Karl May - Od Bagdada do Stambola

— Jao, Halefe, to nije on! — Nije, sidi? Nemoguće! Tačno sam ga prepoznao u bljesku hica. — Ali on je pobjegao, a ti si oborio nekog drugoga. Kamo li je pobjegao? Uspravio sam se i ogledao po dvorištu. Vidio sam kako se bjegunci penju preko niske ograde koja je dijelila naše dvorište od Baruhovog. I Halef je to odmah opazio. — Za njima, sidi! Onamo je pobjegao! — Svakako! Ali ovako ga nećemo uhvatiti! On mora proći ispod naše veže. Hajde! Projurio sam kroz hodnik i otvorio kućna vrata. Kraj mene je projurilo nekoliko ljudi koji su dolazili iz Baruhove kuće. Bilo ih je troje ili četvoro. Peti, koji je naišao iza njih, a nas nije primijetio viknu: — Stojte! Ostanite na okupu! To je bio on! Bio je to njegov glas, onaj isti glas kojim je onda u noći kad smo bježali prema Nilu sazvao svoje ljude. I Halef ga je prepoznao i neoprezno glasno viknuo: — Jest, on je, sidi! Za njim! Ibrahim je to čuo i potrčao ne osvrnuvši se, a mi za njim. Da bi nam umakao, zakrenuo je iza nekoliko uglova i iščezavao u mraku raznih krivudavih uličica, ali ja sam se držao stalno najviše petnaest koraka iza njega, a Halef tik kraj mene. Moj nesretni skok u dvorište smanjio mi je brzinu, jer inače bih ga već stigao. Bio je dobar trkač, dok je moj Halef već skoro izgubio dah. — Stani i ustrijeli ga, sidi! — zasopljeno će Halef. To mi ne bi bilo teško učiniti, ali nisam ga poslušao. Drugi su ljudi imali veće pravo na ovoga čovjeka nego ja pa sam htio da ga uhvartim živog. Lov se dakle nastavio. Odjednom se ulica kojom smo trčali otvori i pred nama zablista voda Zlatnoga roga. Nedaleko od obale nazirao se u noćnoj tami niz otočića. — Desno, Halefe! — viknuh. On me posluša, a ja skočih lijevo. Tako smo bjegunca prikliještili između sebe i vode. On zastade na trenutak i osvrnu se na nas, a zatim se zaleti k obali, skoči u vodu i iščezne pod površinom. — Jao! — viknu Halef. — Ali ipak ne smije umaći! On podiže pušku da opali. — Ne pucaj! — rekoh mu. — Sav dršćeš od trčanja. Ja ću skočiti za njim. — Kad se radi o ovom zločincu, sidi, onda ja ne dršćem. Uto se plivačeva glava pojavi nad valovima — hitac prasnu — odjeknu krik i glava ponovo iščeznu uz glasno grgotanje. — Pogodio sam ga! — viknu Halef. — Gotov je! Vidiš li, sidi, da nisam drhtao! Čekali smo još malo, ali Ibrahim Mamur nije više izronio i mi smo obojica bili uvjereni da ga je metak pogodio. Vratismo se na mjesto borbe.

Premda sam za vrijeme našeg dugačkog progona pazio na kretanje i trudio se da zapamtim broj i položaj uličica, ipak nam nije bilo lako da se snađemo i trebalo je dosta vremena dok smo stigli do našeg stana. Ovdje se u međuvremenu mnogo šta promijenilo. Ulica je bila neobično osvijetljena jer su susjedi, a i ljudi iz obližnjih ulica, izašli sa svojim fenjerima. Jedan dio vojnika držao je kordon ispred trlju kuća dok je drugi dio tražio bjegunce po dvorištima, odnosno čuvao zarobljenike. Zarobljenicima su smatrani svi koji su se toga dana zatekli u Grkovoj kući. Sam domaćin je bio mrtav. Kapetan mu je sabljom rasjekao glavu. Njegova žena stajala je kraj dječaka i djevojaka koje su svezali zajedno. I opijem omamljene ljude su izveli iz kuće. U gužvi borbe prilično su se osvijestili. Nekoliko vojnika je poginulo, a nekoliko ih je ranjeno. Na žalost, i moj vrijedni Halef bio je ranjen; jedan mu je metak okrznuo podlakticu, a gotovo na istom mjestu bio je lakše ranjen i ubodom noža. U svemu su uhvaćena samo četiri čovjeka za koje je bilo prilično sigurno da su pripadali razbojničkoj bandi. Šestorica su bila ubijena, a svi ostali sretno su umakli. Omar, koji se u borbi izvrgao najvećem riziku, stajao je mrzovoljno ispod stepenica. Nije pronašao Abu en Nasra, a sve ostalo ga nije zanimalo. Stari Baruh je već legao na počinak kad je počela pucnjava. Odmah zatim razbili su njegova vrata i on je sav u strahu ostao u svojoj sobici. Tek sad je i on izašao i od čuđenja lomio ruke čuvši što se dogodilo. Napokon su vojnici skupili sve zarobljenike i povezali ih da ih odvedu. Zatim im je oficir dopustio da opljačkaju Grkovu kuću. To im nije trebalo dvaput reći. U roku od deset minuta iznijeli su sve što se moglo iznijeti. Za to vrijeme potražio sam kapetana i upitao ga za onog oficira, — On je vani pred kućom — odgovori kapetan. To sam već znao, ali mi je bilo stalo do toga da saznam nešto više o njemu. U početku sam poštovao njegovu želju za anonimnošću, ali se on kasnije nije ponio prema meni onako kako sam to očekivao. Sad kad je borba bila svršena, on se uopće nije brinuo za me. Zašto onda da ostanem diskretan? — Koji čin ima? — upitah kapetana. — Ne pitaj me! — odgovori kapetan prilično otresito. — Zabranio nam je da kažemo! Upravo stoga sam to i morao saznati! Jedan se vojnik dugo zadržao na Baruhovom dvorištu dok su drugi pljačkali. On je stoga slabije prošao nego ostali i upravo je proklinjući htio da izađe. Ja ga zadržah: — Zar ništa nisi našao? — upitah ga. — Ništa! — progunđa vrlo zlovoljno. — Onda ću ti ja nešto dati, ako mi odgovoriš na jedno pitanje. — Kakvo pitanje? — Koji čin ima oficir koji vas je večeras doveo ovamo? — Zapovjedio nam je da ne govorimo o njemu, ali me se nije sjetio. Hoćeš li mi dati dvadeset pdjastera ako ti to kažem? — Hoću.

— On je mir-alaj i zove se ... Naveo mi je ime čovjeka koji je kasnije igrao važnu ulogu u Turskoj pa je još i danas poznati turski dostojanstvenik. Nije bio rodom iz Turske pa se od ljubimca svoga tadanjeg gospodara do svoga sadanjeg položaja nije nipošto uzdigao svojim umnim sposobnostima. Dao sam vojniku novac i provirio na ulicu. Mir-alaj je stajao pred vratiiima i morao je da me vidi. On mi priđe i upita: — Jesu li svi Franci tako bojažljivi kao ti? Gdje si bio dok smo se mi borili? Kakva li pitanja! Najradije bih ga pljusnuo. — I mi smo se borili — ravnodušno odgovorih — doduše samo s onima koje si ti nepotrebno pustio da umaknu. Mudar čovjek uvijek nastoji da popravi pogreške drugih. — Koga sam pustio da umakne? — planu on. — Sve one koji su umakli ovuda. Nisi poslušao moj savjet da postaviš stražu na vratima ove kuće, pa ja i moj drug nismo mogli da sami zadržimo veću polovinu razbojničke bande dok ste se vi bavili manjom. Šta ćeš raditi sa zarobljenicima? — Alah zna! Gdje ćeš sutra stanovati? — Svakako ovdje. — Ovdje više nećeš stanovati. — Zašto? — To ćeš uskoro vidjeti. Dakle, gdje bih te sutra mogao naći? — Kod trgovca Maflaja koji stanuje u blizini Jeni-džamije. — Poslat ću ti poruku. Poslije ovih riječi on se okrenu i ode bez pozdrava. Na njegov znak vojnici opkoliše zarobljenike i povorka krenu, a ja se vratih u dvorište. Tu sam odmah opazio zašto više neću ovdje stanovati. Taj ljubazni oficir zapovjedio je da se zapali Grkova kuća i plamen je već lizao do stropa. To je bio pravi istočnjački način da se izbriše jedna nimalo časna uspomena. Ne dižući uzbunu požurio sam gore u naš stan i pokupio puške kojima se nismo služili te ono malo stvari s kojima smo se uselili. Odnio sam sve u dvorište. Plamen se već uzdizao tako visoko da se požar vidio s ulice. Vika i metež koji su se sada podigli ne daju se opisati. Jedino onaj koji je vidio požar u Stambulu znade kakvu beskrajnu paniku izazivlje vatra. Nitko i ne pomišlja na gašenje. Svatko misli samo kako da pobjegne, a kako su kuće većinom drvene, takav požar pretvara često u pepeo i čitave gradske četvrti. Moj stari Baruh je od straha zanijemio, a njegova žena se ukočila. Utješili smo ih što smo bolje mogli, skupili ono nešto malo njihovih stvari i obećali im da će ih Maflaj primiti k sebi. Ubrzo smo pronašli nekoliko nosača i tako napustili kuću u kojoj smo stanovali nepun jedan dan, iako smo zakupninu platili za čitav tjedan. Bogati pekar svakako nije s tom daščarom izgubio milijune.

Bilo je kasno pa je Maflajeva kuća bila zatvorena, ali su nam na naše kucanje brzo otvorili. Skupili su se svi članovi obitelji. Bili su veoma razočarani kad su čuli da se naš pothvat ovako završio. Bilo bi im draže da su se dočepali Ibrabima Mamura, ali su se najzad zadovoljili uvjerenjem da je u morskim valovima našao plaću za svoja zlodjela. Baruha i njegovu ženu dočekali su s dobrodošlicom i domaćin im je obećao da će se pobrinuti za njih. Nama rekoše da nam kuća u vrtu stoji opet na raspolaganju, a Isla veselo doda: — Danas, dok si bio odsutan, efendijo, iznenada smo dobili vrlo dragoga gosta. Pogodi tko je! — Kako da pogodim? Poznajem li ga? — Još ga nisi vidio, ali ja sam ti pripovijedao o njemu. Sad ću ga pozvati pa kad ga vidiš pogodi tko je! Bio sam radoznao tko bi mogao biti taj gost jer je sigurno stajao u nekoj vezi s našim doživljajima. Malo kasnije uđe Isla s nekim starijim čovjekom koga zaista još nikad nisam vidio. Bio je odjeven u obično tursko odijelo i ništa me na njemu nije moglo podsjetiti da ga poznajem. Crte njegova suncem opaljena lica bile su smione i oštre, ali nabori koji su izbrazdali to lice i duga snježnobijela brada odavali su da je pretrpio neku tešku tugu. — To je taj čovjek, efendijo! — reče Isla. — Sad pogodi tko je! — Ne mogu. — Ipak ćeš pogoditi tko je! — nasmiješi se Isla, pa se okrenu strancu i zamoli ga: — Obrati mu se na svom materinjem jeziku! Čovjek se pokloni i reče: — Zdrav mi bio, gospodine! Ovaj uljudni srpski pozdrav odmah me dovede na pravi trag. Pružih mu ruke i odgovorih: — No, oče Osko, dobro mi došli! Bio je to zaista Osko, Zeničin otac, i vrlo se obradovao što sam ga prepoznao po njegovom srpsko-crnogonskom pozdravu. Razumije se, sad više nije bilo ni govora o spavanju jer sam najprije htio saznati što je Osko doživio. Otkako je nestala njegova jedinica kćerka, on je nemirno lutao po svijetu. Ponegdje mu se učinilo da je naišao na njezin trag, ali bi se uvijek brzo uvjerio da se prevario. Za vrijeme tih lutanja, koja su ga uglavnom vodila po Maloj Aziji i Armeniji nije trpio oskudice jer je imao dovoljno novaca. On se na pravi istočnjački način zakleo da se neće vratiti domovini ni k ženi, dok ne pronađe svoje dijete. Ali pošto su svi njegovi napori ostali uzaludni, došao je u Stambul. Ovakva odiseja može se dogoditi samo na Istoku. U civiliziranim prilikama na Zapadu to bi se smatralo bezumnošću. Može se zamisliti kako se Osko obradovao kad je pronašao kćerku kao ženu onog čovjeka za koga ju je htio udati. Ali ne samo što je nažao kćerku, već i svoju ženu koja je za Zenicom pošla u Stambul.

Ovdje je saznao sve i sada je samo želio da se osveti. Čvrsto je odlučio da posjeti derviša Ali Manaha da bi ga prisilio da mu oda boravište njegova oca. Jedva sam ga uspio nagovoriti da taj posjet prepusti meni. Tek tada podasmo na počinak. Moram priznati da sam poslije svih preživjelih napora odmah zaspao i vjerojatno bih prespavao jutro da me nisu probudili. Maflaj je naime poslao slugu s porukom da me traži neki čovjek koji najhitnije želi da razgovara sa mnom. Budući da se na Istoku spava u odijelu, bio sam odmah spreman da se odazovem ovom pozivu. Našao sam nekog čovjeka koji me upita za ime, a zatim me zamoli da odmah dođem u Dimitriju, u onu istu kuću u kojoj sam bio s brijačem iz Juterborga. On želi da sa mnom razgovara o vrlo hitnoj stvari. — Što želi? — upitah. — Ne znam — odgovori posjetilac. — Ja stanujem u blizini i kahvedžija me je zamolio da odem k tebi. — Onda mu reci da ću odmah doći! Dao sam mu bakšiš i on ode. Samih pet minuta kasnije pošao sam s Omarom u kavanu. Budući da su takve kavane vrlo nesigurne smatrao sam da će biti bolje da ne pođem sam, a Halefa nisam htio uznemiravati pošto je bio ranjen. Brzo smo jahali ulicama na našim najmljenim konjićima za kojima su kasali vlasnici držeći ih za rep. Kahvedžija nas je čekao na ulaznim vratima. Pozdravi nas vrlo ponizno i upita: — Efendijo, jesi li ti onaj Franak koji je nedavno bio kod mene s nekim Hamzadom el Džerbajem? — Jesam. — On želi da razgovara s tobom. — Gdje je? — Leži gore u sobi. Neka tvoj pratilac dotle uđe u kavanu. Riječi »leži gore« govorile su mi da se radi o bolesti ili možda o nesretnom slučaju. Omar uđe u kavanu, a ja se s kahvedžijom uspeh stepenicama. Gore on zastade i reče: — Nemoj se uplašiti, gospodine. On je bolestan! — Šta mu je? — Ništa naročito, samo mali ubod nožem. — Ah! Tko ga je ubo? — Neki stranac koji nikad prije nije svraćao ovamo. — Zašto? — Najprije su zajedno sjedili za stolom i vrlo živo razgovarali. Zatim su se kartali, a kad je tvoj znanac trebao da plati, pokazalo se da nema novaca. Radi toga izbila je svađa i oni su potegli noževe. On je bio pijan i dobio je ubod. — Je li opasno ranjen? — Nije jer je ostao živ. Po mišljenju toga čovjeka ubod je bio samo onda opasan kad odmah nastupi smrt.

— Jesi li zadržao onog drugoga? — Kako bih mogao? — zbunjeno odgovori kahvedžija. — Tvoj prijatelj nije imao novaca, a uz to je i prvi potegao nož. — Da li bar poznaš čovjeka koji ga je ranio? — Ne znam ga. Već sam ti rekao da ranije nije nikad svraćao k meni. — Jesi li poslao po liječnika. — Jesam. Odmah sam poslao po jednog glasovitog hećima. On ga je previo. Nadam se da ćeš mi platiti za to, a i ono što mi bolesnik duguje. Morao sam i strancu isplatiti ono što je dobio u igri. — Razmislit ću o tome. Povedi me k njemu. — Uđi samo kroz ona posljednja vrata. Ja imam dolje posla. Kad sam ušao u sobu, u kojoj osim nekakve strunjače na podu nije bilo ničega, ugledah brijača smrtno blijeda i s upalim licem. Prignuo sam se k njemu. — Hvala vam što ste došli — reče on polako i s naporom. — Smijete li govoriti? — upitah ga. — Neće mi više naškoditi. Sa mnom je svršeno! — Ohrabrite se! Zar vam liječnik nije dao nade? — To je nadriliječnik. — Dat ću vas prenijeti u Peru. Imate li propusnicu pruskog poslanika? — Nemam. Nisam htio da ovdje znadu da sam Franak. — Tko je bio onaj čovjek s kojim ste se posvađali? — Onaj? O, zar ne znate? Ta to je onaj kojeg sam trebao potražiti za vas! Ibrahim Mamur! Trgao sam se čuvši to ime. — To je nemoguće! Ta on je mrtav! — Mrtav! Ah, volio bih da jeste! Bilo je čudno: sad na bolesničkoj, a možda i na smrtnoj postelji, brijač odjednom nije više govorio narječjem već najčišćim književnim njemačkim jezikom. — Ispripovjedite mi sve! — zamolih ga. — Ja sam još kasno noću bio ovdje. Uto naiđe on, mokar, kao da je plivao po vodi. Odmah sam ga prepoznao, a on mene nije. Približio sam mu se pa smo jeli i pili. Zatim smo se kartali i ja sam izgubio. Bio sam pijan, a on je možda primijetio da ga poznajem i da ga pokušavam nešto ispipati. Nisam imao novaca i zbog toga smo se počeli prepirati. Htio sam vam učiniti uslugu i ubiti ga, ali on je bio brži. To je sve. — Neću da vas korim. To više nema svrhe, a vi ste i bolesni. Jeste li možda primijetili da se kahvedžija i Ibrahim poznavaju? — Učinilo mi se da se vrlo dobro pozmaju. Kahvedžija mu je odmah dao suho odijelo, a da ovaj to nije zatražio. — Recite mi iskreno: vi niste iz Juterborga?

— Pogodili ste. Znam da sam smrtno ranjen pa ću vam reći: ja sam Tirinžanin. To je dovoljno. Nemam rođaka, a u domovinu se nisam smio vratiti. Ostavimo to! Hoćete li me zaista prenijeti u Peru? — Hoću. Ali najprije ću poslati dobrog liječnika da vas pregleda i ustanovi smijemo li vas nositi. Želite li nešto? — Naručite mi jedan šerbet i nemojte me zaboraviti! Cijelo vrijeme odgovarao mi je teško i na prekide. Sad je zatvorio oči i izgubio svijest. Sišao sam u kavanu, dao kavanaru potrebne upute i obećao da ću pošteno platiti sve opravdane troškove. Zatim brzo odjahasmo u Peru. Najprije sam otišao u prusko poslanstvo. Sekretar poslanstva, podrijetlom iz Pere, nijemo je saslušao moje kratko izlaganje i najljubaznije obećao da će se pobrinuti za ranjenika. Preuzeo je na sebe i brigu oko liječnika, samo me je zamolio da mu ostavim Omara kao vodiča. Dakako da se time nisam osjećao oslobođen svake daljnje brige za svoga zemljaka, ali sam se mogao mirno vratiti kući pošto sam ga predao u dobre ruke.

NA KULI U GALATI ČIM SAM se vratio potražih Islu da mu reknem kako Halef noćas nije pogodio Ibrahima Mamura, te da je on još živ. Našao sam ga u sobi do vrha napunjenoj knjigama i raznim uzorcima robe. To mu je očito bila poslovnica. Moja ga vijest nije nimalo obradovala, ali se brzo utješio mišlju da ćemo ga sad možda uhvatiti živa. Brijačeva nesreća nije ga nimalo dirnula; rekao mi je da ga je otjerao zato što ga je nekoliko puta pokrao. Za vrijeme toga razgovora moj pogled je više puta pao na otvorenu knjigu koja je ležala pred njim. To je bila trgovačka knjiga čiji me se sadržaj nije ništa ticao pa me nije ni zanimala. Dok je razgovarao njegovi prsti su se poigravali listajući po knjizi i sad — upravo sam slučajno bacio pogled onamo — spazih u knjizi ime koje me izazva da brzo položim ruku na stranicu da je on ne bi okrenuo. To je bilo ime: »Henri Galingre, Skadar«. — Galingre u Skadru? — upitah ga. — To ime me vanredno zanima. Stojiš li u poslovnoj vezi s njim? — Stojim. To je Francuz iz Marseja, jedan od mojih dobavljača. — Iz Marseja? Pa to se sjajno slaže! Jesi li ga kad vidio i razgovarao s njime? — Često. Bio je ovdje kod mene, a i ja sam bio kod njega. — Znaš li nešto o njegovom životu i njegovoj obitelji? — Raspitao sam se o njemu prije nego što smo sklopili prvi posao, a i kasnije mi je i sam mnogo toga ispripovjedio. — Što znaš o njemu? — U Marseju je vodio malu trgovinu s kojom nije bio zadovoljan. Zato je otišao na Istok, najprije u Stambul, a zatim u Jedrene. Tu smo se i upoznali. Ali već više od godinu dana živi u Skadru, to je jedan od najimućnijih ljudi ondje. — A njegovi rođaci? — Iimao je brata kome se također nije sviđalo u Marseju. On je najprije otišao u Alžir, a zatim u Blidu gdje je imao toliko uspjeha da mu je brat iz Jedrena poslao svoga sina da u njegovoj naprednoj trgovini korisno primijeni svoje znanje. Ovaj sin se oženio nekom djevojkom iz Marseja, vratio se ocu i tamo, poslije duljeg vremena, preuzeo očevu trgovinu. Jednom je morao otputovati u Blidu k stricu da se s njime dogovori o nekom velikom poslu. Upravo dok se nalazio ondje strica mu ubiše i opljačkaše. Sumnja je pala na nekog armenskog trgovca i mladi Galingre je pošao u potragu za njim jer mu se činilo da policija to ne radi dovoljno revno. Nikad se nije vratio. Njegov otac je naslijedio čitav imetak svoga brata i time udvostručio svoj, ali još i danas plače za sinom i mnogo bi dao kad bi mu ušao u trag. To je sve što mogu da ti kažem. — No, dobro; ja ga mogu odmah dovesti na trag. — Ti? — iznenađeno upita Isla.

— Da, ja. — Zašto si onda tako dugo šutio? — Već sam ti u Egiptu pripovijedao da je onaj isti Abu en Nasr koga traži Omar, u Vadi Tarfaui ubio nekog Francuza čije sam stvari uzeo. Nisam li ti spomenuo da se taj Francuz zvao Paul Galingre? — Nisi spominjao ime. — Još danas nosim na prstu njegov vjenčani prsten. Druge stvari su se, na žalost izgubile u bisagama kad se moj konj utopio u Sot Džeridu. — Hoćeš li o tome obavijestiti starca? — Svakako. — Hoćeš li mu pisati? — Vidjet ću. Pismo bi mu odviše naglo prenijelo tu vijest. Na putu u domovinu možda ću stići u onaj kraj. O tome ću još razmisliti. Poslije ovog razgovora posjetio sam Halefa. On najprije nije htio da povjeruje da je promašio, ali naposljetku prizna: — Sidi, znači da mi je ruka ipak drhtala! — Svakako. — Ali taj čovjek je kriknuo i potonuo. Glava mu se više nije pojavila na površini. — To je on namjerno lukavo izveo. Mora da je dobar plivač, a mi, dragi moj Hadži Halef Omare, mi smo bili prave lude. Zar zaista vjeruješ da čovjek koji dobije metak u glavu još može da viče? — Ne znam, jer još nikad nisam dobio metak u glavu, ali ako mi se to jednom desi — od čega me neka sačuva Alah radi moje Hane! — pokušat ću da viknem. Šta misliš, sidi, hoćemo li mu još ući u trag? — Nadam se. — Preko kahvedžije? — Preko njega ili preko derviša, jer slutim da ga ovaj poznaje. Još danas ću razgovarati s njim. Posjetio sam Baruha koji je sa ženom stanovao u jednoj sobici naše vrtne kuće. Snašao se u novim prilikama i više se nije žalio na male gubitke koje mu je nanio jučerašnji poraz. Znao je da će bogati Maflaj lako održati obećanje i pobrinuti se za njega. Dok sam bio u Dimitriju u Peri, on je svratio u Baharive Keui i rekao mi da su tamo mnoge kuće izgorjele. Još smo razgovarali kad nam priđe Maflajev crni sluga i reče da je došao neki oficir koji želi da razgovara sa mnom. — Kakav čin ima? — upitah. — On je juzbaša. — Dovedi ga amo! Nisam smatrao potrebnim da mu pođem ma i jedan korak ususret pa sam se zato, umjesto da prijeđem u glavnu zgradu, povukao u svoju sobu u kojoj je bio i Halef i rekao mu čiji posjet očekujem.

— Sidi, ovaj juzbaša se grubo vladao prema tebi. Hoćeš li biti uljudan s njim? — Hoću. — Misliš li da ćeš ga tako posramiti? Dobro, onda ću i ja biti vrlo uljudan prema njemu. Dopusti da ga dočekam kao tvoj hizmećar. On izađe pred vrata, a ja sjedoh na divan i zapalih lulu. Nakon nekoliko minuta čuh korake, a odmah zatim glas malog Halefa kako pita Crnca: — Kamo ćeš? — Treba da ovog agu odvedem k stranom efendiji. — Hoćeš valjda da kažeš emiru! Vrati se, ali znaj da se emiru ne može ulaziti kao nekom papudžiji ili terziji. Emir koga mi je Alah dao za gospodara naučio je na najveću uljudnost. — Gdje je tvoj gospodar? — čuh otresiti kapetanov glas. — Dopusti mi, visočanstvo, da te najprije ja upitam tko si ti? — To će tvoj gospodar lako vidjeti. — Ali ja ne znam da li će on izvoljeti da to vidi. On je vrlo strog gospodar i ne smijem nikoga pustiti k njemu prije nego što ga upitam za dopuštenje. Uživao sam videći u duhu ponizno ljubazno lice moga malog prepreden jaka, okrenuto smrknutom licu gruboga oficira koji je morao izvršiti zapovijed svoga pretpostavljenoga, pa se nije smio okrenuti i otići što bi vjerojatno najradije učinio. On odvrati: — Je li tvoj gospodar zaista tako veliki i otmjeni emir? Takvi ljudi obično stanuju u boljem stanu od onoga u kojem smo ga jučer vidjeli. — To je on učinio samo da se zabavi. Bilo mu je dosadno pa je odlučio da pogleda kako je zabavno kad šezdesetak hrabrin ratnika zarobi dvadeset dječaka i djevojčica, a odrasle puste da umaknu. To mu se veoma svidjelo i sada sjedi na svome divanu i drži hef, pri čemu mu ne smjem smetati. — Ti si ranjen. Jesi li ti jučer sudjelovao u borbi? — Jesam. Ja sam stajao dolje na vratima gdje je zapravo trebala da stoji straža. Uostalom, vidim da bi se ti volio porazgovoriti sa mnom. Dopusti da ti donesem jastuk da sjedneš. — Stoj! Misliš li ti to ozbiljno? Reci svome gospodaru da želim razgovarati s njim. — A ako me upita tko si ti? — Onda mu reci da sam ja onaj sinoćnji juzbaša. — Dobro. Zamolit ću ga da ti ukaže milost i da te primi jer znam da to smijem učiniti s obzirom na tvoj čin. Ušao je k meni i zatvorio vrata. Lice mu je sjalo od uživanja. — Hoće li sjesti kraj tebe? — upita me tiho. — Ne, Postavi mu jastuk kraj vrata prema meni, ali najuljudnije. Zatim mu donesi lulu i kavu. — I za tebe kavu? — Ne; neću da pijem s njim,

Halef otvori vrata i s poniznim riječima: »Emir dopušta!« pozva oficira da uđe. Ovaj mi samo lako kimnu glavom i poče: — Došao sam zbog jučerašnjeg... Tu zastade jer ga je brzi pokret moje ruke nedvosmisleno prekinuo u riječi. Očito je smatrao da stranca ne mora uljudno pozdraviti pa mi se prohtjelo da mu dokažem da i ja zaslužujem poštovanje. Još je stajao na vratima. Halef donese jastuk i položi mu pred noge a zatim iziđe. Bio je pravi užitak promatrati njegovo lice na kome su se vidjeli ogorčenje, iznenađenje i stid. Napokon popusti i sjede. Mora da je progutao mnogo gorčine kad je kao oficir smio da sjedne samo kraj vrata. Budući da je na Istoku uobičajeno da se vruća voda za kavu stalno drži na žaru, Halef se brzo pojavi sa šalicom kave i vatrom za lulu. Oficir uze i jedno i drugo, srknu kavu i dopusti da mu Halef pripali lulu. Halef stade iza njega. Sad je mogao početi razgovor. — Sine moj — počeh prijaznim očinskim tonom, iako je ova riječ morala zvučati neobično pošto nisam bio stariji od njega — sine moj, molim te upamti ovo što će moja usta da ti reknu: kad stupiš u stan jednog bilidžije, onda ga pozdravi jer će inače on pomisliti da si ti ili nijem ili neodgojen. Dalje, nemoj nikad prvi započinjati razgovor, nego počekaj da te oslovi domaćin kome pripada pravo da započne razgovor. Tko o drugome sudi prije nego što se s njim upozna, lako će pasti u zabludu, a od zablude do poniženja često je samo mali korak. Ove ćeš moje riječi sigurno primiti sa zahvalnošću, jer iskusan čovjek je dužan da uputi mladež. A sad mi možeš reći s kakvom si molbom došao. Oficir ispusti lulu, i zinu od čuda zbog ovog mog postupka, a onda prasnu: — Nisam ja došao s molbom, već s naredbom koju ti prenosim! — S naredbom! Sine moj, od velike je prednosti kad čovjek govori polako, jer samo tako nećeš reći nešto nepromišljeno. U Stambulu ne poznajem nikoga tko bi mi mogao nešto zapovijedati. Valjda si htio reći si ti dobio nalog i da si zbog toga došao k meni jer ti si potčinjen, a ja sam slobodan čovjek. Tko te je poslao? — Oficir koji nas je jučer predvodio. — Misliš na mir-alaja ... ? Dodao sam ime koje sam jučer saznao od vojnika. Juzbaša se zapanji i viknu: — Zar znaš i njegovo ime? — Kako čuješ. Što želi od mene? — Treba da ti zapovjedim da se ne raspituješ za njega i da nikome ne govoriš o onom što se jučer dogodilo. — Već sam ti rekao da meni nitko ne može zapovijedati. Reci mir-alaju da će ta zgoda biti objavljena u narednom broju novina »Basiret«. Pošto ne primam zapovijedi, smatram naš razgovor završenim.

Ustao sam i prešao u drugu sobu. Juzbaša je od iznenađenja zaboravio da išta rekne i da ustane pa je prošlo dosta vremena dok nije došao Halef i javio da je posjetilac otišao psujući. Bio sam siguran da će ga mir-alaj ponovo poslati, ali nisam smatrao da ga trebam čekati već sam se spremio za izlazak. Pošao sam u tekiju derviša, na razgovor s Ali Manahom. Našao sam ga, kao i jučer, u njegovoj ćeliji, gdje se molio. Čuvši moj pozdrav, on podignu glavu. Sudeći po izrazu njegova lica, moj posjet mu nije bio neugodan. — Selam! — odzdravi mi on. — Donosiš li mi možda i opet kakav poklon? — To još ne znam. Kako da te zovem: Ali Manah ben Barud el Amazat ili En Nasr? On brzo skoči s divana i stade tik preda mnom. — Pst! Ne govori ovdje! — prišapnu mi uplašeno. — Iziđi na groblje; a ja ću ubrzo doći. Slutio sam da sam dobio igru, ali sam morao uvidjeti i to da ću razgovor morati voditi vrlo diplomatski ako neću da se izdam. Izišao sam iz tekije, prešao preko dvorišta i ušao u groblje. U njem miruje stotine derviša. Završili su svoj ples i nad njihovim glavama ležalo je kamenje s turbanom u vrhu. Nisam još ušao duboko u groblje kad ugledah derviša. On je, prividno utonuo u pobožne misli, krenuo u udaljeniji kut groblja, a ja pođoh za njim. Tamo smo se sastali. — Što mi želiš reći? — upita on. Morao sam biti vrlo oprezan. Zato odgovorih: — Najprije te moram upoznati! Jesi li pouzdan? — To ti pitaj ustu! — Gdje ga mogu naći? — U Dimitriji, kod Ruma (Grka) Koletisa. Sve do jučer smo bili u Baharive Keuli, ali su nas ondje otkrili i otjerali. Ustu umalo što nisu ustrijelili. Spasio se samo plivanjem. Te su mi riječ; odale da je Ibrahim Mamur vođa razbojnika. Nije mi dakle lagao u Baalbeku. Uostalom, derviš je spomenuo ime koje me je podsjetilo na jedan raniji doživljaj. Nije li se onaj Grk koji mi je pao u ruke u borbi u »Stepenastoj dolini« zvao Aleksandar Koletis? Upitao sam ga: — Jesmo li sigurni kod Koletisa? — Potpuno. Znaš li gdje stanuje? — Ne znam. Tek kratko sam vrijeme u Stambulu. — Odakle dolaziš? — Iz Damaska. Tamo sam i sreo ustu. — Da, bio je ondje, ali posao mu nije uspio. Neki franački hečim ga je prepoznao pa je morao pobjeći. — Znam. Bogatom Safaju Ibn Jakubu Afarihu oduzeo je samo dio dragulja. Je li to prodao?

— Nije. — Znaš li to tačno? — Znam jer smo moj otac i ja njegovi povjerenici. — Došao sam da razgovaram s njime upravo zbog tih stvari. Imam sigurnoga kupca koji će sve preuzeti. Jesu li stvari pri ruci? — Nalaze se u kuli Galata, na sigurnom mjestu. Uostalom, možda si došao prekasno jer je i Koletisov brat našao čovjeka koji treba danas da dođe. To me je zabrinulo, ali nisam pokazao. — Gdje je Barud el Amazat, tvoj otac? Imam važnu poruku za njega. — Jesi li ti vjeran? — Provjeri me! — Naći ćeš ga u Jedrenima kod trgovca Hulama. Sad sam se stvarno uplašio jer tu se sigurno pripremala nova podlost. Ipak mi je brzo uspjelo da se svladam. — Znam — primijetih samosvjesno. — Taj Hulam je neki rođak Jakuba Afaraha iz Damaska, a i ovdašnjeg trgovca Mafaja. — Vidim da znaš sve. Mogu ti vjerovati. — Onda mi još reci gdje se nalazi tvoj stric Hamd el Amazat? — Zar i njega poznaješ? — upita derviš začuđeno. — Vrlo dobro. On je bio u Sahari i u Egiptu. Bio je sve više iznenađen. Očito je smatrao da sam osobito važan član ovog prljavog bratstva jer me upita: — Da nisi možda ti usta iz Damaska? — Ne pitaj me ništa već mi odgovaraj! — Hamd el Amazat je sada u Skadru. Stanuje kod nekog francuskog trgovca koji se zove Galino ili Galne. — Da nije možda Galingre? — Ti zaista sve znaš, gospodine. — Tako je, samo jedno još ne znam: kako se sada zove usta? — Abd el Mirhat iz Konije. — Hvala ti. Uskoro ćeš opet čuti o meni. Na moj je pozdrav uzvratio ponizno što mi je dokazalo da sam ga potpuno zavarao. Ali sad nisam smio izgubiti ni trenutak, jer bi inače opet mogao proigrati stečenu prednost. Nisam se vratio Maflaj u već sam odjahao ravno u Dimitriju da se u kavani, u kojoj je ranjen moj zemljak, raspitam za Koletisa. Kahvedžija nije bio kod kuće, ali sam našao njegovu ženu. Najprije sam upitao za brijača. Rekla mi je da je dolazio liječnik i da ga je pregledao a malo kasnije ga dao odnijeti. Onda upitah za Koletisa. Žena me pogleda vrlo iznenađeno i reče: — Pa tako se zove moj muž! — Ah. To nisam znao! Nalazi li se kod vas neki čovjek po Imenu Abd el Mirhat iz Konije? — Da, stanuje kod nas.

— A gdje je sada? — Otišao je u šetnju do kule Galate. — Sam? — S bratom moga muža. To je bio vanredan sticaj okolnosti! Možda su otišli po nakit? Morao sam za njima. Saznao sam i to da su tek malo prije otišli. Saznao sam nadalje da je i Omar bio ovdje kad su oni krenuli i da je odmah za njima izašao iz kuće. Osvetnik je, dakle, već progonio ubojicu. Uzjahao sam i brzim kasom požurio u Galatu. U mračnim ulicama te gradske četvrti sve vri od mornara, vojnika, prljavih lončara, trhonoša, nametljivih brodara, uličnih prodavača i drugih užurbanih prolaznika pa se nije lako probiti kroz gužvu. Najveća stiska bila je oko kule. Sigurno se nešto naročito desilo jer su se ljudi gurali, laktali i udarali da je skoro bilo opasno za život. Isplatio sam vlasniku unajmljenog konja i prišao bliže da se raspitam što je na stvari. Jedan brodar, koji se s mukom izvukao iz gužve reče: — Dva čovjeka su se popela na galeriju kule i pala preko ograde. Eno ih, leže smrskani na zemlji. Prestrašio sam se. Omar je pošao za onom dvojicom. Da mu se nije desila nesreća? Svom snagom i bezobzirno progurah se naprijed. Primio sam doduše mnogo udaraca šakom i nogom, ali probio sam se i u uskom krugu opkoljenom mnoštvom ugledao dva iznakažena ljudska tijela. Galerija genovljanske kule u Galati visoka je oko stotinu četrdeset stopa pa svatko može po tome zamisliti kako su izgledala mrtva tijela. Omar nije bio među njima. To sam razabrao po odjeći. Lice jednog od njih nije bilo ozlijeđeno. Odmah sam prepoznao da je to onaj Aleksandar Koletis koji je umakao Hadedinima. Ali tko je ovaj drugi? Njega se uopće nije moglo prepoznati. — Umro je strašnom smrću — kako mi je neki očevidac ispripovjedio. Uspio je naime da se u padu uhvati rukom za željeznu šipku u ogradi, ali se održao jedva jednu minutu i onda pao. I nehotice pogledah njegove ruke. Desna mu je bila prerezana nožem. Njom se valjda držao. Nije to bio nesretan slučaj, već ga je netko bacio s kule. Gdje je samo Omar? Progurao sam se do kule i ušao u nju. Dao sam bakšiš da se uzmognem uspeti. Požurio sam preko pet kamenih stepeništa kroz pet donjih katova zatim preko tri drvena stepeništa gore u kavanu. U njoj se nalazio samo kahvedžija; gostiju nije bilo. Prešao sam stotinu četrdeset i četiri stepenice, a zatim se popeo i preko preostalih četrdeset i četiri stepenica do zvonika, obložena limom i vrlo strma. Odavde se vinuh na galeriju. Obišao sam je unaokolo čitavom dužinom koja je iznosila oko pedeset koraka. Na onoj strani ispod koje su ležali mrtvi našao sam mrlje krvi. Ovdje je došlo do borbe prije nego što su ti ljudi bili bačeni dolje. Borba na ovakvoj visini, na skliskom strmom tlu i, kao što sam pretpostavljao, jedan prema dvojici. Zaista strašno.

Brzo sam otrčao kući. Prvi koga sam sreo u selamluku bio je Jakub Afarah. Lice mu se sjalo od radosti. On me zagrli i viknu: — Emire, raduj se sa mnom! Opet sam dobio svoje dragulje! — Nevjerojatno! — odgovorih. — Ali istinito! — Kako si došao do njih? Donio ih mi je tvoj prijatelj Omar. — Otkud mu? — Ne znam. Predao mi je omot i odmah otišao u kuću u vrtu pa se zatvorio u svoju sobu. Nikome neće da otvori. — Pogledat ću, možda će ipak da meni otvori — rekoh i odoh u vrt. Na vratima našeg stana stajao je Halef. On mi odmah priđe i poluglasno mi reče: — Šta se desilo, sidi! Omar Ben Sadek je došao kući sav krvav. Sada ispire ranu. — Mašalah! Je li to istina? — Mislim da jeste. Bar tako je moralo biti, ali o tome ne smije osim nas dvojice nitko ništa znati. Zato šuti! Zakucah na Omarova vrata i rekoh svoje ime. On mi odmah otvori, a pusti i Halefa da uđe. I bez pitanja nam ispripovjedi sve što se dogodilo. Najprije je s liječnikom koga je pratio, a poslije s nosačima koji su došli po brijača, pošao u Koletisov stan. Tamo je opazio Ibrahima Mamura i Aleksandra Koletisa kako tiho razgovaraju ali nije znao tko su. Uhvatio je nekoliko riječi iz razgovora i one su privukle njegovu pažnju. Ustao je i izašao iz sobe, ali se kroz druga vrata na hodniku vratio u praznu susjednu sobu, a iz nje je mogao prisluškivati razgovor koji su oni vodili prilično glasno misleći da su sami.. Razgovarali su o draguljima iz Damaska po koje će sada poći u kulu, gdje je jedan od stražara bio Ibrahimov pomagač. Omar je znao čitavu povijest krađe u Damasku. Čuo ju je od Halefa i povjerovao je da je sad otkrio Ibrahima Mamura. Dalji tok tog razgovora potvrdio je njegovu slutnju, jer je Ibrahim pripovijedao o svome jučerašnjem bijegu preko Zlatnoga roga. Mogao ih je neopaženo osluškivati, jer je domaćica bila zaposlena u dvorištu. Odlučio se da pođe za njima u kulu. Kad su izašli, pošao je za njima. Dugo su se zadržali s jednim stražarem u prljavom prizemlju kule koje je služilo kao kokošinjac, a zatim su se popopeli stepenicama. U kavani su popili kavu, a onda se čuvar vratio, a oni se uspeli na vrh. Omar ih je slijedio. Kad je stupio u zvonik, oni su već bili vani na galeriji, okrenuti leđima, dok je omot ležao u zvoniku. I on je izišao na galeriju, pa su ga sad morali opaziti: — Što hoćeš? — upitao ga je Ibrahim. — Nisam li te malo prije vidio kod Koletisa? — Što te se tiče? — odgovorio je Omar. — Jesi li došao da prisluškuješ, pseto? Tu se Omar sjetio da je pripadnik slobodnog i hrabrog plemena Melad Merasig. Ispunio ga je ponos i lavlja smjelost. — Jeste, prisluškivao sam — priznao je otvoreno. — Ti si Ibrahim Mamur, otmičar žena i kradljivac dragulja čiju smo jazbinu jučer spalili. Osveta je blizu.

Donosim ti pozdrave emira koji ti je oduzeo Gizelu i otjerao te iz Damaska. Kucnuo je i tvoj čas! Ibrahim je stajao kao skamenjen. Omar je iskoristio taj trenutak, munjevito ga zgrabio i bacio preko ograde. Koletis je vrisnuo i latio se noža. Borili su se samo trenutak. Koletis je Omara okrznuo nožem po zatiljku, ali to mu je udvostručilo snagu. I drugi je protivnik odletio preko ograde. Uto je Omar opazio da se Ibrahim zadržao jednom rukom. Povukao je nož i zasjekao ruku čovjeku koji je visio u smrtnom strahu; ruka je odmah popustila. Sve se to odigralo tako brzo da se riječima ne može ispričati. Omar se opet uvukao u zvonik, uzeo omot i sišao. Uspjelo mu je da neprimijećen pobjegne, iako se već mnogo ljudi bilo okupilo oko mrtvih tijela. Sve nam je to pripovjedio posve ravnodušno, kao da je učinio nešto posve obično. Ni ja nisam mogao govoriti. Previo sam mu neopasnu ogrebotinu, a zatim ga odvedosmo u glavnu zgradu, gdje je njegov izvještaj imao posve drugo djelovanje. Maflaj, njegov brat i Isla počeše glasno vikati i istrčaše zaboravljajući na muslimansko dostojanstvo, da pogledaju ubijene. Vratili su se poslije duljeg vremena i saopćili da su tijela privremeno prenijeta u prizemlje kule. Nitko nije prepoznao mrtvace, a oni ni najmanjim znakom nisu odali da bi mogli dati bilo kakvu obavijest. Upitah Haiefa ne bi li možda htio da još jednom vidi svoga staroga znanca, grčkog tumača Koletisa, ali on prezirno sleže ramenima i reče: — Da su to Kara Ben Nemzi ili Hadži Halef Omar izašao bih, ali tu krastavu žabu neću da vidim. — Potrajalo je dugo dok su se Maflaj i njegovi rođaci snašli i počeli mirno razgovarati o ovom slučaju. — To nije za njega dovoljna kazna — reče Isla. — Kratak trenutak smrtnoga straha nije dostatan za sve ono zlo što ga je počinio. Trebalo ga je uhvatiti živa! — Sad ostaju još oba Amazata — doda otac. — Hoćemo li ikad ugledati bar jednoga od njih? — Vama je dovoljan jedan: Barut el Amazat. Drugi vam nije ništa učinio — umiješah se ja. — Ako mi obećate da nećete sami krojiti pravdu, već da ćete ga predati kadiji, dobit ćete ga. Ove moje riječi izazvale su novo uzbuđenje. Svi su na mene navalili ispitujući me i moljakajući, ali sam ostao uporan i ništa nisam odao dok mi nisu dali zatraženo obećanje. Onda im ispripovjedih svoj današnji razgovor s dervišem. Tek što sam završio, kad Jakub Afaran skoči i viknu: — Alah kerim! Znam što ti ljudi kane. Namjeravaju da unište čitavu našu obitelj zato što je Isla opet preoteo Zenicu od Mamura. Najprije je trebalo da mene materijalno upropaste. To im nije pošlo za rukom. Sad su otišli u Jedrene, a onda će i Maflaj doći na red. Već su počeli kod njegovog dobavljača. Moramo im odmah pisati i upozoriti Hulama i Galingrea.

— Pisati? — upade Isla. — Nije to ništa! Treba da sami odemo u Jedrene i uhvatimo toga Baruda el Amazata. Hoćeš li s nama, efendijo? — Hoću — odgovorih. — To je najbolje što se može učiniti. Pratit ću vas jer se Jedrene i onako nalaze u pravcu moga povratka. — Zar kaniš kući, efendijo? — Da. Bio sam mnogo dulje u tuđini nego što sam mislio. Svi se usprotiviše mojoj namjeri, ali kad sam im potanko izložio razloge, priznaše da sam u pravu. Za cijelo vrijeme ove prijateljske prepirke samo jedan je šutio: Halef. Ali lice mu je podrhtavalo pokazujući da bi on imao više da kaže nego svi ostali. — Kad ćemo krenuti? — upita Isla kome se vrlo žurilo. — Odmah! — odgovori Osko. — Ne bih želio da izgubim ni trenutka dok ovim svojim rukama ne zgrabim Baruda el Amazata. — Mislim da se ipak trebamo malo pripremiti za put — upadoh. — Krenemo li sutra zorom, neće biti kasno, a imat ćemo cio dan pred sobom. Hoćemo li se voziti ili jahati? — Jahat ćemo! — odluči Maflaj. — A tko će sve ići? — Ja, ja, ja ja! — zaori odasvud. Pokazalo se da svi žele poći. Poslije duže rasprave odlučili smo da u potjeru krenu: Safaj Ibn Jakub Afarah koji doduše s Barudom nije imao nikakvih računa ali nije htio propustiti rijetku priliku da posjeti svoje rođake; Isla, koji je svakako htio sam da uhvati izdajicu svoje žene; Osko, da osveti kćerku; Omar, koji je iz Jedrena htio da pođe u Skadar i tamo se obračuna s Hamd el Amazatom; i ja koji sam htio da se vratim u domovinu. Maflaja smo jedva nagovorili da ostane. Bilo je prijeko potrebno da ostane ovdje i da dalje vodi posao pošto nam se Isla priključio. Halef nije progovorio ni riječi. Kad sam ga upitao, odgovori mi: — Zar možda misliš da bih te ja pustio da pođeš sam, sidi? Nas je Alah sjedinio i ja ostajem s tobom. — Ali sjeti se Hane, cvijeta među ženama! Sve više se udaljuješ od nje. — Šuti! Ti znaš da ja uvijek izvršim ono na što se odlučim. Idem s tobom! — Ipak se jednom moramo rastati! — I odviše će brzo doći to vrijeme, sidi, i tko zna da li ćemo se ikada više vidjeti. Za sada se neću rastajati od tebe prije od ostalih i prije nego što vidim da zaista odlaziš iz ove zemlje. Rekavši to ustao je i izišao da prekine svaki daljnji prigovor; morao sam dakle popustiti. Moje pripreme za put nisu mi zadavale briga. Trebalo je jedino osedlati konje i krenuti. Ali ostala mi je još jedna dužnost: morao sam posjetiti Lindsaya i reći mu što se ovdje dogodilo i što namjeravamo dalje. Kad sam došao u njegov stan, on se upravo vratio s izleta u Bujukdere. Dočekao me je radosno i još malo ljutibo i rekao:

— Welcome! Pokvarenjak! Preselio se onamo gore u Baharive Keui, a mene nije htio povesti! Što sad tražite kod mene, he? — Ser, javljam vam da više ne stanujem u Baharive Keui. — Ne više? Ah lijepo! Preselite se k meni, ser! — Hvala! Sutra ujutro putujem iz Stambula. Hoćemo li zajedno dalje ili nećemo? — Putujete iz Stambula? Ah! Oh! Neuspjela šala! Yes! — Govorim ozbiljno. Uvjeravam vas. — Zaista? A zašto tako brzo? Ta tek ste došli u ovo gnijezdo. — Dobro sam ga upoznao. Premda odlazim brže nego što sam mislio, nije mi baš žao. Sad mu opširno ispripovjedih sve što se dogodilo. Kad sam završio Lindsay zadovoljno klimnu glavom i reče: — Lijepo! Divno je što je taj razbojnik dobio zasluženu kaznu. Dobit će je i ona druga dvojica. Well! Rado bih učestvovao u tome ali ne mogu. Zauzet sam. — Čime? — Bio sam u konzulatu, i tamo sreo bratića, još jednog Lindsaya ali ne Davida. On hoće u Jeruzalem, ali nimalo se ne razumije u putovanje, pa me je zamolio da pođem s njim. Šteta što i vi ne možete s nama! Yes! Večeras ću posjetiti Maflaja da se oprostim od njega. — Upravo to sam vas i ja htio zamoliti, ser. Mi smo za nekoliko mjeseci doživjeli više nego što netko doživi u toku cijelog života, i to nas veže. Vrlo sam vas zavolio, i rastanak mi je težak ali se čovjek ne smije opirati onom što je neizbježivo. Ostaje samo nada da ćemo se opet sresti! — Yes! Oh! Ah! Well! Opet sresti! Tužan rastanak! Ne sviđa mi se nimalo — reče on drhtavim glasom, pa se jednom rukom prihvati za nos a drugom za oči. Čas zatim nastavi: — Upravo mi pade na um: što ćete s konjem? — S kojim konjem? — S vašim Rijem. — Šta ću s njim? Pa, jahat ću na njemu. — Hm! Vječito! Hoćete li ga povesti u domovinu? — To još ne znam. — Prodajte ga, ser! Dobit ćete lijepe novce. Razmislite o tome! Ako ga sada još trebate, a onda ga bar poslije dovedite u Englesku. Ja se ne cjenkam. Platit ću što tražite! Well! Ovo mi nije bila baš ugodna tema. Što sam mogao ja, siromašni pisac, početi s ovakvim konjem? U domovini me čekaju prilike u kojima nikako neću moći držati jahaćeg konja. A da ga prodam? Poklon šeika Hadedina? Tko zna kakva bi gospodara dobio moj valjani vranac! Ne, neću ga doduše moći zadržati, ali neću ga ni prodati. Znao sam što ću učiniti! Ovaj plemeniti konj koji me je prenio kroz tolike opasnosti treba dobiti gospodara koji će znati da se brine o njemu. Ne smije on propasti na hladnom sjeveru. Vratit ću ga na pašnjake toploga juga u njegov rodni kraj, na zelena logorišta Hadedina.

Nisam dugo ostao kod Lindsaya jer smo se ionako trebali uvečer sastati. Još jednom sam otišao u poslanstvo, ali mi je tajnik rekao da nam tobožnji brijač iz Juterboga neće više zadavati brige, jer je umro. Nisu imali baš mnogo obzira prema njemu, budući da je morao priznati tko je i što je, i tako se otkrilo da potječe iz male prijestolnice Thuringena i da je pobjegli zločinac. Žao mi je bilo toga mladog čovjeka koji je sa svojim neobičnim sposobnostima zaslužio bolju sudbinu nego da ovako bijedno pogine u tuđini. Tajnik poslanstva me je ispratio do vrata, i dok smo se opraštali uljudnim riječima, kraj nas projaše dva jahača. Nisam se obazreo na njih, ali jedan od njih zaustavi konja, pa je i drugi morao to da učini. Tajnik se vrati u kuću, a ja upravo krenuh kad jedan od jahača viknu: — Mašalah! Je li moguće? Emire! Zove li to netko mene? Okrenuh se. Ta dva jahača bili su oficiri, jedan od njih — onaj mir-alaj čijeg sam glasnika jutros onako uljudno primio a drugi, istoga čina, onaj ađutant koga sam kod Jesida zatekao pri kupanju i koji mi je poslije bio toliko zahvalan. Od srca sam se obradovao što ga vidim pa sam mu prišao, pružio ruku i prijateljski ga pozdravio. — Selam, efendijo! Sjećaš li se još riječi koje sam ti rekao na rastanku? — Što si ono rekao? — Rekao sam: »Kad te opet vidim, želim da budeš mir-alaj«. I Alah mi je ispunio želju. Nasir-agasi je postao komandant puka! — Znaš li kome treba da za to zahvalim? — Ne znam. — Tebi, emire. Jesidi su podnijeli tužbu sultanu i mosulski namjesnik, i mnogi drugi, bili su kažnjeni. Došao je anadoli-kazi-akseri' i ispitao slučaj. Njegova osuda je bila pravedna, a budući da sam se ja zbog tebe malo zauzeo za Jeside, bio sam unaprijeđen. Dopuštaš li da te jednom posjetim? — Bit ćeš mi uvijek dobro došao! Nažalost, danas je posljednji dan moga boravka u Stambulu. Sutra ujutro odlazim. — Kuda. — Na Zapad. Posjetio sam Istok da upoznam ljude i običaje. Imat ću mnogo štošta da pripovijedam stanovnicima Zapada u što će oni jedva vjerovati. Ove malo zlobne riječi bile su namijenjene onom drugom oficiru. On je to tako i shvatio, jer je rekao: — Danas sam opet poslao glasnika k tebi, ali nisi bio kod kuće. Dopuštaš li da i ja dođem k tebi? Aha! Činilo se da je na njega djelovalo što je onaj drugi pukovnik tako prijazno i s poštovanjem govorio sa mnom. Odgovorih hladno: — Primit ću te premda mi je vrijeme vrlo odmjereno. — Kad mogu doći? — Za jedan sat; ne kasnije. — Alah akbar! — začudi se Nasir. — Vi se poznajete! Dobro, onda ćemo doći zajedno.

On mi pruži ruku i mi se rastadosmo. Nikako nisam očekivao da ću ga ovdje sresti. Bilo je kao da tu u Stambulu obnavljam sve svoje doživljaje. Vraćajući se kući kupio sam usput neke stvari potrebne za put. Doduše, bio sam uvjeren da će naš domaćin snositi sve troškove puta, ali ipak nisam htio da u svemu zavisim od njegove zahvalnosti. Halef se veoma obradovao kad sam mu ispripovjedio da sam sreo pukovnike i da će nas oni posjetiti. Odmah je počeo čistiti lule i pripremati svašta, pa i ono što nije trebalo, i najozbiljnije me upozoravao da večeras moramo uljudno postupati s mir-alajem čijem smo juzbaši danas ponudili mjesto kraj vrata, jer će doći s našim znancem i prijateljem. Još nije bio prošao ni nepun sat, a oba oficira stigoše. Primili smo ih srdačno i počastili što god smo bolje mogli. Opazio sam da su o meni razgovarali, jer se i stariji pukovnik vanredno uljudno vladao. Razgovarali smo dakako uglavnom o našim doživljajima kod obožavatelja đavola. Ispripovjedio sam im i svoj susret s mosulskim makredžom, a oni mi rekoše da su ga vojnici živog i zdravog otpratili u Mosul gdje je iščezao. Anadoli-kazi-askeri je sigurno znao u kojoj se tamnici nalazi svrgnuti sudac. Kad se naš sastanak približio kraju, sjetio se onaj drugi pukovnik da bi sad bilo vrijeme da se povede razgovor o onom do čega je njemu bilo stalo. — Emire, čuo sam da će sutra nešto biti objavljeno u novinama. Bi li se to moglo spriječiti? Slegoh ramenima i odgovorih polako i promišljeno: — Ti si moj gost, efendijo, a ja sam naučen da svim ljudima, pa tako i svojim gostima, ukazem čast koja im pripada. Dopusti mi međutim da prema tebi budem posve iskren! Da nije bilo mene, ti danas ne bi bio živ. Što sam učinio, učinio sam kao čovjek i drug i ne tražim nagradu za to. Ali ti nisi smio zaboraviti što sam ti učinio. Umjesto toga, ti si jučer sa mnom postupao kao da sam neki tvoj vojnik, a danas si mi čak poslao onog juzbašu koji se usudio da mi zapovijeda. Ne smiješ mi zamjeriti što sam ga zbog toga ukorio. Nisam naučio da se sa mnom postupa kao s čovjekom koji svraća u grčke vinare radi razonode. Mislim da sam jučer učinio i više nego što mi je bila dužnost, pa ako si spreman da mi ispuniš samo jednu želju neka sve bude zaboravljeno. — Reci mi je! — Svoj spas zahvaljuješ zapravo jednom starom Židovu. On je stanovao u kući kraj nas pa me je upozorio na onaj otvor u zidu kroz koji sam te izbavio. Zapovjedio si da se ona jazbina spali, a Židov je u tom požaru izgubio sve što je imao. Kad bi sad tom siromaha dao neku naknadu, on bi bio sretan, a ja bih te se uvijek rado sjećao. — Što? Gdje je taj židov? On uživa gostoprimstvo ove kuće. — Možeš li ga pozvati ovamo? — Odmah. Poslao sam Halefa po njega i Baruh za čas uđe.

Mir-alaj ga odmjeri hladnim pogledom i upita onako preko ramena: — Tebi su jučer izgorjele stvari? — Jesu, gospodine — ponizno odgovori Baruh. — Evo uzmi ovo i kupi druge! On zahvati rukom u svoju vrećicu s novcem i pruži mu nešto što nisam mogao vidjeti, ali sam po držanju ruke primijetio da nije bilo mnogo. Židov se zahvali i pođe, ali ga ja zadržah. — Čekaj Baruše! Pokaži mi šta si dobio! Efendija će mi oprostiti što sam toliko radoznao, no ja to činim samo da bih mu se mogao zahvaliti zajedno s tobom. Bila su to dva zlatnika, jedan od pedeset i jedan od dvadeset pijastera, dakle ukupno sedamdeset pijastera. To je bilo više nego štedljivo, više nego škrto, bilo je prljavo. Bio sam siguran da je mir-alaj sinoć prije nego što je izdao dopuštenje za pljačkanje uzeo sav novac koji se nalazio u kući, a jamačno pregledao i džepove mrtvih i uhapšenih. Ja to doduše nisam vidio, ali sam znao kako takva gospoda postupaju. Zato ga upitah: — Jusi li jučer dobio natrag svojih tri tisuće pijastera, efendijo? — Jesam. — A ovome čovjeku, kome treba da zahvališ i za taj novac i za svoj život, dao si samo sedamdeset pijastera za cijeli izgorjeli imetak? Pokloni mu tisuću pijastera pa ćemo se rastati kao prijatelji i ime ti neće biti spomenuto u novinama! — Tisuću, emire? Što misliš? Zar ovome? — Kako god hoćeš! Baruše, vrati mu tih sedamdeset pijastera. Kasnije ćemo otići kadiji, ti kao tužilac, a ja kao svjedok. Čovjek koji je spalio tvoju imovinu mora ti je nadoknaditi, pa makar bio i komandant puka i moj gost. Ja ću se putem svoga poslanstva raspitali na Divanu da li sultan dopušta svojim oficirima da pale ulice po Stambulu! Ustao sam i dao znak za rastanak. Gosti također ustadoše. Baruh priđe mir-alaju da mu vrati novac, ali ovaj odmahnu rukom i reče prigušivši gnjev: — Zadrži to! Ostatak ću ti poslati! — Učini to brzo, efendijo, jer za jedan sat poći ćemo do kadije. To nije bio nimalo ugodan prizor, ali ja ni danas sebi ne predbacujem što sam se tada poslužio iznuđivanjem da oficira kaznim za njegovu uobraženost, a onom siromahu pomognem da dođe do naknade štete. Tisuću pijastera zvuči doduše kao velik iznos, ali to je, u najboljem slučaju, dvije stotine maraka. Time bi se stari Baruh pomogao, iako je bilo premalo da time počne trgovinu draguljima i starinama«. Mir-alaj mi ponovo kimne glavom i iziđe iz sobe, a Nasir se najljubaznije oprosti sa mnom. — Emire — reče on — znam da ti je bilo teško da tako oštro razgovaraš s gostom, ali ja bih na tvome mjestu isto tako postupio. On je miljenik Ferik-paše i

ništa više. Ostaj mi zdravo i sjećaj me se, kao što ću se i ja uvijek sjećati rado tebe! Prije nego što je prošao jedan sat, donio je neki podoficir vrećicu s ostatkom novca. Baruh je zaplesao od radosti, a njegova žena me je nazvala najboljim efendijom na svijetu. Sreća ovo dvoje staraca pokazala mi je da sam pravo učinio što sam se ovaj puta ogriješio o zakone gostoprimstva. Uvečer smo se još jedamput svi okupili. Priređena je oproštajna večera kojoj je prisustvovala i Zenica. Ona je kao kršćanka smjela da se pojavi otkrivena lica, iako joj Isla nije dopuštao da ulicama prolazi bez koprene. U sjecanju je s nama još jedamput prošla sve ono što je doživjela: tugu koja ju je obuzimala u ropstvu, i sreću kad smo je spasili od Ibrahima Mamura. Na kraju se Lindsay oprostio od nas. Kvrga na njegovom nosu skoro je iščezla, tako se mogao opet pojaviti u Londonu. Ispratio sam ga do njegova stana. Tamo je otvorio bocu vina i stao me uvjeravati da me voli kao brata. — Potpuno sam zadovoljan s vama — reče. — Samo me jedno ljuti. — A što? — Što sam dopustio da me vučete svuda naokolo, a da nisam našao nijednog jedinog fowlingbulla. To me ljuti! Yes! — Mislim da fowlingbulla ima i u Engleskoj, a tamo ih ne treba ni iskopavati. Susreće se dosta John-Fowling-Bulla i po ulicama! — Odnosi li se to na mene? — Daleko od toga, ser! — Jeste li razmislili o konju? — Jesam. Neću ga prodati. — Onda ga zadržite! Ali svejedno, jednom morate doći u Englesku. Za dva mjeseca bit ću kod kuće. Jeste li razumjeli! I još nešto! Bili ste moj vodič, a ja vam još nisam platio. Molim, uzmite! On gurnu preda me malu novčarku. — Ne šalite se, ser — rekoh i odgurnuh novčarku. — Ja sam s vama jahao kao prijatelj i drug, a ne kao sluga, koga treba da sad platite. — Ali, ser, mislim da ... — Mislite što god hoćete, ali nemojte misliti da ću od vas primiti novce — prekinuh ga. — Ostajte mi zdravo! — Da ste odmah uzeli ovu novčarku! — Adio, Farewell, ser! Brzo sam ga zagrlio i požurio iz sobe, ne obazirući se više na ono što je dovikivao za mnom. Ne moram opisivati kako sam se sutradan ujutro oprostio od Maflaja i Zenice. Kad se sunce pojavilo na istoku bili smo skoro u Cataldži kroz koju vodi cesta u Jedrene.

JEDRENIMA JEDRENE su iza Stambula najveći grad Osmanlijskog carstva. Ovdje su stanovali sultani počevši od Murata I pa do Muhameda II koji je 1453. osvojio Carigrad i onda u njega premjestio svoju prijestolnicu. Jedrene su i kasnije bile omiljeno boravište brojnih sultana od kojih je pogotovu Muhamed IV rado boravio u njima. Od onih više od četrdeset džamija koje postoje u gradu najglasovitija je džamija Selimlije što ju je sagradio Selim II. Još je veća od Aje Sofije u Stambulu. Kao oaza u pustinji leži ona usred bijedne skupine drvenih kućica čiji se šareno oličeni zidovi uzdižu iz duboke prljavštine i uličnoga blata. Impozantnu kupolu te džamije nosi u unutrašnjosti osam gigantskih stupova a izvana se iznad nje uzdižu četiri divna vitka minareta od kojih svaki ima po tri doksata za mujezine. U unutrašnjosti džamije pružaju se dva reda galerija sastavljena od najskupocjenijih vrsta mramora a osvjetljuje ih dvije stotine pedeset prozora. U vrijeme ramazana gori ovdje 12.000 svijeća. Stigli smo iz Kirkilisara pa smo već izdaleka ugledali vitke minarete mošeje Selimlije kako svijetle ispred nas. Izdaleka su nam Jedrene pružile krasan pogled, ali kad smo stigli u njih i projahali ulicama, bilo je kao u svim drugim istočnjačkim gradovima: grad je iz blizine izgubio svoju ljepotu, i nikad nije bio ono što je izdaleka obećavao. Hulam, koga smo htjeli pohoditi, stanovao je u blizini Uč Serifeli, džamije Murata I kraj ćijih smo predvorja izrađenih u obliku terasa i popločenih divnim mramornim pločama, morali projahati. Dvadeset četiri kubeta što ih nosi sedamdeset stupova sagrađena su od plijena što su ga se Osmanlije domogle osvojivši Smirnu. Zašli smo u neku veoma prometnu ulicu i zaustavili se pred visokim zidom kroz koji su vodila vrata, u času našeg dolaska zatvorena. Taj je zid predstavljao uličnu frontu kuće koja nas je imala gostoljubivo primiti. U vratima se u visini glave nalazila okrugla rupa na kojoj se, pošto je Isla zakucao, pojavilo neko bradato lice. — Poznaš li me još, Malheme? — upita mladi Isla. — Otvori nam! — Mašalah, čuda li! — odjeknu iznutra. — Jesi li to zaista ti, gospodaru? Uđi brzo! Vrata se otvoriše i mi projahasmo kroz nadsvođenu vežu u prilično veliko dvorište sa svih strana okruženo unutrašnjim galerijama kuće. Sve je pokazivalo neuobičajeno bogatstvo. To isto smo mogli zaključiti i po brojnim slugama koji su sa svih strana požurili k nama. — Gdje je gospodar? — upita Isla nekog čovjeka koji ga je pozdravio s velikim poštovanjem i koji je, kako sam kasnije doznao, bio upravitelj kuće. — U išliku kod svojih knjiga. — Odvedi ove ljude u selamluk i pobrini se za to da ih dobro podvore. I konje treba dobro smjestiti.

Uzeo je Jakuba Afaraha za ruku i poveo ga u domaćinovu radnu sobu. Nas ostale uvedoše u neku prostoriju veliku poput neke male dvorane. Prednju stranu te prostorije sačinjavala je otvorena veranda na stupovima, a tri ostale strane bile su ukrašene zlatnim citatima iz korana ispisanim na modroj podlozi. Premda nam je odjeća bila još prašna, ipak sjedosmo na divane prevučene zelenim baršunom. Osim toga je svaki od nas dobio po jednu nargilu i kavu u šaljicama na srebrnim poslužavnicima. Sve je to pobuđivalo dojam raskoši, pa je čovjek po tome također mogao zaključiti da je vlasnik te kuće bogat. Tek što smo okušali kavu, pojaviše se Afarah i Isla s domaćinom. To je bio veoma dostojanstven impozantan čovjek guste i dugačke brade kao u Muhameda Emina. Dojam što ga je pobuđivao zaista bi nas prinudio da ustanemo sve kad to ne bi inače tražila pristojnost. Zato ustadosmo. — Selam aleikum! — pozdravi nas uzdignuvši ruke kao da nas blagosivlje. — Dobro došli u moju kuću. Zamislite da je vaša. Pošao je od jednoga do drugoga da nam pruži ruku, a zatim je zajedno sa svojim rođacima sjeo k nama. I njima su donijeli lule i kavu, a onda domaćin dade znak i sve se sluge povukoše. Sad mu nas Isla sve predstavi. Mene je promatrao dulje vremena, a zatim mi ponovo pruži ruku i zadrži je punu minutu u svojoj. — Možda još i ne znaš da te ja poznajem, efendijo — reče. — Isla mi je mnogo pripovijedao o tebi. On te je zavolio pa si tako osvojio i moje srce, premda se još nismo vidjeli. — Gospodine, tvoje riječi mi olakšavaju dušu — odgovorih. — Ne nalazimo se u pustinji ili na pašnjacima kakvog beduinskog plemena, pa dakle nipošto nije posvuda sigurno da je čovjek dobro došao. — Da, lijepi običaji naših otaca gube se iz godine u godinu sve više i više. Iz gradova iščezavaju pa se povlače u pustinju. Pustinja je rodno mjesto nevolje i oskudice ali Alah dopušta da upravo u njoj raste palma bratske ljubavi. Stranac se u velikom gradu osjeća osamljeniji nego u Sahari. Kako sam čuo, ti si bio u Sahari. Ne govorim li istinu? — Govoriš, efendijo. Bio sam u gradovima gdje stanuju milijuni ljudi, bio sam u pustinji daleko od ičijega stana, ali nikada se nisam bojao što sam bio sam. — Isla mi je rekao da dolazite kako bi me sačuvali od velikog gubitka. Govori dakle ti u ime svih ostalih. — Nije li ti Isla ništa potanje rekao? — Nije, jer sam se morao žuriti da vas pozdravim dobrodošlicom. — Onda mi reci da li u tvojoj kući već neko vrijeme stanuje neki stranac? — Da, kod mene stanuje stranac, neki pobožan čovjek iz Konije ali se danas ne nalazi u Jedrenima. Odjahao je u Hadži Bergaz. — Iz Konije? A kako se naziva? — Ime mu je Abd el Mirhata. Posjetio je grob glasovitog sveca Mirhate da bi ispunio neki zavjet. Zato se i naziva Mirhatovim slugom. — Zašto stanuje kod tebe?

— Pozvao sam ga da ostane kod mene. On želi u Brusi otvoriti veliki bazar pa će ovdje nakupovati mnogo robe. — Stanuje li kod tebe još koji stranac? — Ne stanuje. — Kad će se taj Abd el Mirhata vratiti? — Večeras. — Onda će večeras biti naš zarobljenik! — Alah kerim! Što to misliš? Taj pobožni čovjek je Alahov miljenik. Zašto ga želite zarobiti? — Jer je varalica i još mnogo gore. Primijetio je da si pobožan pa je, da ti se svidi, i sam stavio na lice krinku pobožnosti. To nije nitko drugi nego upravo čovjek koji je Islinu ženu Zenicu ugrabio iz njezine domovine. Neka ti Isla sve to ispripovjedi. Hulam se prestraši, a Isla mu stade pripovijedati. I kad je svršio nije stari trgovac još htio povjerovati da ima posla sa zločincem. Nikako nije mogao shvatiti da bi se netko tako vješto mogao pretvarati. — Najprije ga pogledajte i porazgovorite se s njime — rekne Hulam — pa ćete vidjeti da se varate. — Ne moramo uopće govoriti s njime — ubaci Osko. — Dovoljno je samo da ga vidim, a i Isla ga poznaje. — Ne trebate ga ni vidjeti a ni razgovarati s njime — dodah. — Uvjeren sam da je to Barud el Amazat. Ibrahim Mamur se je također u Carigradu dao nazivati Abd el Mirhata, pa bih gotovo mogao naslutiti da je i Hadm el Amazat u Skadru nadjeo sebi to isto ime. — Ali moj gost ipak može biti pravi Abd el Mirhata — ubaci Hulam. — To je zaista moguće, ali nije vjerojatno. Morat ćemo dakle počekati do večeras. Više nismo imali što da kažemo, a niti da učinimo. Prema starom patrijarhalnom običaju svaki je od nas dobio po jednu sobu i čistu odjeću koju smo obukli, pošto smo se prije toga okupali. Zatim se skupismo na objed, koji je odgovarao bogatstvu kuće. Nestrpljivo smo čekali večer pokušavajući da dotle prikratimo vrijeme razgovorom i igranjem šaha. Ne bi bilo pametno da smo izjahali, jer sam smatrao vrlo vjerojatnim da je Barud el Amazat slagao kad je rekao da će otići u Hadži Bergas. Sigurno je u gradu imao ortaka kod kojih je njegova prisutnost bila potrebnija nego u tom malom mjestu u kojem nije imao nikakva posla. Naposljetku se smračilo i mi se, da bismo svi bili na okupu, povukosmo u Islinu sobu. Hulam nam je rekao da će sa svojim gostom večerati u selamluku pa smo tako odlučili da će ga za vrijeme jela iznenaditi Isla i Osko, dok smo se nas trojica imali pobrinuti da ne uzmogne pobjeći. Ipak su prošla još puna dva sata prije nego što smo čuli konjski topot u dvorištu, a četvrt sata kasnije obavijesti nas jedan od slugu da je gospodar sa svojim gostom sjeo za večeru. Siđosmo dolje.

Vanjska vrata su bila zaključana, a vratar je dobio nalog da nikoga ne propusti. Tihim koracima prišli smo selamluku kojega je jasno osvjetljivala svjetiljka na stropu. Zastadosmo s obih strana stupova. Mogli smo čuti svaku riječ što su je ona dvojica u selamluku izgovorila. Hulam, koji je oštro pazio, čuo nas je da se približujemo pa je razgovor poveo tako da nam je to bilo od koristi. Počeo je govoriti o Stambulu i upitao: — Jesi li često bio u Stambulu? — Nekoliko puta — odgovori njegov gost. — Onda sigurno pomalo poznaješ taj grad. — Poznajem ga. — Poznaješ li onu gradsku četvrt koju zovu Maharive Keui? — Čini mi se da sam za nju čuo. Ne leži li ona iznad Ejuba na lijevoj obali Zlatnoga roga? — To je. Ondje se naime nedavno dogodilo nešto zaista neobično. Zarobljena je cijela družba razbojnika i ubojica. — Alah il Alah! — prestrašeno viknu Hulamov gost. — Kako je došlo do toga? — Ti su ljudi imali kuću u koju su mogli ući samo oni koji bi kao geslo izrekli riječ »En Nasr« i... — Zar je moguće! — prekinu ga gost. Po zvuku glasa kojim su te riječi bile izrečene dalo se razabrati da tu ne govori objektivna odvratnost obična slušaoca već subjektivna prepast nekoga koji je u svemu tome i sam sudjelovao. Sad sam bio uvjeren da je to upravo onaj čovjek kojega tražimo, a povrh toga šapnuo mi je Osko koji je stajao kraj mene: — To je on! Jasno mu vidim lice. — Netko je međutim prisluškivao i doznao tu lozinku — nastavi Hulam — pa su njenom pomoći vojnici prodrli u kuću. Hulam je sad ispripovjedio cijelu tu zgodu, a njegov ga je gost vanredno napeto slušao. Kad je Hulam završio izvještaj, gost ga upita drhtavim glasom: — Zar je dakle usta zaista ustrijeljen? — Usta? Tko je to? Koga nazivaju tako? Ja uopće nisam izgovorio tu riječ. — Mislio sam vođu koga si ti nazvao Ibrahim Mamur. Izrekavši riječ »usta« gost se odao. Sad je i Hulam morao znati na čemu je, ali to ničim nije pokazao već mirno odgovori: — Ne, nije bio mrtav. On se samo pretvarao da ga je pogodilo tane. Ali narednoga dana ipak je dobio svoju plaću. Bacili su ga s galerije tornja u Galati. — Zaista? Strašno! Je li bio mrtav? — Jeste, i on i neki Grk Koletis kojega su također bacili sa tornja. — Koletis? Ja vaj! Tko ih je bacio? — Neki Arapin iz Tunisa iz područja oko Šot Džerida koji ima krvnu osvetu protiv nekog Hamd el Amazata. Taj Amazat je ubio jednog franačkog trgovca u Blidi, ustrijelio i njegova nećaka, a zatim ubio i oca onoga Arapina na Šoru. Sin ga sad traži.

— Alah kerim! Kakvih zlih ljudi ima na svijetu! Tome je uzrok što nitko više ne vjeruje u prorokov nauk! Hoće li taj Arapin naći toga Hamd el Amazata? — Već mu je u tragu. Taj ubojica ima brata koji se zove Barud el Amazat te je isto tako veliki nitkov. On je oteo kćer jednog svog prijatelja i prodao je kao robinju. Plemeniti ljudi su je spasili od kupca koji nije bio nitko drugi već upravo onaj Ibrahim Mamur, a moj rođak Isla ben Maflaj uzeo ju je za ženu. On je krenuo da pronađe toga Baruda el Amazata i da ga kazni. Za vrijeme toga razgovora gost je postajao sve bojažljiviji. Jelo mu je prisjelo, postajao je sve uzbuđeniji a pogled mu je kao prikovan bio uperen u Hulamova usta. — Hoće li ga naći? — upita. — Sigurno! Nije on sam. Uz njega je Osko, otac ugrabljene djevojke, zatim onaj franački liječnik koji je oslobodio Zenicu, njegov pratilac i na kraju također i onaj Arapin koji je Ibrahima Mamura bacio s tornja. — Onda su mu vjerojatno već pronašli trag? — Znadu za ime što ga on sada nosi. — Zaista, a kako se naziva? — Abd el Mirhata. I usta se dao u Stambulu tako nazivati. — Pa to je moje ime! — zaprepašteno vikne gost. — Tako je. Sam Alah zna kako su došli upravo na ime tako pobožnoga čovjeka. Neka ih zato stigne dvostruka kazna! — Ali kako su mogli doznati za to ime? — To ću ti reći. Barud el Amazat ima brata u tekiji derviša u Peri. K njemu je otišao onaj franački liječnik i pretvarao se da je i on »nasr«. Taj mladić se dao zavesti pa mu je spomenuo to ime a rekao mu je i to da se Hamd el Amazat nalazi u Skadru kod nekog franačkog trgovca koji se zove Galingre. Gost sad više nije mogao izdržati. Ustao je i ispričao se. — Gospodine, to zvuči tako strašno da ne mogu više jesti. Osim toga me je jahanje veoma umorilo. Dopusti mi da pođem spavati. I Hulam je ustao. — Vjerujem ti da ne možeš više jesti. Tko mora slušati da o njemu tako govore, tome će strah stegnuti grlo. — Slušati da o njemu tako govore? Ne razumijem te. Pa valjda ne vjeruješ da sam ja onaj Barud stoga što je on uzeo upravo moje ime. — Ne samo da to vjerujem već sam i potpuno uvjeren u to, nitkove! Sad se razbojnik trgne i vikne: — Ti me nazivaš nitkovom? Da se to nisi usudio još jednom učiniti, jer inače... — Inače... što će inače biti? — odjeknu kraj njega. Isla je skočio do njih i stao sučelice razbojniku. — Isla Ben Maflaj! — viknu ovaj zaprepašteno. — Da, Isla Ben Maflaj koji te poznaje i koga ne možeš zavarati. Ogledaj se! Ovdje stoji još netko koji želi da se s tobom porazgovori!

Okrenuo se prema drugoj strani odakle je Osko stupio preda njega. Uvidio je da je izgubljen ako mu ne uspije nagli bijeg. — Sam vas je šejtan doveo ovamo. Propadnite u džehenem! Viknuvši to odgurne Islu i pokuša izaći. Stigao je već do stupova kad Halef stupi naprijed i podmetnu mu nogu. On posrnu preko nje i padne na pod. Dakako da smo ga odmah zgrabili i doveli natrag u selamluk. Taj čovjek je bio kukavica. Videći da ga je zgrabilo toliko ljudi nije se uopće pokušao braniti već je mirno pustio da ga svežu i posjednu na pod. — Gospodine, sad valjda više ne vjeruješ u pobožnost toga čovjeka? — upita mali Hadži domaćina. — Htio te je okrasti a zatim pobjeći. — Imali ste pravo — odgovori domaćin. — Što ćemo sad s njime? Sad Osko pruži ruku prema zarobljeniku i reče: — On mi je ugrabio kćer i otjerao me u svijet da je tražim dok mi je srce pucalo od boli. On je moj, jer tako propisuju zakoni Crne Gore. Zakrčih mu put. — Ti zakoni vrijede samo u Crnoj Gori ali ne ovdje. Uostalom, knez tvoje zemlje je dokinuo te zakone. Obećali ste mi da ćete toga čovjeka predati sucu pa se nadam da ćete održati riječ. — Efendijo, suci ove zemlje su poznati — odgovori Crnogorac. — Oni će se dati podmititi i pružiti zatvoreniku priliku da pobjegne. Ja ga tražim za sebe. Što ćeš učiniti s njim ako ti ga predamo u ruke? — upita naš domaćin. Osko izvuče bodež i odgovori: — Umrijet će od ovog čelika. — To ne mogu dopustiti jer nije prolio krv. — On je u Stambulu bio član družbe ubojica. — Upravo ga zato ne smiješ ubiti. Zar da njegov sin prođe bez kazne? Zar da pobjegnu svi ostali koji dosad nisu uhvaćeni premda su spadali među one koji su znali za riječ »En Nasr«? Ovaj čovjek mora ostati na životu kako bismo doznali njihova imena. — Ali tko će mi zajamčiti da će on zaista biti pravedno kažnjen? — Ja! Čovjek koji se zove Hulam nije baš najneznatniji među stanovnicima ovoga grada. Odmah ću otići k sucu da baci u tamnicu ovog čovjeka pa ti se zaklinjem Alahom i prorokom da će sudac izvršiti svoju dužnost! — Učini dakle tako! — mračno će Osko. — A ja ti kažem da ću te sve dotle držati za riječ i prisegu dok ne budem osvećen! Baruda el Amazata zatvoriše u jednu sobu. Mrki Osko nije htio dopustiti da ga zatvore drukčije već da i on bude zatvoren s njime. Hulam je otišao k sucu a mi ostadosmo čekajući na odluku. Kad se Hulam vratio došlo je za njim nekoliko kavaza da odvedu zarobljenika. Predali smo im ga a kad su oni s njime otišli mogli smo poći na počinak ispunjeni sviješću da smo svoga gostoprimca sačuvali od teške štete i da smo jednom opakom čovjeku onemogućili daljnju rabotu.

Na kadijinu odluku ne treba dugo čekati pa smo zato odlučili da ostanemo u Jedrenima dok osuda ne bude izrečena. Imali smo dakle vremena da pregledamo grad. Posjetili smo Selimovu i Muratovu džamiju, a isto tako jednu tursku medresu. Zatim smo prošli kroz glasoviti Alipašin bazar i najzad se čamcem provezli po rijeci Marici na kojoj leži grad. Oko podneva se vratismo kući gdje nađosmo poziv da dođemo pred kadiju. U devet sati turskoga vremena, to jest po našem računanju u tri sata poslije podne pojavismo se pred sucem. Preslušavanje je vršeno javno pa se skupilo dosta ljudi. Svaki pojedini među nama morao je dati svoj iskaz, a uhapšenik je sjedio i sve to slušao. Kad smo svi svoje rekli obrati se kadija optuženome: — Čuo si što su ovi ljudi iskazali. Je li to istina ili nije? Optuženik nije odgovorio ništa. Kadija počeka jednu minutu a zatim nastavi: — Ne možeš ništa reći da pobiješ optužbu tih ljudi pa si dakle kriv zbog svega onoga zbog čega su te optužili. Budući da si član razbojničke družbe koja je haračila u Stambulu, moram te otpremiti onamo. Ondje ćeš biti kažnjen i zbog otmice djevojke, ali zbog toga jer si se usudio da ovdje u Jedrenima pokušaš izvršiti zločin, dobit ćeš stotinu udaraca po tabanima. To će biti smjesta izvršeno! On domahne kavazima koji su stajali u blizini i zapovjedi: — Donesite dasku i batine! Dva kavaza odoše da donesu zatražene predmete. Osim službenika i stranaka bilo je, kako rekoh, prisutno i veliko mnoštvo ljudi koje se skupilo da uživa u prizoru što ga je pružalo suđenje. U tom trenutku se u mnoštvu nešto pokrenu, doduše neznatno ali ipak toliko da to nije moglo izbjeći pozornome promatraču. Jedan se čovjek polako ali uporno progurao naprijed. Moj pogled pade na njega. Bio je visok i koščat, odjeven u nošnju običnog Bugarina ali se činilo da nije Bugarin. Njegov dugačak vrat, kukasti nos kao u jastreba, dugačko i usko lice s ovješenim brkovima, veoma ispupčena prsa, sve je to navodilo na zaključak da se prije radi o Armencu nego o Bugaru. Zašto se taj čovjek progurao tako naprijed? Je li to učinio samo iz obične radoznalosti ili je možda imao kakvu posebnu namjeru? Odlučio sam da dobro pazim na njega, ali da ne dopustim da on to primijeti. Kavazi se vratiše. Jedan je od njih nosio nekoliko onih zloglasnih palica prijeko potrebnih kod bastonade. Drugi je nosio dasku na kojoj su sprijeda i u sredini bile pričvršćene konopljane omče da bi se o njih privezale osuđenikove ruke i noge. Na stražnjem dijelu daske bio je prikovan jednostavni uređaj pomoću kojega su osuđenikove noge bile prisiljene da se okrenu uvis kako bi goli tabani došli u vodoravni položaj. — Skinite mu odjeću i izujte cipele! — zapovjedi kadija. Kavazi pristupiše osuđeniku da izvrše zapovijed. Tek sad se pokazalo da on umije govoriti. — Stojte! — viknu. — Ne dopuštam da me tučete. Kadijine obrve se namrštiše.

— Ne dopuštaš? — upita on. — Tko će mi zabraniti da ti dadem bastonadu? — Ja sam. — Pseto! Usuđuješ li se tako sa mnom razgovarati? Treba li da ti dadem odrapiti dvije stotine udaraca umjesto jedne? — Ne smiješ mi dati ni jedan jedini udarac! Mnogo si toga rekao i svašta si me pitao, ali ono najpotrebnije si zaboravio. Ili zar si me možda upitao tko sam ja i što sam? — To nije potrebno! Ti si ubojica, kradljivac. To je dovoljno. — Dosad nisam baš ništa priznao, i ti me nipošto ne smiješ dati batinati. . . — A zašto? — Jer nisam musliman već kršćanin. Govoreći to opazio je onoga stranca koji se progurao u prve redove. Taj se doduše pomno čuvao da se ne oda nikakvim pokretom koji bi na njega bacio sumnju da poznaje osuđenika ili da je čak u kakvoj vezi s njime, ali izraz njegova lica, njegov pogled, cijelo njegovo držanje bili su proračunati tako da se pokaže osuđeniku i da ga ohrabri. Na kadiji se vidjelo da su ga se ipak donekle dojmile riječi što ih je upravo čuo. — Ti si dakle kaurin? — upita. — Da nisi možda čak Franak? — Nisam, ja sam Armenac. — Dakle si ipak podanik padišaha kome neka Alah pokloni tisuću života. Onda te se smije izbatinati. — Varaš se — odvrati Armenac trudeći se da poprimi što sigurnije držanje i da glasom izrazi svoj ponos. — Ja ne stojim ni pod sultanovom ni pod patrijarhovom vlašću. Podrijetlom sam Armenac ali sam postao evangeličkd kršćanin, te sam namješten kao tumač kod engleskog poslanstva. U ovom trenutku sam engleski podanik pa te upozoravam na odgovornost kojoj se izlažeš ako sa mnom postupaš kao s padišahovim podanikom, a pogotovu ako me dadeš batinati. Na kadijinom liou pokaza se razočaranje. Preduzeo je sebi da će Hulamu koji je u Jedrenima bio veoma ugledan biti što više na usluzi, a sad ga je u tome spriječila Armenčeva izjava. — Možeš li to dokazati? — upita ga. — Mogu. — Onda dokaži. — Pitaj kod engleskog poslanstva u Stambulu. — Nije na meni da provedem taj dokaz, već ga ti imaš provesti. — Ne mogu ga provesti jer sam zatvorenik. — Onda ću poslati glasnika u Stambul. Ali onih stotinu udaraca pretvorit će se u dvije stotine ako si mi lagao.

— Kažem ti istinu. Pa čak i onda kad ti ne bih govorio istinu, ti me ne bi smio batinati ili me osuditi. Ti si kadija a ja zahtijevam da me postave pred redoviti maglevit. — Ja sam tvoj maglevit. — To nije tačno. Ja zahtijevam da me sudi bilad i kamze molatori. Sve kad bi me i zaista preslušavao kafi, onda se on ne može sastojati od jednog jedinog čovjeka, već od jednog kadije, jednog muftije, jednog naiba, jednog ajah naiba i jednog baš-ćatiba. Službenici što ih je Armenac naveo znače istim redoslijedom: sudac, javni tužilac, njegov zamjenik, jedan građanski porotnik i jedan sudski pisar. Sad je kadijino lice bilo zaista veoma mrzovoljno. Iz očiju mu bljesne srdžba. — Čovječe! — viknu on. — Ti vrlo dobro poznaješ zakone i parnički postupak a ipak si zakone prekršio. Pobrinut ću se zato da ti se kazna utrostruči. — Radi što god hoćeš ali pripazi da ti to i uspije. Ja u ime poslanika Velike Britanije prosvjedujem protiv batina što si mi ih namijenio. Kadija nas smeteno pogleda redom a zatim reče: — Zakon me sili da udovoljim tvojim riječima. Nemoj međutim misliti da će se tvoja stvar zbog toga povoljnije svršiti. Ti si ubojica pa ćeš izgubiti glavu. Odvedite ga natrag u zatvor i čuvajte ga deset puta strože od svih ostalih zatvorenika. Armenca odvedoše ali on je prije toga još pobjedonosno i kao u tajnom sporazumu pogledao onoga stranca, a taj mu uzvrati pogled. To nije opazio nitko osim mene. Treba li da kadiju upozorim na toga čovjeka? Kakve koristi od toga? Sve da je i stranac poznavao zatvorenika prisnije nego obično, ipak nije bilo nikakvih razloga da se uhapsi. Uostalom, ako ga i uhapsimo, dalo se očekivati da se njih dvojica sigurno neće odati. Osim toga sam smatrao da kadija nije pravi čovjek za tako lukave ljude. Zato sam odlučio da ću posve u potaji preuzeti toga stranca na sebe. Rasprava je bila završena i gledaoci odoše. Kadija priđe Hulamu da se ispriča, a Crnogorac Osko mi zlovoljno rekne: — Nisam li rekao, efendijo, da će stvar tako završiti? — Nisam očekivao takav obrat — odgovorih. — Ja doduše nisam ni kadija ni muftija ali mislim da sudac nije mogao drukčije postupiti. — On mora pitati u Stambulu je li taj čovjek rekao istinu ili nije? — Tako je. — Ali kako dugo će to potrajati? — Moramo biti strpljivi. — A ako je on zaista engleski podanik? — Ipak će biti kažnjen. — A ako nije?

— Onda je lagao kadiji pa će taj sa svoje strane učiniti sve da bi osuda bila što stroža. Uostalom, ne vjerujem ni riječi od sveg tog engleskog podanstva. — Oh, to je ipak moguće. Zašto da izmisli takvu laž? — U prvom redu da izbjegne bastonadu, a zatim da dobije vremena. Treba rastumačiti kadiji da mora najstrože čuvati zatvorenika. Uvjeren sam da će taj poduzeti sve da pobjegne. — Efendijo, ne bi ti htio govoriti s kadijom? — Govorite vi s njime. Ja nemam vremena. Moram smjesta otići a kasnije ću vam možda reći zašto. Vidjet ćemo se opet kod Hulama. Stranac kojega sam smatrao Armencem otišao je naime s trga. Budući da sam htio o njemu nešto doznati pošao sam za njim. On je koračao polako i zamišljeno a ja sam išao za njim sigurno punih deset minuta. Onda se on najednom posve neočekivano i vrlo brzo okrene i ugleda me. Razumljivo je da sam se ja za vrijeme rasprave isticao. On me je ondje vidio i promatrao pa me je odmah prepoznao. Pošao je dalje ali je skrenuo u neku veoma usku sporednu ulicu. Ipak sam odlučio da ga neću ispuštati s vida pa sam počeo hodati i držati se kao netko tko je zauzet samo sam sobom i ne obazire se na ostale. Kad je taj čovjek prošao otprilike polovinu duljine uličice, on se drugi puta okrene. Mora da me je opet opazio. Tako smo prošli kroz više ulica i uličica. On se kadšto osvrtao prema meni, a ja ga nisam ispuštao iz vida. Zanio sam se u taj progon pa mi je naposljetku postalo sasvim svejedno da li mu je jasno da progonim upravo njega. A okolnost da me se plašio pojačala je moje uvjerenje da nema čistu savjest. To je i on morao uvidjeti jer kad je opet skrenuo u neku malu ulicu a ja iza njega pola minuta kasnije također iza istoga ugla, stajao je on za njim. Okrznu me bijesnim pogledom i upita: — Pratiš li ti to mene? Zaustavio sam se pred njim, dobro ga promotrio i odgovorio: — Šta te se tiče kuda ja idem. — I te kako! Čini se da je tvoj put isti kao i moj. — Sretan si ako je tako, jer put kojim ja idem pošten je i otvoren. — Kaniš li možda time reći da moj put nije takav? — Ne poznajem tvoj put i nemam s tobom nikakva posla. — Tome se i nadam — podrugljivo će on — pa zato izvoli sad ti poći naprijed. — Svejedno mi je — odgovorih. Krenuo sam dalje ne okrećući se za njim ali moje su uši bile dovoljno uvježbane da mu ne dopuste da me prevari. Čuo sam njegove korake iza sebe a onda se oni stadoše udaljavati. Pokušao je hodati tiho ali ja sam ga ipak čuo. Kad mu više nisam čuo korake, brzo se okrenuh i potrčah natrag. Tačno! Tamo je trčao i zakrenuo u neku drugu ulicu. Potrčao sam za njim tako da me nije

mogao vidjeti i stigao na naredni ugao upravo u pravi čas da opazim kako je opet zakrenuo iza ugla. Dakako da sam nekoliko trenutaka kasnije stajao na istome uglu i opazio kako je skrenuo u Ali-pašinu čaršiju. Taj je čovjek mislio da ću mu u gužvi na bazaru svakako izgubiti trag, sve kad bih i uspio da ga donde dopratim. Meni je međutim taj novi položaj bio mio, jer upravo u toj gužvi mogao sam mu se posve približiti a da on mene ne opazi. Tako je i bilo. Ostao sam mu za petama premda je više od desetak puta promijenio smjer hoda. Napokon — upravo smo prošli kroz onaj dio bazara u kojemu se prodavala odjeća — on krenu prema nekom karavan-seraju koji se nalazio u blizini i uđe na njegova vrata. Ovdje mi nije mogao umaći jer sam mogao pretpostaviti da seraj nema drugi izlaz. Pitanje je samo da li ondje stanuje ili je u seraj ušao s nekog drugog razloga. Zaustavio sam se da ga promotrim i uvjerio se da je ovamo došao s nekom posebnom namjerom. Naime, zastao je iza vrata i veoma pomno pretražio pogledom trg što se otvarao pred njim. Svakako je tražio mene. — Selam aleikum! — Aleikum! — uljudno odgovori trgovac. — Imaš li plavi rubac za turban? — zapitah ga. — Imam, efendijo. — A imaš li mahlutu? — Koliko god hoćeš. — Žuri mi se. I jedno i drugo bih htio samo uzajmiti a ne kupiti. Daj mi to brzo, ogrtač i rubac! Evo ti mog sata. Ovdje je moje oružje. K tome ti dajem moj kaftan a povrh svega pet stotina pijastera. Sve to će biti dovoljno jamstvo dok se vratim. On me začuđeno pogleda. Tako nešto još nije doživio. — Zašto to činiš, efendijo? — upita me. Da me ne bi zadržavao, rekoh mu istinu. — Progonim čovjeka koji me poznaje a želim da me više ne uzmogne prepoznati — odgovorih. — Brzo, jer će mi inače pobjeći. — Alah il Alah! Ti si dakle gizli aramdži? — upita me trgovac. — Ne pitaj, već se požuri! — zapovjedih mu. — Ili zar ne znaš da veliki vezir traži od tebe pomoć ako se radi o tome da se uhvati odbjegli zločinac? Sad je bio čvrsto uvjeren da sam preobučeni kavaz. Skinuo sam svoj kaftan a on prebaci preko mene ogrtač i ovije mi rubac kao turban oko glave. Kad sam spomenute predmete predao kao zalog i tako bio spreman, izađoh na ulaz dućana da ondje počekam. Nisam Armenca gubio s vida. Još uvijek je stajao za vratima vrebajući. Trgovac je pratio smjer mojega pogleda. Opazio je kome posvećujem svoju pažnju pa me upita: — Efendijo, misliš li ti onog čovjeka koji stoji tamo prijeko na vratima? — Da, njega.

— Maločas je prošao ovuda? — Tako je. — I pozdravio me je? — To nisam zamijetio. Ti si dakle njegov znanac? — Jesam. Od njega sam kupio odjeću. Misliš li da je zločinac? — To ću izviditi. Kako se zove? — Ti si padišahov sluga pa ću stoga biti pošten prema tebi. Pitaj me što želiš znati. — Je li odjeća što si je kupio od njega bila nova? — Nije. — On dakle nije terzija. — Nije. Pretrpio sam veliku štetu. Odjeća je bila veoma jeftina ali su mi oduzeli najveći dio, jer je bila oteta ljudima koje su razbojnici napali na cesti. — Zar taj čovjek nije bio kažnjen? — On je ovdje stranac pa ga nisu uspjeli pronaći. Kasnije se vratio i bio uhapšen ali se novcem uspio osloboditi bez kazne. — Tko je on? — Odijeva se kao Bugarin ali je Armenac i zove se Manah el Barša. — Znaš li gdje stanuje? — On je utjerivač poreza u Skopju. Brojni Armenci zakupili su porez. — A gdje stanuje u Jedrenima? — Čas ovdje čas ondje, ali najčešće u mehani handžije Doksata. — Kako ću ga naći? — To je kuća tik grčkog metropolite. Nisam znao ni za tu kuću, ali nisam smio pokazati da sam ovdje toliko nepoznat. Uostalom, Armenac je upravo izašao iz seraja pa sam pošao za njim dobacivši trgovcu kratak pozdrav. Sigurno je bila sretna okolnost što sam ovdje pronašao nekoga koji je tako tačno poznavao toga Manaha el Baršu. Tko zna kako bi dugo inače morao tražiti i raspitivati se prije nego što bih se namjerio na pravi i pouzdani izvor. Armenac se doduše još nekoliko puta okrenuo, ali mu nije palo ni na um da u meni nasluti čovjeka koji ga je progonio i s kojim je, štoviše, razgovarao. Nisam se dakle morao više tako pomno čuvati kao prije pa sam napokon opazio da je ušao u neku kuću, očito gostionicu. U blizini se nalazio pečenjar kestenja. Kupio sam od njega šaku pečenih kestena i upitao: — Znaš li tko stanuje u toj velikoj kući, ovdje slijeva? — Grčki metropolit, efendijo! — A tko stanuje ovdje kraj njega? — Neki grčki gostioničar. Zove se Doksati. Kaniš li možda stanovati kod njega? Kod njega je jeftino i udobno. — Ne kanim. Ja tražim gostioničara Maratu. — Toga ne poznam.

Da mu ne bi postalo sumnjivo moje ispitivanje naveo sam prvo ime koje mi je palo na pamet. Zatim sam otišao jer sam zasad dosta doznao. Sad sam se morao pobrinuti za to da zatvorenik ne uzmogne pobjeći. Sigurno ne bi bilo lako da doznam u kakvim vezama stoji Manah el Barsa s njime no ipak sam morao to nekako pokušati. Dobro sam zapamtio gostionicu grčkog gostioničara pa bih je pronašao i noću bude li potrebno, a zatim se vratio Hulamu. Već su davno čekali na mene. Svima je bio nemio svršetak sudska rasprave, a osim toga nisu mogli sebi razjasniti zašto sam tako brzo otišao. — Sidi — reče moj mali Hadži Halef Omar — kažem ti da sam bio u velikoj brizi zbog tebe. — U brizi zbog mene? Zašto? — Zašto? Pitaš zašto? — reče on začuđeno. — Zar još uvijek ne znaš da sam tvoj prijatelj i zaštitnik? — To svakako znam, dobri moj Halefe. — No, onda mi moraš kao prijatelju reći kamo odlaziš a kao zaštitnika me moraš povesti sa sobom. — Nc bi mi mogao biti od koristi. — Ja ti ne bih mogao biti od koristi? — upita Halef žestoko navlačeći svojih trinaest dlaka u brkovima. — Ako sam ti mogao biti od koristi u Sahari, u Egiptu, na Tigrisu,- kod obožavalaca đavola, u Kurdistanu i u ruševinama čijih se imena ne mogu ovaj čas sjetiti, u Stambulu i posvuda, kako to da ti najednom ovdje ne mogu biti od koristi? Naprosto ne vjerujem! Znaš li da je ovdje isto tako opasno kao u Sahari i u Stepenastoj dolini gdje smo zarobili onolike brojne neprijatelje? — Zašto? — Jer čovjek ovdje od tolikih brojnih ljudi ne može vidjeti svoje neprijatelje. Ili zar možda misliš da ne znam da si se udaljio zbog jednog novog neprijatelja? — Kako si došao na tu pomisao? — Ja uvijek pratim tvoje oči i vidim što rade. — No, a što su radile? — One su kod kadije promatrale jednog Bugarina koji uopće nije Bugarin. Kad je taj krenuo ti si smjesta pošao za njim. — Zaista, Halefe, ti si to posve tačno zapazio! — rekoh. — O sidi — ponosno će on — znaš li još kako smo jahali kroz Vadi Tarfaui i kako si ti pratio trag ubojica? — Da, to još znam. — Ja sam ti se smijao što pokušavaš čitati u pijesku. U ono vrijeme sam bio ono što Turčin naziva ahmak ali sam sam sebe ipak smatrao vanredno pametnim. — Ah, dakle si u međuvremenu naučio nešto od mene! Zar ne? On se malo smete. Nije htio da mi posve izravno prizna da je zaštitnik učio od štićenika, ali to

nije mogao ni posve oporeći. Zato mi odgovori da se bar previše napadno ne razotkrije: — Mi smo uzajamno učili jedan od drugog, sidi. Ja sam naučio od tebe ono što si ti znao, a ti si preuzeo od mene ono što sam ja znao. Tako smo obojica postali mudri, toliko mudri da u nama uživaju obojica, i Alah i prorok. — To što si sad rekao moram najprije pomno ispitati. Zato ćemo dakle odmah danas vidjeti jesi li zaista tako mudar kao što misliš. Njegove sitne očice bljesnuše gotovo ljutito. — Sidi — reče — kaniš li me možda uvrijediti? Otkad te poznajem, bio sam ti vjeran pratilac. Štitio sam te u svim opasnostima tijela i duše. Ja sam tvoj prijatelj i tvoj zaštitnik jer te toliko volim da uopće ne znam kome moje srce pripada više, tebi ili mojoj Hani, cvijetu svih žena. S tobom sam gladovao i žeđao, znojio se i zebao. Borio sam se uza te i za te. Nijedan neprijatelj nije ugledao moja leđa jer bi za mene bila sramota da te napustim. A sad želiš ti vidjeti jesam li pametan! Za sve to nemaš ništa osim uvrede? Sidi, da si me udario nogom ne bi me više boljelo od tih riječi. Taj čestiti čovjek govorio je ozbiljno. U očima sam mu razabrao vlažno svjetlucanje. Razumljivo je da ga nipošto nisam kanio povrijediti ni ražalostiti. Zato mu položih ruku na rame i odgovorih mu da ga umirim: — Nisam ja to tako mislio, dobri moj Halefe. Htio sam samo reći da nam se upravo sad pruža prilika da potvrdiš svoju mudrost. To ga je smjesta raspoložilo. — Pokaži mi tu priliku, sidi — reče — pa ćeš vidjeti da sam vrijedan tvojega povjerenja. — Radi se o onom čovjeku koga sam promatrao za vrijeme preslušavanja. Čini mi se da je on ... — Uhapšenikov znanac! — upadne Halef da mi dokaže da ne samo što je pogodio moje misli, već da je i on oštro razmišljao. — Tako je — odgovorih. — Možda namjerava da pomogne zatvoreniku. — U to nimalo ne sumnjam. Taj Barud el Amazat može se spasiti samo bijegom. Tko ga želi spasiti mora mu omogućiti da pobjegne. Taj ga je stranac pogledavao kao da ga želi smiriti i ohrabriti, a to nije činio bez osobite namjere. — Ti si pošao za njim da doznaš gdje stanuje. — Jesam. Doznao sam i kako se zove te što je po zvanju. — Što je on? — Zove se Manah el Barša te je zakupnik poreza u Skopju, a stanuje kod handžije Doksatija ovdje. — Valahi! Već naslućujem kako ima da upotrijebim svoju mudrost. — Zar si to zaista pogodio? — Jesam. Treba da nadzirem toga Manaha el Baršu. — Sasvim tačno. — To mogu međutim učiniti samo onda budem li stanovao kod Doksatija.

— Odjahat ćeš onamo čim se smrači. Ja ću poći s tobom da ti pokažem kuću. Uto nam priđe Crnogorac Osko i reče: — I ja ću čuvati stražu, sidi. — Ah! Gdje? — Pred zindanom u kome se nalazi zatvorenik. — Misliš li da će to biti potrebno? — Posve mi je svejedno je li potrebno ili nije. On je moju kćer prodao kao robinju pa mi je zadao teške boli. Stići će ga moja osveta. Ti si me nagovorio da ga prepustim kadiji. Pokuša li da izmakne iz kadijinih ruku onda je moja dužnost da pripazim da ne pobjegne i meni. Sad vas napuštam, ali ću vam smjesta javiti ako primijetim nešto što bi bilo važno. Rekavši to Osko se udalji ne obazirući se ni najmanje na naše primjedbe. Halef sad spremi svoje stvari i vine se na konja. Trebalo je da jzgleda da je upravo stigao u Jedrene. Pješice sam ga otpratio u blizinu gostionice i potekao dok nije projahao kroz njezina vrata. Zatim se vratih u bazar da ponovo zamijenim odjeću. Kad sam zatim stigao u Hulamovu kuću bilo se već smračilo. Predložio nam je da odemo u neko javno kupalište, gdje je bilo dobre kave, kineskih igara sa sjenama i izvrsnih slastica. Ispunili smo mu želju. O turskim kupeljima već je toliko mnogo pisano da bi bilo suvišno da ih ovdje posebno spominjem. One igre sjena koje smo nakon kupelji pogledali nisu zaslužile nikakvu pohvalu. Slastice su možda zaista bile izvrsne, ali ne po mom ukusu. Izašavši iz kupališta ustanovismo da je veče tako krasno da bi bilo ugodnije da se još malo prošetamo. Izašli smo iz grada s njegove zapadne strane i prošetali malo uz obalu Arde koja ovdje utječe u Maricu. Kad smo krenuli kući bilo je već kasno, možda sat do ponoći, no bilo je prilično svijetlo. Nismo još stigli do grada kad nam u susret dojahaše tri konjanika: dvojica na bijelcima dok je treći imao tamnoga konja. Prošli su kraj nas kasom i ne obazirući se na nas. Pri tome je jedan dobacio ostaloj dvojici neku ravnodušnu primjedbu. Čuo sam je i nehotice zastao. — Što je? — upita Ifra. — Poznaješ li te ljude? — Ne poznajem, ali mi se taj glas učinio poznatim. — Sigurno si se prevario, sidi. Glasovi često veoma nalikuju jedan drugome. — To je istina, i to me umiruje. Inače bih povjerovao da je to bio glas onoga Baruda el Amazata. — Ta onda znači da je pobjegao. — Dakako. To nipošto nije nemoguće. — Kad bi tako i bilo, onda bi krenuo širokom cestom u Filibe, a ne bi odabrao taj osamljeni i nesigurni put.

— Upravo taj put je za bjegunca sigurniji od prometne ceste u Filibe. Glas je bio upravo kao njegov. Bilo mi je kao da mi neki tajni glas kazuje da se nisam prevario. Ubrzao sam korake a oni ostali moradoše podjednako brzo za mnom. Kad smo stigli kući tamo nas je netko već dulje vremena čekao. Bio je to Osko; stajao je na vratima. — Napokon, napokon! — viknu on. — Jedva sam čekao da dođete. Čini mi se da se nešto dogodilo. — Što to? — napeto upitah. — Kad se smračilo legao sam uz vrata zatvora. Uto je došao neki čovjek koga su pustili u zatvor. Ušao je a nakon nekog vremena se vratio s još dvojicom. — Jesi li kojega od njih prepoznao? — Nisam, ali kad su prošli čuo sam kako jedan od njih veli: »To je uspjelo brže nego što sam i mislio!« Počeo sam sumnjati i odšuljao se za njima, ali sam ih na nekom uličnom uglu izgubio iz vida. — A zatim? — Zatim sam došao ovamo da vam to javim. Nisam vas našao kod kuće pa sam uzalud čekao. — Dobro! Odmah ćemo se uvjeriti. Neka Hulam dođe sa mnom a ostali mogu ostati ovdje. Požurio sam se s Hulamom u onu ulicu u kojoj se nalazilo Doksatijevo svratište. Vrata su bila još otvorena i mi uđosmo. U prizemlju se nalazila gostinska soba otvorena prema dvorištu. Na ulicu nije imala prozora. Nisam ušao u nju ali sam nekom slugi koji se nalazio u blizini naložio da mi dovede gostioničara. Doksati je bio mali stari čovječuljak vrlo lukavoga grčkoga lica. On mi se duboko nakloni i upita što želim. — Je li večeras k tebi svratio neki gost? — upitah ga. — Svratilo ih je više, gospodine — odgovori Doksati. — Mislim jednog malog čovjeka koji je dojahao na konju, — Taj je ovdje. Ima brkove tanke poput repa stare kokoši. — Govoriš bez ikakvog poštovanja, ali to će ipak biti onaj čovjek koga tražim. Gdje je? — U svojoj odaji. — Odvedi me k njemu. — Dođi, gospodine. On pođe ispred nas u dvorište i uspe se uza stepenice. Gore smo u svjetlu svjetiljke ugledali nekoliko vrata. Gostioničar otvori jedna od njih. I ovdje je gorjela svjetiljka; ali soba u kojoj se nalazila samo jedna stara rogožina, bila je prazna. — Stanuje li ovdje? — upitah. — Stanuje. — Ali nema ga. — Sam Alah zna gdje je.

— Gdje mu je konj? — U staji koja se nalazi u drugoj avliji. — Je li večeras bio dolje kod ostalih gostiju? — Jeste. Zatim je dugo vremena stajao dolje na vratima. — Osim njega tražim još jednog drugog čovjeka koji se zove Manah el Barša. Poznaš li ga? — Kako da ga ne poznam? Pa on je danas stanovao kod mene. — Stanovao? Dakle više ne stanuje ovdje? — Ne stanuje, otputovao je. — Sam? — Ne, već s dva prijatelja. — Jesu li odjahali? — Jesu. — Na kakvim konjima? — Na dva bijelca i jednom doratu. — Kamo su krenuli? — Odjahali su u Filibe a zatim dalje u Sofiju. — Poznaš li njegova dva prijatelja? — Ne poznam. On je izašao i doveo ih sa sobom. — Zar je došao sa tri konja? — Nije, već samo s doratom. Bijelce je kupio danas već gotovo pred večer. Sad sam tačno znao da me sluh nije prevario. Barud el Amazat je umakao uz pomoć toga Manaha el Barše. Tko je međutim bio onaj treći čovjek? Možda kakav ključar zatvora koji je ispustio zarobljenika pa se zbog toga morao njima priključiti? Upitao sam dakle dalje; — Onaj čovjek za kojega sam te najprije pitao, nije dakle pošao za njima? — Nije. — Znaš li to tačno? — Posve tačno. Ja sam stajao na vratima kad su oni odjahali. — Pokaži nam njegova konja! Poveo nas je preko prednjeg dvorišta i kroz nadsvođeni prolaz do neke niske zgrade. Njuh mi je već izdaleka rekao da je to staja. Doksati otvori vrata. Bilo je tamno ali tiho dahtanje mi je odalo da se u staji nalazi konj. — Netko je ugasio svjetlo — reče Doksati. — Zar je gorjelo? — upitah. — Jeste. — Jesu li ovdje stajali i konji toga Manaha el Barse? — Jesu. Nisam bio prisutan kad je pošao po njih. — Onda ćemo pripaliti svjetlo. Izvukao sam žigicu i čas zatim gorjelo je svjetlo u starom fenjeru obješenom na zid. Sad sam prepoznao Halefova konja a kraj njega na podu ugledao neko bezliko klupko zamotano u kaftan i ovijeno užadi. Rastrgao sam

užad i skinuo kaftan. Bio je to — moj mali Hadži Halef Omar. Skočio je na noge, stegao obje šake i viknuo: — Alah il Alah! Sidi, gdje su oni psi koji su me napali? Ti sinovi pasa i unuci pasjih sinova koji su me onda omotali i svezali? — To moraš sam znati! — odgovorih. — Ja? Ja to moram znati? Kako to mogu znati kad su me svezali kao što je svezan sveti koran koji u Damasku visi na željeznom lancu? — Zašto si dopustio da te svežu? On me vrlo začuđeno pogleda. — I to me ti pitaš? Ti koji si me poslao ovamo da bih... — Da bi pokazao koliko si mudar — prekinuh ga. — Taj ispit nije svršio baš slavno po tebe. — Ne žalosti me, sidi! Da si i ti bio prisutan sigurno bi me ispričao. — To je moguće, ali nije vjerojatno. Znaš li da je Manah el Barša pobjegao? — Znam. Neka ga proždere šejtan! — A s njime i Barud el Amazat. — Znam. Neka ga proguta džehenem! — I da si ti kriv svemu tome. — Ne, to ne znam, to nije istina. — Onda pripovijedaj! — To ću i učiniti! Kad sam došao ovom handžiji Doksatiju koji ovdje stoji razjapljenih usta kao da je on šejtan koji treba da proguta Manaha el Baršu, čuo sam da Manah ima tri konja, jer je u sumrak kupio dva zelenka. Promatrao sam ga i opazio da je izašao iz kuće. — Jesi li znao što namjerava učiniti! — Jesam, sidi. — Zašto nisi pošao za njim? — Pomislio sam da odlazi u tamnicu ali ondje je Osko čuvao stražu. — Hm, to je zaista posve tačno. — Vidiš li, da moraš priznati kako sam imao pravo, sidi! Po mališanovom glasu se dalo razabrati da mu je sad mnoga odlanulo. On nastavi: — Slutio sam da želi osloboditi zatvorenika ali sam znao i to da treba svoje konje. Svakako se morao vratiti u staju pa sam se zato sakrio ondje da ga iznenadim. — Sakrio? To baš nije bilo potrebno. Trebao si samo poslati po nekoliko kavaza ili sam poći po njih. To bi bilo najsigurnije. — Moj sidi, ono što je najsigurnije nije uvijek istodobno i najljepše, a ja sam pomislio da bi bilo tako lijepo da sam pohvatam te nitkove. — I tako to sad moramo svi okajati. — Alah će ih opet predati u naše ruke. Čekao sam dakle. Kad su došli, bila su trojica. Pitali su me što tražim ovdje, ali tek što me je Barud el Amazat ugledao, on me odmah prepozna. Ta ja sam za vrijeme preslušavanja nastupio

kao svjedok protiv njega. Odmah se razvila tučnjava. Branio sam se što god sam bolje mogao, pa sam tome Barudu, štoviše, razderao odjeću. No ipak sam dobio batina. — Zašto se nisi poslužio oružjem? — Sidi, mene je zgrabilo šest ruku, a ja imam samo dvije. Da mi je Alah dao deset ruku bile bi mi četiri ruke preostale za oružje. Napokon su me oborili na tlo, zamotali me u moj kaftan i ovili me užetima. Tako sam ležao dok nisi došao ti da me oslobodiš. Eto, tako je bilo. — Jao, Hadži Halefe Omaru, jao! — Sidi, ja bih također htio viknuti: vaj, vaj! Ali to nam ipak ništa ne pomaže. Otišli su! Da se nalazimo u pustinji bilo bi lako pronaći njihove tragove, ali ovdje u velikim Jedrenima to nam neće uspjeti. — Ja sam im na tragu. Znam kamo su otišli. — Hamdulilah! Slava Alahu koji ti je dao razum koji... — ... koji ti danas nisi imao! — prekinuh ga. — Trag jednog čovjeka nije taj čovjek sam. Ali posvijetli ovamo! Što to leži ovdje? Halef se sagne i podigne prilično veliku krpu tkanine. Ogleda je i reče: — To je onaj komad sukna što sam ga Barudu el Amazatu istrgao iz kaftana. Evo, namjernu se nalazi još i džep. — Ima li nešto u njemu? Halef posegnu u džep i reče: — Komad papira. Evo ti ga. Pogledah ga pri svjetlu fenjera i otvorih. Bilo je to posve sitno pisamce ali zapečaćeno velikim pečatom. U njemu su stajala samo tri kratka reda. Bila su pisana arapskim pismom, no tako sitno da ih ovdje nikako nisam uspio pročitati. Stavio sam dakle pisamce u džep i potražio ostale ostatke neravne borbe. Nije ih bilo. Bilo je upravo neshvatljivo da su ta tri čovjeka ostavila mome Halefu njegov nož i oba pištolja što ih je nosio zataknute za pojas. Njegovu pušku sam opazio još naslonjenu u kutu sobe. — Je li i Manah el Barša imao kod tebe unajmljenu sobu? — upitah gostioničara koji je začuđeno sve slušao i promatrao. — Jeste — odgovori ovaj. — Je li češće svraćao k tebi? — Jeste. — Onda ga ti dobro poznaš? — Poznam. On se zove onako kao što ga ti nazivaš te je zakupnik poreza. — Gdje stanuje? — U Skopju, ali često nije kod kuće. On je zakupio ubiranje poreza u brojnim mjestima pa mora mnogo putovati da ga ubere. — Odvedi nas u sobu u kojoj je stanovao. Gostioničar nas posluša. Nadao sam se da ću ondje otkriti kakav znak ali nisam našao baš ništa što bi nam dalo ma kakav novi podatak. Nalog što sam ga dao Halefu bio je ispunjen, ali nažalost s vrlo nesretnim svršetkom. Poslao sam ga

dakle na njegovom konju kući. Vrlo je potišteno otkasao mrmljajući tisući kletvi u ono nekoliko dlaka što ih je nazivao brkovima. Hulama sam nagovorio da odmah pođe kadiji. On nije dosad izgovorio ni riječi, ali sad se javi: — To je odviše, odviše. Tko bi to smatrao mogućim? Da nismo otišli u kupalište već da smo ostali kod kuće, Osko bi nas pravodobno našao pa bijeg ne bi uspio. — Sigurno je tako moralo biti. — Ali što ćemo kod kadije? Može li on išta izmijeniti na stvari? — Moramo mu prijaviti što se dogodilo. Samo njegovom pomoći možemo doći do dokaza da se zatvorenik zaista više ne nalazi u zatvoru. — Kadija će sigurno spavati. — Onda ćemo ga probuditi. — Hoće li mu to biti pravo? — Mora mu biti. Kako smo doznali, kadija je već zaista pošao na počinak, pa sam morao odlučno nastupiti prije nego što se njegova služinćad usudila da ga probudi. Zatim nas pustiše k njemu. Nije nas baš osobito prijazno primio. Odmah nas upita što želimo. — Mi smo Baruda el Amazata predali u tvoje ruke — odgovorih, također ne baš odviše uljudno, — Jesi li se pobrinuo da ga dobro čuvaju? — Jesi li došao samo zato da mi staviš to pitanje? — Htio bih da čujem tvoj odgovor. — Zatvorenika dobro čuvaju. Možete otići. — Ne, ne možemo otići, jer je on otišao. — On? Tko to? -— Zatvorenik. — Alah akbar! Bog je velik, on te može razumjeti, ali ja ne shvaćam tvoje riječi. — Onda moram biti jasniji: Barut el Amazat je pobjegao. Kadija skoči s jastuka na kojem je sjedio kad smo ušli u sobu i na kojem je možda i spavao. — Što kažeš? — upita. — Pobjegao je? — Jeste. — Umakao? Umakao iz zindana? — Jeste. — Odakle znaš? — Mi smo ga sreli. — Ja Alah! Zašto ga niste zadržali? — Nismo ga prepoznali. — Odakle onda znate da je to bio on? — Tek kasnije smo doznali. Oslobodio ga je neki zakupnik poreza koji se zove Manah el Barša. — Manah el Barša? Ah, toga poznajem! Nekad je bio zakupnik poreza i stanovao je u Skopju, ali sad više nije ondje. Stanuje u planinama.

Stanuje u planinama, to znači da je morao pobjeći u planine. Zato ga upitah: — Nisi li ga vidio danas za vrijeme preslušavanja? — Nisam. Odakle ga ti poznaješ? — Njegovo ime i mjesto njegovog boravka doznao sam od nekog trgovca odjeće. Manah je stanovao kod handžije Doksatija, kupio je konje te je večeras odjahao iz grada s Barudom el Amazatom i još jednim trećim čovjekom. — Tko je bio taj treći čovjek? — Ne znam, ali slutim da je to bio neki nadzornik ili ključar zatvora. Sad smo mu ukratko ispripovjedili sve što se dogodilo. On odredi da mu donesu sablju, pozove desetoricu kavaza da nas prate i krenu prema zatvoru. Nazar-baša se silno začudio kad je tako kasno u noći dobio takav posjet. — Odvedi nas k zatvoreniku koji se zove Barud el Amazat — zapovjedi kadija. Nazar-baša ga posluša ali se vrlo začudi vidjevši da je ćelija u koju je bio bačen Barud, prazna. Onoga ključara kome je posebno bio povjeren zatvorenik nisu međutim uspjeli nigdje pronaći. Iščezao je zajedno sa zatvorenikom. Kadijina srdžba neda se uopće opisati. Taj dostojanstveni sudac služio se izrazima koji se ne mogu ponoviti, a na kraju je glavnog nadzornika dao baciti u tamnicu. Pokušao sam ga umiriti rekavši mu da ćemo sutradan rano ujutro požuriti za pobjeglim zatvorenikom, a on je obećao da će nam dati nekoliko kavaza i uhidbeni nalog. Zatim odosmo od njega i pred vratima zatvora pripalismo fenjere što smo ih ponijeli sa sobom. Bez fenjera se noću nitko nije smio zateći na ulici, bar ne u unutrašnjosti grada, ako se nije htio izvrći opasnosti da ga odvedu na policiju i da ondje mora provesti noć u vrlo miješanom društvu. Nismo stigli daleko kad se iza ugla neke kuće sudarismo s nekim čovjekom koji je, kako sam u taj čas zaista povjerovao, veoma žurno stigao s protivne strane. Sudario se sa mnom, odskočio natrag i viknuo: — Pripazi! — To si prije trebao reći! — odgovorih. — Aman, aman — oprosti, oprosti! Silno sam se žurio i pri tom mi se ugasio fenjer. Hoćeš li biti tako dobar pa mi dopustiti da ga ponovo pripalim na tvojemu? — Vrlo rado, izvoli. On izvadi svijeću iz fenjera načinjena od nauljena papira i pripali je na našem fenjeru. Zatim izjavi, kao da se želi ispričati: — Brzo moram dovesti kakvog hećima, berberina ili ljekarnika. Odjednom nam je obolio neki gost koji govori samo nemčedže, jer je iz Nemčistana. Dakako da me je to odmah zanimalo. Zemljak koji je ovdje odjednom obolio a ne umije vladati jezikom domorodaca! Nije li bila moja dužnost da se bar raspitam za njega. Upitao sam dakle: — Iz koje je on to njemačke zemlje? — Iz Bavaristana.

Dakle Bavarac. Ni u snu nisam pomislio na kakvu laž, na prevaru. Ta što su ljudi ovdje znali o Bavarskoj? Okladio bih se sa stotinu pijastera prema jedan da je tu zemlju mogao spomenuti samo čovjek čija je ona domovina bila. Upitao sam dakle dalje: — Koja ga je bolest zahvatila? — Živčana groznica. U tom trenutku nisam ni zapazio nevjerojatnost koja se skrivala u tom odgovoru. Mislio sam samo na to da je neki moj zemljak obolio od groznice i da treba pomoć. — A što je on? — nastavih. — Ne znam. Došao je mom gospodaru, tutundžiji, da kupi duhana. — Stanujete li daleko odavde? — Ne stanujemo. — Onda me odvedi onamo. — Jesi li ti liječnik ili ljekarnik? — Nisam, ali sam i ja Nijemac pa bih htio da vidim ne bih li mogao pomoći svom zemljaku. — Iniš Alah — daj bože! Dođi sa mnom. Moj pratilac je također htio da pođe s nama, ali ja sam ga zamolio da nastavi svoj put, budući da mi nije potreban. Dao sam mu fenjer i pošao sa strancem. Zaista nismo trebali daleko hodati. Moj vodič se već nakon nekoliko minuta zaustavi na nekim vratima i zakuca na njih, a ona se otvoriše. Stojeći na ulici iza svoga vodiča začuh pitanje: — Jesi li pronašao liječnika? — Nisam, ali sam pronašao jednog bolesnikovog zemljaka. — Što nam taj može koristiti? — Može nam poslužiti kao tumač, budući da ne razumijemo dobro svoga gosta. — Neka uđe. Ušao sam u uski hodnik koji je izlazio na malo dvorište. Mutno svijetlo papirnatog fenjera omogućavalo mi je jedva da vidim tri koraka daleko. Nisam imao ni pojma da mi prijeti opasnost pa sam dakle začuđeno naćulio uši čuvši kako neki glas zapovijeda: — Zgrabite ga, to je pravi! U istom trenutku ugasi se fenjer i ja osjetih kako su me sa svih strana zgrabile šake. Dakako da ni na tren nisam razmišljao o tome nije li po srijedi kakva zabuna. Ništa mi ne bi koristilo da sam glasno zvao u pomoć, jer je malo dvorište bilo sa svih strana okruženo zgradama. Radilo se samo o teme da odbacim napadače i da se probijem kroz hodnik natrag do vrata, a iz njih opet na ulicu. Raskrečio sam dakle noge i ispružio ruke koliko god sam to mogao s obzirom na otpor na koji sam pri tome nailazio, a zatim sam opet naglo i snažno

privukao ruke k sebi. Uslijed toga trzaja zaista sam se otresao dvojice napadača ali sprijeda i straga su me oni ostali još uvijek držali a i ona otresena dvojica se ubrzo opet objesiše na me. Taj napadaj je bio zaista usmjeren na mene i ni na koga drugoga. O tome sam bio uvjeren. Ti ljudi su vrebali na mene kod kadije i namamili me u stupicu. Riječi mi tu nisu mogle ništa pomoći i tako je započelo nijemo rvanje kod kojega sam morao toliko napeti svu svoju snagu da umalo što mi nisu puknula prsa — ali uzalud. Bilo ih je previše. Oborili su me na tlo i premda sam se i ondje branio što god sam bolje mogao, pa udarao oko sebe i rukama i nogama, ipak sam ubrzo otkrio da se pletem u užad kojom su me ovijali. Bio sam zarobljen i svezan! Zašto nisam zvao u pomoć? Zašto nisam ni pisnuo? Da spasim bar život, ako sam već izgubio slobodu. Činilo se da mi se, bar u tom času ne radi o životu jer bi me napadači inače mogli hicem ili ubodom noža odmah oboriti. Da sam pak podigao buku oni bi se poplašiii da će njihov napadaj biti otkriven, i moglo se desiti da me ubiju. Čak i čovjek koji nije baš pretjerano snažan razvija u takvom položaju neobičan otpor. Mene je izdao dah ali moji napadači su soptali isto tako kao i ja. Za pojasom sam imao nož i pištolj, ali su mi ih napadači već u prvom trenutku strgli iz pojasa. Nisam uopće imao prilike da bilo koga oborim jer me je stezalo deset do četrnaest ruku. Sad su ti lopovi doduše na sve načine proklinjali oko mene a pri tom je ovdje medu zidovima bilo tako tamno, da ne bi razabrao ni ruku pred očima. — Gotovo? — upita neki glas. — Jeste! — Odvucite ga u kuću! Ljudi me zgrabiše i stadoše me odvlačiti. Mogao sam doduše još pokretati tijelo i koljena pa bih se i sad mogao donekle opirati, ali to nisam učinio budući da bi mi otpor mogao samo pogoršati sadašnji položaj, a nikako ga popraviti. Opazio sam da su me kroz dvije mračne prostorije odnijeli u treću gdje su me jednostavno bacili na pod. Zatim se ti ljudi udaljiše. Nakon nekog vremena uđoše u sobu dva čovjeka. Jedan od njih nosio je svjetiljku. — Poznaš li me još? — upita jedan od njih. Postavio se tako da mu je svjetlo svjetiljke padalo na lice. Možete zamisliti da se nisam baš odviše radosno iznenadio kad sam u njemu prepoznao — Ali Manaha Ben Baruda el Amazata sina odbjeglog zatvorenika, onoga derviša s kojim sam u Stambulu razgovarao u tekiji. Nisam mu odgovorio. On me udari nogom i ponovi: — Pitam te da li me još poznaješ. Šutnja mi nije mogla ništa koristiti. Ako sam želio znati što namjeravaju sa mnom — a to je sad za mene bila glavna stvar — onda sam morao odgovoriti. — Poznajem — odgovorih mu. — Lašče! Ti nisi bio »nasr«. — Zar sam tvrdio da jesam?

— Tvrdio si. — Nisam. Ja samo nisam imao povoda da ti reknem kako si u zabludi. Što hoćete od mene? — Ubit ćemo te. — Pa dobro, u redu — odgovorih što sam mogao ravnodušnije. — Nemoj se pretvarati kao da ne voliš život. Takvi psi kao što si ti ne umiju umirati kao ljudi. Rekavši to on me ponovo nogom udari u slabine. Da mi je bar jedna ruka bila slobodna! Taj bi derviš naučio posve drukčije plesati nego što je nedavno plesao u Stambulu. — A što ja mogu učiniti protiv toga ako me vi želite ubiti? — rekoh. — Umrijet ću isto tako mirno kao što sad hladnokrvno podnosim tvoje udarce nogom. Pravi muškarac ne bi nikad bio tako kukavan da muči vezanog sužnja. Skini mi spone pa ćemo vidjeti tko se više boji smrti, ti ili ja. — Pseto! Ne prijeti mi jer inače ćeš još prije zore upoznati grobara. — Onda me ostavi na miru i gubi se! — Neću, želim razgovarati s tobom. Hoćeš li možda biti tako dobar da pri tom ispušiš jedan čibuk? To je bila divna ironija od toga dječaka pa bih se mogao naljutiti, zbog nje da joj se nisam obradovao. — Vidio sam da si dobar horadžija ali nisam vjerovao da si još mnogo bolji šaljivčina, jer dervišima obično nedostaje razum za šale. Ako zaista želiš govoriti sa mnom onda promisli s kime govoriš. Kažem ti da ćeš samo onda čuti moj glas ako poštuješ moju bradu kao što ti to zapovijeda prorok. To je bila namjerna uvreda. Pod riječju hora, što znači ples, razumije Turčin one sladostrasne pokrete koji su dopušteni samo ženama ali ih se muškarci klone. Ples derviša je posve drukčiji, on vrijedi kao svet. Za njega nije moglo biti veće uvrede nego što sam ga nazvao horadžijom i još k tome ustvrdio da pripadnici njegovog reda nemaju razuma. Spremio sam se dakle da podnesem nove udarce nogom pa sam se u sebi veoma začudio kad mi je on doduše dobacio pogled plamene srdžbe, ali je mirno sjeo na pod. Onaj drugi čovjek ostao je stojeći. — Kako žaba može da uprlja sunce — reče derviš. — Htio bih da neke stvari doznam od tebe. Pitat ću te a ti ćeš mi odgovoriti. — Spreman sam da ti odgovaram budu li tvoja pitanja tako uljudna kako ja to imam pravo zahtijevati. — Jesi li ti onaj isti franački liječnik koji je u Damasku onemogućio ustine namjere? — Jesam. — Ti si onda kasnije u Stambulu ponovo sreo ustu? — Jesam. — Pucao si na njega kad je skočio u vodu? — Nisam pucao je već moj pratilac.

— Jesi li kasnije ponovo vidio ustu? — Jesam. — Gdje? — Pred tornjem u Galati gdje je ležalo njegovo mrtvo tijelo. — Onda je prema tome ipak istina ono što mi veli ovaj čovjek ovdje? Derviš pri tom pokaže na čovjeka koji je držao svjetiljku. — Onda nisi znao da je usta mrtav? — upitah. — Nisam. On je iščezao. Koletija su našli mrtvoga a kraj njega je bilo još jedno truplo koje nitko nije prepoznao. — To je bio usta. — Vi ste ga bacili s tornja? — Tko ti je to rekao? — Ovaj čovjek ovdje. Došao sam u Jedrene ne znajući ništa. Pozvali su me mom ocu. Potražio sam ga kod Hulama ali nisam rekao tko sam. Ondje sam čuo da je u tamnici. Spasili su ga bez moje pomoći. Ovaj čovjek ovdje je njegov sluga pa je zajedno s njime stanovao kod Hulama. Tvoj prijatelj i zaštitnik Hadži Halef Omar ispripovjedio mu je sve, a od njega sam opet ja doznao. Potražio sam svoga oca kod handžije Doksatija. Već je otišao odavde a vi ste se još nalazili u staji. Promatrali smo vas. Doznao sam da si ti Nemče pa je zato jedan od nas morao na uglu čekati na vas i reći da je neki Nemče obolio. Sad si dakle u našoj vlasti. Što misliš da ćemo učiniti s tobom? Ta izjava mi je zapravo dala mnogo gradiva za razmišljanje, ali nisam imao vremena da razmišljam, već sam brzo odgovorio: — Za svoj život se ne bojim. Ubiti me nećete. — Zašto da to ne učinimo? Ti si u našoj vlasti. — Onda biste izgubili otkupninu koju mogu platiti. Njegove oči sinuše. Pogodio sam ono pravo. Kad jednom bude isplaćen novac, oni su me još uvijek mogli ubiti. On upita: — Koliko ćeš platiti? — Na koliko procjenjuješ moju vrijednost? — Tvoja vrijednost nije veća od cijene škorpiona ili zmije. Oboje je otrovno pa ih čovjek ubija gdje god ih se domogne. Tvoj život nije vrijedniji od desetog dijela jedne pare, ali ono što sd nam učinio traži veliku kaznu i zato ćeš morati platiti otkup. Ah, eto, rekao je posve jasno: otkup moram platiti samo kao kaznu a onda nije moj život vrijedan ni pare! Ipak sam tako mogao dobiti bar vremena pa sam mu ozbiljnim tonom odgovorio: — Ti me uspoređuješ s otrovnim zmijama. Je li to uljudnost koju sam postavio kao uvjet? Ubijte me, protiv toga nemam ništa, ali neću platiti ni jedan jedini pijaster ako ne budeš drukčije sa mnom razgovarao. — Neka bude po tvojem. Ali što više uljudnosti tražiš to će veći biti iznos što ga mi tražimo od tebe. — Reci mi ga.

— Jesi li bogat? — Ne bih se zamijenio s tobom. — Onda počekaj. On ustane i iziđe. Onaj drugi čovjek ostao je uza me ali nije progovorio ni riječi. Čuo sam glasove u prednjoj sobi, ali nisam mogao razabrati ništa. Ipak sam opazio da ljudi nisu bali istoga mišljenja. Prošlo je vjerojatno više od pola sata prije nego što se on vratio. Nije sjeo već me upita stojeći: — Hoćeš li platiti pedeset tisuća pijastera? — To je mnogo, veoma mnogo. Morao sam se još malo ustručavati, ali on nestrpljivo odmahnu rukom i reče: — Nijednu paru manje. Hoćeš li? Odgovori mi odmah jer nemamo vremena. — Dobro, platit ću ih. — Gdje imaš novac? — Dakako da ga nemam uza se. Ta vi ste mi oduzeli sve što sam nosio u džepovima. Nemam ga ni ovdje u Jedrenima. — Kako ćeš nas onda platiti? — Dat ću vam doznaku na Stambul. — A na koga? — Na ferzistanskog poslanika. — Na ferzijskog poslanika? — začuđeno upita derviš.;— Njemu treba da pokažemo pismo? — Tako je. — Hoće li platiti? — Vjeruješ li da šah-in-šahov predstavnik nema novaca? — Ima on vrlo mnogo novaca ali hoće li biti spreman da ga izda za tebe? — On vrlo dobro zna da će dobiti natrag sve ono što plati za mene. Nisam izravno lagao jer sam bio čvrsto uvjeren da će Perzijanac donosioca moje doznake, a isto tako i mene smatrati ludim. Taj sin Zoroastrova nauka nije imao ni pojma da na zemlji postoji neko škrabalo kao što sam ja. — Ako si siguran u to, onda napiši doznaku. — Kamo, na što? Zar možda na ovaj zid? — Donijet ćemo ti sve što trebaš, a oslobodit ćemo ti i ruke. Ovo me je obećanje upravo elektriziralo. Imat ću ruke slobodne! Možda će mi se pružiti prilika da se borbom oslobodim. Mogao sam zgrabiti derviša i zaprijetiti da ću ga zadaviti. Mogao sam ga sve dotle držati za grlo dok me ne pusti na slobodu. Ipak nisam mogao čak ni pokušati da provedem tu ludu zamisao koja je bila i više nego romantična. Derviš, koji uostalom danas nije nosio odjeću svoga reda, bio je oprezan. Nije mi vjerovao pa se vratio u pratnji četvorice lupeža koji su sjeli meni slijeva i zdesna držeći oružje u rukama. Pri tome im lica nipošto nisu sjala u prisnoj ljupkosti. I najmanji sumnjivi pokret značio bi moju propast.

Dobio sam komadić pergamenta te komadić papira za omot pa sam napisao, služeći se koljenom kao podlogom, pošto su mi prije toga skinuli spone s ruku: »Mom bratu Abasu Jezubu Haman-mirzi, zraci u suncu Farzietana koja sad sjaji u Stambulu, Predaj za mene, nedostojni odsjev tvoje prijaznosti, donosiocu ovog pisma odmah pedeset tisuća pijastera. Moj blagajnik će ti ih vratiti čim ih zatražiš od njega. Ne pitaj glasnika tko je, odakle dolazi, ni kamo ide. Ja sam sjena tvojega svjetla. Hadži Kara Ben Nemzi« Potpisao sam to ime budući da sam mogao pretpostaviti da je derviš od sluge svojega oca čuo da se tako zovem. Zatim sam napisao naslov na omot pa Ali Manahu pružio i jedno i drugo. On to glasno pročita, a mene proze neki nipošto neugodni osjećaj kad sam razabrao zadovoljstvo na licima te časne družbe. Potajno sam u sebi pomislio na lice što će ga udesiti poslanik koji se uostalom zvao posve drukčije, jer uopće nisam znao kako se zove, kad bude čitao moje pismo. Teško donosiocu! Derviš mi zadovoljno kimnu i reče: — To je dobro! Pametno si napisao da ništa ne pita. I onako ne bi ništa doznao. Sad mu opet svežite ruke. Kiradžija već čeka. Morao sam dopustiti da mi obnove neugodnu bandažu. Zatim svi izađoše i ostaviše me samoga u tami. Najprije sam počeo provjeravati čvrstoću svojih spona i ubrzo se uvjerio da mi neće uspjeti da ih se oslobodim. Stao sam se dakle služiti razumom umjesto rukama. Zašto je taj derviš došao u Jedrene? Sigurno ne zbog toga da nas progoni, jer on o nama nije ništa znao. Njemu je stigao glasnik njegova oca. Dakle ga je otac pozvao ovamo. Čemu? Je li njegova prisutnost bila potrebna za onaj lopovski pothvat što su ga namjeravali provesti? Ili se možda radilo o nekom novom pothvatu o kojem nisam ništa ni slutio ni znao? Gdje sam se uostalom nalazio? Tko su bili ti ljudi? Jesu li pripadali toj toliko raširenoj ustinoj bandi? Ili su stajali u nekoj drugoj vezi sa pobjeglim Rarudom el Amazatom i njegovim oslobodiocem? Učinilo mi se da je upravo tako. Ona četiri klipana koja su sjedila kraj mene imala su tipična arbanaska lica. Sigurno su Arbanasi. Zatim je derviš rekao da kiradžija već čeka. Kiradžije su vozari koji su poduzimali prigodne prijevoze preko cijelog Balkanskog poluotoka. Kiradžija je balkanski prevoznik. Njega nalazite posvuda i nigdje, on poznaje sve i sva i na svako pitanje umije odgovoriti. Gdje god se zaustavi svagdje umije pripovijedati a u divljim balkanskim gudurama ima predjela u kojima u toku cijele godine ne bi izvana doprla nikakva vijest kad se kadšto onamo ne bi svratio kiradžija da upita je li osamljeni pastir sakupio dovoljno sira za jedan kolski tovar.

Tim vozarima povjeravaju ljudi veoma vrijednu robu i ne traže od njih nikakvu jamčevinu. Jedino jamstvo sastoji se u njihovoj čestitosti. Oni se vraćaju tek nakon više mjeseci, a nekad i tek za nekoliko godina, ali uvijek se vraćaju i donose novac. Ako je otac u međuvremenu umro, onda novac donosi sin ili zet, ali donosi ga svakako. Poštenje kiradžija je još od starih vremena upravo poslovično, ali nažalost se čini da će se stvar sada izmijeniti. Među stare poznate vozarske obitelji gurali su se novajlije pa iskorišćuju opće povjerenje i žanju tamo gdje su čestiti ljudi posijali. Oni kiradžijama čije su ime dakako prisvojili, otimlju njihov teško stečeni dobar glas. Takav je kiradžija već dakle čekao. Da nije možda čekao na mene? Žele li me ovi ljudi nekamo otpremiti? Ovdje usred grada mogao sam se ponadati oslobođenju ako se do narednog jutra ne vratim Hulamu. Moji prijatelji, a pogotovu moj mali Hadži Halef, će sigurno učiniti sve da me pronađu. Kad sam pomislio na to i na onih šest kavaza koji će se s uhidbenim nalogom u ranu zoru naći pred gradskim vratima, od samoga bih jada mogao razderati spone, ali nažalost su bile odviše čvrste. Često sam korio Halefa zbog njegove neopreznosti, no ovaj puta sam bio i sam mnogo gluplji. Upao sam u vanredno nezgrapnu stupicu. Činjenica da je tome bila kriva moja dobrodušnost nije mi mogla poslužiti ni kao isprika ni kao utjeha. Sad se radilo o tome da budem strpljiv, da hladnokrvno dočekam ono što će doći i da svaku priliku za bijeg energično zgrabim za kiku. Eto, sad su se ona četvorica vratila. Ne rekavši ni riječi, svezali su mi debelo složeni rubac oko usta, a zatim me zamotali u neki stari čilim i odnijeli me. Dakako da nisam mogao vidjeti kamo me nose. Jedva sam mogao disati. Rubac je zaudarao po češnjaku i po svim mogućim sastojinama vještičjeg kotla. Trudio sam se da uhvatim dah ali ga nisam nalazio. Tako mora da je pri duši čovjeku koji je živ zakopan kad čuje da mu prve lopate zemlje padaju na lijes. Činilo se da ti ljudi uopće nisu ni pomislili na to da bih se ispod toga rupca i ispod trulog saga možda mogao ugušiti. Pokreti što sam ih dosad osjećao, prestadoše. Pod sobom osjetih čvrsto uporište. Nekamo su me položili, ali nisam znao kamo. Onda mi se učini da čujem škripu točkova. Nešto me je treslo gore-dolje, lijevo-desno. Da, ležao sam u kolima. Odvozili su me iz Jedrena! Nisam mogao pokretati pojedine udove ali sam mogao privlačiti i pružiti noge. Činio sam to i ponavljao sve dotle dok ćilim nije malo popustio. Sad sam kroz nos osjećao bar neku slutnju boljega zraka. Ona strašna mora sišla mi je s prsiju pa sam upitao sam sebe je li moj položaj zaista tako beznadan i bespomoćan da nemam drugog izbora već da se mirno prepustim sudbini. Premda sam vrlo napeto prisluškivao, ipak nisam čuo nikoga da govori. Nisam dakle mogao doznati jesam li predan na čuvanje jednom čovjeku ili nekolicini. Stao sam se koturati nadesno a zatim nalijevo. Nisam imao puno prostora za to prevrtanje, znači, kola su bila veoma uska. Uostalom, i slijeva i