Vernor Vinge - Vatra nad dubinom

Priroda flote Pošasti koja se upravo približava neumreženoj lokaciji u Nižim Daljinama: ova flota je zadnjih tjedana jako zanimala Analitičare ratova, ali uglavnom iz banalnih razloga (koga briga za Sjandru Kei i Aprahantsku Hegemoniju; lokalna politika je za lokalne stanovnike). Pravo pitanje trebalo bi biti očigledno svima osim retardiranima: Zašto je Pošast uložila tolike napore tako daleko od svoje matične zone? Ako još uvijek ima brodova u blizini flote Pošasti, pozivamo ih da održavaju komunikaciju s Analitičarima. U suprotnom, lokalne bi civilizacije trebale dobiti naknadu za prosljeđivanje ultravalnih tragova. Sve je ovo vrlo skupo, ali i vrijedno toga – prilika za promatranje kakva se pruža jednom u eonima. Također, trošak se neće rastegnuti u vječnost. Flota Pošasti trebala bi svakog trenutka stići na odredište. Hoće li se tamo zaustaviti i vratiti na polazište? Ili ćemo svjedočiti načinu na koji jedna Sila uništava sustave koji joj se suprotstave? U svakom slučaju, blagoslovljeni smo jedinstvenom prilikom. 41. Ravna je hodala čistinom u smjeru čopora koji su je čekali. Gusti dim se razišao, ali njegov je miris i dalje teško pritiskao zrak. Padina je bila pretvorena u spaljenu pustinju. Iz visine Čelikov je dvorac nalikovao na središte goleme crne bradavice; hektari prirodnog i čoporima izazvanog uništenja na vrhu brda. Vojnici su joj se šutke sklanjali s puta. Više njih bacalo je nespokojne poglede prema svemirskom brodu prizemljenom iza nje. Ona je polako prolazila pokraj njih i prema onima koji su je čekali. Čudno je bilo to kako su sjedili, poput ljudi na pikniku, ali uzajamno uznemireni prisutnošću onoga drugog. Za njih ovo mora da je bilo ekvivalentno masovnoj konferenciji postrojbi. Ravna iskorači prema čoporu u sredini, onome koji je sjedio na svilenim prostirkama. Oko vratova odraslih članova visjeli su fini drveni filigranski radovi, no neki od tih odraslih izgledali su bolesno i staro. A ispred njih su sjedila dva šteneta. Oni precizno istupiše čim je Ravna prešla posljednji potez na čistini. „Ovaj... vi ste Drvodjelja?“ upita ona. Ženski glas, nevjerojatno ljudski, dopre od jednog od većih članova. „Da, Ravna. Ja sam Drvodjelja, ali onaj koga tražiš je Peregrin. On je gore u dvorcu, s djecom.“ „Oh.“ „Imamo kola. Možemo te smjesta odvesti do tamo.“ Jedan od nje pokaže prema vozilu koje su upravo dovlčaili uzbrdo. „Ali, mogli ste i sletjeti mnogo bliže, zar ne?“ Ravna odmahne glavom. „Ne. Sad... više ne.“ Ovo je bilo najbolje što su ona i Zelenlatica mogle izvesti. Glave se nakriviše prema njoj u koordiniranoj gesti. „Mislila sam da ste u strašnoj žurbi. Peregrin kaže da vas u stopu prati cijela flota svemiraca.“ Za trenutak Ravna ništa nije odgovorila. Dakle, Pham joj je rekao za Pošast? No, bilo joj je i drago stoje tako. Ona zatrese glavom pokušavajući otjerati otupjelost. „D-da. U velikoj smo žurbi.“ Dataset na njezinu zglavku bio je povezan sa Slobodnjakom. Na 350 www.balkandownload.org

malenom zaslonu prikazivalo se neumitno približavanje flote Pošasti. Sve se glave okrenuše; gesta koju Ravna nije znala protumačiti. „A ti očajavaš. Bojim se da te razumijem.“ Kako bi mogla? A ako i možeš, kako nam možeš oprostiti? No, jedino što je Ravna glasno izrekla bilo je: „Žao mi je.“ Kraljica se popne na njihova kola i one krenuše preko padine ka zidinama dvorca. Ravna se jednom osvrnula. Nizbrdo od njih Slobodnjak je ležao poput golemog, umirućeg moljca. Pogonska rebra na njegovoj gornjoj strani pružala su se stotinu metara u zrak, sjajeći vlažnim, metalnim zelenilom. Njihovo slijetanje nije bilo baš pravi pad. Čak i sad agrav je poništavao dio težine broda. No, rebra na strani koja je počivala na tlu bila su zdrobljena. Dalje iza broda padina se strmo spuštala ka moru i otocima. Sunce je na putu ka zapadu bacalo nejasne sjene preko otoka i na dvorac s druge strane tjesnaca. Fantastična scena koja je objedinjavala dvorce i svemirske brodove. A zaslon na njezinu zglavku mirno je odbrojavao sekunde. „Čelik je ugradio barutne bombe u cijelu kupolu.“ Drvodjelja mahne dvama nosevima, pokazujući prema gore. Ravna je slijedila gestu. Lukovi su više podsjećali na katedrale iz Doba princeza nego na vojnu arhitekturu: ružičasti mramor koji izaziva nebo. A da se sve to stropoštalo dolje, bez sumnje bi uništilo letjelicu parkiranu ispod svoda. Drvodjelja je rekla da je Pham sada ovdje. Dokotrljali su se do broda kroz tamne, hladne prostorije. Ravna je u prolazu vidjela red za redom kovčega za hibernaciju. Koliko je njih još uvijek moguće oživjeti? Hoćemo li to ikad doznati? Sjene su bile duboke. „Sigurni ste da su Čelikove postrojbe otišle?“ Drvodjelja je oklijevala zureći glavama u različitim smjerovima. Zasad je gestikulacija čopora Ravni bila zagonetna. „Razumno sigurna. Ako je itko ostao u dvorcu, morao bi se nalaziti iza gomile kamenja, inače bi ga moje pretraživačke patrole već našle. Što je još važnije, imamo ono što je ostalo od Čelika.“ Kraljica kao daje savršeno čitala Ravnin upitni izraz. „Nisi znala? Očigledno, Lord Čelik je došao ovamo kako bi aktivirao sve bombe. To bi bilo ravno samoubojstvu, ali taj čopor ionako nikad nije bio normalan. Netko ga je zaustavio. Posvuda je bilo tragova krvi. Dva njegovačlana su mrtva. Ostatak smo pronašli kako luta uokolo kao plačljiva izgubljena skupina... Tko god daje sredio Čelika, također je u brzom povlačenju. Taj netko daje sve od sebe da izbjegne bilo kakav sukob. Neće se tako skoro vratiti, iako se bojim da ćemo se prije ili kasnije morati suočiti s dragim Skalperom.“ S obzirom na okolnosti, Ravna je pretpostavljala da je to problem koji se nikada neće doista pojaviti. Njezin dataset je pokazivao četrdeset pet sati do dolaska Pošasti. Jefri i Johanna bili su pokraj svemirskog broda, ispod glavne kupole. Sjedili su na stubama sletne rampe, držeći se za ruke. Kada su se široka vrata otvorila i Drvodjeljina se kola uvezla unutra, djevojčica ustane i stade mahati. Tada su ugledali Ravnu. Dječak je najprije brzo, a zatim sporije zakoračio preko širokog podija. „Jefri Olsndot?“ upita Ravna tiho. Njegovo nesigurno, ali dostojanstveno držanje činilo se preozbiljnim za njegovih devet godina. Siroti Jefri je mnogo toga izgubio, i tako dugo je živio imajući tako malo. Ona siđe s kola i zakorači prema njemu. Dječak je dolazio iz sjene. Okruživalo gaje mnoštvo minijaturnih čopor-članova. 351 www.balkandownload.org

Jedan od njih visio mu je na ramenu; ostali su mu se pleli oko nogu, ali tako da mu ni u kojem trenutku nisu smetali; oni treći su ga slijedili ispred i iza samih stopala. Jefri se zaustavi prilično daleko od nje. „Ravna?“ Ona kimne. „Možeš li prići malo bliže? Kraljičini misaoni zvukovi su prejaki.“ Glas je bio dječakov, ali usne mu se nisu micale. Ona pređe nekoliko metara koji su ih dijelili. I štenci i dječak se oklijevajući približiše. Izbliza je mogla vidjeti potrgane dijelove njegove odjeće i nešto nalik na zavoje na njegovim ramenima, laktovima i koljenima. Lice kao da mu je bilo nedavno oprano, ali u kosi mu je vladao ljepljivi kaos. On je ozbiljno pogleda, a onda podiže ruke kako bije zagrlio. „Hvala ti što si došla.“ Glas mu je bio prigušen njezinim tijelom, ali nije plakao. „Da, hvala tebi, hvala sirotom gospodinu Plavokrasu.“ Opet njegov glas, tužan, ali neprigušen, koji je dopirao od čopora štenaca oko njih. Johanna Olsndot se približi i stane neposredno iza čopora. Njoj je samo četrnaest godina? Ravna joj pruži ruku. „Koliko čujem, ti si i sama predstavljala jednu spasilačku misiju.“ S kola dopre Drvodjeljin glas. „Johanna je to doista i bila. Ona je izmijenila naš svijet.“ Ravna pokaže prema rampi broda, u smjeru sjaja unutarnjeg osvjetljenja. „Pham je tamo gore?“ Djevojčica stade kimati, ali je preduhitri čopor štenaca. „Da, tamo je. On i Peregrin su unutra.“ Malci su se razdvojili i krenuli uza stube ostavljajući jednoga iza sebe kako bi povukao Ravnu prema rampi. Ona krene za njima, s Jefrijem odmah iza sebe. „Tko je ovaj čopor?“ ona iznenada reče Jefriju pokazujući na štenad. Dječak se iznenađeno zaustavi. „Amdi, naravno.“ „Ispričavam se“, sada je Jefrijev glas dolazio od štenaca. „Toliko sam razgovarao s tobom da sam zaboravio da ne znaš–“ Začuje se zbor tonova i akorda koji je završavao ljudskim smijehom. Ona pogleda dolje ka kimajućim glavama, uvjerena daje mali vrag bio itekako svjestan svojega lažnog predstavljanja. Misterij je iznenada bio riješen. „Drago mi je što sam te upoznala“, reče ona, istodobno ljuta i očarana Amdijem. „A sada–“ „Tako je, sada imamo i daleko važnijih stvari.“ Čopor je nastavio skakutati stubama. Kod „Amdija“ kao da se stidljiva tuga izmjenjivala s maničnom aktivnošću. „Ne znam što rade. Izbacili su nas van čim smo im pokazali kamo trebaju ići.“ Ravna je slijedila čopor, a Jefri nju. Nije zvučalo kao da se išta događa. Unutrašnjost kupole bila je nijema kao grob, odjekujući razgovorom nekolicine čopora koji su je čuvali. Ali ovdje, na pola puta uza stube, čak su i ti zvukovi bili prigušeni, a kroz otvor na vrhu nije dopiralo ništa. „Phame?“ „On je tamo gore.“ Bila je to Johanna s dna stuba. Ona i Drvodjelja su gledale gore prema njima. Johanna je oklijevala. „Nisam sigurna je li dobro. Nakon bitke je izgledao... čudno.“ Drvodjeljine glave su se izvijale, kao da ih pokušava dobro promotriti kroz sjaj svjetala pred ulazom. „Akustika tog vašeg broda je jeziva. Kako ljudi to mogu podnijeti?“ 352 www.balkandownload.org

Amdi: „Ah, nije baš tako strašno. Jefri i ja smo gore proveli mnogo vremena. Naviknuo sam se na to.“ Dvjema glavama gurao je vrata. „Ne znam zašto su nas Pham i Peregrin izbacili; mogli smo ostati u drugoj sobi i biti posve tiho.“ Ravna pažljivo zakorači između vodećih članova čopora i pokuca po metalu oplate. Brod nije bio hermetički zatvoren; sada je mogla čuti ventilacijski sustav. „Phame, kako ide?“ Začuje se šuškanje i klepetanje pandži, i vrata se djelomično otvoriše. Jarko, treptavo svjetlo razlije se rampom. Iz unutrašnjosti se pojavi jedna psetolika glava. Ravna mu je vidjela cijele bjeloočnice. Je li to nešto značilo? „Bok“, reče on. „Hm, slušajte, stvari su trenutačno pomalo napete. Pham – mislim da mu ne smijemo smetati.“ Ravna provuče ruku kroz procijep. „Nisam mu došla smetati. Ali, svejedno ulazim.“ Koliko smo se samo dugo borili za ovaj trenutak. Koliko je milijardi izginulo na tom putu. A sada mi neki pas koji govori kaže da su stvari pomalo napete. Peregrin spusti pogled na njezinu ruku. „U redu.“ On otvori vrata dovoljno da je propusti unutra. Štenci su se brzo uvlačili uz njezine noge, ali ustuknuše pred Peregrinovim oštrim pogledom. Ravna to nije ni opazila... „Brod“ jedva da je bio nešto više od kontejnera za prijevoz tereta, običnog brodskog skladišta. Teret s njegova putovanja – kovčezi za hibernaciju – bio je uklonjen, ostavljajući uglavnom ravan pod istočkan stotinama instalacijskih priključaka za kovčege. Ona sve ovo jedva da je uopće zapažala. Svjetlost, ta stvar, to je bilo ono što joj je privlačilo pažnju. Raslo je iz zidova i okupljalo se u gotovo neizdrživo sjajnom čvorištu u sredini prostorije. Oblik mu se neprekidno mijenjao, a boje se prelijevale iz crvene u ljubičastu pa u zelenu. Pham je prekriženih nogu sjedio pokraj prikaze, unutar nje. Polovina kose bila mu je spaljena. Šake i ruke su mu drhtale, i mumljao je na njoj nepoznatom jeziku. Bogopad. Dvaput ih je doveo na rub katastrofe. Ludilo umiruće Sile... a sada je to bila njihova jedina nada. Oh, Phame. Ravna načini još korak prema njemu osjećajući kako se čeljusti sklapaju na njezinu rukavu. „Molim vas; ne smijemo mu smetati.“ Onaj koji ju je držao za ruku bio je veliki pas s ratničkim ožiljkom. Ostatak čopora – Peregrina – gledao je u Phama. Domorodac je zurio u nju, nekako osjećajući bijes koji je rastao na njezinu licu. Tada čopor reče: „Gledajte, gospođo, Pham je u nekoj vrsti stanja fuge, u kojem je sva njegova svakodnevna osobnost zamijenjena procesorskim zadaćama.“ Ha? Ovaj Peregrin je očito svladao žargon, ali vjerojatno ne i mnogo više od toga. Mora daje Pham razgovarao s njim. Ona načini ušutkavajuću gestu. „Da, da, razumijem.“ Zurila je u svjetlost. Nestalni oblik, u koji je bilo tako teško gledati, bio je donekle nalik grafici koju je moguće generirati na većini zaslona, trivijalnim presjecima višedimenzionalnih struktura. Svjetlucao je uniformno jednobojno, ali boje su se izmjenjivale. Većina svjetla mora da je bila polarizirana: interferencijske mrlje puzale su svakom čvrstom površinom. Mjestimično je interferencija stvarala pruge tame i svjetla, koje su klizile preko oplate dok su se boje mijenjale. Ona polako priđe bliže, zureći u Phama i... Protumjeru. Jer, što je drugo to moglo biti? Prljavština na zidovima koja je izrasla kako bi se spojila s bogopadom. Ovo nisu bili naprosto podaci, poruka koju je trebalo prenijeti; ovo je bio transcendentni stroj. Ravna 353 www.balkandownload.org

je čitala o takvim stvarima: uređajima izrađenima u Transcendu i namijenjenima upotrebi na Dnu Daljina. U njima nije bilo ni čega svjesnog, ničega što bi prkosilo ograničenjima Nižih Zona – no ipak su na najbolji način koristili ovdašnju prirodu kako bi postigli što god da su njihovi tvorci željeli. Njihovi graditelji? Pošast? Neprijatelj Pošasti? Ona zakorači bliže. Stvar je ušla duboko u Phamova prsa, ali nije bilo traga krvi ili ozlijeđenog tkiva. Možda bi pomislila daje sve to tek holografski trik, ali vidjela je kako on podrhtava dok se stroj uvija. Fraktalni ogranci bili su okićeni dugačkim zubima koji su se uvijali prema njemu. Ona zadrži dah, umalo ga zazivajući po imenu. Ali, Pham se nije opirao. Činilo se daje dublje u bogopadu – i smireniji – no ikad prije. Iznenada u njezinu umu iz svojih skrovišta izlete nada i strah: nada da bi možda, čak i sada, bogopad mogao nešto poduzeti protiv Pošasti, kao i strah da bi Pham pritom mogao umrijeti. Niz uvijajućih pokreta artefakta uspori. Boja svjetla se zadržavala na blijedoplavoj nijansi. Pham otvori oči i okrene glavu prema njoj. „Legenda o Jahačima je istinita, Ravna.“ Glas mu je zvučao daleko. U njemu je čula i natruhu smijeha. „Jahači bi to, vjerojatno, trebali znati. Doznali su prošli put. Postoje Stvari koje ne vole Pošast. Stvari o kojima su moji Starci samo nagađali...“ Sile iznad Sila? Ravna se spusti na pod. Zaslon na zglavku obasjao joj je lice. Još manje od četrdeset pet sati. Pham je vidio kako je pogledala nadolje. „Znam. Ništa nije usporilo flotu. Stroj jadno funkcionira u ovim dubinama... ali je više nego dovoljno moćan da uništi ovaj planet, ovaj solarni sustav. A to je ono što Pošast sada želi. Ona zna da je mogu uništiti... baš kao što su je uništili i prije.“ Ravna je bila polusvjesna toga daje Peregrin dopuzao oko nje sa svih strana. Sva su mu lica bila usredotočena na plavu strukturu i s njom stopljenog čovjeka. „Kako, Phame?“ prošapće Ravna. Muk. A zatim: „Sve one zonske turbulencije... to su bili pokušaji djelovanja Protumjere, ali bez koordinacije. Sada je ja vodim. Pokrenuo sam... inverzni val. On upravo povlači sve energetske resurse. Zar to ne osjećaš?“ Inverzni val? O čemu je Pham govorio? Ona opet baci pogled na zglavak – i ostade bez daha. Brzina neprijatelja skočila je na dvadeset svjetlosnih godina na sat, koliko se moglo očekivati u Srednjim Daljinama. Njihova pošteda od gotovo dva dana sada se svela na jedva dva sata... Zaslon je pokazivao dvadeset pet svjetlosnih godina na sat. Trideset. Netko pokuca na vrata. Skrupilo je napustio dužnost. Trebao je nadgledati pokrete postrojbi uzbrdo. Bio je svjestan toga, i doista se osjećao krivim – ali je ustrajao u svojem prekršaju. Kao kod ovisnika koji žvače lišće krime, neke su stvari bile naprosto predobre da bi ih se odreklo. Skrupilo je zaostao za trupama, pažljivo noseći dataset među sobom tako da se njegove ružičaste uši ne povlače po tlu. Zapravo, čuvanje dataseta bilo je nesumnjivo važnije od maltretiranja vojnika. U svakom slučaju, bio je manje-više dovoljno blizu da im podijeli koji savjet, a njegovi poručnici su u svakodnevnim poslovima bili i vještiji od njega. Tijekom zadnjih nekoliko sati obalni su vjetrovi odnijeli dimne oblake dublje na kontinent, i zrak je bio čist i slan. S ove strane brda nije baš sve bilo spaljeno. Zadržalo se čak i nešto cvijeća i dlakavih mahuna sa sjemenom. Kratkorepe ptice lebdjele su na 354 www.balkandownload.org

zračnim strujama iz doline uz more, a njihovi krici bili su sretna glazba koja kao da je obećavala da će svijet uskoro biti isti kao prije. Skrupilo je znao da to nije moguće. Svim se glavama okrenuo kako bi pogledao nizbrdo, prema svemirskom brodu Ravne Bergsndot. Duljinu preostalih pogonskih rebara procijenio je na stotinu metara. Sam trup bio je dulji od sto dvadeset. On se skupi oko dataseta i otvori njegovo meko slonovsko lice. Dataset je znao mnogo o svemirskim letjelicama. Zapravo, ovaj brod nisu bili izradili ljudi, ali njegov opći oblik bio je prilično uobičajen; to je znao iz onoga stoje ranije pročitao. Dvadeset do trideset tisuća tona, opremljen antigravitacijskim jastucima i nadsvjetlosnim pogonom. Sve je to bilo vrlo uobičajeno za Daljine... Ali vidjeti to ovdje, očima vlastitih članova! Skrupilo nije mogao skinuti pogled s broda. Tri njegova člana radila su s datasetom, dok su druga dva zurila u zeleni trup na kojem su se prelijevale boje. Vojnici i kola s topovima oko njega izblijedjeli su do beznačajnosti. Unatoč svoj svojoj težini, brod kao da je lagano počivao na obronku. Koliko će proći prije nego što mi budemo mogli sagraditi nešto takvo? Stoljeća bez pomoći izvana, tvrdili su povijesni zapisi u datasetu. Što bih samo dao da mogu provesti jedan dnevni ciklus u njegovoj unutrašnjosti! Pa ipak, ovaj je brod progonilo nešto još moćnije. Skrupilo je drhtao na ljetnom suncu. Dovoljno je puta čuo Peregrinovu priču o prvom slijetanju, a vidio je i lasersku pušku. U datasetu je mnogo čitao o bombama za uništavanje planeta i drugim oružjima iz Daljina. Dok je radio na Drvodjeljinu topu – najboljem oružju koje su oni mogli izraditi – sanjario je i pitao se. Sve dok nije ugledao svemirski brod koji lebdi nad njihovim glavama, u najskrivenijem zakutku srca nije bio doista osjetio sve to kao nešto stvarno. Sada, međutim, jest. Dakle, flota ubojica bila je za petama Ravni Bergsndot. Sati ovog planeta mogli bi doista biti odbrojani. Brzo je prebirao datasetovim putovima za pretraživanje, tražeći članke o upravljanju svemirskim brodovima. Ako imamo još samo nekoliko sati, barem ću naučiti ono što se za to vrijeme naučiti može. Tako je Skrupilo bio uronjen u zvuke i prikaze s dataseta. Otvorio je tri prozora, svaki posvećen analizi pilotiranja s nekog drugog gledišta. Glasni povici s padine. On pogleda prema gore jednom glavom osjećajući ponajviše uzrujanost. To nije bio poziv na bojevu uzbunu, samo nekakav općenit metež. Neobično, popodnevni je zrak bio ugodno prohladan. Dvoje njegovih gledali su uvis, ali tamo nije bilo izmaglice. „Skrupilo! Gledaj, gledaj!“ Njegovi su topnici plesali u panici. Pokazivali su prema nebu... prema suncu. On presavine ružičaste pokrivače preko lica dataseta, istodobno gledajući u sunce. Ono je još uvijek bilo visoko, i jarko je sjalo. Ipak, zrak je bio prohladan, a ptice su gugutale onako kako to čine kada se gnijezde u kasno poslijepodne. Najednom on shvati da već pet sekundi gleda izravno u sunčev disk – i da ne osjeća bol, pa čak da mu niti oči nisu zasuzile. A i dalje nije bilo vidljive izmaglice. Njegovim se umom raširi nekakav ledeni srh. Sunčevo svjetlo je blijedjelo. Mogao je vidjeti crne točkice na površini zvijezde. Sunčeve pjege. Već ih je mnogo puta vidio Scribnerovim teleskopima, ali tada su koristili jake filtre. Nešto je stajalo između njega i sunca, nešto stoje upijalo njegov sjaj i toplinu. Čopori na padini su stenjali. Bio je to isprepadani zvuk koji Skrupilo nikada nije čuo u borbi, zvuk nekoga suočenog s nezamislivim užasom. 355 www.balkandownload.org

Plavetnilo je nestalo s neba. Zrak je odjednom postao hladan kao usred mračne noći, a boja sunca bila je siva, poput blijedog mjeseca. I slabije. Skrupilo spusti trbuhe na tlo. Dio njega zviždao je duboko u grlima. Oružja, oružja. Ali, dataset nikada nije spominjao ništa slično ovome. Zvijezde su sad bile jedini tragovi svjetla na padini. „Phame, Phame. Oni će stići ovamo za jedan sat. Što si to učinio?“ Čudo, ali u negativnom smislu? Pham Nuwen se ljuljao u blještavom zagrljaju Protumjere. Glas gotovo da mu je bio normalan; bogopad se povlačio. „Što sam učinio? N-ne mnogo. A ujedno i više od bilo koje Sile. Čak su i Starci samo pretpostavljali, Ravna. Stvar koju su Straumeri donijeli ovamo jest legenda o Jahačima. Mi – ja, on – upravo smo povukli granicu Zone unatrag. Lokalna promjena, ali intenzivna. Sada kao da se nalazimo u Rubnim Daljinama, možda čak u nižem Transcendu. Zato se flota Pošasti kreće tako brzo.“ „Ali–“ Peregrin se vratio s ulaza. Prekinuo je Ravninu neuravnoteženu paniku činjeničnim tonom: „Sunce se upravo ugasilo.“ Glavama je tvorio izraz koji Ravna nije mogla odgonetnuti. Pham odgovori: „To je privremeno. Ovaj se manevar odnekud mora napajati.“ „Z-zašto, Phame?“ Čak iako je Pošast morala pobijediti, zašto joj pomagati? S čovjekova lica nestade svaki izraz. Pham Nuwen gotovo da je nestao iza ostalih programa koji su se u tom trenutku odvijali u njegovoj glavi. Potom: „Ja... usmjeravam Protumjeru. Sada vidim što Protumjera zapravo jest... nju je stvorilo nešto veće od Sila. Možda postoje Bića u Magelanovim oblacima, možda je ovo signal njima. A možda je to što je Protumjera proizvela poput uboda kukca, nešto što će potaknuti daleko jaču reakciju. Dno Daljina se upravo povuklo, poput morske površine prije tsunami vala.“ Protumjera je svjetlucala crvenkasto-narančasto, svojim lukovima i trnovima obujmivši Phama jače nego prije. „A-a sada, kad smo se lansirali u pristojnu zonu... stvari se mogu doista početi događati. O, duh Staraca uživa. Vidjeti iznad obzora Sila gotovo da je vrijedno umiranja.“ Statistika flote neumorno se obnavljala na Ravninu zglavku. Pošast je nadirala još brže nego prije. „Pet minuta, Phame.“ Iako su još uvijek bili udaljeni trideset svjetlosnih godina. Smijeh. „O, da, i Pošast to zna. Vidim da se ovoga oduvijek bojala. Ovo ju je ubilo prije tolikih eona. Ona sada bezglavo juri ovamo, ali prekasno.“ Sjaj se pojačao, a svjetlosna maska koja je sada predstavljala Phamovo lice kao da se malo opustila. „Nešto vrlo... daleko... me čulo, Rav. Ono sada dolazi.“ „Što? Što dolazi?“ „Val. Golemi val. Val koji ono što nas je ranije pogodilo čini bezazlenim valićem. Ovo je jedan od onih u koje nitko ne vjeruje jer nakon njega ne ostaje nikakvih zapisa. Dno Daljina nestat će u trenu svuda oko flote.“ Iznenadna spoznaja. Iznenadna divlja nada. „... I ostat će zarobljena ovdje dolje, zar ne?“ Dakle, Kjet Svensndot se nije uzalud borio, a Phamov savjet nije bio besmislen: 356 www.balkandownload.org

sada u floti Pošasti više nije bilo ni jednog jedinog broda sa skupljačkim pogonom. „Da. Udaljeni su trideset svjetlosnih godina, a mi smo uništili sve koji su mogli postizati solidnu brzinu. Da stignu ovamo bit će im potrebne tisuće godina... „ Artefakt se naglo zgrči, a Pham zastenje. „Nema mnogo vremena. Sada smo u maksimalnoj recesiji. Kada val dođe, on će–“ Opet bolan uzdah. „Vidim to! Tako mu Sila, Ravna, taj će zapljusnuti daleko i trajati dugo.“ „Koliko daleko, Phame?“ tiho upita Ravna. Razmišljala je o svim onim civilizacijama iznad njih. Tamo su bili Leptiri i prijetvorni tipovi koji su podržavali pogrom na Sjandri Kei... Kao i trilijuni drugih, koji su živjeli u miru i tražili vlastiti put ka visinama. „Tisuću svjetlosnih godina? Deset tisuća? Nisam siguran. Duhovi u Protumjeri – Arne i Sjana – misle da bi mogao sunuti sve do Transcenda, opkoliti Pošast u njezinu domu... To mora da se dogodilo i Ranije.“ Arne i Sjana? Izvijanje Protumjere je prestalo. Njezina su svjetla jarko svijetlila, a zatim se gasila. Svijetlila, pa se gasila. Sa svakim gašenjem čula je Phamov uzdah. Protumjera, spasitelj koji će pobiti milijune civilizacija, i koji je ubijao čovjeka koji gaje aktivirao. Gotovo bez razmišljanja, ona prođe pokraj te naprave i posegne prema Phamu. No, mnoštvo sjecivajoj zapriječi put, češkajući je po rukama. Pham ju je gledao. Pokušavao je još nešto reći. A tada se svjetla posljednji put ugasiše. Iz tame koja ih je okruživala dopre siktavi zvuk i sve jači gorki zadah koji Ravna nikada neće zaboraviti. Pham Nuwen nije trpio bol. Posljednje minute njegovog života nadmašivale su bilo kakav opis koji bi imao smisla u Sporosti, pa čak i u Daljinama. Treba stoga pokušati s metaforama i usporedbama: Bilo je to kao... kao da je... Pham stajao sa Starcima na golemoj, praznoj plaži. Ravna i Bodljasti bili su sićušna stvorenja pod njihovim nogama. Planeti i zvijezde bili su zrnca pijeska. A more se nakratko povuklo dopuštajući bljesku misli da dosegne područja u kojima je inače vladala tama. Transcendencija će biti kratka. Na obzoru se ustuknulo more uzdizalo, gradeći taman zid, viši od bilo koje planine, koji će se obrušiti na njih. Pham je podigao pogled kako bi obuhvatio val u svoj njegovoj golemosti. Pham, bogopad i Protumjera neće preživjeti predstojeći potop, čak niti svatko za sebe. Potaknuli su nezamislivu katastrofu, uranjanje golemog dijela galaksije u Sporost onako duboko kako se nalazila i sama Stara Zemlja, i jednako trajno. Arne i Sjana, Straumeri i Starci bili su osvećeni... a Protumjera je dovršila svoj posao. A Pham Nuwen? Načinjen i iskorišten alat koji je sada bilo moguće odbaciti. Čovjek kojega nikada nije ni bilo. Onda ih je zapljusnuo val, nalet dubine. Pomračenje transcendentnog svjetla. Tamo vani sunce planeta Bodljastih će ponovno zasjati, ali u Phamovu umu sve se gasilo, a njegova se osjetila vraćala onome što oči mogu vidjeti, a uši čuti. Osjećao je kako Protumjera otječe u nepostojanje, obavivši svoj zadatak bez ijedne svjesne misli. Duh Staraca ostao je tu još koji trenutak, nadirući i povlačeći se kako je misaoni potencijal kopnio. Ali, nije ugasio Phamovu svijest. Ovoga puta ga nije odgurnuo u stranu. Za 357 www.balkandownload.org

promjenu, bio je blag, češkajući površinu Phamova uma onako kako bi čovjek mogao pogladiti vjernog psa. Ti si više nalik na hrabrog vuka, Phame Nuwene . Samo su ih još sekunde dijelile od punog uranjanja u dubine, gdje će spojena tijela Protumjere i Phama Nuwena zauvijek umrijeti i gdje svaka misao nestaje. Sjećanja stadoše navirati. Duh Staraca se skloni s puta otkrivajući podatke koje je cijelo vrijeme skrivao. Da, načinili smo te od nekoliko tijela s otpada kod Releja. No, tamo je bio samo jedan um ijedan skup sjećanja koja smo mogli oživjeti. Silan, hrabar vuk – tako snažan da te nikada ne bismo mogli kontrolirati da ti nismo usadili crva sumnje. Neke barijere popustiše, posljednje otkazivanje kontrole Staraca – ili posljednji dar. Sada više nije bilo važno što od toga, jer što god duh govorio, Phamu je istina bila očigledna i nitko je nije mogao poreći: Canberra, Cindi, stoljeća putovanja s Qeng Hoom, posljednji let Divlje guske. Sve je to bilo stvarno. On podiže pogled prema Ravni. Ona je učinila toliko toga. Toliko toga je istrpjela. I čak i u svoj onoj nevjerici, voljela gaje. Sve je u redu. Sve je u redu. On pokuša pružiti ruku prema njoj, reći joj. O, Ravna, ja sam stvaran! A tada mu se na pleća sruči puna težina dubina, i više ga nije bilo. Na vratima se opet začulo kucanje. Čula je kako Peregrin odlazi do otvora. Unutra se probije tračak svjetla. Ravna je čula Jefrijev piskutavi glas: „Sunce se vratilo! Sunce se vratilo!... Hej, zašto je ovdje tako mračno?“ Peregrin: „Artefakt – stvar kojoj je Pham pomagao – njezina su se svjetla ugasila.“ „Heej, hoćete reći da niste upalili glavna svjetla?“ Vrata se posve otvore i dječakova glava s nekoliko štenaca se ocrta pred svjetlima baklji izvana. On preskoči prag otvora. Djevojčica ga je slijedila u stopu. „Prekidač je odmah ovdje... vidite?“ I meko bijelo svjetlo osvijetli vijugave zidove. Sve je izgledalo uobči ajeno ljudski, osim... Jefri je stajao kao ukopan, razrogačenih očiju, dlanom prekrivši usta. On se okrene kako bi se rukom pridržao za sestru. „Što je to? Što je to?“ dopirao je njegov glas s ulaza. Sada je Ravna željela da nema osjetilo vida. Ona pade na koljena. „Phame?“ reče ona nježno, znajući da odgovora neće biti. Ono što je ostalo od Phama Nuwena ležalo je usred Protumjere. Artefakt više nije svjetlucao. Njegovi grubi obrisi sada su bili tupi i tamni. Najviše je nalikovalo trulom drvetu... ali drvetu koje je obgrlilo i usisalo čovjeka koji je ležao uz njega. Nije bilo krvi ni tragova gorenja. Na mjestima na kojima je artefakt ulazio u Phama vidjele su se pepeljaste mrlje, a tkivo i naprava kao da su se stopili. Peregrin je bio u blizini i oko nje, nosevima gotovo dodirujući beživotni oblik. Gorki zadah je još visio u zraku. Bio je to zadah smrti, ali ne običnog truljenja mesa; ono što je ovdje umrlo bilo je meso i još nešto. Ona baci pogled na zglavak. Zaslon se sveo na nekoliko alfanumeričkih linija. Nije bilo nikakvih detektiranih tragova ultrapogona. Statusni zaslon Slobodnjaka pokazivao je poteškoće s kontrolom visine. Nalazili su se duboko u Sporoj Zoni, izvan dosega ikakve pomoći, izvan dosega flote Pošasti. Ona pogleda Phamovo lice. „Uspio si, Phame. Doista si uspio.“ Ovo je izrekla tiho, sama sebi. 358 www.balkandownload.org

Lukovi i petlje Protumjere sada su bili krhka, lomljiva stvar. Tijelo Phama Nuwena bilo je dijelom toga. Kako da polome lukove, a da ne slome i...? Peregrin i Johanna nježno odguraše Ravnu van iz teretnog odjeljka. Sjećala se vrlo malo stvari koje su se dogodile u sljedećih nekoliko minuta, uključujući i iznošenje tijela. Plavokras i Pham, obojica s onu stranu nade za spas. Nakon nekog vremena su je napustili. Nije im nedostajalo suosjećanja, ali katastrofa, neobičnosti i hitnosti sa svih su strana imali u obilju. Bili su tu ranjenici. Bila je tu ozbiljna mogu ćnost protunapada. Bila je tu velika zbrka, i očajnička potreba za uspostavljanjem reda. Sve to jedva da je se dojmilo. Stigla je do kraja svojeg dugačkog, očajničkog puta, do ruba vlastitih snaga. Ravna mora daje sjedila pokraj rampe najveći dio poslijepodneva, tako zadubljena u svoj gubitak da nije mogla ni razmišljati, jedva svjesna morske pjesme koju joj je Zelenlatica pjevala posredstvom dataseta. Na koncu je shvatila da nije sama. Osim Zelenlatičine utjehe... nešto ranije vratio se i dječak. Sjeo je pokraj nje, a okružili su ih štenci, posve nijemi. EPILOG Mir se spustio na nekadašnju Skalperovu Domenu. Ili, barem nije bilo tragova neprijateljskih snaga. Tko god daje upravljao povlačenjem, to je izveo vrlo lukavo. Kako su dani prolazili, lokalni su se seljaci polako pojavljivali. Onima koji nisu bili naprosto ošamućeni, kao da je bilo drago što su se riješili starog režima. Život na farmama je krenuo dalje, a težaci su davali sve od sebe kako bi se oporavili od najgore sezone požara u bližoj povijesti, nadopunjenoj najintenzivnijim borbama zapamćenim u ovim krajevima. Kraljica je na jug poslala glasnike koji će izvijestiti o pobjedi, ali kao da se nije žurila s vlastitim povratkom u grad. Njezine su postrojbe djelomično pomagale u poljodjelskim poslovima,čineći sve kako ne bi bile na teret lokalnom stanovništvu. No, istodobno su i pretraživale dvorac na Svemirskom brdu, kao i golemu staru utvrdu na Skrivenom otoku. Tamo su pronašli sve one užase o kojima se godinama pričalo, ali nije bilo ni traga snagama koje su uspjele pobjeći. Mještani su rado pridonosili vlastitim pričama, od kojih je većina bila zlokobno vjerodostojna, govoreći o tome kako je Skalper prije svojih pokušaja u Republici stvorio druge utvrde dalje na sjeveru. Tamo je imao i dodatne zalihe – iako su neki vjerovali da ih je Čelik odavno bio iscrpio. Seljaci iz sjevernijih dolina vidjeli su postrojbe Skalperovaca u povlačenju. Neki od njih tvrdili su i da su uo čili Skalpera osobno – ili barem čopor koji je nosio oznake Lorda. Čak niti lokalni puk nije vjerovao u baš sve priče, kao na primjer u one o tome kako je Skalper bio i ovdje i ondje, u obliku samaca koji su – međusobno udaljeni kilometrima – koordinirali povlačenje. Ravna i Kraljica imale su razloga vjerovati i u tu priču, ali nisu bile tako nepromišljene da bije išle i provjeravati. Drvodjeljine ekspedicijske snage nisu bile prejake, a šume i doline prostirale su se na više od stotinu kilometara, sve do mjesta na kojem su Ledeni očnjaci zavijali prema zapadu i sretali se s morem. Taj je teritorij Drvodjelji bio nepoznat. 359 www.balkandownload.org

Ako se Skalper pripremao desetljećima – kao stoje obično činio – čekala su ih smrtonosna iznenađenja, čak i ako bi velika vojska progonila tek nekoliko šačica gerilaca. Pustili su Skalpera na miru, i nadali se da je Lord Čelik iscrpio njegove rezerve. Drvodjelja se brinula da bi takva situacija mogla predstavljati veliku opasnost tijekom sljedećeg stoljeća. No, stvari su se raščistile mnogo brže. Skalper je potražio njih, i to ne protunapadom: dvadesetak dana nakon bitke, krajem dana, kada je sunce zaronilo tik iza brda na sjeveru, začuli su se zvuči signalnih rogova. Ravna i Johanna su se probudile i začas se našle na parapetu dvorca, zureći u nešto nalik na zalazak sunca, more zlatnonarančaste boje u kojem su se ocrtavali obrisi brda iza sjevernog fjorda. Drvodjeljini pomoćnici brojnim su očima promatrali prijevoj. Nekolicina njih bila je opremljena teleskopima. Ravna je dijelila svoj dvogled s Johannom. „Netko je tamo gore.“ Istči ući se pod sjajem neba, približavao se čopor s dugačkim barjakom na kopljima u svakom paručeljusti. Drvodjelja je koristila dva teleskopa, što je vjerojatno bilo učinkovitije od Ravnine opreme, uzme li su u obzir razdvojenost očiju kod čopora. „Da, vidim ga. Usput, to je zastava primirja. A mislim i da znam tko je nosi.“ Ona nešto protruća Peregrinu. „Odavno nisam razgovarala s tim čoporom.“ Johanna je još uvijek gledala kroz dvogled. Naposljetku, ona reče: „On... on je stvorio čelika, je li tako?“ „Da, draga.“ Djevojčica spusti dvogled. „Ja... mislim da ću preskočiti sastanak s njim.“ Glas joj je zvučao daleko. Susret se dogodio samo osam sati kasnije, na padini sjeverno od dvorca. Drvodjeljine trupe su u međuvremenu pretražile dolinu, što je samo djelomično bio čin osiguranja od prevare druge strane: dolazio im je jedan vrlo poseban neprijateljski čopor, kojeg bi i mnogo lokalnog stanovništva rado bilo vidjelo mrtvog. Drvodjelja je došetala do mjesta na kojem se brdo strmo spuštalo prema šumi. Ravna i Peregrin su je pratili na udaljenosti od, za Bodljaste tijesnih, deset metara. Drvodjelja nije mnogo govorila o ovom sastanku, ali pokazalo se daje Peregrin velika pričalica. „Ovo je isti onaj put kojim sam ja došao prije godinu dana, kada je sletio prvi svemirski brod. Vidiš kako su pojedina stabla spaljena pogonskim mlazom. Sva sreća da to ljeto nije bilo ovako sušno.“ Šuma je bila gusta, ali oni su gledali preko krošnji. Čak i po ovako suhom vremenu u zraku se osjećao slatkast, smolast miris. S njihove lijeve strane nalazili su se mali slap i stazica koja je vodila do dna doline – put kojim je pristao doći njihov posjetitelj. Oranice, kako je Peregrin nazivao dno doline, Ravninim očima doimale su se kaotično. Bodljasti su na istim poljima zajedno uzgajali različite kulture, a nigdje nije vidjela nikakve ograde, čak niti one za stoku. Tu i tamo ukazala bi se kakva brvnara strmoga krova i zidova zaobljenih prema van; sve ono što biste mogli i čoekivati u području snježnih zima. „Tamo dolje vlada prilična gužva“, reče Peregrin. Njoj nije izgledalo baš tako: male nakupine, svaka za jedan čopor, svaka poprilično udaljena od susjednih. Grupice su se držale blizu brvnara, no bilo ih je još, raspršenih po 360 www.balkandownload.org

poljima. Drvodjeljini čopori bili su raspoređeni duž ceste koja je presijecala dolinu. Ona osjeti kako Peregrin postaje napet. Pokraj pojasa promoli joj se jedna njegova glava pokazujući prema dolje. „To mora da je on, sasvim sam, kao što je i obećao. I –“ dio njega je gledao kroz teleskop. „E, pa, ovo je doista iznenađenje.“ Usamljeni čopor je polako hodao stazom, prolazeći pokraj Drvodjeljinih stražara. Vukao je mala kola na kojima je očigledno sjedio jedan od njegovih članova. Bogalj? Poljodjelci su se prikupljali uz rub polja, prateći liniju kretanja čopora. Čula je ćurlikanje čoporgovora. Kad su željeli, mogli su biti vrlo, vrlo glasni. Vojnici se pomaknuše kako bi potjerali sve stanovništvo koje bi se previše približilo cesti. „Mislila sam da su nam zahvalni?“ Ovo je bilo nešto najbliže sceni nasilja što je vidjela nakon bitke na Svemirskom brdu. „I jesu. Većina njih viče 'Smrt Skalperu'.“ Skalper, Derač, čopor koji je spasio Jefrija Olsndota. „Zar su u stanju toliko mrziti jedan čopor?“ „Ljubav, mržnja i strah, sve u jednom. Više od stoljeća proveli su pod njegovim nožem. A sada je on ovdje, poluobogaljen i bez podrške svojih vojnika. Pa ipak, još uvijek ga se boje. Dolje ima dovoljno težaka da nadjačaju naše straže, ali ne pritišću nas previše. Ovo je bila Skalperova domena, prema kojoj se on odnosio kao vrijedan farmer prema svojem imanju. Što je još gore, zemlju i ljude je tretirao kao nekakav veliki pokus. Sudeći prema bilješkama u datasetu, bio je čudovište daleko ispred svojeg vremena. Još uvijek ima onih koji bi ubili za Gospodara, a nitko ih ne može prepoznati...“ On na trenutak zastane, šutke promatrajući. „A znaš li čega se najviše boje? Toga što ovamo dolazi sam, bez bilo kakve nama zamislive pomćoi.“ Tako, dakle. Ravna premjesti Phamov pištolj malo dalje naprijed za svojim pojasom. Bila je to velika, nespretna naprava... i bilo joj je drago što ga ima. Ona pogleda na zapad prema Skrivenom otoku. Slobodnjak je tamo stajao sigurno prizemljen uz bedeme dvorca. Ako Zelenlatica ne obavi nešto osnovnog reprogramiranja, taj više neće poletjeti. A Jahačica nije bila optimistična. No, zajedno s Ravnom je montirala lasersku pušku na jedan od teretnih odjeljaka, a daljinsko upravljanje njime bilo je krajnje jednostavno. Skalper je možda spremao neka iznenađenja, ali isto je vrijedilo i za Ravnu. Petorka nestade iza strmine. „Trebat će mu još neko vrijeme“, reče Peregrin. Jedan od štenaca stajao mu je na ramenima i oslanjao se na Ravninu ruku. Ona se nasmiješi: njezin osobni izvor informacija. Uzela ga je i stavila na svoje rame. Ostatak Peregrina sjedio je na tlu i s iščekivanjem promatrao. Ravna pogleda ostale na Kraljičinoj strani. Drvodjelja je rasporedila strijelce zdesna i slijeva. Skalper će sjediti ravno ispred nje, i nešto niže duž padine. Ravni se činilo da na Drvodjelji opaža nervozu. Njezini su članovi neprestano oblizivali usne, uvlačeći i izvlačeći uske ružičaste jezike zmijskom brzinom. Kraljica se rasporedila kao za grupni portret: višim članovima u pozadini i s dva šteneta uspravno posjednuta sprijeda. Većina njezina pogleda bila je usredotočena na prijelomnicu na kojoj je staza odozdo ulazila na terasu na kojoj su sjedili. Naposljetku Ravna začuje grebanje pandži po kamenu. S padine najprije izviri jedna, 361 www.balkandownload.org

a zatim i ostale glave. Skalper stupi na mahovinu, dvojicom članova vukući kolica. Član na njima sjedio je uspravno, a stražnji dio tijela bio mu je prekriven dekom. Izuzmu li se bijeli vrhovi ušiju, nije se ničim posebno isticao. Glave čopora gledale su u svim smjerovima. Jedna od njih je ostala uznemirujuće usredotočena na Ravnu dok se čopor uspinjao prema Kraljici. Derač – Skalper – je bio onaj koji je nosio radio ogrtače. Sada ih nije imao. Kroz otvore u njegovim odorama Ravna je mogla vidjeti krastave mrlje na mjestima na kojima je krzno bilo zguljeno. „Šugav tip, ha?“ začuje Ravna glasić u svojem uhu. „Ali i vraški hladnokrvan. Pazi samo taj njegov samodopadni pogled.“ Kraljica se nije ni pomaknula. Kao da se skamenila, svimčlanovima zureći u nadolazeći čopor. Neki od njezinih noseva su drhtali. Četvero Skalperovih nagnuše kola prema naprijed pomažući bjelouhome da klizne na tlo. Ravna je sada vidjela da su mu ispod pokrivača stražnje noge neprirodno okrenute i nepomične. Petorka se uskoro smiri, dodirujući se slabinama. Vratove je izvijala prema gore i van, gotovo poput udova jedne jedine životinje. Čopor proćurliće nešto što je Ravni zvučalo poput ptica koje netko davi. Peregrinov prijevod stiže odmah, posredstvom štenca na Ravninu ramenu. Malac je govorio novim tonom, tradicionalnim suhim i zajedljivim glasom silnika iz dječjih priča. „Pozdravljen... roditelju. Prošlo je mnogo godina.“ Drvodjelja nakratko ne reče ništa, a zatim odćurliće svoj odgovor. Peregrin prevede: „Prepoznaješ me?“ Jedna od Skalperovih glava ispruži se prema Drvodjelji. „Ne tvoječlanove, naravno, ali dušu ne možeš sakriti.“ Kraljica opet uzvrati šutnjom. Peregrin ubaci svoj komentar: „Moja sirota Drvodjelja. Nisam ni slutio daće biti ovako zbunjena.“ On iznenada glasno progovori, obraćajući se Skalperu na samnorskom. „Pa, ti meni nisi tako očigledan, negdašnji suputnice. Sjećam te se kao Tyrathect, sramežljive učiteljice iz Dugih Jezera.“ Nekoliko glava se okrene ka Peregrinu i Ravni. Stvorenje odgovori prilično solidnim samnorskim, ali dječjim glasom. „Pozdravljen, Peregrinu. I pozdravljena, Ravna Bergsndot? Da. Ja jesam Skalper Tyrathect.“ Glave se pognuše, sporo trepćući. „Prefrigani mulac“, promrmlja Peregrin. „Je li Amdijefri dobro?“ iznenada upita Skalper. „Molim?“ odgovori Ravna, isprva ne razumjevši ime, a zatim nadoda: „Da, dobro su.“ „Fino.“ Sada su se sve glave opet okrenule kraljici i stvorenje nastavi čoporgovorom: „Kao obziran potomak došao sam sklopiti mir sa svojim roditeljem, dragom Drvodjeljom.“ „Zar on doista tako govori?“ procijedi Ravna štenetu na svojem ramenu. „Hej, zar bih ja preuveličavao?“ Drvodjelja zaćurliće odgovor, i Peregrin nastavi prevoditi, sada kraljičinim ljudskim glasom. „Mir. Sumnjam u to, Skalperu. Vjerojatnije je da trebaš primirje da bi opet ojačao, da bi nas opet sve pokušao pobiti.“ „Želim ojačati, to je istina. Ali, promijenio sam se. 'Sramežljiva učiteljica' me učinila malo... mekšim. To je nešto što tebi nikada nije pošlo za rukom, roditelju.“ „Što?“ Peregrin uspije u riječ unijeti prizvuk uvrijeđenog iznenađenja. „Drvodjeljo, zar nikada nisi razmišljala o tome? Ti si najveličanstveniji čopor koji je 362 www.balkandownload.org

ikad živio u ovom dijelu svijeta, možda i najveličanstveniji svih vremena. A čopori koje si iznjedrila, i oni su većinom veličanstveni. No, jesi li se ikad zamislila nad onima najuspješnijima? Stvaranje ti je išlo i predobro. Zanemarila si parenje unutar obitelji i (stvari koje ne mogu lako prevesti) i dobila... mene. Zajedno sa svim... hirovitostima koje su te tijekom prošlog stoljeća toliko namučile.“ „J-ja sam razmislila o tim pogreškama, i iz njih učila.“ „Da, kao na primjer s Vendacijem? (Oh, pogledaj lica moje Kraljice. Ovo ju je doista pogodilo.) Nema veze, zaboravi. Vendacije je možda ipak posljedica pogreške sasvim druge vrste. Poanta je u tome da si stvorila mene. Prije sam mislio da je to bio tvoj najgenijalniji čin. A sada... Nisam više tako siguran. Želim ispraviti neke stvari. Živjeti u miru.“ Jedna od glava se ispruži u smjeru Ravne, a druga prema Slobodnjaku, dolje u blizini Skrivenog otoka. „U svemiru ima i drugih stvari prema kojima možemo usmjeriti svoju genijalnost.“ „Čujem aroganciju starog Skalpera. Zašto bih ti sada vjerovala?“ „Pomogao sam spasiti djecu. Spasio sam brod.“ „I oduvijek si bio svjetski prvak u oportunizmu.“ Skalperove bočne glave ustuknuše unatrag. „(To je neka vrsta pomirljivog slijeganja ramenima.) Ti imaš prednost, roditelju, ali dio mojih snaga još uvijek postoji na sjeveru. Sklopimo mir, ili te čekaju još desetljeća manevara i ratovanja.“ Drvodjeljin odgovor bio je oštar vrisak. „(A to je znak uzrujanosti, ako slučajno nisi i sama pogodila.) Bahatost! Mogu te ubiti ovdje i ovog trenutka, i imati stoljeće sigurnog mira.“ „Pouzdao sam se u to da mi nećeš nauditi. Pružila si mi siguran prolaz, samome i okupljenom u čopor. A jedna od najjačih karakteristika tvoje duše jest da mrziš laži.“ Stražnji Drvodjeljini članovi se pognuše, a maleni sprijeda načiniše nekoliko brzih koraka ka Skalperu. „Od našeg posljednjeg susreta proteklo je mnogo desetljeća, Skalperu! Ako si se ti mogao promijeniti, zašto ne bih i ja?“ Na trenutak svi Skalperovi članovi kao da su se skamenili, a potom dio njega polako ustade i još polakše krene prema Drvodjelji. Strijelci s obje strane sastajališta podigoše svoje samostrele, prateći njegovo kretanje. Skalper se zaustavi šest ili sedam metara od Drvodjelje. Glavama je mahao s jedne na drugu stranu usredotočivsi svu pažnju na Kraljicu. Konačno se oglasi upitnim, gotovo sramežljivim glasom: „Da, mogla bi. Drvodjeljo, nakon svih tih stoljeća... odrekla si se sebe? Ovi novi klinci...“ „Nisu samo moji. Imaš pravo.“ Tko zna zašto, Peregrin se cerio u Ravnino uho. „Vidi, vidi...“ Skalper se povuče na početnu poziciju. „Svejedno želim mir.“ „(Drvodjelja izgleda iznenađeno.) Doista zvučiš drukčije. Koliko vas doista jest iz Skalpera?“ Dugačka stanka. „Dvoje.“ „... U redu. Uz određene uvjete, sklopit ćemo mir.“ Donijeli su im zemljovide. Drvodjelja je zahtijevala podatke o položaju Skalperovih glavnih pos rojbi. Tražila je da budu razoružane i da svakoj od njih budu dodijeljena po dva ili tri njezina čopora koji će je izvješćivati putem heliografa. Skalper će se odreći radio ogrtača te ih predati na analizu. Skriveni otok i Svemirsko brdo bit će predani Drvodjelji. Njih dvoje su iscrtali nove granice i raspravljali o načinima na koje će Kraljica nadgledati Skalperov preostali teritorij. 363 www.balkandownload.org

Sunce je na južnom nebu doseglo svoj podnevni položaj. Na poljima pod njim seljaci su već davno bili odustali od svojeg ljutitog prosvjeda. Jedini koji su još uvijek napeto promatrali situaciju bili su Kraljičini streljački čopori. Naposljetku Skalper odstupi od svojeg kraja zemljovida. „Da, da, tvoji ljudi mogu nadgledati sve što radim. Više neće biti... strašnih opita. Pretvorit ću se u skupljača znanja blage naravi (je li ovo sarkazam?), kao što si i ti sama.“ Drvodjeljine glave kimnuše s valovitim sinkronitetom. „Možda je tako; s Dvonožnima na svojoj strani spremna sam na taj rizik.“ Skalper ponovno ustade iz svojeg sjedećeg položaja te se okrene kako bi pomogao svojemu invalidnomčlanu da se popne na kolica. Tada opet zastane. „Ah, još samo jedna stvar, draga Drvodjeljo. Sitnica. Ubio sam dvojicu Čelikovih kada su pokušali uništiti Jefrijev svemirski brod. (Točnije, zgnječio ih kao žohare. Sada znamo i kako se Skalper ozlijedio.) Imaš li ostatak njega?“ „Da.“ Ravna je vidjela što je ostalo od Čelika. Ona i Johanna posjetile su većinu ranjenika; trebalo bi biti moguće prilagoditi brodsku bolnicu Slobodnjaka za pomoć Bodljastima. No, u slučaju Čelika postojao je tračak osvetoljubive specifičnosti; to je stvorenje bilo odgovorno za toliko nepotrebnih ubojstava. Ostaci Čelika zapravo nisu trebali liječenje: imali su nekoliko krvavih posjekotina (samonanesenih, pretpostavljala je Johanna) ijednu iščašenu nogu. Ipak, čopor je predstavljao jadan, uznemirujući prizor. Skutrio se u kutu svoje nastambe, tresući se od straha, šibajući glavama u svim smjerovima. Svako malo njegove bi sečeljusti otvarale i žestoko škljocale, ili bi se jedan od članova zaletio prema ogradi, a zatim odustao. Tročlani čopori nisu raspolagali punom inteligencijom, ali ovaj je mogao govoriti. Kada je ugledao Ravnu i Johannu, oči su mu se raširile pokazujući velike bjeloočnice, i obratio im se jedva razumljivim samnorskim. Njegova je poruka bila strašna mješavina prijetnji i molbi da ga „ne režu, ne režu“! Sirota Johanna je tada zaplakala. Većinu godine provela je mrzeći čopor iz kojega su ovi članovi potjecali, ali ipak – „Čini se da su i oni žrtve. R-ružno je kada te ostane samo troje, ali nitko nikada neće dopustiti da ih bude više.“ „Pa“, nastavi Skalper, „želim skrbništvo nad njegovim ostacima –“ „Nikad! Taj je čopor bio inteligentan gotovo koliko i ti, iako dovoljno lud da bi mogao biti poražen. Neću ti dopustiti da ga opet stvoriš.“ Skalper se okupi svim očima zureći u kraljicu. Njegov je „glas“ bio prigušen: „Molim te, Drvodjeljo. Ovo je sitnica, ali radije ću odbaciti sve“, on mahne prema kartama, „nego se toga odreći.“ „(Ajoj.)“ Strijelci su iznenada bili spremni otvoriti vatru. Drvodjelja se dijelom okupi oko zemljovida, dovoljno blizu Skalpera da su se njihovi misaoni zvuči morali ispreplesti. Sve je glave okupila u usredotočeno zurenje. „Ako je to tako nevažno, zašto sve riskirati zbog toga?“ Skalper se nakratko meškoljio, a njegovi su članovi zurili jedni u druge. Ravna je prvi put vidjela tu gestu. „To je moja stvar! Hoću reći... Čelik je bio moja najbolja kreacija. Na neki način sam ponosan na njega. Ali... ujedno sam i odgovoran za njega. Zar ti ne osjećaš isto za Vendacija?“ „Za Vendacija imam vlastite planove.“ Drvodjelja je odgovor jedva progundala. „(Zapravo, Vendacije je još uvijek čitav; bojim se da je Kraljica dala previše obećanja da bi sada s njim mogla bogzna-što učiniti.)“ „Želim se Čeliku iskupiti za sve zlo koje sam mu nanio. Razumjet ćeš me.“ 364 www.balkandownload.org

„Razumijem te. Vidjela sam Čelika, a poznajem i tvoje metode: noževe, strah, bol. Neću ti pružiti još jednu priliku da se okušaš u tome!“ Ravni nešto zazvuča kao prigušena glazba, nešto što dopire izdaleka preko doline, izvanzemaljsko miješanje akorda. No, bio je to Skalperov odgovor. U Peregrinovom prevodilačkom glasu nije bilo ni traga sarkazmu: „Bez noževa, bez rezanja. Zadržat ću svoje ime jer je na drugima da mi ga promijene kada konačno prihvate činjenicu... daje, na svoj način, Tyrathect pobijedila. Daj mi ovu priliku, Drvodjeljo. Preklinjem te.“ Dva su čopora zurila jedan u drugi više od deset sekundi. Ravna je gledala sad jednoga, sad drugoga, pokušavajući odgonetnuti izraze na njihovim licima. Nitko ništa nije govorio. Nije bilo čak niti Peregrinova glasa u njezinu uhu, koji bi spekulirao je li sve ovo bila laž, ili rađanje nove duše. Drvodjelja je bila ta koja je donijela odluku. „Neka bude tako. Dobit ćeš ga.“ Peregrin Wickwrackscar je letio. Peregrin pun legendi starih i do tisuću godina – ali niti jedna od njih nije se mogla ni usporediti s ovim! On bi i zapjevao punim glasom, samo kad to ne bi bilo bolno za njegove suputnike. Dovoljno ih je mučilo već i njegovo lelujavo upravljanje letjelicom; doduše, oni su mislili da je to stvar pomanjkanja iskustva. Peregrin je koračao po oblacima, letio između i kroz njih, plesao s gdjekojom olujom. Koliko je samo sati života proveo zureći u oblake, procjenjujući njihovu visinu – a sada, sad se nalazio u njima, istražujući usjeke u usjecima unutar usjeka; katedrale svjetla. Između razbacanih oblaka Veliki se zapadni ocean protezao unedogled. Prema suncu i instrumentima u letjelici znao je da su se jako približili ekvatoru i da se nalaze kojih osam tisuća kilometara jugozapadno od Drvodjeljine Domene. Ovdje je bilo otoka; to su potvrđivale Slobodnjakove snimke iz svemira, a i Peregrinovo pamćenje. No, mnogo je vremena prošlo otkako je zadnji put bio ovdje i nije očekivao ponovno vidjeti otočna kraljevstva za životnog vijeka svojih sadašnjih članova. A sada je iznenada opet išao tamo. Štoviše, letio! Slobodnjakov čamac za prizemljenje bio je čudesna stvar, ni izbliza tako neobična kako im se činilo usred bitke. Istina, još nisu bili dokučili kako ga programirati za automatski let; to im možda nikada i neće poći za rukom. U međuvremenu, sasvim je dobro funkcionirao i s elektronikom koja jedva da je predstavljala išta više od nakićenih pomičnih kontrola. Sam je agrav zahtijevao neprekidno dotjerivanje, a kontrole su bile raspršene cijelom periferijom pramca – postavljene praktično za listove Skrodojahača ili članove čopora. Uz pomoć svemiraca i dokumentacije sa Slobodnjaka Peregrinu je trebalo samo nekoliko dana da ovlada upravljanjem ovom napravom. Sve je bilo stvar razdiobe uma na više različitih zadaća. Učenje je bilo zabavno, iako i pomalo zastrašujuće, barem u trenucima nekontroliranog lebdenja ili pogrešne konfiguracije koja ga je uz veliko ubrzanje povukla prema gore, gotovo u beskraj. No, na koncu je stroj postao poput produžetka njegovih čeljusti i šapa. Otkako su sišli s purpurnih visina i počeli se poigravati na vrhovima oblaka, Ravna je izgledala sve uznemirenije. Nakon nekoliko osobito ošamućujućih skokova i propadanja ona reče: „Hoćeš li se uspjeti sigurno spustiti? Možda smo trebali sve ovo odgoditi dok –“ „uhh! – ne naučiš bolje pilotirati.“ „Ne brini, ne brini. Vrlo brzo ćemo proći ovu, hm, ciklonalnu frontu.“ On zaroni pod 365 www.balkandownload.org

oblake i odvrluda nekoliko desetaka kilometara ka istoku. Vrijeme je ovdje bilo vedrije, a i smjer je bolje odgovarao njihovom odredištu. U sebi se primirivši, on odluči da više neće izvoditi egzibicije... barem ne do povratnog leta. Uto progovori njegov drugi suputnik, i to tek po drugi put tijekom cijelog leta. „Meni se dopalo“, reče Zelenlatica. Njezin sintetizirani glas očarao je Peregrina: uglavnom uskopojasan, ali s ponekim skokom u visoke frekvencije kao posljedicom pravokutnih valova. „Bilo je... poput jahanja pod samim valovima, kada osjećaš kako ti se listovi kreću zajedno s morem.“ Peregrin se jako trudio proniknuti u Skrodojahačicu. Stvorenje ne samo što je bilo jedino neljudsko izvanzemaljsko biće na planetu, već ju je bilo i teže doista upoznati od Dvonožaca. Većinu vremena kao daje sanjarila zaboravljajući sve osim stvari koje su joj se stalno ponavljale. Ravna mu je rekla da je za to djelomči no bio zaslužan i njezin primitivni skrod. Prisjećajući se marša kroz vatru u koji se upustio njezin partner, Peregrin je bio sklon povjerovati u to. Tamo gore među zvijezdama bilo je stvari još čudnijih od Dvonožaca – Peregrina je od te pomisli gotovo boljela vlastita mašta. Na obzoru se ukaže tamni prsten, a zatim i još jedan iza njega. „Još samo malo, i bit ćeš među valovima.“ Ravna: „Ovo su ti otoci?“ Peregrin pogleda zemljovidne zaslone uspinjući se prema suncu. „Da, doista jesu“, iako to i nije bilo tako važno. Zapadni ocean bio je širok više od dvanaest tisuća kilometara, a preko cijelog tropskog pojasa bio je prekriven atolima i lancima otoka. Ova je skupina bila tek nešto izoliranija od ostalih; najbliže naselje otočana nalazilo se gotovo dvije tisuće kilometara dalje. Sada su se nalazili iznad najbližeg otoka. Peregrin je napravio krug oko njega, diveći se tropskim papratima koje su se držale za koraljnu obalu. Pri ovakvoj oseci vidjelo se njihovo koščato korijenje. Ovdje uopće nije bilo ravnoga tla; on odleti do sljedećeg otoka, nešto većeg i s lijepom čistinom tek malo uvučenom od obale. Spustio se u glatkoj putanji dotaknuvši tlo bez i najmanjeg trzaja. Ravna Bergsndot ga pogleda s nečim nalik na sumnju u očima. Ajoj. „Hej, ide mi sve bolje, zar ne?“ reče on nesigurno. Nenaseljeni otočić okružen beskrajnim morem. Izvorna sjećanja sada su bila maglovita; njegov član Rum poticao je s otočnih kraljevstava. Pa ipak, sve čega se prisjećao, uklapalo se u ovu sliku: sunce visoko na nebu, opijajuća vlažnost zraka, vrućina koja se upija kroz šape. Raj. Rumovski dio njegove duše bio je najrazigraniji od svih. Godine kao da su se rastopile do beznačajnosti; dio njega stigao je kući. Pomogli su Zelenlatici da siđe na tlo. Ravna je tvrdila daje njezin skrod inferiorna imitacija onog pravog, a njegovi kotači improviziran dodatak. No, Peregrin je ipak bio fasciniran: svaka od četiriju tankih guma počivala je na vlastitoj osovini. Jahačica je bez njihove pomoći uspjela stići gotovo do početka koraljnog grebena. Ipak, blizu ruba, tamo gdje su tropske paprati bile najgušće i gdje se njihovo korijenje prostiralo preko svih staza, morali su malo pripomoći, podižući je i povlačeći. A onda su se našli na drugoj strani, odakle su ugledali ocean. 366 www.balkandownload.org

Sad je dio Peregrina otrčao naprijed, dijelom kako bi pronašao najlakši spust, a dijelom kako bi se približio vodi i onjušio sol i truleće morsko raslinje. Vladala je gotovo puna oseka, i milijun malih jezeraca – neka od njih tek lokvice omeđene kamenim zidovima – počivalo je izloženo suncu. Troje njegovih trčali su od jedne do druge vodene nakupine promatrajući bića koja su zaostala u njima. Kada je prvi put došao na otoke, ona su mu se doimala najčudnijim stvarima na svijetu. Stvorenja u školjkama, puževi svih veličina i boja, životinjobiljke koje će se, ako se nađu dovoljno daleko od vode, pretvoriti u tropske paprati. „Gdje bi željela sjediti?“ upita on Skrodojahačicu. „Ako sada odemo sve do ruba mora, u doba plimećeš ostati metar duboko pod vodom.“ Jahačica nije odgovorila, ali svi su njezini listovi sada bili nagnuti prema vodi. Kotači na njezinu skrodu klizali su i okretali se s čudnim nedostatkom koordinacije. „Odnesimo je bliže“, reče Ravna trenutak kasnije. Došli su do prilično ravnog dijela grebena, prepunog jamica i zaljevčića dubokih jedva nekoliko centimetara. „Malo ću otplivati i potražiti dobro mjesto“, reče Peregrin. Svi njegovi otrčaše do crte u kojoj se koraljni atol stapao s vodom; odlazak na plivanje nije bio stvar za samo neke od članova. He he. Zapravo, vrlo malo kontinentalnihčopora bilo je u stanju istodobno plivati i razmišljati; većina njih mislila je da u vodi vreba ludilo. Peregrin je sada znao da se u stvari radi samo o velikoj razlici između brzine zvuka u zraku i vodi. Razmišljanje sa svim bubnjićima uronjenima u vodu bilo je pomalo nalik na upotrebu radijskih ogrtača: zahtijevalo je disciplinu i vježbu, i neki to nikada nisu mogli naučiti. No, otočani su oduvijek bili odlični plivači, koristeći more kao mjesto za meditaciju. Ravna je čak bila iznijela pretpostavku da bi čopori mogli potjecati od jata kitova! Peregrin dođe do ruba grebena i pogleda dolje. Voda mu iznenada nije izgledala najprijaznije. Uskoro će otkriti jesu li Rumov duh i njegovo sjećanje na plivanje dostojni ovakvog izazova. On svuče svoje odore. Svi odjednom. Najbolje je kad svi skoče istodobno. On se okupi i nespretno pljusne u vodu. Zbunjenost, glave iznad i ispod vode. Drži sve dolje. Zamahivao je šapama, držeći glave uronjene. Svakih nekoliko sekundi samo bi jedna njuška izronila po zrak za pojedinog člana. Još uvijek mi ide! Njih šestero klizilo je kroz jata lignjunica, pojedinačno zaranjajući kroz izvijene zelene listove morskog bilja. Huk mora ga je okruživao poput misaonih zvukova golemog usnulog čopora. Nakon nekoliko minuta pronašao je lijepo, ravno mjesto, okruženo pijeskom i zaklonjeno od najžešćih udara mora. On otpliva natrag do mjesta na kojem se more razbijalo o kameni zid... i umalo polomi nekoliko nogu izvlačeći se iz vode. Bilo je naprosto nemoguće istodobno egzistirati kao cjelina, i nakratko je svatko od njegovih bio čopor za sebe. „Hej, ovamo!“ poviče on Zelenlatici i Ravni. Sjedio je oblizujući posjekotine od koralja dok su njih dvije prelazile preko bijelog kamena. „Našao sam mjesto mirnije od ovoga –“ on mahne u smjeru valova i zapjenjenog mora. Zelenlatica se dokotrlja malo bliže rubu, oklijevajući. Listovi su joj se okretali naprijed-natrag duž zakrivljene linije obale. Treba li pomoć? Peregrin iskorači, ali Ravna samo sjede pokraj Jahačice te se nasloni na platformu s kotačima. Trenutak kasnije Peregrin im se pridruži. Sjedili su neko vrijeme, žena gledajući u more, Jahačica tko zna kamo, a čopor uglavnom u svim smjerovima... Ovdje je vladao mir, unatoč (ili 367 www.balkandownload.org

zahvaljujući?) snažnim valovima i izmaglici vodene pjene. Osjećao je kako mu srca usporavaju, i naprosto je lješkario na suncu. Na svim krznima mu je ishlapjela morska voda i ostavila sjajan posip soli. Čišćenje je isprva imalo dobar okus, ali uskoro... fuj, previše suhe soli bila je jedna od ružnih uspomena. Zelenlatičini listovi su se lagano nadvili nad njim, prefini i preuski da bi načinili značajniju sjenu, ali ipak pružajući laganu i nježnu utjehu. Tako su sjedili prilično dugo – dovoljno dugo da su se kasnije na nekima od Peregrinovih noseva pojavile blage opekotine, a čak je i preplanula Ravna malo pocrvenjela. Jahačica je sada mumljala neku vrst pjesme koja je nakon više minuta prelazila u govor. „Ovo je dobro more, dobar greben. To je ono što mi je sada potrebno. Neko vrijeme sjediti i razmišljati vlastitim ritmom.“ Ravna reče: „Koliko dugo? Nedostajat ćeš nam.“ Ovo nije bio običan izraz uljudnosti. Ona će svima doista nedostajati. Čak i onako sklona lutanju misli, Zelenlatica je bila stručnjak za preživjelu automatiku Slobodnjaka. „Dugo po vašim mjerilima, bojim se. Nekoliko desetljeća...“ Još je nekoliko minuta promatrala(?) valove. „Jedva čekam sići tamo dolje. Ha ha. U tome sam gotovo poput ljudi... Ravna, ti znaš da su mi sjećanja sada pomalo pomućena. Provela sam dvjesto godina s Plavokrasom. On je znao biti sitničav i pomalo prkosan, ali bio je odličan trgovac. Proveli smo mnogo divnog vremena zajedno. A na kraju ste se i sami mogli uvjeriti u njegovu hrabrost.“ Ravna kimne. „Na ovom posljednjem putovanju otkrili smo strašnu tajnu. Mislim da gaje to boljelo koliko i konačno... izgaranje. Zahvalna sam vam što ste nas štitili. Sada želim razmišljati, prepustiti se valovima i vremenu da naplave moja sjećanja i stave ih na pravo mjesto. Ako ova jadna imitacija skroda to bude dopuštala, možda napravim i kroniku našeg pohoda.“ Ona dodirne Peregrina po dvjema glavama. „Još jedna stvar, gosparu Peregrine. Vi nastupate s velikim povjerenjem kada mi dajete slobodu vaših mora... Ali, trebali biste znati, Plavokras i ja bili smo trudni. U meni je leglo naših zajedničkih jajašaca. Ostavite li me ovdje, na ovomće se otoku sljedećih godina pojaviti novi Jahači. Molim vas, nemojte to shvatiti kao izdaju. Želim se sjećati Plavokrasa posredstvom naše djece, ali nenametljivo; naša je vrsta dijelila deset milijuna svjetova, i nikada nismo bili loši susjedi... osim na način o kojem vam Ravna može više reći, a koji se ovdje ne može ostvariti.“ Na kraju se ispostavilo da Zelenlatica uopće nije zainteresirana za zaštićeni dio mora koji je otkrio Peregrin. Od svih ovdje postojećih mjesta ona je željela ono koje je ocean najžešće šibao. Trebalo im je više od sata da pronađu stazu do tog divljeg mjesta, i još pola sata da Jahačicu i skrod sigurno polože u vodu. Peregrin ovdje nije niti pokušao plivati. Okamenjeni koralji su se opasno nadvijali sa svih strana, mjestimično ljepljivo zeleni, a drugdje oštri poput bodlje. Pet minuta u tom stroju za mljevenje, i mogao bi biti preslab da izađe van. Neobično kako je ovdje u vodi bilo mnogo zelenila. Ocean je bio gotovo neproziran od morskih trava i kukaca koji su oblijetali morsku pjenu. Ravna se snalazila nešto bolje; kad se voda maksimalno podigla, još uvijek je mogla držati noge na dnu – barem najveći dio vremena. Stajala je u pjeni, pridržavajući se stopalima i jednom rukom i pomažući pri prebacivanju skroda preko ruba stijene. Kada 368 www.balkandownload.org

im je to napokon uspjelo, mehanički dio čvrsto se potopi na dno pokraj žene. Ravna pogleda gore prema Peregrinu i načini „u redu je“ gestu. Nakon toga se nakratko sagnula pridržavajući se za skrod kako bi održala ravnotežu. Valovi su se razbijali o dvojac skrivajući sve osim najispruženijih Zelenlatičinih listova. Kada se pjena povukla, vidio je donje listove rasprostrte preko Ravninih leđa i čuo zujanje sintetizatora, koje uz svu drugu buku baš i nije bilo najrazgovjetnije. Ljudsko biće je stajalo i probijalo se kroz do pojasa duboku vodu prema stijenama na kojima je stajao Peregrin. Ovaj se uhvatio jednim članom za drugoga i posegnuo dolje pružajući Ravni nekoliko šapa. Ona se nekako uspne uz ljepljivo zelenilo i koraljno bjelilo. Slijedio je šepajuću Dvonožnu prema prijevoju punom tropskih paprati. Zastali su u sjeni, i ona sjede naslanjajući se na prostirku od isprepletenih stabljika. Mjestimično posječena i puna modrica, gotovo daje izgledala ozljedenija od Johanne u njezinim najgorim danima. „Jesi dobro?“ „Aha.“ Ona prođe rukama kroz svoju razbarušenu kosu, a zatim ga pogleda i nasmije se. „Oboje izgledamo kao ranjenici.“ Hm, da. Uskoro će mu biti potrebna kupka u slatkoj vodi. On pogleda oko sebe i prema pučini. S ruba atolskog prstena imali su pogled na Zelenlatičinu lokaciju. I Ravna je gledala dolje, zaboravljajući na svoje male ozljede. „Kako joj se to mjesto može dopadati?“ pitao se Peregrin. „Zamisli samo da te valovi neprestano iznova bacaju i zapljuskuju.“ Na Ravninom licu pojavi se smiješak, ali pogled je i dalje držala na moru. „U svemiru imačudnih stvari, Peregrine; drago mije da o nekima od njih još ništa nisi pročitao. Tamo gdje voda dodiruje obalu – tamo se može dogoditi mnogo zanimljivih stvari. Vidio si koliko života pluta u tom kovitlacu. Baš kao što biljke vole sunce, postoje stvorenja koja mogu iskoristiti razliku energija na tom rubu. Tamo imaju i sunce i valove i bogatstvo njihove mješavine... Ipak, trebali bismo još malo pripaziti.“ Između dva naleta valova još su uvijek mogli vidjeti Zelenlatičine listove. On je već znao da ti udovi nisu snažni, ali sve je više uviđao da su sigurno vrlo otporni. „S njom će sve biti u redu, iako taj jeftini skrod možda neće jako dugo potrajati. Sirota Zelenlatica bi mogla završiti bez ikakve automatike... ona i njezina djeca, najniži među svim Jahačima.“ Ravna se okrene i pogleda čopor. Na licu joj je titrao onaj blagi smiješak. Upitan, ali i zadovoljan? „Znaš li za tajnu o kojoj je govorila Zelenlatica?“ „Drvodjelja mi je rekla ono što si ti rekla njoj.“ „Drago mi je – ali sam i iznenađena – što je dopustila da Zelenlaticu dovedemo ovamo. Srednjovjekovni umovi – oprosti, gotovo svi umovi – bi prije ubili nego preuzeli i najmanji rizik s nečim poput ovoga.“ „Zašto onda uopće jesi išta govorila Kraljici?“ O izopačenosti skrodova. „Ovo je vaš svijet. Bilo mije dosta igranja boga s tajnom. I Zelenlatica se s tim složila. Čak i da je kraljica odbila, Zelenlatica je mogla iskoristiti kovčeg za hibernaciju na Slobodnjaku.“ U kojem bi vjerojatno spavala zauvijek. „Ali, Drvodjelja nije odbila. Nekako je razumjela ono što sam joj rekla: prave skrodove je moguće izopačiti, a onaj Zelenlatičin više ne pripada toj kategoriji. Za deset će godina obala otoka biti napučena 369 www.balkandownload.org

stotinama malih Jahača, ali oni bez odobrenja lokalnih stanovnika nikada neće kolonizirati planet dalje od ovog arhipelaga. Rizik gotovo da i ne postoji... ali me ipak čudi što ga je Drvodjelja prihvatila.“ Peregrin se smjestio oko Ravne, samo jednim parom očiju i dalje promatrajući listove Jahačice dolje u pjeni. Najbolje je da ponudiš nekakvo objašnjenje. On nagne jednu glavu gledajući u Ravnu. „Oh, Ravna, mi jesmo srednjovjekovna civilizacija – čak i ako se sada ubrzano mijenjamo. Divili smo se Plavokrasovoj hrabrosti u vatri; takvo što zaslužuje nagradu. Uz to, srednjovjekovni tipovi su navikli na prevare. Pa što ako se radi o riziku kozmičkih razmjera? To ga ovdje, za nas, ne čini ništa ubojitijim. Mi, siroti primitivci, stalno živimo sa smrtonosnim rizicima.“ „Ha!“ Njezin se smiješak raširi pred njegovim bezbrižnim tonom. Peregrin se nasmije kimajući glavama. Njegovo je objašnjenje bilo istinito, ali ne u potpunosti, pa čak niti u najvažnijem dijelu. On se prisjeti prethodnog dana kada je s Drvodjeljom odlučivao kako odgovoriti na Zelenlatičinu molbu. Drvodjelja je isprva bila uplašena, diplomatski oprezna pred zlom tajnom starom milijardama godina. Čak i ostaviti takvo biće u hibernaciji predstavljalo je opasnost. Diplomatski... srednjovjekovno... bi bilo odobriti zahtjev, ostaviti Jahačicu na obali ovog dalekog otoka... a zatim se dan ili dva kasnije prišuljati i ubiti je. Peregrin se smirio oko svoje Kraljice, bliže nego što je itko osim partnera i rođaka mogao prići bez gubljenja u vlastitom toku svijesti. „Više si milosti pokazala prema Vendaciju“, rekao joj je. Scribnerov ubojica je još uvijek bio živ i zdrav, cjelovit, i praktički nekažnjen. Drvodjelja ugrize prazan zrak; Peregrin je znao da je pomilovanje Vendacija i nju jako boljelo. „... Da. A ti Skrodojahači su prema nama iskazali samo hrabrost i poštenje. Neću nauditi Zelenlatici. No, ipak se bojim. Uz nju se izlažemo riziku koji prelazi granice zvijezda.“ Peregrin se nasmijao. Možda se radilo o lutalačkoj nerazumnosti, ali – „A to se može i očekivati, Kraljice moja. Veliki rizici za velike dobitke. Volim se družiti s ljudima; volim dodirivati drugo biće, a da pritom mogu i razmišljati.“ On gurne jednu njušku kako bi pomilovao najbližeg Drvodjeljinog člana, a zatim se povuče na racionalniju udaljenost. „Čak i bez svemirskih brodova i datasetova, oni će izmijeniti naš svijet. Jesi li primijetila... kako lako mi učimo ono što oni već znaju? Čak i sad Ravni kao da je teško prihvatiti našu fluentnost. Čak niti sad ona nije svjesna koliko smo temeljito prostudirali dataset. A njihova letjelica je jednostavna, Kraljice moja. Ne želim reći da razumijem fiziku koja stoji iza nje – takvi su rijetki čak i među svemircima – ali lako je naučiti upravljati opremom, čak i nakon svih oštećenja koja je pretrpjela. Mislim da Ravna nikada neće moći tako dobro upravljati agrav brodom kao ja.“ „Hmmf. Ali, ti možeš odjednom dosegnuti sve kontrole.“ „To je samo dio priče. Mislim da mi, Bodljasti, raspolažemo fleksibilnijim umovima od sirotih Dvonožaca. Možeš li zamisliti kako će to izgledati kada izradimo još radio ogrtača, kada proizvedemo vlastite leteće strojeve?“ Drvodjelja se nasmiješi, ovoga puta pomalo tužno. „Peregrine, sanjariš. Ovo je Spora Zona. Agrav će se potrošiti za nekoliko godina. Što god da proizvedemo, bit će daleko primitivnije od onoga čime se trenutačno igraš.“ 370 www.balkandownload.org

„Pa što? Pogledaj ljudsku povijest: Nyjori je trebalo manje od dva stoljeća da od doba pomračenja stigne natrag do svemirskih letova. A mi raspolažemo boljim povijesnim zapisima od tamošnjih arheologa. Mi i ljudi smo savršen tim; oni su nam dali slobodu da postanemo sve što možemo biti.“ Stoljeće do vlastitih svemirskih brodova, možda još jedno do početka gradnje onih sporijih od brzine svjetlosti. A jednoga dana će izaći iz Spore Zone. Pitam se mogu li čopori u Transcendu imati više od osam članova. Mlađi dijelovi Drvodjelje su ustali koračajući oko ostalih. Kraljicu je sve ovo počinjalo kopkati. „Ti, dakle – kao i Čelik – misliš da smo na neki način posebna rasa, da nas očekuje sretna sudbina u Daljinama? Zanimljivo, osim jedne pojedinosti: ljudi su jedina tamošnja rasa koju poznajemo. Kakvi su oni u usporedbi s ostalima? Dataset nam ne može pružiti potpun odgovor na to pitanje.“ „Ah, Drvodjeljo, baš zato je Zelenlatica tako važna. Potrebno nam je iskustvo većeg broja rasa. Jahači se očigledno ubrajaju među najučestalije u Daljinama. Moramo razgovarati s njima. Moramo otkriti jesu li tako zabavni, tako korisni kao Dvonožni. Čak i ako je rizik deset puta veći nego što se čini, još uvijek bih htio udovoljiti želji Jahačice.“ „... Da. Da bismo postali sve što možemo biti, moramo znati više. Moramo preuzeti određene rizike.“ Ona prestade koračati; u iznenađenoj gesti je sve oči okrenula ka Peregrinu. Iznenada, ona prasne u smijeh. „Što je?“ „Nešto o čemu smo prije razmišljali, dragi moj Peregrine, a tek sada vidim kako je istinito. Ti si se upravo pokazao prilično lukavim i proračunatim. Dobar državnik i planer za budućnost.“ „Ali sve u svrhu lutalačkih ciljeva.“ „Naravno... A ja, ja više nisam toliko opsjednuta planiranjem i sigurnošću. Jednog ćemo dana posjetiti zvijezde.“ Njezini štenci odglumiše radosno salutiranje. „Sada i u meni ima malo tog tvog lutaoca.“ Ona se spusti na trbuhe i otpuže po podu do njega. Svijest se polako topila u izmaglicu ljubavne požude. Posljednje čega se Peregrin sjećao bilo je kako je rekla: „Koje li divne sreće da sam ostarjela i da sam se morala obnoviti, i da si ti bio upravo ona vrsta promjene kakva mi je trebala.“ Peregrinova se pažnja vratila sadašnjosti i Ravni. Žena mu se još uvijek smiješila pružajući ruku kako bi pogladila jednu od njegovih glava. „Srednjovjekovni umovi, nema što.“ Još su nekoliko sati sjedili u hladu paprati promatrajući dolazak plime. Sunce se spustilo na visinu kasnog pošlijepodneva, no još uvijek je bilo visoko kao usred dana na Drvodjeljinu teritoriju. Na neki su način vrsta svjetla i kretanje sunca bili najneobičnija stvar u ovoj sceni. Sunce je bilo tako visoko, i spuštalo se tako okomito, bez traga dugog klizanja arktičkog pošlijepodneva. Gotovo daje bio zaboravio kako to izgleda u zemlji kratkog sumraka. Sada se vodena linija pomaknula tridesetak metara dalje prema kopnu u odnosu na onu dok su spuštali Zelenlaticu u more. Srpasti mjesec pratio je sunce ka obzoru; razina mora više neće rasti. Ravna je stajala, zaklanjajući oči od sunca na zalasku. „Mislim daje vrijeme da krenemo.“ 371 www.balkandownload.org

„Sigurna si da joj ne prijeti nikakva opasnost?“ Ravna kimne. „Proteklo je dovoljno vremena da Zelenlatica uoči bilo kakav otrov i većinu grabežljivaca. Uostalom, naoružana je.“ Žena i čopor krenuše putem ka vrhu atola prolazeći pokraj najviših paprati. Peregrin je jednim parom očiju promatrao more iza njih. Voda je sad već bila uvelike prekrila Zelenlaticu. Njezinu su lokaciju još uvijek šibali duboki valovi, ali više je nisu zahvaćali pjena i raspršene kapljice vode. Posljednji ju je put vidio u brazdi jednog velikog vala: glatkoću mora nakratko su razbila dva njezina najviša lista, čiji su se vrhovi lagano uvijali. Ljeto je nježno napustilo područje oko Skrivenog otoka. Bilo je nešto kiše, a požari su utihnuli. Unatoč svom ratu i suši, bit će čak i nekakve žetve. Svakoga se dnevnog ciklusa sunce skrivalo sve dublje za sjeverna brda stvarajući sumrak koji se s tjednima produljivao, sve dok oko ponoći nije počela vladati prava noć, a na nebu se ukazivati zvijezde. Svojevrsnom slučajnošću toliko se toga poklopilo baš na zadnju ljetnu noć. Ravna je povela djecu na promatranje zvijezda s polja oko Svemirskog dvorca. Tu nije bilo gradske izmaglice, kao ni industrije u plitkom svemiru; pogled nije moglo zamagljivati ništa osim suptilnog ružičastog svjetla na sjeveru, koje je moglo potjecati od varljivog sumraka – ili aurore. Njihčetvero smjestili su se na vlažnu mahovinu i gledali oko sebe. Ravna je duboko udahnula. U zraku više nije bilo ni traga pepelu, samo čista svježina kao nagovještaj zime. „Snijeg će ti biti do ramena, Ravna“, reče Jefri, oduševljen tom mogućnošću. „Uživat ćeš.“ Blijeda mrlja njegova lica šibala je pogledom amo-tamo po nebu. „To može biti i ružno“, reče Johanna Olsndot. Nije se bunila protiv večerašnjeg dolaska ovamo, ali Ravna je znala da bi ona radije bila ostala dolje na Skrivenom otoku i brinula o onome što ju je čekalo sutra. Jefri se nadovezao na njezin nemir – ne, to je ipak govorio Amdi; tu dvojicu nikada neće uspjeti izliječiti od pretvaranja da su onaj drugi. „Ne brini, Johanna. Pomoći ćemo ti.“ Na trenutak nitko ništa nije rekao. Ravna pogleda niz padinu. Bilo je premračno da bi dobro vidjela svih šesto metara spusta, da bi ugledala fjord i otoke pod njima. No, baklje na grudobranima Skrivenog otoka jasno su označavale njegov položaj. Tamo dolje, u Čelikovoj unutarnjoj tvrđavi – gdje je sada vladala Drvodjelja – nalazili su se svi ispravni kovčezi za hibernaciju s broda. Tamo je spavalo stotinu pedeset jedno dijete, posljednji preživjeli sa straumerskog leta. Johanna je tvrdila da većinu njih može oživjeti, uz najbolje izglede za uspjeh ako se to obavi što prije. Kraljica je bila puna entuzijazma po pitanju te ideje. Veliki dijelovi dvorca prenamijenjeni su za tu svrhu i prilagođeni ljudskim potrebama. Skriveni otok bio je dobro zaštićen – ako već ne od zimskog snijega, a ono barem od najgorih vjetrova. Ako ih uspiju oživjeti, djeca će bez teškoća moći živjeti ovdje. Ravna je zavoljela Jefrija, Johannu i Amdija – ali, hoće li izdržati s njih još sto pedeset? Drvodjelja kao da nije žalila zbog svoje odluke. Imala je planove za školu u kojojće Bodljasti učiti o ljudima, a ljudska djeca o ovom planetu... Promatrajući Jefrija i Amdija, Ravna je polako uviđala što bi iz toga moglo nastati. Ta su dvojica bila bliskija od ikoje dvoje djece koje je ikad upoznala, a kao cjelina sposobniji od bilo kojeg drugog para. A to nije bila samo posljedica matematičke genijalnosti štenaca; bili su vješti i u 372 www.balkandownload.org

drugim stvarima. Ljudi i čopori se nadopunjuju, a stara Drvodjelja je bila dovoljno lukava da to okrene u svoju korist. Ravni je kraljica bila draga, a Peregrin još draži, ali na kraju će ipak čopori biti oni koji će iz svega izvući najviše koristi. Drvodjelja je nesumnjivo shvaćala ograničenja svoje rase. Tijekom cijele svoje pisane povijesti oni su bili zarobljeni u kulturama ne mnogo nazadnijima od ove sadašnje. Rasa visoke inteligencije, ali opterećena jednim velikim nedostatkom: nisu mogli surađivati na maloj udaljenosti, a da tu inteligenciju ne izgube. Njihove su civilizacije činili izolirani umovi, prisilni introverti koji nikada nisu mogli prijeći određene granice. Žudnja Peregrina, Skrupila i ostalih za kontaktom s ljudima to je samo dokazivala. Dugoročno gledano, mi možemo izvući Bodljaste iz te slijepe ulice. Amdi i Jefri su se zbog nečega cerekali; neki članovi čopora su otrčali od ostalih gotovo do granica svjesnosti. Ovih posljednjih tjedana Ravna je uvidjela da je ovakva frenetična aktivnost za Amdija normalna, daje njegova početna usporenost bila tek posljedica tuge zbog Čelika. Kako... izopačeno – ili kako divno? – daje čudovište poput Čelika bilo predmetom tolike ljubavi. Jefri poviče: „Ti gledaj u svim smjerovima i reci meni kamo da gledam.“ Muk, a potom opet Jefrijev glas: „Eno ga!“ „Što to radiš?“ Johanna upita sestrinskom ratobornošću. „Gledamo meteore“, reče jedan od dvojice. „Da, ja gledam u svim smjerovima, a onda viknem Jefriju – eno ga! – kamo da pogleda kada uočim jedan od njih.“ Ravna nije vidjela ništa, ali dječak se munjevito okrenuo na znak svojeg prijatelja. „Zgodno, zgodno“, začuje ona Jefrijev glas. „To je bilo na visini od oko četrdeset kilometara, brzina–“ na sekundu su glasovi obojice nerazgovjetno mrmljali. Čak i uz širokokutni pogled čopora, kako su mogli znati na kojoj se visini to zbivalo? Ravna sjedne u udubljenje među mahovinastim humcima. Lokalni stanovnici su joj napravili lijepu parku; jedva da je osjećala hladnoću tla. Nad glavom su joj se nadvijale zvijezde. Vrijeme za razmišljanje, za hvatanje malo mira prije velikih sutrašnjih događaja. Majka stotinu pedesetero djece... a mislila sam da sam obična knjižničarka. Kod kuće je voljela promatrati noćno nebo; jednim bi pogledom obuhvatila ostale zvijezde Sjandre Kei, a ponekad i druge planete tog sustava. Dijelovi njezina doma nalazili su se na njezinu nebu. Na trenutak joj se večernja svježina učini dijelom zime koja nikada neće proći. Lynne i njezina obitelj na Sjandri Kei. Cijeli njezin život do prije tri godine. Sve je to nepovratno nestalo. Ne razmišljaj o tome. Tamo negdje gore bilo je ono što je ostalo od flote Aniara i od njezina naroda. Kjet Svensndot. Tirolle i Glimfrelle. Poznavala ih je samo nekoliko sati, ali oni su bili sa Sjandre Kei – i učinili su više no što će ikad saznati. Oni će preživjeti. SjK flota za osiguranje trgovine imala je nekoliko brodova sa skupljačkim pogonom. Pronaći će neki planet, ne ovdje, već bliže poprištu bitke. Ravna zabaci glavu diveći se nebu. Gdje? Sada to mjesto možda uopće nije iznad obzora. Odavde je galaktički disk predstavljao sjaj koji se uspinjao preko neba gotovo okomito na ekliptiku. Nije imala osjećaj za njegov stvarni oblik ili njihov točan položaj na njemu; veliku sliku stvari mutila su obližnja čudesa, jarki čvorovi otvorenih zvjezdanih nakupina, smrznuti dragulji naspram slabijih svjetala. No dolje, blizu južnog obzora, 373 www.balkandownload.org

daleko od galaktičke staze stajala su dva razmrljana oblaka svjetla. Magelanovi oblaci! Iznenada joj se geometrija uklopi, i svemir nad njom kao da više nije bio potpuno nepoznat. Flota Aniara će biti– „P-pitam se možemo li odavde vidjeti Straumsko Carstvo“, reče Johanna. Više od godinu dana morala je glumiti odraslu osobu. Od sutra će tu ulogu preuzeti i zauvijek, no sada je njezin glas zvučao melankolično, djetinjasto. Ravna zausti da odgovori kako je to prilično malo vjerojatno. „Možda možemo, možda možemo.“ Bio je to Amdi. Čopor se okupio, druželjubivo se meškoljeći među ljudima. Toplina njegovih tijela bila je dobrodošla. „Znaš, u datasetu sam čitao o razmještaju stvari i pokušavao shvatiti kako se to uklapa u ono što vidimo odavde.“ Par njuški se načas ocrtavao pred nebom poput čovjeka koji živahno maše rukama prema nebu. „Najsjajniji prizori koje vidimo samo su lokalne pojave; oni nisu dobro polazište.“ On pokaže par otvorenih nakupina, tvrdeći da odgovaraju onome stoje pronašao u datasetu. I Amdi je uočio magelanske galaksije, i razradio sliku mnogo preciznije od Ravne. „Dakle, Straumsko Carstvo bilo je“ – bilo je! tu si upravu, mali – „u Rubnim Daljinama, ali blizu galaktičkog diska. No, vidiš li onaj veliki kvadrat zvijezda?“ On pokaže njuškama u daljinu. „Mi to nazivamo Veliki kvadrat. Nije važno; skreni lijevo kod gornjeg ugla i idi još šest tisuća svjetlosnih godina, i stići ćeš do Straumskog Carstva.“ Jefri klekne i na trenutak se nijemo zagleda. „Ali, može li se tako daleko išta uopće vidjeti?“ „Straumske zvijezde ne, ali samo četrdeset svjetlosnih godina od Strauma postoji plavobijeli div –“ „Aha“, prošapće Johanna. „Storlvs. Bio je tako sjajan da si i usred noći mogao vidjeti sjene.“ „E, pa, to je četvrta najsjajnija zvijezda prema gore od ugla Kvadrata; vidiš, gotovo da su sve na istom pravcu. Ja ih vidim, dakle možeš i ti.“ Johanna i Jefri dugo su ostali nijemi, zureći u taj djeli ć neba. Ravnine su se usne stisnule od ljutnje. Ovo su bila dobra djeca koja su prošla kroz pakao. A njihovi su se roditelji borili da spriječe taj pakao; umakli su Pošasti sa sredstvom koje će je uništiti. Ali... koliko je milijuna rasa živjelo u Daljinama, zašlo u Transcend i tamo se cjenkalo s demonima? Koliko je još njih same sebe tamo i uništilo? Ah, ali Straumskom Carstvu to nije bilo dovoljno. Oni su pošli u Transcend i probudili Nešto što je bilo u stanju porobiti cijelu galaksiju. „Što misliš, ima li sada ikoga tamo?“ reče Jefri. „Misliš da smo mi jedini preživjeli?“ Sestra ga obgrli jednom rukom. „Možda... možda Straumsko Carstvo više ne postoji. Ali, ostatak svemira – pogledaj, još je uvijek tu.“ Slabašan smijeh. „Tata i mama, Ravna i Pham... Oni su zaustavili Pošast.“ Ona mahne rukom prema nebu. „Oni su spasili većinu ovoga.“ „Da“, reče Ravna. „Spašeni smo i sigurni, Jefri. Za novi početak.“ Koliko je već bilo moguće, ta je utjeha vjerojatno i bila istinita. Brodske sonde zona još uvijek su radile. Naravno, jedna mjerna točka je beskorisna za preciznu zonografiju, ali bilo joj je jasno da se nalaze duboko u novom dijelu Sporosti, dijelu nastalom Phamovom osvetom. Uz to – što je bilo daleko značajnije – Slobodnjak nije otkrio nikakva kolebanja u intenzitetu zona. Neprestano treperenje proteklih mjeseci sada je nestalo. Novonastalo stanje odavalo je dojam stabilnosti planine, nečega što se može pomaknuti samo protjecanjem bezbrojnih eona. 374 www.balkandownload.org

Pedeset stupnjeva duž galaktičke rijeke nalazio se još jedan ni po čemu poseban dio neba. Njega nije pokazala djeci, ali ono što je tamo bilo od interesa nalazilo se mnogo bliže, jedva tridesetak svjetlosnih godina od njih: flota Pošasti. Muhe uhvaćene u paučinu. Uz normalan ritam skokova u Nižim Daljinama, bili su udaljeni samo nekoliko sati kad je Pham stvorio Veliki val. A sada...? Da su bili pridneni lugeri, brodovi opremljeni skupljačkim pogonom, mogli bi preći tu razdaljinu za manje od pedeset godina. Ali, flota Aniara je, slijedeći Phamov bogopadni savjet, prinijela svoju žrtvu. I iako toga nisu bili svjesni, razbili su flotu Pošasti u kojoj sad više nije bilo ni jednog jedinog broda koji se mogao kretati Sporom Zonom. Možda su mogli nešto improvizirati – nekoliko tisuća kilometara u sekundi – ali ništa više od toga; ne ovdje dolje, gdje je izgradnja nanovo zahtijevala mnogo više od zamahačarobnim štapićem. Istrebljivačke snage Pošasti stići će do planeta Bodljastih za... nekoliko tisuća godina. Sasvim dovoljno vremena. Ravna se nasloni na jedno od Amdijevih ramena. On se udobno smjestio oko njezina vrata. Štenci su za ova dva mjeseca narasli; Čelik mora da im je davao nešto što je kočilo rast. Pogled joj se izgubi u tami i svjetlucanju, daleko i još dalje od Zona iznad nje. A gdje su sada granice? Kako je samo nevjerojatna bila Phamova osveta. Možda bi je trebali nazvati i osvetom Staraca. Ne, zasluge su bile daleko izjednačenije od toga. „Starci“ su bili tek jedna od nedavnih žrtvi Pošasti, i ništa više od porodilja u ovom činu. Pravi uzročnik morao je biti star koliko i izvorna Pošast, i moćniji od Sila. No, što god da ga je izazvalo, Val je učinio i više od osvete. Ravna je proučila brodska mjerenja intenziteta zona. Ovo je mogla biti tek gruba procjena, ali znala je da su zarobljeni između tisuću i trideset tisuća svjetlosnih godina duboko u Sporosti. Samo Sile znaju koliko je daleko Val odnio Sporost... Možda je uništio čak i neke Sile. Ovo je bila neka vrst planetarnog Armagedona – jedna od onih stvari iz noćnih mora primitivnih civilizacija – ali uvećana do galaktičkih razmjera. Sporost je u samo jednom poslijepodnevu progutala golem komad Mliječnog puta. U paučini nije ostala uhvaćena samo flota Pošasti. Zaboga, cijeli balon neba – osim dalekih i blijedih Magelanovih oblaka – mogao bi sada biti grob Sporosti. Tamo mora biti još mnogo preživjelih, ali koliko je milijuna brodova ostalo zarobljeno među zvijezdama? Koliko je automatiziranih sustava otkazalo, ubijajući civilizacije koje su se na njih oslanjale? Nebo je sada bilo doista tiho. Na neki je način osveta bila i gora od same Pošasti. A što je s Pošasti – ne njezinom flotom koja je progonila Slobodnjak, već samom Devijacijom? Ona je bila stvorenje Ruba i Transcenda. Ona je na svoj daleki način obuhvaćala velik dio neba koje su sada gledali. Je li je Phamova osveta doista srušila? Ako su sve ove žrtve imale ikakvog smisla, moralo je biti tako. Val tako velik da je odnio granicu Sporosti tisućama svjetlosnih godina, kroz Niže i Srednje Daljine, mimo veličanstvenih civilizacija na Rubu... i u Transcend. Nije ni čudo što su se toliko trudili zaustaviti nas. Sila uronjena u Sporost više ne bi bila Sila, vjerojatno čak niti živo biće. Ako, ako, ako. Ako se Phamov Val uspio popeti tako visoko. A to je nešto što nikada nećemo doznati. Kripto: 0 Zaprimljeno na: Jezični put: optima 375 www.balkandownload.org

Predano od: Društvo za racionalna istraživanja Tema: Ping Ključne fraze: Upomoć! Sažetak: Je li došlo do rascijepa Mreže, čega li? Proslijeđeno: Prijetnja od Pošasti, Uprava Društva za racionalna istraživanja, Interesna konferencija Analitičari ratova Datum: 0,412 milisekundi od prekida kontakta Tekst poruke: još uvijek nismo uspjeli obnoviti kontakt s bilo kojom mrežnom lokacijom smještenom u smjeru rotacije galaksije u odnosu na nas. Očigledno, nalazimo se na samom rubu nekakve katastrofe. Ako primite ovaj ping, molimo vas, odgovorite! Jesmo li u opasnosti? Za vašu informaciju, nemamo poteškoća pri kontaktu s lokacijama smještenima u smjeru obratnom od smjera rotacije. Koliko smo shvatili, u tijeku je pokušaj da se poruke prenose duljim putem, oko cijele galaksije. To bi nam barem moglo pružiti predodžbu o veličini gubitka. Zasad, međutim, nije stigla nikakva povratna informacija – što, pretpostavljamo, ne iznenađuje, uzme li se u obzir golem broj skokova i trošak takvog pokušaja. U međuvremenu šaljemo pingove poput ovog. Za to, vjerujte nam, trošimo goleme resurse – ali stvar je doista važna. Poruku smo odaslali izravno prema svim koncentratorskim lokacijama u dometu smještenima u smjeru rotacije. Nema nikakvog odgovora. Još zlokobnije: Pokušali smo i s prijenosom „preko ruba“, tj. koristeći poznate lokacije u Transcendu smještene iznad područja katastrofe. S obzirom na prirodu Sila, većina njih u normalnim uvjetima ne bi odgovorila. Ali, mi nismo primili niti jedan jedini odgovor. Tamo vlada tišina kao da se radi o Dubinama. Čini se da je i dio Transcenda obuhvaćen katastrofom. Još jednom: Ako primite ovu poruku, molimo vas, odgovorite! KRAJ 376 www.balkandownload.org