Umberto Eco - Tajanstveni plamen kraljice Loane

Umberto Eco Tajanstveni plamen kraljice Loane Naslov izvornika Umberto Eco The Mysterious Flame of Queen Loana

Prvi dio NEZGODA

1. NAJOKRUTNIJI MJESEC “A kako se vi zovete?” “Ĉekajte, navrh mi je jezika.” Tako je sve započelo. Osjećao sam se kao probuđen iz dugog sna, ali sam ipak još lebdio u nekom mliječnom sivilu. Ili, nisam bio budan nego sam sanjao. Bio je to čudan san, bez slika, pun zvukova. Kao da ne vidim, ali čujem glasove koji mi pripovijedaju što trebam vidjeti. A govorili su mi da još ne vidim ništa osim isparavanja uzduţ kanala, tamo gdje je krajolik nestajao. Brugge, pomislio sam, bio sam u Bruggeu, jesam li ikada bio u mrtvom Bruggeu? Tamo gdje se magla leluja između tornjeva poput tamjana koji sanja? Sivi grad, tuţan kao grobnica ukrašena krizantemama, gdje gusta magla visi razlivena s fasada poput tapiserije... Moja je duša brisala stakla tramvaja ne bi li utonula u pokretnu maglu svjetala. Magla, moja neoskvrnjena sestra... Gusta, neprozirna magla koja je obavijala zvukove i iz koje su izvirala priviđenja bez oblika... Na kraju sam stigao do golema ponora i ugledao vrlo visok lik obavijen rupcem, lica blistave bjeline netaknuta snijega. Zovem se Arthur Gordon Pym. Ţvakao sam maglu. Priviđenja su prolazila, usput me dodirivala, iščezavala. Male svjetiljke u daljini svjetlucale su poput varavih, svjetala na groblju... Netko hoda pokraj mene bez šuma, kao da ima bose noge, hoda bez potpetica, bez cipela, bez sandala, trak magle mi klizi niz obraz, gomila pijanih urla tamo dolje, na kraju pristaništa. Pristanište? Ne kaţem to ja, to su glasovi. Magla stiţe na mačjim šapicama... Bila je takva magla da je izgledalo kao da je svijet iščeznuo. Pa ipak je s vremena na vrijeme bilo kao da otvaram oči i vidim bljeskove. Ĉuo sam glasove: “Nije to koma u pravom smislu riječi, gospođo... Ne, nemojte se zabrinjavati zbog ravnog encefalograma, zaboga... Postoji reakcija...” Netko mi je bacao svjetlo u oči, ali je nakon svjetla opet bio mrak. Osjetio sam ubod igle, negdje.

“Vidite, ima motilitet...” Maigret je utonuo u tako gustu maglu da čak ne vidi ni gdje će staviti nogu... Magla vrvi ljudskim oblicima, kipi intenzivnim i tajanstvenim ţivotom. Maigret? Elementarno je, dragi Watsone, deset malih Indijanaca, a u magli nestaje baskervilski pas. Zavjesa sivih para je malo pomalo gubila sivkaste tonove, voda je postala vrlo topla, a mliječna nijansa sve intenzivnija... Zatim nas je povuklo ţdrijelo slapa, gdje se golemi bezdan širom rastvarao da nas proguta. Ĉuo sam ljude koji su govorili oko mene, htio sam viknuti i upozoriti ih da sam ovdje. Brujanje je bilo neprestano, kao da me proţdiru neki nepostojeći dadaistički strojevi šiljastih zubaca. U kaznenoj sam koloniji. Osjetio sam teţinu na glavi, kao da su mi navukli ţeljeznu masku. Ĉinilo mi se da vidim plava svjetla. “Promjeri zjenica su asimetrični.” Misli su mi bile isprekidane, sigurno sam se upravo budio, ali nisam se mogao pomaknuti. Kad bih barem mogao ostati budan. Jesam li ponovno spavao? Sate, dane, stoljeća? Magla se vratila, glasovi u magli, glasovi o magli. Seltsam, im Nebel zu uiandern! Koji li je to jezik? Ĉinilo mi se da plivam u moru, osjećao sam da sam blizu plaţe, ali nisam uspijevao doplivati do nje. Nitko me nije vidio, a plima me nanovo odnosila. Molim vas, recite mi nešto, molim vas dotaknite me. Osjetio sam neku ruku na čelu. Kakvo olakšanje. Neki drugi glas: “Gospođo, postoje priče o pacijentima koji se iznenada probude i odu vlastitim nogama.” Netko mije dosađivao isprekidanom svjetlošću, titrajima zvučne vilice, kao da su mi pod nos stavili posudicu gorušice, a zatim češanj bijeloga luka. Zemlja miriše na gljive. Drugi glasovi, ali iznutra: duge jadikovke parnjače, bezoblični popovi u magli idu u koloni u San Michele in Bosco. Nebo je od pepela. Magla uz rijeku, magla niz rijeku, magla koja grize ruke male prodavačice ţigica. Prolaznici s mostova koji vode na Išle of Dogs gledaju najniţe nebo magle i sami obavijeni maglom, kao u nekom balonu obješenom ispod turobne magle za koju nisam vjerovao da ju je smrt toliko iscrpila. Miris ţeljezničke stanice i čađe. Neko drugo svjetlo, blaţe. Ĉini mi se da razabirem, kroz maglu, zvuk škotskih gajda koji se ponavlja u pustari. Drugi dugi san, moţda. Zatim neko razvedravanje, kao u čaši vode i anisa... Bio je preda mnom, iako sam ga još uvijek vidio kao sjenku. Osjećao sam kako mi je glava zbrkana, kao da sam se probudio nakon što sam

previše popio. Mislim da sam s mukom nešto promrmljao, kao da sam u tom trenutku prvi put progovorio: “Slaţu li se Posco reposco flagito s neodređenom budućnošću? Cujus regio ejus religio... je li to augsburški mir ili je to praško izbacivanje kroz prozor?” a zatim: “Magla i na apeninskoj dionici Autosole, između Roncobilaccia i Barberina del Muggela...” Nasmiješio mi se s razumijevanjem: “A sad dobro otvorite oči i pokušajte pogledati oko sebe. Shvaćate li gdje smo?” Sada sam ga bolje vidio, imao je kutu - kako se to kaţe? - bijelu. Skrenuo sam pogled, a uspio sam pomaknuti čak i glavu: soba je bila jednostavna i čista, nešto malo metalnog namještaja svijetlih boja, ja sam bio u krevetu, s cjevčicom utaknutom u ruku. S prozora je, kroz spuštene venecijanere, ulazila oštrica sunca, proljeće naokolo blista u zraku i po poljima likuje. Prošaptao sam: “Mi smo... u bolnici, a vi... vi ste liječnik. Je li mi bilo loše?” “Da, bilo vam je loše, kasnije ću vam objasniti. Ali sada ste opet pri svijesti. Samo hrabro. Ja sam doktor Gratarolo. Oprostite što ću vam postaviti nekoliko pitanja. Koliko vam prstiju pokazujem? “To je ruka i to su prsti. A ima ih četiri. Ima li ih četiri?” “Točno. A koliko je šest puta šest?” “Trideset šest, to je očito.” Misli su mi tutnjile u glavi, ali gotovo da su same dolazile. “Zbroj površina kvadrata... nad obje katete... jednak je površini kvadrata nad hipotenuzom.” “Ĉestitam. Mislim da je to Pitagorin poučak, a u gimnaziji sam imao dvojku iz matematike...” “Pitagora Samošanin. Euklidovi elementi. Beznadna usamljenost paralela koje se nikada ne susreću.” “Ĉini se da je vaše pamćenje u odličnom stanju. Kad je već o tome riječ, kako se zovete?” Eto, tu sam oklijevao. Pa ipak, imao sam ga na vrhu jezika. Nakon trenutka najnormalnije sam odgovorio. “Zovem se Arthur Gordon Pym.” “Vi se tako ne zovete.” Naravno da je Gordon Pym bio netko drugi. On se više nije vratio. Pokušao sam se nagoditi s liječnikom. “Zovite me... Ismail?” “Ne, vi se ne zovete Ismail. Potrudite se.” Jedna riječ. Kao da lupaš o zid. A bilo mije lako reći Euklid ili Ismail, kao izgovoriti eci peci pec, ti si mali zec. Ali reći tko sam, bilo je

kao okrenuti se natrag i eto ti zida. Ne, ne zid, pokušavao sam objasniti: “Nije to kao da osjećam nešto čvrsto, to je kao da hodaš po magli.” “Kakva je magla?” upitao je. “Magla na nakostriješene breţuljke sipeći silazi, a na maestralu urliče i bjelasa se more... Kakva je magla?” “Ne dovodite me u nepriliku, ja sam samo liječnik. A osim toga, travanj je, ne mogu vam je pokazati. Danas je 25. travnja.” “Travanj je najokrutniji mjesec.” “Nisam baš jako obrazovan, ali mislim da je to neki navod. Mogli ste reći da je danas dan oslobođenja. Znate li koja je ovo godina?” “Zasigurno je nakon otkrića Amerike...” “Zar se ne sjećate nekog datuma, bilo kojeg datuma prije... vašeg buđenja?” “Bilo kojeg? Tisuću devetsto četrdeset peta, završetak Drugog svjetskog rata.” “Nije dovoljno. Ne, danas je 25. travnja 1991. Vi ste rođeni, čini mi se, krajem 1931., pa stoga samo što niste navršili šezdeset.” “Niti pedeset devet i pol.” “Izvrsno, što se tiče sposobnosti računanja. Vidite, imali ste, kako da to kaţem, nezgodu. Iz nje ste se izvukli ţivi, čestitam. Ali očigledno još uvijek nije sve u redu. Blaţi oblik retrogradne amnezije. Ne brinite, ponekad kratko traju. Budite ljubazni, odgovorite na još neka pitanja. Jeste li oţenjeni?” “Vi mi to recite.” “Da, oţenjeni ste, vrlo ljupkom gospođom koja se zove Paola i koja je bila uz vas dan i noć, tek sam je jučer navečer prisilio da ode kući, inače bi se srušila. Sada kad ste se probudili, nazvat ću je, ali morat ću je pripremiti, a prije toga moramo napraviti i druge provjere.” “A što ako je zatim zamijenim za šešir?” “Što kaţete?” “Postoji muškarac koji je zamijenio svoju ţenu za šešir.” “A, Sacksova knjiga. Poznati slučaj. Vidim da ste načitan. Ali to nije vaš slučaj, inače biste već mene zamijenili za peć. Nemojte se zabrinjavati, moţda je nećete prepoznati, ali je nećete zamijeniti za šešir. Vratimo se vama. Dakle, zovete se Giambattista Bodoni. To vam ništa ne govori?” Sada je moje pamćenje letjelo poput jedrilice među brdima i udolinama, po beskrajnom obzoru. “Giambattista Bodoni je bio slavni tiskar. Ali siguran sam da to nisam ja. Mogao bih čak biti i Napoleon i bilo bi isto kao Bodoni.”

“Zašto ste rekli Napoleon?” “Zato što je Bodoni bio iz Napoleonova razdoblja, više ili manje. Napoleon Bonaparte, rođen na Korzici, prvi konzul, ţeni Josephinu, postaje carem, osvaja pola Europe, gubi kod Waterlooa, umire na Svetoj Heleni, peti svibnja 1821., on bje kao nepomičan.” “Morat ću se vratiti k vama s enciklopedijom, ali koliko se sjećam, vaše je pamćenje dobro. Ali se ne sjećate tko ste.” “Je li to loše?” “Da budem pošten, dobro nije. Ali niste prvi kome se događa takva stvar, izaći ćemo iz toga.” Zatraţio je da podignem desnu ruku i da si dotaknem nos. Odlično sam shvaćao što su desnica i nos. Pun pogodak. Ali je osjećaj bio posve nov. Dotaknuti si nos to je kao da ti je oko navrh kaţiprsta i gledaš se u lice. Imam nos. Gratarolo me nekakvim malim čekićem kucnuo po koljenu, zatim tu i tamo po nozi i po stopalima. Liječnici ocjenjuju reflekse. Ĉini se da su refleksi dobri. Na kraju sam se osjećao iscrpljenim i mislim da sam ponovno zaspao. Probudio sam se na nekom mjestu i promrmljao kako nalikuje kabini svemirskog broda, kao u filmovima (kakvim filmovima, pitao je Gratarolo, u svim, odgovorio sam, općenito, zatim sam naveo Star Trek). Ĉinili su mi stvari koje nisam shvaćao, aparatima kakve nikad nisam vidio. Mislim da su mi zagledali u unutrašnjost glave, ali sam ih bez razmišljanja puštao da rade, uljuljkan laganim brujanjima i povremeno bih se ponovno uspavao. Kasnije (ili idućeg dana?), kad se Gratarolo vratio, baš sam istraţivao krevet. Opipavao sam plahte, lagane, glatke, ugodne na dodir; osim deke koja je pomalo bockala jagodice prstiju; okretao sam se i rukom lupao po jastuku, uţivajući u činjenici da propada u njega. Ĉinio sam pljus pljus i silno se zabavljao. Gratarolo me upitao mogu li ustati iz kreveta. Uspio sam uz pomoć sestre, stajao sam na nogama, iako mi se u glavi još vrtjelo. Osjećao sam kako mi noge gaze pod, a glava mi je visoko gore. Tako se dakle stoji na nogama. Na napetoj niti. Kao mala sirena. “Samo hrabro, pokušajte otići u kupaonicu i oprati zube Tamo bi trebala biti četkica za zube vaše supruge.” Rekao sam mu kako se zubi nikada ne peru tuđom četkicom, a on je primijetio da supruga nije stranac. U kupaonici sam se vidio u ogledalu. Barem sam bio prilično siguran da sam to ja, jer zrcala, zna se, odraţavaju ono što je pred njima. Blijedo i iscrpljeno lice, duga brada, dva povelika podočnjaka. Baš dobro, ne znam tko sam, ali otkrivam da sam čudovište. Ne bih se volio susresti noću u pustoj ulici. Mister Hyde. Raspoznao sam dva predmeta, jedan se

zasigurno zove pasta za zube, a drugi četkica. Treba započeti s pastom, iscijediti tubicu. Vrlo ugodan osjećaj, trebao bih to često činiti, ali se u određenom trenutku treba zaustaviti, ta bijela pasta na početku napravi plop, poput mjehura, ali potom sva izađe kao le serpent aui danse. Ne cijedi više, inače ćeš učiniti kao Broglio s mekim sirevima stracchinima. Tko je Broglio? Pasta je odličnog okusa. Odlično, reče vojvoda. To je wellerizam. To su dakle okusi: nešto što ti miluje jezik, ali i nepce, a čini se da je jezik taj koji raspoznaje okuse. Okus mente a la hierbabuena, a las cinco de la tarde... Odlučio sam i učinio ono što svi čine u takvim slučajevima, brzo, ne razmišljajući previše: prvo sam četkao gore i dolje, zatim slijeva nadesno, zatim po svim zubima. Zanimljivo je osjetiti čekinje kako ulaze između dva zuba, vjerujem da ću od sada nadalje prati zube svaki dan, lijepo je. Prešao sam četkicom i po jeziku. Osjeti se kao neki jeţur, ali napokon, ako se previše ne pritisne dobro je, i upravo je to trebalo, jer su mi usta bila puna naslaga. A sada, pomislio sam, treba isprati. Nalio sam vodu iz slavine u čašu i prinio je ustima, radosno začuđen zvukom koji je stvarala, još boljim ako se zabaci glava i... progrglja? Grgljanje je dobro. Napuhao sam obraze, a zatim sve izbacio. Sve sam ispljunuo. Pljussss.... slap. Usnama se sve moţe napraviti, vrlo su pokretljive. Okrenuo sam se, Gratarolo je bio tamo i promatrao me kao da sam cirkuska atrakcija, pa sam ga upitao je li to dobro. Savršeno, rekao mije. Moje su automatske radnje, objasnio je, sasvim u redu. “Ĉini se da je ovdje gotovo normalna osoba.” primijeti sam, “samo što to moţda nisam ja.” “Vrlo duhovito, a i to je dobar znak. Ispruţite se ponovno evo, pomoći ću vam. Recite mi: što ste upravo učinili?” “Oprao sam zube, vi ste to zatraţili od mene.” “Naravno, a prije no što ste oprali zube?” “Bio sam na ovom krevetu, a vi ste mi govorili. Rekli ste mi da je sada travanj 1991.” “Upravo tako. Kratkotrajno pamćenje funkcionira. Recite, sjećate li se slučajno koje je marke pasta za zube?” “Ne. A trebao bih?” “Nikako. Marku ste zacijelo vidjeli dok ste tubicu uzimali u ruku, ali kad bismo morali registrirati i sačuvati sve podraţaje koje primamo, naše bi pamćenje bilo zbrka. Zbog toga odabiremo, filtriramo. Učinili ste ono što svi čine. Ali pokušajte se sjetiti najznačajnije stvari koja vam se dogodila dok ste prali zube.” “Kad sam četkicom prešao preko jezika.”

“Zašto?” “Jer su mi usta bila puna naslaga, a nakon toga sam se osjetio bolje.” “Vidite? Izdvojili ste element najizravnije povezan s vašim osjećajima, s vašim ţeljama i ciljevima. Ponovno osjećate.” “Lijep je osjećaj četkati jezik. Ali ne sjećam se da sam ga ikad prije četkao.” “Doći ćemo do toga. Vidite, gospodine Bodoni, pokušavam vam to objasniti bez kompliciranih riječi, ali nezgoda je sigurno utjecala na neka područja vašeg mozga. Mi sada, iako svakoga dana izađe neka nova studija, o cerebralnim područjima ne znamo još onoliko koliko bismo ţeljeli. Osobito što se tiče raznih vrsta pamćenja. Usudio bih se reći da bismo, da se ovo što vam se dogodilo sada dogodilo za deset godina, bolje znali voditi vaš slučaj. Nemojte me prekidati, shvatio sam, da vam se to dogodilo prije stotinu godina već biste bili u ludnici i gotova priča. Danas o tome znamo više, ali ne dovoljno. Primjerice, da niste mogli govoriti, odmah bih znao koje je područje zahvaćeno...” “Brokin centar.” “Bravo. Ali Brokin je centar otkriven prije više od stotinu godina. Međutim, još je uvijek predmet rasprave gdje ti mozak čuva sjećanja, što sigurno ne ovisi samo o jednom području. Ne ţelim vam dosađivati znanstvenim terminima koji bi vam uz ostalo povećali zbrku u glavi znate, kad vam zubar nešto napravi na zubu vi ga nekoliko dana i dalje dotičete jezikom, ali kad bih vam rekao, recimo, da za vaš hipokampus nisam toliko zabrinut kao za vaše čeone reţnjeve i, moţda, za desnu orbito frontalnu koru, vi biste se pokušali tamo dotaknuti, a to nije isto kao istraţivati usta jezikom. Frustracije bez kraja. Stoga zaboravite što sam vam upravo rekao. A osim toga, svaki je mozak različit od drugih, a naš mozak je izvanredno prilagodljiv, moţe se dogoditi da za neko vrijeme bude sposoban nekom drugom području povjeriti ono što oštećeno područje više ne moţe obavljati. Pratite li me, jesam li dovoljno jasan?” “Vrlo jasan, nastavite. Ali zar vam ne bi bilo jednostavnije reći da sam ja onaj iz Collegna bez pamćenja?” “Vidite kako se sjećate čovjeka iz Collegna koji je izgubio pamćenje tog klasičnog slučaja? Jedino se sebe, što nije klasičan slučaj, ne sjećate.” “Više bih volio da sam zaboravio Collegno i da se sjećam gdje sam rođen.” “Bio bi to rjeđi slučaj. Vidite, odmah ste prepoznali tubu paste za zube, ali se ne sjećate da ste oţenjeni - a u stvari sjećanje na dan

vlastita vjenčanja i prepoznavanje zubne paste ovise o dvije različite moţdane mreţe. Imamo različite vrste pamćenja. Jedno se zove implicitnim i omogućuje nam da bez napora izvodimo niz stvari koje smo naučili, poput pranja zuba, uključivanja radija ili vezivanja kravate. Nakon eksperimenta sa zubima, spreman sam se okladiti da znate pisati, a moţda čak znate voziti auto. Kad nam pomaţe implicitno pamćenje, nismo čak ni svjesni da se sjećamo, djelujemo automatski. Zatim je tu eksplicitno pamćenje, ono po kojemu se sjećamo i znamo da se sjećamo. Ali ovo eksplicitno pamćenje je dvojno. Jedno je ono koje se sada naziva semantičkim pamćenjem, javnim pamćenjem, ono po kojem se zna da u lastavica ptica, da ptice lete i imaju perje, ali i da je Napoleon umro... onda kad ste to rekli. I čini mi se da je to pamćenje vas u redu, moţda čak i suviše, jer vidim da vam je dovoljno dati input i počinjete povezivati sjećanja koja bih označavala školskima, ili pribjegavati ustaljenim izrazima. No, to je prvo koje se stvara i u djeteta; dijete brzo nauči prepoznat; automobil ili psa i stvoriti opće sheme, zbog čega će, kad je jednom vidjelo vučjaka, a rekli su mu da je to pas, i kad vidi labradora reći da je pas. Međutim, djetetu će trebati više vremena da razradi drugu vrstu eksplicitnog pamćenja koje zovemo epizodnim ili autobiografskim. Kad vidi psa, ono se nije u stanju odmah sjetiti da je mjesec dana ranije bilo u bakinu vrtu i vidjelo psa te da je ono samo doţivjelo oba ta iskustva. Epizodno pamćenje uspostavlja veze između onoga što smo danas i onoga što smo bili, inače kad kaţemo 'ja' mislimo samo na ono što osjećamo sada, ne na ono što smo osjećali ranije, što se upravo gubi u magli. Vi niste izgubili semantičko pamćenje već epizodno, to jest epizode svog ţivota. Dakle, rekao bih da znate sve ono što znaju i drugi, pa pretpostavljam kad bih vas upitao koji je glavni grad Japana...” “Tokio. Atomska bomba na Hirošimu. General MacArthur...” “Dosta, dosta. Vi kao da se sjećate svega onoga što se doznali, jer ste to negdje pročitali ili čuli, ali ne i onoga što je povezano s vašim izravnim iskustvima. Vi znate da je Napoleon poraţen kod Waterlooa, ali pokušajte mi reći sjećate li se svoje majke.” “Mama je samo jedna, mama je uvijek mama... Ali svoje se mame ne sjećam. Pretpostavljam da sam imao majku, jer znam da je to zakon vrste, ali... eto... to je magla. Slabo mije, doktore. Grozno. Dajte mi nešto da me ponovno uspava.” “Sad ću vam dati nešto, već sam previše od vas traţio. Lijepo se ispruţite, eto tako... Ponavljam vam, to se događa, ali se i liječi. Uz mnogo strpljenja. Reći ću da vam donesu nešto za piće, čaj na primjer. Volite li čaj?”

“Moţda da, a moţda ine.” Donijeli su mi čaj. Bolničarka mije pomogla da sjedne a oslonjen na jastuke i stavila pokraj mene kolica. Nalila vodu koja se pušila u šalicu u kojoj je bila vrećica. Samo polako, vrelo je, rekla je. Kako polako? Njuškao sam šah. i osjećao neki miris, dolazilo mije da kaţem, po dimu. Mislio sam isprobati okus čaja, pograbio sam šalicu i gumu i uţasno. Vatra, plamen, udar u ustima. To je dakle vreli čaj. Tako mora biti i s kavom ili kamilicom, o čemu svi pričaju Sada znam što znači opeći se. Svi znaju da ne treba diran vatru, ali nisam znao u kojem se trenutku moţe dotaknuti vruća voda. Moram naučiti razumjeti granice, trenutak kad moţeš ono što prije nisi mogao. Mehanički sam puhao u tekućinu, zatim sam je miješao ţličicom dok nisam odlučio da bih opet mogao pokušati. Sada je čaj bio mlak i ugodan za piće. Nisam bio siguran kakav je okus čaja, a kakav okus šećera, jedan je trebao biti opor, a drugi sladak, ali koji je sladak, a koji je opor? No, cjelina mi se sviđala. Uvijek ću piti čaj sa šećerom. Ali ne vruć. Ĉaj me smirio i opustio, pa sam zaspao. Ponovno sam se probudio. Moţda zato što sam u snu češao prepone i mošnje. Oznojio sam se pod pokrivačem. Rane od dekubitusa? Prepone su vlaţne, ali kad ih prejako trljaš, nakon prvotnog dojma snaţnog zadovoljstva, osjeća se neugodno trenje. S mošnjama je ljepše: prelaziš prstima preko njih, rekao bih njeţno, ne pritišćući testise i osjetiš nešto zrnasto i blago dlakavo; lijepo je češkati se po mošnjama, nije da svrbeţ odmah nestane, čak postaje jačim, ali onda je još ljepše nastaviti. Zadovoljstvo je prestanak boli, ali svrbeţ nije bol, to je poziv da si priskrbiš zadovoljstvo. Zov puti. Popuštajući mu, činiš grijeh. Razborit mladić usne leţeći na leđima ruku prekriţenih na grudima, kako u snu ne bi počinio nečista djela. Ĉudna stvar, taj svrbeţ. A i moja muda. Ti si mudonja. Ovaj baš ima muda. Otvorio sam oči. Preda mnom je bila gospođa, ne baš mlada, učinilo mi se preko pedeset, s boricama oko očiju, ali blistava lica, još svjeţeg. Poneki sijedi pramen, gotovo neprimjetan, kao da ga je namjerno izbijelila, kao znak koketerije, gotovo kao da kaţe ne ţelim izgledati kao djevojka, ali dobro nosim godine. Bila je lijepa, ali je kao mlada morala biti prekrasna. Milovala mije čelo. “Yambo”, rekla mi je. “Koji Jambo, gospođo?” “Ti si Yambo, tako te svi zovu. A ja sam Paola. Tvoja supruga. Prepoznaješ li me?” “Ne gospođo, oprosti, ne Paola, strašno mije ţao, liječnik ti je sigurno objasnio.”

“Objasnio mije. Više ne znaš što se dogodilo tebi, ali izvrsno znaš ono što se dogodilo drugima. Budući da sam ja dio tvoje osobne priče, ne znaš da smo oţenjeni više od trideset godina, moj Yambo. A imamo i dvije kćeri, Carlu i Nicolettu i tri predivna unučica. Carla se rano udala i ima dvoje djece, Alessandra od pet i Luču od tri godine. Giangio, Giangiacomo, Nicolettin sin, također ima tri godine. Rođaci blizanci, govorio si. A bio si... jesi... i opet ćeš biti predivan djed. Bio si i dobar otac.” “A... jesam li dobar muţ?” Paola je podigla pogled prema stropu: “Još smo tu, zar ne? Recimo da u trideset godina ţivota ima i uzleta i padova. Svi su te uvijek smatrali zgodnim čovjekom...” “Jutros, jučer, prije deset godina, vidio sam u zrcalu grozno lice.” „Nakon onoga što ti se dogodilo, to je najmanje vaţno. Ali bio si, i još uvijek jesi, zgodan čovjek, imaš neodoljiv osmijeh i poneka ti nije odoljela. Nisi ni ti, uvijek si govorio da se svemu moţe oduprijeti osim napasti.” “Molim te da mi oprostiš.” “Eto, poput onih koji su gađali Bagdad inteligentnim raketama, a zatim se ispričavali što je poginulo nešto civila.” “Rakete na Bagdad? Toga nema u Tisuću tjednoj noći.” “Bio je rat, Zaljevski rat, sada je završen, ili moţda nije. Irak je izvršio invaziju na Kuvajt, umiješale su se zapadne zemlje. Zar se ničega ne sjećaš?” “Liječnik kaţe da je epizodno pamćenje - ono koje je kor. mene izgleda otišlo u tilt povezano s osjećajima. Moţda projektili na Bagdad u meni izazivali neke osjećaje.” “I te kako. Uvijek si bio uvjereni pacifist i taj te rat uznemirio. Prije gotovo dvjesto godina Maine de Biran je likovao tri vrste pamćenja, ideje, osjećaje i navike. Ti par; ideje i navike, ali ne pamtiš osjećaje, a baš oni najviše ; padaju tebi.” “A kako ti znaš sve te lijepe stvari?” “Po struci sam psiholog. Ali čekaj trenutak: upravo si re kao da je tvoje epizodno pamćenje otišlo u tilt. Zašto si upotrijebio taj izraz?” “Pa tako se kaţe.” “Da, ali to je nešto što se događa kod flipera, a ti si... bio si lud za fliperima, poput djeteta.” “Znam što je fliper. Ali ne znam tko sam ja, razumiješ? Magla u dolini rijeke Pad. Kad je o tome riječ, gdje smo?” “U dolini Pada. Ţivimo u Milanu. U zimskim se mjesecima iz naše kuće vidi magla u parku. Ţiviš u Milanu i baviš se antikvarnim

knjiţarstvom, imaš studio starih knjiga.” “Prokletstvo faraona. Kad već jesam Bodoni, a krstili su me imenom Giambattista, drugačije i nije moglo završiti.” “Završilo je kako valja. U tvom te zvanju smatraju stručnjakom, nismo milijunaši, ali ţivimo dobro. Pomoći ću ti, oporavit ćeš se malo pomalo. Moj Boţe, kad samo pomislim, mogao si se više i ne probuditi, a ovi su liječnici bili sjajni, na vrijeme su te pokupili. Ljubavi moja, mogu li ti zaţeljeti dobrodošlicu? Ĉini se kao da me susrećeš prvi put. Dobro, da te sretnem, sada, prvi put, svejedno bih se udala za tebe. U redu?” “Vrlo si draga. Trebam te. Ti si jedina koja mi moţe ispričati mojih posljednjih trideset godina.” “Trideset i pet. Susreli smo se na sveučilištu, u Torinu, ti si baš trebao diplomirati, a ja sam bila brucošica izgubljena na hodnicima Palazza Campana. Upitala sam te gdje je neka dvorana, ti si me odmah upecao i zaveo naivnu gimnazijalku. Zatim, jedno za drugim, bila sam premlada, ti si potom proveo tri godine u inozemstvu. Nakon toga smo počeli ţivjeti zajedno govoreći kako je to za probu, najzad sam ostala trudna pa smo se vjenčali, jer si bio plemenit čovjek. Ne, oprosti, i zato što smo se voljeli, stvarno, a osim toga sviđalo ti se postati ocem. Samo hrabro, tata, pomoći ću ti da se svega sjetiš, vidjet ćeš.” “Osim ako sve ovo nije neka urota, pa se ja u stvari zovem Srećko Otpirač i bavim se provalništvom, a ti i Grata mi pripovijedate gomilu gluposti, jer ste moţda, recimo tajni agenti, trebate mi dati laţni identitet kako biste me poslati da špijuniram s one strane Berlinskog zida, pa...” “Nema više Berlinskog zida, srušili su ga, a i rusko carstvo odlazi k vragu...” “Isuse, okreneš na trenutak glavu i vidi što se dogodi. U redu, šalio sam se, vjerujem ti. Što su to Brogliovi stracchini?” “Kako? Stracchino je mekani sir, ali tako ga zovu u Pijemontu, dok se ovdje u Milanu zove crescenza. Zašto govoriš o stracchinima?” “Bilo je to dok sam gnječio tubu paste za zube. Ĉekaj. Postojao je neki slikar koji se zvao Broglio, nije uspijevao ţivjeti od svojih slika, ali nije htio raditi, jer je govorio da ima neurozu. Ĉini se da je to bila isprika kako bi ga sestra uzdrţavala. Konačno mu prijatelji pronalaze posao u nekom poduzeću koje je proizvodilo ili prodavalo sireve. Prolazio je ispred velike hrpe stracchina umotanih u pakete od poluprozirnog voštanog papira i nije se uspio oduprijeti iskušenju, zbog neuroze (govorio je): uzimao ih je jednog po jednog i gnjec, gnječio ih dok meki sir nije počeo izlaziti iz paketa. Nakon što je uništio stotinjak stracchina

dobio je otkaz. Sve zbog neuroze, govorio je da su za njega sgnache i strachen bili poţuda. Bogami, Paola, pa ovo je sjećanje iz djetinjstva! Zar nisam izgubio sjećanje na svoja prošla iskustva?” Paola se počela smijati: “Oprosti, sad mi pada na pamet. Naravno, to je nešto što si saznao kao dijete. Ali si često pričao tu zgodu, postala je dijelom tvog repertoara, moţe se reći, uvijek si nasmijavao svoje goste pričom o slikarevim stracchinima, a oni su je potom prepričavali drugima Naţalost, ti se ne sjećaš nekog svog iskustva, jednostavni znaš priču koju si mnogo puta izrecitirao i koja je za tren postala (kako bih to rekla?) javnim dobrom, poput priče i Crvenkapici.” “Već si mi postala neophodnom. Zadovoljan sam što s mi ţena. Hvala ti što postojiš, Paola.” “Moj Boţe, još prije mjesec dana bi rekao da je to kič izra koji se koristi u sapunicama...” “Moraš mi oprostiti. Ne uspijevam reći ništa što mi dola;' iz srca. Nemam osjećaja, imam samo izreke vrijedne spomena.” “Jadni dragi.” “I to mi se čini ustaljenim izrazom.” “Glupane jedan.” Ova me Paola stvarno voli. Proveo sam mirnu noć, tko zna što mije Gratarolo stavio u venu. Budio sam se postupno i vjerojatno su mi oči još bile zatvorene, jer sam čuo Paolin glas koji je šaptao, bojeći se da me probudi: “A zar to ne bi mogla biti psihogena amnezija?” “Ništa nije isključno,” odgovorio je Gratarolo, “uzrok ovakvim nesrećama uvijek mogu biti neodredive napetosti. Ali vidjeli ste kartone, oštećenja postoje.” Otvorio sam oči i rekao dobar dan. Bile su tu i dvije ţene i troje djece, nikad ih nisam vidio, ali sam pretpostavljao tko su. Bilo je uţasno, hajde još nekako ţena, ali kćeri, moj Boţe, one su krv tvoje krvi, a unuci još i više, tima dvjema djevojkama su oči blistale srećom, djeca su se htjela popeti na krevet, hvatala su me za ruku i govorila mi bok djede, a ja ništa. Nije bilo čak ni magle, bila je, kako to reći, apatija. Ili se to kaţe ataraksija? Kao da gledam ţivotinje u zoološkom vrtu, mogli su biti majmunčići ili ţirafe. Naravno da sam se smješkao i govorio ljubazne riječi, ali sam iznutra bio prazan. Na pamet mi je pala riječ sgurato, ali nisam znao što znači. Upitao sam Paolu: to je pijemontski izraz koji označava dobro oprani lonac koji si zatim dobro istrljao ţicom, kako bi postao kao nov, sjajan sjajan da čišći ni ne moţe biti. Eto, tako sam se i ja osjećao potpuno sgurato. Gratarolo, Paola i djevojke utiskivali su mi u glavu tisuće pojedinosti iz moga ţivota, no bilo je to

kao da suhi grah upada u lonac, a ostaje sirov, ne otapa se ni u kakvoj juhi i ni u kakvom vrhnju, ništa što bi mi potaklo okus, ništa što bih poţelio ponovno kušati. Učio sam stvari koje su se dogodile meni, kao da su se dogodile nekom drugom. Milovao sam djecu i osjećao njihov miris, ali ga nišani mogao definirati, osim da je vrlo njeţan. Jedino mije padati na pamet da su to mirisi svjeţi poput dječje puti. I doisui moja glava nije bila prazna, tamo su se vrtjela sjećanja ko nisu moja, markiza je u pet izašla usred našeg ţivotna pura Ernesto Sabato i djevojčica dolaze iz polja, Abraham roči Izaka Izak rodi Jakova Jakov rodi Judu, Roko i njegova braća, zvonik otkucava svetu ponoć i tada ugledah njihalo, na rukavcu jezera Como spavaju ptice dugih krila, monsieurs les anglaisje me suis couche de bonne heure, ovdje se stvara Italija ili se ubija mrtav čovjek, tu quoque alea, vojnik koji bjeţi zaustavi se, lijep si, braćo Italije potrudite se još malo, plug koji zaore brazdu dobar je i za drugi put, Italija je stvorena, ali se ne predaje, borit ćemo se u sjeni i brzo je večer, tri ţene oko srca a bez vjetra, nesvjesno barbarsko koplje sa šiljkom kojem si pruţao ruku djetešca, ne traţi riječ poludjelu od svjetla, od Alpa do Piramida išao je u rat i stavio kacigu, ţivahne moje riječi navečer za one četiri pošalice od njih tucet, uvijek slobodna na pozlaćenim krilima, zbogom planine koje izvirete iz voda, ali moje je ime Lucija, ili Valentino brbljavi Valentino, Guido htio bih da nebo promijeni boju, upoznah podrhtavanje oruţja ljubavi, de la musiaue ou marchent des colombes, svjeţa i bistra je noć i vođa, prosvjetljujem se poboţno govedo, iako je govorenje uzaludno vidio sam ih u Pontidi, a u rujnu idemo tamo gdje cvjetaju limuni, ovdje počinje pustolovina Pelejeva Ahila, mjesecom osunčana reci mi što činiš, u početku je zemlja bila kao nepokretna, Licht mehr Licht uber alles, kontesa, što je to uopće ţivot? tri ćuka na komodi. Imena, imena, imena, Angelo Dall'Oca Bianca, lord Brummell, Pindar, Flaubert, Disraeli. Remigio Ţena, Jurasik, Fattori, Straparola i ugodne noći, Pompadour, Smith and Wesson, Rosa Luxemburg, Ţeno Cosini, Palma Stariji, arheopteriks, Ciceruacchio, Matej Marko Luka Ivan, Pinokio, Justina, Mana Goretti, bludnica Taida govnavih noktiju, osteoporoza, Saint Honore, Bakta Ekbatana Perzepolis Suza Arbela Aleksandar i gordijski čvor. Enciklopedija je padala po meni u rasutim listovima i dolazilo mi je da se branim rukama kao usred roja pčela. A u međuvremenu su djeca govorila djede, znao sam da bih ih trebao voljeti više nego samog sebe, a nisam znao koga zvati Giangio, koga Alessandro, a koga Luča. Znao sam sve o Aleksandru Velikom, a ništa o mom malenom Alessandru. Rekao sam da se osjećam slabim i da ţelim spavati. Izašli su, a ja

sam zaplakao. Suze su slane. Dakle, još imam osjećaje. Da, ali nove, od danas. Oni od nekada više nisu bili moji. Tko zna, pitao sam se, jesam li ikada bi religiozan: sigurno sam, kako god bilo, izgubio dušu. Sljedećeg me jutra, bila je tu i Paola, Gratarolo posjeo za stolić i pokazao mi cijeli niz obojenih kvadratića, vrlo mnogo njih. Pruţio mi je jednoga i zapovjedio da kaţem koje je boje. Din din din crvena cipelica, din din din koje boje je? Boja drijemeţa, boja ciklame, izađi van ili stiţu garibaldinci! Sa sigurnošću sam prepoznao prvih pet ili šest boja, crvenu, ţutu, zelenu i tako dalje. Naravno da sam rekao A noir, E blanc, I rouge, U vert, O Bleu, voyelles, je dirais quelque jour vos naissance latentes, ali sada primijetio da pjesnik ili netko u njegovo ime laţe. Što znači da je A crno? Ĉinilo se kao da sam po prvi put otkrio boje: crvena je bila vrlo ţivahna, ţarko crvena, čak i previše jaka - ne, moţda je jača bila ţuta, poput svjetla koje mi se iznenada upalilo pred očima. Zelena mi je davala osjećaj mira. Problem je nastao s drugim kvadratićima. Koja je ovo? Zelena, govorio sam, ali je Gratarolo bio uporan, koja vrsta zelene, po čemu je drugačija od one druge? Hmm. Paola mi je objašnjavala da je jedna zelena boje sljeza, a druga boje graška. Sljez je vrsta biljke, odgovorio sam, a grašak povrće koje se jede, bobice unutar dugačke i kvrgave mahune, ali nisam nikada vidio ni sljez ni grašak. Nemojte se zabrinjavati, govori Gratarolo, u engleskome ima više od tri tisuće naziva boja, ali ljudi ih obično znaju nabrojati najviše osam, u prosjeku znamo prepoznati dugine boje, crvenu, narančastu, ţutu, zelenu, plavu, modru i ljubičastu, ali već između modre i ljubičaste ljudi ne znaju dobro razlikovati. Treba mnogo iskustva da bi se znalo razlikovati i imenovati nijanse, a slikar to zna raditi bolje od, recimo, taksista, kojemu je dovoljno raspoznava boje na semaforu. Gratarolo mi je dao papir i olovku. Pišite, rekao mi. Napisao sam “Što dovraga trebam pisati?” i činilo mi nikada ništa drugo i nisam radio, flomaster je bio mek dobro je klizio papirom. “Pišite ono što vam padne na pamet,” rekao je Gratarolo. Pamet? Napisao sam: ljubav što mi u mislima govori, ljubav što pokreće sunce i druge zvijezde, zvijezde u kojima je zapisan naš ţivot, često sam u ţivotu susretao zlo, ah ţivote ah ţivote moj ah srce srca ovoga, srcu se ne naređuje, De Amicis, od prijatelja me sačuvaj Boţe, o Boţe s nebesa da sam lastavica, da sam vatra zapalio bih svijet, ţivjeti plamteći i ne osjećati zlo, zlo ne činiti i straha ne imati, strah čini devedeset osamdeset sedamdeset tisuću osam stotina šezdeset, ekspedicija Garibaldijevih tisuću drugova, tisuću i ne više tisuću, čuđenje dvije tisućite i pjesnici su čuđenje na svijetu. “Napiši nešto iz svoga ţivota,” rekla je Paola. “Što si radio s

dvadeset godina?” Napisao sam: “Imao sam dvadeset godina. Nikome ne bih dopustio reći kako je to najljepše doba ţivota.” Liječnik me upitao što mi je prvo palo na pamet kad sam se probudio. Napisao sam: “Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio zatekao se u svom krevetu pretvoren u kukca.” “Moţda je to dovoljno, doktore,” rekla je Paola. “Nemojte ga previše prepustiti tim asocijativnim lancima, inače će mi poludjeti.” “Da, a sada vam izgledam zdrav?” Gotovo iznenada Gratarolo mi je zapovjedio: “A sad se potpišite, bez razmišljanja, kao da je to ček.” Bez razmišljanja. Napisao sam “G.Bodoni”, sa završnom viticom i okruglom točkom na i. “Vidite? Vaša glava ne zna tko ste, ali vaša ruka zna. Bilo je to predvidivo. Probajmo još nešto. Pričali ste mi o Napoleonu. Kako je izgledao?” “Ne uspijevam dozvati njegovu sliku. Dovoljna je riječ.” Gratarolo je upitao Paolu znam li crtati. Ĉini se da nisam neki umjetnik, ali se snalazim toliko da ponešto načrčkam Zatraţio je da mu nacrtam Napoleona. Napravio sam nešto ovakvo. “Nije loše,” komentirao je Gratarolo, “nacrtali ste svoju mentalnu shemu Napoleona, trorog, ruka u prsluku. Sada ću vam pokazati niz slika. Prvi niz, umjetnička djela.” Dobro sam reagirao: Mona Lisa, Manetova Olimpija, a ovo je neki Picasso ili netko tko ga dobro oponaša.

“Vidite da ih prepoznajete? Sad prelazimo na suvremene osobe.” I na drugi niz fotografija, osim ponekog lica koje mi ništa nije govorilo, odgovorio sam na zadovoljavajući način: Greta Garbo, Einstein, Toto, Kennedy, Moravia i kojim su se poslom bavili. Gratarolo me upitao što im je zajedničko. To što su slavni? Ne, to nije dovoljno, nešto drugo. Oklijevao sam. “To da su sada svi pokojni,” rekao je Gratarolo. “Kako, zar i Kennedy i Moravia?” “Moravia je umro krajem prošle godine, a Kennedy je ubijen u Dallasu 1963.” “O jadnici, ţao mi je.” “To što se ne sjećate Moravije gotovo je normalno, umro je nedavno, vidi se da niste imali dovoljno vremena utvrdi događaj u semantičko pamćenje. Međutim, ne razumijem ovo za Kennedyja, to je stara priča, za enciklopediju.” “Jako ga je potresla priča o Kennedyju,” rekla je Paoli. “Moţda se Kennedy spojio s njegovim osobnim sjećanjem Gratarolo je izvukao druge fotografije. Na jednoj su bile dvije osobe, a prva sam sigurno bio ja, počešljan i pristoji odjeven, neodoljiva osmijeha, kako je rekla Paola. I druga osoba imala simpatično lice, ali nisam znao tko je. “To je Gianni Laivelli, tvoj najbolji prijatelj,” rekla Paola. “Sjedili ste u istoj klupi od osnovne do srednje škole. “A tko su ovi?” upitao je Gratarolo izvlačeći drugu fotoi fiju. Bila je to stara fotografija, ona s frizurom iz tridestih i u bijeloj haljini pristojno izrezanoj, s nosićem kao krumpirćem, malim, malim, majušnim, a on sa savršenim razdjeljkom, moţda s malo briljantina, izraţena nosa, vrlo otvorena osmjeha. Nisam ih prepoznao (umjetnici? Ne, premalo glamoura i premalo poziranja, moţda mladi bračni par), ali sam osjetio kao neko stezanje u gornjem dijelu ţeluca i - ne znam kako to reći - blagu nesvjesticu. Paola je to primijetila: “Yambo, to su tvoji mama i tata na dan vjenčanja.” “Jesu li još ţivi?” upitao sam. “Nisu, odavno su umrli. U automobilskoj nesreći.” “Uznemirili ste se gledajući tu sliku,” rekao mi je Gratarolo. “Neke slike u vama nešto bude. To već jest neki put.” “Ma kakav put, kad nisam u stanju pronaći ni tatu i mamu u toj vraţjoj crnoj rupi,” uzviknuo sam. “Vi mi kaţete da su ovo dvoje bili moji majka i otac, sada to znam, ali to je sjećanje koje ste mi vi dali. Od sada nadalje sjećat ću se te slike, a ne njih.” “Tko zna koliko ste se puta, u ovih posljednjih trideset godina, sjetili njih i zato što ste stalno gledali tu sliku. Ne razmišljajte o pamćenju kao

o skladištu gdje odlaţete sjećanja i zatim ih vadite onakva kakva su se učvrstila prvi put,” rekao je Gratarolo. “Ne bih ţelio biti previše stručan ali pamćenje je stvaranje novog profila ţivčanog uzbuđenja. Pretpostavimo da vam se na nekom mjestu dogodilo neko drugo neugodno iskustvo. Kada se kasnije sjećate tog mjesta ponovno aktivirate onaj prvi obrazac ţivčanog uzbuđenja, sa sličnim ali ne jednakim profilom uzbuđenja koje je bilo izvorno stimulirano. Stoga ćete, sjećajući se, osjetiti nelagodu. U stvari, sjećanje je obnavljanje, čak i na temelju onoga što smo saznali ili rekli nakon nekog vremena. To je normalno, tako se mi sjećamo. Govorim vam to kako bih vas ohrabrio da reaktivirate profile pobuđivanja, tako da svaki put ne kopate kao opsjednuti da biste pronašli nešto što je već tu, svjeţe kakvo vjerujete da ste ga pohranili prvi put. Lik vaših na ovoj slici je ono što smo vam mi pokazali i što mi vidimo. Vi trebate krenuti od te slike kako biste ponovno sastavili nešto drugo, i samo to će biti vaše sjećanje. Sjećati se to je posao, nije luksuz.” “Mračna i trajna sjećanja,” recitirao sam, “taj ostatak smrti koji napuštamo ţiveći...” “Sjećanje je i lijepo,” rekao je Gratarolo. “Netko je rekao da sjećanje djeluje kao konvergentna leća u mračnoj komori: sve fokusira, a slika koja iz toga proizađe poprilično je ljepša od izvornika.” “Pušio bih,” rekao sam. “Znak da se vaš organizam vraća na normalne tokove. Ali bolje je da ne pušite. A kad se vratite kući, umjereno s alkoholom, ne više od čaše uz obrok. Imate probleme s tlakom. Inače vas sutra neću pustiti izaći.” “Pustit ćete ga kući?” upitala je Paola pomalo uplašena. “Došao je trenutak zbrajanja računa. Gospođo, vaš mi se suprug, s fizičke strane, čini dovoljno samostalnim. Neće nam pasti niza stube pustim li ga. Ako ga zadrţim ovdje, izmučit ćemo ga gomilom testova, sve su to umjetna iskustva i sad već znamo što će iz toga proizaći. Vjerujem da bi mu povratak u njegovo okruţenje činio dobro. Ponekad više pomaţe ponovno osjetiti okus domaće hrane, miris, recimo? O tim nas je stvarima knjiţevnost podučila bolje od neurologije...” Nisam se htio praviti vaţan, ali napokon, ako mi je preostalo samo to prokleto semantičko sjećanje, da ga baren iskoristim: “Proustova madeleine,” rekao sam. “Zadrhtao h od okusa lipova čaja i pogače, osjeća silnu radost. I ponovi i se pred njim pojavljuje prizor nedjelja u Combrayu s tetom Leonie... Ĉini se da je tu neko nehotično sjećanje udova, noa i ruke su pune utmutih sjećanja... A tko je bio onaj

drugi Ništa ne prisiljava sjećanja da se ukazuju kao mirisi i plamen.” “Znate o čemu govorim. Ĉak i znanstvenici nekada više w ruju piscima nego svojim strojevima. Vi ste, gospođo, gotov iz struke, niste neurolog nego psiholog. Dat ću vam nekoliko knjiga da ih pročitate, neke slavne saţetke kliničkih slučaj e-. i odmah ćete shvatiti koji su problemi vašeg muţa. Vjeri da će mu boravak u blizini vas i vaših kćeri te povratak na posao pomoći više nego da ostane ovdje. Dovoljno je da dnom tjedno navrati do mene i pratit ćemo njegov napreci;; Vratite se kući. Pogledajte oko sebe, pipajte, njuškajte, čita novine, gledajte televiziju, idite u lov na slike.” “Pokušat ću, ali ne sjećam se slika, ni mirisa, ni okusa Sjećam se samo riječi.” “Ništa zato. Vodite dnevnik svojih reakcija. Radit ćemo na tome.” Počeo sam voditi dnevnik. Dan kasnije sam se spakirao. Sišao sam s Paolom. Očito, u bolnici je sigurno klimatizirani zrak, jer sam iznenada shvatio, tek tada, stoje toplina sunca. Blaga toplina još slabog proljetnog sunca. I svjetlo: morao sam stisnuti oči. Ne moţe se gledati u sunce. Soleil, soleil, faute eclatante... Kad smo stigli do auta (nikad viđenog), Paola mije rekla da pokušam. “Uđi, ubaci odmah u prazan hod, zatim upali motor. Dok si još uvijek u praznom hodu, dodaj gas.” Kao da ništa drugo i nisam radio, odmah sam znao gdje staviti ruke i noge. Paola je sjela pokraj mene i rekla mi da ubacim u prvu, skinem nogu sa spojke, blago dotaknem gas, tako da se pomaknemo samo metar ili dva zatim zakočim i ugasim motor. Tako bismo, da sam pogriješio, u najgorem slučaju završili u nekom grmu vrta. Ali prošlo je dobro. Bio sam vrlo ponosan. Kao izazov, odvozio sam i metar unatrag. Zatim sam izašao i prepustio volan Paoli i krenuli smo. “Kakvim ti se čini svijet?” pitala me Paola. “Ne znam. Kaţu da mačke, kad padnu s prozora i lupe se u njušku, kasnije više ne osjećaju mirise, a budući da ţive po njuhu, više ne znaju prepoznavati stvari. Ja sam mačak koji je razbio nos. Vidim stvari, znam, naravno, što su oni tamo dolje dućani, tu prolazi neki bicikl, evo drveća, ali ih nekako... ne osjećam ih, kao da pokušavam navući nečiji tuđi sako.” “Mačak koji njuškom pokušava navući sako. Mora da su ti se i metafore poremetile. Trebat će to reći Gratarolu, ali proći će.” Auto je išao, ja sam gledao naokolo, otkrivao sam boje i oblike jednog nepoznatog grada.

2. ŠUŠTANJE KOJE STVARA LIŠĆE “Kamo sada idemo, Paola?” “Kući, našoj kući.” “A zatim?” “Zatim ćemo ući i ti ćeš se raskomotiti.” “A zatim?” “Zatim ćeš se lijepo istuširati, obrijati, pristojno se odjenuti, zatim ćemo jesti, a zatim ... što bi ţelio raditi?” “Baš to ne znam. Sjećam se svega što se dogodilo nakon mog buđenja, znam sve o Juliju Cezaru, ali ne uspijevam smisliti što dolazi poslije. Sve do jutros nisam brinuo o onome poslije, nego tek o onome prije, čega se nisam mogao sjetiti. Ali sad kad idemo ka... prema nečemu, vidim maglu i ispred, ne samo straga. Ne, to ispred nije magla, to je kao da su mi noge mlitave i ne mogu hodati. Kao da skačem.” “Skačeš?” “Da, ali da skočiš, moraš se odraziti prema naprijed, a kako bi to učinio moraš uzeti zalet, pa se dakle moraš vratiti unatrag. Ako se ne vratiš natrag, ne ideš naprijed. Eto, imam dojam da bih, ako ţelim reći što ću raditi poslije, morao znati puno toga o onome što sam radio prije. Pripremiš se učiniti nešto kako bi promijenio nešto što je bilo prije. Sada kad mi kaţeš da se moram obrijati, znam zašto, prođem rukom po bradi, osjetim da je čekinjasta, trebam obrijati te dlake. Isto je ako kaţeš da moram jesti, sjećam se da sam posljednji put jeo jučer navečer, juhicu, pršut i kompot od kruške. Ali, jedno je reći da ću se obrijati ili jesti, a drugo kazati što ću raditi poslije, tijekom vremena, mislim. Ne razumijem što znači reći tijekom vremena, jer mi nedostaje nešto tijekom vremena što je bilo prije. Jesam li jasan?” “Govoriš mi da više ne ţiviš u vremenu. Mi jesmo vrijeme u kojem ţivimo. Jako si volio stranice svetog Augustina o vremenu. Uvijek si govorio da je bio najpametniji čovjek od svih ljudi koji su ikada ţivjeli. On uči mnogim stvarima i nas, današnje psihologe. Ţivimo u tri trenutka: očekivanja, pozornosti i sjećanja, a ni jedan ne moţe bez onog drugog. Ne moţeš teţiti budućnosti, jer si izgubio svoju prošlost. A znanje o tome što je činio Julije Cezar ne pomaţe ti da saznaš ono što bi ti trebao činiti.”

Paola je vidjela da mi se ukočila čeljust. Promijenila je temu: “Prepoznaješ li Milano?” “Nikad vidio.” Ali kada smo stigli do trga, rekao sam: “Dvorac Sforzesco. A zatim dolazi Duomo. Pa Posljednja večera i Pinacoteca di Brera. “A u Veneciji?” “U Veneciji su Canal Grande, most Rialto, i San Marco, i gondole. Znam sve što piše u vodičima. Iako moţda u Veneciju nikada nisam otišao, a u Milanu ţivim trideset godina, za mene je Milano kao Venecija. Ili kao Beč: Kunsthistonsches Museum, treći čovjek, Harry Lime na kotaču u Prateru kaţe da su Švicarci izumili sat s kukavicom. Lagao je: sat s kukavicom je bavarski.” Ušli smo u kuću. Lijep stan s balkonima okrenutima prema parku. Doista sam vidio drvored. Priroda je lijepa kao što kaţu. Namještaj je starinski, očigledno sam imućan. Ne znam kamo krenuti, gdje je dnevna soba, gdje kuhinja. Paola mi predstavlja Anitu, Peruanku koja nam pomaţe u kući, sirotica ne zna bi li me radosno dočekala ili bi me pozdravila kao posjetitelja, trči naprijed i natrag, pokazuje mi vrata kupaonice i stalno ponavlja: “Pobrecito el senor Yambo, ay Jesusmaria, evo čistih ručnika, gospodine Yambo.” Nakon uzbuđenja oko odlaska iz bolnice, prvog susreta sa suncem, prijevoza, osjećao sam se oznojenim. Ţelio sam ponjušiti svoja pazuha: miris mog znoja nije mi zasmetao, mislim da baš nije bio jak, ali sam se od njega osjetio ţivim bićem. Tri dana prije no što se vratio u Pariz, Napoleon je Jozefini poslao poruku neka se ne pere. Jesam li se ikada prao prije vođenja ljubavi? Neću se usuditi to pitati Paolu, a osim toga, tko zna, moţda s njom da, s drugima ne - ili obrnuto. i Lijepo sam se istuširao, nasapunao sam lice i polagano se obrijao, bilo je losiona blagog i svjeţeg mirisa, počešljao sam se. Već izgledam mnogo pristojnije. Paola me odvela u garderobu: očigledno mi se sviđaju samtaste hlače, pomalo grubi sakoi, vunene kravate blijedih boja (sljez, grašak, smaragd? imena znam, ali ih još ne znam primijeniti), karirane košulje. Ĉini se da imam i tamno odijelo za vjenčanja i sprovode. “Lijep si kao i prije,” rekla je Paola kada sam se odjenuo leţerno. Provela me kroz dugi hodnik prekriven policama punima knjiga. Pogledao sam im hrpte i većinom ih prepoznavao. Hoću reći, prepoznavao sam naslove, Zaručnici, Bijesni Orlando, Mladi Holden. Prvi put sam imao dojam da se nalazim na mjestu na kojem se osjećam ugodno. Izvukao sam jedan svezak, ali još prije nego što sam pogledao ovitak, desnom sam ga rukom uzeo za hrbat, a lijevim palcem brzo

prešao unatrag preko stranica. Sviđao mi se zvuk, proizveo sam ga više puta i upitao sam Paolu bih li moţda trebao vidjeti nogometaša kako udara loptu. Paola se nasmijala, čini se da su postojale knjiţice koje su kruţile u našem djetinjstvu, neka vrsta kina za siromahe, nogometaš je mijenjao poloţaj na svakoj stranici, a listajući brzo stranice vidjelo se kako se kreće. Uvjerio sam se da to svi znaju: htio sam zapravo reći da to nije bilo sjećanje nego samo znanje. Knjiga je bila Balzacov Otac Goriot Ne otvarajući je, rekao sam: “Otac Goriot se ţrtvovao za kćeri, jedna se zvala Delfina, čini mi se, zatim na scenu stupaju Vautrin alias Collin i ambiciozni Rastignac, Pariz za nas dvoje. Jesam li mnogo čitao?” 'Ti si neumorni čitatelj. Izuzetna pamćenja. Znaš napamet hrpu pjesama.” “Jesam li pisao?” “Ništa svoga. Govorio si da si jalovi genije, na ovom se svijetu ili čita ili piše, a pisci pišu iz prezira prema kolegama, kako bi povremeno imali štogod dobra za pročitati.” “Imam mnogo knjiga. Oprosti, imamo.” “Tu ih ima pet tisuća. I uvijek se nađe neki blesan koji uđe i kaţe koliko knjiga imate, jeste li ih sve pročitali?” “A što ja odgovaram?” “Obično odgovoriš: nijednu, zašto bih ih inače čuvao ovdje, čuvate li vi moţda mesne konzerve pošto ste ih ispraznili? Onih pedeset tisuća koje sam već pročitao poklonio sam zatvorima i bolnicama. A blesan zatetura.” “Vidim mnogo stranih knjiga. Vjerujem da znam nekoliko jezika.” Stihovi su mi sami došli: “Le hrouillard indolent de Vautomne est epars... Unreal City, - under the broionfog ofa unnter dawn, a crotud fhovued over London Bridge, so many, had not thought death had undone so many... Spdtherbstnebel, kalte Traume, uberfloren Berg und Tal, Sturm entblattert schon die Bdume, und sie schaun gespenstig kabl... Pero el doctor no sabia,” zaključih, “que hoy es siempre todavia...”

“Ĉudno, od četiri pjesme tri govore o magli.” “Pa znaš da se osjećam kao u magli. Samo stoje ne uspijevam vidjeti. Znam kako su je vidjeli drugi: Zasjalo je iza zavoja kratkotrajno sunce, grm mimoze u najbjeljoj magli.” “Bio si očaran maglom. Govorio si da si u njoj rođen. I godinama si, kada bi u nekoj knjizi naišao na opis magle, to obiljeţavao na margini. Zatim si malo pomalo davao da ti fotokopiraju tu stranicu u studiju. Vjerujem da ćeš tamo ponovno pronaći svoj dosje magla. A osim toga, dovoljno je pričekati, magla će se vratiti. Iako to više nije ona nekadašnja magla, u Milanu ima previše svjetla i previše noću osvijetljenih izloga, magla otklizava duţ zidova.” “Ta ţuta magla što leđima otire stakla, ţuti dim koji svoju njušku otire o stakla, oblizne svojim jezikom uglove večeri, zastane nad ustajalim lokvama u kanalima, pusti da mu na leđa padne čađa koja pada iz dimnjaka, obavije se oko kuće i padne u san.” “Tu sam i ja znala. Zalio si se da više nema magli tvoga djetinjstva.” “Moje djetinjstvo. Postoji li ovdje neko mjesto gdje drţim knjige iz vremena kad sam bio dijete?” “Ne ovdje. Vjerojatno su u Solari, u kući na selu.” Tako sam saznao priču o kući u Solari i svojoj obitelji Tamo sam rođen, pogreškom, tijekom boţićnih blagdana 1931. Kao mali Isus. Djed i baka s mamine strane umrli su prije nego što sam se rodio, baka s tatine strane umrla je kad sam imao pet godina. Preostao je otac mog oca, a mi smo bili jedini koji smo preostali njemu. Djed je bio čudna osoba. U gradu u kojem sam se rodio imao je dućan, gotovo skladište starih knjiga. Ne starinskih i vrijednih knjiga, kao ja, već samo polovnih knjiga te mnogih stvari iz devetnaestoga stoljeća. K tome je volio putovati pa je često odlazio u inozemstvo. U to je doba odlaziti u inozemstvo značilo u Lugano, u najboljem slučaju u Pariz ili Munchen. A tamo je sakupljao stvari sa štandova, ne samo knjige, nego i kino oglase, figurice, razglednice, stare časopise. Tada nije bilo svih tih sakupljača starih stvari kao danas, rekla je Paola već je imao pokojeg privrţenog kupca ili je moţda sakupljao sebi za dušu. Nije mnogo zarađivao, ali se zabavljao. A zatim je dvadesetih godina od djedova brata dobio u nasljedstvo kuću u Solari. Golema kuća, da je samo vidiš Yambo, stro povi sami nalikuju Postojnskoj jami. Bilo je mnogo zemlje naokolo, djed ju je dao u zakup, iz toga je dobivao dovoljno za ţivot pa se nije morao mučiti s prodajom previše knjiga Ĉini se da sam tamo proveo sva ljeta svog djetinjstva, boţićne i uskrsne blagdane te mnoge druge blagdane i dvije uzastopne godine između četrdeset treće i četrdeset pete, kad je u gradu počelo bombardiranje. Tamo su još uvijek morali biti sve djedove stvari, a i moje

školske knjige i igračke. “Ne znam gdje su, jer se činilo da ih ti više ne ţeliš vidjeti Tvoji odnosi s tom kućom su uvijek bili čudni. Djed je umro od velike tuge kada su tvoji roditelji poginuli u toj automobilskoj nesreći, otprilike baš kad si završavao gimnaziju...” “Ĉime su se bavili tata i mama?” “Tvoj je otac radio u nekom uvoznom poduzeću, na kraju mu je postao i direktorom. Tvoja je mama bila kućanica, kao što su to bile pristojne gospođe. Otac je konačno uspio kupiti auto, ni manje ni više nego Lanciu, a dogodilo se to što se dogodilo. Nisi nikad bio previše jasan na tu temu. Trebao si krenuti na fakultet, a ti i tvoja sestra Ada odjednom ste izgubili cijelu svoju obitelj.” “Imam sestru?” “Mlađu od tebe. Uzeli su je k sebi u kuću brat tvoje majke i njegova ţena, jer su postali vaši zakonski skrbnici. Ali Ada se rano udala, s osamnaest, za jednoga koji ju je odmah odveo ţivjeti u Australiju. Malo se viđate, u Italiju dolazi vrlo rijetko. Ujak i ujna su prodali vašu kuću u gradu i gotovo svu zemlju u Solari. S onim što su dobili mogao si se uzdrţavati na studiju, ali si se odmah osamostalio od ujaka i ujne, jer si dobio stipendiju za studentski dom pa si otišao ţivjeti u Torino. Od tog trenutka kao da si zaboravio Solaru. Ja sam te prisilila, nakon što su se rodile Carla i Nicoletta, da ljeti idemo tamo. zrak je prijao djeci i silno sam se izmučila da dovedem u red krilo u kojem boravimo. Nerado si tamo odlazio. Djevojke je oboţavaju, to je njihovo djetinjstvo, i sada s malenima tamo provode sve vrijeme koje mogu. Ti si tamo dolazio zbog njih. ostajao bi dva tri dana, ali nisi ulazio u ono što si nazivao svetištima, svoju nekadašnju sobu, sobe bake i djeda i roditelja, na tavane... S druge strane, uza sve te sobe, tamo bi mogle ţivjeti tri obitelji a da se nikada ne sretnu. Šetao si malo po breţuljcima, a onda bi se uvijek pojavilo nešto hitno što bi te prisililo da se vratiš u Milano. Razumljivo je, smrt roditelja kao da je podijelila tvoj ţivot na dva dijela, prije i poslije; moţda te kuća u Solari podsjećala na svijet koji je zauvijek nestao pa si napravio rez. Uvijek sam pokušavala poštivati tu tvoju suzdrţljivost, iako me koji put ljubomora navodila na misao da je to samo izgovor i da se zbog drugih stvari sam vraćaš u Milano. Ali pustimo sad to .” “Neodoljiv osmijeh. Ali zašto si se udala za čovjeka koji se smije?” “Jer si se lijepo smijao i nasmijavao me. Kao mala stalno sam spominjala svog školskog druga, Luigino je učinio ovo, Luigino je učinio ono, svakog sam se dana vraćala kući pripovijedajući nešto što je učinio Luigino. Moja je mama posumnjala da tu postoji simpatija, pa me

tako jednog dana upitala zašto mi se Luigino toliko sviđa. A ja sam odgovorila: zato što me nasmijava.” Iskustva se brzo nadoknađuju. Iskušao sam okuse nekih jela - ona u bolnici su sva imala jednaki okus. Senf na kuhanom mesu je vrlo primamljiv, ali meso je vlaknasto i uvlači se među zube. Upoznati (prepoznati?) djelovanje čačkalica. Moći si prebirati po čeonim reţnjevima, odstraniti talog... Paola mije dala okusiti dva vina i za ono drugo sam rekao da je neusporedivo bolje. Dakako, rekla je, prvo vino je za kuhanje, u najbolju ruku sluţi za pirjano meso, a drugo je Brunello. Dobro, rekao sam, glava mi je takva kakva jest, ali nepce funkcionira. Poslijepodne sam proveo opipavajući razne stvari, isprobavao sam pritisak ruke na čaši za konjak, promatrao kako se kava uspinje u aparatu za kuhanje kave, jezikom sam liznuo dva meda različite kakvoće i tri vrste marmelade (više mi se sviđa ona od marelice), navlačio sam zavjese u dnevnom boravku, cijedio limun, uranjao ruke u vrećicu s grizom. Zatim me Paola povela u kratku šetnju parkom. pogladio sam koru drveća, osjetio sam šuštanje koje stvara lišće (duda?) u rukama onoga tko ga bere. Prolazeći pokraj cvjećara na Largo Cairoli, Paola si je dala napraviti buket cvijeća nalik harlekinu, za što je cvjećar rekao da se to ne radi, a kod kuće sam pokušavao razlikovati mirise cvijeća i različitih trava. I vidje Bog sve stoje učinio, i bijaše veoma dobro, rekao sam s olakšanjem. Paola me upitala osjećam li se kao Bog, odgovorio sam da sam citirao tek toliko da citiram, ali sam sigurno Adam koji otkriva svoj Rajski vrt. Ali čini se Adam koji brzo uči, zapravo sam na polici vidio bočice i kutije deterdţenata i odmah sam shvatio da ne smijem dirati drvo dobra i zla. Nakon večere sjeo sam u dnevni boravak. Tamo je stolac za ljuljanje i instinktivno sam se zavalio u njega. “To si uvijek činio,” rekla je Paola, “i tu bi ispio svoj večernji whiskey. Mislim da bi ti ga Gratarolo dopustio.” Donijela mije bocu Laphroaiga i natočila mi popriličnu količinu, bez leda. Promućkao sam tekućinu u ustima prije no što sam progutao. “Ukusno, osim što pomalo miriše na naftu.” Paola je bila oduševljena: “Znaš li da se tek nakon rata, početkom pedesetih godina, počeo piti whiskey, ili su ga moţda ranije pili fašistički glavešine u Riccioneu, ali obični ljudi ne. A mi smo počeli piti whiskey kad smo imali oko dvadeset, rijetko jer je bio skup, ali bio je to kao neki usputni ritual. A naši su nas starci gledali i govorili kako moţete piti takvo nešto što podsjeća na naftu.” “Gledaj, okusi me ne podsjećaju ni na kakav Combray.”

“Ovisi o okusima. Nastavi ţivjeti i otkrit ćeš onaj pravi.” Na stoliću je bio paketić Gitanesa, papier mais. Zapalio sam, halapljivo udahnuo, zakašljao se. Povukao sam još nekoliko dimova i ugasio. Polagano sam se ljuljuškao, sve dok me nije počeo obuzimati san. Probudili su me otkucaji ure njihalice i gotovo sam prevrnuo whiskey. Ura je bila iza mene, ali prije nego što sam uspio razaznati gdje je otkucaji su prestali, pa sam rekao: “Devet je.” Zatim Paoli: “Znaš li što mi se dogodilo? Zadrijemao sam i ura me probudila. Prve otkucaje nisam jasno čuo, hoću reći nisam ih brojao. Ali čim sam odlučio brojati shvatio sam da su tri već prošla, pa sam mogao nastaviti brojati, četiri, pet i tako dalje. Shvatio sam da mogu reći četiri i čekati peti, jer su jedan, dva i tri već bili, a na neki način sam to znao. da je četvrti udarac bio prvi kojeg sam postao svjestan, povjerovao bih da je šest sati. Vjerujem da se naš ţivot tako odvija, samo ako u pamet dozoveš prošlost moţeš predvidjeti ono što će se dogoditi. Ja ne mogu izbrojiti otkucaje svog ţivota, jer ne znam koliko ih je bilo prije. S druge strane, zadrijemao sam jer se stolac već neko vrijeme ljuljao. A zadrijemao sam u određenom trenutku, jer je bilo i prethodnih trenutaka i jer sam se prepustio očekujući sljedeći trenutak. Ali da nije bilo onih prvih trenutaka da me dovedu u odgovarajuće stanje, da sam se počeo ljuljati u bilo kojem trenutku, ne bih iščekivao ono što je moralo doći. Ostao bih budan. I za usnuti potrebno je sjećanje. Ili nije?” “To ti je efekt snjeţne grude. Lavina krene prema dolini, ali se spušta sve brţe i brţe kako malo pomalo raste i sa sobom nosi teţinu onoga što je bilo prije. Inače ne bi bilo lavine, ostala bi zauvijek mala gruda snijega koja se nikada ne spušta.” “Jučer navečer... u bolnici, dosađivao sam se pa sam počeo pjevušiti neku pjesmicu. Došla mije sama od sebe, kao i pranje zuba... Pokušao sam dokučiti zastoje znam. Ponovno sam je počeo pjevati, ali razmišljajući o pjesmi više mi nije dolazila sama od sebe, pa sam se zaustavio na jednoj noti. Zadrţao sam se dugo na njoj, barem pet sekunda, kao da je sirena ili neka ţalopojka. No dobro, kasnije nisam više znao nastaviti, a nisam znao nastaviti jer sam izgubio ono stoje dolazilo prije. Eto, takav sam ja. Zaustavio sam se na dugoj noti, poput pokvarene gramofonske ploče, a budući da se ne mogu sjetiti početnih nota ne uspijevam završiti pjesmu. Pitam se što bih eventualno trebao završiti i zašto. Dok sam pjevao ne razmišljajući, ja sam bio ja, upravo za trajanja svog sjećanja koje je u tom slučaju bilo sjećanje.. pa recimo, moga grla, s onim prije i s onim poslije koji se povezuju, a ja sam bio cijela pjesma i svaki put kad bih je počinjao moje su se glasnice već pripremale titrati

zvukove koji su trebali nadoći. Mislim da tako radi i pijanist, odsvira jednu notu i već pripremi prste da po tipkama udare ono što će doći kasnije. Bez prvih se nota ne stiţe do posljednjih, po grešno se svira, a od prvih do posljednjih se dođe samo ako u nama na neki način već postoji cijela pjesma. Ja više nt znam cijelu pjesmu. Ja sam... kao drvo koje gori. Drvo gon ali nema spoznaju o vremenu kad je bilo netaknuto deblo niti ima načina da sazna da je to bilo i kada se zapalilo. Dakle, gori i gotovo. Ja ţivim u čistom gubitku.” “Ne pretjerujmo s filozofijom..” prošaptala je Paola. “Ne, pretjerujmo. Gdje drţim Ispovijedi svetog Augustina?” “Na onoj su polici enciklopedije, Biblija, Kuran, Lao Tze i filozofske knjige.” Otišao sam pronaći Ispoiajedi i u kazalu sam potraţio stranice o sjećanju. Sigurno sam ih pročitao, jer su sve bile podcrtane. Stiţem tada na polja i prostrana područja sjećanja, kad sam tamo unutra prizivam sve slike koje ţelim, neke se prikazuju odmah, druge moram ţeljeti duţe, gotovo kao da bivaju izvađene iz tajnijih skrovišta... Sve te stvari sjećanje prikuplja u svojim prostranim špiljama, u svojim tajnim i neizrecivim naborima, u golemu dvorcu svoga sjećanja raspolaţem nebom i zemljom i morem zajedno, tamo susrećem i sebe samoga... Moć sjećanja je veličanstvena, moj Boţe, njena neizmjerna i duboka sloţenost pobuđuje gotovo osjećaj straha, a to je duh, i to sam ja sam... Po poljima i dupljama, u bezbrojnim pećinama sjećanja, neprocjenjivo napučenima bezbrojnim vrstama stvari, svim tim mjestima kojima prolazim, sada letim amo tamo, ne nalazeći nigdje granica... “Vidi, Paola,” rekao sam, “ti si mi pričala o djedu, o kući na selu, svi mi pokušavate vratiti znanje, ali da bih ga tako prikupio, da bih stvarno naselio te pećine, trebalo bi mi za to svih šezdeset godina koje sam do sada proţivio. Ne, tako se ne moţe. Ja sam moram prodrijeti u pećinu. Poput Toma Sawyera.” Ne znam što mije Paola odgovorila, jer sam se i dalje ljuljao na stolcu pa sam se ponovno uspavao. Vjerujem kratko, jer sam čuo da zvoni, a bio je to Gianni Laivelli. Moj drug iz klupe, bili smo nerazdvojni. Zagrlio me poput brata, bio je dirnut, već je znao kako se treba ponašati prema meni. Ne brini se, rekao mi je, o tvom ţivotu znam više nego ti. Ispričat ću ti ga nadugo i naširoko. Rekao sam mu hvala ne, jer mije u međuvremenu Paola ispričala priču o nama. Zajedno od osnovne škole do gimnazije. Zatim sam ja otišao studirati u Torino, a on je studirao ekonomiju i trgovinu u Milanu. Ali, kako se čini, nismo se izgubili iz vida, ja prodajem stare knjige, on pomaţe ljudima plaćati ili ne plaćati poreze, trebali smo otići

svatko na svoju stranu, a mi smo međutim poput obitelji, njegova se dva unuka igraju s mojima, a za Boţić i Novu godinu uvijek smo zajedno. Hvala ne, rekao sam mu, ali Gianni nije mogao šutjeti. A budući da se on sjećao, činilo se da ne shvaća da se ja ne sjećam. Sjećaš li se, govorio je, onoga dana kad smo u razred donijeli miša kako bismo prestrašili profesoricu iz matematike i kad smo išli na izlet u As ti da bismo vidjeli Alfierija, a na povratku smo saznali da se srušio avion s nogometašima Torina, i onda kad smo... “ “Ne, ne sjećam se, Gianni, ali tako dobro pričaš da gotovo kao da se sjećam. Tko je bio bolji od nas dvojice?” “Naravno ti u talijanskom i filozofiji, a ja u matematici, vidiš kako smo završili.” “Ah, da, Paola što sam ja diplomirao?” “Knjiţevnost, diplomski rad na temu Hypnerotomachia Poliphili. Nečitljiv, barem meni. Zatim si otišao u Njemačku na specijalizaciju iz povijesti stare knjige. Govorio si da s imenom koje su ti podvalili nisi ni mogao drugačije, a osim toga tu je bio i djedov primjer, ţivot među rabljenim knjigama. Kad si se vratio, pokrenuo si bibliografski studio, prvo u sobičku i s ono malo novca što ti je preostalo. Zatim ti je dobro krenulo.” “A znaš li da prodaješ knjige koje koštaju više od Porchea?” rekao je Gianni. “Predivne su kad ih uzmeš u ruku i znaš da su stare petsto godina, a papir ti pod prstima još uvijek proizvodi zvuk škrip škrip kao da su tek izašle iz tiskarskog stroja...” “Samo polako,” govorila je Paola, “o poslu ćemo govoriti sljedećih dana. Sada ga pusti da se ponovno navikne na kuću. Moţe li whiskey koji podsjeća na naftu?” “Kakvu naftu?” “To je nešto što znamo samo ja i Yambo, Gianni. Ponovno počinjemo imati tajne.” Kad sam Giannija otpratio do vrata, on me uhvatio za ruku i šapnuo mi urotničkim tonom: “I tako još uvijek nisi ponovno vidio lijepu Sibillu...” A tko je ta Sibilla? Jučer su došle Carla i Nicoletta s cijelim obiteljima, čak i s muţevima. Simpatični su. Poslijepodne sam proveo s djecom. Njeţni su, počinjem ih voljeti. Alije i nezgodno, u izvjesnom sam trenutku postao svjestan da ih cmačem, grlim, osjećam njihov miris čistoće, mlijeka i pudera, i upitao sam se što radim s tom nepoznatom djecom. Da moţda nisam pedofil? Drţao sam ih podalje od sebe, igrali smo se zajedno,

traţili su da izigravam medvjeda, a što dovraga radi djed medvjed, postavio sam se četveronoške i reţao arfff grrr grrr, a oni su mi skakali na leđa. Polako, u godinama sam i bole me leđa. Luča me bum bum iz vodena pištolja, pa sam pomislio da je mudro da padnem na leđa i umrem. Riskirao sam lumbago, ali sam uspio. Još sam uvijek slab i kad ustajem vrti mi se u glavi. Ne smiješ to raditi, rekla mi je Nicoletta, znaš da imaš ortostatički tlak. Zatim se ispravila: “Oprosti, više to ne znaš. No dobro, sad to opet znaš.” Novo poglavlje mog ţivota koje ispisuje netko drugi. Ne, naprotiv, neki drugi. I dalje ţivim od enciklopedije. Govorim kao da sam oslonjen o zid i nikada se ne mogu okrenuti unatrag. Moja su sjećanja duboka samo nekoliko tjedana. Sjećanja drugih ljudi proteţu se na stoljeća. Prije nekoliko večeri okusio sam liker od oraha. Rekao sam: “Karakteristični miris gorkih badema. – U parku sam vidio dvojicu policajaca na konjima: “O šarce, šarce.” Udario sam rukom o brid i dok sam sisao malu ogrebotinu i pokušavao kušati okus svoje krvi, rekao sam: “Ĉesto sam bol ţivota susretao.” Počeo je pljusak i najzad sam se razdragano veselio: “Završilo je nevrijeme.”Obično idem rano spavati i komentiram: “Longtempsje me suis couche de bonne heure.” Snalazim se sa semaforima, ali sam neki dan ulicu prelazio na mjestu koje mi se činilo mirnim, pa me Paola jedva na vrijeme uhvatila za ruku, jer je dolazio auto. “Pa izračunao sam udaljenost,” rekao sam, “i uspio bih.” “Ne, ne bi uspio, jer je taj auto brzo vozio.” “Ma daj, pa nisam valjda naivčina,” reagirao sam. “Vrlo dobro znam da automobili gaze pješake, čak i kokoši, a da bi ih se izbjeglo koči se, pa onda izlazi crni dim, pa zatim treba izaći iz auta kako bi se ručicom pokrenuo motor. Dva muškarca u ogrtačima, s velikim crnim naočalama, a ja s ušima koje dopiru do neba.” Odakle mi ta slika? Paola me pogledala. “Znaš li kojom najvećom brzinom smiju voziti automobili?” “Pa, rekao sam, čak i osamdeset na sat...” Međutim, čini mi se da sad idu i znatno brţe. Vidi se da čuvam samo saznanja iz vremena kad sam dobio vozačku. Začuđen sam, jer dok prelazim Largo Cairoli na svaka dva koraka susrećem crnca koji mi ţeli prodati upaljač. Paola me povela da se provozamo biciklom po parku (vozim se biciklom bez problema) i začudio sam se kad sam oko jezerca vidio mnogo crnaca koji udaraju u bubanj. “Pa gdje smo mi to?” rekao sam, “u New Yorku? Otkada ima toliko crnaca u Milanu?”

“Već neko vrijeme,” odgovorila je Paola. “Ali više se ne govori crnci, nego crnoputi.” “A u čemu je razlika? Prodaju upaljače, dolaze ovamo udarati u bubanj, jer vjerojatno nemaju ni liru da odu u kafić, ili tamo moţda nisu dobrodošli, meni se čini da su u crnoputi očajni kao i crnci.” “Ukratko, sad se tako kaţe. I ti si tako govorio.” Paola je primijetila da griješim kada pokušavam govorit! engleski, a ne griješim kad govorim njemački ili francuski “Ĉini mi se očiglednim,” rekla je, “francuski si morao usvojiti još kao dijete, pa ti je ostao na jeziku kao što ti je bicik! ostao u nogama, njemački si proučavao iz udţbenika dok si studirao, a ti o udţbenicima znaš sve, dok si engleski naučio putujući, kasnije, on je sastavni dio tvojih osobnih iskustava u posljednjih trideset godina, pa ti se samo djelomice zakvačio za jezik.” Samo, još uvijek sam slab, uspijevam se nečim baviti pola sata, najviše sat, zatim se idem malo ispruţiti. Paola me svakog dana vodi kod ljekarnika izmjeriti tlak. Treba paziti i na dijetu: malo soli. Ponovno sam počeo gledati televiziju, to me manje umara. Gledam nepoznatu gospodu koja su predsjednik savjeta i ministar vanjskih poslova, kralj Španjolske (nije li to bio Franco?), bivši teroristi (teroristi?) pokajnici i ne razumijem dobro o čemu pričaju, ali učim gomilu stvari. Sjećam se Mora, usporednih teţnji istom cilju, ali tko ga je ubio? Ili se u strci avionom srušio na Poljoprivrednu banku? Neki si pjevači udijevaju kolutiće u usnu resicu. A muškarci su. Sviđaju mi se priče u nastavcima s obiteljskim tragedijama u Texasu, stari filmovi s Johnom Wayneom. Akcijski me filmovi uznemiruju, jer su u njima strojnice koje jednim rafalom unište sobu, prevrnu automobil koji eksplodira, ljudi u potkošuljama koji jednim udarcem ruke natjeraju drugoga da proleti kroz prozor i okomito se strmoglavi u more, a sve zajedno, soba, auto, staklo, u pet sekunda. Prebrzo, pleše mi pred očima. I čemu tolika buka? Neku me večer Paola odvela u restoran. “Ne brini, poznaju te, ti zatraţi uobičajeno.” Dobrodošli, kako ste dottor Bodoni, već vas nema poprilično dugo, što biste večeras ţeljeli. Uobičajeno. Gospodin se stvarno razumije, pjevuckao je gazda. Dakle, špageti sa školjkama, riba s gradela, Sauuignon i zatim kolač s jabukama. Paola je morala intervenirati kako bi me spriječila da traţim još gradeljade. “Zašto, ako mi se sviđa?” upitao sam, “Moţemo si to priuštiti, čini mi se, pa ne košta cijelo bogatstvo.” Paola me pogledala zamišljeno, a zatim je, uzimajući me za ruku, rekla: “Vidi Yambo, sačuvao si sve svoje automatske radnje i odlično znaš kako se drţe noţ i vilica ili kako se ulijeva piće. Ali ima stvari koje stječemo osobnim

iskustvom, dok odrastamo. Dijete ţeli pojesti sve što mu se sviđa, po cijenu boli u trbuhu. Mama mu malo pomalo objašnjava da mora kontrolirati svoje nagone, jednako kao što mora činiti sa svojom ţeljom da piški. I tako dijete, koje bi, da o njemu ovisi, nastavilo kakati u pelene i pojelo toliko Nutelle da bi završilo u bolnici, nauči prepoznati trenutak kada mora prestati jesti, iako se ne osjeća sitim. Kad odrastemo, naučimo se zaustaviti, primjerice, nakon druge ili treće čaše vina, jer znamo da onaj put kad smo ga popili cijelu bocu poslije nismo uspjeli zaspati. Dakle, moraš ponovno naučiti uspostaviti pravilan odnos prema hrani. Razmisli dobro i naučit ćeš to za nekoliko dana. U svakom slučaju, ništa od ponavljanja.” “Naravno, Calvados,” zaključio je gazda donoseći kolač. Pričekao sam Paolin znak potvrde i odgovorio: “Calva sans dire.” Vidi se da je on već znao moje igre riječima, jer je ponovio: “Calua sans dire.” Paola me upitala na što me podsjeća Calvados, odgovorio sam da je dobar i tu stvar prestaje. “Pa ipak, njime si se napio tijekom onog putovanja po Normandiji... Polako, ne misli na to. U svakom slučaju, uobičajenome dobra formula, ovdje uokolo ima cijeli niz mjesta gdje moţeš ući i traţiti uobičajeno, pa ćeš se ugodno osjećati.” “Sad je već jasno da se snalaziš sa semaforima,” rekla je Paola, “a naučio si koliko brzo voze automobili. Moraš pokušati samostalnu šetnju oko dvorca, a zatim Largom Cairoli. Na uglu je slastičarnica, oboţavaš sladoled i praktički ţive na tvoj račun. Pokušaj naručiti uobičajeno.” Nisam čak ni trebao reći uobičajeno, sladoledar je odmah kornet napunio stracciatellom, evo, kao i obično, dottore. Ako mi se stracciatella sviđala, bio sam u pravu, izvrsna je Ugodno je otkriti stracciatellu sa šezdeset godina, kako ide ona Giannijeva šala o Alzheimeru? Lijepo je što svakog dana susrećeš mnoštvo novih ljudi... Novi ljudi. Tek sam završio sa sladoledom, nisam pojeo kornet do kraja i odbacio sam posljednji dio - zašto? Paola mije kasnije objasnila da mije to bila stara manija, još me kao maloga mama naučila kako vršak ne treba jesti, jer je to dio koji je sladoledar drţao svojim ne baš čistim rukama, to je još iz vremena kad su sladolede prodavali na kolicima - kad sam vidio da mi se pribliţava neka ţena. Elegantna, moţda nešto više od četrdeset godina, pomalo drskoga lica na pamet mije pala Dama s hermelinom. Već mi se izdaleka nasmiješila pa sam se pripremio, namjestio lijep osmjeh, jer Paola kaţe da je moj smiješak neodoljiv. Došla mi je ususret i zgrabila me za obje ruke: “Yambo, kakvo iznenađenje!” Ali morala je u mom pogledu uhvatiti nešto neodređeno,

osmijeh nije bio dovoljan. “Yambo, zar me ne prepoznaješ, pa zar sam toliko ostarjela? Vanna, Vanna...” “Vanna! Sve bolje izgledaš. Baš sam bio kod okuliste i stavio mi je u oči nešto za širenje zjenica, pa ću nekoliko sati nejasno vidjeti. Kako si damo s hermelinom?” Vjerojatno sam joj to već ranije rekao, jer sam imao dojam da su joj zasuzile oči. “Yambo, Yambo,” prošaptala je pomilovavši me po obrazu. Osjetio sam njen parfem. “Yambo, izgubili smo se izviđa. Uvijek sam te ţeljela ponovno vidjeti, da ti kaţem kako ćeš mi, iako je bilo kratko, moţda je to bila moja krivnja, uvijek biti draga uspomena. Bilo je... lijepo.” “Prelijepo,” rekao sam, s nešto osjećaja i izgledom nekoga tko se prisjeća vrta uţitaka. Vrhunska izvedba. Poljubila me u obraz, šapnula mi da ima isti telefonski broj i otišla. Vanna. Očigledno iskušenje kojem se nisam znao oduprijeti. Muškarci, kakvi nitkovi. S De Sicom. Prokletstvo, kakvo je to zadovoljstvo imati aferu ako je kasnije ne moţeš, neću reći ispričati prijateljima, nego barem povremeno ponovno okusiti, za olujnih noći dok uţivaš pod pokrivačima? Još od prve večeri, pod pokrivačima, Paola me uspavljivala milujući me po glavi. Sviđalo mi se osjećati je u blizini. Je li to bila ţelja? Konačno sam nadvladao stidljivost i upitao je vodimo li još uvijek ljubav. “Umjereno, više iz navike,” rekla mije. “Osjećaš ţelju?” “Ne znam, znaš da još uvijek imam malo ţelja. Ali pitam se bi li...” “Nemoj se pitati, pokušaj spavati. Još si slab. A osim toga, nikako ne bih ţeljela da vodiš ljubav sa ţenom koju si tek upoznao.” “Avantura u Orient Expressu.” “Strašno, pa nismo u Dekobrinu romanu.”

3. MOŢDA ĆE TE NETKO OSKVRNUTI Znam se kretati izvan kuće, čak sam naučio kako se ponašati prema onome tko me pozdravi: promatranjem osmijeha, izraza i ljubaznosti onog drugog odmjeravaš svoj osmijeh, izraze iznenađenja, radost ili ljubaznost. To sam isprobao sa stanarima zgrade, u liftu. A to dokazuje da je društveni ţivot samo pretvaranje, rekao sam Carli koja mije čestitala. Kaţe da me ova situacija učinila cinikom. Dakako, ako ne počneš razmišljati kako je sve to komedija, upucaš se. Ukratko, rekla mi je Paola, vrijeme je da odeš u ured. Sam, vidjet ćeš se sa Sibillom i osjetiti čime te nadahnjuje tvoje radno mjesto. Prisjetio sam se onoga Giannijeva šaptaja o lijepoj Sibilli. “Tko je Sibilla?” “Tvoja pomoćnica, tvoja factotum, sjajna je i ona je ovih tjedana obavljala sve u studiju, danas sam je nazvala i bila je vrlo ponosna zbog ne znam kojeg izvrsnog posla što ga je zaključila. Sibilla, nemoj me pitati za prezime, jer ga nitko ne zna izgovoriti. Poljakinja. U Varšavi je bila na specijalizaciji bibliotekarstva pa kad se tamo reţim počeo raspadati, još prije pada Berlinskog zida, uspjela je dobiti dopuštenje za studijsko putovanje u Rim. Zgodna je, čak i previše, pa je vjerojatno otkrila način kako ganuti neku krupnu zvjerku. Ĉinjenica je da se, kad je jednom stigla ovamo, više nije vratila i potraţila je posao. Pronašla je tebe, ili si ti pronašao nju i već ti gotovo četiri godine pomaţe. Danas te očekuje, zna što ti se dogodilo i kako se treba ponašati.” Dala mi je adresu i telefonski broj ureda, nakon Largo Cairoli ulazi se u Via Dante i prije Loggie dei Mercanti - a da je to loţa vidi se i golim okom - skreće se lijevo i stigao si. “Pojavi li se neki problem, uđi u kafić i nazovi nju, ili mene, poslat ćemo vatrogasnu ekipu, ali ne vjerujem da će trebati. Ah da, imaj na umu da si sa Sibillom počeo govoriti francuski, kada ona još nije znala talijanski i niste nikada prestali. Vaša mala igra.” Puno je svijeta u Via Dante, lijepo je prolaziti pokraj mnoštva neznanaca a ne biti obvezan prepoznavati ih, da je ti sigurnost, shvatiš da je i sedamdeset posto drugih u stanju u kakvom si i sam. Zapravo bih mogao biti netko tko je upravo stigao u ovaj grad, osjeća se pomalo

usamljenim, ali se navikava. Osim što sam ja netom pristigao na ovaj planet. Netko me pozdravio s vrata kafića, nije bilo zahtjeva za dramskim prepoznavanjem, mahnuo sam rukom u znak pozdrava i taje proba prošla glatko. Otkrio sam ulicu i studio poput izviđača koji dobiva u lovu na blago: dolje jednostavna ploča, Studio Biblio, nisam baš bio osobito maštovit, ali barem zvuči ozbiljno, kako sam ga i mogao drukčije nazvati, Alla Bella Napoli? Pozvonio sam, popeo se, na prvom su katu vrata već bila otvorena, a Sibilla na pragu. “Bonjour Monsieur Yambo... oprostite, Monsieur Bodoni...” Kao da je ona izgubila pamćenje. Bila je uistinu vrlo lijepa. Duga i ravna plava kosa uokvirivala je predivni oval njena lica. Bez imalo šminke, moţda nešto vrlo malo na očima. Jedini pridjev koji mije padao na pamet bio je vrlo ljupka (koristim stereotipe, znam, ali zahvaljujući njima mogu se kretati među drugima). Na sebi je imala traperice i majicu s natpisom, Smile ili nešto slično, koja je isticala stidljivo, njene djevojačke grudi. Oboje smo bili zbunjeni. “Mademoiselle Sibbila?” upitao sam. “Oui,” odgovorila je brzo, “ohui, houi. Entrez.” Poput njeţnog jecaja. Prvi oui ispustila je gotovo normalno, odmah zatim drugi kao da udiše, kratkim šumom iz grla, a potom treći kao da ponovno izdiše uz nezamjetno upitni ton. Sve je navodilo na pomisao o djetinjoj zbunjenosti, a istodobno o senzualnoj srameţljivosti. Pomaknula se u stranu da me propusti. Osjetio sam njen diskretni parfem. Da sam trebao reći kako izgleda bibliografski studio, opisao bih nešto vrlo slično ovome što sam vidio. Police od tamna drva prepune starih knjiga, a stare knjige i na teškom, četvrtastom stolu. U kutu stolić s računalom. Dva zemljovida u boji sa svake strane prozora s mliječnim staklima. Prigušeno svjetlo, velike zelene lampe. Iza jednih vrata dugačak sobičak, izgledao mi je kao radionica za pakiranje i slanje knjiga. “Dakle, vi ste Sibilla? Trebam li reći mademoiselle ili tako nešto, kaţu mi da imate neizgovorljivo prezime...” “Sibilla Jasnorzewska, da, ovdje u Italiji stvara probleme. Ali vi ste me uvijek zvali Sibilla i gotovo.” Prvi put sam vidio da se smije. Rekao sam joj da se ţelim priviknuti na posao, htio sam vidjeti najvrjednije knjige. Zid u dnu sobe, rekla mi je, i uputila se pokazati mi pravu policu. Hodala je tiho, jedva dotičući tenisicama pod. Ali moţda je tapison prigušivao njene korake. Nad tobom, mlada djevo, kao da stoji sveta sjenka, samo što nisam glasno izgovorio. Umjesto toga sam rekao: “Tko je Cardarelli?” “Što?” upitala je okrećući glavu, a kosa se zalelujala. “Ništa,”

odgovorio sam. “Pokaţite mi.” Lijepe knjige s mirisom starine. Nisu sve imale naslove na hrptu koji bi kazivali što su. Izvukao sam jednu. Instinktivno sam je otvorio kako bih potraţio naslovni list s nazivom, ali ga nisam našao. “Inkunabula, dakle. Uvez od svinjske koţe iz šesnaestoga stoljeća, s hladnim tiskom.” Rukama sam prelazio po koricama i ćutio taktilno zadovoljstvo. “Blago pohabane korice.” Listao sam je dotičući stranice prstima kako bih vidio šušte li kao što je rekao Gianni. Šuštale su. “Ţivahno, a i s marginama. Ah, blage mrlje po rubovima na posljednjim listovima, crv na posljednjoj signaturi koji ne šteti tekstu. Lijep primjerak.” Pogledao sam kolofon, znajući da se tako zove i sricao : “Venetiis mense Septembri... tisuću četiristo devedeset sedme. Ali moglo bi biti...” Vratio sam se na prvu stranicu: Iamblichus de mysteriis Aegyptiorum... To je prvo izdanje Ficinovog Jambliha, zar ne?” “Da, prvo... monsieur Bodoni. Prepoznajete ga?” “Ne, ništa ne prepoznajem, morate to naučiti, Sibilla. Jednostavno znam da je prvi Jamblih kojega je preveo Ficino iz tisuću četiristo devedeset sedme.” “Ispričavam se, moram se naviknuti. To je zato što ste bili tako ponosni na taj primjerak, uistinu predivan. I rekli ste da se za sada ne proda je, ima ih vrlo malo u opticaju, pustimo da se pojavi na nekoj licitaciji ili u nekom američkom katalogu, jer su Amerikanci dobri u podizanju cijena, zatim ćemo u katalog staviti naš primjerak.” “Ja sam, dakle, lukav trgovac.” “Ja sam govorila da je to samo izgovor, kako je ţelite zadrţati malo za sebe da je povremeno gledate. Ali budući da ste bili odlučili ţrtvovati Orteliusa, reći ću vam dobru vijest.” “Orteliusa... kojeg?” “Plantinova iz 1606., sa 166 slika u boji i Parergonom. Ondašnji uvez. Bili ste tako zadovoljni što ste je pronašli, kupivši za malo novaca cijelu biblioteku komendatora Gambija. Konačno ste je odlučili staviti u katalog. A dok vam... A dok vam nije bilo dobro, uspjela sam je prodati jednom kupcu, jednom novom, nije mi se učinio pravim bibliofilom, prije je jedan od onih koji kupuju zbog ulaganja, jer su mu rekli da cijena starih knjiga sada brzo raste.” “Šteta, profućkan primjerak. A... za koliko?” Kao da se bojala izreći iznos, uzela je karticu i pokazala mije. “U katalog smo stavili Cijena na upit i bili ste spremni pregovarati. Ja sam odmah rekla najvišu, a ovaj nije ni zatraţio popust, potpisao je ček i otišao. Na nokat, kako se kaţe u Milanu, ni trepnuo nije.” “Dotle smo danas stigli...” Nisam više imao pojma o današnjim

cijenama. “Ĉestitam, Sibilla, a koliko smo je mi platili?” “Rekla bih ništa. To jest, s ostatkom knjiga iz biblioteke Gambi malopomalo ćemo mirno povratiti iznos koji smo platili za sve, paušalno. Pobrinula sam se da ček poloţim u banku. Budući da u katalogu nije bilo cijene, vjerujem da uz pomoć gospodina Laivellija i na poreznom planu moţemo vrlo dobro proći.” “Dakle, ja sam jedan od onih koji izbjegavaju porez?” “Ne, Monsieur Bodoni, vi radite ono što rade vaše kolege, u načelu plaćate sve, ali kod nekih uspješnih poslova malo se, kako se to kaţe, preurede papiri. Vi ste devedeset pet posto pošteni porezni obveznik.” “Nakon ovog posla bit ću to samo pedeset posto. Negdje sam pročitao da svaki građanin mora platiti porez do posljednjeg novčića.” Izgledala mije poniţena. “Ali ne mislite na to,” rekao sam joj očinski, “o tome ču ja razgovarati s Laivellijem.” Očinski? Rekao sam gotovo grubo: “Sad me pustite da malo pogledam druge knjige.” Povukla se i otišla sjesti za računalo, bez riječi. Pregledavao sam knjige, listao ih: Commedia, izdanje Bernardina Benalija iz 1491., Scotov Liber Phisionomiae iz 1477., Ptolomejev Quadripartito iz 1484., Regimontanusov Calendarium iz 1482. - ali sam i sa sljedećim stoljećima bio prilično opskrbljen, evo lijepog izdanja Zoncovog Nuovo teatro i Ramellija koji je bio prava divota... Poznavao sam svako od tih djela, poput svakog antikvara koji napamet zna velike kataloge, ali nisam znao da imam primjerke tih djela. Očinski? Izvlačio sam knjige i vraćao ih na mjesto, ali sam zapravo razmišljao o Sibilli. Gianni mije ono natuknuo, bez sumnje zlobno; Paola je do posljednjeg trenutka odugovlačila govoriti mi o tome, a upotrijebila je gotovo sarkastične izraze, iako joj je ton bio skoro neutralan, zgodna je, čak i previše, vaša mala igra, ništa posebno zajedljivo, ali mi se učinio kako umalo nije rekla tiha voda brijege dere. Jesam li bio u vezi sa Sibillom? Izgubljena djevojka koja dolazi s Istoka, sve je zanima, susreće zrela gospodina - a kad je došla imao sam četiri godine manje - osjeća njegov autoritet, konačno on je gazda, o knjigama zna više od nje ona uči, upija svaku njegovu riječ, divi mu se, a on je susreo idealnu učenicu, lijepu, pametnu, s onim njenim oui oui oui poput ustreptalih jecaja, počinju zajedno raditi, svakoga dana po cijeli dan, sami u tom studiju, suradnici u mnogim malim i velikim trouvailles, jednog se dana okrznu na vratima, to je trenutak i veza započinje. Ali zašto, u mojim godinama, ti si djevojčica, potraţi zaboga mladića svojih godina, ne uzimaj me ozbiljno, ali ona ne, Yambo, ovo je prvi put da takvo što osjećam. Prepričavam li ja to film koji svi znaju? Zatim se nastavlja kao u filmovima ili romanima: Yambo, ja te volim, ali

ne bih mogla i dalje tvojoj ţeni gledati u lice, tako je draga i ljubazna, imaš dvije kćeri i djed si - hvala ti što me podsjećaš da sam već jednom nogom u grobu, ne nemoj tako govoriti da sam naj... naj... naj... čovjek kojeg si ikada upoznala, momci mojih godina su mi smiješni, ali moţda je dobro da odem - čekaj, moţemo biti dobri prijatelji, dovoljno je da se i dalje viđamo svakog dana - ali zar ne shvaćaš da upravo zbog svakodnevnog viđanja ne bismo nikad mogli ostati prijatelji - Sibilla, ne govori tako, budimo pametni. Ona jednog dana prestaje dolaziti u studio, ja joj telefoniram da ću se ubiti, ona mi kaţe ne budi djetinjast, toutpasse, ali zatim se ona vraća, nije izdrţala. I tako se to nastavlja četiri godine. Ili više ne? Ĉini se da znam sve te otrcane klišeje, ali ih ne znam vjerodostojno iskombinirati. Ili su sve te veze uţasne i veličanstvene upravo zato što se svi klišeji prepleću na nevjerojatan način i više ih ne moţeš razmrsiti. Ali, kad ţiviš neki klišej, to kao da je prvi put i ne osjećaš sram. Bi li to bila vjerojatna priča? Ovih mi se dana činilo da više nemam ţelja, ali čim sam je vidio shvatio sam što je ţelja. I to za ţenom koju sam sreo prvi put. Zamisli tek da je viđaš, pratiš, da je gledaš kako klizi oko tebe kao da hoda po vodi. Naravno, kaţem to tek tako, ne bih nikada započeo, u stanju u kojem sam sada, takvu vezu, a osim toga, bio bih zadnji nitkov prema Paoli. Sibilla je za mene bila kao Bezgrešna djevica, ma nije mi ni u mislima. Sjajno. A ona? Ona bi još uvijek mogla biti usred te veze, moţda me htjela pozdraviti sa ti ili samo imenom, srećom što se na francuskom koristi vous i kad se s nekim spava, moţda mi se ţeljela baciti u zagrljaj, tko zna koliko je i ona patila ovih dana, i evo vidi me kako dolazim lijep poput sunca, kako ste mademoiselle Sibilla, molim vas ostavite me da gledam knjige. Hvala, vrlo ste ljubazni. I shvaća da mi nikada neće moći ispričati istinu. Moţda je bolje tako, vrijeme je da si nađe dečka. A ja? Da baš nisam sasvim u redu piše na kliničkim kartonima. O čemu ja to mozgam? S lijepom djevojkom u studiju, naravno da Paola glumi ulogu ljubomorne supruge, to je samo igra između starih supruţnika. A Gianni? Gianni je govorio o lijepoj Sibilli, moţda je on izgubio glavu zbog nje, dolazi stalno u studio izgovarajući se porezom, a onda se zadrţava pretvarajući se da je opčinjen šuštavim stranicama. On je taj koji se zaljubio, ja nemam veze s tim. Gianni je taj, i on u dobi kad je već jednom nogom u grobu, koji mi pokušava oteti, koji mi je oteo ţenu mog ţivota. Zvuči smiješno: ţena mog ţivota? Vjerovao sam da ću uspjeti suţivjeti s tolikim ljudima koje ne poznajem, ali ovo je najteţa zapreka, barem od onog trenutka kad sam si utuvio u glavu te staračke maštarije. Ono što mi uzrokuje bol jest to

da bih joj mogao nanijeti bol. Dakle, da vidim... Ne, prirodno je da se svojoj usvojenoj kćeri ne ţeli nanijeti bol. Kćeri? Neki dan sam se osjećao kao pedofil, a sad otkrivam da sam sklon incestu? Najzad, veliki Boţe, tko je uopće rekao da smo vodili ljubav? Moţda je bio samo poljubac, moţda samo jednom, moţda platonska privlačnost, ja sam razumio ono što je ona osjećala ili obrnuto, ali nijedno od nas o tome nije nikada govorilo. Ljubavnici Okruglog stola, četiri smo godine spavali s mačem između nas. Oh, imam i Stultifera nauis, čini mi se da nije prvo izdanje, a osim toga i nije baš neki lijepi primjerak. A ovaj De proprietatibus rerum Bartolomea Anglica? Sav je rubriciran, od početka do kraja, na starinski način, šteta što je uvez moderan. Razgovaramo o poslovima. “Sibilla, Stultifera naitis nije prvo izdanje, zar ne?” “Naţalost nije, monsieur Bodoni, naše je Olpeovo izdanje iz tisuću četiristo devedeset sedme. Prvo je također Olpeovo, izdano u Baselu, ali 1494., i to na njemačkom, Das Narren Shyff. Prvo latinsko izdanje, poput našeg, pojavljuje se devedeset sedme, ali u oţujku, dok je naše, ako pogledate u kolofon, iz kolovoza, a između njih su jedno izdanje iz travnja i jedno iz lipnja. Ali nije u pitanju datum, nego sam primjerak, vidite da baš i nije poţeljan. Ne kaţem da je to primjerak koji treba ostati u studiju, ali ne treba se baš ni hvaliti njime.” “Koliko toga vi znate, Sibillo, što bih ja bez vas?” “Vi ste me tome naučili. Kako bih napustila Varšavu, morala sam izigravati grande savante, ali da nisam srela vas, ostala bih glupa kao i kad sam došla.” Divljenje, privrţenost. Pokušava li mi nešto reći? Mrmljam: “Les amouremcfervents et les savants austeres...” Preduhitrim je: “Ništa, ništa, pala mije na pamet jedna pjesma. Sibillo, da razjasnimo nešto. Moţda ću vam, nastavimo li ovako, izgledati gotovo normalan, ali ja to nisam. Sve ono što mi se dogodilo ranije, razumijete, sve, baš sve, kao da je ploča po kojoj su prešli spuţvom. Ja sam u neoskvrnutom crnilu, ako mi opraštate tu proturječnost. Morat ćete me razumjeti, ne očajavajte i... biti mi blizu.” Jesam li dobro rekao? Učinilo mi se savršenim, moglo se shvatiti na dva načina. “Ne brinite, Monsieur Bodoni, sve sam shvatila. Ja sam tu i ne idem nikuda. Ĉekam...” Jesi li stvarno tiha voda? Kaţeš li da čekaš da se sasvim oporavim, kao što očigledno i svi drugi čine, ili čekaš da se ponovno sjetim te veze? Ako je tako, što li ćeš sljedećih dana učiniti kako bi me podsjetila na nju? Ili bi svim srcem ţeljela da se sjetim, ali nećeš ništa učiniti, jer nisi tiha voda, nego si ţena koja voli i šuti jer me ne ţeli uznemiriti? Patiš, ali ne daš da to drugi vide, jer si to divno biće kakvo jesi, ali govoriš

samoj sebi kako je to konačno dobra prilika da se saberemo, i ti i ja? Ti se ţrtvuješ, nikada nećeš učiniti ništa da me podsjetiš, nećeš mi pokušati gotovo slučajno dodirnuti ruku jedne večeri, kako bih ja okusio svoju madeleine - ti koja s ponosom svih ljubavnika znaš da druge moţda ne uspijevaju učiniti da osjetim mirise na Sezame otvori se, a ti bi, ako samo poţeliš, to uspjela, bilo bi ti dovoljno okrznuti mi lice svojom kosom dok se saginješ kako bi mi dala karticu. Ili da ponovno kaţeš, kao slučajno, onu banalnu rečenicu koju si mi rekla i prvi put, koju smo četiri godine uljepšavali i citirali je poput magične formule, onu čije smo značenje i moć znali samo ti i ja, osamljeni u našoj tajni? Primjerice: Et mon bureau? Ali to je Rimbaud. Pokušajmo razjasniti barem nešto. “Sibillo, moţda me vi oslovljavate monsieur Bodoni zato što izgleda kao da sam vas danas sreo prvi put, ali smo radeći zajedno vjerojatno već prešli na ti, kao što se i događa u takvim slučajevima. Kako ste me zvali?” Pocrvenjela je, ponovno je ispustila onaj modulirani njeţni jecaj: “Oui, oui, oui, uistinu, zvala sam te Yambo. Od početka si nastojao da se osjećam ugodno.” Oči su joj zablistale srećom, kao da joj je sa srca pao veliki teret. Ali obraćanje sa ti ništa ne znači, čak se i Gianni neki dan smo Paola i ja išli k njemu u ured - i njegova tajnica oslovljavaju sa ti. “E pa dobro!” rekao sam vedro, “neka sve bude kao i prije. Ti znaš da mi moţe pomoći ako sve bude kao prije.” Kako li će to shvatiti? Što li za nju znači da sve bude kao prije? Kod kuće sam proveo besanu noć, a Paola me milovala po glavi. Osjećao sam se kao preljubnik, iako nisam učinio ništa. S druge strane, nisam se zabrinjavao za Paolu već za sebe. Ljepota voljenja je, razmišljao sam, u sjećanju da si volio. Ima ljudi koji ţive od samo jednog sjećanja. Eugenia Grandet, primjerice. A pomisao da si volio, a ne moţeš se sjetiti? Još gore, moţda si volio, ne sjećaš se toga, a sumnjaš da nisi volio. Ili, u svojoj taštini nisam uzeo u obzir drugu priču, ja ludo zaljubljen pokušavam je osvojiti, ali ona me dovodi u red, ljubazno, blago i odlučno. Potom ona ostaje, jer sam ja pristojan gospodin i od toga se dana ponašam kao da se ništa nije dogodilo, njoj je u stvari dobro u studiju, moţda si ne moţe priuštiti da izgubi dobar posao, moţda je bila polaskana mojim potezom, moţda i nije bila toga svjesna, ali njena je ţenska taština ganuta, ne priznaje to ni samoj sebi, ali osjeća da nada mnom ima određenu moć. Allumeuse. Još gore, ta mije tiha voda progutala brdo novaca, navela me da radim ono što ona hoće, očigledno je da sam sve njoj prepustio, uključujući naplate, uplate i moţda podizanje novca u banci, a ja sam otpjevao kukuriku profesora Unratha,

bio sam propao čovjek, sad više iz toga ne mogu - moţda me ova sretna nezgoda izvuče iz toga, nije svako zlo za zlo. Kakav sam to bijednik, kako mogu do te mjere uprljati sve što taknem, moţda je još uvijek djevica, a ja od nje činim kurvu. Kako god bilo, čak i sama sumnja, iako opovrgnuta, pogoršava stvar: ako se ne sjećaš da si volio, ne moţeš znati niti je li onaj kojeg si volio vrijedan tvoje ljubavi. Ona Vanna koju sam sreo prije nekoliko jutara, to je bio jasan slučaj, flert, noć ili dvije, zatim moţda nekoliko dana razočaranja i bilo je gotovo. Ali ovdje su u igri četiri godine moga ţivota. Yambo, da se moţda sada ne zaljubljuješ, moţda prije nije bilo ništa, a sad trčiš ususret svojoj propasti? Samo zato što si umislio da si tada bio proklet pa ţeliš ponovno naći svoj raj? A koliko je samo budala koje piju da bi zaboravile, ili uzimaju drogu, ah, da mogu, rado bih sve zaboravio, kaţu. Ja samo znam istinu: zaboraviti je okrutno. Postoje li droge za sjećanje? Moţda Sibilla... Evo, opet počinjem. Kad te vidim gdje prolaziš na kraljevskoj udaljenosti, raspuštene kose i uspravna ko kopljanik, obuzme me vrtoglavica. Sljedećeg sam jutra pozvao taksi i otišao kod Giannija u ured. Pitao sam ga sasvim otvoreno što zna o meni i Sibilli. Izgledao je zaprepašten. “Ali Yambo, svi smo pomalo zaljubljeni u Sibillu, ja, tvoji kolege, mnogi tvoji kupci. Ima ljudi koji dolaze k tebi samo ostaje, jer sam ja pristojan gospodin i od toga se dana ponašam kao da se ništa nije dogodilo, njoj je u stvari dobro u studiju, moţda si ne moţe priuštiti da izgubi dobar posao, moţda je bila polaskana mojim potezom, moţda i nije bila toga svjesna, ali njena je ţenska taština ganuta, ne priznaje to ni samoj sebi, ali osjeća da nada mnom ima određenu moć. Allumeuse. Još gore, ta mije tiha voda progutala brdo novaca, navela me da radim ono što ona hoće, očigledno je da sam sve njoj prepustio, uključujući naplate, uplate i moţda podizanje novca u banci, a ja sam otpjevao kukuriku profesora Unratha, bio sam propao čovjek, sad više iz toga ne mogu - moţda me ova sretna nezgoda izvuče iz toga, nije svako zlo za zlo. Kakav sam to bijednik, kako mogu do te mjere uprljati sve što taknem, moţda je još uvijek djevica, a ja od nje činim kurvu. Kako god bilo, čak i sama sumnja, iako opovrgnuta, pogoršava stvar: ako se ne sjećaš da si volio, ne moţeš znati niti je li onaj kojeg si volio vrijedan tvoje ljubavi. Ona Vanna koju sam sreo prije nekoliko jutara, to je bio jasan slučaj, flert, noć ili dvije, zatim moţda nekoliko dana razočaranja i bilo je gotovo. Ali ovdje su u igri četiri godine moga ţivota. Yambo, da se moţda sada ne zaljubljuješ, moţda prije nije bilo ništa, a sad trčiš ususret svojoj propasti? Samo zato što si umislio da si tada bio proklet

pa ţeliš ponovno naći svoj raj? A koliko je samo budala koje piju da bi zaboravile, ili uzimaju drogu, ah, da mogu, rado bih sve zaboravio, kaţu. Ja samo znam istinu: zaboraviti je okrutno. Postoje li droge za sjećanje? Moţda Sibilla... Evo, opet počinjem. Kad te vidim gdje prolaziš na kraljevskoj udaljenosti, raspuštene kose i uspravna ko kopljanik, obuzme me vrtoglavica. Sljedećeg sam jutra pozvao taksi i otišao kod Giannija u ured. Pitao sam ga sasvim otvoreno što zna o meni i Sibilli. Izgledao je zaprepašten. “Ali Yambo, svi smo pomalo zaljubljeni u Sibillu, ja, tvoji kolege, mnogi tvoji kupci. Ima ljudi koji dolaze k tebi samo da bi vidjeli nju. Ali to je šala, srednjoškolska. Šalimo se uzajamno, a često smo zbijali šale i s tobom; znamo mi da ima nešto između tebe i lijepe Sibille, govorili smo. A ti bi se smijao, ponekad bi napravio scenu, kao da daješ na znanje kako je to nešto neviđeno, a ponekad bi govorio da prestanemo s tim, jer bi ti mogla biti kćer. Igre. Zbog toga sam te one večeri upitao za Sibillu, mislio sam da si je već vidio, ţelio sam saznati kakav je dojam ostavila na tebe.” “Nisam ti nikada ništa pričao o sebi i Sibilli?” “Zašto, zar je bilo nešto?” “Ne pravi se pametan, znaš da sam bez sjećanja. Ovdje sam kako bih tebe pitao jesam li ti ikada išta ispričao.” “Ništa. K tome si mi uvijek govorio o svojim avanturama, moţda da bi u meni izazvao zavist. O Cavassijevoj, o Vanni, o Amerikanki na salonu knjiga u Londonu, o lijepoj Nizozemkici zbog koje si tri puta išao u Amsterdam, o Silvani...” “Ma daj, pa koliko sam ja to veza imao?” “Mnogo. Previše za mene koji sam uvijek bio monogaman. Ali o Sibilli, kunem ti se, nikada nisi ništa rekao. Pa što si to uvrtio u glavu? Jučer si je vidio, nasmiješila ti se, pa si pomislio da je nemoguće imati je u blizini i ne razmišljati o tome. To je ljudski, za nju zaista ne bi mogao reći tko je ta grdoba... A osim toga, nitko od nas nije nikada uspio saznati ima li Sibilla neki svoj ţivot. Uvijek vedra, spremna pomoći svakome kao da tu uslugu čini samo njemu, moţe biti koketna upravo zato što nikada nije bilo ničega. Ledena sfinga.” Gianni je vjerojatno bio iskren, ali to nije značilo ništa. Ako mi se sa Sibillom dogodila vaţnija od svih ostalih veza, ona Prava, jasno je da to nisam ispričao ni Gianniju. To je moralo ostati divnom urotom između mene i Sibille. Ili ne. Ledena sfinga, izvan radnog vremena ima svoj ţivot, moţda je već s nekim u vezi, njena stvar, ona je savršena, ne miješa posao i

privatni ţivot. Ugriz ljubomore prema nepoznatom suparniku. A ipak netko će oskvrnut vrelo ustašca tvojih, netko tko neće ni znati za to, ribar što traţi spuţve, taj rijetki dobit će biser. “Imam za tebe jednu udovicu, Yambo,” rekla mije Sibilla namigujući. Postajemo prisni, baš lijepo. “Kakvu udovicu?” upitao sam. Objasnila mije da antikvari mojega ranga imaju neke svoje načine nabavljanja knjiga. Ima tipova koji svrate u studio pitajući te vrijedi li štogod ta knjiga, a vrijedi li nešto ovisi o tome koliko si pošten, naravno, nastojiš nešto i zaraditi. Ili je tip kolekcionar u teškoćama, zna vrijednost onoga što ti nudi, pa u najboljem slučaju moţeš izvući tek nešto malo iznad cijene. Jedan od načina je kupovanje na međunarodnim draţbama, a na njima napraviš dobar posao samo ako si jedini koji je shvatio vrijednost knjige, ali tvoji konkurenti baš i nisu budale. Marţa je minimalna i postaje zanimljivom tek ako je knjiga izuzetno vrijedna. Zatim kupuješ od kolega, jer netko moţe imati knjigu koja njegovu klijentelu ne zanima, pa drţi nisku cijenu, a ti međutim poznaješ opsjednutog ljubitelja. Najzad, postoji metoda lešinara. Pronađeš velike osiromašene obitelji, s drevnom palačom i starinskom bibliotekom, pričekaš da umre otac, muţ ili ujak, jer nasljednici već imaju dosta problema s prodajom namještaja i nakita, a ne znaju kako procijeniti tu gomilu knjiga koje nisu nikada otvorili. Obično se kaţe udovica, ali to moţe biti unuk koji ţeli unovčiti malo, ali odmah, još bolje ima li problema sa ţenama ili drogom. Tada odeš pogledati knjige, provedeš u tim mračnim sobama dva tri dana i odlučiš se za strategiju. U ovom je slučaju doista bila u pitanju udovica; Sibilla je od nekoga dobila informaciju (to su moje male tajne, rekla je zadovoljno i vragolasto), a čini se da ja znam s udovicama. Zatraţio sam od Sibille da me prati, jer moţda sam ne bih prepoznao pravu knjigu. Kakva divna kuća gospođo, da, hvala, moţda ste za konjak. Zatim, kreneš prekapati, bouquiner, broivsing... Sibilla mije šaptala pravila igre. Obično nađeš dvije ili tri stotine svezaka koji ništa ne vrijede, odmah prepoznaš različite pandekte i teološke disertacije koje završavaju na štandovima sajma Svetog Ambrozija, ili tucete svezaka iz osamnaestoga stoljeća s Telemahovim pustolovinama i utopijskim putovanjima, svejednako uvezane, dobro dođu dekoraterima koji ih kupuju na metre. Zatim puno toga iz šesnaestoga stoljeća, maloga formata, Ciceroni i Retoričke ad Herennius, bezvrijedne knjige koje završavaju na štandovima na trgu Fontanella Borghese u Rimu, a kupuju ih za dvostruko od njihove vrijednosti oni koji poslije govore kako imaju knjige iz šesnaestoga stoljeća. Ali, traţi, traţi, pa sam tamo i ja primijetio Cicerona, da,

pisanog aldinskim kurzivom i ni više ni manje nego Cronaca di Norimberga u savršenom stanju, jednog Rolewincka, Kircherovu Ars magna lucis et umbrae s predivnim gravirama i sa samo nekoliko potamnjelih stranica, što je za papir iz tog vremena rijetkost, čak i prekrasnog Rabelaisa, izdanje Jeana Frederica Bernarda iz 1741., tri sveska kvart formata s Picartovim vinjetama, divan uvez u crvenom marokenu, zlatotisak na koricama, zlatne šare i ukrasi na hrptu, omoti od zelene svile sa zlatnom čipkom - koje je pokojnik briţljivo prekrio plavim papirom da ih ne ošteti, pa na prvi pogled nisu ostavljali nikakav dojam. Naravno, nije Cronaca di Norimberga, šapnula mi je Sibilla, uvez je moderan, ali zanimljiv za ljubitelje jer je s potpisom Riviere & Son. Fossati bi je odmah uzeo - kasnije ču ti reći tko je on, sakuplja uveze. Na kraju smo izdvojili deset knjiga za koje ćemo izvući barem sto milijuna, ali i više ako ih dobro prodamo; samo je Cronaca mogla donijeti najmanje pedeset milijuna. Tko zna zašto su tu bile, pokojnik je bio biljeţnik, a biblioteka mu je bila statusni simbol, ali sigurno je bio škrt i kupovao samo ako nije morao puno potrošiti. Ove dobre knjige sigurno je slučajno kupio prije četrdeset godina, kad su se prodavale jeftino. Sibilla mije objasnila kako se to radi u ovakvim slučajevima, ja sam pozvao gospođu i činilo se kao da sam se oduvijek bavio tim poslom. Rekao sam joj da tu ima puno toga, ali malo vrijedi. Tresnuo sam joj na stol najlošije knjige, potamnjelih stranica, s mrljama od vlage, slabih spojeva, s marokenom na koricama koji je izgledao kao da je preko njega prošao brusni papir, tragovima moljaca poput čipke, pogledajte ovo Dottore, govorila je Sibilla, ovako iskrivljene neće se ni pod prešom vratiti u normalno stanje, a ja sam spomenuo sajam Svetog Ambrozija. “Ne znam čak ni hoću li ih uspjeti sve tamo izloţiti, gospođo, a vi shvaćate da ako ostanu u kući troškovi skladišta se penju do zvijezda. Nudim vam pedeset milijuna za cijelu partiju.” “To zovete partijom?!” A, ne, pedeset milijuna za tu divnu biblioteku, njen je muţ potrošio cijeli ţivot da bi je skupio, to je uvreda uspomeni na njega. Prijelaz na drugu stratešku fazu: “Dakle gospođo, gledajte, nas zanima najviše ovih deset knjiga. Ţelim vam izaći ususret pa vam nudim trideset milijuna samo za njih.” Gospođa računa, pedeset milijuna za golemu biblioteku su uvreda svetoj uspomeni na pokojnika, trideset za samo deset knjiga je dobar posao, za ostatak će pronaći nekog drugog manje izbirljivog i puno dareţljivijeg antikvara. Sklopljen posao. Vratili smo se u studio veseli kao djeca koja su upravo izvela neki nestašluk. “Je li to nepošteno?” upitao sam. “Ma ne, Yambo, svi tako rade.” I ona citira, kao i ja. “Da je dopala

šaka nekom tvom kolegi, dobila bi još manje. A osim toga, vidio si namještaj, slike i srebrninu, to su ljudi puni novaca koje baš briga za knjige. Mi radimo za one koji uistinu vole knjige.” Što bih ja bez Sibille. Odlučna i ljupka, domišljata poput golubice. I opet sam počeo maštati, ponovno ulazeći u vraţju spiralu iz prethodnih dana. Srećom, posjet udovici me sasvim obesnaţio. Odmah sam se vratio kući. Paola je primijetila da joj već nekoliko dana izgledam bljeđi nego obično, previše se zamaram. Bolje je da u studio idem svakog drugog dana. Prisiljavao sam se misliti na nešto drugo: “Sibilla, moja ţena kaţe da sam sakupljao tekstove o magli. Gdje su?” “Bile su to uţasne fotokopije, pa sam ih malo pomalo premjestila u računalo. Nemoj se zahvaljivati, bilo je vrlo zabavno. Potraţit ću ti datoteku.” Znao sam da postoje računala, (kao što sam znao da postoje zrakoplovi), ali sam ga, naravno, prvi put dotaknuo. Bilo je isto kao s biciklom, stavio sam na njega ruke, a moje su se jagodice svega same sjetile. O magli sam sakupio barem stotinu pedeset stranica citata. Izgleda da mije doista bilo stalo do nje. Evo Abbottova Flatlanda: zemlja sa samo dvije dimenzije, gdje ţive jedino plošni likovi, trokuti, četverokuti i mnogokuti. Kako se međusobno prepoznati ako se ne vide iz visine, a zamjećuju samo linije? Zahvaljujući magli. “Gdjegod postoji poprilična količina Magle, eto kako predmeti na određenoj udaljenosti, recimo od jednog metra, postaju osjetno manje jasni od onih koji su na devedeset i pet centimetara; kao posljedica toga, a uz iskustvo paţljivog i stalnog promatranje veće ili manje jasnoće, u stanju smo s velikom preciznošću zaključiti kako izgleda promatrani predmet.” Blago tim trokutima koji tumaraju kroz gustu maglu i nešto vide, evo jednog šesterokuta, evo jednog paralelograma. Dvodimenzionalni, ali sretniji od mene. Ĉinilo mi se da većinu tih citata znam napamet. “Kako to,” upitao sam kasnije Paolu, “ako sam zaboravio sve ono što se odnosi na mene? Ja sam svojim osobnim zalaganjem sakupio zbirku.” “Sjećaš ih se,” rekla mi je, “ali ne zato što si ih sakupio, nego si ih sakupio zato što ih se sjećaš. One su dio enciklopedijskog znanja, poput drugih pjesama koje si mi recitirao prvog dana kad si došao kući.” U svakom slučaju, prepoznavao sam ih na prvi pogled. Počevši od Dantea: Ko kad se magla stane da rastvara, i pogled otkrit pomalo se trudi, što bješe skrito od zgusnutih para, tako, kad prozrijeh gusti mrak i

hudi... D'Annunzio je ispisao lijepe stranice o magli u Notturnu: “Netko bešumno hoda pokaj mene, kao bosih nogu da je... Magla ulazi u usta, osvaja pluća. Leluja prema Canalazzu i tu se nakuplja. Neznanac postaje siviji, laganiji; postaje sjenka... Iznenada nestaje ispod kuće gdje je antikvarnica.” Eto, antikvarnica je kao crna jama: ono što u nju upadne više se ne pojavljuje. Tu je i Dickens, klasični početak Bleak Housea: “Magla posvuda. Magla uz rijeku, gdje teče između otočića i zelenih livada; magla niz rijeku gdje teče prljava između redova brodova i prljavštine koje stiţu do obala velikog (i prljavog) grada...” Nalazim Emily Dickinson: “Let us go in; the fog is rising.” “Nisam znala Pascolijeve stihove,” govorila je Sibilla. “Slušaj kako su lijepi...” Sad mi je bila blizu kako bi vidjela zaslon računala, stvarno bi mi mogla kosom dotaknuti obraz. Ali nije to učinila. Zanemarivši francuski, izgovarala je talijanski s blagim slavenskim naglaskom: Nepokretno u laganoj sumaglici drveće i dugačke jadikovke parnjače. Sakrivaš stvari daleke Ti maglo nedodirljiva i blijeda, Ti dime koji još izvireš, Uzoru... Zaustavila se na trećem citatu: “Magla... štene?” “Stenje.” “Ah.” Izgledala je uzbuđena što je naučila novu riječ. Magla stenje, udarit će vjetar Što lišćem oštrim puni jarak; Njeţno u ţivicu suhu baca se Crvendać; Ispod magle titra glas Iz tršćaka jeza, grozničava Iznad magle u daljini uzdiţe se zvonik... Dobra je i magla u Pirandella, osobito kad pomisliš da je Sicilijanac: “Magla se mogla rezati na kriške... Oko svake svjetiljke zijevao je krug svjetla.” Ali, zatim još je bolji Savinijev Milano: “Magla je udobna. Pretvara grad u golemu bombonijeru, a njegove stanovnike u isto toliko čokoladnih bombona... Kroz maglu prolaze ţene i djevojke u kapuljačama. Blaga para pojavljuje se oko nosnica i poluotvorenih

usta... Susrećemo se u salonu izduţenom zrcalima... grlimo se još uvijek mirišući na maglu, dok magla vani pritišće na prozor i diskretno ga zamućuje, tiha, zaštitnička...” Milanske magle Vittorija Serenija: Uzalud vrata odškrinuta večeri maglenoj Nitko se ne uspinje i ne silazi osim Udarca magle i prodavača novina glas - čudno - milanski Tempo i alibi i blagodat magle, okultne su stvari idu sigurno, prema meni se kreću miču od mene prošlost povijesti nalik poput sjećanja: dvadeset trinaest trideset tri godine slične brojevima tramvajskim... Svašta sam sakupio. Evo Kralja Learea (“Ljepotu njenu okuţite vi, močvarne magle - kad vas noćno sunce izvuče!”). A Campana? “Kroz otvor na crvenim nagrizenim bedemima u magli se tiho otvaraju duge ulice. Zla para magle čami među palačama i sakriva vrhove tornjeva, duge tihe ulice puste su kao nakon pljačke.” Sibilla se oduševljavala Flaubertom: “Bjeličasti je dan prolazio pokraj prozora bez zavjesa, nazirali su se vrhovi drveća, a još dalje velika livada do pola utonula u maglu koja se pušila na mjesečini.” Ili Baudelaireom: “Sada je more magle natapalo zgrade i one koji umiru u dubini hospicija.” Izgovarala je tuđe riječi, a meni se činilo kao da dolaze iz samog izvora. Moţda će netko oskvrnuti vrelo ustašca... Ona je bila tamo, a magla nije. Drugi su je vidjeli i raspršili u zvukove. Moţda ću jednog dana zaista moći proniknuti u maglu, bude li me Sibilla povela za ruku. Već sam nekoliko puta bio na kontroli kod Gratarola, a on je općenito odobravao ono što je učinila Paola. Cijenio je što sam sad već gotovo posve neovisan, tako se uklanjaju barem prve frustracije. Mnoge sam večeri proveo igrajući scarabeo s Giannijem, Paolom i kćerima, kaţu da mi je to bila omiljena igra. Lako pronalazim riječi, naročito one najzamršenije poput akrostiha (uhvatim se za akro) ili zeugma. Uvrstio sam jedno i jedno u na početke dviju okomitih riječi, krenuo od prvog crvenog polja prvog vodoravnog reda, stigao do sljedećeg i sastavio emfiteuza. Dvadeset jedan bod pomnoţen s devet, plus pedeset nagradnih bodova zato što sam iskoristio svih svojih sedam slova, dvjesto trideset i devet bodova samo u jednom krugu. Gianni je pobjesnio, sva sreća što si izgubio pamćenje, vikao je. On to radi ne bi li mi ulio pouzdanje. Ne samo da sam izgubio pamćenje, nego moţda sad već ţivim izmišljena sjećanja. Gratarolo je spomenuo činjenicu kako su, u slučajevima kakav je moj, ljudi izmišljali komadićke prošlosti koje nikada nisu proţivjeli, tek toliko da bi imali dojam kako ih se sjećaju. Jesam li moţda Sibillu uzeo kao izgovor? Morao sam nekako izaći iz toga. Boravak u studiju postao je muka.

Rekao sam Paoli: “Rad umara. Gledam samo i uvijek isti dio Milana. Moţda bi mi činilo dobro neko putovanje; studio napreduje sam po sebi, a Sibilla već priprema novi katalog. Mogli bismo otići, recimo, u Pariz.” “Pariz je još uvijek prezamoran za tebe, to putovanje i sve ostalo. Da malo razmislim.” “Dobro, u Pariz ne, ali u Moskvu, u Moskvu...” “U Moskvu?” “To je Ĉehov. Znaš da su mi citati jedine svjetiljke u magli.”

4. SAM LUTAM GRADOM JA Pokazali su mi mnogo obiteljskih fotografija koje mi, očigledno, ništa nisu rekle. S druge strane, tu su samo slike otkad sam upoznao Paolu. Slike iz djetinjstva, ukoliko ih ima, negdje su u Solari. Telefonom sam razgovarao sa sestrom u Sidneyu. Kad je saznala da sam loše htjela je odmah doći, ali upravo je bila podvrgnuta osjetljivoj operaciji pa su joj liječnici zabranili tako naporno putovanje. Ada je pokušala obnoviti neke uspomene, zatim je prestala i zaplakala. Rekao sam joj, tko zna zašto, neka mi, kada dođe, na poklon donese kljunaša da ga drţim u dnevnom boravku. Prema svojim saznanjima, mogao sam traţiti i klokana, ali očigledno znam da prljaju kuću. U studio sam odlazio samo po nekoliko sati dnevno. Sibilla priprema katalog i naravno da se dobro snalazi s bibliografijama. Na brzinu bacim pogled, govorim kako sve divno napreduje, zatim kaţem da imam dogovor kod liječnika. Sa strepnjom me gleda dok izlazim. Pa zna da sam bolestan, zar to nije normalno? Ili misli da je izbjegavam? Pa neću joj valjda reći “ne ţelim da mi budeš izgovor za stvaranje izmišljenih sjećanja, jadna moja ljubavi”? Pitao sam Paolu kakvi su moji politički stavovi: “Ne bih ţelio otkriti da sam, recimo, nacist.” “Ti si, što se ono kaţe, dobar demokrat,” rekla je Paola, “ali više instinktivno nego ideološki. Uvijek sam ti govorila da je tebi politika dosadna - a ti si me, zbog prepirke, zvao lapasionaria. Kao da si pribjegao starim knjigama iz straha ili prezira prema svijetu. Ne, nepravedna sam, nije to bio prezir, jer si se uzbuđivao oko velikih moralnih problema. Potpisivao si apele mirovnjaka i nenasilnih skupina, ljutio te rasizam. Ĉak si se upisao u neko udruţenje protiv vivisekcije.” “Ţivotinja, pretpostavljam.” “Naravno. Vivisekcija ljudi naziva se ratom.” “A jesam li bio... uvijek takav i prije nego što sam te sreo?” “O djetinjstvu i mladosti nisi govorio. S druge strane, u tim te stvarima nikad nisam uspjela shvatiti. Oduvijek si bio mješavina milosrđa i cinizma. Ako je netko bio osuđen na smrtnu kaznu, ti si