Vernor Vinge - Vatra nad dubinom

28. Ravna je stigla na teretnu palubu dok su Plavokras i Zelenlatica pripremali rešetke za isporuku. Kretala se neodlučno, nespretno se odgurujući od jednog do drugog mjesta. Pod očima je imala tamne krugove, gotovo nalik na masnice. Gotovo bojažljivo je uzvratila Phamu zagrljaj, ali ga nije puštala. „Želim pomoći. Mogu li što učiniti?“ Skrodojahači odlože svoje rešetke i dokotrljaju se do njih. Plavokras je listom nježno gladio Ravninu ruku. „Nema ničega što biste vi sada mogli učiniti, moja gospo Ravna. Sve je u našim, ovaj, rukama. Vratit ćemo se za manje od sata, a onda možemo nestati odavde.“ Ipak, dopustili su joj da im pregleda kamere i nosiljke za teret. Pham je lebdio u blizini dok je ona pregledavala rešetke. Isprepleteni blokovi ugljika izgledali su još čudnije od jednog izdvojenog. Pravilno složeni, savršeno su se uklapali. Šira od metra, tvorevina je nalikovala na trodimenzionalnu slagalicu izrađenu od ugljena. Računajući i posebnu vreću za neiskorištene rezervne dijelove, cijela je struktura težila manje od pola kilograma. Uh. Te proklete stvari mora da su zapaljive kao sam vrag. Pham odluči da će se s preostalih stotinjak rešetki igrati tek nakon što se sigurno vrate u duboki svemir. Uskoro su Skrodojahači sa svojim teretom napustili teretnu komoru, a oni su ih mogli slijediti samo posredstvom kamera. Ova sekundarna luka zapravo nije bila dio teritorija kljovastonoge rase. Unutrašnjost ovog luka jako se razlikovala od onoga što su bili vidjeli tijekom prvog izleta Skrodojahača. Ovdje nije bilo pogleda van. Skučeni hodnici su krivudali među nepravilnim zidovima prepunim tamnih rupa. Posvuda su letjeli kukci, često prekrivajući objektiv kamere. Phamu je mjesto izgledalo prljavo. Dokaza o vlasnicima teritorija nije bilo – osim ukoliko to nisu bili blijedi crvičije su bezlične glave povremeno izvirivale iz rupa. Preko glasovne veze Plavokras je izrazio mišljenje da su ovo vrlo drevni stanovnici PUM sustava. Nakon milijun godina i stotine transcendiranih emigracija njihovi bi ostaci još uvijek mogli biti inteligentni, ali neobičniji od ičega nastalog u Sporoj Zoni. Takva bi stvorenja bila zaštićena od tjelesnog izumiranja drevnom automatikom, ali također i introvertirana, krajnje oprezna i zaokupljena brigama koje su po svim vanjskim standardima bile besmislene. To je bio tip rasa koje su najčešće žudjele za primjercima rešetaka. Pham je pokušavao motriti na sve. Jahači su od brodskog veza do mjesta gdje će rešetke biti „procijenjene“ morali putovati gotovo četiri kilometra. Duž puta Pham je nabrojio dvije izlazne komore i gotovo ništa što bi izgledalo osobito prijeteće – ali, kako bi on uopće znao kako ovdje izgleda nešto „prijeteće“? Slobodnjaka je programirao za promatranje okoline. Veliki satelit-čuvar je lebdio s vanjske strane prstena, ali u ovoj luci nije bilo drugih brodova. EM i ultra-okolina su izgledali mirno, a ono što je pristizalo lokalnom mrežom brodskim se programima za analizu prometa nije činilo sumnjivim. Pham podiže pogled s izvješća. Ravna je duž mosta odlebdjela do zaslona s vanjskim pogledom. Popravak je bio vidljiv, iako ne i spektakularan – blijeda zelenkasta aura 200 www.balkandownload.org

okruživala je oštećena rebra. Bila je jedva malo svjetlija od sjaja kakav se često viđa na brodskim trupovima u niskoj planetarnoj orbiti. Okrenula se i nježno rekla: „Da li se ta rebra stvarno popravljaju?“ „Koliko mi možemo – hoću reći, da.“ Brodska automatika je nadzirala ponovni rast, ali neće moći biti posve sigurni sve dok ne pokušaju letjeti s njima. Phamu nikada nije bilo jasno zašto je Rihndell pustio Skrodojahače da pređu preko područja Crvoglavih; možda su ta stvorenja, ako su doista ona bila krajnji korisnici rešetaka, željela vidjeti kako izgledaju prodavači. A možda je sve to imalo neke veze s izdajom koja će uslijediti. U svakom slučaju, Jahači su brzo napustili taj prostor i ušli u polispecifičnu dvoranu napučenu poput kakve nisko-tehnološke tržnice. Phamova se vilica objesila – kamo god bi pogledao, uočio bi drugu klasu sofonta. Inteligentan oblik života je stupanj razvoja koji se rijetko sreće u svemiru; tijekom cijelog svojeg života u Sporoj Zoni upoznao je samo tri neljudske rase. Ali, svemir je veliko mjesto, a uz pomoć ultrapogona bilo je lako pronaći druge oblike života. U Daljinama su se gomilali ostaci bezbrojnih migracija, nakupine koje su civilizaciju na kraju učinile sveprisutnom. Na trenutak je, osupnut otkrivenim čudom, zaboravio na svoje promatračke programe i sumnje koje su ga mučile. Deset vrsta? Dvanaest? Individue su se bezbrižno češale jedna o drugu. Čak niti na Releju nije bilo ovako. No, Skladno Odmorište je bilo civilizacija utonula u stagnaciju. Ove su rase bile dio PUM kompleksa tisućama godina. One koje su mogle općiti s drugima već su odavno to i naučile. I nigdje nije bilo ni traga leptirskim krilima nataknutim na stvorenja velikih, suosjećajnih očiju. Sa suprotne strane palube on začuje tihi zvuk iznenađenja. Ravna je stajala blizu prozora s prikazom pogleda jedne od Zelenlatičinih bočnih kamera. „Što je to, Rav?“ „Skrodojahači. Vidiš?“ Pokazala je na gomilu i uvećala prikaz. Prizori su se na trenutak izdizali iznad nje. Kroz gužvu prolaznika načas je spazio školjkaste oblike i graciozne listove. Izuzmu li se trake i rese za uljepšavanje, doista su izgledali poznato. „Je, tu je negdje jedna njihova mala kolonija.“ Uključio je komunikacijski kanal s Zelenlaticom i rekao joj što vidi. „Znam. Mi... smo ih nanjušili. Uzdah. Željela bih da imamo vremena posjetiti ih nakon ovog. Pronaći prijatelje na udaljenim mjestima... uvijek je lijepo.“ Pomogla je Plavokrasu pogurnuti rešetke oko velikog balona-akvarija. Malo ispred sebe mogli su vidjeti Rihndellove ljude. Šest Kljovastonogih sjedilo je na zidu oko nečega što je mogla biti oprema za ispitivanje. Plavokras i Zelenlatica pogurnu svoju loptu pjenušavog ugljika prema skupini. Izrezbarena kreatura nagne se nad gomilu i posegne kako bi pomilovala dijelove svojim majušnim ručicama. Jednu za drugom, rešetke su stavljali u opremu za testiranje. Plavokras se primaknuo kako bi mogao vidjeti što rade, a Pham postavi glavne zaslone tako da prikazuju pogled kroz njegove kamere. Prošlo je dvadeset sekundi. Rihndellov prevoditelj na trisk reče: „Prvih sedam zadovoljava, čine zatvoreni septet.“ Tek tada Pham shvati daje zadržavao dah. Iduća tri „septeta“ također su zadovoljila. Još šezdeset sekundi. Bacio je pogled na status popravaka na brodu – Slobodnjak je, 201 www.balkandownload.org

osim odobrenja za isplovljavanje, koje je trebao dobiti od lokalne mreže, posao smatrao završenim. Još nekoliko minuta i možemo se pozdraviti s ovim mjestom! Ali, uvijek nastanu nekakvi problemi. Sveti Rihndell je gunđao oko dvanaestog i petnaestog kompleta. Plavokras je nadugo i naširoko protestirao, nevoljko vadeći zamjenske primjerke iz torbe s rezervnim dijelovima. Pham nije mogao ocijeniti je li Skrodojahač pregovarao iz razonode, ili je stvarno imao vrlo male zalihe dobrih zamjenskih dijelova. Dvadeset i pet kompleta je prošlo test. „Kamo ide Zelenlatica?“ upita Ravna. „Što?“ Pham prizove pogled sa Zelenlatičinih kamera. Bila je pet metara udaljena od Plavokrasa, i dalje se odmičući. Užurbano je proširio kadar – lokalni Skrodojahač nalazio se s njezine lijeve strane, a još jedan je naglavce lebdio iznad nje. Njegovi su listovi dodirivali njezine u očito srdačnom razgovoru. „Zelenlatice!“ Odgovora nije bilo. „Plavokrase! Što se događa?“ Ali, drugi se Jahač nalazio usred žive rasprave s Kljovastonogim. Još jedan paket rešetki nije prošao testiranje. „Plavokrase!“ Trenutak kasnije preko njihovog privatnog kanala začuje se Jahačev glas. Zvučao je odsutno, onako kako je to bilo uobičajeno kad bi bio u gužvi ili pretrpan podacima. „Nemojte me sada smetati, gosparu Phame. Spao sam na tri savršene zamjene. Moram uvjeriti ove momke da se zadovolje onim što vće imaju.“ Ravna se ubaci. „Ali, stoje sa Zelenlaticom? Što joj se događa?“ Kamere više nisu mogle vidjeti jedna drugu. Zelenlatica se sa svojim pratiocima uzdigla iznad guste gomile te je lebdjela iznad sredine dvorane. Koristili su mlazne motore umjesto kotača – nekome se jako žurilo. Ozbiljnost situacije konačno dopre do Plavokrasa. Dok se kotrljao naprijed-natrag oko Rihndellovih ljudi, pogled s njegovog skroda frenetično je kružio okolinom. Začuje se šuškanje jahačkog jezika, a zatim se na privatnom kanalu začuje njegov glas, tugaljiv i zbunjen. „Otišla je. Otišla je. Moram... Trebam...“ On se iznenada otkotrlja natrag do Kljovonogih i nastavi upravo prekinutu raspravu. Nakon nekoliko sekundi njegov se glas ponovno oglasi sa privatnog kanala. „Što mi je činiti, gosparu Phame? Prodaja mi ovdje još nije zgotovljena, a moja je Zelenlatica odlutala.“ Ili je oteta. „Sklopi posao, Plavokrase. Zelenlaticaće biti dobro...“ Slobodnjak: Plan B. Zgrabio je slušalice i odgurnuo se od konzole. Ravna je ustala zajedno s njim. „Kamo si krenuo?“ On se naceri. „Van. Slutio sam da bi Sveti Rihndell mogao ostati bez svoje aureole kada stvari zaškripe – pa sam isplanirao i taj slučaj.“ Slijedila gaje dok je klizio prema podnim vratima. „Slušaj. Ti ostani na mostu. Mogu nositi samo mali dio opreme za njuškanje; trebat ću te za koordinaciju.“ „Ali–“ Kroz podna vrata najprije je gurnuo glavu, izbjegavši tako nastavak njezinog prigovaranja. Nije krenula za njim, ali je trenutak kasnije ponovno začuo njezin glas, ovaj put u slušalicama. Iz njezinih je riječi djelomično nestala nesigurnost; izvlačeći se ispod bremena svojih ostalih problema, vraćala se stara Ravna. „U redu, čuvat ću ti leđa... ali, što možemo učiniti?“ Pham se rukama vukao niz prolaz ubrzavajući do ritma pri kojem bi se netko manje vješt odbijao od zidova. Ispred njega se ukazao neprobojni zid teretne komore. On 202 www.balkandownload.org

nježno lupne rukom o zid i napravi kolut, hvatajući se dlanovima točno za istake na zidu, usporavajući tek toliko da mu udarac o vrata ne slomi gležnjeve. U komori gaje već čekalo spremno odijelo. „Phame, ne smiješ izaći.“ Očito ga je promatrala preko kamera u komori. „Znatće da imamo ljudsku posadu.“ Glavu i ramena već je bio uvukao u gornji dio odijela. Osjećao je kako se donji dio priljubljuje uz njega, hermetički se zatvarajući. „Ne nužno.“ A sada to vjerojatno više i nije važno. „U blizini ima mnogo stvorova s dvije ruke i noge, a na ovu opremu sam nabacio i malo kamuflaže.“ Smjestio je bradu na komande kacige i resetirao zaslone. Oklopljeni skafander bio je vrlo primitivan u usporedbi s radnim odijelima s Releja. Ipak, Qeng Ho bi za ovakvo što bio dao cijeli svemirski brod. U početku je to odijelo složio samo da bi zadivio Bodljaste, ali sada je bila prilika i za prvo testiranje. Bradom se prebacio na prikaz izvana, koji je promatrala i Ravna: lik mu je bio ujednačeno crn i viši od dva metra. Ruke su mu bile ojačane oklopljenim pandžama, a svaki je rub njegovog lika bio oštar poput bodlje i nazubljen. Ovi najnoviji dodaci trebali su razbiti jasne obrise ljudskog lika, a po mogućnosti istodobno biti i opako zastrašujući. Pham otvori vrata komore i odgurne se na teritorij Crvoglavih. Oko njega su se izdizali zidovi od blata, djelomično skriveni vlažnim zrakom i rojevima kukaca. U njegovom uhu začuje se Ravnin glas. „Primila sam sistemski upit, vjerojatno automatski: 'Zašto šaljete trećeg pregovarača?'“ „Ignoriraj ga.“ „Phame, budi oprezan. Ove stare srednjodaljinske kulture u rezervi čuvaju gadne stvari, inače više ne bi postojale.“ „Bit ću uzoran građanin.“ Sve dok se prema meni budu ponašali pristojno. Već se nalazio na pola puta do ulaza u dvoranu. Bradom je aktivirao mali prozor s prikazom s Plavokrasove kamere. Svu ovu visokopropusnu komunikaciju dugovali su lokalnoj mreži. Čudno da im je Rihndell još uvijek pružao tu uslugu. Činilo se da Plavokras još pregovara. Možda i nije bilo prevare... ili barem ne one u kojoj bi sudjelovao i Sveti Rihndell. „Phame, izgubila sam videoprikaz sa Zelenlatice, baš dok je ulazila u neku vrst tunela. Još uvijek imam njezin lokacijski signal.“ Vrata dvorane se otvore pred njim, i Pham se nade na prepunoj tržnici. Čak i kroz svoj oklop čuo je bučan žamor. Kretao se polako, držeći se staza na kojima je gužva bila najmanja, slijedeći smjerokazne konopce koji su se prostirali cijelim prostorom. Rulja mu nije predstavljala problem. Svi su mu se sklanjali s puta, neki i u gotovo paničnoj žurbi. Pham nije znao je li to zbog njegovih oštrih rebara ili traga klora koji je njegovo odijelo „ispuštalo“. Možda je taj detalj ipak bio malo pretjeran. Ali, glavno je bilo da ne izgleda ljudski. Još je više usporio, svim se snagama trudeći da nikoga ne poreze. Na njegovom pogledu unatrag ljeskalo se nešto nevjerojatno nalik na lasersku ciljničku zraku. Brzo se sklonio iza akvarija, kada Ravna reče: „Područje se upravo požalilo na tvoje odijelo: prijevod glasi otprilike 'Prekršili ste pravila odijevanja'.“ Je li kriv moj zadah na klor, ili su otkrili oružje? „Što je sa situacijom vani? Ima li Leptira na vidiku?“ „Ne. Aktivnost brodova se nije značajnije mijenjala tijekom posljednjih pet sati. Nisu 203 www.balkandownload.org

zabilježeni pokreti Aprahantija ili promjene u komunikacijskom statusu.“ Duga stanka. Posredno je sa Slobodnjakovog mosta mogao čuti kako Plavokras razgovara s Ravnom; riječi su do njega dopirale nerazgovjetno, ali mogao je čuti uzbuđenje. Nabadao je okolo, pokušavajući pronaći izravnu vezu. Zatim je Ravna opet počela razgovarati s njim. „Hej! Plavokras kaže da je Rihndell prihvatio robu! Upravo ukrcava agrav tkaninu. A Slobodnjak je upravo dobio potvrdu plaćanja za popravke!“ Dakle, bili su spremni za let – osim što su se tri člana posade nalazila izvan broda, a jedan je bio nestao. Pham je lebdio iznad akvarija, konačno ugledavši Plavokrasa. Vrlo pažljivo je preusmjerio mlazne motore na svojem odijelu i smjestio se pokraj Jahača. Njegov je dolazak bio dobrodošao otprilike kao prst u oko. Izrezbareno stvorenje bilo je završavalo razgovor, kuckajćui svojim finim ukrasima po zidu, a njegov je prevoditelj prevodio na trisk. Kreatura je sada uvukla svoje kljove, a vratne ruke su se sklopile. Ostali su ga oponašali. Svi su uzmaknuli uza zid, dalje od Plavokrasa i Phama. „Naš je posao sada dovršen. Ne znamo kamo je otišla vaša prijateljica“, reče triski prevoditelj. Plavokras pruži listove za njima trepereći. „A-ali, trebamo samo malu pomoć. Tko–“ Nije bilo koristi. Sveti Rihndell i njegova vesela svita nisu se zaustavljali. Plavokras je šuškao u žestokoj frustraciji. Listovi su mu se lagano nagnuli, obraćajući svu pozornost na Phama Nuwena. „Gosparu Phame, sada počinjem sumnjati u vašu trgovačku stručnost. Sveti Rihndell nam je možda mogao pomoći.“ „Možda.“ Pham je promatrao Kljovonoge kako nestaju u gomili, vukući rešetke za sobom poput velikog crnog balona. Uh. Možda je Rihndell bio običan pošteni trgovac. „Koliki su izgledi da bi te Zelenlatica napustila usred nečega ovakvog?“ Plavokras na trenutak zastane. „Na uobičajenoj trgovačkoj postaji mogla bi uočiti neku izvanrednu priliku za profit. Ali, ovdje–“ Ravnin ih je glas suosjećajno prekinuo: „Možda je samo, uh, zaboravila kontekst?“ „Ne.“ Plavokras je bio odrješit. „Skrodu se nikada ne bi omaklo tako nešto, ne usred intenzivnog trgovanja.“ Pham je mijenjao prikaze u svojoj kacigi, gledajući u svim smjerovima. Rulja se još uvijek držala na udaljenosti od njih, i nije bilo niti traga policiji. Bih li ih prepoznao da ih spazim? „U redu“, reče Pham. „I da nisam izašao, imali bismo problem. Predlažem da malo prošetamo i pokušamo otkriti kamo je otišla Zelenlatica.“ Šuškanje. „Sada imamo malo izbora. Moja gospo Ravna, molim vas, pokušajte kontaktirati Kljovonogog prevoditelja. Možda nas on može povezati s lokalnim Skrodojahačima.“ Sišao je sa zida, okrećući se pomoću mlaznih motora. „Pridružite mi se, gosparu Phame.“ Plavokras ih je vodio kroz dvoranu, otprilike onim putem kojim je nestala Zelenlatica. Njihovo je kretanje bilo sve prije nego ravno; više je nalikovalo na hod pijanca koji ih je jednom umalo doveo natrag na mjesto s kojeg su krenuli. „Oprezno, oprezno“, odgovorio je Plavokras na Phamov prigovor o njihovom kretanju. Jahač nikada nije inzistirao na prolasku kroz masu domorodaca – ako nisu reagirali na nježno mahanje njegovih listova, on bi ih zaobišao u širokom luku. Uz to, cijelo je vrijeme držao Phama točno iza sebe, tako da im faktor oštroga oklopa nije bio od koristi. „Ovi ljudi vama možda izgledaju vrlo miroljubivo, gosparu Phame, kao da ih se lako može maltretirati. Ali, upamtite, tako se 204 www.balkandownload.org

ponašaju samo jedni prema drugima. Te su rase imale tisuće godina vremena da se priviknu jedne na druge, da ostvare lokalno zajedništvo. Prema pridošlicama su uvijek bili manje tolerantni, inače bi već odavno bili pokoreni.“ Pham se prisjeti upozorenja za pravila odijevanja i odluči ne proturiječiti. Sljedećih dvadeset minuta bi za Qeng Ho trgovca predstavljali iskustvo života, biti nadohvat ruke desetku razlči itih inteligentnih vrsta. Ali, kada su konačno stigli do nasuprotnog zida, Pham je škripao zubima – još je dva puta primio upozorenje da je prekršio pravila odijevanja. Jedina svijetla točka bila je ta da im je Sveti Rihndell još uvijek ljubazno davao pristup lokalnoj mreži, te je Ravna raspolagala novim informacijama: „Lokalna kolonija Skrodojahčaa nalazi se oko stotinu kilometara od dvorane. Iza zida na kojem se nalazite postoji neka vrsta transportne stanice.“ A tunel u koji je ušla Zelenlatica nalazio se ravno ispred njih. S ovog su mjesta mogli vidjeti tamni prostor u koji je vodio. Prvi put nisu imali nikakvih teškoća s gomilom – jedva daje itko ulazio ili izlazio iz ove rupe. Laserska zraka je treperila na njegovim stražnjim prozorima. „Kršenje pravila odijevanja. Četvrto upozorenje. To znači: „'Molimo da smjesta napustite prostorije'.“ „Evo, idemo, idemo.“ Zavladala je tama, i Pham pojača osjetljivost prozora u svojoj kacigi. Isprva je mislio daje „transportna stanica“ u otvorenom svemiru i da lokalni stanovnici koriste ograničavajuća polja, poput onih u Rubnim Daljinama. No, tada je opazio nosačke stupove ugrađene u prozirne zidove. I dalje su bili u zatvorenom prostoru, u staromodnom smislu riječi, ali pogled... Nalazili su se na zvijezdama okrenutoj strani luka. Čestice prstena bile su poput tamnih riba koje nijemo plivaju na nekoliko desetaka metara od njega. Još dalje od toga, iz ravnine prstena neke su strukture stršale dovoljno visoko da su se ljeskale na svjetlu sunca. Ipak, najsvjetliji objekt se nalazio gotovo nad njihovim glavama: plavilo oceana i bjelina oblaka. Meko svjetlo natapalo je tlo oko njega. Koliko god daleko Qeng Ho putovao, ovakav je prizor uvijek bio dobrodošao. Pa ipak, ovo nije bilo posve stvarno. Objekt je bio samo približno okrugao, a lice mu je presijecala sjena prstena. Bio je nevelik i udaljen tek nekoliko stotina kilometara; jedan od satelita koje su vidjeli u dolasku. Izmaglica njegove atmosfere bila je oštro omeđena rubovima nekakvog golemog svoda. On svrne pažnju s tog prizora. „Deset naprema jedan da je to područje Skrodojahača.“ „Naravno“, odgovori Plavokras. „Tipično. Ocean u takvoj mini-gravitaciji nikada ne može biti nalik onome kakav je meni najdraži ali–“ „Dragi Plavokrase! Gosparu Phame! Ovamo.“ Bio je to Zelenlatčiin glas. Prema informacijama iz Phamovog odijela, bila je to lokalna veza bez posredovanja Slobodnjaka. Plavokras izvije listove u svim smjerovima. „Jesi li dobro, Zelenlatice?“ Nekoliko sekundi uzajamno su šuškali, a onda Zelenlatica opet progovori na trisku: „Gosparu Phame. Da, dobro sam. Žao mi je što sam vas tako uplašila. No, bila sam sigurna da će posao s Rihndellom biti uspješno dovršen, a onda su došli ovi lokalni Skrodojahači. To su divni ljudi, gosparu Phame. Pozvali su nas da navratimo u njihovo područje. Samo na 205 www.balkandownload.org

dan ili dva. To će biti divna prilika za odmor prije nego što krenemo svojim putem. A mislim i da bi nam mogli pomoći.“ Baš poput romantičnih pustolovina iz Ravnine knjižnice za čitanje pred san: umorni putnici na pola puta do svojega cilja nailaze na prijateljsko utočište i neočekivan poklon. Pham se prebaci na izdvojenu liniju prema Plavokrasu: „Je li to doista Zelenlatica? Govori li pod prisilom?“ „To je doista ona, posve slobodna, gosparu Phame. Čuli ste kako razgovaramo. S njom sam proveo dvjesto godina; mogu pouzdano reći da joj nitko nije uperio laser u listove.“ „Zašto je, pobogu onda onako pobjegla?“ Pham je i sebe iznenadio načinom na koji je gotovo prosiktao te riječi. Duga stanka. „To jest neobično. Moja pretpostavka: ovi lokalni Jahači nekako znaju nešto vrlo značajno za nas. Dođite, gosparu Phame. Ali, oprezno.“ On se otkotrlja u naizgled proizvoljnom smjeru. „Rav, što ti–“ Pham uoči crvenu lampicu na statusnom komunikacijskom zaslonu, a njegova nervoza kao da se smrznula. Koliko je već dugo veza s Ravnom bila onesposobljena? Pham je pratio Plavokrasa, lebdeći nisko iza njega i koristeći mlaznice da bi mu prilagodio svoj ritam. Cijelo je ovo područje bilo prekriveno čičcima koje su Jahači koristili za kotrljanje u bestežinskom stanju. Pa ipak, mjesto sada kao da je bilo napušteno. Iako je samo sto metara dalje sve vrvjelo, ovdje nije bilo nikoga na vidiku. Sve je to gadno zaudaralo na zasjedu, ali cijela stvar nije imala smisla. Ako su ih Smrt gamadi – ili njihovi poslušnici – opazili, bila bi dovoljna i obična uzbuna. Nekakva Rihndellova igra...? Pham napuni lasersko oružje i uključi protumjere; minijaturne kamere rasprše se u svim smjerovima. Toliko o pravilima odijevanja. Površina se kupala u plavičastoj mjesečini, u kojoj su se ukazivale blage uzvisine i neskladne gomile nepoznate opreme. Površina je bila puna rupa (ulaza u tunele?). Plavokras promrmlja nešto o „divnoj noći“ i o tome kako bi bilo zabavno sjediti na obali mora stotinu kilometara iznad njih. Pham je proučavao sve smjerove, pokušavajući otkriti mjesta izložena paljbi i smrtonosne stupice nisu imali nikakvih teškoća s gomilom – jedva daje itko ulazio ili izlazio iz ove rupe. Pogled s jedne od njegovih mini-kamera prikazivao je šumu izdanaka bez listova – bili su to Skrodojahači koji su tiho stajali na mjesečini, jedva dva brežuljka dalje od njih. Tihi, nepomični, bez ikakvog svjetla... možda samo uživajući u mjesecu. Pri uvećanom prikazu Pham je bez teškoća identificirao Zelenlaticu; stajala je na jednom kraju vrste koju je sačinjavalo pet Jahača, jasno se ističući prugama na skrodu. S prednje strane istog tog skroda vidio je grbu i duguljastu izbočinu. Neka vrsta spona? On približi nekoliko kamera. Oružje. Svi su Jahači bili naoružani. „Već smo na transporteru, Plavokrase“, oglasi se Zelenlatica. „Ugledat ćeš ga nekoliko metara dalje, nasuprot otpadu iz ventilatora.“ Očigledno je mislila na brdašce kojemu su se približavali. Ali, Pham je već znao da tamo nema nikakve letjelice; bočno od smjera kojim su napredovali nalazili su se Zelenlatica i njezini revolveraši. Izdaja, vrlo vješta, ali i priprosta. Pham umalo da je doviknuo Plavokrasu. No, tada je uočio ravni keramički pravokutnik ugrađen u brežuljak nekoliko metara iza Jahača. Najbliža kamera 206 www.balkandownload.org

javljala je da se radi o nekoj vrsti eksploziva, vjerojatno usmjerenoj mini. Pokraj nje je bila montirana kamera niske razlučivosti, tek nešto naprednija od običnog senzora gibanja. Plavokras je nonšalantno prolebdio pokraj te stupice, i dalje bezbrižno čavrljajući sa Zelenlaticom. Pustili su ga da prođe. Glavom mu prolete nove mračne sumnje. Pham se zaustavi i brzo ustukne; ni u kojem trenutku nije dotaknuo tlo, a jedini zvuk koji je ispuštao bilo je tiho piskutanje njegovih mlaznica. On odspoji jednu od pandži na ručnom zglobu i predaje mini-kameri da s njom preleti pokraj minskog senzora... Nastade bljesak blijede vatre i glasna buka. Čak i pet metara dalje, udarni val ga je jako odgurnuo unazad. Krajičkom oka mogao je vidjeti kako se Plavokras prevrće na suprotnoj strani od mine. Izbačeni metal je zviždao oko njih, ali ne pokazujući inteligenciju; ništa se nije vraćalo da bi ih ponovno napalo. Eksplozija je uništila nekoliko mini-kamera. Pham iskoristi udar da bi jako ubrzao jureći uz obližnji „brežuljak“ i u plitku udolinu (uličicu?) iz koje je mogao gledati prema dolje u Skrodojahače. Napadači su se kotrljali oko brda, zadovoljno međusobno šuškajući. Pham iz radoznalosti odluči ne zapucati odmah. Trenutak kasnije, Plavokras se pojavi u zraku stotinjak metara dalje. „Phame?“ reče on tugaljivo. „Phame?“ Napadači su ga ignorirali. Njih troje nestalo je iza brežuljka. Phamove mini-kamere zabilježile su kako su se zaprepašteno ukopali u mjestu, uspravljenih listova – shvatili su daje izmakao pogibelji. Petorka se rasprši, pretražujući područje i bacajući se u lov na njega. Zelenlatica se više nije oglašavala nagovaranjem. Začuje se oštar, pucketav zvuk, i vatra iz blastera bljesne iza brda. Netko je bio pomalo nestrpljiv na okidaču. Iznad svega toga lebdio je Plavokras, savršena meta koju ipak nitko nije gađao. Njegov je govor sada bio kombinacija triska i jahačkog šuškanja, a u dijelu koji je mogao razumjeti, Pham je razaznavao strah. „Zašto pucate? Učemu je problem? Zelenlatice, molim te!“ Ipak, paranoik u Phamu Nuwenu nije se dao zavarati. Ne želim da mi stojiš tamo i imaš pregled nad svim. On svojim najjačim pištoljem nacilja Jahača, a zatim malo pomakne ruku i opali. Zraka nije bila u vidljivom spektru, ali impuls je imao gigadžule energije. Duž zrake svjetlucala je plazma, prolazeći na manje od pet metara od Plavokrasa. Daleko iznad Jahača pogodila je kristalni svod. Eksplozija je bila spektakularna; reakcijski sjaj koji je svjetlucave krhotine razbacao u tisuću smjerova. Još dok je svod svjetlucao, Pham se već postrance udaljavao. Vidio je kako se Plavokras preokrenuo, ponovno preuzeo kontrolu – i munjevito se sjurio u potrazi za zaklonom. Na mjestu Phamova pogotka svjetlosna korona je mijenjala boje iz plave u narančastu i crvenu, još uvijek sjajnija od mjeseca nad svodom. Njegov hitac upozorenja bio je poput golemog prsta koji je pokazao gdje se nalazi. Tijekom sljedećih petnaest sekundi, četiri su napadača zapucala ka lokaciji na kojoj je do maloprije bio Pham. Nastade tišina, a zatim tiho šuškanje. U igri skrivača ova bi petorka mogla pomisliti da će lako pobijediti. Još nisu bili shvatili kako je on dobro opremljen. Pham se nasmije prizorima koji su mu pristizali s mini-kamera. Mogao je vidjeti svakoga od njih, uključujući i Plavokrasa. Da se radilo samo o ovih četvero-petero(?), ne bi bilo nikakvih poteškoća. No, 207 www.balkandownload.org

pojačanje, ili barem komplikacije, su jamačno već stizali. Oštećenje na stropu ohladilo se dovoljno da više ne svijetli, ali tamo je sada postojala rupa širine pola metra. Iz nje je dopirao huk vjetra, zvuk koji je Phamu, bez obzira na oklop, ulijevao instinktivan strah u kosti. Moglo bi proći još neko vrijeme prije nego što curenje počne utjecati na Skrodojahače, ali situacija je ipak zahtijevala hitnu intervenciju. Ovo će privući svačiju pažnju. Zurio je u rupu. Ovdje dolje osjećao se samo lagan povjetarac, ali u prvih nekoliko metara ispod rupe nastao je minijaturni tornado prašine i nepričvršćenog otpada koji se kovitlao prema gore i van... A iza prozirnog svoda, u svemiru: pojas tame, a zatim svjetlucava izmaglica tamo gdje je smeće izašlo iz sjene luka i bilo obasjano suncem. Njegovu pažnju zaokupi zgodna zamisao. Opa! Petero Jahača bilo gaje gotovo okružilo. Sada mu je jedan od njih ušao u vidno polje, ugledao ga i opalio. Pham uzvrati vatru i protivnik se razleti u oblaku pregrijane vode i spaljenog mesa. Njegov je neoštećeni skrod plutao prostorom između brdašaca, privlačeći uspaničenu vatru ostalih. Pham opet promijeni položaj, krećući se u smjeru za koji je znao daje najudaljeniji od položaja svojih neprijatelja. Još nekoliko minuta mira. On pogleda prema procjepu u kristalnom svodu i izmaglici iza njega. Možda bi se moglo... pa da. Ako pojačanja stižu, zašto bi ih imao samo protivnik? On nacilja procjep i preusmjeri svoju glasovnu liniju na elektroniku pištolja. Gotovo da je počeo govoriti, kada mu sine... Bolje smanji intenzitet ovog hica. Pojedinosti. On ponovno nacilja, pritisne okidač i reče: „Ravna, nadam se da su ti oči širom otvorene. Trebam pomoć... i on ukratko opiše sulude događaje zadnjih nekoliko minuta. Ovoga puta zraka je emitirala manje od deset tisuća džula u sekundi, nedovoljno da bi zrak zasvjetlucao. Ipak, odbijajući se od izmaglice iznad svoda, modulacija bi trebala biti vidljiva tisućama kilometara, a posebno Slobodnjaku, koji se nalazio na drugoj strani naseobine. Skrodojahači su opet stezali obruč. Prokletstvo. Nije mogao ostaviti ovu poruku na automatskom slanju; „odašiljač“ mu je trebao za važnije zadaće. Pham je išao od jedne do druge udoline manevrirajući iza Jahača najudaljenijega od ostalih. Jedan protiv troječetvero(?). Imao je veću vatrenu moć i bolje informacije, ali samo jedan trenutak loše sreće, i bit će mrtav. On se izdigne prema svojoj sljedećoj meti. Tiho, pažljivo... Igla svjetla očeše njegovu ruku dovodeći dio oklopa do usijanja. Bijele, vrele kapi metala prštale su zrakom dok se izmicao. Poletio je direktno preko čistine između tri brežuljka pucajući na Jahača koji se tamo zatekao. Oko njega nastade šuma svjetlosnih zraka, a zatim se opet nađe u zaklonu. Bili su brzi, gotovo kao da su imali opremu za automatsko ciljanje. A možda i jesu: svoje skrodove. Tada ga pokosi bol. Pham se savije dašćući. Ako je ovo bilo nalik na ozljede kakvih se sjećao, mora daje bio opečen do kosti. Oči mu se ispune suzama, a svijest nestane u mučnini i slabosti. Opet je došao k sebi. To mora da se dogodilo samo sekundu ili dvije kasnije – inače se nikada više ne bi probudio. Ostali su sada bili mnogo bliže, ali od onoga koji gaje pogodio ostao je samo svjetlucavi krater i nasumični fragmenti skroda. Automatika njegova odijela privukla mu je oštećeni dio oklopa uz bok. Osjetio je hladnoću lokalne anestezije, i bol se stiša. Pham oprezno krene oko brežuljka, pokušavajući se istodobno držati izvan vidnog polja svih triju neprijatelja. Uočili su 208 www.balkandownload.org

njegove mini-kamere; svakih nekoliko sekundi stvorila bi se mala buktinja ili bi se vrh brežuljka pretvorio u svjetlucavi pepeo. Bilo je to poput ubijanja komaraca raketnim bacačem, ali kamere su nestajale... a on je gubio svoju najveću prednost. Gdje je Plavokras? Pham je kružio prikazima s preostalih kamera, a zatim i onima s uređaja iz oklopa. Prokletnik je opet bio u zraku, visoko iznad bitke – i netaknut od strane svojih sunarodnjaka Jahača. I sada im javlja sve što ja radim. Pham se prevrne, nespretno ciljajući malenu figuru. Oklijevao je. Postaješ mekan, Nuwene. Uto Plavokras naglo ubrza nadolje, dok je njegov teretni šal vijorio za njim. Očigledno je koristio punu snagu svojih mlaznica. Uz pozadinsko klokotanje rastaljenog metala i grmljavinu hitaca, njegovo je obrušavanje bilo posve nijemo. Jurio je ravno prema najbližem napadaču. Trideset metara iznad tla Jahač ispusti nešto veliko i uglasto, a zatim skrene, uspori i zaroni u stranu, nestajući iza brda. U istom trenutku, ali mnogo bliže, začuje se teški tup/krc. Pham je utrošio predzadnju kamericu da bi pogledao iza brežuljka. Na trenutak je mogao nazrijeti skrod i listove razbacane oko zgnječene stabljike. Bljesak svjetla, i kamerica bi uništena. Preostala su još samo dva napadača. Jedan od njih bila je Zelenlatica. Sljedećih deset sekundi nije bilo pucnjave. Ipak, nije vladala potpuna tišina. Ulegnuti, svjetlucavi metal njegove ruke pucketao je i krčkao dok se hladio, a visoko gore šištao je zrak koji je izlijetao iz prostorije. Na mahove je povjetarac puhao i na tlu, onemogućavajući mirovanje bez neprekidnog dotjerivanja rada mlaznica. On ih sada zaustavi, puštajući da ga trenutačni nalet tiho iznese iz male udoline u koju se bio smjestio. Tako. Sablastan pisak koji nije potjecao od njega. Još jedan. Dvojac mu se približavao iz suprotnih smjerova. Možda i nisu znali gdje se on točno nalazi, ali su očigledno bili u stanju koordinirati vlastito napredovanje. Bol je dolazila i odlazila, kao i svijest. Kratki impulsi agonije i mraka; nije se usuđivao poigravati s većim dozama anestetika. Pham ugleda vrhove listova kako vire iznad obližnjeg brdašca. On zastane promatrajući listove. Najvjerojatnije je u njihovim vrhovima bilo samo toliko osjeta vida da uoče kretanje... Prođoše dvije sekunde. Phamova zadnja mini-kamera prikazivala je drugog napadača kako se polako lebdeći približava s boka. Svakoga trenutka bi se oboje mogli pojaviti pred njim. U tom bi trenutku Pham bio dao sve za naoružanog mini-robota. Uz sve njegovo čeprkanje, to mu nikada nije bilo palo na pamet. Štoje, tu je. Pričekao je trenutak bistre svijesti koji će potrajati dovoljno da se izdigne iznad neprijatelja i zapuca. Tada se začuje šuškanje listova, glasna najava dolaska. Phamova kamerica uhvati Plavokrasa kako se kotrlja iza kamenog zida stotinjak metara dalje. Skrodojahač je jurio od jednog do drugog zaklona, ali stalno se približavao Zelenlatičinom položaju. A šuškanje? Jesu li to bile molbe? Čak i nakon pet mjeseci provedenih uz Jahače, Pham je imao tek najmutniju predstavu o njihovom šuško-govoru. Zelenlatica – ona Zelenlatica koja je uvijek bila stidljiviji, gotovo opsesivno pošteni dio para – nije uzvratila šuškanjem. Okrenula je svoj blaster, češljajući kamene ploče vatrom. Treći Jahač se pojavio taman toliko visoko da zapuca i iza tih ploča; kut pod kojim je gledao bio bi idealan da sprži Plavokrasa na mjestu na kojem se ovaj nalazio – da ga taj isti manevar nije doveo ravno pred ciljnik pištolja Phama Nuwena. Još dok je pucao, Pham je pojurio iz svojeg skloništa. Ovo je bila njegova jedina prilika. Ako se uspije preokrenuti i zapucati na Zelenlaticu prije nego što ona sredi 209 www.balkandownload.org

Plavokrasa... Manevar se sastojao od jednostavnog koluta naprijed koji će ga okrenuti naglavce, tako da gleda ravno u Zelenlaticu. Ali, sada mu više ništa nije bilo lako izvesti, i Pham izleti prebrzo se okrećući, tako da se krajolik pod njim ubrzano smanjivao. Ali, Zelenlatica je doista bila tamo, okrećući oružje u njegovom smjeru. A bio je tu i Plavokras, koji je jurio između nosivih stupova do bjelila usijanih od Zelenlatičine paljbe. Njegov glas je snažno odzvanjao u Phamovom uhu: „Preklinjem vas, nemojte je ubiti. Nemojte je ubiti–“ Zelenlatica je nakratko oklijevala, a zatim opet okrene oružje ka Plavokrasu, koji joj se približavao. Pham pritisne okidač, puštajući da putanja njegova okreta vuče zraku po tlu. Svijest mu je blijedjela. Ciljaj! Ciljaj udesno! On ožeže tlo ispod sebe sjajnom, rastaljenom strijelom koja je završavala u nečemu tamnom i slegnutom. Plavokrasov sitni lik još se kotrljao preko bojišta, pokušavajući stići do nje. Tada se Pham okrene predaleko, a više se nije mogao sjetiti kako da izmjeni prikaz. Pred očima mu je polako promicalo nebo: plavičasti mjesec s oštrom sjenom po sredini. Mnogo bliže od toga, lebdeći svemirski brod kitnjastih pogonskih rebara, nalik na golemog kukca. Što je za ime Qeng Hoa... gdje sam?... i svijest ga konačno napusti. 29. Sanjao je. Opet je izgubio kapetanski čin; bacili su ga tamo dolje da uzgaja biljke lončanice u brodskom stakleniku. Uzdah. Phamov je posao bio da ih zalijeva i da se brine da dobro cvatu. A onda je primijetio da one na loncima imaju kotačiće i da se iza njegovih leđa kreću, čekajući i tiho šuškajući. Nešto lijepo sada se pretvorilo u nešto prijeteće. Pham je bio voljan zalijevati i plijeviti ta stvorenja, oduvijek im se divio. A sada je on bio jedini koji je znao da su ona zapravo neprijatelji svega živućega. Više no jednom u životu Pham Nuwen se budio u medicinskom automatu. Gotovo da je bio navikao na komore nalik na mrtvačke kovčege, dosadno zelene zidove, žice i cjevčice. Ovoga puta bilo je drukčije, i trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati gdje se nalazi. Nad njim se nadvijalo vitko drveće, lagano se njišući na toplom lahoru. Činilo mu se da leži na najmekšoj mahovini na malenoj čistini iznad jezerceta. U zraku nad vodom lebdjela je ljetna izmaglica. Sve je to bilo prekrasno, osim što su listovi bili dlakavi, a njihova zelena boja nije bila nalik ničemu što je do tada bio vidio. Ova je predodžba doma bila prilagođena nekome drugom. On posegne za najbližom grančicom i rukom udari o nešto vrlo čvrsto samo pola metra iznad vlastitog lica. Zaobljeni zid. Sa ili bez svih onih trikova sa slikama, i ovaj je bolnči ki ležaj veličinom odgovarao onima kojih se sjećao. Nešto je kliknulo iza njegove glave; idila nestade, a s njom i topli lahor. Netko – Ravna – je lebdio iznad samog ležaja. „Bok, Pham.“ Ona posegne ispod gornje oplate kako bi mu stisnula ruku. Njezin je poljubac bio drhtav, i izgledala je izmučeno, kao daje 210 www.balkandownload.org

mnogo plakala. „Bok i tebi“, odvrati on. Pamćenje mu se vraćalo u izdvojenim fragmentima. Pokušao se odgurnuti od postelje, i tako je otkrio još jednu sličnost s bolnicama Qeng Hoa: bio je dobro pričvršćen za podlogu. Ravna se slabašno nasmije. „Bolnički ležaj. Otpusti.“ Trenutak kasnije Pham je slobodno plutao. „Još uvijek me drži za ruku.“ „Ne, to je longeta. Tvojoj lijevoj ruci će trebati nešto vremena da se oporavi. Gotovo su ti je spalili, Phame.“ „Oh.“ On spusti pogled na bijelu kukuljicu koja mu je držala ruku uz bok. Sada se sjećao pucnjave... i shvatio da su dijelovi njegova sna bili smrtonosno stvarni. „Koliko dugo sam bio u nesvijesti?“ U njegov se glas uvukla nervoza. „Oko trideset sati. Od Skladnog Odmorišta smo udaljeni više od šezdeset svjetlosnih godina. Svi smo dobro, osim što izgleda da nas sada progoni cijeli svemir.“ Onaj san. Njegova slobodna ruka se teško spusti na njezino rame. „Skrodojahači, gdje su oni?“ Moli se Floti da nisu na brodu. „O-ono što je ostalo od Zelenlatice sada je na drugom ležaju. Plavokras je–“ Zašto su mi poštedjeli život? Phamov je pogled lutao prostorijom. Nalazili su se u maloj pomoćnoj kabini. Sve je oružje bilo barem dvadeset metara daleko od njih. Hm. Još važnije od oružja: preuzeti ovlasti nad zapovjednom konzolom Slobodnjaka... ako nije već prekasno za to. On se odgurne od ležaja i odlebdi iz sobe. Ravna gaje slijedila. „Smiri se, Phame. Tek si ustao iz bolničkog kreveta.“ „Što su ti rekli o pucnjavi?“ „Sirota Zelenlatica nije u stanju reći baš ništa, Phame. Plavokras mi je ispričao uglavnom isto što i ti: Zelenlaticu su oteli zli Jahači, koji su je prisilili da vas namami u zamku.“ „Hmmm, hmmm“, Pham se trudio zvučati neobavezno. Možda su još imali šanse; možda Plavokras još nije bio preobraćen. On nastavi svojim jednoručnim povlačenjem duž hodnika. Minutu poslije bio je na mostu, a Ravna ga je sustizala. „Phame, u čemu je stvar? Moramo odlučiti mnogo toga, ali–“ Nemaš pojma koliko si u pravu. On se baci na zapovjednu palubu i dograbi konzolu. „Brode. Prepoznaješ li moj glas?“ Ravna zausti: „Phame, što se–“ „Da, gospodine.“ „–događa?“ „Zapovjedne ovlasti“, reče on. Mogućnosti koje je imao dok su Jahači bili izvan broda. Hoće li još uvijek biti dostupne? „Dodijeljene.“ Skrodojahači su imali trideset sati da isplaniraju svoju obranu. Ovo je bilo prejednostavno, uvelike prejednostavno. „Oduzmi zapovjedne ovlasti Skrodojahačima. Izoliraj ih.“ „Da, gospodine“, odgovori brod. Lažljivac! Ali, što je više od toga mogao učiniti? Nalet panike je prošao svoj vrhunac, i on se iznenada osjeti spokojnim. U njemu je ipak 211 www.balkandownload.org

živio Qeng Ho... i bogopad. Oba Jahača su boravila u istoj kabini; Zelenlatica u drugom primjerku brodskog medicinskog automata. Pham otvori prozor u sobu. Plavokras je sjedio na zidu do postelje. Doimao se uvenulo, kao kada su čuli za sudbinu Sjandre Kei. On nagne listove ka kameri. „Gosparu Phame. Brod mi kaže da ste ukinuli naše ovlasti?“ „Što se događa, Phame?“ Ravna je jednu nogu ukopala u pod i sad je mirno stajala zureći u njega. Pham je ignorirao oba pitanja. „Kako je Zelenlatica?“ reče on. Listovi se okrenuše na drugu stranu i kao da još povenuše. „Živa je... Hvala vam, gosparu Phame. Za ono što ste vi izveli bila je potrebna nevjerojatna vještina. S obzirom na sve, nisam od vas mogao tražiti više.“ Što sam učinio? Sjećao se kako je pucao na Zelenlaticu. Je li naciljao pokraj nje? On pogleda u postelju. Ova je bila konfigurirana bitno drukčije od one za čovjeka: bila je uglavnom ispunjena vodom, a oko pacijentičinih listova stvarale su se zračne turbulencije. Ovako usnula(?) Zelenlatica je izgledala krhkije nego što ju je pamtio, a listovi su joj nasumično plutali u vodi. Neki od njih bili su oštećeni, ali tijelo kao daje bilo čitavo. Pogled mu se spusti niz donji dio stabljike, do mjesta na kojem je Jahač obično spojen sa svojim skrodom. Batrljak je završavao u oblaku medicinskih cijevi. Sada se Pham prisjetio posljednjeg trenutka obračuna, kada je uništio Zelenlatičin skrod. Kakvi su Jahači koji nemaju na čemu jahati? On svrne pogled s ranjenice. „Ukinuo sam vaše zapovjedne ovlasti jer vam ne vjerujem.“ Moj bivši prijatelju, alatko mojeg neprijatelja. Plavokras nije odgovorio. Trenutak kasnije umjesto njega progovori Ravna. „Phame, bez Plavokrasa te nikada ne bih uspjela izvući iz one naseobine. Čak i nakon toga, bili smo ukopani usred PUM sustava. Nadzorni satelit je tražio našu krv; shvatili su da smo ljudi. Aprahanti su pokušali pobjeći s dokova i napasti nas. Bez Plavokrasa nikada ne bismo uspjeli uvjeriti lokalno osiguranje da nam dopusti upotrebu ultrapogona – vjerojatno bi nas otpuhali s neba iste sekunde kad bismo izašli iz ravnine prstena. Svi bismo mi sada bili mrtvi, Phame.“ „Zar ne znaš što se dogodilo tamo dolje?“ Indignacija djelomično nestane s Ravnina lica. „Da. No, moraš razumjeti nešto o skrodovima. To je mehanički izum. Nije tako teško odvojiti računalno sučelje od mehaničkih dijelova. Ti su tipovi kontrolirali kotače i ciljali blasterom.“ Hmm. Na prozoru iza Ravne vidio je Plavokrasa kako stoji nepomči nih listova, ne hitajući potvrditi Ravnine riječi. Trijumfalan? „To ne objašnjava zašto nas je Zelenlatica uvukla u klopku.“ On podigne ruku. „Aha, znam, prisilili su je na to. Jedini problem s tim, draga Ravna, je to što ona nije nimalo oklijevala. Zvučala je tako entuzijastično, tako prpošno.“ Zurio je preko ženina ramena. „Nije bila ni pod kakvom prisilom, nisi li mi i ti tako rekao, Plavokrase?“ Dugačka stanka. Naposljetku: „Da, gosparu Phame.“ Ravna se okrene, lebdeći unatrag kako bi mogla vidjeti obojicu. „Ali, ali... to i dalje nema smisla. Zelenlatica je bila uz nas od samog početka. Već je tisuću puta mogla uništiti brod – ili razglasiti naše namjere. Zašto riskirati s ovom glupom zasjedom?“ „Da. Zašto nas nije izdala ranije...“ Sve dok nije postavio to pitanje, Pham nije znao odgovor. Bile su mu poznate činjenice, ali nije imao suvislu teoriju koju bi na njima 212 www.balkandownload.org

utemeljio. A sada je sve došlo na svoje mjesto: zasjeda, njegovi snovi u brodskoj bolnici, čak i paradoksi. „Možda do tada i nije bila izdajnica. Doista smo otišli s Releja bez potjere za petama, bez ičijeg znanja o nama, a kamoli o našem konačnom odredištu. Sigurno nitko nije očekivao da se ljudi pojave na Skladnom Odmorištu.“ On zastane pokušavajući složiti cijelu priču. Zasjeda... „Zasjeda nije bila glupa – samo posve improvizirana. Neprijatelj nije imao potporu. Njihovo oružje bile su neinteligentne, obične stvari–“ spoznaja „–pa, kladim se da ćete, ako pogledate olupinu Zelenlatičinog skroda, otkriti da je njezin blaster bio neka vrsta prerađenog laserskog noža. A jedini senzor na onoj podmetnutoj mini bio je obični detektor kretanja, koji ima i civilne primjene. Sve su te napravice prikupljene u najkraćem mogućem roku od strane ljudi koji nisu bili očekivali borbu. Ne, naš je neprijatelj bio jako iznenađen našim pojavljivanjem.“ „Misliš da su Aprahanti mogli–“ „Ne Aprahanti. Prema onome što ti kažeš, oni nisu napustili dokove sve dok okršaj nije bio gotov, sve dok jahački mjesec nije sve upozorio na nas. Tko god da stoji iza ovoga, neovisan je o Leptirima i raširen u malim skupinama bezbrojnim zvjezdanim sustavima – golema mreža za uzbunjivanje koja osluškuje o stvarima koje bije mogle zanimati. Uočili su nas, i onako slabim snagama kakvima su tamo raspolagali, pokušali ugrabiti naš brod. Tek kad smo već bili u bijegu, dojavili su ostalima. U svakom slučaju, jedino što im nije odgovaralo bilo je da uspijemo pobjeći.“ On tržne rukom ka ultratragačkom prozoru. „Ako pravilno očitavam ove podatke, za petama nam je više od pet stotina brodova.“ Ravnin pogled je skakao do zaslona i natrag. Glas joj je zvučao odsutno: „Da. To je dio glavne aprahantske flote i...“ „Bit će ih još mnogo više, ali neće svi pripadati Leptirima.“ „... što zapravo želiš reći? Zašto bi nam Skrodojahači željeli zlo? Teorija urote nema smisla. Oni nikada nisu imali jednorasnu državu, a kamoli međuzvjezdano carstvo.“ Pham kimne. „Samo miroljubive naseobine – poput onog mjeseca – u polispecifčinim civilizacijama širom Daljina.“ Njegov glas se utiša. „Ne, Rav, nisu Skrodojahači naš pravi neprijatelj... već ono što stoji iza njih. Straumska Devijacija.“ Skeptičan muk, ali opazio je kako su se Plavokrasovi listovi zategnuli. Taj je znao očemu se radi. „To je jedino objašnjenje, Ravna. Zelenlatica je doista bila naša lojalna prijateljica. Moja je pretpostavka daje samo mali dio Jahača pod kontrolom Devijacije. Kada se Zelenlatica upoznala s njima, preobratili su i nju.“ „T-to je nemoguće! Ovo su Srednje Daljine, Phame. Zelenlatica je hrabra, tvrdoglava. Nikakvo ispiranje mozga nije ju moglo tako brzo preobratiti.“ U njezinim se očima pojavi očaj. Bilo ovo ili ono objašnjenje pravo, neke su strašne stvari u svemu tome morale biti istinite. A ja sam još uvijek ovdje, živ i sposoban govoriti. Detalj znakovit za bogopad; možda još imamo izgleda! Govorio je gotovo kao daje odjednom spoznao sve. „Zelenlatica je bila lojalna, pa ipak su je uspjeli posve preobratiti za samo nekoliko sekundi. Nije to bila samo modifikacija njezina skroda, ili nekakva droga; prije mi sečini da su i Jahač i skrod na samom početku dizajnirani tako da spremno odgovore.“ On pogleda prema Plavokrasu pokušavajući ocijeniti njegovu reakciju na ono što se upravo 213 www.balkandownload.org

spremao izgovoriti. „Jahači su jako dugo čekali svojeg stvoritelja. Njihova je rasa vrlo stara, daleko starija od svih osim onih na zalasku. A negdje u samim počecima – prije nekoliko milijardi godina – njihovi su preci bili zarobljeni u evolucijskoj slijepoj ulici. Njihov je stvoritelj izradio prve skrodove i stvorio prve Jahače. Mislim da sada znamo tko je to bio i zašto je to učinio.“ „Da, da. Znam daje bilo i drugih trenutaka u njihovoj evoluciji, ali ono što je tako fantastično upravo u ovome jest njegova stabilnost. Veliki skrodovi su 'tradicija' kako kaže Plavokras, ali ja tu riječ obično primjenjujem na kulture, i u kontekstu daleko manjih vremenskih raspona. Današnji veliki skrodovi identični su onima od prije milijardu godina. Istodobno, to su uređaji kakvi se mogu načiniti bilo gdje u Daljinama... pa ipak njihov dizajn očigledno potječe iz Rubnih Daljina ili iz Transcenda.“ To je bilo jedno od prvih poniženja koja je iskusio u Daljinama. Proučavao je nacrte – točnije, detaljne analize – skrodova. Gledano izvana, bili su to mehanički uređaji u kojima je bilo čak i pokretnih dijelova. Štoviše, u tekstu se tvrdilo da se cijela stvar može proizvesti i u najprimitivnijim tvornicama, jedva nešto naprednijima od onih kakve su mjestimično postojale i u Sporoj Zoni. Pa ipak, elektronika je sačinjavala naizgled neorganiziranu masu komponenata bez ikakvog traga hijerarhijskog dizajna ili modularnosti. No, stvar je funkcionirala, i to daleko učinkovitije od ičega što su projektirali umovi na razini ljudskih. S druge strane, popravci i otklanjanje programskih pogrešaka – barem onih u računalnoj komponenti – nije dolazilo u obzir. „Nitko u cijelim Daljinama ne razumije puni potencijal skrodova, a još manje prilagodbe kojima su se morali podvrgnuti njihovi Jahači. Nije li tako, Plavokrase?“ Jahač snažno pljesne listovima po središnjoj stabljici. Još malo ljutitog šuškanja. Ovakvo što Pham još nikada nije bio vidio. Bijes? Užas? Plavokras glas iz sintetizatora bio je izobličen nelinearnostima: „Usuđujete se to pitati? Usuđujete se pitati? Monstruozno je što tražite od mene da vam pomognem u ovoj–“ njegov je glas odlutao u visoke frekvencije i naposljetku je ostao nijem, dršćući cijelim tijelom. Pham iz Qeng Hoa osjeti ubod srama. Njegov je sugovornik znao i shvaćao... i zaslužio je bolji tretman. Jahači moraju biti uništeni, ali ne moraju slušati njegove osude. On mahne kako bi prekinuo komunikaciju, ali se zaustavi. Ne. Ovo je tvoja posljednja prilika da promatraš rukotvorinu jedne Devijacije. Ravna je gledala sad čovjeka, sad Skrodojahača, i on je mogao vidjeti da je razumjela situaciju. Na njezinom se licu opažao isti izraz šoka kao kada je doznala za Sjandru Kei. „Ti želiš reći da je Devijacija načinila izvorne skrodove.“ „I modificirala Jahače. To je bilo jako davno, i sigurno se ne radi o istoj onoj instanci Devijacije koju su stvorili Straumovci, ali...“ „Pošast“ je bio drugi uobičajeni naziv za Devijaciju, bliži gledištu Staraca. Unatoč svoj transcendentnosti, način života Devijacije više je nalikovao bolesti nego ičemu drugome. Možda je to zavaralo i Starce. Ali, Phamu je sada bilo jasno: Pošast je živjela u fragmentima odvojenima golemim vremenskim razmacima. Skrivala se u arhivima, čekajući idealne uvjete. A stvorila je i pomagače svojega procvata... On pogleda Ravnu i iznenada spozna još nešto. „Imala si trideset sati da razmisliš o ovome, Rav. Vidjela si zapise iz mojeg odijela. Sigurno si i sama morala naslutiti nešto od ovoga.“ 214 www.balkandownload.org

Ona obori pogled. „Pomalo“, reče napokon. Barem više nije poricala. „Znaš što nam je činiti“, reče on blago. Sada kad je on shvatio što se mora poduzeti, bogopad je popustio stisak. Njegova će volja biti provedena. „Što?“ reče Ravna, kao da to ne zna i sama. „Dvije stvari: objaviti ovo na Mreži.“ „Tko bi povjerovao?“ Mreža milijuna laži. „Dovoljno njih. Jednom kada na to obrate pažnju, većina čitatelja će moći prepoznati istinu... i poduzeti odgovarajuće korake.“ Ravna odmahne glavom. „Ne“, jedvačujno će ona. „Mreža mora znati, Ravna. Otkrili smo nešto što može spasiti tisuće svjetova. Radi se o skrivenom oružju Pošasti“, barem u Srednjim i Nižim Daljinama. Ona je samo ponovno protresla glavom. „Ali, već sama objava te istine donijet će smrt milijardama.“ „U sklopu pravedne obrane!“ On se polako odbije prema stropu, odgurujući se natrag ka palubi. Njezine su oči sada bile pune suza. „To su isti oni argumenti kojima su se poslužili da bi pobili m-moju obitelj, moje svjetove... I j-ja ne želim biti dijelom toga.“ „Ali ovoga puta su tvrdnje istinite!“ „Dosta mi je pogroma, Phame.“ Nježna čvrstina... i gotovo nevjerojatna. „Ti ćeš sama tako odlučiti, Rav? Mi znamo nešto na temelju čega bi drugi – vođe mudriji od nas oboje – mogli donijeti ispravnu odluku. Ti želiš da im uskratimo pravo na to?“ Ona je oklijevala, i Pham na trenutak pomisli da će civilizirani sljedbenik pravila prevagnuti u njoj. Ali, tada ona uspravi bradu i reče: „Da, Phame, uskratit ću im pravo na to.“ On se oglasi neodređenom bukom i odlebdi natrag do zapovjedne konzole. Nije imalo smisla dalje raspravljati s njom o drugoj stvari koju treba učiniti. „I, Phame, nećemo ubiti Plavokrasa i Zelenlaticu.“ „Nemamo izbora, Rav.“ Njegovi su se prsti igrali kontrolama osjetljivima na dodir. „Zelenlatica je preobraćena; nemamo pojma koliko je toga preživjelo uništenje njezina skroda, niti kolikoće vremena biti potrebno da se i Plavokras pokvari. Ne možemo ih voditi sa sobom, a ne možemo ih niti osloboditi.“ Ravna je lebdjela bočno, pogleda uprtog u njegove ruke. „P-pazi koga ćeš ubiti, Phame“, reče ona tiho. „Kao što si rekao, imala sam trideset sati za razmišljanje o svojim odlukama, kao i o tvojima.“ „Dakle.“ Pham podiže ruke s kontrolne ploče. Bijes (bogopad?) nakratko protutnji njegovim umom. Ravna, Ravna, Ravna, glas u njemu se opraštao od nje. A onda je sve postalo vrlo hladno. Toliko se plašio da su Jahači preobratili brod. Umjesto toga, ova je budala radila za njih, i to svojevoljno. On polako dolebdi do nje. Gotovo ne razmišljajući, ruku i šaku je držao u položaju spremnom za borbu. „Kako me namjeravaš spriječiti u tome da učinim ono što se učiniti mora?“ Ona nije ustuknula čak niti kada joj se njegova ruka približila na nekoliko centimetara od vrata. Na licu su joj se ocrtavali hrabrost i suze. „Š-što misliš, Phame? Dok si bio u bolnici, malo sam... preuredila stvari. Ozlijedi me, i tićeš biti ozlijeđen još jače.“ Pogledom je i dalje šarala po zidovima iza njega. „Ubij Jahače, i... i sam ćeš umrijeti.“ 215 www.balkandownload.org

Dugo su zurili jedno u drugo, međusobno se odmjeravajući. Možda nije bilo oružja ugrađenog u zidove. Vjerojatno bije mogao ubiti prije nego što bi se uspjela obraniti. No, s druge strane, postojalo je tisuću načina da se brod programira tako da ubije njega, i jedini preživjeli bili bi Jahači... na putu na Dno, gdje ih čeka njihova nagrada. „I, što da sad radimo?“ naposljetku će on. „K-kao i prije, idemo spasiti Jefrija. Idemo po Protumjeru. Slažem se s tim da Jahačima nametnemo određena ograničenja.“ Primirje s čudovištima, uz posredovanje jedne budale. On se odgurne, ploveći pokraj njezinih leđa i duž poprečnog hodnika. Iza sebe je čuo jecaje. Sljedećih nekoliko dana držali su se na sigurnoj udaljenosti. Phamu je bio dopušten površan pristup brodskim komandama. Pronašao je samoubilačke programe razbacane po aplikativnim slojevima. No, čudna stvar i razlog za prigovaranje samom sebi – da je za takvo što bio sposoban – bio je taj što su sve izmjene datirale iz doba nakon njegova sukoba s Ravnom. Kad mu se bila usprotivila, u ruci nije držala nikakve adute. Hvala Silama što to nisam znao. Misao je izblijedjela i prije nego što se formirala u njegovu umu. Dakle, maskerada će opstati do samog kraja; neprekidna igra laži i podmetanja. A on je, iako sumorno, odlučio pobijediti u toj igri. Iza njih flote, oko njega izdajnici. Tako mu Qeng Hoa i vlastitog bogopada, Devijacijaće biti poražena. Skrodojahači također. A unatoč svoj svojoj hrabrosti i dobroti, isto tako i Ravna Bergsndot. 30. Tyrathect je gubila bitku koja se vodila u njoj, svoju bitku sa Skalperom. Ne, ta bitka još nije bila završena; možda bi bilo bolje reći da se kolo sreće okrenulo. U početku je bilo malih trijumfa, poput onoga kada je pustila Amdijefrija da se dokopa komunikatora, a da čak niti djeca nisu naslutila daje iza toga stajala ona. Ali, to je bilo prije mnogo desetodnevica, a sada... Pojedinih bi dana posve vladala sobom. Oni drugi – a takvi su joj često izgledali najsretnijima – počinjali bi time stoje imala prividnu kontrolu. Još nije bilo sasvim jasno kakav će biti ovaj današnji. Tyrathect je koračala duž graditeljske ograde koja je okruživala zidine novog dvorca. Građevina je nesumnjivo bila nova, ali teško da bi se već mogla nazvati dvorcem. Čelik je gradio u paničnoj žurbi. Južne i zapadne zidine bile su veoma debele, a kroz njih su se prostirali tuneli. No, na sjevernoj strani bilo je mjesta koja su sačinjavale tek palisade poduprte kamenim otpadom. Više od toga nije bilo moguće izvesti u rokovima kojima je Čelik raspolagao. Ona na trenutak zastane, njušeći svježe ispiljeno drvo. Pogled niz Svemirsko brdo bio je ljepši no ikad. Dani su postajali sve dulji, i sada je jedino stoje dijelilo zalazak i izlazak sunca bio sumrak. Snježni pokrivač sveo se na ljetne krpice, prepuštajući vrijesku da zazeleni pod toplinom. Odavde se pogled prostirao kilometrima, sve do mjesta na kojem je plavičasta morska izmaglica padala na pučinske otoke. 216 www.balkandownload.org

Prema konvencionalnom učenju, napad na novi dvorac – čak i u njegovom trenutačnom poludovršenom stanju – bio bi ravan samoubojstvu ako u njemu ne bi sudjelovala cijela horda napadača. Tyrathect se gorko nasmije u sebi. Naravno, Drvodjelja će zanemariti to učenje. Stara Drvodjelja je vjerovala da ima tajno oružje koje će probiti ove zidine s udaljenosti od nekoliko desetaka metara. Čelikovi špijuni su još uvijek dojavljivali da su u Drvodjeljskoj zagrizli mamac, da su njihova nevelika vojska i primitivni top krenuli na put kopnom ka sjeveru. Ona se stubama spusti u dvorište. Čula je prigušenu grmljavinu. Negdje sjeverno od Potočne doline Čelikovi su topnici započinjali svoju jutarnju vježbu. Kad je strujanje zraka bilo odgovarajuće, mogli ste ih čuti. Testiranje u blizini farmi nije dolazilo u obzir, i nitko osim viših slugu i izoliranih radnika nije znao za oružje. No, Čelik je već imao trideset naprava i odgovarajuću količinu baruta. Najteže je dolazio do topnika. U neposrednoj je blizini buka ispaljenih hitaca bila gotovo neizdrživa. Stalno izlaganje tome moglo ječovjeku uništiti sluh. No topovi su bili sjajni, imali su domet od gotovo petnaest kilometara, tri puta više od Drvodjeljinih. Mogli su ispaljivati barutne „bombe“ koje eksplodiraju pri udaru. Iza sjevernih brda bilo je mjesta na kojima je šuma bila ogoljena, a na propalim se klizištima vidio goli kamen – sve to od stalne baražne topovske vatre. A uskoro – možda već danas – Skalperovci će imati i radio. Prokleta bila, Drvodjeljo! Naravno, Tyrathect nikada nije upoznala Drvodjelju, ali Skalper je dobro poznavao tajčopor: najvećim je dijelom bio sačinjen od njezina potomstva. „Blaga Drvodjelja“ ga je rodila i dala mu snagu. Drvodjelja gaje naučila sve o slobodi misli i pokusima. Trebala je prepoznati ponos koji je postojao u Skalperu, trebala je znati daće ovaj otići do ekstrema o kojima njegova roditeljica nije ni sanjala. A kada je njegovačudovišna narav izašla na vidjelo, kada su otkriveni prvi pokusi, Drvodjelja ga je trebala dati ubiti – ili, u najmanju ruku, fragmentirati. Umjesto toga, Skalperu je dopušteno progonstvo... u kojem će stvoriti čopore poput Čelika, a ovaj pak svoja vlastita čudovišta, kako bi na koncu izgradio ovu hijerarhiju ludila. A sada, stoljeće prekasno, Drvodjelja je krenula ispraviti svoju pogrešku. Stizala je sa svojim topovima-igračkama, tipično presamouvjerena i puna ideala. Stizala je u stupicu od čelika i vatre iz koje nitko od njezinih ljudi neće izaći živ. Kad bi samo bilo načina daje upozori. Tyrathectin jedini razlog što je bila ovdje bio je taj što se zaklela da će srušiti Skalperski pokret. Kad bi Drvodjelja znala što joj se sprema, kad bi samo znala za izdajnike u vlastitim redovima, možda bi imala nekakvih šansi. Prošle jeseni malo je nedostajalo da Tyrathect pošalje anonimnu poruku na jug. Bilo je trgovaca koji su posjećivali oba kraljevstva. Skalperovo pamćenje u njoj govorilo joj je koji su od njih najvjerojatnije neutralni. Jednome od takvih umalo je dala poruku, komadić svilenog papira u kojem se opisuje spuštanje svemirskog broda i kako je Jefri preživio. Tada je izmakla smrti za samo jedan dan: Čelik joj je pokazao izvješće s juga, o drugom ljudskom biću i Drvodjeljinom napretku s 'datasetom'. Bilo je u tom izvješću i drugih stvari koje je mogao znati samo netko iz samog vrha Drvodjeljske. Tko? Nije pitala, ali je slutila da je to Vendacije; Skalper u Tyrathect sjećao se tog čopora-blizanca. S njim je imao... svojih susreta. Vendacije nije naslijedio ništa od sirove genijalnosti zajedničkog im roditelja, ali je imao jaku oportunističku crtu. Čelik joj je pokazao to izvješće samo kako bi se hvastao, kako bi i samoj Tyrathect dokazao da je uspio u nečemu što Skalper nikada nije ni pokušao. I to doista, jest bio 217 www.balkandownload.org

uspjeh. Tyrathect je pohvalila Čelika s više od uobičajene iskrenosti... i potiho vratila planove o upozorenju na policu. Uz špijuna u samom vrhu Drvodjeljske, svaka bi poruka bila ravna besmislenom samoubojstvu. Sada je Tyrathect prelazila unutarnje dvorište dvorca. Još se uvijek naveliko gradilo, ali su timovi bili manji. Čelik je po cijelom dvorištu podizao brvnare. Mnoge od njih bile su tek prazne čahure. Čelik se nadao da će nagovoriti Ravnu da sleti na posebno mjesto u blizini unutarnje tvrđave. Unutarnja tvrđava. To je bilo jedino u ovom dvorcu sagrađeno prema standardima Skrivenog Otoka. Bila je to prekrasna struktura. Doista je mogla biti i ono kako ju je Čelik opisao Amdijefriju: hram za štovanje Jefrijevog broda i njegova zaštita od Drvodjeljinog napada. Središnja kupola bila je gladak niz greda i fino oblikovanog kamena, široka koliko i središnja dvorana za sastanke na Skrivenom Otoku. Tyrathect ju je promatrala jednim parom očiju dok je kaskala oko nje. Čelik je namjeravao obložiti kupolu najfinijim ružičastim mramorom, tako da bude vidljiva desecima kilometara iz zraka. Zamke ugrađene u njezinu strukturu bile su uporište Čelikova plana, čak i ako se spasioci ne prizemlje u njegovu drugu stupicu. Shreck i dvojica drugih slugu stajali su na stubama dvorane za sastanke u dvorcu. Dok im je prilazila, stali su u stav pozor. Brzo su joj se sklanjali s puta, povlačeći trbuhe po kamenju... ali ipak ne tako brzo kao prošle jeseni. Znali su da su ostali Skalperovi fragmenti uništeni. Dok je prolazila pokraj njih, Tyrathect umalo da se nasmiješila. Unatoč svim svojim slabostima i problemima, znala je da je bolja od ovo troje. Čelik je već bio unutra, posve sam. Najvažniji sastanci odvijali su se poput ovoga, samo Čelik i ona. Razumjela je prirodu tog odnosa. U početku se Čelik naprosto bojao nje – jedine osobe za koju je vjerovao daje nikada ne bi mogao ubiti. Deset dana se lomio između poniznosti prema njoj i želje da je raščereči. Bilo je zabavno gledati kako djeluju spone koje je Skalper ugradio godinama ranije, dok je još bio u punoj snazi. A onda su stigle vijesti o smrti ostalih Fragmenata. Tyrathect više nije bila Skalper-u-Očekivanju. U tom je trenutku već napola iščekivala pogubljenje. Ali, to ju je istodobno učinilo sigurnijom – Čelik više nije bio tako uplašen, a njegova potreba za povjerljivim savjetima sada je mogla biti zadovoljena na način koji za njega nije predstavljao toliku prijetnju. Ona je bila njegov demon u boci: Skalperova mudrost bez prijetnje koju je Skalper predstavljao. Ovoga je popodneva izgledao gotovo opušteno, usputno kimnuvši Tyrathect dok je ulazila. Ona mu uzvrati kimanjem. Na mnogo načina Čelik je bio njezina – Skalperova – najbolja tvorevina. U njegovo je tesanje bilo uloženo toliko napora; koliko je samo čopora, mjereno brojem članova, žrtvovano da bi se dobila kombinacija koja ječinila Čelika. Ona – Skalper – je željela briljantnost i nemilosrdnost. Kao Tyrathect, mogla je sagledati stvari objektivno. Unatoč svem tom skalpiranju, Skalper je stvorio jadnu, žaljenja vrijednu spodobu. Neobično, ali... ponekad se Čelik doimao kao Skalperova najjadnija žrtva. „Spreman za veliko testiranje?“ upita Tyrathect. Nakon dugih porođajnih muka, činilo se daje radio konačno dovršen. „Još samo trenutak. Htio sam te upitati nešto u vezi tempiranja. Moji mi izvori govore da je Drvodjeljina vojska krenula. Budu li napredovali razumnim tempom, mogli bi biti ovdje za pet desetodnevica. 218 www.balkandownload.org

„To je barem tri desetodnevice prije dolaska Ravnina broda.“ „Istina. Tvojeg ćemo se starog neprijatelja riješiti mnogo prije nego što zaigramo za velike uloge. Ipak... nešto je neobično u zadnjim porukama Dvonožaca. Što misliš, u koliko toga su posumnjali? Je li moguće da im Amdijefri govori više nego što mi mislimo?“ Nesigurnost je bila ono što je Čelik prikrivao dok je Tyrathect bila Skalper-uOčekivanju. Ona sklizne u sjedeći položaj prije nego što će odgovoriti. „Mogao si i sam znati odgovor da si se potrudio bolje naučiti jezik Dvonožaca, dragi moj, ili da si meni to dopustio.“ Tijekom zime Tyrathect je očajnički željela nasamo razgovarati s djecom, proslijediti upozorenje brodu koji je dolazio. Sada je o tome imala podijeljeno mišljenje. Amdijefri je bio tako proziran, tako nevin. Da su djeca prozrela i najmanji dio Čelikove prevare, to ne bi bila u stanju sakriti. A što bi spasioci mogli učiniti kad bi doznali za Čelikovu pokvarenost? Tyrathect je vidjela jedan svemirski brod u letu. Već samo slijetanje moglo je predstavljati strašno oružje. Uz to... Ako Čelikov plan uspije, neće nam biti potrebna dobronamjernost došljaka. Ali, naglas Tyrathect reče samo: „Sve dok možeš održavati svoju fantastičnu masku, ne trebaš se bojati djeteta. Zar ne vidiš da te ono voli?“ Čelik se na trenutak doimao zadovoljno, a onda mu se na lice vrati sjenka sumnje. „Ne znam baš. Amdi kao da mi se uvijek obraća s tračkom prezira, kao da vidi kroz moju fasadu.“ Siroti Čelik. Amdiranifani je bio njegov najveći uspjeh, a on to nikada neće shvatiti. U ovome je Čelik doista nadmašio svojeg Učitelja; otkrio je i usavršio tehniku koja je nekad bila Drvodjeljina. Skalper je nekadašnjeg učenika promatrao gotovo gladno. Kad bi ga samo mogao još jednom premodelirati; sigurno je postojao način da se strah i nemilosrdnost iskombiniraju s ljubavlju i privrženošću. Tako dobiven alat doista bi zaslužio ime Čelik. Tyrathect slegne ramenima. „Vjeruj mi na riječ. Ako uspiješ održati svoju predstavu s dobrotom, oba djeteta će ti biti lojalna. Što se ti če ostatka tvojeg pitanja: primijetio sam određene promjene u Ravninim porukama. Čini se da je sada daleko uvjerenija u vrijeme dolaska, ali nešto je kod njih pošlo po zlu. Ne bih rekao da su išta sumnjičaviji nego ranije; čini se da su prihvatili daje Jefri zaslužan za Amdijevu zamisao vezanu uz radio uređaje. Usput, taje laž bila odličan potez: godila je njihovom osjećaju superiornosti. U poštenoj borbi mi smo vjerojatno bolji od njih – a to je nešto što oni ne smiju naslutiti.“ „Ali, zašto su najednom postali tako napeti?“ Fragment opet slegne. „Strpljenja, dragi moj Lorde. Strpljenja i promatranja. Možda je i Amdijefri uočio isto. Možda bi ih mogao suptilno navesti da se raspitaju. Moja je pretpostavka da Dvonošci imaju vlastitu politiku s kojom se moraju boriti.“ On zastane i okrene sve glave ka Čeliku. „Bi li mogao svoj 'izvor' dolje kod Drvodjelje potaknuti da malo istraži stvar?“ „Možda i hoću. Taj dataset u Drvodjeljinu posjedu predstavlja veliku prednost.“ Čelik je na trenutak sjedio u tišini, živčano grickajući usne. Iznenada, on se sav otrese, kao da pokušava sa sebe zbaciti brojne prijetnje koje su nadirale sa svih strana. „Shreck!“ Začuje se zvuk šapa. Vrata se malo otvoriše i Shreck promoli jednu glavu unutra. „Da, gospodine?“ „Donesi radio uređaje ovamo i pitaj Amdijefrija može li doći da porazgovaramo s njim.“ 219 www.balkandownload.org

Radio je bio divna stvar. Ravna je tvrdila da osnovni uređaj mogu izumiti civilizacije jedva nešto naprednije od Skalperove. U to je bilo teško povjerovati. U izradi je bilo toliko koraka, toliko besmislenih digresija. Konačan rezultat: osam kvadratnih metara crnih poput noći. Na neobičnom materijalu svjetlucali su komadići zlata i srebra. Barem tu nije bilo tajne: dio Skalperovih zaliha plemenitih metala otišao je u izradu ovoga. Amdijefri je stigao. Jurili su središnjim podijem, zavirivali u radio uređaje, nešto dovikivali Čeliku i Skalperovom fragmentu. Ponekad je bilo teško povjerovati da se ne radi o jednomčoporu, da Dvonožac nije samo još jedan član. Držali su se jedan drugoga poput jedinstvenog čopora. Često je Amdi odgovarao na pitanja o Dvonošcu i prije nego što bi Jefri dobio priliku da progovori, koristeći „ja-čopor“ zamjenicu koja se odnosila na njih obojicu. Danas, međutim, kao daje nastalo malo neslaganje. „Oh, molim vas, Lorde, dopustite mi da ga ja isprobam.“ Jefri je nešto odčegrtao na samnorskom. Kada Amdi nije prevodio, ponavljao bi riječi sporije, obraćajući se izravno Čeliku. „Ne. To je (nešto nešto) opasno. Amdi je (nešto) mali. Uz to, vremena (nešto) malo.“ Skalper se upinjao da shvati značenje. Dovraga. Prije ili kasnije, nepoznavanje jezika Dvonošca skupoće ih stajati. Čelik je slušao dijete, a zatim uzdahne uz fantastično odglumljen prizvuk strpljenja. „Molim vas. Amdi. Jefri. U čemu problem?“ Govorio je samnorski, a Skalper je bolje razumio njega nego malogčovjeka. Amdi je nakratko oklijevao. „Jefri misli da su radio ogrtači preveliki za mene. Ali, gledajte, ne pristaju mi tako loše!“ Amdi je skakutao oko jednog od crnih kvadrata, nemarno ga povlačeći s baršunaste prostirke na pod. Navukao je tkaninu preko leđa i ramena jednog od svojih najvećih članova. Sada je radio u grubome poprimio oblik kabanice; Čelikovi krojači dodali su spojnice na ramenima i trbuhu. No, stvar je bila puno prevelika za malog Amdija. Na jednome od njega stajala je poput šatora. „Vidite? Vidite?“ Malena glavica proviri, gledajući najprije u Čelika, a zatim u Tyrathect, obuzeta golemom željom da mu povjeruju. Jefri nešto izgovori. Amdi čopor mu uzvrati ljutitim cviležem. Potom: „Jefri brine zbog svega i svačega, ali netko mora testirati ovaj radio. Postoji mali problem s brzinom. Radio putuje mnogo brže od zvuka, i Jefri se boji da je toliko brz da bi mogao zbuniti čopor koji ga koristi. To je bedasto. Koliko brži može biti od razmišljanja s glavama na okupu?“ Ovo je izgovorio kao pitanje. Tyrathect/Skalper se nasmiješi. Čopor štenaca nije znao dobro lagati, ali slutio je da Amdi zna odgovor na to pitanje – i da mu taj odgovor ne ide u prilog. Na drugoj strani dvorane Čelik je slušao nakrivljenih glava – slika i prilika dobronamjerne tolerancije. „Žao mi je, Amdi. Naprosto je preopasno da ti budeš prvi.“ „Ali ja sam hrabar! I želim pomoći!“ „Žao mi je. Kada budemo znali da je bezopasno –“ Amdi ljutito vrisne, glasom daleko višim od uobičajenog međučoporskog sporazumijevanja, gotovo u frekvencijskom rasponu misli. Opkolio je Jefrija, udarajući zadnjicama po dječakovim nogama. „Odvratni izdajniče!“ cvilio je, nastavljajući s 220 www.balkandownload.org

uvredama na samnorskom. Trebalo im je oko deset minuta da ga smire. Sada su on i Jefri sjedili na podu, gunđajući jedan na drugoga na samnorskom. Tyrathect je promatrala dvojac i Čelika na drugoj strani prostorije. Da je ironija proizvodila zvuk, do sada bi već svi bili gluhi. Cijeloga života su Skalper i Čelik eksperimentirali na drugima – obično do smrti. A sada su imali žrtvu koja je praktički molila daje žrtvuju... a oni su je morali odbiti. Oko te odluke nije bilo spora. Čak i da Jefri nije iznio svoje prigovore, Amdi čopor bio je previše vrijedan da bi se moglo tako riskirati. Štoviše, Amdi je imao osam članova. Bilo je čudo da tako velik čopor uopće može funkcionirati. Kakve god bile opasnosti koje je donosio radio, u njegovom su slučaju bile još izraženije. I tako su morali pronaći odgovarajuću žrtvu. Odgovarajućeg jadnika. Takvih je nesumnjivo bilo dosta u tamnicama ispod Skrivenog Otoka. Tyrathect se prisjetila svih čopora za koje se sjećala kako ih je ubila. Kako je samo mrzila Skalpera i njegovu proračunatu okrutnost. Ja sam toliko gora od Čelika. Ja sam stvorila Čelika. Sjećala se kamo su joj misli lutale tijekom posljednjih sat vremena. Ovo je bio jedan od loših dana, jedan od dana kad bi se Skalper izvukao iz zakutaka njezinog uma, kad je njegovo razmišljanje jačalo i jačalo, sve dok ne bi posve prevladalo, a ona postala on. Ipak, još nekoliko sekundi bi mogla zadržati kontrolu. I što da učini? Dovoljno snažna duša mogla bi se suzdržati, mogla bi se pretvoriti u treću osobu... mogla bi, ako ništa drugo, barem okončati sve to. „J-ja ću isprobati radio.“ Riječi su bile izgovorene praktički i prije nego što joj se formirala misao. Ta slabašna glupača. „Molim?“ reče Čelik. Ali, riječi su bile jasne, i Čelik ih je čuo. Skalperov fragment se suho nasmiješi. „Želim vidjeti što taj radio može učiniti. Dopusti mi da ga isprobam, dragi moj.“ Iznijeli su radio u dvorište, s one strane svemirskog broda koja je bila skrivena od pogleda. Ovdje će biti samo Amdijefri, Čelik i tko god ja bio u ovom trenutku. Skalperov fragment je smijehom pokušavao otjerati strah koji je u njemu bujao. Disciplina, mislila je ona! Možda je tako bilo najbolje. Stajao je usred dvorišta i pustio čovjeka da mu pomogne pri navlačenju opreme. Bilo je neobično vidjeti drugo inteligentno biće tako blizu, tako nadvijeno nad njega. Jefrijeve nevjerojatno fino oblikovane šape namjestile su i umjereno stegnule odore na njegovim leđima. Materijal podstave bio je mekan, prigušujuć. Ali, za razliku od uobičajene odjeće, radio je prekrivao bubnjiće. Dječak mu je pokušavao objasniti što radi. „Vidite? Ova stvar“, on povuče ugao ogrtača, „vam ide preko glave. Unutra je (nešto) što pretvara zvuk u radio.“ Fragment ustukne dok mu je dječak pokušavao povući pokrivač naprijed. „Ne. Ne mogu razmišljati s ovim ogrtačima na sebi.“ Samo u idealnom stavu, svih glava okrenutih prema unutra, Fragment je mogao održavati punu svijest. Njegovi slabiji članovi već su se približavali rubu izolacijske panike. Onaj dio svijesti koji je činila Tyrathect danas će nešto naučiti. „Oh. Ispričavam se.“ Jefri se okrene i nešto reče Amdiju, nešto o upotrebi starijeg dizajna. Amdi je stajao okupljenih glava samo desetak metara dalje. Bio je sav namršten, 221 www.balkandownload.org

dureći se zato što su ga odbili, nervozan jer je bio razdvojen od Dvonošca. Ali, kako su se pripreme nastavljale, njegovo je mrštenje popuštalo. Oči štenaca punile su se sretnom fasciniranošću. Fragment osjeti val naklonosti spram štenaca koji je prošao gotovo prebrzo da bi ga uopće zamijetio. Sada se Amdi još malo približio, koristeći činjenicu da su ogrtači prigušivali najveći dio misli Fragmenta. „Jefri kaže da možda ne bismo trebali pokušavati napraviti radio veličine cijelog uma“, reče on. „Ali ovako će biti puno bolje, siguran sam! Uostalom“, reče on s providnom prepredenošću, „još uvijek možete pustiti mene da ga isprobam umjesto vas.“ „Ne, Amdi. Ovako mora biti.“ Čelikov glas bio je oličenje nježnog suosjećanja. Samo je Skalperov fragment mogao uočiti široki cerek na licima nekoliko Lordovih članova. „Pa, dobro.“ Štenci se dovuku još malo bliže. „Ne bojte se, Lorde Tyrathect. Radio je već neko vrijeme bio na suncu, dobro je napunjen. Da biste ga uključili, samo stegnite pojaseve, uključujući i one na vratu.“ „Sve njih istodobno?“ Amdi se vrpoljio. „To bi vjerojatno bilo najbolje. U suprotnomće nastati takav nesklad u brzinama da –“ On nešto reče Dvonošcu. Jefri se nagne bliže. „Ovaj pojas ide ovamo, a ovaj onamo.“ Pokazao je načvrste pletene spone kojima se pritezao pokrov za glavu. „Nakon toga ustima povucite ovo.“ „Što jače povučete, radio će biti glasniji“, doda Amdi. „U redu.“ Fragment se okupi. Navukao je ogrtače na mjesto, pritežući pojaseve na ramenima i trbuhu. Smrtonosno prigušivanje. Ogrtači kao da su mu se slijepili s bubnjićima. On se pogleda, očajnički posežući za ostacima svoje svijesti. Ogrtači su bili prekrasni, čarobno crnilo s naznakama zlata i srebra dostojnima skalperskog Lorda. Prekrasne sprave za mučenje. Čak se niti Čelik nije dosjetio tako izopačene osvete. Ili možda jest? Fragment zgrabi i povuče spone na glavi. Prije dvadeset godina, kada je Tyrathect bila nov čopor, voljela je sa svojim roditeljem šetati travnatim dinama duž jezera Kitcherri. Bilo je to prije njihove velike svađe, prije nego što je samoća odvela Tyrathect u prijestolnicu Republike u potrazi za „smislom“. Nije se cijela obala jezera Kitcherri sastojala od plaža i dina. Dalje na jugu postojao je Stjenjak, gdje su se potočići kroz kamen probijali do jezera. Ponekad, osobito kad bi se posvađala s roditeljem, Tyrathect bi krenula od obale uzvodno uz potok uklesan u čiste, glatke stijene. Bila je to svojevrsna kazna: na nekim je mjestima kamen bio tako uglačan da uopće nije upijao zvuk. Sve je odjekivalo, i to do najmračnijeg zakutka misli. Bilo je to kao da je okružena kopijama same sebe, a onda još i njihovim kopijama, pričemu sve one razmišljaju isto, ali s vremenskim pomakom. Naravno, jeka je čest problem kod nepresvučenih kamenih zidova, osobito ako su njihova veličina i geometrija nepovoljni. No, klisure su tako savršeno odbijale zvuk; bio je to kamenorezački pakao. A bilo je i mjesta na kojima se oblik Stjenjaka udruživao s bukom... Kad bi Tyrathect hodala onuda, odjeke nije mogla razaznati vlastite misli. Sve je bilo zagušeno vremenski jedva malo pomaknutom rezonancijom. Isprva je pritom osjćeala jaku bol koja ju je tjerala da smjesta pobjegne. No, uporno je prisiljavala samu 222 www.balkandownload.org

sebe da se vrati tamo, i na koncu je naučila razmišljati čak i u najgorim usjecima. Amdijefrijev radio bio je donekle nalik klisurama Kitcherrija. Možda to bude dovoljno da me spasi. Tyrathect se osvijestila ležeći u hrpi. Od uklju čivanja radija nije prošlo više od nekoliko sekundi; Amdi i Čelik su naprosto zurili u nju. Dječak je ljuljao jedno od njezinih tijela, nešto joj govoreći. Tyrathect poliže njegovu šapu, a zatim se djelomično uspravi. Čula je samo vlastite misli, ali u njima je bilo nešto od onog iritantnog vremenskog pomaka jeke u kamenu. Opet je ležala na trbusima. Dio nje je povraćao u prašinu. Svijet je rastimano drhtao. Evo misli. Zgrabi je! Zgrabi je! Sve je to pitanje koordinacije, sinkronizacije. Sjećala se kako je Amdijefri govorio o brzini radija. Na neki način, ovo je bilo suprotno problemu vrištećih stijena. Ona otrese glavama ovladavajući čudnim osjećajem. „Dajte mi još trenutak“, reče ona, gotovo posve mirnim glasom. Ogledala se oko sebe. Polako. Kada se koncentrirala i kada nije činila nagle pokrete, mogla je razmišljati. Iznenada je postala svjesna ogrtača i njihovog pritiska na svim bubnjićima. Trebala bi se osjećati gluhom, izoliranom. Pa ipak, njezine misli nisu bile ništa tiše nego nakon nešto lošijeg sna. Ona se opet uspravi i polako krene preko otvorenog prostora između Amdija i Čelika. „Čujete li me?“ upita ih ona. „Da“, odgovori Čelik. Nervozno je ustuknuo pred njom. Naravno. Ogrtači su prigušivali zvuk kao i bilo koja druga teška presvlaka: sve u frekvencijskom rasponu misli bitće posve upijeno. Ali, međučoporski i samnorski govor bili su niskofrekventni zvukovi na koje ogrtač jedva da je utjecao. Ona zastane, zadržavajući dah. Mogla je čuti ptice i piljenje drveta negdje na drugoj strani unutarnjeg dvorišta. Pa ipak, Čelik se nalazio na samo devet metara od nje. Buka njegovih misli trebala bi predstavljati glasnu smetnju, čak izazivati zbunjenost. Napela se kako bi je čula... Ali do nje su dopirale samo vlastite misli i krckav šum koji kao da je dolazio iz svih smjerova. „A mi smo mislili da će nam ovo samo unaprijediti kontrolu u bitkama“, reče ona s divljenjem. Svi su se članovi čopora okrenuli, krećući prema Amdiju. Bila je na šest metara od njega, tri metra. I dalje nije bilo nikakve buke misli. Amdijeve su oči bile širom otvorene. Stenci se nisu micali s mjesta; zapravo, kao da se svih osam malo nagnulo prema njoj. „Cijelo si vrijeme znao za ovo, zar ne?“ upita ga Tyrathect. „Nadao sam se. Oh, kako sam se nadao.“ On se približi. Metar i pol. Njegovih osam gledalo je njezinih pet s udaljenosti koja se mjerila centimetrima. On ispruži jednu njušku i njome očeše jednu Tyrathectinu. Zvuk njegovih misli jedva daje imalo prodirao kroz ogrtač, ništa glasnije nego da su bili udaljeni petnaest metara. Na trenutak su se promatrali u čistoj nevjerici. Nos uz nos, a oboje su mogli jasno razmišljati! Amdi radosno usklikne i uleti među Tyrathect, trljajući se naprijed i natrag oko njezinih nogu. „Vidiš, Jefri“, vikao je na samnorskom. „Radi. Radi!“ Tyrathect se zaljuljala pred naletom, umalo gubeći nit misli. To što se upravo dogodilo... U cijeloj svjetskoj povijesti nije bilo ničega sličnog. Ako čopori budu mogli surađivati šapom-uz-čeljust i pritom jasno razmišljati... to će imati nebrojene posljedice. Od te pomisli joj se opet zavrti u glavi. Čelik se malo primaknuo, i dočeka ga žestoki Jefrijev zagrljaj u prolazu. Čelik se maksimalno trudio uključiti se u proslavu, ali nije mu bilo posve jasno što se zapravo dogodilo. Nije osobno doživio posljedice izuma kao Tyrathect. „Veličanstven napredak za prvi pokušaj“, reče on. „Ali, sve to ipak mora da je bolno.“ Dva njegovačlana oštro su je 223 www.balkandownload.org

promatrala. „Moramo skinuti tu opremu s tebe i pustiti te da se odmoriš.“ „Ne!“ povikaše gotovo jednoglasno Amdi i Tyrathect. Ona se nasmiješi Čeliku. „Zapravo je još uopće nismo isprobali, nije li tako? Smisao cijele stvari je daljinska komunikacija.“ Ili smo tako barem mislili. Zapravo, čak i ako domet ove naprave nije bio veći od zvuka razgovora, u Tyrathectinoj viziji radio je već bio golem uspjeh. „Oh.“ Čelik se slabašno nasmiješi Amdiju dok je skrivenim licima zurio u Tyrathect. Jefri je još uvijek visio na dva njegova vrata, i Čelik je bio slika i prilika jedva suspregnute muke. „Pa, samo polako. Ne znamo što bi se moglo dogoditi ako izađeš iz dopuštenog raspona.“ Tyrathect izdvoji dva svoja člana iz gužve s Amdijem i odmakne ih nekoliko metara. Razmišljanje je bilo jednako jasno – i potencijalno zbunjujuće – kao i ranije. No, sad je već stjecala osjećaj za koordinaciju misli i nije imala mnogo teškoća s održavanjem ravnoteže. Prešla je još desetak metara, došavši do otprilike najveće moguće udaljenosti na kojoj se čopor mogao koordinirati u najtišim uvjetima. „Još uvijek je kao da su mi sve glave na okupu“, reče ona u čudu. Na rasponu od deset metara misli su obično bile tihe, a kašnjenje toliko da je koordinacija bila vrlo težak zadatak. „Koliko daleko mogu otići?“ promrmlja ona pitanje za Amdija. On se nasmije ljudskim smijehom i približi joj jednu svoju glavu. „Nisam siguran. Moralo bi raditi barem do vanjskih zidina.“ „Pa“, reče ona normalnim glasom Čeliku, „da vidimo mogu li se još malo raspršiti.“ Dvačlana se udalje još deset metara. Sada se prostirala na gotovo dvadeset metara! Čelik je promatrao razrogačenih očiju. „A sada?“ Tyrathect se smijala. „Misli su mi jednako jasne kao i ranije.“ Ona okrene ona dva člana, i oni krenuše još dalje. „Čekaj!“ zagrmi Čelik, skačući na noge. „To je puno –“ uto se sjeti njihove publike, i njegov bijes se pretvori u brižan strah za Tyrathectinu dobrobit. „To je puno preopasno za prvi pokus. Vrati se!“ Tamo gdje je sjedila s Amdijem, Tyrathect se veselo nasmiješi. „Ali, moj dragi Lorde, nisam nikamo otišla“, reče ona na samnorskom. Amdijefri se nije mogao prestati smijati. Ona se raspršila u krugu od pedeset metara. Dvojac stade oprezno kaskati – i mogla je vidjeti kako Čelik guta pjenu. Njezine su misli još uvijek bile oštre i jasne kao s glavama na okupu. Koliko je zapravo brz ovaj radio? Ona prođe pokraj Shrecka i čuvara postavljenih na rubu polja. „Hej, hej, Shreck! Što kažeš na ovo?“ reče jedan od nje Shreckovim okamenjenim licima. Stojeći blizu Amdija i ostatka nje, Čelik je vikao na Shrecka, tražeći da je prati. Njezino se kaskanje pretvori u lagani trk. Razdvojila se, tako da je jedan član krenuo sjeverno od unutarnjeg dvorišta, a drugi južno. Shreck i društvo su je slijedili, nespretni od šoka. Između njezina dva člana sad se nalazila kupola unutarnjeg doma, golema hrpa kamenja. Njezine radio misli izblijede u krckavo zujanje. „Ne mogu razmišljati“, promrmljala je Amdiju. „Zategnite spone u ustima. Pojačajte zvuk misli.“ Tyrathect zategne spone, i zujanje se priguši. Opet je uspostavila ravnotežu, jureći 224 www.balkandownload.org

oko svemirskog broda. Jedan od nje sada je bio u području gradilišta. Radnici su ga šokirano promatrali. Usamljeni član obično je značio fatalnu nesreću ilinpomahnitali čopor. U oba slučaja samca je trebalo držati pod kontrolom. Ali, Tyrathectin član je nosio ogrtač koji je mjestimično svjetlucao zlatom, a iza njega su Shreck i njegovi stražari svima dovikivali da se odmaknu. Ona okrene jednu glavu ka Čeliku, a u glasu joj se osjećalo uživanje. „Ja letim!“ Protrčala je kroz pognute radnike i prema zidinama. Bila je svuda, i dalje se šireći u nedogled. Ove će joj sekunde ostaviti sjećanja koja će nadživjeti njezinu dušu, sjećanja koja će se pretvoriti u legende u umovima njezinih nasljednika tisuću godina od sada. Čelik je čučnuo. Stvari su sada bile posve izvan njegove kontrole: Shreckovi ljudi su se nalazili na suprotnoj strani unutarnje tvrđave. Sve što su on i Amdijefri mogli doznati dolazilo je od Tyrathect – i buke poziva na uzbunu. Amdi je skakutao oko nje. „Gdje ste sada? Gdje?“ „Malo bliže od vanjskih zidina.“ „Ne idi dalje od toga“, tiho reče Čelik. Tyrathect jedva da ga je čula. Još nekoliko sekundi opijat će se ovom veličanstvenom moći. Pojurila je uz stube s unutarnje strane. Čuvari su joj se brzo sklanjali; neki od njihovih članova i skačući u dvorište. Shreck ju je i dalje slijedio vičući na sve kako bije zaštitio. Jedan njezin član – a uskoro i drugi – stigli su na parapet. Ona gotovo ostade bez daha. „Jeste li dobro?“ upita Amdi. „ja –“ Tyrathect je gledala oko sebe. Sa svojeg položaja na južnom zidu mogla je vidjeti samu sebe u dvorištu: mala hrpica zlata i crnila koju su činila njezina tri člana i Amdi. Dalje od sjeveroistočnih zidina prostirali su se šuma i doline, kao i staze koje su vodile ka planinama Ledenih očnjaka. Na zapadu je bio Skriveni Otok i maglovito unutarnje more. Bile su to stvari koje je kao Skalper vidjela stotinama puta. Kako je on samo volio svoju domenu. Ali sada... Sada kao da je sve to gledala u snu. Njezine su oči bile tako daleko jedne od drugih; njezin je čopor bio širok gotovo koliko i sam dvorac. Paralaksni pogled ostavljao je dojam da je Skriveni Otok udaljen samo nekoliko koraka. Novi dvorac kao da je bio maketa koja se prostirala oko nje. Svemogući čopor svih čopora – ovo je bio pogled Boga. Shreckovi jurišnici polako su se približavali. Shreckje poslao nekoliko čopora natrag po dodatne upute. „Nekoliko minuta. Sići ću za nekoliko minuta.“ Izgovorila je riječi vojnicima na palisadi i Čeliku u dvorištu, a zatim se opet okrenula kako bi pogledom ispitivala svoju domenu. Bila je poslala samo dva svoja člana na udaljenost manju od četiri stotine metara. Ipak, nije bilo zamjetnog kašnjenja; koordinacija joj se činila jednako promptnom kao i kada je cijela bila na okupu. A pletene spone su se mogle još mnogo jače zategnuti. Što ako svih pet svojih članova raširi na nekoliko kilometara udaljenosti? Cijela sjeverna regija bit će njezin dnevni boravak. A Skalper? Ah, Skalper. Gdje je bio on? Sjećanja su još bila prisutna, ali... Tyrathect se sjećala gubitka svijesti neposredno nakon uključivanja radija. Za razmišljanje pri tako strašnoj brzini bila je potrebna posebna vještina koordinacije. Možda Lord Skalper nikada nije šetao pokraj glatkih stijena dok je bio mlad. Tyrathect se nasmiješi. Možda će se pri upotrebi radija pojavljivati samo njezin um. U tom slučaju... Tyrathect još jednom 225 www.balkandownload.org

pogleda krajolik. Skalper je stvorio veličanstveno carstvo. Budu li se novi izumi pravilno koristili, nadolazeće pobjede mogle bi ga učiniti i neusporedivo većim. Ona se okrene ka Shreckovim jurišnicima. „U redu, spremna sam vratiti se Lordu Čeliku.“ 31. Drvodjeljina vojska na sjever je krenula usred ljeta. Pripreme za taj pohod bile su bjesomučne; Vendacije je i sebe i sve ostale tjerao do samih granica izdržljivosti. Trebalo je načiniti trideset topova – Skrupilo je morao izliti sedamdeset cijevi da bi dobio trideset pouzdanih – kao i otkriti sigurne metode pucanja iz tog oružja. Trebalo je izgraditi transportna kola i kupiti kerhoge. Vijesti o pripremama su nedvojbeno davno prije procurile na sjever. Drvodjeljska je bila lučki grad koji se nije mogao zatvoriti za trgovinu koja se u njemu odvijala. Vendacije ih je na to višekratno upozoravao na sastancima užeg vijeća: Čelik je znao da dolaze. Trik je bio u tome da se Skalperovci drže u neizvjesnosti po pitanju veličine vojske, datuma napada i konkretnih ciljeva. „Imamo jednu veliku prednost pred neprijateljem“, rekao im je. „Imamo agente u njihovom najvišem vijeću. Znamo što oni znaju o nama.“ Od špijuna se nije moglo sakriti ono najočiglednije, ali pojedinosti su već bile nešto posve drugo. Vojska je krenula putovima preko kontinenta, desetak kola ovuda, nekoliko odreda onuda. Ekspediciju je ukupno sačinjavalo tisuću čopora, no oni se neće okupiti na jednom mjestu sve dok ne zađu duboko u šumu. Bilo bi jednostavnije prvi dio puta preći morem, ali Skalperovci su imali izviđače skrivene visoko iznad fjordova. Svaki pokret brodova – čak i duboko u teritoriju Drvodjeljske – smjesta bi bio dojavljen na sjever. Tako su putovali šumskim stazama, kroz područja koja je Vendacije očistio od neprijateljskih agenata. Putovanje je isprva bilo vrlo lagano, barem za one na kolima. Johanna se vozila u jednima od zadnjih, zajedno s Drvodjeljom i datasetom. Čak i ja počinjem tu stvar smatrati proročištem, mislila je ona. Šteta što računalo nije doista moglo predviđati budućnost. Vrijeme je bilo najljepše otkako se Johanna našla na planetu Bodljastih, beskrajno poslijepodne. Bilo je neobično što ju je ta beskrajna blagost činila tako nervoznom, ali nije si mogla pomoći. Ovo je tako podsjećalo na prvi susret s ovim svijetom, kada je sve... pošlo po zlu. Tijekom prvih dnevnih ciklusa putovanja, dok su se još nalazili na vlastitom teritoriju, Drvodjelja joj je pokazivala svaki vrh koji bi se ukazao, pokušavajući prevesti njegov naziv na samnorski. Nakon šesto godina, Kraljica je dobro poznavala svoju zemlju. Čak i krpice snijega – one koje su opstajale tijekom cijelog ljeta – njoj su bile znane. Pokazala je Johanni crtanku koju je ponijela sa sobom. Svaka je stranica pripadala drugoj godini, a prikazivala je oblik tih za nju tako posebnih snježnih krpa zabilježen na isti ljetni dan. Brzim listanjem crtanke dobivalo se nešto poput primitivne animacije. Johanna je mogla uočiti kako se krpe pomiču, desetljećima rastu, a onda se opet povuku. „Većina čopora 226 www.balkandownload.org

ne živi dovoljno dugo da bi to osjetila“, rekla je Drvodjelja, „ali za mene su ostaci snijega koji prežive cijelo ljeto nalik živim bićima. Vidiš li kako se kreću? Oni su poput vukova koje vatra – a to je sunce – drži podalje od naših područja. Ali, oni kruže oko nas, rastu. Ponekad se spoje, i novi ledenjak krene na svoj put ka moru.“ Johanna se pomalo nervozno nasmije. „Pobjeđuju li oni u toj borbi?“ „Tijekom posljednja četiri stoljeća ne. Ljeta su često bila vruća i vjetrovita. Dugoročno? Ne znam. No, sada mi to više i nije toliko važno.“ Nakratko je zaljuljala svoja dva mladunca i nježno se nasmijala. „Peregrinovi malci još nisu ni počeli razmišljati, a ja već prestajem misliti na budućnost!“ Johanna je pomiluje po vratu. „Ali, to su i tvoje bebe.“ „Znam. Većina mojeg potomstva začeta je s drugim čoporima, ali ovo su prvi koje ću zadržati kod sebe.“ Njezin slijepi član nosom je gladio jednog mališana. Ovaj se uzvrpoljio i proizveo zvuk koji je zaigrao na gornjoj granici Johanninog sluha. Ona uzme drugoga u krilo. Štenci su više nalikovali bebama morskih sisavaca negoli psima. Vratovi su im bili tako dugački u odnosu na tijelo, a i čini se da su se razvijali mnogo sporije od psića kojega su imali ona i Jefri. Čak i sada kao da im je još bilo teško usredotočiti se. Ona je polako pomicala prste naprijed-natrag pred licem jednoga od mladunaca; njegovi napori daje prati bili su komični. Čak niti nakon šezdeset dana Drvodjeljini potomci još nisu bili stvarno prohodali. Kraljica je nosila dvije posebne odore s tobolcima na bokovima. Veći dio dana malci su ostajali tamo, sišući kroz krzno na njezinu trbuhu. Na neki način, Drvodjelja je svoju djecu tretirala kao i ljudi. Postajala je vrlo nervozna kada ih ne bi imala na oku. Voljela ih je maziti i s njima se igrati malih igara koordinacije. Često bi oboje polegla na leđa i tapšala im šape u nizovima od osam dodira, a onda bi iznenada jednoga od njih potapšala po trbuhu. Dvojac bi se žestoko uzvrpoljio pod napadom, a malenim bi se nožicama razmahali u svim smjerovima. „Škakljam onoga čiju sam šapu zadnju dotaknula. Peregrin je bio dostojan partner: ova dvojica već počinju razmišljati. Vidiš?“ Ona pokaže na štene koje se skupilo u lopticu izbjegavajući najveći dio njezina iznenadnog škakljanja. S nekih drugih gledišta roditeljstvo Bodljastih bilo je posve neljudsko, gotovo zastrašujuće. Ni Drvodjelja ni Peregrin nikada se nisu svojim mladuncima obraćali čujnim tonovima, ali njihove ultrazvučne „misli“ kao da su neprekidno ispitivale mališane. Dio te komunikacije bio je tako jednostavan i pravilan da je slao rezonantne vibracije kroz zidove nevelikih kola. Drvo je zujalo pod Johanninim dlanovima. Bilo je to kao da majka mumlja uspavanku, ali uočavala je da je prava svrha drugačija. Mala su stvorenja odgovarala na zvuk, trzajući se u složenim ritmovima. Peregrin je rekao da će proći još trideset dana dok mladunci budu mogli sudjelovati u svjesnom razmišljanju čopora, ali vježba za tu ulogu već je bila započela. Dio svakog dana provodili su utaboreni, izmjenjujući trupe koje bi odlazile u izvidnicu. Čak i dok su putovali, mnogo su se puta zaustavljali uklanjajući tragove, čekajući povratak patrole ili se naprosto odmarajući. Tijekom jedne takve stanke Johanna je sjela s Peregrinom u sjenu drveta koje je nalikovalo na bor, ali je mirisalo na med. Peregrin se igrao sa svojim potomcima, pomažući im da se usprave i načine nekoliko koraka. Po zujanju u svojoj glavi znala je da im on upućuje i svoje misli, i oni joj se iznenada učine više marionetama nego djecom. 227 www.balkandownload.org

„Zašto ih ne pustiš da se igraju sami, ili sa svojom – Braćom? Sestrama? Kako zovete blizance koje rodečlanice drugog čopora?“ „– s Drvodjeljinim klincima?“ Peregrin se i više od Drvodjelje trudio naučiti običaje ljudi. On je bio daleko najprilagodljiviji čopor koji je ikad upoznala... naposljetku, da biste u svoj um mogli uključiti ubojicu, morate biti fleksibilni. Ipak, i on je bio očigledno osupnut njezinim pitanjem. Zujanje u njezinoj glavi iznenada nestade. Slabašno se nasmijao. Bio je to posve ljudski smijeh, iako možda pomalo teatralan. Peregrin je proveo sate s interaktivnom komedijom iz dataseta – da li iz zabave ili radi boljeg upoznavanja ljudi, nije mogla pouzdano reći. „Igraju? Sami? Da... Jasno mi je kako se prirodnim to mora tebi činiti. Kod nas bi to bilo ravno nekoj vrsti perverzije... Ne, još gore od toga, jer perverzije pričinjavaju zadovoljstvo barem nekim ljudima tijekom nekog vremena. Ali, odgojiti mladunče kao samca ili čak duo – to bi značilo potencijalno zdravog člana pretvoriti u životinju. „Hoćeš reći da novorođenčad nikada nema vlastiti život?“ Peregrin nakrivi glave i spusti se niže prema tlu. Jedan dio njega nastavio je njuškati oko mališana, ali u središtu pažnje bila mu je Johanna. Volio je razmišljati o egzotičnosti ljudi. „Pa, ponekad se dogodi tragedija, i poneka beba ostane siroče. Za to najčešće nema lijeka: stvorenje postane preneovisno da bi se stopilo s bilo kojimčoporom. U svakom slučaju, to je vrlo samotan i prazan način života. Imam osobnih sjećanja na tu temu.“ „Nemaš pojma koliko propuštaš. Znam da si proučavao dječje priče u datasetu. Tužno je kada nikad ne možeš biti mlad i razigran.“ „Hej! Nisam rekao da je baš tako. Ja sam itekako bio mlad i razigran; to je moj način života. Takva je, uostalom, i većina čopora kada imaju nekoliko mladih članova od različitih roditelja.“ Dok su razgovarali, jedan od mladunaca s mukom je uspio došetati do ruba pokrivača na kojem su sjedili, i sada je nespretno pružao vrat ka cvijeću koje je raslo iz korijenja obližnjeg drveta. Dok je on njuškao zelene i purpurne cvjetove, Johanna osjeti kako zujanje opet počinje. Mladunčevi pokreti postadoše malo organiziraniji. „Opa! Mogu preko njega osjetiti miris cvijeća. Kladim se da ćemo obojica moći gledati očima onoga drugoga prije nego što stignemo do Skalperovog Skrivenog otoka.“ Mali stvor se povuče, i s onim drugim nakratko zapleše na pokrivaču. Peregrinove glave su se njihale u ritmu. „Ovi su klinci tako bistri!“ On se nasmije. „Oh, nismo mi tako različiti od vas, Johanna. Znam da se ljudi ponose svojom djecom. I Drvodjelja i ja se pitamo što će nastati od ovih naših. Ona je tako fantastična, a ja sam – pa, pomalo lud. Hoće li me ova dvojica pretvoriti u genijalnog znanstvenika? Hoće li oni Drvodjeljini nju pretvoriti u avanturisticu? Ha-ha. Drvodjelja je veličanstven uzgajivač, ali čak niti ona ne može sa sigurnošću reći kakve će biti naše nove duše. Oh, ne mogu dočekati da opet budem šesterac!“ Scribneru, Peregrinu i Johanni trebalo je samo tri dana da dojedre od Skalperove Domene do pristaništa u Drvodjeljskoj, a sada će, za povratak na mjesto na kojem je avantura započela, ovoj vojsci trebati gotovo cijeli mjesec. Put se na mapi doimao mukotrpnim vijugajući u svim smjerovima između fjordova. Pa ipak, prvi su dani prošli nevjerojatno lako. Vrijeme je stalno bilo suho i toplo, baš kao na dan zasjede, ali produženo u vječnost. Ljeto suhih vjetrova, zvala ga je Drvodjelja. Ljeti su uobičajene povremene oluje, ili barem naoblaka. Umjesto toga, sunce je neprekidno kružilo nad 228 www.balkandownload.org

šumskim svodom, a kad bi izašli na čistinu – nikada zadugo, a i ovo samo kad bi Vendacije bio siguran da im ne prijeti nikakva opasnost – nebo je bilo čisto i gotovo bez ijednog oblačka. Zapravo, takvo je vrijeme bilo na granici neugodnoga. U podne bi postajalo jednostavno prevruće. Suhi vjetar se nije zaustavljao. I sama šuma se sušila; morali su biti jako oprezni s paljenjem vatre. A uz toliko sunca bez oblaka, mogli su ih uočiti s promatračnica udaljenih kilometrima. Skrupilo je bio posebno zabrinut. Nije očekivao da će morati pucati iz topova i prije dolaska na cilj, ali je želio još malo uvježbati „svoje“ trupe na nekojčistini. Skrupilo je bio član savjetničkog vijeća i Kraljičin glavni inženjer. Od doba pokusa s topovima inzistirao je da ga se oslovljava kao „Zapovjednika topništva“. Johanni se taj inženjer oduvijekčinio površnim i nestrpljivim. Njegovi su članovi gotovo uvijek bili u pokretu, a karakterizirala ih je nespretna naglost. Proveo je s datasetom gotovo jednako vremena kao i Kraljica ili Peregrin Wickwrackscar, ali gotovo ga nimalo nisu zanimale teme vezane za ljude. „Slijep je za sve osim strojeva“, jednom je o njemu rekla Drvodjelja, „ali takvim sam ga ja učinila. Izumio je mnogo stvari, čak i prije tvojeg dolaska.“ Skrupilo se zaljubio u topove. Za većinu čopora pucanje iz njih bilo je bolno iskustvo. Ali, od onog prvog pokusa, Skrupilo je ispaljivao nove i nove hice pokušavajući unaprijediti cijevi, barut i eksplozivna punjenja. Krzno mu je na desecima mjesta bilo djelomično spaljeno barutom. Tvrdio je da buka topovskog udara u neposrednoj blizini bistri um – iako se većina ostalih slagala u procjeni da zapravo zatupljuje. Tijekom stanki na putu Skrup je bio stalno prisutna figura, šetajući od početka do kraja kolone, držeći govorancije svojim topnicima. Tvrdio je da i najkraća stanka predstavlja priliku za uvježbavanje, jer će u stvarnoj borbi brzina biti presudna. Dizajnirao je posebne naramenice koje su se temeljile na štitnicima za uši Nyjoranskih topnika. Ove uopće nisu pokrivale uši za niske frekvencije, već samo čeone i ramene bubnjiće člana koji je ispaljivao hitac. Zapravo, vezivanje štitnika je onemogućavalo razmišljanje, ali u trenucima samog ispaljivanja, i to je bilo bolje od ničega. Skrupilo svoje štitnike uopće nije skidao, ali ih je nosio nepritegnute. Izgledali su poput malih krila koja mu rastu iz glave i ramena. On je to očigledno smatrao šminkerskim – zapravo, i njegove topnči ke momčadi su se jako ponosile time što stalno nose svoju opremu. Nakon nekog vremena,čak je i Johanna mogla uočiti da se vježba isplatila. U najmanju ruku, bili su u stanju na zapovijed okrenuti top na suprotnu stranu, napuniti ga lažnim barutom i tanetom, te uzviknuti bodljaški ekvivalent za „BUM!“ Vojska je nosila daleko više baruta nego zaliha hrane. Čopori su morali preživljavati od onoga što nađu u šumi. Johanna je imala vrlo malo iskustva s kampiranjem u prirodnoj atmosferi. Jesu li šume i inače bile ovako bogate? U svakom slučaju, ove nisu nimalo nalikovale na urbane šume Strauma, gdje vam je za kretanje izvan označenih staza bila potrebna posebna dozvola, a većinu su divljači činile mehaničke imitacije originala s Nyjore. Ovo je mjesto bilo divljije čak i od priča o Nyjori. Naposljetku, onaj je svijet bio gusto napučen prije pada natrag u srednji vijek. Bodljasti nikada nisu bili civilizirani, nikada nisu raširili svoje gradove po svim kontinentima. Peregrin je pretpostavljao da na cijelom svijetu ima manje od trideset milijuna čopora. Na sjeverozapadu je naseljavanje 229 www.balkandownload.org

tek bilo započelo. Divljači je bilo posvuda. U lovu su se Bodljasti ponašali poput životinja. Vojnici su jurili kroz rjeđe dijelove šume, a njihov omiljeni način lova svodio se na puku izdržljivost, progoneći plijen dok se ovaj ne bi naprosto srušio. To je ovdje bilo sve prije negoli praktično, ali jednako su zadovoljstvo nalazili i u tome da neoprezne primjerke otjeraju do neke od zasjeda. Johanni se to nije dopadalo. Je li se radilo o srednjovjekovnoj izopačenosti ili nečemu specifičnom za Bodljaste? Ako su imali dovoljno vremena na raspolaganju, vojnici uopće nisu koristili svoje lukove i noževe. Uživanje u lovu uključivalo je i rezanje vratova i trbuha zubima i pandžama. Ali, ni šumska stvorenja nisu bila bespomoćna; ovdje su se milijunima godina razvijale prijetnje i protuprijetnje. Gotovo svaka životinja mogla je proizvesti ultrazvučne vriskove koji su posve razarali misli svih čopora u blizini. Bilo je dijelova šume koji su Johanni izgledali tihi, ali se konvoj kroz njih probijao opreznim galopom, dok su se vojnici i vozači grčili pod nevidljivim napadom. Pojedine šumske životinje bile su još sofisticiranije. Dvadeset pet dana nakon polaska, vojska je zapela u pokušajima da prijeđe najveću udolinu na koju je dotad naišla. U samoj sredini – uglavnom skrivena šumom – jedna je rijeka tekla ka zapadnom moru. Zidovi ovih dolina nisu bili nalik ničemu što je Johanna mogla vidjeti u parkovima na Straumu: kad bi se napravio presjek okomit na rijeku, činili bi oblik slova „U“. Pri vrhu su bili strmi poput klisura, zatim su se pretvarali u obronke, a na koncu su završavali u blagoj dolini kroz koju je tekla rijeka. „Tako ju je izdubio led“, objasnila joj je Drvodjelja. „Dalje u planinama postoje mjesta na kojima sam vlastitim očima gledala kako se to odvija“, i ona pokaže Johanni objašnjenja u datasetu. To je bila sve češća pojava: Peregrin i Drvodjelja, a ponekad i Skrupilo, kao da su znali više stvari iz moderne opće kulture nego Johanna. Već su bili prešli bezbroj manjih dolina. Spuštanje niz strme dijelove uvijek je bilo mukotrpno, ali do sada su staze bile dobre. Sada ih je Vendacije doveo do ruba ove, najnovije doline. Drvodjelja i njezino osoblje stajali su u sigurnosti šume nedaleko od ruba strmog obronka. Nekoliko metara iza njih sjedila je Johanna, okružena Peregrinom Wickwrackscarom. Drveće na ovoj nadmorskoj visini Johannu je podsjećalo na male borove. Listovi su bili uski i oštri, a na stablima su ostajali cijele godine. Ali, kora stabala je bila snježnobijela, a ispod nje se skrivalo blijedozlaćano drvo. Najčudniji od svega bili su cvjetovi. Onako purpurni i ljubičasti, stršali su iz izloženih žila korijenja drveta. U svijetu Bodljastih nije bilo kukaca analognih pčelama, ali među cvijećem je stalno vladala živost jer su se po biljkama penjali sisavci veličine ljudskog palca. Bilo ih je na tisuće, i činilo se da ih ne zanima ništa osim cvjetova i slasti koja je iz njih izvirala. Ona se nagnula unatrag među cvijeće i uživala u pogledu dok je Kraljica ćurlikala s Vendacijem. Koliko se kilometara u daljinu pružao pogled odavde? Zrak je biočistiji no što je ikad ranije vidjela na planetu Bodljastih. Činilo se da se u smjeru istoka i zapada dolina proteže u beskraj. Na mjestima na kojima bi se povremeno ukazala kroz šumu na dnu doline, rijeka je predstavljala tek srebrnu nit. Peregrin je pogurne jednom njuškom i kimne u smjeru Kraljice. Drvodjelja je pokazivala u nekoliko različitih smjerova od prijelomnice. „Svađa je u zraku. Hoćeš li da ti prevodim?“ „Aha.“ 230 www.balkandownload.org

„Drvodjelji se ne dopada ovaj put“, Peregrinov je glas poprimio ton kojim je Kraljica govorila samnorski: „Potpuno je izložen. Bilo tko bi na drugoj strani mogao naprosto sjesti i izbrojiti sva naša kola, čak i s udaljenosti od nekoliko kilometara.“ Vendacije je mlatarao glavama na onaj svoj odbojni način. Ćurlikao je nešto što je Johanna prepoznala kao ljutito. Peregrin se nasmije i izmijeni glas kako bi oponašao šefa sigurnosti. „Vaša Visosti! Moji su izvidnici pročešljali dolinu i nasuprotni obronak. Nema nikakve opasnosti.“ „Znam, učinio si čuda, ali hoćeš li me doista ozbiljno uvjeravati da si pritom pokrio cijelo sjeverno lice? Do tamo ima osam kilometara, a ja se još iz mladosti sjećam da ondje postoji i mnoštvo malih pećina – ta sjećanja nosiš i ti.“ „To ga je ušutkalo!“ reče Peregrin kroz smijeh. „Ma daj! Samo prevodi.“ Sada je već prilično dobro mogla tumačiti govor tijela i ton. Ponekad je shvaćala čak i smisao pojedinih akorda koje su Bodljasti proizvodili. „Hmph. No, dobro.“ Kraljica je zbacila svoje tobolce za djecu i sjela. Njezin je ton postao pomirljiv. „Da vrijeme nije ovako vedro, ili da smo stigli pred noć, možda bismo i mogli pokušati, ali – sjećaš li se starog puta? Trideset kilometara istočno odavde? Do sada je vjerojatno već zarastao. A povratna cesta je –“ Ljutiti Vendacijev siktavi ćurlik. „Kažem vam, sigurno je! Na drugom putućemo izgubiti dane i dane. Ako prekasno stignemo do Skalpera, sav će moj trud biti uzaludan. Moramo ići ravno naprijed.“ „Ooopa“, prošaputa Peregrin ne mogavši se oduprijeti porivu za komentiranjem. „Stari Vendacije je ovoga puta možda malo pretjerao.“ Kraljičine su se glave izvile unatrag. Peregrinova imitacija njezina ljudskog glasa reče: „Razumijem tvoju tjeskobu, čopore od moje krvi i mesa. Ali, napredovat ćemo putem koji ja odaberem. Ako je to tebi neprihvatljivo, morat ću sa žaljenjem prihvatiti tvoju ostavku.“ „Ali, trebate me!“ „Ne baš toliko.“ Johanna iznenada shvati da bi se cijeli pothvat mogao slomiti upravo ovdje, i to bez ispaljenog hica. Gdje bismo bili bez Vendacija? Ona suspregne dah promatrajući dva čopora. Dijelovi Vendacija su hodali u malim krugovima, nakratko zastajući u bijesnim stankama kako bi zurili u Drvodjelju. Naposljetku svi njegovi vratovi klonuše. „Ovaj... moje isprike, Vaša Visosti. Dokle god budete imali koristi od mene, bit će mi čast stajati vam na usluzi.“ Sada se i Drvodjelja opustila. Posegnula je kako bi pomilovala svoje štence. Oni su joj odgovorili u svojem stilu, trzajući se i piskućući u svojim tobolcima. „Oprošteno. Želim tvoj neovisni savjet, Vendacije. U tome si do sada bio nevjerojatno dobar.“ Vendacije se nesigurno nasmiješi. „Nisam vjerovao daje taj mulac sposoban za takvo što“, reče Peregrin Johanni na uho. Trebala su im dva dnevna ciklusa da dođu do starog puta. Kao što je Drvodjelja i predviđala, bio je zarastao. Zapravo, i gore od toga: putu mjestimično nije bilo ni traga. 231 www.balkandownload.org

Da se na ovaj način spuste do doline, bit će im potrebni dani. Ako je Drvodjelja imalo žalila zbog svoje odluke, to nije spominjala Johanni. Kraljici je bilo šesto godina, a i toliko je puta spominjala staračku krutost. Sada se Johanna na živom primjeru mogla uvjeriti na stoje ova mislila. Kad bi stigli do klizišta, rušili su stabla i na licu mjesta gradili most. Za prolazak svakog takvog mjesta bio im je potreban cijeli dan. Ali, napredak je bio bolno spor čak i tamo gdje je put još uvijek postojao. Više se nitko nije vozio u kolima. Rubovi puta su bili uništeni, i kotači su se ponekad okretali u prazno. Sa svoje desne strane Johanna je u dubini mogla vidjeti vrhove stabala udaljene samo nekoliko metara od njezinih stopala. Na vukove su naletjeli šest dana nakon skretanja, kad su već bili nadomak dna doline. Vukovi – tako ih je barem nazivao Peregrin; Johanni su više nalikovali na skočimiševe. Upravo su bili prošli kilometar dug dio puta kroz koji se nisu morali previše probijati. Čak i pod krošnjama drveća osjećali su suh, topao vjetar koji je neumorno puhao duž doline. Posljednje krpice snijega među stablima ubrzano su nestajale, a iza sjevernog ruba doline nazirao se dim. Johanna je hodala pokraj Drvodjeljinih kola. Peregrin se nalazio desetak metara otraga, povremenočavrljajući s njima. (Sama Kraljica zadnjih je dana bila iznimno tiha.) Iznenada se negdje iznad njih prolomila vriska bodljaške uzbune. Sekundu kasnije Vendacije je povikao sa svojeg položaja stotinjak metara ispred. Kroz prolaze između stabala Johanna je mogla vidjeti vojnike na serpentini iznad njihove kako napinju lukove, i odapinju duž uzbrdice koja je ostajala za njima. Sunce je kroz zeleni svod dopiralo istočkano, donoseći mnogo svjetla, ali u mrljama koje su se lomile i kretale sa strkom vojnika. Kaos, ali... tamo gore bilo je nečega što nisu bili Bodljasti! Malena smeđa ili siva stvorenja jurila su kroz sjene i snopove svjetlosti. Jurila su nizbrdo napadajući vojnike iz smjera suprotnog onome u kojem su ovi odapinjali svoje strelice. „Okrenite se! Okrenite se!“ vikala je Johanna, ali njezin se glas gubio u metežu. Uostalom, tko bi je uopće mogao razumjeti? Svi Drvodjeljini članovi pomno su pratili borbu. Ona zgrabi Johannin rukav. „Ti tamo nešto vidiš? Gdje?“ Johanna stade zamuckivati, ali sada je i Peregrin nešto uočio. Njegova ćurlikava vika nadglasala je zvuk bitke. Otrčao je natrag uzbrdo do mjesta na kojem je Skrupilo pokušavao napuniti jedan od topova. „Johanna! Pomozi mi!“ Drvodjelja je oklijevala, a onda joj reče: „Da. Moguće je da su stvari tako ozbiljne. Pomozi mu oko topa, Johanna.“ Do postolja s topom bilo je samo pedeset metara, ali uzbrdo. Ona potrči. Nešto teško tresne na stazu baš ispred nje. Dio jednog vojnika! Uvijao se i vrištao. Šest dlakavih gruda veličine skočimiša držalo se za njegovo tijelo, a krzno mu je bilo prošarano crvenilom. Još jedan član pade pokraj nje. I još jedan. Johanna posrne, ali nastavi trčati. Wickwrackscar je stajao s glavama na okupu, samo nekoliko metara od Skrupila. Svi njegovi odrasličlanovi bili su naoružani usnim noževima i čeličnim bodljama. Mahnuo je Johanni da se zguri kraj njega. „Naletjeli smo na gnijezdo... vukova.“ Glas mu je zvučao čudno, nerazgovjetno. „Mora da je smješteno negdje između ovog mjesta i gornjeg dijela staze. Brdašce, nalik malenom tornju dvorca. Moramo uništiti gnijezdo. Vidiš li ga?“ Očigledno, njemu to nije polazilo za rukom; intenzivno je gledao u svim smjerovima. Johanna pogleda uzbrdo. Borba kao da je jenjala, ostali su samo zvuči agonije Bodljastih. Johanna upre prstom. „Misliš tamo, ona tamna stvar?“ 232 www.balkandownload.org

Peregrin nije odgovorio. Njegovi su se članovi trzali, a noževi u ustima nasumce mlatarali. Ona se munjevito izmakne letećem metalu. Već je uspio porezati i samoga sebe. Napad zvukom. Ona pogleda unatrag duž staze. Već je više od godinu dana poznavala čopore, ali ovo što je sada mogla vidjeti bilo je... bezumlje. Pojedini čopori kao da su eksplodirali, rastrčavajući se u svim smjerovima do razdaljine na kojoj nikako nisu mogli održati sposobnost razmišljanja. Ostali – Drvodjelja na njezinim kolima – su se zbijali na hrpe tako da im je virila jedva poneka glava. Tek malo iza najbližih stabala iznad njih vidjela je sivi plimni val. Vukovi. Svaka od dlakavih lopti izgledala je prilično bezopasno. Ali, sve one skupa... Johanna se na trenutak skameni, promatrajući ih kako razdiru vrat jednog vojnika. Johanna je bila jedina preostala osoba koja nije pomahnitala, ali jedino što joj je to moglo donijeti bilo je da će znati da umire. Uništiti gnijezdo. Na topničkim kolima pokraj nje preostao je samo jedan Skrupilovčlan, stari Bjeloglavi. Šašav kao i uvijek, navukao je topničke štitnike za uši te je sada njuškao ispod topovske cijevi. Uništiti gnijezdo. Možda ipak i nije bio baš tako šašav! Johanna skoči na kola, koja se zakotrljaju ka prijelomnici i udare u drvo; ona jedva da je i primijetila. Podigla je cijev, baš kao što je gledala na vježbama. Bjeloglavičlan je natezao vreću s barutom, ali uz pomoć samo jednog para čeljusti nije mogao izaći s njom na kraj. Bez ostatka čopora nije imao niti vještinu šapa niti snagu uma. On pogleda u nju očajnički raširenih očiju. Ona zgrabi drugu stranu vreće i njih dvoje nekako nabiju barut u cijev. Bjeloglavi opet zaroni među opremu, tražeći topovsku kuglu. Inteligentniji od psa, a k tome i dobro uvježban. Johanna ne bi bila spremna to glasno izreći, ali možda su još imali izgleda! Vukovi su projurili samo pola metra ispod njihovih nogu. Od jednoga ili dva bi se ona mogla obraniti i sama, ali ovdje je njih na desetke nasrtalo i trgalo izgubljene članove. Trojica Peregrinovih stajala su oko Scarbutta i štenaca, ali njihova se obrana sastojala samo od bezumnog rezanja kroz zrak. Čopor je ispustio svoje usne-noževe i bodlje. Ona i Bjeloglavi uspjeli su nagurati kompletno punjenje u cijev. Ovaj je odjurio do stražnje strane i stao se igrati s upaljačem za stijenj koji su topnici koristili. Tim se dijelom moglo rukovati samo jednimčeljustima, budući daje ionako samo jedan član bio zadužen za samo ispaljivanje hica. „Čekaj, idiote!“ odgurne ga Johanna. „Moramo naciljati ovu spravu!“ Bjeloglavi se na trenutak doimao uvrijeđeno. Prigovor kao da mu nije bio baš najjasniji. Spustio je dugačku šibu za potpaljivanje, ali je još uvijek držao upaljač. Kresnuo je i upalio plamen, te odlučno krenuo natrag pokušavajući se promigoljiti pokraj Johanninih nogu. Ona ga opet odgurne i pogleda uzbrdo. Tamna tvorevina. To mora da je gnijezdo. Ona nagne cijev i pogleda duž njezina gornjeg ruba. Lice joj se našlo na samo nekoliko centimetara od neumornog Bjeloglavog i njegovog plamena. Njegova glava pod prigušivačima tržne još malo naprijed, i plamen dotakne rupicu za paljenje. Udar je umalo zbacio Johannu s kola. Na trenutak nije mogla razmišljati ni o čemu osim o boli koja joj se zabadala u uši. Otkotrljala se u sjedeći položaj, iskašljavajući dim. Nije čula ništa osim visokotonske zvonjave koja joj je uporno tutnjala u glavi. Njihov je vagonet titrao, jednim kotačem viseći nad prijelomnicom. Bjeloglavi se izvlačio ispod 233 www.balkandownload.org

zatvorenog kraja cijevi. Ona je odgurne s njegovih leđa i potapša glavu pod štitnicima. Krvario je – ili je ta krv ipak bila njezina? Nekoliko sekundi samo je omamljeno sjedila, začuđena svom tom krvlju, pokušavajući se prisjetiti kako se uopće našla ovdje. Glas koji je dopirao negdje iz njezinog zatiljka uzbunjeno je vrištao. Nema vremena, nema vremena. Ona se natjera da se podigne na koljena i pogleda oko sebe, dok joj se pamćenje vraćalo s bolnom sporošću. Uzbrdo od njih bilo je raskoljenih stabala; zlaćano drvo svjetlucalo je među lišćem. Na mjestu gdje se nalazilo gnijezdo vidjela je gomilu svježe prevrnute zemlje. Uspjeli su ga uništiti, ali... borba se nastavljala. Na stazi je još uvijek bilo vukova, ali sada su oni jurili u svim smjerovima. Dok ih je promatrala, deseci njih su se katapultirali s ruba staze medu drveće i na kamenje na nizbrdici. A Bodljaši su se ponovno ozbiljno borili. Peregrin je podigao svoje noževe. Oštrice i njegove njuške su se crvenjele, a on je i dalje žestoko zamahivao. Nešto sivo i zakrvavljeno proleti pokraj ruba topovskih kola i zaustavi se pokraj Johannine noge. „Vuk“ nije mogao biti veći od dvadesetak centimetara, a krzno mu je bilo prljavo sivosmeđe. Doista je izgledao poput kućnog ljubimca, ali malene su čeljusti s ubilačkim namjerama škljocale u smjeru njezinih zglobova. Johanna na njega ispusti topovsku kuglu. Tijekom sljedeća tri dana, dok su se Drvodjeljini ljudi mučili da sebe i svoju opremu ponovno dovedu u red, Johanna je naučila dosta toga o vukovima. Ono što su ona i Skrupilov Bjeloglavi učinili topom istog je trenutka zaustavilo napad. Bez ikakve sumnje, uništenje gnijezda je spasilo mnoge živote, kao i samu ekspediciju. „Vukovi“ su bili neka vrsta stvorenja organiziranih na principu košnice, tek djelomično nalik na čopore. Rasa Bodljastih koristila je grupni um kako bi ostvarila visoku inteligenciju; Johanna nikada nije vidjela inteligentan čopor veći od šest članova. Vučja gnijezda nisu marila za inteligenciju. Drvodjelja je tvrdila da se u jednom gnijezdu može naći na tisuće članova – ono na koje su i sami naletjeli nesumnjivo je bilo golemo. Takva masa nije mogla biti inteligentna poput prave osobe. U smislu čiste sposobnosti rasuđivanja, vjerojatno nije bila mnogo naprednija od jednog jedinog člana čopora. S druge strane, krasila ju je daleko veća prilagodljivost. Vukovi su mogli samostalno djelovati i na većim razdaljinama. U krugu od nekoliko stotina metara od gnijezda bili su pak produžeci „matica“ u gnijezdu, i tada im nitko nije mogao osporiti lukavost. Peregrin je znao legende o gnijezdima inteligencije gotovo ravne onoj čopora, i o stanovnicima šuma koji su s obližnjim gnijezdima sklapali sporazume o zaštiti u zamjenu za hranu. Sve dok se održavala snažna buka u gnijezdu, vukovi-radilice mogli su se koordinirati gotovo kao ičlanovi čopora. Ali, ako ste uništili gnijezdo, stvorenje se raspadalo poput kakve jeftine mreže s centralnom topologijom. Ovo je gnijezdo nesumnjivo zadalo težak udarac Drvodjeljinoj vojsci. Tiho ječekalo da se vojnici nađu u njihovom dometu, a onda su vukovi u rubnom pojasu sinkroniziranom mimikrijom stvorili zvučne „duhove“ varajući čopore i navodeći ih da se okrenu od gnijezda i besmisleno odapinju svoje strelice u drveće. A kada je prepad doista počeo, gnijezdo se koncentriranom bukom za zbunjivanje obrušilo na Bodljaste. Taj je napad bio daleko jači od „prljave buke“ kakvu su susretali u ostalim dijelovima šume. Za Bodljaste su drugi bukači bili bolno glasni, a ponekad čak i zastrašujući, ali nisu sa sobom donosili mentalno-razarajući kaos napada vučjeg gnijezda. 234 www.balkandownload.org

U zasjedi je bilo onesposobljeno više od stotinu čopora. Pojedini, uglavnom oni koji su imali mladunčad, zgurili su se u hrpi, drugi su, poput Skrupila, bili naprosto „razbacani“. Tijekom sati nakon napada mnogi od ovih fragmenata su se prikupili i ponovno udružili. Takvi čopori bili su pomalo uzdrmani, ali u biti neozlijeđeni. Vojnici, koje je napad zaobišao, pretraživali su pošumljene stijene u potrazi za ozlijeđenim članovima svojih suboraca. Na pojedinim je mjestima iza prijelomnice bilo ponora dubokih dvadesetak metara. Tamo gdje krošnje nisu ublažile pad,članovi su se stropoštavali na goli kamen. Naposljetku su pronašli pet mrtvih i još dvadeset teško ozlijeđenih. U ponor su pala i dvoja kola, koja su se zapalila, a njihovi su kerhozi bili preteško ozlijeđeni da bi preživjeli. Ludom srećom, hitac iz topa nije uzrokovao šumski požar. Tri je puta sunce opisalo svoj široki, nakrivljeni krug iznad obzora. Drvodjeljina vojska oporavljala se u taboru smještenom u dubinama šume u dolini, nedaleko od rijeke. Vendacije je na sjeverni zid doline postavio straže opremljene signalnim zrcalima. Ovo je mjesto bilo sigurno koliko god je to ovako daleko na sjeveru bilo moguće. U svakom slučaju, bilo je i jedno od najljepših. S njega se nije pružao pogled na šumu iznad njih, ali se čuo šum rijeke, tako glasan da je gušio uzdahe suhog vjetra. Drveće u nizini nije imalo cvijeća na korijenju, ali se ipak razlikovalo od onoga poznatog Johanni. Nije bilo niskog raslinja, tek meka, plavkasta „mahovina“ za koju je Peregrin tvrdio daje zapravo dio stabala. Prostirala se poput pokošenog travnjaka sve do korita rijeke. Posljednjeg dana njihovog odmora Kraljica je sazvala sastanak svihčopora koji u tom trenutku nisu bili na straži ili u izvidnici. Bilo je to najveće okupljanje Bodljastih najednom mjestu koje je Johanna vidjela otkako je njezina obitelj bila uništena. Ali, ovi se čopori nisu međusobno borili. Koliko god je Johannin pogled sezao duž tepiha mahovine, prostor su zauzimali čopori, svaki barem osam metara udaljen od najbližeg mu susjeda. U jednom apsurdnom trenutku to ju je podsjetilo na Park doseljenika u Overbvu: obitelji na pikniku, svaka od njih opremljena tradicionalnom dekicom i košarama za hranu. Ali, ove su „obitelji“ bile čopori, a njihova je formacija bila vojna. Redovi su se protezali u blago zaobljenim lukovima gledajući prema Kraljici. Peregrin Wickwrackscar stajao je desetak metara iza nje, u sjeni. Titula Kraljičina supružnika nije imala službenu težinu. Drvodjelji slijeva ležale su preživjele žrtve zasjede, članovi u zavojima i longetama. Na neki način, takve vidljive ozljede nisu bile ono najgore; postojali su i oni koje je Peregrin nazivao „hodajućim ranjenicima“. Bili su to samci, dueti i trojci koje su činili jedini preživjeli iz pojedinih čopora. Neki od njih pokušavali su zadržati odgovarajuće držanje i pozornost, no drugi su bauljali uokolo, povremeno prekidajući Kraljičin govor besmislenim riječima. Bilo je to gotovo identično situaciji s Scribnerom Jaqueramaphanom, ali činilo se da će većina njih preživjeti. Neki od njih već su se stapali pokušavajući stvoriti nove jedinke. Neki takvi pokušaji mogli bi i uspjeti, kao u slučaju Peregrina Wickwrackscara. Ipak, za većinu njih proteći će mnogo vremena prije nego što opet postanu prave osobe. Johanna je sjedila sa Skrupilom u prvom redu pred Kraljicom. Zapovjednik topništva bio je u paradnom stavu Bodljastih: slabinama na tlu, visoko uzdignutih prsa i većinom glava gledajući prema naprijed. Skrup se izvukao bez ozbiljnijih ozljeda. Njegov bjeloglavi član zaradio je još nekoliko nagorjelih točaka na krznu, a jedan od ostalih članova uganuo je rame pri padu sa staze. Svoje je topničke štitnike nosio gizdavo kao i uvijek, ali na njemu se zamjećivala neka vrsta suzdržanosti – možda samo zbog vojne naravi prigode ičinjenice da je trebao dobiti medalju za junaštvo. 235 www.balkandownload.org

Kraljica je nosila svoje svečane odore. Svakom od glava gledala je u drugi dio publike. Johanna još nije mogla razumjeti jezik Bodljastih, i sasvim sigurno ga nikada neće moći govoriti bez mehaničke pomoći. Ipak, zvuk je uglavnom bio unutar njezina slušnog raspona – niske frekvencije se šire daleko bolje od visokih. Čak i bez memorijskih pomagala i generatora gramatike, ipak je pomalo učila. Lako je mogla prepoznati emotivan ton, a umjesto pljeska ovdje se koristilo hrapavo hov hov hov. Što se tiče pojedinih riječi... pa, bile su više nalik akordima, pojedinačnim slogovima koji su imali vlastiti smisao. Ako bi slušala pozorno (a Peregrina nije bilo u blizini da joj simultano prevodi), sad je već mogla i razumjeti poneku od njih. ... Kao, na primjer, upravo sada. Drvodjelja je govorila lijepe stvari o svojoj publici. Hovhov odobravanja stizao je sa svih strana. Zvučali su poput gomile tuljana. Jedna od Drvodjeljinih glava potom zaroni u zdjelu i od tamo izvuče mali izrezbareni drveni ukras. Izgovorila je imečopora, višeakordni tumptitittum koji bi, da ga dovoljno često čuje, Johanna možda mogla i ponoviti, kao u slučaju „Jaqueramaphana“, ili čak u njemu vidjeti i smisao, kao kod „Wickwrackscara“. Iz prvog reda publike jedan se član zaputi ka Kraljici. Zaustavio se gotovo nosom uz nos najbližeg njezinogčlana. Drvodjelja izgovori nešto o hrabrosti, a potom dvoje od nje pričvrstiše drveni – broš(?) – na odoru nagrađenoga. Ovaj se odsječno okrene i vrati u svoj čopor. Drvodjelja zatim izvuče još jedan orden i prozove sljedeći čopor. Johanna se nagne ka Skrupilu. „Što se događa?“ upita ga s čuđenjem. „Zašto pojedinačni članovi dobivaju odlikovanja?“ I kako mogu podnijeti da se toliko približe drugom čoporu? Skrupilo se držao ukočenije od većine drugih čopora, i u najvećoj ju je mjeri ignorirao. Sada je ipak okrenuo jednu glavu u njezinu smjeru. „Šššš!“ Njegova glava krene natrag, ali Johanna ga zgrabi za jednu od odora. „Šašavice“, konačno joj je odgovorio. „Nagrada je namijenjena cijelom čoporu, a jedan član je samo preuzima. Više njih stvorilo bi mahnitost.“ Hmm. Jedan po jedan, još su tri čopora poslala po jednog člana da preuzme njihova odlikovanja. Neki od njih kretali su se strogo uvježbanim kretnjama, poput ljudskih vojnika iz priča. Drugi bi krenuli isto tako, ali bi se na prilazu Drvodjelji smeli i postajali stidljivi. Naposljetku Johanna reče: „Psst, Skrupilo! Kada ćemo mi dobiti naše?“ Ovoga puta on je nije ni pogledao; sve su njegove glave bile uperene izravno u Kraljicu. „Na kraju, naravno. Ti i ja smo ubili gnijezdo i spasili samu Drvodjelju.“ Njegova su se tijela gotovo tresla od ukočenog držanja. Nasmrt je preplašen. Iznenada, Johanna shvati i zašto. Drvodjelja očigledno nije imala teškoća s održavanjem svijesti kad bi se uz nju našao jedan od članova drugih čopora. No, suprotno nije vrijedilo. Slanje jednog člana u drugi čopor značilo je djelomičan gubitak razuma i prepuštanje na milost drugome čoporu. Tako gledano... pa, Johannu je podsjećalo na povijesne prizore koje je reproducirala u igri. Na Nyjori su tijekom Mračnog doba dame pri audijenciji tradicionalno predavale svoje mačeve kraljici, a potom bi kleknule. Ovdje se događalo isto to, samo što je, promatrajući Skrupila, Johanna shvatila daje, koliko god bila simbolična, ceremonija mogla imati i vraški zastrašujući učinak. Uslijedile su još tri medalje, a tada Drvodjelja izgovori akorde koji su predstavljali Skrupilovo ime. Zapovjednik topništva se okameni ustima proizvodeći slabašno zviždukanje. „Johanna Olsndot“, reče Drvodjelja, a zatim opet nešto na jeziku Bodljastih, 236 www.balkandownload.org

nešto o istupanju naprijed. Johanna ustane, ali nitko od Skrupilovih nije se micao. Kraljica se nasmije ljudskim glasom. Držala je dva ulaštena broša. „Kasnijeću ti objasniti na samnorskom, Johanna. Samo dođi ovamo s jednim od Skrupila. Skrupilo?“ Iznenada su se našli u središtu pažnje, pod pogledima tisuća očiju. Više se nije čulo hov-hov niti žamor u pozadini. Johanna se nije osjećala tako izloženom još otkako se igrala „prvih kolonista“ u igraonici svoje škole. Sagnula se tako da glavu približi jednome od Skrupilovih članova. „Idemo, frajeru. Mi smo veliki junaci.“ Oči koje su joj uzvratile pogled bile su jako raširene. „Ne mogu.“ Riječi gotovo da su bile nečujne. Unatoč svim njegovim kitnjastim štitnicima za uši i rezerviranom držanju Skrupilo je bio skamenjen od straha. Ali, ovdje se nije radilo o tremi. „Ne mogu se rasparčati tako brzo. Ne mogu.“ Iz redova iza njih začulo se mumljavo ćurlikanje. Tako mu svih Sila, hoće li mu ovo zamjeriti? Dobro došli u srednji vijek. Budale. Čak i razbacan u dijelove, Skrupilo im je spasio guzice, a sad– Ona spusti ruke na dva njegova ramena. „Uspjeli smo i prije, ti i ja. Sjećaš se?“ Glave kimnuše. „Pomalo. Taj moj dio sam za sebe... nikada ne bi uspio.“ „Tako je. Ne bih ni ja. Ali, zajedno smo ubili gnijezdo vukova.“ Skrupilo je na trenutak nesigurnim očima zurio u nju. „Da, doista jesmo.“ On ustane mašući glavama tako da su štitnici zaklepetali. „Da!“ Izgovorivši to, on svojeg bjeloglavog člana dovede do nje. Johanna se uspravi. Ona i Bjeloglavi izašli su na otvoreni prostor. Četiri metra. Šest. Vrhove prstiju jedne ruke nježno je držala na njegovom vratu. Kada su se dvanaestak metara udaljili od ostatka Skrupila, Bjeloglavi nakratko izgubi korak. Postrance je pogledao Johannu, a zatim nastavi, iako sporije. Johanna se nije sjećala same primopredaje, bila je previše usredotočena na Bjeloglavog. Drvodjelja je govorila nešto opširno i nerazumljivo. Na koncu su oboje nekako završili s fino izrezbarenim odlikovanjima na ovratnicima te su se uputili natrag ka ostatku Skrupila. Tada je opet postala svjesna mnoštva oko njih. Protezalo se dokle joj je pogled pod šumskim svodom sezao – i svi kao da su im klicali, a Skrupilovi topnici glasnije od svih. Ponoć. Ovdje, na dnu doline, bila su tri ili četiri sata kad bi sunce uronilo iza visokog sjevernog zida. Nije to bilo baš nalik noći, pa čak ni sumraku. Dim od požara na sjeveru kao daje bivao sve gušći. Sada mu je već osjećala miris. Johanna se vraćala iz topničkog dijela tabora ka Drvodjeljinom šatoru. Bilo je tiho; mogla je čuti mala stvorenja kako zriču u raslinju oko korijenja. Slavlje bi se nastavilo i dulje, ali svi su znali da se za nekoliko sati moraju pripremiti za uspon uz sjeverni zid doline. Stoga se sada čuo tek povremeni smijeh i vidio poneki čopor koji bi prošao u blizini. Johanna je hodala bosa, cipela ovješenih preko ramena. Čak i po suhom vremenu, mahovina je bila čarobno meka pod njezinim stopalima. Iznad nje šumski se svod sastojao od zelenila isprekidanog mrljama magličastog neba. Gotovo da je mogla zaboraviti što se bilo dogodilo, i što im tek predstoji. 237 www.balkandownload.org

Čuvari oko Drvodjeljinog šatora nisu je zaustavljali, samo su je tiho najavili. Naposlijetku, ovuda se baš i nije kretalo mnogo ljudskih bića. Kraljica promoli jednu glavu. „Uđi, Johanna.“ Drvodjelja je u šatoru sjedila u uobičajenom krugu oko svojih štenaca. Bilo je prilično mračno, a jedino svjetlo dopiralo je kroz ulaz. Johanna se sruči na jastuke na kojima je obično spavala. Još od poslijepodneva, od velike ceremonije, namjeravala je porazgovarati s Drvodjeljom. A sada... veselica topnika bila je nešto lijepo. Na neki način bilo joj je žao narušiti to raspoloženje. Drvodjelja nakrivi glavu prema njoj. U istom trenutku gestu ponoviše i dva njezina štenca. „Vidjela sam te na zabavi. Jako si trijezna; sada već jedeš većinu naše hrane, ali ne piješ pivo.“ Johanna slegne ramenima. Da, zašto? „Djeca ne smiju piti dok ne napune osamnaest godina.“ To je bio običaj s kojim su se njezini roditelji slagali. Johanna je prije dva mjeseca bila napunila četrnaest; dataset ju je podsjetio točno u sat. Razmišljala je. Da se nije dogodilo ništa od svega ovoga; daje još uvijek bila u Dalekom laboratoriju ili u Straumskom Carstvu, bi li se iskrala s prijateljicama kako bi probala to zabranjeno voće? Vjerojatno bi. Pa ipak, ovdje gdje je bila prepuštena isključivo sama sebi, gdje je trenutačno bila velika junakinja, nije popila ni kapi... Možda baš zato što mama i tata nisu bili tu, i što poštovanje njihovih želja kao da ih je činilo bližima. Osjećala je kako joj se oči pune suzama. „Hmm.“ Drvodjelja kao da nije zamjećivala. „I Peregrin je rekao da je to razlog.“ Ona potapša štenad i nasmiješi se. „Valjda ima smisla. Niti ovo dvoje neće dobiti pivo dok malo ne odrastu – iako znam da večeras malo tulumare iz druge ruke, preko mene.“ U šatoru se blago osjećao pivski dah. Johanna grubo protrlja lice. Trenutačno joj se doista nije razgovaralo o pitanjima tinejdžerstva. „Znaš, ono što si danas izvela sa Skrupilom bilo je pomalo zločesto.“ „Ja... Da. Prije toga sam razgovarala s njim o cijeloj stvari. Nije to želio, ali mislila sam da se samo... je li 'prenemaže' odgovarajuća riječ? Da sam znala kako je uznemiren... pa –“ „Praktički se umalo raspao pred svim onim ljudima. Ako dobro razumijem, to bi za njega bila velika sramota, nije li tako?“ „... Da. Razmjena časti za lojalnost pred sebi ravnima je važna stvar, barem na način kojim ja upravljam stvarima. Sigurna sam da Peregrin ili dataset mogu nabrojiti još deset oblika vladavine. Pazi, Johanna, ta mi je razmjena bila potrebna, a ti i Skrupilo ste morali biti ondje.“ „Aha, znam. 'Nas dvoje smo spasili stvar'.“ „Tiho!“ Njezin je glas odjednom zazvučao nervozno, i Johanna se prisjeti da razgovara sa srednjovjekovnom kraljicom. „Nalazimo se tristo kilometara sjeverno od mojih granica, gotovo u samom srcu Skalperove domene. Za nekoliko dana susrest ćemo neprijatelja, i još će mnogi od nas izginuti za nismo-baš-sigurni-što.“ U Johanninu želucu se stvori kamen. Ako se ne uspije vratiti na brod, ako ne uspije u onome što su mama i tata započeli... „Molim te, Drvodjeljo! Imamo vrijedan cilj!“ „Ja to znam. Peregrin to zna. I većina mojih savjetnika se slaže, iako ne bez gunđanja. No, svi smo mi razgovarali s datasetom. Vidjeli smo tvoje svjetove i dostignuća 238 www.balkandownload.org

vaše znanosti. S druge strane, većina mojih podanika ovdje“, ona mahne glavom u smjeru tabora dalje od šatora, „slijedi me zbog svojeg povjerenja i lojalnosti. Za njih je situacija smrtno opasna, a cilj jako maglovit.“ Ona zastane, iako su štenci još trenutak žestoko gestikulirali. „Ne znam baš kako bi ti svoju vrstu nagovorila na preuzimanje takvog rizika. Dataset govori o vojnoj stezi.“ „To je bilo na Nyjori, prije mnogo vremena.“ „Nije važno. Poanta je u tome da su moje trupe ovdje zbog svoje lojalnosti, uglavnom spram mene osobno. Tijekom šesto godina dobro sam ih štitila; njihovo pamćenje i legende jasno govore o tome. U više navrata ja sam bila jedina koja je naslutila zlo, i moji su savjeti spasili sve one koji su ih slijedili. To je razlog zbog kojeg je većina vojnika još ovdje, zbog kojeg topnici guraju dalje. Svatko od njih može se slobodno okrenuti i vratiti. Dakle, što bi svi oni trebali pomisliti kad se naša prva 'bitka' sastojala od toga da smo poput bezbrižnih... turista... nabasali na gnijezdo vukova? Bez mnogo dobre sreće, koja se sastojala od toga da ste se ti i Skrupilov član zatekli na pravom mjestu i dobro reagirali, ja bih bila mrtva. Peregrin bi bio mrtav. Možda trećina svih vojnika bila bi mrtva.“ „Da to nismo učinili mi, možda bi netko drugi“, tiho primijeti Johanna. „Možda, iako mislim da nitko drugi nije ni približno bio u stanju pucati na gnijezdo. Vidiš li učinak toga na moje snage? 'Ako malo loše sreće u šumi može ubiti našu Kraljicu i uništiti naše veličanstveno oružje, što će se tek dogoditi kada se suočimo s inteligentnim neprijateljem?' To se pitanje mota mnogim glavama. Ako ne pružim dobar odgovor, nikada nećemo napustiti ovu dolinu – barem ne u pravcu sjevera.“ „I tako si podijelila odlikovanja. Lojalnost za čast.“ „Da. Promakao ti je smisao svega toga jer ne razumiješ naš jezik. Naveliko sam nahvalila njihove postupke. Dodijelila sam srebrna priznanja svim čoporima koji su iskazali bilo kakvu sposobnost tijekom napada. To je donekle pomoglo. Ponovila sam svoje razloge za ovu ekspediciju – čuda koja opisuje dataset i koliko ćemo izgubiti ako Čelik uspije provesti svoje naume. Ali, sve su to oni već bili čuli, a uz to, radi se o dalekim stvarima koje jedva da uopće mogu zamisliti. Nešto novo na što sam im danas ukazala bili ste ti i Skrupilo.“ „Mi?“ „Uzdigla sam vas u nebesa. Samci često postupaju hrabro. Ponekad su i djelomično inteligentni, ili barem tako zvuče. Ipak, usamljeni Skrupilov fragment ne bi bio mnogo više od solidnog borca noževima. Znao je potpaliti top, ali nije imao dovoljno čeljusti ni šapa da bi sam njime u potpunosti rukovao. Sam za sebe nikada ne bi ni shvatio kamo treba naciljati. Ti si, pak, Dvonožna. Po mnogim pitanjima si bespomoćna. Jedini način na koji možeš razmišljati jest samački, ali to možeš činiti ne ometajući druge oko sebe. Vas dvoje ste zajedno učinili ono što niti jedan čopor ne može učiniti usred napada vukova. Stoga sam svojoj vojsci pričala o tome kakav bi tim mogle tvoriti naše dvije rase, i kako svaka od njih nadomješta vjekovne slabosti one druge. Zajedno smo korak bliže tome da postanemo Čopor Svih Čopora. Kako se drži Skrupilo?“ Johanna se slabašno nasmije. „Sve je ispalo dobro. Kada je konačno uspio pokrenuti se i primiti odlikovanje“, ona se igrala brošem pričvršćenim za ovratnik; bio je to prekrasan ukras, prizor Drvodjeljina grada, „kad je jednom uspio u tome, posve se 239 www.balkandownload.org

izmijenio. Trebala si ga vidjeti kasnije s topnicima. Izveli su svoju internu prči u s čašću i lojalnosti, i popili more piva. Skrupilo im je u detalje prepričavao što smo izveli. Čak je i mene natjerao da mu pomognem da sve to demonstrira... Doista misliš daje vojska povjerovala u sve to što si rekla o ljudima i Bodljastima?“ „Mislim da jest. Na svojem jeziku znam biti vrlo elokventna. Samu sam sebe uzgojila takvom.“ Drvodjelja je na trenutak zamukla. Njezini su mladunci dopuzali po tepihu do Johanninih ruku, koje su sada tapšali njuškicama. „Uz to... sve bi to moglo biti i istina. Peregrin je siguran da je tako. Ti možeš spavati u istom šatoru sa mnom, a da ne izgubiš sposobnost razmišljanja. To je nešto što on i ja ne možemo učiniti; oboje smo na svoj način proživjeli mnoge godine i vjerujem da smo inteligentni barem koliko i ljudi i druga stvorenja u Daljinama o kojima govori tvoj dataset. Ali, vi, samačka stvorenja možete stati jedno do drugoga, razmišljati i graditi. Sigurna sam da, u usporedbi s nama, samačke rase neusporedivo brže razvijaju znanost. Ali, sada bi se uz tvoju pomoć stvari mogle ubrzati i kod nas.“ Dvoje štenadi se povuklo, a Drvodjelja spusti glave na šape. „Tako sam barem rekla svojim ljudima... A sada bi i ti trebala malo odspavati.“ Na zemlji ispred šatora već su se nazirale mrlje sunčeva svjetla. „U redu.“ Johanna se izvuče iz gornjih slojeva odjeće. Legla je i povukla lagani pokrivač. Većina Drvodjelje kao daje već spavala. Kao i obično, jedan ili dva para očiju bila su otvorena, ali njihova je inteligencija bila ograničena. Sada su se, pak, i te oči doimale umorno. Zanimljivo, Drvodjelja je toliko radila s datasetom daje njezin ljudski glas počeo jednako dobro reproducirati osjećaje kao i izgovarati riječi. Sada je zvučala tako umorno, tako žalosno. Johanna izvuče ruku ispod pokrivača kako bi pomilovala vrat Drvodjeljinog najbližeg člana, onoga slijepog. „Vjeruješ li ti u ono što si ispričala svima ostalima?“ upita je potiho. Jedna od „stražarskih“ glava pogleda u nju, a iz svih smjerova dopre vrlo ljudski uzdah. Drvodjeljin glas bio je jako slab. „Da... ali se jako bojim da to sada više nije važno. Tijekom šesto godina imala sam dovoljno vjere u samu sebe, ali ono što se dogodilo na južnom obronku... nije se uopće smjelo dogoditi. I ne bi se dogodilo da sam poslušala Vendacijev savjet, da smo se spuštali novom stazom.“ „Ali, tada bi nas mogli uočiti–“ „Da. Kao što vidiš, nije bilo dobrog rješenja. Vendacije ima precizne informacije iz Skalperovih najviših tijela, ali u svakodnevnim pitanjima on je svojevrsna neoprezna budala. Bila sam svjesna toga, i smatrala sam da to mogu kompenzirati. Ali, stara staza je bila u daleko lošijem stanju nego što sam je ja pamtila: da je zadnjih godina tamo bilo ikakvog prometa, vučje gnijezdo nikada ne bi nastalo na tom mjestu. Da je Vendacije pravilno usmjerio svoje patrole, ili da sam ja pravilno usmjeravala njega, nikada ne bi došlo do ovakvog iznenađenja. Umjesto toga, umalo su nas pregazili... a čini se daje moj jedini preostali dar onaj za zavaravanje svih koji mi vjeruju kako bi mislili da još uvijek znam što radim.“ Ona otvori još jedan par očiju i izvede gestu smiješka. „Neobično. Sve ovo nisam rekla čak ni Peregrinu. Je li to još jedna 'prednost' međuljudskih odnosa?“ Johanna potapša slijepčev vrat. „Možda.“ „Bilo kako bilo, vjerujem u ono što sam rekla o stvarima koje bi se mogle dogoditi, ali se bojim da moja duša neće biti dovoljno snažna da to omogući. Možda bih trebala prepustiti vodstvo Peregrinu ili Vendaciju; to je nešto o čemu moram ozbiljno razmisliti.“ Drvodjelja ušuška Johannin iznenađeni prosvjed. „A sada, molim te, spavaj.“ 240 www.balkandownload.org

32. Neko je vrijeme Ravna vjerovala da bi njihov maleni brod mogao cijeli put do Dna prijeći praktički neprimijećen. Kao i sve ostalo, i to se njezino mišljenje u međuvremenu izmijenilo. Trenutačno je Slobodnjak libio možda i najslavnija meduzvjezdana letjelica na Mreži. Milijun rasa promatralo je potjeru. U Srednjim Daljinama golemi su se rojevi antena okretali u njihovu smjeru i osluškivali priče – većinom laži – koje su odašiljali brodovi u potjeri za Slobodnjakom. Naravno, ona te laži nije mogla neposredno čuti, ali dijelovi prijenosa koji su dopirali do nje bili su nedvosmisleni kao da ih iščitava na samom odašiljaču. Ravna je svakodnevno dio dana provodila čitajući Konferencije, pokušavajući pronaći nadu i dokazati samoj sebi da postupa ispravno. Sad je već bila prilično sigurna u to tko ih zapravo progoni. Nije bilo sumnje da bi se i Pham i Plavokras složili s njezinim mišljenjem. Zašto ih progone i što bi ih mogločekati na kraju puta, bilo je predmetom beskrajnih spekulacija na Mreži. Kao i obično, bilo kakva eventualna istina bila je dobro skrivena među lažima. Kripto: 0 Zaprimljeno na: Slobodnjak u tranzitu jezični put: triskvelinski, SjK jedinice Predano od: Hanse (Nema referenci koje bi prethodile padu Releja. Nema vjerojatnog izvora. Ovo je netko tko se ponaša vrlo oprezno.) Tema: Obrambeni savez je prevara? Proslijeđeno: Prijetnja od Pošasti, Interesna konferencija Analitičari ratova, Interesna konferencija Homo Sapiens Datum: 5,8 dana od pada Sjandre Kei Ključne fraze: Misija za budale, nepotreban genocid Tekst poruke: Ranije sam iznio mogućnost da na Sjandri Kei nije bilo znakova uništenja. Ispričavam se. Ta se pretpostavka temeljila na pogrešci pri kataloškoj identifikaciji. U potpunosti se slažem s porukama (njih 13123 do prije nekoliko sekundi) u kojima me uvjeravaju da su naselja na Sjandri Kei tijekom zadnjih šest dana pretrpjela oštećenja od sudara. Očigledno je, dakle, da je „Obrambeni savez“ poduzeo najavljivanu vojnu akciju, kao i da su u stanju uništiti manje civilizacije u Srednjim Daljinama. No, ostaje pitanje: „Zašto?“ Već sam predočio argumente koji pokazuju da nije vjerojatno da bi baš Homo sapiens bio osobito podložan kontroli od strane Pošasti (iako ječinjenica da su bili dovoljno glupi iz stvore tu napast). Čak i vlastita izvješća Saveza potvrđuju da je manje od polovice inteligentnih stanovnika Sjandre Kei pripadalo toj rasi. Sada velik dio flote Saveza juri ka Dnu Daljina u potjeri za jednim jedinim brodom. Kakvu to štetu Pošasti Savez može nanijeti tamo dolje? Pošast je velika prijetnja, možda i najjedinstvenija i najopasnija u dobro dokumentiranom dijelu povijesti, no ponašanje 241 www.balkandownload.org

Saveza ipak se doima destruktivnim i besmislenim. Sada, kad je Savez otkrio neke od svojih sponzorskih organizacija (vidi poruke (identifikacijski brojevi)), mislim da su njegovi stvarni motivi jasni. Vidim vezu između Saveza i stare Aprahantske Hegemonije. Prije tisuću godina ta je grupa pokrenula sličan džihad, grabeći ostatke preostale iza nedavno transcendirane civilizacije. Zaustavljanje Hegemonije donijelo je ponešto uzbudljive akcije u tom dijelu galaksije. Mislim da opet imamo posla s tom rasom, koja koristi opću paniku zbog Pošasti (koja, po općem mišljenju, predstavlja daleko veću prijetnju). Moj savjet: Čuvajte se Saveza i njihovih hvastanja junačkim podvizima. Kripto: 0 Zaprimljeno na: Slobodnjak u tranzitu Jezični put: širahinski -» rondralip -» triskvelinski, SjK jedinice Predano od: Komunikacijski sinod Skladnog Odmorišta Tema: Susret s agentima Devijacije Proslijeđeno: Prijetnja od Pošasti Datum: 6,37 dana od pada Sjandre Kei Ključne fraze: Hanse je prevarant? Tekst poruke: Nemamo posebnih sklonosti prema bilo kojem od sudionika ove rasprave, ali znakovito je da entitet koji nije otkrio niti svoju lokaciju niti posebne interese – naime, Hanse – blati napore Obrambenog saveza. Savez je svoječlanove krio samo tijekom razdoblja okupljanja snaga, kada ga je jedan potez Devijacije mogao u potpunosti uništiti, a od tog je trenutka prilično otvoren u pogledu svojih namjera. Hanse se pita kako jedan brod može biti vrijedan pažnje Saveza. Budući da je Skladno Odmorište postalo poprištem najnovijih događanja, imamo mogućnost pružiti neka dodatna objašnjenja. Brod o kojem je riječ, Slobodnjak II, očigledno je konstruiran za djelovanje na Dnu Daljina, a sposoban je čak i za ograničene operacije u Sporoj Zoni. Nama se predstavio kao poseban zonografski let čija je zadaća proučavanje nedavnih turbulencija na Dnu. U stvarnosti, misija ovog broda je nešto posve drugo. Nakon njegovog nasilnog odlaska, uspjeli smo otkriti neke vrlo neobčine činjenice: Barem jedan član posade bio je ljudsko biće. lako su se jako trudili držati ga dalje od pogleda te su koristili Skrodojahače kao posrednike, imamo zapise koji to dokazuju. Dokopali smo se i biosekvence jedne od individua, koja se podudara s uzorcima sačuvanima u dva od tri arhiva Homo sapiensa. (Dobro je poznato da se ona treća, na Donjem Sneerotu, nalazi u rukama simpatizera ljudi.) Netko bi mogao reći da je motiv za ovu prevaru bio strah; naposljetku, sve se ovo događalo nakon uništenja Sjandre Kei. Mi mislimo drukčije: prvobitni kontakt broda s nama dogodio se prije incidenta na Sjandri Kei. Od tada smo proveli detaljne analize servisnih radova obavljenih na ovoj letjelici u našim hangarima. Ultrapogonska automatika je duboka i složena stvar; čak niti najlukavije maskiranje ne može sakriti sve njezine zapise. Sada znamo da je Slobodnjak krenuo s Releja, kao i da je to područje napustio nakon napada Devijacije. Razmislite što to znači. Posada Slobodnjaka unijela je oružje u stambene prostore, ubila nekoliko lokalnih 242 www.balkandownload.org

sofonta i pobjegla prije nego što su naši ugađači (usklađivao? policija?) bili posve obaviješteni. Imamo dobrih razloga da im želimo zlo. Pa ipak, naša je nesreća sitnica u usporedbi s raskrinkavanjem ove tajne misije. Vrlo smo zahvalni što je Savez voljan tako mnogo riskirati praćenjem ovog traga. U ovoj se diskusiji pojavilo više od uobičajenog broja neosnovanih pretpostavki. Nadamo se daće naše činjenice pojedinim ljudima otvoriti oči. Konkretno, razmislite tko bi doista mogao biti „Hanse“. Devijacija je vrlo uočljiva u Rubnim Daljinama, gdje ima veliku moć i može govoriti vlastitim glasom. Ovdje dolje je vjerojatnije da se posluži prevarom i prikrivenom propagandom. Sjetite se toga dokčitate poruke neidentificiranih entiteta kao što je „Hanse“! Ravna škrgutne zubima. Najgore od svega bilo je to što su činjenice u poruci odgovarale istini; samo su njihove implikacije bile zlonamjerne i lažne. Nije mogla niti pogoditi radi li se ovdje o nekoj sivoj propagandi ili je Sveti Rihndell naprosto iznosio zaključke koje je smatrao objektivnima (iako se činilo da Rihndell nikada nije gajio previše povjerenja prema leptirima). U jednoj stvari kao da su se svi u Konferencijama slagali: Slobodnjaka je progonilo nešto mnogo veće od flote Saveza. Džungla ultrapogonskih tragova mogla se uočiti u krugu od tisuću svjetlosnih godina. Najlogičnijom se doimala pretpostavka da Slobodnjaka progone tri flote. Tri! Obrambeni savez, jednako glasan i hvalisav, iako su ih (neki) smatrali genocidnim oportunistima. Za njima, Sjandra Kei... i ono što je ostalo od Ravnine postojbine; možda i jedina bića u cijelom svemiru kojima je mogla u potpunosti vjerovati. A odmah iza, tiha flota. Razni novopridošli sudionici rasprave tvrdili su da potječe iz Rubnih Daljina. Ti bi brodovi mogli imati poteškoća pri Dnu, ali za sada su ih sustizali. Malo tko je uopće sumnjao daje riječ o potomcima Devijacije. Više od bilo čega drugoga, to je svima bio znak da su Slobodnjak i njegovo odredište od kozmičkog značaja. Jedino preostalo veliko pitanje bilo je – zašto? Spekulacije su se slijevale brzinom od pet tisuća poruka na sat, pokušavajući rasvijetliti ovaj misterij s milijun različitih gledišta. Neka od njih potjecala su od rasa toliko drukčijih da su po njima Skrodojahači i ljudi izgledali gotovo kao ista rasa. Najmanje pet sudionika rasprave bili su plinoviti stanovnici zvjezdanih korona, a za jednog ili dva Ravna je sumnjala da pripadaju nekatalogiziranim rasama, stvorenjima tako sramežljivima da bi im ovo mogla biti prva aktivna upotreba Mreže uopće. Slobodnjakovo brodsko računalo postalo je mnogo primitivnije nego što je bilo u Srednjim Daljinama. Više nije od njega mogla tražiti da pročešlja poruke i u njima potraži fine nijanse i pametne ideje. Štoviše, ako dolazna poruka nije sadržavala tekst na triskvelinskom, često bi ostala nečitljiva. Prevoditeljski programi su s većim trgovačkim jezicima još uvijek radili prilično dobro, ali i u tim je slučajevima prijevod bio spor i pun alternativnih značenja i praznog blebetanja. Bio je to samo još jedan znak da se približavaju Dnu Daljina. Učinkovit prijevod prirodnih jezika gotovo u pravilu zahtijeva svjestan prevoditeljski program. Pa ipak, uz odgovarajući dizajn, stvari su mogle biti i bolje. Automatika je mogla profinjeno degradirati u skladu s ograničenjima koja joj je nametala dubina na kojoj su boravili; umjesto toga, oprema je naprosto prestala funkcionirati, a ono što je preostalo bilo je sporo i sklono pogreškama. Daje barem opremanje dovršeno prije pada Releja. I koliko sam samo puta to poželjela? Nadala se da stvari ne stoje ništa bolje niti na 243 www.balkandownload.org

brodovima koji su ih progonili. Tako je Ravna koristila brod za lagano čeprkanje po konferenciji Prijetnje. Većina preostaloga bilo je besmisleno, kao da su poruke pisali ljudi koji „čitaju iz graha“: Kripto: 0 Sintaksa: 43 Zaprimljeno na: Slobodnjak u tranzitu Jezični put: arbvitski -» trgovački 24 -» čergelenski – triskvelinski, SjK jedinice Predano od: Magličasta Vrtiusna (Možda organizacija oblakastih letača u izdvojenom jovijanskom sustavu. Vrlo rijetko su se javljali prije početka ove rasprave. Čini se da imaju jako malo valjanih informacija. Preporuka programa: izbrisati ovog sudionika iz popisa prikazanih poruka.) Tema: Cilj Pošasti na Dnu Proslijeđeno: Prijetnja od Pošasti Velike tajne postanka Datum: 4,54 dana od pada Sjandre Kei Ključne fraze: Nestabilnost zona i Pošast, heksapodija kao ključni element Tekst poruke: Prije svega, isprike ako ponavljam očigledne zaključke. Moj jedini izlaz na Mrežu je vrlo skup i promiče mi mnogo važnih poruka. Mislim da svi koji prate i Velike tajne postanka i Prijetnju od Pošasti mogu uočiti važnu pravilnost. Od događaja koje je opisala informacijska služba Skladnog Odmorišta, većina se slaže da na Dnu Daljina, u regiji... postoji nešto važno za Devijaciju. Ovdje uočavam moguću vezu s Velikim tajnama. Tijekom zadnjih dvjesto dvadeset dana učestala su izvješća o nestabilnosti sučelja zona u području ispod Skladnog Odmorišta. Kako je prijetnja od Pošasti rasla i kako su se napadi na napredne rase i druge Sile nastavljali, ova se nestabilnost pojačavala. Zar među tim zbivanjima ne bi moglo biti nekakve veze? Pozivam sve da potraže dodatne informacije na Velikim tajnama (ili u najbližem arhivu koju ta Konferencija održava). Ovakvi događaji ponovno dokazuju da je cijeli univerzum u sebi ronzelabilan. Pojedini prilozi bili su doista naporni za čitanje: Kripto: 0 Sintaksa: 43 Zaprimljeno na: Slobodnjak u tranzitu Jezični put: voblinški a bjeloreski a triskvelinski, SjK jedinice Predano od: Cvrčkopjesma pod Visokom Vrbom (Cvrčkopjesma je sintetička rasa kreirana kao šala/opit/instrument Visoke Vrbe kada je ova transcendirala. Cvrčkopjesma je na Mreži već više od deset tisuća godina. Čini se da se radi o fanatičnim proučavateljima putova koji vode do transcendencije. Već osam tisuća godina oni su najučestaliji sudionici rasprava u konferencijama „Gdje su sad“ i srodnima. Nema dokaza da je ijedna kolonija Cvrčkopjesme ikad i sama transcendirala. Cvrčkopjesma je i sama dovoljno neobična da postoji velika konferencija posvećena spekulacijama o toj rasi. Opći 244 www.balkandownload.org

je zaključak da je Cvrčkopjesmu osmislila Visoka Vrba kao svoju sondu dolje u Dubinama i da je rasa kao takva na neki način nesposobna za vlastitu transcendenciju.) Tema: Cilj Pošasti na Dnu Proslijeđeno: Prijetnja od Pošasti Posebna interesna konferencija Analitičari ratova Posebna interesna konferencija Gdje su sad Datum: 5,12 dana od pada Sjandre Kei Ključne fraze: 0 prelasku u transcendenciju Tekst poruke: Suprotno ostalim porukama, postoji mnogo razloga zbog kojih bi jedna Sila mogla instalirati artefakte na Dnu Daljina. Abselorova poruka u ovoj raspravi navodi neke od njih: dokumentirano je da su pojedine Sile izražavale zanimanje za Sporu Zonu, pa čak i za Tupe Dubine. U rijetkim slučajevima poslane su i ekspedicije (iako se povratak iz Dubina uvijek događa davno nakon što pošiljateljska Sila izgubi zanimanje za sva lokalna pitanja). No, niti jedan od tih motiva ovdje se ne čini vjerojatnim. Onima koji su upoznati s transcendencijom Brzogorecih jasno je da je Pošast stvorenje koje pokušava postići stanje staze. Njezino zanimanje za Dno je vrlo iznenadno i, kako vjerujemo, isprovocirano otkrićima na Skladnom Odmorištu. Na Dnu se nalazi nešto kritično za dobrobit Devijacije. Razmotrite ideju ablativne disonancije (vidi arhiv konferencije Gdje su sad): nitko ne zna kakve su pripremne procedure izvodili ljudi iz Straumskog Carstva. Brzogoreći su možda i sami imali transcendentnu inteligenciju. Što ako je ona postala nezadovoljna smjerom vlastite kanatropije? U tom slučaju mogla bi pokušati prikriti rodnoodskočnicu. Dno ne bi bilo mjesto na kojem bi se sam algoritam mogao normalno izvesti, ali bi se iz njega mogli kreirati i nakratko pokretati razni avatari. Do određene mjere, Ravna je gotovo uspijevala uhvatiti smisao; ablativna disonancija bila je dobro poznata tema iz primijenjene teologije. No, tada se, poput jednog od onih snova u kojima se upravo treba otkriti tajna života, gubio u besmislicama. Bilo je i poruka koje nisu bile niti glupe niti opskurne. Kao i obično, Sandor sa Zooa u mnogo je detalja pogodio u bit stvari: Kripto: 0 Zaprimljeno na: Slobodnjak u tranzitu Jezični put: triskvelinski, SjK jedinice Predano od: Sandorska arbitražna obavještajna služba na Zoou (Poznata vojna korporacija iz Rubnih Daljina. Ako je ovo lažno predstavljanje, netko se igra životom.) Tema: Cilj Pošasti na Dnu Ključne fraze: Iznenadna promjena taktike Pošasti Proslijeđeno: Prijetnja od Pošasti, Interesna konferencija Analitičari ratova, Interesna konferencija Homo sapiens Datum: 8,15 dana od pada Sjandre Kei Tekst poruke: Ako to još ne znate, Sandorska obavještajna služba raspolaže većim brojem različitih 245 www.balkandownload.org

mrežnih izvora. U stanju smo prikupljati poruke s putova koji nemaju zajedničkih međučvorova, stoga možemo otkriti i otkloniti eventualnu modifikaciju podataka tijekom prijenosa. (Time se ne otklanjaju laži i zablude koje su već ranije bile prisutne, ali to je ono što prikupljanje informacija i čini zanimljivim poslom.) Pošast je naš najviši prioritet od svoje pojave prije godinu dana. Razlog tome nisu samo njezina očigledna snaga te uništenja i deicidi koje je počinila. Mi strahujemo da je sve to tek manji dio Prijetnje. U pisanoj povijesti postojale su gotovo jednako tako moćne devijacije. Ono po čemu se ova istinski razlikuje jest stabilnost. Ne uočavamo nikakve znakove interne evolucije; na neki način, ovo je nešto manje od Sile. Možda nikada neće izgubiti zanimanje za kontrolu nad Rubnim Daljinama. Moguće je da upravo svjedočimo masovnoj i trajnoj promjeni prirode stvari. Zamislite: stabilna nekroza, u kojoj jedino svjesno biće u Rubnim Daljinama ostaje Pošast. Stoga je proučavanje Pošasti za nas bilo pitanje života i smrti (koliko god da smo jaki i široko rasprostranjeni). Došli smo do brojnih zaključaka, od kojih vam neki mogu biti očigledni, a drugi zvučati poput drskih spekulacija, no svi oni poprimaju nove razmjere nakon zbivanja o kojima je dojavljeno sa Skladnog Odmorišta: Gotovo od samog početka Pošast je nešto tražila. Ova se potraga protezala mnogo šire od njezine agresivne fizči ke ekspanzije. Njezini su automatski agenti pokušali prodrijeti u praktički svaki čvor na Rubu Daljina; Visoka mreža je u komadićima, svedena na protokole jedva nešto učinkovitije od onih poznatih u dubljim predjelima. Istodobno, Pošast je fizički otuđila nekoliko arhiva. Imamo dokaze o jako velikim flotama koje tragaju za izvanmrežnim arhivama na Rubu i u Nižem Transcendu. Tijekom ovih pohoda ubijene su najmanje tri Sile. A sada je nalet iznenada prekinut. Fizičko širenje Pošasti se nastavlja bez kraja na vidiku, ali ona više ne pretražuje Rubne Daljine. Koliko mi možemo procijeniti, do promjene je došlo oko dvije tisuće sekundi prije bijega ljudskog broda sa Skladnog Odmorišta. Manje od šest sati kasnije, uočili smo početke tihe flote o kojoj sada toliko vas spekulira. Ta flota doista jest tvorevina Pošasti. U nekim drugim vremenima uništenje Sjandre Kei i motivi Obrambenog saveza bili bi važna pitanja (a našu bi organizaciju mogle zanimati i poslovne veze s uključenim stranama), ali sve je to zasjenjeno činjenicom o postojanju ove flote i broda koji ona progoni. Također, ne slažemo se s analizom iz Skladnog Odmorišta: smatramo očiglednim da Pošast nije znala za Slobodnjak II sve dok ovaj nije otkriven na Skladnom Odmorištu. Taj brod nije alatka Pošasti, ali sadrži ili ide prema nečemu što je ekstremno važno za Pošast. A što bi to moglo biti? Ovdje počinju istinske spekulacije, a budući da spekuliramo, koristit ćemo one moćne pseudozakone, načelo prosječnosti i minimalne pretpostavke. Ako Pošast ima potencijala za preuzimanje cijelog Ruba i postizanje stalne stabilnosti, zašto se to nije dogodilo već ranije? Naša je pretpostavka da se Pošast jednom već bila pojavila (s tako katastrofalnim posljedicama da upravo taj događaj označava početke pisane povijesti), ali i da ima vlastitog specifičnog prirodnog neprijatelja. Redoslijed događaja sugerira i specifičan scenarij sličan onima vezanim za sigurnost Mreže. Nekoć davno (vrlo davno) postojala je još jedna verzija Pošasti. Stvorena je učinkovita obrana od nje, i sve poznate kopije recepata za Pošast su uništene. Naravno, na širokoj mreži nitko ne može biti siguran da su doista uništene sve kopije nekog zla. Nesumnjivo, obrana je bila distribuirana u golemim količinama. No, čak i ako je 246 www.balkandownload.org

domaćinski arhiv i primio tu obranu, ona možda nije bila djelotvorna ako Pošast trenutačno nije bila aktivna. Nesretni humanoidi iz Straumskog Carstva naletjeli su na jedan takav arhiv, bez sumnje ruinu koja je davno ispala iz Mreže. Generirali su Pošast, a uz nju slučajno – možda nešto kasnije – i obrambeni program. Taj je neprijatelj Pošasti nekako umakao uništenju, i Pošast ga odonda traži – na posve pogrešnim mjestima. U svojoj slabost, nova instanca obrane povukla se u dubine u koje niti jedna Sila ne bi ni pomislila zalaziti, i iz kojih se nikada ne bi mogla vratiti bez vanjske pomoći. Spekulacije povrh spekulacija: o ovoj obrani ne možemo nagađati ništa, osim da je samo njezino povlačenje obeshrabrujući znak. A sada je čak i ta žrtva pošla po zlu, jer je Pošast prozrela prevaru. Flota Pošasti očigledno je okupljena na brzinu, skrpana od snaga koje su se u tom trenutku zatekle najbliže otkriću. Bez te žurbe, plijen bi joj mogao izmaknuti. Otuda i upotreba opreme koja je vjerojatno slabo prilagođena dubinama i čije će performanse degradirati s daljim spuštanjem. Ipak, procjenjujemo daće i u tom stanju ostati jače od bilo koje Sile koja bi u bližoj budućnosti mogla stupiti na scenu. Možda ćemo doznati više kada Pošast stigne do Slobodnjakovog odredišta. Ako ga smjesta uništi, znatćemo da je tamo postojalo nešto doista opasno za Pošast (i da to možda postoji i drugdje, barem u obliku recepture). Ako se to ne dogodi, to može značiti da je Pošast tražila nešto što će je učiniti još opasnijom nego što je bila. Ravna se nasloni, neko vrijeme zureći u zaslon. Sandorska arbitražna obavještajna služba bila je jedan od najpromoćurnijih sudionika rasprave... Ali sada su i njihova predviđanja zvučala tek kao različite nijanse usuda. Držali su se tako prokleto hladno, tako analitički. Znala je da je Sandor polispecifičan i da su mu podružnice raštrkane širom Rubnih Daljina. Ipak, oni nisu bili Sila. Ako je Devijacija mogla srušiti Relej i ubiti Starce, Sandoru nikakvi resursi neće pomoći odluči li se neprijatelj progutati upravo njih. Njihova je analiza bila pisana tonom kapetana broda koji tone, usredotočenog na shvaćanje prirode opasnosti i prezauzetog da bi odvojio trenutak za prepuštanje strahu. Oh, Phame, kako bih voljela da s tobom mogu razgovarati kao prije! Ona se lagano zguri, onako kako je to vće moguće u bestežinskom stanju. Njezini su jecaji bili tihi i beznadežni. U zadnjih pet dana nisu bili razmijenili ni stotinu riječi. Živjeli su kao da drže pištolje jedno drugome na sljepoočnici. A to je i bila istina u najdoslovnijem smislu – ona je bila zaslužna za to. Dok su ona, on i Skrodojahači bili zajedno, opasnost je bila teret koji su barem zajednički nosili. Sada je medu njima nastao raskol, a neprijatelji su ih polako sustizali. Čemu bi Phamov bogopad moglo poslužiti protiv tisuću neprijateljskih brodova koje slijedi i sama Pošast? Tako je lebdjela neko vrijeme koje kao da se razvuklo u beskonačnost, sve dok jecaji nisu zamrli u očajničkoj tišini. Opet se pitala može li to što čini ikako biti ispravno. Ugrozila je Phamov život kako bi zaštitila Plavokrasa i Zelenlaticu i njihovu vrstu, zatajivši pritom možda i najveću prevaru u povijesti poznate Mreže. Može li samo jedna osoba donijeti takvu odluku? Pham ju je to bio pitao, i ona mu je odgovorila potvrdno, ali... Pitanje ju je progonilo dan za danom, i stalno je pokušavala pronaći neki skriveni izlaz. Ona bez riječi obriše lice. Nije sumnjala u Phamovo otkriće. Na Mreži je bilo i bahatih komentatora koji su zastupali stav da je nešto golemo poput Pošasti tek tragična nesreća, a ne zlo. Zlo, tvrdili su oni, ima smisla samo u manjim 247 www.balkandownload.org

razmjerima, u boli koju jedan sofont nanosi drugome. Prije PUM-a taj je argument zvučao poput neozbiljne igre riječi. Sada je, međutim, uočila da ima smisla – i da je iz temelja pogrešan. Pošast je stvorila Jahače, divnu i miroljubivu rasu. Njihova prisutnost na milijardu svjetova donosila je dobro. Ali, iza svega toga krio se potencijal za preobraćanje neovisnih prijateljskih umova u čudovišta. Kada je pomislila na Plavokrasa i Zelenlaticu, i kada je nabujao strah od otrova koji se tamo krije – iako su to bila dobra stvorenja – znala je da je na trenutak spoznala zlo na transcendentnoj razini. Ona je nagovorila Plavokrasa i Zelenlaticu na ovu misiju; oni to nisu tražili. Bili su njezini prijatelji i saveznici, i ona im neće nauditi zbog nečega što bi mogli postati. Možda zbog najnovijih poruka koje je čitala u konferenciji, a možda zbog suočavanja s istim nemogućnostima po n-ti put, Ravna je postupno smogla snagu. Dakle: vjerovala je Phamu u vezi opasnosti koja prijeti od Skrodojahača. No, također je vjerovala i da ovo dvoje predstavljaju samo potencijalne neprijatelje. Odbacila je sve da bi spasila njih i njihovu vrstu. To je možda bila pogreška, ali zamisli koje su njezine moguće prednosti. Ako ćeš ih spašavati jer ih smatraš saveznicima, onda ih i tretiraj kao saveznike. Kao prijatelje, što i jesu. Svi smo samo pijuni u ovoj igri. Ravna se lagano odgurne ka ulazu u svoju kabinu. Kabina Skrodojahača nalazila se neposredno iza upravljačke palube. Sve od debakla na PUM-u dvojac uopće nije izlazio iz kabine. Dok je lebdjela hodnikom do njihovih vrata, Ravna je napola očekivala negdje u sjeni ugledati kakav Phamov detektor. Znala je da će on učiniti sve „da se što bolje zaštiti“. No, nije bilo ničega neobičnog. Što će misliti o ovome mojem posjetu? Ona se najavi. Trenutak kasnije pojavi se Plavokras. Njegov je skrod bio lišen ukrasnih pruga, a soba u pozadini bila je u potpunom neredu. On joj mahne brzim trzajima listova. „Moja gospo.“ „Plavokrase.“ Ona mu kimne. Polovinu vremena proklinjala je sebe što je vjerovala Jahačima; u ostalim razdobljima joj je bilo nasmrt neugodno što ih je ostavila same. „Kkako je Zelenlatica?“ Na njezino iznenađenje, Plavokrasovi se listovi spojiše u osmijeh. „Naslutili ste što se zbiva? Ovo joj je prvi dan s novim skrodom... Ako želite, pokazat ću vam.“ Vijugao je među opremom razbacanom po cijeloj sobi. Bila je slična onoj iz radionice, koju je Pham upotrijebio za izradu svojeg aktivnog oklopa. Da je Pham to vidio, lako je moguće da bi posve izgubio samokontrolu. „Bez prestanka sam radio na njemu otkako... nas je Pham zaključao ovdje.“ Zelenlatica se nalazila u drugoj sobi. Njezina stabljika i listovi uzdizali su se iz srebrnog lonca koji nije imao kotačiće i nije nimalo nalikovao tradicionalnom skrodu. Plavokras se otkotrlja preko stropa i ispruži jedan list prema svojoj partnerici. Nešto joj je šušnuo, a trenutak kasnije ona mu odgovori. „Skrod je jako ograničen – nije mobilan i nema redundantno napajanje. Kopirao sam ga iz projekta Nižih Skrodojahača, jednostavne stvari koju su dizajnirali Dirokimi. Nije namijenjen ničemu osim sjedenja na mjestu uz fiksni pogled na jednu stranu, ali podržava kratkoročno pamćenje i usmjerivače pažnje... Ona je opet uz mene.“ On se uzvrti oko 248 www.balkandownload.org

Zelenlatice, nekim listovima milujući njezine, a drugima pokazujući prema mehaničkom sklopu koji je napravio za nju. „Ona sama nije teže ozlijeđena. Ponekad se pitam – što god Pham govorio, možda je u zadnjoj sekundi ipak nije mogao ubiti.“ Zvučao je nervozno, kao da se boji onoga što bi Ravna na to mogla reći. „Prvih nekoliko dana bio sam jako zabrinut. No, brodski liječnik je dobar. Ostavio joj je mnogo vremena za stajanje u jakoj morskoj struji, za polagano razmišljanje. Otkako sam dodao ovaj skrod, vježbala je kalesteniku memorije, ponavljajući ono što bismo joj rekli liječnik ili ja. Sa skrodom može novu informaciju čuvati gotovo petsto sekundi, a to je obično dovoljno da njezin prirodni um pohrani misao u dugoročno pamćenje.“ Ravna se približi. Na Zelenlatičinim listovima primjećivala je nove nabore; to mora da su bili ožiljci koji zarastaju. Njezine vizualne površine su pratile Ravnino približavanje. Jahačica je znala daje Ravna tu; cijelo njezino držanje bilo je prijateljsko. „Može li govoriti triskvelinski, Plavokrase? Jesi li joj spojio sintetizator?“ „Što?“ Zzzz. Bio je zaboravan ili nervozan; Ravna nije mogla ocijeniti stoje posrijedi. „Da, da. Dajte mi samo minutu... Do sada za to nije bilo potrebe. Nitko nije htio razgovarati s nama.“ Igrao se nečim na priručno sastavljenom skrodu. Trenutak kasnije začuje se: „Zdravo, Ravna... Prepoznajem vas.“ Njezini su listovi šuškali sinkronizirano s riječima. „I ja tebe. Mi... ja sam sretna što si nam se vratila.“ Glas iz sintetizatora bio je slabašan, melankoličan? „Da. Teško mije procijeniti. Želim razgovarati, ali nisam sigurna... je li zvučim smisleno?“ Izvan Zelenlatičinog vidnog polja Plavokras pucne dugačkom mladicom, gesta je govorila: reci da. „Da, razumijem te, Zelenlatice.“ U tom je trenutku Ravna odlučila da se više nikada neće ljutiti na Zelenlaticu zato što se ova nečega ne sjeća. „Dobro.“ Njezini se listovi ispraviše i ona zašuti. „Vidite?“ dopirao je glas iz Plavokrasovog sintetizatora. „Jako sam radostan. Dok mi razgovaramo, Zelenlatica pohranjuje ovu konverzaciju u svoju dugoročnu memoriju. Za sada to ide sporo, ali još unapređujem skrod. Siguran sam da je njezina sporost uzrokovana prije svega emotivnim šokom.“ I dalje ječeškao Zelenlatičine listove, ali ona više nije progovarala. Ravna se pitala koliko radostan Plavokras doista može biti. Iza Jahača se nalazio niz prozora sa zaslonima, sada prilagođenih Jahačkom načinu gledanja. „Jeste li pratili Konferencije?“ upita Ravna. „Da, i te kako.“ „O-osjećam se tako bespomoćno.“ Osjećam se tako glupo što to govorim vama. Ali, Plavokras se nije uvrijedio. Činilo se da je zahvalan na promjeni teme, skloniji čavrljanju o zlokobnim sjenama u daljini. „Da. Nema sumnje da smo postali slavni. Progone nas tri flote, moja gospo. Ha ha.“ „Čini se da nas ne sustižu baš tako brzo.“ Slijeganje listovima. „Gospar Pham se pokazao vrlo sposobnim kapetanom. Ipak, bojim se daće se situacija izmijeniti kada se spustimo dublje. Viša brodska automatika postupno će otkazivati, a ono što nazivate 'ručnim upravljanjem' postat će vrlo važno. Slobodnjak je projektiran za moju rasu, draga gospo. Bez obzira na to što gospar Pham misli o nama, na dnu nitko ne leti bolje od nas. Stoga će ostali – ili barem oni koji doista 249 www.balkandownload.org