51 Moasir Barboza: o njemu možeš čuti mnogo više. E sad, 1950. je sistem bio drugačiji nego sada; bio je to sistem po grupama sve do finala. Moj otac je tada bio zaposlen na jednom mostu i imao je novaca, pa je kupio radio-aparat samo za Svetsko prvenstvo. Povezao ga je sa uličnom lampom. Bio je to jedini radio u ulici, tako da su se svi okupili kako bi slušali. U našu jedinu sobu nije se moglo ući od ljudi koji su dolazili zbog utakmice. Započeli smo Svetsko prvenstvo dvadeset četvrtog juna utakmicom protiv Meksika. Bam! Pukli su. Četiri nula. Sledeći! Švajcarska. Tu smo bili malo klimavi, ali bio je to najbolji trenutak da se bude klimav, na samom početku. Nerešeno, dva dva. Sad smo morali da pobedimo Jugoslaviju kako bismo se kvalifikovali u finalnu grupu. Iz svake grupe mogao je proći samo jedan tim. Igrali smo na novoj Marakani i pobedili: dva nula. Ušli smo u finalnu grupu! U finalnoj grupi su Švedska, Španija i Urugvaj, nebeskoplavi Selesti. Sad moramo već da stavimo radio na prozor, pošto svi ljudi koji žele da slušaju ne mogu da stanu u kuću. Moj otac ga je postavio na bure za naftu i ljudi su se načičkali niz čitavo brdo. U prvoj utakmici razbili smo Švedsku sa sedam jedan. U drugoj, Španiju sa šest jedan. Ništa – baš ništa – ne može zaustaviti Brazil. Biće to najveći Selasao u istoriji. Između nas i slave stoji samo maleni Urugvaj. Rio očekuje, cela nacija očekuje, ceo svet očekuje da podignemo pehar Žila Rimea na najlepšem svetskom stadionu u najlepšem svetskom gradu. O Mundo čak objavljuje fotografije tima u ranim izdanjima s naslovom: Ovo su svetski šampioni! Šesnaestog jula, jedna desetina Rija nalazi se u tom ovalu. Deseti deo čitavog grada, da. Ostatak nacije sluša radio: svi se tačno sećaju gde su se nalazili kada je sudija dunuo u pištaljku za početni šut. Prvo poluvreme prolazi bez golova. Ali u dvadeset osmom minutu događa se nešto veoma čudno; kapiten Urugvaja, Obdulio Varela, udara Bigodu i to podseća na makumbu12. Svi znaju da se energija na stadionu promenila; osetilo se to čak i preko radija. Dobre vibracije više nisu uz Brazil. Ali onda, minut posle početka drugog poluvremena, Frijaza opaža ugao... šutira. Gooooool za Brazil! Jedan nula, jedan nula, jedan nula, jedan nula. Svi igraju i pevaju u kući i svakoj drugoj kući, i skroz niz ulicu pa na Kopu. A onda u šezdeset osmom minutu, Urugvajac Giđa pronalazi tu makumbu i trči s loptom. 12 Afrobrazilski izraz za magiju, koji vuče koren iz afričke reči za muziku; prim. prev.
52 Prolazi Bigodu na desnom krilu, dodaje. Skjafini dočekuje taj šut i smešta loptu iza Barboze. Ni sam Bog ne bi mogao da zaustavi taj šut. Ali još možemo da pobedimo. Vraćali smo se i iz gorih situacija od te. Mi smo Brazil. Onda, u četiri i trideset tri, svi časovnici staju. Još jednom, Giđa dribla Bigodea. Ulazi u šesnaesterac. Ali sada ne dodaje na drugu stranu. Blizu je stative, ali odlučuje da šutira. Barboza ne veruje da iko može pogoditi iz tog ugla. Kreće se prenisko, prekasno. Lopta je u mreži. Gol za Urugvaj, kaže Luis Mendes na radiju, a onda, kao da ne može da poveruje šta je rekao, ponavlja: Gol za Urugvaj. I opet, šest puta to kaže. Istina je. Urugvaj dva, Brazil jedan. Na stadionu se ne čuje ni najmanji zvuk, u našoj sobi ili na ulici ne čuje se ni najmanji zvuk, kao ni u čitavoj faveli Pavao, kao ni u čitavom Riju. Giđa je uvek govorio kako su samo tri čoveka uspela da ućutkaju Marakanu jednim jedinim pokretom: Frenk Sinatra, papa i on. Onda se oglasio poslednji zvižduk i Urugvaj je podigao pehar prvaka sveta, ali i dalje se nije čuo ni najmanji zvuk. Moj otac nije mogao na posao nedelju dana. Jedan čovek sa brda bacio se pod autobus; nije mogao to da podnese. Ceo Rio se zaledio. Čitava nacija zapala je u stanje šoka. Nikada se od toga nismo oporavili. Možda smo previše očekivali; možda su političari o tome toliko pričali da više posredi nije bila fudbalska utakmica, već sam Brazil. Ljudi koji su bili tamo, na Marakani, znaš li kako nazivaju sami sebe? „Preživeli.“ Tako je. Ali najveći bol nije poticao od toga što smo izgubili Svetsko prvenstvo; poticao je od spoznaje da možda ipak i nismo toliko veliki koliko smo mislili. Čak i mi tamo, gore, u našoj čatrlji na Monto de Pavao, mi koji smo slušali radio povezan na uličnu lampu, s buretom za naftu umesto pojačala, i dalje smo mislili da pripadamo veličanstvenoj budućnosti. Možda sada više nismo bili nacija budućnosti, kojoj se svi dive i zavide, možda smo bili samo još jedna južnoamerička banana republika koja se šepuri nakostrešena kao borbeni petao sa zlatnim pletenicama i perjem, petao koga niko ne uzima za ozbiljno. Francuz De Gol jednom je rekao: „Brazil nije ozbiljna zemlja“: posle Sudbonosnog finala, poverovali smo mu. Naravno da smo potražili žrtvenu jagnjad. Uvek to radimo. Barboza je bio najomrznutiji. On je bio poslednji čovek naše odbrane, nacija je zavisila od njega, on je izneverio Brazil i Brazil nije nameravao da mu ikada dopusti to da zaboravi. Igrao je samo još jednom za Selasao; onda je napustio fudbal, napustio sve prijatelje koje je stekao igrajući fudbal, nestao iz našeg društvenog vidokruga i na
53 kraju potpuno iščeznuo. Brazil mu je priredio pedeset godina pakla; tako te ne kazne ni kad nekog ubiješ. „Dakle, posredi je format suđenja“, reče Marselina Hofman. Tog Vedrog Petka sastanak na kojem su iznošene zamisli za emisije održavao se u Adrijanovoj Sali za sastanke, staklenoj kocki s nazivima najvećih i najbučnijih hitova Kanala Kvatro urezanim u ekvatorijalnu traku. Među njima je bilo i nekoliko Marselininih. Igračke i nove, sveže slagalice bile su namerno razbacane unaokolo po podu kako bi podsticale kreativnost. Prošle nedelje je to bila Moždana gimnastika za PSP; ove nedelje, svežnjevi hartije označene i unapred savijene za Bezobrazni origami. Sauna je, kako joj je nadimak u okolini Rua Munjiz Bareto i ukazivao, bila zloglasna po groznom klima-uređaju, ali kapi znoja koje su se Marselini slivale niz bokove nisu bile izazvane vrućinom staklenika. Bio je to znoj rode: ova staklena prostorija bila je arena za borilačke veštine koliko i bilo koja roda za kapuero. Biće potreban sav njen žeito, sva njena malisija, da plesom pobedi protivnike. Pomozi mi, Nosa Senjora da Valioza Produsao. „Nađemo ga, dovučemo ovamo i priredimo suđenje pred brazilskim narodom. Iznesemo dokaze, za i protiv – tako da njegovo suđenje bude fer. Onoliko fer koliko mi to želimo. Možda bismo našli i nekog pravog sudiju da predsedava. Ili Pelea. Onda gledaoci odluče da li da mu oprostimo ili ne.“ Stakleni stolovi u staklenoj sobi; poredani tako da čine četvorougao. Radi lakšeg postizanja zajedništva i demokratije, osim što su Adrijano i Ptica Crnoperka, danas toliko nalik na Odri Hepbern, sedeli na onoj strani kvadre najudaljenijoj od sunca. Lizandra i njena ekipa za ideje bili su Marselini s desne strane; über-šefovi bili su joj s leve. Zadrži neprijatelje na rubu vidokruga, ali nikada ne dozvoli da vide kako ih gledaš; to bi bilo glupavo. Pravo preko kvadrata naspram nje nalazio se Arlindo Pernambukano iz Zabavne redakcije; previše previše star da bi časopisi o slavnima i ženski rod uopšte svršavali i cikali nad njim, ali svejedno je imao fenomenalne hitove. Ali on nije učesvovao u ovoj igri. U rodi su bile Lizandra i Marselina. „Šta ako bude proglašen krivim?“ upita Adrijano.
54 „Nateramo ga da se izvini uživo na televiziji.“ Adrijano se trže. Ali to je bilo u redu; bio je to trzaj uzmicanja pred TV ekranom, trzaj zadovoljstva ispunjenog grižom savesti zbog posmatranja sudara automobila. TV stida. Dopalo mu se. „A je li on još živ?“ „Mogu ti da proverim u javnim knjigama“, reče Selso, Marselinin momak za istraživanje i najnoviji član njene alternativne porodice. Bio je zastrašujuće bistar, neskriveno ambiciozan i uvek za svojim stolom pre Marselininog dolaska, gde je ostajao i posle njenog odlaska. Nije nimalo sumnjala da će jednog dana posegnuti za Marselininom krunom, ali ne danas; ne kada joj radost – stara vrelina ideje koja je planula niotkuda savršena i potpuna kao da na sebi nosi žig porekla iz raja, radost za koju je mislila da ju je zauvek izgubila i da bi sada mogla samo načas da je opazi u osvitima Botafoga i sjaju i smehu ulica Kope iz svog vrta na krovu – titra u jajnicima. Vratila sam se, pomisli ona. „Mogli bismo da potragu za njim uvrstimo u program“, reče Adrijano. On to daje predloge, primeti Marselina. Želi da sebi prigrabi autorstvo. Možda će ona ovo zaista dobiti. Možda će ovo zaista dobiti. „On je sada sigurno u dubokoj starosti“, reče Ptica Crnoperka. „Osamdesetpetogodišnjak“, reče Selso smesta. „Ideja je zanimljiva, ali priliči li Kanalu Kvatro da ismeva i ponižava jednog starca? Nije li to puki pelourinjo u vidu televizije?“ Da, poželela je Marselina da vrisne. Ništa ne priliči Kanalu Kvatro više od javnog bičevanja, stega na trgovima, šipke za žigosanje. To je ono što najviše volimo, tuđa patnja, izložba nakaza. Dajte nam muke i ludilo, dajte nam javno seciranje i gađenje, dajte nam devojke koje se skidaju. Mi smo dozlaboga ljubopitljiva, zverska vrsta. Da postoje javna smaknuća, Kanal Kvatro bi ih puštao u udarnom terminu i sve ostale šio u rejtingu. „To je prilika da zacelimo ranu koja još gnoji, i posle pedeset godina. Otad smo pobeđivali, ali ne onda kad je to zaista bilo važno, na našem tlu, na našem stadionu, pred našim narodom.“ Adrijano je klimao glavom. Lizandra je ispresavijala jednu stranicu iz svog svežnja papira za origami u dva crvena zeca koji se jebu. Poigravala se njima na rubu Marselininog vidokruga.
55 „Ne, dopada mi se to“, objavi programski direktor. „Oštro, bučno, stvoreno da zavadi – pustićemo da se za nevinost i krivicu glasa SMS-om. To je apsolutno Kanal Kvatro. PPD.“ Pritiska prave dugmiće, pretpostavi Marselina. „Emisije s listama uvek su nam donosile uspeh“, reče Ptica Crnoperka, nagnuvši malo glavu prema Lizandri. „Ljudi će se uskomešati ako budu mogli da učestvuju u izboru Najvećeg Selesaoa svih vremena.“ Selso je list iz svog svežnja presavio u zeleni penis, koji je polako podigao prema Lizandri. „Ne, hvala svima“, reče Adrijano i odgurnu se malčice od staklenog stola. Iščekivanje zapucketa prostorijom kao da je u njoj zapalacala munja. „Znao sam da ćete uspeti. Dobro, SSDOSO.“ Spreman sam da objavim svoju odluku. „Vaseljena treba da obavi još deset na sto dvadeset kalkulacija“, reče Heitor s nogama podignutim na sto u svojoj kancelariji u uglu, zagledan napolje u saobraćaj koji se kretao prema plaži i u zlatnoplavi pravougaonik iza toga, nalik na slavljeničku zastavu. „Onda sve prestane, sve se okonča, mračno je i hladno, a ona nastavi da se zauvek širi sve dok sve ne bude beskonačno daleko od svega drugog. Znaš, siguran sam da postajem alergičan na žitarice.“ „Mogao si da kažeš: ‘Dobro si to uradila, Marselina, čestitam, Marselina, neviđena ideja, Marselina, izvešću te da te častim šampanjcem u kafeu Barboza, Marselina’.“ Redakcija vesti navikla je na to da Marselina Hofman izleti iz prljave, pokvarene Popular Faktual u njihovu čistu, usredsređenu atmosferu ozbiljnog novinarstva poput napuklog prigušivača za auspuh, da krupnim koracima krene između redova stolova za zajedničku upotrebu dežurnih novinara prema Heitorovom malom sanktumu u kojem je on razmišljao o svojoj ulozi donosioca loših vesti milionima i o uzaludnosti medijskih vesti uopšte. Vrata bi se zatvorila, tirade bi krenule, dopisnici-slobodnjaci pognuli bi glave ili pogledali na Internetu kuda bi mogli da pođu na odmor. Zato, kada je ušla iscerena kao da je ušmrknula šest crta sa klozetske šolje, isturenih sisica i uz poskakivanje zlatnih lokni, redakcija
56 vesti se momentalno zbunila. Nije bilo vike iz Heitorove kancelarije. Svi u zgradi, da ne pominjemo osmi sprat, znali su da se njih dvoje povremeno jebu; prava tajna bio je razlog za to. Malo njih je shvatalo da se jedan odnos može roditi iz neophodnosti da se ne krešeš sa svakim kome je potebno da se kreše s tobom. Oni su svoje zaključke zadržavali za sebe. Plašili su se da će jednog dana i sami morati da zaigraju na tu kartu. „Razvoj koncepta s potpunim finansiranjem i kompletna ponuda za dve nedelje tako da zeleno svetlo bude dobijeno do kraja meseca. Jebô te, zar nisam fenomenalna?“ Heitor spusti noge sa stola i okrenu se prema Marselini koja kao da je ispunila dve trećine njegove kancelarije, kraljica kapuera, s oreolom uspeha oko sebe. „Dobro si to uradila, Marselina.“ Nije je privukao uz svoje krupno, medveđe telo u sivom odelu. Nije to bila takva veza. „Kako ti smene izgledaju danas po podne?“ Kafe Barboza: negde se uvek može prepoznati znak. Hvala ti. Naša Gospo od Produkcijskih Vrednosti. „Rani večernji bilten i glavne vesti u sedam.“ Depresivni spiker vesti Heitor bio je meta sprdnje daleko izvan Kanala Kvatro, ali Marselina je znala da njegovu slatku, zamišljenu melanholiju ne izaziva neprestana kiša senzacionalističkih, nasilnih, slavnim licima opsednutih vesti koja je šibala kroz njegov život, već to što se on osećao odgovornom za nju. On je bio Smrt s pozivom na večeru uz TV širom zemlje. Nasuprot tome, Marselina je bila sasvim zadovoljna svojom karijerom beznačajne trivijalnosti. „Evo šta će se dogoditi. Imam sastanak sa iglom. Idem u kafe Barboza sa svojom ekipom, sa svojom alternativnom porodicom i svima koji bi da me časte pivom. Navrati, pa ćemo u Lapu. Onda kod tebe. Razvalim ti bulju od jebanja. Ali prvo treba da mi pomogneš.“ „Znao sam da i ovo ima svoju cenu.“ „Emisija zavisi od toga hoćemo li pronaći Barbozu. Da li znaš kako bih mogla to da izvedem?“ „Pa, ja ne znam...“
57 „Ali znaš nekoga ko bi mogao da zna.“ Standardni vic na račun novinara i advokata. „Probaj s ovim bajom.“ Heitor je napisao nešto na ružičastoj samolepljivoj ceduljici. „Nije ga baš lako naći, ali niko ne poznaje Rio kao on. Probaj da ga nađeš na Flamengo Biču, i to rano.“ „Koliko rano?“ „Šta god da je za tebe rano, moraš otići ranije od toga. On tvrdi da je to najbolje vreme za plažu.“ Heitor se okrenu i iskrivi lice kada mu imejl doleprša u inboks. „Definitivno ću dići ruke od svega. Trebalo bi ovo da pročitaš.“ Tvrdo ukoričena knjiga ležala je ničice i vrebala na stolu. Heitor je agresivno čitao i pokušavao da na odštampanim stranicama pronađe ideje koje bi mogao da uplete u izgovor za postojanje tog bezumnog sveta koji je dvaput dnevno predstavljao drugima. Marselinu je gnjavio najmanje jednom knjigom nedeljno, a ona ih je nepročitane prosleđivala donji Bebel. Čitanje teksta je bilo tako statično, tako prošlovekovno. „Bavi se informacionom teorijom, koja je najnovija teorija svega. Po njoj je vaseljena samo jedan ogroman kvantni kompjuter, a svi mi programi koje on izvršava. Meni je ta pomisao veoma utešna. A tebi?“ „Potrudi se da dođeš, Heitore. Treba ti mnogo piva i vrućeg vrućeg seksa.“ On podiže ruku, zagnjuren u svet koji mu je pristizao. Njena kola nisu čekala napolju u Rua Munjiz Barero. Marselina je pogledala levo, Marselina je pogledala desno, a onda ušla na recepciju. „Jesi li mi pozvao taksi?“ „Pozvao, a on je došao i otišao“, reče Robson na vratima, veličanstveno stvorenje, visok, sa ubistvenim jagodicama, plivačkim mišićima, toliko crn da je sijao, i redovno bio biran za titulu Najprivlačnijeg lilihipa prilikom dodele Božičnih nagrada. Marselina nije mogla da veruje da je prirodan. „Kako to misliš, otišao?“ „To mi ti reci. Odvezla si se njime.“ „Ja se odvezla taksijem? Tek što sam stigla ovde.“ Robson se zagleda u svoje šake onako kako to ljudi rade kad se suoče na javnom mestu s nekim luđakom.
58 „Pa, izašla si iz lifta i rekla mi upravo isto ono što si mi rekla maločas: ‘Jesi li mi pozvao taksi?’ A ja sam rekao da, eno ga napolju, pa si ušla u njega i odvezla se.“ „Mislim da je jedno od nas dvoje na nekim vrlo jakim drogama.“ Možda je to bila ona. Možda je ovo samo flešbek od celonoćne zloupotrebe guarane i spida. Pritisak je prestao, postigla si vrhunski rezultat i mozak ti sada izbacuje gejzere kao mentol bombone u dijetalnoj koka-koli. „Pa, znam šta sam video.“ Ljudi koji su Robsonu davali glasove za titulu Najprivlačnijeg lilihipa nikada nisu govorili sa njim kada je ljut, kada mu se prizvuk izveštačene zlovolje prikrade u glas. „Šta sam imala na sebi?“ reče Marselina. Vreme je otkucavalo svoje. „Ma jebeš ga, idem peške.“ Misterije su mogle da sačekaju. Imala je sastanak s tankom čeličnom iglom ljubavi. „Crni kostim“, doviknu Robson za njom. „Bila si u crnom kostimu i fenomenalnim cipelama.“ 25. SEPTEMBAR 2032. Zanosan zanosan zanosan u tesnim čizmama do kolena, polo-bodiju sečenom na butinama i slatkoj kratkoj crnoj bajkerskoj jakni bolero kroja, Efrim korača gafijeirom. Sidade de Luz đuska. Ovo je gafijeira za venčanja, a takve su najbolje. Otvoreni kraj Žozeove garaže je sada zvučna bina; zvučnici vise o čekrcima za vađenje motora iz automobila. Dete disk-džokej na sebi ima državnu zastavu nalik na Supermenov plašt i pušta popularne stvari. Na rolo-ekranu se vide sazvežđa svetlosnih obrazaca, arfidi gafijeire koje prate Anđeli Neprekidnog Nadzora i koji su izloženi tu kao jato lepote. Dete disk-džokej podigne prste u vazduh, zasluživši poneki usklik, tapše rukama i drži ih visoko, na šta slede masovni poklici. Senjori,
59 senjore... Njen dolazak na scenu izgubljen je u blesku zanjihanih reflektora i uvodnom naletu bubnjeva pesme „Pokotokopo“, ovogodišnjeg velikog hita, ali publika vidi kako srebrna fudbalska lopta poleće u vazduh, pegava od svetlucavih tačkica. Milena Kastro, Žonglerska Kraljica, pimpluje svoju loptu iznad bine tamoamo; glavom sisama dupetom i kolenima. Osmeh sa svakim poskokom. Na njenim tangama su plavi romb i zeleni globus Brazila. Ordem e Progresso. Ona okreće publici leđa, drma guzom. Pozdravlja je hrapavo klicanje. Dobra devojčica, pomisli Efrim. Ona je večeras prva od njegova dva zabavljača, pošto je njegova druga inkarnacija generalni direktor De Freitasovih globalnih talenata. Ali on je večeras u izdanju za žurke, fantastičan pod ogromnom afro-perikom i puderom za telo koji sija kao zlato; progutao je tabletu Pričalice koju je dobio od Uličara, svog snabdevača neurološkim pojačivačima, tako da može svakome da kaže sve: apsolutno besprekorno. Devojke pilje dok Efrim korača kraj njih i njiše tašnom. I treba da pilje. Svi treba da pilje. Večeras Efrim/Edson – svestrano momče – lovi. „Hej, Efrime!“ Velika Šnicla je za šankom, jednom rukom drži kaipi13 , drugom grli svoju verenicu Serinu. On je suvlasnik teretane zajedno s Emersonom, Edsonovim bratom broj jedan. „Uživaš li?“ Sudeći po tome kako je uzavreo i zanjihan, Velika Šnicla je poprilično koristio gostoprimstvo sopstvene gafijeire. Serina Najsmirenija namršti se na Edsona. Ima naočari ali je previše sujetna da bi ih nosila. Veridbeni dar Velike Šnicle za nju jeste laserska intervencija u uglednoj ordinaciji na Avenidi Paulista. „Pravi si macan.“ Efrim izvede kniks pred njom. Serina mu odmeri fenomenalne butine. „Dakle, konačno si došao do prave male zvezde. Koliko ona to može dugo?“ „Duže nego ti“, kaže Efrim, brbljiv zbog Pričalice, pa zauzme pozu koja se može izvesti samo u čizmama sa šiljatim potpeticama i čudovišnom afro-frizurom. Serina Najsmirenija se presamiti od smeha. Velika Šnicla ga otera odmahnuvši rukom, a neko ga poziva sebi kraj gasnih rezervoara. Hej, Edsone, dolaz’ ‘vamo. To je Ćure, okružen Penjama, starom Edsonovom bandom, u zadnjem delu garaže gde skladište falsifikovanu votku. 13 Skr. od kaipirinja: nacionalni brazilski koktel od kašase – najpopularnijeg žestokog pića u Brazilu, šećera i limeta; prim. prev.
60 To nikada nije bila prava banda u smislu časti, pištolja i smrti kraj puta; pre je to bila grupa tipova koji su se družili, mažnjavali poneku vrednu markiranu stvar, dilovali povremeno pokoju kockicu makonje ili piratizovani softver, ovde digli neko malo vozilo, onde čuvali red u kraju, sve što bi im Glavonja gore u faveli dopustio. Tako je to išlo, pošto mlađi nisu sagledavali nikakav drugi izlaz iz Sidade de Luz osim odlaska u favelu i prepuštanja ritualnom proglašenju u soldada najvećeg trgovca drogom. Stare Penje su to u međuvremenu prevazišle, odselile se, poženile, podobijale decu, poslove, ulenjile se i ugojile. Edson je neumitno sledio svoju stariju braću u redove Penja, ali odmah je shvatio da će to na kraju biti prepreka za njegova stremljenja. Edson je suptilno olabavio veze koje su ga spajale s bandom, leteo je dalje i slobodnije dok su se njegove zasebne ličnosti razvijale, sve dok, poput retke komete, nije počeo da se pojavljuje i maše svojim gizdavim repom samo na žurkama, gafijeirama, venčanjima i sahranama, kao povoljno znamenje. Sada je sam bio svoja banda. „Ja sam Efrim, dušo.“ „Efrime Efrime, ovo moraš da vidiš.“ Hvata raštrkanu svetlost svojim krivuljama kao nož, leži u šaci kao nož, miriše kao nož – ali Efrim vidi podrhtavanje duž oštrice sečiva, poput nečega što je istovremeno tu i nije tu, poput sečiva sazdanog od snova. Ovo je mnogo više od pukog noža. „Odakle ti ovo?“ „Kupio od nekog tipa iz Itakere, kaže da ga je dobio od vojske. Evo, hoćeš da probaš?“ Ćure zamahne nožem prema Efrimu. „Ne želim to ni da pipnem.“ Ćure zamaskira njegovo odbijanje sa tri oštra zamaha, uz zvižduk oštrice. Seče vazduh. Efrim oseti miris elektriciteta. „Vidi ovo. Skroz je kul.“ Ćure čučne, stavi ciglu na masno tle. S pažnjom dilera koji odmerava doze na terazijama, postavi dršku na tle, a oštricu sečiva prisloni uz ciglu. Sečivo noža prođe kroz ciglu kao da je ova od tečnosti. Ćure brzo podmetne paklo cigareta ispod držice. Sečivo nastavi da se spušta u luku kroz pod Žozeove garaže sve dok ne počne da klizi, probada, uranja u beton da bi mu na kraju držice pronašao oslonac.
61 Kvantno sečivo. Da, Efrim je čuo za to. Niko ne zna odakle se stvorilo: iz vojske, američke vojske, od Kineza, od pripadnika CIA, ali otkad su ta sečiva počela da se pojavljuju u birtijama kao najomiljenije oružje, svi znaju šta ona mogu da urade. Mogu da preseku sve. Sečivo je toliko oštro da zaseca sve do atomskog nivoa. Posle svojih seansi s Gospodinom Breskvicom, Edson zna da je oštrije i od toga. Naoštreno je do kvantnog nivoa. Ako jedno od njih polomiš – a kvantno sečivo može polomiti samo drugo kvantno sečivo – krhotina će propasti kroz čvrst kamen sve do središta Zemlje. „Postoji li išta bolje od ovog?“ „Ta stvar donosi smrt, dušo.“ Oseća kako sečivo zrači smrću, kao opekotina od sunca. Empatija uličnih pirata sada ima svežu, malu sinestetičku oštricu. Žozeova garaža se drma uz novi koloplet pesama koji je započelo dete diskdžokej. Efrim ostavlja Penje da se igraju zabadanja kvantne oštrice između prstiju. Tako nikada nećete pobeći iz Sidade de Luz. Vreme je za debitantski nastup druge zvezde De Freitasovih globalnih talenata. „Senjori senjore, vreme je za dvoboj! Dvoboj! Dvoboj!“ viče disk-džokej i glas mu se kroz reverb pretvara u kreštanje fidbeka. „Prva runda! Remiksado Žoao Bi protiv Pi Džej Sulejmannnnnnnna! Može biti! Samo! Jedan! Neka obračun započne!“ Gromoglasno klicanje dok takmičari iskaču na zvučnu binu. Sića će se suočiti sa onim od ove dvojice koji osvoji srca, dlanove i stopala gomile. Efrim zauzme mesto kraj štanda s roštiljem kako bi odmerio konkurenciju. „Efrime, macane“, kaže Regina, kraljica roštilja. Efrim se isceri. Obožava pažnju u posebnim situacijama kada se šepuri u svom transvestitskom aspektu. Prinese ražnjić od bambusa s masnom, pocrnelom govedinom usnama premazanim sjajem. Pi Džej Sulejman pobeđuje Žoao Bija toliko lako da je to prosto sramota: taj klinac nema smisla za ritam, sve svodi na gitarski vakero-rif za koji misli da je tako fanki, ali publici zvuči kao tema iz neke telenovele o gaučosima. Teraju ga sa bine kišom praznih čaša za kaipirošku.14 Senjori, senjore, evo nama sad i Siiiiiiiiće! 14 Caipiroshka – brazilski koktel koji se sastoji od votke i limeta; prim. prev.
62 Sića je bio savršen alibi – miran, bez ikakvih veza u bandama, duboko duboko odan ritmovima koji su mu izbijali iz slušalica. U Sampi Totalnog Nadzora čak i najugledniji poslovni čovek povremeno treba da ima alibi s kojim bi razmenio identitet: česta su bila popodneva u kojima je Edson išao kroz Sidade de Luz, pa čak i gore u favelu, sa Sićinim identitetom učitanim u svoje aj-naočari dok je Sića sedeo i propuštao ritmove kao Edson Žezus Oliveira de Freitas. Onda je Edson jednog dana, prilikom vraćanja identiteta, zaista oslušnuo mjuzu koja je poigravala preko Sićinih aj-naočara, i prvi put prevalio s usana reči: Možda bih mogao nešto da uradim s tim. Na toj verandi s limenim krovom rođeni su De Freitasovi globalni talenti. Sada će svet posvedočiti o tome kako je uzdrmao guze masama. Sića istog trena hvata Pi Džej Sulejmanovu sambu paulistanu koja tera kukove da se njišu, izvlači mangue-bas15 iz svog asortimana semplova i ubacuje ritam od kog bas-membrane zvučnika poskakuju i prete da izlete. Gomila se smesta povodi unazad, auh! Onda, usred ritma, svi su u vazduhu da bi se odmah zatim dočekali u kontrapunktu, i ceo bloco đipa. Sulejman pokušava nešto pametno pametno s klasičnom blek metal gitarskom solažom i starom pratnjom bubnja i basa, i nagoni te to na svrab i češkanje, ali ne možeš da zaigraš. Sića preuzima gitarsku solažu, otkida bas-sekciju i baca se na raskošni fank: stara gringo bas linija iz drugog veka i pau-ritam, toliko svež da s njega još ni celofan nisu stigli da skinu. Efrim vidi linije melodija na Sićinim aj-naočarima dok ovome očne jabučice sempluju i miksuju u stvarnom vremenu. Publika to živi voli prihvata usisava: ne postavlja se pitanje o tome ko će pobediti u ovom dvoboju. Tada Bog kaže: Večeras, Efrime / Edsone / ko god si ikad bio ili bi mogao biti, osmehujem ti se odozgo iza satelita, balona i Anđela Neprekidnog Nadzora. Ona. Za šankom s plastičnom čašom kaipiroške u ruci i bandom drugarica. Ružičaste čizme od žakarea (šta to ona ima protiv kajmanske populacije?) i srebrna zvonasta haljinica od zmijske krljušti, toliko kratka da joj se nazire linija gaćica, ali se pomera veličanstveno, teško, bogato. Korove aj-naočari koje joj obuhvataju glavu negde do polovine. Svemirska riba. Kosa joj je večeras ružičasta. Ružičasta i 15 Mangue bit (nastao 1991. u Resifeu na severoistoku Brazila kao reakcija na kulturnu i ekonomsku stagnaciju tog grada. Pokret je mahom bio muzički i za rezultat je imao ili beat): kulturni pokret mešavinu lokalnih tradicionalnih stilova kao što su marakatu i siranda sa uvezenom kulturom MTV generacije (rokom, repom i hip-hopom); prim. prev.
63 srebrna, savršeno u skladu s tašnom Đorelija Habadžabe koja se ove sezone prosto može imati i koju ona nosi preko ruke. Došla je. Pi Džej de Piiiiiiipooooooo! Mali disk-džokej najavljuje sledećeg izazivača dok se Efrim probija kroz gužbu prema šanku. „Efrime Efrime Efrime!“ Povici u njegovom uvetu zvuče kao pucnji iz pištolja. Dok je Edson bio u Penjama, Slatkiš ga je pratio kao što pas prati kuju. Slatkiševe oči i manijakalno insistiranje odaju da je neviđeno udrogiran. „Trampo je mrtav, čoveče. Mrtav je!“ Trampo je – bio je – prljavi mali favelado dovoljno glup da želi da izgleda opako, i verovatno je on zauzeo Edsonovo mesto kao sunce u Slatkiševom životu kada je Edson napustio bandu. Neki se rode sa oznakom metka na telu, poput stigme. Čak i u poluuglednoj Sidade de Luz, ubistvo je najčešći uzrok smrti mladih muškaraca. Propisno ostariš ako uspeš da navršiš tridesetu. „Presekli su ga napola, čoveče; jebô te, presekli su ga napola. Ostavili su ga pored rodovije. Na drumu su ostavili usečen znak.“ Biće to četvorougao kosih stranica sa zaobljenim vrhom, stilizovana kanta za otpatke. Iznesimo đubre. Usečen upravo jednim takvim oružjem kojim su se Penje tako nehajno igrali u zadnjem delu Žozeove garaže. Tako su svi saznali za kvantno sečivo. Ono je prava zvezda u TV emisiji koja je u poslednjih šest sezona bila na vrhu popularnosti u Sao Paulu. Nema te mreže koja bi odobrila realiti program u kojem bi se običan tip takmičio kako bi pristupio lokalnoj ekipi bandeirantesa i lovio ulične razbojnike. Ali ovo je bilo doba totalnih medija, obezbeđenja univerzalne sadržine, vikivizije. Piratska produkcijska kuća za programe po narudžbi pušta to na dvanaest miliona aj-naočara onih koji su za to platili. Reformatori, evangelistički hrišćani, liberalni sveštenici, advokati u kampanji i socijalisti zahtevaju da se nešto preduzme protiv toga, znamo gde se ti ljudi nalaze, izbacite ih iz velikog Sao Paula. Policija se pravi luda. Neko mora izneti đubre. Efrim nikada ne bi uprljao svoje mrežnjače nečim sličnim, ali on mora da se divi njihovom biznis-planu. A sada su došli u Sidade de Luz. Sada nije vreme za taj razgovor. Plašenje ljudi u svadbenoj gafijeiri, dok Efrim lovi. Ona je još tamo, za priručnim šankom sklepanim od stolova pozajmljenih iz parohijskog centra. Sveštenik dobro zna da ne treba da navraća kako bi proverio šta su uradili s njegovim stolovima, ali pobožni, čiji nos bez nepogrešivo nanjuši one koji još nisu
64 spaseni, dele traktate u kojima piše kako je pakao strašan i postoji, traktate koji su izgaženi na podu u alkoholom natopljeni pape-mašeom. Žene zahvataju kaipiroške plastičnim čašama iz lavaboa. Dva tima u bilderskim trikoima cede limete u velikim drvenim avanima. Brzo se otarasi ove budale. Efrim izvadi iz svoje tašne lopticu makonje umotanu u staniol. „Evo, kerida, za tebe, uzmi ovo.“ Klinac je već urađen, ali Edson želi da on bude što dalje kako nikog drugog ne bi mogao da uplaši. Kako je samo bio nepristojan. „Idi samo, tvoje je, beži sad.“ Senjori, senjore, Pi Džej Raul Glo-ri-jaaaaaaaaaah! G-g-g-gloriiiiiija! Još jedna pobeda za Siću. „Juhu, lučići!“ Efrim uleće, kukovima drmajući u ritmu sambe, odmeravajući kako su montirane od glave do pete, od glave do pete. „Bre, kako su to šokantno ružne cipele.“ Fija i njene drugarice kliču i podvriskuju. Efrim pušta Pričalicu da deluje, razmetljivo se šetka tamo amo podražavajući vojničku smotru svake od njih. „Dušo, zar ti niko nije rekao da su tvoji pterodaktilski prsti na nogama no no no? O, slatki moji Isuse i Marijo. Ružičasto i narandžasto? Efrim će se pomoliti za tebe, jer samo Naša Gospa od Fenomenalnih Gilja može sada da te izbavi. E, ti bi već trebalo malo da vežbaš. Potrudi se malčice. Efrim je taj koji mora da pripazi na tebe. Imaš mišice iz telenovele, draga. Vise ti kao doka nekog matorog popa. A što se tebe tiče, srce, može te spasti samo plastika. Raspitaću se malo. Znam nekoliko jeftinih tipova – zar to nije ono za čim svi čeznemo?“ Zaustavi se pred Fijom. Habadžaba joj je prebačena preko ruke, udobno ugnežđena kao usnula mačka. Ne znaš ko sam. Ali ja znam ko si ti. Efrim obožava anonimnost koju mu pruža maska. „Ali za tebe, izvešću malo travesti-magije. Ne veruješ mi? Sve imamo magiju, moć, sve devojčice. Daj mi tu tašnu i ja ću ti ispričati čarobne stvari.“ Nasmejavši se zbog Efrimove besprizorne drskosti, Fija mu predaje Habadžabu. Efrim je trlja rukama, njuši, liže. „Ah, evo sad: ova tašna mi govori da ti je poklonjena, da nije kupljena novcem. Nju ti je dao neki muškarac: čekaj, tašna mi veli da je to neki biznismen, čovek sa mnogo poznanstava, veza i prijatelja.“ Efrim prinosi tašnu uvetu, pući se, očiju razrogačenih u tobožnjem šoku. „Tašna mi veli da ti je nju taj muškarac dao zato što si mu učinila veliku uslugu. Spasla si njegovog tupavog brata od seguransi.“
65 Efrim je pažljivo odvlačio Fiju od njenih drugarica. One misle da je to smešno – mašu, šalju mu poljupce – i ona je voljna da bude odvučena u toj noći gafijeire. Edson drži tašnu, šapuće joj, klima glavom, koluta krupnim krupnim očima. „Tašna kaže da ti je taj poslovni čovek još dužan. Na kraju krajeva, posredi je bio njegov brat, koji možda jeste beskoristan, ali i dalje vredi više od jedne tašne. Pa makar to bila i ova tašna.“ Fija se smeje. Taj zvuk podseća na novčiće koji padaju i odskaču sa pločnika. „A čime to taj veliki biznismen želi da me počasti?“ „Sprema se da zaključi posao s jednim arapskim restoranom. Tamo prave ubistvene kibe. On bi voleo da ti budeš prva koja će proveriti ono što će svakako biti najbolja franšiza za hranu u Sampi, zahvaljujući kojoj će on postati bogat bogat čovek sa stanom na Iljabeli16 .“ To je oduvek bio Edsonov veliki san: kuća na moru. Jednog dana, pre nego što postane previše sredovečan i lenj da bi u njoj uživao, imaće svoju kuću na Iljabeli, gde će moći svakog jutra da se probudi i ugleda okean. Neće je nijednom obići sve dok ne bude sagrađena, ali kada se to dogodi, doputovaće po noći tako da može da iskusi samo zvuk, a okean će biti prvo što će videti kad se bude probudio. Santos je od njega daleko pola sata brzim vozom, ali Edson nikada nije video more. „Cveće je jeftinije. I lepše“, kaže Fija. „Cveće je već uvelo.“ „Tašna ti je sve to rekla?“ „Uz malo travesti-magije.“ „Mislim da si se dovoljno večeras bavio magijom, kako god da se zoveš.“ Efrimu srce preskoči. „Večeras sam Efrim.“ „Kakvih još tajni imaš, Efrime/Edsone ili kako se već zoveš?“ Samo sam jedan, kaže Edson/Efrim sam sebi, a to ne zna čak ni moja majka. Trgne se tako da zatrese svoju veliku afro-periku, pošto se Efrimu to može. 16 Na portugalskom, „Prelepo ostrvo“, poznati turistički centar udaljen 205 km od Sao Paula; prim. prev.
66 „Pa, uspela si da dođeš na gafijeiru, tako da sada mislim da moraš na kibe. Tašna tako kaže.“ „Sećaš li se šta sam prošli put rekla?“ „Da ne navaljujem.“ Vidi kako Fija protrčava u glavi kroz sve razloge zbog kojih bi mogla ponovo da ga odbije i odbacuje ih. To je običan ručak. Poziv stiže na rubu vidokruga njenih „korki“. Izraz lica joj se menja. Efrim čuje plehani, drhtavi muški glas koji proseca seizmički bas dvoboja disk-džokeja. Želi da izbode tog čoveka. Fija zamračuje ajnaočari tako da sakrije lik onoga ko ju je pozvao. Usne joj se stiskaju. Pojavljuju se bore od mrštenja. To nije dobar poziv. Ona baca pogled na dva muškarca koji stoje na ivici gafijeire. Dodiruje mu ruku. „Moram da idem.“ „Hej hej dušo, ne ostavljaj me sad. Šta kažeš na taj restorančić?“ Ona se okreće pre nego što gomila stigne da je uzme, dodiruje „korke“. Komunikaciona adresa zatreperi na Efrimovim aj-naočarima. „Pripazi se. Tamo napolju ima ubica.“ „Znam“, dovikuje mu ona. „O, dobro to znam.“ I nema je više. Donja Hortense zna to sa svojom Knjigom plača. Mrtvi, napušteni, bolesni, malodušni, razbaštinjeni, dužni, žene nesposobnih muževa i majke nebrižljive dece koje ona pamti u knjizi znaju to. Beskorisni Žerson, sada opet kod kuće, gde traći popodneva u bratovljevoj mreži za spavanje, zna to. Sva živa braća znaju to, uključujući i sina broj četiri Milsona koji je s brazilskim mirovnim snagama Ujedinjenih nacija na Haitiju. Dezio, koji brije Edsona ispod drveta arase u njegovoj crnoj kožnoj fotelji, glatkoj i mekoj poput vagine, zna to. Njegov broker zna, njegov diler zna, braća koja održavaju njegovu jamahu znaju, deca koja igraju fudbal iza Božje skupštine, svi njegovi stari irmaosi17 iz Penja znaju, svi njegovi alibiji i alibiji njegovih alibija znaju to. 17 Irmãos – portugalski: braća; prim. prev.
67 Edson se zaljubio. To ne zna samo Gospodin Breskvica. A Edson, odeven kao Čudesni Dečak, pokušava da pronađe način da mu to saopšti. To je dan bez mnogo zločina u Velikom Sao Paulu, tako da Kapetan Izvrsni i Čudesni Dečak samo leže na svom krevetu na fazendi. Čudesni Dečak duva makonju; izdiše male, čudesne krugove dima prema tavanici. Njegov plašt i maska vise preko uzglavlja teškog, duborezom ukrašenog kreveta od mahagonija. Nije skinuo čizme. Kapetanu Izvrsnom se to dopada. Nekad se igraju heroja i zlikovca. Nekad zlikovca i heroja. A ponekad, kao danas, igraju se heroja i heroja. Supermena i njegovog pomoćnika. Kostim od spandeksa Čudesnog Dečaka podeljen je na zelenu i žutu stranu, od glave do pete. Leva, žuta strana, ispisana je skroz ukrug plavim šesticama, od kolena do brade. Velikim šesticama, malim šesticama. Sekstinjo. Bio je to nadimak kojim ga Gospodin Breskvica – pardon, Kapetan Izvrsni – naziva pola njegovog života. Ovaj kostim je skrojen pomalo jeftino i useca mu se u dupe. Čudesnom Dečaku se usek među guzovima izvanredno ocrtava. Čudesnom Dečaku je drago što su danas junak i junak. Junak/zlikovac i zlikovac/junak obično podrazumevaju više vezivanja. U podrumima ove fazende ima dosta starog pribora iz robovlasničkih vremena, uključujući i gvozdenu masku za davljenje neposlušnih robova koja ga plaši. Kuća je puna starih stvari koje Gospodin Breskvica Edsonu stalno daje, ali on nikada neće imati nikoga kome bi ih dalje preneo. Edson bi mogao više da zaradi na netu, ali više voli da gotovinu stiče brzo i u potaji, pa ih prodaje preko jednog tipa u Kreditnoj uniji Sidade de Luz. De Freitasovi globalni talenti nastali su na Alvaranginim antikvitetima. U ovom scenariju, nalaze se u teretani i veoma se dive jedan drugome pred ogledalima. On dodaje cigaretu marihuane Kapetanu Izvrsnom, koji probno i kratko uvlači kroz masku, ispušta mirisni dim kroz nozdrve, Kapetan Izvrsni je u kostimu crnom i boje titanijuma: čizme, pantalone, opasač, rukavice, maska za celu glavu. Čak i posle svega, dok bleje, on voli da zadrži masku na glavi. Viđen, a neviđen. Dok leži na leđima, ne vidi mu se stomak. Edsonu stomak ne smeta toliko koliko Gospodin Breskvica misli da mu smeta. On voli matoru drtinu. „Hej, junače.“ „Šta je bilo?“
68 „Koliko se razumeš u kvantne računare?“ „Zašto pitaš?“ Junak vraća džoint čudesnom klincu. „Razgovarao sam s nekim.“ „Razgovarao si s nekim o kvantnim računarima?“ „Bilo je poslovno. Nemoj da me gnjaviš time. Dakle: kako oni rade?“ Civilni aspekt Kapetana Izvrsnog je Gospodin Breskvica, polupenzionisani profesor teorijske fizike na Univerzitetu Sao Paulo, poslednji naslednik nekadašnje fazende kafe porodice Alvaranga, fetištist superheroja, a Edsonu Žezusu Oliveiri de Freitasu mentor i popodnevno uživanje. „Pa, sećaš li se kad sam ti pričao o senkama i žabama?“ Edson/Sekstinjo se uskoprca u svom kostimu i pribije uz Gospodina Breskvicu. Još od njihovog prvog snebivljivog, izvinjavajućeg pipkanja – kada je Gospodinu Breskvici bilo mnogo neprijatnije nego kočopernom tinejdžeru Sekstinju – svaka seansa je bila plaćena pričom. Kao superheroj, Edson oseća da može da leti, visoko i vrtoglavo, na onome što mu fizika govori o stvarnosti. Priča o senkama i žabama jedna je od najboljih, jednostavna i istovremeno zbunjujuća, prelazi iz običnog u nesvakidašnje, čudna, a opet izuzetno značajna. Edson nije siguran da je uspeo da shvati sve njene filozofske i emotivne implikacije. Podozreva da niko to ne može da shvati. Kao i sve najbolje priče, ona počinje zaslepljujuće očiglednim pitanjem: od čega se sastoji svetlost? Nije to tako jednostavno pitanje, na njega se ne može odgovoriti običnim seckanjem na sve sitnije i sitnije delove dok ne dospeš do fundamentalnih jedinica koje se dalje ne mogu deliti (premda je Edson naučio, na svojim superherojskim seansama, da je čak i to tačno; fundamenti takođe imaju fundamente, tako da čak i oni mogu biti sazdani od vibrirajućih žica kao na gitari, mada Gospodin Breskvica ne podržava takvo tumačenje stvarnosti). Odgovor na to šta su fundamentalne jedinice svetlosti – fotoni – izgleda da se razlikuje u zavisnosti od toga šta im radiš. Ispali jedan jedini foton u određene metale, pa će da izbije iz njih otpatke, kao u prilikama kada je Edson gledao kako njegova starija braća vežbaju gađanje iz vazdušne puške na saobraćajnim znacima. Ispali jedan foton kroz dva mala, mala proreza, pa ćeš dobiti sasvim drugačiji rezultat. Biće to šara od senki, tamnih i svetlih linija, kao dva skupa talasa koji se susreću na površini barice. Kako to jedan jedini foton može
69 da prođe kroz oba proreza? Jedna stvar ne može istovremeno biti dve stvari. Fizika se, kako to uvek kaže Gospodin Breskvica, bavi fizičkom stvarnošću. Dakle, šta je foton: talas ili čestica? To pitanje počiva u srcu kvantne fizike i svaki odgovor na njega znači da se fizička stvarnost veoma veoma razlikuje od onoga što mi mislimo da ona jeste. Odgovor Gospodina Breskvice glasi da pri prolasku jednog jedinog fotona, pravi foton prođe kroz jedan prorez, ali u isto vreme duh tog protona prođe kroz drugi prorez i poremeti ga. U stvari, sa svakim stvarnim fotonom koji prođe ide još bilion njegovih duhova, a većina ih promaši toliko da nikada ne uspe da ometa original iz ovog sveta. Naravno, Edson je hteo da zna po čemu su fotoni toliko posebni kad imaju duhove. A na to je Gospodin Breskvica rekao: ni po čemu. U fizici zakoni važe svuda, tako da ukoliko fotoni imaju duhove, onda ih mora imati i svaka druga čestica (a to su već obradili na uvodnoj nastavi iz fizike pre mnogo godina), kao i sve što se od tih čestica sastoji. Bilion duhova Sekstinja. Bilion duhova fazende Alvaranga, bilion duhova Brazila, duhova sveta i duhova sunca. Duhova svega. A postoji reč za fizički sistem svega i ona glasi univerzum. Bilion i više, daleko više univerzuma, jednako stvarnih svojim Sekstinjima, Gospodi Breskvicama, njihovim Čudesnim Dečacima i Kapetanima Izvrsnim, kao što je ovaj. Na šta je Edson, kome je glava prokuvala, pomislio: Negde možda nikada nisam uzeo breskvu iz torbe koju mi je ponudio jedan šofer kada nije imao sitno da plati trinaestogodišnjem čuvaru kola. Fizičku stvarnost čine svi ti univerzumi-duhovi naredani jedan kraj drugog: multiverzum i – na najmanjem, najkratkotrajnijem, najslabijem mestu – vrata između univerzuma se otvaraju. Edson još razmišlja o tome; sada mu to izgleda stvarnije otkako je opsednut devojkom koja radi u deset na osamsto univerzuma. Ali šta je sa žabama? O, pa to je lako, rekao je Gospodin Breskvica. Žablje oči su toliko osetljive da mogu videti jedan jedini foton svetlosti. „Žabe vide na kvantnom nivou; one mogu da gledaju u multiverzum“, kaže Čudesni Dečak dok Kapetan Izvrsni prelazi rukavicama preko čvrstih oblina njegovog dupeta. „Zato i čuče tako izbuljene.“ „Otkud to iznenadno interesovanje za kvantne računare?“ upita Kapetan Izvrsni. Pruge svetlosti koje prodiru kroz kapke sve su slabije. Soba tone u tamu. Nalet vetra zaljulja okačenu žardinjeru na verandi. Iznenadna kiša zadobuje po crepovima krova. „Upoznao si nekoga, zar ne? Kurvo! Ko je ona, hajde, reci mi!“ Kapetan Izvrsni se uspravi u sedeći položaj, prstiju podignutih da golicanjem
70 natera Čudesnog Dečaka na poslušnost. U njegovom glasu nema ni prigovora ni ogorčenosti. Nije to takva veza; nije to takav grad. Ovde možeš voditi mnogo života, biti mnogo toga. Gospodin Breskvica je video kako kroz Sekstinjov život prolazi mnogo polupropalih ljubavi, ali nijedna od njih nikada nije dotakla ono što imaju u fazendi na brdu. Postoje veliki delovi Edsonovog života za koje on jedva da zna, a pretpostavlja da za mnoge nikada saznati neće. „Samo mi reci, pa ću onda možda i ja reći tebi“, kaže Čudesni Dečak, izmigoljivši se naglo ispod prstiju-mučitelja, s pikavcem makonje u ruci. Edson se nada da će jednog dana od nekakvog Dečaka prerasti u nekakvog Čoveka, ili možda čak i u nekakvog Kapetana. „Dobro. Vrati se u krevet, ali kaži mi, u redu?“ On Čudesnom Dečaku prekrije šakama kitu u poluerekciji i započne priču. Veli Kapetan Izvrsni kako postoje dve klase računanja: jedno je izvodljivo, a drugo služi samo za probijanje budžeta. Vreme je novac i u računanju kao i u bilo kojoj drugoj ljudskoj delatnosti, tako da moraš znati koliko će ti vremena trebati da obaviš svoje proračune: odmah, ili duže nego što je univerzumu preostalo na raspolaganju. Iznenađujući broj svakodnevnih problema spada u potonju kategoriju i oni se nazivaju NP problemima. Najuobičajeniji od njih je problem faktorisanja prostih brojeva. Čudesni Dečak kaže: „Znam ja za proste brojeve. To su oni čarobni brojevi od kojih su sazdani svi ostali. Oni mu dođu kao hemijski elementi za matematiku.“ „To je dobra analogija, Sekstinjo“, kaže Kapetan Izvrsni. „Lako je i brzo pomnožiti dva prosta broja – zapravo i nije važno koliko su oni veliki, čak i do sto hiljada cifara. Ali zato nije tako lako ponovo rastaviti taj broj – a to nazivamo faktorisanjem. Postoji jedan broj matematičkih trikova koje možeš izvesti kako bi eliminisao neke očigledne autsajdere, ali u nekom trenutku ćeš ipak morati da podeliš svoj prvobitni brojsa svakim prostim brojem sve dok ne dođeš do rezultata koji deli podjednako. Ako dodaš samo jednu cifru svom prvobitnom broju, to utrostručuje količinu vremena potrebnu računaru da obavi sve proračune. Za broj od dvesta pedeset cifara našim najbržim konvencionalnim kompjuterima trebalo bi preko deset miliona godina. Zbog toga su veoma veliki prosti brojevi najbolji prijatelji tvorcima šifara. Lako je uzeti proste brojeve od dve hiljade cifara kao ključeve za otključavanje čipa arfida i pomnožiti ih međusobno. A da bi se taj
71 proizvod od milion cifara sveo na njegove proste faktore, u univerzumu jedostavno nema dovoljno vremena u kojem bi jedan jedini računar mogao to da odradi. Ali kvantni računari mogu takav problem da reše za nekoliko milisekundi. Međutim, šta ako bi podelio broj za čije bi faktorisanje bilo potrebno deset milijardi godina u delove i poslao te delove drugim računarima? Deset računara bi moglo to da reši za samo milijardu godina. Milion računara, hiljadu godina. Za deset miliona računara bi to vreme bilo stotinu godina; za sto miliona... U Sao Paulu ima najmanje toliko procesora. Ali sa savremenim kriptom, suočen si zapravo sa najmanje deset milijardi puta dužim proračunima. Za to ne postoji dovoljno računara na svetu. U stvari, da je svaki atom Zemlje sićušni nanokompjuter, to opet ne bi bilo dovoljno.“ „Ali zato postoje univerzumi-duhovi“, kaže Čudesni Dečak. Kiša teško šiba po krovu, a onda popušta. Sa strehe kaplje voda. Sunce se probija kroz daščice kapaka. „Tačno. Na najmanjem nivou, kvantnom nivou, univerzum – svi univerzumi multiverzuma – ispoljavaju ono što nazivamo koherentnošću. U određenom smislu, ono što u drugim univerzumima izgleda kao zasebne čestice zapravo je sve jedna te ista čestica, samo u različitim svojim aspektima. One međusobno dele informacije o sebi, o stanju u kojem se nalaze. A tamo gde imaš informacije, imaš i proračun.“ „Ona je pomenula deset na osamsto univerzuma. Bila je tamo neka sjajna stvar, morali su da je hlade.“ On pomisli na žabe koje mogu da gledaju u kvantne svetove. „To mi liči na vreli Bos-Ajnštajnov kondenzat, stanje materije u jednom uniformnom kvantnom stanju. Tako nešto moglo bi da obavlja proračune u, da vidim, deset do sto hiljada univerzuma. To je poprilično za jednu žensku tašnu. Primiče se onome što bismo mogli nazvati kvantnim računarom opšte namene. Većina kvantnih računara namenjena je onome što nazivamo posebnom namenom – to su razbijači algoritama za dešifrovanje. Ali jedan KR opšte namene mnogo je moćnija i opasnija zver.“ „Šta bi se moglo uraditi s jednim takvim?“
72 „A šta ne bi? Prvo što mi pada na pamet jeste da nijedna tajna starija od tri godine nije bezbedna. Pentagon, Bela kuća, CIA i FBI su svakako spremni za posao. Ali veliku sliku čini izvođenje onoga što bismo nazvali univerzalnim simulatorom, koji se može spustiti na taj nivo. Kakva je razlika između stvarnih i veštački izazvanih vremenskih prilika?“ Čudesni Dečak pokuša da zamisli uragan koji duva između svetova. Uzdrhti. Kaže: „Misliš li da bi ona mogla biti u opasnosti?“ Kapetan Izvrsni slegne ramenima u svom kostimu od spandeksa. „Zar nismo to svi u ovo doba? Svi se smatraju krivim za nešto. Do đavola, pa mogu te iseckati zbog obične televizijske emisije. Ali gringosi i vlada veoma pažljivo čuvaju svoju kvantnu tehnologiju; ako ona koristi mašinu bez licence, neko će se za to zainteresovati. Čak i na Univerzitetu Sao Paulo kvantne jezgre se toliko čuvaju da tamo s tobom mora ići pripadnik službe obezbeđenja. Našao si prilično zastrašujuću devojku, Sekstinjo. I ko je onda ona, ta Kvantna Cura?“ „Zove se Fija Kišida.“ I tada Kapetan Izvrsni kao da je pogođen Belim Događajem koji ga je pretvorio u pravog superheroja, jer on izleće sa kreveta. Čudesni Dečak ga jasno vidi kako lebdi u vazduhu. Kapetan Čudesni se naginje preko Čudesnog Dečaka, dok mu se spandeks nadima i uvlači oko usta. Petlja po rajsferšlusima, skida masku i istresa iz nje prosedu, talasastu kosu. „Kako si rekao? Fija Kišida? Fija Kišida?“ 22. JUL 1732. „Dakle, vi ste mačevalac“, reče biskup Grao Pare kada je Luis Kvin usnama dodirnuo ponuđeni prsten. „Mlađi ste nego što sam očekivao. I krupniji. Većina mačevalaca koje sam upoznao sitni su, žgoljavi kao pilad. Feminizirani. Ali opet, ustanovio sam da mnogi krupni muškarci umeju da budu laki na nogama.“
73 „Mač pripada jednom drugom životu, Vaša milosti.“ Luis Kvin se osovi na noge i ostade da stoji, šaka sklopljenih u položaju pokornosti. Soba biskupa Vaska da Maskarenjasa bila je mračna, opremljena teškim drvenim nameštajem s duborezom iz Tokantinsa18, u tamnocrvenoj i crnoj boji. Ukrasni anđelčići i serafimi imali su afrička usta i noseve, indioske oči i jagodice. Vrućina je bila nepodnošljiva, svetlost iza navučenih kapaka bolna. „Vaš je red vojnički, zar ne? Naravno, ja vas na to ne mogu primorati, ali ne bi bilo loše da naše društvo izgleda tako... mišićavo. Brazil poštuje moć i malo šta pored nje. Ovde ima muškaraca u izobilju – lenjih rmpalija oficira željnih bogatstva – koji sebe smatraju veštim u baratanju sečivom. Da, upravo tako: urediću sportsko takmičenje.“ „Vaša milosti, zakleo sam se...“ „Naravno da jeste, naravno. Drveni mačevi, dobro bockanje u guzicu, na to mislim. Biće dobro pokazati tim arogantnim ćuranima stvarčicu ili dve. Podučiti ih da malo poštuju autoritet Crkve i drže se podalje od indioskih devojaka. Kao što možete i sami zamisliti, ovde nemamo često nekih većih noviteta.“ Biskup ustade sa ukrašene stolice. Drvo teško zastruga po kamenu. „Oče, da li ste naklonjeni sportu? Da vam kažem, ovde imaju jednu sjajnu igru, Indiosi su je doneli, a igra se loptom od naduvenog lateksa, premda su u njoj najveštiji crnci. Sve je u nogama; dopušteno je da se služite glavom, ali ne i rukama, nikada rukama. Navodite loptu do protivničkog gola isključivo nogama. Izvrstan prizor. Poći ćete sa mnom u manastirski vrt; vrućina je unutra nesnosna u ovo doba dana.“ Biskup Vasko je bio krupan muškarac, nimalo lak na nogama. Obilato se znojio dok se teturao u hladovini vrta. Ukrasne, rukom bojene plavo-bele portugalske pločice prikazivale su alegorije teoloških vrlina. Jedan vodoskok curkao je u središtu izlizanih ploča od krečnjaka, i taj je zvuk bio krt i dubok kao godine. Ptice su zavirivale i cvrkutale odozgo, sa strehe. „Voleo bih da su vas meni poslali, Kvine. Ponekad poželim da je Belem pas, tako da mogu da ga dograbim za grlo i prodrmam. Putenost i pohota, kažem vam, putenost i pohota. Pohota za zlatom; ne samo za zlatom Vilja Rike, već i za crvenim zlatom i crnim zlatom, pogotovo u ovo doba pošasti i bezumlja. Znate o čemu 18 Tocantins; najskorije formirana brazilska država, na teritoriji koju su jezuitski misionari počeli da istražuju 1625. i pokrštavaju tamošnje urođenike, a naziv duguje istoimenoj reci; prim, prev.
74 govorim. O, šta bih dao za desetak – ma za pet-šest – stamenih očeva-misionara; ili makar za jednog inkvizitora Svete kancelarije! To bi ih sve izbezumilo. Čuo sam kako ste postrojili nosače iz Sidade Baiša. To je upravo ono što nam ovde treba, Kvine, baš to. Pretpostavljam da je putovanje bilo tegobno?“ „Nepovoljni vetrovi i struje, Vaša milosti, ali ja nisam mornar. Provodio sam vreme u molitvi i pripremama.“ „Da da, moji kapetani vele da je brže i lakše ploviti do ostrva Madere a potom za Belem nego nesigurnim morima iza Pernambuka. Molim vas da mi kažete zbog čega Društvo s takvom hitnjom šalje jednog ukoritelja iz Koimbre? Svestan sam prisustva Francuzovog – a kako čovek da ga ne bude svestan kad leprša tako po promenadi kao leptir, sa svim tim svojim drangulijama i lažnim nakitom.“ „Vaša milosti, posredi je veoma delikatna stvar unutar našeg Društva.“ Biskup Vasko se ukopa u mestu, lica crvenijeg nego što je to nalagala popodnevna vrelina. Lupnu štapom po kamenu. Ptice bučno uzleteše sa zakrivljenih pločica strehe. U tamnim ulazima pojaviše se lica. „Nepodnošljivo jezuitsko... Posredi je Gonsalves, zar ne? Ne odgovarajte; ne želim da vas uterujem u laž. Čuvajte svoje jezuitske tajne. Imam ja sopstvene informacije.“ On pognu glavu; znoj prsnu s njegove dugačke, ukovrdžane perike. „Oprostite mi, oče Kvine. Od vrućine sam razdražen, da, kao i od ove zemlje uopšte. Razumejte samo ovo: Brazil nije poput drugih mesta. Čak i u ovom gradu Društvo Isusovo, franjevci i karmelićani jedva se međusobno podnose; gore na Amazonu, to je ogoljeni rivalitet. Sveta crkva je jedva nešto bolje od motora koji hrane duše crvenokožaca – baš kao i njihova tela. Šta je sad, šta je sad?“ Jedan sekretar se pokloni pred biskupom na stazi i kleknu, pruživši mu kožnu mapu s dokumentima. „Ha. Ovo zahteva moju pažnju. Pa, oče Kvine, poslaću vam uputstva u vezi sa tom diverzijom koju sam pomenuo. Možda ću se čak i sam odvažiti na malu opkladu. Jedva čekam da vas vidim kako stupate na delo.“ Biskup štapom izvede tobožnji napad mačem dok mu se Luis Kvin klanjao, a onda, pre nego što je ovaj stigao da iznese bilo kakav prigovor, teško odšepa za svojim sekretarom u beloj rizi u znojne senke svojih odaja.
75 Ver-o-Pezo se grohotom nasmejao kada se mladić u pocepanoj košulji, crvenog lica, poveo preko kaldrme od udarca čizmom u guzicu. Crveni smeh, crni smeh s konopcima odvojenih kola i taljiga na gradskoj strani širokog doka gde su lađe i splavovi sa gornjeg Amazona i Tokantinsa bili ukotvljeni u četiri reda. Beli smeh sa stolica i priručnih tribina postavljenih na buradima i daskama. Sa ulice, stepenica i na sve strane oko Luisa Kvina, smeh muškaraca. Sa jarko obojenih drvenih balkona i fasada kuća goniča robova i gostionica, smeh žena raskalašno ogoljenih pred vrućinom i pogledima. Luis Kvin je stajao kao pobednik ispred kamenog bloka za robove. Mladog izazivača su odvukli njegovi drugovi, praćeni posprdnim poklicima robova i kišom trulog voća; bio je to debeli, arogantni sin odgajivača trske kojise nedavno obogatio, i pretendent na pripadnost gospodskom staležu, ponižen u dva meča, pljoštimice izbubecan tobožnjim mačem Luisa Kvina kao karnevalska luda u četvorougaonom borilištu, pištao je i cvileo pred publikom koja se valjala od smeha. A onda, završni šut čizmom: Sklanjaj mi se s očiju. Luis Kvin se zagledao u lica, široka, oduševljena. Mnogo koža, mnogo boja, ali otvorena usta sva su bila ista: crvena, gladna. Zagledan odozdo, video je oči iznad uzlepršanih lepeza i perlama protkanih velova. Luis Kvin je pošao oko borilišta, visoko podignutih ruku, primajući hvale stanovnika Belema do Pare. „Neki ljudi nose greh na licu“, reče biskup Vasko ljuljajući se na stolici, znojeći se neobuzdano uprkos baldahinu s resicama koji ga je zaklanjao od rastopljenog sunca i trudu dva mala roba s perjanim lepezama. „Želju za ženama?“ reče kraljevski sudija Rafael Pires de Kampos. Plemeniti brat sa Mizerikordije19, prognan u ovu kužnu zabit, voleo je svaki sport koji bi razbio monotoniju ambicioznih goniča robova. U Grao Pari se naširoko znalo da je Pires de Kampos finansirao biskupovo bavljenje privatnim merkantilizmom, i da je episkopalna flota trpela neprestane i skupe poraze od holandskih gusara koji su je saletali sa Kurasaoa. „Ne, gordost, čoveče, gordost. Da, sasvim sam siguran da je ovaj naš ukoritelj bio veoma vešt mačevalac pre nego što je primio mantiju. A to je još pedeset 19 Misericordia – katolički univerzitet; prim. prev.
76 eskudosa. Kako si uopšte mogao da pomisliš da će taj debeli tikvan da pobedi jednog jezuita? Gotovina, ili da se prebijemo?“ „Odbij mi to na rabošu. Odakle je taj jezuit? Naglasak mu je krajnje neobičan.“ „Iz Irske.“ „A gde je to? Ne znam za zemlju takvog imena.“ Biskup Vasko je kratko objasnio geografiju i represivne jeretičke zakone koji važe u toj zemlji. Pires de Kampos je napućio usne i zavrteo glavom. „Sad sam malo pametniji, Vaša milosti. Ali mislim da je za vašeg jezuita dobro to što ubrzo odlazi iz Belema. Imao on na sebi mantiju ili ne, mnogi bi ga rado pištoljem zatukli na spavanju.“ Kvin je umio lice i oprao kosu slepljenu znojem blistavom vodom koju je šakama zahvatio iz bačvice jednog uličnog prodavca. Sa sportom je bilo gotovo; ljudi će morati da sačekaju sledeću licitaciju na tom bloku za robove. Gomila se promeškoljila, otresla prašinu sa sebe, posegnula da pozatvara kapke i raziđe se posle kratke zajedničke zabave, kada je neki pokret na levom kraju tržnice u mreškaju nagnao glave da se okrenu oko konopcem oivičenog borilišta. Aplauz je prerastao u gromoglasno klicanje kada je u ring stupio sitan, vitak muškarac. Odeća mu je bila toliko svečana da je izgledala gizdavo, evropski, preterano prefinjena za Brazil. Ekscentrično, imao je na glavi okrugle naočari sa zelenim staklima, što je među gledaocima izazvalo komentare i smeh. Čovek izvede komplikovan naklon. „Otac Luis Kvin?“ Kvin je zagnjurio glavu. Voda se pomešala sa znojem koji mu je kapao s lica; stajao je u areni i pod strašnim podnevnim suncem shvatio je koliko je ono izazvalo staru vrelu radost u njemu, kao plimu, vrelina koja je prizivala vrelinu krvi. Sad je dosta. Ali on nikada ne bi mogao da okrene leđa izazovu, pa bio on Božji ili ljudski. „Na službi, oče. Ja sam doktor Rober Fransoa Sen-Onore Falkon, geograf i geometar Francuske akademije nauka iz Pariza i gost ove kolonije. Koliko shvatam, donekle ste vešti s mačem. Ja sam se, opet, obučavao kod majstora odbrane Tejagorija lično u Parizu i veoma se radujem prilici da okušam svoju veštinu spram vaše.“
77 „Vrlo dobro, mesje“, reče Luis Kvin na francuskom. „Izuzetno mi je zadovoljstvo što mogu da se borim s nekim ko ume pravilno da mi izgovori ime. Pretpostavljam da vam ne smeta ako vas porazi jedan sveštenik.“ Gomila je zaklicala u znak odobravanja. „Nemojte misliti da će vas mantija zaštititi“, reče Falkon dodajući štap, šešir, periku i debeli kaput svom robu, zadržavši te čudne naočari koje su prodirale u dušu. „Potičem iz porodice zloglasne po slobodoumlju.“ Luis Kvin podiže svoju drvenu motku u znak pozdrava. Falkon uze odbačenu palicu i uzvrati mu istom merom. Obojica saviše slobodnu ruku i položiše je na krsta, pa počeše da kruže. Vero-Pezo je utihnuo kao da ga je zgromio anđeo. „Još pedeset na jezuita“, reče biskup Vasko. „Stvarno? Mislim da bi ovaj Francuz mogao da ga iznenadi.“ Pires de Kampos prefinjeno obrisa znojavo lice namirisanom maramicom. „Vidite?“ Lica oko arene oglasiše se dubokim uzdahom i klicanjem kada Kvin napade u pogrešnom trenutku, a Falkon spretno odskoči u stranu; Falkon pljesnu popa po leđima dok se ovaj teturao kraj njega. Kvin zavrte glavom, osmehnu se sam sebi, uspravi se. Dvojica muškaraca nastaviše da kruže u popodnevnoj jari. „Tvoj čova celo jutro mlati po bitangama. Francuz je svež kao rosa“, napomenuo je Pires de Kampos, a onda shvatio da mu je pesnica stegnuta oko maramice i grlo spremno za povik kada je Falkon izveo niz zaslepljujućih finti koje su Luisa Kvina naterale preko ringa pre nego što je izveo leteći fleche na koji je čak i Vasko, bez daha, skočio sa stolice. Napetost je prerasla u čuđenje, a zatim u gromoglasno zaprepašćenje kada se Kvin bacio natrag, izbegavši motku koja je zapretila da ga odozgo proburazi. Obojica padoše na kaldrmu koliko su teški i zakotrljaše se, a Kvin se prvi nađe na nogama. Vrh Kvinovog štapa pogodi Falkona u list utegnut u čarapu. „To se u Parizu ne bi računalo“, reče Falkon otkotrljavši se u svoj stav, pa otplesa dalje od Kvina. „Kao što vidite, nismo u Parizu“, reče Kvin i s radosnim, luđačkim smehom, dade se u munjeviti napad zamasima koji nateraše Falkona natrag do ivice vode. „Suptilno, čak i za jednog jezuita“, uskliknu Falkon, zahvati Kvinov mač i odbi ga od sebe. Kada se između dva borca otvorio prostor, sitni Francuz skoči i ritnu
78 sveštenika u grudi. Kvin se povede unazad prema središtu ringa. Ver-o-Pezo se pretvorio u prsten gromkih glasova. „Tejagori vas tome nije mogao podučiti“, odgovori Kvin. Dva muškarca su se ponovo suočila u gardu. Potez za potezom, napad i blokada, kruženje i finta. Peckanja i mudrovanja mačevalaca prerasla su u roktanje i brektanje. Zglavci biskupa Vaska bili su beli dok je stezao izbočenu zlatnu dršku svog štapa. Poklici gledalaca utihnuli su u nemo upijanje. Tu se sada vodila prava bitka. Luis Kvin je kružio ispred svežijeg, razigranog Francuza. Gnev je treperio kao daleki letnji oblaci puni munja. Luis Kvin ga je suzbijao i terao od sebe. Otresao je znoj sa slepljenih krajeva kose. Umoran, mrtav umoran, a sa svakom sekundom sunce je iz njega izvlačilo snagu; ali on nije smeo da dozvoli da ga taj maleni čovek porazi pred ovim robovima i njihovim bednim gospodarima. Stari bes ga je ponovo pozivao kao stari prijatelj, snaga izvan poimanja, izvan razlike između dobra i zla. Doći ću. Nikad te nisam izneverio. Sve sunce trga sakupilo se da mu mučno plamti u zategnutom trbuhu. Luis Kvin vide sebe kako navaljuje na to đipalo od mačevaoca, kako mu jednim udarcem prelama taj smešni štap, tera ga u pad, probada mu grudni koš vrhom svog drvenog mača tako da mu izbije na leđa, s nataknutim organima koje još prožima bilo. Luis Kvin se naglo uspravi, razrogačen, šireći nozdrve. Izvuče levu ruku iz položaja garda i spusti je niz bok. Prinese mač licu, dodirnu nos u znak pozdrava i baci štap na kaldrmu. Falkon je oklevao. Iza tog zelenog stakla, šta to oči vide? pomisli Luis Kvin. Falkon klimnu glavom, frknu i podiže sopstveni mač u znak pozdrava, pa ga baci na tle kraj Kvinovog. Zvižduci i zvuci poruge narastali su u grmljavinu neodobravanja. Trulo voće poče da pljušti i rasprskava se mirisno na suncem zagrejanoj kaldrmi. Krajičkom oka Luis Kvin vide kako robovi žurno odnose nosiljku s biskupom Vaskom. Neki pripadnici njegovog domaćinstva ostali su da se žustro prepiru sa slugama plemića u plavom. Stavio si me na probu i ja sam je prošao, pomisli Luis Kvin. Brazil poštuje samo moć, ali moć nije ništa bez kontrole. Falkon se učtivo nakloni. „Pa, oče, jedva čekam početak našeg zajedničkog putovanja. Imamo mnogo šta da istražimo.“ Pogrde upućene učesnicima dvoboja proredile su se, a onda i zamrle kada su se posmatrači udaljili i kada je ponovo uspostavljen poredak ropskog dana.
79 Tropsko voće koje se sušilo na suncu počelo je mučno da miriše i privlači muve. Jedna po jedna, gospe Pelourinja pozatvarale su svoje želozijase. Donja Marija da Maja da Gama ponovo pogleda najpre limun, pa zatim pomorandžu. „Dakle, recite mi opet kako deo časovnika može da nam kaže da li je svet zašiljen ili spljošten. Još jednom i sigurna sam da ću shvatiti.“ Doktor Falkon uzdahnu i ponovo zaljulja mali olovni teg na kardanskom zglobu. Donja je insistirala iz pristojnosti prema svom učenom gostu; druge žene su odavno napustile demonstraciju i okrenule se svom ćaskanju koje, iako su se svakodnevno viđale, kao da nikada nije moglo da presuši. Pet meseci se Falkon vrpoljio u društvenoj izolaciji u svojoj truloj kući sa bezobrazno visokom kirijom kraj okeanskih dokova, obraćajući se svakog dana birokratama i magistratima za dozvolu ovde, dokument onde, samo da bi ga terali dalje sa zahtevom za dodatnim podnescima, informacijama i izjavama. Sada je nastup s jezuitom uklonio sve prepreke; dozvole i potvrde tog dana je doneo specijalni glasnik, a vrata učtivog društva, toliko čvrsto zatvorena, širom su se otvorila pred njim. Podozrevao je da je kao geograf, naučnik, mnogo manje retka zver nego kao Francuz sklon veštini samoodbrane. Donja Marija se uistinu nadala sportu posle večere; jedan crni rob iz Baije20 koji je poznavao ples borbe nogama bio je spreman, a u skladištu šećera rašćišćen je prostor da se sve to i isproba. Zasada je Francuz demonstrirao svoje borilačke veštine samo u nekoliko trikova noževima sa lionskog pristaništa, koje je svako mogao da nauči i u bilo kojoj atlantskoj luci. Umesto toga, ona je posmatrala kako se klatno ljulja tik-tak-tik-tak dok je on držao limun u desnoj ruci i pomorandžu u levoj. „Sila privlačenja – gravitaciona sila – koja deluje na klatno upravo je srazmerna njegovoj udaljenosti od središta gravitacije koja ga sebi privlači – u ovom slučaju, od središta naše Zemlje. Moje klatno – avaj, mehanizam vašeg 20 Danas država El Salvador; prim. prev.
80 časovnika suviše je grub kako bi prikazao varijacije – stoga će vibrirati brže ako je bliže središtu Zemlje, a sporije ako se nalazi na većoj udaljenosti.“ Sluga Žoao je stajao nepomično kao smrt kraj vrata trpezarije, s istim onim strogim izrazom na licu koji je imao kada je doktor Falkon brzo kao gušter obigrao sve časovnike u kazi grande, pridižući svoje prostačke zelene naočari kako bi im se zapiljio u brojčanike. Obrve su mu podigle boru kada je doktor Falkon otvorio kućište visokog nemačkog časovnika, gospodareve dragocenosti i glavnog pokazivača vremena za sve druge satove u kući, i spretno otkačio mehanizam klatna. „Na ovaj način, imamo osetljivo sredstvo kojim se može odrediti tačan oblik našeg globusa, bio on izdužen poput ovog limuna – s većom polarnom osom od one ekvatorijalne – ili na polovima spljošten, kao ova pomorandža ispupčena po opsegu.“ Kikot s druge strane stola. Donja De Tefe odavno je popila previše vina. Doktor Falkon klimnu donji glavom poklonivši joj trenutak pažnje. Njegove usne su jedva i dodirnule čašu; vino je imalo loš ukus na ovoj bolesnoj vrućini, a ionako je bilo bedno, portugalsko. Ali bilo je prijatno, neobično prijatno, obedovati u ženskom društvu. Nečuveno kod kuće; čak ni u Kajeni nije bilo tako slobodnog ponašanja. Kao što su se svi neprestano trudili da ga podsete, Amazon je bio druga zemlja, gde poslovi nagone senjore i portugalske trgovce da i po mesec dana odsustvuju iz svojih gradskih kuća. „Da, da. Oprostite mi, doktore – sigurno sam veoma glupa – i sve je to fino, matematički i naučno, u to nimalo ne sumnjam, ali ne objašnjava mišta ga zapravo drži podignutog.“ „Na šta to mislite?“ Falkon se zagleda iznad svojih krugova od zelenog stakla, zbunjen. „Limun. Ili pomorandžu. Sada lako mogu shvatiti kako se obrćemo oko sunca, kako nas ta vaša gravitaciona sila vezuje za njega, nije to nimalo drugačije od bolâ koje naši vakerosi koriste na fazendi. Ali ono što ne mogu da razumem jeste šta sve to drži podignuto uvis, da se ne zatumba beskrajno kroz ništavilo.“ Falkon spusti voće. Sa usana mu se ote uzdah tihe razdraženosti. „Madam, ništa to ne drži podignuto. Ništa i ne mora da ga drži. Gravitacija nas privlači središtu Zemlje, kao što privlači našu Zemlju središtu sunca, ali
81 istovremeno, sunce je podvrgnuto privlačenju – infinitezimalnom, da, ali svejedno privlačenju – središtu naše Zemlje. Sve privlači sve drugo; sve je u pokretu, skupa.“ „Moram priznati da mi je staro objašnjenje bilo mnogo jednostavnije i uverljivije.“ Donja vešto raseče pomorandžu na četiri dela i oljušti je malim zakrivljenim nožem. „Um se prirodno buni protiv okrugle Zemlje na kojoj je sve privučeno mračnom, paklenom središtu. To ne samo što je protivprirodno već i nehrišćansko; svakako, da nas bilo šta privlači, to bi trebalo da bude uvis, prema nebu, našoj nadi i domu?“ Falkon se ugrize za jezik kako ne bi odgovorio. Ovo nije bila Pariska akademija, pa čak ni sastanak Lunarnog društva u nekom buržoaskom salonu. Zadovoljio se time da posmatra senzualnu spretnost s kojom je ubacila ogoljeni režanj pomorandže između usana obojenih u crveno. I ti se usuđuješ da nazivaš nebo svojom nadom i domom? Donja Da Maja da Garna okrenula se s olakšanjem od limuna i pakla razgovoru na suprotnom kraju stola. Njena pratilja, visoka crnkinja s povezom preko oka, nekada zgodna, sada podgojena, nagnu se sa svog mesta iza donjine stolice kako bi se zagledala u klatno. Falkon vide kako stiska bilo palcem da bi izmerila sebi puls. Čak i u nezvaničnom kućnom pritvoru, Falkon je bio dovoljno blizu belemskog društva da shvati šta znači taj povez preko oka. Ljubomorne žene su se često svetile robinjama – ljubavnicama svojih muževa tako što su im kopale oči makazama. „Oprostite, oče, propustila sam to što ste upravo rekli“, reče donja Marija Luisu Kvinu. Čak i u svešteničkoj crnoj odeći, Kvin je bio masivan i njegovo prisustvo privlačilo je svu pažnju i konverzaciju kao da je on sam ispoljavao nekakvu ljudsku gravitaciju. On je mirno pogledao donju Mariju da Maja da Garnu u oči, bez trunke usiljene poniznosti vernika koja je toliko umela da naljuti Falkona. Ni sama donja nije ustuknula pred njegovim pogledom. Kao muškarac, primeti Falkon. „Samo sam govorio o zanimljivim lingvističkim osobenostima mog maternjeg jezika – to jest, irskog“, reče Kvin. „Mi u irskom nemamo reći za da ili ne. Ako vam neko postavi neko pitanje, možete samo potvrditi ili poreći ono što dotični kaže. Stoga, u odgovoru na pitanje: ‘Idete li u Golvej?’ odgovor glasi: ‘Zaista, idem u Golvej.’“ „To razgovor sigurno čini veoma napornim“, reče donja.
82 „Ni najmanje“, odgovori Kvin. „Zbog toga je samo jednom Ircu veoma teško da vam kaže ne.“ Ženski zvonki smeh prolomi se oko stola. Falkon oseti tananu žaoku zavisti zbog Kvinovog nehajnog flertovanja. Najveći dar zapadne onima koji ga ponajmanje koriste. On je oduvek uživao u ženskom društvu i smatrao je sebe vičnim, oštroumnim i duhovitim govornikom, ali Kvin je bio u središtu pažnje za stolom, ubacivao se u njihove razgovore, slušao i svaku od njih nagonio da pomisli kako je njegova pažnja usmerena samo na nju. Veština jednog lingviste, ili razvratnika? pomisli Falkon. Sada je Kvin sve dame očarao tečnim, ritmičkim monologom za koji je tvrdio da je velika pesma na njegovom maternjem jeziku. „A je li to ljubavna pesma?“ upita donja. „Zar postoji neka druga vrsta pesme dostojna recitovanja, madam?“ Sad još i aplauz. Falkon dokono nabode svoj bačeni i zaboravljeni limun nožićem za ljušćenje. On ubaci: „Ali, dragi moj oče Luise, nemogućnost da se kaže da ili ne, zar to ne pokazuje neposrednu vezu između jezika i misli? Reč je misao sama, te obrnuto, ono što se ne može izreći, ne može se ni pomisliti.“ Razgovor zamre; gošće se zbunjeno namrštiše. Otac Luis kucnu kažiprstom po stolu i nagnu se napred. „Moj kolega doktor izneo je zanimljivo gledište. Jedno od očaravajućih svojstava Amazona – za lingvistu poput mene, pretpostavljam, ne za društvo uopšte – jeste njegovo bogatstvo jezika. Koliko shvatam, postoje Indijanci kraj zabačenih pritoka koji nemaju reč za plavu boju, niti za bilo koje srodstvo osim za sina i kćerku, ili za prošlost i sadašnjost. Bilo bi prijatno i zanimljivo kad bismo se dali u promišljanje o tome kako to utiče na njihovo opažanje sveta. Ako ne umeju da kažu plavo, mogu li uopšte videti plavo?“ „Ili štaviše, kako to utiče na njihova duhovna svojstva“, odgovori Falkon. „Ako ne poznaju pojam prošlosti ili budućnosti, čega onda za njih ima u doktrini praroditeljskog greha? Mogu li oni uopšte shvatiti pojam budućeg obećanja, života u svetu koji će tek doći? Bez raja, bez pakla, samo u večitoj sadašnjosti? Ali onda, nije li to upravo večnost; mesto izvan vremena? Da li oni zaista žive u raju, nedužni i bezgrešni? Možda je neznanje zapravo blaženstvo.“ Nekoliko dama se hladilo lepezama, uznemireno primamljivim radikalnim rečima koje su se sada čule za stolom. Niko živi nije pamtio posetu Svete
83 kancelarije Resifeu, ali trauma od auto-da-féa21 tamo, u Prasi, bila je još dovoljno oštra u narodnom pamćenju da jadikovke biskupa Vaska na račun poroka Belema budu razlog za zabrinutost. Domaćica reče uljudno: „Čula sam da su pristigle nove pese22 sa nekog toliko zabačenog mesta da umeju da iskazuju samo jednu po jednu ideju. Izgleda da im je svaka rečenica samo jedna misao. Možemo razumeti njihov jezik, sa izvesnim poteškoćama, ali oni nikada ne bi mogli razumeti naš. Kao što je doktor Falkon pretpostavio: ono što ne možeš reći ne možeš ni pomisliti. Ko je uopšte i pomislio da dovodi ta stvorenja? Potpuno su beskorisna za rad.“ Doktor Falkon zausti da ponovo odgovori, ali tada uđe kućni poslužitelj Anunsao, začegrta malom drvenom zvečkom i objavi kako će sada uslediti kratak muzički komad uz kafu. „O, sasvim sam zaboravila“, reče donja i oduševljeno pljesnu rukama. „Oče, dragi oče, veoma ćete uživati u ovome. Krajnje šarmantno stvorenjce, uistinu anđeoskog glasa.“ Pratilje nasuše kafe iz srebrnih ibrika, pa obrisaše kapi sa šoljica mekim pamučnim krpama. Anunsao uvede maleno indiosko dete, mršavo kao oličenje oskudice, odeveno u grubu belu košuljicu. Falkon nije mogao da zaključi je li dečak ili devojčica. Dete kleknu i poljubi kamenu ploču. „Kupila sam ga budzašto na licitaciji kod lučke krčme. Jadnička je samo koji sat delio od smrti. Očito iz pohoda na neko naselje Indiosa koje su osnovali misionari: samo jezuiti, da izvinite, oče, umeju tako da uvežbaju nečiji glas. Hajde, dete.“ Dete ustade ruku spuštenih niz bokove, s dalekim životinjskim pogledom u očima. Kada se glas začuo, bio je tako tih, tako udaljen da se činilo kao da ne dopire iz otvorenih usta već s nekog skrivenog mesta između zemlje i neba. Falkon je dao svoju periku kućnim robovima na samom početku, zbog strašne zagušljivosti i vrućine, i sada je osetio kako mu se kratko ošišani potiljak naježio. Glasić se popeo do čistog, prodornog savršenstva: bilo je to Avé, ali ne iz pera bilo kog kompozitora poznatog Falkonu; ritmovi su bili iščašeni, taktovi nestalni poput žive, unutrašnji nagoveštaji harmonija uznemirujući, neskladni. A ipak je Falkon osetio kako mu 21 Kazna spaljivanjem na lomači koju je primenjivala sveta inkvizicija; prim. prev. 22 Peça na portugalskom (isto tako boa peça, peça da India, i pieza de India na španskom) bila je jedinica vrednosti u trgovini robljem od Zapadne Afrike pa do Zelenortskih ostrva od 16. do 18. veka. Bila je to vrednost zdravog roba ili robinje starosti od 15 do 25 godina. Robovi između 25 i 35, i između 8 i 15 godina starosti vredeli su 2/3 pese. Robovi izvan tih starosnih kategorija i oni bolesni vrednovani su manje. Pesa se koristila za uspostavljanje kvota i tarifa; prim. prev.
84 suze nesputano teku niz obraze. Kada je podigao pogled duž stola, video je da je Kvin dirnut slično kao i on. Belemljanke su bile od kamena, nepomičnog kamena. Oči pratilja koje su stajale svaka iza svoje gospe, nisu gledale u pripadnike bele rase. Uprkos donjinoj objavi, to nije bio anđeoski glas. Ovo je dopiralo s nekog dubljeg, starijeg mesta; bio je to glas daleke šume, duboke reke, glas kakav je dete moglo pronaći prateći te vode sve do tržnice robova u Belemu do Pari. Dok je dete pevalo, Žoao je uklonio klatno ispred doktora Falkona i,kuckajući potpeticama po kamenu, pohitao da ga vrati u trbuh gospodarevog časovnika.
85 NAŠA GOSPA OD ĐUBRETA 25-28. MAJ 2006. Poslednji Pravi Karioka zabacio je u petlji najlon otežan olovom u ružičastu svetlost zaliva Guanabara. Bio je to Sat Jemanže.23 Sunce je još bilo ispod brda s druge strane zaliva, a tako ružičasta svetlost mogla se videti samo na turističkim snimcima Rija, na kojima se mršavi dečak u bermudama premeće po plaži. Svetla su još gorela duž parka Flamengo i krivine Botafoga, kao brilijantni porub talasa oko stopala isturenog pobrđa. Farovi su se kretali preko mosta Niteroj. Noćna šihta je izlazila kao karnevalska povorka na bulevar kod aerodroma „Santos Dimon“, gde su avioni stajali tanani i dugonogi kao pauci-lovci pod treperavim svetlom. Bratstvo Ribara Praskozorja činile su siluete u prikradanju, elegantne poput ždralova dok su trzale i zabacivale, a širina i težina njihove starosti i srednjeg doba bile su izbrisane spram osvita. Njihovi tihi glasovi čuli su se u savršeno čistom, opojnom vazduhu, dok je snažnija grmljavina mlažnjaka koji jedan po jedan dodaju gas pred uzletanje bila utišana i potisnuta. Marselina je shvatila da i sama šapuće. Policijske sirene među brdima i dim od zapaljenih guma koji se zadržavao 23 Yemanja – duh koji odražava jednu od manifestacija Olodumare (Boga) u duhovnom ili religioznom sistemu Joruba, poreklom iz Afrike i ukorenjenom u zemljama Južne Amerike; prim. prev.
86 u vazduhu pojačavali su utisak svetotajstva. Marselina se nije toliko približila duhovnosti još otkad je snimala Lov na NLO dole u Valo de Amanjeser, izvan Brazilije. Ružičasta je prešla u boju jorgovana, a potom i u devičanski plavu dok se sunce dizalo. „Ja znam stotinu priča o Svetskom prvenstvu.“ Raimundo Soares je gledao kako mu olovo tone u svetlucavu vodu. Za sebe je tvrdio da je poslednji profesionalni karioka; svojevremeno novinar, svojevremeno pisac s dobrom knjigom o novoj bosa novi, još boljom knjigom o Ronaldu Fenomenju i osrednjim vodičem za to kako biti profesionalni karioka u svom katalogu. Malo pecanja rano ujutro s braćom, malo kafezinja kad se pojača vrućina, nekoliko stotina reči na laptopu, da bi ostatak popodneva provodio u nekom kafeu i gledao dupeta na putu prema plaži, ili šetao svojim gradom, prisećao ga se, utiskivao ga u pamćenje. Uveče, prijemi, žurke, otvaranja, njegove mnogobrojne ljubavnice: kasno na spavanje da bi ponovo ustao za pecanje. Tvrdio je kako već dvadeset godina nije obukao ništa osim surferskih majica i bermuda, čak ni za majčinu sahranu. On je bio danguba, malandro koji ne mora mnogo da se trudi, karioka nad kariokama: trebalo bi da ga proglase Živim Nacionalnim Blagom. „Ovo je istina. Dejvid Bekam dolazi u Rio; igraće na Marakani u revijalnoj utakmici u Peleovu čast. On je gost CBF-a, tako da dovodi i ženu i decu; sve živo. Smestili su ga u Kopa palas, za senjor Beksa ništa nije previše dobro; predsednički apartman, privatna limuzina, ništa da ne zafali. Dakle, jedne večeri on izađe da se malo lopta na plaži, pa ga zaskoče krimosi. Pištolji i sve to, je’n dva tri, u kola i nema ga. Otet. Čuvarima ispred nosa. I tako Bekam sedi pozadi s tim malandrosima koji drže pozlaćene pištolje i misli: O, blagi bože, mrtav sam. Poš je udovica, a Bruklin i Romeo ima da odrastu bez oca. No, odvezu oni njega gore na Rosinju, Estradom de Gavea, a onda odatle na jedan manji put, pa odatle na jedan još manji, sve dok ne postane toliko strm i uzan da kola ne mogu dalje. Tu ga isteraju napolje i povedu uz ladeiru držeći ga na nišanu, i kad god neko pomoli makar nozdrvu iz kuće, krimosi na njega potegnu uzi; uvis uvis uvis, pravo do vrha favele, gde ga uvedu u malenu betonsku sobu odmah ispod drveća, kad tamo ti sedi Bem-Te-Vi, veliki narko-šef. To je bilo pre nego što su ga ubili. I on stoji tamo, gleda u Bekama s ove strane, gleda u Bekama s one strane; odmerava Bekama sa svih strana kao da zagleda auto, a onda pokaže nešto rukom i pojavi se tip s velikim džakom. Bekam pomisli, Isuse i Marijo, šta se to ovde dešava? Onda Bem-Te-Vi stane kraj njega pa napolje izvuku Svetski pehar,
87 originalnog Žila Rimea, od žeženog zlata i sve to, pravo iz džaka. Bem-Te-Vi ga uhvati s jedne strane, Bekam s druge, a taj tip izvadi digitalnu kameru i kaže: ‘Nasmešite se, gospodine Bekame.’ Škljoc! Blic! A onda se Bem-Te-Vi okrene Beksu, prodrma mu ruku i kaže: ‘Mnogo vam hvala, gospodine Bekame, bila mi je prava čast... O, uzgred... ako iko ikada sazna za ovo...’“ Raimundo Soares se pljesnuo po butini i zavrteo na svojoj pecaroškoj stoličici. Bio je to zdepast muškarac širokog lica, mišićavih golih ruku, kose crne zahvaljujući pre farbanju nego majci prirodi, podozrevala je Marselina. Ribari Praskozorja su se osmehnuli i zaklimali glavom. Čuli su oni njegovih stotinu priča na stotine puta; sada su one prerasle u litaniju. „E to je sjajna stvar za film.“ „Heitor Sera je rekao da biste možda mogli da mi pomognete u vezi s jednom idejom za emisiju.“ Marselina je sedela na taman ohlađenom pesku, kolena priljubljenih uz grudi. Raimundo Soares je bio u pravu: ovo je bilo najbolje vreme za plažu. Zamislila je sebe kako se pridružuje starim i besramnim muškarcima oklembešenih sisa u „spido“ gaćicama i japankama, sa sedim dlakama na grudima, i ženama s plavim pramenovima i kožom boje lešnika, u određenim godinama ali i dalje potpuno našminkanim, koje tumaraju ovuda radi jutarnjeg sunca i plivanja. Nema boljeg, stvarnijeg načina da započneš dan. Slatka ideja, ali njen svet je bio tapiserija slatkih ideja, među kojima većina nije imala oslonac. Kafa i cigareta u krovnom vrtu odakle ih posmatra kako nezgrapno izlaze iz mora i ostavljaju kapljice na pločnicima Kopakabane. Jedan TV profesionalac se po navici isuviše postovećuje sa objektom. U Lovu na NLO želela je da pobegne i živi u nekoj jurti, gde bi tragačima prodavala kreolske amajlije. „I kako je on? Je li i dalje ubeđen da je život brutalan, glup i besmislen?“ Marselina pomisli na to kako je ostavila Heitora; na prstima obigravajući oko njegovog samrtničkog hrkanja, oblačeći se uz svetla iz lagune koja su sijala kroz prozor balkona stana u Rua Tabatingueri. On je voleo kad ona šetka gola ispred tog prozora, u čarapama i čizmama ili tesnom kombinezonu za čitavo telo koje joj je kupio, a ona nije želela da kaže koliko joj se useca u guzu. I uživala je u tom anonimnom egzibicionizmu. Najbliži susedi bili su na kilometar odatle, s druge strane lagune. Na većini balkona oko Lagoe Rodrigo de Freitas bili su tronošci i
88 teleskopi: neka ih, nek napare oči. Ona ih nikada neće upoznati. Heitor je bio uzbuđen voajerizmom jednog predmeta voajerizma: posmatrači nikada neće znati da apartman u kojem ta niska loira paradira kao puta pripada čoveku koji im svakodnevno priča o neredima, pljačkama, cunamijima i samoubilačkim bombaškim napadima. Teško se okrenuo na drugu stranu i zarežao, a onda se probudio. Uspeo je da stigne u kafe Barbozu. Bilo je tamo piva za Selsa i ostatak njene ekipe, Agnetu i Sibel; votke i guarane za Marselinu; i votka-martinija za Heitora. Nisu otišli da plešu, i nije mu razvalila bulju od jebanja. „Kuda ćeš i koliko je sati do đavola?“ „Idem na plažu“, reče Marselina. Zujanje guarane svetlucalo je kroz pomrčinu votke kao svetlost oluje. „Kao što si rekao, najbolje je rano. Zovni me kasnije, ili tako nešto.“ Poput vojnika i avionske posade, i novinari su sposobni da iskoriste svaki slobodan trenutak da odspavaju. Dok je Marselina stigla do ulaznih vrata, Heitor se već oglašavao onim čudnim, strugavim hripanjem koje je svakog trena moglo da se pretvori u reči ili povike. Kratki hodnik je bio mesto gde je on držao svoju biblioteku. Police bi prostor umanjile toliko da krupan muškarac u sjajnom odelu tuda ne bi mogao ni da se provuče, pa su knjige – nepovezani naslovi poput Ključevi vaseljene, Dugi rep i nova ekonomija, Godišnjak FK Fluminijense za 2002, Poricanje smrti – bile naslagane jedna na drugu u kule, od kojih su neke bile uglavljene pod tavanicom, dok su se druge ljuljale pri Marselininom prolasku na vrhovima prstiju. Jedno naročito jako lupanje vratima, možda posle dana sa izuzetno lošim vestima, i one će se sve srušiti i zgnječiti ga masom svoje rečitosti. „I previše, previše kratak“, reče Marselina. „Heitor je kazao da biste vi mogli da mi pomognete da pronađem Moasira Barbozu.“ Bratstvo Ribara Praskozorja utihnu nad svojim pecaljkama. „Možda bi bilo dobro da mi kažete kakvu to ideju imate“, reče Raimundo Soares. „Mislimo da je krajnje vreme da mu se oprosti Sudbonosno finale“, slaga Marselina.
89 „Ima veoma mnogo ljudi koji se s vama i dalje ne bi složili, ali ja mislim da je to trebalo uraditi pre mnogo godina. Opet, emisija o Marakanasu24 bi pobudila veliko interesovanje. Naravno, ja sam bio premali da bih se toga valjano sećao, ali još ima mnogo ljudi koji pamte tu julsku noć, a još ih je više koji i dalje veruju u legendu. Ima jedan novinar dole u Arpoadoru, Žoao Luiz, moja generacija; on je dobio kopiju originalnog filma i premontirao je to tako da izgleda kao da je lopta pogodila stativu, a onda ubacio rez iz druge utakmice kad ju je Bigode počistio. Ima jedan tip mlađi od vas koji je pre nekoliko godina snimio kratak film o fudbalskom novinaru – mislim da je taj lik zasnovan na meni – koji se vraća kroz vreme kako bi pokušao da promeni Sudbonosno finale, ali šta god da uradi, lopta opet prođe pored Barboze u mrežu. Čak sam čuo kako je jedan baja pričao u nekoj naučnoj emisiji na Diskaveri kanalu ili tako nešto o kvantnoj teoriji i tome kako postoje svi ti paralelni univerzumi oko nas. Metafora koju je upotrebio glasila je da postoje stotine, hiljade vaseljena u kojima je Brazil pobedio u Sudbonosnom finalu. I dalje nisam to razumeo, ali mi je zaličilo na finu alegoriju. Postoji jedna sjajna priča o Barbozi: prošlo je nekoliko godina posle Marakanasa, i tek onda ga je sve to toliko pogodilo da se izgubio. Okupio je nekoliko prijatelja iz starog tima – sve crne igrače, znaš već na šta mislim – radi roštilja. Sve je prštalo od piva i priča o fudbalu, a onda je neko primetio da drvo u roštilju plamti, pršti i odaje neki miris nalik na zapaljenu farbu. Pogleda taj pobliže, i stvarno vidi zapaljenu farbu. Ima tu još nesagorelog drveta, prekrivenog belom bojom. To je Barboza isekao stative na Marakani i upotrebio ih kao drva za potpalu.“ „Je li to istina?“ Marselina izu cipele i zabi stopala u hladan pesak, osetivši kako joj svilenkasta zrnca klize između prstiju. „Zar je važno?“ „Znate li gde je on?“ „Barboza? Ne. Potpuno je nestao pre desetak, petnaestak godina. Možda je čak i mrtav. Ljudi i dalje tvrde da ga viđaju u tržnim centrima, kao Elvisa Prislija. On je starac; starac je već pedeset godina. Kad bih samo pomislio da biste se okomili na jadnog starog Barbozu, ne bih ni reč prozborio s vama. Jadnik je dovoljno toga istrpeo. Ali ovo...“ 24 Maracanaço, grubo prevedeno s portugalskog kao Udarac na Marakani, izraz koji se koristi za utakmicu između Urugvaja i Brazila na Svetskom prvenstvu u fudbalu 1950; prim. prev.
90 „Ne, nipošto ne bismo učinili ništa nalik tome“, slaga Marselina drugi put. „Sada je mrtav čak i Zizinjo... Preostao je samo jedan čovek koji bi mogao to da zna. Feižao. Pasuljar.“ „Ko je to? Neki fudbaler?“ „Stvarno pojma nemate o svemu ovome, jelda? Feižao je bio fizioterapeut, pomoćnik fizioterapeuta. Još se obučavao, tata mu je bio u CBD-u, u vreme pre nego što se savez pretvorio u CBF, i našao mu je posao u ekipi. U suštini, on se samo starao da sunđeri u kofi budu mokri, ali bio je kao srećna maskota ekipe; obično bi mu prokuštrali kosu pre nego što krenu kroz tunel. Malo im je to vredelo. Završio je kao fizio u ekipi Fluminensea, a potom otvorio malu teretanu. Pre nekih pet godina prodao ju je i penzionisao se; sreo sam ga dok sam istraživao podatke koji su mi bili potrebni za knjigu o Ronaldu i o Udruženju sportskih novinara. Jeste li znali da sam završio na sudu zbog klevete zbog dužine Ronaldove kite?“ U pravu je, promrmljaše irmaosi po pecaljki. „Naravno, sudija je presudio u moju korist. Ako iko može da zna, onda je to Feižao. On je sada u Niteroju; evo njegovog broja.“ Raimundo Soares izvadi iz džepa na kuku bermuda malu novinarsku beležnicu vezanu lastišem i naškraba neki broj patrljkom olovke. „Recite mu da sam vas ja poslao. Tako će možda pristati da razgovara s vama.“ „Hvala vam, gospodine Soares.“ „Hej, trebaće vam neko da vodi tu emisiju; a ima li neko bolji za to nego jedan od najboljih brazilskih pisaca i poslednji profesionalni karioka?“ To je on, odazvaše se horski kraljevi ribara. On je malandro. „Pomenuću to glavnom producentu“, reče Marselina, i bila je to njena treća laž. Nije se oglasio nijedan petao, ali je zato plovak na Raimundovom najlonu potonuo ispod površine. „Hej, gledajte ovo!“ On odgurnu kačketsa čela i pognu se nad kalemom. Kada se Marselina osvrnula iz debele hladovine zelenila u parku Flamengo, Braća Ribara Praskozorja skidala su lovinu sa udice i vraćala je moru. Ribe zaliva Guanbara bile su zagađene, ali Marselini je prijalo da zamišlja kako je starci žrtvuju u počast Jemanže.
91 Čula je električne orgulje iz zaliva sa mesta gde ju je taksi ostavio: Akverela do Brazil; ritam samba-egzaltasao, s naglaskom na donjoj klavijaturi, nošen odozgo preko balkona, između satelitskih antena i rezervoara za vodu. Omiljena melodija njene majke. Ustanovila je da joj korak ubrzava uz ritam dok je klimala glavom Malvini i prolazila kraj kućepaziteljkinog pulta. Muzika se vrtložila niz stepenište. Malvina se osmehivala. Kada donja Marisa svira orgulje, cela se zgrada osmehuje. Čak ni muzika u liftu nije u stanju da porazi donju Marisu na klavijaturama dok njeni akordi i čačača odzvanjaju oko bubnja čekrka i brzih protivtegova. Sva deca sopstveno detinjstvo smatraju normalnim. Zar nije svima majka bila Mariza Pinžon Kraljica Orgulja i Beiža-Flora? Najraskošniji dani Kraljice Marize, kada je vladala zemljom posle ponoći, Venera koja izlazi iz art deko školjke vurlicera u klubu Beiža-Flor, već su bili na izmaku kada je Marselina rođena. Njene dve starije sestre imale su zajedničke i sve ogorčenije i kivnije uspomene na babe i tetke, devojke koje su prodavale cigarete i gej čistače koje je njihova majka slala da ih čuvaju dok je ona, umotana u saten i šljokice, s dijamantskom tijarom na čelu, pozlaćenim cipelama koje su udarale ritam, svirala rumbe, pagode i foroe za diskretne srebrne stočiće. Imala je ona fotografije s Tomom Žobimom, flertovala je s Čikom Buarkeom, svirala u duetu s Liberačeom. Marselina se samo nejasno sećala kako je zurila uvis u disko-kuglu koja se okretala na tavanici, zaslepljena beskrajnim karnevalom svetlosti. Oca uopšte nije upamtila. Nije bila još ni fetus kada je Martin Hofman obukao svoje odelo, uzeo kožni kofer i otišao poslom u Petropolis, da se odatle nikada ne vrati. Godinama je mislila da joj je tata Liberače. Marselina je uzdrhtala od zadovoljstva kada su se vrata lifta otvorila pred punim uzlaznim glisandom po dirkama. Njena majka je svirala sve ređe i ređe otkad joj je postavljena dijagnoza artritisa koji će joj sasvim sigurno pretvoriti zglavke na šakama u brazilske orahe. Oklevala je pre nego što je pozvonila, uživajući u muzici. Njena alternativna porodica bi joj se podsmehnula, ali uvek je drugačije kada se radi o tvojoj majci. Ona pritisnu dugme. Muzika prestade usred takta. „Ne javljaš se, ne dolaziš mi...“
92 „Evo me sad. A i poslala sam ti SMS.“ „Samo zato što sam ga ja najpre poslala tebi.“ Zagrlile su se, poljubile. „Opet izgledaš zategnuto“, reče Marselinina majka odmaknuvši ćerku od sebe kako bi joj se zagledala u lice. „Zar si opet ubrizgavala botoks? Daj mi njegov broj.“ „Trebalo bi da staviš lanac na ta vrata. Ovde je mogao da upadne bilo ko, i samo da te čvrkne u stranu.“ „Ti meni držiš predavanje o bezbednosti, a jošstanuješ u onoj prljavoj, gadnoj staroj Kopi? Gledaj, našla sam ti lep dvokrevetni apartman u Rua Karlos Gols; na samo dve ulice od mene. Rekla sam agentu da odštampa pojedinosti. Da nisi otišla bez toga.“ Orgulje su bile kraj otvorenog francuskog prozora, i lampice su sijale na njima. Na malom balkonu je bio postavljen sto; Marselina se uglavila u svoju plastičnu baštensku stolicu. Najbezbednije je bilo da gleda u horizont. Zlatni mladi surferi tamo su se igrali na talasima koji su se neprestano obrušavali na obalu. Nikada nije mogla da gleda surfere bez bolnog utiska da je mogla da živi nekim drugačijim životom. Donja Mariza je donela poslužavnik pun poslastica: tortu od limuna, kikiriki kocke iz Minas Žeraisa od kojih su boleli zubi, sitne oblande s medom. Kafa u posudi i popodnevna votka za domaćicu. Treća po redu, procenila je Marselina po praznim čašicama na orguljama i rukonaslonu troseda. „I, šta imaš da mi ispričaš?“ „Ne ne ne, da čujem prvo ja tvoje vesti. Ja živim ovde, petnaest spratova iznad svih sukoba i uzbuđenja.“ Ponudi joj kolače od kikirikija iz Minas Žeraisa. Marselina se odluči za oblande s medom kao za najmanje smrtonosnu varijantu po njen dnevni unos kalorija. „Pa, uspela sam da dobijem emisiju.“ Njena majka stegnu ruke na grudima. Za razliku od svih drugih majki o kojima je slušala na Kanalu Kvatro, Mariza Pinžon potpuno je razumela čime se njena kćerka bavi. Marselina je bila njena prava naslednica; Glorija i Irasema su je razočarale svojim uspešnim brakovima i skupoceno odevenim porodicama. Običnost kao krajnja adolescentska pobuna. U Marselininom nehajnom pominjanju imena, profesionalnim kratkotrajnim susretima sa slavnim zvezdama i povremenim ljubavnim vezama s pametnim muškarcem sa bledoplavog ekrana
93 koji je svake večeri zemlji saopštavao grozne stvari osećao se još miris doba kada je Kraljica Klavijatura vladala od Kopa palasa pa sve do Bare. Ima vremena za muškarce i bebe kada budeš starija, a sad su zvezde još dovoljno nisko da ih dotakneš i čarolija još može da deluje. Marselina nikada nije mogla da obuzda majčin let iznad hiljadu svetiljki Ipaneme u bolnoj sumnji u to jesu li njene sestre pravilno odabrale, i nije li ona svoje jajne ćelije prodala za provokativnost i navođenje sopstvenog imena u ulozi producenta na špici u trajanju od dve sekunde. Marselina je objasnila premisu. Njena majka je pijuckala votku s ledom i mrštila se. „Barboza, taj odurni crnac.“ „Nemoj mi reći da pamtiš Sudbonosno finale?“ „Svaki karioka pamti šta je radio na dan Marakanasa. Ja sam bila zaćorena kao prava glupača u advokata Dina Martina. Dino je imao pet nastupa u Kopa palasu. Zaslužuje to što ćeš mu uraditi, zbog njega smo svi ispali smešni.“ „Šta? Ko?“ „Barboza. Zlikovac.“ Donja Mariza je bila Marselinina nepogrešiva ciljna grupa koja se sastojala od jedne jedine žene. Iskapila je svoju votku. „Kerida, da li bi mi donela još jednu?“ Marselina raseče limun na četiri dela i kašičicom ubaci led u čašu. Majka joj doviknu: „Prirediću malu feižoadu.“25 „Kojim povodom?“ Donja Marisa je bila od onih kuvarica koje se pokažu izvrsnim samo na jednom jelu i time iskupe sve svoje ostale kulinarske promašaje. Jedan glavni kuvar iz kafea Pitu dao joj je pre deset godina recept za feižoadu, kada se tek preselila u Leblon, i ona je to čudo pravila svake subote koja bi pala najbliže nekom značajnom porodičnom datumu. „Irasema je opet trudna.“ Marselina oseti kako pojačava stisak na tučku kojim je pažljivo drobila led. „Dvojke.“ 25 Brazilsko jelo koje se sastoji od mešanog mesa kao što su jezik i kobasice, i priloga od pasulja, pirinča, brazilskog kupusa, pomorandži i ljutog sosa od bibera; prim. prev.
94 Udar, prasak. Dno čaše ležalo je na podu u ledu, limeti i smrdljivoj votki, izbijeno prejakim udarcem mermernim tučkom. „Izvini zbog ovoga. Skliznula mi ruka.“ „Nema veze nema veze ionako sam previše popila. Piće kod kuće upropastilo je mnoge dobre žene. Ali dvojke! Šta kažeš ti na to? Nikada nismo imali blizance u našem ogranku porodice. E sad, Patrisija i sve one dole u Florijanopolisu liferovale su dvojke na sve strane, nalik jedno drugome kao jaje jajetu.“ „Odsviraj mi nešto. Više gotovo ništa ne sviraš.“ „O, niko ne želi da me sluša. To što ja sviram sada je staro.“ „Za mene nije. Hajde samo. Oduševila sam se kad sam te čula dok sam se pela; čula sam te čak dole, na parkingu.“ „O, zaboga, o ne, šta li će svet da pomisli?“ Znaš ti to vrlo dobro, Kraljice Petnaestog Sprata, pomisli Marselina. Kao i ja, i oni su te videli kako sviraš na svom balkonu s tijarom i bisernim minđušama. Mamiš im osmeh na lice. „O, sad si me nagovorila.“ Donja Mariza se uspravi na stoličici, pređe stopalima uzduž i popreko po bas pedalama kao sportistkinja koja se zagreva za trku s preponama. Marselina je posmatrala kako joj prsti lete kao kolibri preko prekidača i dugmića za ritmove. Onda ona ovlaš pomilova noktima crveni prekidač za struju i „Dezafinado“ se uzdiže poput anđela koji izleću sa nebesa između stambenih kula Leblona. Liberače joj namignu sa stočića. Feižao Pasuljar je zataknuo paklicu američkih cigareta za svoje „spido“ gaćice. „Spido“, japanke i njegova rođena koža, uštavljena u meki antilop. Šetkao je, nemiran i nervozan kao osica po svojoj luksuznoj verandi, sedao čas na drvenu klupicu, čas na izbočinu žardinjere, čas na sklopivi stočić. Bio je tanan kao dašak i zadovoljan svojim telom; ona je svejedno bila zahvalna zbog toga što je sasvim ćosav. I sama pomisao na sede, oštre grudne malje muškaraca od šezdeset i nešto godina izazivala je u njoj hladnu jezu.
95 „Raimundo Soares. Pa kako je taj matori ugursuz?“ „Ovih dana mnogo peca.“ Feižao nasu malo biljnog čaja iz japanske posude. Zamirisao je na natopljenu šumu. „To je tačan odgovor. Pozvao me je, znate. Rekao mi je da pojma nemate, ali da ste u redu. Mnogi mediji njuškaju oko mene zbog Barboze – o, niste vi nipošto prvi. Ja im kažem da ga više nema, da je umro. Nisam čuo za njega već deset godina. Što je otprilike i tačno. Ali vi ste to odradili kako treba.“ Naša Gospa od Produkcijskih Vrednosti, koju je Marselina zamišljala kao Blaženu Devicu ukrštenu sa mnogorukim hinduističkim božanstvom – s tim da su te ruke držale kamere, pecaljke s mikrofonom, budžete, programe – osmehnu se unutar svog sinhronizovanog oreola. Feižao izbi cigaretu iz gaća, što je bio neobično seksualan gest. „Tokom godina svi su na kraju završili ovde, svi ti crnci iz 1950. Pokušaće da vam kažu kako u Brazilu nema rasizma; to je čisto sranje. Posle Marakanasa, najveća krivica pala je na crne igrače; uvek bude tako. Na Žuvenala, Bigodea. Čak i na majstora Zizu lično, Bog neka mu se smiluje. Ali ponajviše na Barbozu. Niteroj nije Rio. Taj zaliv može biti širok koliko god vam se prohte.“ Feižaov stan u nivou mezanina imao je pogled kakav je mogao da se priušti samo prodajom uspešne firme. Zidovima ograđena veranda bila je dugačka i uska, vlažna i zakrčena bujnim cvetnim grmljem i lijanama koje su se spuštale preko zidova. Žakarande i razgranati hibiskusi uokvirili su Rio s druge strane zaliva. Marselina je obišla planetu u potrazi zakičastim i šljokičavim, ali nikada nije prešla preko mosta na visokim stubovima u Niteroj. Čudesni grad je izgledao manji, zlokobniji, neizvesniji; Niteroj je bio ogledalo za gizdavo Riovo samoljublje. Feižao srknu malo čaja. „Ovo je odlično za imunosistem. Raimundo Soares će vam ispričati stotinu divnih priča, ali on samo sere. Samo jedna od njih je istinita: pre petnaest godina, Barboza je ušao u jednu prodavnicu da kupi malo kafe, a žena kraj njega pred kasom okrenula se i povikala svim mušterijama: ‘Gledajte! Ovo je onaj čovek zbog koga je ceo Brazil plakao.’ Znam to pošto sam bio prisutan. Kada se penzionisao, dolazio je u moju teretanu zato što je hteo da ostane u formi i zato što me je
96 poznavao odranije. Malo-pomalo, izgubio je veze sa svima ostalima iz 1950, ali ne i sa mnom. A onda je otkrio veru.“ „Šta, nešto poput Božje skupštine?“ Među sportistima je bilo popularno da postanu religiozni, da zahvaljuju Gospodu Isusu za golove, medalje i rekorde koje bi ranije pripisivali svecima i Mariji. „Ne slušate me.“ Feižao smrvi opušak cigarete pod đonom svoje japanke, pa odmah izvadi novu. „Rekao sam da je otkrio veru, a ne da je otkrio Boga.“ Kao odgovor na cigaretu, Marselina izvadi svoj mali ručni računar. „Neki religiozni centar umbande26?“ Crnci su otkrivali snežnobelog Isusa; belci su pronalazili afrobrazilske duhove. To je bilo tako karakteristično za Rio. „Mogli biste da se potrudite da slušate umesto što žurite s pitanjima. Barkinja de Santo Daime.“ Marselina zadrža dah. Prokleti Barboza se priklonio Zelenom Svecu. Gledanost ima da ode u orbitu. „Dakle, Barboza je još živ.“ „Zar sam ja to rekao? Opet trčite pred rudu. On je izašao pre tri godine iz ovog stana i niko ga otad nije ni video ni čuo, čak ni ja.“ „Ali u toj daime crkvi će znati... njih mogu naći.“ Marselina otvori Gugl na svom džepnom računaru. Feižao posegnu preko stola i prekri ekran šakom. „Ne ne ne. Ne smete upasti tek tako. Barboza je u paklu proveo više vremena nego što ste vi proživeli, devojko. Malobrojni su oni kojima je verovao; sedite ovde, u mom vrtu, samo zato što vam Raimundo Soares veruje. Ja ću popričati s Barkinjom. Znam tamo ljude. Onda ću vas pozvati. Ali samo da znate, pokušate li da me zaobiđete, biće mi javljeno.“ Mršavi, suncem izmoždeni muškarac iskapi svoj biljni čaj i žestoko zgnječi cigaretu u porcelanskoj činiji. Tek u taksiju, dok je ovaj prelazio natrag preko luka vitke strune mosta između Rija i Nisteroja, Marselina je, guglujući slike, shvatila da je prepoznala svetu lozu. Psychotria viridis: iza njenog sjajnog ovalnog lišća i grozdova crvenih bobica pucao je Feižaov pogled na Čudesni grad. 26 Umbanda: veroispovest koja spaja katolicizam, spiritualizam i afrobrazilske religije; prim. prev.
97 Aleižadao je vozio bicikl s ramom u obliku slova A posred Staklene menažerije, krivudajući između kutija s trakama i nakrivljenih stubova trač-časopisa na točkićima. Dvaput je obišao nesigurni krug oko Marseline. „Kakva ti je to skalamerija?“ „Da li ti se dopada? Ovo je budućnost prevoza po gradu.“ „Na brdima Rija? Da nećeš možda na tome da uđeš u tunel usred špica?“ „Ne, ali nekako mi je baš kul. Može da se sklopi tako da bude velik kao laptop.“ Aleižadao pokuša da poskoči i okrene se, i umalo ne nalete na reciklažnu kutiju štampača. On je radio kao pomoćnik u dugačkoj, otvorenoj kancelariji poznatoj kao Staklena menažerija. „Upravljanje je malo nezgodno, a i sic ti se useče u dupe. Ovo je najnoviji izum onog Engleza što je izmislio kompjuter.“ Uvek nešto najnovije. „Alana Turinga? On je...“ „Ne, nekog drugog tipa. On je izmislio one stvari na točkovima u kojima sediš i okrećeš pedale: dalekse? Hoking? Tako nešto?“ Bilo je dana kada je sklonost Kanala Kvatro igri, njegova spremnost da se suoči s nadirućim talasom savremenog i zajaše ga, Marselinu umela da uzbudi i ponese; a bilo je i onih kada ju je neumorna glad Kanala Kvatro za novim, za novotarijama, pritiskala, kao kiša govana od plastičnih tričarija; i tada bi domišljatost i ironija postali mračni i lišeni svake radosti. Marselinina alternativna porodica sa radnog mesta podigla je poglede iz svojih staklenih odeljaka kada se pojavila über-šefica. Toliko je toga mogla da spozna na osnovu toga što su ručali: za radnim stolom, naravno. Selso je uzimao suši spretno i pažljivo kao profesionalac koji nasamo vežba te pokrete. Agneta, kao i uvek toliko prikladno odevena za određeni trenutak, bila je poznata po tome što je naručivala da joj nove cipele dostave u kancelariju kako bi se uveče vratila u njima kući, i sada je zlovoljno žvakala dijetalnu zamenu za ručak. Sibel, jedina koju je Marselina cenila pored toga što je od nje i zazirala, raskomadala je bauru spremljen kod kuće. Donosila ga je svakog dana. Domaća kuhinja je novi suši, govorila je. Sibel je shvatala suštinu trika, način na koji dodaš sopstveno malo
98 mreškanje samom vrhu modernog i posmatraš kako haotične matematike oluja i zakona moći to uveličaju u pravi modni talas. Već je polovina članova Lizandrine produkcijske grupe sama sebi pripremala ručak. Pametna si, devojko, ali prozrela sam te. „O moj bože, nećemo valjda svi morati to da radimo, da se presvlačimo u vreme ručka?“ zablebeta Agneta. „O čemu ti to pričaš?“ „Pa o tome da si maločas, kad si bila tu, na sebi imala kostim, a sad si u kapri pantalonama.“ Marselina odmahnu glavom. Osamdeset procenata onoga što joj je Agneta rekla bilo je potpuno nerazumljivo. „Je li bilo poziva za mene?“ „Odgovor je isti kao i pre pet minuta“, reče Selso dok je mešao vasabi. Marselina raširi ruke i slegnu ramenima zbunjeno. „Šta je ovo, Državni praznik izluđivanja Marseline Hofman?“ Tada vide kako se Adrijano izdvaja iz kreativnog zagrljaja s Lizandrom i Pticom Crnoperkom kako bi je pozvao podignutim prstom i obrvama. „To je bio baš čudan imejl. Neko će jednog dana snimiti takav program i gledanost će da probije sve granice, ali meni se nije činilo da on odgovara Kanalu Kvatro. U stvari, da sam pomislio kako ozbiljno predlažeš seriju u kojoj gledaoci učestvuju u lovu na faveladose i njihovom ubijanju nalik na nekakvu emisiju iz Trkača, MBSMZ.“ Mogao Bih Se Malčice Zabrinuti. „Ah, da, pa...“ istrtlja Marselina. „Ubuduće, VBDMD ideje za programe redovnim kreativnim kanalima.“ Vratila se svom malom jatu plamteći kao neuspešno lansirana raketa. Ručkovi su bili odloženi za tili čas. „Ne znam kome je palo na pamet da se tako zajebava, ali ništa nikada, nikada, nikada ne odlazi iz ove kreativne ekipe ukoliko ja to ne odobrim. Nikada.“ „Uvek tako radimo, gazdarice.“ Ona uključi svoj laptop.
99 „Pa, neko je poslao lažni imejl Adrijanu, a to nisam bila ja.“ „Jesi“, reče Agneta jedva čujno. „Ti si to uradila. Videla sam te.“ Brbljivi, odzvanjajući, pišteći tunel Staklene menažerije najednom se okrenu naopako i Marselina oseti kako pada kroz stolove, računare i gomile papira prema konačnom rasprskavanju na velikom prozoru koji se pretvorio u pod. „Zamislite da sam veoma glupa i da pojma nema o čemu to govorite.“ „Pre nekih pet, šest minuta, ušla si, rekla zdravo, priključila se na svoj laptop i spičila taj imejl“, reče Selso. Sibel se zavali u stolicu, prekrštenih ruku. „Ali moj laptop je biometrijski zaključan.“ Standardno obezbeđenje u svetu u kom su ideje valuta. „Pa, sada je otključan“, reče Selso. Marselina priđe ekranu. Ikona za prijavljivanje obrtala se na traci za aktivne zadatke. Ona otvori kućni imejl sistem. Prima: [email protected] Šalje: [email protected] Predmet: Iznesimo đubre... Staklena cev kancelarije za razvoj programa poče da se okreće oko nje, Marseline, sjajne tačkice u kaleidoskopu letećeg bezumlja. Pila je čaj. Zeleni Svetac je bio svetac vizija i iluzija. U Feižaovom vrtu rasla je sveta loza. Barkinja Santo Daimea bila je crkva halucinacija. Pila je čaj. Nije bilo drugog razumnog objašnjenja. Marselina zatvori program i dodirnu palcem taster za odjavljivanje.
100 12. OKTOBAR 2032. Put do tržnice. Put u smog biodizela ispod nedovršene petlje rodovije Todos os Santos, nedostajuće kopče u pojasu autostrada koji opasuje grad svetog Pavla. Put do štampara, da kupe nove cipele. Taksi ostavlja Edsona i Fiju na ivici Naše Gospe od Đubreta. Nije posredi to što šoferi ne žele da voze unutra – a ne žele, bez obzira na visinu napojnice koju im ponudite – već što ne mogu. Todos os Santos, kao i pakao, uređen je u koncentričnim krugovima. Za razliku od pakla, on se uspinje: vrh velike planine od otpadaka u njegovom srcu može se videti iznad krovova sklepanih radnji i manufaktura, stubova komunikacionih kula i dalekovoda. Rubna zona je karusel pokreta gde taksiji, autobusi, moto-taksiji, privatna kola ostavljaju i primaju putnike. Kamioni oru kroz uzavreli saobraćaj, trešteći melodijama kroz svoje višestruke digitalne sirene. Sveštenici slave misu ispod šume velikih kišobrana rodovijarije Todos os Santos, duž nizova uredno razapetih cerada na kojima su piramide zelenih narandži i još zelenijih limeta, glavica zelene salate i pak čoja27 , crvenog paradajza i zelenih paprika, pored palisada od šećerne trske koje čekaju na ručni mlin i kraj pućkavih, slatkih isparenja destilerija kašase28. Prvi krug Todos os Santos čini zelena pijaca. Svakog sata svakog dana motorne taljige, kolica na pedale, kamioneti, rashladna kombi-vozila dovoze poljoprivredne proizvode iz gradskih vrtova. Ne postoji vreme kada nema kupaca koji bi se tiskali oko seljaka dok ovi istovaruju kutije i džakove na raširena šatorska krila, montažne plastične tezge, u prodavnice pod kirijom s policama i rashladnim vitrinama. Noću se kupoprodaja nastavlja nesmanjenim intenzitetom uz milion neonki koje štede energiju i, za one koji ne mogu sebi da priušte generatore na biodizel, svetlost fenjera; a za one čija bi marža bila ugrožena čak i time, ukradena struja. 27 Azijska biljka koja se uzgaja zbog jestivih belih stabljika, sa tamnim listovima; prim. prev. 28 Beli brazilski rum koji se pravi od šećerne trske; prim. prev.