The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.

Andžej Sapkovski Lastavicja kula. Šesti deo Sage o vešcu. S poljskog prevela Zorana Lutovac. Čarobna knjiga

Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search
Published by preda74pop, 2022-07-10 11:35:19

Andžej Sapkovski Lastavicja kula. Šesti deo Sage o vešcu. S poljskog prevela Zorana Lutovac. Čarobna knjiga

Andžej Sapkovski Lastavicja kula. Šesti deo Sage o vešcu. S poljskog prevela Zorana Lutovac. Čarobna knjiga

se prisetim detalja... Hm... Možda da pozovem nekog astrologa? Vračaru?
Medijuma?

– Gđica Šila de Tankarvil je u Lan Ekseteru.
– Ne – iskrivi se kralj. – Neću kod te čarobnice. Previše je mudra. Raste mi
pored boka druga Filipa Ejlhart! Te mudre žene previše privlači miris vlasti, ne
smeš ih hrabriti milošću i poverenjem.
– U pravu si kao i obično, mužu moj.
– Hm... Ali ti snovi...
– Dobra knjiga – Zulejka prelista nekoliko stranica – pripoveda da, kada
čovek zaspi, bogovi mu otvaraju uši i obraćaju mu se. A prorok Loboda uči da
kada vidiš san, vidiš ili veliku mudrost, ili veliku glupost. Trik je u tome da
prepoznaš.
– Tankredov brak s Emhirovom verenicom i nije baš neka velika mudrost –
uzdahnu Esterad. – A ako već govorimo o mudrosti, veoma bih se obradovao
kada bi me posetila u snu. Radi se o stvari zbog koje je Dajkstra bio ovde. Radi
se o veoma teškom pitanju. Pošto vidiš, najvoljenija moja Zulejka, razum mi ne
dopušta da se radujem kada Nilfgard oštro pritiska ka severu i spreman je da za
koji dan zauzme Novigrad, jer iz Novigrada sve, a tu mislim i na našu
neutralnost, izgleda drugačije nego s dalekog juga. Dobro bi bilo kada bi
Redanja i Temerija zaustavile prodor Nilfgarda, kada bi agresora oterali nazad
iza Jaruge. Ali da li je dobro da to urade za naš novac? Da li me slušaš,
najvoljenija ženo?
– Slušam te, mužu.
– I šta ti kažeš na to?
– Svakojaku mudrost ima u sebi Dobra knjiga.
– A kaže li tvoja Dobra knjiga šta da činim kada dođe kod mene Dajkstra i
traži od mene milion?
– Knjiga – trepnu iznad naočara Zulejka – ništa ne govori o pokvarenom
mamonu{27}. Ali u jednom paragrafu je rečeno: davati je veća sreća nego
uzimati, a pomaganje ubogog milostinjom je plemenito. Rečeno je: razdeli sve i
to će tvoju dušu načiniti plemenitom.
– A vrećicu i stomak praznim – promumla Esterad Tisen. – Zulejka, da li u
toj knjizi, osim paragrafa o razdeljivanju i milostinji, ima neke mudrosti koja se
tiče poslova? Šta, na primer, knjiga kaže o ekvivalentnoj razmeni?

Kraljica popravi naočare i poče brzo da lidta inkunabulu.
– Kako Jakov bogovima, tako bogovi Jakovu – pročita.
Esterad je ćutao neko vreme.
– A možda – reče najzad otegnuto – ima još nešto?
Zulejka se vrati listanju knjige.
– Pronašla sam – reče iznenada – nešto iz mudrosti proroka Lobode. Da
pročitam?
– Molim te.
– Prorok Loboda pripoveda: vaistinu, ubogog davanjem pomozi. Ali mesto
da ubogom daš celu lubenicu, daj mu pola lubenice, inače će se ubogi
onesvestiti od sreće.
– Pola lubenice – frknu Esterad Tisen. – Znači, pola miliona bizanata? A
znaš li ti, Zulejka, da je imati pola miliona i nemati pola miliona u suštini ceo
milion?
– Nisi mi dao da dovršim – Zulejka baci na muža strog pogled kroz naočari.
– Kaže dalje prorok: a još bolje je dati ubogom četvrtinu lubenice. A najbolje je
udesiti da neko drugi da ubogom lubenicu. Vaistinu vam kažem, uvek će se naći
onaj koji lubenicu ima i rad je da njome daruje ubogog, ako ne zbog
plemenitosti, onda zbog računice ili zbog drugog razloga.
– Ha! – kralj Kovira udari žezlom u noćni stočić. – Vaistinu, oštrouman je
bio prorok Loboda! Umesto da daš, udesi da dâ neko drugi? To mi se sviđa, to
je prava slatkorečivost! Istraži mudrosti ovog proroka, voljena moja Zulejka.
Siguran sam da ćeš otkriti među njima još nešto, što će mi pomoći da rešim
problem Redanje i vojske koju Redanja hoće da organizuje mojim novcem.
Zulejka je veoma dugo listala knjigu pre nego što je počela da čita.
– Reče jednom proroku Lobodi njegov učenik: nauči me, gospodaru, kako
da postupim? Moj komšija mi je zatražio moga psa. Ako mu dam ljubimca, srce
će mi pući od tuge. Ako pak ne dam, biću nesrećan jer sam uvredio komšiju
odbijanjem. Šta da činim? Imaš li, upita ga prorok, nešto što voliš manje od psa
ljubimca? Imam, gospodaru, odgovori mu učenik, vražju mačku, nesnosnu
štetočinu. I uopšte je ne volim. I reče mu prorok Loboda: Uzmi onu vražju
mačku, nesnosnu štetočinu, i daj je komšiji svome. tada ćeš osetiti dvojaku
sreću. Mačke ćeš se rešiti, a komšiju ćeš obradovati. Pošto je najčešće tako,
komšija ne žudi za poklonom, već da bude darovan.
Esterad je ćutao neko vreme, a čelo mu je bilo naborano.

– Zulejka? – upita najzad. – Da li je to bio isti prorok?
– Uzmi onu vražju mačku...
– Čuo sam i prvi put! – vrisnu kralj, ali odmah se smiri. – Oprosti, voljena.
Stvar je u tome što ne razumem najbolje šta imaju mačke sa...
Zaćutao je i zamislio se duboko.

*

Nakon osamdeset pet godina, kada se situacija promenila toliko da se o
određenim osobama i stvarima moglo bezbedno govoriti, progovorio je Gviskar
Vermulen, vojvoda Krejdena, unuk Esterada Tisena, sin njegove najstarije
kćerke Gudemunde. Vojvoda Gviskar je već bio sedi starac, ali se dobro sećao
događaja kojima je bio svedok. Upravo je vojvoda Gviskar otkrio odakle je
uzeto milion bizanata kojima je Redanja opremila konjičku armiju za rat s
Nilfgardom. Taj milion nije bio iz kovirskog trezora, već iz trezora novigradskog
hijerarha. Esterad Tisen, otkrio je Gviskar, dobio je novigradski novac za učešće
u novonastalim kompanijama za pomorsku trgovinu. Paradoksalno je bilo što su
ove kompanije nastale uz aktivnu saradnju nilfgardskih trgovaca. Stoga je iz
otkrića sedog vojvode proizašlo to da je sam Nilfgard – u određenoj meri –
platio organizovanje redanjske vojske.

– Deda je – prisećao se Gviskar Vermulen – govorio nešto o lubenicama,
osmehujući se lukavo. Govorio je da se uvek nađe neko ko će hteti da daruje
bednog, makar i zbog računice. Takođe je govorio kako, budući da Nilfgard
sam pomaže jačanje snaga i borbene sposobnosti redanjske vojske, ne može
zbog tog istog zamerati drugima.

– A posle je – nastavi starac – deda pozvao kod sebe oca, koji je u to vreme
bio šef obaveštajne službe, i ministra unutrašnjih poslova. Kada su saznali kakve
naredbe moraju da izvrše, uspaničili su se. Zato što se radilo o oslobađanju iz
zatvora, sabirnih logora i progonu više od tri hiljade ljudi. Morali su da povuku
odluke za više od stotinu kućnih pritvora.

– Ne, nije se radilo samo o banditima, običnim kriminalcima i najamnim
kondotjerima. Pomilovanja su pre svega obuhvatala disidente. Među
pomilovanim su bile i pristalice svrgnutog kralja Rida i ljudi uzurpatora Idija,
njihovi predani partizani. I ne samo oni koji su rečima podržavali: većina je
tamo ležala zbog diverzija, atentata, oružanih pobuna. Ministar unutrašnjih

poslova je bio zapanjen, a tata veoma uznemiren.
– A deda – pričao je vojvoda – smejao se, kao da je to bio najbolji vic. A

onda je kazao, sećam se svake reči, ovako: „Velika je šteta, gospodo, što pred
spavanje ne čitate Dobru knjigu. Da čitate, razumeli biste ideje vašeg monarha.
A sad ćete morati da izvršavate naredbe, a niste ih razumeli. Ali ne brinite se bez
potrebe i unapred, vaš monarh zna šta čini. A sada idite i pustite sve moje vražje
mačke, nesnosne štetočine.”

– Baš je tako rekao: vražje mačke, štetočine. A radilo se o kasnijim junacima,
komandantima ovenčanim slavom i čašću, što u to vreme niko nije mogao znati.
Te dedine “mačke” bili su docnije slavni kondotjeri: Adam “Adju” Pangrat,
Lorenco Mola, Huan „Frontino” Gutjerez... I Julija Abatemarko, koja se
proslavila u Redanji kao „Slatka Vetrogonica”... Vi mladi se toga ne sećate, ali u
moje vreme, kada smo se igrali rata, svaki momak je hteo da bude “Adju”
Pangrat, a svaka devojčica Julija „Slatka Vetrogonica”... A dedi su to bile vražje
mačke, hehe.

– Kasnije pak – mumlao je Gviskar Vermulen – deda je uzeo mene za ruku
i odveo me na terasu s koje je baka Zulejka hranila galebove. Deda joj je kazao...
Kazao je...

Starac je polako i s velikim naporom pokušavao da se priseti reči koje je
onda, pre osamdeset pet godina, kralj Esterad Tisen izgovorio ženi, kraljici
Zulejki, na terasi palate Ensenada, koja se izdizala nad Velikim kanalom.

– Znaš li, moja najvoljenija ženo, da sam primetio još jednu mudrost među
mudrostima proroka Lobode? Mudrost koja će mi dati još jednu korist od
davanja vražjih mačaka Redanji? Mačke se, moja Zulejka, vraćaju kući. Mačke se
uvek vraćaju kući. A kada se moje mačke vrate, kada donesu platu, premiju,
bogatstvo... Onda ću ja te mačke zatrpati porezima!

*

Kada je kralj Esterad Tisen poslednji put razgovarao s Dajkstrom, to je bilo
u četiri oka, čak bez Zulejke. Na podu gigantske sale igrao se dečačić koji je
odoka imao desetak godina, ali on se svakako nije računao, a, osim toga, bio je
toliko zauzet svojim olovnim vojnicima da nije uopšte obraćao pažnju na ovu
dvojicu.

– Ovo je Gviskar – objasni Esterad pokazujući na dečaka pokretom glave. –

Moj unuk, sin moje Gudemunde i onog nesposobnjakovića, kneza Vermulena.
Ali ovaj mališan, Gviskar, jedina je nada za Kovir, ako se Tankred Tisen
pokaže... Ako bi se Tankredu nešto desilo...

Dajkstra je znao problem Kovira. I lični Esteradov problem. Znao je da se
Tankredu nešto već desilo. Momak će, ako uopšte ima nagoveštaja da bude
kralj, biti veoma loš kralj.

– Tvoj je problem – progovori Esterad – u suštini već rešen. Možeš već
početi da razmatraš kako najefektivnije da utrošiš milion bizanata koji će uskoro
stići u tretogorski trezor.

Pognuo se i kradom podigao jednog od olovnih i svetlo ofarbanih
Gviskarovih vojnika, konjanika sa uzdignutim mačem.

– Uzmi to i dobro sakrij. Ko ti pokaže drugog takvog vojnika, identičnog,
biće moj izaslanik, čak ako ne bude izgledao tako, čak ako mu ne poveruješ da
je moj čovek i da zna za naš milion. Svako drugi će biti provokator i ophodi se
prema njemu kao prema provokatoru.

– Redanja – nakloni se Dajkstra – ovo neće zaboraviti Vašoj kraljevskoj
milosti. A ja bih vam u svoje ime izrazio ličnu zahvalnost.

– Ne zahvaljuj, nego daj ovde onih hiljadu kojima si hteo da dobiješ
naklonost mog ministra. Šta je to, naklonost kralja ne zaslužuje mito?

– Vaša kraljevska milosti, smanjite...
– Smanjiću, smanjiću. Daj pare, Dajkstra. Imati hiljadu i nemati hiljadu...
– ... to je ukupno dve hiljade. Znam.

*

U udaljenom krilu Ensenade, u odajama znatno manjih dimenzija, čarobnica
Šila de Tankarvil koncentrisano je i pažljivo slušala priču kraljice Zulejke.

– Odlično – klimnu glavom. – Odlično, Vaše kraljevsko veličanstvo.
– Uradila sam onako kako si mi preporučila, gđice Šila.
– Hvala. I uveravam te još jednom – radimo ispravnu stvar. Za dobro
zemlje. I dinastije.
Kraljica Zulejka frknu, a glas joj se lagano izmeni.
– A... A Tankred, gđice Šila?
– Dala sam reč – reče hladno Šila de Tankarvil. – Dala sam svoju reč da ću
na pomoć uzvratiti pomoći. Vaše kraljevsko veličanstvo može mirno da spava.

– Veoma bih želela – uzdahnu Zulejka. – Veoma. Ako smo već kod snova...
Kralj počinje nešto da sumnja. Ti snovi ga čude, a kralj postaje sumnjičav kada
ga nešto čudi.

– Onda ću na neko vreme prestati da šaljem kralju snove – obeća čarobnica.
– Da se vratim na kraljičin san, ponavljam, možete mirno da spavate. Kraljević
Tankred će se rastati od lošeg društva. Neće više boraviti u zamku barona
Surkratasa. A ni kod gđice De Lizemur. A ni kod redanjske ambasadorke.

– Neće više posećivati te persone? Nikad?
– Persone o kojima je reč – u mračnim očima Šile de Tankarvil pojavi se
čudan blesak – neće se više usuditi da pozivaju i zavode kraljevića Tankreda.
Neće se nikada više usuditi. Svesne su posledica. Garantujem za to što govorim.
Garantujem i da će kraljević Tankred ponovo učiti i da će biti vredan učenik,
ozbiljan i primeran mladić. Takođe će prestati da juri za suknjama. Izgubiće
strast... do trenutka kad mu predstavimo Cirilu, kneginjicu Cintre.
– Ah, kad bih mogla u to da poverujem – Zulejka prokrcka šake, podiže
pogled. – Kada bih mogla u to da poverujem!
– U snagu magije – Šila de Tankarvil se osmehnu, neočekivano čak i za nju
samu – ponekad je teško poverovati, Vaše kraljevsko veličanstvo. Uostalom,
tako mora biti.

*

Filipa Ejlhart popravi bretele prozirne košulje tanane poput paučine, obrisa s
dekoltea ostatak tragova karmina. „Tako pametna žena”, pomisli s lakim
neukusom Šila de Tankarvil, “a ne ume da drži hormone na uzdama.”

– Možemo li da razgovaramo?
Filipa se okruži sferom diskrecije.
– Sada da.
– U Koviru je sve obavljeno. Pozitivno.
– Hvala. Dajkstra je već otplovio?
– Još nije.
– Zašto odugovlači?

– Vodi duge razgovore s Esteradom Tisenom – iskrivi usne Šila de
Tankarvil. – Čudno je kako su jedan drugom po ukusu, kralj i špijun.

*

– Znaš one naše šale o vremenu, Dajkstra? O tome da u Koviru postoje
samo dva godišnja doba...

– Zima i avgust. Znam.
– A znaš li kako da poznaš da je u Koviru počelo leto?
– Ne. Kako?
– Kiša postaje malo toplija.
– Ha-ha.
– Šalu na stranu – reče ozbiljno Esterad Tisen – ali sve ranije i sve duže
zime me malo uznemiravaju. To je bilo prorečeno. Mislim da si čitao Itlinina
proročanstva? Tamo stoji da će doći decenije neprestane zime. Neko tvrdi da su
to alegorije, ali ja se malo plašim. U Koviru smo imali jednom četiri godine
hladnoće, susnežice i slabog roda. Da nije velikog uvoza živine iz Nilfgarda,
ljudi bi počeli masovno da umiru od gladi. Možeš li to da zamisliš?
– Iskreno govoreći, ne.
– A ja mogu. Hlađenje klime može sve da nas otera u glad. Glad je
neprijatelj s kojim je prokleto teško boriti se.
Špijun klimnu glavom.
– Dajkstra?
– Vaše kraljevsko veličanstvo?
– U zemlji ti je već zavladao mir?
– Ne baš. Ali trudim se.
– Znam, bruji se o tome. Od onih što su izdali u Tanedu, živ je ostao samo
Vilgeforc.
– Posle smrti Jenefer, da. Znaš, kralju, da je Jenefer mrtva? Poginula je
poslednjeg dana avgusta, pod zagonetnim okolnostima, u slavnom Sedninom
Rezdanu, između Skeliških ostrva i rta Peiks de Mar.
– Jenefer iz Vengerberga – reče polako Esterad – nije bila izdajnica. Nije bila
saveznik Vilgeforca. Ako hoćeš, predstaviću ti dokaze za to.
– Neću – odgovori nakon trena ćutanja Dajkstra. – A možda ću i hteti, ali
ne sada. Sada mi je prijatnije da na nju gledam kao na izdajnicu.
– Razumem. Ne veruj čarobnicama, Dajkstra. Pogotovo ne Filipi.
– Nikada joj nisam verovao. Ali moramo da sarađujemo. Bez nas će Redanja
zapasti u haos i propašće.

– To je istina. Ali ako hoćeš savet, progledaj malo kroz prste. Znaš o čemu
pričam. Giljotine i kolibe za torturu su po celoj zemlji, okrutnosti koje se rade
vilenjacima... I ta strašna tvrđava, Drakenborg. Znam da to radiš iz patriotizma.
Ali gradiš lošu legendu o sebi. Ti si u njoj vukodlak, pohlepnik za nevinom
krvlju.

– Neko i to mora da radi.
– I na nekoga mora da se svali. Znam da se staraš da budeš pravedan, ali
jednostavno ne možeš da izbegneš greške, od njih se ne može pobeći. Ne možeš
ni da ostaneš čist ako si do guše u krvi. Znam da nikada nisi nekog povredio
radi sopstvenih interesa, ali ko će u to poverovati? Ko će hteti da poveruje u to?
Kada se sudbina vrati, pripisaće ti ubijanje nevinih i čupanje koristi. A laž se lepi
za čoveka kao smola.
– Znam.
– Neće ti dati šansu da se odbraniš. Takvima kao što si ti nikada ne daju
šansu. Ulepiće te smolom... kasnije. Posle činjenice. Pazi se, Dajkstra.
– Pazim se. Neće me uhvatiti.
– Uhvatili su tvog kralja, Vizimira. Čuo sam, stilet u bok sve do rukohvata...
– Kralja je lakše napasti nego špijuna. Mene neće uhvatiti. Nikada me neće
uhvatiti.
– I ne moraju. A znaš li zašto, Dajkstra? Zato što na ovom svetu, majku mu,
mora postojati neka pravednost.
Došao je dan kada su se prisetili tog razgovora. Obojica. Kralj i špijun.
Dajkstra se prisećao reči Esterada u Tretogoru, kada je slušao korake ubica kako
nailaze sa svih strana, kroz sve hodnike zamka.
Esterad se setio reči Dajkstre na reprezentativnim mermernim stepenicama
koje vode iz Ensenada u Veliki kanal.

*

– Mogao je da se bori – zamagljene, slepe oči Gviskara Vermulena gledale
su u ponor uspomena. – Bilo je samo troje ubica, deda je bio snažan muškarac.
Mogao je da se bori, da se brani dok ne dotrči straža. Mogao je jednostavno i da
pobegne. Ali tamo je bila baka Zulejka. Deda je zaklanjao i branio Zulejku,
samo Zulejku, za sebe nije mario. Kada je najzad došla pomoć, Zulejka nije bila
ni ogrebana. Esterad je zadobio preko dvadeset uboda. Umro je posle tri časa,

ne povrativši svest.

*

– Jesi li čitao nekad Dobru knjigu, Dajkstra?
– Ne, Vaša kraljevska milosti. Ali znam šta je tamo napisano.
– Zamisli, ja sam je juče nasumice otvorio. I naišao sam na ovu rečenicu:
Na putu do večnosti, svako će koračati po vlastitim stepenicama, noseći svoje vlastito breme.
Šta misliš o tome?
– Vreme mi je, kralju Esterade. Vreme je da nosim svoje breme.
– Budi zdrav, špijune.
– Budi zdrav, kralju.

Od drevnog i slavnog grada Asengarda otišli smo nekih šest stotina staja na jug, do
zemlje zvane Stojezera. Kada se s visine na tu zemlju pogleda, vide se brojna jezera, odista
veštim tokom stvari poslagana u raznorazne oblike. Naš vodič, vilenjak Avalak’h, kazao
nam je da među tim oblicima tražimo onaj koji liči na list trifolijuma. I uistinu, takav smo
ugledali. Pri čemu se ispostavilo da nema tri, već četiri jezera, pošto je jedno podugačko, što se
od juga do severa provlači, poput stabljike deteline. To jezero, zvano Tarn Mira, okruženo je
crnom šumom, a na njegovom severnom kraju nekako se uzdiže tajanstvena kula, nazvana
Lastavičja kula, a na vilenjačkom jeziku: Tor Zireael.

Ipak, u početku nismo videli ništa, samo maglu. Već sam se spremio da pitam vilenjaka
Avalak’ha za ovu kulu, kad on dade znak da ćutimo, a sam izgovori ove reči: „Moramo
da čekamo i nadamo se. Nada će se vratiti sa svetlom i s dobrim činima. Gledajte u beskraj
voda, onamo ćete ugledati poslanike dobrih vesti.”

Bujvid Bekujzen
Stranstvovanje po drumovima i magijskim mestima

Ova knjiga je od početka do kraja prevara. Ruševine kod jezera Tarn Mira bile su više
puta ispitivane. Nisu magijske, te, uprkos enuncijacijama B. Bekujzena, ne mogu
predstavljati ostatke legendarne Lastavičje kule.

Ars Magica, izd. XIV

Deveto poglavlje

– Dolaze! Dolaze!
Jenefer je obema rukama pridržavala kosu koju joj je kidao mokar vetar,
stajala je kraj balustrade stepenica sklanjajući se s puta ženama koje su trčale na
obalu. Gonjen zapadnim vetrom, val se bučno razbijao o obalu, a iz pukotina u
stenama svaki čas su izbijale kićanke pene.
– Dolaze! Dolaze!
S gornjih terasa citadele Kaer Trold, glavne tvrđave Ard Skeliga, mogao se
videti gotovo ceo arhipelag. Pravo ispred, iza tesnaca, nalazio se An Skelig, s
južne strane nizak i ravan, s nedosežne severne strane strm i izrezan fjordovima.
S daleke leve strane, visok i zelen Spikerog oštrim zubima grebena razbijao je
talase, a njegove planine vrhovima su tonule u oblake. S desne strane videle su
se strme obale ostrva Undvik, koje se rojilo od galebova, burnjaka, kormorana i
bluna. Iza Undvika se pomaljao šumoviti konus Hindarsfjala, najmanje ostrvce
arhipelaga. Kada bi se neko popeo na sam vrh neke od kula u Kaer Troldu i
pogledao prema jugu, video bi usamljeno ostrvo Faro, udaljeno od ostalih
ostrva, kako štrči iz vode poput leđa ogromne ribe kojoj je okean previše plitak.
Jenefer je sišla na nižu terasu zaustavivši se kraj grupe žena kojima ponos i
društveni položaj nisu dopuštali da trče kao sumanute na obalu i mešaju se sa
uzbuđenom masom. Dole, ispod njih, nalazila se luka, crna i bezoblična kao
veliki morski rak kog je izbacio talas.
Iz tesnaca između An Skeliga i Spikeroga, jedan za drugim, isplivavali su
drakari. Jarboli su zasvetleli na suncu belom i crvenom bojom, okačeni štitovi
zaplamteli su bronzom i tamnozelenom bojom.
– „Ringhorn” ide prvi – reče neka od žena. – Za njim “Fenris”...
– “Trigla” – prepozna uzbuđenim glasom druga. – Iza je “Drak”... A
pozadi “Havtrua”...

– “Angira”... – “Tamara”... “Darija”... Ne, ono je “Skorpena”... Nema
“Darije”. Nema “Darije”.

Mlada žena s debelom plavom pletenicom, pridržavajući oberučke stomak u
poodmaklim mesecima trudnoće, zaječa oporo, poblede i onesvesti se, prosuvši

se na pločice terase kao iskidana zavesa. Jenefer odmah priskoči, pade na kolena,
nasloni prste na ženin stomak i izvika čari, potiskujući spazam i kontrakcije, jako
i čvrsto spajajući vezu između materice i posteljice, koja je pretila da se pokida.
Radi sigurnosti, bacila je i čari smirenja i zaštite deteta, čije je ritanje osetila pod
rukom.

Da ne bi traćila magijsku energiju, ženu je oživela udarcem u lice.
– Vodite je. Pažljivo.
– Glupača... – reče jedna od starijih žena. – Malo je nedostajalo...
– Paničarka... Možda je živ njen Nils, možda je na drugom drakaru...
– Hvala vam za pomoć, gđice čarobnice.
– Vodite je – ponovi Jenefer ustajući. Prevali preko usana psovku, tvrdeći da
joj je pri klečanju haljina pukla po šavovima.
Sišla je na još nižu terasu. Drakari su redom stizali na obalu, ratnici su izlazili.
Bradati, načičkani oružjem, berserkeri iz Skeliga. Mnogi su se razlikovali po
belini zavoja, mnogi su morali da se drže za prijatelje kako bi mogli da hodaju.
Neke su morali da nose.
Okupljene na obali, žene iz Skeliga su prepoznavale, vrištale i plakale od
sreće, ako su imale sreće. Ako nisu, padale su u nesvest. Ili su, odlazile, polako,
tiho, bez reči žalosti. Povremeno su bacale pogled u nadi da će negde u daljini
blesnuti belo-crveni jarbol “Darije”.
Nije bilo “Darije”.
Iznad drugih glava, Jenefer je ugledala riđu ćubu Kraha an Krajtea, jarla
Skeliga, jednog od poslednjih koji je silazio s palube „Ringhorna”, Jarl je
uzvikivao naredbe, davao preporuke, proveravao, brinuo se. Dve žene zagledane
u njega, jedna plavokosa, druga tamna, plakale su od sreće. Jarl, konačno
siguran da je sve pregledao i pobrinuo se za sve, prišao je ženama, obgrlio obe
medveđim stiskom i obe poljubio. Zatim je podigao glavu i ugledao Jenefer.
Njegove oči su zaplamtele, izgorelo lice se stvrdnulo kao kamen, kao bakarni
vrh štita.
“Zna”, pomisli čarobnica. „Vesti se brzo šire. Jarl je znao, ploveći je saznao
da su me prekjuče uhvatili u mrežu u tesnacu iza Spikeroga. Znao je da će naići
na mene u Kaer Troldu.”
Magija ili golub pismonoša?
Prišao joj je ne žureći. Mirisao je na more, so, katran, umor. Pogledala je u
njegove svetle oči i iz istih stopa joj je u ušima zabrujao bojni poklič berserkera,

lupa štitova, zveket mačeva i sekira. Vrisak povređenih. Vrisak ljudi koji skaču u
more sa zapaljene “Darije”.

– Jenefer iz Vengerberga.
– Krah an Krajte, jarl Skeliga – nakloni se lagano pred njim.
Nije joj uzvratio naklon. “To je loše”, pomisli ona.
Odmah je video modricu, uspomenu na udarac veslom, njegovo lice se opet
ukrutilo, usne su drhtale, na tren otkrivajući zube.
– Taj ko te je tukao odgovaraće za to.
– Niko me nije tukao. Saplela sam se na stepenicama.
Pogledao ju je pažljivo, potom slegnuo ramenima.
– Nećeš da se žališ, tvoja volja. Ja nemam vremena da istražujem. A sad
slušaj šta imam da ti kažem. Pažljivo slušaj, jer to će biti jedine reči koje ću ti
uputiti.
– Slušam.
– Sutra ćeš biti otpraćena u drakar i odvedena u Novigrad. Tamo će te
predati gradskim vlastima, a kasnije temerskoj ili redanjskoj vlasti, ko se prvi
javi. A znam da te i jedni i drugi jednako jako žele.
– To je sve?
– Skoro. Još samo jedno pojašnjenje koje ti treba. Veoma često se dešavalo
da Skelig dâ azil progonjenima od strane zakona. Na ostrvima ima dosta
mogućnosti da se neko iskupi za krivicu teškim radom, hrabrošću, žrtvom,
krvlju. Ali ne u tvom slučaju, Jenefer. Tebi neću dati azil, ako si računala na to,
onda si se preračunala. Ja mrzim takve kao ti. Mrzim ljude koji prave metež zbog
vlasti, kojima je lični interes iznad opšteg, koji su u dosluhu s neprijateljem i
izdaju one kojima su dužni ne samo poslušnost već i zahvalnost. Mrzim te,
Jenefer, jer u vreme kada si na nilfgardski nagovor zajedno sa svojom sabraćom
pobunjenicima pokrenula bunt u Tanedu, moji drakari su bili u Atri, moji
momci su išli u pomoć tamošnjim ustanicima. Trista mojih momaka je stajalo
protiv hiljadu Crnih! Mora postojati nagrada za hrabrost i vernost, mora
postojati kazna za podlost i izdaju! Kako da nagradim one koji su poginuli?
Kenotafima? Natpisima iskovanim na obeliscima? Ne! Na drugačiji način ću
nagraditi i ukazati poštovanje palima. Za njihovu krv, koja je potekla u dine
Atira, tvoja krv, Jenefer, poteći će daskama giljotine.
– Nisam kriva. Nisam učestvovala u Vilgeforcovoj zaveri.
– Dokaze za to ćeš pokazati sudijama. Ja neću da ti sudim.

– Ti si mene već osudio. Ti si mi i smrtnu kaznu presudio.
– Dosta priče! Rekao sam, sutra u zoru putuješ u lancima u Novigrad, pred
kraljevski sud. Po pravednu kaznu. A sada mi daj reč da nećeš pokušavati da
koristiš magiju.
– A ako ne dam?
– Naš čarobnjak Markvar je poginuo na Tanedu, nemamo sada ovde
čarobnjaka koji bi te mogao držati pod kontrolom. Ali znaj da ćeš biti pod
stalnom prismotrom najboljih strelaca Skeliga. Ako samo pomeriš ruku na
sumnjiv način, bićeš ustreljena.
– Jasno – klimnu glavom. – Stoga dajem reč.
– Odlično. Hvala. Zbogom, Jenefer. Sutra te neću pratiti.
– Krah.
Okrenu se na peti.
– Slušam.
– Nemam nikakvu nameru da uđem na brod koji plovi za Novigrad.
Nemam vremena da dokazujem Dajkstri da sam nevina. Ne mogu da rizikujem
ako su dokazi već pripremljeni protiv mene. Ne mogu da rizikujem da ubrzo
posle hapšenja umrem od naglog izliva krvi na mozak ili da na neki
spektakularan način izvršim samoubistvo u ćeliji. Ne mogu da gubim vreme i
preuzimam takav rizik. A ne mogu ni da ti objašnjavam zbog čega je to tako
rizično za mene. Neću otploviti u Novigrad.
Posmatrao ju je dugo.
– Nećeš otploviti – ponovi. – Šta ti dopušta da tako misliš? Možda to što su
nas nekada vezivali ljubavni odnosi? Ne računaj na to, Jenefer. Šta je bilo – bilo
je.
– Znam i ne računam. Neću otići u Novigrad, jarle, zato što moram hitno
da krenem u pomoć osobi kojoj sam obećala da je nikada neću ostaviti samu i
bez pomoći. A ti, Krah an Krajte, jarle Skeliga, pomoći ćeš mi u mom
poduhvatu. Zato što si i ti dao sličnu zakletvu. Pre deset godina. Tačno ovde
gde stojimo, na ovoj obali. Istoj osobi, Ciri, Kalantinoj unuci, Laviću iz Cintre.
Ja, Jenefer iz Vengerberga, smatram Ciri svojom kćerkom. Zbog toga u njeno
ime tražim da održiš svoje obećanje. Održi ga, Krah an Krajte, jarle Skeliga.

*

– Zaista? – još jednom se uveri Krah an Krajte. – Nećeš ni da probaš?
Nijednu od ovih poslastica?

– Zaista.
Jarl nije navaljivao, sam je izvadio jastoga iz činije, stavio ga na dasku i uzduž
ga razlupao snažnim ali preciznim udarcima tesaka. Poškropivši ga obilato
limunom i prelivom od belog luka, počeo je da jede meso iz ljušture. Prstima.
Jenefer je jela elegantno, srebrnim nožem i viljuškom – a jela je ovčiji kotlet
koji je specijalno za nju pripremio začuđen i pomalo uvređen kuvar. Uvređen
zato što čarobnica nije htela ni ostrige, ni školjke, ni lososa mariniranog u
sopstvenom sosu, ni supu od raže i jegulja, ni dimljeni rep morske žabe, ni
pečenog igluna, ni prženu murinu, ni hobotnicu, ni krabe, ni jastoge, ni morske
ježeve. A pogotovo nije htela svežu morsku travu.
Sve što je makar trunku mirisalo na more, podsećalo ju je na Fringilu Vigo i
Filipu Ejlhart, na sumanutu rizičnu teleportaciju, pad u talase, gutanje morske
vode, bačenu mrežu – u kojoj su bile zakačene alge iste-istijate kao te u činiji.
Alge umljackane po njenoj glavi bolnim, parališućim udarima borovog vesla.
– Tako da – obnovi razgovor Krah isisavajući meso iz izlomljenih ticala
jastoga – odlučio sam da ti verujem, Jenefer. Ipak, znaj da ne radim to zbog
tebe. Bloedgeas, zakletva krvlju, koju sam dao Kalante, faktički mi vezuje ruke.
Ukoliko je tvoja namera da pomogneš Ciri prava i iskrena, a kladim se da jeste,
nemam izlaza: moram ti pomoći u toj nameri...
– Hvala. Ali molim te, poštedi me tog patetičnog tona. Ponavljam: nisam
učestvovala u zaveri na Taned. Veruj mi.
– Zar je tako važno – planu on – u šta ja verujem? Trebalo bi prvo krenuti
od kraljeva, od Dajkstre, čiji agenti love po svetu uzduž i popreko, od Filipe
Ejlhart i čarobnjaka vernih kralju, od kojih si, kao što si i sama rekla, pobegla
ovamo, u Skelig. Trebalo je da im pokažeš dokaze...
– Nemam dokaze – prekinu ga, dok je sa zlobom bockala viljuškom prokelj
koji joj je uvređeni kuvar dodao uz ovčiji kotlet. – A da ih imam, ne bi mi
dozvolili da ih predstavim. Ne mogu to da ti objasnim, obavezuje me naredba
ćutanja. Ipak, veruj mi na reč, Krah. Molim te.
– Kazao sam...
– Kazao si – prekinu ga. – Obećao si da ćeš pomoći. Hvala. Ali i dalje ne
veruješ u moju nevinost. Veruj.
Krah baci isisan okiop jastoga i privuče sebi činiju s krabama. Čeprkao je,

frkćući, i izabrao najveću.
– Slažem se – reče najzad trljajući ruke o ubrus. – Verujem, jer želim da

verujem. Ali azil i skrovište ti neću dati. Ne mogu. Međutim, ti možeš napustiti
Skeliška ostrva kada god poželiš i možeš se uputiti kud hoćeš. Preporučio bih ti
da požuriš. Dospela si ovamo, da se tako izrazim, na krilima magije. Drugi
mogu doći sledeći tvoj trag. I oni znaju čini.

– Ja ne tražim azil ni bezbedno sklonište, jarle. Ja moram da idem da spasem
Ciri.

– Ciri – ponovi zamišljen. – Lavić... Čudno je to bilo dete...
– Bilo?
– Oh – planu opet. – Loše sam se izrazio. Bilo, jer više nije dete. Na to sam
mislio. Samo to. Cirila, lavić iz Cintre... Provodila je u Skeligu leta i zime.
Mnogo puta je pravila džumbus ovde, hoho! Ðavolčić je ona bila, ne lavica...
Majku ti, već drugi put kažem “bila”... Jenefer, razne glasine stižu ovamo s
kopna... Jedni kažu da je Ciri u Nilfgardu...
– Nije u Nilfgardu.
– Drugi kažu da devojka nije živa.
Jenefer je ćutala grizući usne.
– Ali ovu drugu glasinu – reče tvrdo jarl – ja ću da opovrgnem. Ciri je živa.
Siguran sam u to. Nije bilo nikakvih znakova... Ona je živa!
Jenefer podiže obrve. Ali pitanje nije postavila. Ćutali su dugo, zaneseni
rikom talasa koji su udarali u stene Ard Skelige.
– Jenefer – reče nakon malo ćutanja Krah. – Stigle su s kontinenta još neke
vesti. Poznato mi je da je tvoj veštac, koji se posle borbe na Tanedu skrivao u
Brokilonu, krenuo odatle s namerom da stigne u Nilfgard i oslobodi Ciri.
– Ponavljam. Ciri nije u Nilfgardu. Šta namerava moj, kako si to izvoleo da
naznačiš, veštac, ne znam. Ali on... Krah, nije tajna da ga ja... simpatišem. Ali
znam da on neće spasti Ciri, neće postići ništa. Ja ga znam. On se uplete, izgubi,
počne da filozofira i kuka nad samim sobom. Posle toga smiruje svoj bes
seckajući mačem koga god stigne. Posle toga, u okviru pokajanja, uradi neki
plemenit, besmislen čin. A na kraju će sigurno biti ubijen, glupo, besmisleno,
sigurno udarcem u leđa...
– Govore – dobaci brzo Krah, uplašen menjanjem čarobničinog glasa u
zloslutan, čudan i drhtav. – Govore da mu je Ciri predodređena. Sam sam video
onda u Cintri, tokom Pavetine veridbe...

– Predodređenje – prekinu oštro Jenefer – može biti interpretirano na
različite načine. Veoma različite. Šteta je uostalom trošiti vreme na divagacije.
Ponavljam, ne znam šta Geralt namerava i da li uopšte nešto namerava. Ja
nameravam da preuzmem stvar u svoje ruke. Pomoću svojih metoda i aktivno,
Krah, aktivno. Ja nisam navikla da sedim i plačem držeći se oberučke za glavu.
Ja delam!

Jarl podiže obrve, ali ništa nije rekao.
– Delaću – ponovi čarobnica. – Već sam smislila plan. A ti ćeš mi, Krah,
pomoći u tome, u skladu sa zakletvom koju si dao.
– Spreman sam – kaza tvrdo. – Na sve. Drakari stoje u luci. Naređuj,
Jenefer.
Nije izdržala a da ne prasne u smeh.
– Uvek isti. Ne, Krah, bez ikakvog dokazivanja hrabrosti i muškosti.
Nećemo morati da plovimo do Nilfgarda i razvalimo sekirom zasun Grada sa
zlatnim kulama. Potrebna mi je manje spektakularna pomoć. Ali konkretnija...
Kakvo je kod tebe stanje u riznici?
– Kako?
– Jarle Krah an Krajte, pomoć koja mi treba preračunava se u valutama.

*

Počelo je sutradan, od zore. U odajama datim Jenefer na dispoziciju zavladao
je ludački nered, kojim je s najvećim trudom vladao senešal Gutlaf, dodeljen
čarobnici.

Jenefer je sedela za stolom, gotovo ne dižući glavu s papira. Računala je,
sabirala kolone, uređivala račune koji su odmah jurili u riznicu i ostrvsku filijalu
banke Cijanfanelih. Crtala je i označavala, a crteži i oznake odmah su stizali u
ruke zanatlija – alhemičara, staklorezaca.

Neko vreme je sve išlo kao podmazano, a onda su počeli problemi.

*

– Žao mi je, milostiva čarobnice – procedi senešal Gutlaf. – Ali ako nema,
onda nema. Dali smo vam sve što smo imali. Čuda i čini ne umemo da
pravimo! A usudiću se da primetim da pred vama stoje dijamanti ukupne

vrednosti...
– Šta me briga za njihovu ukupnu vrednost? – planu. – Meni treba jedan, ali

odgovarajuće veličine. Koje veličine, majstore?
Brusač kamena još jednom pogleda u crtež.
– Da bih napravio ovakav šlif i ovakve fasete? Minimum trideset karata.
– Takvog kamena – utvrdi kategorično Gutlaf – nema na celom Skeligu.
– Nije istina – opovrgnu juvelir. – Ima.

*

– Kako ti to zamišljaš, Jenefer? – namršti obrve Krah an Krajte. – Moram
da pošaljem naoružane ljude da bismo zauzeli jurišem taj hram i opljačkali ga?
Moram da pretim sveštenicama mojim gnevom ako mi ne daju brilijant? To ne
dolazi u obzir. Nisam specijalno religiozan, ali hram je hram, a sveštenice su
sveštenice. Mogu samo ljubazno da ih zamolim i da im dam do znanja koliko mi
znači i koliko će velika biti moja zahvalnost. Ali to će ipak biti samo molba.

– Koju mogu da odbiju?
– Da. Ali ništa ne košta da pokušam. Šta rizikujemo? Hajdemo zajedno na
Hindarsfjal, predstavićemo tu molbu. Ja ću objasniti sveštenicama šta nam treba.
A posle je već sve u tvojim rukama. Pregovaraj. Izloži argumente. Probaj da
podmitiš. Kušaj ambicije. Pokušaj na sve načine. Očajavaj, plači, ridaj, uhvati ih
na milost... Tako mi svih morskih đavola, moram li da te učim, Jenefer?
– To je sve uzalud, Krah. Čarobnica se nikada ne dogovara sa sveštenicama.
Previše su nam zaoštreni... pogledi na svet. A da dozvole čarobnici da koristi
„sveti” relikt ili artefakt... Ne, to treba zaboraviti. Nema šanse...
– Za šta tebi zapravo treba taj brilijant?
– Da napravim “prozor”, odnosno telekomunikacioni megaskop. Moram da
se dogovorim s nekoliko osoba.
– Magijski? Na daljinu?
– Kada bi bilo dovoljno da izađem na vrh Kaer Trolda i glasno vičem, ne
bih te maltretirala.

*

Galebovi i burnjaci drali su se kružeći nad vodom. Prodorno su pištali

crvenokljuni ostrigari gnezdeći se na strmim stenama i grebenima Hindarsfjala,
a žutoglave blune su hrapavo kreštale i gegale se. Crni ćubasti morski kormorani
su ozbiljnim pogledom svojili zelenih iskričavih očiju posmatrali barkasu koja je
prolazila.

– Ona velika stena što visi nad vodom – reče Krah an Krajte, naslonjen na
ogradu – to je Kaer Hemdal, Osmatračnica Hemdala. Hemdal je naš mitski
junak. Legenda kaže da kad dođe Tedd Deireadh, Vreme svršetka, Vreme bele
studeni i vučje mećave, Hemdal će ustati protiv sila iz zemlje Morhog, protiv
aveti, demona i utvara Haosa. Staće na Dugin most i dunuti u rog kao znak da
je vreme da se hvata oružje i staje u stroj. U Rag nar Rog, Poslednju bitku, koja
odlučuje da li će pasti noć ili će osvanuti zora.

Barkasa vešto preskoči preko valova, uplivavajući u mirnije vode zaliva
između Osmatračnice Hemdala i druge stene jednako fantastičnih oblika.

– Ova manja stena je Kambi – pojasni jarl. – U našim mitovima, ime
Kambi nosi čarobnjački zlatni petao koji svojim kukurikanjem upozorava
Hemdala da dolazi Naglfar, pakleni drakar koji prevozi armiju Tame: demone i
aveti iz Morhoga. Naglfar je izgrađen od noktiju leševa. Nećeš verovati, Jenefer,
ali i dalje postoje ljudi u Skeligu koji pre pogreba seku mrtvacima nokte kako ne
bi povećavali građevinski materijal avetima Morhoga.

– Verujem. Znam mnogo legendi.
Fjord ih je malo zaklonio od vetra, jarbol je zahlopotao.

– Duvajte u rog – naredi posadi Krah. – Približavamo se obali, treba
obavestiti bogobojažljive gđice da stižemo u goste.

*

Smešteno na vrhu dugih kamenitih stepenica, zdanje je izgledalo poput
gigantskog ježa – bilo je toliko obraslo mahovinom, bršljanom i žbunjem. Na
njegovom krovu, kako je primetila Jenefer, nije raslo samo žbunje, već i malo
drveće.

– Ovo je hram – potvrdi Krah. – Gaj koji ga okružuje zove se Hindar i
takođe je kultno mesto. Odatle se uzima sveta imela, a, kao što znaš, u Skeligu
se sve ukrašava imelom, od kolevke novorođenčeta do mogile... Pazi, stepenice
su klizave... Religija, hehe, jako obrasta u mahovinu... Dozvoli, uhvatiću te pod
rame... Uvek ista vrsta parfema... Jena...

– Krah. Molim te. Šta je bilo – bilo je.
– Oprosti. Hajdemo.
Ispred hrama je čekalo nekoliko mladih i ćutljivih sveštenica. Jarl ih je
pozdravio ljubazno, kazao da želi da razgovara s njihovom nastojnicom, koju je
nazvao Modron Sigrdrifa. Ušli su u sredinu, u unutrašnjost osvetljenu zracima
svetlosti što je tukla kroz visoko postavljene vitraže. Jedan od tih zraka
osvetljavao je oltar.
– Sto mu morskih đavola – promrmlja Krah an Krajte. – Zaboravio sam
koliko je velik taj Brisingamen. Nisam bio ovde od detinjstva... Za njega bih
možda mogao da kupim sva brodogradilišta iz Cidarisa, zajedno s radnicima i
godišnjom proizvodnjom.
Jarl je preterivao. Ali ne mnogo.
Nad skromnim mermernim oltarom, nad figuricama mačaka i sokolova, nad
kamenom zdelom zavetnih darova, izdizala se statua Modron Freje, Velike
Majke, u njenom tipičnom materinskom aspektu – žena u komotnoj odori koja
preterano otkriva trudnoću naglašenu od strane rezbara, pognute glave i
maramom skrivenim crtama lica. Iznad boginjinih ruku polegnutih na grudima
video se brilijant, element zlatnog lančića. Element je bio lagane nijanse plave
boje. Boje najčistije vode. I bio je velik.
Odoka je imao nekih pedeset karata.
– Njega čak i ne bi trebalo seći – šapnu Jenefer. – Ima šlif u obliku rozete,
tačno onakav kakav nam treba. Prave fasete za defrakciju svetla...
– To znači da imamo sreće.
– Sumnjam. Uskoro će se pojaviti sveštenice, a ja ću kao bezbožnica biti
izgrđena i izbačena odavde na ugažen pesak.
– Preteruješ li?
– Nimalo.
– Dobro došao, jarle, u hram Majke. Pozdrav i tebi, poštovana Jenefer iz
Vengerberga.
Krah an Krajte se pokloni.
– Budi pozdravljena, časna mati Sigrdrifa.
Sveštenica je bila visoka, gotovo kao Krah – a to je značilo da je bila viša od
Jenefer za glavu. Imala je plavu kosu i plave oči, izduženo, ne previše lepo i ne
previše žensko lice.
„Negde sam je već videla”, pomisli Jenefer. „Nedavno. Gde?”

– Na stepenicama Kaer Trolda koje vode do luke – priseti se sa osmehom
sveštenica. – Kada su drakari uplovljavali kroz tesnac. Stajala sam iznad tebe
dok si pomagala bremenitoj devojci koja je umalo pobacila. Na kolenima, ne
brinući se za haljinu od veoma skupog kamelota. Videla sam to. I neću više da
čujem za bezosećajne i proračunate čarobnice.

Jenefer frknu i pognu glavu u naklonu.
– Stojiš pred oltarom Majke, Jenefer. Stoga neka na tebe padne njena milost.
– Časna, ja... Htela sam da te unizno molim...
– Ništa ne govori. Jarle, sigurno imaš mnogo obaveza. Ostavi nas same
ovde, na Hindarsfjalu. Mi ćemo uspeti da se sporazumemo. Mi smo žene. Nije
važno čime se bavimo i ko smo: uvek služimo onoj koja je Devica, Majka i
Starica. Klekni pored mene, Jenefer. Pogni glavu pred Majkom.

*

– Da skinete boginji s vrata Brisingamen? – ponovi Sigrdrifa, a u glasu joj je
bilo više neverice nego svetog gneva. – Ne, Jenefer. To jednostavno nije
moguće. Nije stvar u tome da se ne bih usudila... Čak i kad bih se odvažila, ne
može se skinuti Brisingamen. Lančić nema kopču. On je postojano sastavljen s
kipom.

Jenefer je dugo ćutala, odmeravajući sveštenicu spokojnim pogledom.
– Da sam znala – reče hladno – odmah bih otišla zajedno s jarlom na Ard
Skelig. Ne, ne, vreme utrošeno na razgovor s tobom ne smatram nimalo
protraćenim. Ali imam ga vrlo malo. Zaista vrlo malo. Priznajem, malo su me
prevarili tvoja dobronamernost i srdačnost...
– Ja ti želim dobro – prekinu je bez emocija Sigrdrifa. – Tvoje planove
takođe podržavam, svim svojim srcem. Poznavala sam Ciri, volela sam to dete,
tišti me njena sudbina. Divim se odlučnosti s kojom želiš da spaseš devojku.
Ispuniću svaku tvoju želju. Ali ne Brisingamen, Jenefer. Ne Brisingamen. To ne
traži.
– Sigrdrifa, da bih krenula Ciri u pomoć, moram hitno da dođem do nekih
podataka. Nekoliko informacija. Bez njih ću biti nemoćna. Podatke i informacije
mogu dobiti isključivo putem telekomunikacije. Da bih mogla da komuniciram
na daljinu, moram uz pomoć magije konstruisati magični artefakt: megaskop.
– Sprava u vidu vaše proslavljene kristalne kugle?

– Znatno komplikovanija. Kugla omogućava komunikaciju isključivo s
drugom korelativnom kuglom. Kuglu ima i ovdašnji patuljak bankar za
komunikaciju s kuglom u centrali. Megaskop ima malo veće mogućnosti... Ali
čemu teoretisanje? Bez brilijanta ionako nema ništa od toga. Deder, da se
pozdravimo...

– Ne žuri.
Sigrdrifa ustade i prođe kroz lađu zadržavajući se pred oltarom i kipom
Modron Freje.

– Boginja je – kaza – takođe pokrovitelj vračarama. Vidovnjakinjama.
Telepatkinjama. To simbolizuju njene svete životinje: mačka, koja čuje i vidi
skriveno, i soko, koji vidi s visine. To simbolizuje dragulj boginje: Brisingamen,
lančić vidovnjaštva. Zašto da praviš neke sprave koje vide i čuju, Jenefer? Zar
nije prostije da se obratiš boginji za pomoć?

Jenefer se u poslednjem trenutku suzdrža da ne opsuje. Na kraju krajeva,
ipak je to kultno mesto.

– Bliži se vreme večernje molitve – nastavi Sigrdrifa. – Posvetiću se
meditaciji zajedno s drugim sveštenicama. Moliću boginju za pomoć za Ciri. Za
Ciri, koja je mnogo puta bila ovde, u ovom hramu, mnogo puta gledala u
Brisingamen na vratu Velike Majke. Jenefer, posveti još sat ili dva tvog cenjenog
vremena. Ostani ovde s nama u vreme molitve. Podrži me kada se budem
molila. Mislima i prisustvom.

– Sigrdrifa...
– Molim te. Učini to za mene. I za Ciri.

*

Dragulj Brisingamen. Na vratu boginje.
Prigušila je zevanje. „Da ima bar neke pesme”, pomisli, „neke inkantacije,
neke misterije... Neki mističan folklor... Bilo bi manje dosadno, ne bi me tako
morio san. Ali one jednostavno kleče pognutih glava. Bez pokreta, bez zvuka.”
Međutim, kada žele, mogu da koriste Moći, često jednako dobro kao mi,
čarobnice. Stalna je zagonetka kako to one rade. Uopšte se ne pripremaju,
nemaju nikakvo znanje, nikakve škole... Samo molitva i meditacija. Divinacija?
Vrsta autohipnoze? Tako je tvrdila Tisaja de Friz... Nesvesno crpe energiju, u
transu dobijaju sposobnost da je preobraze, isto kao i mi s našim čarima.

Preinačavaju energiju, ophodeći se prema tome kao prema božanskom daru i
milosti. Vera im daje snagu.

Zašto nama čarobnicama nikada nije uspelo nešto slično?
Da probam koristeći se atmosferom i aurom ovog mesta? Mogla bih sigurno
sama sebe da uvedem u trans... Možda ako gledam u taj brilijant...
Brisingamen... Ako intenzivno mislim na to kako bi odlično vršio ulogu u mom
megaskopu...
Brisingamen... Sija kao jutarnja zvezda, tamo u mraku, u dimu tamjana i
dimovitih sveća...
– Jenefer.
Podiže glavu.
U hramu je bilo mračno. Intenzivno je mirisalo na dim.
– Zaspala sam? Oprosti...
– Nemam šta da ti oprostim. Hajde sa mnom.
Napolju je noćno nebo bilo osvetljeno treperavim svetlom koje se menjalo
kao u kaleidoskopu. Polarna svetlost? Jenefer protrlja oči od čuđenja. Aurora
borealis? U avgustu?
– Koliko možeš da posvetiš, Jenefer?
– Šta?
– Spremna si da se posvetiš? Da posvetiš svoju dragocenu magiju?
– Sigrdrifa – reče zlobno. – Ne pokušavaj sa mnom te nadahnute trikove. Ja
imam devedeset četiri godine. Ali, molim te, shvati to kao tajnost ispovesti.
Poveravam ti se samo da bi shvatila da ne možeš da me tretiraš kao dete.
– Nisi odgovorila na moje pitanje?
– I ne nameravam. Zato što je to misticizam koji ne prihvatam. Usnula sam
na vašem bogosluženju. Bilo mi je dosadno. Zato što ne verujem u tvoju
boginju.
Sigrdrifa se okrenu, a Jenefer mimo volje vrlo duboko udahnu.
– Nimalo mi ne laska tvoja nevera – reče žena očiju punih sjajnog zlata. –
Ali da li tvoja nevera bilo šta menja?
Jenefer je samo izdahnula.
– Doći će vreme – reče zlatooka žena – kada apsolutno niko, uključujući i
decu, neće verovati u čarobnice. Govorim ti ovo proračunato zlobno, kao
revanš. Hajdemo.
– Ne... – Jenefer je najzad uspela da prelomi pasivno uzdisanje i izdisanje. –

Ne! Nikud ne idem. Dosta s tim! Dosta tog zaluđivanja ili hipnoze. Iluzija!
Trans! Imam usađen odbrambeni mehanizam... Mogu ovo sve da razbijem uz
pomoć jedne čini, o da! Prokletstvo...

Zlatooka žena priđe bliže. Brilijant na njenom lančiću plamteo je kao jutarnja
zvezda.

– Vaš jezik pomalo prestaje da služi za sporazumevanje – reče. – Postaje
umetnost radi umetnosti, što je nerazumniji, to ga smatraju dubljim i mudrijim.
Odista, zvala sam vas kad ste umele da kažete samo: “e-e” i “gu-gu”. Hajdemo.

– To je iluzija, trans... Nikud ne idem!
– Neću te terati. To bi bila sramota. Ti si svakako inteligentna i ponosna
devojka, imaš karakter.
Ravnica. More trave. Vresište. Kamen koji se uzdiže iznad vresa kao leđa
pritajenog grabljivca.
– Ti si poželela moj dragulj, Jenefer. Ne mogu da ti ga dam ako se prvo ne
uverim u određene stvari. Želim da proverim šta je u tebi skriveno. Zbog toga
sam te dovela ovamo, do ovog mesta, koje je od pamtiveka bilo mesto Moći i
Snage. Tvoja dragocena magija je isto svuda. Isto je dovoljno samo ispružiti
ruku. Ne bojiš se da je ispružiš?
Jenefer nije mogla da ispusti zvuk iz stegnutog grla.
– Snaga koja može da promeni svet – reče žena koju nisu smeli oslovljavati
imenom – po tvom mišljenju je Haos, umetnost i znanje? Prokletstvo, blagoslov
i napredak? A nije kojim slučajem Vera? Ljubav? Posvećenost?
– Čuješ? Kukuriče petao Kambi. Val udara o obalu, val koji gura kljun
Naglfara. Huči rog Hemdala, koji stoji licem ka neprijatelju na duginom svodu
Bifrosta. Dolazi bela studen, dolazi oluja i mećava... Zemlja drhti od snažnog
kretanja Zmije...
– Vuk proždire sunce. Mesec crni. Postoje samo studen i mrak. Mržnja,
osveta, krv...
– Na čiju stranu ćeš stati, Jenefer? Da li ćeš biti na istočnom ili zapadnom
kraju Bifrosta? Bićeš s Hemdalom ili protiv njega?
– Kukuriče petao Kambi.
– Odluči, Jenefer. Biraj. Zato što si jednom vraćena u život samo da bi u
pravom trenutku donela odluku.
– Svetlost ili Tama?
– Dobro i Zlo, Svetlost i Tama, Mir i Haos? To su samo simboli, u stvarnosti

ne postoji takva polarnost! Svetlost i Mrak su u svemu, malo ovde, malo onde.
Ovaj razgovor nema smisia. Nema smisla. Neću se preorijentisati na misticizam.
Po tvom i Sigrdrifinom mišljenju, Vuk proždire Sunce. Po mom mišljenju, to je
pomračenje. I neka tako i ostane.

– Ostane? Šta?
Osetila je kako joj zemlja beži pod nogama, kako joj neka avetna sila zavrće
ruke, lomi zglobove u ramenima i laktovima, napreže pršljenove kao tokom
torture strappado{28}. Vrisnula je od bola, trgnula se, otvorila oči. Ne, to nije bio
san. To nije mogao biti san. Bila je na drvctu, razapeta na granama ogromnog
jasena. Visoko nad njom kružio je soko, dole ispod nje, u mraku, čula je siktanje
zmije, krckanje rožnatih ljuski dok se trljaju jedna o drugu.
Nešto se pomerilo pored nje. Preko njene rastegnute i bolne ruke pretrčala je
veverica.
– Da li si spremna? – upita veverica. – Da li si spremna da se posvetiš? Šta si
spremna da posvetiš?
– Nemam ništa! – bol ju je oslepeo i paralizovao. – A i kad bih imala, ne
verujem u smisao takvog posvećivanja! Ja neću da patim za milione! Ja neću da
patim uopšte! Ni zbog koga i ni za koga!
– Niko ne želi da pati. Ali to je sigurno deo svakoga. A neki trpe više i to
nije nužno njihov izbor. Nije stvar u tome da se podnosi patnja. Stvar je u tome
kako se ona podnosi.

*

Janka! Janice!
Makni od mene ovog grbavog stvora! Neću da ga gledam!
To je tvoja kćerka isto koliko i moja.
Stvarno? Deca koju sam ja napravio su normalna.
Kako se usuđuješ... Kako se usuđuješ da pomisliš...
U tvojoj vilenjačkoj porodici su bile čarobnice. Ti si prekinula prvu trudnoću. To je zbog
toga. U tebi je zatrovana vilenjačka krv i materica, ženo. Zbog toga rađaš stvorove.
To je nesrećno dete... Takva je bila volja bogova! Ona je tvoja kćerka koliko i moja! Šta
je trebalo da uradim?! Da je udavim? Da ne podvežem pupčanu vr pcu? Šta treba sada da

učinim? Da je odvedem u šumu i ostavim? Šta ti hoćeš od mene, za ime bogova?
Tata! Mama!
Beži, nakazo.
Kako se usuđuješ! Kako se usuđuješ da biješ dete! Stani! Kuda ideš? Kuda? Kod nje, zar

ne? Kod nje!
Da, ženo. Ja sam muškarac, dopušteno mi je da umirim žudnju, gde hoću i kada hoću,

to je moje urođeno pravo. A ti mi se gadiš. Ti i plod tvoje degenerisane utrobe. Ne čekaj me
na večeri. Neću se vratiti da noćim.

Mama...
Zašto plačeš?
Zašto me tučeš i odbijaš?Ali bila sam poslušna...

*

Mama! Mamice!

*

– Jesi li spremna da oprostiš?
– Oprostila sam odavno.
– Prvo si se zasitila osvetom.
– Da.
– Žališ?
– Ne.

*

Bol, sablasan bol masakriranih šaka i prstiju.
– Tako je, kriva sam! Da li si to htela da čuješ? Priznanje i kajanje? Htela si
da čuješ kako se Jenefer iz Vengerberga kaje i ponižava? Ne, neću ti priuštiti to
zadovoljstvo. Krivicu priznajem i čekam kaznu. Ali ti nećeš dočekati moje
kajanje!
Bol doseže granice onoga što čovek može da izdrži.
– Podsećaš me na izneverene, prevarene, iskorišćene, podsećaš me na one
što su umrli od moje sopstvene ruke... Na to što sam jednom podigla ruku na

sebe? Očigledno sam imala razloge! I ne žalim ni za čim! Čak i kad bih mogla da
vratim vreme... Ne žalim ni za čim.

Soko je sleteo na njeno rame.
Lastavičja kula. Lastavičja kula. Požuri u Lastavičju kulu.
Kćeri.

*

Kukuriče petao Kambi.

*

Ciri na vranoj kobili, u galopu sivu kosu kida vetar. S njenog lica lije i prska
krv, svetlo, živo crvenilo. Vrana kobila uzdiže se poput ptice i glatko klizi nad
gredom kolovrata. Ciri se zanosi u sedlu, ali ne pada.

Ciri usred noći, usred kamenito-peskovitog pustinjaka, s podignutom rukom,
iz ruke izleće svetleća kugla... Jednorog koji kopitom kopa šljunak... Mnogo
jednoroga... Vatra... Vatra...

Geralt na mostu. U borbi. U vatri. Plamen se odbija u oštrici mača.
Fringila Vigo, njene zelene oči široko otvorene od zadovoljstva, njena tamna
ošišana glava nad otvorenom knjigom, nad frontispisom... Vidi se deo naslova:
Napomene o neminovnoj smrti...
U Fringilinim očima odbijaju se Geraltove oči.
Ponor. Dim. Stepenice koje vode dole. Stepenice kojima treba sići. Nešto se
okončava. Dolazi Tedd Deireadh, Vreme svršetka...
Tama. Vlaga. Užasna studen kamenitih zidova. Studen železa na zglobovima
ruku, na člancima nogu. Bol tutnji u masakriranim šakama, kida u smoždenim
prstima...
Ciri je drži za ruku. Dug, mračan hodnik, kameni stubovi, možda kipovi...
Mrak. U njemu šapati, tihi poput šuma vetra.
Vrata. Beskonačno mnogo vrata gigantskih, teških krila otvara se pred njima
bez škripe. A na kraju, u nepreglednoj tami, vrata koja se ne otvaraju sama. Koja
ne smeju da se otvore.
Ako se bojiš, vrati se.
Ta vrata ne smeju da se otvore. Ti to znaš.

Znam.
A ipak me vodiš tamo.
Ako se bojiš, vrati se. Još ima vremena da se vratiš. Još nije prekasno.
A ti?
Za mene jeste.

*

Kukuriče pevac Kambi.
Došao je Tedd Deireadh.
Aurora borealis.
Zora.

*

– Jenefer, probudi se.
Podiže glavu. Pogleda u šake. Tu su obe. Čitave.
– Sigrdrifa? Zaspala sam...
– Hajde.
– Kuda? – šapnu. – Kuda ovaj put?
– Kako? Ne razumem te. Hajde. Moraš ovo da vidiš. Nešto se dogodilo...
Nešto čudno. Nijedna od nas ne zna kako to da objasni. A ja pretpostavljam.
Milost... Pala je na tebe milost boginje, Jenefer.
– O čemu se radi, Sigrdrifa?
– Pogledaj.
Pogledala je. I udahnula duboko.
Brisingamen, sveti dragulj Modron Freje, više nije visio oko vrata boginje.
Bio je ispred njenih stopala.

*

– Dobro čujem? – reče Krah an Krajte. – Odlaziš sa svojom magijskom
napravom na Hindarsfjal? Sveštenice će ti ustupiti sveti brilijant? Dozvoliće ti da
ga koristiš u svojoj paklenoj mašini?

– Da.

– Dobro, dobro. Jenefer, da se nisi preobratila? Šta se tamo desilo, na
ostrvu?

– Nije važno. Vraćam se u hram i to je to.
– A finansijska sredstva koja si tražila? Hoće li biti potrebna?
– Verovatno.
– Senešal Gutlaf će ispuniti svaku tvoju relevantnu naredbu. Ali, Jenefer, daj
ta naređenja brzo. Požuri. Dobio sam novu poruku.
– Majku mu, toga sam se plašila. Već znaju gde sam?
– Ne, još ne znaju. Međutim, upozorili su me da možeš da se pojaviš u
Skeligu i naredili su mi da te odmah uhapsim. Naređeno mi je i da u pohodima
pokupim zarobljenike i izvučem od njih informacije, makar i mrvice informacija
koje se tiču tebe, tvog boravka u Nilfgardu ili u provincijama. Jenefer, požuri.
Kada bi ti ušli u trag i došli ovamo u Skelig, našao bih se u malo problematičnoj
situaciji.
– Učiniću ono što je u mojoj moći i na način koji tebe neće
iskompromitovati. Ne boj se.
Krah iskezi zube.
– Rekao sam: malo. Ja ih se ne bojim. Ni kraljeva, ni čarobnjaka. Ništa ne
mogu da mi urade jer sam im potreban. A pomoć sam ti pružio jer sam bio
obavezan vazalnom zakletvom. Da, da, dobro si čula. Formalno sam i dalje
vazal krune Cintre. A Cirila ima formalna prava na tu krunu. Imaš formalno
pravo da mi naređuješ, zahtevaš poslušnost i usluge, zato što predstavljaš Cirilu i
njena si jedina starateljica.
– Kazuistički sofizam.
– Pa naravno – prasnu. – Sam ću to da zavičem iz sveg glasa, ako se pored
svega ispostavi istinitim da je Emhir var Emreis primorao devojku na brak. A i
ako bi uz pomoć nekakvih pravnih smicalica i vijuga lišili Ciri prava na tron i
postavili nekog drugog, na primer onog tupoglavca Visegerda. Tada ću bez
odlaganja odbiti poslušnost i vazalnu zakletvu.
– A kada bi se – Jenefer namršti oči – pored svega ispostavilo da Ciri nije
živa?
– Ona je živa – reče tvrdo Krah. – Znam to sigurno.
– Kako?
– Nećeš mi verovati.
– Pokušaj.

– Krv kraljica Cintre – poče Krah – čudno je vezana za more. Kada umire
neka od žena te krvi, more zapada u pravo ludilo. Kažu da Ard Skelig oplakuje
kćerke Rijanon. Zato što je oluja tada tako snažna da se talasi koji udaraju sa
zapada probijaju kroz pukotine i pećine na istočnoj strani i onda iznenada iz
stene kuljaju slani potoci. A celo ostrvo drhti. Prost narod kaže: eno, Ard Skelig
jeca. Ponovo je neko umro. Umrla je krv Rijanon. Drevna krv.

Jenefer je ćutala.
– To nije bajka – nastavi Krah. – Sam sam to video, vlastitim očima. Triput.
Posle smrti Adalije Vidovnjakinje, posle Kalantine smrti... I posle smrti Pavete,
Cirine majke.
– Paveta je – primeti Jenefer – poginula tokom oluje, teško je reći...
– Paveta – prekinu je Krah i dalje zamišljen – nije poginula tokom oluje.
Oluja je počela nakon njene smrti, more je, kao i uvek, reagovalo na smrt
nekoga od cintrijske krvi. Ispitivao sam tu stvar dosta dugo. I siguran sam u
ono što pričam.
– Što znači?
– Brod kojim su plovili Paveta i Duni nestao je u slavnom Sedninom
Bezdanu. To nije bio prvi brod koji je tamo nestao. Sigurno znaš za to.
– Bajke. Brodovi podležu katastrofama, to je sasvim prirodna stvar...
– U Skeligu – prekinu je dosta oštro – dovoljno znamo o brodovima i
plovidbi da bismo mogli da razlikujemo prirodne od neprirodnih katastrofa. U
Sedninom Bezdanu brodovi neprirodno nestaju. I ne slučajno. Isto se odnosi i
na brod kojim su plovili Paveta i Duni.
– Neću da polemišem – uzdahnu čarobnica. – Uostalom, kakav značaj to
ima? Posle gotovo petnaest godina?
– Za mene ima – pritisnu usta jarl. – Ja ću rasvetliti taj slučaj. To je samo
pitanje vremena. Znaću... Pronaći ću objašnjenje. Pronaći ću objašnjenje za sve
zagonetke. I za tu iz vremena masakra u Cintri...
– Koja je to zagonetka po redu?
– Kada su Nilfgardijci prodrli u Cintru – promumla gledajući kroz prozor –
Kalante je naredila da se Ciri tajno izvede iz grada. Stvar je u tome što je grad
već goreo, Crni su bili na sve strane, a šanse da se izvuče iz opsade bile su
nikakve. Odvraćali su kraljicu od tog rizičnog poduhvata, sugerisali su da Ciri
zvanično kapitulira pred hetmanima Nilfgarda i na taj način spase život i
cintrijske državne interese. Na zapaljenim ulicama će nesumnjivo i besmisleno

umreti od ruku vojničke rulje. A Lavica... Znaš li šta je odgovorila pred
očevicima?

– Ne.
– „Bolje neka krv devojke poteče kaldrmom Cintre nego da bude ukaljana.”
Ukaljana čime?
– Brakom s carom Emhirom. Ukaljanim Nilfgardijcem. Jarle, već je dockan.
Sutra u zoru počinjem... Informisaću te o napretku.
– Računam na to. Laku noć, Jena... Hm...
– Šta je, Krah?
– Da li bi možda, hm, htela...
– Ne, jarle. Šta je bilo – bilo je. Laku noć.

*

– Vidi, vidi – Krah an Krajte pogleda gošću iskrivivši glavu. – Tris Merigold
lično. Kakva prelepa haljina. A krzno... to je činčila, ne? Pitao bih šta te to
dovodi na Skeliška ostrva... Da ne znam šta te dovodi. Ali znam.

– Odlično – Tris se osmehnu zavodnički i popravi svoju divnu smeđu kosu.
– Odlično što znaš, jarle. To će nas poštedeti uvoda i uvodnih objašnjenja,
dozvoli da odmah pređem na stvar.

– Na kakvu stvar? – Krah ukrsti ruke na grudima i premeri čarobnicu
hladnim pogledom. – Šta te navodi da preskočimo uvode, na kakva objašnjenja
računaš? Koga predstavljaš, Tris? U čije ime si došla? Kralj Foltest, kome služiš,
zahvalio ti je na službi progonstvom. Iako ništa nisi skrivila, isterao te je iz
Temerije. Kako sam čuo, uzela te je pod okrilje Filipa Ejlhart, koja sada faktički
vlada Redanjom zajedno s Dajkstrom. Kako vidim, uzvraćaš joj za azil na
najbolji mogući način. Ne dvoumiš se da preuzmeš ulogu tajnog agenta kako bi
pratila svoju bivšu prijateljicu.

– Vređaš me, jarle.
– Unizno se izvinjavam. Ako sam pogrešio. Jesam li pogrešio?
Ćutali su dugo, odmeravajući se nepoverljivim pogledima. Konačno, Tris
planu, opsova i lupi potpeticom.
– Ah, dođavola! Prestanimo da se međusobno vučemo za nos! Šta sada ima
veze ko kome služi, ko se s kim drži, ko kome veruje i s kakvom motivacijom?
Jenefer nije živa. Kao i dosad, ne zna se gde je i u čijoj moći Ciri... Kakav

smisao ima igranje tajanstvenosti? Nisam doputovala ovamo kao špijun, Krah.
Došla sam na sopstvenu inicijativu, u svojstvu privatnog lica. Razlog je moja
briga za Ciri.

– Svi se brinu za Ciri. Devojka baš ima sreće.
Trisine oči blesnuše.
– Ne bih se sprdala s tim. Naročito ne na tvom mestu.
– Oprosti.
Ćutali su gledajući kroz prozor u crveno sunce koje je zalazilo za šumovite
vrhove Spikeroga.
– Tris Merigold.
– Reci, jarle.
– Pozivam te na večeru. Ah, kuvar mi je kazao da pitam da li sve čarobnice
preziru dobro spremljene morske plodove?

*

Tris nije prezirala morske plodove. Naprotiv, pojela je duplo više nego što je
nameravala i sada je počela da se plaši za struk – za ta dvadeset dva cola na koje
je bila vrlo ponosna. Odlučila je da potpomogne varenje belim vinom, slavnim
est estom iz Tusena. Kao i Krah, pila je iz roga.

– Znači tako – nastavi razgovor – Jenefer se pojavila ovde devetnaestog
avgusta, tako što je spektakularno pala s neba u ribarske mreže. Ti, kao verni
vazal Cintre, dodelio si joj azil. Pomogao si joj da napravi megaskop...
Očigledno ne znaš s kim je i o čemu razgovarala.

Krah an Krajte jako potegnu iz roga i zaustavi štucanje.
– Ne znam – osmehnu se lukavo. – Sigurno je da ništa ne znam. Otkuda
bih ja, bedni i prosti moreplovac, mogao znati bilo šta o delima svemoćnih
čarobnica?

*

Sigrdrifa, sveštenica Modron Freje, nisko je spustila glavu, kao da ju je
pitanje Kraha an Krajtea pritislo poput tereta od hiljadu funti.

– Ona mi je poverovala, jarle – promumla jedva čujno. – Nije tražila da se
zakunem na ćutanje, ali očigledno joj je bilo stalo do diskrecije. Ja uistinu ne

znam da li...
– Modron Sigrdrifa – prekinu je ozbiljno Krah an Krajte. – To što tražim od

tebe nije potkazivanje. Isto kao i ti, simpatišem Jenefer, isto kao ti, žudim da
pronađe Ciri i spase je. Zato što sam ja dao Bloedgeas, zakletvu krvi! A što se
tiče Jenefer, mnome upravlja briga za nju. Ta devojka je nesvakidašnje ponosna.
Čak iako ide ka vrlo velikom riziku, neće se poniziti tražeći pomoć. Prema tome,
treba joj brzo pružiti pomoć koju nije tražila. Da bih to mogao da učinim,
potrebne su mi informacije.

Sigrdrifa pročisti grlo. Izraz lica bio joj je nejasan. Kad je počela da govori,
glas joj je lagano drhtao.

– Konstruisala je tu svoju mašinu... U suštini, to zacelo nije mašina, jer tamo
nema nikakvog mehanizma, samo dva zrcala, crni aksamitni zastor, kutija,
sočiva, četiri lampe i, naravno, Brisingamen... Kada izgovara čini, svetlo iz te
dve lampe pada...

– Manimo se detalja. S kime je komunicirala?
– Razgovarala je s nekoliko osoba. S čarobnjacima... Jarle, nisam čula sve, ali
ono što sam čula... Među njima su odista podli ljudi. Niko nije hteo da
pomogne bez koristi... Tražili su novac... Svi su tražili novac...
– Znam – promumla Krah. – Banka me je obavestila o transferima koje je
obavila. Lepo, oj, lepo me košta moja zakletva! Ali novac je stvar koja se stiče.
Ono što sam dao za Jenefer i Ciri nadomestiću u nilfgardskim provincijama. No
pričaj dalje, mati Sigrdrifa.
– Neke je – sveštenica obesi glavu – Jenefer jednostavno ucenila. Dala im je
do znanja da poseduje kompromitujuće informacije i da će ih obelodaniti
ukoliko odbiju saradnju... Jarle... Ona je pametna i suštinski dobra žena... Ali
nema nikakvih skrupula. Bezobzirna je i nemilosrdna.
– Znam ja to dobro. Međutim, ne želim da znam za pojedinosti ucena, a i
tebi savetujem da ih što pre zaboraviš. Opasno je to znanje. Posmatrači ne treba
da se igraju takvom vatrom.
– Znam, jarle. Tebi sam dužna poslušnost... I verujem da tvoji ciljevi
opravdavaju sredstvo. Niko drugi od mene neće saznati ništa. Ni prijatelj tokom
prijateljskog ćaskanja, ni neprijatelj tokom tortura.
– Dobro, Modron Sigrdrifa. Vrlo dobro... Na šta su se odnosila Jeneferina
pitanja, sećaš li se?
– Nisam uvek i sve razumela, jarle. Služili su se žargonom koji je teško

razumeti... Često su govorili o nekom Vilgeforcu...
– A kako drugačije – Krah čujno zaškripa zubima. Sveštenica ga pogleda

prestrašenim pogledom.
– I dugo su govorili o vilenjacima i o Znalcima – nastavi. – I o magijskim

portalima. Govorili su čak i o Sedninom Bezdanu... Kako mi se čini, uglavnom
se radilo o kuli.

– O kuli?
– Da. O dvema kulama. Galebovoj kuli i Lastavičjoj kuli.

*

– Tako sam i pretpostavljala – kaza Tris. – Jenefer je došla do tajnog
izveštaja komisije Redklifa, koja je ispitivala događaje na Tanedu. Ne znam
kakve su vesti o toj aferi dospele u Skelig... Čuo si za teleport Galebove kule? I
za komisiju Redklifa?

Krah an Krajte pogleda čarobnicu sumnjičavo.
– Ovde na ostrvu – iskrivi se – ne dospeva ni politika ni kultura. Mi smo
zaostali.
– Komisija Redklifa – Tris je shvatila da nema svrhe da obraća pažnju na
njegov ton i izraz lica – detaljno je ispitala teleportacijske tragove koji vode iz
Taneda. Dok je postojao portal Tor Lara, koji se nalazio na ostrvu, negirao je u
velikom radijusu bilo kakvu teleportacijsku magiju. Ali kao što sigurno znaš,
Galebova kula je eksplodirala i raspala se, učinivši tako teleportaciju mogućom.
Većina učesnika događaja u Tanedu napustila je ostrvo uz pomoć stvorenih
portala.
– Zbilja – osmehnu se jarl. – Ti si, na primer, poletela pravo u Brokilon. S
vešcem na leđima.
– Molim lepo – Tris ga pogleda u oči. – Ne dospeva politika, ne dospeva
kultura, a glasine dospevaju. Ali ostavimo to načas, vratimo se radu komisije
Redklifa. Komisiji je bilo stalo da tačno utvrdi ko se iz Taneda teleportovao i
kuda. Koristili su takozvane sinopse, čini koje mogu da rekonstruišu slike
prošlih događaja i da uporede otkrivene teleportacijske tragove s pravcima do
kojih su vodili, a kao rezultat da ih pripišu konkretnim osobama koje su otvarale
portale. Praktično je uspelo u svim slučajevima. Osim jednog. Jedan
teleportacijski trag nije vodio nikuda. Tačnije, vodio je u more. U Sednin

Bezdan.
– Neko se – nasluti odmah jarl – teleportovao na brod koji je čekao na

dogovorenom mestu. Samo, interesantno je zašto tako daleko... I na mestu koje
prati zla slava. Dobro, ako sekira visi nad vratom...

– Tačno. Komisija je to isto mislila. I formulisali su sledeći zaključak:
Uhvativši Ciri, Vilgeforc je iskoristio rezervni izlaz jer mu je drugi put za beg
bio odsečen: zajedno s devojkom, teleportovao se u Sednin Bezdan, na
nilfgardski brod koji je onamo čekao. Po mišljenju komisije, ovo objašnjava
činjenicu da je Ciri bila predstavljena na carskom dvoru u Lok Grimu još
desetog jula, jedva deset dana nakon događaja na Tanedu.

– Tako je – jarl namršti oči. – To mnogo toga objašnjava. Razume se, pod
uslovom da komisija nije pogrešila.

– Dabome – čarobnica se suzdrža od pogleda, ali dopustila je sebi drhtav
osmeh. – Da se razumemo, u Lok Grinu je mogao jednako dobro biti
predstavljena dvojnica, a ne prava Ciri. I to može mnogo da objasni. Međutim,
ne razjašnjava još jednu činjenicu, koju je utvrdila komisija Redklifa. Toliko je
čudna da je izostavljena iz prve verzije izveštaja kao previše neverovatna. U
drugoj verziji izveštaja, strogo poverljivoj, ta činjenica je ipak navedena. Kao
hipoteza.

– Već neko vreme sam pretvoren u uho, Tris.
– Hipoteza komisije glasi: teleport Galebove kule bio je aktivan, radio je.
Neko je prošao kroz njega, a energija tog prolaska bila je tako snažna da je
teleport eksplodirao i podlegao destrukciji.
– Jenefer je – nastavi uskoro Tris – morala za to da sazna. To što je otkrila
komisija Redklifa. Šta je navela u tajnom izveštaju. Naime, postoji šansa... Senka
šanse... Da je Ciri uspela sigurno da prođe kroz portal Tor Lara i da je umakla
od Nilfgarda i Vilgeforca...
– Gde se onda nalazi?
– I ja bih htela da znam.

*

Bilo je đavolski mračno, mesec skriven iza gomile oblaka uopšte nije davao
svetlost. U poređenju s prethodnim noćima, ova je ipak bila malo vetrovita i,
zahvaljujući tome, ne tako hladna. Čamac se samo lagano njihao po vodi

uzmućkanoj talasićima. Mirisalo je na močvaru, truli korov i sluz jegulje.
Negde na obali, dabar je udario repom po vodi, tako jako da su oboje

poskočili. Ciri je bila sigurna da je Visogota zadremao, a dabar ga je probudio.
– Pričaj dalje – reče brišući nos čistim delom rukava, koji još nije bio

pokriven sluzi. – Ne spavaj. Kada ti dremaš, i meni se oči sklapaju, još će nas
struja odneti i probudićemo se na moru! Pričaj dalje o tim teleportima!

– Bežeći iz Taneda – nastavi pustinjak – prešla si kroz portal Galebove kule,
Tor Lara. Džefri Monk, možda najveći autoritet u pogledu teleportacije, autor
dela pod naslovom Magija Drevnog naroda, koje je opus magnum znanja o
vilenjačkim teleportima, piše da portal Tor Lara vodi do Lastavičje kule, Tor
Zirael...

– Teleport iz Taneda je bio iskrivljen – prekinu ga Ciri. – Možda je pre no
što se pokvario vodio do neke lastavice. Ali sada vodi u pustinju. To se zove:
haotičan portal. Učila sam o tome.

– Zamisli, ja takođe – prasnu starac. – Sećam se dosta toga. Zato me i
zadivljuje tvoja priča... Neki njeni fragmenti. Baš to što se tiče teleportacije...

– Možeš li da govoriš jasnije?
– Mogu, Ciri. Mogu. Ali sada je krajnje vreme da izvučemo bubanj. Sigurno
već ima jegulja u njemu. Spremna?
– Spremna – Ciri pljunu u dlanove i uhvati kuku. Visogota uhvati kanap koji
je tonuo u vodi.
– Izvlačimo. Je’an, dva... tri! I u lađu! Hvataj ih, Ciri, hvataj! U korpu, inače
će pobeći!

*

Već drugu noć su doplovljavali čamcem na močvarnu pritoku reke, stavljali
bubnjeve i mreže za jegulje, koje su se masivno kretale ka moru. Vraćali su se u
kolibu kasno u noć, ulepljeni u sluz od glave do pete, mokri i umorni kao psi.

Ali nisu odmah išli da spavaju. Lov određen za trgovinsku razmenu trebalo
je smestiti u škrinje i dobro obezbediti – kada bi jegulje našle i najmanju
pukotinu, ujutru u škrinji ne bi bilo nijedne. Po svršenom poslu, Visogota je
drao kožu s dve ili tri što deblje jegulje, rezao ih na parčad, umakao u brašno i
pržio na ogromnom plehu. Potom su jeli i spavali.

– Vidiš, Ciri, meni nikako jedna stvar ne da dâ spavam. Nisam zaboravio

kako se nismo mogli saglasiti oko datuma odmah po tvom ozdravljenju, pri
čemu je rana na tvom obrazu predstavljala najtačniji mogući kalendar. Rana nije
mogla biti starija od deset časova, a ti si uporno ostajala pri tome da si ranjena
četiri dana ranije. Iako sam bio siguran da se radi o običnoj grešci, nisam mogao
da prestanem da mislim o tome, stalno sam sebi postavljao pitanje: gde su se
denula ta izgubljena četiri dana?

– I šta? Gde su se oni, po tvom mišljenju, denuli?
– Ne znam.
– Lepo.
Mačka napravi dug skok, a miš zakucan kandžama tanko je zapištao. Mačka
je bez žurbe zagrizla njegov vrat, izvadila mu utrobu i počela da ga jede s
apetitom. Ciri je posmatrala ravnodušno.
– Teleport Galebove kule – poče ponovo Visogota – vodi do Lastavičje
kule. A Lastavičja kula...
Mačka je pojela celog miša, rep je ostavila za desert.
– Teleport Tor Lara – reče Ciri zevajući široko – je iskrivljen i vodi u
pustinju. Rekla sam ti već sto puta.
– Ne radi se o tome, ja govorim o nečemu drugom. O tome da postoji veza
između ta dva teleporta. Portal Tor Lara bio je iskrivljen, slažem se. Ali još
postoji teleport Tor Zireael. Kada bi stigla do Lastavičje kule, mogla bi da se
teleportuješ na ostrvo Taned i nazad. Bila bi daleko od opasnosti koja ti preti i
van domašaja tvojih neprijatelja.
– Ha! To bi mi odgovaralo. Međutim, postoji jedna mala začkoljica. Ja
nemam pojma gde je ta Lastavičja kula.
– Možda za to nađem lek. Znaš li, Ciri, šta čoveku pružaju univerzitetske
studije?
– Ne. Šta?
– Veštinu korišćenja izvora.

*

– Znao sam – reče ponosno Visogota – da ću pronaći. Tražio sam, tražio i...
O, majku ti...

Naramak teških knjiga izmače mu se iz prstiju, inkunabule ljusnuše na pod,
karte izleteše iz sagorelih korica i rasuše se na sve strane.

– Šta si pronašao? – Ciri čučnu pored i pomože mu da sakupi razbacane
stranice.

– Lastavičju kulu! – pustinjak otera mačku, koja se bezobrazno smestila na
jednu od stranica. – Tor Zireael. Pomozi mi.

– Ali ovo je skroz prljavo! Čak se lepi! Visogota? Šta je to? Ovde na ovoj
slici? Taj čovek što visi na drvetu?

– To? – Visogota pogleda poveliku stranicu. – Scena iz legende o, Hemdalu.
Heroj Hemdal je devet dana i devet noći visio na Jasenu Svetova kako bi kroz
žrtvu i bol spoznao znanje i moć.

– Nekoliko puta sam – Ciri protrlja čelo – usnila nešto slično. Čovek koji
visi na drvetu...

– Gravura je ispala, ovaj, s te knjige. Ako hoćeš, možeš kasnije da pročitaš.
Sada je ipak najvažnije... Oh, najzad, našao sam. Stranstvovanje po drumovima i
magijskim mestima Bujvida Bekujzena, knjiga koju neki smatraju apokrifom...

– Znači obmanom?
– Manje-više. Ali bilo je i onih koji su cenili knjigu... O, slušaj... Majku mu,
kako je ovde mračno...
– Svetla ima dosta, ti od starosti slepiš – reče Ciri s ravnodušnom
okrutnošću svojstvenom omladini. – Daj, sama ću pročitati. Odakle?
– Tu – pokaza koščastim prstom. – Čitaj naglas.

*

– Čudačkim jezikom je pisao taj Bujvid. Asengard je verovatno bio neki
zamak, ako ne grešim. Ali kakva je to zemlja: Stojezera? Nikad nisam čula za
nju. I šta je to trifolijum?

– Detelina. A o Asengardu i Stojezerima ću ti ispričati kada završiš sa
čitanjem.

*

– Jedva da je vilenjak Avalak’h izrekao one reči, kad živahno istrčaše ispod
jezerskih voda te ptičice male i crne što su se na dnu bezdana cele zime od
mraza krile. Lastavica, kako to učeni ljudi znaju, po običaju drugih ptica, u
toplije krajeve ne leti i u proleće se ne vraća, već skuplja svoje šape u velike kupe

i na dno voda uleće, tamo celo zimsko doba provodi i tek u proleće ispod voda
de profundis izleće. Ta ptica nije simbol samo proleća i nade, već i čistoće
neukaljane pogledom, jer na zemlji nikada ne biva i sa zemaljskim blatom i
prljavštinom dodira nikakvog nema.

– Vratimo se dakako jezeru našem: ptičice što kruže maglom, rekao bih,
krilcima je svojim raspršiše, pošto tandem nenadano iz magle promalja se kulica
prekrasna, crnomagijska, a mi smo u jedan glas uzdahnuli divljenje, jer bila je
ona kulica kao iz opare tkana, maglu ima kao fundamentum, a u vrhu ovenčana
iskrenjem svetlosti polarne, crnomagijska aurora borealis. Zaista je snažnom
magijskom veštinom morala ova kulica biti sagrađena, van ljudskog poimanja.

– Primeti našu admiraciju vilenjak Avalak’h i reče: „Eno Tor Zirael,
Lastavičja kula. Eno Kapije Svetova i Dveri Vremena. Naraduj, čoveče, oči tim
prizorom, jer ne biva on svakom i svagda dan.”

– A priupitan, možemo li se približiti i izbliza na ovu Kulu pogled baciti ili
propria manu dotaći, zasmeja se Avalak’h. „Tor Zireael”, reče, “to je za vas usnuli
san, ne dodiruje se san. I valjano je to”, dobaci, „pošto Kula služi samo
Znalcima i nebrojenim Odabranima, kojima su Dveri Vremena kapije nade i
preporoda. Ali za profane to su kapije košmara.”

– Jedva da je te reči izrekao, padoše nanovo magle i prospekt ovaj volšeban
očima našim zabrani...

*

– Zemlja Stojezera – objasni Visogota – danas se zove Mil Trahta. To je
veoma rasprostranjeno jezersko područje u severnom delu Metine, presečeno
rekom Jelenom, blizu granice s Nazairom i Mag Turgom. Bujvid Bekujzen piše
da su išli ka jezeru sa severa, od strane Asengarda... Danas više nema
Asengarda, ostale su samo ruševine, a najbliži grad je Nojnrojt. Bujvid je od
Asengarda izračunao šeststo staja. Razne vrste staja su bile u upotrebi, ali
uzećemo najpopularniji račun, u skladu s njim šeststo staja daje okruglo pedeset
milja. Asengard je od nas, od Perepluta, udaljen nekih trista pedeset milja.
Drugim rečima, od Lastavičje kule nas deli plus-minus trista milja, Ciri. Na
tvojoj Kelpi to je neke dve nedelje puta. Naravno, u proleće. Ne sada, kada za
dan ili dva mogu doći mrazovi.

– Od Asengarda, o kojem sam čitala – promrmlja Ciri, mršteći nos

zamišljeno – ostale su ruševine iz tih vremena. A ja sam sopstvenim očima
videla vilenjački grad Seraved u Kedvenu, bila sam tamo. Ljudi su sve iskopali i
pokupili, ostavili su samo goli kamen. Kladim se da je i u tvojoj Lastavičjoj kuli
ostalo kamenje, ono veće, jer su manje sigurno pokrali. Ako je još i portal bio
tamo...

– Tor Zirael je bila magična kula. Nije bila vidljiva svima. A teleporti nikada
nisu vidljivi.

– Istina – prizna i nasmeši se Ciri. – Onaj u Tanedu nije bio. Pojavio se
odjednom na golom zidu... Uostalom, pojavio se u poslednji čas, jer je
čarobnjak koji me je jurio već bio blizu... Već sam ga čula... I utom se, kao na
poziv, pojavio portal.

– Siguran sam – reče tiho Visogota – kada bi otišla u Tor Zirael, i tamošnji
teleport bi ti se prikazao. Makar i u ruševinama, među golim kamenjem. Uveren
sam da bi uspela da ga nađeš i aktiviraš. A on bi, uveren sam, poslušao tvoju
naredbu. Zato što ja mislim, Ciri, da si ti odabrana.

*

– Tvoja je kosa, Tris, kao oganj pod svetlom sveća. A tvoje oči su kao lapis
lazuli. Tvoje usne kao korali...

– Prestani, Krah. Napio si se ili šta? Nalij mi još vina. I pričaj.
– O čemu?
– Ne pravi se! O tome kako je Jenefer rešila da dođe na Sednin Bezdan.

*

– Kako ti ide? Pričaj, Jenefer.
– Prvo ti meni odgovori na pitanje: ko su dve žene što neprestano srećem
kada idem kod tebe? A koje me stalno gađaju pogledima što su obično
rezervisani za mačje govno na tepihu? Ko su one?
– Da li te interesuje formalno-pravno stanje ili činjenično?
– To drugo.
– U tom slučaju, to su moje žene.
– Shvatam. Objasni im kada budeš mogao da što je bilo – bilo je.
– Objasnio sam. Ali žene kao žene. Dosta o tome. Pričaj, Jenefer. Interesuje

me napredak u tvom poslu.
– Nažalost – čarobnica zagrize usne – napredak je nikakav. A vreme leti.
– Leti – klimnu glavom jarl. – I uvek donosi nove senzacije. Primio sam

novosti s kontinenta, trebalo bi da te interesuju. Stižu iz korpusa Visegerda.
Nadam se da znaš ko je Visegerd?

– General iz Cintre?
– Maršal. Rukovodi korpusom koji ulazi u sastav temerske armije i sastoji se
iz emigranata i volontera. Služi tamo dosta dobrovoljaca sa ostrva kako bih
imao vesti iz prve ruke.
– I šta imaš?
– Ti si dospela ovamo, u Skelig, devetnaestog avgusta, dva dana po punom
mesecu. Istog dana, devetnaestog, korpus Visegerda je tokom bitke kod Ine
pokupio grupu razbojnika, među kojima su bili Geralt i onaj njegov prijatelj
trubadur...
– Neven?
– Jeste. Visegerd je optužio obojicu za špijunažu, zatvorio i navodno
planirao da ih pogubi, ali oba zatvorenika su pobegla i navela na Visegerda
Nilfgardijce, s kojima su bili navodno u dogovoru.
– Glupost.
– I meni se tako čini. Ali uprkos tome što misliš, vrzma mi se po glavi da
veštac možda realizuje neki lukav plan. Želeći da spase Ciri, gmiže pod milost
Nilfgarda...
– Ciri nije u Nilfgardu. A Geralt ne realizuje nikakav plan. Planiranje nije
njegova najjača strana. Manimo se toga. Važno je to da je već dvadeset šesti
avgust, a ja i dalje znam malo. Premalo da bih bilo šta preduzela... Možda ako...
Ućuta, zagledana kroz prozor, igrajući se zvezdom od opsidijana prikačenom
na crnoj somotskoj traci.
– Ako šta? – ne izdrža Krah an Krajte.
– Umesto što ismevamo Geralta, probajmo njegove metode.
– Ne razumem.
– Mogu da probam sa žrtvom, jarle. Navodno se spremnost na žrtvu isplati,
donosi dobar rezultat... Recimo, u obliku milosti boginje koja voli i ceni
samopožrtvovane i one koji pate za opštu stvar.
– I dalje ne razumem – namršti čelo. – Ali ne sviđa mi se to što govoriš,
Jenefer.

– Znam. Ni meni. Ali ionako sam otišla predaleko... Vuk je već mogao čuti
meketanje koze...

*

– Toga sam se i plašila – šapnu Tris. – Upravo sam se toga plašila.
– Znači da sam dobro tada razumeo – mišići na vilici Kraha an Krajtea
zaigraše jako. – Jenefer je znala da neko prisluškuje razgovore koje je vodila
pomoću te paklene mašine. Ili da će je neko od sagovornika podlo izdati...
– Ili i jedno i drugo.
– Znala je – zaškripa zubima Krah. – Ali i dalje je radila po svome. Možda
je trebalo da bude mamac? Ona sama je trebalo da bude mamac? Da li se
pravila da zna više nego što je znala kako bi isprovocirala neprijatelja? I došla je
u Sednin Bezdan...
– Kao izazov. Da provocira. Strašno je rizikovala, Krah.
– Znam. Nije htela da ugrozi nikoga od nas... Osim dobrovoljaca. Zbog
toga je tražila dva drakara...

*

– Imam za tebe dva drakara koja si tražila. “Alkiona” i “Tamara”. I družinu,
razume se. “Alkionom” će upravljati Gutlaf, Svenov sin, tražio je tu čast jer si
mu se svidela, Jenefer. “Tamarom” upravlja Asa Tjazi, kapetan u koga imam
apsolutno poverenje. Aha, umalo da zaboravim. Među posadom “Tamare” biće
i moj sin, Hjalmar Krivousti.

– Tvoj sin? Koliko ima godina?
– Devetnaest.
– Rano si počeo.
– Rugao se kotao loncu da je garav. Hjalmar je tražio da ga priključim
posadi iz ličnih razloga. Nisam mogao da odbijem.
– Iz ličnih razloga?
– Stvarno ne znaš tu priču?
– Ne. Pričaj.
Krah an Krajte nagnu rog i zasmeja se svojim uspomenama.
– Dečica iz Ard Skeliga – poče – obožavaju zimi da se klizaju, ne mogu da

dočekaju mraz. Prvi izlaze na led, a jezero jedva da se sledilo, na tako tankoj
ploči da odrasle ne bi izdržala. Razume se, najbolja zabava su trke. Zajuriš se i
teraš svom snagom, s jednog kraja jezera na drugi. A dečaci su organizovali
takmičenja u takozvanom „skoku lososa”. Zasniva se na skakanju s klizaljkama
preko priobalnih stena koje štrče iz leđa kao ajkulini zubi. Kao losos kad skače
preko pragova vodopada. Biraš odgovarajuće dug red takvog kamenja, zalećeš
se... Ha, sâm sam tako skakao kao balavac...

Krah an Krajte se zamisli i osrnehnu lagano.
– Naravno – nastavi – na takvim takmičenjima je pobeđivao i posle se
šepurio kao paun onaj koji preskoči najduži red stena. U svoje vreme, Jenefer, ta
čast je često pripadala tvom poniznom slugi i prisutnom sagovorniku, he-he. U
vremenu koje nas više interesuje, šampion je bio moj sin, Hjalmar. Skakao je
preko takvog kamenja preko kojeg nijedan drugi dečak nije smeo da skoči. I išao
je uzdignutog nosa izazivajući sve da probaju da ga poraze. I neko je prihvatio
njegov izazov. Ciri, Pavetina kćerka iz Cintre. Nije bila ni ostrvljanka, iako je
tako izgledala pošto je tu provodila više vremena nego u Cintri.
– Čak i posle Pavetinog nesrećnog slučaja? Mislila sam da joj je Kalante
zabranila da bude ovde?
– Znaš za to? – pogleda je bistro. – Ah, da, ti mnogo znaš, Jenefer. Mnogo.
Kalantin bes i naredbe nisu trajali duže od pola godine, posle je Ciri ponovo
počela da provodi ovde leta i zime... Na klizaljkama je bila kao đavolak, ali da
skače “lososom” na takmičenjima s dečacima? I da izazove Hjalmara? To mi
nije išlo u glavu.
– Skočila je – pretpostavi čarobnica.
– Skočila je. Skočio je taj mali cintrijski poluđavo. Pravi Lavić iz krvi Lavica.
A Hjalmar, da ga ne bi ismevali, morao je da rizikuje sa skokom preko još dužeg
reda kamenja. Rizikovao je. Slomio je nogu, slomio je ruku, slomio je četiri
rebra i razvalio lice. Do kraja života će mu ostati ožiljak. Hjalmar Krivousti! I
njegova slavna verenica! He-he!
– Verenica?
– Ni to nisi znala? Toliko znaš, a ovo ne? Dolazila je kod njega kada je posle
slavnog skoka ležao i lečio se. Čitala mu je, pričala, držala ga za ruku... A kada
bi neko ušao u sobu, oboje su crveneli kao dve bulke. I na kraju mi je Hjalmar
saopštio da su se verili. Umalo me šlog nije strefio. “Ja ću tebi balavče”, kažem
na to, „dati veridbu motkom po guzici!” I malo me je strah obuzeo, zato što

sam zaključio da je u Laviću vrela krv, da je kod nje sve fike-fake, jer ona je
sklona riziku, da ne kažem: mala ludača... Na sreću, Hjalmar je bio sav u
udlagama i zavojima, pa nisu mogli da naprave glupost...

– Koliko su oni imali tada godina?
– On petnaest, ona nepunih dvanaest.
– Možda si malo preterao sa strahovima.
– Možda malo. Ali Kalante, kojoj sam morao sve da kažem, uopšte nije
bagatelisala stvar. Znam da je imala bračne planove za Ciri, valjda se radilo o
mladom Tankredu iz Kovira, a možda i o redanjskom Radovidu, nisam siguran.
Ali glasine su mogle da naškode bračnim projektima, čak i glasine o nevinim
poljupcima ili polunevinom maženju. Kalante je bez trena odlaganja odvela Ciri
u Cintru. Devojka se ritala, ričala, slinila, ali ništa nije pomoglo. S Lavicom iz
Cintre nije bilo diskusije. Hjalmar je posle toga dva dana ležao licem ka zidu i
nije ni s kim razgovarao. Čim je ozdravio, hteo je da ukrade čamac i sam ode u
Cintru. Dobio je remenom i prošlo ga je. A posle...
Krah an Krajte zaćuta i zamisli se.
– Posle je došlo leto, potom jesen, i već je ceo nilfgardski potencijal krenuo
na Cintru sa južnog zida, preko Marnadalskih stepenica. A Hjalmar je našao
drugu priliku da postane muškarac. U Marnadalu, kod Cintre, posle kod
Sodena, stajao je hrabro protiv Crnih. Posle toga, kada su drakari išli na
nilfgardske obale, Hjalmar je s mačem u ruci osvetio bajagi verenicu, jer se za
nju tada mislilo da nije živa. Ja nisam verovao, jer se nisu pojavili fenomeni o
kojima sam ti pričao... A sada, kada je Hjalmar saznao za mogući spasilački
pohod, prijavio se kao dobrovoljac.
– Hvala ti za priču, Krah. Odmorila sam se slušajući. Zaboravila sam na...
brige.
– Kada polaziš, Jenefer?
– U narednim danima. Možda čak sutra. Ostalo mi je da obavim još samo
jednu, poslednju telekomunikaciju.

*

Oči Kraha an Krajtea bile su poput očiju jastreba. Zarivale su se duboko, sve
do dna.

– Da ne znaš slučajno, Tris Merigold, s kime je razgovarala Jenefer poslednji

put pre nego što je razmontirala paklenu mašinu? Uveče dvadeset sedmog na
dvadeset osmi avgust? S kim? I o čemu?

Tris sakri oči trepavicama.

*

Zrak svetlosti koji je lomio brilijant oživeo je bleskom površine ogledala.
Jenefer je ispružila obe ruke i izgovorila čini. Oslepljujući refleks promenio se u
uskovitlanu maglu, a iz magle je ubrzo počela da se pomalja slika. Slika odaja sa
zidovima pokrivenim šarenom tapiserijom.

Pokret kod prozora. I nemiran glas.
– Ko je? Ko je tamo?
– To sam ja, Tris.
– Jenefer? To si ti? Bogovi! Otkud... Gde si?
– Nije važno gde sam. Ne blokiraj jer se slika trese.I skloni svećnjak jer
zaslepljuje.
– Odmah. Naravno.
Iako je bilo kasno, Tris Merigold nije bila ni u negližeu, ni u radnom odelu.
Imala je na sebi haljinu za izlazak. Kao i uvek, zakopčanu visoko do grla.
– Možemo li slobodno da razgovaramo?
– Naravno.
– Sama si?
– Da.
– Lažeš.
– Jenefer...
– Nećeš me prevariti, balavice. Znam taj tvoj izraz lica, nagledala sam ga se.
Imala si takav kada si počela iza mojih leđa da spavaš s Geraltom. Tada si
navlačila istu nevino-kurvinsku masku koju vidim i sada na tvom licu. I sada
znači isto što je i onda značila!
Tris je pocrvenela. A pored nje, kraj prozora, pojavila se Filipa Ejlhart,
obučena u muški teget prsluk sa srebrnim vezom.
– Bravo – reče. – Bistra kao i obično, pronicljiva kao i obično. Kao i obično,
teško te je shvatiti i razumeti. Drago mi je što vidim da si zdrava, Jenefer. Drago
mi je što se sumanuta teleportacija iz Montekalva nije okončala tragično.
– Pretpostavimo da si srećna – iskrivi usta Jenefer. – Mada je to veoma

smela pretpostavka. Ali ostavimo to. Ko me je izdao?
– Zar je to važno? – slegnu ramenima Filipa. – Već ima četiri dana kako

kontaktiraš sa izdajicama. S onima kojima su korupcija i izdaja druga priroda. I
s onima koje si sama primorala na izdaju. Jedan od njih je izdao tebe. Normalan
tok stvari. Nemoj mi reći da to nisi očekivala.

– Naravno da sam očekivala – frknu Jenefer. – Najbolji dokaz za to je što
sam kontaktirala s vama. Mada nisam morala.

– Nisi morala. Znači da imaš interesa u tome.
– Bravo. Bistra kao i uvek, pronicljiva kao i uvek. Kontaktiram s vama da
bih vas uverila da je tajna vaše lože sigurna kod mene. Neću vas izdati.
Filipa ju je posmatrala ispod spuštenih trepavica.
– Ako si računala – reče najzad – da ćeš tom deklaracijom sebi kupiti vreme,
mir i sigurnost, grdno si se prevarila. Ne zaluđujmo se, Jenefer. Bežeći iz
Montekalva napravila si izbor, odlučila si se za suprotnu stranu barikade. Ko nije
s ložom, taj je protiv lože. Sada pokušavaš da nas preduprediš u pronalaženju
Ciri, a motivi koji te usmeravaju su u odnosu na naše suprotni. Delaš protiv nas.
Nećeš da dozvoliš da iskoristimo Ciri za naše političke ciljeve. Prema tome, znaj
da činimo sve kako ti ne bi uspela da iskoristiš devojku za svoje, sentimentalne
ciljeve.
– Znači rat?
– Nadmetanje – osmehnu se otrovno Filipa. – Samo nadmetanje, Jenefer.
– Časno i pošteno?
– Mora da se šališ.
– Jasno mi je. Ipak, htela bih da izložim određeni problem časno i
jednoznačno, računajući da ću imati nešto od toga.
– Izloži.
– U toku nekoliko narednih dana, možda čak sutra, nastupiće događaji čije
posledice nisam u stanju da predvidim. Može se desiti da naše nadmetanje i
rivalitet odjednom prestanu da budu značajni. Iz prostog razloga. Neću se
nadmetati.
Filipa Ejlhart namršti oči našminkane plavom senkom.
– Shvatam.
– Postarajte se tada da mi se posle smrti povrati reputacija i dobro ime. Da
me ne smatraju izdajnikom i Vilgeforcovim saveznikom. Molim ložu za to.
Molim tebe lično.

Filipa je ćutala neko vreme.
– Odbijam molbu – reče najzad. – Žao mi je, ali tvoja rehabilitacija nije u
interesu lože. Ako umreš, umrećeš kao izdajica. Bićeš izdajnica i zločinac za Ciri,
jer kasnije će biti lakše manipulisati devojkom.
– Pre no što preduzmeš nešto što preti smrću – ispusti odjednom Tris –
ostavi nama...
– Testament?
– Nešto što će nam omogućiti... Da nastavimo... Da krenemo tvojim
stopama. Da pronađemo Ciri. Njeno dobro je na prvom mestu! Njen život!
Jenefer, Dajkstra je pronašao... određene tragove. Ako Vilgeforc ima Ciri,
devojci preti užasna smrt.
– Ćuti, Tris – planu oštro Filipa Ejlhart. – Tu neće biti trgovine ni aukcije.
– Ostaviću vam smernice – reče polako Jenefer. – Ostaviću vam informacije
o tome šta sam saznala i o tome šta sam preduzela. Ostaviću vam trag kojim
ćete moći da pođete. Ali ne za džaba. Nećete da me rehabilitujete u očima sveta,
onda dođavola s vama i sa svetom. Ali rehabilitujte me makar u očima jednog
vešca.
– Ne – odgovori odmah Filipa. – Ni to nije u interesima lože. Za svog vešca
ćeš takođe ostati izdajica i kupljiva čarobnjakinja. Nije u interesu lože da ubija
tražeći osvetu, a kada tebe bude prezirao, neće hteti da se sveti. Uostalom, on
možda više nije živ. Ili će umreti za koji dan.
– Informacije – reče oporo Jenefer – za njegov život. Spasi ga, Filipa.
– Ne, Jenefer.
– Zato što nije u interesu lože – u očima čarobnice zasija purpurni oganj. –
Čula si, Tris? Eto tvoje lože. Eto njenog pravog lica, eto njenih pravih interesa. I
šta ti kažeš? Devojci si bila mentorka i sama si govorila da si joj starija sestra. A
Geralt...
– Ne idi Tris niz dlaku s romantikom, Jenefer – Filipa se revanšira s ognjem
u očima. – Devojku ćemo pronaći i spasti bez tvoje pomoći. A ukoliko ti pođe
za rukom, bravo i stoput ti hvala, poštedećeš nas muka i troška. Ti ćeš istrgnuti
devojku iz Vilgeforcovih ruku, mi ćemo je istrgnuti iz tvojih. A Geralt? Ko je
Geralt?
– Čula si, Tris?
– Oprosti mi – reče poluglasno Tris Merigold. – Oprosti, Jenefer.
– O ne, Tris. Nikada.

*

Tris je gledala u pod. Oči Kraha an Krajtea bile su poput očiju jastreba.
– Sutradan posle te tajne komunikacije – reče polako jarl Skeliških ostrva –
o kojoj ti ništa ne znaš, Tris Merigold, Jenefer je otplovila iz Skeliga na Sednin
Bezdan. Kada sam je pitao zašto plovi baš tamo, pogledala mi je u oči i
odgovorila da namerava da utvrdi čime se razlikuju prirodne katastrofe od
neprirodnih. Krenula je s dva drakara, “Tamarom” i “Alkionom”, čiji su članovi
posade bili isključivo dobrovoljci. To je bilo dvadeset osmog avgusta, pre dve
nedelje. Više je nisam video.
– Kada si saznao...
– Pet dana kasnije – prekinu je dosta bezobrazno. – Tri dana posle
septembarskog mladog meseca.

*

Sedeči pored jarla, kapetan Asa Tjazi bio je uznemiren. Oblizivao je usne,
vrteo se na klupi, lomio prste da su krckali zglobovi.

Crveno sunce, istrgavši se konačno iz oblaka koji su pokrivali nebo, polako
se obrelo nad Spikerog.

– Pričaj, Asa – naredi Krah an Krajte.
Asa Tjazi frknu snažno.
– Išli smo oštro – nastavi – vetar je bio povoljan, išli smo dobrih dvanaest
čvorova. Već dvadeset devetog uveče ugledali smo svetlost svetionika iz Peiles
de Mara. Skrenuli smo malo na zapad da ne bismo naleteli na nekog
Nilfgardijca... A dan pre septembarskog mladog meseca, u zoru, doplovili smo
u rejon Sedninog Bezdana. Tada je čarobnica pozvala mene i Gutlafa...

*

– Potrebni su mi dobrovoljci – reče Jenefer. – Samo dobrovoljci. Ne više
nego što je nužno da neko vreme upravljaju drakarom. Ne znam koliko je ljudi
potrebno za to, ne razumem se u to. Ali molim vas da ne ostavite na “Alkioni”
nijednog čoveka više nego što je nužno. I ponoviću – samo dobrovoljci. Ono

što nameravam da učinim... vrlo je rizično. Više nego pomorska bitka.
– Razumem – klimnu glavom stari senešal. – I ja se prvi javljam. Ja, Gutlaf,

Svenov sin, tražim tu čast, gđice.
Jenefer mu je dugo gledala u oči.
– Dobro – reče. – A počastvovana sam ja.

*

– I ja sam se javio – reče Asa Tjazi. – Ali Gutlaf se nije složio. Kazao je da
neko mora da komanduje „Tamarom”. Na kraju se prijavilo petnaestoro ljudi.
Uključujući i Hjalmara, jarle.

Krah an Krajte podiže obrve.

*

– Koliko je potrebno, Gutlafe? – ponovi čarobnica. – Koliko je nužno?
Molim te da to precizno izračunaš.

Senešai je ćutao neko vreme, računao je.
– Savetujem osmoro – reče najzad. – Ako nije na duže... Ali ovi ovde su svi
dobrovoljci, tako da nema potrebe...
– Odaberi osmoricu među tih petnaest ljudi – prekinu ga oštro. – Odaberi
sam. I naredi im da pređu na “Alkionu”. Ostali ostaju na “Tamari”. Aha, jednog
koji će ostati ja ću izabrati. Hjalmare!
– Ne, gđice! Ne možeš mi to učiniti! Prijavio sam se i biću uz tebe! Želim da
budem...
– Ćuti! Ostaješ na “Tamari”! To je naredba! Čujem li još jednu reč, narediću
da te vežu za jarboi.

*

– Pričaj, Asa.
– Čarobnica, Gutlaf i ta osmorka dobrovoljaca ušli su na „Alkionu” i
otplovili ka Bezdanu. Mi na “Tamari” smo se po naredbi držali postrance, ali ne
previše daleko. S vremenom, koje nam je do tada veoma išlo naruku, odjednom
poče da se dešavalo nešto đavolsko. Da, sasvim sam dobro rekao, đavolsko, jer

je to bila nečista sila, jarle... Neka me na kobilici vuku ako lažem...
– Pričaj.
– Tamo gde smo mi bili, znači na “Tamari”, bilo je mirno. Malo je vetar

šištao i svod je potamneo od oblaka da je dan izgledao kao noć. Ali onamo, gde
je bila “Alkiona”, tamo se odjednom ceo pakao podigao. Pravi pakao...

*

Brod „Alkiona” iznenada je zahlopotao tako žestoko da su tu grmljavinu čuli
drakari udaljeni od njih. Nebo je pocrnelo, oblaci su se nagomilali. More, koje je
oko “Tamare” bilo potpuno mirno, uskovitlalo se i počelo da razbacuje
ogromne talase pored bokova “Alkione”. Neko je iznenada vrisnuo, neko ga je
propratio u tome, a uskoro su vrištali svi.

Ispod kupastih crnih oblaka, “Alkiona” je plesala na valovima poput plute,
okretala se, kovitlala i poskakivala, survavajući se u talase čas pramcem, čas
krmom. Na trenutke im je drakar potpuno nestajao pred očima. Na trenutke se
moglo videti samo iskidano jedro.

– To su čini! – povika neko iza Asinih leđa. – To je đavolja magija!
Kovitlac je vrteo “Alkionu” sve brže i brže. Štitovi istrgnuti centrifugalnom
silom s bokova drakara zafijukali su u vazduhu poput diskova, a smrskana vesla
poletela su i levo i desno.
– Podveži jedro! – vrisnuo je Asa Tjazi. – I na vesla! Idemo tamo! Treba ih
spasti!
Međutim, bilo je prekasno.
Nebo nad “Alkionom” postalo je crno, crnilo je odjednom eksplodiralo u
cikcakave munja koje su ispreplitale drakar poput pipaka meduze. Nagomilani u
fantastične oblike, oblaci su se zakovitlali u sablasni levak. Drakar se vrteo ukrug
užasnom brzinom. Jarbol se smrskao poput šibice, iskidano jedro poletelo je nad
talasima poput albatrosa.
– Veslajte, ljudi!
Kroz svoje krike, kroz huk stihija koji je sve zaglušivao, ipak su čuli vrisak
ljudi sa “Alkione”. Vrisak tako užasan da im se kosa na glavi podigla, Njima,
starim morskim vukovima, krvavim berserkerima, moreplovcima koji su mnogo
toga čuli i videli.
Pustili su vesla svesni nemoči. Zgrozili su se, prestali su čak i da vrište.


Click to View FlipBook Version