Umberto Eco - Tajanstveni plamen kraljice Loane

potpisivao peticiju protiv, slao si novac za komunu narkomana, ali ako bi ti rekli da je deset tisuća djece poginulo, recimo, u plemenskom ratu u centralnoj Africi, ti bi slijegao ramenima kao da kaţeš svijet je takav i tu se ništa ne moţe. Uvijek si bio čovjek vesele ćudi, volio si lijepe ţene, dobro vino, dobru glazbu, ali meni se činilo kao da je to vanjska ljuska, način da se sakriješ. Kada bi se prepustio, govorio bi kako je povijest krvava zagonetka, a svijet pogreška.” “Ništa mi neće moći izbiti iz glave kako je ovaj svijet proizvod nekog mračnog boga čije sam sjene ja produţetak.” “Tko je to rekao?” “Više ne znam.” “Mora postojati nešto što te uplelo u to. Ali si se uvijek trudio punom snagom kad je netko nešto trebao; kad je bila poplava u Firenci, dragovoljno si otišao izvlačiti iz blata knjige Nacionalne biblioteke. Eto, bio si samilostan prema malim stvarima, a ciničan prema velikim.” “To mi se čini ispravnim. Radiš samo ono što moţeš. Ostalo je Boţja krivnja, kako je govorio Gragnola.” “Tko je Gragno?” “Ni to više ne znam. Vidi se da sam to nekad znao.” Što li sam to nekad znao? Jednog sam se jutra probudio, skuhao si kavu (bez kofeina) i počeo pjevušiti Roma nonfar la stupida stasera. Zašto mi je pala na pamet ta pjesma? Dobar znak, rekla je Paola, opet počinješ. Dakle, čini se da sam svakog jutra, dok bih si pripremao kavu, pjevao neku pjesmu. Nema nikakva razloga zašto mi je pala na pamet ova umjesto neke druge. Sva ispitivanja (što si noćas sanjao, o čemu smo sinoć pričali, što si čitao prije no što si zaspao?) nisu nikada dala neko pouzdano objašnjenje. Moţda su mi zvučno sjećanje budili, recimo, način navlačenja čarapa, boja košulje, limenka koju bih ugledao krajičkom oka. “Jedino si,” primijetila je Paola, “uvijek pjevao samo pjesme iz pedesetih pa nadalje, u najboljem bi se slučaju vraćao pjesmama s prvih festivala u Sanremu, Vola colomba bianca vola ili Papaveri e papere. Nikada nisi išao unatrag, nisi pjevao pjesme iz četrdesetih, ili tridesetih, ili dvadesetih.” Paola mije spomenula Sama lutam gradom ja, veliki hit iz poslijeratnog razdoblja, koji se čak i njoj, koja je u to vrijeme bila još djevojčica, urezao u sjećanje, jer su ga neprestano izvodili na radiju. Naravno, činilo mi se da je znam, ali nije me posebno zanimala, kao da su mi otpjevali Castu divu, a zapravo izgleda da nikada nisam bio neki ljubitelj lirske opere. Ne moţe se ni usporediti s Eleanor Rugbu, na primjer, ili sa Que sera serd, whatever will be will be, ili Sono una donna non sono una santa. A što se tiče starijih pjesama, Paola je moje

nezanimanje za njih pripisivala nečemu što ona naziva potiskivanje djetinjstva. Također je tijekom godina primijetila da sam dobar poznavatelj klasične glazbe i jazza, rado sam odlazio na koncerte, slušao ploče, ali nikada nisam poţelio uključiti radio. U najboljem slučaju slušao bih ga u pozadini ako bi ga netko drugi upalio. Očigledno mi je radio bio, kao i kuća na selu, nešto iz drugih vremena. ***** A sljedećeg jutra, kad sam se probudio i pripremao kavu, pjevao sam: Sama lutam gradom ja Prolazim kroz gomilu koja ne zna Koja bol moju ne vidi Dok traţim te, sanjam te, a više nemam te... Uzalud pokušavam zaboraviti Prva ljubav zaborava nema Upisano je ime, ime u dubini srca moga spava Upoznala sam te i sada znam da si ljubav prava Prava ljubav, velika ljubav. Melodija je izlazila sama od sebe. Oči su mi zasuzile. “Zašto baš ta?” upitala je Paola. “Eto tako. Moţda zato što se zvala Traţim te. A koga, ne znam.” “Savladao si barijeru četrdesetih godina,” uzvratila je Paola znatiţeljno. “Nije to,” odgovorio sam, “nego sam osjetio nešto iznutra. Kao neki jeţur. Ne, ne kao jeţur. Kao da... Znaš Flatland, i ti si ga pročitala. Pa eto, oni trokuti i oni kvadrati ţive u dvije dimenzije, ne znaju što je to debljina. Sad zamisli da ih netko od nas, koji ţivimo u tri dimenzije, dotakne odozgo. Osjetili bi nikad prije iskušani osjećaj i bili bi nesposobni reći što je to. Kao kad bi k nama došao netko iz četvrte dimenzije i njeţno nas dotaknuo iznutra, recimo po pilorusu, donjem otvoru ţeluca. Što osjećaš kad ti netko poškaklja pilorus? Rekao bih... neki tajanstveni plamen.” “Što znači tajanstveni plamen?” “Ne znam, došlo mije da tako kaţem.” “Jesi li to isto osjetio kada si vidio fotografiju svojih roditelja?” “Gotovo da. To jest ne. Ali zapravo, zašto ne? Gotovo isto.” “To je zanimljiv znak, Yambo, treba ga zabiljeţiti.” Ona se uvijek nada da će me izbaviti. A ja sam moţda osjetio tajanstveni plamen razmišljajući o Sibilli. *****

Nedjelja. “Pođi prošetati,” rekla mi je Paola,” činit će ti dobro. Drţi se ulica koje poznaješ. Na Largu Cairoli je onaj štand sa cvijećem koji je obično otvoren i praznikom. Neka ti naprave lijepi proljetni buket, ili buket ruţa, ova kuća izgleda kao mrtvačnica.” Sišao sam na Largo Cairoli, ali je štand bio zatvoren. Tumarao sam po Via Dante do Via Cordusio, skrenuo desno prema Borsi i vidio da se nedjeljom tamo sastaju kolekcionari iz cijeloga Milana. Uzduţ Via Cordusio štandovi s markama, uzduţ cijele Via Armorari stare razglednice i figurice, a cijeli su Passaggio Centrale zauzeli prodavači starog novca, sličica svetaca, olovnih vojnika, ručnih satova, pa čak i telefonskih kartica. Kolekcionarstvo je analno, trebao sam znati, ljudi su spremni sakupljati sve, čak i čepove Coca-Cole, uostalom telefonske kartice koštaju manje od mojih inkunabula. Na Piazzi Edison, slijeva štandovi s knjigama, novinama, reklamnim plakatima, a nasuprot čak i neki koji prodaju raznu kramu, svjetiljke Liberty, dakako laţne, posluţavnike s cvijećem na crnoj podlozi, balerine od porculana. Najednom su se štandu nalazile četiri zapečaćene valjkaste posude, s nekom vodenastom otopinom (formalinom?) u kojoj su lebdjeli oblici boje bjelokosti, neki okrugli, neki u obliku graha, povezani vrlo bijelim nitima. Bila su to morska stvorenja, trpovi, komadići polipa, izblijedjeli koralji, a mogli su također biti bolesna tvorevina nakazne mašte nekog umjetnika. Yvesa Tanguva? Vlasnik mi je objasnio da su to testisi psa, mačka, pijetla i još neke ţivotinje, zajedno s bubrezima i tim stvarima. “Vidite, to je sve iz znanstvenog laboratorija devetnaestoga stoljeća. Ĉetrdeset tisuća svaki. Samo posude vrijede dvostruko, to je staro barem stotinu pedeset godina. Ĉetiri puta četiri je šesnaest, ja ću vam sva četiri dati za sto dvadeset tisuća. Dobar posao.” Ti su me testisi očarali. Konačno nešto što ne bih trebao poznavati po semantičkom pamćenju, kako je govorio Gratarolo, a nisu ni dio mog prošlog iskustva. Tko je ikada vidio pasje testise same za sebe, hoću reći, bez psa? Pretraţio sam dţep, sveukupno sam imao četrdeset tisuća, a na štandu baš ne moţeš platiti čekom. “Uzet ću one pseće.” “Griješite što ostavljate one druge, bila je to jedinstvena prilika.” Ne moţe se sve imati. Vratio sam se kući sa svojim psećim mudima, a Paola je problijedjela: “Ĉudno je, uistinu izgleda kao umjetničko djelo, ali gdje ćemo to drţati? U dnevnom boravku, tako da nam svaki put kad nekom gostu ponudiš pistacije i masline iz Ascolija taj povrati na tepih? U spavaćoj sobi? Oprosti, ali ne. Drţat ćeš to u studiju, moţda pokraj koje

lijepe knjige o prirodnim znanostima iz sedamnaestoga stoljeća.” “Mislio sam da sam napravio dobar posao.” “Ali, shvaćaš li da si ti jedini čovjek na svijetu, jedini na licu zemlje od Adama nadalje, kojega je ţena poslala da kupi cvijeće, a vraća se kući s parom psećih muda?” “Ako ništa drugo, to je za Guinessovu knjigu rekorda. A osim toga, to znaš, bolestan sam.” “Izgovori. Bio si lud i prije. Ne misliš valjda da je slučajno što si od sestre zatraţio kljunaša. Jednom si u kuću htio staviti fliper iz šezdesetih koji je koštao kao Matisseova slika i proizvodio paklenu buku.” Paola je već znala za tu trţnicu rabljenih stvari, štoviše rekla je da sam i ja morao znati za nju, jednom sam tamo pronašao prvo nerazrezano izdanje Papinijeva Goga, s originalnim koricama, za deset tisuća lira. I tako me sljedeće nedjelje htjela pratiti, nikad se ne zna, rekla je, postoji rizik da se vratim kući s testisima dinosaurusa, pa će trebati pozvati zidara da proširi vrata kako bi ih mogli unijeti. Marke i telefonske kartice nisu u meni budile radoznalost, ali stari časopisi jesu. Stvari iz našeg djetinjstva, rekla je Paola. A ja: “Pustimo sad to.” Ali sam u jednom trenutku ugledao Mickeyev almanah. Instinktivno sam ga uzeo u ruku. Nije bio jako star, bio je to reprint iz sedamdesetih kao što se moglo zaključiti po straţnjoj strani korica i cijeni. Otvorio sam ga na sredini: “Ovo nije original, jer oni su bili tiskani u dvije boje, u nijansi cigle i kestenjastoj, a ovaj je tiskan u bijeloj i plavoj.” “Kako to znaš?” “Ne znam, samo znam.” “Ali naslovnica reproducira onu originalnu, pogledaj datum i cijenu, 1937., lira i pedeset.” Bjelkino blago, isticalo se na raznobojnoj naslovnici. “Ovdje su pogriješili stablo,” rekao sam. “U kom smislu?” Na brzinu sam prelistao almanah i sigurnim sam pokretom došao do pravih prizora. Ali kao da nemam volje pročitati ono što piše u oblačićima, kao da su ispisani nekim drugim jezikom, ili su se slova izmiješala. Radije sam napamet recitirao. “Dakle, Mickey Mouse i Horacije su sa starim zemljovidom otišli potraţiti blago koje je zakopao djed krave Bjelke ili djedov brat, natječući se s laskavim gospodinom Squinchom i podmuklim Hromim Dabom. Stigli su na mjesto, pogledali zemljovid, trebalo je krenuti od velikog drva, povući crtu prema manjem drvetu i napraviti trokut. Kopaju kopaju, ali nema ničega. Sve dok Mickeyu Mouseu nije sinula

ideja, zemljovid je iz 1863., prošlo je više od sedamdeset godina, nemoguće da je tada tamo bilo to malo stablo, dakle stablo koje sada izgleda veliko je ondašnje malo stablo, a veliko se srušilo, ali moţda su tu još njegovi ostaci. I doista, traţe traţe, i evo komada panja, ponovno iscrtaju trokut, ponovno kopaju i evo tamo, baš u toj točki, blaga.” “Otkuda to znaš?” “To svi znaju, zar ne?” “Naravno da ne znaju,” rekla je Paola uzbuđena. “To nije semantičko pamćenje. To je autobiografsko pamćenje. Ti se sjećaš nečega što te se dojmilo kad si bio dijete! A to ti je prizvala ova naslovnica.” “Ne, nije slika. Moţda prije ime, krava Bjelka.” “Rosebud.” Naravno da smo kupili almanah. Večer sam proveo nad tom pričom, ali iz nje nisam ništa više izvukao. Znao sam je, i to je sve, nikakav tajanstveni plamen. “Neću se više izvući iz ovoga, Paola. Nikada neću ući u spilju.” “Ali odmah si se sjetio priče o dva stabla.” “Proust se barem sjećao tri. Papir, papir, poput svih knjiga u ovom stanu i onih u studiju. Imam sjećanje od papira.” “Iskoristi papir, budući da ti madeleines ništa ne govore. Nisi Proust, u redu. Nije to bio ni Zasetskij.” “Carneade, tko je pak to bio?” “Gotovo sam sasvim zaboravila, ali me podsjetio Gratarolo. Zbog profesije kojom se bavim, nisam mogla, a da ne pročitam Izgubljeni i ponovno pronađeni svijet, klasični slučaj. Samo što je to bilo prije puno vremena i to zbog akademskog razloga. Danas sam je ponovno paţljivo pročitala, to je sjajna knjiţica koju prolistaš za dva sata. Dakle, Lurija,

veliki ruski neuropsiholog, pratio je slučaj tog Zasetskija, kojega je tijekom posljednjeg svjetskog rata pogodila krhotina granate i povrijedila mu lijevu okcipitoparijentalnu stranu mozga. I on se budi, ali u uţasnom kaosu, ne uspijeva čak ni shvatiti poloţaj svog tijela u prostoru. Ponekad misli da su mu dijelovi tijela promijenjeni, da mu je glava postala prekomjerno velika, da mu je trup izuzetno mali, da su mu se noge premjestile na glavu.” “Ne sliči mi na moj slučaj. Noge na glavi? A penis na mjestu nosa?” “Ĉekaj malo. To s nogama na glavi mu se događalo samo ponekad. Najgore je bilo sa sjećanjem. Svedeno na komadiće, kao da se pretvorilo u prah, puno gore nego tvoje. Ni on se nije sjećao ni gdje je rođen ni imena svoje majke, ali nije više znao ni čitati i pisati. Lurija ga je počeo pratiti, Zasetskij ima ţeljeznu volju, ponovno uči čitati i pisati, i piše, piše. Dvadeset pet godina zapisuje ne samo ono što iskopava iz opustošene pećine svoga sjećanja, nego i ono što mu se iz dana u dan događa. Kao da njegova ruka, svojim automatizmima, uspijeva dovesti u red ono što glava ne uspijeva. Kao da je ono što je pisao bilo pametnije od njega. Tako se, malo pomalo, ponovno pronašao na papiru. Ti nisi kao on, ali dojmilo me se što je stvorio sjećanje od papira. I za to mu je trebalo dvadeset pet godina. Ti papire već imaš, ali to očito nisu ovi ovdje. Tvoja je pećina u kući na selu. Znaš, o tome sam mnogo razmišljala ovih dana. Previše odrješito si zaključao papire svoga djetinjstva i svoje rane mladosti. Moţda tamo ima nečega što će te dobro uzdrmati. Učini mi sad to sveto zadovoljstvo i otiđi u Solaru. Sam, prvo zato što ne mogu napustiti posao, drugo zato što po mom mišljenju moraš sve obaviti sam. Ti i tvoja daleka prošlost. Ostani tamo koliko treba i vidi što će se dogoditi. U najgorem ćeš slučaju izgubiti tjedan dana, moţda dva, ali ćeš biti na čistom zraku koji će ti činiti dobro. Već sam telefonirala Amaliji.” “A tko je Amalija, Zesetskijeva ţena?” “Ne, njegova baka. Nisam ti ispričala baš sve o Solari. Još od vremena tvoga djeda tamo su bili napoličari, Maria i Tommaso, zvan Masulu, jer je tada oko kuće bilo mnogo zemlje, osobito vinograda i dosta stoke. Maria te odgojila i silno te voljela. Ali i Amalija, njena kći, koja mora biti desetak godina starija od tebe, bila ti je kao starija sestra, dadilja i sve ostalo. Bio si njen idol. Kad su ujak i ujna prodali zemlju, uključujući i kućicu u planini, ostali su još mali vinograd, voćnjak, povrtnjak, svinjac, kunićak i kokošinjac. Više nije imalo smisla govoriti o napoličarenju, a ti si sve ostavio Masulu, kao da je to njegovo, uz uvjet da se obitelj brine za kuću. Kasnije su umrli i Masulu i Maria, a Amalia se nikada nije udala - nije bila neka ljepotica - i ostala je ţivjeti tamo,

prodaje jaja i piliće u selu, mesar dolazi kad treba zaklati svinju, rođaci joj pomaţu prskati lozu i kad treba obaviti berbu, ukratko zadovoljna je, osim što se osjeća pomalo usamljenom, pa je sretna kad djevojke dođu tamo s djecom. Plaćamo joj za ono što potrošimo, jaja, piliće ili salame, a za voće i povrće ne ţeli ni čuti - to je vaše, kaţe. Zlatna ţena i vidjet ćeš kakva kuharica. Na pomisao da ćeš doći izbezumila se, pa Signorino Yambo ovo, pa Signorino Yambo ono, koja divota, vidjet ćete da ću ga izliječiti od te njegove bolesti salatom koju voli...” “Signorino Yambo. Kako otmjeno. Usput, zašto me zovete Yambo?” “Za Amaliju ćeš biti Signorino i sa osamdeset. A što se tiče Yamba, to mije objasnila upravo Maria. To si ti odlučio kao mali. Govorio šija se zovem Yambo, onaj s čuperkom. I tako si za sve postao Yambo.” “S čuperkom?” “Očito si tada imao neki zgodan čuperak. A nije ti se sviđalo ime Giambattista, što čak i mogu razumjeti. Ali ostavimo sad anagrafske probleme. Ti odlaziš. Ne moţeš ići vlakom, jer bi morao četiri puta presjedati, nego će te odvesti Nicoletta. Ionako mora pokupiti stvari koje je tamo ostavila za Boţić, zatim se odmah vraća natrag i ostavlja te u Amalijinim rukama koja će te maziti, ona se zna pojaviti kad je trebaš i nestati kad ţeliš biti sam. Prije pet godina u kuću smo uveli telefon, pa se moţemo čuti svakog trena. Pokušaj, molim te.” Zatraţio sam nekoliko dana da o tome razmislim. Ja sam prvi govorio o nekom putovanju, kako bih izbjegao poslijepodneva u studiju. Ali jesam li doista ţelio izbjeći poslijepodneva u studiju? Bio sam u labirintu. Kojim god smjerom da krenem, to nije onaj pravi. A osim toga, odakle sam htio izaći? Tko je rekao Sezame, otvori se, ţelim izaći? Ja sam ţelio ući, kao Ali Baba. U pećine sjećanja. Sibilla se pobrinula za rješenje mog problema. Jednog je poslijepodneva ispustila neodoljivi jecaj, blago je porumenjela (u krvi koja raspršuje plamen po tvom licu, svemir se smije), nekoliko je sekundi mučila smotuljak kartica koje je imala ispred sebe i rekla: “Yambo, moraš biti prvi koji će to saznati... Udajem se.” “Kako to, udaješ se?” reagirao sam kao da kaţem “kako si to dopuštaš?” “Udajem se. Znaš ono kad muškarac i ţena razmijene prstenje, a drugi po njima bacaju riţu?” “Ne, hoću reći... napuštaš me?” “A zašto bi? On radi u arhitektonskom birou, ali još ne zarađuje puno, morat ćemo oboje raditi. A osim toga, zar bih te ikada mogla napustiti?”

Zario mu je noţ u srce i dvaput ga okrenuo. Kraj Procesa, štoviše, kraj procesa. “Je li to nešto... što već dugo traje?” “Ne dugo. Susreli smo se prije nekoliko tjedana, znaš kako to ide. Dobar je momak, upoznat ćeš ga.” A kako to ide. Moţda je i prije bilo drugih dobrih momaka, moţda je iskoristila moju nesreću da okonča nepodnošljivu situaciju. Moţda se bacila na prvoga koji je naletio, skok u neizvjesno. A u tom sam joj slučaju dvaput nanio bol. Ali tko joj je nanio bol, budalo? Sve se odvija onako kako se obično odvija, mlada je, susreće nekoga svoje dobi, prvi put se zaljubljuje... Prvi put, slaţeš se? A ipak netko će oskvrnuti vrelo ustašca tvojih, bit će mu sreća i milost što te ni traţio nije... “Morat ću ti nešto lijepo pokloniti.” “Ima vremena. Odlučili smo sinoć, ali ţelim pričekati da se ti oporaviš, tako da mogu uzeti tjedan dana godišnjeg bez griţnje savjesti.” Bez griţnje savjesti. Kakva tankoćutnost. Kako je ono išla posljednja kartica o magli koju sam vidio? Kad smo stigli na Rimsku postaju, uvečer na Veliki petak, a ona se udaljila u vagonu utonulom u maglu, učinilo mi se da sam je izgubio zauvijek, nepovratno. Priča je završila sama od sebe. Štogod da se ranije dogodilo, sve je izbrisano. Nova novcata crna ploča. Odsada nadalje samo kao kćer. Sada sam mogao otputovati. Dapače, morao sam. Rekao sam Paoli da ću otići u Solaru. Bila je sretna. “Vidjet ćeš da ćeš se dobro osjećati.” “Prinče, prinče, je li odluka tvoja sad ta - toga moţda ne bi bilo da se pitam ja - već je to odlučila vještica mi ţena - u našoj kući uvijek je zadnja njena.” “Stvarno si zloban. Na selo, na selo.” Te večeri, dok mi je Paola u krevetu davala posljednje preporuke pred odlazak, pomilovao sam joj grudi. Njeţno je zaječala i osjetio sam nešto što je nalikovalo ţelji, ali pomiješano s njeţnošću, moţda zahvalnošću. Vodili smo ljubav. Kao i s četkicom za zube, očigledno je moje tijelo sačuvalo sjećanje kako se to radi. Bilo je to mirno, u polaganom ritmu. Ona je prva doţivjela svoj orgazam (uvijek je tako, rekla mi je kasnije), ja malo zatim. Konačno, bilo mi je prvi put. Stvarno je lijepo kako govore. Nisam bio time iznenađen: kao da sam to već znao, u glavi, a tijelom sam tek tada otkrio da je to istina. “Nije loše,” rekao sam spuštajući se na leđa, “sad shvaćam zašto

ljudi toliko drţe do toga.” “Isuse,” komentirala je Paola, “dogodili mi se čak i da razdjevičim svog muţa sa šezdeset godina.” “Bolje kasno nego nikad.” Ali nisam mogao izbjeći, dok sam s Paolinom rukom u ruci tonuo u san, postaviti si pitanje bi li sa Sibillom bilo isto. Budalo, mrmljao sam dok sam polagano gubio svijest, ionako to nikada nećeš znati. Otputovao sam. Nicoletta je vozila, a ja sam je promatrao, iz profila. Sudeći po mojim fotografijama iz doba vjenčanja, nasledila je moj nos, a. također i oblik usta,. Bila je doista moja kćer, nisu mi podvalili plod tuđe krivnje. (Budući da joj se izrez blago rastvorio, iznenada joj na grudima primijeti zlatni medaljon s fino ugraviranim Y. Veliki Boţe, reče, tko vam ga je dao? Oduvijek sam ga imala sa sobom, gospodine, već sam ga imala kad su me kao dojenče našli na stubištu samostana klarisa u Saint-Aubanu, reče ona. To je medaljon tvoje majke vojvotkinje, uzviknuh! Imaš li moţda četiri mala madeţa u obliku kriţa na lijevom ramenu? Da. Gospodine, ali kako vi to moţete znati? Pa onda, onda si ti moja kći, a ja sam tvoj otac! Oče, oče moj! Ne, nemoj se sada onesvijestiti, čedno nevinašce. Sletjet ćemo s ceste!) Nismo razgovarali, ali već sam shvatio da Nicoletta po prirodi nije baš pričljiva, a u tom je trenutku vjerojatno bila i zbunjena, bojala se da će mi natuknuti nešto što sam zaboravio, a nije me ţeljela uznemiriti. Samo sam je upitao u kojem pravcu idemo: “Solara je na granici između Langhe i Monferrata, prelijepo mjesto, vidjet ćeš, tata.” Sviđalo mi se što me zove tata. Na početku, kad smo izašli s autoceste, vidio sam oznake koje su mi govorile o poznatim gradovima, Torino, Asti, Alessandria, Casale. Zatim smo se uputili sporednim cestama gdje su table navodile mjesta za koja nikad nisam čuo. Nakon nekoliko kilometara ravnice, nakon udoline, u daljini sam nazreo plavičasti obris nekih breţuljaka. U jednom je trenutku taj obris nestao jer smo bili pred bedemom od drveća, pa se automobil uvukao u prolaz između gustog lišća, zbog čega sam pomislio na tropsku prašumu. Que me font maintenant tes ombrages et tes lacs? Ali kad smo prošli taj prolaz, a činilo se da i dalje nastavljamo ravnicom, već smo bili u kotlini koju su bočno i straga nadvisivali breţuljci - očigledno smo neprimjetno zašli u Monferrato i stalno se uspinjući, okruţile su nas uzvisine, a da to nisam ni primijetio i već smo ulazili u neki drugi svijet, u svetkovinu još mladih vinograda. Bili su to, gledano iz daljine, vrhovi raznih visina, neki su tek izbijali između niţih vršaka, drugi su bili strmiji, a mnoge od njih su nadvisivale građevine - crkve ili velike seoske kuće i nekakve kule -

koje su se tamo ustobočile prekomjerno drsko i umjesto da te vrhove blago nadopune, one kao da su ih gurale prema nebu. Nakon oko sat vremena putovanja među tim breţuljcima, gdje se nakon svakog zavoja otvarao različit krajolik, kao da smo iznenada prešli iz jedne pokrajine u drugu, u određenom sam trenutku vidio oznaku na kojoj je pisalo Mongardello. Rekao sam: “Mongardello. Zatim Corseglio, Montevasco, Castelletto Vecchio, Lovezzolo i tu smo, zar ne?” “Kako znaš?” “Pa to svi znaju,” rekao sam. Ali to očigledno nije bila istina, pa u kojoj se to enciklopediji govori o Lovezzolu? Zar počinjem prodirati u pećinu?

Drugi dio SJEĆANJE OD PAPIRA

5. BJELKINO BLAGO Dok sam se pribliţavao mjestima svoga djetinjstva zaista nisam shvaćao zašto kao odrastao nisam rado odlazio u Solani. Ne toliko zbog same Solare, tek malo više od velikog sela u kotlini sred vinograda na niskim breţuljcima, pokraj kojeg se samo prolazilo, nego zbog onog kasnije, kad počinje uspon. U određenom trenutku, nakon mnogostrukih zavoja, Nicoletta je ušla na sporedni puteljak pa smo produţili barem dva kilometra uzduţ nasipa, širokog tek toliko da se dva automobila jedva mimoiđu, koji se s obje strane spuštao pokazujući dva različita krajolika. Zdesna krajolik Monferrata, sazdan od vrlo mekanih vršaka opasanih drvoredima kojih je postupno bilo sve više, zelenih nasuprot bistrom nebu ranog ljeta, u sat kada se (znao sam) pomami podnevni demon. Na drugoj su se strani već vidjele prve kreste Langhe s oštrijim i manje raznovrsnim uzvisinama, poput slijeda lanaca koji se niţu jedan za drugim, svaki u daljini obiljeţen drugom bojom, sve dok nisu nestali u plavetnilu onih najudaljenijih. Otkrivao sam taj krajolik prvi put, pa ipak sam ga osjećao svojim i imao sam dojam da bih, kad bih se upustio u ludu jurnjavu po dolinama, znao gdje stati i kamo krenuti. U izvjesnom smislu to je bilo jednako kao i kad sam, onog dana kad sam izašao iz bolnice, uspio voziti automobil koji nikada nisam vidio. Osjećao sam se kao kod kuće. Obuzela me neodređena radost i sreća bez sjećanja. Nasip se nastavljao usponom uz breţuljak koji ga je iznenada nadvisio i, nakon drvoreda divljeg kestena, evo kuće. Zaustavili smo se u dvorištu išaranom gredicama cvijeća, a iza građevine se nazirao malo viši breţuljak gdje se prostiralo ono što je trebalo biti Amalijin mali vinograd. Na dolasku je bilo teško odrediti oblik te goleme kuće s velikim prozorima na prvom katu, čiji je prostrani središnji dio, s balkonom ispod kojeg su lijepa hrastova vrata bila uglavljena u polukruţni luk, gledala ravno na drvored, dok su dva kraća bočna krila imala skromnije ulaze. Nije se moglo vidjeti koliko se kuća proteţe na straţnjoj strani, prema breţuljku. Iza mojih leđa dvorište se otvaralo prema krajolicima kojima sam se upravo bio divio, uz pogled od sto osamdeset stupnjeva, jer se prilazni drvored malo pomalo uzdizao, a cesta kojom smo prošli nestajala prema dolje, ne ometajući pogled.

Bio je to samo kratki dojam, jer se usred glasnih povika veselja odmah pojavila ţena koja, po onome kako su je opisali, nije mogla biti nitko drugi nego Amalia, kratkih nogu, poprilično jaka, neodređene dobi (kako mi je najavila Nicoletta, između dvadeset i devedeset godina), lica nalik suhom kestenu, obasjana nezadrţivom radošću. Ukratko, obred dobrodošlice, poljupci i zagrljaji, stidljive nespretnosti za kojima bi odmah uslijedio uzvik prekinut rukom brzo prinesenom ustima (sjećate li se Signorino Yambo ovoga i onoga, ste prepoznali, što ne, i tako dalje, dok ju je Nicoletta iza mojih leđa vjerojatno mrko gledala). Zbrka, premalo prostora za razmišljanje ili pitanja, tek toliko vremena da se istovari prtljaga i odnese u lijevo krilo, ono u koje se naselila Paola s djevojkama i u kojem bih i ja mogao spavati, osim ako ne ţelim stanovati u središnjem dijelu, onom mojih bake i djeda i moga djetinjstva, koje je uvijek ostalo zatvoreno, poput nekog svetišta (“znate, ja tam' idem brisat' prašinu i nekad prozračim, al' zbilja samo rijetko, da se ne naprave loši mirisi, a da ne remetim mir 'nutra u sobama koje su meni k'o da sam u crkvi”). Ali one goleme prazne sobe u prizemlju ostajale su otvorene, jer su se tamo čuvale jabuke, rajčice i mnoge druge dobre stvari da dozru ili se očuvaju na hladnom. I zaista, kad smo napravili nekoliko koraka po tim predvorjima, osjećao se oštar miris začina, voća i povrća, a na velikom stolu već su bile prve smokve, stvarno prve; nisam si mogao uskratiti kušanje jedne i usudio sam se reći kako je to drvo zaista oduvijek bilo osobito - ali Amalia je uzviknula “kako, to drvo, ta drva, pet ih ima, to vi dobro znate, a jedno je ljepše od drugoga!” Oprostite Amalia, malo sam rastresen, pa naravno, uz te sve vaţne stvari koje imate u glavi Signorino Yambo - hvala Amalia, kad bih barem zaista imao puno takvih stvari u glavi, nezgoda je što su sve odletjele, pufff, jednog jutra krajem travnja, pa mi je svejedno je li to jedna smokva ili ih je pet. “Ima li već groţđa u vinogradu?” upitao sam, tek toliko da pokaţem kako su mi pamet i osjećaji aktivni. “Pa sad su to još slabunjavi grozdovi koji izgledaju k'o djeca u maminom trbuhu, makar je ove godine uz ovo toplo vrijeme sve dozrelo prije nego inače i nadajmo se da će još padati kiša. Ima vremena da ga vidite, groţđe, jer tu ste do rujna. Daklem, ste si bili malo bolesni i gospođa Paola mi je rekla da vas moram oporavit', sa zdravim i hranjivima stvar'ma. Pripremila sam za večeru ono što ste volili k'o mali: salaticu s uljem i sosom od paradajza, komadićima celera i sitno kosanim lukom i sa svim travama kak' to Bog zapov'jeda, a imam i kruha kakav volite, onog finog za močanje. A onda bude bilo pile, al' ono moje, ne valjda ono iz dućana koje se šopa sa svim i svačim, ili više

volite kunića s ruţmarinom. Kunića? Kunića, idem odmah po vratu lupit' najljepšega, jadna ţivina, al' taki ti je ţivot. Moj Bog, Nicoletta stvarno odmah odlazi? Baš šteta. Nema veze, ostajemo tu nas dvoje, vi radite šta 'oćete, jer ja neću zabadati nosa. Vidite me samo ujutro kad vam donesem bijelu kavu i kad se bude jelo, a ostalo vrijeme vi idete i kruţite kak' vam se sviđa.” “Dakle, tata,” rekla mi je Nicoletta dok je tovarila stvari koje je došla uzeti, “čini se da je Solara daleko, ali iza kuće je puteljak koji vodi nizbrdo ravno u selo, zaobilazeći sve zavoje ceste. Tamo je pomalo strma nizbrdica, ali s nekom vrstom stubišta, pa si odmah u nizini. Ĉetvrt sata za odlazak i dvadeset minuta za povratak uzbrdicom, a uvijek si govorio da je to dobro za kolesterol. U selu ćeš naći novine i cigarete, ali kaţeš li Amaliji, ona će otići u osam ujutro, ionako ide svojim poslom i zbog mise. Ali moraš joj na komadić papira napisati naziv novina, i to svaki dan, inače će zaboraviti i riskiraš da ti sedam dana donosi isti broj Gentea ili Stopa. Stvarno ti ne treba ništa drugo? Ţeljela bih ostati s tobom, ali mama kaţe da će ti dobro činiti ako ostaneš sam među svojim starim stvarima.” Nicoletta je otišla, Amalia mi je pokazala moju i Paolinu sobu (miris lavande). Stavio sam svoje stvari na mjesto, presvukao se u udobnu odjeću koju sam tamo našao, uključujući i cipele izgaţenih peta, stare barem dvadeset godina, baš za zemljoposjednika i pola sata sam s prozora gledao breţuljke na padinama Langhe. * * * Na kuhinjskom stolu bile su novine iz boţićnog razdoblja (bili smo tu posljednji put za praznike) i počeo sam ih čitati dok sam si nalijevao čašu muškata, spremnog u vjedrici s ledenom vodom iz bunara. Krajem studenog Ujedinjeni narodi su odobrili uporabu sile za oslobađanje Kuwaita od Iračana, upravo je za Saudijsku Arabiju krenulo prvo američko naoruţanje, govorilo se o posljednjem pokušaju Sjedinjenih Drţava da se u Ţenevi pregovara sa Saddamovim ministrima kako bi ga se uvjerilo da se povuče. Novine su mi pomogle rekonstruirati pojedine događaje i čitao sam ih kao da su to posljednje vijesti. Odjednom sam shvatio da ujutro, u onom uzbuđenju zbog putovanja, nisam obavio nuţdu. Otišao sam u kupaonicu, sjajna prilika da završim pregled novina, i s prozora sam ugledao vinograd. Spopala me misao, bolje reći stara ţelja, da potrebu obavim među redovima loze. Stavio sam novine u dţep i otvorio, ne znam je li slučajno ili zahvaljujući nekom svom unutarnjem radaru, vratašca na straţnjoj

strani. Prošao sam kroz vrlo dobro odrţavani povrtnjak. Sa strane gospodarskog krila nalazile su se drvene ograde, a po kokodakanju i roktanju koji su se čuli, vjerojatno su tu bili kokošinjac, kunićak i svinjski tor. U dnu povrtnjaka bio je puteljak kojim se uspinjalo do vinograda. Amalia je bila u pravu, listovi loze još su bili mali, a zrna su nalikovala bobicama. Ali osjećao sam da sam u vinogradu, s grumenjem zemlje koje sam gazio svojim izlizanim potplatima i čupercima korova između redova loze. Instinktivno sam pogledom potraţio stablo breskve, ali ga nisam vidio. Ĉudno, bio sam pročitao u nekom romanu da među redovima loze - po kojima još od malena moraš hodati bos, malo zadebljanih peta - postoje ţute breskve koje rastu samo u vinogradima, rastvaraju se pritiskom palca, a koštica iz njih izlazi gotovo sama, čista kao nakon kemijskog postupka, osim pokojeg crvića, debelog i bijelog, koji djelićem ostaje pričvršćen za nju. Moţeš ih pojesti, a da i ne osjetiš baršunastu koţu, od čega te prođu srsi od jezika do slabina. Na trenutak su me prošli srsi u slabinama. Ĉučnuo sam, u velikoj podnevnoj tišini prekidanoj cvrkutom ptica i cvrčanjem cvrčaka, i ispraznio crijeva. Silly season. He read on, seated calm above his own rising smeli. Ljudska bića vole miris vlastitih izmeta, ali ne i smrad tuđih. Konačno, oni su dio našeg tijela. Osjećao sam iskonsko zadovoljstvo. Lagano pokretanje sfinktera, među tim zelenilom, prizivalo mi je zbrkana prethodna iskustva. Ili je to instinkt vrste. Ja imam tako malo osobnog, a toliko opće vrste (imam pamćenje ljudskog roda, a ne osobno) da sam moţda jednostavno uţivao u zadovoljstvu koje je osjetio već neandertalac. On je sigurno imao manje toga za pamćenja od mene, nije znao čak ni tko je Napoleon. Kad sam bio gotov, palo mi je na um da bih se trebao obrisati lišćem, to je morao biti automatizam. Imao sam sa sobom novine, pa sam istrgnuo stranicu s televizijskim programima (ionako su bili stari šest mjeseci, a osim toga, u Solari nema televizora). Ustao sam i pogledao svoj izmet. Lijepa zavojita arhitektura koja se još pušila. Borromini. Vjerojatno su mi crijeva u redu, jer je poznato da se nad tim treba zabrinuti samo ako je izmet previše mekan ili čak tekući. Prvi put sam vidio svoje govno (u gradu sjediš na školjki i bez gledanja odmah povučeš vodu). Već ga zovem govno, kako vjerujem da to ljudi čine. Govno je najosobnije i najintimnije što imamo. Ostalo mogu znati i drugi, izraz lica, pogled, kretnje. Ĉak i tvoje golo tijelo, na moru, kod liječnika, dok vodiš ljubav. Ĉak i misli, jer ih obično izraţavaš, ili ih

drugi pogađaju iz tvog pogleda ili zbunjenosti. Naravno, bit će tu i tajnih misli (Sibilla, primjerice, ali tu sam se djelomično izlanuo pred Giannijem i tko zna je li nešto naslutila, moţda se upravo zbog toga udaje), ali općenito se i misli iskazuju. Govno međutim ne. Osim u vrlo kratkom razdoblju tvog ţivota, kada ti mama mijenja pelene, kasnije je samo tvoje. A budući da moje sadašnje govno baš i nije trebalo biti različito od onog koje sam proizvodio tijekom svog prošlog ţivota, eto kako sam se u tom trenu ponovno zdruţio sa satnim sobom iz zaboravljenih vremena i doţivio prvo iskustvo koje se moglo povezati s bezbrojnim drugim prethodnim iskustvima, čak i onima kad sam kao dijete obavljao nuţdu u vinogradu. Kad bih dobro pogledao uokolo, moţda bih još pronašao ostatke kakice iz tog doba i, ako ispravno iscrtam trokut, Bjelkino blago. Ali tu sam se zaustavio. Govno još uvijek nije bilo moj lipov čaj - i stvarno bih volio vidjeti kako se mogu pretvarati da sflnkterom provodim svoje recherche? Za pronalaţenje izgubljena vremena ne treba nam proljev nego astma. Astma je zračna, to je dašak (iako mučan) duše: ona je za bogate koji si mogu priuštiti sobe obloţene plutom. Siromasi, na poljima, ne prazne dušu nego tijelo. Pa ipak se nisam osjećao osiromašenim, već zadovoljnim, kaţem uistinu zadovoljnim, kako to još nisam osjetio od buđenja. Putovi Gospodnji su doista bezbrojni, pomislio sam, prolaze čak i kroz otvor na straţnjici. Tako je dan završio. Lutao sam malo po sobama lijevog krila, vidio sam sobu koja je sigurno pripadala unučićima (velika soba s tri kreveta, krpenim lutkama i triciklima ostavljenima po kutovima), u spavaćoj sobi bile su posljednje knjige koje sam ostavio na noćnom ormariću, ništa osobito značajno. Nisam se usudio zaci u staro krilo. Strpljenja, moram se naviknuti na mjesto. Jeo sam u Amalijinoj kuhinji, okruţen starim naćvama, stolovima i stolcima još od njenih roditelja i mirisom glavica češnjaka obješenih o grede. Kunić je bio ukusan, ali je salatica bila vrijedna cijelog tog putovanja. Uţivao sam u umakanju kruha u taj ruţičasti umak išaran uljnim mrljama, ali bilo je to zadovoljstvo otkrića, a ne sjećanja. Već sam znao da od svojih osjetilnih kvrţica ne trebam očekivati nikakve pomoći. Poprilično sam popio: vino iz tih krajeva vrijedi kao sva francuska vina zajedno. Upoznao sam se s kućnim ţivotinjama: Pippom, starim olinjalim psom, sjajnim čuvarom, kako me uvjeravala Amalia, iako baš nije ulijevao povjerenje onako star, na jedno oko slijep i kako se činilo oglupio, i tri mačka. Dva su bila mrzovoljna i tvrdoglava, a treći je bio

neka vrsta crnog angora mačka, guste i mekane dlake, a hranu je znao traţiti umiljato, grebući me po hlačama i dajući znak zavodljivim mijaukanjem. Mislim da volim sve ţivotinje (zar se nisam upisao u neko udruţenje protiv vivisekcije?), ali se instinktivnim simpatijama ne moţe zapovijedati. Treći mačak mi je bio ljubimac i njemu sam davao najbolje zalogaje. Upitao sam Amaliju kako se mačke zovu, a ona je odgovorila da mačke nemaju imena, jer nisu kršćani kao psi. Pitao sam mogu li crnog mačka zvati Matu, odgovorila je da mogu ako mi nije dovoljno micmicmic, ali joj se na licu vidjelo da misli kako oni iz grada, pa čak i Signorino Yambo, imaju mnogo cvrčaka u glavi. A cvrčci (oni pravi) su vani stvarali zaglušujuću buku, pa sam ih otišao slušati u dvorište. Pogledao sam u nebo nadajući se da ću na njemu otkriti poznate likove. Zvijeţđa, samo zvijeţđa iz astronomskog atlasa. Prepoznao sam Velikog Medvjeda, ali kao jednu od onih stvari o kojima sam toliko slušao. Zar sam došao sve dovde da bih shvatio kako su enciklopedije u pravu? Rede in interiorem hominem i pronaći ćeš Laroussea. Rekoh sam sebi: Yambo, imaš sjećanje od papira. Ne od neurona, nego od stranica. Moţda će jednog dana izmisliti neku elektronsku vragoliju koja će računalu omogućiti putovanje kroz sve stranice ispisane od početka svijeta do danas i prijelaz s jedne na drugu dodirom jagodice, a da više ni ne shvaćaš gdje se nalaziš i tko si, a onda će svi biti poput tebe. U očekivanju da steknem još mnogo supatnika, pošao sam spavati. Tek što sam zadrijemao, čuo sam da me netko doziva. Pozivao me da izađem na prozor upornim i isprekidanim “pssst, pssst”. Tko me to mogao zvati izvana, obješen na ţaluzine? Naglo sam ih rastvorio i vidio bjeličastu sjenku kako bjeţi u noć. Kako mije Amalia objasnila sljedećeg jutra, bila je to sova: kad su kuće prazne, te ţivotinje vole ţivjeti, ne znam je li pod krovom ili u oluku, ali čim primijete da ima ljudi mijenjaju utočište. Šteta. Jer ta mije sova, koja je bjeţala u noći, opet probudila ono što smo Paola i ja opisali kao tajanstveni plam. Ova sova ili neka druga iz njene bratovštine očigledno mi je nekad pripadala, budila me nekih drugih noći i drugih je noći bjeţala u mrak, kao neki nespretan duh glupko. Glupko? Ni tu riječ nisam mogao pročitati u enciklopedijama. Dakle dolazila mi je iznutra ili od ranije. Imao sam nemirne snove i u jednom sam se trenutku probudio s jakim bolom u grudima. Isprva sam pomislio na infarkt - zna se da tako počinje - zatim sam ustao i bez razmišljanja otišao potraţiti torbicu s lijekovima koju mi je dala Paola i uzeo sam Gastal. Gastal, dakle gastritis. Napad gastritisa dobiješ kad pojedeš nešto što nisi smio.

Zapravo, jednostavno sam se prejeo: Paola mi je rekla da se kontroliram; dok je ona bila u blizini pazila je na mene kao pas čuvar, sada to moram naučiti raditi sam. Amalia mi ne bi mogla pomoći, jer prema seljačkoj tradiciji zdravo je puno jesti, a nezdravo je samo kad nemaš što za jesti. Koliko toga još moram naučiti.

6. NUOVISSIMO MELZI Spustio sam se u selo. Pomalo je naporno popeti se natrag, ali bila je to lijepa i okrepljujuća šetnja. Sva sreća što sam sa sobom ponio nekoliko šteka Gitanesa, jer tamo imaju samo Marlboro Light. Ipak je to selo. Ispričao sam Amaliji zgodu sa sovom. Nije se nasmijala kad sam rekao da sam pomislio kako je to neki duh. Postala je ozbiljna: “Sove nisu duhovi, to su dobre ţivotinje koje nikome ne čine zlo. Ali tamo dolje - a pokazivala je u smjeru Langhi - tamo još uvijek ima coprnica. Šta su coprnice? Skoro me je strah to i izgovorit', ali vi bi to trebali znat', jer je moj siroti tata vama stalno prič'o te priče. Bud'te mirni, ovdje neće doć', one idu strašit' seljake neznalice, ne gospodu koja moţda znaju pravu riječ koja će ih natjerat' u bijeg glavom bez obzira. Coprnice su zle ţene koje lunjaju noću. Još bolje ak'je magla ili oluja, onda se osjećaju k'o u svojoj kući.” Nije htjela reći ništa više, ali je spomenula maglu, pa sam je upitao ima li tu puno magle. “Puno? Isuse i Marijo, i previše. Nekad se ne vidi od mojih vrata do početka drvoreda, ma šta ja govorim, odavde ne vidim prednju stranu kuće, a ak' u njoj ima koga, navečer se jedva moţe vidjet' svjetlo koje dolazi s prozora, k'o da gori svijeća. A čak kad magla i ne dođe dovde, da samo vidite tamo prema breţuljcima. Nekad se do određene točke niš' ne vidi, zatim nešto izviri, neki vrh, neka crkvica, a onda opet bijelo pa bijelo. K'o da su tam' negdje prolili vjedro mlijeka. Ako u rujnu još budete ovdje, moţda ćete je već vidjeti, jer u ovim krajevima magle ima gotovo uvijek, osim između lipnja i kolovoza. Tamo u selu ţivi neki Salvatore, Napolitanac koji je prije dva'eset godina doš'o ovamo radit', znate, kod njih je bila velika bijeda, i još se nije navik'o, on kaţe da je kod njih lijepo vrijeme i na Bogojavljenje. Da samo znate kol˙co se puta izgubio u poljima, malo je trebalo da padne u brzicu, pa su ga noću išli traţit' s baterijama. “Ko zna, moţda su oni i dobri ljudi, ne kaţem, ali nisu k'o mi.” Recitirao sam u tišini:

I dolinu promotrih: nesta listom sve! Potopljeno! More, ko ravnice, sivo, bez vala, bez ţala, svud isto. I jedva ču se, čudna mjestimice, malih i dirljivih krikova galama: izgubljene u praznu svijetu ptice. Kosturi bukvi ko da vise prama, nebu, i ko da sanjam ruševine i mir sred mjesta pustinjskog i sama. Ali na trenutak su ruševine i samotna zdanja koje sam traţio, ako su postojali, bili ovdje, suncem obasjani, a jednako nevidljivi, jer je magla bila u meni. Ili sam ih moţda trebao potraţiti u sjeni? Kucnuo je trenutak. Morao sam ući u središnje krilo. Rekao sam Amaliji da tamo ţelim ići sam, odmahnula je glavom i dala mi ključeve. Ĉini se da ima mnogo soba, a Amalia ih sve drţi zaključanima, jer se nikada ne zna hoće li naići neki zlonamjernik. Stoga mi je dala sveţanj velikih i malih ključeva, neki su bili hrđavi, govoreći mi kako ih sve zna napamet, ali ako baš ţelim ići za svoj račun morat ću se potruditi i svaki put ih sve isprobati. Kao da govori: 'To i zasluţuješ, jer još uvijek imaš svoje mušice k'o kad si bio mali.” Amalia je vjerojatno tuda prošla rano ujutro. Dan ranije ţaluzine su bile zatvorene, a sada su bile pritvorene, tek toliko da svjetlost prodre na hodnike i u sobe, da se vidi kuda hodaš. Iako je Amalia povremeno dolazila prozračiti, ostao je ustajali miris. Nije bio neugodan, već kao da je izbijao iz starog namještaja, iz stropnih greda, iz bijelog platna raširenog preko naslonjača (nije valjda tu sjedio Lenjin?). Okanimo se sad pustolovine, probavanja i ponovnog isprobavanja raznih ključeva, zbog čega mi se činilo da sam glavni tamničar u Alcatrazu. Pristupno stubište vodilo je u dvoranu, neku vrstu dobro namještenog predsoblja, s naslonjačima u lenjinskom stilu, baš tako, i s nekim uţasnim krajolicima slikanima u ulju, stilom devetnaestoga stoljeća, lijepo uokvirenima na zidovima. Još nisam poznavao djedov ukus, ali Paola mi ga je opisala kao čudnog kolekcionara: nije mogao voljeti te mazarije. Dakle, morale su to biti obiteljske stvari, moţda slikarski pokušaji nekog pradjeda ili prabake. Uostalom, u polumraku te prostorije jedva su se i primjećivale, a izgledale su kao mrlje na

zidovima, pa je moţda bilo primjereno da budu tamo. Dvorana je s jedne strane vodila na jedini balkon na pročelju, a s druge u dva prostrana i mračna hodnika koji su se protezali duţ straţnje strane kuće, zidova gotovo potpuno prekrivenih starim gravirama u boji. U desnom su hodniku bili dijelovi Imageri d'Epinal koji su prikazivali povijesne događaje, Bombardement d'Alexandrie, Siege et bombardement de Pariš par les Prussiens, Les grandes journees de la Revolution Francaise, Prise de Pekinpar les Alliees, a ostalo su bile španjolske gravire Los Orrelis, niz malih čudovišnih bića, Colecion de monos filarmonicos, Mundo al reves i dvije gravire alegorijskih stuba s različitim razdobljima ţivota, jedna za muškarce, jedna za ţene; na prvoj stubi kolijevka i djeca s hodalicama, a zatim postupno sve do odrasle dobi na najvišoj stubi, s lijepim i blistavim likovima na olimpijskom postolju; potom polagano spuštanje sve starijih likova, koji se na posljednjoj stubi svode, kako je to htjela Sfinga, na stvorenja s tri noge, dva drhtava savijena suharka i štapom, pokraj slike smrti koja čeka. Prva su vrata vodila do prostrane starinske kuhinje, s velikom peći i golemim kaminom u kojem je još uvijek visio bakreni kotao. Sve pokućstvo je iz davnih vremena, valjda ga je naslijedio još djedov stric od svoga oca. Sada su to sve već bili antikviteti. Kroz prozirna stakla kredenca vidio sam tanjure na cvjetove, lončiće za kavu i šalice za bijelu kavu. Instinktivno sam potraţio drţač novina, dakle znao sam da postoji. Bio je tamo, obješen u kutu prema prozoru, od pirografiranog drva, s velikim plamtećim makovima na ţutoj podlozi. Ako je tijekom rata nedostajalo drva i ugljena, kuhinja je vjerojatno bila jedino zagrijano mjesto, pa tko zna koliko sam večeri proveo u toj prostoriji...

Zatim je tu bila kupaonica, i ona u staromodnom stilu, s golemom metalnom kadom i savijenim slavinama nalik vodoskocima. Ĉak je i umivaonik izgledao kao škropionica. Pokušao sam otvoriti vodu i nakon niza štucaja iz slavine je potekla ţuta tekućina koja se počela razbistravati tek nakon dvije minute. Školjka i ispirač podsjetili su me na Terme Reali s kraja devetnaestoga stoljeća. Nakon kupaonice, posljednja su vrata vodila u sobu s malo namještaja od zelenkasta drva ukrašena leptirima, krevetićem na kojem je oslonjena o jastuk sjedila lutka Lenči, kitnjasta koliko to samo moţe biti krpena lutka u stilu tridesetih godina dvadesetoga stoljeća. To je sigurno bila soba moje sestre, o čemu je svjedočilo nekoliko haljinica u ormariću, ali čini se da su maknuli sav ostali namještaj i zauvijek je zatvorili. Zaudarala je na vlagu. Nakon Adine sobe, na kraju hodnika nalazio se ormar: otvorio sa ga, još se osjećao snaţan miris kamfora i tu su bile uredno poredane izvezene plahte, prekrivači i perina. Ponovno sam prošao hodnikom do predsoblja i zaputio se na lijevu stranu. Tu su na zidovima bile njemačke gravire, vrlo precizne izrade, Zur Geschichte der Kostiime, divne ţene s Bornea i lijepe Javanke, kineski mandarini, Slaveni iz Šibenika s lulama dugima koliko i brkovi, napoletanski ribari i rimski razbojnici sa širokocjevnim starinskim puškama, Španjolci iz Segovije i Alicantea, ali i povijesni kostimi bizantskih careva, papa i vitezova iz feudalnog doba, templara, dama iz četrnaestoga stoljeća, ţidovskih trgovaca, kraljevskih mušketira, kopljanika i napoleonskih grenadira. Njemački je graver svaku osobu uhvatio u odjeći za posebne prilike, tako da se nisu samo moćnici ukazivali oteţali od ogrlica, oboruţani pištoljima s kundacima ukrašenima arabeskama, paradnim oklopima i u raskošnim dalmatikama, nego su se čak i najubogiji Afrikanac i najosiromašeniji pučanin pojavljivali s raznobojnim šalovima oko struka, šeširima s perjem i raznobojnim turbanima.

Moţda sam, prije nego u mnogim pustolovnim knjigama, šarenu mnogostrukost rasa i naroda na zemlji istraţio na tim gravirama, uokvirenima tankim okvirima, od kojih su mnoge već izblijedjele, jer su godinama bile izloţene sunčevu svjetlu, a mojim su očima bile prikaz čudesnog. “Rase i narodi na zemlji” ponovio sam glasno i pomislio na dlakavu stidnicu. Zašto? Prva su bila vrata blagovaonice koja je na kraju također bila povezana s predvorjem. Dva kredenca toboţe iz petnaestoga stoljeća, s vratnicama od raznobojnih stakala u obliku kruga i romba, nekoliko sklopivih stolaca bez naslona baš kao u drami Večeri bezdušnih šala i luster od kovana ţeljeza iznad velikog stola. Rekao sam “kopun i kraljevske okruglice”, ali nisam znao zašto. Kasnije sam pitao Amaliju zašto bi u blagovaonici na stolu trebali biti kopun i kraljevske okruglice i što su kraljevske okruglice. Objasnila mi je da na Boţić, svake godine koju nam naš Gospodin pošalje na zemlju, boţićni ručak podrazumijeva kopuna sa slatkom i ljutom gorušicom, a prije toga kraljevske okruglice, a to su ţute kuglice koje se namaču u kopunovoj juhi, a zatim tope u ustima. “Kraljevske su okruglice bile tako dobre, zločin je što se više ne rade, moţda zato što su otjerali kralja, jadan ti je i on, baš bih rado otišla reć' koju r'ječ Duceu!” “Amalia, Ducea više nema, a to znaju čak i oni koji su izgubili pamćenje...” “Ja se u politiku ne razum'jem, al' znam da su ga jednom otjerali, pa se onda vratio. Kaţem vam ja, on negdje čeka i jednog dana, nikad se ne zna... U svakom slučaju, vaš gospodin djed, neka mu Bog oprosti, drţao je do kopuna i kraljevskih okruglica, inače to nije bio Boţić.” Kopun i kraljevske okruglice. Jesu li mi ih u pamet prizvali oblik stola i luster koji je zacijelo osvjetljavao te tanjure krajem prosinca? Nisam se sjetio okusa kraljevskih okruglica, samo imena. Poput one enigmatske igre koja se zove Meta asocijacija: stol se mora povezati sa stolcem, ili objedom ili juhom. Meni je prizivao u pamet kraljevske okruglice, zbog asocijacija među riječima. Otvorio sam vrata druge prostorije. Bila je to spavaća soba i na trenutak sam oklijevao ući u nju, kao da je to zabranjeno mjesto. Oblici pokućstva učinili su mi se golemima u polusjeni, a krevet koji je još uvijek imao baldahin izgledao je kao oltar. Moţda je to bila djedova spavaća soba u koju se nije smjelo kročiti? Je li tu umro, iscrpljen od boli? Jesam li bio tu da ga posljednji put pozdravim? I naredna je prostorija bila spavaća soba, ali s pokućstvom iz neodredivog razdoblja, moţda pseudo baroka, bez kutova, sve zaobljeno, zaobljene su bile i bočne vratnice velikog garderobnog ormara sa

zrcalom i komoda. Tu me ponovno nešto stisnulo u ţelucu, kao kada sam u bolnici vidio fotografiju svojih roditelja na vjenčanju. Tajanstveni plamen. Kada sam tu pojavu pokušao opisati doktoru Gratarolu, on me upitao je li to bilo nalik ekstra sistoli. Moţda, odgovorio sam, ali bilo je popraćeno blagom toplinom koja se penje u grlo - onda nije, rekao je Gratarolo, ekstra sistole nisu takve. Ugledao sam knjigu, malu, uvezanu u smeđi uvez, na mramoru noćnog ormarića s desne strane i krenuo sam ravno prema njoj kako bih je otvorio, govoreći “riva la filotea”. Riva la filotea, na dijalektu znači da stiţe... ali što? Imao sam osjećaj da me ta tajna prati već godinama, s tim pitanjem na dijalektu (ali jesam li govorio dijalekt?) La riva? Saca l'e clariva? Što to uopće stiţe, filotea, trolejbus, tramvaj koji vozi noću, tajnovita ţičara? Otvorio sam knjigu s osjećajem da činim svetogrđe; bila je to La Filotea milanskog svećenika Giuseppea Rive iz 1888., antologija molitava, poboţnih razmišljanja, s popisom praznika i svetačkim kalendarom. Knjiga je sad već bila gotovo bez uveza, a stranice su se pod prstima skoro raspadale čim ih dotakneš. Poboţno sam ih ponovno stavio na njihova mjesta (pa ipak mije zanimanje paţljivo postupati sa starim knjigama), ali sam vidio da na hrptu, na crvenom umetku, zlatnim ali već izbijedjelim slovima piše “Riva La Filotea”. To je morao biti nečiji molitvenik koji se nikada nisam usudio otvoriti, ali koji mije, tim nejasnim natpisom u kojem se nije razlikovao naslov od autora, najavljivao predstojeći dolazak nekog uznemirujućeg vozila motkom povezanog s električnom ţicom. Zatim sam se okrenuo i vidio da se na zaobljenim stranicama komode nalaze dvoja vratašca: poţurio sam, dok mije srce počelo jače tuči, otvoriti ona desna, ogledavajući se oko sebe kao da se bojim da me uhode. Unutra su bile tri police, također zaobljene, ali prazne. Bio sam uznemiren kao da sam nešto ukrao. Moţda se i radilo o nekoj staroj krađi: išao sam njuškati po tim policama, jer je tamo moţda bilo nešto što ne bih trebao dirati ili vidjeti,

pa sam to činio potajno. Sad sam već bio siguran u to, gotovo policijskim zaključivanjem: to je bila soba mojih roditelja, Filotea je bio molitvenik moje majke, na tim sam policama komode čeprkao po nečem osobnom, primjerice, staroj prepisci, ili novčaniku, ili omotnici s fotografijama koje nisu stale u obiteljski album. .. Ali ako je to bila soba mojih roditelja, budući da mije Paola rekla da sam se rodio ovdje, na selu, onda je to bila soba u kojoj sam došao na svijet. Normalno je da se ne sjećaš sobe u kojoj si rođen, ali nije li ta soba koju su ti godinama pokazivali govoreći ti da si u njoj rođen, na tom golemom krevetu, u kojem si se ponekih noći, leţeći između mame i tate pretvarao da spavaš, gdje si tko zna koliko puta, već odbijen od sise, poţelio još udisati miris grudi koje su te dojile, morala ostaviti barem neki trag u tim prokletim vijugama. Ne, čak je i u ovom slučaju moje tijelo sačuvalo sjećanje samo na neke više puta ponovljene pokrete i ništa više. Bolje reći da bih, kad bih to htio, instinktivno mogao ponoviti pokrete sisanja usta koja hvataju dojku, ali tu bi sve i završilo, jer ne bih znao reći čije su to grudi bile i kakav je bio okus mlijeka. Je li vrijedno truda roditi se, a zatim se toga ne sjećati? A jesam li, tehnički govoreći, uopće ikada rođen? To su rekli drugi, kao i obično. Po onome što ja znam, rodio sam se krajem travnja, sa šezdeset godina, u bolničkoj sobi. Gospodin Pipino rođen je star, a umro kao dijete. Kakva je to priča? Dakle, gospodin Pipino rađa se u glavici kupusa sa šezdeset godina, lijepe bijele brade, započinje cijeli niz pustolovina, svakim se danom malo pomlađuje sve dok ne postane dijete, potom dojenče i gasi se dok ispušta svoje prvo (ili posljednje) kmečanje. Mora da sam tu priču pročitao u nekoj knjizi iz svoga djetinjstva. Ne, nemoguće, zaboravio bih je kao i sve ostalo, vidio sam je s četrdeset godina u nekoj povijesti dječje literature - zar nisam sve znao o djetinjstvu Vittorija Alfierija, a ništa o svom? U svakom slučaju morao sam se baciti na ponovno stjecanje svojih osobnih podataka, ovdje, u tami tih hodnika, barem zato da bih mogao umrijeti u pelenama i konačno vidjeti lice svoje majke. O Boţe, a ako izdahnem gledajući lice debele primalje s brkovima ravnatelja osnovne škole. Na kraju tog hodnika, nakon klupe s naslonom pod posljednjim prozorom, bila su dvoja vrata, jedna na kraju, druga lijevo. Otvorio sam ona na kraju i ušao u prostranu radnu sobu, bezličnu i ozbiljnu. Stol od mahagonija kojim je dominirala zelena lampa poput onih u sveučilišnoj knjiţnici, osvjetljavala su dva prozora obojenih stakala koja su gledala na straţnju stranu lijevog krila, na moţda najtiši i najskrovitiji dio

kuće i nudila divan prizor. Između tih prozora portret starijeg gospodina sijedih brkova, koji kao da još pozira seoskom slikaru Nadaru. Nije moguće da je slika bila ovdje dok je djed još bio ţiv, normalna osoba ne drţi vlastiti portret pred očima. Nisu ga mogli staviti ni moji roditelji, budući je djed umro nakon njih i to upravo od bola zbog njihova gubitka. Moţda su ujak i ujna, kad su prodavali kuću u gradu i okolna polja, preuredili tu sobu kao neki kenotaf. Zapravo ništa nije otkrivalo da je to bilo mjesto za rad, prostor za ţivot. Bilo je mrtvački ozbiljno. Na zidovima drugi niz Images d'Epinal s mnogobrojnim vojnicima u modrim i crvenim odorama, koje su sad već postale plave i ruţičaste, Infanterie, Cuirassiers, Dragons, Zouaves. Iznenadila me knjiţnica koja je također bila od mahagonija: prostirala se uzduţ tri zida, ali je bila gotovo prazna. Na svakoj su polici bile raspoređene samo dvije ili tri knjige, za ukras, upravo onako kako to rade loši arhitekti koji naručitelju osiguravaju potvrdu laţne kulture, ostavljajući prostora za Lalujue vaze, afričke idole, srebrne tanjure, kristalne kugle. Ali tu čak nije bilo ni tih komada skupe biţuterije: samo stari atlasi, serija francuskih časopisa na satiniranom papiru, Nuovissimo Melzi iz 1905., rječnici francuskog, engleskog, njemačkog, španjolskog. Nije moguće da je djed, knjiţničar i kolekcionar, ţivio pred praznom knjiţnicom. I doista, na jednoj se polici u srebrnu okviru

nalazila fotografija, očigledno snimljena iz jednog kuta ove sobe dok je sunce ulazilo kroz prozore i obasjavalo pisaći stol: djed je sjedio pomalo iznenađena izraza lica, bez sakoa (ali u prsluku) i gotovo da se uvukao između dviju gomila papira koje su zakrčile stol. Iza njega, police su bile pretrpane knjigama, među kojima su se uzdizale hrpe novina naslaganih bez reda. U kutu, na podu nazirale su se druge hrpe, moţda časopisa, i kutije pune drugog papirnatog materijala za koje se činilo da su tamo bačene baš zato da ih se ne baci. Eto, takva je bila djedova soba kad je u njoj ţivio, skladište spasitelja svih tiskanih materijala koje bi drugi bacili u kantu za smeće, potpalublje ukleta broda koji prevozi zaboravljene dokumente iz jednog mora u drugo, mjesto na kojem se izgubiš ako ţeliš prekopavati po svakom snopu ili hrpi. Gdje su nestale sve te divote? Smjerni su vandali očigledno uklonili sve što je moglo stvarati nered, sve van. Sve prodano nekom bijednom staretinaru, bačeno? Moţda nakon ove čistke nisam više ţelio vidjeti te sobe, moţda sam pokušao zaboraviti Solaru? Pa ipak sam u toj sobi, godinu za godinom, vjerojatno sate i sate proveo s djedom, otkrivajući s njim tko zna kakva čuda. Zar mi je oduzeto i to posljednje uporište moje prošlosti? Izašao sam iz radne sobe i ušao u sobu na lijevoj strani, dosta manju i manje ozbiljnu: pokućstvo je bilo svjetlije, moţda ga je napravio mjesni stolar, jednostavno i trebalo je biti dovoljno jednom djetetu. Krevetić u kutu, brojne police praktički prazne, osim reda lijepih crvenih uveza. Na učeničkom radnom stoliću uredno su bili poredani crna torba na sredini i druga zelena lampa, a bio je tu i pohabani primjerak latinskog rječnika Campanini Carboni. Na jednom zidu, pričvršćena dvama čavlićima, slika koja mije izazvala još jedan vrlo tajanstveni plamen. Bio je to ovitak glazbene partiture, ili plakat za ploču Htio bih letjeti, ali sam znao da upućuje na neki film. Prepoznao sam Georgesa Formbyja, njegov konjski osmijeh, znao sam da pjeva prateći se na ukuleleu i ponovno sam ga vidio kako motorom posve bez kontrole ulijeće u stog sijena, izlazi na drugoj strani usred kokošjeg kriještanja, dok pukovniku u prikolici u ruku pada jaje, lijepog li jajeta za tebe - a zatim sam vidio Formbyja kako se strmoglavljuje u nekom starinskom zrakoplovu u koji se greškom uvukao, potom se propinje, uzdiţe i ponovno pada obrušavajući se - o kako je to smiješno, da umreš od smijeha, “gledao sam ga tri puta, gledao sam ga tri puta”, gotovo sam povikao. “To je najsmješnija kino predstava koju sam ikada gledao,” ponavljao sam a govorio sam kino s vrlo otegnutim i, kako se očigledno u ono doba govorilo, barem još na selu. Ovo je sigurno bila moja soba, krevet i pisaći stol, ali osim tih malo stvari ostalo je bilo ogoljeno, kao da je to soba velikog pjesnika u rodnoj

kući, dobrovoljni prilog na ulazu, a sve je postavljeno tako da osjetite miris neminovne vječnosti. Ovdje su napisane Pjesma o kolovozu, Oda za Termopile, Elegija za umirućeg lađara... A on, Velikan? Njega više nema, iscrpila ga je sušica u dobi od dvadeset i tri godine, upravo na tom krevetu, a pogledaj klavir, još uvijek otvoren kako ga je On ostavio posljednjeg dana koji je proveo na ovom svijetu, vidite? Na središnjoj tipki la još ima tragova mrlje krvi koja mu je pala s blijedih usana dok je svirao Preludij za kapljicu vode. Ova soba samo podsjeća na njegov kratki ovozemaljski ţivot, koji je proveo pognut nad svojim papirima s kojima se toliko namučio. A papiri? Pa oni su zatvoreni u Biblioteci rimskog internata i mogu se vidjeti samo uz pristanak Djeda. A Djed? On je mrtav. Bijesan, vratio sam se u hodnik i pokazao se na dvorišnom prozoru, dozivajući Amaliju. Zar je moguće, pitao sam je, da u tim sobama više nema ni knjiga ni ičeg drugog, da u mojoj sobi više nema igračaka? “Ali, Signorino Yambo, vi ste u toj sobi još ţivjeli kad ste bili učenik, sa šesna'st ili sedamna'st godina. I mislite da ste tada htjeli zadrţat' svoje igračke? Pa kako to da vam padaju na pamet sada, nakon pedeset godina?” “Nije vaţno. A djedova radna soba? Vjerojatno je bila puna stvari. Gdje su one završile?” “Gore na tavanu, sve je na tavanu. Sjećate se tavana? Izgleda k'o

groblje, a meni izaziva tugu kad idem tamo, a penjem se samo da stavim naokolo tanjuriće s mlijekom. Zašto? Pa zato da namamim ove tri kućne mačke da odu gore, a kad su već tamo nek' se pozabave lovom na miševe. To je bila ideja vašeg gospodina djeda: na tavanu ima mnogo papira, pa miševe treba drţat' podalje od njih, jer zna se, na selu smo, štogod smo pokušavali... Kako ste vi rasli, neke su stare stvari završavale na tavanu, k'o i lutke vaše sestre. A kasnije, kad su vaši ujak i ujna tu umiješali svoje prste, ma neću kritizirat', ali mogli su ostavit' barem ono što se tu zateklo. Ali ne, k'o da je veliko spremanje prije praznika. Sve van i na tavan. Jasno da je taj kat na kojem ste vi sada post'o mrtvačnica, a kad ste se vratili s gospođom Paolom niko se nije htio miješat' u to i zato ste o'šli stanovat' u drugo krilo, koje je jadnije, al' ga je lakše odrţavat', a gospođa Paola ga je pristojno sredila...” Ako sam u velikom krilu očekivao Ali Babinu pećinu sa svim onim ćupovima punima zlatnika, dijamanata velikih kao lješnjak i letećim sagovima spremnima za polijetanje, grdno smo se prevarili, Paola i ja. Odaje s blagom bile su prazne. Je li moţda trebalo otići gore na tavan i donijeti ponovno dolje sve ono što bih tamo našao, kako bismo ih vratili u njihovo prvotno stanje? Dakako, ali trebao bih se sjetiti kakvo je to prvotno stanje bilo, a zapravo sam trebao proći svu ovu muku upravo zato da se toga sjetim. Ponovno sam ušao u djedovu radnu sobu i primijetio da se na stoliću u kutu nalazi gramofon. Ne onaj stari gramofon, već gramofon s ugrađenim zvučnikom. Po dizajnu je morao biti iz pedesetih godina, samo za ploče na sedamdeset i osam okretaja. Djed je, znači, slušao ploče? Sakupljao ih, kao i sve druge stvari? A gdje su? Jesu li i one na tavanu? Počeo sam prelistavati francuske časopise. Bile su to luksuzne revije, u stilu secesije, sa stranicama koje su nalikovale minijaturama, oslikanih rubova i ilustriranima u boji u prerafaelitskom stilu, bljedunjave dame u razgovoru s vitezovima Svetoga Grala. I zatim pripovijesti i članci također uokvireni viticama od ljiljana, a stranice o modi već u stilu Art Decoa, s tanahnim gospođama, paţ frizurama, haljinama od sifona i vezene svile, spuštena struka, golih vratova i velikih izreza na leđima, usana krvavo crvenih poput rana, s dugačkim cigaretnicima iz kojih se vuku lijeni krugovi plavičasta dima, šeširi s velovima. Ovi beznačajni umjetnici zaista su znali dočarati miris pudera. U tim su se revijama smjenjivali čeznutljivo vraćanje stilu Liberty koji je upravo prošao i istraţivanje onoga što je u modi, a moţda je baš pozivanje na netom zastarjelu ljepotu davalo patinu plemenitosti ponudi buduće Eve. Ali na jednoj sam se Evi, koja je očito odnedavno izašla iz

mode, zaustavio uz lupanje srca. Nije to bio tajanstveni plamen, bila je to dobra stara tahikardija, trzaj izazvan čeţnjom za sadašnjosti. Bio je to ţenski profil, duge zlatne kose, prikriveni znak palog anđela. U mislima sam recitirao: Dugački ljiljani posvećene bljedoće Umiru na rukama tvojim poput ugasle svijeće. Sa prstiju svojih širiš čeznutljive mirise U iscrpljeni dah najvećeg bola. Iz tvojih svijetlih halja izvire polako Ljubav i agonija. Bogami, ja sam taj profil sigurno već vidio, kao dijete, dječak, mladić, moţda još na pragu odrasle dobi i urezao mi se u srce. Bio je to Sibillin profil. Sibillu sam dakle poznavao još od pamtivijeka, a prije mjesec dana u studiju sam je jednostavno prepoznao. Ali to mi je prepoznavanje, umjesto da me obraduje i potakne na ponovne njeţnosti, sada nagrizalo dušu. Zato što sam, vidjevši Sibillu, u tom trenutku shvatio da sam ponovno darovao ţivot kameji svog djetinjstva. Moţda sam to već bio napravio kad sam je sreo prvi put: odmah sam na nju pomislio kao na predmet ljubavi, jer je predmetom ljubavi bila ta slika. Zatim, kad sam je ponovno susreo nakon buđenja, pripisao sam nam zgodu koja je bila samo moja ţelja dok sam još bio dijete. Zar između mene i Sibille nije bilo ničega osim tog profila? A što ako između mene i svih ţena koje sam poznavao nije bilo ničeg drugog osim tog lica? Što ako

sam cijelo vrijeme samo priţeljkivao lice koje sam vidio u djedovoj radnoj sobi? Iznenada je potraga na koju sam se spremao u tim sobama poprimila neku drugu dimenziju. Nije to više bio samo pokušaj da se sjetim onoga što je bilo prije no što sam napustio Solaru, nego i da shvatim zašto sam nakon Solare učinio ono što sam učinio. Alije li uistinu bilo tako? Ne pretjeruj, rekao sam sebi, zapravo si vidio sliku koja te podsjetila na ţenu koju si sreo tek jučer. Moţda te taj lik podsjeća na Sibillu smo zato što je njeţna i plava, a nekoga bi drugoga podsjetila na, recimo, Gretu Garbo ili djevojku iz susjedstva. Ti si taj koji si još opsjednut, pa poput onoga iz vica (ispričao mi ga je Gianni kada sam mu govorio o testovima u bolnici) u svim mrljama od tinte koje ti pokaţe liječnik uvijek vidiš istu stvar. Ali, napokon, ovdje si kako bi se ponovno susreo s djedom, a misliš na Sibillu? Dosta tih revija, razgledavat ću ih kasnije. Odmah me privukao Nuotdssimo Mete iz 1905., s 4260 gravira, 78 ilustracija pojmova iz raznih područja, 1050 portreta i 12 litografija u boji, u izdanju Antonija Vallardija, Milano. Ĉim sam ga otvorio i ugledao te poţutjele stranice sa slovima veličine sloga osam i male crteţe na početku najznačajnijih natuknica, odmah sam potraţio ono za što sam znao da tu moram pronaći. Mučenja, mučenja. I zaista, evo je, stranica s raznim vrstama mučenja, uranjanjem u kipuću vodu, razapinjanjem na kriţ, aculeom, gdje ţrtva biva podignuta pa zatim spuštena da straţnjicom padne na jastuk od zašiljenih ţeljeznih šiljaka, mučenjem vatrom, prţenjem tabana, roštiljem, ukopavanjem u zemlju, lomačom, kotačem, deranjem koţe, raţnjem piljenjem, okrutnom parodijom opsjenarske predstave, pri čemu je osuđenik u sanduku, a dvojica krvnika imaju velike nazubljene pile, samo što bi ovdje subjekt na kraju doista bio prepiljen na dva dijela, komadanjem gotovo nalik prethodnom, osim stoje ovdje sječivo pokretala poluga koja je po svoj prilici morala nesretnika podijeliti po duţini, zatim potezanjem pri čemu je krivac bio vezan konju za rep, pa zavrtnjima u stopalima i, najupečatljivije od svega, kolcem - u to doba nisam ništa znao o šumama onih koji su nabijani na kolac, pa zapaljeni, pri čijoj je svjetlosti grof Drakula večerao, i tako dalje, trideset vrsta mučenja, jedno groznije od drugoga. Mučenja... Da sam zatvorio oči odmah pošto sam otvorio tu stranicu, mogao bih ih navesti jedno po jedno, a blagi uţas i tiho ushićenje koje sam osjećao bili su moji vlastiti od tog trenutka, a ne onog drugog koga više nisam poznavao. Koliko li sam se dugo morao zadrţati na toj stranici. Ali koliko tek na drugima, od kojih su neke bile u boji (a do njih sam stizao čak i ne gledajući u abecedni redoslijed, kao da slijedim

pamćenje jagodica svojih prstiju): gljive, mesnate, a najljepše od svih one otrovne, muhara s crvenim klobukom išaranim bijelim, otrovno ţuta brezovka, bijela pupavka, ludara, rusula, poput mesnatih usta otvorenih u grimasi; zatim okamine s megaterijem, mastodontom i moom; antički instrumenti (ramsinga, rog, trublja, lutnja, rebek, Eolova harfa i Solomonova harfa); zastave cijeloga svijeta (sa zemljama koje su se zvale Kina i Cocincina, Malabar, Kongo, Tabore, Marates, Nova Granada, Sahara, Samos, Sandwich, Vlaška, Moldavija); prijevozna sredstva, omnibus, faeton, fijaker, landauer, kupe, jednopreţna kočija, lagana kočija na dva kotača, diliţansa, etrurska dvokolica, biga, slonovska kula, srednjovjekovna bojna kola sa zastavom, berlina, nosiljka, nosila, sanjke, kolotura, teretna kola; jedrenjaci (a ja sam vjerovao da sam iz tko zna kojih priča o morskim pustolovinama usisao pojmove kao što su brigantin, krmeno jedro, krmena sljemenjača, košno kriţno jedro, pramčano kriţno jedro, košnjača, pramčano sljemeno jedro, letnjača, fiok, prečkica, sošni deblenjak, sošnjak, kosnik, koš, bok, prihvati sošno jedro vraţji tudtk, vođo palube, trup tisuće jedrenjaka, grmljavina Hamburga, odriješi gornje jedro, svi na lijevi bok, obalna braćo!); i još uz to stara oruţja: buzdovan, bič, sabljetina krvnika, jatagan, bodeţ s tri oštrice, kratki mač, helebarda, arkebuza, lumbarda, ovan, katapult; pa gramatika heraldike: polje, vrpca, motka, pojas, priječnica, partija, presjek, isječak

umetnut u četverokut grba... To je bila prva enciklopedija u mom ţivotu i mora da sam je dugo prelistavao. Rubovi stranica bili su istrošeni, mnoge su natuknice bile podvučene, ponekad su se sa strane pojavljivale zabilješke pisane dječjim rukopisom, ponajviše prijepisi teških pojmova. Ova je knjiga korištena do krajnjih granica, čitana, iščitavana i pohabana, a mnogi su se listovi sad već odvajali. Zar se na ovome oblikovalo moje početno znanje? Nadam se da nije, podsmjehnuo sam se nakon što sam pročitao neke natuknice, i to upravo one najviše podcrtavane: Platon. Znač. grčki filoz., najveći filoz. antike. Bio je učenik Sokrata, čije je učenje izloţio u Dijalozima. Sakupio je lijepu zbirku antičkih predmeta. 429.-347. p.n.e. Baudelaire. Pariški pjesnik, neobičan i neprirodan u stvaralaštvu. Očigledno je da se čovjek moţe osloboditi i loše naobrazbe. Zatim sam odrastao i povećao svoje znanje, a na fakultetu sam pročitao gotovo cijelog Platona. Nikada nisam našao potvrdu da je sakupio lijepu zbirku antičkih predmeta. A ako je to ipak bila istina? Što ako mu je upravo to bilo najvaţnije, a sve ostalo je bilo samo zato da bi zaradio za kruh i mogao si priuštiti taj luksuz? Konačno, ona mučenja jesu postojala, ali ne vjerujem da knjige iz povijesti koje kruţe školama podučavaju o njima, što je loše, zaista trebamo znati od kakva smo materijala sazdani, mi, Kainovo pleme. Jesam li dakle odrastao misleći da je čovjek nepopravljivo zao, a ţivot priča puna krika i bijesa? Je li zbog toga Paola govorila da sam slijegao ramenima kada je u Africi umrlo milijun djece? Je li me Nuovissimo Melzi učinio sumnjičavim spram ljudske prirode? Nastavio sam ga prelistavati: Schumann (Rob.) Slav. njem. sklad. Napisao Raj i Peri, mnoge simfonije, kantate, itd. 1810.-1856. - (Clara). Vrsna pijanistica, udovica preth. 1819.-1896. Zašto “udovica”? Godine 1905. oboje su već duţe vrijeme bili mrtvi, pa zar se moţda kaţe da je Kalpurnija bila udovica Julija Cezara? Ne, bila mu je supruga, iako ga je nadţivjela. Zašto je onda udovica samo Clara? Dragi Boţe, Nuovissimo Melzi je bio sklon čak i tračevima: nakon smrti muţa, a moţda čak i prije, Clara je imala vezu s Brahmsom. Navode se datumi (Melzi, kao i proročište u Delfima, niti kaţe niti skriva, samo napominje), Robert umire kad je njoj tek trideset sedam godina, a suđeno joj je ţivotariti još sljedećih četrdeset. Pa što je u toj dobi trebala raditi lijepa i vrsna pijanistica? Clara pripada povijesti kao udovica, a Melzi je to zabiljeţio. Kako sam kasnije doznao Clarinu priču? Moţda tako što mi je Melzi razbuktao znatiţelju s onim “udovica”. Koliko riječi znam zato što sam ih tamo naučio? Jer i sada znam, s

nepokolebljivom sigurnošću i usprkos oluji u mozgu, da je glavni grad Madagaskara Antananarivo. Tamo sam susreo pojmove koji su imali okus čarobne formule: Aspis cerastes, benzen, djeva, dogmatika, grancigula, ispaša, jetkač, krvavica, maţenje, nečist, neprikriven, ognojak, rešetar, rukoljub, šaralo, zavrljačiti, zrcalce, ţderpčanik, Adrast, Allobrogi, Ritciu, Caffiristan, Dongola, Assurbanipal, Filopator... Prelistao sam atlase: neki su bili vrlo stari, još od prije rata 1914 - 1918., a u Africi su još uvijek bile njemačke kolonije, označene plavosivom bojom. U svom sam ţivotu sigurno pregledao puno atlasa - zar nisam netom prodao Orteliusov? Ali tamo su neka egzotična imena zvučala poznato, kao da sam trebao krenuti od tih stranica kako bih ponovno došao do nekih drugih stranica. Što li je povezivalo moje djetinjstvo s Deutsch-Ostafnkom, Nederlandsch-Indijom i naročito Zanzibarom? U svakom slučaju, bilo je neosporno da ovdje u Solari svaka riječ priziva neku drugu. Hoću li se po tom lancu uspeti i do posljednje riječi? Koje? “Ja”? Vratio sam se u svoju sobu. Učinilo mi se da jedno znam bez dvojbe. U Campanini-Carbonijevu rječniku nije postojala riječ govno. Kako se to kaţe na latinskom? Što li je uzviknuo Neron kad je vješajući sliku čekićem opalio po prstu? Qualis artifex pereo? Kad sam bio dijete to su sigurno biti ozbiljni problemi, a sluţbeno obrazovanje nije davalo odgovore. Mislim da se tada pribjegavalo neškolskim rječnicima. I doista, evo Melzi biljeţi i merda, govno, govnarija, govnarski, govnar, govnište, riječ koja označava mjesto puno nečisti, merdocco, „melem za odstranjivanje dlaka koji posebno upotrebljavaju Ţidovi” - pa sam se pitao koliko to dlaka imaju Ţidovi. Odjednom, kao da mi je nešto sinulo u glavi i začuo sam glas: “U mom rječniku kod kuće piše da je pitana, kurba, ţena koja se sama prodaje.” Netko, moţda školski drug, pronašao je u nekom drugom rječniku ono čega nije bilo čak ni u Melziju zadrţao je u svojim ušima zabranjenu riječ u poludijalektalnom obliku (riječ je trebala biti putan'na, kurva) i mora da me dugo intrigiralo ono “sama prodaje svoje tijelo “. Što li je to moglo biti tako zabranjeno u prodavanju, recimo, bez trgovca ili knjigovođe? Jasno je da je kurva iz mudrog rječnika obavljala prodaju sebe, svoga tijela, ali moj je informator to mentalno preveo na jedini način koji je njemu imao smisao zlobne aluzije, od svih onih koje je čuo u kući: “E, lukavica je ona, prodaje samu sebe ...”Jesam li nešto ponovno vidio, mjesto ili dječaka? Ne, ponovno su se pojavile samo rečenice, sljedovi riječi, napisanih u pripovijesti koju sam nekoć pročitao. Flatus vocis. Uvezane knjige nisu mogle biti moje. Sigurno mi ih je dao djed, ili su ih ujak i ujna prenijeli tamo iz djedove radne sobe, iz očitih

scenografskih razloga. To su većinom bili cartonnes iz Collection Hetzel, sva Verneova djela, crveni uvez s pozlaćenim crtama, šareni omoti sa zlatnim ukrasima... Moţda sam svoj francuski naučio iz tih knjiga, pa sam i tu bez pogreške pronašao najpoznatije slike: kapetana Nema koji kroz veliki prozor Nautilusa gleda divovskog polipa, zračni brod Robura Osvajača, načičkan tehnološkim šiljcima, balon koji pada na Tajanstveni otok (Penjemo se? - Ne, naprotiv, spuštamo se! - Još gore, gospodine Ciro, padamo!), golemi projektil koji se ustremljuje prema Mjesecu, pećine u središtu zemlje, Keraban tvrdoglavi i Michel Strogoff... Tko zna koliko su me uznemirivali ti likovi koji su se uvijek pojavljivali iz tamne pozadine, nacrtani tankim crnim potezima što se izmjenjuju s bjeličastim ranama, svemir bez homogeno grundiranih kromatskih područja, vizija stvorena od ogrebotina, pruga, zasljepljujućih odsjaja zbog odsustva tragova, svijet viđen vlastitom mreţnicom ţivotinje, moţda ga takvim vide bikovi, psi ili gušterice. Svijet koji se noću potajice promatra između vrlo tankih traka ţaluzina. Kroz te sam gravire ulazio u crnobijeli svijet privida: podizao bih oči s knjige, izlazio iz nje, ranjavalo me podnevno sunce, zatim ponovno dolje, poput ronioca koji zaranja u dubinu gdje se boje više ne razlikuju. Jesu li po Verneu snimani filmovi u boji? Što Verne postaje bez tih rezbarija, tih ogrebotina koje stvaraju svjetlost samo tamo gdje je rezbarov instrument

izdubio ili ostavio ispupčenje na površini? Djed je dao uvezati i druge sveske iz istog razdoblja, ali je sačuvao stare ilustrirane ovitke, Pariški mangup, Grof Morite Cristo, Tri mušketira i druga velika djela popularnog romantizma. Evo dvaju izdanja, Sonzognovo talijansko Kapetan Satana i Jacolliotovo francusko Les ravageurs de la mer. Gravire su iste, tko zna koju sam verziju pročitao. Znao sam da se u izvjesnom trenutku trebaju odigrati dva uţasna prizora u prvom opaki Nadod jednim udarcem sjekire odrubljuje glavu dobrom Haraldu i zatim ubija njegova sina Olausa, a u drugom, na kraju osvetnik Guttor grabi Nadodovu glavu i počinje je postupno stiskati svojim snaţnim rukama sve dok mozak jadnika ne šikne do stropa. Na toj ilustraciji oči ţrtve i krvnika gotovo da iskaču iz duplji.

Najveći dio radnje odvija se u ledenim morima, pokrivenima polarnom izmaglicom. Nebo je boje sedefa, a gravire ga čine maglovitim i u suprotnosti s bjelinom leda. Zastor od sivih para, intenzivnija mliječna nijansa... Vrlo sitan bijeli prah, nalik pepelu, pada na kanu... Iz dubina oceana diţe se zasljepljujući odsjaj, nestvarna svjetlost... Pljusak bijela pepela, kroz koji se na trenutke naslućuje kaos nestalnih oblika... I ljudski lik neizmjerno viši od svakog drugog stanovnika zemlje, obavijen plaštem, blistavo bijela lica boje netaknuta snijega... Ne, što to govorim, to su sjećanja iz neke druge priče. Bravo, Yambo, imaš izvrsno kratkotrajno pamćenje. Zar to nisu bile prve slike, ili prve riječi kojih si se sjetio pri buđenju u bolnici? To mora biti Poe. Ali ako su se te Poeove stranice tako duboko urezale u tvoje javno sjećanje, zar to nije bilo zato što si kao mali privatno vidio blijeda mora kapetana Satana? Ostao sam čitati (ponovno čitati?) knjigu sve do večeri, primijetio sam da sam počeo čitati stojećke, zatim sam se šćućurio, ramenima oslonio o zid, s knjigom na koljenima, zaboravivši na vrijeme, sve dok me iz tog transa nije došla probuditi Amalia vičući: “Pokvarit ćete vid, stalno vam je to govorila vaša sirota mama! Bogo moj blagi, umjesto da odete van, jer je poslijepodne danas bilo da ljepše nije moglo bit'. A niste mi čak došli ni jest' u podne. 'Ajde, idemo idemo, vrijeme je za večeru!” Dakle ponovio sam neki stari običaj. Bio sam posve iscrpljen. Jeo sam poput dječaka koji mora popraviti krvnu sliku i narasti, a odmah zatim otišao u krevet. Obično sam, rekla je Paola, dugo čitao u krevetu prije nego što bih zaspao, ali te večeri ništa od knjige, kao da mi je tako naredila mama. Odmah sam zaspao i sanjao juţna kopna i mora načinjena od dugih

pruga kreme raspoređene po tanjuru marmelade od kupina.

7. OSAM DANA NA TAVANU Što sam radio posljednjih osam dana? Ĉitao sam, najčešće na tavanu, ali se sjećanje na jedan dan miješa sa sjećanjem na drugi. Znam samo da sam čitao neumjereno i mahnito. Nisam sve čitao od početka do kraja. Neke sam knjige, neke knjiţice, samo prelistavao, kao da nadlijećem krajolik, a prelijećući ih znao sam da već znam što u njima piše. Kao da samo jedna riječ priziva drugih tisuću, ili se razvija u zbijeni saţetak, poput onih japanskih cvjetova koji se stavljaju u vodu kako bi se rascvjetali. Kao da se nešto samo od sebe taloţilo u mom sjećanju, kako bi postalo društvo Edipu ili Hansu Castorpu. Drugi put bi mi kratki spoj izazvao neki crteţ, tri tisuće riječi za jednu sliku. Ponekad bih čitao sporo, uţivajući u rečenici, odlomku, poglavlju, ćuteći valjda one iste osjećaje koje je izazvalo prvo i zaboravljeno čitanje. Suvišno je i spominjati cijeli niz vrlo tajanstvenih plamova, blagih tahikardija, iznenadnih rumenjenja što su ih mnoga od tih čitanja nakratko izazivala - a potom su se raspršivala kao što su i došla, kako bi ostavila mjesta novim navalama vrućine. Tijekom osam dana, kako bih uţivao u svjetlosti, rano sam ustajao, penjao se i tamo ostajao do zalaska sunca. U podne bi mi Amalia, koja se prvi put prestrašila ne nalazeći me, donosila tanjur s kruhom i salamom, ili sirom, dvije jabuke i bocu vina (“Bogo, Bogo, ovo će se stvorenje ponovno razbolit' i što ću ja reć' gospođi Paoli, učin'te to barem zbog mene, prestan'te s time jer ćete mi oslijepit'!”). Zatim bi odlazila plačući, a ja bih iscijedio gotovo cijelu bocu i nastavio prevrtati listove u stanju pripitosti i očigledno je da više nisam mogao spojiti prije i poslije. Ponekad bih silazio ruku punih knjiga i zavlačio se negdje drugdje, kako ne bih ostao zarobljenikom potkrovlja. Prije no što sam se popeo nazvao sam kući da javim novosti. Paola je htjela znati o mojim reakcijama, a ja sam bio oprezan: “Upoznajem se s mjestima, vrijeme je divno, šećem po otvorenom, Amaliaje pravo srce.” Upitala me jesam li već bio kod mjesnog ljekarnika da mi izmjeri tlak. Trebao sam to činiti svaka dva ili tri dana. Nakon onog što mi se dogodilo ne smijem se šaliti. I nadasve tablete, ujutro i navečer. Uz nešto malo griţnje savjesti, ali uz čvrsti profesionalni alibi,

odmah zatim sam telefonirao u studio. Sibilla se još uvijek bavila katalogom. Skice bih mogao imati za dva ili tri tjedna. Uz mnoga i očinska ohrabrenja spustio sam slušalicu. Pitao sam se osjećam li još što za Sibillu. Ĉudno je to, ali već su prvi dani u Solari sve prebacili u neku drugačiju perspektivu. Sibilla je sada postajala kao neko daleko sjećanje iz djetinjstva, dok je ono što sam postupno iskopavao iz magli prošlosti postajalo mojom sadašnjošću. Amalia mi je bila objasnila da se na tavan ulazi iz lijevog krila. Zamišljao sam drvene, zavojite stube, a umjesto toga su bile komotne i pristupačne kamene stube - kako bi inače, kasnije sam shvatio, prenijeli gore sve ono što su tamo strpali? Koliko mije bilo poznato, nikada nisam vidio neki tavan. Istini za volju, ni neki podrum, ali postoje raširene ideje o podrumima, podzemnim, mračnim, vlaţnim, u svakom slučaju prohladnim, tamo se odlazi sa svijećom. Ili bakljom. Gotički je roman prepun podzemnih prostorija kojima tumara mračni Redovnik Ambrozije. Prirodni podzemni podrumi poput pećina Toma Sawyera. Tajna mraka. Sve kuće imaju podrum, ali nemaju sve tavan, osobito ne u gradu, gdje imaju potkrovlje. Zar uistinu nema literature o tavanima? Pa što je onda Osam dana na tavanu? Pao mi je na pamet naslov, ali ne i ostalo. Ako ga i ne prođeš cijelog odjednom, shvatiš da se tavan kuće u Solari prostire kroz sva tri krila: ulazi se u prostor koji se proteţe od pročelja prema straţnjoj strani zgrade, ali se zatim otvaraju uţi prolazi i pojavljuju pregrade, daščane pregrade koje dijele pregratke, područja određena metalnim policama i starim sanducima, izlazi iz beskonačnog labirinta. Odvaţivši se jednim hodnikom lijevo, skrenuo sam još jednom ili dvaput i ponovno sam se našao pred ulaznim vratima. Neposredni dojmovi. Toplina, prije svega, kao što je i prirodno u potkrovlju. Zatim svjetlost: dijelom dolazi iz niza otvora na krovu koji se vide i kad se promatra pročelje, ali su većim dijelom iznutra zakrčeni nagomilanom starudijom, tako da se ponekad sunce jedva probije stvarajući ţute snopove u kojima se vidi komešanje bezbrojnih sitnih čestica koje otkrivaju da i u okolnoj polusjeni pleše mnoštvo monada, klica, prvobitnih atoma, uhvaćenih u braunovom molekularno gibanje, ta prva tijela koja vrve u praznini - tko li je o tome govorio, Lukrecije? Ponekad bi te zrake zablistale na staklima nekog rastavljenog kredenca ili zrcalu toaletnog stolića koji, promatran iz nekog drugog vidnog kuta, izgleda kao bilo koja tamna površina oslonjena o zid. A onda, tu i tamo tavanski prozorčići, izvana zastrti skorenim desetljetnim tragovima kiše, ali još uvijek u stanju oblikovati na podu svjetlije područje. Najzad, prevladavajuća boja. Boja tavana je, s obzirom na grede, tu i

tamo nagomilane sanduke, velike kartonske kutije, ostatke oštećenih komoda, boja stolarije, sazdana od mnogo nijansi smeđe boje, od ţućkaste nijanse nelakiranog drva do njeţne boje javora, pa do tamnijih nijansi komoda s kojih se lak gotovo oljuštio, prelazeći na boju bjelokosti papira koji vire iz kutija. Ako podrum najavljuje podzemni svijet, tavan obećava pomalo ocvali raj, gdje se mrtva tijela pojavljuju u prašinastom sjaju, biljnom elizeju u kojem se osjećaš, budući da nema zelenja, kao u sasušenoj tropskoj šumi, u umjetnom tršćaku gdje se umačeš u vrlo ugodnu saunu. Mislio sam da podrumi, svojim amniotskim vlagama, simboliziraju prihvaćanje majčine utrobe, ali evo kako je ova zračna utroba to zamijenila svojom gotovo ljekovitom toplinom. I u tom svijetlom labirintu u kojem je bilo dovoljno podignuti dva crijepa da bi se našao pod otvorenim nebom, provijavao je zadah zatvorenog, miris tišine i mira. S druge pak strane, nakon nekog vremena više nisam ni osjećao toplinu, obuzet ludilom da sve otkrijem. Jer je zasigurno moje Bjelkino blago bilo tamo, samo što bih morao dugo kopati, a nisam znao odakle početi. , Morao sam potrgati mnoge paučine: mačke su se pozabavile miševima, rekla je Amalia, ali se Amalia nikada nije pozabavila paucima. Ako se i nisu posvuda raširili bilo je to zbog prirodne selekcije, jedna generacija ugine, a njene se paučine raspadnu, i tako iz sezone u sezonu. Počeo sam prekapati po nekim policama riskirajući da prevrnem kutije koje su tamo bile nagomilane. Jer djed je očito sakupljao i kutije, naročito metalne i raznobojne. Limene kutije ukrašene povijesnim slikama, keksi Wamar s krilatim dječačićima na ljuljački, kutijica s tabletama Arnaldi, ili ona sa zlatnim rubom i biljnim motivima za briljantin Coldinava, kutija s perima za pisanje Perry, raskošna i sjajna kutija s olovkama Presbitero, još uvijek uredno poredanima i nenaoštrenima, poput redenika i najzad limenka kakaa Talmone, Due Vecchi - ona njeţno nudi probavljivi napitak nasmiješenom djedu, ancien regime, još uvijek odjevenom u culottes. Spontano mije došlo da to dvoje časnih staraca poistovjetim s djedom i bakom koje jedva da sam upoznao. Zatim mi je u ruke došla kutija Effervescente Brioschi, u stilu kraja devetnaestoga stoljeća. Neka fina gospoda ushićeno kušaju običnu stolnu vodu iz čaša za šampanjac koje im je ponudila ljupka konobarica. Prve su se toga prisjetile moje ruke. Uzme se prva vrećica s bijelim i mekanim prahom i polagano se istrese u grlić boce pune vode iz pipe, zatim se posuda malo protrese, kako bi se prašak dobro rastopio i ne bi ostao zgrušan u grliću; potom se uzme druga vrećica, u kojoj je prašak

zrnat, od vrlo sitnih kristala, pa se i ona istrese, ali brzo, jer se voda odmah počne pjeniti, pa treba brzo zatvoriti čep s oprugom i pričekati da se kemijsko čudo dovrši u toj iskonskoj juhi, kroz grgotanje i pokušaje tekućine da u mjehurićima izađe kroz pukotine gumenih brtvi. Na kraju se oluja smiruje, a voda je gazirana i spremna za piće, stolna voda, dječje vino, mineralna spravljena u kući. Pomislio sam: acgua visci. Ali nakon mojih ruku, pokrenulo se i nešto drugo, gotovo kao i onog dana pred Bjelmnim blagom. Traţio sam neku drugu kutiju, zacijelo iz kasnijeg razdoblja, koju sam mnogo puta otvarao prije nego što bismo sjeli za stol. Slika je bila nešto drugačija: i dalje ista fina gospoda koja iz dugačkih šampanjskih čaša kušaju tu divnu vodu, ali se na stolu jasno uočava kutija potpuno jednaka onoj koja je u ruci; a na toj su kutiji bila nacrtana ista fina gospoda koja piju za stolom na kojem se pojavljuje druga kutija stolne vode, i ona s crteţom iste fine gospode koja... I tako u nedogled, znao si da bi bilo dovoljno povećalo ili vrlo snaţan mikroskop kako bi se vidjele druge kutije nacrtane na kutijama, en obime, kao kineske kutije ili babuške. Beskraj, viđen očima djeteta prije no što je saznalo za Zenonov paradoks. Trka da se stigne do nedostiţnog cilja, ni kornjača ni Ahilej ne bi nikada stigli do posljednje kutije, do posljednje fine gospode i do posljednje konobarice. Još kao mali naučimo metafiziku beskonačnog, infinitezimalni račun, samo što onda još ne znamo što naslućujemo, a to bi mogla biti slika Vraćanja u Beskrajnost, ili obratno, strašno obećanje Vječnog Povratka i prolaţenje vjekova koji jedan drugom grizu rep, jer bi moţda, kad stigneš do posljednje kutije, ako posljednja uopće postoji, na dnu tog vrtloga otkrio sebe samog s početnom kutijom u ruci. Zbog čega sam se odlučio baviti antikvarnim knjiţarstvom, ako ne zbog toga da ponovno

uzađem do čvrste točke, onog dana kad je Gutenberg tiskao prvu Bibliju u Mainzu? Barem znaš da prije nije bilo ničega, ili još bolje, bilo je nečeg drugog, ali znaš da se moţeš zaustaviti, inače više ne bi bio knjiţar nego dešifrant rukopisa. Odabire se zanimanje koje postoji samo pet i pol stoljeća, jer kao djeca maštamo o beskraju kutija za pravljenje mineralne vode. Sve te stvari nakupljene na tavanu nisu mogle biti u djedovoj radnoj sobi ni negdje drugdje u kući, dakle, čak i kad je radna soba bila napučena biljeţnicama, mnoge su stvari već bile ovdje gore. Dakle, tu gore sam obavljao svoja brojna dječja istraţivanja, tu gore su bili moji Pompeji gdje sam odlazio otrgnuti zaboravu daleke nađene stvari koje potječu od prije moga rođenja. Kao što to radim i sada, tamo sam pronalazio prošlost. Ponovno sam slavio Ponavljanje. Pokraj limenih kutija nalazile su se i dvije kartonske kutije pune paketića i kutija cigareta. Djed je i njih sakupljao, a sigurno ga je stajalo popriličnog truda odlaziti potkradati putnike, tko zna kamo i odakle, jer u to doba sakupljanje malih stvari nije bilo organizirano kao danas. Bile su to marke za koje se nikad nije čulo, Mejin Cigarettes, Makedonia, Turkish Atika, Tiedemann's Birds Eye, Calypso, Cirene, Kef Orientalske Cigaretter, Aladdin, Armiro Jakobstadt Golden West Virgiania, El Kalif Alexandria, Stambul, Sasja Mild Russian Blend, raskošne kutije sa slikama paše i kediva te istočnjačkih odaliska, kao na Cigarillos Excelsior De la Abundancia, ili engleskih vrlo nalickanih mornara u bijelom i plavom, s njegovanom bradom kralja Đure, moţda petog, a zatim kutije za koje mi se činilo da ih prepoznajem, kao da sam ih viđao u rukama gospođa, kutije Eva boje bjelokosti i Serraglio, te konačno papirnati paketići, zgnječeni i savijeni, u narodu omiljenih cigareta, kao

što su Africa ili Milit, koje nitko nikada nije ni pomislio sačuvati, ali bogu hvala što je tko zna tko pokupio jednu iz smeća, za buduće sjećanje. Zadrţao sam se barem deset minuta na zgnječenoj i poderanoj kutiji s natpisom N° 10 Sigarette Macedonia, lire 3, mrmljajući: “Duilio, od tih će ti Macedonia poţutjeti jagodice...” O svom ocu nisam znao još ništa, osim što sam sad već bio siguran da je pušio te Macedonie, i to moţda baš te iz ovog paketića, i da se moja majka ţalila zbog tih jagodica ţutih od nikotina, “ţutih poput tablete kinina”. Nagađati očevu sliku preko blijedog tonaliteta tanina nije bilo mnogo, ali dovoljno da opravda putovanje u Solaru. Prepoznao sam i čuda iz susjedne kutije kojoj me privlačio jak miris jeftinih parfema. Još ih se moţe naći, ali su vrlo skupi, vidio sam ih prije nekoliko tjedana na štandovima Cordusija, to su kalendarići iz brijačnice, tako nepodnošljivo namirisani da čak i nakon pedeset i više godina zadrţavaju nešto mirisa, na njima simfonija koketa, raspojasanih dama u krinolinama, ljepotica na ljuljačkama, izgubljenih ljubavnica, egzotičnih plesačica, egipatskih kraljica... Ţenske frizure kroz stoljeća, Damice amajlije, Talijansko nebo s Marijom Denis i Vittoriom de Sicom, Njeno veličanstvo ţena, Saloma, Mirisni almanah stila ampir s Madame Sans Gene, Tout Pariš, Grand Savon Quinquine, univerzalni toaletni sapun, antiseptički, vrlo dragocjen u toplim podnebljima, protiv skorbuta, malarijskih groznica, suhog ekcema (slike s Napoleonovim monogramom, Bog zna zašto, ali na prvoj se stranici pojavljuje Car koji

od Turčina prima obavijest o velikom izumu i odobrava ga. Ĉak i jedan kalendarić s pjesnikom prorokom D'Annunzijem - brijači nisu imali srama. Njuškao sam nekako oprezno, poput uljeza u zabranjenom kraljevstvu. Kalendarići iz brijačnice mogli su bolesno zapaliti maštu djeteta, moţda su mi bili zabranjeni. Moţda bih na tavanu shvatio nešto o nastajanju svog seksualnog znanja. Sunce je sad već okomito udaralo u tavanske prozorčiće, a ja nisam bio zadovoljan. Vidio sam mnogo toga, ali ni jedan predmet koji je bio stvarno i samo moj. Nasumce sam kruţio pa me privukla zatvorena komoda. Otvorio sam je, bila je puna igračaka. Proteklih sam tjedana vidio igračke svojih unučica, sve od obojene plastike, većinom elektronske. Sandro mije odmah rekao neka ne bacim kutiju od novog motornog čamca koji sam mu poklonio, jer bi na dnu trebala biti baterija. Moje nekadašnje igračke bile su drvene i limene. Sablje, puške s čepom, mala kolonijalna kaciga iz vremena osvajanja Etiopije, cijela vojska malih olovnih vojnika i drugih većih, od mrvljiva materijala, neki od njih sad već bez glave, neki bez ruke ili samo sa šiljkom od ţeljezne ţice oko kojeg bi se stavljala nekakva lakirana glina. Sigurno sam iz dana u dan ţivio s tim puškama i tim osakaćenim vojnicima, obuzet ratnim zanosom. Dakako, u to je doba svako dijete bilo odgajano u kultu rata. Ispod su bile lutke moje sestre koje joj je moţda proslijedila moja majka, a ona ih je dobila od moje bake (sigurno su to bila vremena kada su se igračke nasljeđivale): porculanski ten, ruţičasta ustašca, zaţareni

obrazi, haljinica od organdija i oči koje se još tromo pomiču. Jedna je, kad sam je protresao, još izgovorila mama. Prekapajući po raznim puškama pronašao sam čudne, plosnate vojnike izrezane iz drveta, postavljene na kotačiće, s crvenom kapom, plavom dolamom, dugim hlačama, crvenima sa ţutom vrpcom. Nisu imali ratničke crte lica, već groteskne, s krumpirastim nosovima. Pomislio sam da je jedan od njih bio kapetan Krumpirko iz regimente vojnika iz zemlje Dembelije. Bio sam siguran da su se tako zvali. Najzad sam izvukao limenu ţabu koja je još uvijek ispuštala jedva zamjetni kre kre ako joj zgnječiš trbuh. Ako ne ţeli mliječne karamele doktora Osima, pomislio sam, hoće li htjeti vidjeti ţabu? Kakve veze ima doktor sa ţabom? Kome sam je htio pokazati? Mrka tmina. Trebalo je porazmisliti o tome. Gledajući i dotičući ţabu, spontano mije došlo da kaţem kako je Medo Angelo morao umrijeti. Tko je bio Medo Angelo? I kakve je veze imao s limenom ţabom? Osjetio sam neko titranje, bio sam siguran da me i limena ţaba i Medo Angelo vezuju za nekoga, ali u ravnodušnosti svog posve verbalnog sjećanja nisam imao drugih uporišta. Ipak sam promrmljao dva stiha: “Stani Krumpirko kapetane - na čelo povorke čim svane”. A zatim više ništa, bio sam ponovno u sadašnjosti, u smeđoj tišini tavana. Drugog mi je dana u posjetu došao Matu. Odmah mi se popeo na koljena dok sam jeo, pa sije priskrbio korice sira. Nakon sad već uobičajene boce vina, krenuo sam nasumce dok nisam ugledao dva velika klimava ormara koji su stajali uspravno nasuprot krovnom otvoru, zahvaljujući primitivnim drvenim klinovima stavljenima kako bi ih odrţali manje više okomitima. Malo sam se pomučio otvoriti prvoga koji samo što se nije srušio na mene, a čim sam ga otvorio kiša knjiga sasula mi se na noge. Nisam uspio zaustaviti to rušenje, činilo se da te stoljećima zarobljene buljine, šišmiši, sove drijemavice, ti duhovi u boci, samo čekaju nekog nesmotrenka da im podari njihovu prkosnu slobodu. Među knjigama koje su mi se nagomilale oko nogu i onima koje sam na vrijeme pokušavao izvući kako i one ne bi pale, otkrio sam cijelu biblioteku - što govorim, vjerojatno skladište iz djedove stare trgovine u gradu koje su se ujak i ujna riješili. Ne bi mi nikada uspjelo sve pregledati, ali sam već bio kao gromom ošinut prepoznavanjima koja su se u trenutku pojavljivala i nestajala. Bile su to knjige na različitim jezicima i iz različitih razdoblja, neki mi naslovi nisu izazivali nikakav plamen, jer su pripadali već poznatom repertoaru, poput mnogih starih izdanja ruskih romana, osim što me,

već pri prelistavanju stranica, začudio čudan talijanski, koji dugujemo - kako su govorile naslovnice - gospođama dvostrukih prezimena koje su očigledno Ruse prevodile s francuskog, jer su imena likova imala nastavke na ine, recimo Myskine i Rogozyne. Mnogi su se od tih svezaka, već pri samom dodiru listova, u ruci pretvarali u prah, kao da papir nakon desetljeća grobnog mraka ne uspijeva podnijeti sunčevo svjetlo. U stvari nije podnosio dodir prstiju i godinama je leţao u očekivanju da se rascijepi na najsitnije komadiće, mrveći se na rubovima i kutovima u tanke listiće. Privukao me Martin Eden Jacka Londona pa sam nesvjesno potraţio posljednju rečenicu, kao da su moji prsti znali što tamo mora biti. Na vrhuncu svoje slave Martin Eden se ubija pustivši se da klizne u more s prozora prekooceanskog broda, osjeća vodu koja mu polagano prodire u pluća, posljednjim tračkom svijesti spoznaje nešto, moţda smisao ţivota, ali “čim ga je saznao, prestao ga je znati”. Treba li stvarno traţiti to posljednje otkriće, ako se potom u trenutku kad ga se stekne tone u mrak? To ponovno otkriće kao da je bacilo sjenu na ono što radim. Moţda bih se trebao zaustaviti, budući da mi je sudbina već darovala zaborav. Ali sad sam već započeo pa sam mogao samo nastaviti. Dan sam proveo čituckajući tu i tamo, ponekad sam intuitivno osjećao da sam se velikim majstorskim djelima, za koja sam drţao da sam ih upio u svoje javno i odraslo sjećanje, prvi put pribliţio u skraćenim izdanjima za djecu “Scala d'Oro”. Poznato su mi zvučale pjesme iz Košarice, dječje poezije Angiola Silvija Novara: Što to zbori oţujska kišica što zvonko lupka po starom crijepu krova, po suhom triješću vrta? Ili Proljeće dolazi plešući, plešući dolazi na tvoja vrata, znaš li reći što ti donosi? Vjenčiće od leptirića, zvončiće od slakova. Jesam lija tada znao što su slakovi i triješće. Odmah potom su mi se

pred očima stvorile naslovnice iz serije Fantomas koje su mi govorile o Pendu de Londres, Crvenoj osi ili o Kravati od uţeta, s njihovim mračnim zbivanjima i potjerama po pariškoj kanalizaciji, djevojkama koje se pojavljuju iz grobnice, raskomadanim tijelima, odrubljenim glavama i liku princa zločina u fraku, uvijek spremnog da se ponovno pojavi i svojim podrugljivim smijehom zagospodari noćnim i podzemnim Parizom. A zajedno s Fantomasom evo i serije o Rocamboleu, još jednom gospodaru zločina, gdje na početku stranice Nevolje Londona čitam ovaj opis: Na jugozapadnom uglu Wellclose Squarea nalazi se uličica široka oko tri metra; na sredini ulice uzdiţe se kazalište, čija se najbolja mjesta prodaju za dvanaest novčića, a u parter se ulazi za peni. Vodeći glumac je crnac. Tamo se puši i pije za vrijeme predstave. Prostitutke koje odlaze u loţe su bosonoge, a parter je pun lopova.

Nisam uspio odoljeti privlačnosti zla pa sam ostatak dana posvetio Fantomasu i Rocamboleu, lutalačkim i ţivahnim štivima, miješajući ih s pričama o drugom kriminalcu, ali ipak dţentlmenu, Arsenu Lupinu, i o još većem dţentlmenu, vrlo elegantnom Barunu, aristokratskom kradljivcu nakita koji se raznoliko prerušava, pretjerano anglosaksonskog izgleda - mislim da ga je nacrtao talijanski crtač anglofil. Zadrhtao sam pred lijepim izdanjem Pinokija koje je 1911. ilustrirao Mussino, stranica okrnjenih i umrljanih bijelom kavom. Svi znaju o čemu pripovijeda Pinokio, o Pinokiju sam zadrţao veselu, bajkovitu sliku i tko zna koliko sam je puta ispričao svojim unučićima razveseljavajući ih, pa ipak sam osjetio jezu pred uţasnim ilustracijama, u samo dvije boje ţutoj i crnoj, ili zelenoj i crnoj, koje su me u svojim secesijskim viticama spopale bujnom bradom Vatroţdera, uznemirujućom tamnomodrom kosom vile, noćnim viđenjima Asasina ili riktusom Zelenog Ribara. Jesam li se moţda za olujnih noći šćućurio pod pokrivačima, nakon što sam gledao tog Pinokija? Prije nekoliko tjedana, kad sam Paolu upitao zar svi ti filmovi na televiziji, puni nasilja i ţivih mrtvaca, nisu štetni za djecu, rekla mije da joj je jedan psiholog otkrio da u cijeloj svojoj kliničkoj karijeri nije nikada susreo dijete traumatizirano nekim filmom, osim jednom, a to je dijete, do srţi neizlječivo povrijeđeno, upropastila Snjeguljica Walta Disneya.

A uostalom otkrio sam da iz jednako tako uţasnih vizija potječe i samo moje ime. Evo Ĉuperkovih pustolovina izvjesnog Yamba, a Yambove su bile i druge knjige pustolovina, s još art nouveau crteţa i mračnom scenografijom, dvorcima koji se ističu na vrhu planine, crnima u mrkloj noći, sablasnim šumama s vukovima zaţarenih očiju, podmorskim pojavama u stilu domaćeg i suvremenog Vernea, i Ĉuperka, malenog i draţesnog dječarca s čuperkom fantastičnog razmetljivca: “Golemi čuperak kose koji mu je davao čudan izgled, tako da je nalikovao na perušku za prašinu. A on je, znate, drţao do svog čuperka!” Tu je rođen Yambo kakav jesam i kakav sam ţelio biti. E pa, naposljetku, bolje to nego poistovjetiti se s Pinokijem. Je li to bilo moje djetinjstvo? Ili gore od toga? Jer sam prekapajući dalje na svjetlost dana ponovno iznio različita godišta (omotana u plavi pak papir i učvršćena elastičnim vezicama) Ilustriranog časopisa o putovanjima i pustolovinama na kopnu i moru. Bio je to tjednik, a djedova je zbirka sadrţavala brojeve iz prvih desetljeća stoljeća, uz još pokoji primjerak francuskog izdanja Journal des Voyages.