Vernor Vinge - Vatra nad dubinom

nekoliko sekundi, približavajući nekoliko glava neobičnoj tvari. Plijesan i gljivice bili su stalan problem u dvorcu; stanari su ih se neumorno – po Amdijevu mišljenju i opsesivno – pokušavali riješiti. Njemu su se gljivice činile zgodnima kao primjer nečega stoje u stanju rasti i na najtvrđem kamenu, a ove su bile sasvim posebne. Pojedine nakupine bile su visoke gotovo centimetar, ali paperjaste, poput dima u krutom stanju. Onaj dio njega koji je gledao iza, opazio je da je Jefri krenuo ka unutrašnjoj kabini. Iako nevoljko, Amdi pođe za njim. U prvom posjetu na brodu su se zadržali samo jedan sat. U unutrašnjoj kabini Jefri je uključio čarobne prozore koji su gledali u svim smjerovima. Amdi je sjedio posve opčinjen; ovo je bio put u nebesa. Za Jefrija je to bilo nešto sasvim drugo. Zgurio se u visećoj mreži i zurio u kontrole. Napetost na njegovu licu polako je popuštala. „S-sviđa mi se ovdje“, reče Amdi nesigurno i poluglasno. Jefri se lagano ljuljao u mreži. „... Da.“ On uzdahne. „Tako sam se bojao... ali kada sam ovdje, osjećam se bližim...“ On posegne rukama kako bi pomilovao ploču koja je visjela blizu mreže. „Moj tata je prizemljio ovaj brod; sjedio je baš ovdje.“ On se okrene i pogleda u bljedunjavo polje svjetala iznad njega. „A mama je podesila ultraval... Sve su to učinili oni. A sada smo tu samo ti i ja, Amdi. Čak ni Johanne više nema... Sve je samo na nama.“ Klasifikacija prema Vrinimiju: Korporacijska TAJNA. Nije za distribuciju preko Prstena I na lokalnoj mreži. Dnevnik pretraživanja na prijenosniku Relej00: Vrijeme početka: 19:40:40 prema vremenu na Dokovima, 17/01 Orgove godine 52090 (128,13 dana od pada Straumskog Carstva) Uočena je petlja poruke sa sintaksom povezne razine 14 na praćenom izvoru. Jakost signala i serijski broj odgovaraju prethodno uočenom lokacijskom signalu. Jezični put: samnorski, SjK: jedinice Releja Predano od: Jefri Olsndot od nemam pojma kuda Tema: Bok. Ja še zovem Jefri Olsndot. Naš brodje ranjnen i trebamo pomoć. mMolim odgovbor. Sažetak: Neljutite se ako nešto pieše krivo. Ova tpkovnca je KOMA! Ključne fraze: Neznam Za: Prijenos bilo kome Tekst poruke: (nema) 15. Dva Skrodojahača igrala su se na obali. „Misliš li da mu je život u opasnosti?“ upita onaj s duguljastim zelenim laticama. 100 www.balkandownload.org

„Kome?“ odgovori drugi, veliki Jahač s plavkastom temeljnom školjkom. „Jefriju Olsndotu, ljudskom djetetu.“ Plavokras tiho uzdahne i obrati se svojem skrodu. Na plažu čovjek dolazi da bi zaboravio svakodnevne brige, ali Zelenlatica se nije dala. On potraži opasnost-po-Jefrija: „Naravno da je u opasnosti, ludo! Pogledaj samo njegove zadnje poruke.“ „Oh.“ Zelenlatičin ton je odavao neugodu. „Oprosti mi na djelomičnom sjećanju“, sjećanju koje je davalo razloga za brigu, ali nije sezalo dalje od toga. Ona utihne; trenutak kasnije mogao je čuti njezino zadovoljno mumljanje. Pokraj njih je more neumorno zapljuskivalo obalu. Plavokras se prepustio vodi, kušajući život koji je bujao u snazi valova. Bila je to prekrasna plaža. Vjerojatno i jedinstvena, iako je ta tvrdnja zvučala ekstremno kada se odnosila na bilo što u Daljinama. Dok bi se pjena povlačila s njihovih tijela, mogli su vidjeti nebo boje indiga kako se prostire od jednog do drugog kraja Dokova, kao i blještave točkice svemirskih brodova. Kada bi se val vratio, dvoje Jahača preplavila bi zamućena svježina, a okružile bi ih koraljaste strukture i stvorenja koja su živjela u pojasu plime i oseke. U doba pune „plime“ zaobljenost bazena ne bi se mijenjala oko jedan sat. Za to vrijeme voda bi se razbistrila, i ako bi trenutačno bio dan, mogli su nazrijeti dijelove staklastog morskog dna... a ispod njih, tisuću kilometara niže, i površinu Čvrstog Tla. Plavokras pokuša zaboraviti na svoju zabrinutost. Tijekom svakog sata mirne kontemplacije nakupitće se još nekoliko prirodnih sjećanja... Nije dobro. Sada više nije mogao potisnuti brige ništa bolje od Zelenlatice. Trenutak kasnije, on reče: „Ponekad poželim da sam Niži Jahač.“ Provesti cijeli život na jednom mjestu i s minimalnim skrodom. „Da“, odgovori Zelenlatica. „Ali, mi smo se sami odlučili za lutanje. To uvijek znači odricanje od nečega. Ponekad moramo pamtiti stvari koje su se dogodile samo jednom ili dvaput. Ponekad se upustimo u velike avanture: Plavokrase, drago mi je što smo prihvatili ugovor za spašavanje.“ Dakle, nijedno od njih danas nije bilo baš raspoloženo za more. Plavokras spusti kotačiće skroda i dokotura se malo bliže Zelenlatici. On se zagleda duboko u mehaničku memoriju svojeg skroda, pretražujući općenite baze podataka. Tamo je bilo mnogo toga o katastrofama. Tko god da je kreirao izvorne baze podataka u skrodovima, mora da je ratove i pošasti smatrao vrlo značajnima. To su bile uzbudljive, ali i smrtno opasne stvari. Ipak, Plavokras je bio u stanju vidjeti i da su u relativnim razmjerima takve tragedije predstavljale tek djelći civiliziranog života. Masivna devijacija pojavljivala se samo jednom u otprilike tisuću godina, a to što su se i sami zatekli u blizini jedne takve pojave bila je samo njihova loša sreća. Tijekom zadnjih deset tjedana dvanaest civilizacija iz Rubnih Daljina ispalo je iz Mreže, apsorbirano u simbiotski amalgam koji se sada nazivao Straumskom pošasti. Trgovina u Rubnim Daljinama bila je uzdrmana. Otkako su dobili kredit za dalje letove, on i Zelenlatica su odradili nekoliko poslova, ali samo u Srednjim Daljinama. Njih su dvoje oduvijek bili vrlo oprezni, ali sada – kao što je Zelenlatica rekla – bi im mogla biti povjerena uloga za vječnost. Vrinimi Org im je želio povjeriti tajni let na Dno Daljina. Budući da su on i Zelenlatica već bili temeljito upućeni u tajnu, predstavljali su 101 www.balkandownload.org

prirodan izbor za obavljanje tog posla. Trenutačno se Slobodnjak II nalazio u vrinimijevskim garažama, gdje su ga opremali poboljšanjima s pridnenog lugera i velikim zalihama antena. U jednom potezu, vrijednost Slobodnjaka povećana je desetke tisuća puta. Čak se nisu morali niti cjenkati!... a to je ujedno bilo i ono što ih je najviše plašilo. Svaki dodatak bio je neophodan za ovo putovanje. Spuštat će se prema rubu Sporosti. I u najboljim uvjetima to bi bilo zamorno iskustvo, a posljednja ispitivanja pokazivala su i pomake granica Sporosti. Uz malo loše sreće, mogli bi se naći s pogrešne strane, tamo gdje je brzina svjetlosti konačna. Dogodi li se to, jedina će im nada biti njihov novi skupljački pogon. Sve se to ubrajalo u Plavokrasov raspon prihvatljivih načina poslovanja. Prije nego što je upoznao Zelenlaticu putovao je pridnenim lugerima, a jednom ili dvaput je čak i ostao nasukan. Ali: „Volim avanture koliko i ti“, rekao je Plavokras s mrzovoljnim prizvukom. „Putovanje na Dno, spašavanje sofonta iz pandži divljaka: uz dovoljno novca, sve je to možda razumno. Ali... što ako je straumski brod doista toliko važan kao što Ravna vjeruje? Nakon sveg ovog vremena to se čini apsurdnim, ali ona je uvjerila Vrinimi Org u tu mogućnost. Ako tamo dolje postoji nešto što može nauditi Straumskoj pošasti –“ Ako Pošast makar i posumnja u takvu mogućnost, mogla bi prema njihovom cilju poslati flotu od deset tisuća bojnih brodova. Dolje na Dnu ti bi brodovi vrijedili tek nešto više od konvencionalnih letjelica, ali on i Zelenlatica ne bi zbog toga bili ništa manje mrtvi. Izuzme li se slabašno sanjalačko mumljanje, Zelenlatica je bila tiha. Je li izgubila nit razgovora? Uto do njega kroz vodu dopre njezin glas, umirujuće nježan. „Znam, Plavokrase, to bi mogao biti naš kraj. Ali ipak želim poći tamo. Ako nema opasnosti, ostvarit ćemo ogromnu zaradu. Ako pak naš put može nauditi Pošasti... pa, to znači daje strašno važan. Naša pomoć može spasiti desetke civilizacija – milijune plaža za Jahače u prolazu.“ „Hmpf. Sada razmišljaš laticama, a ne skrodom.“ „Vjerojatno imaš pravo.“ Pratili su napredovanje Pošasti od samog početka. Osjećaji užasa i suosjećanja obnavljali su se dan za danom sve dok nisu prešli u njihove prirodne umove, i tako su Zelenlatica (i Plavokras; to se nije moglo poreći) više mislili na to kako da zaustave Pošast nego na opasnost koju njihov novi ugovor donosi. „Vjerojatno imaš pravo. Moji strahovi od ovog spašavanja su analitičke prirode“, još uvijek ograničeni na njezin skrod. „Pa ipak... mislim da bismo, da ostanemo ovdje godinu dana i pričekamo da nam se slegnu osjećaji spram svega što ovo donosi... mislim da bismo ipak odlučili krenuti na taj put.“ Plavokras se nervozno ljuljuškao naprijed-natrag. Pijesak je šarao duž i između njegovih listova. Bila je u pravu, bila je u pravu. No, nije mogao to glasno izreći; misija ga je još uvijek užasavala. „I razmisli o ovome, stari: ako je ovo tako važno, moždaćemo moći dobiti pomoć. Znaš da Org pregovara s Poslaničkim Uređajem. Uz malo sreće, imat ćemo pratnju koju je konstruirala jedna Transcendentna Sila.“ Pomisao gotovo natjera Plavokrasa u smijeh. Dva mala Skrodojahača na putu ka Dnu Daljina, u društvu pomoći iz Transcenda. „Nadat ću se toj mogućnosti.“ 102 www.balkandownload.org

Skrodojahači nisu bili jedini koji su se nadali. Malo dalje na istoj plaži, Ravna Bergsndot je spremala svoj ured. Koje li strašne ironije da čak i najgroznije tragedije mogu otvoriti priliku pristojnim ljudima! Njezin je prelazak u odjel Marketinga nakon pada Arbitražnih Vještina postao trajan. Kako se Pošast širila, a tržišta u Rubnim Daljinama nestajala, Org je postajao sve zainteresiraniji za nuđenje informacijskih usluga vezanih za straumsku Devijaciju. Njezina „posebna“ stručnost po pitanjima ljudskog roda iznenada je postala nevjerojatno važna; nikoga nije bilo briga stoje Straumsko Carstvo predstavljalo tek djelić onoga što je Pošast sada obuhvaćala. Ono malo što je odavala o sebi, Pošast je obično priopćavala na samnorskom, i Grondr i ostali i dalje su bili iznimno zainteresirani za njezine analize. Pa, učinila je i nešto korisno. Uspjeli su uloviti „Ovdje sam“ poruku s odbjeglog broda, a potom – devedeset dana kasnije – i poruku preživjelog ljudskog bića, Jefrija Olsndota. Razmijenili su jedva četrdeset poruka, ali i to je bilo dovoljno da čuju o Bodljastima i gospodinu Čeliku i zloj Drvodjeljskoj. Dovoljno da doznaju da će mladi ljudski život bez njezine pomoći biti okončan. Ironično, ali prirodno: često joj je pomisao na jedan jedini izgubljeni život padala teže od svih strahota Devijacije, pa čak i pada Straumskog Carstva. Hvala Silama što je Grondr prihvatio zamisao o spasilačkoj misiji: to je bila prilika da se nauči nešto značajno o straumskoj Devijaciji. A činilo se da ga zanimaju i čopori Bodljastih; kolektivni umovi bili su vrlo rijetki u Daljinama. Grondr je cijelu priču držao tajnom te je uspio svoje šefove uvjeriti da podrže misiju. Ipak, niti sva njegova pomoć možda neće biti dovoljna. Ako je izbjeglički brod bio tako važan kao što je Ravna mislila, spasitelje bi moglečekati strašne opasnosti. Ravna pogleda preko ruba vode. Kad bi se valovi povukli niz pijesak, mogla je vidjeti listove Skrodojahača kako proviruju iz pjene. Kako im je samo zavidjela; kada bi ih napetost počela smetati, mogli su je naprosto isključiti. Skrodojahači su bili jedni od naju čestalijih sofonta u Daljinama. Bilo ih je u mnogo inačica, ali analize su podupirale legendu: jednom vrlo davno postojala je samo jedna vrsta. Negdje u prošlosti koja je prethodila Mreži, njihovi su se nasadi protezali morskim obalama. Prepušteni sami sebi, razvili su oblik inteligencije gotovo potpuno lišen kratkoročnog pamćenja. Stajali su u vodi, baveći se mislima koje nisu ostavljale nikakav trag u njihovim umovima. Tek bi se ponovljeni podražaj s vremenom uspio probiti do uma. Ipak, priroda njihove inteligencije i pamćenja bili su od presudnog značaja za opstanak: oni su im omogućili da odaberu najbolja moguća mjesta za polaganje sjemenki, lokacije koje su značile sigurnost i hranu za sljedeći naraštaj. Tada je neka nepoznata rasa naletjela na ove sanjare i odlučila im „pomoći“. Netko ih je smjestio na pokretne platforme, skrodove. Na kotačima su se mogli kretati duž obala, približavati se jedni drugima i rukovati stvarima pomoću svojih listova i vitica. Pomoću mehaničkog kratkoročnog pamćenja u skrodovima, mogli su i učiti dovoljno brzo da ih novostečena mobilnost ne ubije. Ravna svrne pogled sa Skrodojahača – netko je lebdio iznad drveća. Poslanički Uređaj. Možda bi trebala pozvati Zelenlaticu i Plavokrasa da izađu iz vode. Ne. Neka još malo uživaju. Ne uspije li nabaviti posebnu opremu, uskoroće im postati dovoljno teško... Uostalom, bolje da ovo obavim bez svjedoka. Ona prekriži ruke na prsima i zagleda se u nebo. Vrinimi Org je pokušao sa Starcima razgovarati o ovome, ali u posljednje vrijeme Sila im se obraćala isključivo putem svojeg Poslaničkog Uređaja... a on je inzistirao na sastanku licem-u-lice. 103 www.balkandownload.org

Poslanik se prizemlji nekoliko metara dalje te se nakloni. Njegov nepravilni smiješak kvario je dojam. „Pham Nuwen, vama na usluzi.“ Ravna mu uzvrati blagim naklonom te ga uvede u sjenu unutarnjeg dijela svojeg ureda. Ako je mislio daće je susret licem u lice uznemiriti, bio je upravu. „Hvala vam na dolasku, gospodine. Vrinimi Organizacija ima važan zahtjev za vašeg principala“, vlasnika? gospodara? operatera? Pham Nuwen sjedne, nehajno se protežući. Držao se podalje od nje od one večeri u Lutajućoj Družini. Grondr joj je rekao da su ga Starci ipak zadržali na Releju, gdje je prekopavao po arhivima u potrazi za podacima o ljudskoj rasi i njezinim korijenima. Nakon što su Starce natjerali da ograniče upotrebu Mreže, to je imalo smisla: Poslanik je mogao vršiti lokalnu obradu, tj. ljudskom inteligencijom pretraživati i rezimirati, a potom prosljeđivati samo podatke koji su Starcima doista bili potrebni. Ravna gaje promatrala krajičkom oka i pretvarala se da proučava nešto na svojem datasetu. Pham nije skidao svoj stari, lijeni smiješak. Pitala se hoće li ikad smoći snage da ga upita koliko je u njihovom... odnosu... bilo doista ljudskoga. Je li Pham Nuwen išta osjećao za nju? Dovraga, je li se barem dobro zabavio? S gledišta Transcendenata, on je mogao biti običan koncentrator podataka, ali s njezinog stajališta još uvijek je bio previše nalik ljudskom biću. „Hm, da. E, pa... Org je nastavio motriti izbjeglički straumski brod iako je vaš principal izgubio zanimanje za to.“ Phamove se obrve podigoše u znak pristojnog zanimanja. „Aha?“ „Prije deset dana uobičajeni 'Ovdje sam' signal prekinut je novom porukom, očigledno poslanom od strane preživjelog člana posade.“ „Čestitam. Uspjeli ste sačuvati tu tajnu čak i od mene.“ Ravna nije progutala udicu. „Činimo sve što možemo daje sačuvamo od svih, gospodine. I to iz razloga koje morate znati.“ Ona prikaže do tada primljene poruke na zaslonu između njih. Ša čica poziva i odaziva tijekom deset dana. Pri prijevodu na triskvelinski za Phama izvorne su gramatičke i pravopisne greške uklonjene, ali je ton ostao neizmijenjen. Ravna je bila odgovorna za Orgov udio u konverzaciji. Bilo je to poput razgovora s nekim u tamnoj komori, s osobom koju nikada niste vidjeli. Većinu toga bilo je lako zamisliti: nesiguran, piskutav glasić koji se krio iza velikih slova i uskličnika. Nije imala videozapis dječaka, ali posredstvom arhiva o ljudskom rodu sa Sjandre Kei, u Marketingu su uspjeli iskopati slike njegovih roditelja. Nalikovali su tipičnim Straumerima, ali su imali smeđe oči Linden klanova. Mali Jefri mora da je bio mršav i tamnokos. Pogled Phama Nuwena je šarao tekstom, a onda kao da se zaustavio na zadnjih nekoliko linija: … Org(l7): Jefri, koliko imaš godina? Cilj(l8): Imam osam. Mislim, osam godina. NISAM MALI, ALI TREBAM POMOĆ. Org(l8): Pomoći ćemo ti. Stižemo što prije možemo, Jefri. Cilj(l9): Žao mi je što jučer nisam mogao pričati. Na brdu su bili zločesti ljudi. Nije bilo sigurno ići do broda. Org(l9): Zar su oni zločesti tako blizu? 104 www.balkandownload.org

Cilj(20): Aha. Vidim ih s otoka. Sada sam s Amdijem u brodu, ali na putu do gore vidjeli smo mnogo mrtvih vojnika. Drvodjelja često izvodi prepade na ovom mjestu. Mama i tata su mrtvi. Johanna je mrtva. Gospodin Čelik će me zaštititi koliko god može. On kaže da moram biti hrabar. Njegov se smiješak na trenutak izgubi. „Siroti dječak“, reče on nježno. Potom slegne ramenima i uperi prst u jednu od poruka. „Pa, drago mije što Vrinimi šalje spasilačku misiju. To je vrlo velikodušno od vas.“ „Nije baš tako, gospodine. Pogledajte replike od broja šest od broja četrnaest. Dječak se žali na automatiku broda.“ „Da, prema njegovim riječima to nalikuje nečemu iz prapovijesti: tipkovnice i video, nema raspoznavanja glasa. Vrlo neprilagođeno sučelje. Čini se da je u padu gotovo sve stradalo, zar ne?“ Pravio se blesavim, ali Ravna je odlučila biti beskrajno strpljiva. „Možda i ne, ako se uzme u obzir podrijetlo broda.“ Pham se samo nasmiješio, pa je Ravna nastavila s detaljnim objašnjenjima. „Procesori su vjerojatno rubnodaljinskog ili transcendentnog podrijetla, pa su u trenutnom okruženju praktički svedeni na same osnove.“ Pham Nuwen uzdahne. „Sve se to podudara s teorijom Skrodojahača, zar ne? Još uvijek se nadate da ta krama nosi neku nevjerojatnu tajnu koja će otpuhnuti Pošast.“ „Tako je!... Gledajte. U jednom trenutku Starci su bili jako zainteresirani za sve ovo. Otkuda sad takva ravnodušnost? Postoji li neki razlog zbog kojega taj brod ne bi mogao biti ključ u borbi protiv Devijacije?“ To je bilo Grondrovo tumačenje gubitka zanimanja od strane Staraca. Cijelog svojeg života Ravna je slušala priče o Silama, i to uvijek s velike distance. Sada je bila strašno blizu toga da jednu od njih izravno ispituje. Bio je to vrlo neobičan osjećaj. Trenutak kasnije, Pham odgovori: „Ne. Nije baš jako vjerojatno, ali moguće je da ste u pravu.“ Ravna ispusti dah posve nesvjesna da ga je uopće bila zadržavala. „Odlično. U tom slučaju naš zahtjev nije nerazuman. Pretpostavimo da se u prizemljenom brodu nalazi nešto što Devijacija treba ili neštočega se plaši. U tom je slučaju vjerojatno da Devijacija zna za postojanje toga – da moždačak i motri ultrapogonski promet u tom dijelu Dna. Spasilačka ekspedicija mogla bije odvesti izravno tamo. U tom slučaju, misija bi bila ravna samoubojstvu njezine posade, a mogla bi i povećati ukupnu moć Pošasti.“ „Dakle?“ Ravna zatvori svoj dataset, osjećajući kako njezina odlučna strpljivost nestaje. „Dakle, Vrinimi Org od Staraca traži pomoć pri opremanju ekspedicije koju Pošast neće moći uništiti!“ Pham Nuwen samo zatrese glavom. „Ravna, Ravna. Govorite o ekspediciji na Dno Daljina. Ne postoji Sila koja bi vas tamo mogla voditi za ruku. Čak bi i Poslanički Uređaj tamo bio uglavnom prepušten sam sebi.“ „Ne ponašajte se kao veća budala od one kakva jeste, Pham Nuwen. Tamo dolje će i Pošast biti isto toliko oslabljena. Ono što tražimo jest oprema proizvedena u Transcendu, namijenjena takvim dubinama i isporučena u značajnim količinama.“ „Budala?“ Pham Nuwen ustane, ali na licu mu je još titrao tračak onog osmijeha. „Je li to vaš uobičajen način obraćanja jednoj Sili?“ 105 www.balkandownload.org

Do ove godine, prije bih bila umrla negoli se na bilo koji način obratila jednoj Sili. Ona se nagne unatrag, uzvraćajući mu vlastitom verzijom indolentnog osmijeha. „Vi, gospodine, možda imate otvorenu liniju s bogovima, ali odatću vam malu tajnu: ja znam kada je ona aktivna, a kada nije.“ Opet uljudna radoznalost: „Oh? A kako?“ „Pham Nuwen – prepušten sam sebi – je inteligentan egoist suptilan koliko i šaka u glavu.“ Misli joj se vrate na vrijeme koje su proveli zajedno. „Sve dok su tu arogancija i cinične primjedbe, nemam razloga za brigu.“ „Hm. Vaša logika ima slabih točaka. Ako Starci izravno upravljaju mnome, mogli bi jednako dobro oponašati budalu kao i,“ on nakrivi glavu, „vaš princ na bijelom konju.“ Ravna stisne zube. „Možda je tako, ali imam i malu pomoć svojeg šefa. On mi je dopustio praćenje upotrebe prijenosnika.“ Ona pogleda svoj dataset. „Trenutačno vaši Starci sa svih izvora na Releju primaju ukupno manje od deset kilobita u sekundi... što, prijatelju moj, znači da sada niste na daljinsko upravljanje. Svako odvratno ponašanje u kojem danas imam čast uživati djelo je Phama Nuwena osobno.“ Crvenokosi se isceri, ne uspijevajući prikriti blagu neugodu. „Ulovili ste me. Sada sam na samostalnoj dužnosti; zapravo, tako je sve otkad je Org uvjerio Starce da se malo smire. Ipak, volio bih da znate da je svih tih 10 Kb/s posvećeno ovom neodoljivom razgovoru.“ On zastane kao da osluškuje, a zatim mahne rukom. „Starci kažu 'Bok'.“ Ravna se nasmije i protiv svoje volje; bilo je nečega apsurdnog u toj gesti i u samoj pomisli da bi se jedna Sila upuštala u tako trivijalan humor. „Dobro. Drago mi je, hm, da su tu. Gledaj, Phame, ne tražimo mnogo po standardima Transcenda, ali to bi moglo spasiti cijele civilizacije. Dajte nam nekoliko tisuća brodova; oni robotski vodeni za jednokratnu upotrebu bit će sasvim dovoljni.“ „Starci mogu proizvesti tolike brodove, ali oni ne bi bili ništa bolji od onih koje je moguće sagraditi ovdje. Nadmudrivanje –“ on zastane, iznenađen vlastitim izborom riječi, „nadmudrivanje Zona je vrlo pipav posao.“ „Tako dakle. Kvaliteta ili kvantiteta. Odabrat ćemo što god Starci smatraju –“ „Ne.“ „Phame! Govorimo o nekoliko dana posla za Starce, koji su već potrošili daleko više da bi doznali nešto o Pošasti.“ Samo njihovo tulumarenje one večeri možda je stajalo više – ali to ipak nije glasno rekla. „Da, a Vrinimi je već potrošio veći dio toga.“ „Isplaćujući odštete korisnicima kojima ste uzurpirali resurse!... Phame, zar nam ne možete barem reći zašto?“ Lijeni smiješak je nestao s njegova lica. Ona na brzinu pogleda u svoj dataset. Ne, Pham Nuwen nije bio daljinski upravljan. Sjećala se izraza na njegovu licu dok je čitao poruke Jefrija Olsndota; iza sve te arogancije skrivalo se pristojno ljudsko biće. „Pokušat ću. Ne zaboravi – iako sam i ja dio Staraca, moje pamćenje i objašnjenja ograničeni su ljudskim mogućnostima.“ „Imaš pravo. Devijacija žvače Rub Daljina. Možda će pedeset civilizacija umrijeti prije nego što ovoj Sili dosadi zafrkancija, a tijekom sljedeća dva milenija osjećat će se 'odjeci' katastrofe, otrovani solarni sustavi, umjetne rase s krvožednim idejama. Ali – mrzim kada to moram ovako reći – koga briga? Starci o ovom problemu u manjoj ili 106 www.balkandownload.org

većoj mjeri razmišljaju već više od stotinu dana. To je jako dugo vrijeme za jednu Silu, osobito za Starce, koji postoje već više od deset godina i čije misli lutaju ka... promjenama... koje će ih odmaknuti od svakog oblika komunikacije. Zašto bi se oni imalo uznemiravali zbog svega ovoga?“ Ovo je bila standardna tema iz školskog gradiva, ali Ravna si nije mogla pomoći. Ovoga puta radilo se o stvarnoj prijetnji. „Ali povijest je puna primjera u kojima su Sile pomagale rasama iz Daljina, ponekadčak i pojedincima.“ Ona je već potražila rasu iz Daljina koja je stvorila Starce. Bila su to vraški brbljava stvorenja. Njihove su mrežne poruke uglavnom ostajale neshvatljive i nakon najboljih prijevoda na Releju. Čini se da nisu imali posebnog utjecaja na Starce. Neposredan apel bio je manje-više jedino što joj je preostajalo. „Pazi, pogledajmo stvar s druge strane: čak ni obični ljudi ne trebaju posebna objašnjenja da bi pomogli ranjenim životinjama.“ Smiješak se počeo vraćati na Phamovo lice. „Analogije ti jako dobro idu, ali ne zaboravi da nema savršene analogije i da stoje složenija automatika, složeniji postaju i mogući motivi. Ali... dobro, što kažeš na ovakvu analogiju: Starci su u suštini pristojni ljudi s lijepom kućicom u finom dijelu grada. Jednoga dana oni opaze da im se doselio novi susjed, neuredan tip čiji je imanje krcato otrovnim otpadom. Da si na mjestu Staraca, zabrinula bi se, zar ne? Možda bi malo ispitivala tlo u svojem dvorištu. Također, pročavrljala bi s novim susjedom i provjerila odakle dolazi te pokušala shvatiti što se događa. Vrinimi Org je bio svjedok dijela tih istraživanja.“ „I tako otkriješ da novi susjed nije blagotvoran. U biti, njegov stil života svodi se na trovanje močvarnih predjela i hranjenje tako nastalim muljem. To je pomalo nezgodno: ružno zaudara i šteti mnoštvu bezopasnih životinjica. No, ispitivanje pokazuje da nastala šteta neće utjecati na tvoju parcelu i uspijevaš nagovoriti susjeda da poduzme mjere za smanjenje smrada. Uostalom, žderanje otrovnog mulja ionako jamči kratak životni vijek.“ On zastane. „Koliko je to kod analogija već moguće, rekao bih da je ova prilično dobra. Nakon početne neupućenosti, Starci su zaključili da ova Devijacija pripada jednoj od uobičajenih vrsta, tako beznačajnih i banalnih da čak i stvorenja poput tebe i mene mogu vidjeti daje zla. U ovom ili onom obliku, ona se iz arhiva u Daljinama širi već stotinu milijuna godina.“ „Dovraga! Ja bih okupila susjede i pervertita prognala iz grada.“ „Razgovaralo se i o tome, ali to bi bilo skupo... a mogli bi nastradati i neki stvarni ljudi.“ Pham Nuwen hitro ustane i osmjehne joj se u znak završetka razgovora. „Pa, to je otprilike sve što smo ti imali reći.“ On izađe iz zaklona pod drvećem. Ravna skoči na noge kako bi ga slijedila. „Moj osobni savjet: Ravna, ne primaj to tako teško. Znaš, sve sam to ja već vidio. Od dna Sporosti do srca Transcendentne Sile, svaka Zona nosi svoje specifične neugodnosti. Cjelokupni temelji Devijacije – termodinamički, ekonomski, kako god ih želiš zamisliti – svode se na visoku kvalitetu razmišljanja i komunikacije na Rubu Daljina. Devijacija nije ni dirnula niti jednu civilizaciju u Srednjim Daljinama. Ovdje dolje su kašnjenja u komunikaciji i troškovi preveliki, a čak i najbolja oprema prestaje biti inteligentna. Da bi ovdje upravljao stvarima, moraš imati ratnu mornaricu, tajnu policiju, glomazne prijenosnike – bilo bi to jednako nepraktično kao i bilo koje carstvo u Daljinama, a jednoj Sili ne bi donijelo nikakvu korist.“ On se okrene i ugleda njezin smrknuti izraz. „Hej, pokušavam ti reći da je tvoja slatka guza na sigurnom.“ On posegne dolje da bi je 107 www.balkandownload.org

potapšao po stražnjici. Ona mu odgurne ruku i odmakne se. Pokušavala je smisliti neki pametan argument koji bi ga mogao navesti na razmišljanje: bilo je slučajeva u kojima su Poslanički Uređaji uspijevali izmijeniti odluke svojih principala. Sada su sve njezine poludorečene ideje isparile, i jedino čega se mogla dosjetiti bilo je: „Hm, a koliko je siguran tvoj rep? Kažeš da su Starci gotovo spremni za pakiranje kofera i odlazak kamo ostarjele Sile već odlaze. Hoće li i tebe povesti sa sobom, ili će te uspavati, kao kućnog ljubimca koji im sada zadaje poteškoće?“ Bio je to očajnički pokušaj, i Pham Nuwen se samo nasmije. „Još malo analogija? Ne... najvjerojatnije će me naprosto ostaviti ovdje. Znaš, kao robotsku sondu koja nakon posljednje upotrebe ostaje slobodno letjeti.“ Opet jedna analogija, ali ovoga puta njemu bliska. „Zapravo, ako se to dogodi dovoljno skoro, možda bih čak ja bio voljan preuzeti spasilačku ekspediciju. Čini se daje Jefri Olsndot zapeo u srednjovjekovnoj civilizaciji, a kladim se da nitko u Orgu takvo okruženje ne razumije bolje od mene. A dolje na Dnu tvoja posada teško bi mogla poželjeti boljeg suputnika od osobe starog Qeng Ho kova.“ Govorio je živahno, kao daje pokupio svu hrabrost i iskustvo svemira – čak i ako su svi ostali ljudi bili tek bijedne kukavice. „A da?“ Ravna se sada podboči i nakrivi glavu na jednu stranu. Ovo je ipak bilo malo previše od nekoga čije je cijelo postojanje bilo lažno. „Ti si mali princ koji je odrastao okružen intrigama i umorstvima, da bi potom odletio među zvijezde s Qeng Hoom... Jesi li ikad stvarno razmišljao o toj prošlosti, Phame Nuwene? Ili je to nešto što ti Starci taktično onemogućuju? Nakon naše vesele večeri u Lutajućoj Družini, ja sam razmišljala o tome. I znaš što? Samo je nekoliko stvari u koje možeš biti siguran: ti doista jesi bio svemirski putnik u Sporoj Zoni – zapravo, vjerojatno njih dvojica ili trojica, jer nijedan od leševa nije bio kompletan. Ti i tvoji pajdaši nekako ste zaginuli u donjem dijelu Sporosti. Što još? Pa, tvoj brod nije imao memoriju kojoj bi se moglo pristupiti. Jedini zapisi do kojih se dalo doći bili su, izgleda, napisani nekim zemaljskim azijskim jezikom. I to je sve – sve – što su Starci imali na raspolaganju da bi sastavili lažnjaka poput tebe.“ Phamov smiješak kao da se blago smrznuo. Ravna nastavi prije nego stoje on uspio progovoriti. „Ali, nemoj kriviti Starce. Njima se ipak malo žurilo, zar ne? Morali su uvjeriti Vrinimi i mene da si stvaran. Prekopavali su arhive, na brzinu složili nekakvu stvarnost u koju ćeš se uklopiti. Možda im je za to trebalo cijelo jedno poslijepodne – jesi li im zahvalan na tolikom trudu? Komadić odavde, komadić od tamo. Qeng Ho je doista postojao, znaš? Na Zemlji, tisuću godina prije doba svemirskih letova. Jamačno su postojale i zvjezdane kolonije azijatskog podrijetla, iako je to već očigledna ekstrapolacija od strane Staraca. Ti dečki doista imaju dobar smisao za humor. Cijeli tvoj život su pretvorili u nevjerojatnu romantičnu avanturu, sve do te posljednje, tragične ekspedicije. Usput, baš to mi je trebalo otvoriti oči – radi se o kombinaciji nekoliko prenvjoranskih legendi.“ Ona zastane da bi udahnula i nastavi s bujicom riječi. „Žalim te, Phame Nuwene. Sve dok previše ne razmišljaš o sebi, možeš biti najsamouvjereniji čovjek u svemiru. Ali, sve te vještine, sva postignuća - pogledaš li ih ikad detaljnije? Kladim se da ne. Biti velik ratnik i genijalan pilot – to je nešto što zahtijeva milijun podvještina, sve tamo do podsvjesnih kinestetskih pojedinosti. Podvala Staraca zahtijevala je samo površna 108 www.balkandownload.org

prisjećanja i grubu osobnost. Pogledaj ispod površine, Phame. Mislim da ćeš naći gomilu ničega.“ Prebrzo razbijen san o velikim sposobnostima. Crvenokosi je bio prekrižio ruke i prstom tapkao po jednom od rukava. Kada joj je konačno ponestalo riječi, njegov osmijeh se raširi u pokroviteljsku inačicu. „Ah, šašava Ravna. Ti čak niti sada ne shvaćaš koliko su Sile superiorne. Starci nisu nekakva tiranija iz Srednjih Daljina, koja svojim žrtvama ispire mozak površnim sjećanjima. Čak i lažnjak u Transcendenciji ima dubinu veću od privida stvarnosti u ljudskome umu. A kako ti možeš znati da ovo jest laž? Pretražila si arhive i nisi pronašla moj Qeng Ho.“ Moj Qeng Ho. On zastane. Prisjećajući se? Pokušavajući se prisjetiti? Na trenutak Ravna uoči tračak panike na njegovu licu, koji začas nestane, a zamijeni ga lijeni osmijeh. „Može li itko od nas zamisliti arhive u Transcendu, sve one stvari koje Starci jamačno znaju o ljudskom rodu? Vrinimi Org bi Starcima trebao biti zahvalan što su im objasnili moje podrijetlo; do toga možda nikada ne bi došli vlastitim snagama. „Gledaj, stvarno mi je žao što ne mogu pomoći. Čak i ako je to po drugim pitanjima beskoristan poduhvat, volio bih spasiti te klince. Ali, ne brini zbog Pošasti. Ona se približava svojem vrhuncu. Čak i kad bi je uspjela uništiti, time ne bi pomogla sirotim ljudima koje je ona već apsorbirala.“ On se nasmije, trunčicu preglasno. „Pa, sada moram ići. Starci su za mene ovog poslijepodneva predvidjeli nekoliko izleta. Nisu bili sretni štoće ovo biti sastanak licem u lice, ali ja sam inzistirao na tome. Prednosti dislocirane službe, znaš već? Ti i ja... ti i ja smo proveli neke vrlo ugodne trenutke i smatrao sam da bi bilo lijepo da porazgovaramo. Nisam te htio razljutiti.“ Pham uključi svoj agrav i uzdigne se iznad pijeska. Odmahnuo joj je lakonskim pozdravom. Zureći u nebo, Ravna podigne ruku da bi mu odmahnula. Njegov se lik smanjivao, pretvarajući se u jedva vidljivi nimbus dok je napuštao atmosferu Dokova, aktivirajući svoje svemirsko odijelo. Ravna je ostala zagledana još nekoliko trenutaka, sve dok figura nije postala tek još jedan putnik na nebu boje indiga. Dovraga. Dovraga. Dovraga. Iza nje čuo se zvuk kotačića koji prelaze po pijesku. Plavokras i Zelenlatica su izašli iz vode. Kapljice su blistale na bokovima njihovih skrodova, pretvarajući ukrasne pruge u nazubljene duge. Ravna krene prema njima. Kako da im kažem da im nitko neće priskočiti u pomoć? Kada ih je predstavljao netko poput Phama Nuwena, Starci su izgledali toliko drukčije od svega što je zamišljala kod kuće na Sjandri Kei. Gotovo da je bila pomislila da nešto može izmijeniti pukim razgovorom. Kakve li zablude. Tek sad joj je pred očima bljesnula slika u pozadini: slika bića koja se mogu poigravati dušama na način na koji se programer poigrava lijepim grafičkim oblicima, bića toliko superiornih da ju je od njih štitila tek njihova nezainteresiranost. Ravna, mala leptiriće, budi sretna; plamen svijeće te samo ošamutio. 109 www.balkandownload.org

16. Sljedećih nekoliko tjedana proteklo je iznenađujuće dobro. Unatoč debaklu s Phamom Nuwenom, Plavokras i Zelenlatica su još uvijek bili voljni voditi spasilačku misiju. Vrinimi Org je pod račun ubacio još nešto dodatnih resursa. Ravna je svakoga dana odlazila na teleizlet do brodogradilišta. Slobodnjak II možda neće biti opremljen nikakvim Transcendentnim unapređenjima, ali kada opremanje bude dovršeno, taj će brod biti vrlo neobičan. Sada je lebdio u zlatnoj izmaglici 'struktora, milijardi sićušnih robota koji su dijelove oplate preobličavali u formu tipičnu za pridnene lugere. Brod je Ravnu katkad podsjećao na krhkog leptira... a katkad na dubinsku ribu. Obnovljena letjelica mogla je preživjeti u širokom rasponu okruženja: imala je rebra poput ultrapogonskih brodova, ali joj je trup bio aerodinamičan i u sredini sužen poput ose – tipično za brodove na skupljački pogon. Pridneni lugeri lutaju opasno blizu Spore Zone, čiju je granicu teško izdaleka otkriti i još teže mapirati, a k tome na njoj dolazi i do kratkoročnih pomaka. Nije bilo nemoguće da luger ostane zarobljen jednu ili dvije svjetlosne godine unutar Sporosti, a tada biste zahvaljivali nebesima na skupljačkom pogonu i kovčezima za hibernaciju. Naravno, do trenutka povratka u civilizaciju bili biste posve zastarjeli, ali ste se barem mogli vratiti. Ravna pomakne svoje vidno polje kroz pogonska rebra koja su stršala iz trupa. Bila su šira od onih na većini brodova koji su stizali na Relej. Nisu bila optimizirana za Srednje ili Rubne Daljine, ali uz odgovarajuća (čitaj: nižedaljinska) računala, ovaj će brod na Dnu letjeti jednako brzo kao i bilo koji drugi. Grondr joj je dopuštao da pola radnog vremena provodi na projektu, a nakon nekoliko dana Ravna je shvatila da to ne čini samo da bi njoj učinio uslugu. Ona je bila najbolja osoba za tu zadaću. Poznavala je ljudsku rasu, kao i upravljanje arhivima. Jefriju Olsndotu bila je potrebna svakodnevna potvrda da mu netko dolazi u pomoć, a ono što je on dojavljivao njoj, moglo je biti od trenutačne važnosti. Čak i ako se sve odvijalo po planu – čak i ako se Devijacija ni na koji način ne umiješa – ovo će spašavanje biti problematično. Dječak i njegov brod su se, čini se, našli usred krvavog rata. Njihovo izvlačenje značilo je potrebu za trenutnim donošenjem pravilnih odluka i djelovanjem u skladu s njima. Bit će im potrebna djelotvorna brodska baza podataka i program za strategiju. No, nije se moglo računati da će previše toga funkcionirati na Dnu, a memorijski kapaciteti bit će ograničeni. Na Ravni je bilo da odluči koji će se materijali iz knjižnice prenijeti na brod kako bi se prednost lokalne dostupnosti uravnotežila s bogatstvom resursa kojimaće moći ultravalno pristupati na Releju. Grondr je bio dostupan na lokalnoj mreži, često u stvarnom vremenu. Bilo mu je stalo da ovo uspije: „Ne brinite, Ravna. Ovoj misiji ćemo posvetiti dio komunikacijskih resursa. Ako njihovo antensko polje bude pravilno funkcioniralo, Jahači bi trebali imati vezu od 30 Kb/s prema Releju. Vi ćete biti njihova glavna ovdašnja osoba za kontakt i imat ćete pristup našim najboljim stratezima. Ako nam ništa... ne stane na put, ne biste trebali imati teškoća s upravljanjem ovim spašavanjem.“ Jedva četiri tjedna ranije, Ravna ne bi ni pomišljala na to da traži nešto više. A sada: „Gospodine, imam bolju ideju. Pošaljite mene s Jahačima.“ Svi dijelovi Grondrovih usta istodobno lupnuše. Takvu gestu iznenađenja viđala je 110 www.balkandownload.org

kod Egravana, ali nikada kod staloženog Grondra. Na trenutak nije ništa govorio. „Ne. Trebamo vas ovdje. Kada se radi o pitanjima o ljudskoj rasi, vi ste naš najbolji barometar.“ Konferencije zainteresirane za straumsku Devijaciju primale su više od sto tisuća poruka dnevno, od čega je oko jedna desetina bila vezana za ljudski rod. Tisuće poruka svodile su se na prežvakavanje starih ideja, očigledne apsurde ili vjerojatne laži. Automatika Marketinga prilično je uspješno filtrirala redundanciju i dio apsurda, ali kada se radilo o pitanjima ljudske prirode, Ravni nije bilo premca. Oko polovice svojeg vremena trošila je na vođenje takvih analiza i rukovanje upitima o ljudskoj rasi upućenima u arhive. Sve to bilo bi gotovo nemoguće ako otputuje sa Skrodojahačima. Tijekom sljedećih nekoliko dana Ravna je i dalje pritiskala svojeg šefa s istim pitanjem. Tko god vodio misiju, trebao je trenutačnu vezu s ljudima – točnije, ljudskim djetetom. Jefri Olsndot vjerojatno nikada nije niti vidio Skrodojahača. Taje poanta imala svoju težinu, koja ju je postupno tjerala u očaj, ali to nije bilo dovoljno da stari Grondr promijeni mišljenje. Za to su bili potrebni neki događaji izvana: kako su tjedni prolazili, širenje Pošasti se usporavalo. Baš kao što je zdrava logika (i Starci posredstvom Phama Nuwena) tvrdila,čini se da su postojale prirodne granice širenja zanimanja Devijacije. Nerazumna panika postupno je nestala iz komunikacije u Rubnim Daljinama, a broj glasina i izbjeglica s apsorbiranih planeta gotovo da se sveo na nulu. Ljudi u poharanim područjima bili su prošlost, ali sada je pomisao na njihovu smrt više budila asocijacije na groblje nego na zaraznu trulež. Konferencije koje su se bavile Pošašću nastavile su blebetati o katastrofi, ali razina beskorisnog ponavljanja ravnomjerno se povećavala. Naprosto se gotovo ništa novoga nije događalo. Tijekom sljedećih desetak godina poharanim područjima proširit će se fizička smrt. Uslijedit će ponovna kolonizacija, pažljivo ispipavanje među ruševinama i informacijskim zamkama, kao i rezidualne rase. No, sve je to bilo još daleko, i trenutačno je fama oko Pošasti na Releju počela gubiti na važnosti. ... A Marketing je bio još više zainteresiran za straumski izbjeglički brod. Niti jedan od programa za strategiju – a još manje Grondr – nije vjerovao da bi tajna tog broda mogla nauditi Pošasti, ali postojala je dobra šansa da bi mogla donijeti komercijalnu prednost kada Devijaciji konačno dosadi njezina igra u Transcendenciji. Također, zaintrigirali su ih i čopor-umovi Bodljastih. Činilo se primjerenim da se ulože maksimalni napori i da Ravna ostavi svoj posao na Dokovima i krene na teren. I tako je, nekim čudom, njezina djetinja maštarija o avanturi sa spašavanjem i potragom, došla nadomak ostvarenju. A što je još čudnije, ta me mogućnost tek djelomično užasava! Cilj(56): Žao mije što neko virjeme nisam odgovarao. Neosječam se baš dobro. Gospodin Čelik kaže da trebam rpričati svama. Kaže da mi treba još priatelja pa ćemi biti bolje. I Amdi kaže tako a on je moj naljbolji priatelj... kao čopor pasa samo pametan i zabavan. Volio bi damogu poslati slike. Gospodin Čelik će potražiti ogovore nasva vaša pitanja. On radi sve što može dabi pomogao ali zli čopori ćese vratiti. Amdi i ja smo probali ono što ste rekli na brodu. Žao mije ali i dalje neradi. Mrzim ovu glupu tipkovnicu. Org(57): Zdravo, Jefri. Amdi i gospodin Čelik su u pravu, ja sam uvijek raspoložena za razgovor, a tićeš se bolje osjećati nakon toga... Postoje izumi koji bi mogli pomoći 111 www.balkandownload.org

gospodinu Čeliku. Razmislili smo o nekim poboljšanjima za njegove lukove i bacače plamena. Također, šaljem i neke podatke o arhitekturi utvrda. Molim te, reci gospodinu Čeliku da mu ne možemo reći kako da pokrene brod. Takav bi pokušaj bio preopasan i za vrlo iskusnog pilota... Cilj(57): Je, i Tata se mučio da sleti. ikocvljikersz89iou43e5 Mislim da Gospodin Čelik to ne razumje i da je već skoro očajan... Je li ne postoje druge stvari, kao u starijo doba, znaš, bombe i avijoni koej bi mogli napraviti? Org(58): Postoje drugi izumi, ali gospodinu Čeliku bi trebalo mnogo vremena da ih napravi. Naš brod uskoro polazi s Releja, Jefri. Stići ćemo tamo davno prije nego što bi drugi izumi mogli pomoći... Cilj(58): Vi dolazite? Vi konačno dolazite!! ! Kad krećete? Kad ćete stići ovamo??? Ravna je svoje poruke Jefriju obično pisala na tipkovnici; to joj je davalo kakav-takav osjećaj za situaciju u kojoj se dječak našao. Činilo se da se dobro drži, iako je još bilo dana kada joj ne bi pisao (bilo je neobično razmišljati o „mentalnoj depresiji“ u kontekstu jednog osmogodišnjaka). U drugim navratimačinilo se da se iskaljuje na tipkovnici, i na daljinu od dvadeset i jedne tisu će svjetlosnih godina mogla je vidjeti kako male šake lupaju po tipkama. Ravna se nasmije u zaslon. Danas mu je konačno mogla dati nešto više od maglovitih obećanja: imala je konačno vrijeme polaska. Jefriju će se dopasti poruka (59). Ona upiše: „Polazak je predviđen za sedam dana, Jefri. Vrijeme putovanja iznosit će oko trideset dana.“ Ne bi li trebala to ublažiti? Najnovije poruke u konferencijama o granicama zona govorile su daje Dno neuobičajeno aktivno. Svijet Bodljastih nalazio se tako blizu Sporoj Zoni... Ako se „oluja“ pojača, vrijeme putovanja će se produljiti. Postojao je otprilike jedan postotak šansi da će putovati dulje od šezdeset dana. Ona se odmakne od tipkovnice. Je li mu to doista željela reći? Dovraga. Bolje je biti iskren; ovi datumi mogu utjecati na lokalne stanovnike koji pomažu Jefriju. Ona mu objasni sve „ako“ i „ali“, a zatim prijeđe na opisivanje broda i čudesa koja će donijeti sa sobom. Dječak obično nije pisao jako opširno (osim kada je prenosio informacije od Čelika), ali činilo se da doista voli njezine duge poruke. Slobodnjak II se upravo podvrgavao završnim ispitivanjima. Njegov je ultrapogon obnovljen i testiran; Skrodojahčai su napravili krug od nekoliko tisuća svjetlosnih godina kako bi provjerili antensko polje. I ono je savršeno funkcioniralo. Ona i Jefri će tijekom većeg dijela putovanja moći razgovarati. Od jučer je brod bio snabdjeven i zalihama. (To je zvučalo poput nečega prispodobivog srednjovjekovnoj avanturi, ali kada ste kretali tako duboko da se nije moglo vjerovati mapama, morali ste imati kakve-takve zalihe.) U neko doba sutra, Grondroviće ljudi teretni prostor broda napuniti sitnicama koje bi im mogle jako dobro doći pri spašavanju. Da li da spomene i to? Neke od njih mogle bi Jefrijevim lokalnim prijateljima zazvučati pomalo zastrašujuće. Te su večeri ona i Skrodojahači priredili zabavu na plaži. Tako su je barem nazvali, iako je daleko više nalikovala na ljudsku inačicu nego na izvornu Jahačku. Plavokras i Zelenlatica su se dokotrljali daleko izvan vode, sve do mjesta na kojem je pijesak bio suh i topao. Ravna je na Plavokrasov šal za teret poslagala zakusku. Sjedili su na pijesku i divili se zalasku sunca. 112 www.balkandownload.org

Bila je to uglavnom proslava; kako Ravninog dobivenog dopuštenja za odlazak na Slobodnjaku, tako ičinjenice da je brod bio gotovo spreman za odlazak. Ipak, „Jeste li doista sretni što polazite na taj put, moja gospo?“ upita Plavokras. „Nas dvoje ćemo na tome dobro zaraditi, ali vi –“ Ravna se nasmije. „Ja ću dobiti dnevnice.“ Toliko se borila za dopuštenje za odlazak da joj nije preostalo mnogo manevarskog prostora za cjenkanje oko plaće. „I, odgovor je: da. To je ono što doista želim.“ „Drago mije daje tako“, reče Zelenlatica. „Moram se nasmijati“, doda Plavokras. „Moja družica je posebno zadovoljna što naš putnik neće biti osoran. Nakon putešestvija s vjerodajcima gotovo da smo izgubili svoju sklonost dvonošcima. No, sada nema nčiega čega bismo se trebali bojati. Jeste li u posljednjih petnaestak sati čitali konferenciju Prijetnje? Pošast je prestala rasti, a njezine su granice postale čvrsto definirane. Devijacija postaje sredovječna dama. Spreman sam smjesta krenuti.“ Plavokras je bio pun spekulacija o „čoporima“ Bodljastih i mogućim shemama za izvlačenje Jefrija i drugih preživjelih. Zelenlatica je tu i tamo ubacila koju misao. Više nije bila tako sramežljiva, ali se još uvijek doimala nježnijom i suzdržanijom od svojeg partnera. Uostalom, i razina njezinog samopouzdanja je bila nešto realnija. Bilo joj je drago što još tjedan dana neće nikamo krenuti. Na Slobodnjaku je još trebalo obaviti završne testove – a Grondr je nagovorio Org i na financiranje male flote brodova-mamaca. Trenutačno je bilo dovršeno njih pedeset; do kraja tjedna bit će ih stotinu. Dokovi su tonuli u noć. Uz ovako plitku atmosferu sumrak je trajao kratko, ali su boje bile spektakularne. Plaža i drveće blistali su pod vodoravnim zrakama, a parfem cvijeća miješao se s oštrim mirisom morske soli. Na suprotnoj strani mora vladao je kontrast jarkih svjetala i tame, siluete koje su mogle potjecati od vriminijevskih ukrasa ili funkcionalne opreme dokova – Ravna nikada nije shvatila što je od toga istina. Sunce je potonulo pod more, a iza njih se raširila paleta narančastog i crvenog s širokom zelenom prugom, vjerojatno od ioniziranog kisika. Jahači nisu okrenuli svoje skrodove da bi imali bolji pogled – koliko je ona mogla procijeniti, cijelo su vrijeme bili gledali u tom smjeru – ali su prestali razgovarati. Kako se sunce spuštalo, valovi su ga lomili u tisuću sličica, u točkice zelenog i žutog koje su se nazirale kroz pjenu. Pretpostavljala je da bi dvojac u ovom trenutku radije bio tamo. Često ih je viđala u zalazak sunca kako namjerno sjede tamo gdje su valovi bili najjači. Kada bi se voda povukla, njihove stabljike i listovi stajali su uzdignuti poput ruku u molitvi. U takvim trenucima gotovo daje mogla razumjeti Niže Skrodojahače; oni su cijeli život provodili pamteći takve ponovljene trenutke. Ona se nasmije zelenkastom sumraku. I poslije će biti dovoljno vremena za brigu i planiranje. Mora da su tako sjedili kojih dvadesetak minuta. Duž zaobljene linije plaže vidjela je male vatre u sve gušćoj tami: uredske zabave. Negdje vrlo blizu odjekivalo je hrsk, hrsk stopala na pijesku. Ona se okrene i spazi Phama Nuwena. „Ovamo“, pozove ga ona. Pham se lijeno dovuče do njih. Od njihove posljednje razmirice Ravna gaje rijetko viđala; pretpostavljala je da su se neke od njezinih strelica duboko žarile. Za promjenu, ovaj put se nadam da su ga Starci natjerali da zaboravi sve to. Pham Nuwen je imao 113 www.balkandownload.org

potencijala da bude stvarna osoba; nije bilo u redu povrijediti ga samo zato što je njegov principal bio izvan domašaja. „Sjedni. Za pola sata izlazi galaksija.“ Skrodojahači se uzmuvaše, toliko opčinjeni zalaskom da su tek sada primijetili posjetitelja. Pham Nuwen napravi korak ili dva iza Ravne i zastane, podbočivši se i zureći preko mora. Potom opet svrne pogled na nju, a zeleni sumrak njegovom licu podari izraz sablasne oštrine. On nabaci svoj stari, iskrivljeni osmijeh: „Mislim da ti dugujem ispriku.“ Starci će ti naposljetku ipak dopustiti da se pridružiš ljudskom rodu? Ali, Ravna je bila dirnuta. Ona spusti pogled. „Valjda bih i ja mogla reći isto. Ako Starci ne žele pomoći, to je to; nisam smjela izgubiti živce.“ Pham Nuwen se tiho nasmije. „To je nesumnjivo bila manja greška. Ja još uvijek pokušavam shvatiti u kojem sam trenutku zastranio, ali... mislim da više nemam vremena da to utvrdim.“ On opet pogleda more. Trenutak kasnije Ravna ustane i krene prema njemu. Izbliza se njegov pogled doimao staklastim. „U čemu je problem?“ Starci, vrag vas odnio! Ako ćete ga već napustiti, nemojte dopustiti da se raspadne u komadiće! „Ti si veliki stručnjak za Transcendentne Sile, ha?“ Opet sarkazam. „Pa –“ „Postoje li među tim velikim dečkima ratovi?“ Ravna slegne ramenima. „Postoje glasine o koječemu. Vjerujemo da dolazi do konflikata, ali previše suptilnih da bi ih se nazivalo ratovima.“ „Uglavnom si u pravu. Postoji borba, ali nju treba promatrati s više aspekata nego ovdje dolje. Prednosti suradnje su obično tako velike da... djelomično je i to razlog što Devijaciju nisam shvatio tako ozbiljno. Uz to, to je stvorenje vrijedno žaljenja: jadni izrod koji zagađuje vlastitu jazbinu. Čak i kada bi htjelo ubiti druge Sile, takvo što u tome ne bi moglo uspjeti. Niti za milijun godina...“ Plavokras se dokotrlja do njih. „Tko je to, moja gospo?“ Bila je to ona vrsta blokade u konverzaciji s Jahačima na koju se teško privikavala. Kad bi se Plavokras samo sinkronizirao s memorijom svojeg skroda, znao bi. Uto je pogodi suština pitanja. Tko je to zapravo? Ona baci pogled na dataset na kojem se cijelo vrijeme otkako je Pham Nuwen došao prikazivao status prijenosnika. I... tako mu svih Sila, tri prijenosnika je okupirao jedan jedini korisnik! Ona brzo ustukne. „Vi!“ „Mi! Opet licem u lice, Ravna.“ Grimasa je bila parodija Phamova samouvjerenog smiješka. „Isprčiavam se što mi večeras nedostaje šarma.“ On se na čudan način udari po prsima. „Koristimo podsvjesne instinkte ovog bića... moramo se jako truditi da se održimo na životu.“ Niz Phamovu bradu je curila slina. Njegove bi se oči na trenutak fokusirale na njezine, a zatim bi odlutale. „Što to radite Phamu?“ Poslanički Uređaj zakorači prema njoj i posrne. „Oslobađamo prostor“, oglasi se glas Phama Nuwena. Ravna izgovori Grondrov telefonski kod. Nije bilo odgovora. Poslanički Uređaj zatrese glavom. „Vrinimi Org je trenutačno strašno zauzet, 114 www.balkandownload.org

pokušavajući nas uvjeriti da oslobodimo njihovu opremu, pokušavajući prikupiti hrabrost i otjerati nas. Ne vjeruju u ono što im upravo govorimo.“ On se nasmije ispuštajući kratak zvuk nalik gušenju. „Nema veze. Sada nam je jasno da je napad ovamo bio tek smrtonosno odvraćanje pozornosti... Što kažete na to, Mala Ravna? Vidite, Pošast nije devijacija klase dva. Za ono malo vremena što nam je preostalo možemo samo nagađati što ona doista jest... Nešto vrlo staro, vrlo veliko. No, što god da jest, žive nas proždire.“ Plavokras i Zelenlatica su se dokotrljali do Ravne. Njihovi su listovi ispuštali slabašan cvilež. Tisućama svjetlosnih godina dalje, duboko u Transcendu, jedna se Sila borila za vlastiti život, a sve što su oni od toga mogli vidjeti bilo je kako se jedan čovjek pretvara u slinavog epileptičara. „Stoga i naše isprike, Mala Ravna. Da smo vam pomogli, to nas vjerojatno ne bi spasilo.“ Njegov glas zamre dok se borio za zrak. „Ali pomoć koju ćemo vam pružiti sada bit će izraz – osveta bi bio najbliži vama shvatljiv motiv. Pozvali smo vaš brod ovamo. Budete li djelovali brzo i ne koristeći agrav, možda ćete preživjeti sljedećih sat vremena.“ Plavokrasov glas bio je istodobno sramežljiv i žestok. „Preživjeti? Ovdje dolje mogao bi funkcionirati samo konvencionalan napad, a nečemu takvome nema ni traga.“ Manijak u blagoj, tihoj noći. Ravnin dataset nije pokazivao ništa neobično osim uzurpacije komunikacija od strane Staraca. Pham Nuwen se kašljucavo nasmije. „Oh, pa on je itekako konvencionalan, ali vrlo lukav. Nekoliko grama replikantskog nereda, nanesenog tijekom tjedana. Sada su ti elementi procvjetali, usklađeni s napadom koji gledate... Nametnici će umrijeti za nekoliko sati, čim pobiju svu za Relej tako dragocjenu Visoku automatiku... Ravna! Uzmite brod ili ćete umrijeti u roku od tisuću sekundi. Uzmite brod. Ako preživite, pođite na Dno. Sredite...“ Poslanički Uređaj se zagrcne na kraju rečenice. On se malo uspravi i uputi im svoj posljednji zelenkasti smiješak. „A evo i našeg poklona vama, najveća pomoć koju vam još možemo pružiti.“ Smiješak nestade, a staklasti pogled zamijeni upitan izraz... a potom i rastući užas. Pham Nuwen duboko udahne i uhvati vremena za vrisak nalik lavežu prije nego štoće se srušiti. Pao je licem prema zemlji, trzajući se i gušeći na pijesku. Ravna ponovno povikom pozove Grondrov kod te potčri do Phama Nuwena. Okrenula ga je na leđa i pokušala mu očistiti usta. Napad je trajao nekoliko sekundi, razbacujući Phamove udove na sve strane. Ravna je, pokušavajući ga smiriti, zaradila nekoliko dobrih udaraca. Potom se Pham smiri, tako da je jedva mogla osjetiti njegov dah. Plavokras reče: „Nekako su se uspjeli domoći Slobodnjaka. Brod se trenutačno nalazi četiri tisuće kilometara iznad nas, i ide ravno prema Dokovima. Avaj, uništeni smo.“ Neovlašteni letovi u blizini Dokova kažnjavali su se zapljenom. Ravna je nekako slutila da to više nije važno. „Vidite li ikakve znakove napada?“ dovikne im ona preko ramena. Držala je Phamovu glavu u položaju u kojem je najlakše mogao disati. Skrodojahači su razmjenjivali šuškave zvukove. Zelenlatica: „Događa se nešto neobično. Obustavljene su sve usluge na glavnim prijenosnicima.“ Znači li to da Starci još uvijek nešto emitiraju? „Lokalna mreža je jako zakrčena. Velik dio automatike i ljudstva je pozvan na posebnu dužnost.“ Ravna se nagne unatrag. Nebo je bilo crno poput noći, istočkano nekolicinom piknjica 115 www.balkandownload.org

jarkog svjetla – brodovima navođenima na Dokove. Sve je izgledalo vrlo uobičajeno. Ipak, i njezin je dataset pokazivao ono o čemu je govorila Zelenlatica. „Ravna, ne mogu sada razgovarati.“ Grondrov pucketavi glas oglasi se iz njezine blizine. Ovo je morao biti njegov pomoćni program. „Starci su okupirali većinu Releja. Pripazite na Poslanički Uređaj.“ Sada je malo prekasno za to! „Izgubili smo kontakt s nadzornom ogradom pred prijenosnicima. Očitavamo greške u programima i hardveru. Starci tvrde da smo napadnuti.“ Nastala je pauza od pet sekundi. „Vidimo dokaze djelovanja bojnih brodova na unutarnjoj crti obrane.“ To je bilo jedva pola svjetlosne godine ispred njih. „Brap!“ Sada se oglasio Plavokras. „Na unutarnjoj crti obrane! Kako su vam se uspjeli neopaženo prikrasti?“ Nervozno se kotrljao naprijed-natrag i u mjestu. Grondrov program prečuje ovo pitanje. „Barem tri tisuće brodova. Uništenje prijenosnika je neizbjež –“ „Ravna, jesu li Skrodojahači s vama?“ To je još uvijek bio Grondrov glas, ali više isprekidan, više angažiran. Ovo je bila stvarna osoba. „D-da.“ „Lokalna mreža otkazuje. Sustavi za održavanje života otkazuju. Dokoviće se srušiti. Bili bismo jači od napadačke flote, ali raspadamo se iznutra... Relej umire.“ Njegov glas postade oštriji i pucketaviji. „Ali Vrinimi neće umrijeti, a ugovor je ugovor! Recite Jahačima da ćemo im platiti... nekako, jednog dana. Zahtijevamo... molimo... da odrade misiju kao stoje dogovoreno. Ravna?“ „Ovdje sam. Oni vas čuju.“ „Dakle, krećite!“ I glas nestane. Plavokras reče: „Slobodnjak će biti ovdje za dvjesto sekundi.“ Pham Nuwen se smirio, a disanje mu je postalo lakše. Dok su dva Jahača razmjenjivala zvižduke i šuškanje, Ravna se ogleda oko sebe – i iznenada shvati da su sve vijesti o smrti i razaranju dolazile izdaleka. Plaža i nebo bili su gotovo jednako mirni kao i uvijek. Posljednje zrake sunca zašle su za valove, čija je pjena bila tek maglovita pruga u niskom zelenom svjetlu. Tu i tamo među drvećem i udaljenijim tornjevima svjetlucali su žućkasti plamenovi. Ipak, uzbuna se očito proširila. Mogla je čuti paljenje datasetova. Neke od vatri na plaži su se gasile, a figure koje su sjedile oko njih trčale su ka drveću ili polijetale prema gore, u smjeru udaljenijih ureda. Sada su se već i svemirski brodovi stali uzdizati iz svojih garaža s druge strane mora, podižući se sve više i više i pojavljujući se kao blistave točke u zalazećoj sunčevoj svjetlosti. Bio je to posljednji trenutak mira na Releju. Preko neba se raširi mrlja pulsirajuće tame. Ona ostade bez daha pred prizorom svjetla tako izobličenog daje trebalo proći nezamijećeno. Njegov sjaj kao da ju je više pogađao u mali mozak nego u oči. Kasnije se nije mogla sjetiti što gaje zapravo činilo objektivno različitim od crnila. „Evo još jednoga!“ reče Plavokras. Ovo je bilo blizu obzorja Dokova, mračna pruga širine možda jedan stupanj. Njezini su se rubovi doimali poput nejasnog prelijevanja crnog u crno. „Što je to?“ Ravna nije bila fascinirana ratovima, ali je bila pročitala svoju porciju 116 www.balkandownload.org

avanturističkih romana. Znala je za antimaterijske bombe i zrna s relativističkom kinetičkom energijom. Iz daljine bi takva oružja nalikovala jarkim točkama svjetla, a katkad i sinkroniziranom treptanju. Iz nešto bliže perspektive, uništavači svjetova razlili bi svjetlost bijelog usijanja preko cijele krivulje planeta, zapljuskujući globus poput kapljice vode, ali sporije, daleko sporije. To su bili prizori na koje je bila spremna. No, ovo stoje sada gledala bilo je sličnije optičkoj varci negoli prizoru rata. Samo Sile znaju što su vidjeli Skrodojahači, ali: „Vaši glavni prijenosnici... mislim da se pretvaraju u paru“, reče Plavokras. „Ali, to je svjetlosnim godinama daleko! Nema teorije da vidimo –“ Pojavi se još jedna mrlja koja sečak nije niti nalazila u njezinom vidnom polju. Boja je neodređeno lebdjela u prostoru. Pham Nuwen se opet grčio, ali slabo. Nije joj bilo teško zadržati ga na mjestu, ali... iz usta mu je curila krv, a košulja mu je na leđima bila namočena nečim što je zaudaralo na raspadanje. „Slobodnjak će biti ovdje za sto sekundi. Imamo dovoljno vremena, sasvim dovoljno vremena.“ Plavokras se kotrljao oko njih, ponavljajući umirujuće tvrdnje koje su samo pokazivale koliko je nervozan. „Da, moja gospo, svjetlosnim godinama daleko. I godinama nakon ovoga, bljesak njihovog uništenja osvjetljavatće nebo nad onima koji prežive ovdje. No, samo se dio energije pretvara u svjetlost; ostalo je ultravalna bujica toliko snažna da utječe na materiju. .. Ona škaklja optičke živce... u tolikoj mjeri da vaš živčani sustav postaje prijamnik.“ On se okrene oko svoje osi. „Ali, ne brinite. Mi smo lukavi i brzi. Nismo se jednom za dlaku izvukli iz nevolje.“ Bilo je nečega apsurdnog u slici stvorenja bez kratkoročnog pamćenja koje se hvali svojom munjevitom snalažljivošću. Nadala se daje njegov skrod dorastao ovom izazovu. Zelenlatičin glas je zujao bolnom glasnoćom: „Gledajte!“ Rub vode se povlačio dalje no što je ikad vidjela. „More pada!“ poviče Zelenlatica. Valovi su se povukli stotinu, dvije stotine metara. Zelenkasto obojeni obzor je tonuo. „Brod je udaljen još pedeset sekundi. Poletjet ćemo prema njemu, Ravna!“ Ravnina hrabrost u tom trenutku nestane. Grondr je rekao da će se Dokovi srušiti! Pojas neba nad njima sada je bio krcat desecima bića koja su hitala ka sigurnosti. Stotinjak metara dalje pijesak se kretao; lavina koja se približava ponoru. Ona se sjeti nečega što su rekli Starci i spozna da letači čine kobnu grešku. Pomisao probije oklop njezinog straha. „Ne! Samo se pomaknimo na neko više područje.“ Noć više nije bila tiha. S mora je dopiralo zavijanje nalik zvonima. Zvuk se širio oko njih. Večernji povjetarac se pretvorio u vihor koji je savijao drveće prema vodi i šibao ih grančicama i pijeskom. Ravna je i dalje klečala, dlanovima pritišćući Phamove mlohave ruke. Nije osjećala dah niti puls, a njegove su oči bezizražajno zurile. Poklon Staraca za nju. Dovraga sa svim Silama! Ona uhvati Phama Nuwena ispod ramena i prebaci ga na svoja leđa. Posrnula je i umalo izgubila uporište. Ispod njegove košulje osjećala je šupljine na mjestima gdje bi trebalo biti tkivo. Nešto mokro i smrdljivo slijevalo joj se niz bokove. Ona se s mukom uspravi, napola noseći, a napola vukući Phamovo tijelo. Plavokras je vikao: „– satima da se otkotrljamo bilo kamo.“ On stade lebdjeti, 117 www.balkandownload.org

usmjeravajući svoj agrav nasuprot vjetru. Na trenutak su skrod i Jahač pijano lelujali... a potom se sruče na tlo, nekontrolirano se prevrćući ka odredištu vjetra, zavijajućoj jami na mjestu gdje je donedavno bilo more. Zelenlatica pojuri ka njegovoj strani bližoj moru, blokirajući mu put ka uništenju. Plavokras se uspije uspraviti i dvojac se opet stade kotrljati prema Ravni. Glas Jahača je bio slabašan na ovakvom vjetru: „... agrav... otkazuje!“ A s njim i sama struktura Dokova. Svi zajedno se odmaknuše od usisavajućeg mora. „Pronađi mjesto na koje će se Slobodnjak spustiti.“ Rub šume sada se pretvorio u nepravilni niz brdašaca. Krajolik se mijenjao pred njihovim očima i pod njihovim nogama. Okruživao ih je jecajući zvuk, mjestimično tako glasan da je zujao u Ravninim cipelama. Izbjegavali su mjesta koja su tonula – jame koje su se otvarale na sve strane. Više nije vladala tama: bilo da se radilo o svjetlima za uzbunu ili nuspojavi otkazivanja agrava, oko jama je bilo zamjetno plavči asto svjetlucanje. Kroz te jame mogli su vidjeti oblacima djelomično zaklonjenu noć na Čvrstom Tlu, tisuću kilometara niže. Niti prostor između nije bio prazan; ispunjavali su ga treptavi fantomi: milijuni tona vode i zemlje... i stotine umirućih letača. Vrinimi Org je plaćao cijenu izgradnje svojih Dokova na agravu umjesto u inercijalnoj orbiti. Trojac je nekako uspijevao napredovati. Pham Nuwen je bio gotovo pretežak za nošenje/tegljenje; Ravna je krivudala ulijevo i udesno tek nešto manje no stoje napredovala prema naprijed. Ipak, činio joj se lakšim nego stoje pretpostavljala, a to je opet bio razlog za strah: zar su i viši dijelovi počeli propadati? Većina agravnih elemenata je otkazala, ali neki od njih su se i bacili u destruktivni bijeg: nakupine stabala i tla otkidale su se s vrhova brežuljaka i polijetale uvis. Vjetar je mijenjao smjer; naprijed-natrag, gore-dolje. Ravnino džepno svemirsko odijelo je radilo već nekoliko minuta, ali sada je slabilo. Za nekoliko minuta ono će biti mrtvo kao i agravi... kao i ona sama. Negdje u pozadini pitala se kako je Pošast ovo uspjela izvesti. Poput Staraca, vjerojatnoće umrijeti, a da nikada neće dobiti odgovor na to pitanje. Vidjela je tragove baklji; bili su to svemirski brodovi. Većina je uletjela u inercijalnu orbitu ili smjesta uklju čila ultrapogon, no nekolicina ih je lebdjela iznad raspadajućeg krajolika. Plavokras i Zelenlatica su predvodili njihovu malu povorku. Dvojac je koristio svoje treće osovine na načine koje Ravna nije ni naslućivala, podižući se i odguravajući kako bi prešli uzbrdice koje su za nju, s Phamovom težinom na leđima, bile na granici savladivosti. Stigli su do vrha brda, ali ne zadugo. Ovo je nekada bio dio uredske šume, a sada je drveće stršalo u najrazličitijim smjerovima, poput dlake na šugavu psu. Osjećala je kako tlo pod njezinim nogama pulsira. Što sad? Skrodojahači su se kretali od jedne do druge strane zaravni. Mogli su se spasiti ovdje ili nigdje. Ona klekne, oslanjajući najveći dio Phamove težine na tlo. Odavde se moglo vidjeti daleko uokolo. Dokovi su nalikovali sporovijorećoj zastavi, a sa svakim golemim zamahom strukture od nje su se odvajali odlomljeni fragmenti. Sve dok je među agrav elementima vladala kakva-takva sloga, ploha je bila uglavnom ravna, no sad je i to nestajalo. Oko njihovog otočića šume nicale su jame. Ravna je vidjela kako se suprotni kraj Dokova otkida i polako okreće bočno. Dug stotinu kilometara i širok još deset, sručio se dolje na nesuđene spasilačke brodove. Plavokras se očeše o njezin lijevi bok, a Zelenlatica o desni. Ravna se okrene, oslanjajući dio Phamove težine na oplate njihovih skrodova. Ako sve četvero ujedine svoja svemirska odijela, moći će zadržati svijest još nekoliko sekundi. „Slobodnjak je tu; 118 www.balkandownload.org

upravo ga spuštam“, reče on. Nešto se doista spuštalo. Plamen broda je plavičastobijelo osvijetlio tlo, stvarajući oštre i pomične sjene. Nije zdravo boraviti u blizini raketnog pogona broda koji lebdi u gravitacijskom polju od gotovo 1G; prije samo sat vremena taj bi manevar bio nemoguć, ili bi se smatrao teškim kaznenim djelom. No, sada više nije bilo važno hoće li plamen probušiti rupu u Dokovima ili spržiti teret dopremljen s druge strane galaksije. Pa ipak... gdje bi Plavokras mogao prizemljiti letjelicu? Bili su okruženi jamama i plešućim stijenama. Ona sklopi oči kada se plameni bljesak stao spuštati pred njih... da bi potom gotovo nestao. Plavokrasov povik bio je prigušen u njihovoj zajedničkoj atmosferi. „Idemo svi skupa!“ Ona se čvrsto uhvati za Jahače, a oni otpužu ili se otkoturaju niz brežuljak. Slobodnjak II lebdio je usred jedne od nastalih jama. Njegov mlazni plamen bio je skriven od pogleda, ali sjaj oko rubova jame stvarao je oštru siluetu broda, pretvarajući njegova ultrapogonska rebra u perolike bijele lukove. Golemi noćni leptir svjetlucavih krila... i malo izvan domašaja. Ako njihova odijela izdrže, mogli bi se dovući do ruba jame, ali što onda? Rebra su onemogućavala brodu da im se približi na manje od stotinu metara. Neko atletski građeno (i suludo) ljudsko biće moglo bi pokušati zgrabiti rebro i spuznuti niz njega. No, Skrodojahači su se odlikovali vlastitom vrstom ludila. Baš kada je svjetlo – odbijeno svjetlo – postalo neizdrživo, plamen baklje se ugasi, i Slobodnjak propadne kroz jamu. Jahače to, međutim, nije zaustavilo. „Brže!“ poviče Plavokras. Ravna je sada već pogodila što namjeravaju. Prilično brzo za tako neobičnu mješavinu udova i kotačića, oni stigoše do ruba zacrnjene jame. Ravna osjeti kako joj tlo izmiče pod nogama i kako počinju padati. Dokovi su bili debeli stotinama – mjestimično i tisućama – metara. Sada su padali kroz taj sloj, a pokraj njih su promicali zlokobni blagi bljeskovi interne destrukcije. Napokon su propali kroz strukturu, i dalje padajući. Osjećaj neobuzdane panike na trenutak je nestao. Na kraju krajeva, ovo je bilo obično bestežinsko stanje, nešto uobičajeno i neusporedivo mirnije od Dokova u raspadanju. Sada joj je bilo lakše držati se za Jahače i Phama Nuwena, a čak i njihova zajednička atmosfera kao da se malo zgusnula. Valja napomenuti nešto o vakuumu i slobodnom padu. Izuzme li se utjecaj ponekog podivljalog agrava, sve je padalo s istim ubrzanjem, a ruševine su se sada činile mirnima. Za četiri ili pet minuta stići će do atmosfere Čvrstog Tla, i dalje padajući gotovo okomito, ulaznom brzinom od oko tri iličetiri kilometra u sekundi. Hoće li izgorjeti? Možda. Iznad sloja oblaka javljali su se kratki bljeskovi. Otpad oko njih bio je uglavnom taman, tek sjena nasuprot predstavi na nebu iznad njih, ali oblik pod njima bio je velik i pravilan... nebesa mu, bio je to Slobodnjak! Brod je padao s njima, a svakih nekoliko sekundi upalila bi se jedna od pomoćnih mlaznica, bljedunjavocrvenkast bljesak. Brod im se približavao. Da je imao otvor na nosu, našli bi se točno na njemu. Uskoro ih osvijetliše upravo upaljena svjetla za slijetanje. Još deset metara. Pet. Tamo ipak jest bio otvor, i to otvoren! Mogla je vidjeti posve običnu zračnu komoru na... Što god da ih je pogodilo, bilo je veliko. Ravna je kroz maglu uočila velik komad plastike iznad svojeg ramena. Otpadak se sporo okretao i jedva da ih je očešao, ali i to je 119 www.balkandownload.org

bilo dovoljno. Udarac joj je iz ruku istrgnuo Phama Nuwena. Njegovo se tijelo načas izgubilo u sjeni, da bi ga potom jarko osvijetlio brodski reflektor za traženje. U istom trenutku zrak izleti iz Ravninih pluća. Spali su na tri svemirska odijela koja su popuštala; to više nije bilo dovoljno. Ravna je osjećala kako je svijest napušta, a osjet vida joj se sužava u tunel. Nedostajalo im je tako malo. Jahači se razdvojiše. Ravna se držala za oplate skrodova, i oni se uspiju rastegnuti do komore broda. Plavokrasov se skrod sudarao s njezinim tijelom dok se ovaj vezivao za otvor. Taj je udar preokrene i odbaci Zelenlaticu prema gore. Sve se pretvaralo u izmaglicu. Gdje je panika kada je čovjeku potrebna? Čvrsto se drži, čvrsto se drži, čvrsto se drži, pjevušio je glasić, posljednji preostali trag njezine svijesti. Bum, tras. Jahači su je odgurivali i povlačili. A možda je i brod to činio sa svima njima zajedno. Bili su marionete privezane na zajedničke niti. ... Duboko u tunelu njezinog viđenja, jedan od Jahača je ugrabio padajuću figuru Phama Nuwena. Ravna nije primijetila kada je izgubila svijest, ali sljedeće što je vidjela bilo je da udiše zrak i iskašljava sadržaj svojeg želuca – i to u zračnoj komori broda. Jednolično zeleni zidovi pružali su sigurnost sa svih strana. Pham Nuwen je ležao na nasuprotnom zidu, privezan za ormarić s prvom pomoći. Lice mu je imalo plavkastu nijansu. Ona se nespretno odgurne preko komore u smjeru zida s Phamom Nuwenom. Prostorija je bila neuredno natrpana, nimalo nalik putničkim i sportskim brodovima kojima je do tada putovala. Uz to, radilo se o Jahačkom projektu. Zidovi su obilovali mjestima za lijepljenje „na čičak“; Zelenlatica je upravo montirala svoj skrod na jednu takvu nakupinu. Ubrzavali su s otprilike jednom dvadesetinom zemaljske gravitacije. „Još uvijek padamo?“ „Da. Ako počnemo lebdjeti ili se uspinjati, sudarit ćemo se“, sa svim onim smećem koje još uvijek pljušti odozgo. „Plavokras nas pokušava izvući.“ Padali su sa svime ostalim, ali pokušavajući se izmaknuti iz tog slapa prije nego što dođu do Čvrstog Tla. Na trupu se povremeno mogločuti zveckanje i kuckanje. Ubrzanje bi nakratko nestalo ili promijenilo smjer. Plavokras je pazio da izbjegne veće komade. ... Iako ne s potpunim uspjehom. Začuli su i otegnut, hrapav zvuk koji je završio treskom, a prostorija se polako okrene oko njih. „Brap! Upravo smo izgubili jedno ultrapogonsko rebro“, oglasi se Plavokras. „Još dva su oštećena. Molim, privežite se, moja gospo.“ Stotinu sekundi kasnije dotaknuli su atmosferu uz jedva čujno mrmorenje pod oplatom. Za ovakav brod to je bio glas smrti; on je bio opremljen za zračno kočenje koliko i pas za skok preko Mjeseca. Buka postade glasnija. Plavokras je zapravo ponirao, pokušavajući se otresti smeća koje ih je okruživalo. Slomili su još dva rebra, a zatim osjetiše dugo djelovanje sile od ubrzanja duž glavne osi. Slobodnjak II se izvukao iz smrtonosne sjene Dokova i poletio daleko, daleko, u sigurnost inercijalne orbite. Ravna je gledala preko Plavokrasovih listova i kroz vanjske prozore. Upravo su bili prošli rub Čvrstog Tla te su kružili u inercijalnoj orbiti. Opet su bili u bestežinskom stanju, 120 www.balkandownload.org

ali ova krivulja se zatvarala u samu sebe bez velikih i tvrdih prepreka na putu – poput, na primjer, Čvrstog Tla. Ravna o svemirskim putovanjima nije znala mnogo više od onoga što se moglo očekivati od čestog putnika i ljubitelja avanturističke literature, ali bilo je očigledno da je Plavokras uspio izvesti još jedno čudo. Kada mu je pokušala zahvaliti, Jahač se samo koturao naprijed-natrag po čičak-poljima, tiho mumljajući sebi u bradu. Neugoda? Ili tek tipična Jahačka odsutnost? Zelenlatica progovori, napola sramežljivo, a napola ponosno: „Znate, daljinska trgovina je naš život. Ako smo oprezni, naši će životi biti uglavnom sigurni i mirni, ali uvijek će biti i teških situacija. Plavokras stalno vježba za njih, programirajući u svoj skrod svaki trik kojeg se može dosjetiti. Majstor je u tome.“ U svakodnevnom životu Jahače je krasila neodlučnost, ali u stisci su bili spremni sve staviti na kocku. Pitala se koliko je u takvim situacijama skrod nadjačavao svojeg vlasnika? „Pih“, reče Plavokras. „Naprosto sam odgodio veće nevolje. Slomio sam nekoliko ultrapogonskih rebara. Što ako se ne uspiju sama popraviti? Što ćemo onda? Sve u blizini Čvrstog Tla je uništeno; smeće se prostire u krugu od stotinu polumjera planeta. Ne tako gusto kao oko Dokova, ali ima daleko veću brzinu.“ Ne možete u orbite za let velikim brzinama uštrcati milijarde tona otpada i očekivati sigurnu navigaciju. „A svakoga trenutka ovdje će biti stvorenja iz Devijacije koja će požderati sve što je preživjelo.“ „Fuj.“ Zelenlatičini se listovi ukoče u komičnom neskladu. Na trenutak je zviždukala sama sebi. „Imaš pravo... Zaboravila sam na to. Mislila sam da smo pronašli otvoreni prostor, ali...“ Ovo jest otvoreni prostor, ali onaj na streljani . Ravna vrati pogled na prozore na upravljačkoj palubi. Sada su se nalazili na strani s dnevnim svjetlom, možda petsto kilometara iznad najvećeg oceana na Čvrstom Tlu. U prostoru iznad maglovito plavog obzora nije bilo bljeskanja i sjaja. „Ne vidim nikakve borbe“, reče Ravna s mnogo nade. „Ispričavam se.“ Plavokras prebaci prikaz na važnije prizore. Većina njih bili su podaci za navigaciju i ultrapraćenje, Ravni potpuno nerazumljivi. Oči joj zastadoše na medicinskoj statistici: Pham Nuwen je ponovno disao. Brodski medicinski automat je smatrao da ga može spasiti. No, bio je tu i prozor s komunikacijskim statusom, na kojem je napad bio bolno uočljiv. Lokalna mreža se raspala u stotine vrištećih fragmenata. S površine su dopirali samo automatski glasovi koji su tražili medicinsku pomoć. Grondr se nalazio tamo dolje. Nekako je sumnjala da niti njegovi visoki dužnosnici Marketinga nisu preživjeli. Što god da je pogodilo Čvrsto Tlo, bilo je još smrtonosnije od kvarova na Dokovima. U prostoru bliže planetu nalazila se šačica preživjelih u brodovima i fragmentima naseobina, većina njih u putanjama u kojima su bili osuđeni na smrt. Bez masovne i dobro koordinirane pomoći, umrijet će za nekoliko minuta ili, u najboljem slučaju, sati. Direktori Vrinimi Orga su nestali, uništeni prije nego što su uop će uspjeli shvatiti što ih je snašlo. Krećite, bio je rekao Grondr, krećite. Izvan planetarnog sustava vodile su se borbe. Ravna je mogla vidjeti promet poruka između vrinimijevskih obrambenih jedinica. Čak i bez kontrole i koordinacije, neke od njih još su se suprotstavljale floti Devijacije. Svjetlost njihovih bitaka stići će davno nakon poraza, davno nakon što se neprijatelj osobno ukaže. Koliko još imamo? Nekoliko 121 www.balkandownload.org

minuta? „Brrap. Pogledajte ove zapise“, reče Plavokras. „Devijacija ima gotovočetiri tisuće brodova. Oni naprosto zaobilaze obranu.“ „Ali sada tamo jedva da ikoga još i ima“, odvrati Zelenlatica. „Nadam se da nisu svi mrtvi.“ „Nisu svi. Vidim nekoliko tisuća brodova u bijegu; to su svi oni koji su imali sredstava i imalo soli u glavi.“ Plavokras se ljuljuškao naprijed-natrag. „Avaj! Mi imamo soli u glavi... ali pogledajte ovo izvješće o popravcima.“ Jedan se prozor znatno poveća i ispuni obojenim uzorcima koji su Ravni značili manje od trunke prašine. „Dva su rebra još uvijek slomljena i ne mogu se popraviti. Tri su djelomično popravljena. Ako ne zacijele do kraja, ostat ćemo prikovani za ovo mjesto. To ne može tako! “ Njegov sintetizirani glas zazuji visokim tonom. Zelenlatica se doveze do njega i oni zašuškaju listovima jedno prema drugome. Proteklo je nekoliko minuta. Kad je Plavokras ponovno progovorio na samnorskom, njegov je glas bio tiši. „Jedno rebro je popravljeno. Možda, možda, možda...“ On prebaci na prirodni prikaz s kamere. Slobodnjak je prelazio preko južnog pola planeta, opet ulazeći u noć. Orbita koju su odabrali trebala im je pomoći da izbjegnu najgori dio smeća s Dokova, ali vožnja je obilovala trzajima dok je brod zaobilazio ostali otpad. Vriskovi užasa bitke iz daljina su utihnuli. Vrinimi Organizacija sad je bila jedno golemo, trzajuće truplo... koje će ubojica uskoro doći onjušiti. „Dva su popravljena.“ Plavokras je postao vrlo tih... „Tri! Tri rebra su popravljena! Još petnaest sekundi za rekalibraciju, i možemo u prvi skok!“ Činilo se dulje... no tada se svi prozori prebaciše na prirodni prikaz. Čvrsto Tlo i njegovo sunce nestadoše, a prozore ispune zvijezde i tama. Tri sata poslije Relej je bio sto pedeset i pet svjetlosnih godina iza njih. Slobodnjak se držao glavnine odbjeglih brodova. Što zbog arhiva, a što zbog turizma, na Releju se učasu napada zatekao izniman broj međuzvjezdanih brodova: u krugu od nekoliko svjetlosnih godina sada ih je bilo desetak tisuća. No, ovako daleko od galaktičke ravnine zvijezde su bile rijetke i stoga su još uvijek bili barem stotinjak sati leta udaljeni od najbližeg odmorišta. Za Ravnu je to značilo početak nove bitke. Gledala je preko palube prema Plavokrasu. Skrodojahač je drhtao, a listovi su mu se preplitali na način koji je tada prvi put vidjela. „Vidite, moja gospo Bergsndot, Visoka Točka je ljupka civilizacija koju djelomično sačinjavaju i dvonožni stanovnici. Tamo je sigurno, a nije niti daleko. Mogli biste se prilagoditi.“ On zastane. Je li moguće da je pročitao moj izraz lica? „Ali – ali ako vam to nije prihvatljivo, povestćemo vas nekamo dalje. Samo nam dajte priliku da sklopimo ugovor za odgovarajući teret, i odvest ćemo vas sve do Sjandre Kei. Što kažete na to?“ „Ne. Već imate sklopljen ugovor, Plavokrase. Ugovor s Vrinimi Organizacijom. Nas troje –“ i ono što je ostalo od Phama Nuwena „– idemo na Dno Daljina.“ „Moram zatresti glavom u nevjerici! Istina, dobili smo predujam, ali sada kad je Vrinimi Organizacija mrtva, nema nikoga tko bi jamčio za ostatak ugovora. To znači da taj ugovor ne obvezuje niti nas.“ „Vrinimi nije mrtav. Čuli ste Grondr 'Kalira. Org je imao 122 www.balkandownload.org

– ima – podružnice posvuda u Daljinama. Vaše obveze i dalje vrijede.“ „Tehnički gledano. Oboje smo svjesni da te podružnice nikada ne bi bile u stanju izvršiti konačnu isplatu.“ Ravna nije imala dobar odgovor na to. „Imate obvezu“, reče ona, ali bez pripadajuće žestine. Uvjeravanje bez podloge joj nikada nije išlo od ruke. „Moja gospo, govorite li vi doista s gledišta Orgove etike ili puke humanosti?“ „Ja –“ Zapravo, Ravna nikada nije u potpunosti razumjela Orgovu etiku. To i jest bio jedan od razloga zbog kojih se nakon svojeg pripravništva namjeravala vratiti na Sjandru Kei i zbog kojeg se Org vrlo pažljivo odnosio spram ljudskog roda. „Nije bitno s kojeg gledišta govorim! Ugovor je sklopljen, i vi ste ga se sa zadovoljstvom pridržavali dok su stvari dobro izgledale. E, pa, stvari su u međuvremenu postale smrtonosne – ali ta je mogućnost ionako bila dio ugovora.“ Ravna baci pogled na Zelenlaticu. Ona je do sada stajala u tišini, čak niti šuškanjem ne komunicirajući sa svojim partnerom. Listove je držala priljubljene uz stabljiku. Možda – „Slušajte, postoje i drugi razlozi osim ugovorne obaveze. Devijacija je moćnija nego što je itko mogao pomisliti. Danas je ubila jednu Silu. A sada djeluje i u Srednjim Daljinama... Jahači imaju dugu povijest, Plavokrase, dulju od postojanja čitavih drugih rasa. Devijacija bi mogla biti dovoljno jaka da okonča sve to.“ Zelenlatica se dokotrlja do nje i malo se otvori. „Vi – vi doista mislite da bismo na tom brodu na Dnu Daljina mogli pronaći nešto što će nauditi Sili nad Silama?“ Ravna zastane. „Da. A i Starci su u svojim posljednjim trenucima mislili isto to.“ Plavokras se još jače omota oko sebe, neprekidno se uvijajući. Od muke? „Moja gospo, mi smo trgovci. Živjeli smo dugo i putovali daleko... i preživjeli jer smo gledali svoja posla. Bez obzira što romantici mislili o tome, trgovci ne kreću u križarske pohode. To što tražite... je nemoguće. Obični Daljinaši nemaju šansi pobijediti jednu Silu.“ Pa ipak, to je bio rizik u koji ste se sami upustili. Ravna to ipak nije glasno izrekla. Možda Zelenlatica jest: njezini listovi zašuštaše, a Plavokras se još jače stisne. Zelenlatica je na trenutak šutjela, a zatim učini nešto neobično sa svojim osovinama, oslobađajući se čičaka. Njezini kotači su se vrtjeli u prazno dok je lebdjela u blagom luku. Na koncu se našla naglavce, vlastitih listova ispruženih nadolje kako bi češkala Plavokrasove. Tako su šuškali gotovo pet minuta, sve dok se Plavokras nije polako opustio, smirujući listove i tapšući svoju partnericu po leđima. Naposljetku on progovori: „No, dobro... Jedan pohod. Ali, upozoravam vas! Prvi i posljednji.“ 123 www.balkandownload.org

DRUGI DIO 17. Proljeće je stizalo mokro, hladno i očajno sporo. Posljednjih je osam dana kišilo, i Johanna je već poželjela nekakvo drugačije vrijeme, pa makar to opet bilo i zimsko crnilo. Teško se vukla kroz blato koje je nekad bilo mahovina. Bila je sredina dana, što je značilo da će sumorno svjetlo potrajati još tri sata. Onaj žulj Scar je tvrdio da bi ovih dana ugledali i koji tračak izravne sunčeve svjetlosti, samo da nije tako oblačno. Ponekad se i sama pitala hoće li ikad opet vidjeti sunce. Ogromno dvorište dvorca prostiralo se na padini u čijem su se podnožju blato i bljuzgavica gomilali uz brvnare. Prošlog se ljeta odavde pružao veličanstven pogled, a zimi je aurora obasjavala snijeg zeleno i plavo, ljeskajući se u zamrznutoj luci i ocrtavajući udaljene brežuljke na pozadini neba. No, sada se kiša pretvorila u gustu maglu, i nije mogla vidjeti čak niti grad izvan zidina. Oblaci su joj visjeli iznad glave poput niskog i oronulog stropa. Znala je da duž cijelih kamenih zidina, koje su opasavale dvorac, dežuraju stražari, ali danas mora da su se i oni stisnuli i provirivali samo kroz puškarnice. Nigdje nije bilo niti jedne životinje, niti jednog jedinog čopora. U usporedbi sa Straumom, Svijet Bodljastih bio je pust – ali ipak ne kao Daleki laboratorij. Daleki laboratorij bio je asteroid bez atmosfere u orbiti oko crvenog patuljka. Svijet Bodljastih bio je živ, i u pokretu; ponekad se doimao krasnim i prijaznim poput kakvoga odmarališta na Straumu. Doista, Johanna je shvatila da je ovaj svijet ugodniji od mnogih koje je ljudski rod naselio; zasigurno nježniji od Nyjore, a možda i lijep poput Stare Zemlje. Johanna je stigla do svojeg bungalova. Na trenutak zastane ispod njegovih zaobljenih zidova i pogleda niz dvorište. Da, pomalo je nalikovalo srednjovjekovnoj Nyjori. Ipak, u ovakvom svijetu prčie iz Doba Princeza nisu ostavljale onako upečatljiv dojam: kiša je pljustala svuda dokle joj je sezao pogled. A bez odgovarajuće tehnologije, čak bi i hladna kiša mogla biti smrtonosna. Kao, uostalom, i vjetar. Niti more nije nalikovalo mjestu za opušteno popodnevno jedrenje; razmišljala je o nezaustavljivim ledenim valovima začinjenima kišom... kako u beskraj ponavljaju svoj divlji ples. Čak su i šume u okolici grada izgledale prijeteće. Bilo je lako odlutati u njih, ali tamo vas nisu čekali radio lokatori niti mjesta za okrepu maskirana u panjeve. Ako se jednom izgubiš, naprostoćeš umrijeti. Nyjoranske bajke za nju su sada dobile poseban smisao: za poimanje snage vjetra, kiše i mora nije joj bila potrebna bujna mašta. Ovo je bilo iskustvo iz predtehnološkog doba, spoznaja da te, čak i ako nemaš nikakvih neprijatelja, sam ovaj svijet može ubiti. A ona jest imala mnogo neprijatelja. Johanna otvori malena vrata i uđe. Čopor Bodljastih, koji je sjedio oko vatre, osovi se na noge i pomogne Johanni da se izvuče iz kabanice. Više nije uzmicala pred njuškama punim fino oblikovanih zuba. Osim 124 www.balkandownload.org

toga, ovo je bio jedan od njezinih redovitih pomoćnika, i njegove je čeljusti, koje su joj niz ruke spretno povlačile vodootpornu jaknu te je vješale pokraj vatre, već gotovo počela smatrati rukama. Johanna svuče čizme i hlače te prihvati podstavljeni ogrtač koji joj je čopor „uručio“. „Večera. Odmah“, obrati se ona čoporu. „U redu.“ Johanna se smjesti na jastuku ispred ognjišta. Bodljasti su zapravo bili još primitivniji od ljudi na Nyjori – njihov svijet nije bio posrnula kolonija. Nisu imali čak niti legendi koje bi ih vodile. Medicina im je bila zastarjela. Prije Drvodjeljine vladavine liječnici Bodljastih su svojim pacijentima i žrtvama puštali krv... Znala je da živi na mjestu koje je bilo njihov ekvivalent luksuznog apartmana, jer sjajno polirano drvo nije bilo uobičajena pojava, a u ukrase na stupovima i zidovima moralo je biti uloženo mnogo sati truda. Johanna nasloni bradu na ruke i zagleda se u vatrene jezičke, jedva osjećajući prisustvo čopora koji se muvao oko nje, vješajući lonce nad vatru. Ovaj je čopor vrlo slabo govorio samnorski; vjerojatno stoga što nije bio uključen u Drvodjeljin projekt s datasetom. Još prije mnogo tjedana Scarbutt je upitao može li se useliti k njoj – je li bilo boljeg načina da se ubrza učenje? Johanna zadrhti prisjetivši se. Znala je daje onaj s brazgotinom tek jedan član čopora i da je čopor koji je ubio tatu i sam umro. Johanna je razumjela, ali svaki put kad bi ugledala „Peregrina“, vidjela je i ubojicu svojeg oca, kako sjedi debeo i sretan, razmišljajući kako da se sakrije iza svoja tri manja sudruga. Johanna se nasmije u plamen, prisjećajući se kako je odalamila Scarbutta kada je iznio svoj prijedlog. Bila je izgubila kontrolu, ali vrijedilo je – nakon toga više nitko nije predlagao da „prijatelji“ dijele ovu nastambu s njom. Većinu su je večeri ostavljali na miru. Ali, ponekih noći... Činilo joj se da su tata i mama tako blizu, možda ispred kuće, i da čekaju da ih ona primijeti. Iako je vidjela kako umiru, nešto u njoj ih nije željelo pustiti. Mirisi kuhanja nadjačali su poznato sanjarenje. Večeras su na jelovniku bili meso i grahorice s nečim poput luka, i to je bilo iznenađenje. Jelo je mirisalo dobro, i daje bilo većeg izbora namirnica, Johanni bi jako prijalo. Ovako, već šezdeset dana nije vidjela svježe voće, a usoljeno meso i povrće bili su jedina hrana tijekom zime. Da je Jefri bio ovdje, istesao bi liniju. Prošli su već mjeseci otkako su Drvodjeljini špijuni donijeli vijest sa sjevera: Jefri je poginuo u napadu... Johanna je vijest polako prebolijevala, stvarno jest. A na neki način, to što je ostala sama kao da je činilo stvari... jednostavnijima. Čopor stavi pladanj s mesom i grahom pred nju, zajedno s nečim što je trebalo poslužiti kao nož. Ah, što se može. Johanna uhvati izobličenu dršku (savijenu postrance, kako bije Bodljasti mogli držati) i navali na hranu. Bila je već gotovo pri kraju kada na vratima začuje uljudno grebanje. Njezin sluga nešto ćurlikne. Posjetitelj odgovori, a zatim na prilično dobrom samnorskom (i glasom koji je neobično nalikovao njezinom vlastitom) reče: „Zdravo, ja se zovem Scribner. Htio bih malo popričati, može?“ Jedan od slugu okrene se kako bi je pogledao, dok su ostali promatrali vrata. Scribner je bio onaj kojega je u sebi nazivala Pompoznim Klaunom. On se nalazio u blizini Scarbutta tijekom prepada, ali je bio takva budala da se u njegovoj blizini Johanna gotovo uopće nije osjećala ugroženom. 125 www.balkandownload.org

„Može“, odgovori ona krenuvši prema vratima. Njezin sluga (čuvar) čeljustima zgrabi samostrijele i sa svih pet članova po stepenicama šmugne u potkrovlje; u prizemlju nije bilo mjesta za više od jednogčopora. S posjetiteljem u sobu nahrupe i hladnoća i vlaga. Dok je Scribner skidao svoje kišne kabanice, Johanna se povuče na drugu stranu vatre. Članovi čopora otresoše se na način na koji to rade psi; bio je to bučan i zabavan prizor, koji je bilo najbolje promatrati sa sigurne udaljenosti. Konačno Scribner dobaulja do ognjišta. Ispod kabanica je nosio odore s uobičajenim stremenjem i otvorenim dijelovima iza ramena i na slabinama. No, činilo se da Scribner na ramenima nosi jastučiće, kako bi njegovi članovi bili naizgled krupniji nego što doista jesu. Jedan od njih ponjuši njezin pladanj, dok su ostale glave gledale na sve strane... ali nikada izravno u nju. Johanna spusti pogled na čopor. Još uvijek je imala problema razgovarajući s više lica, pa bi obično naprosto odabrala neko koje je gledalo u nju. „Dakle? O čemu si došao razgovarati?“ Jedna od njegovih glava konačno je pogleda i obliže usne. „U redu. Da. Htio sam vidjeti kako si. Hoću reći...“ ćurlik. Njezin sluga odgovori odozgo, vjerojatno izvješćujući kakvog je ona raspoloženja. Scribner se uspravi. Četiri od njegovih šest glava gledalo je u Johannu. Preostala dva člana šetala su gore-dolje, kao da o nečemu dubokoumno razmišljaju. „Pazi ovamo. Ti si jedini čovjek kojeg poznajem, ali oduvijek sam bio dobar u procjenjivanju karaktera. Znam da ovdje nisi sretna –“ Pompozni Klaun je istodobno bio i stručnjak za otkrivanje očiglednoga. „– i razumijem te. Ali, mi se trudimo koliko god možemo kako bismo ti pomogli. Mi nismo zla stvorenja koja su ubila tvoje roditelje i brata.“ Johanna se rukom nasloni na niski strop te se nagne naprijed. Svi ste vi divljaci, samo što ti i ja slučajno imamo zajedničke neprijatelje. „Znam to, i surađujem. Da nema mene, još biste se igrali s predškolskim modom na datasetu. Pokazala sam vam lekcije iz čitanja; ako imate imalo mozga, do ljeta ćete imati i barut.“ Elefant je bio igračka njezinog djetinjstva, najdraža stvar za grljenje, koju je trebala prerasti još prije mnogo godina. Ali, u njemu se čuvala povijest – priče o kraljicama i princezama iz Mračnog doba, i njihovim naporima i trijumfu u borbi protiv džungle, sve do ponovne izgradnje gradova, a zatim i svemirskih brodova. Poluskriveni u opskurnim digresijama, promaljali su se i konkretni brojevi, povijest tehnologije. Barut je bio jedna od najjednostavnijih stvari. Kad se vrijeme smiri, čekalo ih je nekoliko obećavajućih ekspedicija. Drvodjelja je bila upoznata sa sumporom, ali ga u gradu nije bilo dovoljno. Izrada topa bila bi veći problem. A onda... „Onda će vaši neprijatelji biti pobijeni. Tvoji ljudi od mene dobivaju ono što žele. Dakle, koja je tvoja pritužba?“ „Pritužba?“ glave Pompoznog Klauna naizmjence su kimale gore-dolje. Takve podijeljene geste mora da su bile ekvivalentne izrazima lica, iako većinu njih Johanna još nije shvatila. Ova bi mogla značiti neugodu. „Nemam pritužbi. Znam da nam pomažeš. Ali, ali...“ Sad su već tri njegova člana hodala uokolo. „Stvar je samo u tome što ja vidim više nego većina ljudi, možda pomalo nalik na ono kako je nekoć vidjela Drvodjelja. Ja sam – vidio sam vašu riječ za to – 'sveznalica'. Znaš, osoba koja proučava sve, i koja je za sve nadarena. Imam samo trideset godina, ali sam pročitao gotovo sve knjige na svijetu 126 www.balkandownload.org

i –“ njegove se glave pognuše, možda zbog sramežljivosti? „– čak planiram i sam napisati jednu; možda istinitu pri ču o tvojoj avanturi.“ Johanna se smiješila. Bodljaste je najčešće smatrala divljim strancima, ni tijelom ni duhom nimalo nalik na ljude. No, kad bi zatvorila oči, gotovo daje mogla zamisliti Scribnera kao sunarodnjaka sa Strauma. Mama je imala nekoliko prijatelja koji su bili podjednako tupi i bezopasno samouvjereni kao i ovaj; bili su to muškarci i žene sa stotinama grandioznih projekata koji baš nikada neće prerasti u nešto materijalno. Na Straumu su to bile dosadne napasti koje je izbjegavala, a sada... pa, Scribnerova šašavost na neki način kao da ju je vraćala kući. „Došao si da bi me proučavao za svoju knjigu?“ Još malo naizmjeničnog kimanja glavama. „Zapravo, da. A usput sam htio s tobom poprči ati o mojim ostalim planovima. Znaš, ja sam uvijek bio neka vrsta izumitelja, ali znam da to više ne znači mnogo, kada izgleda da je sve što se može izumiti ionako već u datasetu. Tamo sam vidio i mnoge od mojih najboljih zamisli.“ On uzdahne, ili samo proizvede takav zvuk. Sada je oponašao jedan od popularno-znanstvenih glasova iz dataseta. Oponašanje zvuka bilo je za Bodljaste prava šala – a to je moglo biti prokleto zbunjujuće. „U svakom slučaju, baš sam se pitao kako unaprijediti neke od tih ideja –“ četiri Scribnerova člana spustiše trbuhe na klupu blizu vatre; činilo se da se priprema za dug razgovor. Preostala dvojica obidoše ognjište kako bi joj uručili svežanj papira u brončanim obručima. Dok je jedan od članova s druge strane vatre nastavljao pričati, ova dvojica su pažljivo listala stranice i pokazivala joj kamo da gleda. Pa, doista je imao mnogo zamisli: upregnute ptice koje bi vukle leteće brodove, divovske leće koje bi fokusirale sunčeve zrake na neprijatelje i tako ih zapalile. Iz nekih se slika moglo zaključiti daje pretpostavljao da se atmosfera proteže i dalje od Mjeseca. Seribner je svaku ideju objašnjavao do najsitnijih detalja, pokazujući crteže i oduševljeno joj tapšući ruke. „Vidiš li kakve nam se mogućnosti pružaju? Moja jedinstvena pronicljivost u kombinaciji s dokazanim otkrićima iz dataseta. Tko zna kamo nas to može odvesti?“ Johanna zahihoće, zapljusnuta vizijom Scribnerovih divovskih ptica koje kilometar široku leću vuku prema Mjesecu. „Da! Genijalno, ha? A moja najnovija zamisao, koje se nikada ne bih sjetio da nema dataseta. Taj 'radio', on širi zvuk jako daleko i brzo, ha? Zašto ga ne kombinirati sa snagom našeg načina razmišljanja? Čopor bi mogao razmišljati kao jedan, makar bio raširen stotinama, ovaj, kilometara.“ Ovo je već imalo smisla! Ali, ako su im za proizvodnju baruta bili potrebni mjeseci – čak i s točnom formulom – koliko bi desetljeća trebalo proći prije nego što čopori naprave radio? Seribner je bio neiscrpno vrelo poludovršenih zamisli. Pustila ga je da je dulje od sat vremena zasipa riječima. Sve su to bile ludosti, ali mnogo bliskije od većine onoga što je proživjela tijekom posljednjih godinu dana. Činilo se da mu konačno ponestaje materijala – sve je češće pravio dulje pauze i pitao je za mišljenje. Na kraju reče, „Pa, ovo je sigurno bilo zabavno, ha?“ „Hmm, da, fascinantno.“ „Znao sam da će ti se svidjeti. Stvarno mislim da si ti baš poput nas. Nisi sva ljuta, barem ne cijelo vrijeme...“ 127 www.balkandownload.org

„Što si time zapravo htio reći?“ Johanna odgurne meku njušku i ustane. Psetoliki uzmakne oslonjen na slabine kako bije pogledao. „Ja, pa... znam da imaš mnogo razloga za mržnju. Ali, cijelo vrijeme izgledaš tako ljuta na nas, a mi ti pokušavamo pomoći! Nakon dnevnih poslova ostaješ ovdje, ne želiš razgovarati s nama – iako sada vidim daje to naša krivnja. Željela si da mi dođemo k tebi, ali si bila preponosna da to i kažeš. Znaš, ja mogu tako procijeniti osobu. Prijateljice moja, onaj kojega ti nazivaš Scarbutt je stvarno dobar momak. Znam da ti to mogu iskreno reći, a ti ćeš u to – kao moja nova prijateljica-vjerovati. On bi te također jako volio posjetiti... burp.“ Johanna je polako obilazila ognjište, prisiljavajući ova dva člana da uzmiču pred njom. Seribner je sada sav gledao u nju, uvijajući vratove jedan oko drugoga i širom razrogačenih očiju. „Ja nisam poput tebe. Ja ne trebam razgovor s tobom, niti tvoje glupe zamisli.“ Ona baci Scribnerovu bilježnicu u vatru. Seribner smjesta sune do njezinog ruba, očajnički posežući za gorućim zabilješkama. Većinu je izvukao i priljubio na prsa. Johanna mu se i dalje približavala, sudarajući se s njegovim nogama. Seribner je uzmicao, padajući na leđa i izvijajući se po podu. „Glupi, prljavi koljači. Ja nisam poput vas.“ Ona rukom pljusne stropnu gredu. „Ljudi ne vole živjeti poput životinja. Mi ne posvajamo ubojice. Reci to Scarbuttu, reci mu. Ako ikad svrati načašicu razgovora, ja ću – razbit ću mu glavu; razbit ću ih sve!“ Seribner je sada bio satjeran uza zid, nekontrolirano okrećući glave na sve strane i proizvodeći veliku buku. Dio onoga što je govorio bio je na samnorskome, ali previsoke frekvencije da bi bilo razumljivo. Jedna njegova usta pronđaoše zasun na vratima. On pogurne vrata i svih šest članova istrči u sumrak, zaboravljajući svoje kabanice. Johanna klekne i promoli glavu kroz vrata. Zrak je zapravo bio magla nošena vjetrom, i njezino je lice začas bilo tako hladno i mokro da uopće nije osjećala suze. Od Scribnera je ostalo samo šest sjena u sve tamnijem sivilu, sjena koje su jurile nizbrdo povremeno se spotičući u žurbi. Nestao je u trenutku. Više nije bilo ni čega osim blijedih obrisa obližnjih brvnara i žutog svjetla vatre koje se prosipalo oko nje. Čudno. Neposredno nakon prepada osjećala je strah. Bodljasti su bili nezaustavljivi ubojice. A onda, na brodu, kada je udarila Scarbutta... to je bilo tako divno: cijeli se čopor srušio i odjednom je znala da im može uzvratiti, da im može polomiti kosti. Nije bila prepuštena njihovoj milosti i nemilosti... A večeras je naučila još nešto. Mogla im je nauditi i bez fizičkog dodira. Ili, barem nekima od njih. Sama njezina antipatija bila je previše za Pompoznog Klauna. Johanna se povuče natrag u zadimljenu toplinu i zatvori vrata. Trebala bi se osjećati trijumfalno. 18. Scribner Jaqueramaphan nikome nije pričao o svojem susretu s Dvonožnom. Naravno, Vendacijevčuvar je sve čuo. Momak možda nije dobro govorio samnorski, ali 128 www.balkandownload.org

je jamačno naslutio svađu. S vremenom će ljudi doznati za to. Nekoliko se dana motao po dvorcu te je mnogo sati proveo zguren nad ostacima svoje bilježnice, pokušavajući ponovno iscrtati grafikone. Proći će dosta vremena prije nego što se opet odluči prisustvovati radnim seansama s datasetom, pogotovo kad je tamo i Johanna. Scribner je znao da odaje dojam nametljive osobe, ali zapravo je morao prikupiti mnogo hrabrosti da tako pristupi Johanni. Znao je da u njegovim zamislima ima genijalnosti, ali su ga oni bez mašte cijeloga života uvjeravali u suprotno. Na mnogo je načina Scribner bio vrlo sretna osoba. Rođenje kao izdvojeni čopor u Rangathiru, na istočnoj granici Republike. Njegov je roditelj bio imućni trgovac. Jaqueramaphan je naslijedio neke njegove karakterne osobine, ali ne i slijepo strpljenje potrebno za klasičan svakodnevni rad. Njegov čopor-blizanac je tu osobinu dobio u mjeri i većoj nego što je bilo potrebno; obiteljski je posao rastao, i prvih mu je godina brat davao njegov dio bogatstva. Od svojih prvih dana, Scribner je bio intelektualac. Čitao je sve: prirodne znanosti, biografije, knjige o uzgoju čopora. Na kraju je posjedovao najveću knjižnicu na Rangathiru, s više od dvije stotine knjiga. Već je tada Scribner imao veličanstvenih zamisli koje bi ih – da su bile pravilno primijenjene – učinile najimućnijim trgovcima svih istočnih provincija. Nažalost, loša sreća i bratov nedostatak mašte upropastile su njegove najranije pokušaje. Na kraju je njegov brat sam preuzeo posao, a Jaqueramaphan se preselio u Glavni grad. Sve su to bile pozitivne promjene. Do tog je trenutka Scribner već imao šest članova, i morao je vidjeti svijet. Osim toga... tamošnja je knjižnica imala pet tisuća knjiga punih iskustava cjelokupne povijesti cijelog svijeta! Njegove bilježnice postale su knjižnica za sebe. Pa ipak, čopori na fakultetu nisu mogli odvojiti vrijeme za njega. Njegov nacrt pregleda cjelokupnih prirodnih znanosti odbili su svi izdavači, no on je platio kako bi neki manji dijelovi bili objavljeni. Bilo je očigledno da mora postići uspjeh u konkretnom svijetu da bi njegove zamisli privukle zasluženu pažnju, i tako je započeo njegov špijunski zadatak – sam Parlament bi ga nagradio vrati li se s tajnama Skalperovog Skrivenog otoka. To je bilo prije gotovo godinu dana. Sve što se od tada dogodilo – s letećom kućom, Johannom i datasetom – nije mogao zamisliti niti u najluđim snovima (a Scribner je bio siguran da su ti snovi ionako već prilično ekstremni). Datasetova knjižnica sastojala se od milijuna knjiga. Kad bi mu Johanna pomogla da dotjera svoje zamisli, pomeli bi Skalperizam s lica zemlje. Ponovno bi izgradili njezinu leteću kuću. Čak niti nebo više ne bi predstavljalo granicu. Način na koji mu je sve to bacila natrag u lice... ponukao ga je na razmišljanje o samome sebi. Možda je samo bila ljuta na njega jer je pokušavao opravdati Peregrina. Bio je siguran da bi joj se Peregrin svidio, samo kad bi si to dopustila. A opet... možda njegove zamisli i nisu bile toliko dobre, barem ne u usporedbi s ljudskima. Ta ga je misao prilično deprimirala, ali je dovršio obnavljanje grafikona, pa čak i dobio neke nove zamisli. Možda bi trebao nabaviti još svilenog papira. Uto je navratio Peregrin i nagovorio ga da pođu u grad. Jaqueramaphan je izmislio tucet izgovora kako bi opravdao svoje izbivanje sa sastanaka s Johannom. Dva ili tri je isprobao dok je sa Peregrinom niz Dvorsku ulicu silazio prema pristaništu. 129 www.balkandownload.org

Nakon minutu ili dvije, njegov prijatelj okrene jednu glavu prema njemu. „Sve je u redu, Scribner. Kad budeš spreman, voljeli bismo da opet prisustvuješ sastancima.“ Scribner je oduvijek dobro procjenjivao tuđe držanje, osobito kada je bilo pokroviteljsko. Vjerojatno se malo namrštio, jer Peregrin nastavi. „Doista to mislim. Čak je i Drvodjelja pitala za tebe. Sviđaju joj se tvoje zamisli.“ Bile to utješne laži ili ne, Scribner se razvedri. „Stvarno?“ Danas je pogled na Drvodjelju bio otužan, ali Drvodjelja iz povijesnih knjiga bio je jedan od Jaqueramaphanovih velikih junaka. „Nitko se ne ljuti na mene?“ „Pa, Vendacije je malko ozlojeđen, jer ga odgovornost za sigurnost Dvonožne čini vrlo nervoznim. Ali, ti si samo pokušao nešto što smo svi htjeli učiniti.“ „Aha.“ Čak i da nije bilo dataseta i da Johanna Olsndot nije stigla sa zvijezda, ona bi i dalje bila najfascinantnije stvorenje na svijetu: um ekvivalentan umu čopora, pohranjen u samo jednom tijelu. Mogli ste hodati tik do nje, pa čak je i dodirnuti bez i najmanje zbunjenosti. U početku je to bilo zastrašujuće, ali ubrzo su svi osjetili privlačnost. Za čopore je fizička bliskost oduvijek značila bezumlje – bilo zbog seksa ili bitke. Zamislite da s prijateljem možete sjediti pokraj vatre i inteligentno razgovarati! Drvodjelja je imala teoriju daje civilizacija Dvonožaca možda prirodno učinkovitija od one čopora, te da je suradnja za ljudsku vrstu bila nešto toliko jednostavno da su oni učili i gradili znatno brže nego što su to mogli čopori. Jedina prepreka toj teoriji bila je Johanna Olsndot. Ako je Johanna normalno ljudsko biće, bilo je pravo čudo kako je ta rasa uopće mogla surađivati. Katkad kao da je bila druželjubiva – najčešće na sastancima s Drvodjeljom – i činilo se da shvaća da je Drvodjelja slaba i da propada. No, češće se držala pokroviteljski i sarkastično, a njihovo najljubaznije ophođenje smatrala je uvredom. A ponekad je bila baš kao sinoć. „Kako ide to s datasetom?“, upitao je. Peregrin slegne ramenima. „Otprilike kao i prije. I Drvodjelja i ja sad već možemo prilično dobro čitati samnorski. Johanna nas je naučila – mene preko Drvodjelje, valja napomenuti – kako koristiti većinu datasetovih mogućnosti. Tamo ima toliko stvari koje će izmijeniti svijet. No, za sada se moramo koncentrirati na izradu baruta i topova. Praktična izvedba je ono što nam ide sporo.“ Scribner kimne s razumijevanjem. I u njegovom životu je to predstavljalo središnji problem. „U svakom slučaju, uspijemo li sve to učiniti do sredine ljeta, možda ćemo se moći suočiti sa Skalperovom vojskom i ponovno osvojiti leteću kuću prije sljedeće zime.“ Peregrin se isceri od lica do lica. „A tada će, prijatelju moj, Johanna svoje prijatelje pozvati u pomoć... a mi ćemo moći cijeli život proučavati došljake. Ja bih mogao malo hodočastiti svjetovima oko drugih zvijezda.“ To je bila zamisao o kojoj su razgovarali već i ranije. Peregrin se toga dosjetio čak i prije Scribnera. S Dvorske ulice skrenuli su u Rubored. Scribner je osjetio više entuzijazma za obilazak štandova tiskara – morao je postojati način na koji i on može pomoći. Gledao je oko sebe sa zanimanjem, onako kako to već danima nije činio. Drvodjeljska je bila grad pristojne veličine, velik gotovo kao Rangathir – među njegovim zidinama i u okolnim domovima živjelo je možda i dvadeset tisuća čopora. Tog je dana bilo malo hladnije nego onih proteklih, ali barem nije kišilo. Hladan, čist vjetar pomeo je ulicu u kojoj se nalazila 130 www.balkandownload.org

tržnica, donoseći slabe mirise plijesni i kanalizacije, začina i svježe ispiljenih drva. Tamni su oblaci plovili nisko, zamagljujući brda oko luke. Proljeće se definitivno osjećalo u zraku. Scribner je razigrano gacao kroz bljuzgavicu duž rubnika. Peregrin ga je odveo u pokrajnju ulicu – tamo je vladala velika gužva; stranci su prilazili na udaljenost od sedam ili osam metara. Na tiskarskim štandovima bilo je još gore – osjećalo se da pregrade nisu baš jako debele, a zanimanje za literaturu kao da je u Drvodjeljskoj bilo veće no igdje gdje je Scribner ikad bio. Dok se cjenkao s izdavačem, jedva daje čuo vlastite misli. Trgovac je sjedio na izdignutoj platformi s debelom presvlakom; njega metež nije pretjerano smetao. Scribner je glave držao blisko na okupu, koncentrirajući se na cijene i proizvode. Još od svojeg ranijeg života bio je dobar u ovakvim stvarima. Na kraju je dobio željene dokumente po prihvatljivoj cijeni. „Hajdemo natrag na Čoportrg“, reče on. To je bio dug put kroz samo središte tržnice. Kad je bio dobro raspoložen, Scribner je prilično volio gužve; bio je sjajan proučavatelj ljudi. Drvodjeljska nije toliko odisala kozmopolitizmom kao neki drugi gradovi uz Duga Jezera, ali trgovci su pristizali odasvud. Vidio je nekoliko čopora koji su nosili kape tropskih zajednica. Na jednom raskrižju je čovjek u crvenoj odori Istočnog Doma opušteno čavrljao s jednim nadzornikom radova. Kad bi se čopori ovoliko međusobno približili, i to u tolikom broju, izgledalo je da gomila balansira na rubu zbora. Svaka se osoba tijesno zbijala pokušavajući održati misli netaknutima. Bilo je teško hodati, a da se ne spotičete o vlastita stopala. Ponekad bi se zvukovi misli u pozadini probili, i na trenutak bi se višečopora nekako sinkroniziralo. Svijest bi se zamaglila, i na trenutak biste postali tek dio goleme cjeline, superčopor koji bi mogao biti i bog. Jaqueramaphan zadrhti. To je bila osnovna draž Tropskih predjela. Tamo su se gomile pretvarale u rulju, goleme skupne umove koji su bili glupi koliko i ekstatični. Ako su priče bile istinite, neki od južnijih gradova nalikovali su neprekidnim orgijama. Skoro su sat vremena lutali tržnicom kada mu je palo na pamet. Scribner žestoko zatrese glavama, okrene se i jedan za drugim odmaršira sa Čoportrga u sporednu ulicu. Peregrin ga je slijedio. „Je li gužva prevelika?“, zapitao je. „Upravo sam se dosjetio“, odgovori Scribner. Nije bilo neobično da se takvo što dogodi u velikim gužvama, ali ovo je doista bila jako zanimljiva pomisao... Idućih nekoliko minuta nije rekao niti riječi. Sporedna ulica se strmo uspinjala, da bi potom u serpentinama vijugala Dvorskim brdom. Viša strana ulice bila je načičkana domovima lokalnih stanovnika, a na dijelu okrenutom ka luci pogled je milovao strme krovove od crijepa na kućama koje su pripadale donjem zavoju. To su bili veliki i elegantni domovi, s cvjetnim ornamentima. Samo je njih nekoliko imalo trgovine na ulici. Scribner uspori i raširi se dovoljno da si ne gazi po nogama. Sada je uviđao daje pogriješio kada je pokušavao s Johannom uspostaviti kreativnu suradnju. U datasetu je naprosto bilo previše otkrića. Ipak, još uvijek im je bio potreban, a ponajviše Johanni. Problem je bio u tome što oni toga još nisu bili svjesni. Naposljetku, on se obrati Peregrinu: „Nisi li se zapitao kako to da Skalperovci još nisu napali grad? Ti i ja smo Lorda Skrivenog otoka osramotili više no itko u njihovoj povijesti. Ključevi njihovog potpunog poraza su u našim rukama.“ Johanna i dataset. Peregrin je oklijevao. „Hmm, pretpostavio sam da njihova vojska nije tome dorasla. 131 www.balkandownload.org

Da jest, oni bi već odavno porazili Drvodjeljsku.“ „Možda i bi, ali uz velike gubitke. No, sada bi im se to ipak isplatilo.“ On ozbiljno pogleda Peregrina. „Ne, ipak mislim da postoji neki drugi razlog... Oni imaju leteću kuću, ali nemaju pojma kako je upotrijebiti. Johannu žele dobiti živu – gotovo jednako kao što sve nas žele pobiti.“ Peregrin gorko odvrati. „Da Čelik nije bio tako nestrpljiv da pokolje sve dvonožno, mogao je imati neograničenu pomoć.“ „Istina, i Skalperovci to zasigurno znaju. Okladio bih se da su oduvijek imali svoje špijune među ljudima ovdje u gradu, ali sada ih imaju više no ikad. Jesi li vidio sve one čopore iz Istočnog Doma?“ Istočni Dom je bio izvorište Skalperovih ideja. Oni su čak i prije Pokreta bili okrutan narod, koji je rutinski žrtvovao štenad koja nije zadovoljavala njihove uzgajivačke standarde. „Jednoga sam vidio. Razgovarao je s nadzornikom.“ „Točno. Tko zna što sve dolazi zamaskirano u čopore za posebne namjene? Okladio bih se u vlastiti život da planiraju oteti Johannu. Shvate li što mi planiramo s njom, možda će je jednostavno pokušati ubiti. Zar ne shvaćaš? Moramo upozoriti Drvodjelju i Vendacija i organizirati ljude koji će paziti na špijune.“ „Ti si sve to primijetio tijekom jedne šetnje Čoportrgom?“ U njegovom glasu osjećalo se čuđenje ili nevjerica; Scribner nije mogao točno odrediti što od toga. „Pa, hm, ne. Inspiraciju nisam dobio tako izravno, ali to su razumne pretpostavke, ne misliš li tako?“ Nekoliko su minuta hodali u tišini. Ovdje gore vjetar je bio jači, a pogled spektakularniji. Na mjestima gdje nije bilo mora, u beskraj se prostirala siva i zelena šuma. Sve je bilo tako mirno... jer ovo je bila igra skrivača. Na svu sreću, Scribner je bio nadaren za takve igre. Naposljetku, nije li ga sama Politička policija Republike ovlastila za motrenje Skrivenog otoka? Trebalo mu je nekoliko desetodnevica strpljivog uvjeravanja, ali na kraju su postali zagrijani za tu ideju. Sve što uspiješ otkriti, mi ćemo vrlo rado proučiti. To su bile njihove točne riječi. Naizgled osupnut Scribnerovim prijedlogom, Peregrin je vrludao cestom. Na koncu on reče: „Mislim da... postoji nešto što bi ti trebao znati, ali to mora ostati apsolutna tajna.“ „Kunem se! Peregrine, ja ne odajem tajne.“ Scribner je bio malo povrijeđen – nedostatkom povjerenja, ali i činjenicom da je netko možda otkrio nešto više od njega. No, ovo drugo ga nije trebalo previše mučiti. Pretpostavljao je da između Peregrina i Drvodjelje ima nečega; tko zna što mu je ona mogla povjeriti ili kakvi su podaci od nje mogli procuriti. „U redu... Nabasao si na nešto što se ne smije pročuti. Znaš da je Vendacije zadužen za Drvodjeljinu sigurnost?“ „Naravno.“ To se podrazumijevalo u uredu Lorda Komornika. „A imajući u vidu količinu stranaca koji se motaju uokolo, ne bi se moglo reći da baš dobro radi svoj posao.“ „Zapravo, on odlično radi svoj posao. Vendacije ima svoje agente u vrhu Skrivenog otoka – korak do samog Lorda Čelika.“ Scribner osjeti kako mu se oči šire. „Da, vidim da razumiješ što to znači. Preko Vendacija Drvodjelja pouzdano zna sve planove njihovog visokog vijeća. Uz pametno širenje lažnih informacija možemo voditi 132 www.balkandownload.org

Skalperovce kao froghene u magli. Uz Johannu, to bi mogla biti najveća Drvodjeljina prednost.“ „Ja –“ Nisam imao pojma. „Znači daje nesposobno lokalno osiguranje samo krinka.“ „Ne baš. Trebalo bi izgledati čvrsto i inteligentno, ali s dovoljno iskoristivih slabosti da Pokret odgodi izravan napad u korist špijunaže.“ On se nasmiješi. „Mislim da će Vendacije biti jako zatečen tvojom kritikom.“ Scribner se slabašno nasmije. Bio je istodobno polaskan i zbunjen. Vendacije se ubrajao među najveće špijunske stručnjake ovog doba, a ipak ga je on – Scribner Jaqueramaphan, skoro razotkrio. Ostatak puta do dvorca Scribner je uglavnom šutio, ali njegov je um nezaustavljivo radio. Peregrin nije niti bio svjestan koliko je bio u pravu – tajnovitost je bila presudna. Nepotrebne rasprave, makar i one između starih prijatelja, valja izbjegavati. Da! Ponudit će svoje usluge Vendaciju, pa iako bi ga nova uloga mogla zadržati u pozadini, tamo ipak može najviše pridonijeti. A s vremenom će čak i Johanna vidjeti koliko on može biti koristan. U dubinu bunara noći. Čak i kad nije gledala kroz prozore, ta se slika zadržavala u Ravninim mislima. Relej se nalazio daleko izvan galaktičke ravnine, a Slobodnjak se sada spuštao prema toj ravnini, a istodobno i prema dubinama Sporosti. Ipak, barem su uspjeli pobjeći. Slobodnjak je bio oštećen, ali Relej su napustili brzinom od gotovo pedeset svjetlosnih godina na sat. Svakoga su sata bili sve dublje u Daljinama, i vrijeme proračunavanja mikroskokova je raslo, a pseudobrzina se smanjivala. No, napredovali su, i sada su se već nalazili duboko u Srednjim Daljinama. I, hvala bogu, nije bilo nikakvih znakova potjere za njima. Štogod da je Pošasti privuklo pažnju na Releju, to nisu bila neka posebna saznanja o Slobodnjaku. Nada. Ravna je osjećala kako raste u njoj. Brodska srednjovjekovna automatika tvrdila je da Pham Nuwen može biti spašen, i da mu je mozak još aktivan. Užasne rane na njegovim leđima bile su implanti koje su mu ugradili Starci, organsko sklopovlje koje je Phama izravno povezivalo s lokalnom mrežom na Releju, a od tamo i sa samom Silom. A kad je ta Sila umrla, oprema u Phamu se na neki način pretvorila u gnjile ostatke. Dakle, Pham bi kao osoba trebao još uvijek postojati. Moli se da još postoji. Liječnički program je procijenio da trebaju proći tri dana prije nego što njegova leđa zacijele dovoljno da ga pokušaju oživjeti. A u međuvremenu... Ravna je doznavala sve više o apokalipsi koja se nadvijala nad nju. Svakih dvadeset sati Zelenlatica i Plavokras trznuli bi brod nekoliko svjetlosnih godina postrance, do neke od važnijih linija Poznate Mreže, kako bi pogledali što se zbiva na Konferencijama. To je bila uobičajena procedura tijekom svakog putovanja duljeg od nekoliko dana, a usput i jednostavan način kojim su trgovci i putnici ostajali u tijeku s događajima koji bi mogli utjecati na ishod njihova putovanja. Prema Konferencijama (točnije, prema golemoj većini izraženih mišljenja), pad Releja je već bio okončan. Oh, Grondre. Oh, Egravane i Šarale. Jeste li mrtvi ili vas sada netko posjeduje? Dijelovi Poznate Mreže trenutačno nisu bili dostupni, a neke od izvangalaktičkih veza možda još godinama neće biti obnovljene. Prvi put u nekoliko tisućljeća pouzdano se da znalo da je jedna Sila ubijena. Postojali su deseci tisuća teorija o motivu napada i isto 133 www.balkandownload.org

toliko pretpostavki štoće se sljedeće dogoditi. Ravna je programirala sustav tako da filtrira bujicu informacija, nastojeći izdvojiti suštinu spekulacija. One koje su potjecale iz samog Straumskog Carstva bile su smislene koliko i sve ostale: Robovi Devijacije velčiali su dolazak nove ere, spoj Transcendentnih bića s rasama Daljina. Ako je Relej mogao biti uništen – ako je jedna Sila mogla biti ubijena – onda ništa ne može spriječiti širenje pobjede. Neki su pošiljatelji smatrali da je Relej od davnina bio meta onoga što je ovladalo Straumskim Carstvom. Možda je napad bio samo točka na „i“ nekog davnog rata, tragedija koja je nepravedno sustigla potomke nekih zaboravljenih rasa. Ako je tako, robovi iz Straumskog Carstva mogli bi malo-pomalo nestati, i ustupiti mjesto novoj, izvornoj ljudskoj kulturi. Mnogi su članci upućivali na to daje cilj napada bila pljačka Relejevih arhiva, ali samo se u jednom ili dva tvrdilo da je Pošast željela pronaći neki konkretan artefakt, ili pak spriječiti Relejce da ga sami pronađu. Te su tvrdnje stizale od vječitih teoretičara, one vrste civilizacija kojima već i konferencijska automatika za sudjelovanje u raspravi odmah naplaćuje višu cijenu. Ipak, Ravna je vrlo pažljivo pregledavala te poruke. Niti jedna od njih nije upućivala na artefakt u Nižim Daljinama; ako su i tvrdili štogod takvoga, ograničavali su se na to da Pošast nešto traži u Rubnim Daljinama ili Nižem Transcendu. Mrežni promet je stizao i iz područja koja je poharala Pošast. Njezine poruke temeljene na visoko inteligentnim protokolima odbijali su svi osim samoubilački nastrojenih primatelja. Iako nitko nije dobivao naknadu za njihovo prosljeđivanje, strah i radoznalost su neke od poruka ipak proširile nadaleko. Postojala je i videosnimka Pošasti: gotovo četiristo sekundi sveosjetilnih podataka bez ikakvog sažimanja. Ta nezamislivo skupa poruka postala je možda najprosljeđivanija gromada u cijeloj povijesti Mreže. Da bi zaprimio cijelu poruku, Plavokras je Slobodnjaka gotovo dva dana održavao na glavnoj podatkovnoj trasi. Čini se da su svi pijuni Devijacije bili pripadnici ljudske rase. Gotovo polovina konferencijskih članaka koji su stizali iz Carstva bili su videoisječci, doduše nešto kraći, ali svi su prikazivali ljudske govornike. Ravna je onaj najdulji gledala iznova i iznova: čak je i prepoznala govornika. Ovn Nilsndot bio je prvak Straumskog Carstva u trael trčanju. Sad nije nosio nikakvu titulu, a vjerojatno niti ime, te je govorio iz ureda koji je isto tako mogao biti i vrt. Kad bi Ravna iskoračila sa strane slike, preko njegovog je ramena mogla vidjeti razinučvrstog tla. Tamo se nalazio grad koji je odgovarao videozapisima prijestolnice Strauma. Prije mnogo godina Ravna i njezina sestra sanjarile su o tom gradu, središtu pustolovine čovječanstva u Transcendu. Središnji trg bio je replika Polja princeza s Nyjore, a promidžbeni oglasi za useljenike su tvrdili da će, ma koliko daleko Straumljani otišli, vodoskok u Polju uvijek teći, kao simbol njihove odanosti korijenima ljudske vrste. Sada nije bilo vodoskoka, i Ravna je iza Nilsndotova zurenja osjećala umrtvljenost. „Ovaj govori u ime Sile koja pomaže“, deklamirao je nekadašnji junak. „Želim da svi vide što možemo učiniti čak i za trećerazrednu civilizaciju. Pogledajte djelo moje pomoći...“ Kadar se premjesti prema nebu. Sunce je upravo zalazilo, a niz agravnih struktura prostirao se ka svjetlu, megametar za megametrom. Bila je to najvelči anstvenija agravna struktura koju je Ravna ikad vidjela, veća čak i od one na Dokovima. Zasigurno si niti jedan svijet u Srednjim Daljinama ne bi mogao priuštiti uvoz tog materijala u tolikim količinama. „Ono što vidite iznad mene tek su radničke barake za gradnju koja ću 134 www.balkandownload.org

uskoro započeti u straumskom sustavu. Kada ona bude završena, pet zvjezdanih sustavačinit će jedinstveno naselje, a njihovi će planeti i prekomjerna zvjezdana masa biti raspoređeni tako da omoguće život i tehnologiju kakva je na ovim dubinama do sada bila nezamisliva – i kakva se rijetko viđa čak i u samom Transcendu.“ Kadar se vratio na Nilsndota, čovjeka koji je služio kao mikrofon bogova. „Neki od vas bi se mogli pobuniti protiv zamisli da sebe posvetite meni. Dugoročno, to ništa ne mijenja na stvari, jer je simbioza moje Sile i ruku rasa u Daljinama nešto čemu se nitko ne može oduprijeti. Ipak, ja vam se sada obraćam kako bih vam umanjio strah. Ono što vidite u Straumskom Carstvu u jednakoj je mjeri i radost i čudo. Rasama u Daljinama transcendentnost više nikad neće izmaći. Oni koji mi se pridruže – a na kraju će mi se pridružiti svi – bit će dio Sile. Imat ćete pristup artefaktima uvezenima iz Višeg i Nižeg Transcenda. Reproducirat ćete se preko granica koje vaša vlastita tehnologija može podnijeti. Apsorbiratćete sve koji mi se opiru. Donijet ćete novu stabilnost.“ Pri trećem ili četvrtom gledanju Ravna je pokušala ignorirati riječi i usredotočiti se na Nilsndotov način izražavanja, uspoređujući ga s govorima koje je imala u osobnoj datoteci. Razlika je postojala; to nije bio plod njezine mašte. Duša stvorenja koje je gledala bila je mrtva. Na neki čudan način, Pošast nije marila što je to bilo tako očigledno... a možda je to ionako bilo očigledno samo promatračima koji su pripadali ljudskoj rasi, i koji su predstavljali tek beznačajan djelić gledateljstva. Kadar se usredotočio na Nilsndotovo uobičajeno tamno lice i njegove uobičajeno ljubičaste oči: „Neki od vas mogli bi se zapitati kako je sve ovo moguće, i zašto su protekle milijarde godina anarhije bez pomoći neke od Sila. Odgovor je... složen. Poput mnogih inteligentnih konstrukcija, i ova ima visok prag. Na jednoj strani toga praga konstrukcija se doima krajnje nevjerojatnom, a na drugoj neminovnom. Simbioza pomoći ovisi o učinkovitoj širokopropusnoj komunikaciji između mene i bića kojima pomažem. Stvorenja poput ovoga koje trenutačno izgovara moje riječi moraju reagirati brzo i poslušno poput ruke ili usta, a njihove oči i uši moraju izvještavati na daljinu od mnogo svjetlosnih godina. To je bilo vrlo teško postići, pogotovo stoga što sustav mora biti praktički osposobljen i prije nego što će proraditi. Ali, sada kad je simbioza ostvarena, napredak će stići daleko brže. Gotovo svaka rasa može biti modificirana kako bi bila u stanju prihvatiti pomoć.“ Gotovo svaka rasa može biti modificirana. Riječi je izgovorilo poznato lice, i to na Ravninom materinjem jeziku... ali te su riječi poticale iz čudovišnih daljina. Mnogo se analiziralo. Bila je oformljena cijela konferencija: Prijetnja od Pošasti se izdvojila iz konferencije Prijetnje, Interesne konferencije Homo Sapiens i Simbiotske automatike. Tih je dana na njoj vladala gužva veća nego na bilo kojih pet drugih konferencija zajedno. U ovom dijelu galaksije značajan je udio sveukupnog mrežnog prometa činila nova konferencija. Više je bita poslano u svrhu analize govora sirotog 0vna Nilsndota, nego što ih je sadržavao sam njegov govor. Sudeći po žučnoj raspravi i proturječnostima, odnos signala i šuma bio je vrlo nizak: Kripto: 0 Zaprimljeno na: Slobodnjak u tranzitu Jezični put: akileronski -» triskvelinski, SjK jedinice 135 www.balkandownload.org

Predano od: Sveučilište Khurvark (navodno habitatsko sveučilište iz Srednjih Daljina) Tema: Videoisječak Pošasti Sažetak: Poruka dokazuje prevaru Proslijeđeno: Interesna konferencija Analitičari ratova, Interesna konferencija Gdje su sad Prijetnja od Pošasti Nadnevak: 7,06 dana od pada Releja Tekst poruke: Očigledno je da je ovaj „Pomagač“ prevara. Problem smo pažljivo istražili... lako nije imenovan, govornik je visoki dužnosnik bivšega straumskog režima. Postavlja se pitanje – ako „Pomagač“ naprosto rukuje ljudima kao daljinski upravljanim robotima – zašto je ranija socijalna struktura ostala sačuvana? Odgovor bi trebao biti jasan svakoj budali: Pomagač nema moć teleupravljanja velikim brojem svjesnih bića. Očigledno se pad Straumskog Carstva sastojao od preuzimanja ključnih elemenata strukture moći te civilizacije. Za ostatak rase baš ništa se nije promijenilo. Naš zaključak: ova „Pomagačka simbioza“ samo je još jedna od mesijanskih religija, još jedno uvrnuto carstvo koje opravdava svoje ispade i pokušava prevariti one koje ne može izravno pokoriti. Ne dajte se zavarati! Kripto: 0 Zaprimljeno na: Slobodnjak u tranzitu Jezični put: optima -»akileronski -»čergelenski -»triskvelinski, SjK jedinice Predano od: Društvo za racionalna istraživanja (Vjerojatno jednostruki sustav u Srednjim Daljinama, 7500 svjetlosnih godina suprotno od smjera rotacije od Sjandre Kei) Tema: Rasprava o videoisječku Pošasti, Sveučilište Khurvark I Ključne fraze: (vjerojatna prostota) trošenje našeg dragocjenog vremena Proslijeđeno: Udruga za racionalno upravljanje mrežom Prijetnja od Pošasti Nadnevak: 7,91 dana od pada Releja Tekst poruke: Tko je budala? (vjerojatna prostota) (vjerojatna prostota) Idioti koji ne prate sve pripadajuće rasprave na konferencijama ne bi smjeli trošiti moje dragocjene uši na svoje (nedvojbena prostota) smeće. Vi, dakle, mislite da je „Pomagačka simbioza“ podvala Straumskog Carstva? A što je, po vašem mišljenju, uzrokovalo pad Releja? Ako ste glavu zabili preduboko u vlastitu stražnjicu («- vjerojatna uvreda), Relej je na svojoj strani imao jednu Silu. Ta Sila je sada mrtva. Možda mislite da je izvršila samoubojstvo? Proučite arhive, Šupljoglavci («- vjerojatna uvreda). Niti jednu Silu nikada nije uništilo ništa iz Daljina. Pošast je nešto novo i zanimljivo. Mislim da je vrijeme da se (prostota) budale poput Sveučilišta Khurvark vrate tračkonferencijama, a nas ostale puste da vodimo neku inteligentnu raspravu. Neke su poruke bile očigledne gluposti. Još je jedna stvar igrala važnu ulogu na Mreži: višestruki automatizirani prijevodi često su skrivali potpuno drukčiju prirodu nekih sudionika u raspravi. Iza brbljavih, lakorječivih poruka krila su se daleka carstva, toliko zamagljena udaljenošću i različitošću da nikakva komunikacija nije bila moguća – iako je moglo potrajati dok bi se to shvatilo. Na primjer: 136 www.balkandownload.org

Kripto: 0 Zaprimljeno na: Slobodnjak u tranzitu Jezični put: arbvitski -» trgovački 24 -» čergelenski -» triskvelinski, SjK jedinice Predano od: Magličasta Vrtiusna (Možda organizacija oblakastih letača u izdvojenom jovijanskom sustavu. Vrlo rijetko su se javljali prije početka ove rasprave.) Tema: Videoisječak Pošasti Ključne fraze: Heksapodija kao ključni element Proslijeđeno: Prijetnja od Pošasti Nadnevak: 8,68 dana od pada Releja Tekst poruke: Nisam imao prilike vidjeti poznati videoisječak iz Straumskog Carstva, osim u obliku evokacije. (Moj jedini izlaz na Mrežu je vrlo skup), je li istina da ljudi imaju šest nogu? Iz evokacije nisam mogao pouzdano zaključiti. Ako ti ljudi imaju tri para nogu, mislim da postoji jednostavno objašnjenje za Heksapodija: šest nogu? Tri para nogu? Vjerojatno niti jedan od ovih prijevoda nije bio niti blizu onoga na stoje mislila zbunjena Vrtiusna. Ravna nije dalje čitala tu poruku. Kripto: 0 Zaprimljeno na: Slobodnjak u tranzitu Jezični put: triskvelinski, SjK jedinice Predano od: Hanse (Nema referenci koje bi prethodile padu Releja. Nema vjerojatnog izvora. Ovo je netko tko se ponaša vrlo oprezno.) Tema: Rasprava o videoisječku Pošasti, Sveučilište Khurvark I Proslijeđeno: Interesna grupa Analitičari ratova, Prijetnja od Pošasti Nadnevak: 8,68 dana od pada Releja Tekst poruke: Sveučilište Khurvark smatra da je Pošast prevara jer su na Straumu preživjeli elementi ranijeg režima. Postoji još jedno objašnjenje. Pretpostavimo da Pošast doista jest Sila, i da su njezine tvrdnje o učinkovitoj simbiozi uglavnom istinite. To znači da „Potpomognuto“ stvorenje nije ništa više od uređaja na daljinsko upravljanje, a njegov mozak od lokalnog procesora koji podržava komunikaciju. Biste li željeli da vam se tako pomaže? Moje pitanje nije posve retorčiko: čitateljstvo je dovoljno široko da negdje među vama sigurno postoji netko tko bi odgovorio: „da“. Međutim, golema većina prirodno evoluiranih, svjesnih bića bila bi revoltirana takvom idejom. Pošast to zasigurno zna. Moja je pretpostavka da Pošast nije prevara – ali zamisao o preživjeloj kulturi na Straumskom Carstvu jest. Pošast želi suptilno prenijeti poruku da su samo pojedinci izravno porobljeni, ali da će kulture kao cjeline preživjeti. Sada to kombinirajte s tvrdnjom Pošasti da nije moguće teleupravljati svim rasama, i doći ćete do poruke koja između redaka kaže da će rasama koje se povezu sa Silom biti dostupna ogromna bogatstva, a njihoviće biološki i intelektualni imperativi ipak biti zadovoljeni. 137 www.balkandownload.org

Dakle, ostaje otvoreno pitanje – koliko je temeljita kontrola Pošasti nad porobljenim rasama? Ne znam. U Daljinama Pošasti možda više nema niti jednog samosvjesnog uma, već samo milijarde daljinski upravljanih uređaja. Ipak, jedna je stvar jasna: Pošast od nas treba nešto što još ne može uzeti. I tako je to išlo. Deseci tisuća poruka, stotine različitih pogleda na stvari – nisu je uzalud nazivali Mrežom milijuna laži. Ravna je svakog dana s Plavokrasom i Zelenlaticom razgovarala o tome, pokušavajući sve posložiti i odlučiti kojoj interpretaciji vjerovati. Jahači su dobro poznavali ljudska bića, ali čak niti oni nisu bili sigurni u mrtvilo na licu Ovna Nilsndota. S druge strane, Zelenlatica je ljude poznavala dovoljno dobro da zna da nije postojao odgovor koji bi utješio Ravnu. Kotrljala se naprijed-natrag ispred prozora s Konferencijama, naposljetku pružajući list kako bi dotakla ljudsko biće. „Možda će nam gospar Pham moći reći više, kada prizdravi.“ Plavokras je bio energično analitičan. „Ako ste u pravu, to znači da Pošast iz nekog razloga ne mari za ono što ljudi i njima bliska stvorenja znaju. Na neki način to ima smisla, no...“ Njegov sintetizator na trenutak je odsutno zujao. „Ja toj poruci ne vjerujem. Četiri stotine širokopojasnih sekundi, sadržaj toliko bogat da pruža prikaz za sva osjetila mnogih različitih rasa. To je silna količina informacija, a bez ikakvog sažimanja... Možda je to samo mamac koji mi, siroti Daljinaši, prosljeđujemo u vlastita gnijezda.“ I ta je sumnja već bila iznesena i u Konferencijama, ali u poruci nije bilo nikakvih očiglednih uzoraka, niti ičega što bi se obraćalo mrežnoj automatici. Tako suptilan otrov mogao bi djelovati na Rubu Daljina, ali ne i ovdje dolje. I tako je preostalo jednostavnije objašnjenje, ono koje bi čak i na Nyjori ili Staroj Zemlji imalo smisla: videoisječak bio je krinka za poruku agentima koji su već bili strateški razmješteni. Vendacije je bio dobro poznat stanovnicima Drvodjeljske, ali uglavnom iz krivih razloga. Bio je star otprilike jedno stoljeće, nastao spajanjem Drvodjeljinih potomaka koje je ovaj imao s dva svoja stratega. Tijekom ranijih desetljeća, Vendacije je upravljao gradskim vodenicama, a s vremenom je osmislio neka lukava unapređenja vodenog kola. I sam se upuštao u neke romantične veze – uglavnom s političarima i piscima govora, a njegovi su ga zamjenskičlanovi sve više vukli javnom životu. Posljednjih trideset godina bio je jedan od najjačih glasova u Drvodjeljinom Savjetničkom vijeću, a posljednjih deset i Lord Komornik. Na oba se radna mjesta zalagao za cehove i poštenu trgovinu, a mogle su se čuti i glasine da će, ako Drvodjelja ikad napusti položaj ili potpuno umre, Vendacije preuzeti ulogu Lorda Vijeća. Mnogi su mislili da bi to bilo najbolje što bi se moglo izvući iz te nesreće – iako su Vendacijevi pompozni govori i ovako već opterećivali Vijeće. Tako je puk vidio Vendacija. Svatko tko je shvaćao način rada sigurnosnih službi, također bi pretpostavio daje Komornik bio zadužen za Drvodjeljine špijune. Nema sumnje da je imao mnoštvo informatora u mlinovima i na dokovima. Ali, sada je Scribner znao da je čak i to bila samo krinka. Zamislite – imati agente u najužem skalperovskom krugu, poznavati skalperovske planove, njihove strahove i slabosti, a uz to biti u mogućnosti manipulirati njima! Vendacije je bio jednostavno nevjerojatan. Na svoju veliku žalost, Scribner je morao priznati tuđu nepobitnu genijalnost. Pa ipak... to znanje nije jamčilo pobjedu. Ne mogu sve Skalperove spletke biti vođene izravno s vrha. Neke manje važne neprijateljske operacije mogu biti izvršene potajno i 138 www.balkandownload.org

prilično uspješno... a za potpuno ubojstvo Johanne Olsndot bila bi potrebna samo jedna strijela. To je bila prilika da Scribner Jaqueramaphan dokaže svoju vrijednost. Tražio je useljenje unutar zidina dvorca, na treći kat. Dopuštenje je dobio bez poteškoća: njegove su nove odaje bile manje, a zidovi grubo presvučeni: kroz jedini otvor za odapinjanje strelica pružao se nemaštovit pogled na dvorište dvorca. Za Scribnerove nove ciljeve soba je bila savršena. Tijekom idućih nekoliko dana posvetio se osluškivanju na šetalištima. Glavne su zidine bile isprepletene tunelima širine četrdeset, a visine sedamdeset i pet centimetara. Scribner je duž zidina mogao stići gotovo svuda, a da ga nitko ne opazi izvana. Tapkao je, raspoređen u vrstu, od tunela do tunela, na trenutke izlazeći na bedem kako bi šmugnuo od bastiona do puškarnice, pa opet natrag do bastiona, provirujući po jednom glavom sad ovdje, sad ondje. Naravno da bi povremeno nabasao na stražare, ali Jaqueramaphan je imao odobrenje za kretanje po zidinama... a bio je i proučio rutinsko ponašanje postrojbi. Znali su daje on u blizini, ali je Scribner bio uvjeren da nemaju pojma o opsegu njegovih manevara. Bio je to težak, hladan posao, ali vrijedio je truda. Scribnerov najveći cilj u životu bio je raditi nešto spektakularno i vrijedno. Problem je bio u tome što je većina njegovih zamisli bila toliko duboka da ih ostali čopori – pa čak ni oni koje je iznimno cijenio – nisu razumjeli. To je bio problem i s Johannom. Dakle, nakon još nekoliko dana mogao bi posjetiti Vendacija, a zatim... Dok je provirivao iza uglova i kroz otvore za strijele, dva su zgurena Scribnerovačlana zapisivala bilješke. Nakon deset dana imao je dovoljno materijala da impresionira čak i Vendacija. Vendacijeva službena rezidencija bila je okružena prostorijama za pomoćnike i stražare. To nije bilo dobro mjesto da mu se u tajnosti nešto ponudi. Osim toga, Scribner je već imao loših iskustava s izravnim pristupom – mogli ste danima čekati na sastanak, a što ste više strpljenja imali i što ste se više držali pravila, to su vas birokrati temeljitije ignorirali. Ali, Vendacije je ponekad bio sam: na starom zidu, na strani dvorca okrenutoj prema šumi, postojao je mali toranj... Kasno navečer jedanaestoga dana svoje istrage, Scribner se smjestio na taj tornjić i čekao. Prošao je jedan sat, i vjetar je oslabio. Gusta je magla doplovila iz luke i prekrila stari zid poput trome morske pjene. Zavladala je nevjerojatna tišina – onako kako se to uvijek događa kad se spusti gusta magla. Scribner je nervozno njuškao oko platforme tornjića, koji je doista bio oronuo. Pod pandžama mu se mrvila žbuka, i imao je osjećaj da bi poneki kamen mogao naprosto izvući iz zida. Dovraga. Možda je Vendacije baš danas odlučio odstupiti od običaja i ne pojaviti se ovdje. Ipak, Scribner je pričekao još pola sata... i njegovo se strpljenje isplatilo. Na spiralnom stubištu začuo je škljocaj čelika. Nije bilo misaonih zvukova, za to je bilo jednostavno premaglovito. Prošla je još minuta, i zaklopna vrata se otvoriše, a iz njih proviri usamljena glava. Čak i u magli, Vendacijevo je iznenađenje bilo popraćeno žestokim siktanjem. „Mir, gospodine! To sam samo ja, odani Jaqueramaphan.“ Glava još malo izviri. „Što bi odani građanin radio ovdje?“ „Eto, došao sam vas posjetiti“, reče Scribner kroz smijeh, 139 www.balkandownload.org

„u ovom vašem tajnom uredu. Izađite, gospodine, uz ovakvu maglu ovdje ima dovoljno mjesta za obojicu.“ Jedan za drugim, Vendacijevi članovi se provukoše kroz vrata. Neki su jedva uspjeli, jer su im noževi i nakit zapinjali za dovratak, a Vendacije i nije bio baš najmršaviji. Šef osiguranja rasporedi se duž nasuprotne strane tornja, zauzevši stav koji je odavao sumnju. Uopće nije nalikovao na pompozni, pokroviteljski čopor, kakvo je bilo njegovo držanje pri susretima u javnosti. Scribner se naceri u sebi – nesumnjivo je pridobio pažnju drugog čopora. „Dakle?“ upita Vendacije bezizražajno. „Gospodine, želio bih vam ponuditi svoje usluge. Uvjeren sam da i sama moja prisustnost ovdje pokazuje da mogu pridonijeti Drvodjeljinom osiguranju. Tko bi osim talentiranog stručnjaka mogao otkriti da ovo mjesto koristite kao svoje tajno skrovište?“ Vendacije kao da se malo opustio. On se iskrivljeno nasmiješi. „Doista, tko? Dolazim ovdje baš zato što se ovaj dio starih zidina ne može vidjeti niotkuda iz dvorca. Ovdje mogu... komunicirati s brdima i odmoriti se od birokratskih trivijalnosti.“ Jacqueramaphan kimne. „Razumijem, gospodine, ali griješite u jednoj pojedinosti.“ On uperi prst u pravcu iza načelnika osiguranja. „Sada kroz ovu gustu maglu to ne možete vidjeti, ali na strani dvorca okrenutoj prema luci postoji jedno mjesto s kojeg se pruža pogled na vaš tornjić.“ „I? Tko od tamo može vidjeti – ah, očni alat koji ste donijeli iz Republike!“ „Upravo tako.“ Scribner posegne u džep i izvadi teleskop. „Mogao bih vas prepoznatičak i s druge strane dvorišta.“ Očni alat mogao je proslaviti Scribnera. Drvodjelja i Skrupilo bili su očarani njime. Nažalost, iskrenost ga je natjerala da prizna da je napravu kupio od pronalazača iz Rangathira. Nije bilo bitno što je on prepoznao vrijednost izuma, niti što ga je upotrijebio kako bi pomogao pri Johanninom spašavanju. Kada su otkrili da ne zna baš točno kako te leće zapravo rade, prihvatili su taj njegov poklon... i obratili se vlastitim proizvođačima stakla. No, dobro, on je još uvijek bio najbolji korisnik očnog alata u ovome dijelu svijeta. „Nisam promatrao samo vas, moj gospodine, to je bio najmanji dio moje istrage. Tijekom posljednjih deset dana mnogo sam vremena proveo šećući oko dvorca.“ Vendacijeve usne se trznuše. „Doista?“ „Usuđujem se reći da me nije primijetilo baš mnogo njih, i da sam itekako pazio da me nitko ne vidi dok koristim očni alat. Bilo kako bilo“, on iz drugog džepa izvuče svoju knjižicu, „napravio sam opširne bilješke. Znam tko se i kuda kreće tijekom gotovo svih dnevnih sati. Možete samo zamisliti kolika je moć moje tehnike tijekom ljeta!“ Odložio je knjižicu na pod i pogurnuo je prema Vendaciju, a trenutak kasnije jedan član drugog čopora iskorači i povuče je prema sebi. Nije izgledao jako oduševljeno. „Gospodine, molim vas da shvatite. Znam da Drvodjelju obavještavate o događanjima u najvišim Skalperovim vijećima, i bez vaše bismo pomoći bili bespomoćni pred tom gospodom, ali–“ „Tko ti je to rekao?“ Scribner proguta knedlu. Opravdaj se. On se slabašno naceri. „Nitko mi nije trebao reći, ja sam profesionalac, baš poput vas, i znam čuvati tajnu. Ali, razmislite: unutar dvorca bi mogli postojati i drugi sa sposobnostima sličnim mojima, a neki od njih bi mogli 140 www.balkandownload.org

biti izdajice. Iz vaših visoko pozicioniranih izvora možda nikada nećete niti čuti za njih. Razmislite koliku bi štetu oni mogli prouzročiti. Trebate moju pomoć. Pomoću mojeg pristupa možete pratiti svakoga. Bio bih sretan kad bih mogao obučavati odrede istražitelja. Mogli bismo raditi čak i u gradu, promatrajući s tornjeva na tržnici.“ Šef osiguranja se postrance kretao po grudobranu, nezainteresirano šutirajući kamenčiće iz otpale žbuke. „Zamisao je privlačna, ali pazi – ja mislim da smo identificirali sve Skalperove agente i dobro ih hranimo... lažima. Zanimljivo je čuti kako se laži preko naših tamošnjih izvora vraćaju natrag.“ On se kratko nasmije i razmišljajući preleti pogledom preko grudobrana. „Ali, imaš pravo. Ako nam je doista promaknuo netko tko ima pristup Dvonožnoj ili datasetu... to bi moglo biti katastrofalno.“ On okrene još nekoliko glava prema Scribneru. „Dogovoreno. Mogu ti datičetvero ili petero ljudi da ih, hm, poučiš svojim metodama.“ Scribner nije mogao kontrolirati svoj izraz – umalo je počeo oduševljeno poskakivati, svih pogleda uprtih u Vendacija. „Nećete zažaliti, gospodine!“ Vendacije slegne ramenima. „Vjerojatno neću. A sad mi reci, kome si sve pričao o svojoj istrazi? Morat ćemo uključiti i njih, obvezati ih da prisegnu na tajnost.“ Scribner se smiri. „Moj gospodine! Rekao sam vam da sam profesionalac. To sam zadržao samo za sebeč, ekajući ovaj razgovor.“ Vendacije se nasmije i opusti do gotovo prijateljskog držanja. „Izvanredno. U tom slučaju možemo odmah početi.“ Možda je to bio Vendacijev glas, mrvicu preglasan, ili samo neki prigušeni zvuk iza njega. Bez obzira na razlog, Scribner okrene glavu od drugog čopora i ugleda brze sjenke kako prilaze sa strane grudobrana okrenute šumi. Prekasno je začuo misaonu buku napadača. Strelice zazviždaše i vatra spali grlo njegovog Phana. Krkljao je, ali je ostao na okupu, trčeći preko tornja ka Vendaciju. „Pomozite mi!“ Vrisak je bio uzaludan. Scribner je znao, čak i prije nego stoje ovaj isukao noževe i ustuknuo. Vendacije je mirno stajao dok se njegov plaćeni ubojica zalijetao usred Scribnera. Racionalno razmišljanje se izgubilo u mahnitoj buci i razdirućoj boli. Reci Peregrine! Reci Johanni! Klanje se nastavilo beskrajno dugo, a zatim – Dio njega davio se u ljepljivom crvenilu. Dio njega bio je slijep. Jaqueramine su se misli rojile u raskomadanim fragmentima. Barem jedan njegov član bio je mrtav: Phan je odrubljene glave ležao u lokvi krvi koja se širila. Na hladnom se zraku iz nje izdizala para. Bol i hladnoća i... utapanje, gušenje... Reci Johanni. Plaćeni ubojica i njegov šef su se odmaknuli. Vendacije, načelnik osiguranja. Načelnik-svih-izdajica. Reci Johanni. Stajali su u tišini... gledaju ći ga kako krvari do smrti. Preuzvišeni da bi miješali svoje misli s njegovima, čekali su. Čekali su... da se buka njegovih misli utiša i da dovrše posao. Tišina. Nevjerojatna tišina. Udaljene misli ubojica, zvukovi krkljanja, stenjanja. Nitko nikad neće saznati... Gotovo svi su već bili mrtvi. Jaje tupo zurio u dva nepoznata čopora. Jedan mu pristupi s čeličnim pandžama na šapama i sječivima u ustima. Ne! Ja poskoči, posrćući i kližući se na mokrom kamenu. Čopor zamahne, ali Jaje već stajao na grudobranu. On se baci unatrag, padajući i padajući... ... a onda se stropošta na stijene duboko dolje. Ja se odvuče od zida. U leđima je 141 www.balkandownload.org

osjećao bol, a zatim utrnulost. Gdje sam? Gdje sam? Posvuda magla. Visoko iznad njegačuli su se mrmljajući glasovi. Sjećanja na noževe i pandže lutala su njegovim malenim umom, posve zbrkana. Reci Johanni! On se prisjeti... nečega... otprije. Skrivena staza kroz gusto šipražje. Ako dovoljno dugo bude išao tim putem, pronaći će Johannu. Ja se polako dovuče do staze. Nešto nije bilo u redu s njegovim stražnjim nogama, nije ih osjećao. Reci Johanni. 19. Johanna zakašlje; stvari ovdje kao da su išle iz zla na gore. Zadnja tri dana je šmrcala i boljelo ju je grlo, te nije znala bi li se toga trebala plašiti. Bolesti su u srednjem vijeku bile svakodnevna pojava. Da, i mnoštvo ljudi je od njih i umrlo! Ona obriše nos i pokuša se koncentrirati na ono što je govorila Drvodjelja. „Skrupilo je već napravio nešto baruta, koji radi baš kao što je dataset predvidio. Nažalost, zamalo je izgubio jednog člana pokušavajući ga upotrijebiti u drvenom topu. Ako ne možemo napraviti top, bojim se da –“ Tjedan dana ranije Drvodjelja ovdje ne bi bila dobrodošla; svi njihovi sastanci održavali su se dolje, u dvoranama dvorca. No, tada se Johanna razboljela – bila je sigurna da se radi o „prehladi“ – i nije joj bilo do tumaranja po otvorenim prostorima. Osim toga, Scribnerovju je posjet na neki način... posramio. Neki od čopora bili su prilično pristojni, i ona je odlučila pokušati biti pristojna prema Drvodjelji – a i prema Pompoznom Klaunu, ako se taj ikad više pojavi u blizini. Bit će dobro sve dok je se budu klonila stvorenja poput Scarbutta... Johanna se nagne malo bliže vatri i odmahne na Drvodjeljina prigovaranja – taj se čopor ponekad ponašao poput njezine najstarije bake. „Pretpostavimo da ih možemo napraviti. Do ljeta imamo dovoljno vremena. Reci Skrupilu da pažljivije prouči dataset i da prestane tražiti prečace. Ostaje pitanje kako upotrijebiti topove da bismo spasili moj svemirski brod.“ Drvodjelja živne, a slinavac prekine s brisanjem njuške kako bi se pridružio ostalima u kimanju glavama. „Razgovarala sam o tome sa Skits nekoliko ljudi, posebno s Vendacijem. Dovođenje vojske do Skrivenog otoka inače bi bio velik problem. Morski put je brz, ali na njemu postoje i neki smrtonosni tjesnaci. Putovanje šumom je sporo, a i suprotna bi strana bila upozorena. No, imamo sreće: Vendačije je pronašao nekoliko sigurnih staza. Možda bismo se mogli prišuljati –“ Netko je grebao po vratima. Drvodjelja podigne par glava. „Ovo je neobično“, reče ona. „Zašto?“, upita Johanna odsutno. Prebacila je ogrtač preko ramena i ustala. Dva su je Drvodjeljina člana slijedila do vrata. Johanna otvori vrata i zagleda se u maglu. Drvodjelja najednom stade govoriti vrlo glasno, alićurlikom, i njihov se posjetitelj povuče. Nešto jest bilo neobično, i na trenutak nije mogla shvatiti što. Ovo je bio prvi put da vidi psetoliko stvorenje potpuno samo. Jedva da je to i zamijetila, jer se većina Drvodjelje već bila raspršila oko nje i van kroz vrata. Uto Johannin sluga iz potkrovlja stade vrištati. Zvuk je parao Johannine uši. 142 www.balkandownload.org

Usamljeni Bodljasti čudno se okretao na stražnjici, pokušavajući se odvući dalje, ali gaje Drvodjelja okružila. Nešto je viknula, i vrištanje iz potkrovlja prestade. Začulo se bubnjanje šapa po drvenim stepenicama i sluga iskoči pred njih sa zapetim samostrijelom. S nizbrdice je čula zveckanje oružja na čuvarima koji su već potrčali prema njima. Johanna dotrči do Drvodjelje, spremna uključiti se šakama u eventualnu borbu. Ali, čopor je njuškom nježno dodirivao stranca, ližući mu vrat. Trenutak kasnije Drvodjelja uhvati samca za odoru. „Johanna, molim te, pomozi mi da ga unesem unutra.“ Djevojka podiže Bodljastog za slabine. Krzno mu je bilo vlažno od sumaglice... i ljepljivo od krvi. Člana prenesoše preko praga i polegoše ga na jastuk pokraj vatre. Stvorenje se glasalo onim muklim zviždanjem, zvukom najjače boli. Pogledalo ju je očiju tako razrogačenih da mu je mogla vidjeti cijele bjeloočnice. Na trenutak je pomislila daje stvorenje užasnuto njome, ali kada je zakoračila unatrag, ono stade zviždati glasnije i istegne vrat prema njoj. Ona klekne pokraj jastuka, a stvorenje joj položi njušku preko ruke. „Š-što je to?“ Gledala je niz njegovo tijelo, niže od podstavljene odore. Kukovi stvorenja bili su okrenuti podčudnim kutom, a jedna mu se noga klatila blizu vatre. „Zar ne znaš–“ započe Drvodjelja. „Ovo je dio Jaqueramaphana.“ Ona gurne nos pod klateću nogu i podigne je na jastuk. Čuvari i Johannin sluga glasno su razgovarali. Kroz vrata je vidjela članove koji su držali baklje; šapama su se oslanjali o ramena svojih drugova i tako visoko podizali izvor svjetla. Nitko nije pokušavao ući; unutra nije bilo mjesta. Johanna ponovno pogleda ranjenog Bodljastog. Scribner? Tada prepozna odoru. Stvorenje joj je uzvratilo pogled, i dalje bolno sopćući. „Žar ne možete pozvati liječnika!“ Drvodjelja ju je potpuno okružila, odgovarajući: „Ja sam liječnik, Johanna.“ Zatim kimne u pravcu dataseta i nježno nastavi: „Ili barem ono što ovdje prolazi pod pojmom liječnika.“ Johanna s vrata stvorenja obriše krv, koja je odmah ponovno nadirala. „Pa, možeš li ga spasiti?“ „Ovaj fragment možda, ali –“ Jedan od Drvodjeljinih članova pođe do vrata i porazgovara s čoporima vani. „Moji ljudi traže njegove ostale članove... Mislim daje većinom ubijen, Johanna. Ako još ima drugih... pa, čak se i fragmenti drže zajedno.“ „Je li išta rekao?“, začuje se nov glas na samnorskom. Scarbutt. Njegova velika, ružna njuška virila je kroz vrata. „Ne“, odgovori Drvodjelja. „A buka njegovog uma je gomila besmislica.“ „Pustite da gaja poslušam“, odvrati Scarbutt. „Ti ne prilazi!“ Johannin se glas pretvori u vrisak, a stvorenje u njezinim rukama se trgne. „Johanna! Ovo je Scribnerov prijatelj. Dopusti mu da pomogne.“ Dok je Scarbuttov čopor postrance ulazio u sobu, Drvodjelja se penjala u potkrovlje kako bi mu napravila mjesta. Johanna oslobodi ruku ispod ozlijeđenog Bodljastog i ustukne, i sama se našavši na ulaznim vratima. Vani je bilo više čopora nego je mislila, a stajali su bliže jedan drugome no što je ikad bila vidjela. Njihove su baklje u maglovitoj tami sjale poput mekih 143 www.balkandownload.org

fluorescentnih svjetiljki. Njezin se pogled vrati na ognjište: „Promatram te!“ Scarbuttovi članovi se okupiše oko jastuka. Onaj najveći polegne svoju glavu odmah do glave ranjenog Bodljastog. Ovaj je na trenutak i dalje mučno zviždao, a Scarbutt na to ćurlikne. Odgovor je bio a zaujednačen, gotovo milozvučan cvrkut. Drvodjelja nešto reče, tim razmjeni još nekoliko replika s Scarbuttom. „Dakle?“, upita Johanna. „Ja – ovaj fragment – nije 'govornik'“, dopre do nje Drvodjeljin glas. „Još gore“, doda Scarbutt. „Barem za sada, ne mogu uopće posložiti njegove misli. Od njega ne dobivam niti smisao niti sliku, ne mogu reći tko je ubio Scribnera.“ Johanna ponovno zakorači u sobu i polako priđe jastuku. Scarbutt se pomakne u stranu, ali ne odmičući se od ranjenog Bodljastog. Ona klekne između dva njegova člana i pomiluje dugi, zakrvavljeni vrat. „Hoće li – Ja“, ona izgovori zvuk kako je najbolje mogla, „preživjeti?“ Scarbutt trima nosovima prođe duž tijela, nježno pritišćući rane. Ja se vrpoljio i zviždao... osim kad bi mu Scarbutt pritisnuo bokove. „Ne znam. Većina ove krvi su samo vanjske mrlje, vjerojatno od njegovih drugihčlanova. Ali, kralježnica mu je slomljena. Čak i ako ovaj fragment preživi, imat će samo dvije pokretne noge. Johanna se na trenutak zamisli, pokušavajući sagledati situaciju iz perspektive Bodljastih. Prizor joj se nije dopadao. Iako to možda nije imalo smisla, njoj je ovaj „Ja“ još uvijek bio Scribner. Za Scarbutta je stvorenje bilo samo fragment, organ sa svježeg trupla. I još k tome oštećen. Ona pogleda Scarbutta, velikog člana-ubojicu. „I, što vaša vrsta čini s ovakvim... smećem?“ Tri njegove glave okrenu se prema njoj, i mogla je vidjeti kako mu se dlaka kostriješi. Njegov umjetni glas postade jako visok i isprekidan. „Scribner je bio dobar prijatelj. Mogli bismo izgraditi dvokolicu za Jaovu pozadinu; na taj bi način bio djelomično pokretan. Teži zadatak će biti pronaći čopor za njega. Znaš i sama da tražimo druge fragmente; možda uspijemo nešto pokrpati. A ako ne... pa, ja imam samo četiri člana – pokušat ću ga usvojiti.“ Dok je govorio, jednom je glavom tapšao ranjenog člana. „Nisam siguran hoće li to uspjeti, jer Scribner nije bio osoba slabo povezane duše, a još manje lutalac. Ja mu kao osoba uopće ne odgovaram.“ Johanna klone natrag na pod. Scarbutt nije bio kriv za sve što je u svemiru pošlo po zlu. „Drvodjelja ima sjajne uzgajivače; možda pronađemo neko drugo rješenje. Ali, shvati... odraslim se članovima teško uklopiti u novi čopor, pogotovo ako su negovornici. Usamljeni fragmenti poput Jačesto svojevoljno umru, jednostavno prestanu jesti. A ponekad... Pođi jednom u luku i pogledaj radnike. Tamo ćeš vidjeti neke velike čopore... s umovima idiota. Oni se ne mogu držati zajedno, i čim naiđu na najmanji problem razbježe se u svim smjerovima. Tako završavaju rekombinirani čopori koji nisu imali sreće...“ Scarbuttov glas je naizmjence dopirao od dvaju njegovih članova, a zatim utihne. On okrene sve glave prema Jau. Član je zatvorio oči. Spava? Još je uvijek disao, ali je to zvučalo nekako klokotavo. Johanna pogleda preko sobe prema zaklopnim vratima koja su vodila u potkrovlje. 144 www.balkandownload.org

Drvodjelja je samo jednu glavu promolila kroz otvor. Naopačke okrenuto lice gledalo je u Johannu. U nekoj bi drugoj situaciji njezina pojava bila smiješna. „Ukoliko se ne dogodi čudo, Scribner je danas umro. Shvati to, Johanna. Ali, ako fragment pozivi, makar i nakratko, najvjerojatnije ćemo pronaći ubojicu.“ „Kako, ako ne možemo komunicirati?“ „Da, ali nam on još uvijek može pokazati. Naredio sam Vendacijevim ljudima da osoblje zatvori u odaje. Kada se Ja smiri, sve čopore iz dvorca ćemo provesti ispred njega. Fragment se zasigurno sjeća što se dogodilo Scribneru, i želi nam to reći. Ako je neki od ubojica među našim ljudima, on će ga prepoznati.“ „I uznemirit će se.“ Baš kao pas. „Tako je. Znači da ga je sada najvažnije osigurati... i nadati se da ga naši liječnici mogu spasiti.“ Ostatak Scribnera pronašli su nekoliko sati kasnije na tornjiću na starom dijelu zidina. Vendacije je rekao da se čini da su jedan ili dva čopora izašla iz šume i popela se na tornjić, vjerojatno s namjerom da nadgledaju dvorište. Bili su prisutni svi znakovi nestručno izvedenog prvog pokušaja špijunaže: s tog se tornjića, čak i po vedrom danu, ne može vidjeti ništa vrijedno. Ali, za Scribnera je to bio koban peh, jer je očito iznenadio uljeze. Pet je njegovih članova bilo na različite načine prostrijeljeno, raskomadano ili obezglavljeno. Onaj šesti – Ja – je slomio kralježnicu na strmoj kamenoj stazi u podnožju zidina. Idući je dan Johanna otišla do tornji ća. Čak i sa zemlje je mogla vidjeti smeđkaste mrlje na grudobranu. Bilo joj je drago što nije mogla otići na vrh. Ja je umro tijekom noći, iako ne uslijed novog napada neprijatelja – cijelo je vrijeme bio pod Vendacijevom zaštitom. Idućih nekoliko dana Johanna je bila šutljiva, a noću je malo plakala. Prokleta bila njihova „medicina“. Slomljenu su kralježnicu mogli dijagnosticirati, ali skrivene ozljede, unutarnje krvarenje – o tome nisu znali baš ništa. Očigledno, Drvodjelja se proslavila svojom teorijom da srce pumpa krv po tijelu. Dajte joj još tisuću godina, i možda će moći napraviti i nešto više od običnog mesara! Neko ih je vrijeme sve mrzila: Scarbutta zbog svih starih razloga, Drvodjelju zbog njezinog neznanja, Vendacija zato što je dopustio Skalperovcima da priđu tako blizu dvorcu... i Johannu Olsndot zato stoje odbila Scribnera onda kada je pokušao biti prijatelj. Što bi Scribner sad rekao? Želio je da ona stekne povjerenje u njih te ju je uvjeravao da su Scarbutt i ostale dobre duše. Jedne noći, otprilike tjedan dana kasnije, gotovo da se uspjela pomiriti sama sa sobom. Ležala je na svojem slamnatom ležaju, pokrivena teškim i toplim pokrivačem. Sheme iscrtane na zidovima slabašno su svjetlucale pod svjetlom žara. U redu, Scribner. Zbog tebe... ću im vjerovati. 20. Pham Nuwen se nije sjećao gotovo ničega što se događalo prvih dana nakon 145 www.balkandownload.org

umiranja, nakon boli agonije Staraca. Svud oko njega samo sablasni oblici, anonimne riječi. Netko je rekao da su ga održavali na životu u brodskoj bolnici, ali on se nije sjećao ničega. Zašto su ga uopće stavili na respirator bilo je nejasno koliko i drsko. Na kraju su životinjski refleksi oživjeli, i tijelo je počelo samostalno disati. Oči su se otvorile. Nije bilo oštećenja mozga, rekla je Zelenlatica (?), potpuni oporavak. Ljuštura, koja je nekad bila živo biće, nije se tome glasno usprotivila. Ono stoje ostalo od Phama Nuwena provodilo je mnogo vremena na Slobodnjakovom zapovjednom mostu. Još od ranije gaje ovaj brod podsjećao na debelu baburu. Ti su kukci bili česta pojava u slami koja je prekrivala Veliku dvoranu dvorca njegovog oca na Canberri, i djeca su se igrala s njima. Stvorenja nisu imala prave noge, već samo tucet paperjastih izraslina koje su stršale iz hitinskog trupa. Bez obzira kako biste ih izokrenuli, trzaj tih izraslina/antena bi ih vratio u stabilnost i oni bi nastavljali svojim putem, ne obazirući se na to što su sad možda bili okrenuti obratno od ranijeg položaja. Da, Slobodnjakova ultrapogonska rebra bila su gotovo jednaka nožicama babura, iako možda ne tako fino oblikovana. A samo tijelo bilo je debelo i glatko, blago suženo u sredini. Dakle, Pham Nuwen je završio u trbuhu golemog kukca. Kako prikladno za mrtvog čovjeka! Sada je sjedio na zapovjednom mostu. Žena gaje tamo često dovodila, kao da je znala da bi ga to trebalo fascinirati. Zidovi su se sastojali od zaslona, boljih od svih koje je ikad vidio u svojim trgovačkim danima. Kad bi prozori prikazivali sliku s vanjskih kamera broda, pogled je bio jednako dobar kao s bilo kojeg kristalnim staklom nadsvođenog zapovjednog mosta u Qeng Ho floti. Ovo je bilo nalik nekoj laičkoj fantaziji – ili grafičkoj simulaciji. Ako bi sjedio dovoljno dugo, mogao je doista vidjeti kako se zvijezde pomiču na nebu. Brod je činio otprilike deset ultraskokova u sekundi: skok, proračun i opet skok. U ovom dijelu Daljina mogli su u svakom skoku prevaliti tisućinku svjetlosne godine – ili čak i više, ali tada bi vrijeme proračuna bilo znatno duže. Pri deset skokova u sekundi prividna brzina bila je veća od trideset svjetlosnih godina na sat. Sami skokovi su ljudskim osjetilima bili nezamjetni, a između njih su se kretali kao u slobodnom padu, zadržavajući brzinu koju su imali pri odlasku s Releja. Nije bilo ni traga doplerovskim pomacima relativističkih letova; zvijezde su bile čiste kao promatrane na pustinjskom nebu ili u sporim prolascima. Bez ikakvih znakova meteža, naprosto su klizile po nebu, one najbliže najvećom brzinom. U pola sata prešao je veći put nego u pola stoljeća s Qeng Hoom. Jednoga dana Zelenlatica dolebdi na zapovjedni most i stade mijenjati prikaz na prozorima. Kao i obično dok je to radila, razgovarala je s Phamom, ćaskajući gotovo kao da je sluša prava osoba: „Vidite. Središnji je prozor ultravalna mapa područja koje smo upravo prošli.“ Zelenlatica mahne viticom preko komandi, i na drugim se zidovima pojave višebojne slike. „Slično je i s ostalih pet smjerova.“ Riječi su u Phamovim ušima bile obična buka: shvaćao ih je, ali ga nisu zanimale. Jahačica zastane, a zatim nastavi na način karakterističan za uzaludnu upornost one Ravna-žene. „Kad brodovi načine skok... kad se ponovno pojave, nastane neka vrsta uhravalnog pljuska. Provjeravam da li nas netko prati.“ 146 www.balkandownload.org

Boje su se prelijevale u svim prozorima, čak i pred Phamovim očima. Prijelazi su bili ujednačeni, bez svijetlih točaka i linearnih odstupanja. „Znam, znam“, reče ona sama sebi. „Brodski analizatori još žvaču podatke, ali ako nas itko slijedi na udaljenosti manjoj od stotinu svjetlosnih godina, mi ćemo ga opaziti. A ako su dalje od toga – pa, u tom slučaju vjerojatno oni ne mogu otkriti nas.“ Nije važno. Pham je umalo prestao misliti na to pitanje, ali nije bilo zvijezda u koje bi mogao gledati – zurio je u svjetlucave boje i zapravo razmišljao o problemu. Razmišljao. Šala: Ovdje Dolje nitko zapravo ne razmišlja ni očemu. Možda je deset tisuća svemirskih brodova izbjeglo pad Releja, a Neprijatelj najvjerojatnije nije uredno katalogizirao njihove odlaske. Napad na Relej bio je tek manji dodatak ubojstvu Staraca, a Slobodnjak je najvjerojatnije pobjegao nezamijećen. Zašto bi Neprijatelju bilo važno gdje se kriju posljednja sjećanja Staraca? Zašto bi ga zanimalo kamo se zaputio njihov mali brod? Cijelim njegovim tijelom prostruji drhtaj; to mora daje bio životinjski refleks. Ravnu Bergsndot je svakim danom hvatala sve veća panika. Nije se radilo ni o kakvoj posebnoj katastrofi, samo o polaganom umiranju nade. Pokušavala je svakoga dana provesti neko vrijeme s Phamom Nuwenom, razgovarati s njim, držati ga za ruku. On nikada nije odgovorio, čak niti da bi je – osim možda slučajno – makar i pogledao. I Zelenlatica je pokušavala. Koliko god se razlikovali rasom, nekadašnjem Phamu kao da su Jahači doista bili dragi. Sada mu više nije bila potrebna medicinska pomoć, ali kao da se i sam bio pretvorio u biljku. Cijelo to vrijeme njihov se silazak usporavao, uvijek malo jače nego što je Plavokras predviđao. A kad je pogledala Konferencije... na neki je način to bilo najgore od svega. Teorija „rase smrti“ je stjecala popularnost, i bilo je sve više i više onih koji su vjerovali da su ljudi ti koji šire Pošast: Kripto: 0 Zaprimljeno na: Slobodnjak u tranzitu Jezični put: bjcloreski -» triskvelinski, SjK jedinice Predano od: Obrambeni savez (Dokazani saveznik iz pet polispecifičnih carstava u Daljinama nižima od Straumskog Carstva. Nema zapisa o postojanju prije pada Carstva.) Tema: Rasprava o videoisječku Pošasti Proslijeđeno: Prijetnja od Pošasti Interesna grupa Analitičari ratova Interesna grupa Homo Sapiens Nadnevak: 17,95 dana od pada Releja Tekst poruke: Do sada smo obradili pola milijuna poruka o videoisječku ove kreature te pročitali dobar dio istih. Većina vas ne shvaća poantu. Načelo „Pomagačevog“ djelovanja je jasno. Radi se o transcendentnoj Sili koja upotrebljava ultrasvjetlosnu komunikaciju za djelovanje kroz rasu u Daljinama. To bi bilo prilično lako izvedivo u Transcendu – 147 www.balkandownload.org

postoje mnoge priče o robovima Sila u tim prostorima. Ali, da bi takva komunikacija bila učinkovita u Daljinama, u umovima kontrolirane rase moraju se provesti doista opsežni projektantski zahvati. To se nije moglo dogoditi prirodnim putem, i nije brzo izvedivo na novim rasama – bez obzira na to što Pošast govori. Interesnu grupu Homo Sapiens pratimo od prve pojave Pošasti. Gdje je uopće ta „Zemlja“ s koje ljudi tvrde da potječu? „Na suprotnoj strani galaksije“, kažu oni, i duboko u Sporoj Zoni. Čak se i njihovo sljedeće izvorište, Nyjora, nalazi prigodno smješteno u Sporosti. Mi imamo alternativnu teoriju: nekoć, možda i prije najstarijih vjerodostojnih arhiva, došlo je do bitke između Sila. Tada je stvorena skica za tu „ljudsku vrstu“, zajedno s komunikacijskim sučeljima. Dugo nakon što su izvorni suparnici i njihove priče nestali, ta se rasa našla na lokaciji s koje je mogla transcendirati. I taj je proces, međutim, bio unaprijed iskrojen, kako bi se ponovno uspostavila Sila koja je zapravo postavila cijelu zamku. Nismo sigurni u pojedinosti, ali scenarij poput ovoga je neminovan. Također je jasno što je nama činiti. Straumsko Carstvo se nalazi u središtu Pošasti, očigledno nedostupno za bilo kakav napad. No, postoje i druge ljudske kolonije, te smo zamolili Mrežu da nam pomogne sve njih identificirati. Mi sami nismo velika civilizacija, ali bismo rado koordinirali prikupljanje informacija i vojnu akciju koja se mora provesti kako bi se spriječilo širenje Pošasti Srednjim Daljinama. Već gotovo sedamnaest tjedana pozivamo na akciju. Da ste nas slušali od početka, za uništenje Straumskog Carstva mogao je biti dovoljan samo jedan zajednički udarac. Nije li pad Releja bio dovoljan da vas probudi? Prijatelji, budemo li djelovali zajednički, još se imamo priliku spasiti. Smrt gamadi. Nitkovi su čak uzeli u obzir i naviku čovječanstva da se širi i u izdvojene lokacije. Otpadničke kolonije bile su rijetke, ali ne i nepoznate. A sada su ova Smrt-gamadi – stvorenja čudo Nyjore pokušavala prikazati kao smrtonosno zlo. Smrtgamadi bili su jedini koji su pozivali na istrijebljenje, ali čak su i neki cijenjeni sudionici govorili stvari koje su mogle indirektno podržati takvu akciju: Kripto: 0 Zaprimljeno na: Slobodnjak u tranzitu jezični put: triskvelinski, SjK jedinice Predano od: Sandorska arbitražna obavještajna služba na Zoou (Poznata vojna korporacija iz Rubnih Daljina. Ako je ovo lažno predstavljanje, netko se igra životom.) Tema: Rasprava o videoisječku Pošasti, podrasprava Hanse Ključne fraze: ograničenja Pošasti; Pošast nešto traži Proslijeđeno: Prijetnja od Pošasti, Interesna grupa Simbiotska automatika, Interesna grupa Analitičari ratova Nadnevak: 11,94 dana od pada Releja Tekst poruke: Pošast priznaje da je ona Sila koja daljinski upravlja sofontima u Daljinama. Ali, razmislite kako je teško imati simbiotsku automatiku s vremenskim kašnjenjem većim od nekoliko milisekundi. Poznata Mreža je savršena ilustracija toga: raspon kašnjenja varira između pet milisekundi – za sustave udaljene nekoliko svjetlosnih godina – do (barem) 148 www.balkandownload.org

nekoliko stotina sekundi kada se poruke prenose preko međučvorova. U kombinaciji s niskom propusnošću na međuzvjezdanim udaljenostima, to poznatu Mrežu čini neujednačenim forumom za razmjenu informacija i laži. A ta su ograničenja neodvojiva od prirode Daljina i dio su istih onih ograničenja koja postojanje Sila ovdje dolje čini nemogućim. Zaključujemo da čak niti Pošast ne može ostvariti simbiotsku kontrolu, osim u Rubnim Daljinama. Na Rubu su sofontski agenti Pošasti u doslovnom smislu njezini udovi. Vjerujemo da je u Srednjim Daljinama moguće mentalno „posjedovanje“, ali i da se pritom u kontroliranom umu mora provesti velika kolči ina predobrade. Nadalje, za podržavanje komunikacije potrebna je pozamašna vanjska oprema (nezgrapne naprave karakteristčine za te dubine). Izravna kontrola milisekundu-po-milisekundu je u Srednjim Daljinama obično nepraktična. Borba na toj dubini podrazumijevala bi i hijerarhijsku kontrolu, a dugoročne operacije bi uključivale zastrašivanje, podvale i izdajnike. To su prijetnje kojih bi vi iz Srednjih i Niskih Daljina trebali biti svjesni. To su alati Pošasti u Srednjim i Niskim Daljinama, i to je ono od čega se u bliskoj budućnosti trebate zaštititi. Nismo suočeni s veličanstvenim osvajanjima, jer od njih ne bi bilo (održavanje) koristi. Čak je i uništenje Releja vjerojatno bio tek popratni efekt ubojstva koje je Pošast simultano provodila u Transcendu. Najveće tragedije će se i dalje odvijati na Rubu i u Nižem Transcendu. Ali, znamo da Pošast nešto traži, jer je napala i jako udaljena mjesta na kojima su bili smješteni glavni arhivi. Čuvajte se izdajica i špijuna. Ravni se krv ledila u žilama čak i od pojedinih saveznika ljudske rase: Kripto: 0 Zaprimljeno na: Slobodnjak u tranzitu Jezični put: triskvelinski, SjK jedinice Predano od: Hanse Tema: Rasprava o videoisječku Pošasti, podrasprava Obrambeni savez Ključne fraze: Teorija rase smrti Proslijeđeno: Prijetnja od Pošasti, Interesna grupa Analitičari ratova, Interesna grupa Homo Sapiens Nadnevak: 18,29 dana od pada Releja Tekst poruke: Pribavio sam uzorke s ljudskih svjetova iz našeg arhiva. Detaljne analize dostupne su u arhivu interesne grupe Homo Sapiens. Moji zaključci: prethodne (iako ne tako intenzivne) analize ljudske psiho/fiziologije su točne. Ta rasa nema ugrađenu strukturu koja bi podržavala daljinsko upravljanje. Pokusi na živim subjektima nisu pokazali nikakvu posebnu sklonost pokoravanju. Pronašao sam vrlo oskudne ili nikakve dokaze umjetne optimizacije. (Postoji dokaz intervencije na DNK izvedenoj s ciljem povećanja imuniteta: gruba procjena datira zahvat na oko dvije tisuće godina prije sadašnjosti. Krv subjekata iz Straumskog Carstva sadržavala je optigens Thirault (jeftina medicinska receptura koja se može prilagoditi širokom rasponu sisavaca). Ova rasa – onakva kako je predstavljena kroz moje uzorke – izgleda kao nešto što je ne baš davno stiglo iz Spore 149 www.balkandownload.org