Vernor Vinge - Vatra nad dubinom

Do samog kraja su mogli obustaviti radovečim dođe do bilo kakvog odstupanja od zapisa. Kako su mogli napraviti takvu grešku?“ Pitanje je Skrodojahača ukopalo u mjestu. Za odgovor vam nije bio potreban doktorat iz primijenjene teologije. Trebali su ga znati čak i ti vražji Straumeri . No, s obzirom na porijeklo Phama Nuwena, to je pitanje bilo razumno. Ravna je šutjela. Sama pojava Skrodojahača mogla je na Phama djelovati uvjerljivije od još jedne lekcije koju bi mu ona očitala. Plavokras na trenutak zadrhti, nesumnjivo koristeći svoj skrod kako bi lakše artikulirao svoje argumente. Kada je konačno progovorio, činilo se da ga upadica nije zasmetala. „Ovdje čujem nekoliko pogrešnih pretpostavki, moja gospo Phame.“ Nije najbolje razlikovao nijanse u drevnim Nyjoranskim izrazima poštovanja. „Jeste li proučavali arhiv na Releju?“ Pham odgovori potvrdno. Ravna je pretpostavljala da nikada nije otišao dalje od sučelja za početnike. „U tom slučaju znate daje arhiv neusporedivo veći od baze podataka na klasičnoj lokalnoj mreži. Kod onih najvećih ne postoji čak ni praktičan način kojim bi ih se iskopiralo. Najvažniji arhivi stari su milijune godina, a održavale su ih stotine različitih rasa, od kojih je većina do danas izumrla ili transcendirala u Sile. Čak i arhiv na Releju je golema salata u kojoj jedan indeksni sustav služi tek za indeksiranje drugog indeksnog sustava, i tako dalje. Takva masa može se dobro organizirati tek u Transcendu, a čak i tada bi je mogle pojmiti samo Sile.“ „Pa što?“ „U Daljinama postoje tisuće arhiva – deseci tisuća ako ubrojimo i one koji su postali zapušteni ili su ispali iz Mreže. Osim beskraja beznačajnih sitnica, oni sadrže i značajne tajne i značajne laži. Puni su zamki i klopki.“ Milijuni rasa igrali su se s preporukama koje bi nepozvane izronile u Mreži. Na taj način su se opekli deseci tisuća njih. Ponekad je šteta bila relativno mala; dobra otkrića koja nisu bila posve primjerena okolišu kojem su ih namijenili. Katkad se radilo o zloćudnim tvorevinama, virusima koji bi tako temeljito zakrčili lokalnu mrežu da su civilizacije morale kretati od samog početka. Konferencije Gdje-su-sad i Prijetnje pune su priča o još težim tragedijama: o planetima do koljena prekrivenima replikantskom sluzi i rasamačije su mozgove uništili pogrešno programirani imunološki sustavi. Pham Nuwen je sve ovo slušao sa svojim skeptičnim izrazom lica. „Naprosto trebate stvari testirati u sigurnom okruženju i biti spremni na lokalne katastrofe.“ To bi obično bilo dovoljno da prekine bilo kakvu dalju raspravu, ali Ravna nije mogla ne osjetiti divljenje prema Skrodojahaču: ovaj je zastao i spustio se na razinu još elementarnijih pojmova. „Istina, jednostavne mjere opreza mogu spriječiti brojne katastrofe. A ako se vaš laboratorij nalazi u Srednjim ili Donjim Daljinama, ništa više od toga vam i nije potrebno, bez obzira na sofisticiranost prijetnje. Ali, svi smo upoznati s prirodom Zona...“ Ravna nije znala gotovo ništa o govoru tijela kod Jahača, ali mogla se zakleti daje Plavokras pažljivo promatrao barbarina, pokušavajući procijeniti dubinu njegova neznanja. Čovjek nestrpljivo kimne. Plavokras nastavi. „U Transcendu visoko sofisticirana oprema može upravljati uređajima koji su bitno inteligentniji od bilo kojih koje imamo ovdje. Naravno, u gotovo 50 www.balkandownload.org

svakom ekonomskom ili vojnom sukobu pobjđeuje ona strana koja ima nadmoćne računalne resurse, a takvi su resursi dostupni u Rubnim Daljinama i Transcendu. Rase redovito migriraju onamo, nadajući se da će izgraditi vlastite utopije. Ali, što možete učiniti kada su vaše nove tvorevine inteligentnije od vas? U tom slučaju nastaju neograničene mogućnosti za katastrofu, čak i ako postojeća Sila nije zloćudna. I tako, postoje bezbrojne recepture za sigurno iskorištavanje Transcenda, ali, naravno, njih je moguće isprobati samo u Transcendu. A kada se pokrenu na uređajima koje su same opisale, i same te recepture postaju svjesne.“ Na licu Phama Nuwena počinjali su se ocrtavati tragovi razumijevanja. Ravna se nagne naprijed i skrene pažnju crvenokosog. „U arhivima ima složenih stvari. Niti jedna od njih nije svjesna, ali neke imaju potencijala za to, u slučaju da neka naivna rasa povjeruje njihovim obećanjima. Mislimo da se upravo to dogodilo Straumskom Carstvu. Zavarala ih je dokumentacija koja je obećavala čuda, i tako su stvorili transcendentno biće, Silu – i to Silu koja uništava inteligentni život u Daljinama.“ Nije spomenula kako se rijetko pojavljuju takve devijacije. Sile su znale biti zlonamjerne, razigrane, nezainteresirane, ali praktički sve su one imale pametnijeg posla od uništavanja žohara u zabačenim predjelima. Pham Nuwen zamišljeno protrlja lice. „Dobro, mislim da shvaćam. Ipak, imam osjećaj da je to svima poznato. Ako je stvar tako smrtonosna, kako se ekipa sa Strauma dala navući?“ „Loša sreća i kriminalna nesposobnost.“ Riječi su joj izletjele iznenađujućom žestinom. Nije bila svjesna da ju je situacija sa Straumom toliko pogodila; negdje duboko njezini su stari osjećaji za Straum i dalje tinjali. „Slušaj, operacije u Rubnim Daljinama i Transcendu jesu opasne. Civilizacije tamo ne traju dugo, ali uvijek će biti onih koji će pokušavati. Vrlo malo prijetnji aktivno zloćudno djeluje. Ono što se dogodilo Straumerima... Naletjeli su na ovaj recept koji im je obećavao čudesna blaga. Lako je moguće daje tamo ležao milijunima godina, malo prerizičan da bi ga netko drugi isprobao. U pravu si, Straumeri su bili svjesni opasnosti.“ No, bila je to klasična situacija vaganja rizika i pogrešnog odabira. Možda se i cijela trećina primijenjene teologije bavila problematikom plesa oko vatre i izbjegavanja opekotina. Nitko nije bio upućen u pojedinosti straumskog debakla, ali mogla je zaključivati na temelju stotina sličnih slučajeva: „Tako su u Transcendu osnovali bazu na mjestu izgubljenog arhiva – ako se uopće radilo o arhivu. Počeli su primjenjivati sheme koje su tamo pronašli, no možeš biti siguran da su najveći dio vremena proveli tražeći znakove prevare. Nema dvojbe da je receptura bila sastavljena od niza manje-više razumljivih koraka s jasno definiranom prijelomnom točkom. Rane faze su uključivale računala i programe učinkovitije od bilo kojih u Daljinama – ali još uvijek pristojne i poslušne.“ „... Aha. Čak i u Sporosti veliki program može biti pun iznenađenja.“ Ravna kimne. „A neki od ovih po složenosti se mogu uspoređivati s čovjekom. Naravno, Straumeri su to znali i pokušavali su izolirati svoje tvorevine. Ali, s obzirom na zloćudan i lukav dizajn... ne bi bilo čudno da su se uređaji probili do lokalne mreže laboratorija i modificirali tamošnje informacije. Od tog trenutka Straumeri više ne bi imali nikakvih izgleda. Najoprezniji dio osoblja bio bi proglašen nesposobnim. Otkrivale bi se fantomske prijetnje i zahtijevala hitna rješenja. Gradili bi se još složeniji uređaji s manje 51 www.balkandownload.org

sigurnosnih ograda. Pretpostavljam da su ljudska bića uništena ili reprogramirana prije nego što je Devijacija uopće postigla veleinteligenciju.“ Nastade duga tišina. Pham Nuwen je izgledao krotko. Pa da. Ima mnogo toga o čemu nemaš pojma, stari. Razmisli o tome što Starci planiraju učiniti s tobom. Plavokras savije jednu viticu kako bi okusio smeđu smjesu koja je mirisala na morske trave. „Lijepo rečeno, draga gospo Ravna. Ipak, trenutna situacija se razlikuje u jednoj pojedinosti, koja bi mogla predstavljati važnu sretnu okolnost... Vidite, neposredno prije odlaska s Glavnog Strauma, sudjelovali smo na jednoj zabavi nižih Jahača. Oni do tog trenutka gotovo da uopće nisu bili pogođeni zbivanjima; većina nije niti primijetila kraj neovisnosti Strauma. Uz malo sreće, oni će biti posljednja porobljena rasa.“ Njegov se kreštavi glas snizi za jednu oktavu i zamre u tišini. „Gdje sam stao? Aha, zabava. Tamo je bio jedan tip koji je pokazivao malo više živahnosti od ostalih. Nekoliko godina ranije bio se upario s jednim putnikom u službi straumskih mrežnih konferencija. Sada je njegov posao bio poslužiti kao tajno odlagalište podataka, tako pritajen da se nije nalazio čak ni na popisima lokalne mreže te službe...“ „No, dakle, istraživači u straumskom laboratoriju – ili barem nekolicina njih – nisu bili tako neoprezni. Posumnjali su daje Devijacija izmakla kontroli te su je odlučili sabotirati.“ Ovo je doista bila novost, ali – „Ne bi se reklo da su bili jako uspješni u tome, zar ne?“ „Kimam u znak slaganja. Nisu uspjeli spriječiti njezinu pojavu, ali planirali su pobjeći s planeta-laboratorija u dva broda, a glasine o svojem pokušaju uspjeli su plasirati do kanala na čijem se kraju nalazi moj poznanik sa zabave. Sada slijedi značajan dio: barem jedan od brodova trebao je sa sobom odnijeti neke od završnih elemenata devijacijske recepture – i to prije nego što ovi budu uključeni u njezinu izgradnju.“ „Sigurno su postojale pričuvne kopije–“ započe Pham Nuwen. Ravna mu mahne da ušuti. Za jednu večer bilo je i previše objašnjenja na razini osnovne škole. Ovo je bilo nevjerojatno. Ravna je pažljivo pratila vijesti o Straumskom Carstvu, kao i svi drugi. Carstvo je bila prva rubna kolonija Sjandre Kei; bilo je strašno čuti vijesti o njezinu uništenju. No, nigdje u konferencijama o Prijetnjama nije bilo čak ni glasina o ovome: Devijacija nije cjelovita? „Ako je ovo istina, Straumeri bi još mogli imati izgleda. Sve ovisi o tome koji dijelovi projekta nedostaju.“ „Baš tako. Naravno, i ljudi su to shvatili. Namjeravali su krenuti direktno na Dno dubina i tamo se naći sa svojim suradnicima sa Strauma.“ Što se – s obzirom na konačan opseg katastrofe – nikada neće dogoditi. Ravna se zavali u sjedalo, prvi put nakon mnogo sati posve zaboravivši na Phama Nuwena. Do sada su najvjerojatnije oba broda bila uništena. A ako nisu – pa, Straumeri su barem bili dovoljno lukavi da krenu prema Dnu. Ako su imali ono za što je Plavokras tvrdio da imaju, Devijacija bi bila itekako zainteresirana da ih pronađe. Nije bilo čudno što Plavokras i Zelenlatica nisu ovo objavili po konferencijama. „Dakle, vi znate gdje bi trebalo doći do sastanka?“ upita ona tiho. „Otprilike.“ Zelenlatica nešto promrmlja u njegovu smjeru. „Ne osobno“, reče on. „Koordinate su pohranjene u sigurnosti našeg broda. Ali, to nije sve. Straumeri su imali i pričuvni plan za slučaj da sastanak ne uspije. Namjeravali su 52 www.balkandownload.org

putem ultravala sa svojeg broda poslati signal prema Releju.“ „Čekajte malo. Koliki je zapravo taj brod?“ Ravna nije bila inženjer, ali znala je da se temeljni prijenosnici na Releju sastoje od prašume antenskih elemenata raspršenih na prostoru promjera nekoliko svjetlosnih godina, kao i da je svaki od tih elemenata širok desetak tisuća kilometara. Plavokras se provoza naprijed-natrag u brzoj gesti nervoze. „Ne znamo točno, ali nije osobito velik. Ako ga precizno ne naciljate velikom antenom, odavde ga nikada ne biste otkrili.“ Zelenlatica doda: „Vjerujemo da je to bio dio njihova plana, iako se radi o mjeri očaja nad očajima. Otkako smo stigli na Relej razgovaramo s Orgom–“ „Diskretnije! Tiše!“ iznenada se ubaci Plavokras. „Da. Zamolili smo Organizaciju da osluhne signal s ovog broda, ali bojim se da smo razgovarali s pogrešnim ljudima. Čini se da nam nitko baš previše ne vjeruje. Uostalom, priča je i potekla od jednog nižeg Jahača.“ Naravno. Koji podatak mladi od stotinu godina oni uopće mogu upamtiti? „To što tražimo i u normalnim bi okolnostima podrazumijevalo golem trošak, a čini se da su cijene ovih dana posebno visoke.“ Ravna pokuša obuzdati svoj entuzijazam. Daje sve ovo pročitala u nekoj od konferencija, bila bi to tek još jedna zanimljiva glasina. Zašto bi je sve to zaškakljalo samo stoga što je prči u čula u direktnom razgovoru? Tako mu Sila, koje li ironije. Stotine klijenata s Ruba i iz Transcenda – pa čak i Starci – zagušivalo je resurse Releja svojom radoznalošću glede straumske katastrofe. A što ako im odgovor leži pred nosom, potisnut upravo revnošću njihovih istraživanja? „S kim ste točno razgovarali? Nema veze, nema veze.“ Možda bi cijelu prči u trebala ispričati Grondru 'Kaliru. „Mislim da biste trebali znati da sam ja–“ vrlo nisko rangirana! „– djelatnica Vrinimi Organizacije. Možda bih vam mogla pomoći.“ Očekivala je nekakav znak iznenađenja zbog ovako sretne okolnosti, ali umjesto toga nastade stanka. Činilo se da je Plavokras izgubio nit razgovora. Konačno, Zelenlatica progovori. „Crvenim... Vidite, mi smo to već znali. Plavokras vas je pronašao na popisu djelatnika; vi ste jedino ljudsko biće u cijeloj Organizaciji. Ne radite u Službi za korisnike, ali vjerovali smo da biste bili spremni saslušati nas kada bismo se – nazovimo to tako – slučajno sreli.“ Plavokrasove vitice naglo zašušure. Uznemirenost? Ili je konačno bio spreman ponovno se uključiti u razgovor? „Da. No, kad smo već svi tako iskreni, pretpostavljam da bismo trebali priznati da bismo nas dvoje od svega ovoga mogli imati i koristi. Ako izbjeglički brod može potvrditi da Devijacija nije puni predstavnik klase dva, možda bismo i mi mogli uvjeriti naše kupce da teret nije bio ugrožen. Kad bi samo znali išta od ovoga, moji vjerodajni prijatelji bi puzali pred vašim nogama, draga gospo Ravna.“ U Lutajućoj družini su se zadržali dobrano poslije ponoći. Posjećenost je narasla u doba vrhunca dnevnog ciklusa nekih od novih gostiju, a po podu i stolovima odvijale su se razuzdane predstave. Phamove su oči bljeskale u svim smjerovima, pokušavajući sve upiti. Ipak, kao da su ga najviše fascinirali Plavokras i Zelenlatica. Ovaj se dvojac posve razlikovao od ljudskih bića; štoviše, u pojedinim su detaljima bili neobični koliko god to jedna strana rasa može biti. Skrodojahači su bili jedna od rijetkih rasa koje su u 53 www.balkandownload.org

Daljinama ostvarile dugoročnu stabilnost. Evolucija je svoje odradila još odavno, a različite su se vrste raširile područjem ili izumrle, no još je uvijek bilo onih čiji su se skrodovi podudarali s drevnim dizajnom u kojem se na jedinstven način postizala ravnoteža između promatračnice i strojnog sučelja starog više od milijardu godina. No, Plavokras i Zelenlatica ujedno su bili i trgovci čiji su pogledi na svijet imali mnogo zajedničkog s onim što je Pham Nuwen poznavao u Sporosti. Pa iako se Pham ponašao uobičajeno ignorantski, u njemu se nazirala nova diplomatska crta. A možda je i svijest o nevjerojatnoj prirodi Daljina konačno uspjela prodrijeti u njegovu tvrdu glavu. U svakom slučaju, nije mogao naći bolje društvo za piće. Kao rasi, Skrodojahačima je razbibriga u vidu lijenog evociranja uspomena uglavnom bila draža od bilo kakve druge aktivnosti. Nakon što su prenijeli svoju temeljnu poruku, dvojac se posve zadovoljio razgovorima o svojem životu u Daljinama, ulazćei u pojedinosti do one mjere do koje su barbarina one zanimale. Vjerodajci s čeljustima oštrima poput britve držali su se podalje. Ravna je kroz blagu alkoholnu izmaglicu promatrala trojac kako pretresa teme iz trgovačke struke. Ona se nasmije u sebi. Sada je ona bila autsajder, osoba koja to još nikada nije iskusila. Plavokras i Zelenlatica prošli su sito i rešeto, a neke od njihovih priča čak su i njoj zvučale nevjerojatno. Ravna je imala teoriju (inače ne baš široko prihvaćenu) da, kada bića mogu dobro komunicirati, gotovo ništa više od toga nije ni potrebno. Za dvoje iz ovog tročlanog društva netko bi mogao pomisliti da se radi o sadnicama na kotačima, a treći nije bio nalik ni jednom ljudskom biću koje je ikad srela. Sporazumijevali su se posredstvom umjetnog jezika, a dva „glasa“ zapravo su se sastojala od škripavih, hrapavih zvukova. Pa ipak... nakon nekoliko minuta slušanja, njihove su se crte osobnosti uklopile u oko njezina uma, zanimljivije od onih kod mnogih njezinih školskih kolega, i ne toliko drukčije. Dvoje Skrodojahača činili su par. Nije to smatrala osobito značajnim; kod Jahača se spolna aktivnost svodila na susjedski život u odgovarajuće doba godine. No, ovdje je postojala duboka privrženost. Činilo se da je Zelenlatica osobito draga osoba. Bila (bio?) je stidljiva, ali tvrdoglava, a crta iskrenosti mogla joj je ozbiljno otežavati trgovački život. Ali, Plavokras je nadoknađivao taj nedostatak. On (ona?) bi mogao biti blagoglagoljiv i pričljiv, prilično sposoban okrenuti vodu na svoj mlin. Ispod takve površine, Ravna je naslućivala impulzivnu osobu nezadovoljnu vlastitom prijetvornošću i u suštini zahvalnu Zelenlatici na tome što ga obuzdava. A što reći o Phamu Nuwenu? Doista, što vidiš u dubini njegova bića? Na neobičan način, on joj je bio zagonetniji. Arogantni bedak, večeras kao da se pritajio. Možda je to bila tek maska za nesigurnost. Dečko se rodio u kulturi kojom su dominirali muškarci, praktičkoj suprotnosti matrijarhatu iz kojeg su potekle sve ljudske kolonije u Daljinama. Ispod arogancije je mogla obitavati i vrlo ugodna osoba. Zatim, bio je tu i način na koji se suprotstavio onom vjerodajcu. Pa način na koji je razvezao usta Skrodojahačima... Ravna je shvatila da je, nakon toliko pročitanih ljubavnih romana, naletjela na svojeg prvog pravog junaka. Kad su konačno krenuli iz kafića, bilo je već 2:30. Za manje od pet sati sunce će izaći iza zaobljenog obzora. Dvoje Skrodojahača izašlo je za njima kako bi ih ispratili. Plavokras se vratio samnorskom kako bi Ravnu počastio pričom o svojem zadnjem posjetu Sjandri Kei – i kako bi je podsjetio da se raspita o izbjegličkom brodu. 54 www.balkandownload.org

Skrodojahači su se smanjivali u daljini ispod njih dok su se Ravna i Pham dizali u sve rjeđi zrak i kretali prema stambenim tornjevima. Dvoje ljudi nekoliko je minuta šutjelo. Možda je čak i Pham Nuwen bio impresioniran pogledom. Prelazili su procijepe u jarko osvijetljenim Dokovima, mjesta na kojima su kroz parkove ičistine mogli – kojih tisuću kilometara niže – nazrijeti površinu Čvrstog Tla. Tamošnji su oblaci bili tek spirale tame na tamnoj pozadini. Ravnin se stan nalazio na vanjskom rubu Dokova. Ovdje zračne fontane nisu bile od koristi; toranj u kojem je živjela uzdizao se u čisti vakuum. Skliznuli su na njezin balkon, zamjenjujući atmosferu svojih odijela onom koja je vladala u stanu. Ravnina su usta živjela vlastitim životom: objašnjavala je kako su joj taj stan dodijelili dok je radila u arhivu i kako se to uopće ne da usporediti s njezinim novim uredom. Pham Nuwen je bezizražajno kimao glavom. Nije ju počastio niti jednom od mudrih primjedbi tipičnih za njihove dotadašnje obilaske okolice. Ona je i dalje trabunjala, no već su bili unutra i... ona zašuti i pogledi im se sretnu. Na neki na čin, željela je ovog klauna još od prve Grondrove smiješne animacije, ali sve do ove večeri u Lutajućoj družini nije osjetila poriv da ga dovede kući sa sobom. „Pa, ovaj, ja...“ Onda, Ravna, velika zavodnice... kamo se sada skrio tvoj vješti jezik? Ona se zadovolji pružanjem ruke i stavljanjem svojeg dlana na njegovu šaku. Pham Nuwen joj uzvrati osmijeh... tako mu Sila, i on se sramio! „Mislim da imaš lijep stan“, reče on. „Uredila sam ga u tehnoprimitivističkom stilu. Život u zabiti ruba Dokova ima svojih prednosti: svjetla grada ne kvare pogled. Dođi, pokazat ću ti.“ Ona ugasi svjetla i razmakne zastore. Prozor se sastojao od prirodno prozirnog materijala kroz koji je pucao pogled kao sa samog ruba Dokova. Večeras bi to trebao biti sjajan prizor. Putem od Družine nebo je bilo izrazito mračno. Mora da su tvornice razmještene u ovom Sunčevom sustavu trenutačno neaktivne ili su ostale skrivene iza Čvrstog Tla. Čak je i brodski promet bio prilično rijedak. Ona se vrati kako bi stala uz Phama. Prozor se doimao tek kao nejasan pravokutnik u njezinu vidnom polju. „Moraš malo pričekati da ti se oči prilagode. Nema nikakvih pojačala.“ Krivulja Čvrstog Tla sada se jasno ocrtavala; oblaci i mjestimični ubodi svjetla. Ona klizne rukom preko njegovih leđa i trenutak kasnije osjeti njegovu na svojim ramenima. Dobro je pretpostavljala: večeras je Galaksija carevala nebom. Bio je to prizor koji su glavešine Vrinimija spremno ignorirale, dok je Ravni predstavljao najljepšu stvar na Releju. Bez pojačavanja, svjetlost je bila blijeda. Dvadeset tisuća svjetlosnih godina je jako, jako daleko. Isprva se nazirala samo nekakva maglica i gdjekoja zvijezda. Kako su joj se oči prilagođavale, izmaglica je poprimala oblik: zavinuti lukovi, neka mjesta svjetlija, neka tamnija. Još minuta i... u magli su se pojavili oblici... pojasevi potpune tame koji razdvajaju vijugave ogranke... složenost povrh složenosti, u vijuganju prema bljedunjavoj nakupini koja je činila Jezgru. Oluju. Vrtlog. Smrznut, nepomičan, rastegnut preko pola neba. Čula je kako je Phamu dah zastao u grlu. Nešto je izgovorio, nekoliko melodičnih slogova koji nisu pripadali trisku, a jamačno niti samnorskom. „Cijeli sam život proveo u jednom sićušnom djeliću toga, a mislio sam da sam gospodar svemira. Nikada nisam ni sanjao da bih mogao jednim pogledom obuhvatiti cijelu tu zadivljujuću tvorevinu.“ Njegova se ruka blago stegne oko njezinih ramena, a zatim popusti, milujući joj vrat. „A 55 www.balkandownload.org

bez obzira koliko dugo promatrali, nećemo nazrijeti nikakav znak granica Zona?“ Ona polako odmahne glavom. „Ali, nije ih teško zamisliti.“ Ona načini gestu slobodnom rukom. Općenito, Zone misli slijedile su razdiobu mase u galaksiji; Tupe Dubine su se prostirale dolje sve do mekog svjetlucanja galaktičke jezgre. Više prema van, Velika Sporost, u kojoj je začeta ljudska rasa, u kojoj ne postoje nadsvjetlosna putovanja i u kojoj su se civilizacije rađale i umirale u neznanju i anonimnosti. A zatim Daljine, zvijezde udaljene od središta oko četiri petine polumjera, često raštrkane izvan osnovne galaktičke ravnine, obuhvaćajući i mjesta poput Releja. U Daljinama je Poznata Mreža u nekom obliku postojala već milijardama godina. Nije se radilo o jednoj civilizaciji; civilizacije su rijetko opstajale dulje od milijun godina. Ali, povijesni zapisi su bili prilično potpuni. Katkad ih je bilo moguće protumačiti, no najčešće se radilo o prijevodima prevedenih prijevoda, koji su se prenosili od jedne do druge izumrle rase bez ikakve ovjere – gore od bilo kakvog zamislivog multiskoka u prijenosu mrežne poruke. Pa ipak, neke stvari nisu ostavljale mjesta dvojbama: Zone misli su oduvijek postojale, iako su se do sada njihove granice možda malo pomaknule prema središtu. Oduvijek je bilo i ratova i mira, rasa koje su isplivale iz Velike Sporosti, kao i tisuća malih carstava. Rase su oduvijek selile u Transcend, gdje bi se pretvorile u Sile... ili njihov plijen. „A Transcend?“ reče Pham. „Je li to samo ona daleka tama?“ Tama između galaksija. Ravna se nježno nasmije. „On uključuje i sve to, ali... pogledaj vanjske rubove spirale. Te su zvijezde također u Transcendu.“ Kao, uostalom, i manje-više sve što je od središta galaksije bilo udaljeno više odčetrdeset tisuća svjetlosnih godina. Pham Nuwen je dugo šutio. Osjetila je kako je na trenutak zadrhtao. „Nakon razgovora s onima na kotačima, mislim – mislim da mi je jasnije zašto si me upozoravala. Postoji mnogo stvari o kojima ništa ne znam, stvari koje bi me mogle ubiti... ili u činiti nešto još gore.“ Zdrav razum je napokon pobijedio. „Istina“, odgovori ona tiho. „Ali ne radi se samo o tebi i kratkoći vremena koje si ovdje proveo. Mogao bi proučavati stvari cijelog života, a da ipak ništa ne doznaš. Koliko bi dugo riba morala učiti kako bi shvatila ljudske motive? To nije baš najbolja analogija, ali je jedina sigurna; mi u usporedbi sa Silama iz Transcenda jesmo poput priprostih životinja. Sjeti se samo svega onoga što ljudi čine životinjama – genijalnih, sadističkih, milostivih, genocidnih postupaka – svaki od njih bi u Transcendu imao milijun objašnjenja. Zone su prirodna zaštita; bez njih inteligencija na ljudskoj razini vjerojatno ne bi uopće postojala.“ Ona zamahne prema izmaglici zvjezdanih rojeva. „Daljine i sve što je bliže središtu galaksije nalik su oceanskim dubinama, a mi smo poput stvorenja koja plivaju tim prostranstvima. Tako smo duboko da bića s površine – koliko god bila superiorna – nemaju učinkovitog načina da dođu do nas. O, da, ona bace poneku udicu ili zagade gornje slojeve otrovima koje nismo u stanju čak niti pojmiti. No, dubine ostaju relativno sigurno mjesto.“ Ona zastane. U toj je analogiji bilo još nečega. „I baš kao kod oceana, postoji stalan dotok olupina s površine. Postoje stvari koje je moguće konstruirati samo na Rubu, stvari koje zahtijevaju upotrebu gotovo svjesnih tvornica, a koje ipak mogu funkcionirati i ovdje dolje. Plavokras je u razgovoru s tobom spomenuo neke od njih: agrav vlakna, svjesni uređaji. Takvi predmeti u Daljinama predstavljaju najveće fizičko bogatstvo, jer ih sami ne možemo proizvesti. A potraga za njima je smrtonosno riskantan pothvat.“ Pham se okrene prema njoj skrenuvši pogled s prozora i zvijezda. „Dakle, uvijek ima 56 www.balkandownload.org

'riba' koje streme ka površini.“ Na trenutak je pomislila da ga je izgubila, da se prepustio romantičnoj viziji samoubilačkog poriva prema Transcendu. „Ribica koje su spremne sve riskirati za djelić božanskog... i koje nisu u stanju razlikovati raj i pakao čak ni onda kada ih pronađu.“ Osjećala je kako on drhti, a onda je obuhvatiše njegove ruke. Ona podiže glavu i preda se njegovim iščekujućim usnama. Prošlo je već dvije godine otkako je Ravna napustila Sjandru Kei. Na neki način, to je vrijeme proteklo brzo, ali sada joj je vlastito tijelo govorilo koliko je to razdoblje zapravo bilo dugo. Svaki je dodir bio tako živ, budio pažljivo potisnute želje. Iznenada joj je cijela koža treperila. Bila joj je potrebna velika snaga volje da se svuče, a da ne podere ništa od odjeće. Ravna nije baš bila u formi, a, naravno, nije imala svježih iskustava za usporedbu, ali... Pham Nuwen je bio jako, jako dobar. Kripto: 0 Zaprimljeno na: Prijenosnik RelejOl na Releju Jezični put: akileronski – triskvelinski, SjK: jedinice s Releja Predano od: Mrežni administrator prijenosnika Pjesma vjetra na Donjem Debleyu Tema: Pritužbe na Relej i jedan prijedlog Sažetak: Stvari postaju sve gore; pokušajte kod nas Ključne fraze: poteškoće u komunikaciji, nepouzdanost Releja, Transcend Proslijeđeno: Posebna interesna konferencija; Troškovi komunikacije, Interesna konferencija, Homo Sapiens Administratorska konferencija, Međurasno nasljeđe Prijenosnik RelejOl na Releju, Prijenosnik Ne-zadugo na Privremenoj postaji, Odgovori na: Interesna konferencija Širenje Pjesme vjetra Datum: 07:21:21 prema vremenu na Dokovima, 36/09 Orgove godine 52089. Tekst poruke: Tijekom posljednjih petsto sati, služba Troškova komunikacije zabilježila je 9834 pritužbi na zagušenje na razini prijenosnika na vrinimijanskim instalacijama na Releju. Svaka od ovih pritužbi uključuje usluge koje se pružaju desecima tisuća planeta. Vrinimi opetovano tvrdi da je zagušenje tek posljedica privremenog porasta upotrebe iz područja Transcenda. Kao Relejev glavni konkurent u ovoj regiji, mi na Pjesmi vjetra blago smo profitirali od ovih događaja; ipak, do sada smo smatrali neumjesnim predlagati koordinirani odgovor na ova zbivanja. Događaji tijekom posljednjih sedam sati ponukali su nas da izmijenimo politiku. Oni koji čitaju ovaj članak već su upoznati s incidentom; većina vas osjetila ga je na vlastitoj koži. Počevši od (00:00:27 prema vremenu na Dokovima), Vrinimi Org je počeo nenajavljeno isključivati prijenosnike. ROI je isključen u 00:00:27, R02 u 02:50:32, R03 i R04 u 03:12:01. Vrinimi tvrdi da je transcendentni klijent hitno zahtijevao ve ću propusnu moć. (R00 je od ranije bio posvećen isključivo upotrebi od strane te Sile.) Klijent je zahtijevao punu upotrebu oba smjera prijenosa, a prema vlastitom Orgovom priznanju, nenajavljeni upad premašio je šezdeset posto njihovih ukupnih kapaciteta. Imajte na umu da su ekscesi tijekom prethodnih petsto sati – a koji su izazvali lavinu posve opravdanih 57 www.balkandownload.org

pritužbi – nikada nisu obuhvaćali više od pet posto Orgovih kapaciteta. Dragi prijatelji, mi na Pjesmi vjetra već smo dugo u poslu s komunikacijama i znamo kako je teško održavati prijenosnike koji teže koliko i prosječan planet. Znamo i da u našoj struci dobavljači naprosto ne mogu uvijek čvrsto poštivati sve ugovorne obaveze. No, istovremeno smatramo da je ponašanje Vrinimi Orga neprihvatljivo. Istina je da je tijekom zadnja tri sata Org vratio prijenosnike od ROI do R04 u javnu upotrebu te obećao dio doplate od strane Sile proslijediti svim stranama kojima je ovo „izazvalo poteškoće“. Samo Vrinimi, međutim, zna kolika je doista bila ta doplata, a nitko (pa čak ni Vrinimi!) ne zna je li ovo kraj zagušenjima. Ono što je za Vrinimi iznenadna i nevjerojatna lavina gotovine, vama ostalima predstavlja nepredviđenu katastrofu. Stoga Pjesma vjetra na Donjem Deblevu razmatra mogućnost velikog – i trajnog – proširenja opsega svojih usluga: izgradnje pet dodatnih temeljnih prijenosnika. Očigledno, to će biti nevjerojatno skupo. Prijenosnici nikada nisu jeftini, a Donji Deblev ne uživa sve geometrijske prednosti Releja. Vjerujemo daće se ulaganje morati otplaćivati tijekom desetljeća uspješnog poslovanja te se u njega ne možemo upustiti bez jasnih jamstava naših klijenata. Kako bismo utvrdili opseg zanimanja i bili sigurni da gradimo nešto što nam je doista potrebno, kreirali smo privremenu konferenciju, Interesnu konferenciju Sirenje Pjesme vjetra, koja će se moderirati i arhivirati na Pjesmi vjetra. Cijena usluga slanja i primanja poruka iz ove Konferencije za klijente će na razini prijenosnika iznositi samo deset posto one uobičajene. Dragi kupci na razini prijenosnika, pozivamo vas da putem ove usluge međusobno porazgovarate i zaključite što ubuduće možete sa sigurnošću očekivati od Vrinimi Orga i što mislite o našim prijedlozima. Čekamo vaše reakcije. 9. Ravna je nakon svega odlično spavala. Tek kasno ujutro postupno se približila budnom stanju. Zvonjava telefona bila je monotono uporna i dovoljno glasna da prodre i u najugodnije snove. Ona otvori oči, dezorijentirana i sretna. Ležala je objema rukama čvrsto grleći... veliki jastuk. Prokletstvo. Već je otišao. Na trenutak je zastala, prisjećajući se: posljednje dvije godine bila je usamljena, ali sve do sinoć nije bila svjesna razmjera te usamljenosti. Sreća koja se pojavi tako neočekivano i s takvim intenzitetom... kako neobično. Telefon je i dalje neumorno zvonio. Ravna se naposljetku iskotrlja iz kreveta i nesigurno krene preko sobe; takvim bi tehnoprimitivističkim besmislicama doista trebalo stati na kraj. „Da?“ Bio je to jedan od Skrodojahača. Zelenlatica? „Oprostite što smetam, Ravna, ali – jeste li dobro?“ prekide Jahačica vlastitu rečenicu. Ravna iznenada spozna da možda izgleda pomalo neobično: zadovoljan smiješak joj se protezao od uha do uha, a kosa stršala u svim smjerovima. Ona prevuče rukom preko usana, suzdržavajući smijeh. „Da, dobro sam.“ Da dobro! „Što ima novoga?“ 58 www.balkandownload.org

„Željeli bismo vam zahvaliti na pomoći. Nismo ni sanjali da je vaš položaj tako visok. Potrošili smo stotine sati pokušavajući uvjeriti Org da sasluša izbjeglice, a samo jedan sat nakon razgovora s vama doznali smo daće smjesta organizirati izviđanje.“ „A-ha.“ Molim? „Pa to je fantastično, ali nisam baš sigurna – nego, tko će to platiti?“ „Ne znam, ali zato znam da će ta igra itekako koštati. Čuli smo da će potrazi posvetiti jedan cijeli temeljni prijenosnik. Ako itko odašilje signal, to ćemo doznati u roku od nekoliko sati.“ Čavrljali su još nekoliko minuta. Razdvajajući pojedine aspekte svega što se događalo tijekom zadnjih desetak sati na posao i užitak, Ravna se postupno razbudivala. Napola je i očekivala da Org prisluškuje njezine razgovore u Lutajućoj družini. Možda je Grondr cijelu priču čuo tek tada – i odmah u nju povjerovao. Ali, još jučer je cvilio nad preopterećenjem prijenosnika. U svakom slučaju, ovo su bile dobre vijesti – možda čak i odlične. Ako je nevjerojatna priča Jahača istinita, straumska Devijacija bi mogla predstavljati nešto manje od Transcendentnog. A ako je u brodovima bjegunaca bilo ikakvih natruha koje bi pružile priliku za njezino zaustavljanje, možda bičak i Straumsko Carstvo moglo biti spašeno. Dovršivši razgovor sa Zelenlaticom, Ravna je lutala stanom dovodeći se u red i važući različite mogućnosti razvoja događaja. Njezine su akcije postajale smislenije, gotovo dosežući uobičajenu razinu. Čekalo ju je toliko toga provjeriti. A tada je telefon ponovno zazvonio. Ovoga je puta najprije provjerila tko zove. Ooopa! Bio je to Grondr Vrinimikalir. Ona na brzinu rukom prođe kroz kosu, ali frizura joj je i dalje bila jeziva, a ovaj uređaj nije bio sklon stvaranju optičkih varki. Iznenada, Ravna shvati da niti Grondr nije baš u svojem najboljem izdanju. Hitin na njegovom licu bio je zamrljan, čak i na nekima od očnih segmenata. Ona prihvati poziv. „Ah!“ on gotovo propiskuta, a zatim mu se vrati uobči ajeni glas. „Hvala vam što ste se odazvali. Bio bih nazvao i ranije, ali stvari su poprimile karakteristike... kaotičnog.“ Kamo je, zaboga, nestala njegova hladna distanciranost? „Samo bih želio da znate da Org nema ništa s ovim. Do prije samo dva sata bili smo posve zagušeni.“ On nastavi s rastrganim opisom goleme navale koja je zagušila Orgove resurse. Dok je tako blebetao, Ravna je na terminalu pregledavala sažetak najnovijih zbivanja u poslovanju Releja. Tako mu svih Sila: šezdesetpostotno zauzeće kapaciteta? Isječci iz konferencije Troškovi komunikacije: ona na brzinu preleti članak poslan s Pjesme vjetra. Napuhanci su bili uobičajeno pompozni, ali njihova je ponuda da uskoče na mjesto Releja vjerojatno bila stvarna. Bilo je to upravo ono čega se Grondr pribojavao. „– Starci su neprestano zahtijevali sve više i više. Kada smo napokon shvatili što se zbiva i kada smo im se suprotstavili... pa, nije mnogo nedostajalo do prijetnji fizičkom silom. Mi imamo resurse za uništenje njihova poslaničkog broda. Tko zna kakva bi nas osveta zbog toga mogla snaći, ali objasnili smo Starcima da nas njihovi zahtjevi i ovako uništavaju. Hvala Silama,čini se da ih je to zabavilo pa su se povukli. Sada su ograničeni na jedan prijenosnik posvećen potrazi za nekakvim signalom, a mi s tim nemamo ništa.“ Hmmm. Time smo riješili jedan misterij. Starci su jamačno njuškali oko Lutajuće družine i tako načuli priču Skrodojahača. „Možda to znači da će se situacija ipak srediti. No, važno je da ostanemo jednako čvrsti i ako nas Starci ponovno pokušaju zloupotrijebiti.“ Riječi su joj izletjele i prije no što je razmislila kome zapravo daje savjet. 59 www.balkandownload.org

Činilo se da Grondr to nije zamijetio. Štoviše, on je bio taj koji će se brže-bolje složiti: „Tako je, tako je. Kažem vam, da se umjesto Staraca radi o bilo kojem običnom korisniku, zbog ovakve bismo ga obmane zauvijek smjestili na crnu listu... Ali, da su Starci obi čni, ionako nas nikada ne bi uspjeli prevariti.“ Grondr pređe preko lica svojim debelim prstima. „Niti jedan običan Daljinaš ne bi uspio izmijeniti naše zapise o ekspediciji onog bagera. Čak niti oni s Ruba ne bi mogli prodrijeti na otpad i manipulirati ostacima, a da mi niti ne posumnjamo.“ Bager? Ostaci? Ravna poče shvaćati da ona i Grondr govore o dvije različite stvari. „Što su Starci zapravo učinili?“ „Pojedinosti? Sada su nam već prilično jasne. Još od pada Strauma, Starci su bili iznimno zainteresirani za ljudski rod. Nažalost, ovdje nisu mogli pronaći primjerak spreman na suradnju. Stoga su počeli manipulirati nama, mijenjajući zapise s našeg otpada. Domogli smo se nedirnute sigurnosne kopije iz jedne od podružnica: bager je doista naišao na olupinu broda koji je pripadao ljudima; u njemu su pronađeni i dijelovi ljudskih tijela – ali ništa što bismo mi bili u stanju oživjeti. Mora da su Starci nešto sastavili iz onoga što su zatekli. Možda su proizveli sjećanja ekstrapolirajući iz podataka o ljudskoj kulturi koje su pronašli u arhivima. Gledano unatrag, njihovi se prvi zahtjevi vremenski podudaraju s invazijom na naš otpad.“ Grondr je i dalje pričao, ali Ravna ga više nije slušala. Njezine su oči tupo zurile kroz zaslon telefona. Mi smo sitne ribe u podmorskom ponoru, dubinama zaštićene od ribara s površine. No čak i ako ne mogu živjeti ovdje, lukavi ribolovci ipak raspolažu mnogim mamcima i smrtonosnim trikovima. I tako je Pham – „Pham Nuwen je, dakle, občian robot“, reče ona tiho. „Nije baš tako. On je ljudsko biće koje je sa svojim lažnim sjećanjima sposobno neovisno funkcionirati. Ali, kada Starci zaposjednu pune prijenosne kapacitete, to se stvorenje pretvara u puki poslanički uređaj.“ Ruka i oko jedne Sile. Dijelovi Grondrovih usta su pucketali u krajnjoj nelagodi. „Ravna, ne znamo sve što se noćas događalo; nije bilo razloga da vas stavimo pod neprekidan nadzor. No, Starci nas uvjeravaju da su njihove potrebe za neposrednim istraživanjem zadovoljene. U svakom slučaju, nikada im više nećemo odobriti kapacitete potrebne da bi pokušali ponovno.“ Ravna jedva daje kimnula glavom. Najednom joj se vlastito lice učini ledenim; još nikada nije istovremeno osjećala toliku ljutnju i toliki strah. Zahvati je nalet vrtoglavice i ona se udalji od telefona ignorirajući Grondrove zabrinute povike. Mislima su joj prolijetale priče s fakulteta i legende iz desetaka ljudskih religija. Posljedice, posljedice. Od pojedinih se mogla obraniti; neke druge već su sada bile neizbrisive. Uto se, iz nekog mračnog zakutka njezina uma, preko barikada užasa i bijesa promoli nevjerojatna i nezamisliva pomisao. Provela je osam sati licem u lice s jednom Silom. Bilo je to iskustvo kojem su se posvećivala poglavlja udžbenika, pojava koju su opisivala uvijek daleka i nepouzdana svjedočanstva. Doživljaj kakav nitko sa Sjandre Kei nikada nije ni pokušao pripisati vlastitom iskustvu. Sve do danas. 60 www.balkandownload.org

10. Johanna je već dugo bila na brodu. Za sve to vrijeme sunce nijednom nije zašlo, iako se pojavljivalo sad nisko na obzoru iza nje pa zatim visoko pred njezinim očima, da bi potom ustupilo mjesto oblacima i kiši koja je ispirala nepromočivi sloj s njezinih pokrivača. Provela je sate u bolnoj izmaglici. Mora daje sanjala sve ono što joj se događalo: stvorenja koja su joj skidala odjeću, krv koja je posvuda probijala, nježne ruke i štakorske njuške koje su joj viđale rane i natjerale je da proguta malo hladne vode. Kada se stala bacakati, mama je došla namjestiti joj pokrivače i utješiti je nekakvim nevjerojatnim zvukovima. Satima je pokraj nje ležalo neko toplo tijelo. Povremeno je to bio Jefri, aličešće se radilo o velikom psu, psu koji je preo poput mačke. Kiša je prestala. Sunce je sada bilo s lijeve strane broda, ali je ostalo skriveno iza hladne, blještave sjene. Bol joj se činila sve izraženije dvojaka: dio je potjecao iz prsa i ramena, u kojima je osjećala probadanje pri svakom ljuljuškanju plovila, a dio se preselio u želudac, kao nekakva praznina koja se ne bi mogla nazvati mučninom... osjećala je takvu glad i žeđ. Sve se više i više prisjećala, a sve manje sanjala. Bile su to noćne more koje će je pratiti cijelog života. Nešto što se doista dogodilo. I što se još uvijek događalo. Sunce je provirivalo i skrivalo se iza razbacanih oblaka. Polako je klizilo naniže sve dok se nije smjestilo gotovo posve iza broda. Pokušavala se sjetiti što je još tata govorio samo trenutak prije nego što je... sve pošlo po zlu. Bili su na arktiku ovog planeta, u ljetno doba, stoga najniži položaj sunca mora označavati sjever, a njihov je dvotrupac jedrio manje-više prema jugu. Kamo god da su išli, svake su se minute sve više udaljavali od letjelice i svake nade da bi mogli pronaći Jefrija. Voda je povremeno nalikovala na otvoreno more, s brežuljcima izgubljenima u daljini ili skrivenima ispod niske naoblake. Povremeno bi prolazili kroz tjesnace i jurili uz bedeme golih stijena. Nije imala pojma da se jedrenjak može kretati tako brzo i da to može biti tako opasno. Četiri dlakava stvorenja očajnički je pokušavalo spriječiti da se razbiju o hridi, munjevito se krećući između jarbolske platforme i ograde, ponekad se penjući jedno drugome na ramena kako bi povećali doseg šapa. Dvotrupni se brod ljuljao i stenjao u vodi koja je iznenada postala uzburkana, a onda bi i to prošlo, i brda bi se opet izmakla na sigurnu udaljenost, lijeno promičući po njihovim bokovima. Johanna je prilično dugo glumila delirij. Stenjala je i izvijala se, istovremeno promatrajući. Trupovi katamarana bili su izduženi i uski, gotovo poput kanua, a jedro je bilo montirano između njih. Sjena koju je vidjela u snovima zapravo je bilo baš to jedro, koje je vijorilo na hladnom, britkom vjetru. Nebo je bilo lavina sivih nijansi, svjetla i tame. Bilo je tamo gore i nekakvih ptica: neprekidno su promicale pokraj jarbola obrušavajući se u vodu, a onda opet polijetale. Svuda oko nje čuo se cvrkut i piskutanje, ali ti zvukovi nisu dopirali od ptica. Bila su to čudovišta. Motrila ih je kroz napola spuštene trepavice. Ista ona vrsta koja je ubila mamu i tatu. Čak su nosili i iste smiješne odore, sivozelene jakne okićene stremenima i džepovima. Psi ili vukovi, mislila je do tada. Ali, to zapravo nije bio dobar opis. Istina, imali su četiri tanke noge i male šiljate uši, ali, onako dugih vratova i 61 www.balkandownload.org

povremeno zacrvenjenih očiju, mogli su isto tako biti i golemi štakori. A što ih je dulje gledala, činili su joj se sve strasnijima. Zaustavljena slika nikada ne bi mogla prenijeti taj užas; morali ste ih vidjeti na djelu. Promatrala je njih četvero – one na njezinoj strani broda – kako se igraju s njezinim datasetom. Ružičasti Elefant bio je svezan u mrežastoj vreći nedaleko od krme, a sada su ga zvijeri poželjele proučiti. Isprva je to nalikovalo cirkuskoj točki, s toliko vratova koji su se izvijali u svim smjerovima. Ipak, svaka je kretnja bila tako precizna, tako koordinirana sa svim drugima. Nisu imali ruku, ali znali su razmrsiti čvorove držeći dijelove niti u ustima i manevrirajući vratovima jedan oko drugoga. Istovremeno, pandže jednoga od njih slobodni su dio mreže čvrsto pritiskale uz ogradu. Bilo je to kao da gledate grupu marioneta kojima upravlja samo jedančovjek. Za samo nekoliko sekundi dataset je bio izvučen iz vreće. Psi bi ga pustili da otkliže do dna trupa, a potom ga gurkali njuškama, ali to nije vrijedilo i za ova stvorenja: dvojica su ga smjestila na poprečnu klupicu, dok ga je treći umirivao šapama. Ispitivali su rubove, koncentrirajući se na podstavljena zadebljanja i klempave uši. Njuškali su i gurkali, ali s jasnom namjerom. Pokušavali su ga otvoriti. Dvije se glave promoliše preko ograde na drugom trupu. Proizvodile su grgljave i piskutave tonove koji su podsjećali na nešto između ptičjeg pjeva i zvuka povraćanja. Jedan od onih na njezinoj strani nakratko se osvrne i uzvrati sličnom bukom. Ostala tri su se nastavila igrati sa zasunima na datasetu. Naposljetku oni istovremeno povukoše velike, klempave uši i dataset se otvori, a gornji prozor započe s izvođenjem Johannine početne rutine – animacije njezinog lica koje izgovara „Sram te bilo, Jefri! Ne diraj moje stvari!“ Četiri stvorenja na trenutak se skamene, a oči im se iznenada proširiše. Johannina je četvorka okrenula dataset tako da su ga i ostali mogli vidjeti. Jedan gaje držao na mjestu, dok je drugi proučavao gornji prozor, a treći nešto šeprtljao po prozoru s tipkovnicom. Bića u drugom trupu bila su izvan sebe, ali nitko od njih nije se ni pokušavao približiti. Slučajno nabadanje ove četvorke naglo je prekinulo njezin uvodni pozdrav. Jedan od njih bacao je poglede na drugi trup, a dvoje je promatralo Johannu koja je i dalje ležala gotovo posve sklopljenih očiju. „Sram te bilo, Jefri! Ne diraj moje stvari!“ ponovno se začuje Johannin glas, ali ovoga je puta dopirao od jedne od životinja. Zvuk je bio savršeno reproduciran. Potom uslijedi glas uplakane djevojčice: „Mama, tata!“ I ovo je bio njezin glas, ali uplašeniji i djetinjastiji nego što bi ga ikad poželjela čuti. Činilo se da čekaju da im dataset odgovori. Kada se ništa nije dogodilo, jedan od njih opet stade njuškom pritiskati prozore na zaslonu. Sve vrijedno, kao i svi opasni programi, bilo je zaštićeno lozinkama. Iz kutije provali bujica uvreda i kreštavih zvukova, sva ona mala iznenađenja koja je bila pripremila za svojeg pretjerano radoznalog malog brata. Oh, Jefri, hoću li te ikad više vidjeti? Zvuči i videoisječci uspjeli su nekoliko minuta zadržati pozornost čudovišta. Na koncu su njihovi nasumični pokušaji uvjerili dataset daje kutiju otvorilo neko doista malo dijete, te se uređaj prebacio na način rada namijenjen najmlađima. Stvorenja su znala da ih ona promatra. Jedan od četvorice koji su prčkali po njezinom Elefantu, jedan od njih – ali ne uvijek isti – stalno ju je promatrao. Igrali su psihološku 62 www.balkandownload.org

igru, pretvarajući se da ne znaju da se i ona pretvara. Johanna širom otvori oči i zagleda se u stvorenje. „Proklet bio!“ Ona okrene glavu na drugu stranu i vrisne. Skupina u drugom trupu držala se na okupu, a njihove glave i zavojiti vratovi stršali su iz gomile. Ovako, uz sunce nisko nad obzorom, oči su im sjale crvenkasto: leglo štakora ili zmija već je tko zna koliko dugo nijemo zurilo u nju. Glave se na zvuk njezina vriska nagnuše naprijed, i ona začuje jeku svojeg glasa. Iza nje, njezin je vlastiti glas vikao: „Proklet bio!“ S nekog trećeg mjesta čula je sebe kako doziva „Mama“ ili „Tata“. Johanna vrisne još jednom, a stvorenja joj odgovore jekom. Ona proguta strah i ostane nijema. Čudovišta su još pola minute izvodila geste i mješavinu svih drugih stvari koje je vjerojatno bila činila u snu. Kada su shvatili da je time više ne mogu zaplašiti, glasovi prestadoše nalikovati na ljudske. Nabacivali su se svojimćurlikanjem, kao da skupine međusobno pregovaraju, ili nešto tome slično. Naposljetku četverac na njezinoj strani broda zatvori dataset i zaveže ga natrag u mrežastu vreću. Onih šest se razmakoše jedan od drugoga, a troje odjuri do udaljenije strane trupa. Kandžama su se čvrsto pridržavali za rub oplate, naginjući se u vjetar. Sada su doista nalikovali na prave pse – one velike koji sjede uz prozor automobila, njuškajući zračne struje. Dugi su se vratovi njihali naprijed-natrag. Svakih nekoliko sekundi jedan od njih spustio bi glavu izvan njezina vidnog polja, u vodu. Da bi pio vodu? Lovio ribu? Da bi lovio ribu. Glava se tržnu prema gore, ubacujući nešto maleno i zeleno u čamac. Preostale tri životinje njuškajući su pokušavale uhvatiti ulov. Na trenutak je mogla vidjeti njihove tanušne noge i sjajna pleća. Jedan od štakora držao je ribu krajičkom usta, dok su je druga dvojica trgala. Cijeli se postupak odvijao s već uobičajenom upadljivom preciznošću. Čopor se doimao poput jedinstvenog bića, a svaki od vratova poput debelog ticala koje je završavalo čeljustima. Želudac joj se žestoko zgrči na samu tu pomisao, ali nije imala što povratiti. Ribolov se nastavio još petnaestak minuta. Ulovili su barem sedam zelenih stvorenja, ali ih nisu pojeli; barem ne sve primjerke. Rastrgani ostaci su se gomilali u maloj drvenoj posudi. Između dviju strana ponovno se razvije ćurlikava diskusija. Jedan iz šestorke ustima uhvati rub posude i otpuže preko jarbolne platforme. Četvorka na Johanninoj strani stisnula se kao da se pribojava došljaka. Tek nakon što je ovaj ostavio posudu i vratio se na svoju stranu, četiri se glave u ovom trupu opet promoliše. Jedan od štakora pokupi posudu. On i još jedan pripadnik čopora krenu prema njoj. Johanna proguta knedlu. Kakvo je ovo mučenje? Njezin se želudac još jednom zgrči... bila je tako gladna. Pogled joj ponovno pade na posudu i ona shvati da je zapravo pokušavaju nahraniti. Sunce se upravo bilo promolilo ispod oblaka na sjeveru. Nisko je svjetlo ostavljalo dojam vedrog jesenskog poslijepodneva neposredno nakon kiše: tamno nebo nad glavom, a ipak sve u blizini sja i blista. Krzno ovih stvorenja bilo je fino i gusto. Jedno od njih držalo je posudu pred njom, dok je drugo njuškom posegnulo unutra i izvuklo... nešto ljigavo i zeleno. Pažljivo je pridržavalo zalogaj samim rubovima svojih izduženih usta. Ono se okrene i pogurne zelenu stvar prema njoj. Johanna ustukne. „Ne!“ Stvorenje zastane. Na trenutak je mislila da će joj uzvratiti jekom, ali ono samo 63 www.balkandownload.org

ispusti bezobličnu masu natrag u posudu. Prva životinja spusti posudu na klupu do Johanne, časkom podiže pogled prema njoj, a zatim pusti držak posude, smješten na njezinom rubu i savršeno prilagođen širini njihovih čeljusti. Nakratko je mogla vidjeti fine, zašiljene zube. Johanna je zurila u posudu, a u njoj su se borile mu čnina i glad. Naposljetku ona izvuče ruku ispod deke i posegne za hranom. Glave oko nje živnuše, a među dvjema stranama broda krenuše ćurlikavi komentari. Prsti joj se sklope oko nečega mekog i hladnog. Ona podiže ruku prema suncu; tijelo je bilo sivozelenkasto, a bokovi su mu se presijavali na svjetlu. Stvorenja iz drugog trupa počupala su kratke noge i otkinula glavu. Ono što je ostalo bilo je dugačko tek dva ili tri centimetra, a nalikovalo je filetima školjaka. Nekada je voljela tu vrstu hrane. Ali, kuhanu. Kada među prstima osjeti migoljenje, ona umalo ispusti zelenu stvar. Sada ju je prinijela ustima i dodirnula jezikom. Slano. Na Straumu bi vam većina školjaka gadno naškodila da ih pojedete sirove. Kako može znati, posve sama, bez roditelja i lokalne komunikacijske mreže? Osjeti kako joj naviru suze. Tada izgovori prostu riječ, ugura ono zeleno u usta i pokuša žvakati. Blag okus, teksture nalik na loj ili mekanu hrskavicu. Ona se zagrcne, ispljune... i pokuša pojesti drugi komadić. Ukupno je uspjela progutati dva komadića dvaju komadića. Možda je to i bilo najpametnije; sada će pričekati i vidjeti koliko će povratiti. Nasloni se i susretne pažljiv pogled nekoliko pari očiju. Ćurlikanje na drugoj strani broda postane intenzivnije, a potom jedno od njih klizne prema njoj noseći kožnu torbu s pipom. Mješina. Ovo je bilo najveće stvorenje u čoporu. Vođa? Ono približi svoju glavu njezinoj, prinoseći mješinu njezinim ustima. Ovaj veliki se doimao podmuklim, i pristupao joj je opreznije od ostalih. Johannin je pogled klizio duž njegovih bokova. Dalje od ruba jakne koža na stražnjici bila mu je uglavnom bijela... i označena dubokim ožiljkom u obliku ipsilona. To je onaj koji je ubio tatu. Johannin napad nije bio planiran; možda je upravo zato bio tako uspješan. Ona sune pokraj mješine i slobodnu ruku mu omota oko vrata. Prevrnula se preko životinje, prikliještivši je uz pod. Stvorenje je bilo manje od nje i nedovoljno snažno da bi joj se othrvalo. Osjećala je njegove pandže kako grebu ispod pokrivača, ali nekim čudom je niti jedna od njih nije zahvatila. Ona svom težinom optereti kralježnicu životinje, zgrabi je na mjestu na kojem joj se vrat spajao s vilicom i stade žestoko udarati njezinom glavom po podučamca. Tada je zaskočiše ostali, gurajući njuške ispod nje i zubima je hvatajući za rukav. Osjećala je kako se nizovi igličastih zuba promaljaju kroz tkaninu. Tijela su im zujala zvukom koji je čula u snu, tonovima koji su prodirali kroz odjeću i tjerali njezine kosti na drhtanje. Odvukli su joj ruku od vrata njihova sudruga i okrenuli je od njega; osjećala je kako je vrh strelice probada u prsima. Ipak, još je mogla učiniti jednu stvar: ona se snažno odgurne nogama i jednom životinjskom glavom, čije su joj ralje počivale na tjemenu, tresne o oplatu broda. Tijela oko nje žestoko zadrhtaše, i ona pade na leđa. Sada je osjećala samo bol; ni bijes ni strah više je nisu mogli pomaknuti. Pa ipak, dio nje je i dalje bio svjestan četvorke. Ozlijedila ih je. Ozlijedila ih je. Sve ih je ozlijedila. Trojica su pijano bauljala ispuštajući zvižduke koji kao da su ovaj puta dopirali iz njihovih usta. Onaj s brazgotinom na stražnjici ležao je na boku i drhturio. 64 www.balkandownload.org

Nanijela mu je zvjezdoliku ranu na tjemenu, a krv mu se slijevala pokraj očiju poput crvenih suza. Minute su prolazile, i zvižduk utihne. Četiri stvorenja su se ponovno okupila i nastavila s uobičajenim siktanjem. Rana na njezinim prsima opet stade krvariti. Neko su vrijeme zurili jedno u drugo. Ona se nasmiješi svojim neprijateljima. Moglo im se nauditi. Ona im je mogla nauditi. Sada se osjećala bolje no ikad otkako su sletjeli. 11. Prije Skalperskog pokreta, Drvodjeljska je bio najpoznatiji grad-država zapadno od Ledenih očnjaka, a vijek njegova utemeljitelja protezao se čak šest stoljeća unatrag. U to je doba život na sjeveru bio teži; snijeg je većim dijelom godine prekrivao čak i nizine. Čopor zvan Drvodjelja sve je započeo sam, kao usamljenik u maloj brvnari u jednom uvučenom zaljevu. Taj je čopor istodobno bio i lovac, i mislilac, i umjetnik. Stotinama kilometara uokolo nije bilo nikakvih naselja. Tek je nekoliko ranih Drvodjeljinih uradaka napustilo brvnaru u kojoj su stvoreni, a ipak su udarili temelje slavi svojeg autora. Tri kipa su postojala i dan-danas; kod Dugih Jezera nalazio se grad nazvan po jednome od njih, koji se čuvao u lokalnom muzeju. Sa slavom su stigli i šegrti. Jedna se brvnara pretvorila u njih deset, raštrkanih po Drvodjeljinom fjordu. Prošlo je stoljeće ili dva i, naravno, Drvodjelju su zahvatile promjene. Bojao se promjena, tog osjećaja da mu vlastita duša izmiče. Pokušavao je zadržati sebe, kao što to, u manjoj ili većoj mjeri, pokušavaju i svi drugi. U najgorem slučaju, čopor zapada u perverziju, a možda i duhovnu prazninu. Za Drvodjelju je i sama ta misija predstavljala promjenu. Proučavao je kako se svaki od njegovih članova uklapa u dušu. Proučavao je štenad i njihov odgoj, i kako naslutiti kako će čoporu doprinijeti svako od njih. Naučio je oblikovati dušu dresurom vlastitih članova. Naravno, u tome i nije bilo nečeg revolucionarnog. Na sličnim se načelima temeljila većina religija, a svako je naselje imalo savjetnike za parenje i uzgajivače čopora. Takvo je znanje, bilo ono stvarno ili ne, imalo značenja u svim kulturama. No, Drvodjelja je krenuo ispočetka, bez tradicionalne pristranosti. Pažljivo je eksperimentirao sa samim sobom i drugim umjetnicima iz svoje kolonije. Analizirao je rezultate, koristeći ih da bi osmislio nove opite. Vodio se onim što je vidio, umjesto onoga u što je želio vjerovati. Prema različitim standardima koji su se smjenjivali tijekom njegova života, njegovi su napori mogli predstavljati herezu ili običnu ludost. Tijekom ranih godina kralja Drvodjelju mrzili su gotovo isto koliko će mrziti Skalpera tri stoljeća poslije. Ali, daleki je sjever još prolazio kroz doba teških zima, i narodi s juga nisu mogli samo tako poslati vojsku sve do Drvodjeljske. Kada su jednom to i pokušali, doživjeli su težak poraz. A mudri Drvodjelja nikada nije pokušavao pokoriti jug, barem ne izravno. No, njegova je naseobina rasla i rasla, a njegova je slava glede umjetnosti i namještaja pala u sjenu slave ostvarene na temelju drugih postignuća. Duhovno ostarjeli čopori putovali su k njemu i vraćali se ne samo pomlađeni, već i pametniji i sretniji. Iz grada su navirale nove ideje: tkalački strojevi, strojni mehanizmi i vjetrenjače, tvornička postrojenja. Tamo se događalo nešto posve novo. Nisu to, međutim, bila otkrića, već ljudi koje je Drvodjelja uzgojio i 65 www.balkandownload.org

perspektiva koju je stvorio. Wickwrackscar i Jaqueramaphan stigli su u Drvodjeljsku kasno poslijepodne. Veći dio dana je kišilo, ali sada su se oblaci razišli i nebom se razlijevalo netaknuto plavetnilo koje se, nakon niza oblačnih dana, doimalo još ljepšim. Drvodjeljino područje bilo je raj za Peregrinove oči. Bio je već umoran od pustih divljina, umoran od brige o izvanzemaljcu. Dvotrupci su ih sumnjičavo slijedili zadnjih nekoliko kilometara. Ti su brodovi bili naoružani, a Peregrin i Scribner su stizali iz vrlo nepopularnog smjera. No, bili su posve sami i očigledno bezopasni. Dovikivači su zavijali, prenoseći priču prema obali. U trenutku kada su pristali u luku, već su bili heroji, dva čopora koja su uspjela ukrasti nepoznato blago divljacima sa sjevera. Zaobišli su lukobran kojeg nije bilo za Peregrinova zadnjeg putovanja i pristali na vez. Gat je vrvio vojnicima i vozilima, a građanstvo se natiskalo duž cijele ceste koja je vodila do gradskih zidina. Nije bilo moguće zamisliti prizor gušće rulje u kojoj bi se još moglo nesmetano razmišljati. Scribner je iskočio s broda i skakutao okolo, očigledno ushićen ovacijama s obronka. „Brzo! Moramo razgovarati s Drvodjeljom.“ Wickwrackscar pokupi platnenu vreću s izvanzemaljčevom živom slikovnicom i pažljivo siđe s plovila. Još je bio ošamućen od batina koje je dobio od stvorenja. Scarovi prednji bubnjići su stradali u napadu, i svijest mu se na trenutak pomuti. Gat je izgledao vrlo neobično – na prvi pogled kamen, ali obložen crnim spužvastim materijalom koji nije vidio još od Južnih mora; ovdje bi trebao biti cement... Gdje sam? Trebao bih biti sretan zbog nečega, nekakve pobjede. On zastane da bi se pribrao. Uskoro mu se i bol i misli izoštre; trebat će mu barem još nekoliko dana da se oporavi. Pomozi izvanzemaljcu. Izvedi ga na obalu. Lord Komornik u službi Kralja Drvodjelje bio je manje-više običan debeli kicoš; Peregrin nije očekivao da će sresti nekoga takvog u Drvodjeljskoj. Ali, kada je ugledao izvanzemaljca, tip je smjesta postao susretljiv. Doveo je liječnika da pregleda Dvonošca, a usput i Peregrina. Svemirac je u posljednja dva dana ojačao, ali više nije bilo nasilja. Izveli su stvorenje na obalu bez previše muke, a ono je svojim plosnatim licem zurilo u Peregrina pogledom u kojem je ovaj osjećao bespomoćni bijes. On brižno dotakne Scarovu glavu... Dvonožac je samo čekao najbolju prigodu da ga još jače ozlijedi. Nekoliko minuta poslije putnici su već bili u zaprežnim kolima, uspinjući se šljunčanom cestom ka gradskim zidinama. Vojnici su krčili put među gomilom. Scribner Jaqueramaphan mahao je u svim smjerovima poput kakvog uzvišenog heroja. Peregrin je do sada već bio upoznao stidljivu nesigurnost koja se krila u Scribneru. Ovo je možda bio najsvjetliji trenutak njegova cijelog dosadašnjeg života. Čak i da je želio, Wickwrackscar se nije mogao ponašati tako otvoreno. S ranom na jednom od Scarovih bubnjića, pri neobuzdanim je kretnjama gubio nit vlastitih misli. Umjesto toga, skutrio se na sjedalima zaprege i ogledavao se u svim smjerovima. Ako se izuzme oblik vanjskog dijela pristaništa, mjesto je vrlo malo nalikovalo na ono od prije pedeset godina. U većini dijelova svijeta to nije bilo razdoblje u kojem bi došlo do velikih promjena. Lutalac koji bi navratio nakon toliko dugog razdoblja mogao bi se čak i dosađivati jer se ništa ne bi izmijenilo. Ali ovo... ovo je bilo gotovo zastrašujuće. 66 www.balkandownload.org

Golemi lukobran je bio nov. Broj gatova se udvostručio, a uz njih su bili privezani i višetrupci okićeni zastavama koje nikada nije vidio na ovom kraju svijeta. Cesta je postojala i ranije, ali bila je uža i s jedva trećinom sadašnjeg broja odvojaka. Nekada su zidine više služile tome da kerhoge i froghene zadrže unutra negoli potencijalne osvajače vani, a sada su bile visoke tri metra, a crni se kamen protezao dokle god je Peregrinov pogled dosezao... Uostalom, zadnji put jedva da je i vidio ponekog vojnika, a sada ih je bilo posvuda. To nije bila promjena nabolje. Osjetio je neugodu u Scarovom želucu; vojnici i borbe nisu bili dobra vijest. Prošli su gradska vrata i labirint tržnice, koja se protezala hektarima. Ulice su bile široke jedva petnaestak metara, pa i manje tamo gdje su prostor zauzimale vješalice s odjećom, izloženi namještaj i kutije svježeg voća. Zrak je bio natopljen mirisima voća, začina i politure. Prostor je bio toliko napučen da se cjenkanje umalo pretvaralo u orgiju i Peregrin se gotovo onesvijestio. Zatim su zašli u usku uličicu koja je krivudala nizovima poluutvrđenih zdanja pod čijim su se krovovima nazirala teška ojačanja. Deset minuta poslije bili su u dvorištu dvorca. Oni siđoše s kola, a Lord Komornik zapovijedi da Dvonošca smjeste na nosila. „Hoće li nas Njegova Visost Drvodjelja sada primiti?“ upita Scribner. Birokrat se nasmije. „Njezina Visost. Drvodjelja je promijenila spol prije više od deset godina.“ Peregrin zavrti glavama u nevjerici. Što bi to točno trebalo značiti? Većina čopora se s vremenom mijenja, ali nikada nije čuo da se o Drvodjelji govori ikako drugačije osim u muškom rodu. Gotovo mu je promakla sljedeća rečenica Lorda Komornika. „Neće vas primiti samo ona. Cijelo njezino savjetničko vijeće mora vidjeti... što ste donijeli. Uđite.“ On mahne stražarima da se sklone s puta. Hodali su hodnikom gotovo dovoljno širokim da se mimoiđu dva čopora u punoj širini. Komornik je vodio, a slijedili su ga putnici i liječnik s nosilima i izvanzemaljcem. Zidovi su bili visoki, obloženi posrebrenim presvlakama. Sve je izgledalo mnogo veličanstvenije nego prije... a ipak uznemirujuće. Jedva daje igdje bilo kipova, a i ti su bili stari stoljećima. No, bilo je slika. On posrne kada je ugledao prvu među njima, a iza sebe je čuo Scribnerov uzdah. Peregrin se nagledao umjetničkih djela diljem svijeta: mase u tropima najviše su voljele apstraktne murale, gomile psihodeličnih boja. Otočani s Južnih mora nikada nisu otkrili perspektivu; u njihovim su akvarelima udaljeni objekti naprosto plutali u gornjoj polovici slike. U Republici Dugih Jezera trenutačno je najomiljeniji bio realizam, osobito višedijelne slike koje su omogućavale gledanje cijelom čoporu. Peregrin, međutim, nikada nije vidio ništa nalik ovome. Slike su zapravo bile mozaici, a svaki djelić keramički kvadratić širine oko pola centimetra. Nije bilo boja, tek četiri sive nijanse. S udaljenosti od nekoliko metara zrnatost se gubila i... otkrivali su se najsavršeniji krajolici koje je Peregrin ikad vidio. Sve su to bili prizori s brda oko Drvodjeljske. Da im nisu nedostajale boje, mogli biste pomisliti da su to zapravo prozori. Donji rub svake slike bio je ograničen pravokutnim okvirom, ali odozgo su bile nepravilne; mozaici su naprosto nestajali u obzoru. Tamo gdje bi slika trebala prikazati nebo, nastavljali su se obloženi zidovi dvorane. „Evo nas, prijatelju! Mislim da si želio vidjeti Drvodjelju.“ Opaska je bila upućena 67 www.balkandownload.org

Scribneru. Jaqueramaphan se rasporedio duž krajobraza, tako da je po jedan njegov član sjedio pred svakom od slika. On okrene jednu od glava i pogleda prema komorniku. Glas mu je zvučao ošamućeno. „Za čopora miloga! Ovo je kao da sam Bog, da jednim članom sjedim na svakom od brda i mogu vidjeti sve odjednom.“ Uto on skoči na noge i požuri kako bi ih dostigao. Hodnik se najednom proširi u jednu od najvećih prostorija za sastanke koje je Peregrin ikad vidio. „Ovo je veće od svega što postoji u Republici“, reče Scribner s očiglednim divljenjem, podižući pogled uvis duž tri razine balkona. Oni i izvanzemaljac stajali su sami u dnu dvorane. „Hmf.“ Uz komornika i liječnika, u prostoriji je bilo već pet drugih čopora. Dok su ih gosti promatrali, stiglo ih je još nekoliko. Većina ih je bila odjevena poput plemstva u Republici, okićena draguljima i krznom. Nekolicina ih je nosila jednostavne odore kakvih se sjećao od svojeg zadnjeg posjeta. Uzdah. Drvodjeljino je seoce preraslo u grad, a sada i u naciju-državu. Peregrin se pitao ima li Kralj – točnije Kraljica – više ikakve stvarne moći. On jednu glavu usredotoči isključivo na Scribnera i obrati mu se visokogovorom. „Za sada uopće ne spominji slikovnu kutiju.“ Jaqueramaphan se istodobno doimao i zbunjeno i urotnički. On odvrati visokogovorom, „Da... da. Adut za cjenkanje?“ „Nešto slično.“ Peregrinove su oči šarale amo-tamo po balkonima. Većina čopora stigla je s izrazom važnih moćnika koje su omeli u kakvom poslu. On se nasmiješi u sebi. Jedan pogled u jamu u dnu prostorije bio je dovoljan da razbije njihovu bahatost. Zrak iznad njih titrao je od zujanja razgovora. Niti jedan od čopora nije nalikovao Drvodjelji. No, u njoj je ionako ostalo malo nekadašnjih članova; mogao bi je prepoznati samo po načinu ophođenja i držanju. To ti ne bi trebalo smetati . Neka su se njegova prijateljstva protezala daleko dalje od životnog vijeka bilo kojeg od njihovih članova. No, u drugim bi se slučajevima prijatelj izmijenio u roku od jednog desetljeća, a s njim i njegova stajališta, te bi se naklonost pretvorila u antipatiju. Bio je računao da se Drvodjelja nije izmijenio. Ali sada... Na trenutak se začuje zvuk trublji, gotovo poput poziva na red. Javna vrata donjeg balkona se otvore, a u dvoranu zakorači peteročlani čopor. Peregrin osjeti drhtavicu užasa. Ovo jest bila Drvodjelja, ali tako... sklepana. Jedan je član bio tako star da su mu ostali morali pomagati pri kretanju. Dvoje su bili jedva nešto odrasliji od običnih štenaca, a jedan je neprestano slinio. Najveći član bio je slijepac u čijim očima nije uopće bilo šarenica. Prizor je nalikovao nečemu što bi se moglo sresti u slamovima uz samu obalu, u zadnjem incestuoznom naraštaju. Ona pogleda Peregrina i nasmiješi se kao da je ona prepoznala njega. Kada je progovorila, riječi su dopirale od slijepca. Glas je bio jasan i čvrst. „Vendacije, molim te, nastavi.“ Komornik kimne. „Kako želite, Vaša Visosti.“ On pokaže prema jami, u smjeru izvanzemaljca. „Ovo je razlog ovako hitnog sastanka.“ „Čudovišta možemo gledati i u cirkusu, Vendacije.“ Glas je dopirao od napirlitanog čopora na najgornjem balkonu. Sudeći prema povicima koji su uslijedili sa svih strana, 68 www.balkandownload.org

ovakvo je mišljenje bilo u manjini. Jedan odčopora s nižeg balkona skoči preko ograde i pokuša otjerati liječnika od nosila s uljezom. Komornik podiže glavu zahtijevajući tišinu i pogleda ka osobi koja je uskočila u jamu. „Skrupilo, mogu li zamoliti za malo strpljenja? Svi ćete dobiti priliku da ga pogledate.“ Skrupilo gunđavo propišta, ali ustukne. „Fino.“ Vendacije svu pažnju ponovno usmjeri na Peregrina i Scribnera. „Vaš je brod bio brži od bilo kakvih vijesti sa sjevera, prijatelji moji. Nitko osim mene ne zna baš mnogo o vašoj prči i – a jedino što i ja imam jesu stražarske šifre koje su se prenosile preko zaljeva. Kažete daje ovo stvorenje doletjelo s neba?“ Bilo je to davanje riječi gostima, a Peregrin je taj zadatak prepustio Jaqueramaphanu. Scribner je uživao. Ispričao je sve o letećoj kući, zasjedi, ubojstvima i spašavanju. Pokazao im je svoj dalekogled i predstavio se kao tajni agent Republike Dugih Jezera. Ma, koji bi pravi špijun to učinio? Oči svih čopora koji su sačinjavali Savjet bile su uprte u izvanzemaljca, neke pune straha, neke – poput Skrupilovih – izbezumljeno znatiželjne. Drvodjelja je gledala samo dvjema glavama; ostale kao da su zaspale. Izgledala je onako umorno kako se Peregrin osjećao. Njegove su glave počivale na šapama. Bol u Scaru bila je poput pulsirajućeg doboša; bilo bi mu najlakše da taj član zaspe, ali onda bi razumio vrlo malo od svega što se govorilo. Hej! Možda to ipak i nije tako loša ideja. Scar stade tonuti u san, i bol se utiša. Razgovor se nastavio još nekoliko minuta, teško razumljiv Wickwrack trojcu. Ipak, mogao je razaznati ton glasova. Skrupilo – čopor koji je bio s njima u jami – nekoliko se puta nestrpljivo požalio. Vendacije reče nešto, suglasivši se sa Skrupilom. Liječnik se povuče, a Skrupilo krene ka Wickwrackovu izvanzemaljcu. Peregrin se prene. „Pripazi. Stvorenje nije prijateljski raspoloženo.“ Skrupilo na to odreže: „Tvoj me prijatelj već upozorio.“ Kružio je oko nosila, zureći u izvanzemaljčevo smeđe, glatko lice. Ovaj mu je bezizražajno uzvraćao pogled. Skrupilo oprezno posegne ka nosilima i povuče uljezov pokrivač. I dalje nikakve reakcije. „Vidiš?“ reče Skrupilo. „Zna da mu ne želim zlo.“ Peregrin ga nije ni pokušao razuvjeriti. „To doista hoda na samo dvije stražnje šape?“ reče jedan od ostalih savjetnika. „Možete li zamisliti kako bi izgledao tako nadvijen nad nama? Jedan mali udarac bi ga srušio.“ Smijeh. Peregrin se sjećao kako je ovo bogomoljkasto stvorenje izgledalo kada je stajalo uspravno. Skrupilo nabora njušku. „Stvorenje je prljavo.“ Bio je okružio izvanzemaljca sa svih strana, a Peregrin je znao da Dvonošcu takva situacija nije nimalo ugodna. „Znate, tu strelicu treba izvaditi. Krvarenje je prestalo, ali ako želimo da nam dulje pozivi, bit će mu potrebna medicinska pomoć.“ On prezrivo pogleda Scribnera i Peregrina, kao da ih krivi što nisu odmah na dvotrupcu izveli operaciju. Uto opazi nešto zbog čega mu se ton dramatično izmijeni: „Čopora mu svih čopora! Pogledajte mu prednje šape.“ On olabavi konopce oko uljezovih prednjih nogu. „Dvije ovakve šape bile bi učinkovite koliko i pet pari usana. Zamislite samo što bi čopor ovakvih stvorenja mogao učiniti!“ On se približi šapi koja je završavala s pet ticala. „Budi –“ oprezan, htio je reći Peregrin. Izvanzemaljac iznenada skupi ticala u toljagu, a njegova podlaktica sune pod nemogućim kutom, zabijajući kraj šape u Skrupilovu glavu. Udarac nije mogao biti osobito jak, ali je pogodio točno u bubnjiće. 69 www.balkandownload.org

„Au! Uh! Joj. Joj.“ Skrupilo odskakuće unatrag. I izvanzemaljac je vikao. Taje buka dopirala iz usta, slabašna i visoke frekvencije. Neobčian je zvuk natjerao sve glave da se podignu, uključujući i one Drvodjeljine. Peregrin ga je već bio čuo mnogo puta. U njegovim mislima nije bilo dvojbi – to je bio način komunikacije među čoporima izvanzemaljaca. Nakon nekoliko sekundi zvuk pređe u ritmičan kašalj koji polako prestane. Jedan dug trenutak nitko nije progovorio ni riječi, a tada dio Drvodjelje ustane. Ona pogleda ka Skrupilu. „Jesi li dobro?“ Bio je to prvi put da je progovorila od samog početka sastanka. Skrupilo je lizao čelo. „Da. Malo me pecka, to je sve.“ „Tvojaće ti radoznalost jednoga dana doći glave.“ Ovaj nezadovoljno puhne, ali činilo se da mu ovakvo proročanstvo na neki način i laska. Kraljica Drvodjelja pogleda svoje savjetnike. „Ovdje vidim važno pitanje. Skrupilo smatra da bi jedan izvanzemaljski član mogao biti jednako spretan kao i cijeli čopor nas. Je li doista tako?“ Pitanje nije bilo postavljeno Scribneru, već Peregrinu. „Da, Vaša Visosti. Daje mogao dohvatiti ovaj čvor na sponama, vjerojatno bi ga lako odvezao.“ Znao je kamo ovo vodi; imao je tri dana da i sam dođe do istog zaključka. „A zvukovi koje ispušta meni nalikuju na koordiniran govor.“ Kada su ostali shvatili o čemu se radi, u prostoriji nastade žamor. Jedan član sa sposobnošću govora često i sam može polusmisleno razgovarati, ali obično nauštrb fizičke okretnosti. „Da... Stvorenje koje nije nalik ničemu u našem svijetu, i čiji je brod sletio s vrha neba. Razmišljam o inteligenciji takvog čopora, kad je i jedan usamljeni član inteligentan gotovo koliko i svi mi.“ Njezin slijepi član se ogledao okolo dok je izgovarao ove riječi, gotovo kao da ih gleda. Dvojica drugih brisala su slinavkovu njušku. Kraljica baš i nije predstavljala poticajan prizor. Skrupilo promoli jednu glavu. „Od ovoga mi ne dopire ni najmanji misaoni zvuk. Uostalom, nema čeonih bubnjića.“ On pokaže prema rastrganoj odjeći oko rane od strelice. „A ne vidim traga ni bubnjićima koji bi trebali biti ramenima. Možda to doista jest nekakav čopor koji ostaje inteligentan i kao samac... a možda svi izvanzemaljci i funkcioniraju samo kao samci.“ Peregrin se nasmije u sebi; ovaj tip Skrupilo je bio prgav gizdavac, ali nije se slijepo držao tradicije. Stoljećima su akademici raspravljali o razlici između ljudi i životinja. Neke su životinje imale veći mozak, a neke šape ili usta vještija od onih kod pojedinačnih članova ljudskih čopora. U savanama Istoka mogla su se naći čak i stvorenja koja su nalikovala na njegovu rasu i kretala se u skupinama, ali nisu bila sposobna za dublje razmišljanje. Ako se zanemare vučja legla i kitovi, samo su oni bili čopori. Koordinacija misli među članovima bila je ono što ih je činilo superiornima. Skrupilova teorija bila je pravo svetogrđe. Jaqueramaphan reče: „Ali, čuli smo zvuke misli, i to glasne, tijekom prepada. Možda je ovaj nalik našim nedoraslima, nesposoban za razmišljanje –“ „Pa ipak gotovo je jednako inteligentan kao cijeli čopor“, mračno ga nadopuni Drvodjelja. „Ako ova bića nisu inteligentnija od nas, možda bismo mogli ovladati njihovim uređajima. Bez obzira koliko veličanstveni bili, u konačnici bismo im bili ravni. Ali, ako je ovo tek jedan član superčopora... „ Razgovor na trenutak zamukne; čulo se samo prigušeno razmišljanje njezinih savjetnika u pozadini. Ako su izvanzemaljci bili 70 www.balkandownload.org

superčopori i ako je njihov izaslanik bio ubijen, možda nije postojalo ništa što bi mogli učiniti da se spase. „Dakle, naš prvi cilj trebao bi biti spasiti ovo stvorenje, sprijateljiti se s njim i spoznati njegovu pravu prirodu.“ Njezine se glave pognuše, te se činilo da se izgubila u vlastitim mislima – ili da je naprosto umorna. Iznenada, ona okrene nekoliko glava ka svojem komorniku. „Premjestite stvorenje u nastambu do moje.“ Vendacije se iznenađeno tržne. „Ne mislite valjda ozbiljno, Vaša Visosti! Već smo se uvjerili da je neprijateljski raspoloženo, a potrebna mu je i liječnička njega.“ Drvodjelja se nasmiješi, a glas joj postane umiljat. Peregrin je od ranije pamtio taj ton. „Jesi li možda zaboravio da sam i ja kirurg? Jesi li možda zaboravio... da sam ja Drvodjelja?“ Vendacije obliže usne i pogleda ostale savjetnike. Nakon sekunde stanke, on odgovori: „Ne, Vaša Visosti. Bit će kako ste poželjeli.“ Peregrin poželi zapljeskati. Možda je Drvodjelja ipak još uvijek držala stvari pod svojom kontrolom. 12. Kada gaje sutradan Drvodjelja došla posjetiti, Peregrin je sjedio leđa-uz-leđa na stepenicama svojih odaja. Kraljica je stigla sama, odjevena u jednostavne zelene odore koje je pamtio od svojeg prethodnog posjeta. Nije joj se naklonio niti joj krenuo ususret. Ona gaje na trenutak hladno promatrala, a zatim sjede nekoliko koraka dalje. „Kako je Dvonožac?“ upita on. „Izvadila sam mu strelicu i zašila ranu. Mislim da će preživjeti. Moji su savjetnici zadovoljni: stvorenje se nije ponašalo kao inteligentno biće. Borilo se i nakon što smo ga svezali, kao da mu je ideja kirurgije posve strana... Kako je tvoja glava?“ „Dobro dok se ne krećem.“ Ostatak njega – Scar – ležao je iza vrata u tamnoj unutrašnjosti ložnice. „Čini mi se da bubnjić dobro zarasta. Za nekoliko ću dana biti kao nov.“ „Fino.“ Oštećen bubnjić mogao je značiti trajne mentalne teškoće ili potrebu za novim članom i muku potrage za načinom da se iskoristi samac koji je završio u svijetu tišine. „Sjećam te se, Peregrine. Svi tvoji članovi su se promijenili, ali ti doista jesi onaj nekadašnji Peregrin. Ispričao si mi nekoliko izvrsnih priča. Uživala sam u tvojem posjetu.“ „A ja sam uživao u upoznavanju s velikim Drvodjeljom. Zato sam se i vratio.“ Ona neobično nakrivi jednu glavu. „Velikim Drvodjeljom, kakav je bio tada, za razliku od ove olupine?“ On slegne ramenima. „Što se dogodilo?“ Ona mu ne odgovori odmah. Na trenutak su sjedili i gledali preko grada. Ovo je popodne bilo oblačno, i spremala se kiša. Povjetarac je s kanala donosio hladno bockanje 71 www.balkandownload.org

u usnama i očima. Drvodjelja zadrhti i malo nakostriješi krzno. Konačno, ona progovori: „Sačuvala sam svoju dušu šest stotina godina, i to brojeći na prednje pandže. Mislim da je prilično očigledno u što sam se pretvorila.“ „Perverzija ti nikada prije nije štetila.“ Peregrin obično nije govorio ovako otvoreno, ali nešto u njoj ga je navodilo na iskrenost. „Da, obično kod incesta osoba degradira do mog stanja tijekom nekoliko stoljeća, a davno prije postane čisti idiot. Moje su metode, međutim, bile mnogo suptilnije. Znala sam koga pariti i s kim, koje štence zadržati, a koje uključiti u druge čopore. Stoga je to oduvijek bilo samo moje potomstvo, koje je preuzimalo moja sjećanja, pa mi je duša ostajala neizmijenjena. Ali, moje znanje nije bilo dovoljno temeljito, ili sam pak pokušala ostvariti nemoguće. Izbori su postajali sve teži, da bih na kraju bila prisiljena birati između uma i fizičkih nedostataka.“ Ona obriše slinu, a svi osim slijepca ponovno okrenuše pogled prema njezinu gradu. „Znaš, ovo su najljepši dani ljeta. Život se odvija u zelenom ludilu, pokušavajući iscijediti i posljednju mrvicu topline iz ovog godišnjeg doba.“ I doista, zelenilo kao daje ispunjavalo svaki zamislivi prostor: pernatolisto raslinje na obroncima i u gradu, paprati po okolnim brežuljcima i vrijes, koji se s druge strane kanala probijao ka sivim planinskim vrhovima. „Obožavam ovaj kraj.“ Nikada nije očekivao da će jednoga dana tješiti Drvodjelju, vladara Drvodjeljske. „Ovdje si učinila čudo o kojem sam slušao i na drugom kraju svijeta... A kladim se daje polovina ovdašnjih čopora u rodu s tobom.“ „D-da, postigla sam više no stoje itko uopće mogao sanjati. Nije mi nedostajalo ljubavnika čak i ako mi štenci nisu bili od koristi. Ponekad mi se čini da je moje potomstvo bilo moj najveći opit. Skrupilo i Vendacije najvećim su dijelom moja djeca... ali isto vrijedi i za Skalpera.“ Auh! Peregrin nije bio svjestan ovog zadnjega. „Posljednjih nekoliko desetljeća manje-više sam prihvatila svoju sudbinu. Ne mogu nadmudriti vječnost; uskoro ću se morati odreći svoje duše. Savjetu prepuštam sve više i više ovlasti; kako da zahtijevam vlast nad državom ako više ne budem ono što sam bila? Vratila sam se umjetnosti – vidio si one jednobojne mozaike.“ „O, da! Prekrasni su.“ „Jednom ću ti pokazati alat za njihovu izradu. Postupak je mukotrpan, ali gotovo automatiziran. Bio je to zgodan projekt za posljednje godine moje duše. Ali sada – ti i tvoj izvanzemaljac sve ste izmijenili. Dovraga! Da se barem sve to dogodilo prije stotinu godina; što bih sve mogla učiniti! Znaš, igrali smo se s tvojom 'slikovnom kutijom'. Te su slike finije od svega što postoji na našem svijetu. Djelomično su nalik na moje mozaike – onako kako sunce nalikuje na krijesnicu. Svaku sliku sačinjavaju milijuni obojenih točkica, tako sitnih da ih ne možeš vidjeti bez jednog od Scribnerovih povećala. Meni su za nekoliko desetaka mozaika bile potrebne godine. Slikovna kutija ih može napraviti bezbroj, i to tako brzo da se čini da se kreću. Tvoji izvanzemaljci čine da moj život izgleda poput grebuckanja tek okoćenog šteneta po njegovoj kolijevci.“ Kraljica Drvodjeljske je tiho plakala, ali glas joj je bio ljutit. „A sada će se cijeli svijet izmijeniti, ali prekasno za ruševinu poput mene!“ Gotovo ne razmišljajući, Peregrin uputi jednog svojeg člana prema Drvodjelji. Prišao joj je nepristojno blizu: osam metara, pet. Njihove se misli iznenada zamute zbog 72 www.balkandownload.org

međusobnih smetnji, ali je osjećao da se ona smiruje. Drvodjelja se bezizražajno nasmije. „Hvala ti... Neobično je da sućut dolazi baš od tebe. Najveći problem mog života jednom lutaocu mora biti posve nepoznat.“ „Osjetio sam tvoju bol.“ Bilo je to jedino što mu je padalo na pamet. „Ali, vi lutaoci neprestano se mijenjate, i mijenjate, i mijenjate–“ Ona pusti jednog svojeg člana bliže njemu. Sada su se gotovo dodirivali, i bilo je još teže razmišljati. Peregrin je govorio polako, koncentrirajući se na svaku riječ i nadajući se da neće zaboraviti što je htio reći. „Ali i ja zadržavam dio duše. Dijelovi koji ostaju sačinjavati lutaoca moraju imati nekakvu osobnost.“ Ponekad veliki zaključci zabljesnu u buci bitke ili intimnosti. Ovo je bio jedan od takvih trenutaka. „Uostalom... mislim da je sada, kad nam je Dvonožac pao s neba, cijeli svijet zreo za promjenu duše. Ima li uopće boljeg trenutka da se Drvodjelja oprosti s prošlošću?“ Ona se nasmiješi, a kaos se pojača, ali na ugodan način. „Ja... nisam o tome razmišljala na taj način. Vrijeme je za promjene...“ Peregrin ušeta u njezin čopor. Na trenutak su dva čopora stajala na mjestu, istežući vratove, miješajući se u slatkom kaosu. Posljednje čega su se jasno sjećali bilo je penjanje u njegovu spavaonicu. Kasnije tog poslijepodneva Drvodjelja je donijela slikovnu kutiju u Skrupilov laboratorij. Kada je stigla, Skrupilo i Vendacije su već bili tamo. S njima je bio i Scribner Jaqueramaphan, koji se držao dalje no što je nalagala puka pristojnost. Prekinula ih je u nekakvoj razmirici. Prije nekoliko dana takvo što bi je bilo oneraspoložilo, no sada je dovukla svojeg šepavca u prostoriju, pogledala ih očima slinavca – i nasmiješila se. Drvodjelja se ovako dobro nije osjećala već godinama. Donijela je odluku, postupila u skladu s njom, i sada su je čekale nove avanture. Njezin ulazak razvedri Scribnera. „Jeste li obišli Peregrina? Kako je on?“ „On je dobro; jako, jako dobro.“ Ooopa, ne moraš im baš nacrtati koliko mu je dobro! „Hoću reći, u potpunosti će se oporaviti.“ „Vaša Visosti, vrlo sam zahvalan vama i vašim liječnicima. Wickwrackscar je dobar čopor i... hoću reći, čak niti lutalac ne može mijenjati članove baš svaki dan, poput odjeće.“ Drvodjelja kratko odmahne u znak potvrde. Ona se uputi ka sredini prostorije i tamo postavi izvanzemaljčevu slikovnu kutiju na stol. Naprava se doimala kao najobičniji veliki ružičasti jastuk, klempavih ušiju i s neobičnim životinjskim uzorkom utkanim u gornju stranicu. Nakon što se nekoliko dana igrala njome, Kraljica ju je naučila vrlo dobro... otvarati. Kao i uvijek, pojavi se lice Dvonošca izčijih su usta dopirali nekakvi zvukovi. Kao i uvijek, Drvodjelja osjeti trenutno divljenje pred pomičnim mozaikom. Da bi iluzija bila savršena, milijun obojenih djelića moralo se preokrenuti i pomaknuti sa savršenom preciznošću i usklađenošću, pa ipak se to uvijek događalo na potpuno istovjetan način. Ona okrene zaslon tako da su ga mogli vidjeti i Skrupilo i Vendacije. Jaqueramaphan se približi ostalima i istegne dvije glave da bi bolje vidio. „Misliš li još uvijek daje kutija nekakva životinja?“ upita on Vendacija. „Možda bi joj mogao dati kakav slatkiš da nam oda svoje tajne, ha?“ Drvodjelja se nasmije u sebi. Scribner nije bio lutalac; lutaoci previše ovise o dobroj volji da bi išli okolo i bockali lokalne moćnike. 73 www.balkandownload.org

Vendacije ga je jednostavno ignorirao. Sve njegove oči počivale su na njoj. „Vaša Visosti, molim da se ne uvrijedite, ali ja – mi, vaši savjetnici – moramo vas još jednom zamoliti. Ova slikovna kutija je suviše važna da bismo je prepustili ustima samo jednog Čopora, čak i tako veličanstvenog kao što ste vi. Molim vas, ostavite je nama, barem kada spavate.“ „Neću se uvrijediti. Ako inzistirate, možete sudjelovati u mojim istraživanjima, ali to je najviše na štoću pristati.“ Ona mu uputi nedužan pogled. Vendacije je bio vrhunski tajni agent, osrednji birokrat i nesposoban znanstvenik. Prije jednog stoljeća takvima poput njega dopustila bi samo da se bave poljoprivredom, i to ako bi uopće željeli ostati tu. Eh, kako su se stvari izmijenile. Ona je odsutno gurkala slikovnu kutiju; možda se slike opet izmijene. Skrupilo je Scribnerovo pitanje shvatio ozbiljno. „Gospodine, ja vidim tri mogućnosti. Prva je da se radi o čaroliji.“ Vendacije se smjesta odmakne. „Doista, kutija bi mogla biti toliko iznad naših moći poimanja da doista jest čarobna. Ali, to je svetogrđe kakvo Drvodjelja nikada nije prihvaćala pa ću ga uljudno preskočiti.“ On Drvodjelji uputi ciničan osmijeh i nastavi. „Drugo, to je životinja. Nekoliko članova Savjeta to je zaključilo kada ju je Scribner prvi put naveo da progovori. Ali, stvar nalikuje jastuku, čak i po ukrasnom liku izvezenom na jednoj strani. Što je još važnije, sa savršenom pravilnošću odgovara na podražaje, a to je nešto što mi je dobro poznato. To je ponašanje svojstveno strojevima.“ „To je tvoja treća mogućnost?“ odvrati Scribner. „Ali, strojevi moraju imati pomične dijelove, a osim–“ Drvodjelja mahne jednim repom u njihovu smjeru. Skrupilo je ovako mogao prči ati satima, a očigledno mu je Scribner u tome bio sličan. „Ja kažem, najprije doznajmo više, a potom nagađajmo.“ Ona potapša ugao kutije, baš kao stoje Scribner učinio pri prvoj demonstraciji. Izvanzemaljčevo lice iščezne, a zamijeni ga vrtoglavi obojeni uzorak. Uslijedi kratki nalet zvuka, a potom ništa osim zujanja srednje frekvencije, koje je iz kutije dopiralo kada god je bila otvorena. Znali su da kutija može čuti niskofrekventan zvuk i da osjeća dodir na kvadratičnom području blizu prednjeg ruba. No, i samo to područje bilo je svojevrstan slikovni zaslon: pojedine su naredbe mrežu točaka osjetljivih na dodir pretvarale u sasvim nove oblike. Kada su to prvi put učinili, kutija više nije reagirala ni na kakve naredbe. Vendacije je bio siguran da su „ubili malog izvanzemaljca“. Ali, kada su zatvorili i ponovno otvorili kutiju, ona se opet počela ponašati na uobičajen način. Drvodjelja je bila gotovo sigurna da nikakve usmene naredbe ili dodirivanje ne mogu naškoditi ovoj napravi. Drvodjelja ponovi poznate signale uobičajenim redoslijedom. Ishod je bio spektakularan i identičan onom ranijem. Ali, ako se redoslijed izmijeni, učinak je bio drugačiji. Nije bila sigurna slaže li se s Skrupilom: ponašanje kutije jest pokazivalo pravilnost tipičnu za strojeve... pa ipak, raznolikost njezinih reakcija bila je daleko bliža životinjskom svijetu. Iza nje su Scribner i Skrupilo rasporedili članove dalje po prostoriji, a glave podigli visoko u zrak, napinjući se da bi došli do neometanog pogleda na zaslon. Zujanje njihovih misli postajalo je sve glasnije i glasnije. Drvodjelja se pokušavala prisjetiti što je sljedeće namjeravala pokušati. Naposljetku buka postade prejaka. „Možete li se, lijepo molim, vas dvojica malo odmaknuti! Nečujem vlastite misli.“ Ovo nije orgija, znate. 74 www.balkandownload.org

„Oprostite... je li sada bolje?“ Ustuknuli su kojih pet metara. Drvodjelja kimne. Dva njihova člana bila su udaljena manje od šest metara; Skrupilo i Scribner mora da su doista željeli vidjeti zaslon. Vendacije je održavao optimalnu udaljenost i izraz budnog entuzijazma. „Imam prijedlog“, reče Scribner. Glas mu je bio pomalo neartikuliran od napora da se koncentrira u buci Skrupilovih misli. „Kada dodirnete kvadratić tri/četiri i kažete–“ on proizvede izvanzemaljski zvuk; sve te zvukove je bilo vrlo lako oponašati“ – na zaslonu se prikaže zbirka slika koje, čini se, odgovaraju pojedinim kvadratima. Mislim da... to znači da nam se pruža mogućnost odabira.“ „Hm. Na kraju će ispasti da ovaj stroj podučava nas.“ „Ako je ovo doista stroj, trebat će nam neke nove definicije.“ „... No, dobro, poigrajmo se s njim.“ Prošla su tri sata. Pred kraj je čak i Vendacije primaknuo jednog člana bliže zaslonu; buka u sobi graničila je s kaosom bezumlja. Svi su imali nekakav prijedlog; „recite ovo“, „pritisnite ono“, „zadnji put je reklo ovako, mi smo bili učinili to i to“. Pojavljivali su se složeni obojeni uzorci posuti simbolima koji su vjerojatno predstavljali pismo. Maleni, dvonožni likovi skakutali su zaslonom pomičući simbole, otvarajući male prozore... Scribner Jaqueramaphan je bio u pravu. Prve slike su predstavljale raspoložive izbore, a neki od njih vodili su do novih slika s izborima. Izbori su se dalje širili – poput stabla, kako je to opisao Scribner. No, u tome nije bio sasvim u pravu; ponekad bi se vratili na točku na kojoj su već bili. Bila je to metaforička mreža uličica – četiri puta su zaglavili u slijepom odvojku te su morali zatvoriti kutiju i krenuti od početka. Vendacije je manijakalno iscrtavao mape staza kojima su prolazili. Toće im pomoći; bilo je mjesta koja će poželjeti ponovno posjetiti. Ipak, i njemu je bilo jasno da postoji još bezbroj drugih staza i mjesta do kojih istraživanjem naslijepo nikada neće stići. A Drvodjelja bi bila spremna odreći se dobrog dijela svoje duše samo za slike koje je do tada vidjela. Bili su tu prizori zvjezdanog neba, mjeseci koji su sjali plavo i zeleno, ili narančastim nijansama. Pokretne slike izvanzemaljskih gradova, tisuće izvanzemaljaca koji su se natiskivali tako da su se dodirivali. Ako su se kretali u čoporima, ti su čopori bili veći od svih na svijetu, čak i onih u tropima... A možda je to pitanje bilo posve nevažno; i sami su gradovi nadilazili sve što je ikad mogla zamisliti. Naposljetku Jaqueramaphan ustukne. Okupio je svoje članove, a glas mu je bio drhtav. „U-unutra je cijeli svemir. Mogli bismo ga slijediti zauvijek, i nikada ne spoznati...“ Ona pogleda ostalu dvojicu. Vendacije je, za promjenu, odbacio svoju umišljenost. Na svim njegovim usnama bile su vidljive mrlje od tinte. Obližnje klupice za pisanje bile su zatrpane desecima manje ili više jasnih skica. On ispusti pero i uzdahne. „Predlažem da uzmemo i proučimo ovo što smo do sada dobili.“ On stade skupljati skice, gomilajući ih u uredan snop. „Sutra, nakon što se dobro naspavamo, glave će nam biti bistrije i–“ Skrupilo se odmakne i raširi. Oči su mu bile uokvirene uzbuđenim crvenilom. „Može, ali ostavi skice, dragi naš Vendacije.“ On posegne prema snopu. „Vidiš li ovu i ovu? Očito je da naše nabadanje često ne daje nikakav rezultat. Ponekad nas kutija naprosto isključi, ali daleko češće pojavi se nekakva slika: nikakvi izbori, samo dva izvanzemaljca koja plešu u šumi i ispuštaju ritmične tonove. Ako tada kažemo –“, i on ponovi dio niza, „– dobivamo sliku hrpe štapića. Najprije s jednim, potom s dva, i tako dalje.“ I Drvodjelja je to bila uočila. „Da, i pojavljuje se lik koji pokazuje na hrpe i izgovara 75 www.balkandownload.org

kratak zvuk za svaku od njih.“ Ona i Skrupilo se pogledaše, opažajući isti bljesak u očima onoga drugoga: uzbuđenje učenja, pronalaženja smisla u onome što je izgledalo kao kaos. Prošlo je stotinu godina otkako se zadnji put ovako osjećala. „Što god ova stvar bila, pokušava nas podučiti jeziku Dvonožaca.“ Tijekom sljedećih dana, Johanna Olsndot imala je mnogo vremena za razmišljanje. Bol u prsima i ramenu postupno je popustila; ako se kretala oprezno, osjećala je samo pulsirajuće žarenje. Izvadili su joj strelicu i sašili ranu. Kada su je bili svezali, kada je vidjela noževe u njihovim ustima i čelik na pandžama, strahovala je od najgoreg. A tada su počeli rezati; nije znala da je moguće podnijeti toliku bol. I sada bi stala drhtati od pomisli na tadašnju agoniju. Ali, ta joj se sjećanja barem nisu vraćala u noćnim morama, kao... Mama i tata su bili mrtvi; vlastitim je očima vidjela kako umiru. A Jefri? Jefri bi mogao još uvijek biti živ. Ponekad je Johanna cijelo poslijepodne bila puna nade. Vidjela je zapaljene kovčege za hibernaciju na tlu ispod broda, ali oni u brodu su možda mogli preživjeti. Potom bi se sjetila bezobzirnog načina na koji su napadači palili i rezali, ubijajući sve u blizini broda. Bila je zatočenik. Ipak, za sada joj ubojice nisu željele nauditi. Čuvari nisu bili naoružani – ako se ne računaju zubi i bodlje na pandžama – a od nje su se držali što su dalje mogli. Znali su da ona može ozlijediti njih. Držali su je u velikoj, mračnoj brvnari. Kada je bila sama, hodala bi njome od kraja do kraja. Psetoliki su bili barbari. Operacija bez anestezije vjerojatno čak i nije trebala predstavljati oblik mučenja. Nije bila vidjela niti jednu letjelicu niti bilo kakav trag električne energije. Kao toalet služio je otvor izrezan u mramornoj ploči, a rupa je sezala tako duboko da je jedva bilo moguće čuti tupi udar u dno. Ipak, gadno je zaudaralo. Ova su stvorenja bila jednako nazadna kao ona u najmračnijim razdobljima na Nyjori. Mora da nikada nisu imali tehnologiju, ili su potpuno zaboravili da su je imali. Johanna se umalo nasmiješi. Mama je voljela romane o nasukanim brodovima i junakinjama koje su zaglibile u izgubljenim kolonijama. Obično je najveći izazov bio kako ponovno stvoriti tehnologiju i popraviti svemirski brod. Mama je... bila... tako zagrijana za povijest znanosti; obožavala je pojedinosti iz takvih priča. E, pa, Johanna je sada to doživjela, uz nekoliko značajnih razlika. Željela je biti spašena, ali žudjela je i za osvetom. Ova stvorenja nisu nimalo nalikovala na ljude. Zapravo, nije se uopće mogla sjetiti da je čitala o nečemu poput ovoga. Potražila bi ih u svojem datasetu, ali njega su joj uzeli. Ha. Neka se samo igraju; brzo će naletjeti na zamke koje je postavila i ostati blokirani. Isprva su je grijali samo pokrivačima, no kasnije su joj dali odjeću krojenu poput kombinezona, ali s debelom podstavom. Taje odjeća bila topla i čvrsta, a šavovi su bili izvedeni finije od svih ručno izrađenih koje je mogla zamisliti. Sada je mogla bez teškoća šetati okolicom. Vrt iza njezine brvnare bio je najbolji dio smještaja. Zauzimao je oko sto kvadratnih metara i slijedio je nizbrdicu obronka. Bio je pun cvijeća i drveća dugih, pernatih listova. Kamene stazice vijugale su u svim smjerovima preko tla prekrivenog mahovinom. Odluči li ga tako doživljavati, ovo bi moglo biti mirno mjesto, pomalo nalik na njihovo dvorište na Straumu. 76 www.balkandownload.org

Postojali su i zidovi, ali s udaljenijeg kraja vrta mogla je vidjeti preko njih. Zidovi su skretali pod raznim kutovima, i mjestimično im je mogla vidjeti i vanjsku stranu. Prozorski prorezi nalikovali su na nešto iz njezinih lekcija iz povijesti; omogućavali su vam da ispucavate strelice ili metke ne izlažući se protivničkoj vatri. Kada je sunce bilo vidljivo, Johanna je voljela sjediti tamo gdje je miris pernatih listova bio najjači i gledati preko donjih zidova ka zaljevu. Još uvijek nije bila baš sigurna što zapravo promatra. Bila je tu luka; šuma jarbola podsjećala je na marine na Straumu. Ulice grada bile su široke, ali su išle u cik-cak, a sve građevine uz njih bile su nepravilnog oblika. Mjestimično bi uočila kamene labirinte bez krova; s ove udaljenosti uzorak je bio jasno vidljiv. A bio je tamo i još jedan zid, vijugava pojava koja se protezala dokle god joj je pogled sezao. Okolna brda bila su okrunjena sivim stijenjem i tragovima snijega. Dolje u gradu mogla je vidjeti psetolika stvorenja. Gledajući pojedinačno, gotovo da ste ih mogli zamijeniti za pse (neku pasminu zmijolikih vratova i štakorskih glava), ali iz daljine se očitavala njihova stvarna narav. Uvijek su se kretali u malim skupinama, rijetko više od šest jedinki. Unutar takvih čopora članovi bi se doticali i surađivali s inteligentnom gracioznošću, ali nikada nije vidjela da jedna skupina priđe drugoj na manje od desetak metara. S ovako udaljenog gledišta činilo se da se članovi čopora stapaju u jedno... i mogla je zamisliti da gleda u zvijer s mnoštvom nogu, koja oprezno hoda pazeći da se suviše ne približi drugome, sličnom čudovištu. Više nije moglo biti nikakve sumnje u zaključak: jedan čopor, jedan um. Umovi tako zli da ne mogu podnijeti da se približe jedan drugome. Njezin peti posjet vrtu bio je najugodniji do sada, i nije se mogla oduprijeti osjećaju radosti. Cvijeće je u zrak razbacalo svoje paperjaste sjemenke, a niske zrake sunca su se lomile na tisućama sitnih padobranaca koji su na laganom povjetarcu plutali poput grudica u kakvom nevidljivom sirupu. Zamislila je što bi Jefri učinio da se nađe ovdje: najprije bi glumio ozbiljnost odrasloga, a onda bi počeo skakutati s jedne noge na drugu. Na koncu bi se zaletio niz brežuljak, pokušavajući uhvatiti što više letećih čuperaka i smijući se, smijući se – „Jedan, dva, tri, kako si mi ti?“ Bio je to dječji glas iza njezinih leđa. Johanna skoči tako naglo da su joj umalo popucali šavovi na rani. Doista, iza nje je stajao jedan čopor. Bili su to oni – onaj? – koji joj je iščupao strelicu iz prsa. Šugava skupina. Pet bića je stajalo pognuto, spremno na bijeg. Izgledali su gotovo jednako iznenađeni kao i Johanna. „Jedan, dva, tri, kako si mi ti?“ Glas se opet oglasi, identično prethodnom pokušaju. Zvučalo je poput snimke, osim što su ove životinje nekako uspijevale proizvesti zvuk vibriranjem dijelova kože na ramenima, bokovima i glavi. Papagajska ponavljanja je bila čula i ranije, ali ovoga puta... riječi gotovo da su se uklapale u kontekst. Glas nije bio njezin, ali već ga je bila čula. Ona nasloni ruke na kukove i zagleda se u čopor. Dvije životinje su joj uzvraćale pogled; ostale kao da su se divile prizoru. Jedna je nervozno lizala šapu. Dvoje u pozadini držali su njezin dataset! Iznenada se sjetila odakle su pokupili ovo banalno predstavljanje. A znala je i kakav odgovor očekuju. „Ja sam dobro; jesi li i ti?“, reče ona. 77 www.balkandownload.org

Čopor gotovo komično razrogači oči. „Dobro sam ja, dobro si ti – dobro smo svi!“ on dovrši igru i stade žestoko ćurlikati. Iz podnožja brijega netko mu odgovori. Tamo je još jedančopor vrebao iz grma. Znala je da se taj neće približavati zadrži li se ona u blizini svojeg gosta. Tako su se, dakle, Bodljasti – uvijek ih je zamišljala s tim oružjem na prednjim šapama; oružjem koje nikada neće zaboraviti – igrali s Ružičastim Elefantom, a zamke ih nisu uspjele zaustaviti. Ovo je bilo više no što je Jefri ikad uspio postići. Bilo je očigledno da su upali u programe za učenje jezika, koji se aktiviraju u dječjem načinu rada. Trebala se i sama toga sjetiti. Kada bi dataset uočio dovoljno besmislene unose, prilagodio bi vlastito ponašanje, najprije do razine male djece, a potom – ako niti to ne bi pomoglo – do malaca koji uopće nisu govorili samnorski. Uz samo malo suradnje s Johannine strane, mogli su naučiti njezin jezik. Je li to uopće željela? Čopor se još malo približio, a barem dva njegovačlana nisu skidala pogled s nje. Činilo se da više nisu baš tako napeti i plahi. Onaj najbliži se spusti na trbuh i podiže pogled prema njoj. Doimao se vrlo slatko i bespomoćno ako mu niste vidjeli pandže. „Ja se zovem –“ Johanna začuje kratak rafal ćurlikanja i popratni ton koji kao daje zujao u cijeloj njezinoj glavi. „Kako se ti zoveš?“ Johanna je znala daje sve to dio lekcije iz jezika. Nije bilo moguće da stvorenje razumije pojedine riječi koje je izgovaralo. Djeca su u tim lekcijama stalno ponavljala te fraze „ja se zovem, ti se zoveš“; i biljka bi prije ili kasnije dokučila što to znači. Pa ipak, izgovor Bodljastoga bio je tako savršen... „Ja se zovem Johanna“, odgovori ona. „Djohanna“, reče čopor Johanninim glasom i nepravilnim naglaskom. „Johanna“, ispravi ga ona. Nije ni pokušavala izgovoriti ime Bodljastoga. „Zdravo, Johanna. Igrajmo se igre imena!“ I ovo je bio dio lekcije, preslikan tako doslovno da je uključivao čak i smiješni entuzijastični ton. Johanna sjedne. Naravno, učenje samnorskog bi Bodljastima dalo moć nad njom... ali to je bio jedini način da ona nešto dozna o njima, jedini način da dozna nešto o Jefriju. A što ako su ubili i Jefrija? Pa, u tom slučaju će morati naučiti kako da ih ozlijedi na način koji su zaslužili. 13. U Drvodjeljskoj, a potom – nekoliko dana poslije – i na Skalperovu Skrivenom otoku, dugodnevica arktči kog ljeta je završila. Isprva se samo negdje oko ponoći javljao blagi sumrak, u kojem su čak i najviša brda ostajala u sjeni, a onda su se sati mraka stali brzo gomilati. Dan je vodio borbu s noći, i noć je pobjeđivala. Perolišće u nižim dolinama poprimilo je boje jeseni. Pogled uz fjord pri dnevnom je svjetlu odavao narančasto crvenilo na nižim brežuljcima, a nad njim zelenilo vrijesa koje se neprimjetno stapalo sa sivilom lišajeva i još tamnijom nijansom golog kamena. Ostaci snijega čekali su svoj trenutak, a taj se neumitno približavao. Prije zalaska sunca, svakoga dana po nekoliko minuta ranije, Tyrathect je obilazila grudobrane Skalperovih vanjskih zidina. Bila je to pet kilometara duga šetnja. Niže razine 78 www.balkandownload.org

branili su linearno raspoređeni čopori, ali ovdje gore bilo je tek nekoliko straža. Dok bi im prilazila, izmicali bi se vojničkom preciznošću. Bilo je to i više od vojničke preciznosti; vidjela je strah u njihovu pogledu. Bilo je teško naviknuti se na to. Gotovo onoliko daleko u prošlost koliko su sezale njezine uspomene – dvadeset godina – Tyrathect je živjela u strahu od drugih, u sramoti i krivnji, u potrazi za nekim koga će slijediti. Sada se sve to preokrenulo naglavce, ali ne i nabolje. Sada je u sebi osjećala kakvom se zlu prepustila. Znala je zašto su je se stražari bojali. Za njih ona jest bila Skalper. Naravno, nikada nije dala naslutiti da se bori s takvim mislima. Život joj je bio siguran onoliko koliko je uvjerljiva bila njezina prevara. Tyrathect se jako trudila potisnuti svoje prirodno, povučeno ponašanje. Niti jednom od povratka na Skriveni otok nije samu sebe uhvatila u staroj, poniznoj navici spuštanja glava i sklapanja očiju. Umjesto toga, Tyrathect je raspolagala Skalperovim pogledom – i koristila ga je. Njezin je obilazak gornjeg pojasa zidina bio jednako strog i zastrašujuć kao i nekadašnji Skalperovi. Svoj je teritorij promatrala istim onim nekadašnjim tvrdim zurenjem, svim glavama naprijed, kao da joj se ukazuje vizija koja nadilazi sitničave sljedbeničke umove. Nikada ne smiju naslutiti pravi razlog ovih inspekcija u suton: neko su vrijeme dan i noć bili baš poput onih u Republici, i gotovo da je mogla zamisliti da je još uvijek ondje, prije Pokreta i pokolja u Parlamentu, prije nego što su joj prerezali vratove i na batrljke njezine duše nasadili komadiće Skalpera. U zlatno i brončano obojenim poljima iza kamenih zastora mogla je vidjeti seljake koji obrađuju polja i čuvaju stada stoke. Skalper je vladao prostorom koji se protezao mnogo dalje od njezina vidokruga, ali nikada nije uvozio hranu. Žitarice i meso u njegovim skladištima potjecali su samo iz područja unutar dva dana hoda od tjesnaca. Strateška je zamisao bila jasna, no sada je u predvečerje unosila i mir i prizivala uspomene iz njezina doma i škole. Sunce klizne iza planina, a usjeve prekriju dugačke sjene. Skalperov je dvorac ostao poput otočića u moru sjena. Tyrathect je mogla namirisati hladnoću. Noćas će opet biti mraza. Sutra će polja biti prekrivena lažnim snijegom koji neće potrajati ni sat dulje od izlaska sunca. Ona pritegne dugačku odoru i krene ka istočnoj promatračnici. Tamo preko tjesnaca, jedan od obližnjih brežuljaka još uvijek je bio okupan suncem. Tamo je sletio izvanzemaljski brod. Još se nalazio na istom mjestu, ali sada zaklonjen drvetom i kamenom. Čelik je započeo gradnju neposredno nakon slijetanja. Kamenolomi na sjevernom kraju Skrivenog otoka sada su bili zaposleniji no ikad u Skalperovo doba. Teretnjaci koji su prenosili kamen na kopno neumorno su prelazili sjedne strane tjesnaca na drugu. Čak i sada, kada dnevno svjetlo više nije bilo neprekidno, Radovi se ni na trenutak nisu zaustavljali. Okupljanja i manje inspekcije Lorda Čelika bili su još stroži od nekadašnjih Skalperovih. Lord Čelik je bio ubojica i, što je još gore, manipulator. Ipak, otkako su stigli izvanzemaljci, Tyrathect je znala da je Čelik i nasmrt preplašen, a za to je imao i dobar razlog. Pa iako su ih oni od kojih je strahovao mogli na kraju sve pobiti, u tajnom dijelu svoje duše željela im je dobro. Čelik i njegovi Skalperovci napali su došljake bez upozorenja, više iz pohlepe nego iz straha. Pobili su na desetke tih bića. Na neki način, ta su ubojstva bila gora od onoga što je Pokret učinio njoj. Tyrathect je slijedila Skalpera na temelju vlastite slobodne volje. Imala je prijatelje koji su je upozoravali na Pokret. O Skalperu su kružile mračne priče, a sve to nije mogla biti puka vladina propaganda. Ali, 79 www.balkandownload.org

ona je željela slijediti, predati se Višem Cilju... U najdoslovnijem smislu, iskoristili su je kao svoju alatku, no ona je to ipak mogla izbjeći. Ljudi sa zvijezda nisu imali tu mogućnost; Čelik ih je naprosto izmasakrirao. I tako je Čelik sada djelovao potaknut strahom. Tijekom prva tri dana prekrio je letjelicu krovom: iznenada je na vrhu brda osvanula smiješna farmerska kuća. Još malo, i došljački će brod biti skriven iza kamenih zidina. Kada sve bude gotovo, nova bi utvrda mogla biti i veća od one na Skrivenom otoku. Čelik je znao da će, ako ga ovaj akt nasilja ne uništi, nakon ovoga postati najmoćniji čopor na svijetu. A upravo je to bio Tyrathectin razlog za ostanak, za produljenje maskerade. Nije mogla ovako unedogled. Prije ili kasnije, i ostali će fragmenti stići do Skrivenog otoka; Tyrathect će biti uništena, a Skalper će opet oživjeti u punoj snazi. Možda neće doživjeti čak ni taj trenutak. Dva člana Tyrathect jesu potjecala od Skalpera, ali Gospodar se preračunao u procjeni da će oni dominirati nad preostalom trojkom. Umjesto toga, savjest trojca se obogatila genijalnošću tog para. Sjećala se gotovo svega što je Veliki Skalper znao, svih trikova i izdaja. Ova su joj dvojica donijeli usredotočenost kakvu još nikada nije imala. Tyrathect se nasmije u sebi. Na neki način, dobila je ono stoje tako naivno tražila od Pokreta, a veliki Skalper je načinio upravo onakvu pogrešku kakvu je u svojoj bahatosti smatrao nemogućom. Sve dok je mogla držati dvojac pod kontrolom, imala je šanse. Kada je bila budna svim svojimčlanovima, nije imala mnogo poteškoća; i dalje se smatrala ženskim bićem, a sjećanja iz života u Republici nadjačavala su ona koja su potjecala od Skalpera. Kada je spavala, stvari su bile drukčije. Imala je noćne more. Uspomene na patnju koju je izazvao iznenada su postajale ugodne. Seks prije spavanja trebao bi djelovati smirujuće; u njezinom slučaju to je bila bitka. Budila bi se izmučena i izgrebana, kao da se borila sa silovateljem. Ako se dvojac ikad oslobodi, ako se ikad probudi kao muško... Ovima će trebati samo nekoliko sekundi da razotkriju maskeradu i tek malo više da pobiju ostala tri člana i članove Skalpera smjeste u prikladniji čopor. Pa ipak, ostala je tu. Čelik je namjeravao izvanzemaljce i njihov brod upotrijebiti kako bi skalperovsku noćnu moru proširio na cijeli svijet. No, njegov je plan stajao na krhkim nogama i obilovao rizicima. Pruži li joj se bilo kakva prigoda da uništi taj plan i Skalperovski pokret, to će i učiniti. Na drugoj strani dvorca samo je još zapadni toranj upijao zrake sunca. Na prorezima koji su služili umjesto prozora nije se vidjelo nikakvo lice, ali oči su gledale prema zidinama: Čelik je promatrao Skalperov fragment – Skalpera-u-Očekivanju, kako je samoga sebe nazvao – dok je ovaj obilazio grudobrane. Svi su zapovjednici prihvatili fragment; štoviše, kod njih je izazivao strahopoštovanje gotovo jednako onome koje je okruživalo punog Skalpera. Na neki način, Skalper je bio tvorac svih njih, stoga ne čudi što su ih u prisutnosti Gospodara podilazili žmarci. Čak je i Čelik osjećao isto. Dok gaje stvarao, Skalper je Čelika-u-nastajanju prisiljavao da ga pokuša ubiti; ovaj je svaki put bio uhvaćen, a njegovi najslabiji članovi podvrgnuti mučenju. Čelik je bio svjestan uvjetovanog refleksa koji mu je na taj način usađen, i to mu je pomagalo da se s tim refleksom bori. Ako ništa drugo, mislio je u sebi, to je dodatno ugrožavalo Skalperov fragment: u pokušajima da nadvlada strah, Čelik bi mogao naprosto pogrešno procijeniti svoju reakciju i djelovati nasilnije nego što je potrebno. Prije ili kasnije, Čelik je morao odlučiti. Ako ga ne ubije prije nego što ostali fragmenti 80 www.balkandownload.org

stignu do Skrivenog otoka, ovdje će ponovno biti cijeli Skalper. Ako su već i dva člana uspijevala dominirati Čelikovim režimom, svih šest bi ga potpuno anuliralo. Je li želio Gospodarevu smrt? I, ako jest, je li postojao siguran i pouzdan put do tog cilja?... Čelikove su misli plesale oko tog pitanja dok je promatrao u crno ogrnut čopor. Čelik je bio naviknut na igru s visokim ulozima. Bio je rođen za takve igre. Strah, smrt i pobjeda činili su cijeli njegov život. No, ulog nikada nije bio ovako visok. Skalper je došao nadomak pokoravanju najveće nacije na kontinentu i sanjao je o vladanju svijetom... Lord Čelik pogleda brežuljke s druge strane tjesnaca, novi dvorac koji je gradio. U igri koju je upravo igrao, pobjeda bi donijela lako osvajanje svijeta, a poraz njegovo uništenje. Čelik je posjetio leteći brod nedugo nakon prepada. Tlo se još uvijek dimilo, i sa svakim satom kao daje postajalo sve toplije. Seljaci s kontinenta pričali su o probuđenim demonima u utrobi zemlje; ni Čelikovi savjetnici nisu mogli reći nešto puno pametnije od toga. Čopori u bijelim odorama trebali su podložene čizme da bi se mogli približiti. Čelik je zanemario paru, obuo čizme i prošetao ispod zaobljene oplate. Donji dio je, zanemare li se potpornjevi, pomalo podsjećalo na trup broda. Blizu središta nalazilo se ispupčenje nalik bradavici; tlo neposredno ispod tog dijela klokotalo je rastaljenim kamenjem. Spaljeni kovčezi nalazili su se na uzbrdo položenom dijelu broda. Nekoliko trupala odneseno je na obdukciju. Tijekom prvih nekoliko sati, njegovi su savjetnici bili prepuni maštovitih teorija: bogomoljke su bile ratnici koji su pobjegli iz bitke, došli pokopati svoje mrtve... Još nitko nije uspio pažljivo proučiti unutrašnjost broda. Sive stepenice bile su načinjene od nečega čvrstog poput čelika, ali laganog kao perce. Bilo je očigledno da se radi o stepenicama, iako je svaka od njih bila visoka kao prosječan član čopora. Čelik se s naporom uspeo, ostavljajući Shrecka i ostale savjetnike na otvorenom. Nakratko je promolio glavu kroz otvor, i još je brže povukao natrag. Akustika je bila neizdrživa. Sada mu je bilo jasno na što su se žalile bijele odore. Kako su izvanzemaljci to mogli podnositi? Jedan po jedan, on se natjera da uđe unutra. Jeka mu je parala uši, gore nego da se našao okružen kvarcnim stijenama. On utiša samoga sebe, kao što je točesto činio pred Gospodarom. Jeka oslabi, iako je i dalje podsjećala na hordu koja bubnja po svim okolnim zidovima. Čak ni njegovi najbolji ljudi u bijelim odorama ovdje nisu mogli izdržati više od pet minuta. Jedna pomisao natjera Čelika da se ponosno uspravi. Disciplina. Tišina ne mora uvijek značiti potčinjavanje; koristi se i u lovu. On pogleda uokolo, ignorirajući zavijanje i mrmljanje. Svjetlo je dopiralo iz plavih traka na stropu. Kako su mu se oči prilagođavale, opažao je ono što su mu već bili opisali: unutrašnjost se sastojala od samo dviju soba. Stajao je u onoj većoj – odjeljku za teret? Na suprotnom zidu nalazio se otvor koji je vodio u drugu prostoriju. Spojevi zidova bili su nevidljivi, no kutovi pod kojima su se spajali nisu odgovarali vanjskom obliku trupa; morali su postojati skriveni prostori. Na mahove bi prostoriju osvježio povjetarac, no zrak je bio daleko topliji od vanjskoga. Nikada se nije našao u prostoru koji bi jače odisao moći i zlom. To mora da je bila akustička varka. Donijet će nešto apsorpcijskih presvlaka i bočne reflektore, i taj će osjećaj nestati. Pa ipak... Prostorija je bila puna mrtvačkih kovčega, onih koji nisu bili spaljeni. Mjesto je zaudaralo tjelesnim vonjem došljaka. U udaljenim uglovima razvijala se plijesan. Na neki 81 www.balkandownload.org

način, bilo je to utješno: izvanzemaljci su disali i znojili se kao i druga živa bića, a unatoč svim svojim zadivljujućim izumima, nisu uspijevali ni vlastitu jazbinu održavati čistom. Čelik je šetao između kovčega. Kutije su bile montirane na šipkaste nosače. Dok su ovdje bili i oni izvana, prostorija mora da je bila dupkom puna. Ovako neoštećeni, kovčezi su predstavljali čudo preciznosti izrade. Iz bočnih utora izlazio je topao zrak. On ga onjuši: složen miris, blago opijajući, ali ne nalik na zadah smrti. I definitivno ne izvor dominantnog vonja bogomoljki, koji kao daje dopirao odasvud. Na gornjoj plohi svakog mrtvačkog kovčega postojao je prozorčić. Kolikog li napora da se iskaže počast ostacima pojedinih članova! Čelik skoči na jedan od njih i pogleda unutra. Leš je bio savršeno očuvan; zapravo, plavičasto svjetlo je ostavljalo dojam smrznutosti. On nakrivi drugu glavu kako bi pogledao preko ruba i stekao uvid u unutrašnjost s dviju strana. Ovo je tijelo bilo daleko manje od ona dva koja su ubili ispred broda. Bilo je manje čak i od onoga koje su zarobili. Neki od Čelikovih savjetnika vjerovali su da su ovi malci mladunčad, možda još neraspoređena u čopore. U tome je bilo logike: njihov zarobljenik nikada nije ispuštao misaone zvukove. Djelomično iskušavajući svoju snagu volje, dugo je zurio u izvanzemaljčevo čudno, plosnato lice. Odjek vlastitih misli izazivao je neprekidnu bol i razbijao mu koncentraciju, zahtijevajući da odmah izađe iz tog prostora. Neka boli još malo. Izdržao je i gore stvari, a oni čopori vani moraju znati daje Čelik jači od bilo kojega od njih. Mogao je nadvladati bol i bolje proučiti situaciju... a zatim će im dati posla preko glave, kako bi presvukli zidove ovih prostorija i proučili njihov sadržaj. I tako je Čelik, gotovo praznog uma, zurio u lice. Urlanje zidova kao da se malo stišalo. Lice je bilo tako ružno... Bio je pogledao pougljenjena tijela vani i uočio njihova mala usta i nepravilno oblikovane zube. Kako se to stvorenje hranilo? Prošlo je nekoliko minuta; buka i odvratnost prizora miješali su se u neku vrstu sna... A onda, usred transa u kojem se našao, Čelik osjeti užas iz noćnih mora: Lice se pomaknulo. Promjena je bila jedva vidljiva i odvijala se vrlo, vrlo sporo, ali tijekom nekoliko minuta, izraz lica se izmijenio. Čelik pade s kovčega; zidovi užasom zaurlaše na njega. Nekoliko je sekundi mislio da će ga buka ubiti, a potom utiša misli i pribere se. Opet je uspuzao na kovčeg. Svim je očima zurio kroz kristal, čekajući poput čopora u lovu... Promjena se događala u pravilnim razmacima. Izvanzemaljac u kutiji je disao, iako pedeset puta sporije od normalnog člana. On se premjesti do druge kutije i stade promatrati drugo stvorenje. Na neki način, sva su ona bila živa. Unutar ovih kutija njihov se život samo usporavao. On podigne pogled, gotovo u izmaglici. Pomisao da prostorija zaudara na zlo bila je zvukovna iluzija... i potpuna istina. Bogomoljkasti uljez se prizemljio daleko od tropskih predjela, daleko od kolektiva; možda je mislio da je arktči ki sjeverozapad zaostala divljina. Stigao je u brodu nakrcanom stotinama mladih bogomoljki. Ove kutije bile su poput kukuljica kakvih ličinki: čopor je namjeravao sletjeti i uzgojiti mlade do odrasle dobi daleko od očiju civilizacije. Čelik je osjećao kako mu se koža ježi od te pomisli. Da nisu iznenadili čopor bogomoljki, da su Čelikove trupe bile samo malo manje agresivne... bio bi to kraj svijeta. Čelik otetura do izlaznog otvora osjećajući kako se njegov strah sve glasnije odbija od zidova. Ipak, na trenutak opet zastane među sjenama i krikovima. Kada su njegovi članovi napokon sišli niz stepenice, kretao se smireno, odora besprijekorno utegnutih. 82 www.balkandownload.org

Uskoro će savjetnici doznati za opasnost, ali kod njega nikada neće primijetiti strah. Lagano je hodao preko kipućeg tla, izlazeći iz sjene brodskog trupa. Ipak, nije odolio a da ne baci brz pogled u nebo. Ovo je bio jedan brod, jedan čopor izvanzemaljaca koji je imao nesreću da naleti na Pokret. Čak i tako, njegov je poraz djelomično valjalo zahvaliti sreći. Koliko će drugih brodova sletjeti, koliko ih je već sletjelo? Hoće li imati vremena nešto naučiti iz ove pobjede? Čelikove se misle vrate u sadašnjost, na njegovu orlovsku promatračnicu nad dvorcem. Prvi susret s brodom odvijao se prije mnogo desetodnevica. Prijetnja je i dalje postojala, ali sada ju je bolje razumio, a – kao što je slučaj sa svim velikim prijetnjama – skrivala je i velike mogućnosti. Na grudobranu je Skalper-u-očekivanju klizio kroz sve jaču tamu sumraka. Čelikove su oči pratile čopor kako hoda ispod baklji i jedan po jedan nestaje niz stube. U tome je fragmentu bilo strašno mnogo toga Gospodarevog; mnoge aspekte dolaska izvanzemaljaca shvatio je prije svih ostalih. Čelik posljednji put baci pogled na brežuljke u sumraku te se okrene i pođe niz spiralne stepenice. Bilo je to dugačko i skučeno spuštanje; promatračnica je bila postavljena na vrhu dvanaestmetarskog tornja. Stube su bile široke jedva četrdesetak centimetara, a strop postavljen na manje od tri četvrt metra iznad njih. Hladni kamenje pritiskao sa svih strana, tako blizu da nije bilo jeke koja bi ometala misli, ali i tako blizu da se um rastezao u dugačku nit. Penjanje uz spiralu zahtijevalo je izobličen i iscrpljujući raspored članova koji bi svakog potencijalnog napadača pretvorio u lak plijen za nesuđenu mu žrtvu gore, u orlovu gnijezdu. To je bila tipična vojna arhitektura. Za Čelika je puzanje tijesnim, mračnim prolazom predstavljalo tek ugodnu vježbu. Stube se proširiše u javni hodnik širok tri metra i s ugibalištima raspoređenima na svakih petnaestak metara. Shreck i tjelesni čuvar su ga čekali. „Imam najnovije vijesti iz Drvodjeljske“, reče Shreck. Držao je listove svilom protkanog papira. Otmica drugog izvanzemaljca i njegovo odvođenje u Drvodjeljsku svojedobno se činilo teškim udarcem, i tek je postupno poimao kakve bi sve koristi to moglo donijeti. Imao je svoje špijune u Drvodjeljskoj. Isprva je namjeravao ubiti drugog izvanzemaljca; to se moglo vrlo lako srediti. Ali, informacije koje su stizale na sjever bile su vrlo zanimljive. U Drvodjeljskoj je bilo vrlo inteligentnih ljudi, koji su uočili stvari koje su Čeliku i Gospodaru – fragmentu Gospodara – bile promakle. Tako je Drvodjeljska praktički postala Čelikov drugi laboratorij za ispitivanje izvanzemaljaca, a protivnici Pokreta služili su mu jednako dobro kao i svi drugi alati. Teško je bilo ne zamijetiti ironiju u tome. „Odlično, Shreck. Odnesi ih u moju jazbinu. Ja ću začas doći.“ Čelik zamahom šape otjera bjeloodoraša u ugibalište i projuri pokraj njega.Čitanje izvješća uz čašu rakije bit će ugodna nagrada za današnje napore. U međuvremenu, čekale su ga druge obaveze i drugi užici. Gospodar je započeo s izgradnjom dvorca na Skrivenom otoku prije više od jednog stoljeća, ali ovaj se i dalje širio. Na najstarijim temeljima, tamo gdje bi kakav običan 83 www.balkandownload.org

vladar možda smjestio tamnice, nalazili su se prvi Skalperovi laboratoriji. Mnoge od njih doista bi bilo lako zamijeniti tamnicama – a to su, po onima koji su u njima obitavali, i bili. Čelik je osobno obilazio sve laboratorije barem jednom u desetodnevici. Sada je prolazio najnižim razinama. Krikeri su bježali hodnicima prije nego što bi ih osvijetlile baklje njegove pratnje, a u zraku se osjećao zadah trulog mesa. Čelikove su pandže klizale na mjestima na kojima je kamen već bio dobro uglačan. Na podu su u pravilnim razmacima bile razmještene jame na čijim su se poklopcima nalazili maleni otvori za zrak, a u koje se, nogu pripijenih uz tijelo, mogao stisnuti jedan član. Prosječni bi član poludio nakon otprilike tri dana provedena u izolaciji, a tako dobivena „sirovina“ mogla se koristiti za izradu mentalno praznih čopora. Takvi načelno nisu bili mnogo napredniji od biljaka, ali, s druge strane, u mnogim je slučajevima Pokret upravo to i želio. A ponekad bi iz ovih jama izronile i nevjerojatne kreacije: na primjer Shreck. Bezbojni Shreck, kako su ga neki nazivali. Otupjeli Shreck. Čopor s onu stranu boli i želja. Shreck je bio živo utjelovljenje lojalnosti satnog mehanizma. Nije bio genij, ali Čelik bi se svejedno smjesta bio odrekao jedne istočne provincije za još pet takvih. A slutnja novih uspjeha te vrste poticala je Čelika da jame za izolaciju koristi opet i opet iznova. Na taj je način reciklirao i većinu ostataka od prepada... Čelik se popne natrag na više razine, gdje su se odvijali oni doista zanimljivi opiti. Skriveni otok je u očima ostatka svijeta izazivao mješavinu fascinacije i užasa. Znalo se za niže razine, ali većina nije bila svjesna kako malen dio znanosti Pokreta zauzimaju ta mračna mjesta. Da biste pravilno secirali dušu, potrebno vam je više od stola i oštrog skalpela. Rezultati s nižih razina bili su stoga tek prvi korak Skalperove intelektualne misije. Postojala su velika pitanja, stvari koje su čopore mučila već tisućama godina. Kako, zapravo, razmišljamo? Zašto vjerujemo? Zašto je jedančopor genijalac, a drugi idiot? Prije Skalpera filozofi su o tome raspravljali u beskraj, a da se nisu nimalo približili istini. Čak je i Drvodjelja plesala oko ovih problema, nespremna odreći se svoje tradicionalne etike. Skalper je bio spreman pronaći odgovore. U ovim je laboratorijima nemilosrdnom ispitivanju bila podvrgnuta sama priroda. Čelik pređe preko prostorije široke stotinjak metara, čiji je svod podupiralo dvanaest kamenih stupova. Na svakoj su strani postojali mračni odjeljci, zidovi od škriljevca montirani na kotačiće. Prostorija se na taj način mogla pregraditi poput labirinta i u bilo koju inačicu. Skalper je eksperimentirao s najraznovrsnijim postavama za razmišljanje. U prethodnim stoljećima bilo je otkriveno tek njih nekoliko učinkovitih: instinktivno okupljanje glava, stražarski prsten i neke radne postave. Skalper ih je isprobao još na desetke: zvijezde, dvostruke prstenove, mreže. Većina ih je bila beskorisna i izazivala je zbunjenost. U zvijezdi je samo jedan član mogao čuti sve ostale, koji bi pak čuli samo njega, što je u praksi značilo da su sve misli morale proći preko tog središnjeg člana. On sam nije mogao doprinijeti ničime inteligentnim, ali je zato sve pogrešne spoznaje uredno prosljeđivao svima ostalima. Rezultat je bio pijana nerazumnost... Naravno, informacije o tom opitu puštene su u svijet. No, zato je barem jedan od preostalih – još uvijek obavijen velom tajne – funkcionirao iznenađujuće dobro: Skalper je razmjestio osam čopora po podu i privremenim platformama, razdvojivši ih škriljastim pregradama, a zatim ječlanove iz svakog od čopora povezao s njihovim parnjacima iz tri drugačopora. Na neki način, 84 www.balkandownload.org

stvorio je čopor od osam čopora. Čelik je još uvijek eksperimentirao s tom postavom. Ako su poveznici bili dovoljno kompatibilni (a to je bio najteži dio), dobiveno stvorenje je bilo daleko inteligentnije od stražarskog prstena. U većini slučajeva nije nadmašivalo standardan čopor s glavama na okupu, ali bi ponekad od njega potekla kakva odlična ideja. Prije nego stoje otišao prema Dugim Jezerima, Gospodar je razvio plan za rekonstrukcijom glavne dvorane dvorca kako bi se odluke savjeta donosile uz ovakvu postavu čopora. Čelik nije prigrlio i proveo tu ideju zbog njezine rizičnosti; dominacija Čelika nad ostalim čoporima ipak nije bila tako potpuna kao Skalperova... Nema veze. Bili su tu drugi, značajniji projekti. Prostorije pred njim predstavljale su stvarno srce Pokreta. U njima je bila rođena Čelikova duša, kao i sve druge Skalperove najveće tvorevine. Tijekom zadnjih pet godina Čelik je nastavio tradiciju... i unaprijedio je. Hodao je prolazom koji je povezivao razdvojene odaje označene pozlaćenim brojkama. Kod svake je otvorio vrata i djelomično ušao unutra. Njegovo je osoblje na samom ulazu ostavljalo izvješća o posljednjoj desetodnevici. Čelik bi ih brzo pročitao, a zatim jednom njuškom provirio preko balkona kako bi bacio pogled na opit u tijeku. Balkoni su bili dobro presvučeni i zaštićeni velom; bilo je lako promatrati, a ne biti primijećen. Jedina Skalperova slabost (prema Čelikovu mišljenju) bila je njegova želja za stvaranjem superiornog bića. Gospodareva je samouvjerenost bila tako golema da je vjerovao da bi se eventualni takav uspjeh mogao odmah primijeniti i na njegovu dušu. Čelik nije imao takvih iluzija. Opće je poznato da učitelje njihove tvorevine – učenici, otrgnuta djeca, posvojčad ili što već – redovito nadmašuju. On, Čelik, bio je savršena ilustracija tog pravila, iako Gospodar to još nije znao. Čelik je odlučio stvarati bića koja će biti superiorna u jednom specifičnom pogledu, a opterećena nedostacima i podložna utjecajima u ostalima. Tijekom Gospodareve odsutnosti započeo je s nizom opita. Krenuo je od nule, identificirajući linije nasljeđivanja neovisne o članovima čopora. Njegovi su agenti kupovali ili otimali štenad koja bi mogla imati potencijala. Ali, za razliku od Skalpera, koji je obično ubacivao mladunče u postojeće čopore oponašajući prirodu, Čelik je svoje stvarao od samog početka. Njegovi mladunci nisu imali pamćenja niti fragmenata duše; mogao je od prvog trenutka imati punu kontrolu nad njima. Naravno, većina takvih tvorevina brzo bi uginula. Štenad se odvajala od ženki koje su ih dojile prije nego što bi počela sudjelovati u svijesti odraslog bića. Tako nastali čopor bio je podučavan isključivo govorom i pismom. Sve ulazne informacije bilo je moguće kontrolirati. Čelik se zaustavi pred vratima broj trideset tri: opit Admiranifani, matematička genijalnost. Ovo nije bio jedini pokušaj u tom smjeru, ali je zato bio daleko najuspješniji. Čelikovi su agenti pretražili Pokret tražeći čopore sa smislom za apstrakciju. Štoviše, otišli su i korak dalje: najpoznatija svjetska matematičarka živjela je u Republici Dugih Jezera. Taj se čopor već bio pripremao za razdvajanje: imala je nekoliko mladunaca s ljubavnikom nadarenim za matematiku. Čelik je uzeo te mladunče, koji su se s ostalima koje je prikupio tako dobro uklopili daje odlučio napraviti osmorku. Ako sve ispadne dobro, njihova bi inteligencija mogla nadmašiti sve do sada viđeno. Čelik pokaže svojim čuvarima da zaklone baklje. On otvori vrata trideset tri i jednim 85 www.balkandownload.org

članom tiho se prikrade rubu balkona. Potom pogleda dolje, pažljivo utišavajući čeone bubnjiće tog člana. Osvjetljenje je bilo slabo, ali mogao je vidjeti mladunče okupljene oko... svojeg novog prijatelja. Bogomoljke. Nevjerojatna sreća; bio je to jedini pravi naziv za ovu nagradu jednom dovoljno upornom i pažljivom istraživaču. Bio se suočavao s dva problema. Prvi je bivao sve veći tijekom zadnjih godinu dana: Admiranifani je polako blijedio, tonući u autizam uobičajen za posve novostvorene čopore. Drugi je bio zarobljeni izvanzemaljac; golema prijetnja, golema tajna i golema prilika. Kako komunicirati s njim? Bez komunikacije su mogućnosti manipulacije bile vrlo ograničene. Pa ipak, posve slučajnim iskazom vlastite nesposobnosti, jedan od slugu mu je ukazao na način kako da riješi obje poteškoće. Sada, kada su mu se oči naviknule na polumrak, Čelik je mogao vidjeti izvanzemaljca pod gomilom štenaca. Kada je prvi put bio čuo da su ovo stvorenje smjestili u istu prostoriju s opitom, Čelik se nezamislivo razbjesnio; sluga koji je načinio grešku smještaje recikliran. Ali, dani su prolazili, a opit Admiranifani počeo je pokazivati više živosti no ikad otkako su mladunci odbijeni od sise. Uskoro je postalo očigledno – na temelju obdukcija drugih izvanzemaljaca i promatranja ovoga – da bogomoljasti nisu živjeli učoporima. Čelik je imao cjelovitog izvanzemaljca. Zarobljenik se pomakne u snu i ispusti dubok ton iz usta; to je bio jedini način na koji je mogao proizvoditi zvukove. Štenci se premjeste u drugi položaj. I oni su spavali, djelomično međusobno razmišljajući. Donji kraj frekvencijskog raspona njihovih glasova bio je savršena imitacija izvanzemaljca... i upravo je to bio najveći postignuti uspjeh. Opit Admiranifani učio je izvanzemaljčev jezik. Za čopor sastavljen od mladunaca to je bio naprosto još jedan oblik sporazumijevanja s drugim čoporima, a ova bogomoljka mu se očito činila zanimljivijom od tutora koji su se pojavljivali na balkonima. Skalperov fragment je tvrdio da je stvar bila u fizči kom kontaktu, da su mladunci reagirali na izvanzemaljca kao na surogat za roditelja, iako im od njega nisu dopirale nikakve misli. Sve to zapravo i nije bilo važno. Čelik promoli još jednu glavu preko ruba balkona. Stajao je u tišini, ne dopuštajući niti jednom od članova da direktno razmišlja s drugima. Zrak je blago zaudarao na znoj štenaca i bogomoljke. Ovaj je dvojac bio najveće blago Pokreta: ključ za opstanak, i više od toga. Do sada je Čelik već shvatio da svemirski brod nije dio flote koja sprema invaziju; njihovi su se posjetitelji prije mogli opisati kao loše pripremljeni izbjeglice. Nije bilo nikakvih vijesti o novim prizemljenjima, a mreža špijuna Pokreta bila je i te kako razgranata. Njihova pobjeda nad svemircima bila je tijesno izborena: jedno jedino oružje došljaka pobilo je veći dio odreda. U odgovarajućim ustima, takvo bi oružje moglo pobijediti cijelu vojsku. Nije uopće sumnjao da se u brodu kriju i moćnije – i još uvijek funkcionalne – sprave za uništenje. Samo čekaj i promatraj, savjetovao je Čelik samoga sebe. Pusti da ti Admiranifani pokaže poluge kojima ćeš upravljati ovim stvorenjem. Za nagradućeš dobiti cijeli svijet. 14. Mama je ponekad znala reći da je nešto „zgodnije od pune košare štenadi“. Jefri Olsndot nikada nije istodobno imao više od jednog kućnog ljubimca, i samo jednom je to 86 www.balkandownload.org

bio pas, ali sada je shvaćao što je time htjela reći. Od prvoga dana, čak i kada je bio tako umoran i uplašen, osjećao je očaranost ovim mladuncima. Kao, uostalom, i oni njime. Stalno su skakali po njemu, navlačeći njegovu odjeću, odvezujući mu cipele, sjedeći mu u krilu ili naprosto trčeći oko njega. Troje ili četvero gaje uvijek netremice promatralo, a njihove su oči bile posve smeđe ili ružičaste i naizgled prevelike za glave u kojima su se nalazile. Od samog početka štenci su ga oponašali. U tome su bili uspješniji od ptica pjevica na Straumu; mogli su ponoviti ili naknadno reproducirati sve što bi on izgovorio, a kada bi plakao, i štenci su plakali s njim, privijajući se uz njegovo tijelo. Bilo je tu i drugih pasa, onih velikih i odjevenih, koji su ulazili u prostoriju kroz vrata postavljena visoko na zidovima. Oni su im spuštali hranu i ponekad ispuštali čudne zvukove. No, hrana je bila odvratna okusa, a na Jefrijeve povike nisu odgovarali čak niti oponašanjem. Prošla su dva dana, a zatim i tjedan. Jefri je već bio istražio cijelu sobu. To zapravo nije bila tamnica; bila je prevelika za tu namjenu, a zarobljenici obično ne dobivaju kućne ljubimce. Shvatio je da ovaj svijet nije civiliziran i da ne pripada Carstvu, pa čak da možda i nema vezu s Mrežom. Ako u blizini nema mame, tate ili Johanne, moguće je da ovdje nema nikoga tko bi pse podučio samnorskome jeziku! U tom slučaju bi na Jefriju Olsndotu bilo da pse nauči govoriti i da pronađe svoju obitelj... Sada, kad su se na balkonima u uglovima pojavili psi u bijelim odorama, Jefri im stade dovikivati svoja pitanja. Od toga baš i nije bilo neke koristi. Nije mu odgovoriočak niti onaj s crvenim prugama. Ali, zato jesu štenci! Vikali su uglas s Jefrijem, ponekad ponavljajući njegove riječi, a ponekad ispuštajući besmislene zvukove. Jefriju nije trebalo dugo da shvati da su štenci vođeni zajedničkim umom. Kada su trčali oko njega, neki bi uvijek sjeli malo po strani, izvijajući svoje elegantne vratove u svim smjerovima – a trkači kao da su točno znali što ovi vide. Nije mogao ništa skrivati iza leđa kad god bi barem jedan od njih mogao upozoriti ostale. Neko je vrijeme bio uvjeren da na neki način međusobno razgovaraju, ali ovdje se događalo nešto više od toga. Kada ih je gledao kako mu razvezuju cipele ili nešto crtaju, uočavao je kako se glave, usta i šape kreću savršenom usklađenošću, poput prstiju na ljudskoj ruci. Jefri nije zamišljao tako precizne analogije, ali tijekom nekoliko dana počeo je razmišljati o svim štencima kao cjelini, jednom jedinom prijatelju. Istodobno je primijetio i da čopor miješa njegove riječi, i tako ponekad stvara nova značenja. „Ti ja igrati.“ Riječi su zvučale poput jeftinog sintetizatora zvuka, a obično su prethodile bjesomučnoj igri „lovice“ oko namještaja. „Ti ja crtati.“ Ploče od škriljevca prekrivale su najniži dio zida cijelim opsegom prostorije. Bio je to zaslon kakav Jefri još nikada nije bio vidio: prljav, neprecizan, nepotpuno izbrisiv i lišen bilo kakve mogućnosti pohranjivanja podataka. Jefriju se jako sviđao. Njegovo lice i ruke – te usta većine štenaca – bili su prekriveni mrljama od krede. Crtali su jedan drugoga ili same sebe. Crteži koje su izrađivali štenci nisu bili precizni kao Jefrijevi; njihovi su likovi pasa imali velike glave i šape, a tijela su im se gubila u velikoj mrlji. Kada su crtali Jefrija, njegove bi ruke bile velike, a prsti pažljivo iscrtani. Jefri je crtao svoju obitelj i pokušavao to objasniti štencima. Dan za danom, sunce je na zidovima opisivalo sve viši krug. Sada bi prostorija ponekad i utonula u mrak. Barem jednom dnevno neki bi čopori dolazili razgovarati sa štencima. To je bila jedna od rijetkih stvari koje su mogle psiće odvojiti od Jefrija. 87 www.balkandownload.org

Smjestili bi se ispod balkona, krešteći i grakćući na odrasle. Bio je to školski sat! Učitelji bi im odozgo razmotavali svitke koje su mladunci trebali proučiti, a zatim prikupljali one koje su ovi označili. Jefri je tiho sjedio i promatrao lekcije. Meškoljio se, ali više nije vikao na učitelje. Još samo malo, i on i štenci će doista moći razgovarati. Još samo malo, i štenci će se u njegovo ime moći raspitati gdje su mama, tata i Johanna. Ponekad su zastrašivanje i bol najjača oružja, ali prevara, kada je uspješna, ipak predstavlja najelegantnije i najjeftinije sredstvo za postizanje cilja. Kada je Admiranifani naučio tečno se sporazumijevati jezikom bogomoljki, Čelik mu je naložio da objasni „tragičnu smrt“ Jefrijevih roditelja i njegovog legloblizanca. Skalperov Fragment se tome protivio, ali Čelik je želio brzu i neospornu kontrolu. Sada se činilo da je Fragment možda ipak bio u pravu; u najmanju ruku, trebao je održati nadu da bi legloblizanac mogao još biti živ. Čelik je naizgled iskreno gledao u opit Admiranifani. „Kako možemo pomoći?“ Mladi čopor s povjerenjem podiže pogled. „Jefri je strašno uznemiren zbog svojih roditelja i sestre. „Admiranifani je koristio mnogo riječi iz jezika bogomoljki, često posve nepotrebno: sestra umjesto legloblizanac. „Slabo jede i ne želi se igrati. Zbog toga sam jako tužan.“ Čelik je stalno motrio nasuprotni balkon. Skalperov Fragment je bio tamo. Nije se skrivao, iako se većina njegovih lica nalazila van domašaja svjetlosti svijeća. Neki njegovi dosadašnji zaključci i ideje bili su fantastični. No, Fragmentov je pogled bio onaj stari, kod kojega je pogreška mogla značiti unakaženje, ili nešto još gore. Pa, neka bude tako. Ulog je sada bio viši no ikad prije; ako je nož pod vlastitim vratom Čeliku mogao pomoći da uspije, bio je dobro došao. On skrene pogled s balkona i svim svojim licima složi izraz nježnog suosjećanja za stanje u kojem se našao siroti Jefri. „Moraš ga naprosto navesti da to shvati. Nitko ne može oživjeti njegove roditelje ili sestru, ali znamo tko su njihovi ubojice i činimo sve da se od njih obranimo. Objasni mu kako je to teško. Drvodjeljska je carstvo staro stotinama godina, i u borbi im nismo dorasli. Stoga nam je potrebna njegova maksimalna pomoć. Mora nas naučiti da koristimo brod njegovih roditelja.“ Čopor štenaca spusti jednu glavu. „Da. Pokušat ću, ali...“ Tri člana koji su se nalazili pokraj Jefrija ispuste nekakve niskofrekventne gunđave zvukove. Bogomoljkaš je sjedio pognute glave i očiju prekrivenih prednjim šapama. U sličnom je položaju proveo već nekoliko dana, a njegovo povlačenje u sebe kao daje bivalo sve gore. Sada je žestoko odmahivao glavom i proizvodio oštre zvukove frekvencije više od za njega uobčiajenog raspona. „Jefri kaže da ne razumije kako funkcioniraju stvari na brodu. On je...“ čopor zastane u potrazi za odgovarajućim prijevodom. „... on je vrlo, vrlo mlad. Znate, kao i ja.“ Čelik kimne s razumijevanjem. Bila je to očigledna posljedica usamljeničke prirode izvanzemaljaca, ali ipak svojevrsno čudo: svi su oni život započinjali kao potpuno mlado biće. Svaki od njih bio je poput Čelikovih opita s čoporima štenaca. Roditeljsko znanje se prenosilo ekvivalentom međučoporskog sporazumijevanja. Zbog toga je ovo stvorenje bilo lako zavaravati, ali to je ujedno činilo trenutnu situaciju vrlo nepraktičnom. „Pa ipak, ako postoji išta što bi nam mogao barem djelomično objasniti.“ Još malo bogomoljkinog gunđanja. Čelik bi trebao naučiti taj jezik. Zvukovi su bili 88 www.balkandownload.org

jednostavni; ove su uboge kreature govorile ustima, poput ptica ili šumskih puževa golaća. Trenutačno je ovisio o Admiranifaniju. Za sada je to bilo dovoljno; štenečopor mu je vjerovao. Još jedan dodir providnosti. U nekolicini novijih opita, Čelik je pokušao s ljubavlju umjesto Skalperove izvorne kombinacije strah i ljubav; postojala je mala vjerojatnost da bi to moglo donijeti bolje rezultate. Zahvaljujući golemoj količini sreće, Admiranifani se ubrajao u skupinu takvih opita. Čak su i njegovi učitelji izbjegavali kažnjavanje. Taj je čopor vjerovao svakoj njegovoj riječi... a isti će slučaj, nadao se Čelik, biti i s bogomoljkom. Admiranifani prevede: „Još jedna stvar, o kojoj me pitao i ranije. Jefri zna kako probuditi ostalu djecu–“ riječ je u doslovnom prijevodu značila 'čopore štenaca' „ – koja su ostala na brodu. Izgledate iznenađeno, Lorde?“ Iako više nije strahovao od ovih čudovišnih umova, Čeliku je ipak bilo milije nemati još stotinjak izvanzemaljaca koji se muvaju uokolo. „Nisam mislio da ih je tako lako probuditi... Ali, to još ne bismo trebaličiniti. Teško nam je pronaći hranu koju Jefri može jesti.“ To je bila istina; stvorenje je bilo nevjerojatno izbirljivo. „Mislim da ne bismo mogli hraniti još kojega od njih.“ Opet gunđanje. Opet Jefrijevi oštri jecaji. Na koncu: „Još nešto, Lorde. Jefri misli da bismo mogli upotrijebiti brodski ultraval da pozovemo pomoć srodnika njegovih roditelja.“ Skalperov Fragment izroni iz sjene. Dvije njegove glave su gledale bogomoljku, a treća je sa zanimanjem promatrala Čelika. Ovaj nije reagirao; mogao je ostati hladnokrvniji od nekog tamo pokrpanogčopora. „To je nešto o čemu bismo trebali razmisliti. Možda biste ti i Jefri mogli još malo porazgovarati o tome. Ne bih htio ništa isprobavati dok ne budemo sigurni da nećemo oštetiti brod.“ To je bio labav izgovor. Vidio je kako se jedna Fragmentova njuška trza pod navalom smijeha. Dok je Čelik govorio, Admiranifani je prevodio. Jefri odgovori gotovo smjesta. „Oh, nema problema. Mislio je na posebnu vrstu poziva. Jefri kaže da brod... sam od sebe... odašilje signale otkako je sletio.“ Čelik se pitao je li ikad ranije čuo smrtonosnu prijetnju izgovorenu s takvom slatkom nevinošću. Počeli su puštati Amdija i Jefrija da se igraju na otvorenom. U početku je Amdi nije bio sklon izlasku van. Nije bio navikao nositi odjeću, a cijeli svoj život – četiri godine – proveo je u toj velikoj prostoriji. Čitao je o vanjskom svijetu i bio radoznao spram njega, ali istodobno i pomalo uplašen. No, činilo se da dječak to želi. Svakim danom je bivao sve manje povučen i sve je manje plakao. Većinom je tugovao za roditeljima i sestrom, ali ponekad je plakao i zato što je zaključan tako duboko u tamnici. Stoga je Amdi razgovarao s gospodinom Čelikom, i sada su izlazili gotovo svakog dana, barem do unutrašnjeg dvorišta. Isprva je Jefri samo sjedio, uopće ne gledajući oko sebe. No, Amdi je otkrio da se njemu jako sviđa biti vani, i svaki je put uspijevao navesti svojeg prijatelja da se igraju malo duže. Čopori učitelja i stražara stajali su u uglovima područja požutjele mahovine i promatrali. Amdi – a uskoro i Jefri – posebno su uživali u tome da ih gnjave. Dolje u prostoriji, gdje su se posjetitelji ukazivali na balkonima, toga nisu bili svjesni, ali većina odraslih je postajala nemirna u blizini Jefrija. Dječak je bio upola viši od normalno 89 www.balkandownload.org

uspravljenog člana čopora. Kada bi mu se Jefri približio, prosječan čopor bi se stisnuo i uzmaknuo. Nije im bilo drago gledati prema gore da bi mu vidjeli lice. Baš smiješno, mislio je Amdi. Jefri je tako visok i mršav da sečini da bi se svakog trenutka mogao spotaknuti, a kada je trčao, izgledao je kao da bjesomučno pokušava spriječiti da padne na tlo, nikada posve uspijevajući u tome. Stoga je Amdijeva omiljena igra tih prvih dana bila igra „lovice“. Kad god bi on lovio, naveo bi Jefrija da protrči točno kroz onog bjeloodoraša koji bi mu se doimao najpriprostije. Kad bi sve učinili kako treba, on i Jefri mogli su ovo pretvoriti u igru za tri igrača, u kojoj bi Amdi lovio Jefrija, a bjeloodoraši bježali održavajući se na dovoljnoj udaljenosti od njih obojice. Katkad bi žalio stražare i bijele odore. Bili su tako ukočeni i odrasli. Zar nisu shvaćali kako je zabavno imati prijatelja koji može hodati tik do tebe i kojeg možeš dodirnuti? Sada je već uglavnom vladala noć. Dnevno svjetlo bi se pojavilo na nekoliko sati oko podneva, a sumrak prije i poslije bio je dovoljno jasan da zakloni zvijezde i polarno svjetlo, no preslab da bi se pokazale boje. Iako je Amdi cijeli život proveo u zatvorenom prostoru, bila mu je jasna geometrijska pozadina situacije, i volio je promatrati svjetlosne mijene. Jefri nije baš bio oduševljen tminom zime... dok nije pao prvi snijeg. Amdi je dobio svoj prvi komplet odora, a gospodin Čelik dao je načiniti i posebnu odjeću za dječaka, velik i dobro podstavljen kombinezon koji mu je prekrivao cijelo tijelo ičuvao toplinu bolje od bilo koje prirodne kože i krzna. Na jednoj strani dvorišta snijeg je bio dubok samo petnaestak centimetara, no drugdje se gomilao u nanosima višima od Amdijeve glave. Na zidovima iza vjetrobrana gorjele su baklje; njihova se svjetlost zlaćano caklila na snijegu. Amdi je znao stoje snijeg, ali ga nikada do tada nije bio vidio. Uživao je raspršivati ga na jednoj od svojih odora. Zurio bi i zurio, pokušavajući vidjeti pahuljice, a da ih ne otopi vlastitim dahom. Šesterokutni uzorak ga je izluđivao, pojavljujući se u samom uglu njegova vidnog polja. Ali, igra lovice više nije bila zabavna; čovjek je mogao trčati kroz nanose u kojima bi Amdi ostao plivati. Bilo je i drugih fantastičnih stvari koje je ljudsko biće moglo činiti. Jefri je mogao praviti i bacati kugle od snijega. Stražare je ovo jako uzrujavalo, posebno nakon što je Jefri pogodio nekoliko njihovihčlanova. Bilo je to prvi put da je nekoga od njih vidio ljutitoga. Amdi je jurio vjetrom očišćenom stranom dvorišta izbjegavajući grude i boreći se s frustracijom. Ljudske ruke su bile opako, opako oružje. Kako bi samo volio imati par takvih – četiri para! On okruži Jefrija s tri strane i zaleti se izravno prema njemu. Jefri ustukne ka dubljem snijegu, ali prekasno. Amdi ga je pogodio i u viši i u niži dio nogu, prevrćući ga u snijeg. Nastade hinjena borba u kojoj je usnama i šapama navaljivao na Jefrijeve šake i stopala. No, ovoga puta Amdi je bio u prednosti. Dječak je platio za sve one grude – Amdi mu je nagurao gomilu snijega ispod stražnjeg dijela kombinezona. S vremena na vrijeme samo bi sjedili i promatrali nebo sve dok im slabine i šape ne bi odrvenjele. Sjedeći iza najvećeg nanosa bili su zaklonjeni od baklji iz dvorca i mogli su jasno vidjeti prirodna svjetla na nebu. Isprva je Amdi – pa čak i neki od njegovih učitelja – bio očaran polarnim svjetlom. Govorili su daje ovaj dio svijeta jedno od najboljih mjesta za promatranje sjaja na nebu. Ponekad je taj sjaj bio tako blijed da bi ga nadjačao i svjetlucavi odsjaj baklji na snijegu, a u drugoj bi se prilici protezao od jednog do drugog obzora: zeleno svjetlo mjestimično omeđeno ružičastim, izvijeno kao da ga raznosi kakav spori vjetar. 90 www.balkandownload.org

On i Jefri su sada vrlo lako mogli razgovarati, iako samo na Jefrijevu jeziku. Čovjek nije mogao proizvesti baš mnogo zvukova kojima su se sporazumijevali čopori; čak i njegov izgovor Amdijeva imena bio je jedva razumljiv. No, Amdi je prilično dobro razumio samnorski; bilo je to zabavno, kao da su imali vlastiti tajni jezik. Jefri nije bio osobito impresioniran aurorom. „Kod kuće imamo mnogo toga. To je najobičnija svjetlost–“ On izgovori novu riječ i pogleda Amdija. Bilo je smiješno kako dječak nije mogao istodobno gledati u više smjerova; njegove oči i glava su stalno bili u pokretu. „–znaš, mjesta na kojima ljudi proizvode stvari. Mislim da plinovi i otpad cure van, a onda ih sunce osvijetli, ili postanu–“ nerazumljivo. „Mjesta na kojima ljudi proizvode stvari? Na nebu? Amdi je imao globus; znao je veličinu i orijentaciju svojeg svijeta. Ako je aurora odsjaj sunca, moralo bi se nalaziti stotinama kilometara iznad tla! Amdi se jednim leđima prisloni uz Jefrijevu odjeću i ispusti zvuk vrlo sličan ljudskom zvižduku. Njegovo poznavanje zemljopisa nije se moglo mjeriti s onim u geometriji, ali: „Čopori ne rade na nebu, Jefri. Mi čak nemamo ni leteće brodove.“ „Uh, da, vi to nemate... Onda ne znam o čemu se radi. U svakom slučaju, ne sviđa mi se. Zaklanja pogled na zvijezde.“ Amdi je znao sve o zvijezdama; Jefri mu je pričao o njima. Tamo negdje su se nalazili prijatelji Jefrijevih roditelja. Jefri je nekoliko minuta nijemo sjedio. Više nije gledao u nebo. Amdi se ugnijezdi još malo bliže, promatrajući pomicanje svjetlosti na nebu. Iza njih je vjetrom odrezani vrh nanosa bio obrubljen žutilom svjetla baklji. Amdi je mogao zamisliti o čemu razmišlja njegov prijatelj. „Zar komunikacijski uređaji na brodu doista nisu dovoljno dobri za poziv u pomoć?“ Jefri udari po tlu. „Ne! Rekao sam ti. To su obični radio uređaji. Mislim da ih mogu aktivirati, ali koja korist od toga? Ultravalna stanica još je na brodu, a prevelika je da bismo je premjestili. Naprosto ne razumijem zašto mi gospodin Čelik ne dopušta da uđem tamo... Znaš, meni je već osam godina. Snašao bih se s tom spravom. Mama je već sve bila pripremila prije nego što...“ Njegove riječi zamru u poznatoj, očajničkoj tišini. Amdi se protrlja jednom glavom po Jefrijevu ramenu. On je imao vlastitu teoriju o nevoljkosti gospodina Čelika. Bilo je to objašnjenje koje do tada još nije bio ponudio Jefriju: „Možda se boji da ćeš naprosto odletjeti i napustiti nas.“ „To je glupost! Tebe nikada ne bih napustio. Uostalom, tim je brodom doista teško upravljati. On uopće nije bio predviđen da ikad sleti na neki planet.“ Jefri je znao izgovoriti razne čudne stvari; ponekad je ispadalo tako jer bi Amdi nešto krivo shvatio, ali ponekad se radilo o doslovnim istinama. Jesu li ljudi doista imali brodove koji nikada nisu slijetali na tlo? Kamo su onda uopće išli? Amdi gotovo da je mogao osjetiti nove stepenice u poimanju kako niču u njegovoj svijesti. Zemljopisni globus gospodina Čelika nije predstavljao cijeli svijet, već nešto vrlo, vrlo maleno u stvarnoj strukturi svih stvari. „Znam da nas ne bi napustio, ali valjda razumiješ zašto gospodin Čelik ima razloga za strah. On ne može niti razgovarati s tobom, osim preko mene. Moramo mu pokazati da zaslužujemo njegovo povjerenje.“ „Valjda je tako.“ „Ako ti i ja osposobimo radio uređaje, to bi nam moglo pomoći. Znam da moji učitelji 91 www.balkandownload.org

još nisu uspjeli ovladati njima. Gospodin Čelik ima jedan primjerak, ali mislim da niti on ne razumije kako to radi.“ „Aha. Kad bismo uspjeli natjerati onaj drugi da proradi...“ Tog su poslijepodneva stražari dobili priliku za odmor: dvojica njihovih štićenika brzo su se povukla s hladnoće. Stražari nisu postavljali suvišna pitanja o sreći koja im se nenadano ukazala. Čelikove su odaje izvorno pripadale Gospodaru i uvelike su se razlikovale od prostorija za sastanke u dvorcu. Izuzmu li se zborovi, u svaku od soba mogao je stati samo jedančopor. To ne znači da je prostor bio malen: sastojao se od pet soba i kupaonice. Niti jedna od njih, međutim, nije bila šira od pet metara. Stropovi su bili niski, niži od metar i pol, i nije bilo prostora za balkone za posjetitelje. Sluge su uvijek spremno čekali u dvama hodnicima koji su imali po jedan zajednički zid s odajama. Blagovaonica, spavaonica i kupaonica bile su opremljene malim otvorima kroz koje su se mogle izdavati zapovijedi, naručivati hrana i piće, ili su mogle služiti kao garderoba. Glavni ulaz s vanjske su strane čuvala tri čopora-vojnika. Naravno, Gospodar nikada ne bi obitavao u odajama sa samo jednim izlazom; Čelik je bio pronašao osam tajnih prolaza (od čega tri u spavaonici) koji su se mogli otvoriti samo iznutra, a vodili su u labirint koji je Skalper ugradio u zidine dvorca. Nitko, pa čak niti Gospodar, nije znao dokle se taj labirint proteže. Tijekom godina proteklih od Skalperova odlaska, Čelik je preoblikovao neke njegove dijelove, osobito hodnike koji su vodili iz njegovih odaja. Ova je jazbina bila praktički neosvojiva. Čak i ako bi dvorac pao u neprijateljske ruke, smočnica je sadržavala zalihe za pola godine, a prozračivanje je bilo osigurano putem mreže kanala koja složenošću nije mnogo zaostajala za Gospodarevim tajnim prolazima. Sve u svemu, Čelik se ovdje osjećao samo prihvatljivo sigurnim. Uvijek je postojala mogućnost da postoji više od osam tajnih ulaza, uključujući možda i neke koji se mogu otvoriti izvana. Naravno, zborovi nisu dolazili u obzir, bilo ovdje ili bilo gdje drugdje. Jedini vančoporski seks u koji se Čelik upuštao bio je onaj sa samcima, i to u sklopu vlastitih opita; bilo je naprosto preopasno miješati se s drugima. Nakon večere Čelik odšeta do knjižnice i stade se opuštati oko stola za čitanje. Dva njegova člana pijuckala su rakiju dok je treći pušio južnjačke trave. Ovo je bilo zadovoljstvo, ali na proračunat način: Čelik je točno znao koji i na kojim članovima primijenjeni poroci njegovu maštu mogu uzdići do najviše razine. ... A sve više i više je uviđao da je u igri koju je trenutačno igrao mašta bila barem jednako važna kao i sirova inteligencija. Stol pred njim bio je prekriven mapama, izvješćima s juga, internim špijunskim bilješkama. Ali, u toj gomili svilenog papira, poput bjelokosnog golaća u svojem gnijezdu, ležao je izvanzemaljski radio. Iz broda su bili izvukli dva takva uređaja. Čelik podigne napravu i nosom klizne duž njezinih glatkih, zaobljenih ploha. Samo se najbolje obrađeno drvo – ono koje se koristilo u glazbenim instrumentima i statuama – moglo finoćom mjeriti s ovim. A bogomoljkaš je tvrdio da se time može razgovarati na udaljenostima od više desetaka kilometara i brzinom sunčeve zrake. Ako je to istina... Čelik se pitao koliko je izgubljenih bitaka mogao dobiti pomoću ovoga, i koliko bi se novih osvajanja na taj način dalo organizirati. A tek kad bi naučili 92 www.balkandownload.org

izrađivati dalekoglase... poslušnici Pokreta raspoređeni širom kontinenta bili bi mu blizu kao i čuvari pred vlastitim odajama. Niti jedna sila na svijetu ne bi im se mogla suprotstaviti. Čelik uzme najnovije izvješće iz Drvodjeljske. Oni su sa svojom bogomoljkom imali više uspjeha negoli Čelik. Čini se da je njihov primjerak bio gotovo odrastao. Što je još važnije, sa sobom je imao i čudesnu knjižnicu koju je bilo moguće ispitivati gotovo kao da se radi o živom biću. Na brodu su postojala još tri druga dataseta. Čelikovi bjeloodoraši njihove su ostatke pronašli u spaljenoj masi oko broda. Jefri je smatrao da su brodski procesori nalik datasetu, iako „nešto gluplji“ (Amdijev najbolji mogući prijevod), no za sada su se procesori pokazali beskorisnima. Zahvaljujući njihovom datasetu, nekolicina Drvodjeljinih ljudi već su naučili jezik bogomoljki. Svakog su dana o civilizaciji izvanzemaljaca otkrivali više nego što su Čelikovi ljudi mogli doznati u deset. On se nasmiješi. Nisu imali pojma da se sva važna otkrića uredno dojavljuju na Skriveni otok... Za sada će im dopustiti da zadrže svoju igračku, svoju bogomoljku; već su bili uočili nekoliko stvari koje su njemu promakle. Pa ipak, proklinjao je zlu sreću. Čelik prolista izvješće... Odlično. Izvanzemaljac u Drvodjeljskoj još uvijek nije bio sklon suradnji. On osjeti kako mu se smiješak širi u smijeh: radilo se o sitnici, riječi kojom je stvorenje nazivalo čopore. U izvješću se navodilo kako bi se riječ trebala pisati, no to nije bilo važno; prijevod je glasio „pandže“ ili „bodlje“. Bogomoljka se posebno užasavala oštrih produžetaka koje su vojnici nosili na prednjim šapama. Čelik zamišljeno lizne crni lak na svojim manikiranim pandžama. Zanimljivo. Pandže su mogle izgledati prijeteće, ali su ujedno bile i dio pojedine osobe. Bodlje su bile njihovi – potencijalno još opasniji – mehanički produžeci. Bio je to naziv koji bi se dao pripisati kakvoj elitnoj smrtonosnoj jedinici... ali nikako svim čoporima. Na kraju krajeva, rasa čopora je uključivala i slabe, jadne, ljubazne, naivne... kao i osobe poput Čelika i Skalpera. Činjenica da je stvorenje odabralo bodlje kao temeljnu karakteristiku čopora odavala je nešto vrlo zanimljivo o psihologiji bogomoljki. Čelik se odmakne od stola i zagleda se u krajolik kojim su bili oslikani zidovi knjižnice. Bio je to pogled s tornjeva dvorca. Ispod sloja boje zidovi su bili iscrtani uzorcima minerala, kvarca i vlakana; odjeci su blago sugerirali što biste mogli čuti gledajući preko kamena i praznine. Audiovizualne kombinacije su u dvorcu bile rijetke, a ova je bila posebno dobro izvedena; Čelik je osjećao kako se opušta gledajući u nju. Na trenutak on dopusti svojoj mašti da odluta. Bodljasti. To mi se sviđa. Ako su ih izvanzemaljci tako vidjeli, to je morao biti odgovarajući naziv za njegovu rasu. Njegovi bijedni savjetnici – a ponekad čak i Skalperov Fragment – još uvijek su se bojali broda koji je došao s neba. Bez pogovora, u tom je brodu ležala moć veća od svega na ovome svijetu, ali nakon početne panike, Čelik je shvatio da izvanzemaljci nemaju natprirodne moći. Oni su naprosto uznapredovali – u smislu kojem je Drvodjelja pridavala toliki značaj – daleko iznad trenutnog stanja znanosti na njegovom planetu. Nema sumnje daje izvanzemaljska civilizacija u ovom trenutku predstavljala smrtonosnu prijetnju i nepoznanicu. Doista, oni možda mogu pretvoriti ovaj svijet u prah i pepeo. Pa ipak, što gaje više promatrao, Čelik je sve više uviđao neizbježnu inferiornost uljeza: kakva li je to bizarna zaostalost bila, rasa inteligentnih samaca. Svaki od njih morao se odgajati kao potpuno novorođen čopor, a 93 www.balkandownload.org

sjećanje se moglo prenositi samo glasom i pismom. Svaka je jedinka starila, pačak i umirala kao cjelina. Usprkos svojoj samodisciplini, Čelik zadrhti. Daleko je otišao od svojih početnih zabluda i strahova; sada je već trideset dana planirao kako iskoristiti brod da bi zavladao svijetom. Bogomoljčić je rekao da brod odašilje signale ostalima. To je neke od njegovih slugu natjeralo da se doslovno pomokre u gaće. Dakle, prije ili kasnije, stići će još brodova. Vladanje svijetom više nije bilo praktičan cilj... Bilo je vrijeme za još više aspiracije, ciljeve o kakvimačak niti Gospodar nikada nije ni sanjao. Oduzmi im tehnološku prednost, i bogomoljci su postajali tako nježna i krhka bića. Ne bi ih trebalo biti teško pokoriti. Čini se da su čak i oni toga bili svjesni. Bodljasti, tako nas zovu ta stvorenja. Pa neka onda bude tako. Jednoga dana Bodljasti će hodati među zvijezdama i vladati tim prostranstvima. No, u godinama koje će tome prethoditi, život će biti vrlo opasan. Poput novorođenog štenca, sav njihov potencijal mogao bi biti uništen jednim malim udarcem. Opstanak Pokreta – opstanak svijeta – ovisitće o superiornoj inteligenciji, mašti, disciplini i varkama. Srećom, sve su to oduvijek bile Čelikove najjače strane. Čelik je sanjario u svjetlosti svijeća i izmaglici koja mu je obavijala um... Inteligencija, mašta, disciplina, prevara. Ako se primijene na odgovarajući način... ne bi li se možda moglo nagovoriti izvanzemaljce da uklone sve Čelikove neprijatelje... a onda i da pred njim ogole vlastite vratove? Bila je to smjela, gotovo nerazumna pomisao, ali možda je postojao način. Jefri je tvrdio da može upravljati brodskim odašiljačem. Sam samcat? Čelik je sumnjao u to. Izvanzemaljac je bio temeljito zavaran, ali ne osobito sposoban. Amdiranifani je već druga priča. U njemu se nazirala sva genijalnost genetskih linija od kojih je potekao, a načela lojalnosti i samoprijegora koja su mu usadili njegovi učitelji naišla su na plodno tlo, iako je još uvijek bio pomalo... zaigran. Njegova poslušnost nije se odlikovala bezuvjetnošću koju donosi strah. Nema veze. Kao alat bio je korisniji od svih ostalih. Amdiranifani je razumio Jefrija, ačinilo se i da izvanzemaljske artefakte razumiječak i bolje od male bogomoljke. Situacija je bila vrijedna rizika. Pustit će ovu dvojicu na brod, a oni će umjesto automatskog poziva u pomoć emtitirati njegovu poruku. Samo, kako bi ta prva poruka trebala glasiti? Svaka njezina riječ bit će nešto najvažnije i najopasnije što je ijedan čopor ikad izgovorio. Tri stotine metara dalje, duboko u krilu za opite, dječaku i čoporu štenadi osmjehnula se sreća: naišli su na otključana vrata i priliku da se poigraju s Jefrijevim komunikatorom. Telefon nije pripadao kategoriji najjednostavnijih uređaja. Bio je namijenjen za upotrebu u bolnicama i na terenu, i za daljinsko upravljanje uređajima i za glasovnu komunikaciju. Metodom pokušaja i pogrešaka dvojac je konačno smanjio broj mogućnosti. Jefri Olsndot je pokazivao na brojeve koji su se pojavili na boku uređaja. „Mislim da to znači da smo se uskladili s nekim prijamnikom.“ On nervozno baci pogled k vratima. Nešto mu je govorilo da nipošto ne bi smjeli biti ovdje. „To je uzorak identičan onome na radio uređaju koji je uzeo gospodin Čelik“, reče Amdi. Niti jedna od njegovih glava nije gledala prema vratima. „Kladim se da će se, ako pritisnemo ovo ovdje, sve što kažemočuti na njegovom 94 www.balkandownload.org

uređaju. Tako će znati da mu želimo pomoći... Dakle, što ćemo učiniti?“ Tri Amdijeva člana ustrče se prostorijom poput pasa koji se ne mogu usredotočiti na razgovor. Jefri je do sada već naučio da je to ekvivalent ljudskog pogledavanja uokolo i mumljanja pri razmišljanju. Druga gesta bio je kut pogleda, koji je u ovom slučaju odgovarao sve širem vragolastom smiješku. „Mislim da bismo ga trebali iznenaditi. On je uvijek tako ozbiljan.“ „Aha.“ Gospodin Čelik je bio prilično uštogljen. No, takvi su bili svi odrasli. Podsjećali su ga na starije znanstvenike u Dalekom laboratoriju. Amdi zgrabi radio i uputi mu „pazi sad ovo“ pogled. On njuškom preklopi sklopku za govor i u mikrofon otpjeva nešto nalik otegnutom zavijanju, tek djelomično nalik jeziku čopora. Jedan od Amdijevih članova šapne prijevod Jefriju na uho. Dječak osjeti kako mu se grlo ispunjava smijehom. U svojim odajama, Lord Čelik se gubio u vlastitim spletkama. Njegova je mašta – osokoljena travama i rakijom – slobodno plutala, poigravajući se mogućnostima. Smjestio se duboko u baršunaste jastuke, osjećajući udobnost u sigurnosti svoje jazbine. Preostale su svijeće slabašno osvjetljavale mural s krajolikom, svjetlucajući na lakiranom namještaju. Priča koju će ispričati izvanzemaljcima bila je gotovo spremna... Buka na njegovu stolu počela je kao nešto što se jedva probijalo kroz njegove sanjarije. Uglavnom se radilo o niskim frekvencijama, ali tu i tamo probio bi se i koji ton u pojasu misli, poput kriške tuđeg uma. Bila je to strana prisutnost koja je jačala. Netko je u mojim odajama! Pomisao je parala um poput Skalperove ubojite oštrice. Čelikovi članovi se stadoše grčiti u panici, dezorijentirani od dima i alkohola. Usred ludila odzvanjao je izobličen glas u čijem su govoru nedostajali pojedini neophodni tonovi. Zavijajući i podrhtavajući, govorio je: „Lorde Čelik! Pozdravlja te Čopor svih čopora, sam Svemogući Gospod Bog!“ Dio Čelika već je izjurio kroz glavni otvor, razrogačenih očiju zureći u svoje stražare u hodniku koji se otuda nastavljao. Prisutnost vojnika na trenutak mu je donijela smirenje i ledenu posramljenost. Ovo je besmisleno. On prigne glavu ka izvanzemaljskom uređaju na stolu. Jeka je odzvanjala odasvud, ali zvuk je potjecao od dalekoglasa... Trenutačno nije bilo glasanja čopora, samo visokofrekventni zvučni isječci, besmisleni šum usred frekvencijskog raspona misli. Stani malo. Iza svega toga, prigušeno i nisko... čulo se kašljucavo gunđanje u kojem je odmah prepoznao bogomoljkin smijeh. Čelik je rijetko dopuštao da njime ovlada bijes. To je trebao biti alat kojim će se služiti, a ne gospodar njegovog ponašanja. Ali, slušajući ovaj smijeh i prisjećajući se riječi... Čelik osjeti neumoljivu krvožednost kako raste u jednom, a zatim i drugom od njegovih članova. Gotovo bez razmišljanja, on snažno zamahne i tresne po komunikatoru. Ovaj smjesta zašuti. Zurio je u stražare koji su u hodniku stajali u stavu mirno. Buka njihovih misli bila je prigušena potisnutim strahom. Netko će zbog ovoga izgubiti glavu. Gospodin Čelik razgovarao je s Amdijem i Jefrijem dan nakon njihova uspjeha s radio uređajem. Uvjerili su ga. Preselit će ih na kopno, a Jefri će dobiti svoju priliku da uputi poziv u pomoć! 95 www.balkandownload.org

Čelik se držao još svečanije nego inače; naširoko je objašnjavao kako je važno pozvati pomoć kako bi se uspješno obranili od napada iz Drvodjeljske, ali nije izgledao ljutit zbog Amdijeve male nepodopštine. Jefri je u sebi odahnuo. Kod kuće bi mu tata zbog nečeg takvog dobro isprašio tur. Čini se da je Amdi u pravu. Gospodin Čelik bio je ozbiljan zbog svih svojih obaveza i opasnosti koje su im prijetile, ali ispod te vanjštine krila se vrlo draga osoba. Kripto: 0 Zaprimljeno na: Prijenosnik RelejO3 na Releju Jezični put: vatrojezik -» oblakoznak -» triskvelinski, SjK jedinice (vatrojezik i oblakoznak su trgovački jezici Rubnih Daljina; u ovom je prijevodu sačuvano tek osnovno značenje.) Predano od: Korporacija za arbitražne vještine u vatrenom oblaku Nebula (Vojna(?) organizacija iz Rubnih Daljina. Poznata dob –100 godina) Tema: Razlog za zabrinutost Sažetak: Čini se da su tri jednostrukosustavne civilizacije uništene Ključne fraze: veće međuzvjezdane katastrofe, veći međuzvjezdani suboki? straumska Devijacija Proslijeđeno: Interesna konferencija Analitičari ratova, Interesna konferencija Prijetnje, Interesna konferencija Homo Sapiens Datum: 53,57 dana od pada Straumskog Carstva Tekst poruke: Nedavno je jedna slabo poznata civilizacija objavila da je stvorila novu Silu u Transcendu, da bi se potom „privremeno“ odspojila od Poznate Mreže. Od tada je u Prijetnjama prikupljeno oko milijun poruka o ovom incidentu – među kojima i mnoštvo spekulacija o rođenju devijacije klase dva – ali bez dokaza o njezinom eventualnom djelovanju izvan granica nekadašnjeg „Straumskog Carstva“. Arbitražne Vještine su se specijalizirale za razrješavanje sporova, i kao takve imaju malo zajednči kih poslovnih interesa s prirodnim rasama iz konferencije Prijetnje. No, to bi se stanje moglo izmijeniti: prije šezdeset i pet sati uočili smo znakove izumiranja triju izoliranih civilizacija u Rubnim Daljinama u blizini Straumskog Carstva. Dvije od njih djelovale su kao vjerske sonde, a treća je bila pentragijanska tvornica. Njihova ranija glavna veza prema Mreži bilo je Straumsko Carstvo. Iz tog su razloga bili odsječeni od Mreže od pada Strauma, ako se izuzme povremeno pinganje s naše strane. Skrenuli smo tri misije kako bi proletjele tim područjem. Analiza signala otkrila je širokopojasnu komunikaciju koja više nalikuje neuralnoj kontroli nego lokalnom mrežnom prometu. Uočena je nekolicina novih velikih struktura. Svi naši brodovi uništeni su prije nego što su nam mogli dojaviti detaljnije informacije. Uzimajući u obzir podrijetlo tih nastambi, zaključujemo da se neradi o uobičajenim posljedicama transcendencije. Ova opažanja podržavaju teoriju o napadu klase dva iz Transcenda (iako pritajenom). Najočigledniji izvor bila bi nova Sila koju je stvorilo Straumsko Carstvo. Pozivamo sve civilizacije iz ovog dijela Rubnih Daljina na posebnu budnost. Mi, veći, ne bismo se 96 www.balkandownload.org

trebali previše bojati, ali prijetnja je i više nego očigledna. Kripto: 0 Zaprimljeno na: Prijenosnik RelejO3 na Releju Jezični put: vatrojezik -» oblakoznak -» triskvelinski, SjK jedinice (vatrojezik i oblakoznak su trgovački jezici Rubnih Daljina; u ovom je prijevodu sačuvano tek osnovno značenje.) Predano od: Korporacija za arbitražne vještine u vatrenom oblaku Nebula (Vojna(?) organizacija iz Rubnih Daljina. Poznata dob –100 godina) Tema: Nova usluga u ponudi Sažetak: Arbitražne Vještine nude uslugu Mrežnog prijenosa Ključne fraze: promotivne cijene, inteligentni prevoditeljski programi, idealno za civilizacije Rubnih Daljina Proslijeđeno: Interesna konferencija Troškovi komunikacije, Administratorska konferencija Međurasno nasljeđe Datum: 61 dan od pada Straumskog Carstva Tekst poruke: Arbitražne Vještine s ponosom predstavljaju uslugu na razini prijenosnika posebno projektiranu za lokacije u Rubnim Daljinama (tarife su navedene u tablici u privitku). Visokointeligentni programi će osigurati kvalitetne prijevode i preusmjeravanje. Proteklo je gotovo stotinu godina otkako je ijedna civilizacija iz Rubnih Daljina pokušala nuditi komunikacijsku uslugu ove vrste. Svjesni smo činjenice da se radi o dosadnom poslu i da armiflaža nije u skladu s potrebnim naporima, ali svi vjerujemo da bismo imali koristi od protokola usklađenih sa Zonom u kojoj obitavamo. Pojedinosti slijede prema sintaksi 8139... (Oblakoznak: program za prevođenje na triskvelinski blokiran pri pokušaju interpretacije sintakse 8139.) Kripto: 0 Zaprimljeno na: Prijenosnik RelejO3 na Releju Jezični put: oblakoznak -» triskvelinski, SjK jedinice (oblakoznak je trgovački jezik Rubnih Daljina; unatoč kolokvijalnom prijevodu, može se jamčiti tek osnovno značenje.) Predano od: Trgovačka udruga Transcendentne zapreke iz Središnjeg Oblaka Tema: Pitanje života i smrti Sažetak: Arbitražne Vještine pale pod vlast straumske Devijacije posredstvom mrežnog napada. Upotrebljavajte prijenosnike u Srednjim Daljinama do prestanka neposredne opasnosti! Ključne fraze: mrežni napad, veći međuzvjezdani sukobi, straumska Devijacija Proslijeđeno: Interesna konferencija Analitičari ratova, Interesna konferencija Prijetnje, Interesna konferencija Homo Sapiens Datum: 61,12 dana od pada Straumskog Carstva Tekst poruke: UPOZORENJE! Mrežni čvor koji se predstavlja kao Arbitražne Vještine sada je pod kontrolom straumske Devijacije. Njihova nedavna promidžba komunikacijskih usluga je 97 www.balkandownload.org

smrtonosni trik. Štoviše, imamočvrste dokaze da je Devijacija koristila inteligentne mrežne pakete kao bi napala i onesposobila obrambene snage Vještina. Čini se da su veliki dijelovi Arbitražnih Vještina sada pod neposrednim nadzorom straumske Sile. Dijelovi Vještina koji nisu bili zahvaćeni prvobitnom invazijom možda su uništeni od strane preobraćenih dijelova. Preleti tog područja pokazali su nekoliko stelifikacija. Što možete učiniti: Ako ste tijekom zadnjih tisuću sekundi primili bilo kakve pakete s rubnodaljinskim protokolima poslane od strane Arbitražnih Vještina, smjesta ih izbrišite. Ako su paketi već obrađeni, lokacije obrade i druge lokalno umrežene lokacije moraju smjesta biti fizički uništene. Svjesni smo činjenice da to znači uništenje cijelih solarnih sustava, ali razmislite o razmjerima moguće katastrofe. Suočeni ste s napadom iz područja Transcendencije. Ako preživite početnu izloženost (sljedećih tridesetak sati), postoje očigledne procedure koje vam mogu pružiti relativnu sigurnost: ne prihvaćajte pakete s rubnodaljinskim protokolima. U najmanju ruku, preusmjeravajte svu komunikaciju preko lokacija u Srednjim Daljinama uz prevođenje dolje na, a zatim natrag gore s lokalnih trgovačkih jezika. Na dulji rok: očigledno je da je u našem dijelu galaksije procvjetala iznimno moćna devijacija klase dva. Sljedećih trinaestak godina sve će napredne civilizacije u našoj blizini biti u velikoj opasnosti. Uspijemo li identificirati podrijetlo trenutne devijacije, možda otkrijemo njezine slabosti i moguću obranu. Sve devijacije klase dva sadrže deformiranu Silu koja stvara simbiotske strukture u Rubnim Daljinama, ali se ujedno i odlikuju iznimnom raznolikošću korijena. Neke od njih su tek loše oblikovane neslane šale odavno nestalih Sila, dok druge predstavljaju nikada do kraja onesposobljena oružja koja su izgradili svježi transcendenti. Neposredan izvor ove opasnosti je dobro dokumentiran: riječ je o Homo sapiensu, vrsti koja je nedavno izronila iz Srednjih Dubina i osnovala Straumsko Carstvo. Skloni smo vjerovati teoriji sugeriranoj u porukama (...) prema kojoj su straumski istraživači eskperimentirali s nečim u Prečacima, a receptura je sadržavala upute za stvaranje samouzdižućeg zla iz povijesti. Još jedna mogućnost: neki je gad iz davne prošlosti na Mrežu (ili u neki izgubljeni arhiv) pohranio recepte koje će jednog dana iskoristiti njegovi potomci. Stoga smo zainteresirani za sve informacije vezane uz vrstu Homo sapiens. Sutradan je Amdi pošao na najdulje putovanje u svojem kratkom životu. Ušuškani u vjetrovke, putovali su duž širokih, oblucima popločenih ulica do tjesnaca ispod dvorca. Gospodin Čelik je predvodio kolonu u kočiji koju su vukla tri kerhoga. Izgledao je veličanstveno u svojim odorama s crvenim prugama. Stražari odjeveni u bijelo krzno pratili su ih s obiju strana, a smrknuta je Tyrathect bila na začelju. Aurora je bila ljepša od svih koje je Amdijefri ikad vidio, u cjelini svjetlija od punog mjeseca koji je počivao nad sjevernim obzorjem. S nadstrešnica građevine, ponegdje sve do tla, visjele su ledene sige: sjajni, zelenkasto-srebrni stupovi u svjetlu. Potom su se ukrcali na brodove i na vesla krenuli preko tjesnaca. Voda je promicala pokraj brodskih trupova poput hladnog crnog kamena. Kada su došli do druge strane, nad njima se nadvilo Svemirsko brdo, više od bilo kojeg dvorca. Svaka je minuta otkrivala nove prizore, nove svjetove. 98 www.balkandownload.org

Iako su kola vukli kerhozi i nitko nije pješačio, trebalo im je pola sata da se popnu na vrh brda. Amdi se ogledao u svim smjerovima, zadivljen krajolikom koji se, osvijetljen polarnim svjetlom, protezao ispod njih. Isprva se Jefri doimao jednako uzbuđenim, ali kada su stigli na vrh, prestao je gledati okolo te se okrenuo i do bola snažno zagrlio svojeg prijatelja. Gospodin Čelik je oko svemirskog broda izgradio zaklonište. U njegovoj unutrašnjosti zrak je bio miran i nešto topliji. Jefri je stajao pred mrežastim stepenicama, promatrajući svjetlost koja se razlijevala odozgo, iz otvorenog ulaza u brod. Amdi je osjećao njegovo drhtanje. „Zar se boji vlastite letjelice?“ upita Tyrathect. Do sada je Amdi upoznao većinu Jefrijevih strahova i shvaćao velik dio njegova očaja. Kako bih se ja osjećao da ubiju gospodina Čelika? „Ne, ne boji se. Radi se o sjećanju na sve što se ovdje dogodilo.“ Čelik nježno reče: „Reci mu da se možemo i kasnije vratiti. Ne mora ući odmah danas.“ Jefri odmahne glavom na taj prijedlog, ali ne smogne snage da odmah odgovori. „Moram ći i dalje. Moram biti hrabar.“ On polako krene stubama, zastajući na svakoj od njih kako bi se uvjerio da je čitav Amdi uz njega. Stenci su bili razapeti između brige za Jefrija i želje da se luđački zalete u srce ove predivne, tajanstvene stvari. Najzad su prošli kroz ulaz i našli se među čudima svijeta Dvonožaca: jako plavkasto svjetlo, zrak topao poput onoga u dvorcu... i deseci tajnovitih oblika. Oni pređu na drugu stranu prostorije, a gospodin Čelik promoli nekoliko glava kroz ulaz. Zvukovi njegovih misli glasno su odjekivali oko njih. „Presvukao sam zidove, Amdi, ali usprkos tome ovdje ne može istodobno boraviti više od jednog od nas.“ „D-da.“ Uz ovolike odjeke, Čelikove su misli zvučale neobično žestoko. „Na tebi je da zaštitiš svojeg prijatelja i da me izvijestiš o svemu što budeš vidio.“ On ustukne tako da je u unutrašnjost gledala još samo jedna glava. „Da. Da! Učinit ću to.“ Bilo je to prvi put da je bio stvarno potreban nekome osim Jefrija. Jefri je u tišini šetao prostorijom punom njegovih usnulih prijatelja. Više nije plakao niti je opet bio zapao u malodušni muk koji gaje često obuzimao; radilo se više o tome da nije mogao vjerovati gdje se nalazi. Rukama je lagano prelazio preko kovčega, gledajući lica u njima. Toliko prijatelja, razmišljao je Amdi, koji čekaju na buđenje. Kakvi će oni biti? „Zidovi? Ovoga se ne sjećam...“ reče Jefri dotičući teške presvlake koje je po njima objesio Čelik. „To je zato da bi ovo mjesto bolje zvučalo“, odgovori Amdi. On povuče presvlaku, pitajući se što se nalazi iza nje. Zeleni zid, istodobno nalik i čeliku i kamenu... prekriven malenim sivim kvržicama i vijugama. „Što je ovo?“ Jefri mu je gledao preko ramena. „Fuj. Plijesan. Raširila se posvuda. Baš mije drago da ju je gospodin Čelik nečim prekrio.“ Dječak se udalji, a Amdi ostade na mjestu još 99 www.balkandownload.org