Vernor Vinge - Vatra nad dubinom

vlastitom jeziku. Kjet ga je djelomično razumio. Dirokimi koji su napustili svoje habitate snova obično su bili vedre naravi, puni živahnosti i finog sarkazma. Glimfrelle sada gotovo daje zvučao tako, zanemare li se naglašeni tonovi u njegovu zviždukanju i uvrede živopisnije od svih koje je Svensndot do tada bio čuo od njih: „... nakot iz crvljivog kravljeg govna... ubojice nedužnih snova...“ riječi su čak i na samnorskom zvučale žestoko, ali na dirokimskom je „crvljivo kravlje govno“ bilo natopljeno eksplicitnim slikama koje samo što nisu ispunjavale prostoriju mirisom nečega takvoga. Glimfrelleov glas je postajao sve viši i viši, konačno prelazeći prag čujnosti. On iznenada ušuti drhte ći i stenjući dubokim glasom. Dirokimi su mogli plakati, iako Svensndot takvo što nikada nije vidio. Glimfrelle se ljuljao u bratovim rukama. Tirolle pogleda preko njegovog ramena ka Kjetu. „Kamo nas osveta sada vodi, kapetane?“ Kjet mu na trenutak šutke uzvrati pogled. „Javit ću vam, poručnice.“ On se zagleda u zaslone. Slušaj i promatraj još malo, i možda ćemo doznati. „U međuvremenu, dovedi nas bliže središtu potjere“, tiho će on. „Da, gospodine.“ Tirolle nježno potapša brata po leđima i vrati se svojoj konzoli. Tijekom sljedećih pet sati Ølvirina je posada promatrala kako flota Saveza bezglavo bježi u sigurnije dijelove Daljina. To se čak nije moglo nazvati ni povlačenjem, prije paničnim rastakanjem. Veliki oportunisti nisu oklijevali pred ubojstvom na prevaru i potjerom na čijem kraju su očekivali nagradu, no sada, kad su se suočili s mogućnošću da ostanu zarobljeni u Sporosti, da umru među zvijezdama, pojurili su svatko za sebe u sigurnost. Njihovi bilteni u Konferencijama bili su prepuni hvalisanja, ali ovaj manevar nisu mogli prikriti. Donedavno neutralni komentatori ukazivali su na odudaranje; sve je prihvaćenije postajalo mišljenje daje Savez okupljen oko Aprahantske Hegemonije i s drugim motivima osim altruističkog suprotstavljanja Pošasti. Bilo je i nervoznih spekulacija o tome tko bi sljedeći mogao privući pažnju Saveza. Glavni prijenosnici i dalje su ciljali ka flotama; mrežna komunikacija odvijala se kao da se nalaze na nekoj od glavnih arterija. Promet u Konferencijama nalikovao je na nezadrživ vodopad, daleko nadmašujući trenutačne Ølvirine sposobnosti prijama. Ipak, Svensndot je jednim okom stalno nadzirao što se ondje događa. U svemu tome mogao bi se ukazati kakav trag, neka ideja... Većina članova konferencija Analitičari rata i Prijetnje nije bila previše zainteresirana za Savez ili smrt Sjandre Kei same po sebi. Uglavnom ih je užasavalo stalno širenje Pošasti Rubom Daljina. Još joj se nitko od Rubnih nije uspio oduprijeti, a čule su se i glasine da su u međuvremenu uništene još dvije Sile koje su se bile umiješale. Bilo je i onih (tajnih glasnogovornika Pošasti) koji su pozdravljali novonastalu stabilnost na Rubu, čak i ako se ova temelji na trajnom parazitizmu. Zapravo, ova potjera na Dnu, let Slobodnjaka i njegovih progonitelja, kao da su bili jedino mjesto na kojem Pošast nije bila pred potpunim trijumfom. Nije ni čudo da su im posvećivali deset tisuća poruka na sat. Geometrija izranjanja iz Vala bila je nevjerojatno sklona Ølviri. Donedavno su se nalazili na rubu događanja, a sada su imali sate prednosti pred glavnim flotama. Glimfrelle i Tirolle bili su zaposleniji no ikad u životu, prateći pojavljivanje flota i potvrđujući Ølvirin identitet drugim letjelicama iz Osiguranja trgovine. Dok Skrits i Limmende ne izrone iz Sporosti, Kjet Svensndot bio je najviši časnik organizacije. Štoviše, većina 300 www.balkandownload.org

zapovjednika osobno ga je poznavala. Kjet nikada nije bio admiralski tip; njegov čin kapetana skupine bio je nagrada za pilotsko umijeće dodijeljena na mirnodopskoj Sjandri Kei. Oduvijek je bio sklon saslušati svoje zaposlenike. Ali, sada... Kapetan skupine koristio je svoj čin. Nisu proganjali brodove Saveza. („Čekajte dok ne budemo mogli zajednički djelovati“, zapovijedio je Svensndot.) Mogući planovi akcije razmjenjivali su se između letjelica koje su se pojavljivale, uključujući sheme koje su se temeljile na pretpostavci da je Stožer flote uništen. Pojedinim zapovjednicima Kjet je i dao naslutiti da bi ovo mogla biti istina, da je brod-predvodnik Limmendeove pao u neprijateljske ruke i da je Savez na neki način tek popratni efekt stvarnog neprijatelja. Vrlo skoro Kjet će pokrenuti „izdaju“ koju je planirao. Brod Limmendeove i jezgra flote Pošasti izašli su iz Sporosti gotovo istodobno. Na Ølvirinoj palubi oglasili su se komunikacijski alarmi potaknuti prioritetnom poštom pristiglom i propuštenom kroz brodski sustav šifriranja. „Izvor: Limmende iz Stožera. Najviši prioritet“, rekao je glas broda. Glimfrelle prebaci poruku na glavni prozor, a Svensndot osjeti kako mu ledena potvrda svih strepnji puzi uz vrat. ... Sve jedinice neka proganjaju odbjegle brodove. To su neprijatelji, ubojice naših bližnjih. UPOZORENJE: očekuju se slučajevi kamuflaže. Uništite sve brodove koji se ne povinuju ovim zapovijedima. Zapovijed za napad i validacijske šifre u prilogu... Zapovijed za napad bila je jednostavna, čak i po standardima Osiguranja trgovine. Limmende je tražila da se rasprše i nestanu, zadržavajući se ovdje tek koliko bude potrebno da unište „krtice“. Kjet upita Glimfrellea: „Što je s validacijskim šiframa?“ Dirokim je opet bio u svojem uobičajenom raspoloženju: „Čiste su. Poruku uopće ne bismo primili da pošiljatelj nije imao današnju jednokratnu pločicu... Počinjemo primati upite od ostalih, šefe. Audio i video kanali. Žele znati što da učine.“ Da nije već satima pripremao teren, Kjetova pobuna ne bi imala nikakvih šansi. Da je Osiguranje trgovine doista bilo vojna organizacija, zapovijed Limmendeove bi možda bila izvršena bez pogovora. No, ovako se pokazalo da su i drugi zapovjednici razmišljali o pitanjima koja je potaknuo Svensndot: na ovim je razdaljinama videokomunikacija bila jednostavna stvar, a flota je raspolagala jednokratnim šifrarnicima dovoljno velikima da podrže goleme kolčiine takvih prijenosa. Pa ipak, Limmendeova se odlučila za pisani oblik svoje prioritetne poruke. Budući da je šifriranje bilo ispravno, to je bilo posve prihvatljivo u vojnom smislu, ali je ujedno i odgovaralo onome što je Svensndot predviđao: navodni stožer nije bio previše voljan pokazati svoje lice ovdje dolje, gdje nisu bile moguće savršene vizualne maskerade. Njihove će zapovijedi stizati poštom, ili u obliku evokacija u koje bi svatko sa solidnim darom opažanja lako mogao posumnjati. Kjet i njegovi prijatelji morali su se osloniti na tako tanku slamčicu zaključivanja. Kjet je promatrao čvor svjetla koji je predstavljao flotu Pošasti. Ti nisu patili od bilo kakve neodlučnosti. Nijedan od njihovih brodova nije se penjao u sigurnije visine. Što god daje tamo zapovijedalo, održavalo je stegu koja je nadilazila većinu ljudskih vojski; bilo je spremno žrtvovati sve u svojoj usredotočenoj potjeri za jednim malim svemirskim brodom. Kamo dalje, kapetane? Neposredno pred tom hladnom mrljom svjetla pojavi se usamljena točkica. 301 www.balkandownload.org

„Slobodnjak!“ reče Glimfrelle. „Sad imaju šezdeset i pet svjetlosnih godina prednosti.“ „Primam šifrirani video od njih, šefe. Ista poluispravna xor pločica kao i prije.“ On prebaci signal na glavni prozor ne čekajući Kjetove upute. Bila je to Ravna Bergsndot. Pozadinu je činio ršum kretnji i galame u raspravi čovjeka i Skrodojahača. Bergsndotova je gledala u smjeru suprotnom od kamere i davala svoj obol općoj vici. Stvari su izgledale još gore od Kjetova prisjećanja na prve trenutke nakon izlaska njegovog broda iz Sporosti. „Sada to nije važno, čuješ li me? Pusti ga na miru. Moramo kontaktirati–“ mora daje uočila signal kojim joj je Glimfrelle odgovarao. „Evo ih! Tako mu Sila, Phame, molim te–“ Ona ljutito odmahne rukom i okrene se prema kameri. „Kapetane skupine, mi smo–“ „Znam. Mi smo već satima izvan Vala. Sada se nalazimo blizu samog središta potjere.“ Ona zadrži dah. Čak i uz stotine sati planiranja, stvari su se odvijale malo prebrzo za nju. A i za mene. „To je važna informacija“, reče ona nakon kratke stanke. „Sve što smo vam već rekli i dalje vrijedi, kapetane skupine. Trebamo vašu pomoć. To što nas progoni je Pošast. Molimo vas!“ Svensndot uoči malu oznaku pokraj prozora. Vražji Glimfrelle je ovo prosljeđivao svim članovima flote kojima su mogli vjerovati. Odlično. Ovih zadnjih sati bio je razgovarao s ostalima o situaciji, ali bilo je sasvim nešto drugo vidjeti Ravnu Bergsndot na komunikacijskom kanalu, vidjeti nekoga sa Strauma tko je preživio i tko treba njihovu pomoć. Možete provesti ostatak života tražeći osvetu u Srednjim Daljinama, ali jedini koje ćete dohvatiti bit će lešinari. Ono što progoni Ravnu moglo bi biti uzrok svemu ovome. Leptiri su već odavno bili otišli, i dalje pjevajući o svojoj hrabrosti po cijeloj Mreži. Manje od jedan posto Osiguranja trgovine poslušalo je zapovijed Limmendeove da krenu za njima. Oni nisu predstavljali problem; Kjeta Svensndota mučilo je onih desetak posto koji su ostali i rasporedili se medu silama Pošasti. Neki od tih brodova možda nisu bili porobljeni, možda su naprosto bili lojalni zapovijedima u koje su imali povjerenja. Bitće vrlo teško pucati na njih. A do bitke će doći, u to više nije bilo sumnje. Manevriranje za borbu pri ultrapogonu bilo je teško – ako vas druga strana odluči izbjegavati. No, flota Pošasti bila je nepokolebljiva u svojoj potjeri za Slobodnjakom. Polako, polako dvije su se flote međusobno približavale u istom dijelu prostora. Trenutačno su bile razbacane kubičnim svjetlosnim godinama, ali sa svakim novim skokom kapetanova flota Aniara bivala je sve finije ugđoena na pogonske uređaje njihovih ciljeva. Pojedini su se brodovi nalazili na samo nekoliko stotina milijuna kilometara od neprijatelja – ili mjesta na kojima će se ovaj pojaviti. Taktika ciljanja bila je definirana. Od prvog otvaranja vatre dijelilo ih je samo nekoliko stotina sekundi. „Nakon odlaska Aprahantija brojčano smo nadmoćni. Normalan neprijatelj bi se sada povukao–“ „Ali, naravno, to je upravo ono što flota Pošasti nije.“ Sada je govorio crvenokosi. Sva sreća da Glimfrelle njegovo lice nije prenosio ostatku Svensndotove flote. Tip se većinu vremena ponašao uzrujano i ne baš poput ljudskog bića. Trenutačno kao daje bio 302 www.balkandownload.org

obuzet pljuvanjem svake ideje koju bi Svensndot iznio. „Pošast ne mari za vlastite gubitke sve dok može ostvariti svoj cilj.“ Svensndot slegne ramenima. „Gledajte, učinit ćemo sve što možemo. Do prvog otvaranja vatre ostalo nam je još stotinu i pedeset sekundi. Ako oni ne raspolažu nikakvom tajnom prednošću, ovoga puta bismo mogli pobijediti.“ On oštro pogleda svojeg sugovornika. „Ili ste htjeli reći upravo to? Bi li Pošast mogla–“ I dalje su se sa svih strana slijevale priče o napredovanju Pošasti Rubnim Daljinama. Bez sumnje, radilo se o nadljudskoj inteligenciji. Nenaoružan čovjek može biti brojčano inferioran čoporu pasa, a ipak ih poraziti. Bi li, dakle, i Pošast mogla... Pham Nuwen odmahne glavom. „Ne, ne, ne. Taktičke sposobnosti Pošasti će ovdje dolje vjerojatno biti slabije od vaših. Njezina velika prednost je na Rubu, gdje svojim robovima može upravljati kao prstima na ruci. Stvorenja kakvima raspolaže ovdje dolje više su nalik na loše sinkronizirane šeprtlje.“ Nuwen se namršti na nešto izvan vidnog polja kamere. „Ne, ono čega se moramo bojati jest njezina strateška lukavost.“ U njegovom se glasu najednom pojavio odsutni ton koji je zvučao daleko više uznemirujuće od ranije nestrpljivosti. Nije se radilo o smirenosti čovjeka suočenog s prijetnjom; prije smirenosti retardirane osobe. „Stotinu sekundi do kontakta... Kapetane skupine, imamo šanse ako koncentrirate svoje snage na prave točke.“ Ravna je odozgo dolebdjela u kadar i spustila jednu ruku na rame crvenokosoga. Bogopad, kakvim gaje ona proglasila, bio je njihovo tajno oružje protiv neprijatelja. Bogopad, smrtna poruka jedne Sile; smeće ili blago, tko bi to doista mogao znati? Prokletstvo. Ako su naši protivnici loše sinkronizirane šeprtlje, što smo tek mi, koji slušamo Phama Nuwena? Ipak, on pokretom pokaže Tirolleu da označi ciljeve koje je Nuwen nabrajao. Devedeset sekundi. Trenutak odluke. Kjet pokaže na crvene oznake koje je Tirolle razbacao diljem neprijateljske flote. „Ima li na tim ciljevima čiega posebnog, 'Rolle?“ Dirokim je na trenutak zviždao. Korelacije su se bolnom sporošću pojavljivale pred njim. „Letjelice koje je naciljao nisu najveće ni najbrže. Trebat će nam dodatno vrijeme da se pozicioniramo za napad na njih.“ Zapovjedni brodovi? „Još jedna stvar. Neki od njih ostvaruju doista velike brzine i za sobom ne ostavljaju nimalo prirodnih ostataka.“ Brodovi sa skupljačkim pogonima? Razarači planeta? „Hm.“ Svensndot je još sekundu gledao zaslon. Za trideset sekundi će Lynsnar, brod Jo Haugen, stupiti u kontakt, ali ni s kojim od Nuwenovih ciljeva. „Na komunikacijski kanal, Glimfrelle. Reci Lynsnaru da odstupi i preusmjeri se na drugi cilj.“ Svi na druge ciljeve. Svjetla koja su predstavljala flotu Aniara, lagano su klizila oko jezgre flote Pošasti, tražeći svoje nove ciljeve. Prošlo je dvadeset minuta ispunjenih brojnim raspravama s ostalim kapetanima. Osiguranje trgovine nije bilo predviđeno za vojne akcije. Ono što je apel Kjeta Svensndota učinilo uspješnim, ujedno je bilo i izvorom stalnog preispitivanja i protuprijedloga. A bilo je i prijetnji koje su dopirale kanalom vlasnice Limmende: ubijte pobunjenike, smrt svima nelojalnima Tvrtki. Šifriranje je bilo ispravno, ali je ton bio potpuno atipičan za blagu, profitu orijentiranu Giske Limmende. Sada su barem svi mogli vidjeti da je nepovjerenje u njezine poruke bilo opravdano. Johanna Haugen se prva uspjela sinkronizirati sa svojim novim ciljem. Glimfrelle otvori glavni prozor za pritok podataka s Lynsnara: prizor gotovo daje bio prirodan, noćno nebo i zvijezde koje se polako kreću. Cilj je od Lynsnara bio udaljen manje od 303 www.balkandownload.org

trideset milijuna kilometara, ali oko jedne milisekunde izvan sinkroniteta. Haugenova je stizala neposredno prije ili nakon što bi drugi brod izveo svoj skok. „Sonde izbačene“, oglasi se Haugenova. Sada su imali pravi pogled na Lynsnar s udaljenosti od nekoliko metara, pogled s kamere na jednoj od prvih ispaljenih sondi. Brod jedva da je bio vidljiv u obliku tamne mrlje koja je zaklanjala zvijezde iza sebe – golema riba u dubinama beskrajnog oceana. Riba koja je upravo izbacivala ikru. Slika zatreperi, a Lynsnar nestade i opet se pojavi kako je sonda nakratko gubila sinkronitet. Iz brodskog spremišta raspe se roj plavičastih svjetala. Oružane sonde. Roj se zadržavao oko Lynsnara kalibrirajući se za orijentaciju na neprijatelja. Svjetlost oko Lynsnara je blijedjela dok su sonde postupno gubile sinkronitet u vremenu i prostoru. Tirolle otvori prozor s prikazom sfere polumjera sto milijuna kilometara sa središtem na Lynsnaru. Ciljana letjelica bila je crvena točkica koja je treperila oko sfere poput poludjelog kukca. Lynsnar je vrebao svoj plijen pri brzini osam tisuća puta većoj od brzine svjetlosti. Cilj bi povremeno nakratko nestao s gubitkom sinkronizacije; u drugim prigodama bi se Lynsnar i cilj načas stopili, provodeći desetinku sekunde na udaljenosti manjoj od milijun kilometara. Ono što nije bilo moguće točno prikazati bio je raspored sondi. Roj se prostirao duž bezbrojnih putanja, senzora usredotočenih na osluškivanje znakova neprijateljskog broda. „Što je s ciljem, je li uzvratio roj? Trebate li pojačanje?“ upita Svensndot. Tirolle mu odgovori dirokimskim slijeganjem ramenima. Prizor koji su promatrali bio je udaljen tri svjetlosne godine. Nikako nije mogao znati što se događa. No, zato je odgovorila Jo Haugen: „Ne bih rekla da moj cilj izbacuje vlastiti roj. Izgubila sam samo pet sondi, ništa više od onoga što bi se moglo očekivati od malih promašaja. Vidjet ćemo–“Ona zastane, ali Lynsnarov trag i signal ostadoše snažni. Kjet je gledao kroz ostale prozore. Pet Aniarinih brodova je bilo spremno za borbu, a tri su već izbacila rojeve sondi. Nuwen je nijemo promatrao sa Slobodnjaka. Bogopad je dobio što je želio, a sada su Kjet i njegovi ljudi bili u vatri. I dobre i loše vijesti odjednom su počele pristizati vrlo brzo: „Imam ga!“ od Jo Haugen. Crvena točkica u Lynsnarovom roju je nestala. Prošla je na nekoliko tisuća kilometara od jedne od sondi. U milisekundama potrebnim za izračun sljedećeg skoka ova je otkrila njezinu prisutnost i detonirala. Čak niti to ne bi bilo fatalno da je cilj uspio izvesti skok prije no što je fronta udarnog vala stigla do njega; sekundama ranije bilo je nekoliko malih promašaja. Ovoga puta skok nije bio izveden na vrijeme. Nastala je mini-zvijezda čija će svjetlost godinama putovati do ostatka bojnog polja. Glimfrelle proizvede hrapav zvižduk, neprevedivu psovku. „Upravo smo izgubili Ablsndot i Holder, šefe. Njihovi ciljevi mora da su uzvratili proturojem.“ „Pošalji u borbu Gliwing i Trance.“ Nešto u njegovu zatiljku steglo se u čvor užasa. Ljudi koji su upravo umirali bili su njegovi prijatelji. Kjet je i prije viđao smrt, ali nikada na ovaj način. U policijskim akcijama nitko se nije izlagao krajnjoj pogibelji, osim pri spašavanjima. Pa ipak... on se okrene od sažetka bitke kako bi pozvao nove brodove u napad na cilj kojem su druge letjelice pritekle u obranu. Tirolle je samostalno usmjeravao neke druge. Udruživanje protiv nekolicine nekritičnih ciljeva moglo bi dugoročno značiti poraz, ali na kratke pruge... neprijatelj je osjetio udar. Prvi put od pada Sjandre Kei Osiguranje trgovine je nekome uzvraćalo udarac. Haugen: „Sila mu, kako je taj tip manevrirao! Sekundarna sonda je očitala EM 304 www.balkandownload.org

spektar žrtve. Cilj se kretao stvarnom brzinom od petnaest tisuća kilometara u sekundi!“ Pripremiti raketne bombe? Prokletstvo. To bi trebali odgoditi za vrijeme nakon što budu kontrolirali bojno polje. Tirolle: „Još uništenja, na daljem rubu prostora bitke. Neprijatelj se prestrojava. Nekako su naslutili tko su naši ciljevi–“ Glimfrelle: Trijumfalni zvižduk. „Sredite ih, sredite ih – ooopa, šefe, mislim daje Limmendeova shvatila da mi koordiniramo cijelu stvar–“ Iznad Tirolleove pozicije otvori se novi prozor, koji je prikazivao pet milijuna kilometara oko Ølvire. Tu su se trenutačno nalazila dva druga broda: prozor ih je identificirao kao predvodnički brod Limmendeove i jednu od letjelica koja nije odgovorila na Svensndotove pozive da im se pridruži. Na Ølvirinoj zapovjednoj palubi nastade trenutak tišine. Glasovi trijumfa i panike, koji su dopirali od ostatka flote, odjednom su izgledali jako daleki. Svensndot i njegova posada našli su se licem u lice sa smrću. „Tirolle! Koliko dok roj–“ „Već su nas naciljali – upravo smo izbjegli sondu za deset milisekundi.“ „Tirolle! Dovrši tekuću koordinaciju snaga. Glimfrelle, javi Lynsnaru i Tranceu da su sljedeći u zapovjednom lancu u slučaju da izgubimo kontakt s ostalima.“ Ti su brodovi već bili potrošili svoje sonde, a Jo Haugen su poznavali svi ostali kapetani. Nakon toga je razmišljanje ustupilo mjesto poslovima oko koordinacije Ølvirinog vlastitog bojnog roja. Lokalni taktički prozori pokazivali su kako se oblak rasipa poprimajući oznake u različitim bojama, ovisno o tome jesu li sonde, relativno gledano, kasnile ili prethodile Ølviri. Njihova dva napadača savršeno su uskladila pseudobrzine. Deset puta u sekundi sva bi tri broda preskočila djelić svjetlosne godine. Poput kamenčića na površini jezera u stvarnom prostoru bi se pojavljivali u savršeno odmjerenim razmacima, pri čemu bi razdaljina među njima kod svakog pojavljivanja bila manja od pet milijuna kilometara. Jedino što ih je sada razdvajalo bile su milisekundne razlike u trenucima skokova i činjenica da sama svjetlost nije mogla preći put između njih u kratkom vremenu koje su provodili na svakom od odskočišta. Tri aktinijska bljeska osvijetle palubu bacajući sjene Svensndota i Dirokima po zidovima. Bilo je to sekundarno svjetlo, signal sa zaslona koji je upozoravao na obližnju detonaciju. Bježi koliko te noge nose, bila je poruka, koju bi iz tog strašnog svjetla iščitala svaka racionalna osoba. Bilo bi relativno jednostavno razbiti sinkronitet... i izgubiti taktički nadzor nad flotom Aniara. Tirolle i Glimfrelle odmaknuše glave od lokalnog prozora, sklanjajući se od sjaja jedva izbjegnute smrti. Njihovi zviždukavi glasovi jedva da su gubili ritam, i zapovijedi s Ølvire ostatku flote se nastaviše. Oko njih su se odvijali deseci drugih borbi. Trenutačno je Ølvira bila jedini izvor precizne kontrole koji je njihova strana imala na raspolaganju. Svaka sekunda koju su provodili na položaju, značila je zaštitu i prednost za Aniaru. Bijeg bi značio minute kaosa dok Lynsnar ili Trance ne preuzmu kontrolu. Sada je već gotovo dvije trećine Nuwenovih ciljeva bilo uništeno. Cijena koju su za to platili bila je visoka, polovica Svensndotovih prijatelja. Neprijatelj je mnogo žrtvovao da bi zaštitio ciljeve, no ipak je i dobar dio njegove flote preživio. Nevidljiva ruka odalami Ølviru žestoko bacajući Svensndota u njegovim sponama na 305 www.balkandownload.org

zapovjedničkom mjestu. Sva se svjetla pogasiše, uključujući i svjetlucanje s prozora, a zatim se ukaže bljedunjavo crveno svjetlo iz poda. Dirokimima su se samo siluete ocrtavale najednom malom monitoru. Rolle tiho zazviždi: „Ispali smo iz igre, šefe, ili barem iz njezina glavnog dijela. Nisam ni znao da nas mogu promašiti za tako malo.“ Možda nas i nisu promašili. Kjet se izvuče iz svojih spona i poleti preko prostorije kako bi se našao naglavce u lebdećem položaju iznad malenog monitora. Možda smo već mrtvi. Sonda je detonirala negdje jako blizu, a udarni val je dohvatio Ølviru prije nego stoje izvela skok. Udar je dolazio od eksplozije vanjskog dijela oplate, koji je upio meku rendgensku komponentu neprijateljskog hica. Zurio je u crvena slova koja su polako marširala oštećenim zaslonom. Elektronika je vjerojatno bila nepovratno mrtva, a sva je prilika da su i svi oni primili smrtonosnu dozu gama-zračenja. Miris spaljene izolacije širio se prostorijom na ventilatorskom povjetarcu. „Iiya! Pazi ovo! Još samo pet nanosekundi, i ne bismo uopće bili zahvaćeni. Ølvira je zapravo izvela skok nakon dolaska udarnog vala!“ A elektronika je nekako preživjela dovoljno dugo da dovrši skok. Gama tok na zapovjednoj palubi iznosio je dvjesto rema, ništa što bi ih usporavalo tijekom sljedećih sati i što se ne bi dalo lako riješiti u brodskoj bolnici. No, kad smo već kod bolnice i ostatka automatike na Ølviri... Tirolle utipka nekoliko dugačkih upita; raspoznavanje glasa više nije funkcioniralo. Prošlo je nekoliko sekundi prije nego što je odgovor zaigrao na zaslonu. „Središnja automatika isključena. Upravljanje zaslonima isključeno. Pogonski izračuni isključeni.“ Tirolle laktom podbode svojeg brata. „Hej, 'Frelle, izgleda daje 'Vira uspjela čisto odspojiti svu elektroniku. Većinu ovoga možemo ponovno uključiti!“ Dirokimi su bili poznati kao veliki optimisti, ali u ovom slučaju Tirolle nije bio daleko od istine. Njihova vrsta susreta sa sondiranom bombom događala se jednom u milijardu slučajeva i predstavljala je najmanji mogući stupanj izloženosti eksploziji. Tijekom sljedećih sat i pol Dirokimi su proveli ponovne inicijalizacije posredstvom ojačanog monitorskog procesora, osposobljavajući jedan po jedan pomoćni program. Pojedine su stvari bile nepopravljive: u komunikacijskoj automatici bila je uništena gramatička inteligencija, a ultrapogonska rebra na jednoj strani broda djelomično su se rastalila. (Apsurdno, miris gorenja bio je dio posredne dijagnostike, nečega stoje trebalo biti onesposobljeno zajedno s ostatkom Ølvirine automatike.) Sada su bili daleko iza flote Pošasti. ... a flota Pošasti još uvijek jest postojala. Čvor neprijateljskih svjetala bio je manji nego prije, ali se držao iste nepokolebljive putanje. Bitka je odavno bila završena. Ono što je ostalo od flote za Osiguranje trgovine bilo je razasuto duž četiri svjetlosne godine bojnog polja. Bitku su bili započeli uz brojčanu nadmoć; uz pravilnu taktiku možda bi i pobijedili. Umjesto toga, uništili su brodove sa značajnim stvarnim brzinama – i iz stroja izbacili tek oko polovice svih ostalih. Neke od najvećih letjelica su preživjele, i sada su brojem više nego četverostruko nadmasivale preživjele ostatke flote Aniara. Pošast je s lakoćom mogla uništiti sve što je ostalo od Osiguranja trgovine, ali to bi za nju značilo skretanje s glavne potjere, a ta je predstavljala jedinu konstantu u ponašanju neprijatelja. Tirolle i Glimfrelle proveli su sate ponovno uspostavljajući komunikacije i pokušavajući otkriti tko je poginuo, a koga bi mogli spasiti. Pet brodova je posve izgubilo pogon, ali su imali preživjelihčlanova posade. Pojedini brodovi su bili pogođeni na 306 www.balkandownload.org

poznatim lokacijama, i Svensndot je rasporedio brodove s rojevima sondi tako da pronađu olupine. Borba brod-na-brod za većinu je preživjelih izgledala poput čiste, intelektualne vježbe, ali otpad i opseg razaranja bili su jednako stvarni kao i kod bilo kojeg planetarnog rata – osim što su se prostirali na trilijun puta većem prostoru. Naposljetku je prošlo i vrijeme čudesnih spašavanja i tužnih otkrića. Zapovjednici sa Sjandre Kei okupili su se na zajedničkom kanalu kako bi odlučili o zajedničkoj budućnosti. To se okupljanje možda moglo bolje nazvati zadušnicom – za Sjandru Kei i flotu Aniara. Usred sastanka otvorio se još jedan prozor, pogled na zapovjedni most Slobodnjaka. Ravna Bergsndot nijemo je promatrala zbivanja. Svojedobnog bogopada nije bilo nigdje na vidiku. „Što još učiniti?“ reče Johanna Haugen. „Prokleti leptiri su odavno nestali.“ „Jesmo li sigurni da smo sve spasili?“ upita Jan Trenglets. Svensndot se suzdržao od ljutitog odgovora. Zapovjednik Trancea je to ponavljao poput pokvarene ploče. U bitki je izgubio previše prijatelja; cijeli ostatak života će proživjeti s noćnim morama brodova koji polako umiru u beskrajnoj noći. „Pobrojali smo sve do jednoga, uključujući i one koji su završili kao para“, odgovori Haugenova onoliko nježno koliko je priroda tih riječi dopuštala. „Pitanje je kamo sada krenuti.“ Ravna ispusti mali zvuk pročišćavanja grla. „Gospodo i dame, ako–“ Trenglets podiže pogled ka slici s njezina broda. Sva njegova povrijeđenost pretvorila se u mlaz bijesa. „Mi nismo tvoja gospoda, fifice, a ti nisi nikakva princeza za koju bismo rado izginuli. Sada od nas zaslužuješ samo smrtonosnu paljbu, ništa više od toga.“ Žena kao da se usukala pred Trengletsovim bijesom. „Ja–“ „Vi ste nas otjerali u ovu samoubilačku borbu“, vikao je Trenglets. „Vi ste nas naveli da napadamo sekundarne ciljeve, a potom niste učinili ništa da nam pomognete. Pošast se okomila na vas kao gladni morski pas na lignju. Da ste samo mrvicu promijenili kurs, mogli ste flotu Pošasti skrenuti s našeg puta.“ „Sumnjam da bi to pomoglo, gospodine“, odvrati Ravna. „Čini se da Pošast najviše zanima naše odredište.“ Solarni sustav nekoliko desetaka svjetlosnih godina ispred Slobodnjaka. Bjegunci bi tamo trebali stići jedva nešto više od dva dana prije svojih progonitelja. Jo Haugen slegne. „Morate shvatiti kakve su bile posljedice suludog ratnog plana vašeg prijatelja. Da smo napali racionalno, od neprijatelja bi ostao tek djelić njegove trenutne veličine. Da je on i nakon toga odlučio nastaviti s potjerom, možda bismo vas mogli zaštititi na tom, tom svijetu Bodljastih.“ Činilo se kao da kuša taj neobični naziv, razmišljajući o njegovu smislu. „A sada... nipošto ih ne namjeravam slijediti do tamo. Ono što je ostalo od neprijatelja moglo bi nas zbrisati s neba.“ Ona baci pogled na Svensndota, a Kjet se prisili da joj ga uzvrati. Bez obzira koliko krivili Slobodnjak, kapetan skupine Kjet Svensndot bio je taj koji je uvjerio flotu da se bori na način na koji je to učinila. Aniarina žrtva bila je potrošena uludo, i on se čudio što Haugenova, Trenglets i ostali sada uopće razgovaraju s njim. „Predlažem da poslovni sastanak nastavimo nešto kasnije. Susret za tisuću sekundi, Kjet.“ „Bit ću spreman.“ 307 www.balkandownload.org

„Dobro.“ Jo prekine vezu bez ijedne dalje riječi upućene Ravni Bergsndot. Nekoliko sekundi kasnije i Trenglets i ostali zapovjednici već su bili nestali. Ostali su samo Svensndot i dvojica Dirokima – i Ravna Bergsndot, koja je gledala kroz svoj prozor na Slobodnjaku. Naposljetku ona reče: „Kad sam bila mala djevojčica na Herteu, ponekad bismo se igrali otimača i osiguranja trgovine. Uvijek sam maštala kako će me vaša organizacija spasiti od sudbine gore od smrti.“ Kjet se blijedo nasmiješi. „Pa, dobili ste barem pokušaj spašavanja“, a čak niste niti klijent koji je pretplaćen na zaštitu. „Ovo je bila daleko najveća bitka u kojoj sam ikad sudjelovao.“ „Žao mi je, Kje... kapetane skupine.“ On se zagleda u njezino tamno lice. Djevojka sa Sjandre Kei, sigurno, sve do tih ljubičastih očiju. Nije bilo teorije daje riječ o simulaciji; ne u ovim dubinama. Sve je bio stavio na tu kartu, i u to je još uvijek vjerovao. Pa ipak – „Što vaš prijatelj kaže na sve ovo?“ Phama Nuwena nisu vidjeli još od njegove tako uvjerljive bogopad-predstave prije početka bitke. Ravnin pogled odluta nekamo izvan vidnog polja kamere. „On ne govori mnogo, kapetane skupine. Luta ovuda još uznemireniji od vašeg kapetana Trengletsa. Pham se sjeća daje bio apsolutno uvjeren da zahtijeva ispravnu stvar, ali sada više ne zna zašto je baš to bilo ispravno.“ „Hmmm.“ Sad je malo prekasno za predomišljanje. „Što ćete vi sada učiniti? Znate, Haugenova je u pravu. Bilo bi besmisleno samoubojstvo da pratimo Pošast do vašeg odredišta. Usuđujem se čak reći i daje za vas besmisleno samoubojstvo ići ondje. Stići ćete možda pedesetak sati prije njih. Što možete učiniti u tako kratkom roku?“ Ravna Bergsndot ga pogleda, a izraz njezina lica polako se opusti u grcajuću bol. „Ne znam... ne znam.“ Ona zatrese glavom, lica prekrivenog rukama i pramenom crne kose. Naposljetku opet podigne pogled i vrati kosu na mjesto. Glas joj je bio miran, ali vrlo tih. „Ja... ne znam. Ali, idemo dalje. Zbog toga smo i došli ovamo. Stvari bi još uvijek mogle dobro ispasti... Znate da tamo dolje postoji nešto što Pošast očajnički treba. Možda je pedeset sati dovoljno da shvatimo o čemu se radi i pošaljemo informacije na Mrežu. Uostalom... još uvijek ćemo imati Phamov bogopad.“ Vašeg najgoreg neprijatelja? Taj Pham Nuwen je vrlo vjerojatno bio tvorevina Sila. Bez sumnje je izgledao kao nešto sklepano na temelju iz druge ruke dobivenog opisa čovjeka. Ali, kako razlikovati bogopad od običnog ludila? Ona slegne ramenima kao da potvrđuje dvojbe – i kao da ih prihvaća. „Dakle, što ćete učiniti vi i Osiguranje trgovine?“ „Nema više Osiguranja trgovine. Praktički su svi naši klijenti istrebljeni. Ubili smo i vlasnicu naše tvrtke – ili barem uništili njezin brod i one koji su je podržavali. Sad smo flota Aniara.“ Bilo je to službeno ime odabrano na upravo završenoj konferenciji flote. U njegovu je prihvaćanju bilo nekog sumornog zadovoljstva; radilo se o duhu iz doba prije Sjandre Kei i Nyjore, iz najranijih dana ljudske rase. Jer, sada su doista bili otpadnici, otpadnici od svojih svjetova, svojih klijenata i svojih bivših vođa. Stotinu brodova koji idu prema... „Razgovarali smo o tome. Nekolicina je još uvijek željela poći za vama na planet Bodljastih. Neke bi se posade željele vratiti u Srednje Daljine i provesti ostatak života ubijajući Leptire. Većina ipak želi 308 www.balkandownload.org

ponovno izgraditi rasu Sjandre Kei na nekom mjestu na kojem ćemo biti neopaženi, negdje gdje nikome nije stalo jesmo li živi ili mrtvi.“ Jedino u čemu su svi bili suglasni bilo je da se Aniara više ne smije razdvajati i da se više ne smije nimalo žrtvovati, osim za sebe. Kada je to bilo dogovoreno, bilo je lako zaključiti što učiniti. Uslijed Velikog vala, ovaj dio Dna bio je načinjen od nevjerojatne pjene u kojoj su se preplitale Sporost i Daljine. Proći će stoljeća dok zonografski brodovi odozgo iscrtaju pouzdane mape novih granica. Skriveni u zakucima i naborima nalazili su se svjetovi svježe pristigli u Daljine, svjetovi na kojima bi se Sjandra Kei mogla ponovno roditi. Ny Sjandra Kei? On pogleda preko mosta ka Tirolleu i Glimfrelleu, koji su bili zauzeti buđenjem glavnih navigacijskih procesora. To nije bilo apsolutno neophodno za susret s Lynsnarom, ali stvari će biti daleko praktičnije budu li oba broda mogla manevrirati. Braća kao da su zaboravila na Kjetov razgovor s Ravnom. A možda samo nisu obraćala pažnju. Na neki način, odluka o Aniari njima je značila više nego ljudskim bićima u floti: nitko nije sumnjao da su u Daljinama preživjeli milijuni ljudi (a tko zna koliko je ljudskih svjetova – dalekih rođaka Nyjore, dalekih potomaka Stare Zemlje – još uvijek postojalo u Sporosti). No, s ove strane Transcenda Dirokimi iz flote Aniara bili su jedini koji su još uvijek postojali. Habitati snova na Sjandri Kei bili su uništeni, a s njima i cijela rasa. Ipak, na brodovima Aniare bilo je barem tisuću Dirokima, parova braće i sestara razbacanih na stotinu letjelica. Ovo su bili najavanturističkiji od novijih dana njihove rase, a sada su se suočavali sa svojim najvećim izazovom. Dvojac s Ølvire već je analizirao popis preživjelih, tražeći među njima prijatelje i sanjajući o novoj stvarnosti. Ravna je ozbiljno slušala njegova objašnjenja. „Kapetane skupine, zonografija je mučan postupak... a vaši su brodovi na izmaku snaga. U ovoj pjeni biste mogli tražiti godinama, a ipak ne pronaći novi dom.“ „Poduzeli smo mjere opreza. Napuštamo sve brodove osim onih sa skupljačkim pogonom i mogućnošću hibernacije. Djelovat ćemo u koordiniranim mrežama; nitko ne bi smio ostati izgubljen dulje od nekoliko godina.“ On slegne ramenima. „A ako nikada ne pronađemo ono što tražimo–“ ako umremo među zvijezdama kada nam sustavi za održanje života konačno otkazu „–pa, u tom slučaju ćemo znati da smo ipak opravdali svoj naziv.“ Aniara. „Mislim da imamo izgleda.“ Što se za vas baš i ne bi moglo reći. Ravna polako kimne. „Pa, dobro. To... pomaže mi kada znam daje tako.“ Razgovarali su još nekoliko minuta, u čemu su im se pridružili i Tirolle i Glimfrelle. Našli su se u središtu nečega golemog, ali – kako je to i uobičajeno kada se radi o Silama – nitko nije mogao sa sigurnošću reći što se dogodilo, ili kakvi će biti rezultati njihovih napora. „Sastanak s Lynsnarom za dvjesto sekundi“, oglasi se brod. Ravna je to čula, te kimne i podiže ruku. „Sretan vam put, Kjete Svensndote, Tirolle i Glimfrelle.“ Dirokimi uzvrate uobičajenim zviždukom opraštanja, a Svensndot podiže ruku. Prozor u kojem se prikazivala Ravna Bergsndot tada se ugasi. ... A Kjet Svensndot će do kraja života pamtiti njezino lice, iako ono kao da se tijekom sljedećih godina sve više i više stapalo s Ølvirinim. 309 www.balkandownload.org

TREĆI DIO 37. „Planet Bodljastih! Phame, vidim ga!“ Glavni prozor prikazivao je stvarni pogled na sustav: sunce udaljeno manje od dvjesto milijuna kilometara bacalo je pravo dnevno svjetlo po zapovjednoj palubi. Položaji identificiranih planeta bili su označeni trepćućim crvenim strelicama. Samo jedan od njih – udaljen jedva dvadeset milijuna kilometara – bio je označen kao „terestrijalan“. Dolazeći iz međuzvjezdanog skoka niste se mogli pozicionirati bolje od toga. Pham nije odgovorio, samo je zurio kroz prozor kao da nešto nije u redu s prizorom koji se pred njima ukazao. Nakon bitke s Pošasti nešto se u njemu slomilo. Bio je tako siguran u svoj bogopad – i tako zaprepašten posljedicama. Nakon toga se povukao više no ikad. Sada kao daje smatrao da im, budu li se kretali dovoljno brzo, preživjeli neprijatelji neće moći nauditi. Nikada nije bio sumnjičaviji prema Plavokrasu i Zelenlatici, kao da oni predstavljaju veću prijetnju od brodova koji su im još uvijek bili za petama. „Prokletstvo“, reče Pham naposljetku. „Pogledaj relativnu brzinu.“ Sedamdeset kilometara u sekundi. Usklađivanje položaja nije bilo problematično, ali: „Usklađivanje brzina će nas stajati prilično vremena, gosparu Phame.“ Phamovo zurenje sada je bilo usmjereno u Plavokrasa. „O tome smo prije tri tjedna razgovarali s domorocima, sjećaš se? Ti si upravljao pogonom.“ „A vi ste provjeravali moj rad, gosparu Phame. Ovo mora da je još jedna programska greška u navigacijskom sustavu... iako nisam očekivao da bi nešto moglo biti neispravno u jednostavnoj balistici.“ Znak se izmijenio, sada ukazujući na završnu brzinu od sedamdeset kilometara umjesto nule. Plavokras odlebdi do središnje konzole. „Možda“, reče Pham. „Ali želim da sad napustiš ovu palubu, Plavokrase.“ „Ali, ja mogu pomoći! Trebali bismo kontaktirati Jefrija, ponovno uskladiti brzine i–“ „Odlazi s palube, Plavokrase. Više nemam vremena paziti na tebe.“ Pham poleti kroz prostor koji ih je razdvajao, a tik ispred Jahača presretne ga Ravna. Ulebdjela je između ove dvojice brzo govoreći. „U redu je, Phame. Otići će.“ Ona jednom rukom očeše jedan od Plavokrasovih žestoko uzdrhtalih listova. Sekundu poslije Plavokras se opusti. „Otići ću. Otići ću.“ Ravna ga je i dalje ohrabrujuće dodirivala – i držala se između njega i Phama dok je Jahač nevoljko odlazio. Kada je nestao, ona se okrene Phamu. „Nije li se moglo raditi o grešci u navigaciji, Phame?“ Ovaj kao da nije čuo njezino pitanje. Onoga časa kada se ulaz zatvorio, vratio se zapovjednoj konzoli. Najnovije Slobodnjakove procjene predviđale su dolazak flote Pošasti za manje od pedeset i tri sata. A oni će sad morati tratiti vrijeme ponavljajući usklađivanje brzina koje je trebalo biti provedeno prije tri tjedna. „Netko ili nešto nas je ovdje preveslalo...“ mumljao je Pham i dok je dovršavao unos kontrolnog niza. „Možda se radilo o grešci. Ovaj prokleti sljedeći raketni trzaj bit će ručni da ručniji ne može biti.“ 310 www.balkandownload.org

Akceleracijski alarmi se oglase u jezgri Slobodnjaka. Pham je listao zaslonske prikaze tražeći zalutale predmete koji bi mogli biti dovoljno veliki da budu opasni. „I ti se veži.“ On posegne kako bi isključio petominutno odbrojavanje. Ravna zaroni unatrag preko palube razmatajući sjedalo za slobodni pad i vezujući se u njega. Čula je kako Pham govori na kanalu za općenita priopćenja, upozoravajući na isključivanje odbrojavanja. Uto se uključi impulsni pogon, postupno ih pritišćući u spone kojima su bili vezani: Četiri desetine zemaljske gravitacije – to je bilo sve što je siroti Slobodnjak još mogao podnijeti. Kada je Pham govorio o ručnom upravljanju, to je i mislio. Glavni prozor sada kao da je bio jednolično centriran; pogled nije lutao prema željama pilota, a nije bilo niti korisnih legendi i shema ispod prikaza. Koliko god je bilo moguće, gledali su stvarni prikaz duž glavne Slobodnjakove osi. Periferijski prozori održavali su fiksan geometrijski odnos s glavnim. Phamove oči su skakale s jednoga na drugi dok su mu prsti plesali po upravljačkoj ploči. U mjeri u kojoj je to bilo moguće, letio je prema vlastitom osjećaju i ne vjerujući nikome. No, Pham je još mogao iskoristiti ultrapogon. Bili su dvadeset milijuna kilometara od cilja; bio je to mikroskopski skok. Pham Nuwen je petljao s pogonskim parametrima pokušavajući izvesti precizan skok kraći od standardnog. Svakih nekoliko sekundi sunčeva bi se svjetlost malo pomaknula, najprije prelazeći preko Ravnina lijevog, a zatim i desnog ramena. To je činilo ponovno uspostavljanje komunikacije s Jefrijem gotovo nemogućim. Najednom se prozor ispod njihovih stopa ispuni slikom planeta, golemog i ispupčenog, plavog i vijugavo bijelog. Planet Bodljastih bio je upravo onakav kakvim gaje Jefri Olsndot prikazao, običan terestrijalni planet. Nakon tri mjeseca provedena u svemiru i kraja Sjandre Kei, Ravna je ostala zatečena prizorom. Ocean... planet je bio većinom prekriven oceanom, ali blizu ruba dnevnog svjetla nazirale su se i tamnije sjene tla. Iznad obzora planeta vidio se mali usamljeni mjesec. Pham duboko udahne: „Sada smo na otprilike deset tisuća kilometara od planeta. Savršeno, osim što mu se približavamo brzinom od sedamdeset kilometara u sekundi.“ Planet kao da je naočigled rastao dok gaje promatrala, padajući na njih. I Pham gaje promatrao još nekoliko sekundi. „Ne brini, promašit ćemo ga i proletjeti neposredno pokraj, hm, sjevernog ruba.“ Globus ispod njih se nadimao, zasjenjujući mjesec. Ona je oduvijek voljela prizor Hertea na Sjandri Kei, ali taj je svijet imao manje oceane te je bio prošaran dirokimskim stazama. Ovo je mjesto bilo jednako lijepo kao Relej, te se doimalo doista netaknutim. Malena polarna kapa bila je osunčana, i mogla je pratiti liniju obale koja se od nje protezala na jug prema granici dana i noći. Vidim sjeverozapadnu obalu. Jefri je baš tamo dolje! Ravna posegne za tipkovnicom zapovijedajući brodu da pokuša i ultravalnom komunikacijom i radio vezom. „Ultravalni kontakt“, reče ona sekundu kasnije. „Što kaže?“ „Signal nije čist. Vjerojatno samo ping odgovor“, potvrda prijema signala sa 311 www.balkandownload.org

Slobodnjaka, jedino što je još bilo moguće nakon vala. Jefri je u zadnje vrijeme živio vrlo blizu broda; ponekad su joj odgovori stizali gotovo trenutačno, čak i tijekom noći. Bilo bi dobro ponovno porazgovarati s njim čak i ako... Svijet Bodljastih sada je ispunjavao polovicu svih prozora, a njegov je rubčinio jedva zakrivljen obzor. Pred njima su se prostirale boje neba, nestajući u crnilu svemira. Ledene kape i bregovi u moru odražavali su detalje unutar detalja. Mogla je vidjeti sjene oblaka. Promatrala je obalu u smjeru juga, otoke i poluotoke tako tijesno pripijene da nije uvijek mogla razaznati što je od njih što. Crnomanjaste planine i crno isprugani ledenjaci. Zelene i smeđe doline. Ona se pokuša prisjetiti zemljopisnih pojedinosti koje su doznali od Jefrija. Skriveni otok? Ali, tu je bilo toliko otoka... „Imam radijski kontakt s površinom planeta“, oglasi se brod. Istodobno je trepćuća strelica pokazivala točku tek malo uvučenu od same obale. „Želite li zvučnu vezu u stvarnom vremenu?“ „Da. Da!“ odgovori Ravna te udari po tipkovnici nakon što brod nije smjesta odgovorio. „Hej, Ravna. Oh, Ravna!“ Dječački je glas odzvanjao uzbuđenjem na palubi. Zvučao je točno onako kako je zamišljala. Ravna utipka zahtjev za dvosmjernom komunikacijom. Sada ih je od Jefrija dijelilo samo pet tisuća kilometara, iako će se mimoići pri brzini od sedamdeset kilometara u sekundi. Sasvim dovoljno blizu za radijski kontakt. „Hej, Jefri!“ reče ona. „Konačno smo ovdje, ali trebamo–“ Trebamo najveću moguću pomoć koju nam tvoji četveronožni prijatelji mogu pružiti. Kako to izreći brzo i učinkovito? Ali, dječak na tlu već je bio pripremio vlastiti dnevni red: „–trebamo pomoć odmah, Ravna! Drvodjelja nas upravo napada.“ Čulo se tupkanje, kao da se odašiljač od nečega odbija. Tada se oglasi i drugi glas, vrlo visok i neobično neartikuliran. „Ovo Čelik, Ravna. Jefri pravo. Drvodjelja–“ i gotovo ljudski glas se pretvori u siktavo pućpurikanje. Trenutak kasnije ona opet začuje Jefrijev glas: „'Zasjeda', riječ je 'zasjeda'.“ „Da... Drvodjelja napravila velika, velika zasjeda. Oni svuda okolo sada. Mi umremo za sate ako vi ne pomognete.“ Drvodjelja nikada nije željela biti ratnik, ali pola tisućljeća vladavine zahtijeva širok raspon vještina, i tako je naučila i kako se vode ratovi. Dio toga – poput povjerenja u vlastito osoblje – zadnjih je dana privremeno odnaučila. Na usponu Margrum doista se dogodila zasjeda, ali ne ona kakvu je planirao Lord Čelik. Ona pogleda preko šatorima prekrivenog polja ka Vendaciju. Taj ječopor bio napola skriven štitnicima od buke, ali vidjela je da nije tako prpošan kao prije. Preispitivanje oslabi svačiju samokontrolu... Vendacije je znao da mu život sada ovisi o tome hoće li ona održati obećanje. Pa ipak... bilo je strašno i pomisliti da će ovaj preživjeti nakon što je ubio i izdao toliko njih. Ona shvati da dva njezina člana kipe bijesom, povlačeći usne sa stisnutih čeljusti. Mladunci su se skutrili pred nevidljivom prijetnjom. Područje šatora zaudaralo je na znoj i misaonu buku prevelikog broja ljudi sabijenih na premalom prostoru. Bila joj je potrebna stvarna snaga volje da se smiri. Ona obliže svoje male i nakratko stade sanjariti o miroljubivim mislima. 312 www.balkandownload.org

Da, održat će obećanja koja mu je dala. A to bi možda moglo i biti vrijedno te cijene. Vendacije je mogao samo nagađati o Čelikovim internim tajnama, ali je o njegovoj taktičkoj situaciji znao mnogo više nego što je druga strana mogla i naslutiti. Vendacije je točno znao gdje se i koliko Skalperovaca krije. Čelikovi su ljudi bili previše uvjereni u svoje supertopove i svojeg tajnog izdajnika. Kada su ih Drvodjeljine trupe iznenadile, pobjeda je bila laka – i sada se Kraljica našla u posjedu nekoliko tih veličanstvenih oružja. S položaja iza brda topovi su i dalje pucali proždirući zalihe streljiva koje su im otkrili zarobljeni topnici. Izdajnik Vendacije mnogo ju je koštao, ali zatvorenik Vendacije mogao bi na koncu čak i donijeti pobjedu. „Drvodjeljo?“ Bio je to Skrupilo. Ona mu mahne da priđe. Njezin glavni topnik izmakne se sa sunca sjedajući na intimnih šest i pol metara udaljenosti. Borbeni uvjeti otklanjali su svaku pomisao na ugladenost. Skrupilova misaona buka bila je nestrpljiva džungla. Izgledao je dijelom iscrpljeno, a dijelom ushićeno i obeshrabreno. „Možemo bez opasnosti napredovati uz brdo prema dvorcu, Vaša Visosti“, reče on. „Uzvratna vatra gotovo daje ugašena. Dijelovi zidova dvorca su probijeni. Ovo je kraj dvoraca u ovim krajevima, Kraljice moja. Čak i naši jadni topovi dovoljni su da im zapečate sudbinu.“ Ona potvrdno kimne. Skrupilo je provodio većinu svojeg vremena s datasetom učeći kako proizvoditi – uglavnom topove. Drvodjelja je svoje utrošila učeći što su svi ti izumi na kraju donijeli. Sada je već znala daleko više od Johanne o socijalnim učincima oružja, od onih najprimitivnijih do nekih tako neobičnih da se više nisu ni doimali poput oružja. Deset milijuna puta je tehnologija dvoraca pokleknula pred stvarima poput topova; zašto bi na njezinu svijetu bilo drukčije? „Onda ćemo krenuti gore–“ Iz prostora izvan sjene šatora začuje se slabašan zvižduk, jedan od rijetkih bolje naciljanih projektila. Ona sakrije štence medu sobom i na trenutak zastane. Dvadeset metara dalje Vendacije se pritajio posve pognut. No, kada se začula, eksplozija je bila tek prigušen udar uzbrdo od njih. Možda je to čak bio jedan od naših. „Sada naše trupe moraju iskoristiti uništenje. Želim da Čelik shvati da će mu stara igra otmice i mučenja donijeti samo još više zla.“ Najvjerojatnije ćemo osvojiti svemirski brod i dijete. Pitanje je, hoće li ijedno od to dvoje biti živo kada ih se dokopaju? Nadala se da Johanna nikada neće doznati za prijetnje i rizike koje je planirala za sljedećih nekoliko sati. „Da, visosti.“ Ali, Skrupilo se nije ni pomaknuo, i najednom se učini klonulijim i zabrinutijim no ikad. „Drvodjeljo, bojim se da...“ „Što? Sada imamo vjetar u leđa; moramo čim prije zaploviti s njim.“ „Da, Visosti... Ali, dok mi krećemo naprijed, ozbiljne opasnosti nam dolaze s bokova i straga. Neprijateljski izvidnici i požari.“ Skrupilo je bio u pravu. Skalperovci koji su djelovali iza njihovih linija bili su smrtonosni. Nije ih bilo mnogo; neprijateljske trupe na usponu Margrum bile su uglavnom uništene ili raspršene. Onih nekoliko koje su zagrizle u bokove Drvodjeljine vojske bile su naoružane običnim samostrelima i sjekirama... ali su ujedno bile i nevjerojatno dobro koordinirane. I taktika im je bila briljantna; u tome je vidjela njuške i pandže samog Skalpera. Njezino je zlo dijete nekako preživjelo. Poput kuge iz prošlih vremena, opet se nadvijalo nad svijet. Ako im se da dovoljno vremena, ti će gerilski čopori ozbiljno nauditi 313 www.balkandownload.org

Drvodjeljinoj sposobnosti opskrbe vlastitih snaga. Ako im se da dovoljno vremena. Dvoje njezinih članuva je stajalo i gledalo Skrupila u oči, naglašavajući njezine riječi: „To je razlog vise da smjesta krenemo, prijatelju moj. Mi smo na gostujućem terenu. Mi smo ograničeni brojem i zalihama hrane. Ako uskoro ne pobijedimo, bit ćemo malo po malo prožvakani.“ Skalpirani. Skrupilo ustade potvrdno kimajući. „Tako kaže i Peregrin. A i Johanna želi projuriti ravno kroz zidine dvorca... Ali, tu je još nešto, Vaša Visosti, čak i ako moramo svim silama krenuti naprijed. Da bih konstruirao naše topove, radio sam deset desetodnevica, koristeći svaki naputak iz dataseta koji sam mogao razumjeti. Visosti, ja znam kako je to teško izvesti. Pa ipak, topovi koje smo zarobili na Margrumu imaju trostruko veći domet, a teže četiri puta manje od naših. Kako su to uspjeli postići?“ U njegovom glasu bilo je akorda ljutnje i poniženja. „Izdajnik“, Skrupilo tržne njuškom u smjeru Vendacija, „misli da možda imaju Johanninog brata, ali Johanna tvrdi da nemaju ništa poput dataseta. Visosti, Čelik ima neku prednost za koju mi još ne znamo.“ Čak niti smaknuća nisu bila od koristi. Dan za danom Čelik je osjećao kako u njemu raste bijes. Sam na parapetu, kružio je amo-tamo, jedva svjestan ičega osim vlastite ljutnje. Još otkako je bio pod Skalperovim nožem nije ju osjećao tako žestoko. Uspostavi kontrolu prije nego što se još gore ozlijediš, govorio je neki raniji Čelik u njemu. On zadrži tu misao i sabere se. Zurio je u krvavu slinu i osjećao okus pepela. Na tri njegova ramena vidjeli su se zarezi od zuba – sam je sebe ozljedivao, što je bila još jedna od navika od kojih ga je Skalper odavno bio izliječio. Ranjavaj prema van, nikada prema sebi. Čelik mehanički obliže posjekotine i približi se rubu zidina. Na obzorju je sivo-crna izmaglica zaklanjala more i otoke. Zadnjih nekoliko dana ljetni su vjetrovi bili kao vruć dah, donoseći okus dima. Sada kao da su se i sami pretvorili u vatru, šibajući pokraj dvorca i noseći pepeo i dim. Tijekom cijelog posljednjeg dnevnog ciklusa udaljenija strana Gorkog usjeka bila je zamagljena vatrom, no danas je mogao vidjeti obronke: bili su crni i smeđi, okrunjeni dimom koji se kretao ka obzoru nad morem. Usred ljeta su požari u niskom raslinju i šumama bili česti, ali ove godine priroda kao da se pretvorila u božanski ratnički čopor, šireći požare posvuda. To je bila posljedica tih prokletih topova. A ove se godine nije mogao povući u svježinu Skrivenog otoka i ostaviti stanovnike obale da pate. Čelik zanemari bol u ramenima i nastavi hodati kamenom stazom pribranije, gotovo analitički razmišljajući. Ono stvorenje Vendacije više nije bilo na njegovoj strani; izdalo je vlastitu izdaju. Čelik je očekivao da bi Vendacije mogao biti razotkriven; imao je druge špijune koji su ga trebali upozoriti ako se to dogodi. Ali, nije bilo nikakvog znaka... sve do katastrofe na Usponu Margrum. Sada su im se s okretom Vendacijeva noža svi njihovi planovi obili o glavu. Drvodjelja će vrlo skoro biti ovdje, ali ne kao žrtva. Tko bi mogao pogoditi da će mu za spas od Drvodjelje doista biti potrebni svemirci? Tako je naporno radio kako bi se suočio s Južnjacima prije Ravnina dolaska, a sad mu je doista trebala pomoć s neba – koju je trebalo čekati još više od pet sati. Na tu pomisao Čelik umalo opet klizne u stanje bijesa. Hoće li na koncu sve zavaravanje Jefrija biti uzaludno? Oh, kako ću, kada sve ovo bude gotovo, uživati ubijajući tu dvojicu. Oni su zasluživali smrt više od svih ostalih. Uzrokovali su toliko problema. Zbog njih se neprekidno morao ponašati najljubaznije što je mogao, kao da oni vladaju njime. Oni su 314 www.balkandownload.org

mu priuštili više bezobraština od deset tisuća normalnih podanika. Iz dvorišta dvorca čula se buka zaposlenih čopora i napetih kolotura, te cvilež i stenjanje pomicanog kamenja. Profesionalna jezgra Skalperovog carstva je opstala. Još samo nekoliko sati, i rupe u zidovimaće biti popravljene, a sa sjevera će stići novi topovi. I glavni plan još uvijek može uspjeti. Sve dok sam ja na okupu, i bez obzira na sve ostalo, može uspjeti. Gotovo izgubljen u buci, on začuje lupkanje pandži na unutarnjim stubama. Čelik se povuče okrećući sve glave ka izvoru zvuka. Shreck? Ali, Shreck bi se prethodno najavio. No, tada se on opusti: bio je to zvuk samo dva para šapa. Stubama se uspinjao samac. Skalperov član se uspne do kraja i pokloni pred Čelikom, što je bez ostalih članova koji bije ponovili, bila prilično nepotpuna gesta. Radio ogrtač posjetitelja blistao je onako čist i crn. Vojska je bila zadivljena tim ogrtačima te samcima i parovima koji su bili naizgled inteligentniji i od najbistrijih čopora. Čak su i Čelikovi poručnici, koji su razumjeli što ogrtači zapravo jesu – pa čak i Shreck – u njihovoj blizini postajali oprezni i nesigurni. A sada je Čelik trebao Skalperov fragment više od bilo koga drugoga, više od ičega, osim naivnosti Svemiraca. „Kakve su novosti?“ „Dopuštenje da sjednem?“ Je li se iza tog zahtjeva krio ciničan Skalperov osmijeh? „Dopušteno“, odreže Čelik. Samac se smjesti na kamenje. Ipak, Čelik je uočio njegov trzaj; Fragment je bio raspršen kraljevstvom već gotovo dvadeset dana. Izuzmu li se kratka razdoblja, sve to vrijeme nosio je svoje radijske ogrtače. Bilo je to mračno, prekrasno mučenje. Čelik je vidio ovog člana bez ogrtača, dok se ovaj kupao. Krzno mu je posve nestalo s ramena i bokova, gdje je težina radija bila najveća. U sredini ćelavih mjesta otvorile su se krvave rane. Ostavljen bez ogrtača, izbezumljeni je samac buncao o bolovima koji su ga mučili. Čelik je uživao u tim seansama, iako ovaj član nije bio osobito govorljiv. Bilo je to gotovo kao da je sada on, Čelik, postao Onaj Koji Podučava s Nožem u ruci, a Skalper njegov učenik. Samac je na trenutak ostao nijem. Čelik je mogao čuti njegovo jedva prikriveno dahtanje. „Zadnji dnevni ciklus je protekao dobro, gospodaru.“ „Ne i ovdje! Izgubili smo gotovo sve topove. Zatočeni smo među ovim zidinama.“ A zvjezdoljudi bi mogli stići prekasno. „Mislio sam, tamo dolje.“ Samac ispruži njušku prema otvorenim prostranstvima iza zidina. „Tvoji skauti su dobro uvježbani, gospodaru, i imaju briljantne zapovjednike. Trenutačno sam raspršen oko Drvodjeljine pozadine i bokova.“ Samac izvede svoj dio geste smijeha. „Pozadine i bokova. Neobično. Za mene cijela Drvodjeljina vojska kao da je jedan jedini neprijateljski čopor. Naša jurišna pješadija je poput bodlji na mojim vlastitim pandžama. Gospodaru, duboko smo zarežali u Kraljicu. Ja sam podmetnuo požare u Gorkom usjeku. Samo sam ja mogao točno vidjeti kamo će se širiti i kako njima mogu precizno ubijati. Za četiri dnevna ciklusa od Kraljičinih zaliha neće ostati više ništa, a onda će biti naša.“ „Predugo, ako danas poslijepodne svi izginemo.“ „Da.“ Samac nakrivi glavu gledajući u Čelika. On mi se smije. Baš kao u stara vremena pod Skalperovim nožem, kad bi pred njega bio postavljen problem, a kazna za neuspješno rješavanje bila je smrt. „Ali, Ravna i društvo trebali bi biti ovdje za pet sati, 315 www.balkandownload.org

zar ne?“ Čelik kimne. „Pa, mogu ti jamčiti da će to biti satima prije Drvodjeljina glavnog napada. Imaš Amdijefrijevo povjerenje. Čini se da samo moraš požuriti i sabiti ranije planiranu satnicu. Ako je Ravna dovoljno očajna–“ „Svemirci jesu očajni, to pouzdano znam.“ Ravna je možda maskirala svoje stvarne motive, ali njezin je očaj bio očigledan. „A ako ti možeš usporiti Drvodjelju–“ Čelik posjedne sve svoje članove kako bi se usredotočio na trenutni plan. Bio je napola svjestan da se njegovi strahovi povlače. U planiranju je uvijek nalazio utjehu. „Problem je u tome što sada moramo učiniti dvije savršeno koordinirane stvari. Prije se radilo samo o insceniranju opsade i uvlačenju svemirskog broda u Čeljusti našeg dvorca.“ On okrene jednu glavu ka dvorištu. Kamena kupola se nadvijala nad prizemljenim brodom još od sredine proljeća. Sada je na njoj bilo tragova artiljerijskih napada, i mramorna je površina bila okrhnuta, ali nije bila niti jednom izravno pogođena. Pokraj nje se prostiralo polje Čeljusti, dovoljno veliko da prihvati spasilački brod, ali okruženo kamenim stupovima, zubima u Čeljustima. Uz odgovarajuću upotrebu baruta, zubi će pasti na spasioce. To bi bio zadnji pokušaj, u slučaju da ne uspiju ubiti i zarobiti ljudska bi ća kada ova izađu kako bi se susrela s dragim Jefrijem. Taj je plan s ljubavlju tesao mnogo desetodnevica, a potpomagala su ga Amdijefrijeva priznanja o ljudskoj psihologiji i njegovo poznavanje načina na koji svemirski brodovi inače slijeću. Ali sada: „–Sada doista trebamo njihovu pomoć. Ono što ću tražiti od njih mora imati dvostruku svrhu, da zavara njih i uništi Drvodjelju.“ „To će biti teško izvesti istodobno“, suglasi se Ogrtač. „Zašto ne odigrati u dva koraka, od kojih će prvi biti više ili manje iskren: navesti ih da unište Drvodjelju, a potom brinuti o tome kako ih savladati?“ Čelik zamišljeno kucne bodljom po kamenu. „Da. Problem je, što učiniti ako vide previše toga... Oni nikako ne mogu biti tako naivni kao Jefri. On kaže daje povijest čovječanstva puna dvoraca i ratovanja. Budu li previše letjeli uokolo, vidjet će stvari koje Jefri nikada nije vidio ili ih nije razumio... Možda bih ih mogao privoljeti da se spuste unutar dvorca i smjeste oružje na zidine. Imat ćemo ih u šaci onog trenutka kada se nađu u našim Čeljustima. Prokletstvo. To bi zahtijevalo pažljiv rad s Amdijefrijem.“ Blaženstvo apstraktnog planiranja nakratko potone pod naletom bijesa. „Postaje mi sve teže i teže raditi s tom dvojicom.“ „Za Čopora miloga, pa obojica su sastavljeni od samih štenaca.“ Fragment na trenutak zastane. „Naravno, Amdiranifani možda raspolaže sirovom inteligencijom većom od bilo kojeg čopora kojeg sam ikad vidio. Misliš li da bi doista mogao biti tako pametan da progleda kroz svoju djetinjastost“, upotrijebio je riječ na samnorskom, „i shvati prevaru?“ „Ne, ne baš to. Držim njihove vratove u svojimčeljustima, a oni to još ne primjećuju. U pravu si, Tyrathect; oni me vole.“ I kako ih samo mrzim zbog toga. „Kada sam mu u blizini, bogomoljkaš je svuda po meni, dovoljno blizu da mi prereze vrat ili iskopa oči, ali umjesto toga me grli i miluje. I očekuje da i ja njega volim. Da, oni vjeruju u svaku moju riječ, ali cijena toga je da moram otrpjeti beskrajnu bezobraštinu.“ „Budi pribran, dragi učenice. Suština manipulacije je empatija bez stvarnog emotivnog uplitanja.“ Fragment, kao i uvijek, zastane prije same poante. No, ovoga puta Čelik osjeti kako sikće riječi prije no stoje uopće postao svjestan svoje reakcije. 316 www.balkandownload.org

„Ne podučavaj... mene! Ti nisi Skalper. Ti si fragment. Sranje! Sada si fragment fragmenta. Jedna moja riječ, i bit ćeš sasječen, mrtav u tisuću komadića.“ On pokuša potisnuti drhtanje koje se širilo njegovim članovima. Zašto ga nisam još ranije ubio? Mrzim Skalpera više od ičega na svijetu, a to bi bilo tako lako izvesti. Pa ipak, fragment je cijelo vrijeme bio tako nezamjenjiv, na neki način predstavljajući jedino stoje Čelika dijelilo od neuspjeha. Uostalom, fragment jest bio pod Čelikovom kontrolom. A samac je upravo izvodio vrlo uvjerljivu uplašenu gestu sagibanja. „Sjedni, ti tamo! Daj mi svoj savjet, a ne lekcije, i ostat ćeš živ... Koji god bio razlog tome, ne mogu više glumatati pred tim štencima. Možda i mogu po nekoliko minuta, ili ako ih drugi čopori drže dovoljno daleko od mene, ali dosta mi je te beskrajne ljubavi. Još jedan sat toga, i... i znam da ću ih pobiti. Dakle, želim da ti razgovaraš s Amdijefrijem. Objasni im 'situaciju'. Objasni–“ „Ali–“ Samac ga je zaprepašteno gledao. „Ja ću promatrati; ne predajem tu dvojicu u tvoje vlasništvo. Ti samo odradi neposredne diplomatske aktivnosti.“ Fragment klone, više ne krijući bol u ramenima. „Ako ti tako želiš, gospodaru.“ Čelik pokaže sve zube. „Želim. Samo upamti, bitću prisutan kada se zbiva bilo što važno, osobito izravna radio komunikacija.“ On mahne samcu da se udalji sa zidina. „Sada idi i umiljavaj se djeci; i sam ćeš naučiti ponešto o samokontroli.“ Kada je Ogrtač otišao, on pozove Shrecka na zidine. Sljedećih nekoliko sati proveli su obilazeći obrambene položaje i planirajući sa svojim ljudima. Čelik je i sam bio iznenađen koliko je rješenje problema sa štencima unaprijedilo bistrinu njegova razmišljanja. I njegovi savjetnici kao da su to osjetili, opuštajući se u tolikoj mjeri da su čak nudili i značajne prijedloge. Na mjestima na kojima se probijene zidine nisu mogle popraviti, postavitće zamke s utezima. Topovi iz radionica na sjeveru stići će prije kraja dnevnog ciklusa, a jedan od Shreckovih ljudi radio je na alternativnom planu opskrbe hranom i vodom. Izvješća dubinskih izvidnika pokazivala su stalan napredak u uništavanju protivnikovog zaleđa; prije nego što dođu do Svemirskog brda, ovi će ostati bez većine streljiva. Čak i sada jedva da je poneki hitac padao na brdo. Kada je sunce počelo izlaziti na jugu, Čelik je opet bio na zidinama planirajući što učiniti s došljacima sa zvijezda. Ovo je bilo gotovo poput ne tako davnih dana, kada su se planovi odvijali kako treba, a uspjeh sečinio čudesnim, ali dostižnim. Pa ipak... u pozadini njegovih misli još od trenutka razgovora sa samcem krile su se male pandže straha. Čelik je, naizgled, vladao. Skalperov fragment ga je, naizgled, slijedio. Ali, iako je bio raspršen kilometrima, taj se čopor doimao pribranijim no ikad. O, da, Fragment je i prije toga često glumio uravnoteženost, ali njegova unutarnja napetost uvijek je probijala na površinu. U zadnje vrijeme izgledao je samozadovoljno, gotovo... spokojno. Skalperov fragment bio je zadužen za sile Domene južno od Svemirskog brda, a od danas – otkako mu je Čelik nametnuo tu odgovornost – Ogrtač će svakodnevno biti i s Amdijefrijem. Nije važno što je motivacija za tu odluku dolazila iz Čelika. Nije važno što je Fragment očigledno bio u stanju agonije od iscrpljenosti. U svojoj punoj genijalnosti Veliki Čopor bi mogao navesti i šumskog vuka da povjeruje da je Skalper njegova matica. A mogu li doista znati što govori čoporima iza mojih leđa? Je li moguće da mi moji špijuni dojavljuju laži o njemu? Sada kad je na trenutak mogao zaboraviti na neposredne brige, ove su se male pandže 317 www.balkandownload.org

zabadale sve dublje. Da, potreban mije. Ali, margina pogreške je sada smanjena . Trenutak kasnije on proizvede zadovoljan akord, prihvaćajući rizik. Bude li potrebno, učinit će ono što je naučio s drugim kompletom ogrtača, nešto što je vješto prikrio od Skalpera Tyrathect. Bude li potrebno, Fragment će se uvjeriti da smrt može biti brza kao radio. Čak i dok je pokušavao uskladiti brzine, Pham je koristio ultrapogon. To bi im moglo uštedjeti sate povratnog leta, ali je nosilo i svoje rizike, i to one za koje brod nikada nije bio predviđen. Slobodnjak je skakao po cijelom solarnom sustavu. Sve što im je bilo potrebno bio je jedan doista sretan skok, no jedan doista nesretan, onaj u planet, mogao ih je ubiti – dovoljan razlog zašto se ova igra u uobičajenim okolnostima nije upražnjavala. Nakon više sati petljanja s brodskom automatikom i igranja ultrapogonskog ruleta ruke sirotog Phama su lagano drhtale. Kad god bi se na vidiku pojavio planet Bodljastih – često tek kao udaljena točkica plavičastog svjetla – on bi na trenutak zurio u njega. Ravna je osjećala kako u njemu rastu dvojbe. Pamćenje mu je govorilo da bi se trebao dobro snalaziti s niskotehnološkom automatikom, no neki od primitivnih mehanizama Slobodnjaka kao da su bili neprobojni. A možda su i njegova sjećanja na vlastite sposobnosti na Qeng Ho, bila tek jeftina prevara. „Flota Pošasti. Koliko još?“ upita Pham. Zelenlatica je promatrala navigacijski prozor iz kabine Jahača. To je pitanje postavio po peti put u posljednjih sat vremena, no ona mu je ipak odgovorila smirenim i strpljivim glasom. Možda su ponovljena pitanja njoj ionako zvučala posve prirodno. „Udaljenost četrdeset devet svjetlosnih godina. Procijenjeno vrijeme dolaska četrdeset osam sati. Još sedam brodova je otpalo iz potjere.“ Ravna je znala oduzimati; još uvijek ih je slijedilo njih stotinu pedeset dva. Plavokrasov sintetizator se oglasi preko onoga njegove družice: „Tijekom zadnjih dvjesto sekundi kretali su se nešto brže nego ranije, ali mislim da se radi samo o lokalnoj varijanci u uvjetima na Dnu. Gosparu Phame, ide vam dobro, ali ja poznajem svoj brod. Mogli bismo još malo dobiti na vremenu, kad biste mi samo dali pristup kontrolama. Molim–“ „Ušuti.“ Phamov glas je bio oštar, ali riječi je izgovorio gotovo automatski. Bio je to razgovor – ili kraj razgovora – koji se odvijao gotovo jednako često kao i Phamovi upiti o statusu flote Pošasti. Tijekom ranijih tjedana njihova putovanja ona je pretpostavljala da je bogopad na neki način nadljudska pojava. Umjesto toga, radilo se o djelićima i komadićima, automatici pretovarenoj u golemoj panici. Možda je funkcioniralo kako treba, a možda je i otkazalo, sada razdirući Phama uslijed prenesenih pogrešaka. Stari krug straha i dvojbi iznenada je razbilo meko plavo svjetlo. Planet Bodljastih! Naposljetku su uspjeli izvesti čudesno precizan skok, što joj je donijelo zadovoljstvo gotovo poput onog šoka od prije pet sati: dvadeset tisuća kilometara od njih protezao se veliki, uski srp, rub planetarnog dana. Ostatak je bio tamna mrlja na zvjezdanoj pozadini, osim na mjestima gdje je prsten polarne svjetlosti bacao blago zelenilo na južni pol. Jefri Olsndot se nalazio na suprotnoj strani planeta, tamo gdje je vladao arktički dan. Neće imati radijsku komunikaciju dok ne stignu – a ona nije uspjela doznati kako rekalibrirati ultraval za prijenos na male udaljenosti. Ravna se okrene od prizora. Pham je još uvijek zurio prema gore u nebo iznad nje. 318 www.balkandownload.org

„... Phame, kakva korist odčetrdeset osam sati? Hoćemo li naprosto uništiti Protumjeru?“ Što ćemo s Jefrijem i ljudima gospodina Čelika? „Možda. Ali, ima i drugih mogućnosti. Mora ih biti.“ Ovo posljednje izrekao je vrlo tiho. „I prije su me progonili. Bio sam i u goroj stisci.“ Njegov ju je pogled izbjegavao. 319 www.balkandownload.org

38. Jefri u zadnja dva dana nije vidio sunce na više od jednog sata. On i Amdi bili su dovoljno sigurni pod golemom kamenom kupolom koja je štitila izbjeglički brod, ali od tamo nikako nisu mogli vidjeti vanjski svijet. Da nije Amdija, ne bih mogao izdržati ni minute. S pojedinih gledišta ovo je bilo gore čak i od njegovih prvih dana na Skrivenom otoku. Oni koji su ubili mamu i tatu i Johannu bili su udaljeni samo nekoliko kilometara. Zarobili su neke od topova gospodina Čelika, i zadnjih su dana satima odjekivale eksplozije, udari koji su potresali tlo pod njihovim nogama, a ponekad čak i zidove kupole. Hranu su im donosili, i kad nisu sjedili u zapovjednoj kabini broda, njih su dvojica lutala oko broda do prostorija s usnulom djecom. Jefri je obavljao jednostavne procedure održavanja kojih se sjećao, ali pogled kroz hladnu prozirnost kovčega za hibernaciju ispunjavao ga je velikim strahom. Neki od njih jedva da su disali. Unutarnja temperatura kao da je bila previsoka, a on i Amdi nisu znali kako da pomognu. Ovdje se u međuvremenu ništa nije promijenilo, ali sada ih je ispunjavala radost. Ravnina duga šutnja je okončana. Amdijefri i gospodin Čelik su čak glasom razgovarali s njom! Još tri sata i njezinće brod biti ovdje! Čak je i bombardiranje prestalo, gotovo kao da je Drvodjelja shvatila da se njezino doba približava kraju. Još tri sata. Prepušten sebi, Jefri bi to vrijeme proveo u stanju velike tjeskobe. Naposljetku, sada mu je bilo devet godina, i bio je odrastao čovjek s problemima odraslih ljudi. Ali, bio je tu i Amdi. Taj je čopor na neki način bio pametniji od Jefrija, ali je istodobno bio i mali dječak – star otprilike pet godina, koliko je Amdijefri mogao procijeniti. Osim kad bi o nečemu intenzivno razmišljao, taj nije mogao mirovati. Nakon Ravnina poziva Jefri je želio sjesti i ozbiljno brinuti, ali Amdi je stao naganjati samoga sebe oko nosivih stupova. Dovikivao se sa samim sobom Jefrijevim i Ravninim glasom, i slučajno se namjerno zaletio u dječaka. Jefri se pridigao i gledao u isprevrtane štence. Obično malo dijete. Iznenada mu sine misao istodobno sretna i tužna: Je li i Johanna tako vidjela mene? I tako je sada i on imao svojih odgovornosti. Kao, na primjer, biti strpljiv. Dok je jedan od Amdija jurio pokraj njegovih koljena, Jefri sune nadolje i zgrabi migoljavo tijelo te ga podigne do visine svojeg ramena dok se ostatakčopora uzbuđeno okupio lupkajući ga sa svih strana. Oni padoše na suhu mahovinu i nastave se hrvati još nekoliko sekundi. „Idemo istraživati, idemo istraživati!“ „Moramo ovdje čekati Ravnu i gospodina Čelika.“ „Ne brini. Sjetit ćemo se kada se trebamo vratiti.“ „Dobro.“ Kamo bi zapravo uopće mogli otići? Dvojac prođe bakljama osvijetljenom polutamom do zida koji je okruživao unutarnji rub kupole. Koliko je Jefri mogao vidjeti, bili su sami. To nije bilo neobično. Gospodin Čelik je bio jako zabrinut da bi Drvodjeljini špijuni mogli doći do broda. Čak su i njegovi vlastiti vojnici rijetko zalazili ovamo. Amdijefri je i ranije ispitivao unutarnje zidove. Iza presvlaka zid je bio hladan i vlažan. Postojali su nekakvi otvori prema van – oni za ventilaciju – ali ti su se nalazili na visini od gotovo deset metara, tamo gdje se zid već gotovo savijao unutra prema vrhu 320 www.balkandownload.org

same kupole. Zid je bio grubo obrađen, još neulašten. Radnici gospodina Čelika bili su u frenetičnoj žurbi da završe obrambene radove prije nego što stigne Drvodjeljina vojska. Ništa nije bilo ulašteno, a na presvlakama nije bilo ukrasa. Ispred i iza njega Amdi je njušio pukotine i svježu žbuku. Član u Jefrijevim rukama stade se ciljano migoljiti. „Ha! Točno iznad nas. Znao sam da žbuka popušta“, reče čopor. Jefri pusti cijelog svojeg prijatelja da se zaleti u malu udubinu u zidu. Nije izgledala ništa druk čije nego ranije, ali Amdi je čeprkao s pet pari šapa. „Čak i ako ga oslobodiš, što ćeš time dobiti?“ Jefri je bio vidio kako su ove blokove spuštali na mjesto. Bili su široki gotovo pola metra, poslagani u naizmjeničnim redovima. Prolazak kroz jedan od njih samo bi ih doveo do novog kamena. „He, he, ne znam baš. Čuvao sam ovu razbibrigu dok ne budemo imali malo viška vremena... Fuj. Ova žbuka me peče na usnama.“ Još malo grebanja, i čopor izvuče fragment velik kao Jefrijeva glava. Između blokova je doista postojala rupa, dovoljno velika za Amdija. Jedan od njega uvuče se u malenu pećinu. „Zadovoljan?“ Jefri se spusti pokraj otvora i pokuša pogledati unutra. „Pogodi što ima!“ Amdijev visoki glas dopro je odčlana pokraj njegova uha. „Ovdje otraga postoji tunel, a ne samo novi sloj kamenja!“ Član se prošulja pokraj Jefrija i nestane u tami. Tajni tuneli? To je previše podsjećalo na bajke s Nyjore. „Ovi su dovoljno veliki za odraslogčlana, Jefri. I ti bi se mogao provući kroz njih na rukama i koljenima.“ Još dva Amdijeva člana nestadoše u otvoru. Tunel koji je otkrio, možda je bio dovoljno velik za ljudsko dijete, ali ulaz u njega bio je tijesan čak i za štence. Jefri je mogao samo zuriti u tamu. Dijelovi Amdija koji su ostali na ulazu, pričali su o onome što je bilo unutra. „–Proteže se jako, jako daleko. Dvaput sam se morao vratiti. Vrh mene je oko pet metara više, daleko iznad tvoje glave. Ovo je fora. Sav sam se rastegao.“ Amdi je zvučao još šašavije od svoje uobičajene razigranosti. Još dva od njega uđoše u otvor. Ovo se razvijalo u pravu avanturu – u kojoj Jefri nije mogao sudjelovati. „Ne idi predaleko; moglo bi biti opasno.“ Jedan član preostalog para pogleda u njega. „Ne brini. Ne brini. Tunel nije slučajnost. Izgleda daje urezan u kamenje onda kada su ga polagali ovamo. Ovo je neki poseban put bijega koji je napravio gospodin Čelik. Dobro sam. Dobro sam. Ha, ha, hu, hu.“ Još jedan uđe u rupu. Trenutak kasnije pridruži im se i posljednji, koji je ipak ostao dovoljno blizu ulaza da bi još uvijek mogao razgovarati s Jefrijem. Čopor se ludo zabavljao pjevajući i krešteći samome sebi. Jefri je točno znao što je njegov prijatelj namjeravao: bila je to još jedna od onih igara u kojima se on nije mogao okušati. U ovom rasporedu Amdijeve su misli tvorile najneobičnije valove. Dovraga. Sad kada se igrao u kamenu, mora da je bilo još bolje nego inače, jer je bio posve odsječen od svih misli osim onih koje su razmjenjivali susjedni članovi. Glupavo pjevušenje se nastavi još trenutak, a onda Amdi progovori gotovo razumnim tonom. „Hej, ovaj se tunel mjestimično grana. Moj prednji dio je stigao do račvanja. Jedna strana se spušta dolje... Volio bih da imam dovoljno članova da mogu poći u oba smjera!“ „E, pa, nemaš!“ 321 www.balkandownload.org

„Hej ho, onda ću za danas odabrati gornji tunel.“ Nekoliko sekundi tišine. „Ovdje su mala vratašca! Nešto poput ulaza u prostoriju za jednog člana. Nisu zaključana.“ Amdi je prenosio zvuk cviljenja kamena koji kliže po drugom kamenu. „Ha! Vidim svjetlo! Još samo nekoliko metara gore, tunel se otvara u prozor. Poslušaj vjetar.“ Sada je prenosio zvuk vjetra i jauke morskih ptica koje su polijetale sa Skrivenog otoka. Zvučalo je prekrasno. „Oh, oh, sad sam već jako rastegnut, ali htio bih pogledati van... Jefri, vidim sunce! Vani sam, sjedim sasvim gore pokraj kupole. Imam pogled svuda uokolo na jug. Čovječe, kako je dolje zadimljeno!“ „Što se događa na padini?“ upita Jefri najbližeg mu člana; njegovo bijelo prošarano krzno bilo je jedva vidljivo kroz ulazni otvor. Ako ništa drugo, Amdi je barem ostao u kontaktu s njim. „Malo je tamnija nego prošle desetodnevice. Ne vidim nikakve vojnike tamo.“ Jefri ječuo preneseni zvuk topovskih hitaca. „Auh; zato se puca na veliko... jedna je upravo pala s ove strane grebena. Netko je tamo dolje, baš ispod mojeg vidnog polja.“ Drvodjelja ipak stiže. Jefri zadrhti, ljutit što ništa ne može vidjeti i uplašen onoga što se moglo vidjeti. Često su ga mučile noćne more o tome kakva bi Drvodjelja doista mogla biti i što je učinila mami, tati i Johanni. Slike nikada do kraja oblikovane... a ipak tako nalik na sjećanja. Gospodin Čelik će srediti Drvodjelju. „Ajoj. Stari Tyrathect prelazi dvorište dvorca i ide ovamo.“ Iz tunela je dopiralo tupkanje dok je Amdi jurio natrag dolje. Nije imalo smisla reći Tyrathectu da je u zidu skriven tunel. On bi im vjerojatno samo zapovijedio da se drže podalje od njega. Jedan, dva, tri, četiri – polovina Amdija je iskočila iz zida. Četvorka je lutala uokolo blago omamljena. Jefri nije mogao razaznati je li to zbog toga što su bili tako rastegnuti ili zbog privremene razdvojenosti od ostatka čopora. „Ponašaj se prirodno. Ponašaj se prirodno.“ Uto stiže ostalih četvero, i Amdi se stade smirivati. Odveo je Jefrija od zida užurbano kaskajući. „Uzmimo komunikacijski komplet. Pretvarat ćemo se da smo njime pokušavali kontaktirati Ravnu.“ Amdi je dobro znao da se svemirski brod nije mogao vratiti za pola sata. Zapravo, on je bio taj koji je potvrdio proračun usporavanja za gospodina Čelika. Ipak, on se zaleti uz ulazne stube broda i dovuče radio. Kada se zasun na javnim vratima na zapadnoj strani kupole podigao, dvojac je već uključivao antenu u pojačalo signala. Kao silueta nasuprot danjem svjetlu pojaviše se čuvarski čopor i jedan Tyrathectov član. Čuvar se povuče i zatvori vrata, a Ogrtač polako pređe preko mahovine do njih. Amdi pojuri prema njemu i stade blebetati o njihovim pokušajima da upotrijebe radio. Po Jefrijevom mišljenju, to je izgledalo malo usiljeno. Štenci su još bili zbunjeni od šetnje kroz zidove. Samac je promatrao prašinu od žbuke na Amdijevu krznu. „Penjao si se kroz zidove, je li tako?“ „Molim?“ Amdi se pogleda i uoči prašinu. Obično je bio lukaviji. „Da“, reče on posramljeno i otrese prašinu. „Nećete me odati, je li tako?“ Teško da će nam on pomoći , mislio je Jefri. Gospodin Tyrathect naučio je samnorski bolje od gospodina Čelika, a Čelik je bio i jedini koji je imao mnogo vremena za razgovor s njima. Ali, još i prije radio ogrtača, to je bio nestrpljiv čopor koji se ponašao šefovski. 322 www.balkandownload.org

Jefri je kao malo dijete imao pazitelje slči ne njemu. Tyrathect je bio pristojan do određene razine, a onda bi postao sarkastičan ili bi rekao nešto zločesto. Odnedavno kao daje postao bolji, ali Jefriju i dalje nije bio previše drag. Ali, gospodin Tyrathect isprve nije ništa rekao. Sjeo je polako, kao da ga bole slabine. „... Ne, neću te odati.“ Jefri s jednim Amdijevim članom razmijeni iznenađene poglede. „Čemu služi tunel?“ upita on sramežljivo. „Svi dvorci imaju skrivene tunele, posebno oni u mojoj... u Domeni gospodina Čelika. Uvijek su vam potrebni prolazi za bijeg i načini da špijunirate svoje neprijatelje.“ Samac protrese glavom. „Nije važno. Da li tvoj radio pravilno prima signale, Amdijefri?“ Amdi nakrivi glavu prema komunikacijskom zaslonu. „Mislim da je tako, ali još nema ničega što bi mogao primati. Vidite, Ravnin brod je morao usporiti i... hm, mogu vam pokazati aritmetiku...?“ Ali, gospodin Tyrathect očigledno nije bio zainteresiran za igranje s pločom i kredom. „... pa, ovisno o njihovoj sreći s ultrapogonom, trebali bismo ponovno uspostaviti kontakt svakoga trenutka.“ No, mali prozor na komunikatoru nije pokazivao nikakav dolazni signal. Promatrali su ga nekoliko minuta. Gospodin Tyrathect je spustio njušku kao da spava. Svakih nekoliko sekundi njegovo bi se tijelo trznulo. Jefri se pitao što rade njegovi ostali članovi. Uto komunikacijski prozor zasvjetluca zeleno. Začuje se kakofonija zvukova dok je uređaj pokušavao razdvojiti glas od pozadinske buke. „... iznad vas za pet minuta“, dopre do njih Ravnin glas. „Jefri? Slušaš li i ti ovo?“ „Da! Ovdje smo.“ „Molim te, daj da razgovaram s gospodinom Čelikom.“ Gospodin Tyrathect se približi uređaju. „On trenutačno nije ovdje. Ravna.“ „Tko je to?“ Tyrathectov smijeh bio je hihotav; on nikada nije bio čuo nikakav drugi. „Ja?“ On proizvede akord koji je Jefriju zvučao kao „Tyrathect“. „Ili mislite na preuzeto ime, kao što je Čelik? Ne bih znao točnu riječ. Možete me zvati... gospodin Derač.“ Tyrathect se opet nasmije. „Za sada ja mogu govoriti u ime Čelika.“ „Jefri, jesi li dobro?“ „Da, da. Slušaj gospodina Derača.“ Čudnoga li imena. Zvuči s komunikatora postadoše prigušeni. Čuo se svadljivi muški glas. Uto se Ravna vrati, pomalo stisnuta glasa, poput mame kada je bila ljuta. „Jefri... kolika je zapremina kugle promjera deset centimetara?“ Amdi se nestrpljivo vrpoljio tijekom cijelog razgovora. Tijekom cijele prošle godine slušao je Jefrijeve prčie o ljudima i sanjario o tome kako bi Ravna doista mogla izgledati. Sada je imao priliku da se pokaže. On munjevito posegne za komunikatorom i naceri se Jefriju. „To je lako, Ravna.“ Njegov je glas savršeno oponašao Jefrijev – i savršeno vladao jezikom. „Zapremina je 523,598 kubičnih centimetara... ili trebaš još decimala?“ Prigušena konverzacija. „... Ne, to je dovoljno. U redu, gospodine Deraču. Imamo slike od prethodnog preleta i općenit položaj radio odašiljača. Gdje se točno nalazite?“ „Ispod kupole u dvorcu na Svemirskom brdu. Ono je smješteno tik do obale pokraj–“ 323 www.balkandownload.org

Ubaci se muški glas. Pham? Imao je neobičan naglasak. „Našao sam ga na mapi. Još uvijek vas ne možemo izravno vidjeti. Previše je magle.“ „To je dim“, reče Ogrtač. „Neprijatelj s juga gotovo je stigao do nas. Smjesta trebamo vašu pomoć–“ Samac spusti glavu s komunikatora. Njegove se oči nekoliko puta sklope i opet otvore. Razmišljanje? „Hmm, da. Bez vaše pomoći, mi, Jefri i brod bit ćemo izgubljeni. Molim vas, prizemljite se u dvorištu dvorca. Znate da smo zidine posebno ojačali za vaš dolazak. Kada sletite, možemo upotrijebiti vaše oružje da bismo–“ „Nema teorije.“ Tip je odgovorio bez razmišljanja. „Samo razdvojite dobre od loših momaka i prepustite nama da sredimo stvari.“ Tyrathectov glas poprimi molećiv ton, poput malog djeteta koje se žali. Taj nas je doista proučio. „Ne, ne, nisam htio biti nepristojan. Naravno, vi sve učinite na svoj način. Glede neprijateljskih snaga: svi u blizini dvorca s južne strane brda naši su neprijatelji. Jedan prolaz... hm, bakljom vašeg broda... bi ih nagnao u bijeg.“ „Ne mogu paliti baklju unutar atmosfere. Jefri, je li se tvoj tata doista spustio pomoću glavnog mlaznog pogona? Bez agrava?“ „Da, gospodine. Mlazni pogon je bio jedino što smo imali.“ „On mora da je bio sretni genijalac.“ Ravna: „Možda bismo mogli samo preletjeti na visini od nekoliko tisuća metara. To bi ih moglo uplašiti.“ Tyrathect zausti: „Da, to bi moglo–“ Uto se otvore javna vrata na sjevernoj strani kupole. Gospodin Čelik je stajao pred dnevnim svjetlom. „Dajte da ja razgovaram s njima“, reče on. Cilj cijele njihove putešestvije ležao je jedva dvadeset kilometara ispod Slobodnjaka. Bili su tako blizu, no tih je dvadeset tisuća metara moglo biti jednako teško premostiti kao i dvadeset tisuća svjetlosnih godina koje su prevalili do tada. Lebdjeli su na agravu iznad samog „Svemirskog brda“. Slobodnjakova multispektralna analiza nije radila baš najbolje, ali tamo gdje dim nije skrivao pogled, brodska optika je mogla izbrojati i iglice na drveću. Ravna je vidjela „Drvodjeljine“ snage raspoređene po padinama južno od dvorca. Bilo je i drugih trupa, a očigledno i topova, skrivenih u šumama koje su obrubljivale fjord južnije od te točke. Još malo vremena, i uspjet će locirati i njih. Ali, vrijeme je bilo jedino čega nisu imali dovoljno. Vrijeme, i povjerenje. „Četrdeset osam sati, Phame. Tada će cijela flota stići ovamo i ispuniti nebo oko nas.“ Možda, možda bi bogopad mogao proizvesti kakvočudo, ali to nikada neće doznati vrzmajući se ovuda. Pokušaj: „Phame, nekome moraš vjerovati.“ Pham joj uzvrati pogled, i ona se na trenutak uplaši da bi se ovaj mogao posve rastrojiti. „Ti bi se prepustila šapama tog Čelika? Srednjovjekovni tirani su jednako prefrigani kao i svi oni koje si susretala u Daljinama, Rav. Od njih bi i Leptiri imali što naučiti. Strelica u glavu će te ubiti jednako učinkovito kao i antimaterijska bomba.“ Još malo lažnih sjećanja? Ali, Pham je u jednome bio u pravu: razmišljala je o 324 www.balkandownload.org

upravo završenom razgovoru. Drugi čopor – Čelik – bio je malo previše uporan. Bio je dobar prema Jefriju, ali očigledno i očajan. A ona mu je povjerovala kada je rekao da prelet na velikoj visini ne bi uplašio „Drvodjelju“ i nagnao ga u bijeg. Morali su se spustiti u blizini i izvući oružje. No, trenutačno jedina vatrena moć kojom su raspolagali bila je Phamova laka laserska puška. „No, dobro! Učini ono o čemu ste ti i Čelik razgovarali. Sleti s čamcem za prizemljenje iza Drvodjeljinih linija, a potom ih raznesi laserom.“ „Dovraga, znaš da ne mogu upravljati tom napravom. Čamac za prizemljenje nije nalik ni na što što ti ili ja poznajemo, i bez automatike ja–“ A zatim tiše: „Phame, bez automatike trebaš Plavokrasa.“ Na Phamovu licu ocrtavao se užas. Ona ga dodirne rukom. Dugo je šutio, kao da to nije ni primijetio. „Aha.“ Glas mu je bio nizak, kao da ga netko davi. A zatim: „Plavokrase! Dolazi ovamo!“ U Slobodnjakovom čamcu za prizemljenje bilo je i više nego dovoljno mjesta za Skrodojahača i Phama Nuwena. Letjelica je bila izgrađena posebno za potrebe Jahača. Da je viša automatika funkcionirala, Phamu – pa čak i djetetu – bilo bi lako upravljati njome. No, sada čamac nije mogao osigurati stabilan let, a „ručne“ kontrole bile su nešto što je zadavalo poteškoće čak i Plavokrasu. Prokleta automatika. Prokleta optimizacija. Većinu svojeg odraslog doba Pham je proživio u Sporosti. Tijekom svih tih desetljeća upravljao je svemirskim brodovima i oružjima koja bi feudalno carstvo pod njima mogla pretvoriti u prah i pepeo. A sada, s opremom koja bi trebala biti neusporedivo moćnija, nije mogao čak ni prizemljiti prokleti pomoćni čamac. Na drugom dijelu odjeljka za posadu Plavokras je sjedio na pilotskom mjestu. Njegovi su se listovi protezali preko mreže potpornjeva i kontrola. Isključio je svu zaslonsku automatiku; samo je glavni prozor prikazivao prirodan pogled s pramčane kamere čamca. Slobodnjak je, lebdio nekoliko stotina metara ispred njih, pojavljujući se i nestajući s vidika dok su oni klizili unatrag i nadolje. Plavokrasova nemirna nervoza – tajnovitost, kako ju je vidio Pham – nestala je onoga trenutka kada je počeo upravljati letjelicom. Njegov sintetizatorski glas postao je odsječan i zaokupljen, a rubove listova je vrtio oko kontrola, što bi Phamu bilo nemoguće izvesti čak i da je cijeloga života radio s tom opremom. „Hvala vam, gosparu Phame... Dokazat ću vam da mi možete...“ Nos broda je najednom ponirao, i oni su gotovo izravno zurili u fjordovima izrezbarenu obalu dvadeset kilometara niže. Slobodno su padali pola minute, dok su Jahačevi listovi plesali na svojim potpornjima. Majstorski manevar? Ne: „Isprika, isprika.“ Ubrzanje, i Pham utone u svoje pojaseve pod pritiskom inercije koja je varirala između jedne desetine zemaljske gravitacije i nepodnošljive, razdiruće sile. Krajolik se okretao, i nakratko su ugledali Slobodnjaka, sada tek sićušnog moljca daleko iznad njih. „Je li neophodno ubijati, gosparu Phame? Možda bi već i samo naše pojavljivanje iznad bojnog polja...“ Nuwen je stiskao zube. „Samo nas ti prizemlji.“ Ono stvorenje Čelik je nepokolebljivo zahtijevalo da sprže cijelu padinu. Unatoč svim Phamovim sumnjama, čopor je u tome možda bio u pravu. Sukobili su se s gomilom ubojica koji su bez oklijevanja napale svemirske brod; Drvodjelja je trebala živopisnu demonstraciju sile. 325 www.balkandownload.org

Njihov je čamac gutao kilometre. Čelikove utvrde bile su jasno vidljive čak i golim okom: grubi višekutnik koji je okruživao izbjeglički brod, i mnogo veća struktura koja se protezala na otoku nekoliko kilometara zapadnije. Pitam se je li i dvorac mojeg oca ovako izgledao došljacima iz Qeng Hoa? Te su zidine bile visoke i okomite. Bodljasti očigledno nisu ništa znali o barutu sve dok ih Ravna nije podučila. Dolina južno od dvorca bila je mrlja tamnog dima koji je polako plovio prema moru. Čak i bez automatskih poboljšanja prikaza, mogao je vidjeti užarena mjesta, narančaste prstenove oko crnog područja. „Nalazite se na dvije tisuće metara“, začuje se Ravnin glas. „Jefri kaže da vas vidi.“ „Vodi me do njih.“ „Pokušat ću, gosparu Phame.“ Plavokras je nešto petljao, a zbog nedostatka njegove pažnječamac načini cijelu petlju. Pham je viđao i lišće koje je letjelo s boljom kontrolom od ovog čamca. Pištav dječji glas: „J-jeste li dobro? Nemojte se srušiti!“ A tada hibrid Ravne i djeteta iz usta Čelik-čopora: „Ići na jug! Ići na jug! Upotrijebite vatreni pištolj. Brzo njih spalite.“ Plavokras ih je već bio spustio u zadimljeno područje. Nekoliko sekundi su letjeli naslijepo. Kroz malu rupu u dimnoj zavjesi ukaže se obronak udaljen manje od dvjesto metara, koji im se munjevito približavao. Prije nego što je Pham stigao i opsovati Plavoicrasa, ovaj zaokrene i podignečamac u čistiji zrak. Nakon toga se postavi iznad područja, tako da su mogli gledati izravno dolje. Nakon trideset tjedana razgovora i planiranja Pham je prvi put mogao baciti pogled na Bodljaste. Čak i odavde bilo je očigledno da se bitno razlikuju od svih sofonta koje je Pham ikad sreo. Skupine od četiri, pet ili šest članova držale su se tako blizu da su izgledale poput jednog paukolikog bića, a svaki se čopor držao na barem deset ili petnaest metara udaljenosti od ostalih. U izmaglici bljesne top. Čopor koji ga je opsluživao kretao se poput jedne dobro koordinirane ruke, vraćajući oružje na mjesto i ubacujući novi naboj u cijev. „Ali, gosparu Phame, ako su ovo neprijatelji, otkuda im topovi?“ „Ukrali su ih.“ Ali, topničke momčadi? Nije imao vremena razmišljati o tome. „Točno ste iznad njih, Phame! Povremeno vas vidim kroz dim. Lebdite prema jugu s petnaest metara u sekundi, gubeći visinu.“ Bio je to dječak, u punom sjaju svoje uobičajene nevjerojatne preciznosti. „Ubijte njih! Ubijte njih!“ Pham se izmeškolji iz svojih spona i otpuže do otvora na kojem su bili montirali njegovu lasersku pušku. Bila je to manje-više jedina stvar spašena nakon požara u radionici, ali, tako mu Boga, to je ujedno bilo i nešto čime je znao rukovati. „Drži nas na mjestu, Plavokrase. Budeš li me treskao, jednako je vjerojatno da ću spržiti tebe kao i bilo što drugo!“ On otvori prolaz i zagrcne se prodornim dimom. Uto ih Plavokrasovi agravi prenesoše na otvoreni prostor i Pham nacilja laserom medu čoporske trupe. Drvodjelja je izvorno zahtijevala da Johanna ostane u baznom taboru. Johannin odgovor na to bio je žestok; čak i sada je djevojčica još uvijek bila pomalo začuđena 326 www.balkandownload.org

samom sobom. Još od prvih dana na planetu Bodljastih nije bila tako blizu napadu na neki čopor. Nije bilo moguće daje netko spriječi da dozna što se dogodilo s Jefrijem. Na koncu su pronašli kompromis: Johanna će prihvatiti Peregrina kao svojega čuvara. Moći će pratiti vojsku na bojno polje pod uvjetom da sluša njegove upute. Johanna pogleda prema gore kroz putujući dim. Prokletstvo. Peregrin je uvijek bio takav bezbrižan šaljivac. Prema njegovim vlastitim pričama, tijekom godina ubijali su ga nebrojeno puta. A sada je čak nije htio pustiti niti do Skrupilovih topova. Dva njegovačlana koračala su malom zaravni urezanom u padinu. Požar je ovuda prošao nekoliko sati ranije, i sad ih je gusto obavijao prodoran miris pepela mahovine. A s tim mirisom vraćale su se i jasne uspomene na užas koji se godinu dana ranije odvijao na istom mjestu... Čuvari, čopori od povjerenja, držali su se svojih staza na dvadeset metara od njih sa svake strane. Ovo je područje trebalo biti sigurno od gerilskih upada, a artiljerijska paljba Skalperovaca utihnula je prije više sati. Ipak, Peregrin je bespogovorno odbijao pustiti je imalo bliže. Ovo uopće nije nalik na ono od prošle godine. Tada ju je okruživalo sunčano, plavo nebo i čist zrak – i ubojstvo njezinih roditelja. Sada su se ona i Peregrin vratili, ali je plavo nebo postalo žuto-smeđe, a pojasi mahovinastih obronaka bili su crni. A čopori uokolo borili su se na njezinoj strani. I ovoga puta su imali izgleda... „Dovraga, pusti me bliže! Drvodjeljaće imati Elefanta bez obzira na to što se meni dogodi.“ Peregrin se protrese gestikulirajući niječan odgovor. Jedan od njegovih mladunaca izviri iz tobolca odore kako bi je uhvatio za rukav. „Još malo“, odgovori joj Peregrin po deseti put. „Pričekaj Drvodjeljina glasnika. Nakon toga možemo–“ „Želim biti tamo gore! Ja sam jedina koja poznaje brod!“ Jefri, Jefri. Da je Vendacije barem u pravu u onome što kaže o tebi... Upravo se okretala kako bi pljusnula Scarbutta kada se to dogodilo: snažna toplina na njezinu vratu i jarko osvijetljen dim. Pa još jednom, i onda opet. A nakon toga udar brze grmljavine koja je projurila nebom. Peregrin se skupi uz nju. „To nije artiljerijska vatra!“ poviče on. „Dvojica mojih su gotovo oslijepila. Idemo.“ On je okruži, umalo je oborivši dok ju je gurkao i potezao nizbrdo. Johanna je koju sekundu išla uz njega, više ošamućena nego sklona suradnji. Njihova se pratnja negdje izgubila. Više gore uzbrdo borbeni su pokliči utihnuli. Oštra grmljavina je sve ušutkala. Tamo gdje se dim razrijedio vidjela je jedan od Skrupilovih topova; točnije, cijev koja se uzdizala iz lokve rastaljenog čelika. Topnik je bio raznesen u komadiće. To nije bila topovska paljba. Johanna se grčevito oslobodi Peregrinova stiska. Nije topovska paljba. „Svemirci! Peregrine, to mora biti pogonski mlaz.“ Peregrin je zgrabi, i dalje se spuštajući niz brdo. „Nije pogonski mlaz; njega sam već čuo. Ovo je nešto tiše od toga – i ciljano.“ Začuje se otegnuto štucanje odvojenih hitaca. Koliko je Drvodjeljinih vojnika upravo izginulo? „Mora da misle da napadamo brod, Peregrine. Ako nešto ne poduzmemo, zbrisat će sve do posljednjega.“ 327 www.balkandownload.org

Njegove čeljusti popuste stisak na njezinim rukavima i hlačama. „Što možemo učiniti? Zadržimo li se ovdje, možemo samo poginuti.“ Johanna je zurila u nebo. Nije bilo ni traga letjelicama, što uz toliki dim i nije bilo čudno. Sunce je bilo tek tamna krvava lopta. Kad bi spasitelji samo znali da ubijaju njezine prijatelje. Kad bi samo znali... Ona ukopa stopala u tlo. „Ako uspijem izaći negdje gdje će me vidjeti... Pusti me, Peregrine! Idem uzbrdo, tamo gdje nema dima.“ On se zaustavio, ali njegov je stisak i dalje bio snažan. Četiri odrasla lica i dva štenca su je gledali s kolebljivošću u svakom paru očiju. „Molim te, Peregrine. To je jedini način.“ Čopori su jurili nizbrdo, neki krvareći, neki u fragmentima. Njegove uplašene oči su još trenutak zurile u nju, a onda je on pusti i dotakne joj ruku jednim nosom. „Izgleda da će ovo brdo za mene uvijek značiti smrt. Najprije Scribner, a sada ti – svi ste vi ludi.“ Njegovim članovima se raširi stari Peregrinov osmijeh. „Dobro. Pokušajmo tako!“ Dvojac bez štenaca krene uzbrdo tražeći najsigurniji put. Johanna i ostatak Peregrina su slijedili. Hodali su terasastim tlom koje se blago uzdizalo. Ljetna suša je pojela hladnu močvarnu vodu koje se sjećala od slijetanja, i izgorjela mahovina ispod njezinih nogu bila je tvrda. Hod je trebao biti lagan, ali Peregrin je zavijao kroz najdublje humke saginjući se svakih nekoliko sekundi kako bi se osvrnuo u svim smjerovima. Došli su do kraja terase i počeli se uspinjati uzbrdo. Bilo je mjesta tako strmih da se morala prihvatiti za nosače naramenica na dva Peregrinova člana i prepustiti im daje povuku gore. Prošli su najbliži top, ili ono što je od njega ostalo. Johanna nikada nije vidjela ništa slično, osim u pričama, ali val rastaljenog metala i pougljenjenih tijela mogao je značiti samo neku vrstu laserskog oružja. Širom padine protezali su se slični krateri, uništenje urezano u ionako već spaljenu zemlju. Johanna se nasloni na glatko zaobljenu stijenu. „Samo proguraj još preko ovoga, i naći ćemo se na sljedećoj terasi“, čula je Peregrinov glas u uhu. „Požuri, čujem povike.“ On se nagne dvama članovima spuštajući svoje naramenice ka njezinim rukama. Ona ih uhvati, odgurujući se nogama. Na trenutak su i ona i čopor visjeli nad četverometarskim ponorom, a onda se nađoše na smeđoj, neizgorjeloj mahovini. Peregrin se okupio oko nje skrivajući je. Ona proviri između njegovih nogu. Odavde su se vidjele najistaknutije zidine Čelikova dvorca. Bodljasti strijelci su odlučno stajali na bedemima koristeći prednost kaosa među Drvodjeljinim trupama. Zapravo, Kraljičine snage u zračnom napadu i nisu izgubile tako mnogo čopora, ali čak i oni neozlijeđeni su bauljali uokolo. Kraljičini vojnici nisu bili kukavice – Johanna je to sad već dobro znala – ali upravo su se bili suočili sa silom od koje nisu imali nikakve obrane. Iznad njih se dim prelijevao u plavetnilo. Dio bojnog polja pred njom prostirao se podčistim nebom. Tijekom godina prije Dalekog Laboratorija Johanna i njezina majka često su odlazile na izlete u prirodu preko močvare Bigby na Straumu. Opremljene senzorima na naprtnjačama tamo su mogle bez teškoća promatrati neboperce: čak i ako automatika ove letjelice nije posebno tražila ljudska bića na tlu, morali bi je zamijetiti. „Vidiš li išta?“ Četiri odrasle glave su se naginjale amo-tamo u koordiniranim parovima. „Ne. Letjelica mora daje vrlo daleko ili iza dimne zavjese.“ Bedaci. Johanna se uspravi i krene ka zidinama dvorca. Moraju gledati ovamo! 328 www.balkandownload.org

Dva Kraljičina vojnika već su jurila prema njima, privučena njihovim svrhovitim kretanjem ili pogledom na Johannu. Peregrin im mahne da se vrate natrag. Sama na čistini, manje od dvjesto metara od zidina dvorca. Čak i pri pogledu golim okom, kako bije mogli ne opaziti? Zapravo, već su bili uočeni: začuje se prigušen siktaj, i metar dugačka strelica se zabode u tlo lijevo od njih. Scarbutt je zgrabi za rame povlačeći je u čučanj. Štenci postaviše njegove štitove u odgovarajući položaj: Peregrin od samoga sebe načini barikadu na strani okrenutoj prema dvorcu i stade se povlačiti izvan dometa strijelaca. Natrag u dim. „Ne! Trči paralelno! Želim da me vide.“ „Dobro, dobro.“ Tihi zvuči smrti šaputali su oko njih. Dok su trčali čistinom, Johanna je držala jednu ruku na njegovu ramenu. Osjetila je kako je Scarbutt posrnuo. Strelica ga je pogodila u mišićavi dio ramena, tek nekoliko centimetara od bubnjića. „Dobro sam! Ostani dolje, ostani dolje.“ Prva linija Drvodjeljinih snaga sada je trčala prema njima, tucet čopora koji jure preko terase. Peregrin je skakutao amo-tamo, glasom koji je udarao poput fizičke sile vičući nešto o tome da ostanu otraga i o opasnosti s neba. To nije zaustavilo njihovo napredovanje. „Žele da se skloniš od strelica.“ Iznenada, oni opaze da je vatra sa zidina prestala. Peregrin promotri nebo. „Vraćaju se! Dolaze s istoka, udaljeni su možda kilometar.“ Ona pogleda u smjeru u kojem je pokazivao. Bila je to bezoblična naprava, vjerojatno namijenjena letovima u svemiru, iako nije imala ultrapogonska rebra. Podrhtavala je i ljuljala se. Nije bilo traga mlaznicama. Neka vrsta agrava? Netko tko ne pripada ljudskoj rasi? Pomisao proleti njezinim mislima zajedno s radošću. Blijedo svjetlo trepne iz jarbola na trbuhu letjelice, i zemlja uzavre oko postrojbi koje su jurile da bi je zaštitile. Opet se začuje isprekidana grmljavina, samo što je sada svjetlost jurila točno preko njezinih prijatelja i prema njoj. Amdijefri se nalazio na parapetu. Čelik je od dvojca krio svoj bijes zbog toga. Naprosto se ništa drugo nije moglo učiniti; Ravna je zahtijevala da Jefri bude uz radio i vodi napad. Mladunac nije bio baš posve glup, ali to ne bi trebao biti razlog za zabrinutost. Vojska izgleda kao vojska, bila neprijateljska ili saveznička. A vojska s one strane zidina uskoro više neće postojati. „Kako je prošao prvi nalet?“ jasno se začuje Ravnin glas iz komunikatora. Ali, nije joj odgovorio Jefri; svih osam Amdiranifanijevih je provirivalo preko ograde, neki od njih sjedeći na bastionima i uvježbavajući stereo pogled, a drugi promatrajući Čelika i radio. Sada je Amdi odgovarao na pitanje Jefrijevim glasom. „Dobro. Nabrojao sam petnaest hitaca. Samo njih deset je nešto pogodilo. Kladim se da bih i ja ciljao bolje od toga.“ „Prokletstvo, to je najviše što mogu učiniti s ovim (nepoznate riječi).“ Glas nije pripadao Ravni, a Čelik je u njemu čuo iziritiranost. U ovim štencima svatko može pronaći nešto što će mrziti. Ta mu misao nakratko zagrije dušu. „Molim vas“, reče Čelik. „Pucajte opet. Opet.“ On pogleda preko zidina. Zračni napad je izbrisao pojas neprijatelja uz rub najbliže terase. Bilo je to spektakularno 329 www.balkandownload.org

uništenje, poput ogromnih topovskih eksplozija ili zasebnih slijetanja dvadeset svemirskih brodova. A sve to iz male letjelice koja je lelujala poput suhog lista. Neprijateljska prva crta se raspadala u panici. Amo-tamo na bedemima njegove su vlastite trupe plesale oko svojih postaja. Stvari su se odvijale slabo otkako je iz borbe bio izbačen njihov top; trebali su nešto čemu će se radovati. „Strijelci, Shreck! Neka gađaju preživjele.“ Zatim on nastavi na samnorskom: „Prve crte još uvijek nadiru. Jako su – jako su–“ Dovraga, kako se kaže „samouvjereni“? „Ubit će nas ako ne dobijemo još pomoći.“ Dječak je zbunjeno gledao Čelika. Ako se tome usprotivi kao laži... Trenutak kasnije oglasi se Ravna. „Ne znam baš. Poprilično su daleko od vaših zidina, barem koliko ja mogu vidjeti. Ne želim izmasakrirati...“ Rafalna konverzacija s čovjekom u letjelici, možda čak niti na samnorskom. Topnik nije zvučao zadovoljno. „Pham će se povući nekoliko kilometara“, reče ona. „Možemo se smjesta vratiti ako neprijatelj bude napredovao.“ „Sssst!“ Shreckovo visokogovorno siktanje bilo je poput fizči kog uboda. Čelik se okrene zureći u njega. Kako se usuđuješ – ali, oči njegova poručnika bile su jako raširene pokazujući ka središtu bojnog polja. Naravno da je Čelik već imao par očiju usmjerenih tamo, ali nije bio obraćao pažnju: drugi Dvonožac! Bogomoljkasta figura se spustila iza čopora koji ju je pratio, srećom prije no što ju je Jefri primijetio. Hvala Čoporu Svih Čopora što su štenci bili kratkovidni. Čelik pojuri naprijed, djelomično okružujući Amdija, vičući ostalima da siđu s parapeta. Oba Tyrathectova člana se približe fizički grabeći nesretne neposlušnike. „Silazite!“ vrištao je Čelik na jeziku Bodljastih. Na trenutak je vladao opći metež u kojem su se njegove misli miješale s mislima štenaca. Amdi odskoči od njega, pažnje posve odvučene bukom i grubim guranjem. Tada Čelik reče na samnorskom: „Imaju još topova. Silazite dolje prije nego što vas ozlijede!“ Jefri pojuri na parapet. „Ali ne vidim–“ Srećom, doista i nije bilo ničega posebnog da se vidi. Barem ne sada. Druga Dvonožna i dalje je čučala u jednom od Drvodjeljinih čopora. Shreck zgrabi ljudsko dijete šapama i čeljustima. On i jedan od Tyrathecta odgurase dječaka, koji se i dalje bunio, dolje niz stepenice. Dok su odlazili, Tyrathect je već uljepšavao Čelikovu priču govoreći im o trupama koje je vidio ispod grebena brda. „Raznesi manje skladište baruta“, procijedi Čelik odlazećem Shrecku. To je skladište bilo gotovo prazno, ali njegovo uništenje moglo bi uvjeriti svemirce bolje od tisuću riječi. Kada su svi otišli, Čelik je na trenutak stajao u tišini drhte ći. Još nikada nije za tako malo izbjegao katastrofu. Duž bedema njegovi su strijelci kišom strelica zasipali neprijateljski čopor i Dvonožnu. Prokletstvo. Ovi gotovo da su već bili izvan dometa. U dvorištu dvorca Shreck je detonirao manje skladište. Eksplozija je bila zadovoljavajuća, mnogo glasnija od pogotka iz topa; jedan od unutarnjih tornjeva bio je raznesen. Leteće kamenje zapljusne dvorište, a najmanji komadići doletješe sve do mjesta gdje je Čelik stajao na grudobranu. Ravnin glas je brzo vikao na samnorskom, prebrzo da bi je Čelik mogao razumjeti. Sada su svi planovi i sve nade visjeli na oštrici noža. Morao je uložiti sve stoje imao. Čelik se nagne jednim ramenom ka komunikatoru i reče: „Ispričavam se. Stvari ovdje odvijaju brzo. Mnogo još Drvodjeljinih dođe ispod dima. Možete ubiti sve na padini?“ Jesu li bogomoljke vidjele kroz dim? To je bio dio ovog kockanja. 330 www.balkandownload.org

Odgovori mu topnik: „Mogu pokušati. Gledajte ovo.“ Treći glas, isprekidan i piskutav čak i prema ljudskim standardima: „Još pedeset sekundi, gosparu Čeliče. Imamo problema s okretanjem.“ Dobro. Koncentrirajte se na letenje i ubijanje. Nemojte previše pažljivo promatrati svoje žrtve. Strijelci su otjerali djevojčicu natrag, djelomično pod dimnu zavjesu. Ostali čopori su jurili kako bi je zaštitili. Do trenutka kada se došljaci vrate, tamo će biti mnoštvo ciljeva među kojima će se Dvonožna praktički izgubiti. Dva njegova člana opaziše kako se letjelica spušta kroz izmaglicu. Došljaci neće moći jasno vidjeti na što pucaju. Blijedo svjetlo zapaluca ispod broda. Smrtonosni srp projuri padinom prema Drvodjeljinim trupama. Pham je poskakivao na svojoj poziciji dok je Plavokras okretao brod natrag prema ciljevima. Nisu se kretali brzo; zračna struja sigurno nije bila jača od trideset metara u sekundi. Pa ipak, svaki trenutak leta bio je ispunjen najgorim trzajima i tumbanjima. U jednom trenutku je Phamovo držanje za nosač puške bilo jedino što ga je spriječilo da ne ispadne van. Za četrdeset i nešto sati ovamo će stići najsmrtonosnija stvar u svemiru, a ja se zabavljam pucajući na pse. Kako zbrisati sve s padine? Čelikov kenjkasti glas još uvijek mu je odzvanjao u ušima. A Ravna nije bila sigurna u ono što su sa Slobodnjaka mogli vidjeti kroz sav ovaj d im. Možda bi nam bez automatike išlo bolje nego s ovom ludom hibridnom varijantom. No, barem je njegova puška imala ručne kontrole. Pham zagrli cijev jednom rukom dok je drugom šarao. Pri velikom raspršenju zraka je bila beskorisna protiv bilo kakvog oklopa, ali je mogla uništiti oči i zapaliti kožu i kosu – a njezina širina na tlu iznosit će na desetke metara. „Petnaest sekundi, gosparu Phame“, začuje on Plavokrasov glas. Ovoga puta su dolazili nisko. Rupe u dimu su stroboskopski nastajale i nestajale oko njih. Veći dio tla bio je izgoreno crn, ali tu i tamo bilo je golih stijena, pa čak i potamnjelih krpica snijega zarobljenog u procijepima i zasjenjenim jamama... Mjestimično je vidio gomile psetolikih tijela i poneku topovsku cijev. „Gomila njih ispred nas, gosparu Phame. Trče nedaleko dvorca.“ Pham se sagne i pogleda prema naprijed. Rulja se nalazila oko četiri stotine metara ispred njih. Trčali su paralelno sa zidinama dvorca, preko čistine izbodene tisućama sulica. On pritisne okidač i prošara mlazom iz trbuha broda. Ispod sasušene površine bilo je mnogo vode koja se rasprskavala u paru kada bi zraka prošla preko nje... Ali, na toj daljini široko raspršenje nije imalo gotovo nikakav učinak. Proći će još nekoliko sekundi prije nego što bude mogao učinkovito zapucati na zlosretne čopore. Napokon malo vremena za sumnju. Dakle, kako to da neprijatelj raspolaže topovima koji se pune sprijeda? Njih mora da su sami načinili – i to u svijetu u kojem nema ni traga vatrenom oružju. Čelik je bio klasični srednjovjekovni manipulator; Pham je takve mogao prepoznati s udaljenosti od tisuću svjetlosnih godina. Očigledno, oni su upravo odrađivali prljavi posao za tu gnjidu. Ušuti. Poslije se obračunaj s Čelikom. Ciljajući među čopore, Pham ponovno zapuca, ovoga puta šarajući kroz živo meso. Pucao je ispred njih i dalje prema dvorcu; možda neće svi izginuti. On promoli glavu dalje iz letjelice pokušavajući bolje promotriti situaciju. Ispred čopora je bilo stotinjak metara 331 www.balkandownload.org

otvorenog prostora, usamljeni četveročlani čopor i – crnokosa i vitka ljudska figura koja skače i maše. Pham odmah privuče pušku uz oplatu letjelice i istodobno je zakoči. Odozdo ga zapuhne val vreline koji mu osmudi obrve. „Plavokrase! Prizemlji nas! Prizemlji nas!“ 39. „Nesporazum. Lagali su joj.“ Ravna je pokušavala nešto naslutiti iza glasa. Čelikov samnorski bio je kreštav kao i uvijek, i zvučao je djetinjasto i kenjkavo. Nije se mogla primijetiti neka razlika u odnosu na njihove ranije razgovore. Ipak, njegova su objašnjenja u svjetlu najnovijih događaja bila krajnje nategnuta... Taj mora ili daje bio galaktički šampion u bahatosti – ili je njegova priča doista bila istinita. „Djevojčica mora da je bila ozlijeđena, a kasnije joj je Drvodjelja lagala. To štošta objašnjava, Ravna. Bez nje nas Drvodjelja ne bi napala. Bez nje možda nikome od nas ne bi prijetila opasnost.“ Phamov glas dopre do Ravne privatnim kanalom. „Djevočjica jest bila u nesvijesti tijekom jednog dijela zasjede, Rav. Ali, umalo mi je iskopala oči kad sam sugerirao da bi mogla biti u krivu u pogledu Čelika i Drvodjelje. Uz to, čopor pokraj nje zvuči mnogo uvjerljivije od Čelika.“ Ravna upitno pogleda preko palube ka Zelenlatici. Pham nije znao daje i ona ovdje. Gadno. Zelenlatica je bila otočić zdravog razuma u oceanu ludosti – a Slobodnjak je poznavala neusporedivo bolje od Ravne. Čelik se oglasi kroz njezino oklijevanje: „Vidite, ništa se nije promijenilo, osim nabolje. Još jedno ljudsko biće je živo. Kako možete sumnjati u nas? Razgovarajte s Jefrijem; on sve razumije. Postupali smo na način najbolji za djecu u...“ ćurlikava buka, kroz koju (drugi?) glas reče, „hibernaciji.“ „Nesumnjivo moramo ponovno razgovarati s njim, Čeliče. On je za nas najbolji dokaz vaših dobrih namjera.“ „U redu. Za nekoliko minuta, Ravna. Ali, vidite, on je ujedno i moja zaštita od vaših mogućih trikova. Znam kako ste moćni vi, Došljaci. Ja... vas se bojim. Moramo–“ ćurlikave konzultacije „–uzajamno imati u vidu svoje strahove.“ „Hm. Nešto ćemo smisliti. Sada nam samo omogućite razgovor s Jefrijem.“ „Da.“ Ravna promijeni kanal. „Što ti misliš, Phame?“ „U mojim mislima nema nikakvih dvojbi. Ova Johanna nije naivna klinka poput Jefrija. Oduvijek smo znali daje Čelik opasan igrač, samo što su nam pojedine činjenice bile pogrešno predočene. Mjesto slijetanja nalazi se usred njegovog teritorija. On je ubojica.“ Phamov glas postade tiši, gotovo šapat. „Prokletstvo u svemu tome jest što to možda ništa ne mijenja. Čelik ima brod do kojeg se ja moram probiti.“ „To će biti još jedna prevara.“ 332 www.balkandownload.org

„... Znam. Ali, što onda? Ako mi to može dati malo vremena s Protumjerom, moglo bi biti – bit će – vrijedno toga. Zašto se ustručavati jedne samoubilačke misije u sklopu druge, isto takve?“ „Nisam sigurna, Phame. Ako mu damo sve, pobit će nas prije nego što se uspijemo i približiti brodu.“ „Pokušat će. Pazi, ti samo nastavi razgovarati s njim. Možda uspijemo locirati njegov odašiljač i raznijeti gada u komadiće.“ Nije zvučao jako optimistično. Tyrathect ih nije odveo natrag na brod ili u njihove odaje. Spuštali su se stubama unutar vanjskih zidina; najprije dio Amdija, pa Jefri s ostalim svojim članovima, a na kraju Tyrathectov samac. Amdi je i dalje prigovarao. „Ne razumijem, ne razumijem. Mi možemo biti od koristi.“ Jefri: „Nisam vidio nikakve neprijateljske topove.“ Samac je imao puna usta objašnjenja, iako je zvučao još zaokupljenije no obično. „Vidio sam ih jednim od svojih ostalih članova, tamo dalje u dolini. Povlačimo sve svoje vojnike. Moramo se suprotstaviti, inače nitko od nas neće doživjeti da bude spašen. Za sada je ovo najbolje mjesto za vas.“ „Kako znate?“ reče Jefri. „Možete li ovog časa razgovarati s Čelikom?“ „Da, jedan od mene još uvijek je gore s njim.“ „Pa, recite mu da vam mi moramo pomoći. Mi bolje govorimo samnorski čak i od vas.“ „Smjesta ću mu reći“, bio je brz odgovor Ogrtača. U zidovima više nije bilo prozorskih proreza. Jedino svjetlo dopiralo je od baklji postavljenih na svakih deset metara duž tunela. Zrak je bio hladan i zaudarao je na vlagu koja je blistala na nepresvučenom kamenu. Vratašca nisu bila izrađena od poliranog drveta. Umjesto njih postojale su rešetke iza kojih se prostirala tama. Kamo idemo? Jefri se iznenada prisjeti tamnica iz priča, izdaje koju su doživjele Dvije Velike i Kontesa od Jezera. Amdi kao da to nije osjetio. Unatoč svoj svojoj vragolastoj naravi, štenci su u biti bili puni povjerenja; oduvijek su ovisili o Gospodinu Čeliku. No, Jefrijevi roditelji nikada se nisu ponašali ovako, čak niti tijekom bijega iz Dalekog Laboratorija. Gospodin Čelik je iznenada postao sasvim drukčiji, kao da više nije želio glumiti ljubaznost. A Jefri nikada nije doista vjerovao mrgodnom Tyrathectu; taj se sada ponašao otvoreno podlo. Nije bilo nikakvih novih prijetnji s padine. Strah, tvrdoglavost i sumnjičavost došli su istodobno: Jefri se okrene i suprotstavi Ogrtaču. „Ne idemo ni koraka dalje. Ovo nije mjesto na koje smo trebali otići. Želimo razgovarati s Ravnom i gospodinom Čelikom.“ Iznenadna, oslobađajuća spoznaja: „A ti nisi dovoljno velik da nas zaustaviš!“ Samac naglo ustukne, a zatim sjedne. Spustio je glavu trepćući. „Dakle, ne vjeruješ mi? Imaš pravo. Ovdje nema nikoga kome biste mogli vjerovati osim vas samih.“ Njegov je pogled lutao od Jefrija do Amdija, a onda dolje niz hodnik. „Čelik ne zna da sam vas doveo ovamo.“ Priznanje je došlo tako brzo i tako lako. Jefri proguta knedlu. „Doveo si nas ovamo dolje d-da bi nas ubio.“ Svi Amdijevi članovi i onaj Tyrathectov zurili su u njega svih 333 www.balkandownload.org

očiju do kraja raširenih u stanju šoka. Samac brzo odmahne glavom u sklopu geste smiješka. „Misliš da sam ja izdajnik? Nakon sveg ovog vremena končano jedna zdrava sumnja. „Ponosim se tobom.“ Gospodin Tyrathect glatko nastavi: „Okružen si izdajnicima, Amdijefri, ali ja nisam jedan od njih. Ja ti želim pomoći.“ „Znam.“ Amdi se približi i jednom svojom njuškom dotakne njušku samca. „Vi niste izdajnik, Vi ste jedina osoba osim mene i Jefrija koju mogu dodirnuti. Mi smo oduvijek željeli biti poput vas, ali–“ „Ah, ali dobro je da budete sumnjičavi. Ako ne budete, svi ćete izginuti.“ Tyrathect pogledom pređe preko štenaca i do namrštenog Jefrija. „Jefri, tvoja je sestra živa. Sada je tamo vani, a Čelik je to cijelo vrijeme znao. On je ubio tvoje roditelje i učinio gotovo sve ono za što optužuje Drvodjelju.“ Amdi ustukne odmahujući u uplašenom poricanju. „Ne vjerujete mi? Zanimljivo. Nekoć davno bio sam tako dobar lažac; mogao sam i ribu nagovoriti da mi sama skoči u usta. A sada, kad samo istina može dati rezultate, ne mogu vas uvjeriti... Slušajte–“ Iznenada je od samca dopirao Čelikov ljudski glas. Bio je to njegov razgovor s Ravnom o tome kako je Johanna živa, uz mnoštvo opravdanja za napad na nju, koji je upravo bio zapovijedio. Johanna. Jefri pojuri naprijed i pade na koljena pred Ogrtačem te ga, gotovo bez razmišljanja, zgrabi za vrat i stade ga tresti. Zubi su škljocali oko njegovih ruku dok se ovaj pokušavao osloboditi. I Amdi je dotrčao, snažno povlačeći Jefrija za rukave. Trenutak kasnije on pusti samca. Jedva nekoliko centimetara udaljen od njegova lica ovaj ga je sada šibao pogledom, a u tamnim očima su mu se odražavale baklje. Amdi je govorio: „Ljudske glasove je lako oponašati–“ Fragment je zvučao prezrivo. „Naravno. A ja ne tvrdim daje ovo bio direktan prijenos. To što sičuo staro je nekoliko minuta. Evo što Čelik i ja planiramo baš ovog trenutka.“ Njegov samnorski naglo zamukne, i hodnik se ispuni ćurlikavim akordima čoporgovora. Čak i nakon godinu dana Jefri je mogao naslutiti tek najopćenitiji smisao razgovora. Zvučalo je kao dijalog dvaju čopora. Jedan od njih je od drugoga zahtijevao da nešto učini, da dovede Amdijefrija – taj je akord bio jasan – natrag gore. Amdiranifani se iznenada skameni, svim članovima pomno osluškujući prenesene zvukove. „Prestanite!“ I hodnik postade nijem poput grobnice. „Gospodine Čeliče, oh, gospodine Čeliče.“ Svi Amdijevi članovi su se umiljavali oko Jefrija. „Govori o tome kakoće te ozlijediti ako ga Ravna ne posluša. Želi ubiti Došljake kada se spuste.“ Njegove razrogačene oči bile su obrubljene suzama. „Ne razumijem.“ Jefri upre prstom u Ogrtač. „Možda i to samo oponaša.“ „Ne znam. Ja nikada ne bih mogao tako vjerno oponašati dvačopora...“ Malena tijela su drhtala uz Jefrija, i čuo se zvuk ljudskog plača, neobično poznat zvuk osamljenog malog djeteta... „Što ćemo učiniti, Jefri?“ Ali, Jefri je bio nijem, prisjećajući se i konačno shvaćajući što se događalo tijekom prvih nekoliko minuta nakon što su ga Čelikove trupe spasile – ili zarobile? Sjećanja potisnuta kasnijom ljubaznošću izronila su iz zakutaka njegova uma. Mama, tata, Johanna. Ali, Johanna je još živa, odmah tu, s druge strane ovih zidina... „Jefri?“ 334 www.balkandownload.org

„Ne znam ni ja. M-možda se sakriti?“ Na trenutak su samo zurili jedan u drugoga. Naposljetku fragment progovori. „Možete učiniti i nešto bolje od skrivanja. Već znate za prolaze u ovim zidinama. Ako znate položaje ulaza – kao što ih znam ja – možete stći i gotovo bilo kamo. Možete čak i izaći iz dvorca.“ Johanna. Amdi prestane plakati. Tri njegova člana promatrala su Tyrathect sprijeda, s boka i straga. Ostatak se još uvijek držao Jefrija. „Tebi još uvijek ne vjerujemo, Tyrathect“, reče Jefri. „Dobro, dobro. Ja sam čopor sastavljen od raznovrsnih dijelova. Možda mi ne treba vjerovati u cijelosti.“ „Pokaži nam sve otvore.“ Sami ćemo odlučiti. „Neće biti vremena–“ „Dobro, ali počni nam pokazivati. A dok to radiš, nastavi prenositi što govori gospodin Čelik.“ Samac kimne i višestruki tonovi čoporgovora se nastave. Ogrtač se bolno uspravi i povede dvoje djece duž bočnog tunela, onoga u kojem su baklje većinom već bile dogorjele. Ovdje dolje je najglasniji zvuk bio tiho kapanje vode. Mjesto nije bilo starije od godinu dana, no ipak je – izuzmu li se nazubljeni rubovi rezanog kamena – izgledalo drevno. Štenci su opet plakali. Jefri pogladi po leđima jednoga koji se držao njegovog ramena. „Molim te, Amdi, prevodi mi.“ Trenutak kasnije Amdijev glas se neodlučno oglasi u Jefrijevom uhu. „G-gospodin Čelik opet pita gdje smo. Tyrathect kaže da smo zarobljeni zbog urušavanja stropa u unutarnjem krilu.“ Zapravo, nekoliko minuta ranije bili sučuli kretanje zidara, iako im se činilo da se to događa negdje mnogo dalje. „Gospodin Čelik je upravo poslao ostatak Tyrathecta da dovede gospodina Shrecka i da nas oslobode. Gospodin Čelik zvuči toliko... drukčije.“ „Možda to zapravo i nije on“, šaptom mu odvrati Jefri. Duga tišina. „Ne. To jest on, samo što zvuči tako ljutito, i koristi neobične riječi.“ „Velike riječi?“ „Ne. Strašne riječi. O rezanju i ubijanju... Ravne, tebe i mene. On... on nas ne voli, Jefri.“ Samac se zaustavi. Prošli su i posljednju zidnu baklju, i bilo je premračno da bi vidjeli išta osim zasjenjenih oblika. Samac je pokazao mjesto na zidu. Amdi se ispruži i pritisne kamen. Cijelo to vrijeme gospodin Tyrathect je govorio izvješćujući o zbivanjima izvana. „U redu“, reče Amdi, „otvara se. I dovoljno je veliko i za tebe Jefri. Mislim da–“ Tyrathect progovori ljudskim glasom: „Svemirci su se vratili. Vidim njihov maličamac... Pobjegao sam u zadnji čas. Čelik postaje sumnjičav. Još nekoliko sekundi, i pokrenut će potragu posvuda.“ Amdi se zagleda u mračnu rupu. „Ja kažem da krenemo“, reče on tiho i tužno. „Aha.“ Jefri spusti ruku i dodirne jedno od Amdijevih ramena. Član ga odvede do otvora isklesanog u kamenu oštrih rubova. Ako stisne ramena, bit će dovoljno prostora da se uvuče unutra. Jedan Amdijev član ušao je neposredno prije njega. Ostali će ga slijediti. „Nadam se da se put kasnije ne sužava.“ 335 www.balkandownload.org

Tyrathect: „Ne bi smio. Svi ovi prolazi predviđeni su za čopore u lakom oklopu. Najvažnije je da se držite prolaza koji vode prema gore. Samo hodajte, i na koncu ćete izaći van. Phamova letjelica je udaljena manje od, ovaj, petsto metara od zidina.“ Jefri nije mogao čak niti pogledati preko ramena kako bi se obratio Ogrtaču. „Što ako nas gospodin Čelik krene proganjati kroz zidine?“ Nastade kratka stanka. „Vjerojatno neće to učiniti ako ne zna gdje ste ušli. Trebalo bi mu previše vremena da vas pronađe. „Ali–“ njegov se glas iznenada ublaži „–postoje otvori na vrhu zidina. U slučaju da se neprijateljski vojnici pokušaju uvući izvana, mora postojati neki način da ih se ubije u tunelima. Mogao bi uliti ulje u tunele.“ Ta mogućnost nije plašila Jefrija; u ovom trenutku je zvučala naprosto bizarno. „Dakle, moramo požuriti.“ Jefri se stade probijati naprijed dok je ostatak Amdija puzao za njim. Već je bio nekoliko metara duboko u kamenu kada odostraga s ulaza začuje glas Amdijeva posljednjeg člana koji je trebao ući: „Hoće li s vama biti sve u redu, gospodine Tyrathect?“ Ili je i ovo bila još jedna laž? razmišljao je Jefri. Glas onoga drugog zvučao je uobičajeno cinično. „Mislim da ću se dočekati na noge. Molim vas da ne zaboravite da sam vam pomogao.“ A onda se ulaz zatvori i oni krenuše naprijed, u tminu. Pregovori, sranje. Phamu je bilo očigledno daje Čelikova zamisao o „obostrano sigurnom sastanku“ bila tek krinka za pravi pakao. Novi prijedlozi tog čopora nisu zavarali čak niti Ravnu. To je u najmanju ruku značilo da Čelik djeluje u improvizaciji – daje situacija bila izvan njegovih planova i spletki. Problem je bio u tome što im to još uvijek nije davalo nikakvu prednost. Pham bi rado bio pristao na smrt u zamjenu za nekoliko sati na miru s Protumjerom, ali Čelikova klopka bi ih ubila prije nego što uopće ugledaju unutrašnjost izbjegličkog broda. „Nastavi letjeti okolo, Plavokrase. Hoću da Čelik razmišlja s nama iznad glave, a da pritom ne budemo pogodna meta.“ Jahač mahne listom u znak slaganja i brod brzo poskoči s mahovine i odlebdi stotinu metara paralelno sa zidinama dvorca te se ponovno spusti. Nalazili su se na ničijoj zemlji između Čelika i Drvodjeljinih snaga. Johanna Olsndot se okrene kako bi ga pogledala. Čamac je sada bio jako napučen: Plavokras se rastegnuo preko Jahačkih kontrola na pramcu, Pham i Johanna su se nagurali u sjedala iza njega – a čopor zvan Peregrin popunio je sav slobodan prostor između svih njih. „Čak i ako uspijete locirati komunikator, ne pucajte. Jefri bi se mogao nalaziti u neposrednoj blizini.“ Čelik je već dvadeset minuta obećavao trenutačno ponovno pojavljivanje Jefrija Olsndota. Pham je promatrao njezino zamrljano lice. „Da, nećemo pucati dok ne budemo jasno vidjeli što ćemo pogoditi.“ Djevojčica kratko kimne. Nije joj moglo biti više od četrnaest godina, ali odlično se držala. Polovina ljudi koje poznavao u Qeng Hou u ovoj bi situaciji bili u stanju panične histerije, a od svih ostalih malo njih bi moglo dati bolje sažeto izvješće od onoga Johanne i njezina prijatelja. 336 www.balkandownload.org

On baci pogled na čopor. Trebat će mu neko vrijeme da se privikne na ta stvorenja. Isprva je mislio da dva psa imaju više glava – dok nije uočio da su one male samo štenci koje su stariji nosili u džepovima odore. „Peregrina“ je bilo posvuda po brodu; kojem bi se njegovom dijelu trebao obraćati? On se odluči za glavu koja je gledala u njegovom smjeru. „Imaš li kakvih teorija o tome kako postupati s Čelikom?“ Čoporov samnorski bio je bolji od Phamova. „Čelik i Skalper su prepredeniji od svih koje sam vidio u Johanninom datasetu. A Skalper je i hladnokrvan.“ „Skalper? Nisam shvatio da tu postoji i neka osoba tog imena... Postojao je neki 'Gospodin Derač' s kojim smo razgovarali. Neka vrsta Čelikova pomoćnika.“ „Hmmm. On je dovoljno lukav da se pritaji... volio bih da se možemo vratiti i porazgovarati s Drvodjeljom o ovome.“ U njegovoj se intonaciji krio vješto prikriven zahtjev. Pham se nakratko upita koliki je postotak Čopor naroda tako prilagodljiv. Ako ikad dođu u svemir, mogli bi biti vraški sposobna trgovačka rasa. „Žao mi je, ali nemamo vremena za to. Zapravo, ako smjesta ne uspijemo ući tamo, izgubit ćemo sve. Samo se nadam da Čelik to nije naslutio.“ Glave malo izmijene međusobni položaj. Najveći član, onaj kojem je iz odore stršala slomljena sulica, približi se djevojčici. „Pa, ako je Čelik glavni, imamo izgleda. On je jako lukav, ali mislimo da poludi kada stvari izmaknu kontroli. To što ste pronašli Johannu vjerojatno ga je natjeralo da počne hvatati vlastiti rep. Zadržite ga izvan ravnoteže, i možete očekivati da načini neku gadnu grešku.“ Johanna se iznenada ubaci. „Mogao bi ubiti Jefrija.“ Ili raznijeti svemirski brod. „Ravna, jesi li imala sreće s Čelikom?“ Njezin glas se začuje s komunikatora: „Ne. Prijetnje su sada nešto skrivenije, a njegov samnorski je sve teže razumjeti. Pokušava dovući još topova sa sjevera; mislim da nije svjestan koliko daleko mogu vidjeti odavde... Još nije doveo Jefrija natrag do radija.“ Djevojčica problijedi, ali ne reče ništa. Njezina se ruka odšulja prema gore kako bi uhvatila jednu od Peregrinovih šapa. Plavokras je bio vrlo tih tijekom cijelog spašavanja, najprije jer su mu listovi bili prezauzeti upravljanjem, a kasnije zato što su Pham i djevojčica imali toliko toga za reći. Pham je uočio daje dio Peregrina uljudno njuškao oko Jahača. Plavokras nije izgledao uznemiren tim oblikom pažnje; njegova je rasa imala mnogo iskustva s drugima. Ali, sada se Jahač oglasio brapom kako bi privukao pozornost. „Gosparu Phame, ispred dvorca se nešto događa.“ Peregrin je obratio pažnju gotovo istog trenutka, jednom glavom pomažući drugoj da pogleda kroz dalekozor. „Da. Otvaraju se glavna vrata za izlaz trupa. Ali, zašto bi Čelik sada slao vojnike van? Drvodjelja će ih sažvakati.“ Neprijatelj je doista slao pješaštvo na čistinu. Čopori su nadirali iz širokog otvora u slijepom jurišu, uvelike nalik na trupe iz Phamova pamćenja. No, kada su projurili kroz izlaz, razbili su se u skupine od četiri do šest pasa i rasporedili se duž perimetra dvorca. Pham se nagne naprijed pokušavajući vidjeti duž zidina što je dalje mogao. „Možda i neće. Ovi momci ne idu naprijed. Ostaju unutar dometa strijelaca sa zidina.“ „Aha. Ali, mi još uvijek imamo topove.“ Peregrinovo savršeno oponašanje ljudskog glasa na trenutak zamre, i kabinu ispuni čoporski akord. „Nešto je u tome doista neobično. Izgleda kao da nekoga pokušavaju spriječiti da izađe van.“ 337 www.balkandownload.org

„Ima li još ulaza?“ „Vjerojatno. I mnoštvo malih tunela, dovoljno širokih za samo jednog člana.“ „Ravna?“ „Čelik trenutačno ništa ne govori. Rekao je nešto o izdajnicima koji su se infiltrirali u dvorac. Sada do mene dopire samo čoporsko ćurlikanje.“ Od jedne do druge puškarnice duž bedema Pham je vidio kako se neprijateljski vojnici kreću iznad onih na tlu. Nešto je stvorilo metež u štakorskom gnijezdu. Johanna Olsndot bila je oličenje užasnute koncentracije. Zgrčila je šaku na svojoj slobodnoj ruci, a usne su joj lagano drhtale. „Sve ovo vrijeme mislila sam da je mrtav. Ako ga sada ubiju, ja...“ Njezin glas se iznenada povisi: „Što rade?“ Na vrh zidina dovlačili su kazane od lijevanog željeza. Pham je mogao pogoditi. Opsade dvoraca na Canberri uključivale su slične akcije. On pogleda djevojčicu i ostane nijem. Tu ništa ne možemo učiniti. Peregrin-čopor nije bio tako uviđavan – ili tako pokroviteljski raspoložen. „To je ulje, Johanna. Žele ubiti nekoga u zidinama. Ali, ako ovaj uspije izaći... Plavokrase, čitao sam o zvučnicima. Mogu li upotrijebiti jedan od njih? Ako je Jefri u zidinama, Drvodjelja može bez opasnosti poskidati Čelikove trupe s polja i s bedema.“ Pham zausti kako bi proturiječio, ali Jahač je već otvorio kanal. Peregrinov čoporski glas odjekivao je obronkom. Duž zidina dvorca glave se stadoše okretati. Njima taj glas mora daje zvučao kao da dolazi od boga. Akordi i pjev se nastaviše još trenutak, a zatim utihnuše. Ravnin glas bio je na liniji sekundu kasnije. „Što god da ste sada učinili, Čelika je otjeralo preko ruba. Jedva da ga mogu razumjeti; čini se da opisuje kako će mučiti Jefrija ako ne zaustavimo Drvodjelju.“ Pham je gunđao. „No, dobro. Podigni nas u zrak, Plavokrase.“ Bio je dobar osjećaj reći zbogom suptilnosti. Plavokras podiže letjelicu. Krenuli su prema naprijed jedva nešto brže od ljudskog trka. Iza njih je mnoštvo Drvodjeljinih vojnika nadiralo preko vojne prijelomnice brda. Ti su se momci bili povukli daleko nakon Phamove rafalne paljbe: stvari bi mogle biti odlučene i prije nego što stignu do dvorca... No, Drvodjeljin je domet još uvijek bio dalek i smrtonosan; duž bedema se pojaviše mrlje dima i vatre, a nakon njih i oštri zvukovi eksplozija. Ubojstvo Jefrija Olsndota pokazat će se kao vrlo skup plan za Čelika. „Možete li upotrijebiti laser da biste počistili Čelikove trupe sa zidina?“ upita Johanna. Pham stade kimati, a tada uoči što se događalo pokraj dvorca. „Pogledajte ulje.“ Tamne lokvice su rasle između neprijateljskih čopora i zidina koje su čuvali. Dok ne budu sigurni gdje će dječak izaći, bilo je najbolje ne otvarati vatru. Peregrin: „Ooops.“ Nakon toga on stade opet nešto izvikivati kroz zvučnike. Drvodjeljina artiljerijska paljba utihne. „U redu“, reče Pham, „zasad ćemo sve oči uprijeti u zidine. Kruži oko njih, Plavokrase. Ako ugledamo dječaka prije Čelikovih ljudi, možda imamo izgleda.“ Ravna: „Phame, rasporedili su se ravnomjerno duž svih strana osim sjeverne. Mislim da Čelik nema pojma gdje Jefridoista jest.“ 338 www.balkandownload.org

Kada izazivate nebesa, ulozi moraju biti visoki. A mogao sam pobijediti. Samo da me on nije izdao. Mogao sam pobijediti. No, sada su sve maske pale, i neprijateljska sirova fizička snaga bila je jedino što je još bilo važno. Čelik se pribrao od maloprijašnjeg histeričnog pomračenja svijesti. Ako već ne mogu imati nebesa, barem ih još uvijek mogu povući u pakao. Ubiti Amdijefrija, uništiti brod koji su Došljaci toliko željeli... a najviše od svega, uništiti izdajničku učiteljicu. „Moj gospodaru?“ Čelik okrene jednu glavu u pravcu Shrecka. Vrijeme histerije bilo je iza njega. „Kako napreduje natapanje?“ upita on blago. Neće više pitati za Tyrathecta. „Samo što nije završeno. Ulje curi između zidina dvorca.“ Dva čopora se sagnuše kada je Drvodjeljin topovski hitac eksplodirao neposredno ispred utvrde. Njezine su trupe već ponovno osvojile gotovo polačistine – a Čelikovi su strijelci bili zauzeti ulijevanjem ulja u tunele i promatranjem izlaza. „Možda smo isplavili izdajnike van, gospodaru. Neposredno prije nego stoje Drvodjelja nastavila s paljbomčuli smo nešto pokraj jugoistočnog zida. No, bojim se da će svemirci vidjeti sve što tamo budemočinili.“ Njegove su glave grčevito kimale. Neobično je vidjeti Shrecka kako se raspada, odsutno je razmišljao Čelik. Shreck je bio lojalan kao satni mehanizam, ali sada se njegov sređeni svijet razarao, i nije bilo ničega na što bi se mogao osloniti. Jedino preostalo bilo je ludilo iz kojeg je rođen. Ako je Shreck bio na rubu sloma, opsada Svemirskog brda mora da se bližila kraju. Samo još malo, to je sve što tražim. Čelik se natjera da njegovi članovi zadrže samouvjeren izraz. „Razumijem. Dobro si to obavio, Shreck. Možda ipak pobijedimo. Znam kako te bogomoljke razmišljaju. Ako uspiješ ubiti dijete, osobito pred njihovim očima, to će im slomiti duh – baš kao što je odgovarajućim terorom moguće slomiti štence.“ „Da, gospodaru.“ U Shreckovim očima bila je vidljiva tupa nevjerica, ali ovoće ga držati, smislena izlika da nastavi s maskaradom. „Zapali ulje izvan zidina. Premjesti trupe ispred mjesta na kojem misliš da će Amdijefri izaći. Došljaci moraju to vidjeti da bi učinak bio odgovarajući. I–“ i raznesi izbjeglički brod! Riječi samo što mu nisu umakle, ali na vrijeme se suzdržao. Eksploziv ugrađen u Čeljusti i kupolu nad brodom srušit će sve unutar vanjskih zidina i ubiti većinu čopora koji se tamo zateknu. Zapovijediti Shrecku da tako postupi učinilo bi stvarni Čelikov cilj preočiglednim. „–i premještaj ih brzo, prije nego što Drvodjeljine postrojbe zatvore taj dio. Shreck, ovo je posljednja nada za Pokret.“ Čopor se pokloni silazeći unatrag niza stube. Čelik je sačuvao nadmeno držanje, ponosno gledajući preko bojnog polja sve dok Shreck nije nestao iz vidokruga. Tada on posegne preko bedema i zavitla radio u kamenu stazu. Ovaj se nije slomio, i sada se iz njega oglasi bogomoljka Ravna sa svojim zahtjevima. „Nećeš dobiti ništa“, vrištao je na nju na jeziku Bodljastih. „Sve što želiš, će umrijeti!“ Nakon toga se sjurio niz stube i pretrčao preko dvorišta. Pognuo se daleko od pogleda i krenuo u hodnik koji je okruživao Čeljusti dobrodošlice. Lako ih je mogao raznijeti, ali glavna kupola i brod pod njom vjerojatno bi ostali čitavi. Ne, mora otići u samo srce. Ubiti brod i sve uspavane bogomoljke. On stupi u tajnu prostoriju i pokupi dva samostrela – i dodatni radio ogrtač koji je bio pripremio. Unutar tog ogrtača nalazila se mala bomba. 339 www.balkandownload.org

Zamisao je isprobao s drugim kompletom radija; njihov je nositelj smjesta umro. On se spusti još jednim stubama, i u hodnik za opskrbu. Zvuči borbe gubili su se iza njega. Struganje njegovih oštrica po kamenu bila je najglasnija buka. Okolo su se nazirale zalihe baruta i hrane te svježeg drveta. Upaljači i pripremljeni naboji nalazili su se samo pedesetak metara dalje, i Čelik uspori do normalnog hoda uvijajući šape tako da metal na njima nije proizvodio nikakav zvuk. Osluškivao je i gledao u svim smjerovima. Nekako je znao daće onaj drugi biti ovdje. Skalperov fragment. Skalper ga je progonio od samog početka njegove egzistencije, pa čak i nakon što je najveći dio Skalpera umro. Ipak, sve do ove otvorene izdaje Čelik nije uspijevao osloboditi svoju mržnju. Gospodar je najvjerojatnije namjeravao pobjeći s djecom, ali postojala je mogućnost daje Skalper spletkario tako da dobije sve. Postojala je mogućnost da se vrati. Čelik je znao da će i sam uskoro umrijeti. Ipak, još bi mogao doživjeti jedan osobni trijumf: kad bi samo uspio, vlastitim čeljustima i pandžama, ubiti Gospodara... Molim te, molim te, budi ovdje, dragi Gospodaru. Budi ovdje u uvjerenju da me možeš još jednom nadmudriti. Želja mu je bila uslišena. Čuo je slabe misaone zvukove. U blizini. Glave izroniše iza spremnika negdje iznad njega. Dva fragmentova člana ukazaše se u hodniku ispred. „Učeniče.“ „Gospodaru.“ Čelik se nasmiješi. Sve petero Tyrathectovih bilo je ovdje; Fragment se uspio cijeli ušuljati natrag u dvorac. Ali, nije nosio radijske ogrtače. Njegovi su članovi bili goli, krzna prekrivenih otvorenim ranama. Radio bomba bila bi beskorisna. Možda to više i nije bilo važno; Čelik je viđao i leševe koji su izgledali zdravije od ovoga. Izvan pogleda svojeg sugovornika on napne samostrele. „Došao sam te ubiti.“ Živi mrtvac slegne glavama. „Došao si to pokušati.“ U borbi čeljustima i pandžama Čelik ne bi imao nikakvih poteškoća ubiti svojeg protivnika. Ali, Fragment je tri svoja člana rasporedio gore, pokraj spremnika koji su izgledali sumnjivo neuravnoteženo. Izravan juriš mogao bi biti smrtonosan. Ali, dobije li priliku za otvoren hitac iz samostrela... Čelik lagano krene naprijed i zastane tek malo ispred mjesta na koje bi pali spremnici. „Zar doista očekuješ da ćeš preživjeti, ti koji si samo Fragment? Ja ti nisam jedini neprijatelj.“ On mahne jednim nosom unatrag duž hodnika. „Tamo su tisuće koje žude za tvojom smrću.“ Tyrathect kimne glavama u zlokobnom osmijehu. Iz njegovih rana procuri svježa krv. „Dragi moj učeniče kojem sam dao ima Čelik, čini se da ti nikada nećeš shvatiti. Ti si mi omogućio preživljavanje. Zar ne uviđaš? Ja sam spasio djecu. Čak i sada, ja sam taj koji te sprečava da oštetiš svemirski brod. Sve ovo će mi na kraju omogućiti predaju uz određene uvjete. Nekoliko godina ću biti slab, ali ću opstati.“ Stari Skalper zabljesne kroz bol rana. Isti stari oportunizam. „Ali, ti si fragment. Tri petine tebe su–“ „Mala školska učiteljica?“ Skalper spusti glave sramežljivo trepćući. „Ona se pokazala jačom no što sam očekivao. Nakratko je i zavladala ovim čoporom, ali malo-pomalo sam pronašao svoj put natrag. Na koncu sam, čak i bez ostalih, opet cjelovit.“ Skalper je opet cjelovit. Čelik ustukne gotovo se povlačeći. Ovdje je nešto ipak bilo neobično. Da, Skalper je bio pomiren sa samim sobom, samozadovoljan. No, sada kad je Čelik mogao vidjeti cijeli čopor na okupu, u njegovom je govoru tijela uočio nešto... Uto mu bljesne spoznaja, a s njom i snažan nalet ponosa. Barem jednom u životu sam nešto 340 www.balkandownload.org

shvatio bolje od gospodara. „Cjelovit, kažeš? Razmisli. Obojica znamo kako se duše bore u sobi; male racionalizacije, velike nepoznanice. Misliš da si ubio onu drugu, ali otkuda potječe tvoja najnovija samouvjerenost? Ono što radiš je upravo ono što bi sada radila Tyrathect. Sve su misli sada tvoje, ali u njihovim temeljima leži njezina duša. I što god ti mislio, zapravo je pobijedila mala učiteljica!“ Fragment je oklijevao polako shvaćajući. Njegova je nepažnja potrajala samo djelić sekunde, ali Čelik je bio spreman: skočio je na otvoreno ispaljujući svoje strelice i jureći preko čistine ka vratovima svojeg protivnika. 40. Bilo kojeg dana osim danas penjanje kroz zidove bilo bi zabavno. Iako je bilo mračno kao u rogu, Amdi je bio i ispred i iza njega, i njegove su mu njuške davale dobar osjećaj za smjer. Bilo kojeg dana, osim danas, ispunjavalo bi ga uzbuđenje otkrivanja i hihot zbog Amdijeva specifičnog mentalnog stanja. Ali, sada je Amdijeva zbunjenost bila naprosto zastrašujuća. Stalno se sudarao s Jefrijevim petama. „Idem najbrže što mogu.“ Tkanina na koljenima Jefrijevih hlača već se bila izderala na grubom kamenu. On još malo požuri, jedva svjestan bolnog ritma kamenja na vlastitim koljenima, te se sudari sa štencem ispred sebe. Štene se zaustavilo i sada kao da mu je pokušavalo okrenuti bok. „Ovdje je raskrižje. Predlažem da... Jefri, što da kažem?“ Jefri se otkotrlja unatrag udarivši glavom o strop prolaza. Veći dio godine držali su ga Amdijeva samouvjerenost i drska bistrina. A sada... Iznenada je postao svjestan tona kamenja koje su ih pritiskale sa svih strana. Ako se tunel suzi samo nekoliko centimetara, ostat će zauvijek zarobljeni ovdje. „Jefri?“ „Ja–“ Razmišljaj! „Koja strana izgleda kao da vodi prema gore?“ „Samo trenutak.“ Vodeći član otrči malo dalje duž jednog odvojka. „Ne idi predaleko!“ poviče Jefri za njim. „Ne brini. Ja... on će se znati vratiti.“ Tada začuje povratno tapkanje, i vodeći član je već prislanjao nos na njegov obraz. „Onaj desni se penje.“ Nisu bili otišli ni petnaestak metara dalje kada je Amdi prvi put čuo zvukove. „Netko nas progoni?“ pitao je Jefri. „Ne. Hoću reći, nisam siguran. Stani. Slušaj... Čuješ to? Klokotavo, sirupasto.“ Ulje. Nema više zaustavljanja. Jefri krene tunelom prema gore brže no ikad. Glavom je udarao u strop i padao na laktove, oporavljajući se i bez razmišljanja nastavljajući dalje. Niz obraz mu je curila tanka nit krvi. Sada je čak i dječak čuo ulje. Bokovi tunela su se sužavali oko njegovih ramena. Ispred njega Amdi reče: „Slijepa ulica – ili smo pred izlazom!“ Zvuči struganja. „Ne mogu pomaknuti kamen.“ Štene se okrene i zameškolji između Jefrijevih nogu. „Jefri, gurni ga s gornje strane. Ako je nalik na onaj koji sam pronašao pod kupolom, otvoritće se na vrhu.“ Prokleti tunel se sužavao pred samim izlazom. Jefri skupi ramena i pokuša se provući 341 www.balkandownload.org

naprijed. Pogurnuo je gornji kraj vrata. Pomaknula su se možda za centimetar. On otpuže još malo, tako stiješnjen među zidovima da nije mogao čak niti duboko udahnuti. Sad je gurao što je ja če mogao. Kamen se posve okrene i njegovim se licem razlije svjetlost. To nije bio puni dnevni sjaj; od vanjskog svijeta još uvijek su bili skriveni kamenim uglovima zidina, ali ovo je ipak bio najsretniji prizor koji je Jefri ikad vidio. Još pola metra, i bio bi slobodan – samo da se nije zaglavio. On se malčice zaokrene prema naprijed, ali to samo kao daje situaciju učinilo još gorom. Iza njega se Amdi gomilao. „Jefri! Stražnje šape su mi u ulju. Ispunilo je cijeli tunel iza nas.“ Panika. Na sekundu Jefri uopće nije mogao razmišljati. Tako blizu, tako blizu. Sada je mogao vidjeti i boje; krvave mrlje na svojim dlanovima. „Vrati se malo unatrag. Pokušat ću skinuti jaknu i ponovno se provući. On se okrene na bok i izvuče iz jakne. „Jefri! Dva moja člana su pod... uljem. Ne mogu disati.“ Štenad se nabila uz njega, krzna klizavog od ulja. Klizavo! „Samo sekundu!“ Jefri im obriše krzno razmazujući ulje po svojim ramenima. On ispruži ruke ravno ispred glave i petama se odgurne natrag u tjesnac. Iza njega je ono što je ostalo od Amdija ispuštalo zviždukave tonove. Zastoj. Guraj. Guraj. Centimetar... još jedan... A onda je bio vani do pazuha, i sve ostalo je bilo lako. On pade na tlo i posegne unatrag da bi uhvatio najbliži dio Amdija. Štene se izmigolji iz njegovih ruku mucajući nešto ni na jednom od jezika koje je inače govorilo. Jefri je mogao vidjeti tamne sjene nekolicinečlanova kako potežu nešto izvan njegovog vidokruga. Sekundu kasnije iz tame se u njegove ruke sruči hladna, klizava gruda krzna. Još trenutak, i za njom stiže i druga. Jefri ih spusti na zemlju i obriše im njuške. Jedno se štene uspravi i stade se otresati, a drugo poče grcati i kašljati. U međuvremenu su i ostali Amdijevi članovi ispali iz otvora. Svih je osmero bilo manje ili više prekriveno uljem. Pijano su se okupljali na hrpu, jedan drugome brišući bubnjiće. Njihovo zujanje i kreketanje bilo je lišeno smisla. Jefri se okrene od svojeg prijatelja i krene prema svjetlu. Bili su skriveni jednim uglom zidina... sva sreća. Iza ugla je čuo zapovjedne povike Čelikovih vojnika. On otpuže do ruba i proviri iza ugla. Na trenutak je pomislio da su se on i Amdi opet našli unutar dvorišta; tu je bilo tako mnogo vojnika. No, onda je uočio otvorenu padinu brda i dim koji se uzdizao iz doline. Što sad? On baci pogled otraga ka Amdiju, koji je još uvijek frenetično čistio svoje bubnjiće. Njegovi akordi i mumljanje sada su zvučali racionalnije, i svi su mu se članovi kretali. Jefri se opet okrene prema padini. Na trenutak gotovo daje osjetio poriv da otrči do postrojbi. Vojnici su mu tako dugo bili zaštitnici. Jedan mu Amdijev član pogurne noge, te i sam baci pogled iza zidina. „Ajoj. Između nas i vojnika gospodina Čelika je pravo jezero ulja. Ja–“ Zvuk eksplozije bio je glasan, iako ne nalik na udare barutnih punjenja. Trajao je gotovo sekundu, a onda se pretvorio u pozadinsku grmljavinu. Još dva Amdijeva člana izviše vratove iza ugla. Jezero se pretvorilo u režeće vatreno more. Plavokras je doveo brod na dvjesto metara od zidina dvorca, nasuprot mjestu oko kojega su sečopori okupljali. Sada su lebdjeli iznad mahovine na visini uspravljenog čovjeka. „Već sama naša pristutnost tjera čopore odavde“, reče Peregrin. 342 www.balkandownload.org

Pham zirne preko ramena. Drvodjeljine postrojbe su bile ponovno osvojilečistinu, a sada su jurile prema zidinama dvorca. Još najviše šezdeset sekundi, i stupit će u borbu izbliza s Čelikovim čoporima. Iz Plavokrasovog sintetizatora začuje se glasni brap, i Pham pogleda naprijed. „Tako mu Flote“, tiho reče on. Čopori na grudobranima pucali su iz neke vrste bacača plamena u jezero ulja ispred zidina. Plavokras doleti još malo bliže. Dugačke lokve ulja prostirale su se paralelno sa zidinama. Neprijateljevi čopori zaostali izvan zidina sada su bili praktički odsječeni od dvorca. Izuzme li se jedan prolaz širine trideset metara, ono što su štitili bio je pojas razbuktale vatre. Letjelica se popne malo više, ljuljuškajući se i klizeći na turbulencijama uzavrelog zraka. Na većini mjesta ulje se izlijevalo iz nagnutih temelja zidina. Ovi su bedemi bili finije izrađeni od onih na Canberri – na mnogim mjestima u temelje kao da su bili ugrađeni mali labirinti ili pećine. Izgleda vraški glupo na obrambenoj građevini. „Jefri!“ vrisne Johanna i pokaže ka sredini područja koje nije bilo zahvaćeno vatrom. Pham krajičkom oka primijeti nešto što se povuklo natrag iza kamene strukture. „I ja sam ga vidio.“ Plavokras zaokrene brod i klizne prema dolje, u smjeru zidina. Johannin dlan se spusti na Phamovu ruku gurajući je i drmajući. Jedva je čuo njezin glas preko Peregrinovog vikanja. „Molim vas, molim vas, molim vas“, neprekidno je ponavljala. Na trenutak se činilo da će uspjeti: bili su poprilično ispred Čelikovih postrojbi, a iako su se i pod njima prostirale lokve ulja, one još nisu bile u plamenu. Čak i zrak kao da je bio mirniji nego prije. Unatoč svemu tome, Plavokras je uspio izgubiti kontrolu. Malo naginjanje je ostalo nekompenzirano, i čamac je bokom kliznuo ka tlu. Sudar se dogodio pri maloj brzini, ali je Pham čuo kako jedan od sklopova za slijetanje puca. Plavokras se poigra kontrolama i druga strana letjelice se smiri na zemlji. Laserska puška je ostala ukopana vrhom cijevi u tlo. Pham pogledom presječe Skrodojahača. Znao je da će se ovako nešto dogoditi. Ravna: „Što se dogodilo? Možete li poletjeti?“ Plavokras je još trenutak petljao po kontrolama, a onda na jahački način sliježe ramenima. „Da. Ali, to bi predugo potrajalo–“ Oslobađao se svojih spona odspajajući skrod od učvršćenja na palubi. Otvor pred njim klizne i otvori se, i začuje se glasna buka bitke i vatre. „Kog vraga radiš, Plavokrase?“ Jahačevi listovi svrnu pažnju na Phama. „Idem spasiti dječaka. Za koji trenutak će sve ovo biti u plamenu.“ „A ova letjelica će biti spržena ostavimo li je ovdje. Ne ideš ti nikamo, Plavokrase.“ On se nagne naprijed, dovoljno daleko da uhvati drugoga za niže listove. Johanna je izbezumljeno gledala sad jednoga, sad drugoga u zbunjenoj panici. „Ne! Molim vas–“ I Ravna je vikala na njega. Pham se ukoči, usmjeravajući svu svoju pažnju na Jahača. Plavokras se tržne unatrag prema njemu u uskom prostoru i unese mu se listovima u lice. Glas iz sintetizatora gubio se u nelinearnosti: „A što ćete učiniti ako vas ne poslušam? Idem, gosparu Phame. Dokazatću da nisam marioneta neke Sile. Možete li vi to isto tvrditi za sebe?“ 343 www.balkandownload.org

On zastane, i na trenutak su čovjek i Jahač zurili jedan u drugoga s udaljenosti od nekoliko centimetara. Ali, Pham ga više nije držao. Brap. Plavokrasovi se listovi povukoše i on se otkotrlja do ruba izlaza. Treća osovina skroda dotaknula je tlo, i on izađe kontrolirano posrćući. Pham se i dalje nije micao. Ja nisam program neke tamo Sile. „Phame?“ Djevojčica ga je promatrala i vukla ga za rukav. Nuwen otrese svoju noćnu moru i ponovno progleda. Peregrin-čopor je već bio izašao iz broda. U ustima četvero odraslih bili su kratki mačevi, a na prednjim šapama sjajile su ime se čelične pandže. „U redu.“ On otvori pretinac i izvuče pištolj koji je tamo skrivao. Otkako je Plavokras tresnuo ovim vražjim brodom o zemlju, nije bilo druge nego izvući iz situacije najviše što se može. Ta mu je spoznaja donijela osvježavajući dah slobode. On se oslobodi iz zaštitnih pojaseva i iskobelja dolje. Peregrin ga je okruživao sa svih strana. Dvojica sa štencima pripremali su neku vrst štitova. Čak i sa svim punim ustima, glas stvorenja bio je jasan kao i uvijek: „Možda možemo pronaći put kojim ćemo se približiti zidinama–“ kroz plamen. S grudobrana više nisu dolijetale strelice. Zrak iznad vatre bio je jednostavno prevruć za strijelce. Pham i Johanna su slijedili Peregrina dok je ovaj zaobilazio lokvice crne mase. „Držite se što dalje možete od ulja.“ Čopori gospodina Čelika okruživali su plamen. Pham nije mogao ocijeniti napadaju li njihov čamac ili naprosto bježe pred napadom Drvodjeljinih vojnika. A možda sve to i nije bilo važno. On se spusti na jedno koljeno i u nadolazeće čopore ispali nekoliko hitaca. Ovo nije bilo niti slično puški, posebno ne na ovoj udaljenosti, ali nije se moglo niti zanemariti: psi u prvom redu su popadali na tlo, a ostali su se spoticali preko njih. Sad su već bili kod prednjeg ruba uljnog jezera, ali samo ih se nekoliko odvažilo ući u tu masu – znali su u što bi se ona mogla pretvoriti. Ostali su nestali iz Phamova vidokruga, skriveni čamcem za prizemljenje. Može li se prići po suhom tlu? Pham je trčao uz rub ulja. U „opkopu“ mora daje postojao neki prolaz, inače bi se vatra sigurno već bila proširila. Pred njim su se plameni jezici propinjali desetak metara uvis, a vrućina mu je fizički pritiskala kožu. Iznad najviših jezika crni se dim širio poljem pretvarajući sunčevu svjetlost u crvenkastu izmaglicu. „Ne vidim ni prst pred nosom“, on začuje očajni Ravnin glas u uhu. „Još imamo izgleda, Rav.“ Kad bi ih samo uspio zadržati dok ne stignu Drvodjeljine trupe... Čelikovi čopori pronašli su siguran put prema zidinama, i sad su se približavali. Nešto mu prozuji pokraj glave – strelica. On se spusti na tlo i punom snagom rasprši laserski mlaz po neprijateljskim čoporima. Da su znali kako će mu brzo ponestati streljiva, mogli su nastaviti s nadiranjem, ali nakon nekoliko sekundi žestokog krvoprolića njihov se nalet zaustavi. Val protivnika se razdvoji i oni se dadu u bijeg, radije se odlučujući za borbu s Drvodjeljom. Pham se opet okrene prema dvorcu. Johanna i Peregrin stajali su deset metara bliže zidinama. Ona je stajala uspravno, pokušavajući se iskoprcati iz zahvata čopora. Pham je slijedio njezin pogled... Eno Skrodojahača! Plavokras nije obraćao pažnju na čopore koji 344 www.balkandownload.org

su trčali uz rub vatre. Nepokolebljivo se kotrljao prema unutra, ostavljajući za sobom uljevite tragove svojeg napredovanja. Jahač je uvukao sve svoje vanjske dijelove i omotao šal za teret oko središnje stabljike. Vozio je naslijepo kroz vreli zrak, sve dublje i dublje u procijep medu plamenovima koji se neprekidno sužavao. Bio je udaljen od zidina manje od petnaest metara. Iznenada iz njegova središnjeg dijela dva lista suknuše u vrućinu. Evo ga. Kroz lelujavi vrući zrak Pham je vidio dječaka kako nesigurno iskoračuje iz kamenog zaklona. Na njegovim su ramenima sjedili i oko njega hodali mali nejasni oblici. Pham potrči uzbrdo. Po ovakvom se terenu mogao kretati brže od bilo kojeg Jahača. Možda je još bilo dovoljno vremena. Usamljeni mlaz plamena sjuri se sa zidina u jezerce ulja koje ga je dijelilo od Jahača pod zidinama. Donedavni uski kanal sigurnosti više nije postojao i pred njim se ukaže nepregledni vatreni zid. „Još ima dosta čistog prostora“, reče Amdi. Izašao je nekoliko metara ispred njihova skrovišta kako bi ispitao situaciju iza kutova. „Čamac je sletio! Neko... čudno stvorenje... ide prema nama. Plavokras ili Zelenlatica?“ Vani je bilo i još mnogo Čelikovih čopora, ali ne u njihovoj blizini – vjerojatno zbog letjelice. Ova je bila neobična, bez imalo simetrije tipične za straumske brodove. Doimala se neprirodno nagnutom, gotovo kao da je pala na tlo. Visoki čovjek protrči njihovim vidnim poljem, pucajući na Čelikove vojnike. Jefri pogleda još dalje prema dolini i šakom gotovo nesvjesno stegne najbliže štene. Približavalo im se vozilo na kotačima, nalik nečemu iz Nyjoranske prapovijesti. Bokovi su mu bili obojani nazubljenim prugama, a iz sredine je rasla debela motka. Dvoje djece izađe malo ispred svojeg skrovišta. Svemirac ih je primijetio! Okrenuo se prskajući uljem i mahovinom ispod svojih kotača. Dva nježna dijela nečega ispruže se iz njegovog debla. Glas mu je bio piskutav, ali je govorio samnorski. „Brzo, gosparu Jefri. Imamo vrlo malo vremena.“ Iza stvorenja, iza jezera ulja, Jefri je opazio... Johannu. A onda je jezero eksplodiralo, i vatra je s obje strane obgrlila moguće putove izlaza. Svemirac je i dalje mahao viticama, požurujući ih da se popnu na ravni dio njegove oplate. Jefri se uhvati za nekolicinu držača koje je tamo vidio, a štenci skočiše gore za njim privijajući mu se uz košulju i hlače. Iz ovakve blizine Jefri je vidio da je stabljika bila živo biće: koža joj je bila zamrljana i suha, ali je u cjelini bila meka i pokretna. Dva Amdijeva člana još su bila na tlu, promatrajući s obje strane kolica kako bi bolje procijenila vatru. „Vah!“ krikne Amdi pokraj njegova uha. Čak i iz te blizine, jedva da ga je čuo kroz grmljavinu vatre. „Jefri, nikad se nećemo probiti kroz to. Jedina nam je šansa ostati ovdje.“ Svemirčev glas dopirao je iz male pločice u korijenu njegove stabljike. „Ne. Ako ostanete ovdje, sigurno ćete umrijeti. Vatra se širi.“ Jefri se zgurio iza Jahačeve stabljike koliko god je mogao, no ipak je osjećao vrelinu. Štoviše, i ulje na Amdijevu krznu moglo bi se zapaliti. Jahačeve vitice podigoše obojenu tkaninu koja mu je prekrivala oplatu. „Navucite ovo preko sebe.“ On mahne viticom ostatku Amdija. „Preko svih sebe.“ Dvojica na tlu skutrila su se iza prednjih kotača stvorenja. „Prevruće, prevruće“, čuo se Amdijev glas. Dvojac skoči gore i zakopa se ispod neobične prostirke. 345 www.balkandownload.org

„Cijeli se pokrijte!“ Jefri je osjećao kako Jahač prevlaci pokrivač preko njih. Kolica su se već kotrljala unatrag, prema plamenovima. Bol je prodirala kroz svaki prorez u pokrivaču. Dječak je frenetično jednom, a zatim i drugom rukom pokušavao povući tkaninu preko nogu. Njihov put vodio je preko neravnina koje su izazivale žestoko poskakivanje, i Jefri se jedva održavao na kolicima. Osjećao je kako se oko njega Amdi upinje da slobodnim čeljustima zadrži pokrivač na mjestu. Zvuk vatre bio je poput urlajuće zvijeri, a i sam je pokrivač bio vreo na njegovoj koži. Svaki novi trzaj malo bi odbacio Jefrija od oplate, prijeteći da ga zbaci dolje. Na neko vrijeme panika rastjera svaku misao. Tek se mnogo kasnije sjetio slabašnih zvukova koji su dopirali iz sintetizatorske ploče, i shvatio što su oni morali značiti. Pham je trčao ka novonastalim plamenovima. Agonija. On podiže ruke preko lica i osjeti kako koža na njima samo što se ne pretvori u mjehure. Morao je ustuknuti. „Ovamo, ovamo!“ Peregrinov glas gaje pokušavao odostraga izvesti iz vatre. On potčri unatrag spotičući se. Čopor se nalazio u plitkoj udolini, a svoje je štitove rasporedio tako da ga zaklone od novog vatrenog pojasa. Dva sečlana sklone Phamu s puta dok se ovaj bacao u zaklon iza njih. I Johanna i čopor su ga pljuskali po glavi. „Kosa ti gori!“ vikala je djevojčica. Za nekoliko sekundi uspjeli su je ugasiti. I Peregrin je izgledao poprilično oprljeno. Rameni tobolci su mu bili sigurno zatvoreni; prvi put nigdje nisu izvirivale radoznale oči štenaca. „Još uvijek ništa ne vidim, Phame.“ Bila je to Ravna iz visina nad njima. „Što se događa?“ Brz pogled iza sebe. „Mi smo dobro“, proštenje on. „Drvodjeljini čopori čereče Čelikove. Ali, Plavokras–“ On proviri kroz štitove. Bilo je to kao da gleda u visoku peć. Uz same zidine moglo je biti prostora za disanje. Tanka slamka nade, ali– „Tamo se nešto kreće.“ Peregrin je jednu glavu nakratko promolio pokraj štita. Sada ju je već bio povukao oblizujući tu njušku s obje strane. Pham opet pogleda kroz procijep. U vatri su se nazirale interne sjene, ne-tako-jarki dijelovi koji su lelujali... kretali se? „I ja to vidim.“ Osjećao je kako Johanna nabija glavu tik do njegove, očajnički provirujući. „Rav, to je Plavokras... Tako mu Flote .“ Ovo zadnje izrekao je pretiho da bi se čulo kroz urlanje vatre. Nije bilo ni traga Jefriju Olsndotu, ali: „Plavokras se kotrlja posred vatre, Rav.“ Skrod se iskoprcao iz dubljeg ulja, polako i uporno krčeći svoj put. Pham je sada mogao vidjeti i vatru unutar vatre, Plavokrasovo deblo ukrašeno plamtećim potočićima. Listovi mu više nisu bili uvučeni; njihali su se u vlastitom požaru. „Još uvijek napreduje, kotrlja se ravno van.“ Skrod izađe iz vatrenog zida, neprirodno i bez kontrole se kotrljajući niz padinu. Plavokras nije skrenuo prema njima, ali trenutak prije nego stoje stigao do čamca, svih šest kotača se najednom zaustavi. Pham ustane i potrči natrag prema Skrodojahaču. Peregrin je već pripremao štitove i okretao se kako bi ga slijedio. Johanna Olsndot je na trenutak ostala sama, onako sitna i tužna, pogleda beznadno ukopanog u vatru i dim na strani prema zidinama. Jedan od Peregrina je zgrabi za rukav i 346 www.balkandownload.org

odvuče od vatre. Pham je sada već bio pokraj Jahača. Na trenutak je nijemo zurio. „... Plavokras je mrtav, Rav, kad bi ga mogla vidjeti, ne bi sumnjala u to.“ Listovi su mu bili izgorjeli, ostavljajući batrljke uz stabljiku, koja se i sama rasprsnula. Ravnin glas u njegovu uhu bio je drhtav. „On se provezao kroz sve to, iako je i sam gorio?“ „Nemoguće. Morao je biti mrtav već nakon prvih nekoliko metara. Sve ovo mora daje izveo automatski pilot.“ Pham je pokušavao zaboraviti mučno istezanje listova koje je bio vidio kroz vatru. Na trenutak mu se svijest isprazni, onako zagledanom u vatrom raskoljeno meso. I sam skrod je zračio toplinom. Peregrin je njuškao oko njega, naglo se trzajući unatrag kad bi previše približio nos. Najednom, on ispruži šapu s čeličnim bodljama i jako povuče šal koji je prekrivao oplatu. Johanna vrisne i pojuri brže od Peregrina ili Phama. Oblici ispod šala se nisu micali, ali nisu bili opečeni. Ona zgrabi svojeg brata za ramena i povuče ga na tlo. Pham čučne pokraj nje. Diše li mali? Bio je odsutno svjestan Ravninih povika u svojem uhu i Peregrina koji je skidao mala psetolika bića s metala skroda. Nekoliko sekundi kasnije dječak zakašlje. Njegove ruke obujmiše sestru. „Amdi, Amdi!“ Oči su mu se otvorile i raširile. „Sestrice!“ A zatim još jednom: „Amdi?“ „Ne znam“, reče Peregrin, koji je stajao pokraj sedam – ne, osam – mašću prekrivenih loptica. „Ima misaonih zvukova, ali nisu smisleni.“ On njuškom posegne prema trima štencima izvodeći nešto što je moglo biti umjetno disanje. Trenutak kasnije dječak zaplače, dok mu se glas gubio u buci vatre. On otpuže do štenadi svojim licem tik do jednoga od Peregrinovih. Johanna je bila odmah iza njega, držeći ga za ramena i pogledavajući najprije u Peregrina, a zatim u nepomična stvorenja. Pham se spusti na koljena i osvrne prema dvorcu. Vatra je sada bila nešto niža. Dugo je zurio u pougljenjeni panj koji je nekada bio Plavokras, pitajući se i prisjećajući. Pitajući se je li sva njegova sumnjičavost bila bezrazložna. Pitajući se kakva je kombinacija hrabrosti i autopilota stajala iza ove operacije spašavanja. I prisjećajući se svih onih mjeseci provedenih s Plavokrasom; vlastite naklonosti, a zatim i mržnje – Oh, Plavokrase, prijatelju moj. Vatre su polako jenjale. Pham je koračao rubom vreline koja je uzmicala. Osjećao je kako ga napokon opet obuzima bogopad. Ovoga puta jedva je dočekao taj polet, maniju i otupljivanje nevažnih osjećaja. On pogleda Peregrina, Johannu, Jefrija i čopor štenaca koji su se oporavljali. Sve je to bila beznačajna digresija. Ne, ne baš posve beznačajna: imala je svoj učinak – usporavanje onoga što jest bilo od životne važnosti. On pogleda prema gore. Među crnim oblacima bilo je procijepa, mjesta na kojima je mogao vidjeti crvenkastu izmaglicu pepela u visini te mjestimične mrlje plavog neba. Grudobrani dvorca doimali su se napuštenima, a borba oko zidina bila je završena. „Kakve su novosti?“ upita on nestrpljivo ka nebu. Ravna: „Još uvijek ne vidim dobro područje oko vas, Phame. Veliki broj Bodljastih – vjerojatno neprijatelji – uzmiču ka sjeveru. To nalikuje brzom, koordiniranom 347 www.balkandownload.org

povlačenju. Ništa nalik na borbu do posljednjeg vojnika kakvu smo donedavno gledali. U sklopu dvorca nema požara – kao ni znaka postojanja zaostalihčopora.“ Odluka. Pham se opet okrene ka ostalima. Trudio se oštre zapovijedi izgovoriti u obliku razumno zvučećih zahtjeva. „Peregrine! Peregrine! Trebam Drvodjeljinu pomoć. Moramo ući u dvorac.“ Peregrina nije trebalo previše uvjeravati, iako je bio pun pitanja. „Preletjet ćeš preko zidina?“ upita on dok je skakao prema čovjeku. Pham je već trčao prema letjelici. On požuri Peregrina te uskoči unutra. Ne, nije namjeravao pokušavati upravljati vražjom napravom. „Ne, samo upotrijebi zvučnik da kažeš svojem šefu da nam pokaže ulaz.“ Nekoliko sekundi kasnije padinom je odjekivao čoporgovor. Još samo nekoliko minuta. Još samo nekoliko minuta i srest ću se s Protumjerom . I iako nije imao nikakve svjesne predodžbe o onome što bi se tada moglo dogoditi, osjećao je kako bogopad bubri prije konačnog preuzimanja, prije konačne provedbe volje Staraca. „Rav, gdje je flota Pošasti?“ Njezin odgovor stiže istog trenutka. Promatrala je bitku pod sobom, ali i giljotinu nad njihovim vratovima. „Četrdeset osam svjetlosnih godina odavde.“ Prigušena konverzacija izvan dosega mikrofona. „Malo su ubrzali. Bitće u sustavu za četrdeset šest sati... Žao mi je, Phame.“ Kripto: 0 Zaprimljeno na: Slobodnjak u tranzitu Jezični put: triskvelinski, SjK jedinice Navodno predano od: Sandorska arbitražna obavještajna služba (Ne potječe od uobičajenog pošiljatelja, ali je verificirano na međulokacijama. Izvor može biti neka od podružnica ili pričuvna lokacija.) Tema: Naša posljednja poruka? Proslijeđeno: Prijetnja od Pošasti, Interesna konferencija Analitičari ratova, Gdje su sad, dnevnik izumiranja Datum: 72,28 dana od pada Sjandre Kei Ključne fraze: golemi novi napad, pad Sandorske arbitražne službe Tekst poruke: Koliko možemo zaključiti, sve naše lokacije u Višim Daljinama preuzela je Pošast. Ako možete, molimo, ignorirajte poruke koje dolaze s tih lokacija. Do prije četiri sata našu je organizaciju činilo dvadeset civilizacija s Ruba. Ono što je od nas sada ostalo, ne zna što reći ili što učiniti. Stvari se odvijaju tako sporo, mračno i jednolično; mi ne možemo živjeti ovako duboko. Namjeravamo se odspojiti od Mreže nakon ovog prijenosa. Onima koji mogu nastaviti želimo javiti što se dogodilo. Ovaj najnoviji napad izveden je vrlo naglo. Naša posljednja sjećanja odozgo govore o Pošasti koja je iznenada sunula u svim smjerovima, privremeno žrtvujući svu svoju sigurnost kako bi ostvarila najveću moguću procesorsku snagu. Ne znamo jesmo li naprosto podcijenili njezinu snagu ili je i sama Pošast postala očajna, pa je spremna na očajničke rizike. Do prije tri tisuće sekundi 348 www.balkandownload.org

još uvijek smo bili pod žestokim naletom širom svih internih mreža u našoj organizaciji. To je sada jenjalo. Privremeno? Ili su to bile krajnje mogućnosti napada? Ne znamo, ali ako se ponovno oglasimo, znajte da smo u vlasti Pošasti. Zbogom. Kripto: 0 Zaprimljeno na: Slobodnjak u tranzitu Jezični put: optima a akileronski a triskvelinski, SjK jedinice Predano od: Društvo za racionalna istraživanja (Vjerojatno jednostruki sustav u Srednjim Daljinama, 7S00 svjetlosnih godina suprotno od smjera rotacije od Sjandre Kei) Tema: Velika shema stvari Ključne fraze: Pošast, ljepota prirode, nezapamćene prilike Sažetak: Život ide dalje Proslijeđeno: Prijetnja od Pošasti, Uprava Društva za racionalna istraživanja, Interesna konferencija Analitičari ratova Datum: 72,80 dana od pada Sjandre Kei Tekst poruke: Uvijek je zabavno sresti ljude koji sebe smatraju središtem svemira. Uzmite za primjer nedavno širenje Pošasti (slijede reference za čitatelje koji ne prate pripadajuće diskusije i konferencije). Pošast je do sada nezabilježena promjena u ograničenom dijelu Rubnih Daljina – daleko od većine naših čitatelja. Sigurni smo da se za mnoge radi o krajnjem obliku kataklizme, i s takvima iskreno suosjećamo, ali se moramo i nasmijati činjenici da ti ljudi iz nekog razloga misle da je njihova propast kraj svega. Ljudi, život ide dalje. Istodobno, jasno je da mnogi čitatelji ne pridaju dovoljno pažnje ovim događajima – bez sumnje ne uviđajući ono što u njima doista jest važno. Tijekom posljednjih godinu dana bili smo svjedoci očiglednih ubojstava nekolicine Sila i uspostavljanja novog ekosustava u jednom dijelu Rubnih Daljina, lako je sve to daleko od nas, riječ je o događajima bez presedana. Prije toga smo često ovo nazivali Mrežom milijuna laži. Pa, ljudi, sada imamo priliku sagledati stvari dok je istina još uvijek lako vidljiva. Uz malo sreće mogli bismo razriješiti neke fundamentalne tajne vezane za Zone i Sile. Pozivam čitatelje da zbivanja koja se odvijaju dublje od Pošasti promotre sa što više gledišta. Posebno bismo trebali iskoristiti preostali relej na Donjem Deblevu kako bismo koordinirali opažanja s obiju strana područja zahvaćenog Pošašću. To će biti skupo i naporno, jer su u zahvaćenim područjima dostupne samo lokacije u Srednjim i Nižim Daljinama, ali će se i te kako isplatiti. Općenite teme za praćenje: Priroda Mrežne komunikacije Pošasti: stvorenje je dijelom Sila, a dijelom potječe iz Rubnih Daljina, te je beskrajno zanimljivo. Priroda nedavnog Velikog vala u Nižim Daljinama dublje od Pošasti: ovo je još jedan događaj bez jasnog presedana. Sada je vrijeme da ga proučimo... 349 www.balkandownload.org