njegova deva morala odmoriti, a kad je tragom bjegunca stigao u Bombu, ovaj je već uspio da se priključi nekoj brzoj karavani za Sivu. Omar je morao počekati slijedeću priliku, a osim toga morao je svoju devu zamijeniti za lošiju, da bi s ono nešto malo novca što ga je kod te zamjene dobio, nekako proživotario. Tek tri tjedna kasnije pridružio se karavani koja je krenula kroz sjevernu pustinju u Barku i kroz Vadi Džegabib za oazu Siva. Stigavši onamo, saznao je tek poslije dugog i svestranog traganja i raspitivanja, da je Abu en Nasr otputovao prema jezeru El Kerum. Ali kad je Omar stigao na to jezero, uzalud ga je tražio pa je zaključio da je Abu en Nasr krenuo drugim putem, možda južnijim karavanskim u El Va, Farafer ili Daket. Zato je obišao i te tri oaze, ali ni u njima nije ništa saznao. Tek u Tafi, kuda je naposljetku krenuo, naslutio je iz nekih vijesti da je bjegunac pod drugim imenom otplovio niz rijeku. Zatim je pretražio sve gradove i sela uz obalu Nila i stigao u Kairo posve izderan i iscrpljen. Tamo ga je odjednom posve neočekivano poslužila sreća da na trgu Mehmeda Alije ugleda Abu en Nasra. Pratio ga je cijelim bulvarom Mehmeda Alije sve do Ezbakije, ali mu se Abu en Nasr opet izgubio. Sad je danju i noću neumorno lutao gradom i naposljetku uspio da otkrije bjegunca u luci Bulak, ali upravo u trenutku kad se ovaj ukrcavao u brod koji je polazio na sjever. Njega kapetan nije htio primiti na brod jer nije imao novaca da plati prijevoz, niti se mogao na brodu zaposliti. Sav goreći od srdžbe i osvetoljubivosti morao je gledati kako mu smrtni neprijatelj ponovo izmiče. Međutim, neki mu je arapski šeik, kome se izjadao, poklonio konja da bi kopnenim putem mogao pratiti brod. Tako je kroz Teranu, Gize, Nadir, Negile i Dabari odjahao do nilskog rukava Rosette, ali je naposljetku uvidio da je traženi brod vjerojatno krenuo rukavom Damiette. Onda je pojahao preko delte i u Samanudu zaista saznao da je brod ovdje pristao, i zatim nastavio plovidbu nizvodno. Po tom sigurnom tragu stigao je u Damiette gdje je čuo prekasno da je bjegunac na nekom brodu za prijevoz žita otputovao u Adaliju. Omar je ostao posve bez sredstava i morao je najprije radom u luci zaslužiti toliko da je mogao nastaviti put jer ono što je dobio za prodana konja nije bilo dovoljno. Napokon je uspio da besplatno otputuje na Cipar odakle ga je neki ribar prebacio na kopno u Anamar, a odatle je pješice otišao u Adaliju. Ovdje mu je međutim sva potraga ostala uzaludna. Bilo je prošlo već odviše vremena, a on nije imao dovoljno ni sredstava ni iskustva da bi na pravi način nastavio s traganjem. Usprkos svemu tome nije izgubio ustrajnost koju mu je nalagao zakon krvne osvete. Po smjeru, kojim je krenuo Abu en Nasr, zaključio je Omar da ovaj

kani poći u Stambul pa je prosjačeči prošao za njim cijelu Anadoliju. Putovao je sporo, vrlo sporo, a zatim se u Kutahiji razbolio. Napori što ih je podnio oborili su ga nekoliko mjeseci u postelju, pa je za njega bila prava sreća što je našao njegu u nekoj tekiji. Tako je tek poslije mnogo mjeseci, za koje vrijeme sam ja prevalio mnogo duži put, stigao u Stambul. Još nije našao siguran trag, ali nije gubio nade. Da bi mogao živjeti i nešto uštedjeti, postao je trhonoša, što je svakako veliko poniženje za slobodnog Arapina. Kad sam ga upitao kako dugo će ovako bezizgledno ostati u Stambulu, on odgovori: — Možda ću vrlo brzo napustiti ovaj grad, sidi. Alah mi je pomogao da otkrijem jedno vrlo važno ime. — Koje? — Zar nisi onda na Sot Džeridu rekao da se ovaj Abu en Nasr zapravo zove Hamd el Amazat? — Jesam. — Ja sam ovdje otkrio čovjeka koji se zove Ali Manah Ben Ba-rud el Amazat. — Ah! Tko je to? — Jedan mladi derviš u tekiji u kojoj si upravo bio. Pošao sam onamo da u njegovoj ćeliji razgovaram s njim i da ga ispitam, ali onda sam ugledao tebe i nisam više imao vremena za posjet dervišu. — Ali Manah Ben Barud el Amazat! — viknu Isla tako živo da sam ga morao upozoriti na ostale goste u kavani. — Znači, on je sin onog Baruda el Amazata koji je prodao moju ženu? Idem odmah u samostan da porazgovaram s njime. — Nemoj ići! — rekoh mu. — Amazat nije rijetko ime. Možda ovaj derviš ne stoji ni u kakvoj vezi s čovjekom koga si spomenuo. A ako i stoji, treba biti oprezan. Ne bi li dopustio meni da ja odem onamo? — Da, samo idi, efendijo! Ali odmah! Mi ćemo te ovdje čekati! Raspitao sam se dalje: — Kako si saznao da se derviš zove Amazat? — Jučer sam se s njim i jednim njegovim drugom vozio kaikom u Baharive Keui. Njih dvojica su razgovarala pa sam tako čuo njegovo ime. Bilo se već smračilo i ja sam pošao za njima. Zastali su pred jednom kućom sa zatvorenim vratima. Kad su se vrata otvorila, čuo sam pitanje: »Tko želi da uđe?, a oni odgovoriše: »En Nasr«. Morao sam nekoliko sati čekati dok se nisu vratili. Tamo je ušlo i izišlo mnogo ljudi i svi su na pitanje odgovarali ovom riječi. Možeš li to razumjeti, sidi? — Jesu li nosili fenjere? — Nisu, premda se noću nitko ne smije kretati bez fenjera. U blizini nije bilo kavaza. Odvezao sam se za njima i pratio ih do tekije derviša plesača. — Jesi li tačno razumio riječ »En Nasr«? — Vrlo tačno.

Omarov izvještaj dao mi je mnogo gradiva za razmišljanje. Nehotice sam se sjetio riječi što ih je dobacio Ibrahim Mamur kad me je ono svladao u ruševinama Baalbeka. On je tada smatrao da sam već potpuno neopasan pa se, da me namuči, razmetljivo pohvalio kako je on vođa jedne družbe ubojica. Ako je to bilo istina, onda je ta banda, kako su to dokazivale njegove veze s Egiptom i Damaskom, bila proširena u velikom dijelu Turske. Stambul nije nikada bio bez zločinačkih bandi, ali upravo sada je opća nesigurnost dostigla vrhunac. Svakoga dana bilo je potpuno ispražnjenih stanova, a njihovi su vlasnici bili ubijeni ili su nestali. U Zlatnom rogu i u Bosporu plivale su lešine ljudi koji su očito umrli nasilnom smrću. Noću su u jedan isti trenutak, na raznim udaljenim mjestima grada izbijali požari, prigodom kojih su vršene pljačke i krađe a činilo se da svi ti požari stoje u međusobnoj vezi. Noću se na ulicama moglo susresti sumnjive tipove bez fenjera, a kad bi ih zaustavila policijska patrola, razvile bi se prave bitke. Potpuno pak nevjerovatno zvuči kako je vlast postupala s takvim ljudima. Jednom je otkrivena čitava banda najopasnijih razbojnika i sultan ih je prognao u Tripolis. Nakon nekog vremena vratio se kapetan transportnog broda i obavijestio vlasti da je uz obalu Tripolisa doživio brodolom i da su se utopili svi razbojnici koji su se nalazili na brodu. Time je taj slučaj bio završen. Ali već nekoliko dana kasnije ti su se »utopljeni« opet pojavili na gradskim ulicama, i kao da se nije nitko tome čudio. Svojim drugovima nisam rekao ništa o onome što sam razmišljao. Od Omara sam saznao da derviš Ali Manah živi u petoj ćeliji računajući od ulaza. Zatim sam otišao u tekiju. Ne obazirući se na ljude u njoj prošao sam kroz dvorište ravno na vrata tekije i ušao u predvorje. Vrata u hodnik bila su otvorena. Derviši su se opet nalazili u svojim ćelijama. Polako sam krenuo niz dugačak hodnik da razgledam ćelije i ljude u njima. Nitko se nije na mene ni osvrnuo. U petoj ćeliji je sjedio mlad derviš dvadesetih godina. Netremice je gledao gore u prozor, a dvadeset i devet kuglica njegovih brojanica klizile su mu kroz prste. — Selam! — pozdravih ga dubokim glasom, držeći se dostojanstveno. — Selam aleikum — odgovori on. — Što želiš? — Dolazim izdaleka pa mi običaji vašeg doma nisu poznati. Vidio sam vaš ples i želio bih da vam se zahvalim za uznesenost koju ste mi priredili. Smiješ li primiti poklon? — Smijem. Daj ga! — Koliko se obično daje? — Primamo svaku paru. — Onda evo, uzmi! Dao sam koliko sam mogao da odvojim od svojih skromnih sredstava, ali činio se da je on bio zadovoljan jer reče: — Hvala ti. Je li ovo za me, ili za naš red? — Iskaži mi milost pa to zadrži za sebe. — Onda mi reci kako se zoveš da bih znao kome da zahvalim.

— Prorok veli da će se dar iz šutljive ruke jednom dvostruko računati. Dopusti mi stoga da šutim, ali ti reci meni svoje ime da bih znao s kojim sam pobožnim sinom islama govorio. — Zovem se Ali Manah Ben Barud el Amazat. — A kako se zove mjesto u kome si ugledao svjetlost dana? — Skadar. To se slagalo! Isla mi je još u Egiptu pripovijedao da je Barud el Amazat, koji je prodao Zenicu, živio u Skadru. Upitah ga: — Žive li članovi tvoje pobožne obitelji još ondje? — Ne žive. — odgovori. Dalje ga nisam smio ispitivati da ne bih pobudio sumnju, pa mu zato rekoh još nekoliko uljudnih riječi i odoh. Isla i Omar su me u kavani nestrpljivo čekali. — Šta si saznao? — upita Isla. — On je zaista sin onog Baruda el Amazata. Potječe iz Skadra, pa mu je, ako se ne varam, onaj Hamd el Amazat, koga poznajemo pod imenom Abu en Nasr, stric. — Morat će nam reći, efendijo, gdje mu se sada nalazi otac! — Morat će! Kako ćeš ga prisiliti na to? — Pomoću kadije. — Onda će ti navesti kakvo lažno mjesto ili će, rekne li pravo, obavijestiti svoga oca. Ne, moramo biti oprezni. Najprije bih htio da vidim kuću u koju je jučer ušao. Odmah ću s Omarom onamo. Možda ću moći da kažem što treba da radimo. — Neka bude po tvojem, efendijo. Sad ćemo se, dakle, rastati. Ali, kad se vratiš, povedi sa sobom Omara Ben Sadeka jer će stanovati kod mene i više neće raditi kao hamalin. Isla se vratio kući, a ja i Omar siđosmo na obalu, uzesmo kalk i povezosmo se Zlatnim rogom u Ejub. Odatle pođosmo pješice u Baharive Keui, sjeverozapadnu četvrt Stambula. Bio je to težak put kroz prljavštinu, nečist i ruševine sve dok nismo stigli do neke slijepe uličice i skrenuli u nju. Omar mi je pokazao kuću samo u prolazu kako nitko ne bi opazio da se zanimamo za nju. Bila je to uska, ali činilo se, vrlo duboka zgrada s izbočenim gornjim katom. Kućna vrata bila su okovana debelim limom, a cijela prednja strana kuće bila je od čvrstog zida. Samo kraj vrata nalazila se mala četvorouglasta rupa. Sve sam to primijetio u prolazu. Susjedna zgrada je također bila na sprat i isto tako uska. Na vratima je bio prilijepljen prljav komadić papira, na kome je pisalo turskim jezikom: »Traži se najamnik«. Brzo se odlučih, pritisnuh rukom kvaku i uđoh. Omar je pošao za mnom pitajući se što tražim ovdje. Našli smo se u vrlo uskom mračnom hodniku i krenuli dalje opipavajući oko sebe dok nisam naišao na neka vrata suprotno od ulaza. Otvorio sam ih i ušao u dvorište koje je, kao i cijela kuća, bilo široko oko osam lakata, ali zato valjda desetorostruko duže. Cijelom dužinom dvorišne

strane i odostraga po širini, pružale su se stare staje u raspadanju. Desno i lijevo od dvorišnih vrata nalazio se po jedan ulaz u prizemne prostorije koje nisu mogle biti šire od obične rupe. Na gornji kat vodilo je polutrulo drveno stepenište koje je od prvobitnih trinaest izgubilo šest stepenica. Dvorište je bilo samo jedna velika muljevita lokva koju je sunce isušilo i pretvorilo u tvrdu lomljivu masu. U nju je bio utonuo bezobličan panj za koga zaista nisam znao čemu služi, a na tome zagonetnom panju sjedio je neki čovjek i pušio čibuk. Bio je umotan u poderan kaftan i sav se sklupčio te je bio okrugao poput lopte. Nos mu nije bio mnogo kraći od ćibuka. Kad nas je to kao jež sklupčano biće ugledalo, zagrakta upola dobroćudno, upola neprijateljski. — Selam! — pozdravih. — Ssss... mmm! — siknu i zagunđa. — Iznajmljuje li se ova kuća? Za tren oka to se biće uspravi s panja. — Da, jeste, dakako, odmah se iznajmljuje! Lijepa kuća, divna kuća, krasan stan, i za pašu gotovo predobar, sve skoro novo! Želite li razgledati, visočanstvo? Sve su te riječi izbile odjednom tako brzo i naglo kao krupica iz mlina. Vidjelo se da smo ovom čovjeku kao stanari vrlo dobro došli. Bio je Židov i sad se uspravio pred nama. Bio je niskoga rasta, vrlo nizak, ali utoliko deblji. Na njemu se nije vidjelo ništa drugo, osim par slamnih papuča, kaftan, turban, nos i čibuk, ali sve je to, razumije se, izuzev nosa, moglo potjecati još iz Metuzalemovih vremena. Iz papuča je dirljivo složno virilo svih deset prstiju. Kaftan mu je bio stotinu puta krpan, a turban sličan golemoj smežuranoj suhoj šljivi. Čibuk je dugom upotrebom toliko bio oglodan da je ostala samo još glava u koju je sretni vlasnik usadio umjesto cijevi šuplju kost koja se nije tako lako dala oglodati, Starac me je oslovljavao sa »vi« pa sam sezato i ja njemu tako obratio: — Jeste li vi vlasnik ove kuće? — Nisam, ali uvjeravam vaše visočanstvoda ipak ne pripadam siromašnim propalim... — Molim vas — prekidoh ga — odgovarajte mi na pitanja što kraće! Čija je ovo kuća? — Bogatog pekara Muhameda in Kasim-paše. On ju ja naslijedio. — A što vi radite ovdje? — Čuvam kuću i čekam hoće li doći kakav stanar. — Koliko ste plaćeni za to? — Jedan pijaster na dan i za pola pijastera kruha. — Je 1' kuća prazna? — Jest. Ja stanujem ovdje u susjednoj kući. — Koliku najamninu traži pekar? — Deset pijastera tjedno. Plaća se unaprijed.

— Pokažite nam prostorije! Najprije je otvorio vrata u prizemlju: ugledali smo dvije prazne podrumske prostorije. Zatim se uspesmo stepenicama. Gore su bile tri sobe od kojih bi prvu nazvao golubin jakom, drugu kokošinjcem, a treću kunićnjakom. — Evo ovo je seamluk, ono dnevna soba, a tamo harem — objasni ovaj čovjek tako dostojanstveno kao da nam pokazuje kneževsku palaču. — Dobro! Što se nalazi u dvorišnim zgradama? — Ništa. One su za konje i za poslugu. — A kako se vi zovete? — Baruh Sebet Ben Baruh Hereb Ben Rabi Baruh Mirza. Kupujem i prodajem briljante, nakit i starine, a ako ustrebate spreman sam da vam svakog dana pometem sobe, očistim odijela i obavim sve poslove! — Imate vrlo ratoborno ime! Gdje se nalazi skladište vaših briljanata, nakita i starina? — Visočanstvo, upravo sam sve rasprodao. — Dobro, onda pođite bogatom pekaru Muhamedu i recite mu da ću unajmiti kuću. Evo mu deset pijastera unaprijed za prvi tjedan, i evo još deset za vas da kupite duhana. — Hvala, visočanstvo! — viknu on radosno. — Vi znate kako treba postupati s čovjekom koji trguje samo s briljantima i starinama! Ali Muhamed će me pitati tko ste vi. Što da mu odgovorim? — Prije svega nemojte me oslovljavati s visočanstvo. Moje odijelo je doduše novo i čitavo, ali mi je jedino. Ja sam vrlo siromašan pisar koji je sretan kad nađe nekog za koga može da piše, a ovaj moj prijatelj je siromašan hamalin pa i on malo zarađuje. Mi ćemo ovdje stanovati zajedno, a možda ćemo naći još nekoga da najamnina ne bi bila preskupa. Još ćemo razmisliti o tome, hoćemo li vas moći zaposliti jer moramo štediti. Sve sam to rekao jer sam zbog opasnoga susjedstva htio da izgledamo što siromašniji i neznatniji. Baruh nam odgovori: — O, efendijo, meni ne treba mnogo. Ako mi date dva pijastera na dan, radit ću vam sve. — Vidjet ću hoću li dovoljno zaraditi da vam uzmognem plaćati po dva pijastera dnevno. Kad se možemo useliti? — Odmah, efendijo. — Doći ćemo još danas pa se nadam da nećemo naći zaključana vrata! — Odmah ću požuriti pekaru, a zatim ću vas ovdje čekati. Tako je ovaj posao bio sklopljen i mi se oprostismo od našeg dobrog Baruha »koplja«, sina Baruha »sablje«, sina rabina Baruha »nožnog oklopa«. Kad smo se vratili k Isli, ispripovjedio sam njemu, njegovu ocu i stricu što smo doživjeli, a pošto sam spomenuo što slutim, pristali su da se s Halefom i Omarom preselim u pekarovu kuću. Lindsay je također htio da pođe s nama, ali sam ga morao odbiti jer bi nam smetao. On se zbog toga tako razljutio da je

izjavio da sam i bez mene ne može ostati kod Maflaja. I zaista se već popodne preselio u Peru.

U NAJMRAČNIJEM STAMBULU POŠTO smo se dogovorili o svemu što je bilo potrebno, uzeli smo oružje koje smo smotali i vratili se u Baharive Keui. Konja dakako nisam poveo. Naš domaćin nas je dočekao u novom stanu. Njegova žena ga je, koliko je mogla, očistila, a on se silno obradovao kad sam mu rekao da sam time zadovoljan. Zamolio sam ga da nam kupi kruha, kave, brašna, jaja, duhana, nešto posuđa, te tri rabljena pokrivača. Kad se udaljio mogli smo neopaženo razmotati svoje puške. Stavili smo ih u onu sobu u koju osim nas neće nitko ulaziti. Baruh se brzo vratio. Njegova, žena mu je pomagala. Starica je bila slična oživjeloj mumiji. Pozvala me je da dođem k njima na večeru. Prihvatio sam taj poziv jer mi je to dvoje starih moglo biti od koristi pa sam želio da zadobijem njihovu sklonost. To mi je uostalom već donekle uspjelo, jer su mi starci još prije večere dobrovoljno donijeli nekoliko slamarica da nam posluže umjesto divana. Slamarice su bile sama krpa na krpi. Baruh je bio vrlo siromašan. Mislio je da smo i mi bez novaca i htio je da nam pomogne. Kad su starci otišli, upalismo svjetiljku i lule jer se u međuvremenu smračilo. Isla nam je dao mali fenjer da ga ponesemo sa sobom i on nam je kasnije dobro poslužio. Dogovorili smo se da Omar čuva stražu na odškrinutim vratima u mojoj odsutnosti i da što pomnije promatra posjetioce susjedne kuće. Halefa sam poslao u dvorište. Kuće su bar na dvorišnoj strani bile jedna od druge odvojene samo zidom od dasaka pa bi Halef iz staje mogao čak nešto prisluškivati. Pred kućom me je čekao Baruh. Starci su stanovali kraj naše kuće u nekoj kolibi koja nije imala vlasnika što se nerijetko nalazi u Stambulu. Bilo je vjerojatno da su starci, kupujući za nas, izvukli mali dobitak. Bili su izvrsno raspoloženi i primili su me s poniznom srdačnošću. Naš dolazak kao da im je pružio tračak nade u njihovoj bijedi. Baruhova žena bila je čišća nego što sam očekivao i tako sam s priličnim tekom pojeo ono malo čime su me poslužili. Kad sam joj onda dao na dar malo kave, a njezinom mužu duhana — i jedno i i drugo sam ponio za njih — toliko su se obradovali kao da su primili poklon od najveće vrijednosti. Na žalost, primijetio sam da je kaftan gotovo jedini komad Barunove odjeće dok mu se hlače nisu ni vidjele. Ovdje nije bilo teško pomoći pa sam odlučio da to i učinim. Dakako da je sve ono što je Baruh govorio o trgovini draguljima i starinama bila bajka, ali ispripovijedana bez zle namjere. Ovi siromasi morali su dosad živjeti od jednog pijastera i malo kruha na dan, pa su bili oduševljeni kad sam im rekao da ću ih uzeti za poslugu i platiti im pet pijastera dnevno. U toku razgovora mogao sam se neupadljivo raspitati o susjedima s druga strane.

— Efendijo — reče Baruh — u našoj ulici stanuju sami siromašni ljudi. Neki su dobri i pošteni, a neki zli i pokvareni. Vi ste pisar, ali u ovome kraju nećete naći posla. Nećete, dakle, dolaziti u dodir s tim ljudima, no ipak vas molim da se posebno čuvate kuće uz vašu. — Zašto? — Opasno je,o tome govoriti. — Ja umijem šutjeti. — Vjerujem vam, ali biste možda odmah napustili svoj novi stan kad bih o njemu počeo pripovijedati, a to bi mi bilo žao. — Obećajem vam da ću stan ipak zadržati. Nadam se da smo prijatelji pa držim da biste prema meni trebali biti pošteni i iskreni. Nisam bogat, ali i siromašan čovjek može biti zahvalan. — Već sam upoznao vašu dobrotu pa ću povjerovati vašoj riječi. Svi stanovnici ove ulice znaju da se u kući kraj vaše ne zbiva ništa dobro, ali se na to ne obaziru. Jednom se jedan od njih ušuljao u drugu, susjednu, nenastanjenu kuću i osluškivao. Sutradan se nije vratio, a kad su ga njegovi potražili, našli su ga obješena o gredu. Sigurno se nije sam objesio. — Hoćete li time kazati da su moji susjedi ne samo sumnjivi već i opasni? — Da, morate ih se veoma čuvati. — Smijem li bar znati tko tamo stanuje? — Tamo stanuje neki Grk, njegova žena i njihov sin. Imaju u kući vina i mnogo lijepih dječaka i mladih djevojaka, ali njih nikad ne vidiš na ulici. Nekoliko ljudi luta od jutra pa do kasno u noć gradom i mame goste. Dolaze otmjena gospoda i obični ljudi, stanovnici Stambula, a i stranci. Tamo se karta za novac, a čuje se i glazba i ja ne vjerujem da svi oni, koji uđu u tu kuću, i iziđu iz nje. Ponekad se noću čuju pozivi u pomoći zveket oružja, a sutradan obično pliva u vodi kakvo mrtvo tijelo. Često noću dolaze i čitave čete ljudi koji ne nose fenjere, ali su natovaren, kojekakvim stvarima što ih unose u kuću. Tamo ih dijele. — Rekli ste da se nitko ne obazire na tu kuću, a ipak tačno znate sve te pojedinosti. Jeste li možda i vi jednom prisluškivali? — To ne smijem nikome priznati, efendijo, jer bih propao! — Ni meni? — Vama pogotovu ne jer biste vi mogli da učinite ono isto što sam ja učinio, a pri tome biste onda prošli onako kao onaj čovjek kojeg su objesili. — Možda vi samo zato govorite da ste nešto vidjeli kako biste me utjerali u strah. — Ne, efendijo! Ja ne lažem! — I ja mislim da ne lažete, ali možda ste sve to samo sanjali. To je pomoglo. Starac nije htio da ga smatram ni lašcem ni sanjalicom pa reče: — Neću ništa da kažem, samo vas molim da ne dirate ni dasku ni letvu. — Koju dasku?

— U desnom zidu vašeg selamluka olabavljena je jedna daska. Ona visi samo na gornjem čavlu pa se može pomaknuti u stranu. Iza nje je mala šupljina, a onda daščani zid susjedne kuće. I u njemu je izvučen jedan čavao. Sam sam ga izvadio. Pomaknete li dasku u stranu, možete zaviriti u odaju u kojoj leže pušači opijuma i čuti zveket čaša i smijeh mladića i djevojaka. — Bili ste vrlo neoprezni! Što bi bilo kad bi tamo prijeko primijetili da su daske olabavljene! — Htio sam da vidim šta se tamo prijeko radi pa sam morao izvaditi čavle jer kako bih inače vidio? — To se moglo učiniti drukčije i bolje. Trebalo je samo probušiti malu rupicu u dasci susjednog zida, tako malu da se prijeko ne bi ni primijetila. — Onda bih premalo vidio. — A što je s letvom? — Ona leži u staji koja se oslanja na susjednu kuću i dovoljno je dugačka da može poslužiti kao ljestve pa se možete popeti uz nju. Zid dvorišne zgrade sa susjedne strane sastoji se također samo od dasaka. Jedna od njih ima rupu od kvrge u drvetu i veliku pukotinu. Kroz nju možete vidjeti dugačku prostoriju u kojoj se skupljaju ljudi kad dijele plijen. — Koja je to daska? — Da je lakše upamtim, označio sam je vapnom. — Ali zašto niste podnijeli prijavu? Ta to bi bila vaša dužnost! — Efendijo, moja prva dužnost jest da čuvam svoj život. Neću da me objese. — Policija vas ne bi izdala! — Ah, gospodine, čini mi se da niste još dugo u Stambulu. Kroz onu rupu u dasci vidio sam tamo otmjenu gospodu. Prepoznao sam i derviše i kavaze. U Stambulu nisu rijetki službenici koji ne primaju plaću od sultana; već moraju da žive od bakšiša pa ga iznuđuju gdje god mogu. I što da radi takav čovjek ako ne dobije dovoljno bakšiša? Onaj koji bi prijavio vaše susjede mogao bi se naći upravo pred onim policijskim službenikom ili kadijom koji je sjedio tamo prijeko u sobi i onda bi sigurno stradao. Ne, sad znam što se zbiva u onoj kući i neću više voditi računa o tome. Jedino vama sam to rekao pa se nadam da ćete poslušati moje upozorenje. Tako sam saznao dosta i čuvao sam se da dalje ne ispitujem. Bio sam uvjeren da se i ja sa svojim drugovima nalazim u opasnosti. Grk će svakako saznati da je dobio nove susjede, pa će se raspitati za nas i zapovjedit će da nas motre. To mu neće biti teško, a nadzirati nas može da mi to i ne opazimo jer smo od njega odvojeni samo zidom od dasaka. Danju ćemo smjeti samo vrlo oprezno izlaziti u dvorište jer nas može vidjeti netko tko nas otprije poznaje. Zato je bilo dobro što sam Baruha uzeo da nas dvori. Tako smo danju mogli mirno ostati u stanu. Možda su moji drugovi ostavili upaljeno svjetlo! Ono bi se kroz kakvu pukotinu moglo vidjeti u susjednoj kući. A možda i razgovaraju negdje gdje ih s

druge strane mogu ćuti. Stoga više nisam mogao izdržati kod Baruha i njegove žene pa sam se vratio u stan. Prije toga sam još uputio Baruha kako treba da se vlada ako ga netko upita za nas. Trebalo je da kaže da u kući stanuje jedan siromašan pisar, jedan hamalin i jedan još bijedniji Arapin, dakle tri čovjeka koji se brinu samo za svoj život i ni za što drugo. Pošto su naši stanovi ležali jedan do drugoga, trebalo je samo da kucnemo o zid pa da nas čuje. Naša ulazna vrata našao sam samo prislonjena; Omar je stajao na straži. Rekao je da je već više ljudi ušlo u susjednu kuću, da su svakoga kroz rupu kraj vrata upitali što želi i da su svi odgovorili: »En Nasr«. Zamolih Omara da zakračuna vrata i da sa mnom pode u stan. Halef je bio u dvorištu. On ništa nije ni vidio ni čuo, pa je također pošao s nama gore u stan. U njemu nije gorjelo svjetlo; bilo mi je milije da i dalje ostanemo u mraku. Ispripovjedio sam im svoj razgovor s Baruhom, a zatim pregledao desni zid selamluka i odmah našao dasku koja se dala pomaknuti. Povukao sam je u stranu i zavukao ruku u otvor. Napipao sam daščani zid susjedne zgrade, i odmah našao olabavljenu dasku. I nju sam tiho, sasvim tiho odgurnuo u stranu i opazio da je u susjednoj prostoriji potpuni mrak. Zato sam opet uspostavio raniji red, a onda dovukosmo svoje slamarice i pokrivače i stadosmo čekati u mraku ne bismo li nešto čuli. Sjedili smo tako skoro čitav sat, razgovarajući samo šapatom, a onda se tamo prijeko začu neki šum. Sjedio sam uz samu dasku i odmah je pomakao ustranu. Čuo sam teške korake nekolicine ljudi i neko stenjanje. Zatim netko reče: — Ovamo! Tako! Neka se Hasan spremi da ode! — Poslije kratke stanke isti glas nastavi: — Valjda znaš pisati, klipane? — Znam — ču se odgovor. — Imaš li novaca kod kuće? — Novac tražiš! Šta sam vam učinio da ste me namamili ovamo i svezali? — Učinio? Ništa,, baš ništa! Uzeli smo ti vrećicu s novcem, sat i prstenje, pa i tvoje oružje, ali to nije dosta. Ako ne dobijemo ono što tražimo, naći će te sutra u vodi. — Alah kerim! Koliko tražite? — Bogat si. Pet tisuća pijastera neće biti mnogo za tebe. — Previše je, jer toliko nemam. — Koliko imaš kod kuće? — Jedva tri tisuće. — Hoće li ti tvoji poslati taj novac ako im pošalješ glasnika? Nemoj da nam lažeš, jer ako ne dobijemo novac, kunem ti se da ti je kucnuo posljednji čas. — Alah il Alah! Poslat će vam novac ako napišem pismo i zapečatim ga svojim prstenom, — Prsten ću ti pozajmiti. Odvežite mu ruke; neka piše! Sad se duže vremena nije ništa čulo. Legao sam na slamaricu i zavukao ruku u zid. Tiho i vrlo oprezno pomaknuo sam i drugu dasku u stranu, dok se nije

pojavio uski otvor kroz koji sam mogao gledati u susjednu prostoriju. Upravo pred otvorom sjedio je neki čovjek okrenut leđima prema nama. Bio je gologav, a odijelo mu je bilo poderano. Pred njim su stajala tri naoružana razbojnika: jedan u grčkoj nošnji, svakako domaćin, a druga dvojica u turskoj. Gledali su kako zarobljenik pečati pismo na koljenu! Vratio sam dasku natrag i opet prisluhnuo. Ubrzo začuh Grka kako reče: — Tako! Vežite ga opet i odnesite ga u susjednu sobu. Ne bude li miran, probost ćemo ga. Jesi li čuo? Zapamti moje riječi! Čuo sam zatim kako se otvaraju neka vrata i kako odlaze ljudi. Sad je prijeko nastala tišina i ja rekoh svojim prijateljima šapćući što sam vidio i čuo. — To su lopovi! — reče Halef. — Što da radimo? — Nisu to lopovi, to su ubojice — šapnuh. — Zar misliš da će oni ovog čovjeka pustiti na slobodu? Ta to bi ih upropastilo. Počekat će dok ne dobiju svoje tri tisuće pijastera i onda će ga ubiti. — Moramo mu pomoći! — Naravno. Ali kako? — Razbijmo daske i oslobodimo ga! — To bi podiglo buku i protivilo se našim namjerama.Moglo bi doći do borbe koja bi bila opasna za nas. Sve da i pobijedimo oni će umaći iz kuće, a mi ćemo ostati praznih ruku. Bolje bi bilo da pozovemo policiju, ali tko zna kad će ona doći. Dotle se može svašta dogoditi. Uostalom, tko zna hoće li se policajci odmah usuditi da uđu u kuću? Najbolje bi bilo da nečujno i kod nas i tamo prijeko skinemo još po jednu dasku i da se provučemo kroz otvor. Prenijet ćemo tog čovjeka ovamo, ponovo namjestiti daske, a onda ćemo već vidjeti šta treba dalje da radimo. — Ali mi nemamo kliješta da izvadimo čavle. — Imam ja svoj nož. Glavno je da oni ništa ne čuju. Evo, odmah ću početi. — Znaš li gdje se nalazi taj čovjek? — Znam. Ovamo su ga donijeli kroz sobu u kojoj se, kako mi je rekao Baruh, nalaze dječaci i djevojke. Čini se da je ta soba prazna. Preko puta od nas nalazi se još jedna soba. Vidio sam vrata. Sigurno je u njoj zatvoren. Opipao sam zid i ustanovio da je svaka daska pričvršćena gore i dolje samo po jednim čavlom. Čavli na našoj strani dali su se vrlo lako izvaditi. Trebalo je samo uvući nož između daske i grede i oprezno povući dasku. Uspio, sam da skinem još jednu dasku, ali otvor je još bio preuzak za odrasla čovjeka. Morao sam olabaviti i treću dasku. Sve sam to svršio bez najmanjeg šuma. Daske su se oko gornjega čavla lako okretale. Podigao sam ih, a Omar ih je pridržao. Opipao sam susjedni zid. Tamo su vrhovi čavala bili savijeni. To mi je znatno otežalo posao. Morao sam se poslužiti oštricom noža i presjeći čavle. Nije mi uspjelo da to izvedem bez šuma, a i ruke su mi se umorile. Tako je prošlo vrlo, vrlo mnogo vremena i kad sam napokon sretno završio posao, začuh korake koji su se približavali. Pojavio se Grk sa svjetiljkom. Otvorio je vrata na suprotnom zidu, ali nije ušao.

— Jeste li dobili novac? — čuh Turčina gdje pita. — Jesmo! — odgovori domaćin nasmijavši se. — Onda me oslobodite! — Još ne. Oslobodit ćemo te sutra rano ujutro. Došao sam samo da ti kažem da će uskoro doći neki ljudi u ovu prvu sobu. Ne smiju znati da si ovdje. U tvoju sobu neće ulaziti, ali ne treba da te čuju. Zato će te sad privezati i začepiti ti usta. Budeš li ostao posve miran pustit ćemo te na slobodu, a budeš li podizao buku ovu ćeš kuću napustiti samo kao lešina. Turčin ga je molio da ga pusti na slobodu. Obećavao je da o svemu ovome nikome neće reći ni riječi. Uzalud. Zatim je molio da mu bar ne začepe usta, zaklinjući se da će biti potpuno miran, ali ni to nije pomoglo. Po njegovom prestrašenom glasu moglo se zaključiti da naslućuje što ga čeka. Domaćin ga je svezao, začepio mu usta i udaljio se, povukavši kračun. Sad je trebalo raditi brzo prije nego što dođu ljudi koje je domaćin spomenuo. Srećom je sve bilo već pripremljeno. Uzeo sam revolver i nož i provukao se kroz podignute daske. Moji drugovi nisu pošli za mnom, ali su bili spremni da mi priskoče u pomoć, ukoliko me netko napadne. Povukao sam kračun i ušao u sobu. — Pst! Ni glasa! Došao sam da te oslobodim! — rekoh zarobljeniku i istodobno opipah njegove spone. Bili su to konopci. Presjekoh ih i stavih ih u džep. Usta i nos bili su mu vezani savijenim rupcem. Odriješio sam čvor, i rubac stavio u džep. — Mašalah — reče čovjek i brzo se uspravi — tko si ti i kako... — Tiho! Hajde za mnom — prekinuh ga. Povukao sam ga za sobom, opet gurnuo kračun na vrata i provukao ga kroz otvor među daskama u naš stan. — Hamdulilah, hvala bogu! — šapne Halef. — Jako sam se brinuo za tebe, ali išlo je brže nego što sam očekivao. Nisam mu odgovorio, već sam brzo s vadičepom na mom džepnom nožu učvrstio srednju od tri olabavljene daske, zabio svoj bodež u gredu i tako zakvačio obje druge daske da oni prijeko nisu mogli opaziti da su daske bile pomaknute. Onda opet začusmo korake. Donijeli su nekog pijanog čovjeka i jednostavno ga položili na pod da ispava svoj mamurluk. Sad sam bio siguran da u tu prostoriju nitko neće više doći pa svi pređosmo u našu drugu sobu. Tamo smo upalili svjetiljku i pogledali našeg gosta. Bio je to čovjek srednjeg rasta, pedesetih godina, vrlo inteligentnih crta lica. — Dobro nam došao! — pozdravih ga. — Slučajno smo bili svjedoci onoga šta se događa u susjednoj kući i smatrali smo svojom dužošću da ti priskočimo u pomoć. — Onda vi ne spadate k onim nitkovima? — upita on pun nepovjerenja. — Ne spadamo.

— Znao sam da me hoće ubiti pa sam, kad si ti došao, pomislio da mi je kucnuo posljednji čas. Tko ste vi? — Ja sam stranac, a ovo su moji prijatelji, slobodni Arapi iz Sahare. Ovaj ovdje, Omar Ben Sadek, ima krvnu osvetu na jednom čovjeku koji, čini se, zalazi u ovu kuću. Zato smo se nastanili u susjednoj kući da bismo odavde mogli paziti na ljude koji ulaze. Uselili smo se tek danas i Alah je htio da nam se već prve večeri pruži prilika da spriječimo zločin. Smijemo li te upitati tko si ti? On je mrko gledao preda se; zatim zatrese glavom i odgovori: — Dopustite mi da šutim otome! Ne bih želo da se moje ime koje je mnogima poznato, javno spominje u vezi s time. Ti si stranac pa ću ti se moći zahvaliti, iako ne znaš moje ime. — Poštujem tvoju želju, a ujedno te molim da ne govoriš o zahvalnosti. Jesi li prepoznao kojeg od onih ljudi tamo? — Nisam. Tamo ima mnogo gostiju, a ima i takvih koji, čini se, nisu samo gosti. Odredit ću da se ova jazbina smjesta pretraži. — Hoćeš li uspjeti? Uvjeren sam, doduše, da Grk prije zore neće otkriti da si pobjegao. Policija će ga dakle potpuno iznenaditi, ako i on ne postavi straže. Ja sam međutim doznao da ovamo zalaze mnogi redari i službenici, pa čak i derviši. Zato sumnjam da ćeš uspjeti u svojoj namjeri. — Policija? — upita prezirno. — Ja sam, doduše, dok su me dovlačili ovamo, u jednoj sobi vidio neke kavaze. Prepoznao sam ih, ali oni mene nisu primjetili. Ne, neću zvati policiju. Znaj da sam oficir — čin nije važan. Otići ću po svoje vojnike i brzo očistiti ovu jazbinu. To mi je i bilo i nije bilo drago. Ako on pohvata tu družbu, naće uhvatiti sve, pa vjerojatno ni onu dvojicu koju mi tražimo, te bismo ih onda morali iznova tražiti. Ali kamen se već zakotrljao i nismo ga mogli zaustaviti. Zato mu odgovorih: — Onda te molim da mi ispuniš samo jednu želju: pokaži mi ljude koje zarobiš. Htio bih da sa uvjerim jesu li među njima oni koje mi tražimo. — Vidjet ćeš ih sve. — Dopusti mi da ti još nešto kažem: svakoga koji želi da uđe u ovu kuću pitaju na vratima što želi i puštaju ga u nju samo uz lozinku »En Nasr«. To će ti možda koristiti. — Ah! Dakle to je bila riječ koju je onaj vodič šapnuo kroz rupu kraj vrata! Ali — nastavi on s nepovjerenjem u glasu — odakle je ti znaš? Sudeći po tonu kojim mi se obraćao, ovaj čovjek je morao biti viši oficir. Odgovorih mu mirno: — Omar Ben Sadek je prisluškivao i čuo je. Ispripovjedio sam mu ono što sam mislio da treba da zna, a zatim nastavio: — Možda bi bilo dobro da podijeliš svoje ljude. Jedna polovina može ući u kuću pomoću lozinke, a druga neka uđe kroz otvor kroz koji si ti pobjegao. Ali oni prvi ne smiju ući prije nego što se drugi ne skupe ovdje pred otvorom, jer će

stražar na vratima kad ugleda vojnike viknuti i upozoriti svoje drugove da pobjegnu. — Vidim da pošteno misliš i poslušat ću tvoj savjet. Imate li možda kakav fes za mene? Ti su nitkovi otkrili glavu jednom pravovjernom; skupo će oni to platiti! — Dat ću ti svoj fes. Posudit ću ti i pištolje da ne budeš bez oružja. — Hvala ti, France. Vratit ću ti sve u redu. Budite budni: vratit ću se najkasnije za jedan sat. Otpratio sam ga do kućnih vrata i on se brzo udalji hodajući drugom stranom ulice. — Sidi — upita me Omar kad sam se vratio — hoće li oni meni prepustiti En Nasra, ako ga uhvate? — Ne znam. — Ali moja je osveta preča. — Oficir za to neće baš mnogo mariti. — Onda znam šta treba da radim. Sjećaš li se još zakletve kojom sam se zakleo na Sot Džeridu na mjestu gdje je moj otac nestao. Vidi, nisam se brijao ni šišao sve dosad i danas mi neće umaći neprijatelj kad mi je tako blizu! On ode u selamluk i sjede kraj olabavljenih dasaka. Teško Abu en Nasru, kad ga noćas uhvati osvetnik! Ugasio sam svjetiljku i s Halefom također prešao u selamluk. Prijeko je sad moralo biti više osoba. Ćuli smo kako hrču i stenju, kako to obično biva kad opijum počne djelovati. Nijemo smo čekali, a nakon tri četvrt sata sišao sam na vežu da počekam oficira. Ipak je prošlo više od jednog sata dok se na drugoj strani ulice u mraku nije nečujno pojavio dugi red ljudi. Očito su već dobili potrebne upute. Čelna su krenuli ravno na ulaz naše kuće, a oni sa začelja ostali su na mjestu. Predvodio ih je onaj oficir u istom odijelu kao i prije, ali dobro naoružan. — Ah! ti nas čekaš! — šapne on. — Evo ti pištolji, a evo ti i tvoj fes! Uzeo je i jedno i drugo iz ruku kapetana koji je stajao iza njega. On je ostao na vratima, a ja sam ljude, njih tridesetak, odveo gore. Moje tri sobe bile su dupkom pune kad je posljednji ušao. Usprkos slabim stepenicama sve se to odvilo nečujno. — Upali svjetlo ! — reče oficir. — Jesi li dolje zatvorio vrata? — upitah ga. — Stavio sam kračun. — Jesi li postavio stražu? — Stražu? — nasmija se on. — Čemu straža? — Već sam ti rekao da tek od danas stanujem ovdje. Ne poznam dobro teren i moram računati na mogućnost da će oni koje progoniš provaliti u moje dvorište i pobjeći kroz moja vrata. — Prepusti to meni! — odgovori on s visoka. — Znam je dobro što treba raditi.

On spusti svjetiljku kraj zida i naredi pokret. Vojnici u prednjem redu podigoše puške da kundacima probiju zid. To je bila glupost jer prije nego što je ijedan prešao prijeko svi su ukućani bili upozoreni. Samo jedan jedini čovjek je ušao na pametniji način. Čim je pao prvi udarac, on pomaknu dasku ustranu, izvadi moja dva noža iz drveta i provuče se. Davno je već bio iščezao kad je oficir na čelu svojih vojnika prošao kroz otvor. Najprije sam pomislio da sam stanem na stražu kraj vrata, ali sam odustao pd toga, sjetivši se da nisam dužan da popravljam tuđe greške. Tako sam odmah iza oficira i kraj kapetana prodro u susjednu kuću. U sobi su ležala šestorica ili sedmorica opijem omamljenih ljudi. Skočili smo preko njih u susjednu sobu, odakle je upravo i posljednji čovjek iščezavao kroz neka vrata. Pojurismo za njima. . . Odozdo se već čula divlja buka, Vojnici su prodrli u kuću. Soba u kojoj smo se našli imala je još dvoja vrata. Otvorili smo prva i ugledali prostoriju koja nije imala drugog izlaza. Bila je puna dječaka i djevojaka koji su svi klekli i moleći digli ruike. — Stražu na vrata! — zaurla oficir. On skoči k drugim vratima, a ja za njim. Ovdje se sudarismo s Omarom koji nam je dolazio ususret. — Nema ga gore — zasopće. — Moram sići! Krvna osveta ga je ispred svih nas potjerala do posljednjeg kuta gornjega kata. — Tko je gore? — upita ga oficir. — Dvadesetak ljudi, tamo posve odostraga. Ne poznam nijednog. On nas gurnu u stranu i odjuri dolje. Mi smo pak pojurili kroz nekoliko rasvijetljenih soba. Napadaj je došao tako iznenada da je stražar na ulaznim vratima, čim je ugledao vojnike, opalio iz pištolja i izgubio se u mračnom hodniku. Mi u susjednoj kud nismo usred lomnjave čuli taj hitac, ali su ga čuli ukućani kojima je to bio ugovoreni znak za najveću opasnost pa su se brzo razbježali. Baš uslijed toga smo prednje sobe našli prazne. Naposljetku stigosmo do vrata posljednje prostorije. Bila je iznutra zabarikadirana. Dok su vojnici nastojali da ih probiju kundacima, čula se i iznutra glasna lomnjava. Vrata su bila čvrsta. Odviše dugo su se odupirala. Stoga sam brzo protrčao kroz sve odaje natrag u naš stan po svoju tešku pušku jer sam imao samo revolvere i pištolje. Noževe je uzeo Omar. Kad sam stigao s puškom, na vratima je bila samo mala pukotina. Ta su vrata bila veoma čvrsto građena, vjerojatno stoga što je prostorija iza njih služila kao posljednje sklonište koje je trebalo dobro sačuvati. Ni zid nije bio od dasaka nego od opeke. — Mjesta! — zapovjedih ljudima. — Pustite me! Moja medvjedarka je, dakako, bila bolji alat za probijanje vrata od lakih puščica sultanovih domobranaca. Već prvim udarcem okovanog kundaka probio sam rupu na vratima. Još tri žestoka udarca i vrata su bila razibijena u komade.

Dočekala nas je salva iz desetak cijevi. Nekoliko vojnika je palo, ali ja sam, udarajući kundakom, stajao zaklonjen iza zida, pa me meci nisu pogodili. Čim je oficir s oružjem u ruci prodro u tu prostoriju, krenuh i ja za njim ali zastah osluškujući. — Sidi, u pomoć, brzo, brzo! — čuo sam kroz svu buku Halefov glas iz dvorišta. To je bio znak da se valjani Hadži nalazi u velikoj opasnosti. Dakako da sam morao smjesta k njemu. Put kroz sve ove sobe u naš stan i našim stepenicama dolje u dvorište bio mi je predug. Dotle bi moj dobri Halef mogao poginuti. Opet začuh njegov zov, po drugi puta i još hitniji. Priskočih k drvenom zidu koji me dijelio od našeg dvorišta i jakim udarcem kundaka odjednom odbih nekoliko dasaka. — Izdrži, Halefe! Evo me! — povikah dolje. — Brzo sidi, imam ga! — čuh opet odozdo. Stare istrule daske poletješe. U dvorištu je vladala gusta tama, ali su bljeskali hici i odjekivale divlje kletve. Tu nisam smio oklijevati. Zaletio sam se i skočio dolje u tamu. Nije bilo doduše odviše duboko, ali sam ipak nezgodno skočio. Brzo se digoh. — Gdje si, Halefe? — poviknuh. — Evo me na vratima! I zaista, hrabri Halef je poslušao ono što sam rekao oficiru pa umjesto da pođe u susjednu kuću, požurio je dolje na našu vežu. Razbojnici koji su se bili nagurali u onu posljednju sobu, probili su tanki zid i skočili dolje u dvorište. Polovina ih je već bila dolje kad mi je uspjelo da razbijem vrata. Htjeli su da pobjegnu kroz našu kuću, ali su naišli na Halefa koji je, umjesto da ih dočeka iza vrata u hodniku, smiono i otvoreno prihvatio borbu na samim vratima. Hici što sam ih čuo gore bili su svi ispaljeni u njega. Nisam mogao vidjeti je li ranjen jer je još stajao uspravno i branio se kundakom svoje duge puške. Takva noćna borba izbliza ima nešto osoibito. Ćula udvostručuju svoje sposobnosti, oči vide što inače ne bi vidjele, a neki nagon po kojemu se čovjek ravna u tim trenucima opasnosti, i to strelovito, važniji je od dobro promišljene odluke. Moj kundak je brzo oslobodio Halefa od opasnosti. Napadači su se pod našim udarcima srušili ili pobjegli, ali meni je samo jedno bilo na umu: — Koga si to uhvatio, Halefe? — upitah ga usred borbe. — Ibnahima Mamura! — Njega? Ah! gdje je? — Pod mojim nogama. Oborio sam ga kundakom. — Najzad! Izvrsno! Ono nekoliko razbojnika koji su nam još dosađivali brzo se raspršilo. Nisam vodio računa o njima, već sam se sagnuo da pogledam Ibrahima Mamura. U dvorištu je još vladala velika gužva jer su ljudi i dalje skakali odozgo, bježeći pred vojnicima, ali nisam se obazirao na njih budući da mi je Ibrahim bio važniji od svih ostalih. Upalio sam žigicu i osvijetlio lice čovjeka koji je ležao na zemlji.