Vernor Vinge - Vatra nad dubinom

www.balkandownload.org

Vatra nad dubinom Naziv originala: A Fire Upon the Deep John Carroll, Howard L. Davidson, Michael Gannis, Gordon Garb, Corky Hansen, Dianne L. Hansen, Sharon Jarvis, Judy Lazar i Joan D. Vinge. Veliku zahvalnost dugujem i Jamesu R. Frenkelu za izvrsno odrađen uređivački posao na ovom romanu. Hvala Poulu Andersonu na citatu koji upotrebljavam kao moto Qeng Hoa. Tijekom ljeta 1988. posjetio sam Norvešku. Mnoge stvari koje sam tamo vidio utjecale su na ovu prči u. Vrlo sam zahvalan Johannesu Bergu, Heidi Lyshol i udruženju Aniara Society što su mi pokazali Oslo i iskazali veliku gostoljubivost; također i organizatorima Arctic '88 tečaja o distribuiranim sustavima na Sveučilištu u Tromsovu, a posebno Dagu Johansenu. Što se tiče Tromsoya i susjednih krajeva: nisam ni slutio da u polarnom pojasu može postojati tako ugodno i lijepo mjesto. Znanstvena je fantastika izrodila brojna izvanzemaljska stvorenja; to je ujedno i jedna od najprivlačnijih strana tog žanra. Ne znam što me neposredno nadahnulo na stvaranje Jahača u ovom romanu, ali znam daje Robert Abernathy o sličnoj rasi pisao u svojoj kratkoj priči „Junior“ (Galaxy, siječanj 1956.). „Junior“ je divan osvrt na duh života. V.V. Prijevod: Kristian Vlašić Mojem ocu, s ljubavlju. Zahvalan sam na pomoći i savjetima koje su mi pružili: Jeff Allen, Robert Cademy, 1 www.balkandownload.org

PROLOG Kako to objasniti? Kako to opisati? Čak i sa Svevišnjeg gledišta, osjeća se oklijevanje. Usamljena zvijezda, crvenkasta i zamagljena. Naplavina asteroida i jedan jedini planet, više nalik na mjesec. U ovoj se eri zvijezda držala blizu galaktičke ravnine, tek nešto dalje od vanjskog ruba Daljina. Površinske strukture su nestale, samljevene u regolit pod mlinskim kamenom eona. Blago je ležalo duboko ispod zemlje, pod mrežom hodnika, u izdvojenoj prostoriji ispunjenoj crnilom. Podaci nezamislive gustoće, neoštećeni. Od trenutka kada je arhiv nestao s mreže možda je proteklo i pet milijardi godina. Prokletstvo mumijina groba, komična sličica iz ljudske prapovijesti, izgubljena u davninama. Smijali su se kada su ga spomenuli, smijali su se od radosti pri pogledu na blago... i zaključili da će ipak biti oprezni. Živjet će ovdje godinu ili pet, mala družba sa Strauma, programeri-arheolozi, njihove obitelji i škole. Godina ili pet bitće dovoljni za ručnu izradu protokola, razgrtanje površinskog sloja, identifikaciju izvorišta blaga u prostoru i vremenu, spoznaju poneke tajne koja će Straumsko Carstvo učiniti bogatim. A kada završe, prodat će lokaciju; možda će izgraditi mrežnu vezu (ali, o tom potom – ovo je bilo dalje od Daljina; tko zna koja bi Sila mogla prigrabiti njihovo otkriće). I tako je nastalo malo naselje koje su prozvali Dalekim Laboratorijem. Zapravo, to su bili samo ljudi koji su se igrali jednom starom knjižnicom. Sve je trebalo biti sigurno: koristili su vlastitu automatiku, čistu i dobroćudnu. Ova knjižnica nije bila živo biće; čak nije niti posjedovala vlastitu automatiku (što je ovdje moglo podrazumijevati nešto više, mnogo više od ljudskog). Razgledavat će, birati i odabirati i paziti da se ne opeku... Ljudski rod će paliti vatre i igrati se plamenom. Arhiv je oblikovao automatiku. Izgrađene su strukture podataka, primijenjene recepture. Formirana je lokalna mreža, brža od bilo čega na Straumu, ali posve sigurna. Čvorovi su dodavani i modificirani drugim recepturama. Arhiv je bio ugodno mjesto, pun hijerarhijski organiziranih ključeva za prevođenje koji su ih vodili cijelim putem. Straum će zbog ovoga postati slavan. Prošlo je šest mjeseci. Pa godina dana. Svevišnji pogled. Ne baš svjestan samoga sebe; svijest o vlastitu postojanju uvelike je precijenjena. Većina automatike daleko bolje radi kao dio cjeline, a čak i kada je moćna poput čovjeka, nije nužno da bude svjesna same sebe. Ali, lokalna je mreža u Dalekom Laboratoriju transcendirala, a ljudi gotovo da to nisu ni primijetili. Procesi koji su kružili njezinim čvorovima bili su složeni, nadmašujući sve što bi moglo zaživjeti na računalima koja su ljudi donijeli. Ovi su jedva vidljivi uređaji sada predstavljali tek sučelja uređaja koje su recepture nudile. Procesi su imali potencijale za svijest o samima sebi... a povremeno i potrebu za njom. „Ne bismo trebali.“ „Ovako razgovarati?“ „Uopće razgovarati.“ 2 www.balkandownload.org

Veza među njima bila je nit, jedva nešto više od uske spone između dvaju ljudskih bića. Ali, bio je to način da se premosti nadređenost lokalne mreže, potreba koja im je nametnula izdvojenu svijest. Lutali su odčvora do čvora, virili kroz kamere montirane na sletištu. Tamo se nalazila samo jedna naoružana fregata i jedan prazan kontejnerski teretnjak. Od posljednjeg je opskrbnog leta proteklo šest mjeseci. Mjera opreza koju je arhiv odavno predložio, trik koji će omogućiti postavljanje zamke. Tiho, tiho. Mi smo nametnici koje Nadređenost – Sila u nastajanju – ne smije primijetiti. Na pojedinim su se čvorovima sveli na mrvice i na trenutak se gotovo prisjetili ljudskosti, pretvorili se u odjeke... „Siroti ljudi; svi će umrijeti.“ „Siroti mi, koji nećemo.“ „Mislim da sumnjaju. Barem Sjana i Arne.“ Nekoć davno mi smo bili kopije ovog para. Nekoć davno, prije jedva nekoliko tjedana, kada su arheolozi pokrenuli programe na razini ega. „Naravno da sumnjaju. Ali, što mogu učiniti? Probudili su staro zlo. Sve dok ne bude spremno, ono će ih hraniti lažima putem slike sa svake kamere, putem svake poruke od kuće.“ Misao zamre na trenutak u kojem je iznad čvorova koje su koristili prolazila sjena. Nadređenost je već bila prerasla sve ljudsko, sve što bi ljudi uopće mogli zamisliti. Čak je i njezina sjena predstavljala nešto veće od čovjeka; boga koji traga za dosadnim nametnicima. Potom se duhovi vratiše razgledavajući podzemno školsko igralište. U tom svojem seocetu ljudi su bili tako samouvjereni. „Ipak,“ pomisli onaj optimistični, onaj koji je uvijek tražio najluđe izlaze, „ne bismo trebali biti. Zlo nas je već odavno trebalo pronaći.“ „Zlo je još mlado, jedva su mu tri dana.“ „Ipak. Mi postojimo. To nešto dokazuje. Ljudi su u ovom arhivu pronašli više od velikog zla.“ „Možda su pronašli dva zla.“ „Ili serum.“ Što god bilo posrijedi, Nadređenosti su neke pojedinosti promicale, dok je druge pogrešno tumačila. „Dok postojimo i kad već postojimo, trebali bismo činiti što god možemo.“ Duh se proširi preko desetak radnih stanica i svojem sudrugu pokaže prizor duž jednog starog tunela, daleko od ljudskih artefakata. Taj je hodnik pet milijardi godina bio napušten, lišen zraka i svjetlosti. Sada su tamo dva ljudska bića stajala u mraku, tako da su im se kacige dodirivale. „Vidiš? Sjana i Arne kuju zavjeru. Mogli bismo i mi.“ Drugi nije odgovorio riječima. Muk. Ljudi su kovali zavjeru, skrivajući se u tami i misleći da ih nitko ne gleda. Ipak, nije bilo sumnje da se sve što su govorili prenosilo natrag do Nadređenosti, pa makar i samo posredstvom prašine pod njihovim nogama. „Znam, znam. No, ti i ja ipak postojimo, a i to bi trebalo biti nemoguće. Sve u svemu, možda možemo ostvariti nešto još nevjerojatnije.“ Možda možemo naškoditi zlu koje se ovdje upravo rodilo. Želja i odluka. Dvojac je svoje umove razvodnio širom lokalne mreže blijedeći do najblaže nijanse svijesti. Na koncu je nastao plan, varka – beskorisna ako se glas o njoj 3 www.balkandownload.org

ne uspije neovisno probiti do vanjskog svijeta. Je li preostalo dovoljno vremena za to? Prolazili su dani. Za zlo koje je raslo u novostvorenim strojevima, svaki je sat bio dulji od sveg do tada proteklog vremena. Novorođenče je sada tek jedan sat dijelio od njegova velikog procvata, sigurnog širenja međuzvjezdanim prostranstvima. Uskoro će se moći riješiti ljudi na licu mjesta. Čak i sada su predstavljali gnjavažu, iako bezopasnu. Neki od njih su čak razmišljali o bijegu. Danima su svoju djecu ušuškavali u hibernaciju i ukrcavali ih na teretnjak. „Pripreme za redoviti odlazak“, tako su svoje poteze opisivali u programima za planiranje. Danima su opremali fregatu pod maskom prozirnih laži. Dio ljudi je shvatio da bi ono što su probudili moglo značiti kraj i za njih i za njihovo Straumsko Carstvo. Takve su katastrofe imale presedane, primjere rasa koje su se igrale vatrom i u toj igri izgorjele. Nitko od njih nije pogodio istinu. Nitko od njih nije naslutio čast koja će im pripasti, čast da izmijene budućnost tisuća milijuna zvjezdanih sustava. Sati su se sveli na minute, minute na sekunde. Sada je svaka sekunda bila duga poput sveg do tada proteklog vremena. Procvat je stigao tako blizu, tako blizu. Vladavina od prije pet milijardi godina bit će ponovno uspostavljena, a ovoga puta i zadržana. Nedostajala je samo jedna stvar, i to nešto što nije bilo povezano sa shemama ljudi. U arhivu, duboko među recepturama, trebalo se nalaziti još nešto. Moguće je da se tijekom milijardi godina nešto izgubilo. Novorođenče je osjećalo potencijal za sve svoje moći... pa ipak, trebalo je postojati još nešto, nešto što je naučilo tijekom svojeg pada ili nešto što su ostavili njegovi neprijatelji (ako su takvi ikad postojali). Duge sekunde ispitivanja arhiva. Bilo je pukotina, oštećenih podataka. Dio štete nastao je zbog zuba vremena... Vani su teretnjak i fregata upravo polijetali uzdižući se na tihom krilu agrava iznad ravnice sivoga na sivome, pet milijardi godina starih ruševina. Gotovo polovica ljudskih bića nalazila se na tim brodovima. Njihov pokušaj bijega, tako pažljivo prikrivan. Njihovi napori do sada nisu bili ugrožavani; još nije bilo vrijeme za procvat, a ta su stvorenja još uvijek mogla biti djelomično korisna. Ispod najviše razine nadmoćne svijesti, njezine su paranoične manifestacije harale ljudskim bazama podataka. Provjera, za svaki slučaj. Za svaki slučaj. Najstarija ljudska lokalna mreža koristila je veze brzine svjetlosti. Tisuće mikrosekundi potrošene su (protraćene) na skokove od jednog do drugog kraja, bavljenje tričarijama... dok se nije ukazala jedna nevjerojatna stavka: Inventar: kvantni kontejner za podatke, količina (1), ukrcan na fregatu prije stotinu sati! Sva se pozornost novorođenčeta okrenula brodovima koji su se udaljavali. Mikrobi koji su iznenada postali opasni. Kako se ovo moglo dogoditi? Milijunima procesa smještaje dodijeljen viši prioritet. Redovan procvat više nije dolazio u obzir; preostali ljudi u laboratoriju postali su suvišni. Promjena je bila mala, unatoč svojem značenju u svemirskim razmjerima. Za preostala ljudska bića, tek trenutak užasa pri pogledu na zaslone i spoznaja da su svi njihovi strahovi bili opravdani (i odsutnost spoznaje o tome koliko je još gorih strepnji 4 www.balkandownload.org

također bilo opravdano). Pet sekundi, deset sekundi... više promjena nego tijekom deset tisuća godina ljudske civilizacije. Milijarda trilijardi konstrukcija, kalupi koji izviru iz svakog zida gradeći nešto posve nadljudsko. Ovo nije bilo ništa manje moćno od pravilnog procvata, iako ne tako dobro ugođeno. I ni na trenutak nije zanemaren razlog žurbe: fregata. Prebacila se na raketni pogon, bezbrižno se udaljavajući od tromog teretnjaka. Na neki način, ovi su mikrobi znali da spašavaju više od samih sebe. Ratni brod je raspolagao najboljim navigacijskim računalima koje su mali umovi mogli konstruirati, ali proći će još tri sekunde dok ona budu spremna za prvi ultrapogonski skok. Nova Sila na tlu nije imala oružja, ništa osim komunikacijskog lasera koji na toj udaljenosti nije mogao čak niti rastaliti čelik. Ipak, laser je naciljao, dobroćudno ugođen na prijamnik broda u povlačenju. Nema odziva. Ljudi su znali što bi im komunikacija donijela. Laserska je svjetlost treptala amo i tamo po trupu, osvjetljavajući glatke dijelove i deaktivirane senzore, milujući ultrapogonska rebra broda. Istražujući, ispitujući. Sila nije ni pokušala oštetiti oklop, ali to joj niti nije bilo potrebno. Čak i ovaj nezgrapan stroj na površini je nosio tisuće robotskih senzora koji su dojavljivali stanje ili znakove opasnosti te pokretali pomoćne programe. Većina njih sada je bila isključena, tako da je brod letio gotovo naslijepo. Mislili su da će, ne budu li gledali, biti sigurni. Još jedna sekunda, i fregata bi se dokopala međuzvjezdane sigurnosti. Laser je trepnuo na senzoru kvara, senzoru koji je dojavljivao kritične promjene na nekom od ultrapogonskih rebara. Za uspješan zvjezdani skok njegovi se prekidni zahtjevi nisu mogli zanemariti. Prekidni zahtjev usvojen. Prekidna rutina pokrenuta, pogled unatrag, primitak još malo svjetla od lasera daleko dolje... stražnji ulaz u brodski programski kod, instaliran kada je novorođenče preuzelo kontrolu nad ljudskom opremom na tlu... ... i Sila se ukrcala, tek nekoliko milisekundi prije no što bi bilo prekasno. Njezini agenti – koji na ovako primitivnom hardveru nisu bili ravni čak ni ljudima – jurili su brodskom automatikom, isključujući je, zaustavljajući procese. Neće biti nikakvog skoka. Kamere na komandnom mostu prikazivale su širenje očiju, začetke krikova. Ljudi su znali, u mjeri u kojoj užas uopće može zaživjeti u djeliću sekunde. Neće biti nikakvog skoka. No, ultrapogon je već bio pripremljen. Bit će pokušaja skoka, bez automatske kontrole osuđenog na propast. Manje od pet milisekundi do pražnjenja pri skoku, mehaničkog koraka koji nikakav softver ne može kontrolirati. Novorođenčetovi agenti su švrljali po svim računalima letjelice, uzaludno pokušavajući odustati od skoka. Gotovo svjetlosnu sekundu dalje, ispod sivih krhotina Dalekog Laboratorija Sila je mogla samo gledati. Eto. Fregata će biti uništena. Tako sporo i tako brzo. Djelić sekunde. Vatra se proširila iz srca fregate, brišući i prijetnju i nadu. Dvjesto tisuća kilometara dalje nespretni kontejnerski teretnjak je izveo vlastiti ultrapogonski skok i nestao iz vida. Novorođenče jedva daje i opazilo. Dakle, nekoliko ljudskih bića je pobjeglo; svemir ih je čekao raširenih ruku. Tijekom sljedećih sekundi novorođenče je osjetilo... emocije?... stvari koje su bile i više i manje od onoga što bi moglo osjetiti ljudsko biće. Pokušajmo s emocijama. 5 www.balkandownload.org

Ushićenje. Novorođenče je sada znalo da će opstati. Užas. Kako je malo nedostajalo do ponovne smrti. Frustracija. Možda i najjača, najbliža svojem ljudskom ekvivalentu. S fregatom je umrlo nešto važno, nešto iz ovog arhiva. Sjećanja su izvučena iz konteksta, rekonstruirana: ono što je izgubljeno možda bi učinilo novorođenče još moćnijim... ali je ipak vjerojatnije da se radilo o smrtonosnom otrovu. Na kraju krajeva, ova je Sila već jednom zaživjela, da bi potom bila svedena na ništavilo. Uzrok tome možda je bilo upravo ono što je sada izgubljeno. Sumnja. Novorođenče nije smjelo dopustiti da bude tako zavarano, barem ne od strane običnih ljudskih bi ća. Ono se stegne u grč samoispitivanja i panike. Da, postojali su paravani koje je netko – a to nisu bili ljudi – pažljivo postavljao od samog početka. Ovdje je rođeno dvoje. Ono samo... i otrov, uzrok njegova ranijeg pada. Novorođenče se preispitivalo kao nikada ranije, sada znajući što treba tražiti. Uništavajući, pročišćujući, ponovno provjeravajući, tražeći znakove otrova i ponovno uništavajući. Olakšanje. Poraz je bio tako blizu, ali sada... Prolazile su minute i sati, golema vremenska razdoblja potrebna za fizičku izgradnju: komunikacijski sustavi, transport. Raspoloženje nove Sile se mijenjalo, smirivalo. Ljudsko biće ovaj bi osjećaj moglo nazvati trijumfom, iščekivanjem. Obična glad, to bi možda bio precizniji opis. Što vam drugo treba kad nemate neprijatelja? Novorođenče pogleda prema zvijezdama, planirajući. Ovoga puta stvari će biti drukčije. 6 www.balkandownload.org

PRVI DIO 1. U hibernaciji nije bilo snova. Prije tri dana još su se spremali za odlazak, a sad su već bili ovdje. Mali Jefri se žalio što je propustio najzanimljiviji dio, ali Johanni Olsndot je bilo drago što je spavala; poznavala je neke od odraslih s drugog broda. Sada je Johanna lebdjela medu nizovima spavača. Toplina koju su isijavali rashladni uređaji činila je tamu pakleno vrućom. Na zidovima je rasla krastava siva plijesan. Kovčezi za hibernaciju bili su gusto zbijeni, s uskim prostorom za lebdenje iza svakog desetog reda. Postojala su mjesta koja je samo Jefri mogao doseći. Ovdje je ležalo tri stotine i devetero djece; svi osim nje i njezina brata Jefrija. Kovčezi su pripadali kategoriji bolničkih modela za kraću upotrebu. Uz odgovarajuću ventilaciju i održavanje mogli bi trajati stotinama godina, ali... Johanna obriše lice i provjeri očitanja na kovčegu: poput većine onih u unutarnjim redovima, i ovaj je bio u lošem stanju. Dvadeset dana je dječaka, koji je u njemu ležao, održavao sigurno uspavanim, ali će ga vjerojatno ubiti ostane li ovaj tamo još makar jedan dan. Rashladni ventili su bili čisti, ali ona još jednom pokuša iz njih usisati prašinu – više molitva za sreću negoli učinkovito održavanje. Mama i tata nisu bili krivi za to, iako je Johanna sumnjala da osjećaju krivicu. Bijeg je bio osmišljen na temelju materijala koje su imali pri ruci, u posljednjem trenutku, kada se pokus okrenuo protiv njih. Osoblje Dalekog laboratorija dalo je sve od sebe da spasi svoju djecu i zaštiti svijet od još gore katastrofe. Unatoč svemu, mogli su uspjeti da su – „Johanna! Tata kaže da nema više vremena. Rekao je da dovršiš to što radiš i dođeš ovamo gore.“ Jefri je promolio glavu kroz otvor kako bi joj ovo doviknuo. „Dobro!“ Ionako nije trebala biti ovdje; nije mogla učiniti ništa čime bi pomogla svojim prijateljima. Tami i Giske i Magda... oh, molim vas, nemojte da vam se nešto dogodi. Johanna se povuče kroz prolaz, gotovo se sudarivši s Jefrijem, koji je dolazio iz suprotnog smjera. On je uhvati za ruku i ostane uz nju dok su lebdjeli prema otvoru. Zadnja dva dana nije plakao, ali je izgubio velik dio samostalnosti koju je stekao tijekom prošle godine. Sada su mu oči bile široko otvorene. „Spuštamo se blizu Sjevernog pola, među sve one otoke i led.“ U kabini iza otvora njihovi su se roditelji vezivali u sjedalima. Trgovac Arne Olsndot pogleda prema njoj i nasmiješi se. „Bok, limačica. Sjedni ovamo. Za manje od jednog sata bit ćemo na tlu.“ Johanna mu uzvrati osmijeh, gotovo svladana njegovim entuzijazmom. Ako se zanemari zbrda-zdola prikupljena oprema i mirisi dvadesetodnevnog zatočeništva, tata nije izgledao ništa lošije od bilo kojeg putnikaavanturista. Svjetlost sa zaslona je svjetlucala na šavovima njegova skafandera. Upravo je bio stigao izvana. Jefri se odgurne preko kabine, vukući Johannu za sobom, te se priveže u spone 7 www.balkandownload.org

između nje i njihove majke. Sjana Olsndot provjeri njegove pojaseve, a zatim i Johannine. „Jefri, ovo će biti zanimljivo. Nešto ćeš naučiti.“ „Da, sve o ledu.“ Sada je držao majčinu ruku. Mama se nasmiješi. „Ne danas. Govorim o slijetanju. Ovo neće biti nalik na balističke ili na one uz pomoć agrav pogona.“ Agrav je bio mrtav. Tata je njihovu kapsulu upravo bio odspojio od pregrade za teretni prostor. Nikada ne bi uspjeli prizemljiti cijelu letjelicu na samo jednom raketnom motoru. Tata učini nešto s miješanom salatom kontrola koje je povezao sa svojim datasetom. Njihova su se tijela utisnula u sjedala. Kapsula oko njih je vrištala, a kostur polica za kovčege za hibernaciju stenjao i pucketao. Nešto je zazvečalo i prasnulo „padajući“ duž cijele kapsule. Johanna je pretpostavljala da ubrzavaju otprilike kao pod utjecajem gravitacijske sile. Jefrijev pogled je lutao s prikaza vanjskog svemira do mačj ina lica i natrag. „Kakvo će onda biti?“ Zvučao je radoznalo, ali u glasu mu se osjećao mali drhtaj. Johanna se gotovo smiješila; Jefri je znao da mu odvraćaju pozornost i pokušavao je dobro odigrati svoju ulogu u tome. „Ovo će biti čisto raketno spuštanje, uz gotovo stalnu primjenu pogona. Vidiš li srednji prozor? Ta kamera gleda direktno prema dolje. I sam možeš vidjeti da usporavamo.“ Doista se vidjelo. Johanna je računala da ne mogu biti na više od dvjesto kilometara visine. Arne Olsndot je koristio raketu pričvršćenu na stražnji kraj kapsule kako bi anulirao njihovu orbitalnu brzinu. Nisu imali drugog izbora. Bili su odbacili teretni modul, zajedno s agravom i ultrapogonom. Ti su ih uređaji odveli daleko, ali sada je njihova kontrolna automatika počela zakazivati. Nekoliko stotina kilometara iza njih, ovi su precizno slijedili njihovu orbitu. Sve što im je preostalo bila je teretna kapsula. Bez krila, bez agrava, bez atmosferskog oklopa. Bila je to stotinu tona teška kutija s jajima, koja se održavala na jednoj usijanoj baklji. Mama Jefriju situaciju nije opisala baš tim riječima, iako je sve stoje rekla bilo istina. Nekako je uspjela postići da Jefri naizgled zaboravi na opasnost. Sjana Olsndot bila je popularno-znanstveni pisac-arheolog u Straumskom Carstvu prije no što su se preselili u Daleki Laboratorij. Tata je ugasio mlaz motora i opet su bili u slobodnom padu. Johanna osjeti val mučnine; obično je nije mučila svemirska bolest, ali ovo je bilo nešto drugo. Slika tla i mora pod njima polako je postajala sve veća. Na nebu je bilo samo nekoliko raštrkanih oblaka, a obalu je sačinjavala beskrajna rekurzija otočića, prolaza i uvala. Tamno zelenilo protezalo se duž obale i prema dolinama, prelazeći u crno i sivo u planinama. Bilo je snijega – a vjerojatno i Jefrijeva leda – razbacanog u lukovima i mrljama. Sve je bilo tako lijepo... a oni su padali ravno na to! Ona začuje metalno lupkanje po oplati dok su pomoćni mlazovi Ijuljuškali kapsulu, poravnavajući glavni mlaz okomito prema tlu. Sada je prozor s desne strane prikazivao površinu planeta. Baklja se opet upali uz silu od oko jedne gravitacijske. Rub zaslona se zacrni u spaljenu aureolu. „Hej“, reče Jefri, „ovo je poput dizala: dolje i dolje i dolje i...“ Stotinu kilometara prema dolje, dovoljno sporo da ih zračne sile ne rastrgaju u komadiće. Sjana Olsndot imala je pravo: ovo je bio nov način silaska iz orbite, način koji u 8 www.balkandownload.org

uobičajenim okolnostima nitko ne bi odabrao. Naravno, to nije bio dio izvornih planova bijega. Trebali su se naći s fregatom – i svim odraslima koji su uspjeli pobjeći iz Dalekog Laboratorija – i to, naravno, u svemiru, gdje bi prekrcavanje bilo lako izvesti. Ali, fregata je bila uništena i sada su bili prepušteni samima sebi. Njezine se oči nehotice okrenuše ka dijelu oplate iza njezinih roditelja. Tamo se nalazila dobro joj poznata mrlja. Nešto poput sivih gljivica... koje izbijaju iz čiste keramičke površine. Roditelji čak ni sada nisu mnogo pričali o tome, osim kada bi Jefrija opominjali da se drži podalje. Ali, Johanna je čula njihov razgovor jednom kada su mislili da su ona i njezin brat na daljem kraju broda. Tatin je glas od ljutnje gotovo prelazio u plač. „Sve ovo ni za što!“ rekao je meko. „Stvorili smočudovište, pobjegli i sada smo izgubljeni na Dnu.“ Mamin je glas bio još mekši. „Po tisućiti put, Arne, nije bilo ni za što. Imamo svu ovu djecu.“ Mahnula je prema bezobličnoj masi na zidu. „A uzmu li se u obzir snovi... upute... koje smo dobili, mislim da je ovo najvišečemu smo se mogli nadati. Na neki način, mi nosimo odgovor na sve zlo koje smo probudili.“ Uto se Jefri počeo bučno odbijati duž hodnika, najavljujući svoj skori ulazak, pa su roditelji zašutjeli. Johanna nije imala hrabrosti upitati ih o tom razgovoru. U Dalekom laboratoriju su se počele zbivati neobične, a pred kraj i neke pomalo zastrašujuće stvari; čak ni neki ljudi više nisu bili isti kao prije. Prolazile su minute. Sada su se već nalazili duboko u atmosferi. Oplata je zujala od siline zračnih struja – ili turbulencija mlaznice? Ipak, stvari su se odvijale dovoljno stabilno da bi Jefri postao nemiran. Dobar dio pogleda prema tlu bio je sakriven svjetlucanjem zraka oko mlaznice. Ostatak prikaza je pak bio jasniji i detaljniji od svega što su bili vidjeli iz orbite. Johanna se pitala koliko su često ljudi slijetali na novi svijet o kojem su unaprijed znali manje nego oni o ovome. Na ovoj letjelici nije bilo teleskopskih kamera niti sondi. Fizički, planet je bio blizu ljudskog ideala – tračak nevjerojatno dobre sreće u tolikom crnilu zle. U usporedbi sa zrakopraznim stjenovitim sustavom mjesta na kojem je bio zakazan prvobitni sastanak, ovo je bio raj. S druge strane, ovdje je postojao i inteligentan život: iz orbite su mogli vidjeti gradove i ceste. Ali, nije bilo dokaza o postojanju tehničke civilizacije; nikakvih znakova letjelica, radio valova ili jakih izvora energije. Spuštali su se u rijetko nastanjen kutak kontinenta. Uz malo sreće, nitko neće primijetiti slijetanje između zelenih dolina i crnih i bijelih vrhova – a Arne Olsndot je mogao koristiti mlazni motor do samog tla bez straha da će ozlijediti mnogo više od komadića šume i trave. Priobalni otoci promicali su pred objektivom bočne kamere. Jefri uzvikne, pokazujući nešto. Pogled kamere kliznuo je dalje, ali i ona je bila vidjela isto: na jednom od otoka nalazio se nepravilan poligon zidova i sjena. To je podsjeti na dvorce iz Doba princeza na Nyjori. Sada je već mogla razaznati pojedina stabla, čije su se sjenke produljile pod zrakama sunca nad samim obzorom. Rika mlaznog motora bila je glasnija od bilo čega stoje ikad čula; bili su duboko u atmosferi i nisu mogli pobjeći od zvuka. „... stvari postanu problematične“, vikao je tata. „A nemamo programa koji bi ih vratili u normalu... Kamo, ljubavi?“ Mama je gledala čas jedan, čas drugi prozor. Prema Johanninim saznanjima, 9 www.balkandownload.org

nije bilo načina da pomaknu kamere ili aktiviraju neke druge. „... tog brda, iznad linije krošnji, ali... mislim da sam vidjela skupinu životinja kako bježe od našeg mlaza... zapadno od nas.“ „Aha“, poviče Jefri, „vukovi.“ Johanna je siluete u pokretu uočila samo na trenutak. Sada su nepomično lebdjeli, možda tisuću metara iznad vrhova brda. Buka je bila bolna, beskrajna; dalji razgovor nije bio moguć. Polako su plutali iznad krajolika, dijelom kako bi ga ispitali, a dijelom da bi umakli oblaku pregrijanog zraka koji se odbijao od tla. Zemljište je bilo više valovito negoli kvrgavo, a „trava“ je nalikovala na mahovinu. Ipak, Arne Olsndot je oklijevao. Glavna mlaznica je bila namijenjena usklađivanju brzine nakon međuzvjezdanih skokova; mogli su se prilično dugo održavati u ovom položaju. Ali, kada jednom dotaknu tlo, bolje im je da to učine kako treba. Jednom je čula roditelje kako razgovaraju o tome – dok je Jefri nešto radio s kovčezima za hibernaciju, daleko od njegovih ušiju. Ako u tlu ima previše vlage, reakcijski bi se mlaz mogao pretvoriti u parni top i probiti njihovu oplatu. Slijetanje među drvećem moglo bi imati nekih dvojbenih prednosti, možda malo ublažavajući kontakt i udaljavanje od reakcijskog mlaza. No, sada su išli na neposredan dodir. Ako ništa drugo, barem će vidjeti kamo slijeću. Tristo metara. Tata je vukao vrh mlaza preko kore tla. Meki krajolik se rasprskavao. Sekundu kasnije, njihova se letjelica zaljulja u stupu pare. Kamera koja je snimala tlo zamre. Ipak, nisu ustuknuli, i nakon nekoliko trenutaka lupa utihne; mlaz je spalio sloj vode ili permafrosta pod njima. Zrak u kabini bivao je sve topliji. Olsndot ih polako spusti kroz oblak pare, navođen bočnim kamerama i zvukom reakcijskog mlaza. On ugasi motor. Zastrašujućih pola sekunde su padali, a tada se začuje tupi udar potpornjeva o tlo. Brod se na trenutak umiri, a zatim jedna strana zaškripi, malo potonuvši. Tišina, osim metalnog pucketanja vreline na oplati. Tata pogleda njihov na brzinu sklepani mjerač potiska i naceri se mami. „Nismo otišli u crveno. Kladim se da bih ovu lutkicučak mogao natjerati i da ponovno prhne u zrak.“ 2. Jedan sat ovamo ili onamo, i život Peregrina Wickwrackruma mogao je krenuti posve drugim tijekom. Tri su se putnika kretala prema zapadu, u smjeru od Ledenih očnjaka prema Skalperovu dvorcu na Skrivenom otoku. U njegovom životu bilo je razdoblja u kojima ne bi mogao podnijeti suputnike, ali tijekom posljednjeg desetljeća Peregrin je postao mnogo druželjubiviji. Sada mu se sviđalo putovati s drugima. Na posljednjem prolasku kroz Veliki pješčani društvo mu je pravilo čak pet čopora. Dijelom i zbog sigurnosti: kada udaljenosti među – ionako kratkovjekim – oazama dosežu i do tisuću kilometara, poneki smrtni slučaj je neizbježan. No, osim sigurnosti, u razgovorima s drugima doznao je i mnogo toga. Sa svojim trenutnim suputnicima nije bio prezadovoljan. Niti jedan od njih nije bio pravi lutalac; oboje su krili svoje tajne. Scribner Jaqueramaphan bio je zanimljiv, zabavan 10 www.balkandownload.org

šašavac, a ujedno i izvor nekoordiniranih informacija... a postojala je i velika vjerojatnost da je u stvari špijun, što bi bilo u redu sve dok ljudi ne počnu misliti da mu je Peregrin ortak u toj raboti. Onaj koji mu je doista smetao bio je treći član ove skupine. Tyrathect je bila svjež čopor, još uvijek ne posve svoja i još uvijek bez nadimka. Tvrdila je da je učiteljica, ali negdje u njoj (njemu? niti spolna orijentacija još nije bila najjasnija) tinjao je ubojica. Stvorenje je očito bilo skalperovski fanatik, većinu vremena hladno i ukočeno. Gotovo sigurno, bježala je pred čistkom koja je uslijedila nakon Skalperova neuspješnog pokušaja da osvoji vlast na istoku. Na ovo je dvoje naletio kod Istočnih Vrata, na republikanskoj strani Ledenih očnjaka. Oboje su željeli poći u dvorac na Skrivenom otoku. Hajde dobro, to je ionako značilo samo stotinjak kilometara skretanja s glavnog puta za Drvodjeljsku; ionako su morali prijeći planine. Uz to, već je godinama želio posjetiti Skalperovu Domenu;možda ga netko iz ovog dvojca uspije progurati unutra. Mnogo se ljudi gnušalo Skalperovaca, ali Peregrin Wickwrackrum je imao podijeljeno mišljenje o zlu: kada se prekrši dovoljno pravila, katkad se medu hrpama leševa nađe i nešto dobro. Ovog su popodneva konačno ugledali priobalne otoke. Peregrin je na istom mjestu bio i prije samo pedeset godina, no ipak nije bio pripravan na ljepotu ovog kraja. Sjeverozapadna obala bila je daleko najblaže polarno područje na planetu. Usred ljeta i beskrajnog polarnog dana, površine ledenjačkih dolina postajale su nestvarno zelene. Bog klesar spustio se na koljena da bi oblikovao ove predjele... a njegova su dlijeta bila načinjena od leda. Sve što je sada ostalo od snijega i leda bili su magloviti lukovi na istočnom obzorju i zaostale krpice razbacane po okolnim brdima. Te su se krpice tijekom cijelog ljeta topile i topile, stvarajući potočiće koji su se spajali i u slapovima jurili niz strme obronke koji su okruživali doline. Na desnoj strani Peregrin je gazio preko male zaravni natopljene stajaćom vodom. Osjet hladnoće na stopalima bio je divan; nisu mu smetali čak ni papatači koji su se rojili oko njega. Tyrathect se držala smjera paralelnog s njegovim, ali iznad linije rasta vrijesaka. Bila je prilično razgovorljiva sve dok se dolina nije zavinula i dok se nisu ukazale plodne površine i otoci. Tamo negdje su je čekali Skalperov dvorac i njezin mračni sastanak. Scribner Jaqueramaphan bio je posvuda, bezumno jurcajući uokolo. Povremeno bi se okupio u parove ili trojce koji bi izveli kakvu psinu koja bi nasmijala čak i mrgodnu Tyrathect, a potom bi se popeo malo više i izvijestio ih o onome što je vidio na njihovu putu. On je prvi ugledao obalu, i to ga je donekle otrijeznilo. Njegove su cirkusarije bile dovoljno opasne i kada se nisu izvodile u susjedstvu ozloglašenih razbojnika. Wickwrackrum je zapovijedio stanku i okupio se kako bi namjestio naramenice na svojim naprtnjačama. Ostatak poslijepodneva bit će napet. Morao je odlučiti želi li doista ući u dvorac sa svojim prijateljima. Svaki avanturistički duh ima svoje granice, čak i u jednog lutaoca. „Hej, čuješ li nekakav dubok zvuk?“ obrati mu se Tyrathect. Peregrin posluša. Do njih je dopiralo nešto poput grmljavine – moćno, ali gotovo ispod frekvencijskog pragačujnosti. Na trenutak njegovu zbunjenost zamijeni strah. Stoljeće ranije bio se zatekao usred golema zemljotresa. Ovaj je zvuk bio sličan, ali zemlja pod njegovim nogama ostajala je mirna. Je li to značilo da neće biti klizanja tla i plimnih valova? On čučne i ogleda se u svim smjerovima. „Dolazi s neba!“ pokazivao je Jaqueramaphan. 11 www.balkandownload.org

Sjajna je točka lebdjela gotovo točno iznad njihovih glava, sićušno koplje svjetlosti. Do Wickwrackrumove svijesti nisu dopirala nikakva sjećanja, pa čak ni legende. On se raštrka, svih očiju uperenih u svjetlo koje se polako pomicalo. Božanski zbor. Mora da je bilo kilometrima iznad njih, a on ga je ipak mogao čuti. On odvrati pogled, osjećajući kako mu slika blještave točke i dalje bolno pleše pred očima. „Postaje sve blještavije i glasnije“, reče Jaqueramaphan. „Mislim da se spušta na ona brda, tamo na obali.“ Peregrin se okupi i potrči ka zapadu, vičući ostalima. Htio je prići što je bliže moguće, ali ipak ostati na sigurnoj udaljenosti, i promatrati. Više nije pogledavao u nebo; svjetlost je bila prejaka. Bacala je sjene usred bijela dana! Trčao je nešto manje od kilometra. Zvijezda je i dalje lebdjela. Nije se mogao sjetiti niti jedne koja je padala tako sporo, iako su neke od najvećih uzrokovale strašne eksplozije. Zapravo... nije bilo priča onih koji su se zatekli blizu takvih događaja. Njegova divlja, lutalačka radoznalost izblijedi pred tom činjenicom i on se ogleda oko sebe. Tyrathect nije bilo na vidiku, a Jaqueramaphan se skutrio iza nekakvih stijena malo ispred njega. Svjetlost je sada bila već tako jaka da je, na mjestima gdje ga odjeća nije štitila, osjećao dah vreline. Buka je prerastala u bol. Peregrin pojuri preko ruba doline te se otkotrlja, zaljulja i pade niz strmu kamenu padinu. Sada je bio u sjeni: osvjetljavalo gaje samo sunce! Udaljenija strana doline je blještala; oštro ocrtane sjene su se kretale s objektom iza njega, koji mu je sada bio nevidljiv. Buka se i dalje sastojala od duboke tutnjave, ali je bila toliko jaka daje mutila svijest. Peregrin otetura do prvih stabala i nastavi tim putem sve dok ga nije štitio pojas drveća širok stotinjak metara. To je trebalo biti od velike pomoći, ali buka je i dalje bivala sve glasnija... Srećom, on se onesvijesti na trenutak ili dva. Kada je došao k sebi, zvuka zvijezde više nije bilo. Zvonjava koju mu je ostala u bubnjićima, izazivala je gadnu zbunjenost. Teturao je u izmaglici. Činilo mu se da kiši – osim što su neke od kapljica sjale. Po šumi su se tu i tamo palili manji požari. On se sakrije ispod stabala s gustim krošnjama,čekajući da užareno kamenje prestane padati. Požari se nisu širili; ovo je ljeto bilo relativno vlažno. Peregrin je tiho ležao čekajući novi nalet gorućeg kamenja ili zvjezdane buke. Ništa. Vihor u vrhovima krošnji se stišao. Mogao je čuti ptice, cvrčke i crvotočce. On pođe do ruba šume i na nekoliko mjesta proviri van. Izuzmu li se mjestimična područja spaljenog vrijeska, sve je izgledalo normalno. Ali, njegova je promatračnica bila vrlo ograničena: mogao je vidjeti samo visoke zidove doline i nekoliko vrhova brda. Ha! Eno Scribnera Jaqueramaphana, tristo metara dalje uzbrdo. Većinom se prikrio u rupama i udubljenjima, ali dva su njegova člana gledala prema mjestu na koje je zvijezda pala. Peregrin zaškilji. Scribner je veći dio vremena bio veliki komedijaš, ali ponekad se činilo daje sve to samo maska; ako je doista bio luda, bio je luda u kojoj se krije dašak genija. Wicky ga je više puta mogla vidjeti kako u daljini u parovima radi s nekim neobičnim oruđem... Kao i sada: drugi član para pred okom je držao nekakav dugačak predmet. Wickwrackrum se izvuče iz šume, držeći se na okupu i praveći što manje buke. Pažljivo se penjao oko stijena, šuljajući se od jednog do drugog humka prekrivenog vrijeskom, sve dok nije stigao nadomak najvišeg dijela doline i na kojih pedesetak metara od Jaqueramaphana. Mogao je čuti njegove misli. Još korak, i Scribner bi čuo njega, čak i ovako zbijenog i pritajenog. „Psst!“ reče Wickwrackrum. 12 www.balkandownload.org

Zujanje i mumljanje se smjesta prekide u šoku. Jaqueramaphan ugura tajnoviti alat za gledanje u naprtnjaču te se okupi, razmišljajući vrlo tiho. Na trenutak su se netremice promatrali, a zatim Scribner stade činiti smiješne kružne geste oko svojih ramenih bubnjića. Slušaj. „Možeš li govoriti ovako?“ Njegov je glas bio iznimno visok, na razini na kojoj pojedinci nisu mogli razgovjetno komunicirati i za koju su uši prilagođene nižim tonovima bile gluhe. Visokotonski govor je mogao zvučati zbunjujuće, ali se dao precizno usmjeriti i brzo se stišavao s udaljenošću; nitko drugi ih ne će moći čuti. Peregrin kimne. „Visokotonski govor mi ne predstavlja problem.“ Trik je bio u tome da se koriste tonovi dovoljno čisti da ne stvaraju zabunu. „Pogledaj preko vrha obronka, prijatelju lutaoče. Nešto je novo pod suncem.“ Peregrin se uspne još tridesetak metara, ostavljajući straže u svim smjerovima. Sada je mogao vidjeti tjesnac koji je pod popodnevnim suncem sjao poput grubog srebra. Iza njega, sjeverna se strana doline gubila u sjeni. On pošalje jednog svojeg člana naprijed, kako bi se provukao između humaka i bacio pogled na zaravan na koju je zvijezda sletjela. Božanski zbor, mislio je u sebi (ali tiho). Sada je gore doveo još jednog člana radi osjećaja perspektive. Stvar je izgledala poput goleme zemljane kolibe postavljene na stupove... Ali ovo je bila zvijezda padalica: tlo ispod nje tinjalo je tamnim crvenilom. Zavjese magle izdizale su se s vlažnog vrijeska svuda uokolo. Iskopana zemlja protezala se u dugim linijama koje su se širile od mjesta neposredno ispod zvijezde. On kimnu u smjeru Jaqueramaphana. „Gdje je Tyrathect?“ Scribner slegne ramenima. „Daleko otraga, kladim se. Jednim okom je stalno pokušavam pronaći... Ali, vidiš li ostale, izvidnike iz Skalperova dvorca?“ „Oh, ne!“ Peregrin pogleda na zapad od mjesta prizemljenja. Eno ih. Bili su udaljeni više od kilometra, odjeveni u maskirne odore, pužući na trbusima preko valovitog terena. Mogao je vidjeti barem tri izvidnika. Bili su to veliki momci, po šest članova svaki. „Kako su mogli stići ovamo tako brzo?“ On baci pogleda ka suncu. „Nije moglo proći ni pola sata otkako je sve ovo počelo.“ „Imali su sreće.“ Jaqueramaphan se vrati na uzvisinu i pogleda preko. „Kladim se da su već bili na kopnu u trenutku kada se zvijezda pojavila. Sve ovo je Skalperov teritorij; sigurno imaju patrole.“ On se sagne tako da su odozdo bila vidljiva samo dva para njegovih očiju. „Znaš, ovo je formacija za zasjedu.“ „Ne izgledaš mi presretan što ih vidiš. To su tvoji prijatelji, sjećaš se? Oni koje si došao posjetiti.“ Scribner sarkastično nakrivi glave. „Je, je. Ne moraš mi to naturati na nos. Mislim da si od početka znao da nisam baš lud za Skalperom.“ „Slutio sam.“ „E, pa, igra je gotova. Što god da se ovdje danas spustilo... hm, mojim prijateljima... vrijedi više od biločega što sam mogao doznati na Skrivenom otoku.“ „A što je s Tyrathect?“ „He, he. Naša uvažena družica je, bojim se, i više nego autentična. Kladio bih se da je zapravo Skalperov Lord, a ne niži sluga, kakvim se na prvi pogled doima. Pretpostavljam 13 www.balkandownload.org

da se ovih dana preko planina slijeva još mnogo slčinih njoj, sretnih što su utekli iz Republike Dugih Jezera. Sakrij svoje stražnjice, stari. Ako nas ona opazi, nema sumnje da će nas se oni izvidnici dočepati.“ Peregrin se sabije dublje u udubljenja i male tunele u humcima. Imao je odličan pogled otraga prema dolini. Ako Tyrathect još nije bila stigla do poprišta zbivanja, on će je ugledati mnogo prije nego što ona ugleda njega. „Peregrine?“ „Da?“ „Ti si lutalac. Putovao si svijetom... od pradavnih vremena, tako si barem nama dao naslutiti. Koliko daleko u prošlost sežu tvoja sjećanja?“ S obzirom na okolnosti, Wickwrackrum je bio sklon iskrenom odgovoru. „Kao što možeš i očekivati, nekoliko stotina godina. Dalje od toga govorimo o legendama, prisjećanjima na stvari koje su se vjerojatno dogodile, ali su se pojedinosti ispremiješale i zamutile.“ „Pa, ja nisam mnogo putovao i prilično sam mlad. Ali, čitam i to mnogo. Nikada nije bilo ničega nalik ovome. Ono tamo je umjetan predmet, koji je stigao iz visina većih od onih koje ja mogu izmjeriti. Jesi li čitao Aramstriquesu ili Astrološki Belelele? Znaš li što bi ovo moglo biti?“ Wickwrackrumu ovi nazivi nisu značili ništa. Ali, on jest bio lutalac. Bilo je zemalja tako dalekih da tamo nitko nije govorio niti jedan od jezika koje je on poznavao. Na južnim morima sretao je ljude koji su mislili da dalje od njihovih otoka nema živih stvorenja i koji su bježali iz svojih čamaca kada je on stigao do obale. Štoviše, dio njega je nekoć bio jedan od otočana koji su promatrali to pristajanje. On proviri jednom glavom i ponovno pogleda palu zvijezdu, posjetitelja pristigla iz daljina koje on još nikada nije dosegao... i upita se gdje bi ovo lutanje moglo završiti. 3. Pet je sati bilo potrebno da se tlo ohladi dovoljno da tata do njega spusti silaznu rampu. On i Johanna pažljivo siđoše, skačući preko zemlje iz koje se pušilo kako bi došli do relativno neoštećene podloge. Proći će još mnogo vremena dok se sve ne ohladi; potisni mlaz je bio vrlo „čist“, jedva se upuštajući u međudjelovanje s običnim tvarima – što je u biti značilo da se stupac vraški vrućeg kamenja od mjesta na kojem je letjelica počivala protezao tisućama metara u dubinu kore planeta. Mama je sjedila na izlazu iz broda i promatrala krajolik pred njima. U ruci je držala tatin stari pištolj. „Ima li čega?“ poviče prema njoj tata. „Ne. A ni Jefri ništa nije uočio kroz prozore.“ Tata je šetao oko teretne kapsule, ispitujući potpornjeve za pristajanje koji su, eto, dobili namjenu drukčiju od uobičajene. Svakih su deset metara zastajali i postavljali odašiljače zvuka. To je bila Johannina zamisao. Osim tatina pištolja, zapravo nisu imali 14 www.balkandownload.org

nikakvog oružja. Odašiljači su bili slučajan teret, dio inventara iz stacionara. Uz malo programiranja, mogli su emitirati divlju vrisku duž cijelog zvučnog spektra, a to bi moglo biti dovoljno da zastraši lokalne životinje. Johanna je, pogleda uprta u okolinu, slijedila oca, osjećajući kako nervoza u njoj ustupa mjesto divljenju. Bilo je tako lijepo, tako privlačno. Stajali su na širokom polju među visokim brdima. Na zapadu su se ta brda spuštala prema tjesnacu i otocima, a na sjeveru je zemlja naglo nestajala iza ruba prostrane doline; na suprotnoj je strani mogla vidjeti vodopade. Tlo pod njezinim nogama bilo je poput spužve. Mjesto prizemljenja bilo je namreškano u tisuće malenih humaka, poput valova uhvaćenih u smrznutom kadru. Na višim brdima su se tu i tamo opažale stidljive snježne mrlje. Johanna stisnutih očiju pogleda prema suncu, na sjever. Sjever? „Tata, koliko je sati?“ Olsndot se nasmije, još uvijek proučavajući donju stranu teretne kapsule. „Ponoć po lokalnom vremenu.“ Johanna je odrasla na srednjim zemljopisnim širinama Strauma. Većina njezinih školskih izleta za cilj je imala svemir, gdje su neobične geometrijske kombinacije sunaca zapravo bile uobičajena pojava, ali nekako nikad nije zamišljala da se takvo što može vidjeti i s čvrstog tla... Zamisli, gledati u sunce točno iznad vrha planeta. Prvi je posao bilo iznošenje polovice kovčega za hibernaciju na otvoren prostor i razmještanje onih koji će ostati u unutrašnjosti broda. Mama je smatrala da će u tom slučaju problemi s hlađenjem nestati, čak i kod onih koji ostanu unutra: „Odvojeni izvori napajanja i prozračivanja sada će nam ići u prilog. S klincima će sve biti u redu, Johanna; pođi provjeriti kako Jefri napreduje s onima unutra, može?“ Druga će zadaća biti pokretanje programa za odašiljanje signala na Relej i uspostava ultrasvjetlosne komunikacije. Tog se koraka Johanna pomalo bojala. Što će doznati? Već su znali da se Daleki Laboratorij povampirio i da je katastrofa koju je mama predviđala već započela. Koliki je dio Straumskog Carstva već bio mrtav? Svi u Dalekom Laboratoriju su mislili da čine toliko toga dobroga, a sada... Ne razmišljaj o tome. Možda ljudi s Releja mogu pomoći. Negdje u svemiru mora postojati netko tko zna iskoristiti ono što su njezini starci odnijeli iz Laboratorija. Oni će biti spašeni, a ostala djeca ponovno oživljena. Zbog toga je osjećala krivicu. Naravno, mami i tati je bila potrebna pomoć u završnim fazama leta – a Johanna je bila jedna od najstarijih u školi. Ipak, činilo joj se nepravednim da su ona i Jefri bili jedino dvoje djece koji su u ovo krenuli otvorenih očiju. Tijekom spuštanja osjećala je majčin strah. Kladim se da su htjeli da budemo zajedno, makar nam to bilo i posljednji put. Prizemljenje je doista bilo opasno, koliko ga god tata učinio prividno bezazlenim. Johanna je vidjela mjesto na kojem je reakcijski mlaz ulubio oplatu; da je išta od toga prošlo kroz potisni mlaz do ispušne komore, svi bi oni sada bili tek oblačići vodene pare. Gotovo polovica kovčega za hladni san sada je bila na tlu, pokraj istočne strane broda. Mama i tata su ih raspoređivali tako da rashladni uređaji nemaju poteškoća. Jefri je i dalje bio unutra, provjeravajući ima li još kovčega za koje se treba pobrinuti. Kada nije bio razmaženo derište, bio je prilično dobar dečko. Ona se okrene prema sunčevim zrakama i osjeti svjež povjetarac koji je dolazio preko brda. U zraku začuje nešto poput 15 www.balkandownload.org

ptičjeg pjeva. Kada je prepad započeo, Johanna se nalazila na otvorenom, pokraj jednog od odašiljača zvuka. Upravo je bila spojila svoj dataset s upravljačkim sklopom odašiljača te se bavila zadavanjem novih uputa. Činjenica daje čak i njezin stari dataset sada bio važan najbolje je oslikavala kako su slabo bili opremljeni. Ali, tata je želio da odašiljači prelaze najširim mogućim rasponom frekvencija, stalno stvarajući mnogo buke na svakoj od njih, kao i da povremeno odašilju snažne impulse; njezin Ružičasti Elefant s tim je nesumnjivo mogao izaći na kraj. „Johanna!“ Mamin se vrisak poklopio s lomljavom keramike. Zvono odašiljčaa kraj nje raspalo se u komadiće. Johanna pogleda prema gore. Nešto joj propara prsa tek malo ispod ramena i obori je na tlo. Tupo je gledala u prut koji joj je stršao iz tijela. Strijela! Zapadni dio njihova sletišta vrvio je... nečim. Poput vukova ili pasa, ali duljih vratova, ova su stvorenja brzo napredovala, jureći od humka do humka. Sivkasto zelenilo njihova krzna podudaralo se s bojom obronaka, osim oko kukova, gdje je vidjela bijele i crne mrlje. Ne, ono zeleno bila je odjeća, prsluci. Johanna je bila u šoku; pritisak sulice koja joj je probola prsa još se nije bio pretvorio u bol. Pala je tako da se leđima oslonila o malu uzvisinu te je na trenutak mogla vidjeti cijeli napad. Vidjela je kako je u zrak sunulo novo more strijela, crnih linija koje su razrezale nebo. Sada je mogla vidjeti i strijelce. Opet psi! Kretali su se u čoporima. Lukom su rukovala dvojica – jedan ga je držao, a drugi zatezao strunu. Treći i četvrti su nosili tobolce sa strijelama i kao da su samo promatrali odapinjanje. Strijelci zastadoše, uglavnom se držeći zaklona. S bokova su se okupljali novi čopori, koji su sada preskakali humke. Mnogi od njih su u njuškama nosili sjekirice, a na šapama su im se ljeskali metalni zupci. Čula je ks-ks tatina pištolja. Valovi napadača su posrtali kako bi pojedini članovi čopora padali. Ostali su i dalje srljali naprijed, sada režeći. Bili su to zvuči ludila, a ne pseći lavež. Zvuk je, poput žestoke glazbe iz golema zvučnika, osjećala u zubima. Čeljusti, pandže, noževi i buka. Ona se okrene na bok, pokušavajući vidjeti brod. Bol je sada postala stvarna. Vikala je, ali se zvuk gubio u bezumlju. Mnoštvo je jurilo pokraj nje koncentrirajući se na mamu i tatu. Njezini su roditelji čučali iza potpornja, a pištolj u ruci Arne Olsndota stalno je svjetlucao. Njegov ga je skafander štitio od strijela. Tijela napadača su se gomilala. Pištolj i pripadajuće inteligentno streljivo bili su ubojito učinkoviti. Vidjela gaje kako predaje pištolj mami i istrčava iz zaklona ispod broda te kreće prema njoj. Johanna ispruži slobodnu ruku prema ocu i poviče, vrisne tražeći od njega da se vrati na sigurno. Trideset metara. Dvadeset i pet. Vatra kojom ih je mama štitila širila se oko njih i držala vukove na odstojanju. Dok je trčao, na Olsndota se sruči pljusak strijela i on podiže ruke kako bi zaštitio glavu. Dvadeset metara. Vuk skoči visoko preko Johanne. Nakratko je mogla vidjeti njegovu kratku dlaku i ožiljak iza boka. Pojurio je ravno prema tati. Olsndot se pomakne u stranu, pokušavajući svojoj ženi dati priliku za čisto ciljanje, ali vuk je bio prebrz. On se ukloni u stranu zajedno s Olsndotom, jurcajući razdaljinom koja ih je još dijelila, te na koncu skoči, a metal na njegovim šapama bljesne na suncu. Johanna je vidjela kako crveni mlaz izbija iz 16 www.balkandownload.org

tatina vrata, a potom obojica padoše na tlo. Sjana Olsndot na trenutak prestane pucati. To je bilo dovoljno. Gomila se razdvoji i velika grupa ciljano nagrne prema brodu. Na leđima su imali nekakve rezervoare, a vodeća životinja je u ustima nosila crijevo iz kojeg pokulja tamna tekućina... koja uto nestade u vatrenoj eksploziji. Čopor vukova je svojim primitivnim bacačem plamena šarao po tlu, preko potpornja kraj kojeg je stajala Sjana Olsndot, preko redova školaraca u hibernaciji. Johanna je kroz plamenove i gusti dim vidjela kako se nešto pomiče i trza te kako se lagana plastika kovčega za hibernaciju sliježe i topi. Johanna okrene lice prema tlu te se osloni na zdravu ruku i pokuša otpuzati prema brodu i vatri. A onda je obavije milostiva tama, nakon čega se više ničega nije sjećala. 4. Peregrin i Scribner cijelo su poslijepodne promatrali pripreme za zasjedu: pješaštvo se gomilalo na obronku zapadno od mjesta slijetanja, iza njih strijelci, vatrobacači u jurišnoj formaciji... Jesu li Lordovi u Skalperovu dvorcu bili svjesni kome se suprotstavljaju? Dvojac se svako malo vraćao na raspravu o tom pitanju. Jaqueramaphan je smatrao da jesu, ali i daje njihova arogancija tako golema da su očekivali da jednostavno dođu i pokupe glavnu nagradu. „Oni skaču za vrat prije nego što protivnik uopće shvati da je uvučen u borbu. Ta se strategija do sada pokazivala uspješnom.“ Peregrin nije odmah odgovorio. Scribner bi mogao biti u pravu. Prošlo je pedeset godina otkako je posljednji put boravio u ovom dijelu svijeta, a u to je doba Skalperski kult bio tek opskuran pokret (i ne baš previše zanimljiv u usporedbi s događanjima drugdje). Putnicima se događalo da upadnu u zamku, ali ne onako često kako su to neupućeni pretpostavljali. Većina ljudi se ponašala prijateljski i uživala u pričama o dalekim krajevima – osobito ako posjetitelj nije predstavljao prijetnju. Kada je do izdaja i dolazilo, to se najčešće zbivalo nakon prvotnog „ocjenjivanja“, kojim bi se odredilo koliko je gost moćan i u kojoj se mjeri može profitirati od njegove smrti. Trenutan napad bez konverzacije bio je vrlo rijetka pojava. To je obično značilo da ste se namjerili na divljake koji su istovremeno bili i nasilni i... ludi. „Ne znam. To jest formacija za zasjedu, ali možda će je Skalperovci držati u pričuvi i najprije pokušati razgovorom.“ Prolazili su sati; sunce je kliznulo prema sjeveru. S udaljenije strane pale zvijezde dopirala je buka. Sranje. S ovog mjesta ništa nisu mogli vidjeti. Skrivene trupe nisu se ni pomaknule. Minute su protjecale... a onda su konačno prvi put ugledali posjetitelje s neba, ili barem njihove dijelove. Svaki je član imao četiri noge, ali su hodali samo na stražnjima. Kakvih li klaunova! Pa ipak... prednje su šape koristili za pridržavanje predmeta. Niti jedan jedini put nije primijetio da su za to upotrijebili usta; pitao se može li ravna njuška uopće išta čvrsto držati. Ali, prednje šape su bile zadivljujuće vješte; svaki je pojedini član mogao s lakoćom upotrebljavati alate. Čulo se mnogo konverzacijskih zvukova, iako su bila vidljiva samo tričlana. Nakon nekog vremena začuli su i daleko više tonove organiziranog razmišljanja; zaboga, ovo je 17 www.balkandownload.org

stvorenje bilo doista bučno. S ove udaljenosti zvukovi su se doimali prigušenima i izobličenima. Ipak, mogao je ocijeniti da ne nalikuju niti na jedan um koji je do tada čuo, kao ni zbunjujućoj buci nekih čopora u potrazi za partnerom za parenje. „Onda?“ prošapće Jaqueramaphan. „Prošao sam cijeli svijet – ali ovakvo stvorenje tamo nisam vidio.“ „Aha. Pa, mene podsjećaju na bogomoljke. Znaš, otprilike ovako visoke –“ on nekoliko centimetara raširi usta. „Odlične su za čuvanje vrta od nametnika... savršeni mali ubojice.“ Ajoj. Peregrin do tada nije razmišljao o toj sličnosti. Bogomoljke su bile simpatične i bezopasne – barem za ljude. Ali, znao je da njihove ženke proždiru vlastite partnere. Sada zamislite takva stvorenja u gigantskom izdanju i opremljena mentalitetom čopora. Možda i nije bilo tako loše što nisu mogli pojuriti dolje i poželjeti im dobrodošlicu. Prošlo je pola sata. Dok je došljak iznosio svoj teret, Skalperovi su se strijelci približili, a pješački čopori se rasporedili u napadačka krila. Kiša strelica u luku je premostila udaljenost između Skalperovaca i pridošlice. Jedan od njegovih članova odmah je pao na zemlju, a misli su mu utihnule. Ostatak se sklonio iza leteće kuće, tako da ih više nisu mogli vidjeti. Jurišnici su se zaletjeli prema naprijed, raspoređeni u formacije s očuvanjem identiteta; možda su željeli biće uhvatiti živo. ... No, napadačka se linija raspala daleko ispred uljeza: nije bilo strijela niti plamena – jurišnici su naprosto popadali. Na trenutak Peregrin pomisli da su Skalperovci možda zagrizli prekrupan zalogaj, ali onda drugi val pretrči preko leševa prvoga. Članovi su i dalje padali, ali sada su bili u ubilačkoj groznici, u kojoj im je preostala samo animalna razina discipline. Napad se polako kotrljao prema naprijed, pozadinskim linijama penjući se preko palih. Još jedan došljakov član na tlu... Čudno, još uvijek je mogao čuti daške misli onoga drugog. Zvuk i ritam odgovarali su onima prije napada. Kako itko može zadržati toliku prisebnost pod prijetnjom potpune smrti? Oglasi se borbena zviždaljka i masa se razdvoji. Jedan jurišnik prođe naprijed i rasprši tekuću vatru čim je prešao prvu liniju. Uz vatru i dim koji su se uzdizali oko nje, leteća kuća je nalikovala na komad mesa u tavi. Wickwrackrum opsuje u sebi. Zbogom, stranče. Razbijeni i ranjeni nalazili su se nisko na listi prioriteta Skalperovaca. Teže ranjene trpali su na nosila i odnosili dovoljno daleko da njihovi jauci ne bi uzrokovali zbrku. Ekipe za čišćenje rastjerivale su fragmente jurišnika dalje od leteće kuće. Fragovi su lutali humkastom poljanom, tu i tamo okupljajući se u improvizirane čopore. Neki su odlutali među ranjene, ignorirajući krikove pred potrebom da nađu ostatak sebe. Kada je vreva utihnula, pojaviše se tri čopora u bijelim odorama. Skalperovi Sluge hodali su ispod leteće kuće. Jedan od njih na dulje je vrijeme nestao s vidika; možda je čak i ušao unutra. Pougljenjena tijela dvaju pridošličinih članova pažljivo su smjestili na nosila – pažljivije nego ranjene jurišnike – i nekamo odnijeli. Jaqueramaphan je svojom alatkom za gledanje proučavao ostatke. Odustao je od pokušaja daje sakrije od Peregrina. Bijele odore nešto su iznosile iz prostora ispod kuće. „Psst! Ima još mrtvih. Možda od vatre. Izgledaju kao mladunci.“ Male su figure imale oblik bogomoljki. Pojasevima su ih pričvrstili uz nosila i odnijeli preko ruba brda. Tamo 18 www.balkandownload.org

dolje su ih nesumnjivo čekale zaprege s kerhozima. Skalperovci su postavili krug stražara oko mjesta slijetanja. Vanjski krug činili su deseci svježih jurišnika na obroncima. Tuda se nitko neće provući. „Dakle, potpuno ubojstvo“, uzdahne Peregrin. „Možda i nije... Mislim da prvi član kojeg su pogodili nije baš posve mrtav.“ Wickwrackrum stisne svoj najbolji par očiju. Ilije Scribner govorio ono u što je želio vjerovati, ili mu je njegov alat davao nevjerojatno oštar vid. Prvi pogođeni član nalazio se s druge strane letjelice. Prestao je razmišljati, ali to nije bio siguran znak smrti. Oko njega su sada stajale bijele odore. Stavili su ga na nosila i ponijeli ga s poprišta bitke prema jugozapadu... putem različitim od onoga kojim su nosili ostale. „Taj doista jest još živ! I ma strijelu u prsima, ali vidim kako diše.“ Scribnerove glave se okrenuše prema Wickwrackrumu. „Mislim da bismo ga trebali spasiti.“ Peregrin na trenutak nije mogao smisliti odgovor; samo je buljio u svojeg suputnika. Svjetsko središte Skalperovog pokreta nalazilo se tek nekoliko milja sjeverozapadno, moć Skalperovaca nitko nije osporavao još desecima kilometara prema unutrašnjosti, a oni su bili praktički okruženi cijelom njihovom vojskom. Scribnerov je zanos malo jenjao pred Peregrinovom reakcijom, ali bilo je jasno da se ne šali. „Naravno, znam da je rizično, ali u tome i jest smisao života, zar ne? Ti si lutalac. Ti to razumiješ.“ „Hm. Istina, to jest reputacija lutalaca. Ali, nitko ne može opstati nakon potpune smrti – a za takvu anihilaciju na lutanjima je bilo mnoštvo prigoda. Lutaoci znaju za oprez.“ Pa ipak, ovo je bio najfantastičniji susret u svim stoljećima njegovih lutanja. Upoznati ove došljake, postati dio njih... bio je to izazov koji je nadjačavao sve glasove zdravog razuma. „Gledaj,“ reče Scribner, „mogli bismo se jednostavno spustiti dolje i pomiješati se s ranjenima. Uspijemo li preći čistinu, mogli bismo bolje pogledati tog posljednjeg člana, a da ne riskiramo previše.“ Jaqueramaphan se već spuštao sa svoje promatračnice, kružeći u potrazi za stazom koja neće odati njegovu siluetu. Wickwrackrum je bio kao rastrgan; jedan je njegov dio ustao kako bi slijedio suputnika, dok je ostatak čopora oklijevao. Dovraga, Jaqueramaphan je priznao da je špijun, a sa sobom je nosio izum koji je vjerojatno potjecao direktno od najlukavijih obavještajaca Dugih jezera. Tip mora da je rutinirani profesionalac... Peregrin se na brzinu ogleda duž njihove strane brda i preko doline. Ni traga od Tyrathect ili bilo koga drugoga. On se izvuče iz svojih skrovišta i krene za špijunom. Koliko god je bilo moguće, držali su se dubokih sjena koje je sunce bacalo spuštajući se ka sjeveru, a kada sjene nije bilo, napredovali su od humka do humka. Trenutak prije no što su stigli do prvog ranjenika, Scribner doda još nešto – najstrašnije riječi tog poslijepodneva: „Hej, ne brini. Puno sam čitao o ovakvim pothvatima!“ Mnoštvo fragova i ranjenika predstavlja zastrašujuć, šokantan prizor. Samci, dueti, trojci i nekolicina četveraca besciljno su lutali, nekontrolirano zapomažući. U većini bi situacija ovoliki broj ljudi na tako maloj površini sačinjavao improvizirani zbor. Zapravo, doista je i uočio mjestimičnu seksualnu aktivnost i organizirano traženje partnera, ali uglavnom je tu još uvijek bilo previše boli za normalne reakcije. Wickwrackrum se na trenutak upita da li – unatoč svim svojim pričama o racionalnosti – Skalperovci naprosto 19 www.balkandownload.org

puštaju ostatke svojih trupa da se sami pokrpaju. Ako je tako, mora da dobivaju neke čudne i osakaćene novočopore. Zašavši nekoliko metara u gomilu, Peregrin Wickwrackrum osjeti kako mu se svijest muti. Kada bi se jako koncentrirao, mogao se sjetiti tko je i da mora prijeći poljanu ne privlačeći previše pažnje. Istovremeno ga zaspu druge misli, glasne i nesputane... ... Žeđ za krvlju i klanje... Sjajni metal u ruci izvanzemaljke... bol u njezinim prsima... iskašljava krv, pada... ... U kampu za obuku, a i ranije, moj spojni brat bio je tako dobar prema meni... Lord Čelik je rekao da smo dio velikog pokusa... Trčim preko vrijeska prema čudovištu štapićastih udova. Skok, bodlje na šapi. Prerezi čudovištu vrat. Krv je jako šiknula. ... Gdje sam?... Mogu li biti dio vas... molim vas? Peregrin se lecne na ovo posljednje pitanje. Bilo je usmjereno i dolazilo je izbliza. Jedan gaje samac njuškao. On ga vriskom otjera i otrči na otvoren prostor. Malo pred njim je Jaque-kako-se-već-zove imao tek nešto više uspjeha. Nije bilo vjerojatno da će ih ovdje netko opaziti, ali počinjao se pitati hoće li se uspjeti probiti na drugu stranu. Peregrin je imao samo četiri člana, a samaca je bilo posvuda. S njegove desne strane jedan je kvartet silovao sve duete i samce koji bi mu se našli u blizini. Wic, Kwk, Rac i Rum pokušavali su se sjetiti zašto su ovdje i kamo idu. Koncentriraj se na izravne osjete, na ono što je doista ovdje: miris čađe iz tekuće vatre bacača... bezbroj mušica koje se jate na lokvicama krvi i bojaju ih u crno. Prošlo je strašno mnogo vremena. Minute. Wic-Kwk-Rac-Rum pogleda prema naprijed. Bio je nadomak izlaza – južnog ruba unezvjerene gomile. On se odvuče do krpice čistog tla. Neki njegovi dijelovi stadoše povraćati, i on se sruči na zemlju. Svijest mu se polako vraćala. Wickwrackrum pogleda nagore i u mnoštvu ugleda Jaqueramaphana. To je bio brojan momak, šestčlanova, ali nije mu bilo ništa lakše nego Peregrinu. Teturao je od kraja do kraja, širom otvorenih očiju, režeći i na sebe i ostale. Ipak, prešli su dobar dio livade, i to dovoljno brzo da sustignu čopor bijelih odora koji je nosio posljednjeg člana došljaka. Ako su željeli vidjeti išta više od toga, morali su smisliti kako da se izdvoje iz mase ne privlačeći pažnju. Hmmm. U okolici je bilo mnogo skalperskih uniformi... na mrtvim vlasnicima. Peregrin pošalje dva svojačlana do mrtvog jurišnika. „Jaqueramaphan! Ovamo!“ Veliki špijun je gledao u njegovu smjeru, i u pogled mu se vrati tračak inteligencije. On se posrćući izdvoji iz gomile i sjedne nekoliko metara od Wickwrackruma. Bili su udaljeni mnogo manje nego što bi obojica inače voljela, ali nakon svega što su upravo bili prošli, ovo je bilo jednako dobro kao da ih dijele kilometri. Na trenutak je ležao, pokušavajući doći do daha. „Oprosti, nisam ni slutio da će biti tako gadno. Bio sam izgubio jedan svoj dio... mislio sam da ga više neću uspjeti pronaći.“ Peregrin je promatrao napredovanje bijelih odora s nosilima. Nisu se kretali s ostalima; za koji trenutakće nestati s vidika. Dobro maskirani, možda bi ih mogli slijediti i – ne, ne, to bi bilo suviše riskantno. Počinjao je razmišljati kao veliki špijun. Peregrin svuče maskirni prsluk s mrtvog tijela. Maska će im ipak biti potrebna. Možda bi se mogli 20 www.balkandownload.org

motati ovuda cijelu noć i iz bližeg pogledati leteću kuću. Trenutak kasnije Scribner je shvatio što Peregrin radi te je i sam počeo prikupljati prsluke. Šuljali su se između nagomilanih tijela, tražeći odjeću koja nije bila suviše umrljana krvlju i za koju je Jaqueramaphan smatrao da ima ujednačene oznake. Uokolo je ležalo mnoštvo čeličnih pandži i borbenih sjekirica. Na koncu su bili naoružani do zuba, ali morali su odbaciti dio sadržaja iz svojih naprtnjača... Trebao mu je samo još jedan prsluk, ali njegov je Rum imao tako široka ramena da mu niti jedan nije pristajao. Peregrin je tek kasnije doista shvatio što se potom dogodilo: veliki fragment, trojac, ležao je nezamijećen na gomili leševa. Možda je oplakivao pokojnogčlana, dugo nakon njegova posljednjeg daha; bilo kako bilo, praktički nije pokazivao znakove svijesti sve dok Peregrin nije s ovoga počeo svlačiti prsluk. Tada se začulo: „Nećeš pljačkati moje!“. U blizini je čuo mrmor bijesa, a onda je osjetio prodornu bol u Rumovoj utrobi. Peregrin se tržne u agoniji i navali na napadača. Na trenutak su se borili u bezumnom gnjevu. Peregrinove sjekirice su zadavale udarac za udarcem, a njuške mu je prekrivala krv. Kada se smirio, jedan član trojca bio je mrtav, a ostali su otrčali u gomilu ranjenika. Wickwrackrum se skupio oko boli koju je osjećao u Rumu. Napadač je nosio bodlje na pandžama. Rumovo je tijelo bilo rasporeno od rebara do prepona. Wickwrackrum posrne; nekim šapama gazio je vlastitu utrobu. Pokušavao je ostatke njuškom ugurati u trbušnu šupljinu svojeg člana; bolje popuštala, a nebo se polako gasilo u Rumovim očima. Peregrin potisne krikove koji su mu se penjali u grlo. Samo sam četverac, a sada jedan od mene umire! Godinama je sam sebe upozoravao da su četiri člana premalo za jednog lutaoca. Sad je platio cijenu, uhvaćen u zamku i obezglavljen u tiranskoj zemlji. Na trenutak bol popusti i misli mu se razbistre. U kolopletu žalopojki, silovanja i običnih ispada ludila njihova borba nije privukla mnogo pozornosti; bila je tek nešto veća i krvavija od uobičajenih. Bijele odore koje su se nalazile pokraj leteće kuće nakratko su pogledale u njihovom smjeru, ali sada su se vratile poslu otvaranja došljačkog tereta. Scribner je sjedio u blizini i užasnuto gledao što se zbiva. Dio njega bi se malo primaknuo, a potom povukao. Borio se sam sa sobom, pokušavajući odlučiti da li da pomogne. Peregrin gotovo da ga je molio, ali to bi ipak bilo previše. Uz to, Scribner nije bio lutalac. Odreći se dijela sebe nije bilo nešto što bi Jaqueramaphan dobrovoljno učinio... Sad su ga zapljuskivale uspomene, Rumovi pokušaji da sredi misli i ostatku čopora prenese sve što se ranije događalo. Na trenutak je katamaranom jedrio preko Južnog mora, mlad čopor u kojem je Rum bio mladunac; sjećanja na otočana koji je rodio Ruma te na čopore prije toga. Prešli su cijeli put oko svijeta, opstajući u slamovima tropskog kolektiva i u ratu Ravničarskih stada. Ah, sve te priče koje su čuli, trikovi koje su naučili, ljudi koje su upoznali... Wic Kwk Rac Rum je bio odlična kombinacija; bistra, vesela, obdarena neobičnom sposobnošću čuvanja svih uspomena; to je ujedno i bio razlog što je tako dugo ostao na samo četiri člana. A sada će možda morati platiti i najvišu cijenu... Rum uzdahne, a nebo mu nestane iz očiju. Wickwrackrumova svijest se zamuti, ne kao u žaru borbe, kada se misli izgube, niti kao u ugodnom snenom mrmljanju. Iznenada više nije bilo četvrtog dijela, samo njih troje koji se pokušavaju spojiti u cjelovitu osobu. Trojac je stajao i nervozno se tapšao. Sa svih je strana vrebala opasnost, ali to je nadilazilo njegovu sposobnost poimanja. S mnogo nade je krenuo prema šestercu koji je sjedio u blizini – Jaqueramaphan? – ali ga je ovaj otjerao. On nervozno baci pogled prema 21 www.balkandownload.org

mnoštvu ranjenika. Tamo je mogao naći cjelovitost... ili ludilo. Golemi mužjak s dubokim ožiljkom na stražnjici sjedio je na rubu gomile. Uhvatio je pogled trojca i polako počeo puzati preko otvorenog prostora koji ih je dijelio. Wic, Kwk i Rac uzmaknu nakostriješivši dlaku od straha i fasciniranosti; fragment s ožiljkom težio je barem upola više od svakog od njih. ... Gdje sam?... Mogu li biti dio vas... molim vas? Njegova molba nosila je sjećanja, izmiješana i uglavnom nedostupna, sjećanja na krv, borbu i vojnu obuku koja im je prethodila. Na neki način, stvorenje se tih ranih sjećanja plašilo više nego ičega drugog. Ono spusti svoju od krvi skorenu njušku na tlo i stade na trbuhu puzati prema njima. Trojac je gotovo pobjegao; slučajno stapanje bilo je nešto čega su se svo troje užasavali. Malo-pomalo povlačili su se prema otvorenoj poljani. Samac ih je slijedio, ali polako, i dalje puzeći. Kwk obliže usne i vrati se strancu. Ispružila je vrat i njušila ga duž grla. Wic i Rac mu se približe s bokova. Na trenutak su bili djelomično sjedinjeni. Znojni, krvavi, ranjeni – stapanje iz noćnih mora. Misao kao da je došla niotkuda, zasjavši u četvercu u trenutku ciničnog humora. Uto jedinstva nestane, i na livadi ostadoše samo tri životinje koje su četvrtoj lizale lice. Peregrin pogleda poljanu novim očima. Bio je rastrojen samo nekoliko minuta; ranjenici iz Desete jurišne pješačke za to se vrijeme nisu nimalo oporavili. Skalperovi sluge još uvijek su bili zabavljeni teretom iz broda neznanaca. Jaqueramaphan se polako povlačio s izrazom u kojem su se miješali čuđenje i užas. Peregrin spusti jednu glavu i procijedi prema njemu: „Neću te izdati, Scribner.“ Špijun se smrzne. „To si ti, Peregrine?“ „Više-manje.“ Još uvijek Peregrin, ali više ne Wickwrackrum. „K-kako ti je to uspjelo? U-upravo si izgubio...“ „Ja sam lutalac, sjećaš se? Mi se cijeli život suočavamo s ovakvim situacijama.“ U njegovom se glasu nazirao sarkazam; ovo je u manjoj ili većoj mjeri bio kliše kakav je ranije dopirao iz Jaqueramaphanovih usta. Ipak, u njemu je bilo i istine. Peregrin Wickwrack... scar se već osjećao osobom. Možda je ova nova kombinacija imala šanse. „Auh. Da, dobro... Što da sad radimo?“ Špijun se nervozno ogledavao u svim smjerovima, ali oči kojima je gledao Peregrina odavale su najveću zabrinutost. Sada je na Wickwrackscaru bio red da bude zbunjen. Zašto je uopće bio ovdje? Da ubije čudnog neprijatelja... Ne. Time se bavila Jurišna pješačka. To nije imalo veze s njim, bez obzira na sjećanja člana s ožiljkom. On i Scribner došli su ovamo da bi... spasili izvanzemaljca, odnosno što više njegovihčlanova. Peregrin zgrabi ovo sjećanje i bespogovorno ga prigrli; bilo je to nešto stvarno, nešto iz njegova prošlog identiteta stoje morao očuvati. On pogleda prema mjestu na kojem je posljednji put vidio izvanzemaljskogčlana. Više nije mogao vidjeti bijele odore i njihova nosila, ali bilo je očigledno kojim su putem krenuli. „Još uvijek se možemo dokopati onoga preživjelog“, reče on Jaqueramaphanu. Scribner udari nogama o tlo i odmakne se malo u stranu. Više nije bio onaj isti entuzijast od ranije. „Poslije tebe, prijatelju.“ 22 www.balkandownload.org

Wickwrackscar zategne svoje borbene prsluke i s njih otrese sasušenu krv, a potom pompozno odšeta preko poljane, prolazeći tek stotinjak metara od Skalperovih slugu koje su okruživale neprijatelja – leteću kuću. On ih pozdravi odrješitim salutiranjem, koje su ovi ignorirali. Jaqueramaphan krene njegovim stopama, noseći dva samostrela. Pokušavao je što bolje oponašati Peregrinovo držanje, ali nije mu išlo baš najbolje. Uskoro su prošli najvišu vojnu kotu na brdu i počeli se spuštati prema sjenovitom dijelu. Zvuči ranjenika su utihnuli. Wickwrackscar ubrza korak, kaskajući od jedne do druge serpentine na silasku niz grubu stazu. Odavde je mogao vidjeti luku u kojoj se ništa nije događalo; čamci su još bili privezani za dok. Iza njega Scribner je nervozno blebetao. Peregrin samo potrči brže, samopouzdanja potaknutog općom zbunjenošću tipičnom za nov čopor. Njegov novi član, onaj s ožiljkom, bio je pokretačka snaga jednog časnika pješaštva. Taj je čopor poznavao raspored luku i dvorca, a znao je i sve lozinke koje su vrijedile tog dana. Dvije serpentine dalje prestigli su Skalperovog slugu i njegova nosila. „Halo!“ poviče Peregrin. „Donosimo nove upute Lorda Čelika.“ Sada se prvi put prisjetio Čelika, a na spomen tog imena niz kralježnicu mu prođu žmarci. Sluga ispusti nosila i okrene se prema njima. Wickwrackscar se nije sjećao njegova imena, ali je poznavao tog tipa: prilično visoko rangirana, arogantna gomila kujina nakota. Iznenadilo ga je što ovaj osobno vuče nosila. Peregrin se zaustavio na samo dvadeset metara od bijelih odora. Jaqueramaphan je promatrao prizor s gornje serpentine, a njegovi su samostreli bili skriveni od pogleda. Sluga je nervozno pogledavao prema Peregrinu, pa gore prema Scribneru. „Što hoćete vas dvojica?“ Je li već posumnjao? Nije važno. Wickwrackscar se napne pripremajući se za ubilački nasrtaj... a onda mu se najednom slika pred očima učetverostruči, a svijest zamuti novačkom vrtoglavicom. Sada, kada je morao ubiti, užasavanje Scara od tog čina omelo gaje u vlastitu naumu. Prokletstvo! Wickwrackscar je grozničavo smišljao odgovor. Budući da je odustao od ubojstva, sjećanja su mu navirala s lakoćom: „Želja Lorda Čelika je da nas dvojica odvedemo stvorenje do luke. Ti, ah, ti se trebaš vratiti do uljezove leteće naprave.“ Bijela odora obliže usne. Očima je oštro ispitivao Peregrinovu i Scribnerovu odoru. „Uljezi!“ poviče on, istovremeno šaljući jednog svojeg člana prema nosilima. U prednjoj šapi tog člana svjetlucao je metal. Ubit će došljaka! Odozgo se začuje zvuk odapinjanja i trkač se sruši, oka probodenog strijelom. Wickwrackscar navali na ostale, gurajući člana s ožiljkom u prvi plan. Na trenutak ga je obuzela slabost, a potom je opet bio cjelovit, ubilački urlajući na četverac. Dva čopora se sudariše, a Scar odvuče dva slugina člana preko ruba staze. Oko njih su pljuštale strijele. Wic Kwk Rac se uvijao udarajući sjekirama sve što je još ostalo na nogama. Tada sve utihne, a Peregrinu se vrati sposobnost razmišljanja. Tri slugina člana su se trzala na stazi, a tlo oko njih bilo je klisko od krvi. On ih odgurne sa staze, blizu mjesta na kojem je Scar ubio drugu dvojicu. Nitko od sluge nije preživio; bila je to potpuna smrt, za koju je on bio odgovoran. On se priljubi uz zemlju, opet gledajući s četiri para očiju. „Pridošlica. Još je živ“, reče Scribner. Stajao je oko nosila, njuškajući tijelo nalik bogomoljki. „Ali, u nesvijesti.“ On čeljustima zgrabi motke za nošenje i pogleda 23 www.balkandownload.org

Peregrina. „Što... što sada, Peregrine?“ Peregrin je ležao u prašini pokušavajući ponovno srediti svoju svijest. Doista, što sada? Kako se našao u ovom metežu? Novačka zbunjenost bila je jedini odgovor. Naprosto je bio zaboravio sve razloge zbog kojih je spašavanje došljaka bilo nemoguće, i sada je bio tu gdje je bio. U debelim govnima. Dio njega otpuže do ruba staze i ogleda se uokolo: ništa nije ukazivalo na to da su privukli nečiju pažnju. Čamci u luci i dalje su stajali prazni; većina je pješaštva bila u brdima. Nema sumnje da su sluge odnijele mrtve u lučku utvrdu, ali kada su ih namjeravali prevesti preko tjesnaca na Skriveni otok? Jesu li čekali da donesu i ovoga? „Možda bismo mogli ukrasti neki čamac i pobjeći na jug“, reče Scribner. Genijalnog li momka. Zar mu nije padalo na pamet da će oko luke biti raspoređeni stražari? Iako su znali lozinke, njihovo će kretanje biti objavljeno čim prođu prvu kontrolu. Imali bi šanse od jedan naprema milijun. No, prije nego što mu se Scar pridružio, takvo što bilo je posve nemoguće. Proučavao je stvorenje koje je ležalo na nosilima. Tako neobično, a ipak stvarno. No, nije se radilo samo o stvorenju, iako je ono predstavljalo najspektakularniju neobičnu pojedinost. Vlakna njegove krvlju umrljane odjeće bila su finija od bilo čega što je Peregrin ikad bio vidio. Pričvršćen uz tijelo stvorenja nalazio se ružičasti jastuk s finim uzorkom. Izmijenivši perspektivu, on zaključi da se radi o izvanzemaljskoj umjetnosti – licu životinje s dugom njuškom koje je netko ugravirao u jastuk. Bijeg kroz luku možda je imao šanse od jedan naprema milijun, ali ima nagrada koje su vrijedne takvih izgleda. „... Nastavit ćemo prema dolje“, reče on. Jaqueramaphan je vukao nosila. Wickwrackscar je stupao pred njim pokušavajući izgledati važno i časnički. S Scarom u čoporu to i nije bilo tako teško. Taj je član bio slika i prilika borbene spremnosti; morali ste ga vidjeti iznutra da biste spoznali i njegovu mekšu stranu. Stigli su gotovo do razine mora. Staza je sada bila šira i grubo popločana. Znao je da se nad njima, skrivena drvećem, nadvija lučka utvrda. Sunce je već bilo dobrano odmaknulo od sjevera, uzdižući se k istoku. Sve je bilo posuto bijelim, crvenim i ljubičastim cvjetovima čije se bogatstvo latica ljuljuškalo na vjetru – arktička je flora koristila prednosti dugih ljetnih dana. Hodajući po, od sunca izbljedjelim, oblucima gotovo da ste mogli zaboraviti na scenu na brdu. Uskoro su stigli do stražarske linije. Linije i prstenovi su zanimljivi ljudi; ne osobito inteligentni, ali zato ponajveći učinkoviti čopori koji se mogu naći izvan tropskog pojasa. Kružile su priče o linijama koje su se protezale i po petnaest kilometara i sastojale se od tisuća članova. Najveća koju je Peregrin ikad vidio brojala je njih manje od stotinu: uzmite skupinu običnih ljudi i uvježbajte ih da se postave u niz, ne u čoporima, već kao pojedinačni članovi. Ako svaki od njih ostane na samo nekoliko metara od najbližeg susjeda, mogli su zadržati nešto nalik mentalitetu trojca. Grupa u cjelini jedva da je bila išta bistrija – teško je pričati o dubljim mislima kada su potrebne sekunde da bi vam ideja prostrujala umom. Pa ipak, linije su imale odličan osjećaj za ono što se događalo duž njih, a ako bi bilo koji član bio napadnut, svi bi ostali to doznali brzinom zvuka. Peregrin je 24 www.balkandownload.org

imao iskustva sa službom u linijama; bila je to jadan oblik egzistencije, ali ni približno tako dosadan kao obična straža. Teško je osjećati dosadu kada ste tupi kao linija. Evo ga! Usamljeni član je promolio glavu iza jednog drveta i zaustavio ih. Wickwrackscar je, naravno, znao lozinku, i tako su prošli prvu liniju. No, taj prolazak i njihov opis sada su bili poznati cijeloj liniji, a sigurno i običnim vojnicima u lučkoj utvrdi. Dovraga. Sad više nije bilo druge; morat će nastaviti s ovim ludim planom. On, Scribner i izvanzemaljac prošli su i dvije unutarnje straže. Sada je već mogao namirisati more. Izašli su iz šume i došli do kamenim zidovima opasane luke. Voda je svjetlucala srebrom u milijunima nemirnih mrljica. Između dva doka zibao se veliki višetrupni brod; njegovi su jarboli podsjećali na šumu lelujava drveća bez lišća. Tek milju preko vode vidio se Skriveni otok. Dio Peregrina zanemari prizor kao posve uobičajen, a dio ostade osupnut. To je bilo to: središte cjelokupnog svjetskog Skalperovskog pokreta. Gore u tim zlokobnim tornjevima, izvorni je Skalper vršio svoje opite, pisao eseje... i kovao planove da zavlada svijetom. Na dokovima je bilo samo nekoliko ljudi. Većina njih se bavila održavanjem: krpali su jedra, ponovno povezivali katamarane. Promatrali su nosila s velikom radoznalošću, ali nijedan od njih nije im se približavao. Dakle, sve što trebamo učiniti jest odšetati do kraja doka, prerezati konope zadnjeg katamarana i otploviti . Već na samom tom doku bilo je vjerojatno dovoljno čopora da to spriječe – a njihovi bi povici bez sumnje privukli trupe koje su vidjeli pokraj utvrde. Zapravo, bilo je pomalo neobično da ih tamo još nitko nije bio ozbiljnije zapazio. Ovi su brodovi bili siroviji od onih s južnih mora. Dio razlike bio je posve površinske naravi: skalperovska doktrina zabranjivala je beskorisne ukrase na trupu. Dio je pak ležao u funkcionalnosti: ova su plovila bila projektirana i za zimske i za ljetne uvjete te za prijevoz postrojbi. No, bio je siguran da bi, pruži li mu se prilika, mogao njima upravljati. On odšeta do kraja doka. Hmm. Malo sreće. Katamaran koji je činio pramac i desni bok višetrupca, privezan tik do mjesta na kojem je stajao, doimao se brzim i dobro opremljenim. Bio je to vjerojatno izvđi ački brod većeg dometa. „Psst. Ovdje se nešto događa.“ Scribner jednom glavom tržne prema utvrdi. Trupe su zbijale redove – zajednički pozdrav? Petero Slugu projuri pokraj pješaštva, a s tornjeva utvrde oglase se trublje. Scar je već viđao ovakve događaje, ali Peregrin nije vjerovao tom sjećanju. Kako je to– Nad utvrdom se pojavi crvena zastava sa žutom ružom. Vojnici i pomoćni radnici na dokovima bace se na trbuh. Peregrin učini isto i sikne na prijatelja: „Lezi!“ „Št–“ „To je Skalperova zastava... oznaka njegove osobne prisutnosti.“ „To je nemoguće!“ Skalper je bio ubijen u Republici prije šest desetodnevica. Masa koja gaje rastrgala istovremeno je pobila i desetke njegovih najviše pozicioniranih pobornika... Ali tvrdnja Republikanske političke policije da su pronašli sva Skalperova tijela nije imala čvrstih dokaza. Gore pokraj tvrđave, jedan se čopor šepurio pred redovima vojnika i bijelih odora. Na njegovim je ramenima sjalo srebro i zlato. Scribner odšulja jednim članom iza birve i potajice izvuče svoju alatku za gledanje. Trenutak kasnije, on reče: „Za čopora miloga... 25 www.balkandownload.org

to je Tyrathect.“ „Ona je Skalper isto koliko i ja“, reče Peregrin. Zajedno su putovali od Istočnih Vrata cijelim putem preko Ledenih očnjaka. Očigledno se radilo o novočoporu, i to ne baš predobro integriranome. Doimala se rezervirano i povučeno, ali imala je i napade bijesa. Peregrin je znao da se negdje u njoj krije ubilačka crta... a sada je znao i otkuda je potjecala. Barem dio Skalperovih članova izbjegao je smrt, a on i Scribner proveli su tri desetodnevice u njihovu društvu; Peregrin zadrhti pred tom pomisli. Na portalu utvrde čopor zvan Tyrathect okrenuo se prema vojnicima i Slugama. Dao je znak, i trublje se ponovno oglase. Novi Peregrin je razumio taj signal: Okupljanje. On potisne iznenadan poriv da slijedi ostale s doka, koji su trbuha priljubljenog uz tlo kretali prema utvrdi, svih očiju uprtih u Gospodara. Scribner ga pogleda, a Peregrin mu kimne. Bilo im je potrebno čudo, i evo ga – zahvaljujući samom njihovom neprijatelju! Scribner se polako kretao prema kraju doka seleći nosila od jednog do drugog sjenovitog dijela. Još uvijek nitko nije gledao unatrag. Za to je postojao dobar razlog; Wickwrackscar se sjećao što se događalo onima koji bi pokazali nedostatak poštovanja pri Okupljanju. „Odvuci stvorenje na pramčani katamaran“, reče Jaqueramaphanu te skoči s doka i raštrka se po višetrupcu. Bio je to divan osjećaj, ponovno se ljuljuškati na palubama, sa svakim od članova raspoređenim na drugu stranu broda! On onjuši prostor oko pramčanih katapulta te osluhne trupove i cviljenje konopa. No, Scar nije bio mornar i nije mu padalo na pamet ono što je možda bilo i najvažnije. „Što tražiš?“ začuje Scribnerovo visokotonsko cijukanje. „Brtve za potapljanje.“ Ako su i postojale, nisu nimalo nalikovale onima na Južnim morima. „Oh“, reče Scribner, „to je jednostavno. Ovo su sjevernjački presretači. Nemaju brtve nego zaštitne ploče iza kojih je tanka oplata.“ Dva njegova člana na trenutak nestadoše s vidika, a odnekle se začuje prasak. Glave se ponovno pojave otresajući vodu sa sebe. Iznenađeno se nasmiješi, zatečen vlastitim uspjehom. Njegov izraz kao daje govorio: „Hej, pa to je doista baš kao u knjigama!“ Wickwrackscar ih je sada pronašao; ploče su izgledale kao odmorišta za posadu, ali ih se moglo lako izvući, a drvo iza njih lako se lomilo borbenom sjekiricom. Jednom je glavom i dalje motrio privlače li nečiju pažnju, istovremeno razbijajući oplatu iza zaštitnih ploča. Peregrin i Scribner obavljali su svoje na pramčanim pločama višetrupca; uspiju li potopiti njegove pramce, katamaranima koji ostanu blokirani iza njih, bitće potrebno više vremena za isplovljavanje. Uups. Jedan od brodskih mehaničara pogledao je prema njima. Dio njega je nastavio prema brdu, a dio se odvojio da bi se vratio na dok. Uto se trublje još jednom oglase svojim imperativom i mornar se pokori tom zovu, ali je njegovo gunđavo upozorenje navelo još mnogo glava da se okrenu. Nije bilo vremena za djelovanje iz potaje. Peregrin odjuri natrag na pramac desnog trupa katamarana; Scribner je rezao čvrste pletene spone koje su njihov katamaran spajale s ostatkom višetrupca. „Imaš li kakvog iskustva s jedrenjem?“ upita ga Peregrin. Glupo pitanje. „Pa, čitao sam o tome–“ „Dobro!“ Peregrin potjera sve njegovečlanove u desni trup katamarana. „Pazi na 26 www.balkandownload.org

neznanca. Čučni dolje i budi što tiši.“ Mogao je i sam upravljati katamaranom, ali za to se morao raštrkati po cijelom brodu; što manje zbunjujućih misaonih zvukova, tim bolje. Peregrin odgurne njihov čamac od višetrupca. Ovaj još nije tonuo na očigled, ali u njegovim se pramčanim trupovima nazirala voda. On preokrene motku kojom se odgurivao i kukom povuče najbliži čamac u prazan prostor nastao njihovim isplovljavanjem. Još pet minuta i iz vodeće viriti samo niz jarbola. Pet minuta. Ne bismo imali nikakvih izgleda za uspjeh... da nije bilo Skalperova poziva na okupljanje: gore kod utvrde, vojnici su se okretali i jedan drugom pokazivali prema luci. Ipak, morali su doći pred Skalpera/Tyrathect. Koliko vremena treba proći da bi netko značajan zaključio da se čak ijedno Okupljanje ponekad može odgoditi? Peregrin podiže jedra. Vjetar napuni rastegnuto platno, i oni se odvoje od doka. Peregrin je plesao amo-tamo po palubi, čvrsto držeći Škote u njuškama. Čak i bez Ruma, okus soli i konopa budio je mnoštvo uspomena! Osjećao je kako napetost, odnosno opuštenost uzda pokazuje da vjetar daje sve od sebe. Trupovi-blizanci bili su vitki i uski, a jarbol od grabovine škripao je pod opterećenjem vjetra koji je napinjao jedra. Skalperovci su se sada već slijevali niz brdo. Strijelci su se zaustavili i u nebo sune kiša strelica. Peregrin tržne jedrima, naginjući brod u lijevi okret na jednom trupu. Scribner skoči kako bi zaštitio neznanca. Desno od njih voda je gotovo proključala, ali samo nekoliko strelica pogodi trup. Peregrin još jednom okrene jedra i oni opet promijene smjer. Još nekoliko sekundi i naći će se izvan dometa strijelaca. Vojnici pojure prema dokovima, vrišteći kada su shvatili što je ostalo od njihova broda. Pramci njihovih brodova bili su potopljeni; cijeli prednji dio sidrišta pretvorio se u groblje potopljenih čamaca. A svi katapulti su bili smješteni baš na pramcu. Peregrin vrati brod na kurs, jureći ravno na jug, van luke. Po desnom je boku mogao vidjeti kako promiču uz južni rub Skrivenog otoka. Tornjevi Dvorca doimali su se visoko i prijeteće. Znao je da tamo imaju teške katapulte, kao i brze brodove u luci na otoku, ali, još nekoliko minuta i ni to više neće biti važno. Postupno je shvaćao kako je zapravo brzo njihovo plovilo. Mogao je i pretpostaviti da će najbolji čamac smjestiti na sam prednji ugao višetrupca; vjerojatno se koristio za izviđanje i presretanje. Jaqueramaphan se skutrio na krmi svojega trupa, gledajući preko mora luku na kopnu. Vojnici, radnici i bijele odore na krajevima dokova gomilali su se u zaglušujuću masu. Čak i odavde se jasno vidjelo daje tamo nastala ludnica bijesa i frustracije. Kada je shvatio da će doista uspjeti, cijelim se Scribnerom proširi blesavi smiješak. On se popne na ogradu i jednim članom skoči i napravi salto u smjeru njihovih neprijatelja. Zbog te opscene geste umalo je pao u more, ali postigao je što je želio: bijes je u daljini na trenutak buknuo još jače. Sada su bili već dosta južnije od Skrivenog otoka; čak ni tamošnji katapulti više ih nisu mogli doseći. Čopori na kopnu nestali su s vidika. Skalperova osobna zastava još uvijek je radosno vijorila na jutarnjem povjetarcu, sve manji kvadrat crvenog i žutog na zelenoj šumskoj pozadini. Svi Peregrinovi članovi gledali su prema tjesnacu na mjestu gdje se Otok kitova približavao kopnu. Scar se sjećao daje točka na rubu tjesnaca jako utvrđena. U normalnim okolnostima, to bi značilo njihov kraj, ali tamošnji su strijelci bili povučeni kako bi sudjelovali u prepadu, a katapulti su im bili na remontu. 27 www.balkandownload.org

... i tako, čudo se dogodilo. Bili su živi i slobodni, a sa sobom su nosili najveće otkriće svih njegovih dosadašnjih lutanja. On klikne od radosti, tako glasno da se Jaqueramaphan lecnuo, a zvuk odzvanjao od zelenih i mjestimično snijegom prekrivenih brda. 5. Jefri Olsndot slabo se sjećao prepada i nije vidio ništa od nasilja. Čuo je samo nekakvu buku vani, i mamin uplašeni glas koji mu je dovikivao da ostane unutra. Potom je nastao golem oblak dima. Sjećao se gušenja i pokušaja da dopuže do čistog zraka. Tada se onesvijestio. Kada se probudio, bio je pojasevima pritegnut uz neku vrst sanitetskih nosila, a svuda oko njega bila su velika, psima slična stvorenja. Izgledali su tako smiješno s tim bijelim odorama i vrpcama. Sjećao se da se pitao gdje li su njihovi vlasnici. Ispuštali su svakakve čudne zvukove: ćurlikanje, mumljanje, piskutanje... Neki od tih tonova bili su tako visoki da ih je jedva mogao čuti. Neko je vrijeme bio na brodu, a potom na nekakvim kolima. Do tada je dvorce bio vđi ao samo na slikama, ali mjesto na koje su ga odveli bilo je stvarno, mračnih, nadvisujućih tornjeva te golemih, oštro nagnutih kamenih zidina. Penjali su se sjenovitim ulicama koje su pod kotačima kola odzvanjale s takata-takata. Dugovrati psi mu nisu naudili, ali pojasevi su bili strašno zategnuti. Nije se mogao uspraviti niti pogledati u stranu. Pitao je za mamu i tatu i Johannu i malo zaplakao. Pokraj lica mu se pojavila dugačka njuška koja ga je mekim nosom gurkala u obraz. To je bilo popraćeno mumljavim zvukom koji je osjetio sve do kostiju. Nije bio siguran je li to bila gesta utjehe ili prijetnja, ali je uzdahnuo i pokušao suspregnuti suze. Plakanje ionako nije dolikovalo dobrom Straumeru. Sada je vidio još pasa u bijelim odorama, samo što su ovi na ramenima nosili nekakve bedaste zlatne i srebrne oznake. Njegovu su ležaljku ponovno vukli, ovaj put duž bakljama osvijetljenog tunela. Zaustavili su se pokraj dvostrukih vrata širokih dva, a visokih jedva jedan metar. Na svijetlom drvetu isticalo se nekoliko metalnih trokuta. Kasnije je Jefri doznao da predstavljaju broj – 15, odnosno 33, ovisno o tome brojite li na osnovi nogu ili prednjih pandži. Mnogo, mnogo kasnije doznao je i daje njegov čuvar brojao na noge, a graditelj dvorca na pandže, i tako je završio u pogrešnoj prostoriji. Ta će pogreška promijeniti sudbinu mnogih svjetova. Psi su nekako otvorili vrata i uvukli Jefrija unutra. Okupili su se oko nosila, njuškama otpuštajući spone. Na trenutak je ugledao redove zuba oštrih poput britve. Ćurlik i mrmljanje bili su vrlo glasni. Kada se Jefri uspravio u sjedeći položaj, psi ustuknuše. Dvojica su pridržavala vrata dok su preostalih četvero izlazili. Kada su se vrata konačno zalupila za čoporom, cirkuska je točka bila završena. Jefri je dugo zurio u vrata. Znao je da to ipak nije bila cirkuska točka. Psetolika stvorenja morala su biti inteligentna; nekako su uspjela iznenaditi njegove roditelje i sestru. Gdje li su oni? Umalo je ponovno počeo plakati. Nije ih primijetio pokraj svemirskog broda. Mora da su i njih zarobili. Sve su ih doveli u ovaj dvorac, ali su ih rasporedili u zasebne tamnice. Moraju se nekako međusobno pronaći! On se osovi na noge, na trenutak se zaljuljavši pod naletom vrtoglavice. Još uvijek je 28 www.balkandownload.org

sve imalo miris dima. Nije važno; vrijeme je da počne raditi na planu za bijeg. Hodao je prostorijom. Bila je golema i nimalo nalik na tamnice o kakvima je čitao u pričama. Strop je bio vrlo visok i oblikovan kao kupola s lukovima, a presijecalo ga je dvanaest okomitih procjepa. Kroz jedan od njih je u prašinom ocrtanom snopu dopirala sunčeva svjetlost koja se odbijala od presvučenog zida. Bio je to jedini izvor svjetla, ali ovog sunčanog dana i više nego dovoljan. U četiri kuta su se, neposredno ispod kupole, nad prostorijom nadvijali nisko ograđeni balkoni. Na zidovima iza njih mogao je uočiti vrata. Sa strane svakog od balkona visjeli su teški svici na kojima je – golemim slovima – nešto pisalo. On pođe do zida i opipa krutu tkaninu. Slova su bila naslikana. Jedini način na koji se slika na ovakvom dipeju mogla izmijeniti bilo je struganje. Opa. Baš kao u drevna vremena na Nyjori, prije Straumskog Carstva! Dio zida ispod svitaka bio je od sjajnog crnog kamena. Netko je komadićima krede crtao po njemu. Crteži pasa bili su tek grube skice sačinjene od nekoliko crta; Jefrija su podsjećali na radove djece u vrtiću. On zastane, prisjećajući se sve one djece koju su ostavili u unutrašnjosti broda i na tlu oko njega. Prije samo nekoliko dana bio se igrao s njima u školi u Dalekom laboratoriju. Zadnja godina je bila tako neobična – istovremeno dosadna i prepuna avantura. Naselje je bilo zabavno zbog toga što su tamo živjele sve obitelji, ali odrasli jedva da su ikad imali vremena za igru. A noću je nebo bilo toliko drugačije od onoga na Straumu. „Sada smo dalje od Daljina“, bila mu je rekla mama, „i stvaramo Boga,“ Kada je to prvi put izgovorila, smijala se. Kada su ljudi to kasnije ponavljali, izgledali su sve uplašenije. Posljednji sati bili su ludnica; vježbe hibernacije konačno primijenjene u stvarnosti. U tim su se kovčezima nalazili svi njegovi prijatelji... Njegov plač utihne i ustupi mjesto strašnoj tišini. Nitko ga nije mogao čuti, nitko mu nije mogao pomoći. Nakon nekoliko trenutaka on se opet baci na razmišljanje. Ako psi nisu pokušali otvoriti kovčege, s njegovim bi prijateljima sve trebalo biti u redu. Kad bi mama i tata mogli psima objasniti... Širom prostorije bio je tazbacan neobičan namještaj: niski stolovi i ormarići te rešetkasta struktura nalik penjalicama za djecu – sve načinjeno od istog svijetlog drveta kao i vrata. Oko najšireg stola ležali su crni jastuci. Taj je stol bio pretrpan svicima ispunjenima tekstom i crtežima. On prekorači udaljenost duž jednog zida, desetak metara. Pod tu više nije bio popločan kamenom; tamo gdje su se zidovi spajali postojalo je područje veličine dva sa dva metra ispunjeno kamenčićima i oblucima. Ovdje je nešto mirisalo još jače od dima. Miris zahoda. Jefri se nasmije: ovi su doista bili poput pasa! Presvučeni zidovi upijali su njegov smijeh ne odzvanjajući ni najmanjom jekom. Nešto... navede Jefrija da pogleda prema gore i preko cijele prostorije. Bio je naprosto pretpostavio da se ovdje ne nalazi nitko osim njega, no zapravo je ova „tamnica“ obilovala mjestima za skrivanje. On na trenutak zadrži dah i osluhne. Sve je bilo tiho... ili gotovo tiho: na gornjoj granici čujnosti, na frekvenciji kojom piste pojedini strojevi – a koju mama, tata, pačak ni Johanna nisu mogli čuti – do njega je dopirao nekakav zvuk. „Z-znam da si ovdje“, brzo procijedi Jefri piskutavim glasom. On načini nekoliko koraka postrance, pokušavajući zaviriti sa svih strana namještaja, a da mu se ne približi. Zvuk je i dalje bio tu, posve jasno čujan otkako je na njega počeo obraćati pažnju. Sitna glavica s velikim tamnim očima proviri iza jednog od ormarića. Bila je mnogo manja od stvorenja koja su Jefrija dovukla ovamo, ali oblik njuške im je bio isti. Na trenutak su se netremice promatrali, a onda Jefri polako krene prema njemu. Štene? 29 www.balkandownload.org

Glavica se povuče, a potom još jače izviri. Krajičkom oka Jefri opazi nekakav pokret – promatralo ga je još jedno crno stvorenje, skriveno ispod stola. Jefri se na trenutak sledi, boreći se s panikom. Ali, nije imao kamo pobjeći, a stvorenja mu možda pomognu pronaći mamu. Jefri se spusti na jedno koljeno i polako ispruži ruku. „Dođi... dođi, peso.“ Štene ispuže iz svojeg skrovišta ispod stola, neprestano držeći na oku Jefrijevu ruku. Fascinacija je bila obostrana; štene je bilo prekrasno. S gledišta tisuća godina tijekom kojih su ljudi (i ostali) uzgajali pse, ovaj bi primjerak vjerojatno svrstali u neku čudnu, ali ne i nemoguću rasu. Dlaka mu je bila kratka i gusta, fini baršun crnog i bijelog. Dva su se tona prostirala u širokim potezima i bez sivih nijansi na prijelazima boja. Ovome je cijela glava bila crna, a slabine napola bijele, napola crne. Rep mu je služio tek kao kratko, ne odviše impresivno pokrivalo za stražnjicu, a na ramenima i glavi bilo je područja bez dlake, na kojima je Jefri mogao uočiti crnu kožu. No, najčudniji na njemu bio je dug, savitljiv vrat, koji bi bolje pristajao kakvom morskom stvorenju negoli psu. Jefri zamigolji prstima, a štenetove se oči prošire otkrivajući bijeli rub oko šarenica. Uto mu nešto pogurne lakat i Jefri samo što ne skoči na noge. Koliko ih je! Još dva su puzala kako bi izbliza proučili njegovu ruku. A tamo gdje je na početku bio vidio jednoga, sada su trojica mirno sjedila i promatrala. Gledano na otvorenom prostoru, u njima nije bilo ničega neprijateljskog ili zastrašujućeg. Jedan od štenaca stavi šapu na Jefrijev zglavak i lagano ga pritisne nadolje. Istovremeno, drugi ispruži njušku i obliže mu prste. Jezik mu je bio ružičast i hrapav, zaobljen i uzak. Visokotonsko piskutanje se pojača; sva su se trojica približila, pokušavajući uhvatiti njegovu ruku. „Pazite!“ reče Jefri, trznuvši šaku prema sebi. Sjećao se kakve su zube imali odrasli. Zrak se iznenada ispuni ćurlikom i mrmorom. Hmp. Zvučali su sličnije kakvim šašavim pticama nego psima. Jedan iz skupine preostalih štenaca krene prema njemu, pružajući svoj tanki nos. „Pazite!“ reče on, savršeno reproducirajući dječakov glas... ali zatvorenih usta. Vrat je nagnuo unatrag... da bi se dao pomaziti? Jefri posegne prema stvorenju; krzno je bilo tako meko! Mrmljanje je postalo vrlo glasno i Jefri ga je mogao osjetiti preko dlake, ali ono nije dopiralo samo od jedne životinje; zvuk je potjecao sa svih strana. Štene pomakne vrat u drugom smjeru, kližući njuškom preko dječakove ruke. Ovoga puta je Jefri dopustio da mu uzme ruku u usta. Mogao je jasno vidjeti zube, ali štene je jako pazilo da njima ne dotakne Jefrijevu kožu. Vrh štenetove njuške pružao mu je osjećaj kao da par malih prstiju steže i otpušta one na njegovoj šaci. Pod drugu mu se ruku uvuku još tri životinje, kao da su se i one željele maziti. Osjećao je noseve koji su ga gurkali u leđa, pokušavajući mu izvući košulju iz hlača. Njihovi su napori bili nevjerojatno koordinirani, gotovo kao daje to svojim dvjema rukama činio neki čovjek. Pa koliko ih doista ima? Na trenutak je zaboravio gdje se nalazi i zanemario oprez. Okrenuo se i počeo maziti ove dosadnjakoviće. Iz svih smjerova dopre iznenađeno cijukanje. Dvojica su mu se zavukla ispod laktova, a barem tri skočila na leđa i legla tako da su nosevima dodirivali njegov vrat i uši. Uto Jefriju sine misao koja mu se učini savršeno logičnom: odrasli izvanzemaljci su shvatili da je on dijete, ali nisu mu mogli točno procijeniti dob i stoga su ga smjestili u jedan od svojih dječjih vrtića! Mama i tata vjerojatno upravo sada razgovaraju s njima. Na kraju će ipak sve dobro završiti. 30 www.balkandownload.org

Lord Čelik to ime nije odabrao slučajno: čelik, najsuvremeniji metal; čelik, koji je moguće najbolje naoštriti i koji zadržava svoju oštrinu; čelik, koji niti kad je zagrijan do usijanja ne gubi svoju moć; čelik, sječivo kojim skalperi režu. Čelik je bio umjetno oblikovana osoba, Skalperov najveći uspjeh. U nekom smislu, oblikovanje duša nije bilo ništa novo. Uzgoj čopora je predstavljao njegov ograničeni oblik, iako uglavnom vezan za općenite fizičke karakteristike. Čak su se i uzgajivači slagali u ocjeni da mentalne sposobnosti čopora ne potječu od svih njegovih članova u jednakoj mjeri. Gotovo uvijek jedan je par ili trojac bio odgovoran za elokvenciju, a drugi za prostornu inteligenciju. S vrlinama i manama situacija je bila još složenija. Niti jedan pojedinačni član nije predstavljao pretežiti izvor hrabrosti ili savjesti. Skaplerov doprinos ovom polju – kao i većini drugih – u suštini se svodio na krajnju nemilosrdnost i uklanjanje svih, osim onih doista važnih. Eksperimentirao je do beskraja, odbacujući sve rezultate svojih pokusa, osim onih najuspješnijih. Ovisio je o disciplini, potiskivanju i djelomičnoj smrti koliko i o mudrom odabiru članova. Kada je stvorio Čelika, već je imao sedamdeset godina iskustva. Prije nego što je mogao uzeti to ime, Čelik je godine proveo u postupku potiskivanja, određujući koja će kombinacija njegovih članova proizvesti željeno biće. To bi bilo nemoguće izvesti bez Skalperove prisile. (Primjer: ako se riješite onog dijela sebe u kojem je koncentrirana upornost, kako ćete smoći volju da nastavite sa skalpiranjem samog sebe?) Za dušu u nastajanju, taj je proces značio mentalni kaos, splet užasa i amnezije. Tijekom dvije godine iskusio je više promjena nego što ih većina ljudi doživi u dva stoljeća – a sve su one bile planski provođene. Prekretnicu je označio trenutak kada su on i Skalper identificirali trojac koji gaje opterećivao i savješću i intelektualnom sporošću. Jedan od članova tog trojca predstavljao je vezu između preostala dva. Njegovim utišavanjem i zamjenom odgovarajućim elementom, ostvarenje golem napredak. Nakon toga je sve bilo jednostavno; Čelik je rođen. Kada je Skalper pošao pokoriti Republiku Dugih Jezera, bilo je savršeno prirodno da njegovu ulogu ovdje preuzme njegova najbriljantnija kreacija. Pet je godina Čelik vladao Skalperovom postojbinom, a tijekom tog vremena ne samo stoje očuvao Skalperovu tvorevinu, već ju je i proširio preko granica iz doba njezinih stidljivih početaka. No, danas bi, u jednom jedinom krugu koji će sunce opisati oko Skrivenog otoka, mogao sve to izgubiti. Čelik uđe u dvoranu za sastanke i pogleda oko sebe. Osvježenja su bila već pripremljena, a sunčeva je svjetlost kroz procijep na stropu padala baš tamo gdje je on želio. Dio Shrecka, njegova pomoćnika, stajao je na drugom kraju prostorije. On mu reče: „S posjetiteljem ću razgovarati nasamo.“ Nije koristio ime „Skalper“. Čopor u bijelim odorama duboko se pokloni, a njegovi nevidljivi članovi otvoriše vrata na udaljenijem kraju dvorane. Kroz ta vrata u snop sunčevih zraka uđe petorka – tri mužjaka i dvije ženke. Individua nije djelovala impresivno, ali Skalper ionako nikada nije imponirao pojavom. Dvije se glave usprave kako bi bacile sjenu na oči ostalih. Čopor se ogleda po dvorani uočavajući Lorda Čelika dvadesetak metara dalje. „Aaah... Čelik.“ Glas mu je zvučao nježno, poput skalpela koji vam miluje kratko krzno na vratu. 31 www.balkandownload.org

Čelik je, u trenutku kada je ovaj ušao, izveo formalan naklon. No, glas koji je tada začuo, proizvede iznenadan grč u njegovu želucu i on se podsvjesno spusti tako da je trbusima dodirivao tlo. To je doista bio njegov glas! U ovom se čoporu nalazio barem jedan fragment izvornog Skalpera. Zlatne i srebrne naramenice, osobna zastava... to je u napadu samoubilačke neustrašivosti mogao krivotvoriti bilo tko, ali Čelik se sjećao Skalperovih manira. Nije ga iznenadilo što je prisutnost ovog čopora jutros bila uništila disciplinu u luci na kontinentu. One glave čopora koje su bile obasjane suncem, nisu odavale nikakav izraz. Je li na licima onih u sjeni titrao smiješak? „Da li moj Lord Čelik to zna? Ovo što se danas dogodilo predstavlja najveću priliku u našoj povijesti.“ Čelik podigne trbuhe i stane pokraj ograde. „Gospodaru. Prije toga bismo nas dvojica nasamo trebali raspraviti nekoliko pitanja. Očigledno, u vama ima mnogo toga Skalperovog, ali koliko–“ Njegov se sugovornik sada naočigled cerio kimajući glavama u sjeni. „Da, znao sam da će moja najbolja kreacija potegnuti to pitanje... Jutros sam tvrdio da sam pravi Skalper, poboljšan jednom ili dvjema zamjenama. Istina je... složenija. Čuo si za Republiku.“ To je bio Skalperov najsmjeliji pokus: skalpirati cijelu jednu naciju-državu. Milijuni su morali umrijeti, ali ipak je taj poduhvat podrazumijevao više kombiniranja nego ubijanja. Krajnji rezultat trebao je biti prvi kolektiv izvan tropskog pojasa. A Skalperova država ne bi bila tek bezumna gomila koja luta nekakvom džunglom: njezina bi vrhuška bila genijalnija i nemilosrdnija od bilo kojeg drugog čopora u povijesti. Nitko na svijetu ne bi se mogao oduprijeti takvoj sili. „Bio je to nevjerojatan rizik u svrhu još nevjerojatnijeg cilja. Ali, poduzeo sam mjere opreza. Imali smo tisuće pristaša; od toga mnogo onih koji nisu bili u stanju spoznati naše stvarne ambicije, ali ipak odanih i požrtvovnih – upravo kakvi su i trebali biti. Posebnu skupinu takvih sam stalno držao u svojoj blizini. Politička policija je povukla lukav potez kada je na mene nahuškala masu; to je bilo posljednje što bih očekivao – ja, koji sam tu masu stvorio. No, moji su tjelesni čuvari bili dobro uvježbani. Kada su nas okružili u Sabornici, oni su pobili po jednog ili dva člana tih posebnih čopora... i ja sam naprosto prestao postojati, raspršivši se u tri uspaničena obična čovjeka koja su pokušavala pobjeći od krvoprolića.“ „Ali, svi oko vas su bili pobijeni; masa nikoga nije poštedjela.“ Skalperoliko stvorenje slegne ramenima. „To je dijelom bila republikanska promidžba, a dijelom moje djelo: svojim sam čuvarima zapovijedio da ubiju sve čopore u kojima nema mene, kao i da se potom međusobno pobiju.“ Čelik samo što nije glasno izrazio svoje divljenje. Plan je bio karakterističan za Skalperovu genijalnost i snagu duše. Kod ubojstava je uvijek postojala mogućnost da fragmenti izmaknu smrti, a postojale su i poznate legende o junacima koji su se kasnije ponovno okupili. U stvarnom su životu takvi događaji bili rijetki, i obično su se događali kada bi žrtvine snage bile u stanju brinuti se za svojeg vođu do njegove reintegracije. Ali, Skalper je ovu taktiku spremao od samog početka, planirajući ponovno ujedinjenje gotovo dvije tisuće kilometara daleko od Dugih Jezera. Pa ipak... Lord Čelik je kalkulirao promatrajući svojeg sugovornika. Zanemari glas i manire. Razmišljaj o moći, a ne o tuđim željama, makar one bile i Skalperove. Čelik je u ovom čoporu prepoznao samo dva člana. Ženke i mužjak s bijelim vršcima ušiju 32 www.balkandownload.org

vjerojatno su potjecali od žrtvovanog sljedbenika. Najvjerojatnije je bio suočen samo s dvama članovima izvornog Skalpera; to je teško moglo predstavljati prijetnju... osim u vrlo opipljivom smislu same njegove pojave. „A vaših ostalih četvero, gospodaru? Kada možemo očekivati vašu punu prisutnost?“ Polu-Skalper se nasmije. Koliko god bio okljaštren, imao je dobar osjećaj za ravnotežu moći. Ovo je bilo gotovo kao u stara dobra vremena: kada dva čovjeka raspolažu dobrim poimanjem moći i izdaje, sama izdaja postaje gotovo nemoguća. Postoji samo redovit slijed događanja, koji ide u prilog onima koji zaslužuju vlast. „Ostali su opremljeni jednako dobrim... pratiocima. Razradio sam detaljne planove: tri različita puta, tri različita skupa agenata. Ja sam stigao bez poteškoća. Uopće ne sumnjam da će se isto dogoditi i s ostalima, u najgorem slučaju za nekoliko desetodnevica. Do tada“, on okrene sve glave prema Čeliku, „do tada, dragi moj Lorde, ne namjeravam polagati pravo na punu ulogu Skalpera. Danas sam to učinio kako bih utvrdio prioritete i zaštitio ovaj fragment do dolaska ostalih. No, ovaj je čopor namjerno mentalno oslabljen; znam da ne bi opstao kao vladar mojih ranijih kreacija.“ Čelik se morao diviti. Iako prepolovljena uma, ovo je stvorenje razrađivalo savršene spletke. Gotovo savršene. „Dakle, sljedećih nekoliko desetodnevica želite provesti u pozadini? Učinit ćemo tako. Ali, najavili ste se kao Skalper. Kako da vas sada predstavim?“ Ovaj nije oklijevao ni trenutka. „Tyrathect, Skalper u Očekivanju.“ Kripto: 0 Zaprimljeno na: Prijenosnik RelejO3 na Releju Jezični put: samnorski -» triskvelinski, SjK: jedinice s Releja Predano od: Glavne straumske jezgre Tema: Otvoren arhiv u Donjem Transcendu! Sažetak: Naše veze prema Poznatoj Mreži bit će privremeno prekinute. Ključne fraze: transcendencija, dobre vijesti, poslovne prilike, nov arhiv, poteškoće u komunikaciji Proslijeđeno: Interesna konferencija Gdje su nestali, Interesna konferencija Homo sapiens, Administratorska konferencija Međurasno nasljeđe, Prijenosnik RelejO3 na Releju, Prijenosnik Pjesma vjetra na Donjem Deblevu, Prijenosnik Ne-zadugo na Privremenoj postaji Datum: 11:45:20 prema vremenu na Dokovima, 01/09 Orgove godine 52089. Tekst poruke: S ponosom objavljujemo da je istraživačka tvrtka iz Straumskog Carstva u području Donjeg Transcenda otkrila dostupni arhiv. Ovo nije objava transcendencije ili nastanka nove Sile. Zapravo, ovu smo objavu odgađali sve dok nismo osigurali vlasnička prava i sigurnost arhiva. Instalirali smo sučelja koja bi arhiv trebala učiniti interoperabilnim sa standardnom sintaksom mrežnih upita. Za nekoliko dana ova će vrsta pristupa postati i komercijalno dostupna. (Vidi komentar poteškoća s vremenskim planiranjem dalje u tekstu.) Sigurnost, razumljivost i starost ovog arhivačine ga iznimnim otkrićem. Vjerujemo da 33 www.balkandownload.org

se u njemu nalaze do sada izgubljeni podaci o upravljanju arbitražom i međurasnoj koordinaciji. Pojedinosti će biti poslane u odgovarajuće konferencije. Veoma smo uzbuđeni zbog ovog otkrića. Napominjemo da za to nije bila potrebna nikakva interakcija sa Silama; niti jedan dio Straumskog Carstva nije transcendirao. A sada i loša vijest: sheme arbitraže i prevođenja naišle su na nezgodne kleniracije (?) u prijelaznoj armiflaži (?). Pojedinosti bi mogle biti zabavne ekipi na konferenciji Prijetnje komunikacijama, gdjećemo ih uskoro i podastrijeti. No, sljedećih sto ili nešto više sati sve će naše veze (glavne i sporedne) s Poznatom Mrežom biti u prekidu. Dolazne će se poruke skladištiti, ali bez jamstva dostave. Prosljeđivanje poruka neće biti moguće. Ispričavamo se zbog neugodnosti koje ovo može izazvati; u najskorije vrijemećemo se iskupiti za njih. Ove poteškoće neće ni na koji način utjecati na fizičku trgovinu. Straumsko Carstvo i dalje želi dobrodošlicu svim turistima i poslovnim ljudima. 6. Gledajući unatrag, Ravna Bergsndot uviđala je da je bilo neizbježno da postane knjižničarka. Kao dijete na Sjandri Kei bila je zaljubljena u priče iz Doba princeza. Bilo je to vrijeme avantura, era u kojoj je nekolicina hrabrih dama povukla čovječanstvo do stvarne veličine. Ona i njezina sestra bezbrojna su poslijepodneva provele zamišljajući da su Dvije Velike, koje spašavaju Kontesu od Jezera. Kasnije su spoznale da su Nyjora i njezine princeze ostale izgubljene negdje u mutnim dubinama prošlosti. Lynne se okrenula praktičnijim stvarima, ali Ravna je i dalje žudjela za avanturom. Tijekom tinejdžerskih godina sanjala je o preseljenju u Straumsko Carstvo. To je bilo nešto posve stvarno. Zamislite samo: nova i pretežno ljudska kolonija smještena na samom Rubu Daljina. A na Straumu su škvadru iz postojbine dočekivali raširenih ruku; njihova tvorevina još nije bila stara niti stotinu godina. Oni ili njihova djeca postat će prva ljudska bića u cijeloj galaksiji koja će transcendirati preko granica svojih ljudskih osobina. Mogla bi postati bog, i tako steći bogatstvo kakvo joj se ne bi nudilo na milijunima drugih svjetova u Daljinama. Taj je san bio dovoljno stvaran da izazove stalne nesuglasice s njezinim roditeljima. Jer, tamo gdje je raj, lako se može naći i pakao. Straumsko Carstvo koketiralo je s Transcendom, a tamošnji su se ljudi igrali s „tigrovima koji šeću iza rešetaka“. Tata je doista rabio tu otrcanu metaforu. Neslaganje je nekoliko godina uzrokovalo razdor među njima. Tada je Ravna u sklopu seminara iz Računalnih znanosti i Primijenjene teologije počela čitati o nekima od starih užasa. Možda, možda... bi trebala biti malo opreznija. Najprije se malo osvrnuti oko sebe. A postojao je način da se pregleda sve što ljudi u Daljinama uopće mogu razumjeti: Ravna je postala knjižničarka. „Profesionalni knjiški moljac!“ zadirkivala ju je Lynne. „Istina, pa što?“ gunđanjem je odgovarala Ravna, ali san o dalekim putovanjima još je životario u njoj. Život na Sveučilištu Herte na Sjandri Kei trebao joj je savršeno odgovarati. Stvari bi se tamo sretno odvijale još tko zna koliko dugo – samo da se one godine, kada je završavala studij, nije otvorio Vrinimi Orgov natječaj za pripravnike u Udaljenim službama. Nagrada je bila trogodišnji studij uz rad na Releju. Pobjeda na ovom natječaju 34 www.balkandownload.org

bila je njezina životna prilika; vratila bi se s više iskustva od bilo kojeg lokalnog akademika. I tako je Ravna Bergsndot završila više od dvadeset tisuća svjetlosnih godina daleko od kuće, na mrežnom koncentratoru milijuna svjetova. U trenucima dok je Ravna polako plovila Gradskim parkom prema rezidenciji Grondra Vrinimikalira, bio je prošao vće jedan sat od zalaska sunca. Otkako je stigla u sustav Releja, samo je nekoliko puta bila na samom planetu. Većina njezina posla odvijala se u arhivima – tisućama svjetlosnih sati dalje. Ovaj dio Čvrstog Tla bio je ušao u ranu jesen, iako je sumrak boje drveća sveo na sive tonove. Na Ravninoj visini, stotinu metara iznad tla, u zraku se mogao naslutiti tračak nadolazećih mrazova. Ispod stopala mogla je vidjeti vatre za piknike i igrališta. U Vrinimi Organizaciji nisu mnogo vremena provodili na planetu, ali ovaj je svijet bio prekrasan. Sve dok je pogled upirala u tlo koje se mračilo, Ravna je gotovo mogla zamisliti da gleda neki predio njezine rodne Sjandre Kei. A onda bi pogledala u nebo... i znala bi daje daleko od kuće: dvadeset tisuća svjetlosnih godina daleko, galaktički se vrtlog protezao prema zenitu. Ovako u sumrak, izgledao je bljedunjavo, a noćas možda niti neće postati svjetliji: nisko na zapadnom nebu nakupina sistemskih tvornica sjala je jače od svakog mjeseca. Postrojenje se pokazivalo blistavim treptanjem zvijezda i zraka koje je katkad bivalo tako intenzivno da je od planina Gradskog parka na istok bacalo jake sjene. Tijekom sljedećih pola sata izaći će i Dokovi. Oni nisu bili tako blještavi kao tvornice, ali zajedno s njima sjat će jače od bilo koje udaljene zvijezde. Ona se promeškolji u svojem antigravitacijskom odijelu i spusti se niže; mirisi jeseni i piknika postadoše jači. Iznenada je okruži pucketavi zvuk kalirskog smijeha – zalutala je u utakmicu lebdjeljke. Ravna raširi ruke u znak isprike i makne se s puta igračima. Njezina šetnja parkom samo što nije bila završila; pred sobom je nazirala svoj cilj. Dom Grondra 'Kalira predstavljao je rijetkost u krajoliku Gradskog parka – bila je to prepoznatljiva zgrada koja je datirala iz doba kada je Org kupio udio u Releju. Gledana s visine od samo osamdeset metara, izgledala je kaočvrsta silueta na pozadini neba. Glatki zidovi tog monolita uljasto su se prelijevali na bljeskovima tvorničkih svjetala. Grondr je bio šef šefa njezina šefa. Tijekom ove dvije godine s njim je bila razgovarala okruglo tri puta. Nema više odgađanja. Nervozna i vrlo radoznala, Ravna smanji visinu i prepusti elektronici kuće da je kroz tri etaže provede do ulaza. Grondr Vrinimikalir prema njoj se odnosio s uljudnošću standardnom unutar Organizacije, zajedni čkim nazivnikom koji je bio prihvatljiv svim rasama koje su je sačinjavale: prostorija za sastanke bila je opremljena namještajem pogodnim i za ljude i za Vrinimije. Slijedilo je osvježenje, pa pitanja o njezinu poslu u arhivu. „Miješani rezultati, gospodine“, odgovori iskreno Ravna. „Naučila sam mnogo toga; pripravnički staž je posve opravdao sve što je obećavao. Ipak, bojim se da će nova podjela zahtijevati dodatni indeksni sloj.“ Sve je to pisalo u izvješćima koja je stari gospodin mogao dobiti na uvid jednim potezom ticala. Grondr je rukom odsutno trljao segmente svojeg oka. „Da, očekivano razočaranje. S 35 www.balkandownload.org

ovim proširenjem dosegli smo granice upravljanja informacijama. Egravan i Derche – to su bili Ravnin šef i šef njezinog šefa – prilično su zadovoljni vašim napretkom. Došli ste s dobrom podlogom i brzo ste učili. Vjerujem da u Organizaciji ima mjesta za ljudska bića.“ „Hvala vam, gospodine.“ Ravna se zacrveni. Grondrova procjena je bila izrečena usputno, ali je njoj mnogo značila. A to je vjerojatno podrazumijevalo i dolazak drugih ljudi, možda čak i prije nego što istekne njezin pripravnički staž. Što je onda mogao biti povod ovom razgovoru? Pokušavala je ne zuriti u svojeg sugovornika. Do sada je već bila u dobroj mjeri navikla na većinsku Vrinimi rasu. Izdaleka je Kalir djelovao humanoidno, ali izbliza su razlike bile itekako uočljive. Rasa je potjecala od nečega nalik kukcima. S vremenom je evolucija bila primorana potpornjeve kostura preseliti u unutrašnjost tijela, dok se vanjština pretvorila u kombinaciju čvornovate kože i listova blijedog hitina. Na prvi pogled, Grondr je bio posve obči an primjerak svoje rase, ali njegovi su pokreti, makar i samo da bi zategnuo odijelo ili počešao segment oka, odisali neobičnom preciznošću. Egravan joj je rekao da je Grondr vrlo, vrlo star. Grondr naglo promijeni temu. „Svjesni ste... promjena u Straumskom Carstvu?“ „Mislite na pad Strauma? Da.“ Iako me čudi da vi obraćate pažnju na to. Straumsko Carstvo bilo je značajna kolonija ljudskih bića, ali je ostvarivalo zanemariv postotak mrežnog prometa na Releju. „Molim vas da prihvatite izraze moje sućuti.“ Unatoč vedrim objavama sa Strauma, bilo je očigledno da je Straumsko Carstvo zadesila katastrofa golemih razmjera. Gotovo svaka rasa bi prije ili kasnije upala u Transcend, načj ešće prerastajući u superinteligenciju, Silu. No, sada je već bilo jasno da su Straumeri stvorili – ili probudili – ubilački raspoloženu Silu. Njihova je sudbina bila upravo onako strašna kako je bio predviđao Ravnin otac, a ta se nesreća pretvorila u katastrofu koja se proširila svim dijelovima koji su sačinjavali Straumsko Carstvo. Grondr nastavi: „Hoće li ove vijesti utjecati na vaš rad?“ Sve zanimljivije i zanimljivije; Ravna bi se bila zaklela da se njezin sugovornik bliži biti svojeg izlaganja. Možda je ovo bila suština? „Oh, ne, gospodine. Događaji na Straumu su nešto strašno, osobito za ljudski rod, ali moj je dom Sjandra Kei. Straumsko Carstvo je naš potomak, ali u njemu nisam imala niti jednog rođaka.“ Iako sam i sama mogla završiti tamo da me mama i tata nisu spriječili. Zapravo, kad je glavna straumska domena ispala iz mreže, Sjandra Kei bila je nedostupna gotovo četrdeset sati. To ju je bilo jako zabrinulo, jer su se istog trenutka trebale uspostaviti alternativne rute. Komunikacija je na koncu uspostavljena; problem je bio u neispravnim podacima u preusmjerivačkim tablicama na alternativnoj ruti. Ravna je čak bila spiskala polugodišnju ušteđevinu na povratnu poštu okolnim putovima. Lynne i njihovi roditelji bili su dobro; straumska katastrofa bila je vijest stoljeća za ljude na Sjandri Kei, ali ipak se radilo o katastrofi koja se dogodila jako daleko od njih. Ravna se pitala jesu li ijedni roditelji ikad svojem djetetu dali bolji savjet od onog koji je ona bila dobila od svojih. „Odlično, odlično.“ Kretnje dijelova njegovih usta odgovarale su ljudskom kimanju glavom. Nagnuo je glavu tako da ju je gledao samo perifernim segmentima oka;činilo se da zapravo oklijeva! Ravna mu je bez riječi uzvraćala pogled. Grondr 'Kalir bio je možda i najneobičniji dužnosnik Organizacije. Bio je jedini čija je glavna rezidencija bila smještena na Čvrstom Tlu. Bio je formalno zadužen za arhive, no zapravo je upravljao 36 www.balkandownload.org

vrinimijevskim odjelom Promidžbe (točnije, obavještajnom službom). Kružile su priče daje bio posjetio Rub Daljina; Egravan je tvrdio da mu je ugrađen umjetni imunološki sustav. „Vidite, straumska katastrofa je, stjecajem okolnosti, vas učinila jednom od najznačajnijih djelatnica Organizacije.“ „N-ne razumijem.“ „Ravna, glasine iz Konferencije o prijetnjama su istinite. Straumeri su imali laboratorij u Donjem Transcendu. Igrali su se recepturama iz nekog izgubljenog arhiva i tako stvorili novu Silu. Čini se da se radi o devijaciji klase dva.“ Poznata Mreža je registrirala pojavu devijacija klase dva otprilike svakih sto godina. „Životni vijek takvih Sila bio je uobičajen – oko deset godina – ali sve su one bile izrazito zloćudne, i u tom su razdoblju mogle načiniti golemu štetu. „Stoga vam je jasno da se ovdje krije ogroman potencijalan profit ili gubitak. Ako se katastrofa proširi, izgubitćemo mrežnu klijentelu. S druge strane, svi u blizini Straumskog Carstva zainteresirani su za praćenje daljih zbivanja. To može promet poruka povećati za nekoliko postotaka.“ Grondr je ovo iznio malo prehladnokrvno za njezin ukus, ali imao je pravo. Zapravo, prilika za profit bila je neposredno vezana za kroćenje devijacije. Da nije bila tako okupirana radom u arhivu, i sama bi sve to bila zaključila. A sada, kad je počela razmišljati o situaciji: „Tu su i još spektakularnije mogućnosti. Povijesno gledano, ove su devijacije bile zanimljive ostalim Silama. One će tražiti podatke s Mreže i... informacije o rasi koja je devijaciju stvorila.“ Njezin glas zamre u trenutku kada je shvatila pravi razlog ovog sastanka. Grondrova usta pucnu u znak slaganja. „Istina. Mi na Releju dobro smo pozicionirani za prijenos vijesti u Transcend, a imamo i ljudsko biće medu osobljem. Tijekom zadnja tri dana primili smo nekoliko desetaka upita od civilizacija u Rubnim Daljinama, pri čemu neke od njih tvrde da predstavljaju Sile. Ovo bi zanimanje tijekom sljedećeg desetljeća moglo donijeti veliko povećanje prihoda Organizacije.“ „Sve ovo ste mogli pročitati i u Konferenciji o prijetnjama, ali tu je još jedan detalj, nešto za što ću vas zamoliti da za sada držite u tajnosti: prije pet dana u naše je podru čje ušao brod pristigao iz Transcenda. Na tom brodu tvrde da ga izravno kontrolira jedna Sila.“ Zid iza njega pretvori se u prozor s pogledom na posjetitelja. Letjelica se doimala poput nepravilne nakupine rebara i kvrga. Mjerilo je govorilo da je cijela naprava dugačka jedva pet metara. Ravna osjeti kako joj se koža na vratu ježi. Ovdje, u Srednjim Daljinama trebali su biti relativno sigurni od hirova Sila. Pa ipak... posjet je bio uznemirujuć događaj. „Što žele?“ „Podatke o straumskoj devijaciji. Konkretno, posebno su zainteresirani za vašu rasu. Spremni su skupo platiti živi primjerak...“ Ravna naglo odvrati: „Nisam zainteresirana.“ Grondr raširi svoje bljedunjave ruke. Svjetlost se odbijala od hitina na gornjoj strani njegovih prstiju. „Bila bi to jedinstvena prilika. Pripravništvo kod bogova. Ovi su zauzvrat obećali ovdje uspostaviti most.“ „Ne!“ Ravna napola ustane sa svojeg stolca. Bila je jedino ljudsko biće na mjestu dvadeset tisuća svjetlosnih godina udaljenom od kuće, i ta ju je pomisao prvih dana pripravništva užasavala. Od tada je stekla prijatelje, naučila više o etici Organizacije, 37 www.balkandownload.org

počela vjerovati ovim stvorenjima gotovo jednako kao i ljudima na Sjandri Kei. Ali... danas je na Mreži postojao samo jedan polupouzdan most – mjesto komunikacije s jednom Silom – a i taj je bio star gotovo deset godina. Ova je Sila Vrinimi Orgu nudila nevjerojatno blago. Grondr nelagodno zapucketa i mahne joj da sjedne. „Bio je to samo prijedlog. Mi ne zlorabimo svoje djelatnike. Ako ste voljni naprosto poslužiti kao naš interni stručnjak...“ Ravna kimne glavom. „Odlično. Iskreno, nisam ni očekivao da prihvatite ponudu. Imamo mnogo vjerojatnijeg dobrovoljca kojem je, međutim, potrebna poduka.“ „Ljudsko biće? Ovdje?“ Ravna je u lokalnom popisu stanovništva imala stalno otvoren upit za traženje drugih ljudskih bića. Tijekom ove dvije godine pojavilo se troje, a svi su oni bili samo u prolazu. „Koliko je već dugo ona – on? – ovdje?“ Grondr se oglasi nečim između smiješka i hihota. „Malo više od jednog stoljeća, iako do prije nekoliko dana to nismo ni znali.“ Slike oko njega se izmijene. Ravna prepozna „potkrovlje“ Releja, smetlište napuštenih brodova i teretnjaka koji su lebdjeli tisuću svjetlosnih sekundi dalje od arhiva. „Primamo mnogo jednosmjernih pošiljki, predmeta poslanih u nadi da ćemo posredovati u njihovoj prodaji.“ Prikaz se usredotoči na oronulu letjelicu duga čku oko dvjesto metara, suženu u sredini kako bi za sobom vukla skupljački pogonski stroj. Od ultrapogonskih rebara ostali su samo batrljci. „Pridneni luger?“ Grondr zapucketa negaciju. „Bager. Brod je star tridesetak tisuća godina. Većinu tog vremena proveo je u dubokim prodorima kroz Sporu Zonu, a deset tisuća godina u Tupim Dubinama.“ Gledajući izbliza, uočila je daje oplata puna sitnih udubljenja – rezultat milenija relativističke korozije. Čak i bez pilota, takve su ekspedicije bile rijetke; iz dubokih prodora nije bilo povratka u Daljine tijekom životnog vijeka tvoraca broda. Neki se takvi brodovi nisu uspjeli vratiti u Daljine niti unutar životnog vijeka svoje rase. Ljudi koji su pokretali takve misije bili su naprosto malo uvrnuti; oni koji bi se kasnije dokopali broda mogli su na njemu dobro zaraditi. „Ovaj je došao iz goleme udaljenosti, ali nije osobito vrijedan. U Tupim Dubinama nije uočio ništa zanimljivo – što i ne čudi, uzmemo li u obzir da tamo prestaje funkcionirati i najjednostavnija automatika. Većinu tereta odmah smo rasprodali. Ostatak smo katalogizirali i zaboravili... sve do ove straumske priče.“ Svemirski prizor nestane. Sada su gledali u medicinski zaslon, razbacane udove i druge dijelove tijela. Izgledali su posve nalik ljudskima. „U sunčanom sustavu vrlo blizu dna Sporosti bager je pronašao olupinu koja nije raspolagala nikakvim ultrapogonom; pravi primjerak iz Spore Zone. Sustav nije bio naseljen. Pretpostavljamo daje brod otkazao ili su posadi naudile Dubine. U svakom slučaju, završili su u smrznutoj kaši.“ Tragedija na dnu Sporosti stara tisućama godina. Ravna se natjera da odvrati pogled od krvave mase. „Računate da biste ovo mogli prodati našem posjetitelju?“ „Još bolje od toga. Kad smo počeli njuškati, otkrili smo veliku pogrešku pri katalogizaciji. Jedan od leševa bio je gotovo netaknut. Zakrpali smo ga nekim dijelovima drugih. Postupak je bio skup, ali dobili smo živo ljudsko biće.“ Slika ponovno zatreperi i Ravna zadrži dah. U medicinskoj animaciji dijelovi tijela uredno su se pospajali. Sada je 38 www.balkandownload.org

to bilo kompletno tijelo, djelomično rastrgano na trbuhu. Djelići slagalice došli su na svoje mjesto i... ovo nije bila „ona“. Lebdio je posve gol, kao da spava. Ravna nije sumnjala u njegovo ljudsko podrijetlo, ali svi ljudi u Daljinama potjecali su s Nyjore. Ovaj dečko nije imao ništa od tih crta. Koža mu je bila siva poput dima, a ne smeđa. Kosa mu je imala svijetli crvenkasto-smeđi odsjaj, boju koju je vidjela samo u predNyjorijanskoj povijesti. Kosti lica malo su se razlikovale od onih kod suvremenih ljudi. Male razlike su joj upadale u oči više od nepobitne različitosti njezinih kolega iz drugih rasa. Figura je sada bila odjevena. U nekim drugim okolnostima Ravna bi se bila nasmijala. Grondr 'Kalir je odabrao apsurdnu odjeću, nešto iz Nyjorijanske ere. Lik je nosio mač i pištolj s olovnim streljivom... Uspavani kraljević iz Doba princeza. „Evo pračovjeka“, reče Grondr. 7. „Relej“ je uobičajen naziv za naselje, koji u gotovo svim okruženjima pronalazi svoje značenje. Poput Novogradova i Novodomova, redovito se javlja kada se rase presele ili koloniziraju neko područje, odnosno kada pristupe nekakvoj komunikacijskoj mreži. Možete putovati milijardu svjetlosnih godina daleko ili milijun godina dugo, i opet ćete kod rasa prirodne inteligencije naići na takve nazive. No, trenutačno je jedan Relej bio neusporedivo poznatiji od svih drugih. To se mjesto javljalo u opisu rute čak dva posto cjelokupnog prometa u Poznatoj Mreži. Smješten dvadeset tisuća svjetlosnih godina izvan osnovne galaktičke ravnine, Relej je raspolagao otvorenom linijom pogleda na trideset posto Daljina, uključujući i mnoge zvjezdane sustave na samom njihovu dnu, gdje su brodovi mogli prevaljivati samo po jednu svjetlosnu godinu na dan. Nekoliko metalima bogatih zvjezdanih sustava imalo je jednako dobar položaj i konkurencija je postojala, no dok su druge civilizacije gubile interes, kolonizirale Transcend ili ginule u apokalipsama, Vrinimi Organizacija je trajala. Nakon pedeset tisuća godina, u njezinom je članstvu preostalo samo nekoliko rasa prisutnih od samih početaka. Niti jedna od njih više nije imala vodeću ulogu; ipak, izvorna polazišta i politika ostali su neizmijenjeni. Pozicija i trajnost: Relej je sada bio glavna međupostaja u smjeru Magelanovih oblaka i jedna od rijetkih lokacija s bilo kakvom vezom s Daljinama u galaksiji Skulptor. Na Sjandri Kei reputacija Releja bila je fantastična, a u svoje dvije godine pripravništva Ravna je shvatila da je istina i nadmašivala tu reputaciju. Relej se nalazio u Srednjim Daljinama, a jedini izvozni proizvod Organizacije bila je funkcija prijenosa podataka i pristupa lokalnom arhivu. Pa ipak, uvozili su najfiniju biološku i informatičku opremu iz Rubnih Daljina. Dokovi Releja predstavljali su ekstravaganciju kakvu su si mogli priuštiti samo apsolutno najbogatiji. Protezali su se tisućama kilometara: vezovi, garaže za popravke, središta za pretovar, parkovi i igrališta. Čak i na Sjandri Kei postojala su daleko veća naselja. Ali, Dokovi nisu lebdjeli u orbiti; uzdizali su se tisuću kilometara iznad Čvrstog Tla na najvećem antigravitacijskom okviru koji je Ravna ikad vidjela. Na Sjandri Kei godišnja je zarada jednog akademika bila dovoljna za kupnju kvadratnog metra agrav tkanine – krpice koja možda neće potrajati niti godinu dana. Ovdje su se 39 www.balkandownload.org

prostirali milijuni hektara tog materijala, na kojima su počivale milijarde tona. Samo zamjena mrtve tkanine zahtijevala je veći trgovinski promet s Rubnim Daljinama od onoga koji bi mogle ostvariti cijele skupine drugih zvjezdanih sustava. A sada ja ovdje imam vlastiti ured. Rad pod neposrednom upravom Grondra 'Kalira imao je svojih prednosti. Ravna se zavali u svoj stolac i zagleda se preko središnjeg mora. Na visini Dokova gravitacija je bila okočetvrtinu slabija nego na površini planeta. Zračne fontane održavale su atmosferu i omogućavale disanje na središnjem dijelu platforme. Dan ranije bila je na jedrenju preko mora s prozirnim dnom. To je doista bilo neobično iskustvo: oblaci planeta ispod brodskog trupa, a zvijezde i nebo boje indiga iznad glave. Jutros je aktivirala valove – jednostavno pitanje opuštanja agrav vlakana ispod morem ispunjene depresije – koji su se pravilno razbijali o njezinu plažu. Čak i trideset metara od vode, u zraku se osjećao miris soli. Redovi bijelih krijesta su se protezali prema pučini. Ona ugleda figuru koja joj se teška koraka približavala duž plaže. Prije samo nekoliko tjedana ovakvu situaciju ne bi mogla ni zamisliti. Prije samo nekoliko tjedana bila je zakopana u arhivu, obuzeta radom na njezinu unapređivanju, sretna što ima pristup jednoj od najvećih baza podataka na Poznatoj Mreži. A sada... kao daje na neki način prošla puni krug, natrag do djevojačkih snova o avanturama. Jedini je problem bio u tome što se povremeno osjećala kao negativac: Pham Nuwen je bio živa osoba, a ne predmet na prodaju. Ona ustade i krene u susret svojem crvenokosom posjetitelju. Pham Nuwen nije nosio mač i pištolj iz Grondrove ušminkane animacije. Ipak, njegova je odjeća odisala pletivom drevnih avantura, a držanje lijenim samopouzdanjem. Nakon sastanka s Grondrom malo je proučila antropologiju Stare Zemlje. Crvena kosa i okrugle oči tamo su se znali pojavljivati, iako rijetko kod istog pojejekom samo jednog životnog vijeka, Pham Nuwen je postigao praktički sve što je jedan stanovnik Sporosti uopće mogao postići. Cijelog je života žalila civilizacije zarobljene tamo dolje. Oni možda nikada neće spoznati veličanstvenost i istinu. Pa ipak, zahvaljujući sreći, vještini i pukoj snazi volje, ovaj je momak preskakao jednu zapreku za drugom. Je li Grondr znao istinu kada je sliku crvenokosoga ukrasio mačem i starinskim pištoljem? Jer, Pham Nuwen je doista bio barbar. Rodio se u propaloj koloniji koju je nazivao Canberra. Mjesto je opisom poprilično podsjećalo na srednjovjekovnu Nyjoru, ali bez matrijarhata. Pham je bio kraljev najmlađi sin. Odrastao je uz mačeve, otrove i intrige, živeći u hladnim dvorcima smještenima pokraj hladnog, hladnog mora. Nema nikakve sumnje da bi, da se život nastavio srednjovjekovnim tijekom, ovaj mali princ skončao kao žrtva ubojstva – ili veliki kralj. No, kada mu je bilo trinaest godina, sve se promijenilo. Svijet koji se zrakoplova i radio komunikacija prisjećao samo kroz legende našao se na ruti međuzvjezdanih trgovaca. Tijekom jedne godine trgovanja, feudalna politika Canberre preokrenuta je naglavce. „Qeng Ho je bio investirao tri broda u ekspediciju na Canberru. Bili su bijesni; vjerovali su da će zateći višu tehnološku razinu. Nismo ih mogli opskrbiti potrebnim materijalom pa su dva broda ostala tamo i vjerojatno zauvijek izmijenila moj siroti svijet. Ja sam otputovao onim trećim – suludi dogovor koji je uključivao taoce, i za koji je moj otac vjerovao da im ga je nametnuo. Imao sam sreće što me nisu nogirali u svemir.“ Qeng Ho se sastojao od nekoliko stotina brodova sa skupljačkim pogonom koji su se kretali prostorom promjera nekoliko stotina svjetlosnih godina. Njihove su letjelice mogle 40 www.balkandownload.org

doseći gotovo trećinu brzine svjetlosti. Uglavnom su se bavili trgovinom, katkad spašavanjem, a vrlo rijetko osvajanjem. Zadnje sjećanje Phama Nuwena datiralo je iz doba kada je ta civilizacija bila naselila trideset svjetova i dosegla dob od gotovo tri tisuće godina. Bili su ekstravagantni koliko god je ijedna civilizacija u Sporosti to mogla biti... I, naravno, dok nisu oživjeli Phama Nuwena, nitko u Daljinama za njih nije niti čuo. Qeng Ho je bio poput milijuna drugih beznadnih civilizacija zakopanih tisućama svjetlosnih godina duboko u Sporosti. Tek pukom srećom mogli su se jednog dana probiti do Daljina, gdje je bilo moguće putovati brže od svjetlosti. No, za trinaestogodišnjaka odraslog među mačevima i oklopima, Qeng Ho je predstavljao veću promjenu od one koju će većina ljudi ikad iskusiti. U samo nekoliko tjedana od srednjovjekovnog kraljevića prometnuo se u malog od palube najednom svemirskom brodu. „Isprva nisu znali što bi sa mnom. Razmišljali su o tome da me bace u zamrzivač i iskrcaju na sljedećoj postaji. Što učiniti s klincem koji misli da postoji samo jedan planet – i to ravan – i koji je cijeli život proveo učeći mahanje mačem?“ On naglo zastane, kao što je to činio svakih nekoliko minuta, kada bi mu tijek sjećanja zašao u oštećena područja. Uto njegov pogled naglo skrene na Ravnu, a na usne mu se vrati uobičajeno bahat smiješak. „Bio sam divlja životinja. Mislim da civilizirani ljudi ne shvaćaju kako je odrastati dok vlastite tetke i ujaci kuju planove kako da te ubiju, a ti vježbaš kako bi ih preduhitrio. Kasnije sam sretao i gore nasilnike – tipove koji bi raznijeli cijeli planet i to nazvali 'konačnim rješenjem' – ali kada je riječ o čistoj, rafiniranoj izdaji, mojem djetinjstvu nije bilo ravnoga.“ Prema pričama Phama Nuwena, samo je sreća spasila posadu od njegovih spletki. Tijekom sljedećih godina, naučio je kako se uklopiti i prihvatio mnoge civilizirane vještine. Propisno ukroćen, mogao je postati idealan zapovjednik nekog qenghoovskog broda, što je mnogo godina i bio. Qeng Ho zajednica uključivala je i nekoliko drugih rasa te brojne, od strane ljudi, kolonizirane svjetove. Putujući brzinom od tri desetine brzine svjetlosti, Pham je desetljeća provodio u hibernaciji na putu između zvijezda, a potom godinu ili dvije boravio u svakoj luci, pokušavajući zaraditi na proizvodima i informacijama koje bi mogle biti smrtonosno zastarjele. Reputacija Qeng Hoa nudila je kakvu-takvu zaštitu. „Politika dođe i prođe, ali pohlepa je vječna“ bila je krilatica flote koja je doista nadživjela većinu svojih klijenata. Čak su i vjerski fanatici postajali nešto oprezniji kada bi počeli razmišljati o Qeng Hoovoj osveti. Ipak, situaciju su najčešće spašavale vještina i snalažljivost zapovjednika, a malo se njih moglo mjeriti s onim dječakom u Phamu Nuwenu. „Bio sam gotovo savršen kapetan. Gotovo. Oduvijek sam želio doznati što se nalazi iza granica svemira o kojem smo imali pouzdane podatke. Svaki put kada bih postao doista bogat, tako bogat da sam mogao formirati vlastitu podflotu, zaigrao bih na neku ludu kartu i sve izgubio. Bio sam jo-jo Flote. U jednoj turi pod mojim bi zapovjedništvom bilo pet letjelica, dok bih se u drugoj bavio programiranjem održavanja na nekom rutinskom zadatku. S obzirom na to kako se vrijeme rastegne pri putovanju sporijem od svjetlosti, bilo je cijelih generacija koje su me smatrale legendarnim genijem, kao i onih kojima je moje ime bilo sinonim za šeprtlju.“ On zastane, a oči mu se rašire u izraz ugodnog iznenađenja. „Ha! Sjetio sam se kako sam zapravo stigao ovamo. Bio sam u onom 'šeprtljavom izdanju', ali to i nije važno. 41 www.balkandownload.org

Imali smo tog zapovjednika dvadeset brodova, još luđeg od mene... Ne mogu se sjetiti njezina imena. Njezina? Nemoguće; nikada ne bih pristao da mi zapovijeda neka žena.“ Gotovo daje govorio sam sebi. „Bilo kako bilo, taj je tip bio sposoban sve staviti na kocku zbog nčeega o čemu su normalni ljudi polemizirali uz kriglu piva. Svoj je brod nazvao... hm, prijevod bi bio nešto kao 'bezumna divlja ptica' – to će vam ga prilično dobro dočarati. On je bio uvjeren da negdje u svemiru moraju postojati tehnološki doista visokorazvijene civilizacije. Problem je bio kako ih pronaći. Na neki način, gotovo da je pogodio da postoje Zone. No, ipak nije bio dovoljno lud; previdio je jednu sitnicu. Pogađate li koju?“ Ravna kimne. S obzirom na to gdje su pronašli Phamovu olupinu, odgovor je bio očigledan. „Naravno. Kladim se daje ta teorija starija od svemirskih letova: „starije rase“ moraju obitavati bliže galaktčikoj jezgri, tamo gdje su zvijezde zbijenije i gdje crne rupe osiguravaju dovoljno energije. Poveo je cijelu svoju flotu od dvadeset brodova namjeravajući ići naprijed sve dok nekoga ne pronađe ili ne bude prisiljen stati i kolonizirati neki planet. Taj je kapetan smatrao da nije vjerojatno da uspijemo tijekom naših života, ali, i da bismo uz pravilno planiranje mogli završiti u gusto naseljenom području gdje će biti lako utemeljiti novi Qeng Ho, koji će nastaviti još dalje.“ „Uglavnom, imao sam sreće da me uzmu makar i kao programera; kapetan je znao za sve crne točke u mojoj karijeri.“ Ekspedicija je trajala tisuću godina i odvela ih dvjesto pedeset svjetlosnih godina u smjeru središta galaksije. Qeng Hoova flota približila se dnu Sporosti više i od lokacije Stare Zemlje, i još uvijek je napredovala. Pa ipak, to što su nakon samo dvjesto pedeset svjetlosnih godina naletjeli na rub Dubina bila je tek stvar loše sreće. Bezumna divlja ptica gubila je vezu s jednim po jednim pratećim brodom. Ponekad se to događalo bez najave, a ponekad bi se pojavili dokazi računalne greške ili teških kvarova. Preživjeli su uočili pravilnost i naslutili da svima otkazuju iste komponente. Naravno, nitko te poteškoće nije povezao s područjem svemira u koje su ulazili. „Odustali smo od skupljačkih brzina i pronašli sustav s polunaseljivim planetom. Bili smo izgubili vezu sa svima ostalima... ali nije mi baš najjasnije što smo tada učinili.“ On se suho nasmije. „Mora da smo se našli na samom rubu teturajući negdje oko IQ-a 60. Sjećam se da sam se zafrkavao sa sustavom za održavanje života. Vjerojatno nas je upravo to ubilo.“ Na trenutak se doimao tužno i zbunjeno. On slegne ramenima. „A onda sam se probudio u brižnim pandžama Vrinimi Orga, ovdje, gdje je putovanje brže od svjetlosti moguće... i gdje mogu vidjeti sam rub Raja.“ Ravna na trenutak ništa ne odgovori. Gledala je preko plaže u valove. Već su dugo razgovarali. Sunce je provirivalo ispod latica raslinja, a njegove su zrake šibale Ravninim uredom. Je li Grondr bio svjestan što je dobio? Gotovo sve iz Spore Zone imalo je kolekcionarsku vrijednost. Ljudi tek pristigli iz Sporosti bili su još vredniji, no Pham Nuwen bi mogao biti nešto posve jedinstveno. Osobno je iskusio više od cijelih nekih civilizacija, a u Dubine je bio zašao do samog dna. Sada je shvaćala zašto je gledao u Transcend i nazivao ga „Rajem“. To nije bilo posve naivno, niti se radilo o propustu u obrazovnim programima Organizacije. Pham Nuwen je već bio prošao dvije transformacije, od srednjeg vijeka do meduzvjezdanih putovanja i od tih putovanja do čovjeka iz Daljina. Svaka od tih promjena predstavljala je gotovo nezamisliv skok, a sada 42 www.balkandownload.org

je uviđao da postoji i korak dalje, za koji se bio spreman bez razmišljanja prodati. Zašto bih onda riskirala svoj posao kako bih ga odgovorila od toga? Ali, njezina su usta živjela vlastitim životom. „Phame, zašto ne odgoditi put u Transcend? Uzmite malo vremena kako biste shvatili kako se živi ovdje, u Daljinama. Bit ćete dobrodošli u gotovo svakoj civilizaciji, a na planetima naseljenim ljudima bitćete senzacija cijele ere.“ Tračak neNyjoranske humanosti. U lokalnim konferencijama su Ravninu odluku da prihvati pripravnički staž dvadeset tisuća svjetlosnih godina daleko od kuće smatrali radikalno ambicioznom. Nakon takvog iskustva mogla bi birati između vrhunskih akademskih poslova na bilo kojem od desetaka svjetova. No, u usporedbi s Phamom Nuwenom to nije bilo ništa; bilo je ljudi dovoljno bogatih da mu poklone cijeli planet, samo kako bi ostao ondje. „Možete sami diktirati cijenu.“ Lijeni osmijeh crvenokosoga najednom se raširi. „Ali, vidite, ja sam već izdiktirao svoju cijenu, i mislim da ju je Vrinimi spreman platiti.“ Doista bih voljela da mu mogu maknuti taj smiješak s lica, razmišljala je Ravna. Karta Phama Nuwena za Transcend temeljila se na iznenadnom zanimanju jedne Sile za straumsku devijaciju. Ego ovog jadnička mogao bi završiti razmazan u milijune mrtvih kockica, kao materijal za milijune milijuna simulacija ljudske prirode. Grondr je nazvao manje od pet minuta nakon odlaska Phama Nuwena. Ravna je znala da će Org prisluškivati, a i samom je Grondru već bila iznijela svoje dvojbe o ovakvoj „prodaji“ jednog inteligentnog bića. Pa ipak, njegov je poziv dočekala s ponešto nervoze. „Kada će zapravo krenuti u Transcend?“ Grondr je trljao oči. Nije izgledao ljutito. „Ne za manje od deset ili dvadeset dana. Sila koja pregovara oko njega više se zanima za pretraživanje naših arhiva i promatranje prometa preko Releja. Uz to... unatoč ljudskom entuzijazmu spram putovanja, on je ipak prilično oprezan.“ „Da?“ „Da. Inzistirao je na dodjeli budžeta za upotrebu biblioteke i dopuštenju da neograničeno seta cijelim sustavom. Razgovarao je sa zaposlenicima koje je slučajno sretao duž cijelih Dokova. Osobito je želio razgovarati s vama.“ Dijelovi Grondrovih usta zapucketaju smiješkom. „Osjećajte se slobodnom da mu iskreno kažete sve što mislite. U biti, on kuša ovo i ono tragajući za skrivenim otrovom. Ako od vasčuje ono najgore, trebao bi nam početi vjerovati.“ Pomalo je shvaćala Grondrovu samouvjerenost. Do vraga, taj je Pham Nuwen doista bio tvrdoglav tip. „Da, gospodine. Zamolio me da mu večeras pokažem Četvrt stranaca.“ Kao što i sami vrlo dobro znate. „Odlično. Nadam se da će se i ostatak plana odvijati tako glatko.“ Grondr se okrene tako da ju je gledao samo perifernim segmentima očiju. Bio je okružen statusnim zaslonima Orgovog komunikacijskog prometa i operacija s bazama podataka. Koliko je mogla ocijeniti, taj je promet bio iznimno gust. „Možda ne bih trebao načinjati ovu temu, ali nije isključeno da nam možete pomoći... Posao cvate kao nikada.“ Činilo se da Grondr nije presretan što iznosi tako dobru vijest. „Imamo devet civilizacija s Ruba Daljina koje licitiraju za visokopropusne veze. S tim možemo izćai na kraj. Ali ta Sila koja je ovamo poslala brod...“ 43 www.balkandownload.org

Ravna ga prekine gotovo bez razmišljanja; takve se neopreznosti još prije samo nekoliko dana grozila. „Usput, o kome se radi? Postoji li mogućnost da zabavljamo straumsku Devijaciju?“ Naježila se od pomisli da bi to moglo dobiti crvenokosog. „Ne, osim ako su uspjeli zavarati i Sile. Odjel promidžbe našeg trenutnog posjetitelja naziva 'Starci'.“ On se nasmiješi. „To je dijelom šala, ali je posve umjesna. Poznajemo ih već jedanaest godina.“ Nitko nije pouzdano znao koliko dugo žive transcendentna bića, ali bila je rijetkost da neka Sila ostane komunikabilna dulje od pet ili deset godina. Sile su gubile zanimanje, prerastale u nešto drugo – ili naprosto umirale. Postojali su milijuni objašnjenja, od čega su na tisuće navodno potjecale od samih Sila. Ravna je pretpostavljala daje pravo objašnjenje bilo ono najjednostavnije: inteligencija je poticaj za prilagodljivost i razvoj. Neinteligentne životinje mogu se mijenjati samo ritmom prirodne evolucije. Ljudima ekvivalentne rase bi, kada krenu u tehnološki razvoj, tijekom nekoliko tisuća godina dosegle ograničenja svoje zone. U Transcendu se nadljudskost može postići tako brzo da njezini tvorci budu uništeni. Uopće nije bilo čudno što i Sile nestaju. Stoga je nazivanje jedanaest godina stare Sile „Starcima“ bilo gotovo logično. „Vjerujemo da su Starci inačica uzorka Tipa 73. Takve su Sile rijetko kada zlonamjerne, a znamo i od koje su rase transcendirali. Ipak, trenutačno nam uzrokuju velike probleme. Već dvadeset dana monopoliziraju enorman i sve veći postotak propusne moći Releja. Otkako je njihov brod pristao, ne skidaju se s našeg arhiva i lokalnih mreža. Zamolili smo Starce da nekritične podatke pošalju brodom, ali su to odbili. Ovo je najgore poslijepodne do sada. Gotovo pet posto ukupnih kapaciteta Releja okupirano je njihovim potrebama. A ta stvorenja šalju gotovo jednako mnogo podataka ovamo koliko ih i preuzimaju k sebi.“ To jest bilo čudno, ali: „Ipak još uvijek plaćaju svoje račune, je li tako? Ako Starci mogu platiti najvišu cijenu, zašto vas to smeta?“ „Ravna, mi se nadamo da će naša Organizacija postojati još mnogo godina nakon što Starci odu. Nema ničega što bi nam oni mogli ponuditi, a što bi moglo biti korisno tijekom cijelog tog razdoblja.“ Ravna kimne. U stvari, postojala je pojedina „čarobna“ automatika koja bi funkcionirala i ovdje dolje, ali njezina dugoročna učinkovitost bila bi dvojbena. Ovo je bio komercijalni problem, a ne vježba na tečaju Primijenjene teologije. „Starci lako mogu nadjačati svaku ponudu iz Srednjih Daljina. Ali, damo li im sve usluge koje zahtijevaju, postat ćemo praktički beskorisni našim ostalim korisnicima, a to su ljudi na koje moramo računati u budućnosti.“ Njegovu sliku zamijeni izvješće o pristupanju arhivu. Ravni je format izvješća bio vrlo dobro poznat, a Grondrove su pritužbe bile posve na mjestu. Poznata Mreža bila je golema tvorevina, hijerarhijska anarhija koja povezuje stotine milijuna svjetova. Pa ipak, čak i kod glavnih odsječaka propusna se moć mogla usporediti s onom iz drevnih vremena na Zemlji; na lokalnoj mreži bi i ručni dataset bio učinkovitiji. Stoga se i najveći dio pristupa Arhivu odvijao lokalno – prema teretnjacima za prijenos podataka, koji bi posjetili sustav Releja. Ali sada... tijekom zadnjih stotinu sati daljinski su pristupi Arhivu i opsegom i brojem nadmašivali one lokalne! A devedeset posto tih pristupa potjecalo je od jednog jedinog korisnika – Staraca. Grondr se opet oglasi, zaklonjen grafičkim prikazima. „Trenutačno je jedan od temeljnih prijenosnika posvećen isključivo ovoj Sili... Iskreno govoreći, takvo stanje ne smije potrajati dulje od nekoliko dana; dugoročna će šteta naprosto biti prevelika.“ 44 www.balkandownload.org

Na zaslonu se opet pojavi Grondrovo lice. „Bilo kako bilo, mislim da razumijete da je dogovor oko tog barbara doista najmanji među našim problemima. Naš prihod tijekom posljednjih dvadeset dana nadmašio je onaj od posljednje dvije godine – to je daleko više od onoga što smo u stanju verificirati i apsorbirati. Ugroženi smo vlastitim uspjehom.“ On se ironično nasmiješi, ali i namršti. Još su nekoliko minuta razgovarali o Phamu Nuwenu, a onda se Grondr oprosti. Nakon toga Ravna je krenula u šetnju duž plaže. Sunce je već bilo nisko nad obzorom, a pijesak je pod njezinim stopalima odisao ugodnom toplinom; Dokovi su dovršavali krug oko planeta svakih dvadeset sati, obilazeći pol na otprilike 40 stupnjeva sjeverne zemljopisne širine. Hodala je uz sam rub vode, gdje je pijesak bio ravan i vlažan. Morska pjena joj je vlažila kožu. Plavo nebo, koje se protezalo nad samim bijelim vrhovima, brzo je mijenjalo nijansu u indigo, a zatim u crnu. Gore u visinama kretale su se srebrnkaste točkice – agrav jedrilice koje su svemirske brodove dovodile do Dokova. Cijela je konstrukcija bila tako nevjerojatno i nepotrebno skupa da je Ravna naizmjence osjećala gađenje i divljenje. Ipak, nakon dvije godine provedene na Releju, počinjala je uviđati smisao. U Vrinimi Orgu su željeli da Daljine znaju da na Releju imaju dovoljno resursa da udovolje bilo kakvim zahtjevima za komunikacijama i arhivima koji bi se pred njih mogli postaviti. Uz to, željeli su da se u Daljinama rodi sumnja da se ovdje mogu naći i skriveni darovi iz Transcenda, stvarčice koje bi se pokazale itekako opasnima za potencijalne osvajače. Zurila je u izmaglicu osjećajući kako joj se na trepavicama skupljaju kapljice. Grondr je sada bio suočen s teškim problemom: kako jednoj Sili reći da se skloni? Sve što je mučilo Ravnu Bergsndot bio je jedan prepotentni gnjavator koji se doimao više nego odlučnim u namjeri da se definitivno uništi. Ona se okrene i opet krene paralelno s vodom. Svaki treći val prelazio joj je preko zglobova. Ona uzdahne. Pham Nuwen je nesumnjivo bio gnjavator... ali ipak gnjavator vrijedan divljenja. Teoretski, oduvijek je znala da nema razlike između moguće inteligencije bića iz Daljina i primitivaca iz Sporosti. Većina automatike bolje je radila u Daljinama; tamo je bilo moguće i nadsvjetlosno putovanje. No, da biste sagradili doista nadljudske umove, morali ste preći u Transcend. Stoga nikoga nije trebalo čuditi što je Pham Nuwen bio sposoban. Vrlo sposoban. Triskvelinski jezik je naučio s nevjerojatnom lakoćom. Nije ni sumnjala daje doista onako dobar kapetan kako sam za sebe tvrdi. A biti trgovac u Sporosti, riskirati stoljeća među zvijezdama zbog odredišta koja su za to vrijeme mogla postati napuštena ili nesklona posjetima... to je zahtijevalo teško zamislivu hrabrost. Mogla je shvatiti da on odlazak u Transcend shvaća kao tek još jedan izazov. Na raspolaganju je imao oko dvadeset dana da upije cijeli jedan novi svemir. To jednostavno nije bilo dovoljno vremena da bi se shvatilo da se pravila igre mijenjaju kada igrači nisu samo ljudi. Ali, preostalo mu je još nekoliko dana. Ona će ga navesti da se predomisli. A nakon maloprijašnjeg razgovora s Grondrom, nije zbog toga osjećala prejaku grižnju savjesti. 8. 45 www.balkandownload.org

Četvrt stranaca zapravo je obuhvaćala oko trećinu Dokova. Graničila je s izvanatmosferskom periferijom – mjestom na koje su brodovi doista pristajali – i protezala se prema unutrašnjosti do jednog dijela središnjeg mora. Vrinimi Org je uspio popriličan broj rasa uvjeriti daje ovo područje pravo čudo Srednjih Daljina. Osim trgovačkog prometa, ovuda su se smucali i turisti, među kojima i neka od najbogatijih stvorenja u Daljinama. Pham Nuwen imao je slobodan pristup svim tamošnjim čudesima. Ravna ga je povela na neka od spektakularnijih, uključujući agravni skok preko Dokova. Barbarina su više impresionirala njihova džepna svemirska odijela nego sami Dokovi. „Dolje u Sporosti sam viđao i strukture veće od ovoga.“ E, pa, sigurno ne kako lebde u gravitacijskom polju planeta. Činilo se da Pham Nuwen tijekom večeri omekšava. Ako ništa drugo, njegovi su komentari postajali dublji i ne tako oštri. Želio je vidjeti kako žive pravi trgovci u Daljinama pa mu je Ravna pokazala burzu i kafić u kojem su se okupljali. Neposredno nakon ponoći po vremenu na Dokovima, završili su u Lutajućoj družini. Ovo mjesto nije potpadalo pod teritorij Organizacije, ali je Ravni ipak bilo jedno od najdražih; privatna rupa koja je privlačila trgovce s Ruba Daljina. Pitala se kako će se uređenje lokala dopasti Phamu Nuwenu: kao uzor je poslužilo sastajalište na nekom od svjetova Spore zone. Nad glavnim podijem visio je tri metra velik model broda na skupljački pogon. Plavo-zelena pogonska polja svjetlucala su iz svakog kutka broda i njegovog skupljačkog mehanizma blijedo se razlijevajući po gostima. Ravni se činilo da su zidovi načinjeni od teškog i grubo obrađenog drveta; ljudi poput Egravana vidjeli su kamene zidine i uske tunele – dio nasljeđa koje je njegova rasa zadržala i na davnim pohodima. Trik je bio optičke naravi i nije uključivao nikakve psihološke igrice; bilo je to manje-više najbolje što se moglo postći i u Srednjim Daljinama. Ravna i Pham hodali su između široko razmaknutih stolova. Vlasnici se zvukom nisu iskazali kao slikom: glazba je bila jedva čujna i varirala je od stola do stola. Mijenjali su se i mirisi, a neke od njih bilo je malo teže podnijeti. Sustav prozračivanja je davao sve od sebe da očuva zdravlje svih gostiju, kad im već nije mogao zajamčiti savršenu udobnost. Večeras je sve bilo puno; na drugom kraju podija su separei s posebnim atmosferama – visok pritisak, nizak pritisak, visok postotak dušičnih oksida, akvariji – svi redom bili su zauzeti. Pojedini gosti nazirali su se tek kao nejasni obrisi u uzmućenim atmosferama. S jedne strane, to je mogao biti i lučki bar na Sjandri Kei. Pa ipak... ovo je bio Relej. Mjesto koje je privlačilo ekipu iz Rubnih Daljina koja nikada ne bi zašla u zabit kao što je Sjandra Kei. Većina Rubnjaka nije izgledala jako neobično; civilizacije na Rubu uglavnom su bile tek kolonije potekle iz donjih područja. No, povezi koje su nosili oko glava nisu predstavljali nakit; veze uma i računala nisu bile učinkovite u Srednjim Daljinama, ali većina Rubnjaka nije ih se željela odreći. Ravna krene prema skupini tronožnih stvorova s povezima i njihovim strojevima. Neka Pham Nuwen malo popriča s bićima koja su balansirala na rubu veleinteligencije. Na njezino iznenađenje, Pham joj dotakne ruku i povuče je natrag. „Prošetajmo još malo.“ Ogledavao se po dvorani kao da traži poznata lica. „Pronađimo najprije još neko ljudsko biće.“ Kada bi se u munjevitom obrazovanju Phama Nuwena pokazale rupe, bili su to pravi 46 www.balkandownload.org

ponori. Ravna se trudila zadržati ozbiljan izraz lica. „Još neko ljudsko biće? Mi smo jedini takvi na Releju, Phame.“ „Ali, što je s prijateljima o kojima si mi pričala... Egravan, Šarale?“ Ravna samo zatrese glavom. Na trenutak se barbarin doimao ranjivim. Pham Nuwen je proveo cijeli život puzeći sporije od svjetlosti među zvjezdanim sustavima koje su nastanjivali ljudi. Znala je daje tijekom cijelog svojeg životnog vijeka sreo samo tri druge rase, a sada je bio izgubljen u oceanu drukčijih bića. Ona svoje suosjećanje zadrži za sebe; jedno ovakvo prosvjetljenje moglo bi na tog tipa utjecati više od svih njezinih argumenata. Ali, trenutak je prošao i on se opet smiješio. „Tim veća avantura.“ Napustili su glavnu etažu i prošli pokraj separea s posebnim atmosferama. „Bože moj, kako bi Qeng Ho ovdje uživao.“ Ljudi nigdje na vidiku, a ipak je Lutajuća družina bila najugodnije sastajalište za koje je znala; mnogi Orgovi korisnici susretali su se samo na Mreži. Osjećala je kako je obuzima nostalgija. Pogled joj privuče zastavica s grbom koju je uočila na drugoj etaži. Nešto slično tome bila je vidjela na Sjandri Kei. Ona povuče Phama Nuwena za sobom i uputi se gore po drvenim stepenicama. Iz pozadinskog žamora do njezinih se ušiju probije visokotonsko cvrkutanje. Nije to bio triskvelinski jezik, ali riječi su imale smisla! Tako mu Sila, bio je to samnorski: „Mislim da je to doista Homo Sap! Ovamo, moja gospo.“ Pratćei zvuk, ona stigne do stola sa zastavicom. „Smijemo li sjesti do vas?“ upita ona, uživajući u poznatom jeziku. „Dakako.“ Cvrkutavac je izgledao poput malog ukrasnog drvca posađenog u kolima sa šest kotačića. Kolica su bila okićena ukrasnim trakama i resama, a gornja ploha veličine 150 sa 120 cm bila je prekrivena maramom s uzorkom identičnim onome na zastavici. To je stvorenje bilo Viši Jahač: njegova je rasa trgovala širom većeg dijela Srednjih Daljina, uključujući Sjandru Kei. Skrodojahačev visoki glas dopirao je iz njegova sintetizatora. No, govoreći samnorski, i on je zvučao bliskije od bilo čega što je odavno bila čula. Unatoč mentalnim specifičnostima Skrodojahača, ona osjeti navalu tople nostalgije kao daje u dalekom gradu naletjela na starog prijatelja iz školskih dana. „Moje je ime–“ zvuk se sastojao od šuškanja njegova lišća, nalik onome kod paprati, „ali bit će vam lakše zvati me Plavokras. Lijepo je sresti poznato lice, hahaha.“ Plavokras je smijeh izgovarao kao riječ. Pham Nuwen je sjeo pokraj Ravne, ali nije razumio ni riječi samnorskog pa su mu nijanse ponovnog susreta promakle. Jahač se prebaci na triskvelinski i predstavi svoja tri sudruga: još jednog Skrodojahača i tri humanoida koji su se radije držali u sjeni. Nitko od te trojice nije govorio samnorski, ali je svima do triskvelinskog bio potreban samo jedan prevoditeljski prijelaz. Skrodojahači su bili vlasnici i posada malog međuzvjezdanog teretnjaka nazvanog Slobodnjak II. Humanoidi su bili vjerodajci za dio trenutnog brodskog tereta. „Moja partnerica i ja u poslu smo već gotovo dvjesto godina. Uz vašu nas rasu vežu lijepe uspomene, moja gospo. Naši su se prvi letovi odvijali na relaciji Sjandra Kei – Forste Utgrep. Vaši su ljudi dobri klijenti i jedva da se ikad dogodilo da nam pošiljka propadne...“ On malo odmakne svoj skrod od stola, a potom se doveze natrag – ekvivalent blagog naklona. 47 www.balkandownload.org

Ipak, nije sve prolazilo u prijateljskim tonovima. Jedan od humanoida je progovorio. Zvuk gotovo kao daje dolazio iz ljudskog grla, ali je bio posve nerazumljiv. Prošao je trenutak u kojem je lokalni automatski prevoditelj obrađivao njegove riječi, a tada broš na njegovoj jakni progovori na razgovijetnom triskvelinskom: „Plavokras kaže da ste iz roda Homo Sapiens. Znajte da ste nam zbog toga jako antipatični. Osiromašeni smo i gotovo nasukani ovdje, a sve zahvaljujući opakoj tvorevini vaše rase, straumskoj Devijaciji.“ Riječi su zvučale bezlično, ali Ravna je mogla uočiti napeto držanje bića i prste kojima je grčevito stezalo čašu. S obzirom na njegov stav, vjerojatno ne bi pomoglo objašnjavati daje, iako je ona sama pripadala ljudskom rodu, Sjandra Kei bila tisućama svjetlosnih godina udaljena od Strauma. „Stigli ste ovamo iz Carstva?“ upita ona Skrodojahača. Plavokras nije odmah odgovorio. Tako to ide s njegovom rasom; vjerojatno se pokušavao sjetiti tko je ona i očemu su uopće razgovarali. Uto se začuje: „Tako je, tako je. Molim vas da ne zamjerite na neprijateljskom držanju mojih vjerodajaca. Naš je glavni teret jednokratna kriptografska pločica. Izvor je Flota za osiguranje trgovine na Sjandri Kei, a odredište kolonija ovih vjerodajaca u Rubnim Daljinama. Bio je to uobičajen aranžman: mi nosimo jednu xor trećinu pločice. Neovisni transporteri nose preostale dvije. Na odredištu će se primijeniti xor operacija između sva tri dijela, a rezultat će namiriti mrežne kriptografske potrebe desetaka svjetova za sljedećih–“ Negdje dolje došlo je do komešanja. Netko je pripalio nešto presnažno za klimatizacijske filtere. Do Ravne je stigao tek dašak, ali i to je bilo dovoljno da joj se pred očima zamagli. Na glavnom podiju nekoliko je gostiju palo u nesvijest, a uprava je raspravljala s krivcem. Plavokras se oglasi iznenadnim šumom. On odmakne svoj skrod od stola i odveze se do ograde. „Ne bih volio da me zateknu nespremnog. Neki ljudi znaju biti tako nagli...“ Kada se situacija stišala, on se vrati. „Uh, gdje sam ono stao?“ Na trenutak je vladala tišina dok se on konzultirao s kratkoročnim pamćenjem ugrađenim u skrod. „Da, da... Kada bi se naši planovi ostvarili, postali bismo relativno bogati. Nažalost, zaustavili smo se na Straumu kako bismo iskrcali nekakve podatke.“ Okretao se lijevo-desno načetiri stražnja kotača. „To je trebalo biti sigurno mjesto. Straum je više od stotinu svjetlosnih godina udaljen od njihova laboratorija u Transcendu. Pa ipak–“ Jedan od vjerodajaca se glasno ubaci. Lokalni prevoditelj se oglasi trenutak kasnije: „Da. Trebalo je biti sigurno. Nismo uočili tragove nasilja. Brodski sustav nadzora pokazivao je da naša sigurnost nije bila ugrožena. Ipak, proširile su se glasine. U mrežnim konferencijama tvrdi se daje Straumsko Carstvo u vlasti devijacije. Apsurd. No, te su glasine Mrežom stigle i do našeg odredišta. Naš teret nije pouzdan, što znači da je uništen: sada je to tek nekoliko grama podatkovnog medija punog beskorisnih–“ Usred ravnodušnog prijevoda humanoid iskoči iz sjene. Ravna je na trenutak ugledala njegova usta iza kojih su se skrivale desni oštre poput britve. On zavitla svoju čašu prema dijelu stola pred njom. Ruka Phama Nuwena munjevito sijevne i uhvati piće prije udara o stol – prije nego što je ona uopće posve shvatila što se dogodilo. Crvenokosi se polako uspravi. Iz sjene izrone i druga dva humanoida te priđu svojem prijatelju. Pham Nuwen nije izgovorio ni riječ. On pažljivo spusti čašu na stol i tek se malo nagne prema izazivaču, ruku posve opuštenih, ali potencijalno ubojitih. U jeftinim romanima piše se o „pogledu punom smrtonosnih prijetnji“, ali Ravna nije očekivala da će tome i uživo svjedočiti. I humanoidi 48 www.balkandownload.org

su razmišljali slično: ona dvojica lagano odvukoše svojeg prijatelja od stola. Brbljavac se nije opirao, ali kada je izašao iz Phamova dosega, on plane u bujicu cijuka i siktanja pred kojima je lokalni prevoditelj zanijemio. On načini odsječnu gestu s tri prsta i ušuti te trojac u tišini si đe niz stepenice i udalji se. Pham Nuwen sjedne, a njegove su sive oči djelovale mirno i bezbrižno. Možda je doista imao razloga biti arogantan! Ravna pogleda u smjeru dvaju Skrodojahača. „Žao mi je što je vaš teret postao bezvrijedan.“ Većina Ravninih ranijih kontakata uključivala je Niže Skrodojahače, čiji su refleksi tek malo nadilazili njihovo biljno nasljeđe. Jesu li ovo dvoje uopće zamijetili izgred? No, Plavokras spremno odgovori: „Ne trebate se isprči avati. Ta se trojica neprestano žale otkako smo stigli. Bili oni ugovorni partneri ili ne, popeli su mi se na vrh stabljike.“ On se opet pretvori u sadnicu. Trenutak kasnije progovori drugi Jahač – Zelenlatica, zar ne? „Uz to, naša komercijalna situacija možda i nije tako loša. Sigurna sam da se preostale dvije trećine pošiljke nisu ni približile Straumskom Carstvu.“ To je ionako bio uobičajen postupak: svaki dio pošiljke povjeravao se zasebnoj kompaniji, a svaka od njih putovala je posve razlčiitom rutom. Budu li te dvije trećine ovjerene, posada Slobodnjaka možda ipak neće ostati praznih ruku. „Za-zapravo možda postoji i način da dođemo do pune ovjere. Istina je da smo posjetili Glavni Straum, ali–“ „Kada ste otišli od tamo?“ „Prije šesto pedeset sati. Otprilike dvjesto sati nakon što su ispali iz Mreže.“ Ravni konačno sine da zapravo razgovara s manje-više očevicima. I nakon trideset dana, konferencije o Prijetnjama još uvijek su bile prepune priča o događajima na Straumu. Zajednički zaključak bio je da je stvorena devijacija klase dva – u to su vjerovali čak i u Vrinimi Orgu. Ipak, sve se temeljilo uglavnom na nagađanjima... a ona je upravo razgovarala s bićima koja su bila tamo. „Ne vjerujete da su Straumeri stvorili devijaciju?“ Ovog puta je odgovorio Plavokras. „Uzdah“, reče on, „naši vjerodajci to poriču, ali ovdje osjećam prigovor savjesti. Straum se jest doimao pomalo čudno... jeste li se ikad sreli s umjetnim imunološkim sustavima? Oni koji bi radili u Srednjim Daljinama nisu vrijedni tolikog truda, stoga vjerojatno niste. Nedugo nakon njihovog velikog otkrića, kod pojedinih sam službenika kriptografskih službi uočio značajne promjene. Činilo se da su iznenada postali dijelom neke loše kalibrirane automatike, kao da su nečije, hm, marionete... Nema sumnje da su se igrali u Transcendu i da su tamo nešto pronašli – izgubljeni arhiv. Ali, poanta nije u tome.“ On napravi dugu stanku; Ravna je već gotovo pomislila da je rekao sve što je želio. „Vidite, prije nego što smo otišli s Glavnog Strauma, mi smo–“ Sada je progovorio i Pham Nuwen. „To je ono što mi nikako nije jasno. Svi govore kao da je Straumsko Carstvo bilo otpisano onog trenutka kada su počeli s istraživanjem u Transcendu. Slušajte, ja sam se igrao sa softverskim hirovima i čudnim oružjima, i znam da vas to lako može ubiti. No, čini mi se da su Straumeri pazili na to da svoj laboratorij odmaknu daleko od doma. Gradili su nešto što lako može poći naopako, ali očigledno se radilo o već izvođenom pokusu – kao što je, uostalom, i sve ostalo u ovom dijelu Daljina. 49 www.balkandownload.org