Umberto Eco - Tajanstveni plamen kraljice Loane

Mnoge su naslovnice prikazivale okrutne Pruse koji su puškom ubijali hrabre Zuave, ali se uglavnom radilo o nemilosrdno okrutnim pustolovinama u najudaljenijim zemljama, kineskim kulijima nabijenima na kolac, raspojasanim djevicama koje kleče pred natmurenim Vijećem desetorice, redovima odrubljenih glava nabijenih na šiljate kolce pred potpornim zidovima neke dţamije, pokoljima djece koje su izvršili izviđači Tuarega oboruţani zakrivljenim sabljama, tijelima robova koje su rastrgali golemi tigrovi - činilo se kao da je stranica s mučenjima iz Nuovissimo Melzija nadahnula nastrane crtače, obuzete neprirodnom pomamom za nadmetanjem: bila je to izloţba Zla u svim njegovim oblicima. Suočen s tolikim mnoštvom i ukočen od sjedenja na tavanu, donio sam časopise u veliku sobu s jabukama u prizemlju, a budući da je tih dana vrućina postala nepodnošljivom, imao sam dojam da su sve jabuke poredane po velikom stolu pljesnive. Kasnije sam shvatio da je miris plijesni dolazio upravo iz tih stranica. Kako su mogle mirisati na vlagu nakon pedeset godina u suhoj atmosferi tavana? Moţda hladnih i kišnih mjeseci tavan i nije bio tako suh, jer je upijao vlagu iz krovova, moţda su ti časopisi prije no što su tamo stigli desetljećima bili u nekom podrumu u kojem je voda curila sa zidova, gdje ih je djed pronašao (i on se morao udvarati udovicama), pa su toliko istrunuli da nisu izgubili miris ni od topline koja ih je osušila. Samo što mi plijesan, dok sam čitao strašne zgode i nemilosrdne osvete, nije prizivala dojam okrutnosti, već sam se sjetio tri kralja i malog Isusa. Zašto, kakve sam ja to ikad veze imao s kraljevima i kakve veze imaju tri kralja s pokoljima na Sargaškom moru?

Na trenutak je moj problem ipak bilo nešto sasvim drugo. Ako sam pročitao sve te priče, ako sam sigurno vidio sve te naslovnice, kako sam mogao prihvatiti da proljeće dolazi pjevajući? Jesam li moţda imao instinktivnu sposobnost da svijet dobrih obiteljskih osjećaja razdvojim od tih pustolovina koje su mi govorile o okrutnom svijetu oblikovanom prema Grand Guignolu, svijetu razdiranja na komadiće, deranja koţe, lomača i vješanja? Prvi je ormar bio potpuno ispraţnjen, iako nisam mogao sve pregledati. Trećeg sam se dana latio drugog, manje natrpanog ormara. U njemu su knjige bile uredno poredane, ne onako kako bi se za to ljutito pobrinuli moji ujak i ujna, s namjerom da natrpaju kramu koje su se htjeli osloboditi, nego kao što bi to nekad ranije učinio djed. Ili ja. Sve su to bile knjige najprimjerenije djetinjem uzrastu i moţda su pripadale mojoj osobnoj maloj biblioteci. Izvukao sam cijelu Salanijevu zbirku Biblioteka moje djece, čije sam naslovnice prepoznavao i čije sam naslove izgovarao još prije nego što bih svezak izvukao - Dječak koji je stigao s mora, Nasljedstvo Ciganina, Pustolovine Sunčanog cvijeta, Pleme divljih zečeva, Zlobni duhovi, Zatočenice Casabelle, Obojena dvokolica, Sjeverna kula, Indijska narukvica, Tajna ţeljeznog čovjeka, Cirkus Barletta..., s istom sigurnošću s kojom se u katalozima kolega ili u biblioteci neke udovice prepoznaju najpoznatije knjige poput Minsterova Cosmographia ili Campanellina De sensu rerum et magia. Previše je toga, da sam ostao na tavanu zgrčio bih se poput grbavca iz Notre-Dame. Pokupio sam naramak i sišao. Mogao sam otići u radnu

sobu, sjesti u vrt, ali sam umjesto toga, iz nekih tajanstvenih razloga, htio nešto drugo. Otišao sam iza kuće, krenuo sam udesno, tamo gdje sam prvog dana čuo rovanje svinja i kvocanje kokoši. Tamo, iza Amalijina krila kuće, bilo je gumno kao ona nekadašnja, po kojem su čeprkali pilići a još naprijed vidjeli su se kunićnjaci i torovi. U prizemljuje bila velika prostorija puna poljoprivrednog alata, grablja, vila, lopata, vjedara za vapno, starih čabrova. Na kraju gumna, jedna je stazica vodila u voćnjak, uistinu bogat i pun hlada, pa sam došao u napast da se popnem na granu stabla, opkoračim je i tamo počnem čitati. Moţda sam tako radio kao dječak, ali sa šezdeset godina nikad previše opreza, a osim toga, noge su me već vodile negdje drugdje. Kroz zelenilo sam se zaputio kamenim stubištem i sišao u okrugli prostor okruţen zidićima prekrivenima bršljanom. Baš nasuprot prilaza, uza zid, bila je fontana s vodom koja je ţuboreći curila. Puhao je lagani vjetrić, tišina je bila potpuna, pa sam se šćućurio na izbočini kamena između fontane i zida, spremajući se na čitanje. Nešto me dovelo ovamo, kamo sam moţda dolazio upravo s tim knjigama. Prihvatio sam taj izbor svojih animalnih nagona i uronio u svoje sveščiće. Ĉesto bi mi se cijela zgoda vraćala u sjećanje preko samo jedne ilustracije. Za neke sam, po crteţima iz četrdesetih godina i po imenu autora, shvatio da su talijanski, poput Tajanstvene ţičare ili Pravog milanskog vragolana, a mnoge su bile nadahnute rodoljubnim i nacionalističkim osjećajima. Većina ih je bila prevedena s francuskog, napisali su ih izvjesni B. Bernage, M. Goudareau, E. De Cys, J. Rosmer, Valor, P. Besbre, C. Peronnet, A. Bruvere, M. Catalanv - znatan popis neznanaca kojima talijanski izdavač moţda čak ni ime nije znao. Djed je sakupio i izvornike koji su se pojavili u Bibliotheque de Suzette. Talijanska su izdanja izašla sa zakašnjenjem od desetljeća ili dva, a ilustracije su upućivale na najmanje dvadesete godine. Kao mali čitatelj sigurno sam morao doţivjeti tu ugodno zastarjelu atmosferu i tim bolje: sve se događalo u nekom prošlom svijetu, a ispričala su to gospoda koja su ostavljala dojam kao da se radi o gospođama koje pišu za djevojčice iz dobrih obitelji. Na kraju mi se činilo da sve te knjige pripovijedaju istu priču: obično tri ili četiri dječaka plemenita roda (čiji su roditelji tko zna zašto uvijek negdje na putu) dolaze k ujaku u stari dvorac, ili na neko čudno poljoprivredno imanje i upadaju u uzbudljive i tajanstvene pustolovine po kriptama i kulama zatim otkrivaju blago, spletku nevjernog upravitelja, dokument koji propaloj obitelji vraća vlasništvo koje je

prigrabio zli rođak. Sretan završetak, proslava hrabrosti dječaka, dobroćudne primjedbe ujaka ili djeda i bake o opasnostima takve lude smjelosti, pa makar bila iz plemenitih pobuda. Po radnim se bluzama i klompama seljaka vidjelo da su priče smještene u Francuskoj, ali su prevoditelji napravili čuda od prilagođavanja kako bi imena prebacili na talijanski i kako bi izgledalo da se zgoda odvija u nekoj našoj pokrajini, unatoč krajoliku i arhitekturi koji su malo podsjećali na Bretanju, a malo na pokrajinu Auvergne. Imao sam dva izdanja očigledno iste knjige (M. Bourceta), ali se ona u izdanju iz 1932. zvala Nasljednik Ferlaca (a imena likova bila su francuska), a u izdanju iz 1941. to je postao Nasljednik Ferralbe s domaćim glavnim likovima. Bilo je jasno da je u međuvremenu neka viša odredba ili spontana cenzura nametnula talijaniziranje događaja. I evo konačno je objašnjen izraz koji mi je prošao kroz glavu dok sam ulazio na tavan: dio serije bila je i knjiga Osam dana na tavanu (imao sam i izvornik, Huitjours dans un grenier), prekrasna zgoda o djeci koja na tavanu svoje kuće na tjedan dana smještaju Nicolettu, djevojčicu pobjeglu od kuće - i nisam znao je li mi ljubav prema tavanu došla od tog štiva ili sam tu knjigu pronašao upravo kruţeći tavanom. I zašto sam svojoj kćeri dao ime Nicoletta? Nicoletta je na tavanu bila s mačkom Matuom, veličanstvenim i posve crnim angorskim mačkom i eto odakle mi ideja da imam svog vlastitog Matua. Crteţi su prikazivali malenu djecu, lijepo odjevenu, ponekad i u čipku, plave kose i njeţnih crta lica, a ni majke nisu bile ništa lošije, imale su njegovane paţ frizure, spušteni struk, suknje do koljena s trostrukim volanom i jedva naglašena aristokratska poprsja. U ta dva dana uz fontanu, kako je danje svjetlo slabilo mogao sam raspoznavati tek slike, razmišljao sam kako sam sigurno na stranicama Biblioteke moje djece razvio svoju sklonost za fantastično, dok sam ţivio u kraju gdje su se, iako se autor zvao Catalany, glavni likovi morali zvati Liliana ili Maurizio. Je li to bilo nacionalističko obrazovanje? Jesam li shvatio da su ta djeca, koja su mi prikazana kao mali i hrabri zemljaci iz mog doba, ţivjela u stranoj sredini desetljećima prije mog rođenja?

Vrativši se na tavan, na kraju tog praznika pokraj fontane, pokupio sam omot povezan uzicom koji je sadrţavao tridesetak nastavaka (svaki po šezdeset čentezima) s pustolovinama Buffala Billa. Nisu bili sloţeni po redu objavljivanja, a pogled na prvu naslovnicu izazvao je izbijanje cijelog niza tajanstvenih plamova. Briljantni medaljon: Buffalo, šaka stisnutih otraga, samo što se nije ustremio mrka pogleda na bandita u crvenkastoj košulji koji mu prijeti pištoljem. Dok sam gledao taj broj 11 iz serije, već sam unaprijed znao druge nazive Mali glasnik, Velike pustolovine u šumi, Divljak Bob, Don Ramiro trgovac robljem, Prokleti ranč... Primijetio sam da je na naslovnici pisalo Buffalo Bili - junak prerije, dok je unutarnji naslov bio Buffalo Bili - Talijanski junak prerije. Slučaj je - barem za knjiţara antikvara - bio jasan: bilo je dovoljno vidjeti prvi broj nove serije iz 1942., gdje upadljiva bilješka poludebelim tiskom kaţe da se William Cody u stvarnosti zove Domenico Tombini i da je Romanjolac (kao i Duce, iako je bilješka srameţljivo prelazila preko te izvanredne podudarnosti). Godine 1942. već smo bili u ratu - čini mi se - sa Sjedinjenim Drţavama i to je sve objašnjavalo. Izdavač (Nerbini iz Firence) je tiskao ovitak u doba kad je William Cody mirno mogao biti Amerikanac, a zatim je odlučeno da junaci moraju biti uvijek i samo Talijani. Nije preostajalo ništa drugo, iz ekonomskih razloga, nego zadrţati stari ovitak u boji i prepraviti samo prvu stranicu. Baš čudno, pomislio sam tonući u san nad posljednjom pustolovinom Buffala Billa: napajao sam se francuskim i američkim pustolovnim materijalom, ali naturaliziranim. Ako je to bilo nacionalističko obrazovanje dječaka tijekom diktature, radilo se o prilično blagom

obrazovanju. Ne, nije bilo blago. Prva knjiga koju sam sljedećeg dana uzeo u ruku bila je knjiga Pine Ballario Talijanski dječaci u svijetu, modernih ilustracija, izraţajnih u igri crnih i crvenih površina. Nekoliko dana ranije, kad sam u svojoj sobici vidio Verneove i Dumasove knjige, imao sam osjećaj da sam ih čitao šćućuren na nekom balkonu. Tada na to nisam obratio pozornost, bio je to samo bljesak, običan dojam deja vu. Međutim, sad sam razmišljao kako se u sredini djedova krila zgrade doista nalazi balkon i očito je da sam tamo gutao te pustolovine. Kako bih ponovno stvorio balkonsko iskustvo, odlučio sam tamo pročitati Talijanske dječake u svijetu, pa sam to i učinio, pokušavajući sjesti tako da mi noge vise dolje, provučene kroz prečke ograde. No, moje noge sada više nisu prolazile kroz ta suţenja. Satima sam se prţio na suncu, sve dok ono nije obišlo prednju stranu kuće, pa je temperatura postala umjerenijom. Ali tako sam mogao osjetiti andaluzijsko sunce, kako sam ga tada zamišljao, iako se događaj odvijao u Barceloni. Skupinu mladih Talijana koji su s obitelji izbjegli u Španjolsku, zatekla je antirepublikanska pobuna Generalisimusa Franca, samo što su u mojoj priči uzurpatori bili pripadnici Crvene Milicije, pijani i ţedni krvi. U mladim se Talijanima ponovno javlja njihov fašistički ponos, u crnim košuljama neustrašivo jure Barcelonom obuzetom uličnim nemirima, spašavaju mali barjak s Case del Fascio koju su republikanci bili zatvorili, a hrabri glavi junak čak uspijeva preobratiti oca, socijalistu i pijanicu, na Duceovu riječ. Štivo od kojeg sam trebao usplamtjeti fašističkim ponosom. Jesam li se poistovjećivao s tim talijanskim dječacima, s malim Pariţanima izvjesnog Bernagea ili s gospodinom koji

se naposljetku još uvijek zvao Cody a ne Tombini? Tko je prebivao u mojim dječjim snovima? Talijanski dječaci u svijetu ili djevojčica s tavana? Povratak na tavan poklonio mije dva nova uzbuđenja. Nadasve Otok s blagom. Naravno da sam prepoznao naslov, to je klasika, ali sam zaboravio priču, što je znak da je postala dijelom mog ţivota. Trebala su mi dva sata da ga pročitam u jednom dahu, ali sam se iz poglavlja u poglavlje prisjećao što treba uslijediti. Vratio sam se u voćnjak na čijem sam kraju primijetio grmlje divljeg lješnjaka i tu sam, sjedeći na zemlji, naizmjence čitao i kljukao se lješnjacima. Kamenom sam ih razbijao tri ili četiri odjednom, otpuhivao komadiće ljuski i ubacivao plijen u usta. Nisam imao bačvu jabuka u koju se uvukao Jim kako bi prisluškivao tajni sastanak Long Johna Silvera, ali sam tu knjigu uistinu morao pročitati tako, gutajući suhu hranu kako se to radi na brodovima. Bila je to moja priča. Na temelju oskudna rukopisa, naprijed na otkrivanje blaga kapetana Flinta. Pred kraj sam otišao po bocu rakije koju sam zamijetio u Amalijinu kredencu, pa sam tu gusarsku priču izmjenjivao s dugačkim gutljajima. Petnaest ljudi nad tijelom mrtvaca, johoho, i boca ruma. Nakon Otoka sam naletio na Priču o Pipinu koji se rodio star, a umro kao dijete Giulija Granellija. Onu koja mi se prije nekoliko dana ponovno pojavila u sjećanju, samo što mije knjiga pripovijedala o još toploj luli, ostavljenoj na stolu pokraj glinena kipića starčića, koja odlučuje dati toplinu tom mrtvom predmetu kako bi ga oţivjela i iz njega nastaje mali časni starac. Puer senex, vrlo stari otrcani izraz. Na kraju Pipino umire kao dijete u kolijevci i uz pomoć vila uzdiţe se na nebo. Verzija koje sam seja sjećao bila je bolja, Pipino se rodio star u jednom kupusu, a umro kao dojenče u drugom. U svakom slučaju,

Pipinovo putovanje prema djetinjstvu bilo je moje vlastito. Moţda bih se i ja, vraćajući se u trenutak rođenja, raspršio u ništa (ili u sve) kao on. Te je večeri nazvala Paola, vrlo zabrinuta što se više nisam javljao. Radim, radim, rekao sam, ne brini se zbog tlaka, sve je u redu. Sljedećeg dana sam ponovno prekopavao po ormaru u kojem su bili svi Salgarijevi romani, cvjetnih ovitaka, gdje su se kroz blage zavijutke pojavljivali mračni i okrutni Crni gusar, kao gavran crne kose i lijepih crvenih usana fino ocrtanih na sjetnom licu, Sandokan iz Dva tigra, s okrutnom glavom malajskog princa nakalemljenom na mačkasto tijelo, pohotna Surama i prkosi iz Malezijskih gusara. Djed je sakupio španjolske, francuske i njemačke prijevode, v Bilo je teško reći otkrivam li ponovno nešto ili jednostavno aktiviram svoje sjećanje od papira, jer se još i danas o Salgariju stalno govori, a istančani mu kritičari posvećuju razvučene članke iz kojih se cijedi nostalgija. Ĉak su i moji unučici proteklih tjedana pjevali “Sandokan Sandokan”, a čini se da su ga gledali na televiziji. O Salgariju sam mogao napisati natuknicu za malu enciklopediju i bez dolaska u Solaru. I Sigurno sam te knjige progutao kao dijete, ali ako je trebalo obnoviti individualno sjećanje, ono se miješalo s onim općim. Knjige koje su moţda najviše obiljeţile moje djetinjstvo bile su one koje su me bez potresa vraćale mom odraslom i neosobnom znanju. dalje vođen instinktom, veliki sam dio Salgarija pročitao u vinogradu (ali sam zatim

neke sveske odnio u spavaću sobu i nad njima proveo sljedeće noći). I među trsjem je bilo vrlo toplo, ali me sunčana pripeka pripremila na pustinje, prerije i šume u plamenu, na tropska mora gdje su trepang ribari uz obalu skupljali morske trpove, a kad bih povremeno digao pogled da obrišem znoj, kroz vitice loze i drveće koje je nicalo na rubu breţuljka ugledao bih baobab, divovske pombose poput onih koji su okruţivali kolibu Giro-Batola, mangrov, palmin kupus s brašnjavom pulpom okusa badema, sveto drvo banian iz crne prašume, gotovo da sam čuo zvuk ramsinga i očekivao sam da vidim kako se između redova loze pojavljuje neka lijepa babirusa da se okrene na raţnju između dviju rašljastih grana zabodenih u zemlju. Volio bih da mi Amalia za večeru pripremi blaciang, za kojim luduju Malajci, mješavinu isjeckanih račića i riba, ostavljenih da istrunu na suncu, a zatim posoljenih, čiji je miris čak i Salgari smatrao odvratnim. Kakva divota. Moţda sam zbog toga, kao što mi je rekla Paola, volio kinesku kuhinju, a osobito peraje morskog psa, lastavičja gnijezda (sakupljena među ptičjim gnojem) i abalon, toliko ukusniji koliko više zaudara na truleţ. Ali, na stranu blaciang, što li se događa kad talijanski dječak negdje u svijetu čita Salgarija, čiji su junaci često obojeni, a bijelci zli? Nisu bili omraţeni samo Englezi, nego i Španjolci (koliko li sam samo morao mrziti markiza od Montelimara). Ali, ako su tri gusara, Crni, Crveni i Zeleni bili Talijani, a k tome i grofovi od Ventimiglie, drugi su se junaci zvali Carmaux, van Stiller ili Yanez de Gomera. Portugalci su se sigurno doimali dobrima, jer su bili pomalo fašisti, ali zar i Španjolci nisu bili fašisti? Moţda je moje srce snaţno lupalo za hrabrog

Sambiglionga koji je ispaljivao kanonade čavala, a da se nisam ni upitao s kojeg Sundskog otoka potječe. Kammamuri i Suvodhana su mogli biti jedan dobar, a drugi zao, iako su obojica bili Indijci. Mora da je Salgari poprilično pobrkao moje prve pokušaje pribliţavanja kulturnoj antropologiji. Zatim sam s dna ormara izvukao časopise i knjige na engleskom. Mnogi brojevi časopisa The Strand, sa svim pustolovinama Sherlocka Holmesa. U to doba sigurno nisam znao engleski (Paola mi je bila rekla da sam ga naučio tek kao odrastao), ali je srećom tu bilo i mnogo prijevoda. Međutim, najveći dio talijanskih izdanja nije bio ilustriran, pa sam moţda čitao na talijanskom, a zatim u The Strandu traţio odgovarajuće slike. Cijelog sam Holmesa odvukao u djedovu radnu sobu. Njena je građanska atmosfera bila prikladnija za ponovno oţivljavanje tog svijeta u kojem su pred kaminom u Baker Streetu uglađena gospoda sjedila usredotočena na svoje mirne razgovore. Tako različito od vlaţnih podzemnih prostorija i jezovitih odvodnih kanala u koje bi kliznuli likovi iz francuskih feuilletons. Ono malo puta što se Sherlock Holmes pojavljuje s pištoljem uperenim u Imminalca, to je uvijek s ispruţenom desnom nogom i rukom, gotovo u poloţaju kipa, ne gubeći samopouzdanje, kako i dolikuje gentlemanu. Upalo mi je u oči gotovo opsjednuto ponavljanje slika Sherlocka Holmesa kako sjedi, s Watsonom ili s drugima, u ţeljezničkom odjeljku, u brougkamu, pred kaminom, u naslonjaču prekrivenom bijelom tkaninom, na stolcu za ljuljanje, pokraj stolčića, moţda pri zelenkastoj svjetlosti lampe, pred tek otvorenim kovčegom ili dok stojeći čita neko pismo ili odgonetava šifriranu poruku. Te su mi slike govorile de te fabula narratur. Sherlock Holmes sam bio ja, u samom tom trenutku, obuzet nalaţenjem tragova i ponovnim sastavljanjem prošlih događaja o kojima prije ništa nisam znao, ostajući u kući, na zatvorenom, čak moţda (da pregledam sve te stranice) na nekom tavanu. I on je, kao i ja, nepokretan i odvojen od svijeta odgonetavao prave znakove. Njemu je uspijevalo ponovno prizvati nestalo. Hoću li i ja u tome uspjeti? Barem sam imao uzor. A kao i on, morao sam se boriti s maglom i u njoj. Bilo je dovoljno samo nasumce otvoriti Grimiznu sobu ili Znak četvorke: Bila je rujanska večer i još nije bilo ni sedam sati, ali danje bio sumoran i na veliki se grad spustila gusta i vlaţna magla. Oblaci boje blata ţalosno su klonuli na blatnjave ulice. Uzduţ Stranda svjetiljke su bile samo zamagljene mrlje raspršena svjetla koje su na blatni pločnik bacale krugove slabe svjetlosti. Ţuti odbljesak izloga lelujao se u zraku punom para i bacao prljavi i nestalni sjaj preko velikih prepunih ulica.

Bilo je, po meni, nečeg tajanstvenog i fantomskog u toj beskonačnoj povorci lica koja su se probijala kroz uske trake svjetla - lica tuţnih i radosnih, uznemirenih i zadovoljnih. Bilo je to tmurno i maglovito jutro. Sivkasti veo visio je s krovova zgrada i izgledao kao odbljesak blatnjavog sivila ulica. Moj je prijatelj bio sjajno raspoloţen i hodao je brbljajući o violinama iz Cremone i razlikama između jednog Stradivarija i jednog Amatija. Što se mene tiče, bio sam šutljiv, jer su mi to dosadno vrijeme i taj tuţni posao kojim smo se bavili pritiskali dušu. Kao suprotnost tome, navečer sam, u krevetu, otvorio Salgarijeve Tigrove Mompracema: U noći 20. prosinca 1849. vrlo snaţni uragan bjesnio je nad Mompracemom, divljim otokom, poznatim po zlu, jazbinom strašnih gusara, smještenim u Malezijskom moru, nekoliko stotina milja od zapadnih obala Bomea. Nebom su, gonjene neodoljivim vjetrom, poput neobuzdanih konja i neprestano se miješajući, jurile crne mase oblaka koje bi, s vremena na vrijeme, ispuštale na mračne hridi otoka goropadnepljuskove... Tko bi uopće bdio uto doba i po takvoj oluji na otoku krvoţednih gusara?... Jedna je soba tog prebivališta osvijetljena, zidovi su joj prekriveni crvenim tkaninama, baršunima i brokatima velike vrijednosti, ali tu i tamo izlizanim, razderanim ili umrljanim, a pod se gubi pod debelim slojem perzijskih sagova, blistavih od zlata... U sredini stoji stol od ebanovine sa sedejhom intarzijom i urešen srebrnim ukrasima, prepun boca i čaša od najčišćeg kristala; u kutovima se uzdiţu velike police, većim dijelom uništene, natrpane vazama krcatima zlatnim narukvicama, naušnicama, prstenjem, medaljonima, dragocjenim crkvenim stvarima iskrivljenim ili zgnječenim, biserima koji nesumnjivo potječu iz čuvenih cejlonskih ribnjaka, smaragdima, rubinima i dijamantima koji svjetlucaju poput mnoštva zvijezda pod odbljescima pozlaćene lampe obješene o strop... U toj tako čudno namještenoj sobi, u naslonjaču bez jedne noge, sjedi muškarac: visoka je stasa, vitak, snaţne muskulature, energičnih crta lica, muških i ponosnih i neke čudne ljepote. Tko je bio moj junak? Holmes, koji je pred kaminom čitao pismo, a sedampostotna otopina (op.p. kokaina) činila ga je uljudno začuđenim, ili Sandokan koji je mahnito trgao svoje grudi izgovarajući ime oboţavane Marianne? Zatim sam sakupio druga izdanja u mekom uvezu, tiskana na jeftinu papiru, a vjerojatno sam ih ja dokrajčio dok sam ih mnogo puta mrmljajući čitao i ispisivao svoje ime na marginama mnogih stranica. Bilo je knjiga potpuno uništenih uveza i samo su se čudom još drţale

zajedno, druge sam vjerojatno ja popravio zalijepivši im stolarskim ljepilom novi hrbat od plavog pak papira. Više nisam mogao gledati čak ni naslove, a na tom sam tavanu osam dana. Znao sam, sve bih morao ponovno pročitati od početka do kraja, ali koliko bi mi vremena trebalo za to? Pod pretpostavkom da sam naučio sricati slova na kraju svoje pete godine ţivota i da sam među tim otkrićima ţivio barem do gimnazije, trebalo bi mi barem deset godina, a ne samo osam dana. I to ne računajući da su mi brojne druge knjige, osobito ako su bile ilustrirane, ispričali roditelji ili djed dok još nisam znao čitati. Da sam među tim papirima htio obnoviti cijeloga sebe, postao bih Funes el Memorioso, ponovno bih proţivio trenutak po trenutak sve godine svojega djetinjstva, svako šušketanje lišća koje sam slušao noću, svaki miris bijele kave koji sam osjetio ujutro. Previše. A što ako su ostale samo i uvijek i opet riječi, kako bi još više smutile moje bolesne neurone, ne pokrećući nepoznatu razmjenu koja bi otvorila slobodan put mojim najistinskijim i najskrivenijim sjećanjima? Što činiti? Lenjin na bijelom naslonjaču u predvorju. Moţda sam sve učinio pogrešno, a moţda je Paola sve učinila pogrešno: da se nisam vratio u Solaru bio bih samo ishlapio, povratak ovamo mogao bi me učiniti ludim. Natrpao sam ponovno sve knjige u dva ormara, zatim odlučio napustiti tavan. Ali sam na tom putu primijetio niz kutija na kojima su bile naljepnice, ispisane lijepim, gotovo gotičkim rukopisom: “Fašizam”, “40. godine”, “Rat”... Te je kutije sigurno ovdje smjestio još djed. Druge su kutije izgledale nešto novije, ujak i ujna su sigurno bez kriterija iskoristili prazne kutije koje su tamo gore pronašli, Azienda Vinicola Fratelli Bersano, Borsalino, Cordial Campari, Telefunken (je li u Solari bio neki radio?). Nisam se mogao prisiliti da ih otvorim. Morao sam izaći odande i prošetati po breţuljcima, tu ću se vratiti kasnije. Sad sam već bio na izmaku snaga. Moţda sam imao temperaturu. Pribliţavalo se vrijeme zalaska sunca i Amalia je već glasno dozivala najavljujući mi finanzieru, na maslacu spravljeno jelo od sitneţi peradi, iznutrica i gljiva zalivenih vinom, za prste polizati. Prve nejasne sjene koje su osvajale najskrovitije kutove tavana obećavale su mi zasjedu nekog Fantomasa koji je samo čekao da padnem pa da mi se baci na leđa, zaveţe me konopcem i objesi nad ponorom nekog bunara bez dna. Najviše zato da samom sebi dokaţem kako više nisam dijete koje bih ponovno ţelio biti, neustrašivo sam se skanjivao zaviriti u najmanje osvijetljeno područje. Sve dok me ponovno nije zapahnuo miris stare plijesni. Izvukao sam, u blizini krovnog prozora kroz koji su još

dopirale posljednje zrake kasnog poslijepodneva, veliki sanduk čiji je poklopac bio paţljivo zaštićen pakpapirom. Kad sam razmotao taj prašni prekrivač, pod prstima su mi se našla dva sloja mahovine, prave mahovine, iako sasušene, s toliko penicilina da sam za tjedan dana mogao poslati kući cijelu koloniju iz Ĉarobnog brijega i zbogom svi oni lijepi razgovori između Naphte i Settembrinija. Bile su poput zelenih busena, ubrane s crnicom ispod njih koja ih je drţala na okupu, i da ih se stavilo jednu pokraj druge od njih se mogla napraviti livada prostrana kao djedov stol. Ne znam kojim čudom, moţda zbog područja vlaţnosti koje se stvorilo pod zaštitom papira, zahvaljujući brojnim zimama i danima kada su krov tavana tukle kiša, snijeg i tuča, mahovina je sačuvala nešto od svog oštrog vonja. Ispod mahovine, umotani u spiralne strugotine koje se vade pomalo da se ne ošteti ono što obavijaju, koliba od drva ili kartona, oblijepljena obojenim gipsom, s krovom od zbijene slame, mlin od slame i drva, s kotačem koji se jedva jedvice još uvijek okreće i brojne male kućice i dvorci iz obojena kartona koji su, na nekoj uzvisini, bili u perspektivi pozadina kolibi. I najzad, između strugotina, evo figurica, pastira s janjetom na ramenima, brusača, mlinara s dva magarčića, seljanke s košarom voća na glavi, dva gajdaša, Arapina s dvije deve, tri kralja - evo ih tu - oni više mirišu na plijesan nego na tamjan i mirisnu smolu i, konačno, magarac, vol, Josip, Marija, kolijevka, Djetešce, dva anđela raširenih ruku, ukočena u slavi koja traje najmanje stoljeće, zlatna repatica, savijeno platno koje je iznutra bilo plavo i izvezeno zvijezdama, metalna kadica ispunjena cementom kako bi se stvorilo korito rječice, s dva otvora za ulaţenje i izlaţenje vode i ono zbog čega sam pola sata zakasnio na večeru da bih o tome razmislio, čudan stroj napravljen od staklena cilindra iz kojeg su izlazile dvije duge gumene cijevi. Kompletne boţićne jaslice. Nisam znao jesu li djed i roditelji bili vjernici (moţda moja majka, ako je već na noćnom ormariću drţala Filotejuj, ali je sigurno oko Boţića netko taj sanduk izvlačio iz zaborava i u nekoj su se donjoj sobi postavljale jaslice. Ganuće od jaslica: činilo mi se da to osjećam, ali sam se bojao da je to predvidljiva reakcija zajednička svima. Pa ipak me te figurice nisu podsjećale na neko drugo ime, nego na drugu sliku koju nisam vidio na tavanu, ali je moţda morala biti negdje drugdje, tako mi se ţivom činila u tom trenu. Što su za mene značile jaslice? Između Isusa i Fantomasa, između Rocambolea i Košare, između plijesni triju kraljeva i onih nabijenih na kolac Velikog Vezira, čije li sam ideje ja slijedio? Shvatio sam da su ti dani na tavanu loše potrošeni; ponovno sam pročitao stranice koje sam prelistavao sa šest ili s dvanaest godina,

druge s petnaest, i svaki put bi me dirnule različite zgode. Na taj se način ne obnavlja sjećanje. Sjećanje miješa, ispravlja, transformira, to je istina, ali rijetko brka kronološke udaljenosti, moraš vrlo dobro znati je li ti se nešto dogodilo sa šest ili s deset godina, čak sam i ja sada znao razlikovati dan ponovnog buđenja u bolnici od dana kretanja za Solani i vrlo dobro sam znao da je između jednoga i drugoga postojalo sazrijevanje, mijenjanje mišljenja, uspoređivanje iskustava. Međutim, u ta tri tjedna upio sam sve, kao kad sam kao mali sve to progutao odjednom i u dahu - pa nije ni čudo što sam imao dojam da sam ošamućen opojnom mješavinom. Dakle, morao sam se odreći te grande bouffe starih papira, vratiti stvari na njihova mjesta i gustirati ih tijekom vremena. Tko bi mi mogao reći što sam to pročitao i vidio s osam, a što s trinaest godina? Porazmislio sam malo o tome i shvatio kako je nemoguće da među svim tim kutijama nema mojih školskih knjiga i biljeţnica. To su dokumenti koje treba pronaći, dovoljno je slijediti njihovu poduku i pustiti da me vode za ruku. Za večerom sam ispitivao Amaliju o jaslicama. I te kako je djed drţao do njih. Ne, on nije odlazio u crkvu, ali su jaslice bile kao kraljevske okruglice, ako ih nema nije Boţić, a da nije imao unuka, moţda bi ih postavio za sebe samoga. Počeo bi raditi početkom prosinca, a pogleda li se dobro po tavanu, našlo bi se cijelu konstrukciju na koju se stavljalo platno s nebom, s mnogo malih svjetiljaka unutar pozornice od kojih bi zvijezde svjetlucale. “Kak' su bile lijepe jaslice vašeg gospodina djeda, menije dolazilo da se svake godine rasplačem. A voda je stvarno tekla u rijeku, tako da se jednom izlila, namočila svu mahovinu koja je te godine bila svjeţa svjeţa, a na mahovini su nikli mnogobrojni plavi cvjetići i to je stvarno bilo čudo Djetetovo, čak i ţupnik je doš'o vidjet' i nije vjerov'o vlastitim očima.” “A kako je uspijevao da voda teče?” Amalia je pocrvenjela i nešto je promrmljala, a zatim se odlučila: “U sanduku od jaslica, a ja sam svake godine nakon Bogojavljenja pomagala

sve to raspremit', mora postojat' još nešto, k'o neka boca od stakla bez grlića. Jeste 1' je vidli? No dobro, moţda se to sad više i ne koristi, al' bila je to naprava, s dopuštenjem, za klistiranje. Znate 1' što je klistir? Tim bolje, tako vam ne moram objašnjavat', jer me sram. Pa dakle, vašem je gospodinu djedu pala na pamet ideja da ispod jaslica stavi napravu za klistiranje, a kad se cijevi okrenu na pravi način voda izlazi i onda se vraća ispod. Predstava, kaţem vam ja, ma kakvo kino.”

8. KAD RADIO Nakon osam dana na tavanu odlučio sam sići u mjesto da mi ljekarnik izmjeri tlak. Previsok, sto sedamdeset. Gratarolo me otpustio iz bolnice s obvezom da ga zadrţim na oko sto trideset, a sto trideset je bio kad sam krenuo za Solaru. Ljekarnik je rekao da, ako mi ga mjeri nakon silaska niz brijeg do sela, nije ni čudo što je visok. Da mi ga je izmjerio ujutro čim sam ustao bio bi niţi. Gluposti. Ja sam znao što je bilo, danima sam ţivio kao opsjednut. Nazvao sam Gratarola, upitao me jesam li radio nešto što nisam smio, pa sam morao priznati da sam prenosio sanduke, pio barem bocu vina za obrok, pušio po dvadeset Gitanesa dnevno i izazvao mnoštvo blagih tahikardija. Ukorio me: ja se oporavljam, pa ako tlak bude previsok moţe se ponoviti nezgoda, a moţda neću proći tako jeftino kao prvi put. Obećao sam mu da ću se čuvati, povećao mije količinu tableta i dodao druge za izbacivanje soli putem urina. Rekao sam Amaliji da manje soli hranu, a ona mije rekla da su tijekom rata, kako bi dobili kilogram soli, morali izvoditi čuda i davati po dva ili tri kunića, pa je dakle sol boţji dar, a kad ona nedostaje hrana nema nikakva okusa. Rekao sam joj da mi ju je zabranio liječnik, a ona mi je odvratila da doktori previše studiraju, a onda su veći magarci od drugih i ne treba ih slušati - samo pogledaj nju, nikada vidjela liječnika u svom ţivotu i evo je, s navršenih sedamdeset satire se cijeli boţji dan u tisuću poslova, a nije imala čak ni išijas kao svi ostali. Nije vaţno, izbacit ću njenu sol kroz svoj urin. Umjesto toga, trebalo je prestati s posjetima tavanu, više se kretati, opustiti se. Nazvao sam Giannija: ţelio sam saznati govori li i njemu nešto sve ono što sam tih dana pročitao. Ĉini se da su nam iskustva bila drugačija - njegov djed nije sakupljao stvari koje su izašle iz mode - ali su nam mnoga štiva bila zajednička, pa i zbog toga što smo si uzajamno posuđivali knjige. Pola sata smo se ispitivali o pojedinostima o Salgariju, trivial games, kao u nekom televizijskom kvizu. Kako se zvao onaj Grk, prokleta duša radţe od Assama? Teotokris. Kako lije bilo prezime lijepe Honorate koju Crni Gusar nije smio voljeti, jer je bila kći njegova neprijatelja? Van Guld. Za koga se udaje Darma, kći Tremal-Naika? Za Sira Morelanda, sina Suvodhanova. Pokušao sam i s Ĉuperkom, ali Gianniju to ništa nije govorilo. On je

više čitao stripove i tu sije pribavio zadovoljštinu zasipajući me bujicom naziva. Stripove sam vjerojatno i ja čitao, pa su mi neka imena koja je Gianni spominjao zvučala poznato: Zračna banda Munja protiv Flattaviona, Mickey Mouse i Crna Mrlja, nadasve Cino i Franco... Ali im na tavanu nisam našao traga. Moţda je djed, koji je volio Fantomasa i Rocambolea, smatrao stripove tričarijama koje kvare djecu. A Rocambole to nije? Jesam li odrastao bez stripova? Beskorisno je nametati si duge predahe i prisilne odmore. Obnovila mi se pomama za istraţivanjem. Spasila me Paola. Tog je istog prijepodneva, oko podne, iznenadno stigla s Carlom, Nicolettom i troje djece. Nisu je razuvjerili moji rijetki telefonski pozivi. Kratak izlet, tek toliko da te zagrlim, rekla je, vraćamo se prije večere. Temeljito me istraţivala, odmjeravala me. “Udebljao si se,” rekla mi je. Na sreću nisam bio blijed, uza sve ono sunce koje me ulovilo na balkonu i u vinogradu, ali sam se sigurno malo udebljao. Rekao sam da je to zbog Amalijinih večerica, a Paola je obećala da će je pozvati na red. Nisam joj rekao da sam danima bio negdje šćućuren i da se satima ne bih ni pomaknuo. Treba nam lijepa šetnja - rekla je - pa sam s cijelom obitelji krenuo prema Conventinu koji i nije bio neki samostan već tek kapelica koja se ocrtavala na nekoliko kilometara udaljenoj uzbrdici. Uspon je bio neprekidan pa zato gotovo neprimjetan, osim nekoliko desetaka metara pri kraju i dok sam hvatao dah poticao sam malene da uberu stručak ruţa i ljubica. Paola me grubo pozvala da njušim mirise, a ne da citiram Pjesnika, zato stoje Pjesnik lagao, poput svih njegove vrste; prve ruţe cvatu nakon što su ljubice odavno ocvale, a u svakom slučaju ruţe i ljubice se ne mogu povezati u jednom stručku, pokušajte da biste se uvjerili. Kako bih pokazao da ne pamtim samo odlomke iz enciklopedije, razmetao sam se nekima od priča koje sam tih dana naučio, a djeca su skakutala oko mene razrogačenih očiju, jer te priče nikada nisu čula. Sandru, najvećemu, ispričao sam Otok s blagom. Rekao sam mu kako sam se, krećući iz krčme “K Admiralu Benbowu” ukrcao na Hispaniolu s Lordom Trelawneyem, doktorom Livesevem i kapetanom Smollettom, ali se čini da su mu dvojica najsimpatičnijih bili Long John Silver zbog drvene noge i onaj nesretnik od Bena Guna. Razrogačio je oči uzbuđen, kao da naslućuje gusare u zasjedi među grmljem, govorio je još još, a bilo je dosta, jer kad je blago kapetana Flinta jednom osvojeno, priča završava. Umjesto toga smo dugo pjevali Petnaest ljudi nad tijelom mrtvaca, yohoho i boca ruma... Dao sam sve od sebe da za Gaingia i Luču dozovem u pamet

vragolije Giannina Stoppanija iz Gian Burrascina ţurnala. Kad sam utaknuo štap u dno vaze s jasenkom tete Bettine i upecao zub gospodina Venanzija nisu se mogli prestati smijati, koliko su od toga mogli razumjeti s tri godine, a moţda su se moje priče više sviđale Carli i Nicoletti, kojima o Gian Burrasciju, tuţnog li znaka ovih vremena, nitko nikada nije ništa ispričao. Ĉinilo mi se kako bi njima bilo zanimljivije da im ispričam kako sam, u ulozi Rocambolea, uklonio Sir Williama, svog učitelja u umijeću zločina, sad već slijepog, ali još uvijek nezgodnog svjedoka moje prošlosti, srušivši ga na pod i zabivši mu šiljastu pribadaču u zatiljak, a kasnije obrisavši malu mrlju krvi koja se stvorila u kosi, kako bi svi pomislili da je to bio moţdani udar. Paola je vikala da takve priče ne bih smio pričati djeci, a sreća je što u naše vrijeme po kući više nema pribadača, jer bi inače završilo tako da bi to iskušali s mačkom. Ali više od ostalog bila je zaintrigirana činjenicom da sam sve te zgode ispričao kao da su se dogodile meni. “Ako to činiš da bi zabavio djecu,” govorila mi je, “to je u redu, inače se previše uţivljavaš u ono što čitaš, a to znači da posuđuješ tuđe sjećanje. Je li ti jasna razlika između tebe i tih priča?” “Ma daj,” govorio sam, “bez pamćenja jesam, ali lud nisam, radim to zbog malenih!” “Nadajmo se,” rekla je. “Ali došao si u Solaru ponovno pronaći samoga sebe, jer si se osjećao potlačenim enciklopedijom sačinjenom od Homera, Manzonija ili Flauberta, a zašao si u enciklopediju paraliterature. To i nije neki dobitak.” “Naravno da je,” odgovorio sam, “prije svega zato što Stevenson nije paraliteratura, a drugo zato što nije moja krivnja što je taj kojega ţelim ponovno pronaći gutao paraliteraturu, a najzad upravo si me ti poslala ovamo, s tom pričom o Bjelkinu blagu.” 'To je točno, oprosti mi. Ako osjećaš da ti koristi, nastavi. Ali oprezno, nemoj da te sve to što čitaš zatruje.” Kako bi promijenila temu upitala je za tlak. Lagao sam joj: rekao sam da sam ga upravo izmjerio i da je sto trideset. Bila je

sretna zbog toga, jadnica. Kad smo se vratili s izleta, Amalia je priredila finu uţinu i svjeţu limunadu za sve. Zatim su otišli. Te sam večeri bio dobar i otišao spavati vrlo rano. Narednog sam jutra ponovno prošao kroz sobe staroga krila koje sam zapravo razgledao samo na brzinu. Ponovno sam ušao u djedovu spavaću sobu koju jedva da sam bio i pogledao, obuzet strahopoštovanjem. I tu su bili komoda i veliki ormar sa zrcalom, kao i u svim starinskim spavaćim sobama. Otvorio sam ga i doţivio veliko iznenađenje. Na dnu, gotovo sakrivena obješenim odijelima koja su zadrţala miris starog naftalina, nalazila su se dva predmeta. Gramofon s trubom, i to od onih koji se ručno navijaju, i radio. I jedan i drugi su bili prekriveni listovima časopisa koje sam ponovno sloţio: bio je to Radiocorriere, izdanje posvećeno radijskim programima, broj iz četrdesetih godina. Na gramofonu je još uvijek bila stara ploča na sedamdeset osam okretaja, ali prekrivena slojem prljavštine. Trebalo mije pola sata da je očistim, pljujući na rupčić. Naslov je bio Amapola. Stavio sam gramofon na komodu, navinuo ga i iz trube je izašao neki nejasan zvuk. Melodija se jedva prepoznavala. Stara je sprava već bila u stanju staračke demencije i tu se više ništa nije moglo. Uostalom, već je morala biti za muzej još kad sam bio dijete. Ako sam ţelio slušati glazbu iz tog vremena morao sam koristiti gramofon iz radne sobe. A ploče, gdje li su one? Trebao bih pitati Amaliju. * * * Radio je, iako zaštićen, u pedeset godina ipak prekrilo toliko prašine da se po njoj moglo pisati prstom i morao sam ga paţljivo očistiti. Bio je to lijepi Telefunken boje mahagonija (eto otkud ambalaţa koju sam vidio na tavanu), sa zvučnikom prekrivenim tkaninom debelih vlakana (koja je moţda sluţila da glas bolje zvuči). Pokraj zvučnika nalazila se skala sa stanicama, mračna i nečitka, a ispod tri gumba. Očigledno je to bio radio s elektronskim cijevima, a kad sam ga protresao, čulo se da unutra nešto zvekeće. Još uvijek je imao ţicu s utikačem. Odnio sam ga u radnu sobu, paţljivo ga poloţio na stol i uključio utikač u utičnicu. Malo čudo, dokaz da su se u ono vrijeme izrađivale solidne stvari: iako slabo, lampica koja osvjetljava skalu sa stanicama još je radila. Ostalo nije radilo, očigledno su cijevi pregorjele. Pomislio sam kako bih negdje, moţda u Milanu, mogao pronaći nekog od onih

zaljubljenika koji znaju popraviti te prijemnike, jer imaju skladište starih dijelova, poput onih automehaničara koji osposobljavaju automobile iz onog doba, koristeći dobre dijelove automobila koji su otišli na otpad. Zatim sam pomislio što bi mi mogao reći stari električar pun narodskog zdravog razuma: “Ne ţelim vam otimati novac. Gledajte, ako vam ga i popravim, nećete čuti ono što se emitiralo tada, nego ono što se emitira sada, pa je onda bolje da si kupite novi radio, jer će vas to stajati manje nego da se popravlja ovaj.” Vraţji čovjek. Igrao sam od početka izgubljenu utakmicu. Radio nije stara knjiga koju otvoriš i nađeš što su mislili, rekli i tiskali prije petsto godina. Na tom bih radiju čuo, nešto malo kreštavije, uţasnu rock glazbu ili kako je već danas zovu. To je kao da se pretvaraš kako na kvrţicama jezika osjećaš onaj peckavi dodir mineralne vode dok ispijaš San Pelegrino upravo kupljen u samoposluzi. Ta mi je pokvarena kutija obećavala zauvijek izgubljene zvukove. Kad bih ih barem mogao vratiti, poput Pantagruelovih zamrznutih riječi... Ali ako bi se moje cerebralno pamćenje jednog dana i moglo vratiti, sjećanje sazdano od hercovskih valova sad je već bilo nepovratno. Solara mi nije mogla pomoći nijednim zvukom, osim zaglušujućom bukom svojih tišina. Ipak je još ostala osvijetljena skala s imenima stanica, ţutim za srednje, crvenim za kratke, zelenim za duge valove, imenima nad kojima sam vjerojatno dugo sanjario, pomičući pokretnu kazaljku i pokušavajući čuti nepoznate zvukove iz čarobnih gradova poput Stuttgarta, Hilversuma, Rige, Tallina. Imena koja nikad ranije nisam čuo, a koja sam moţda povezivao s Makedonijom, Turskom Atikom, Virginijom, Al Kalifom i Istanbulom. Jesam li više sanjario nad atlasom ili ovim popisom stanica i njihovim šapatima? Ali bilo je tu i domaćih imena, poput Milana i Bolzana. Zapjevušio sam: Kad radio prenosi iz Torina Znači da te večeras čekam kod Valentina, ako odjednom dođe do promjene programa Znači: pazi, došla je mama. Radio Bologna, znači srce te sanja Radio Milano, iz daleka dolaziš ovamo Radio San Remo, večeras se moţda sretnemo... Imena gradova su još jednom bile riječi koje prizivaju neke druge riječi. Odoka, aparat je bio iz tridesetih godina. Mora da je u to doba radio bio skup, a u obitelj je ušao tek u određenom trenutku, kao statusni simbol. Htio sam nekako saznati kako se radio koristio tijekom tridesetih i četrdesetih. Ponovno sam nazvao Giannija. Na početku je rekao da bih ga trebao platiti prema pogodbi, budući da ga koristim kao ronioca za izvlačenje potonulih amfora na površinu. Zatim je ipak dodao ganutim glasom: “Eh, radio... Mi smo ga dobili tek

oko 1938. Bili su skupi, moj je otac bio sluţbenik, ali ne kao tvoj, radio je u nekom malom poduzeću i malo zarađivao. Vi ste ljeti odlazili na odmor, a mi smo ostajali u gradu, navečer smo se odlazili rashladiti u javne parkove, a jednom tjedno na sladoled. Moj je otac bio šutljiv čovjek. Tog se dana vratio kući, sjeo za stol, pojeo u tišini zatim je na kraju izvukao papirnatu vrećicu s kolačima. Kako to, pa nije nedjelja? upitala je moja majka. A on: eto tako, prohtjelo mi se. Pojeli smo kolače, a zatim je on, češkajući se po glavi, rekao: Maro, čini se da smo ovih mjeseci dobro radili i danas mije gazda poklonio tisuću lira. Moju majku samo što nije udarila kap, podigla je ruke do usta i uzviknula: O, Francesco, pa onda ćemo si kupiti radio! Eto tako. Tih je godina bila popularna pjesma Tisuću lira mjesečno kad bih imao ja. Bila je to pjesma o malom sluţbeniku koji je sanjao plaću od tisuću lira kojom bi mladoj i slatkoj ţenici kupio mnoge stvari. Dakle tisuću lira je bilo dobra plaća, moţda je to bilo više nego stoje dobivao moj otac, u svakom slučaju bilo je to kao trinaesta plaća koju nitko nije očekivao. Tako nam je radio ušao u kuću. Da razmislim, bila je to Phonola. Jednom tjedno davao se operni koncert Martini i Rossi, a nekog drugog dana komedija. Eh, Tallin i Riga, kad bi barem bili na mom sadašnjem radiju koji ima samo brojke... A zatim, tijekom rata, jedina zagrijana prostorija bila je kuhinja, radio smo premjestili tamo, pa bismo navečer, sasvim tiho, da nas ne bi uhitili, slušali Radio London. Zatvoreni u kući s prozorima prekrivenim plavim pakpapirom, onim za pakiranje šećera, zbog zamračenja. A tek pjesme! Kad se vratiš, ako hoćeš sve ću ti ih otpjevati, čak i fašističke himne. Znaš da nisam neki nostalgičar, ali ponekad poţelim čuti fašističke himne, kako bih se ponovno osjećao kao onih večeri pokraj radija... Kako je govorila ona reklama? Radio, glas koji očarava.” Zamolio sam ga da prestane. Istina je, ja sam ga pitao o tome, ali sada zagađuje moju tabulu rasu svojim sjećanjima. Te večeri sam morao ponovno sam oţivjeti. Bile bi drugačije: on je imao Phonolu, a ja Telefunken, a zatim moţda je on podešavao na Rigu, a ja na Tallin. Ali jesmo li zaista mogli uhvatiti Tallin i zatim čuti kako govore estonski? Sišao sam na jelo i, za inat Gratarolu, popio sam, ali samo da zaboravim. I to baš ja, da zaboravim. Ali morao sam zaboraviti uzbuđenja posljednjeg tjedna i potaknuti ţelju za spavanjem u popodnevnoj sjenci, ispruţen na krevetu s Tigrovima Mompracema koji su me nekoć moţda drţali budnim do sitnih sati, ali su se posljednje dvije večeri pokazali blagotvorno uspavljujućim. Ali, između pune vilice za mene i ostatka za Matua, pala mi je na pamet pomisao, jednostavna, ali vrlo očigledna: radio prenosi ono što ide

u program sada, ali na gramofonu slušaš ono što je bilo na ondašnjoj ploči. To su Pantagruelove zamrznute riječi. Kako bih imao dojam da slušam radio od prije pedeset godina, trebale su mi ploče. “Ploče?” zakmečala je Amalia. “Bolje razmišljajte o 'rani, ne razmišljajte o pločama da ta dobra 'rana ne ode ukrivo i postane otrovna pa onda hajd' doktoru! Ploče, ploče, ploče... O svetetipalente, pa one uopće nisu na tavanu! Kada su vaši gospoda ujak i ujna sve sklanjali, ja sam im pomagala i ... čekajte čekajte... pomislila sam da ako te ploče koje su bile u radnoj sobi sve moram odnijet' gore, poispadaće mi iz ruku i razbiće se po stubama. I ondak sam ih ugurala... ugurala sam ih... oprostite znate, nije da me pamet više ne sluţi, iako bi to u mojoj dobi bilo dopušteno, pa ipak je prošlo punih pedes't godina, a nije baš da sam pedes't godina ostala ovdje i stalno mislila na te ploče. Ali evo, kakva glava! Sigurno sam ih tutnula u sanduk što stoji ispred radne sobe vašeg gospodina djeda!” Preskočio sam voće i popeo sam se pronaći sanduk. Nisam mu obraćao previše pozornosti tijekom svog prvog posjeta: otvorio sam ga i evo ploča, jedna na drugoj, sve dobre stare ploče na sedamdeset i osam okretaja, u svojim zaštitnim omotima. Amalia ih je tu spustila bez nekog reda, a bilo je tu svega. Potrošio sam pola sata da ih prenesem na stol u radnoj sobi pa sam ih počeo odlagati nekim redom na policu. Djed je zacijelo bio ljubitelj dobre glazbe, bili su tu Mozart i Beethoven, operne arije (čak i jedan Caruso) i puno Chopina, ali i partiture pjesama iz tog doba. Pogledao sam stari Radiocorriere: Gianni je bio u pravu, postojao je tjedni program operne glazbe, komedije, pokoji rijetki simfonijski koncert, radio vijesti, a ostatak je bila laka glazba, ili melodika, kako se tada govorilo.

Trebao sam dakle ponovno preslušati pjesme, a to je moralo biti zvučno okruţenje u kojem sam odrastao - moţda je djed u radnoj sobi slušao Wagnera, dok je ostatak obitelji slušao pjesmice s radija. Odmah sam raspoznao Tisuću lira mjesečno kad bih mogao imati Innocenzija i Sopranija. Djed je na mnoge omote napisao neki datum, ne znam je li to bio datum kad se pjesma pojavila ili onaj kad je kupio ploču, ali sam pribliţno mogao odrediti godinu kada se pjesma već ili još izvodila na radiju. U ovom se slučaju radilo o 1938. godini, Gianni se dobro sjećao, pjesma se pojavila kad su u njegovoj kući kupili Phonolu. Pokušao sam pokrenuti gramofon. Još je uvijek radio: zvučnik baš i nije bio neko čudo, ali moţda je bilo dobro da sve krči kao nekada. I tako, s osvijetljenom skalom radija, kao da aparat radi i pokrenutim gramofonom slušao sam emisiju iz ljeta 1938. godine: Tisuću lira mjesečno kad bih mogao imati uistinu sretan mogao bih ţivjeti. Mali posao, ne traţim drugo, mogu radit' i sretan biti dugo. Ţelim kućicu u cvijeću za veliku sreću i tebe mladicu za ţenicu slatkicu. Tisuću lira mjesečno kad bih mogao imati, tebi poklone htio bih kupovati i najljepše na svijetu tebi darivati. Pitao sam se prethodnih dana kakav je to bio podvojeni ja dječaka izloţenog porukama o nacionalnoj slavi, dok istodobno mašta o maglama Londona gdje sreće Fantomasa koji se bori protiv Sandokana, među tučom čavala koja probija grudi i otkida ruke i noge pristojno zgranutih zemljaka Sherlocka Holmesa - a sad sam shvaćao da mi je tih istih godina kao ţivotni ideal radio predlagao ţivot računovođe malih zahtjeva, koji priţeljkuje samo mir periferije. Ali moţda je ta pjesma bila iznimka. Trebao sam nanovo posloţiti sve ploče, i to po datumima, ako ih je bilo. Morao sam ponovno proći, godinu za godinom, stvaranje svoje svijesti pomoću zvukova koje sam slušao. Tijekom tog svog pospremanja, ponešto mahnitog, kroz nizanje ljubavi, ljubavi ruţe mi donesi, ne ti više nisi moja djevojčica, zaljubljena djevojčica, postoji crkvica ljubavi skrivena usred cvijeća,

vrati se malena moja, sviraj samo za mene ti o violino u noći, ti boţanska glazbo, da si moja samo sat, cvjetić na livadi i ćiribiribin, među izvedbama orkestara Cinica Angelicija, Pippa Barzizze, Alberta Semprinija i Gornija Kramera, na pločama koje su se zvale Fonit, Carisch, His Master Voice, s psićem koji uzdignute njuškice sluša zvukove koji izlaze iz trube gramofona, naletio sam na ploče fašističkih himni koje je djed povezao uzicom, kao da ih ţeli zaštititi ili odvojiti. Je li djed bio fašist ili antifašist ili ništa od toga? Probdio sam noć slušajući stvari koje su mi zvučale poznato, iako sam se od nekih pjesama prisjećao samo riječi, a od drugih samo melodije. Svakako sam morao poznavati klasičnu fašističku pjesmu Giovinezza, mislim da je bila sluţbena himna svakog skupa, ali nisam mogao ni zanemariti da sam je vjerojatno na svom radiju slušao neposredno nakon Zaljubljenog pingvina, kojeg je pjevao, kako je pisalo na omotu ploče, Trio Lescano. Ĉinilo mi se da te ţenske glasove već odavno poznajem. Njih tri su uspijevale pjevati u intervalima terce i sekste, uz učinak prividne kakofonije koja je uhu zvučala vrlo ugodno. I dok su me talijanski dječaci u svijetu učili da je najveća povlastica biti Talijan, sestre Lescano su mi pjevale o nizozemskim tulipanima. Odlučio sam izmjenjivati himne i pjesme (vjerojatno su mi tako stizale i putem radija). S tulipana sam prešao na himnu Balilla, a čim sam stavio ploču i sam sam je počeo pjevati kao da je recitiram napamet. Himna je veličala tog hrabrog mladića (prethodnika fašista, budući da je, kao što enciklopedije znaju, Giovan Battista Perasso, zvan Balilla, ţivio u osamnaestome stoljeću) koji je bacio kamen na Austrijance izazvavši tako ustanak u Genovi. Fašizmu zacijelo nisu bile neugodne terorističke akcije, a u svojoj sam verziji Giovinezze čak čuo stihove Orsinijevu bombu ovdje imam - s bodeţom strave, a čini mi se da je Orsini pokušavao ubiti Napoleona III. Ali, dok sam tako slušao, spustila se noć i iz povrtnjaka, ili s breţuljka, ili iz vrta dolazio je snaţan miris lavande i drugih trava koje ne poznajem (timijan? bosiljak? ne vjerujem da mi je botanika ikada bila jača strana - a osim toga, ipak sam ja taj kojeg su poslali po ruţe, a kući se vratio s pasjim mudima - moţda su to bili tulipani iz Nizozemske). Je li mirisalo i drugo cvijeće koje me Amalia naučila prepoznati, dalije ili cinije? Pojavio se Matu i počeo se trljati o moje hlače predući. Ugledao sam ploču s mačkom na omotu i njome zamijenio himnu Balilla, prepuštajući se toj mačjoj jadikovki. Maramao, zašto si uginula? Jesu li Balille stvarno pjevale Micamacu? Moţda sam se morao vratiti reţimskim himnama.

Matuu i nije trebalo biti vaţno promijenim li pjesmu. Udobno sam sjeo, uzeo sam ga na koljena češkajući mu desno uho, pripalio sam cigaretu i obavio Juli immersion u svijet jednog Balille. Nakon sat vremena slušanja, u glavi mi je nastala zbrka od junačkih fraza, poticaja najuriš i na smrt, poziva na poslušnost Duceu, sve do krajnje ţrtve. Poput Vestina ognja koji izbija iz njena hrama, na krilima i plamenu mladost ide, muška će mladeţ rimskom voljom biti boj, baš nas briga za dan zatvora, baš nas briga za tuţnu sudbinu samo da pripremimo ove snaţne ljude koje baš briga ako i umru sad cijeli svijet zna da se crna košulja nosi za borbu i umiranje, zdravo o Kralju Imperatoru novi zakon Duce dade Svijetu a Rimu novo Carstvo, pozdravljam te draga Virginija i odlazim, jer zove me Abisinija, ali vratit ću se i iz Afrike poslat ću ti lijepi cvijet koji se rađa pod nebom ekvatora Nica Savoja kobna Korzika Malta utvrda rimskog duha, naš Tunis obale planine i more odjekuju slobodom. Jesam li ţelio talijansku Niču ili tisuću lira mjesečno, čiju vrijednost nisam znao? Dječak koji se igra puškama i olovnim vojnicima ţeli osloboditi kobnu Korziku, a ne divljati među tulipanima i zaljubljenim pingvinima. Pa ipak, pustimo sad Balille, slušao sam Zaljubljenog pingvina dok sam čitao Kapetana Satanu i jesam li tada zamišljao pingvine u ledenim morima Sjevera? A prateći Put oko svijeta u osamdeset dana, jesam li vidio Phileasa Phogga kako putuje kroz polja tulipana? A kako sam pomirio Rocambolea i njegovu pribadaču s kamenom Giovana Battiste Perassa? Tulipan je bio iz 1940. godine kad je

započeo rat: sigurno sam tada pjevao i Giovinezzu, ali tko mi kaţe da kapetana Satanu i Rocambolea nisam pročitao 1945., kad je rat završio, kad se fašističkim pjesmama izgubio svaki trag? Trebalo je svakako pronaći moje školske knjige. U njima bi mi se pred očima pojavila moja prva prava štiva, pjesme s datumom rekle bi mi kojim sam ih zvukovima popratio i moţda bi se raščistio odnos između baš nas briga za tuţnu sudbinu i masakra kojima me privlačio Eustrirani časopis o putovanjima i pustolovinama. Beskorisno je da si namećem nekoliko dana počinka. Narednog jutra morao sam se ponovo popeti na tavan. Ako je djed bio metodičan, školske knjige ne bi trebale biti daleko od sanduka s dječjim knjigama. Ako ujak i ujna nisu sve ispremiješali. v Za sada sam bio umoran od poziva na slavu. Pojavio sam se na prozoru. Dok se obris breţuljaka isticao mračan spram neba, noć bez mjesečine bila je izvezena zvijezdama. Zašto mi je pao na pamet taj otrcani stari izraz? Sigurno je dolazio iz neke pjesme. Gledao sam nebo onako kako sam nekoć čuo da o njemu pjevaju. Počeo sam prekopavati po pločama i odabrao sam sve one koje su svojim naslovom podsjećale na noć i neki zvjezdani prostor. Djedov je gramofon već bio od onih na koje se moglo staviti više ploča naslaganih jedna na drugu, tako da kad jedna završi druga pada na tanjur. Baš kao da mi radio sam svira, a ja ne moram okretati gumbe. Pustio sam prvu ploču i prepustio se zibanju na prozorskoj dasci, pod zvjezdanim nebom iznad sebe, uza zvuk tolike dobre loše glazbe koja je u meni trebala nešto probuditi. Noćas blista na tisuće zvijezda... Noć sa zvijezdama i s tobom... Pričaj mi, pričaj mi pod zvijezdama, reci mi najljepše stvari, u slatkoj čaroliji ljubavi... Tu pod nebom Antila, gdje zvijezde su iskre, s puštaju se tisuće mirisa ljubavi... Mailu, pod nebom Singapura, u snu zvijezda zlatnih rodila se ljubav naša... Pod nebom zvijezda koje nas gledaju, pod nebom zvijezda ţelim te cjelivati... S tobom, bez tebe, pjevamo zvijezdama i mjesecu, tko zna moţda me zadesi dobra sreća... Mornarski mjesec,

ljubav je lijepa ako se ne uči, Venecija mjesec i ti, s tobom sami sami u noći, s tobom pjevuše pjesmu... Mađarsko nebo, uzdasi čeţnje, s beskonačnom ljubavlju mislim na tebe... Lutam tamo gdje je nebo uvijek plavo, čujem vrapce koji lete iznad drveća i cvrkuću odozgo... Posljednju sam ploču vjerojatno pogrešno stavio, nije imala nikakve veze s nebom, bio je to puteni glas, poput nadahnutog saksofona, koji je pjevao:Tamo gore na Copacabani - na Copacabani ţena je kraljica ţena je vladarica... Uznemirila me buka udaljenog motora, moţda nekog auta koji je prolazio dolinom, osjetio sam nagovještaj tahikardije pa sam rekao u sebi: “To je Pipetto!” Kao da se netko prikazao točno u očekivanom trenutku, pa ipak me njegov dolazak uznemirio. A tko je bio Pipetto? To je Pipetto, govorio sam, ali bile su to samo, još jednom, moje usne koje su se sjetile. Samo flatus vocis. Tko je bio Pipetto nisam znao. Ili, nešto u meni je to znalo, samo što se to nešto šutljivo naslađivalo u ozlijeđenom području moga mozga. Sjajna tema za Biblioteku moje djece, Pipettova tajna. Je li to moţda bila talijanska prilagodba, recimo, Lantenacove tajne?

Razbijao sam glavu nad Pipettovom tajnom, a moţda nije bilo nikakve tajne, osim one koju je radio kasno navečer prišapnuo svima.

9. ALI PIPPO TO NE ZNA Bilo je i drugih dana (pet, sedam, deset?), a uspomene na njih se stapaju i moţda je to dobro, jer ono što mi je nakon toga preostalo bilo je, recimo, bit montaţe. Slijepio sam sasvim različita svjedočanstva, reţući i spajajući, koji put prema prirodnom slijedu ideja i osjećaja, koji put prema opreci. Ono što mi je ostalo više nije ono što sam vidio i čuo ovih dana, pa čak ni ono što sam mogao vidjeti i čuti kao dijete: bio je to figment, pretpostavka razrađena sa šezdeset godina o onome što sam mogao misliti s deset. Premalo da bih rekao “znam da se tako dogodilo”, dovoljno za izvlačenje iz zaborava, na listovima papirusa, onoga što sam vjerojatno tada mogao osjećati. Vratio sam se na tavan i već sam se pobojao da od školskih stvari nije ostalo ništa, kad mije pogled pao na veliku kartonsku kutiju zatvorenu ljepljivom vrpcom na kojoj se pokazao natpis “Osnovna i srednja Yambo”. Bila je još jedna s natpisom “Osnovna i srednja Ada”. Ali nisam trebao obnavljati i sjećanja svoje sestre. Imao sam dovoljno posla sa svojima. Ţelio sam izbjeći još jedan tjedan s visokim tlakom. Pozvao sam Amaliju i ona mije pomogla prenijeti kutiju u djedovu radnu sobu. Zatim sam razmišljao kako sam osnovnu i srednju školu morao pohađati između trideset sedme i četrdeset pete, pa sam dolje odnio i kutije na kojima je pisalo “Rat”, “40. godine” i “Fašizam”. Sve sam ih ispraznio u radnoj sobi i posloţio na različite police. Knjige iz osnovne, udţbenici iz povijesti i zemljopisa iz srednje, a zatim mnoge biljeţnice, s mojim imenom, godinom i razredom. Bilo je mnogo novina. Ĉinilo se da je djed, od rata u Etiopiji nadalje, sačuvao značajne brojeve, onaj s povijesnim Duceovim govorom o osvajanju Carstva, onaj s objavom rata 10. lipnja 1940. godine i tako dalje, sve do bacanja atomske bombe na Hirošimu i završetka rata. Zatim su tu bile razglednice, proglasi, letci, nekoliko revija. Odlučio sam nastaviti metodom povjesničara, provjeravajući svjedočanstva međusobnom usporedbom. To znači, ako sam čitao knjige i biljeţnice iz četvrtog razreda osnovne, 1940-1941. godine, prelistavao sam novine iz istih godina i, koliko god sam mogao, na gramofon stavljao pjesme iz istih godina.

Pomislio sam da ako su knjige bile reţimske, reţimske su morale biti i novine, a zna se, primjerice, da Pravda iz Staljinova vremena dobrim Sovjetima nije davala točne vijesti. Ali morao sam promijeniti mišljenje. Koliko god bile blago propagandističke, talijanske su novine, čak i u doba rata, omogućavale da se shvati što se događa. S vremenskim odmakom djed mije davao veliku poduku, građansku i historiografsku ujedno: treba znati čitati između redaka. A između redaka je on čitao, podvlačeći ne toliko naslove ispisane velikim slovima, koliko bilješke, novinske člančiće, vijesti koje su mogle proći nezapaţeno pri prvom čitanju. Naslov u Corriere della Sera od 6-7. siječnja 1941. je govorio: “Bitka na Bardijskoj bojišnici nastavljena je velikom ţestinom”. U sredini stupca ratni je bilten (svakog se dana pojavljivao jedan i činovnički nabrajao čak i broj srušenih neprijateljskih zrakoplova) ravnodušno izjavljivao da su “druga uporišta pala nakon hrabrog otpora naših trupa koje su protivniku zadale znatne gubitke”. Druga uporišta? Iz konteksta se shvaćalo da je Bardia u sjevernoj Africi pala u engleske ruke. U svakom slučaju, na margini je djed označio crvenom tintom, kao i u mnogim drugim brojevima: “RL, izgubljena B. 40.000 zatoč.” RL je očigledno značilo Radio London, a djed je uspoređivao vijesti Radio Londona s onim sluţbenima. Ne samo da je Bardia izgubljena, nego se četrdeset tisuća naših vojnika moralo predati neprijatelju. Kao što se vidi, Corriere nije lagao, nego je u najboljem slučaju smatrao sigurnim ono oko čega je bio suzdrţan. Isti Corriere je 6. veljače imao naslov: “Protunapadi naših postrojbi na sjevernoj bojišnici istočne Afrike”. Koja je to bila sjeverna bojišnica istočne Afrike? Dok su se u mnogim brojevima od prethodne godine, kada su davali vijest o prvim prodorima u Britansku Somaliju i Keniju, pojavljivali precizni zemljovidi kako bi se vidjelo gdje pobjedonosno prelazimo granicu, u toj vijesti o sjevernoj bojišnici zemljovida nije bilo i samo ako bih potraţio u nekom atlasu shvatio bih da su Englezi prodrli u Eritreju. Corriere od 7. lipnja 1944. godine pobjedonosno je ispisao naslov iznad devet stupaca: “Vatrena moć njemačke obrane pobjeđuje savezničke jedinice na obalama Normandije”. Što su Nijemci i saveznici radili na obalama Normandije? Zato što je 6. lipnja bio slavni Dan D, početak invazije, a novine su, u kojima dan ranije o tome sigurno nije bilo vijesti, smatrale da se to podrazumijeva, osim što su naznačile da maršal von Rundstedt zacijelo nije dopustio da ga iznenade, pa je plaţa bila puna neprijateljskih leševa. Nije se moglo reći da to nije bila istina. Mogao sam nastaviti tom metodom i prepoznati slijed stvarnih događaja, zahvaljujući fašističkom tisku pročitanom onako kako treba i

onako kako su vjerojatno svi činili. Upalio sam skalu radija, pokrenuo gramofon i ponovo proţivljavao. Naravno, bilo je to kao oţivljavanje nečijeg tuđeg ţivota. Prva školska biljeţnica. U to su nas doba učili prije svega vući poteze, a na slova abecede se prelazilo tek kad smo bili u stanju ispuniti cijelu stranicu dobro poredanim crtama, sasvim ravnim. Uvjeţbavanje ruke i zapešća: rukopis je nešto značio tada kad su pisaće strojeve imali samo po uredima. Prešao sam na Knjigu za prvi razred “koju je sastavila gospođica Maria Zanetti, s ilustracijama Enrica Pinochija”, Drţavna knjiţnica, Godina XVI. Na stranici s prvim dvoglasima, nakon io, ia, aia, postojao je Eial Eial i liktorski snop pruća. Abeceda se učila na zvuk “Eia Eia Alala!”, danuncijevski povik, koliko ja znam. Za B su bile riječi poput Benito, te cijela stranica posvećena Balillama. Upravo kad je moj radio pjevao neke druge slogove, ba ba, baciami piccina. Kako li sam samo naučio B, kad vidim da ga moj Giangio još brka s V i kaţe vuk umjesto buk? Balilla i Sinovi Vučice. Stranica s dječakom u odori, crnoj košulji i nekakvim bijelim remenima prekriţenima na grudima te slovom M u sredini. “Mario je čovjek,” kazivao je tekst. Sin Vučice. Danas je 24. svibnja. Guglielmo nosi lijepu novu odoru, odoru Sina Vučice. “Tata, i ja sam Duceou mali vojnik, zar ne? Postat ću Balilla, nosit ću mali barjak, imat ću karabin, postat ću fašistička mladeţ. Ţelim ja vjeţbati poput pravih vojnika, ţelim biti najbolji od svih, ţelim zavrijediti mnoga odličja...” Odmah zatim stranica koja je nalikovala na images d'Bpinal, ali nisu bili Zuavi ili francuski oklopnici nego odore raznih postrojbi fašističke mladeţi.

Za učenje glasa ta knjiga je davala primjere bataljun, mitraljez i kopljanik. I to djeci od šest godina. Onima kojima proljeće dolazi pjevajući. Međutim, negdje na sredini početnice učili su me nešto o Anđelu Ĉuvaru: Dječak ide putem dugim, sam samcat i ne zna kamo hodi... Dječak je malen, a polje široko, al' ga Anđeo gleda i vodi. Kamo me trebao odvesti Anđeo? Tamo gdje je pjevao mitraljez? Koliko sam znao, između Crkve i Fašizma odavno je potpisana nagodba, pa su nas dakle sad morali obučavati da postanemo Balille, ali da ne zaboravimo ni anđele. Jesam li i ja prolazio ulicama grada u odori? Jesam li htio otići u Rim i postati junakom? Na radiju se sada izvodila ratna himna koja je izazivala slike mimohoda mladih crnokošuljaša, ali se odmah zatim prizor mijenjao i ulicom je sada prolazio izvjesni Pippo kojega su majka priroda i osobni krojač slabo obdarili, pa je povrh prsluka nosio košulju. Razmišljajući o Amalijinu psu, vidio sam tog prolaznika potištena lica, vjeđa koje padaju preko vodnjikavih očiju, blesava i krezuba osmijeha, dviju iščašenih nogu i ravnih tabana. Ali ako je imao noge i stopala, morao je biti neki drugi Pippo; čini mi se da je imao neke veze s Bjelkinim blagom, ali tu vezu nisam uspio spoznati. Kakva je veza između Pippa i Pippetta? Pippo iz pjesme nosio je košulju povrh prsluka. Ali glasovi na radiju nisu izgovarali “košulja” nego “košuljaaa” (povrh kaputa nosi sako - povrh prsluka mu košuljaaa...). Tako je moralo biti kako bi se riječi uklopile u glazbu. Imao sam osjećaj kao da sam napravio istu stvar,

samo u nekoj drugoj prilici. Ponovno sam otpjevao Giovinezzu koju sam slušao večer ranije, ali izgovarajući za Benita i Mussolinija, Eja Eja Mala. Nismo pjevali Za Benita Mussolinija nego Za Benita i Mussolinija. To i je očigledno bilo eufonično, sluţilo je da Mussoliniju dade veću snagu. Za Benita i Mussolinija, povrh prsluka košuljaa. Ali tko je prolazio ulicama grada, Balille ili Pippo? I kome su se ljudi smijali? Moţda je reţim u Pippovu slučaju primjećivao blagu aluziju? Moţda nam je baš ta narodna mudrost gotovo djetinjastih pjesmica činila podnošljivijom herojsku retoriku kojoj smo stalno bili izvrgnuti?Misli su mi gotovo odlutale negdje drugdje kad sam stigao na stranicu o magli. Slika: Alberto i njegov otac, dvije sjene izdvojene od drugih sjena, potpuno crnih, što se zajedno ocrtavaju na sivu nebu na kojem se pojavljuju, a obrisi gradskih kuća samo u nešto tamnije sivoj boji. Tekst mije kazivao da ljudi u magli izgledaju kao sjene. Je li magla stvarno takva? Zar to sivilo neba ne bi trebalo obavijati, poput mlijeka ili poput vode i anisa, čak i ljudske sjene? Po onome što je govorila moja zbirka navoda, u magli se sjene ne izdvajaju nego nastaju iz nje, stapaju se s njom: u magli vidimo sjene čak i tamo gdje nema ničega, a ne vidimo ništa tamo gdje će se zatim sjene pojaviti... Pa zar mije knjiga za prvi razred osnovne dakle lagala čak i o magli? U stvari, završavala je prizivanjem lijepog sunca koje bi došlo raspršiti maglu. Govorila mi je da je magla neizbjeţna, ali nepoţeljna. Zašto su me podučavali da je magla loša, ako mi je poslije ostala mračna čeţnja za njom? Mračan, zamračenje. Riječi koje prizivaju druge riječi. Tijekom rata, rekao mije Gianni, grad je utonuo u mrak, kako ga neprijateljski bombarderi ne bi raspoznali, a s prozora kuća se nije smio vidjeti ni tračak svjetlosti. Ako je bilo tako, tada se magla blagoslivljala, jer je na nas širila svoj zaštitni plašt. Magla je bila dobra.

Naravno da mi knjiga za prvi razred koja je nosila datum iz 1937. godine nije mogla govoriti o zamračenju. Govorila je samo o dosadnoj magli, poput one koja se dizala na nakostriješene breţuljke. Prelistao sam knjige iz sljedećih razreda, ali nije bilo naznaka o ratu, čak ni u knjizi za peti razred, koja je bila iz 1941. godine - a rat je već bio počeo godinu dana ranije. To je još bilo izdanje iz prethodnih godina i u njemu se govorilo samo o herojima španjolskog rata i o osvajanju Etiopije. Nije bilo lijepo u školskim knjigama govoriti o ratnim nedaćama, pa se izbjegavala sadašnjost kako bi se uznosile prošle slave. U knjizi za četvrti razred, 1940-1941., a bila je jesen prve godine rata, bile su samo priče o slavnim akcijama iz Prvog svjetskog rata, sa slikama koje su prikazivale naše pješake na Krasu, gole i mišićave poput rimskih gladijatora. A na drugim su se stranicama pojavljivale, kako bi pomirile Balille s Anđelom, priče o Badnjoj večeri, pune blagosti i dobrote. Budući da ćemo cijelu talijansku istočnu Afriku izgubiti tek krajem četrdeset prve, kad je ta knjiga već kruţila po školama, tamo su se još šepurile naše ponosne kolonijalne postrojbe, pa sam tako vidio somalskog Dubata u njegovoj lijepoj karakterističnoj odori, prilagođenoj običajima tih domorodaca koje smo mi prosvjećivali, golog poprsja, osim bijela pojasa za koji se vezivao redenik. Popratna je pjesma bila: Legionarski orao širi svoja krila nad svijetom: samo će ga Bog zaustaviti. Međutim, Somalija je već u veljači bila pala u ruke Engleza, moţda dok sam prvi put čitao tu stranicu. Jesam li to znao dok sam čitao? U svakom slučaju, u istoj sam početnici čitao i prerađenu Košaricu: Zbogom bijesu oluje! Zbogom buci grmljavine!

Bjeţe oblaci i ostaje nebo čisto... Utješeni svijet šuti. Nad svaku se izmučenu stvar poput melema spušta vedri prijateljski mir. A rat koji traje? U knjizi za peti razred nalazilo se razmišljanje o rasnim razlikama, s malim poglavljem o Ţidovima i paţnji koju je trebalo pokloniti tom plemenu nevjernika koje se “lukavo ubacilo u redove Arijevaca... i ucijepilo je nordijskim narodima novi duh sazdan od merkantilizma i ţeđi za zaradom”. U velikim sam kutijama izdvojio i neke brojeve Obrane rase, časopisa nastalog 1938. godine i ne znam bi li djed ikad dopustio da mi dođe u ruke (ali zna se, prije ili kasnije posvuda bih zabio nos). Bilo je tu fotografija Aboridţina uspoređenih s majmunima, a i drugih koje su prikazivale čudovišni rezultat miješanja Kineskinje i Europljanina (bile su to pojave degeneracije koje su se, čini se, dešavale samo u Francuskoj). Lijepo se govorilo o japanskoj rasi, a navodile su se nezaobilazne stigmate engleske rase, ţene s podvaljcima, čila gospoda s alkoholičarskim nosovima, a jedna je karikatura prikazivala ţenu s britanskom kacigom, bestidno pokrivenu sa samo nekoliko listova Timesa raspoređenih u tutu, baletnu haljinicu: ţena se promatrala u zrcalu, pa je tako Times, sa suprotne strane, postao Semit. A što se tiče pravih pravcatih Ţidova trebalo je samo odabrati: cijela smotra kukastih nosova i neurednih brada, prasećih i senzualnih usta sa stršećim zubima, kratkih lubanja, istaknutih jagodica i tuţnih očiju Jude jeruzalemskog, neumjerenih trbušina ratnih bogataša u fraku, sa zlatnim lancima od sata preko prsluka, grabeţljivih ruku ispruţenih prema bogatstvima proleterskih naroda. Djed je, vjerujem, umetnuo među te stranice propagandnu razglednicu koja prikazuje odvratnog Semita, s Kipom slobode u pozadini, koji pruţa stisnute šake prema onome tko gleda. U svakom slučaju, bilo ih je za svakoga, jer je druga razglednica prikazivala pijanu Crnčugu s kaubojskim šeširom kako ručetinama s pandţama opipava bijeli pupak Miloske Venere. Crtač je zaboravio da smo i Grčkoj objavili rat, pa što nam je stoga trebalo biti vaţno ako taj grubijan pipka rukama okrnjenu Grkinju, čiji muţ hoda okolo u suknjici i s pomponima na cipelama?

Za razliku od toga, revija je prikazivala pravilne i muţevne profile talijanske rase, a kako Dante i neki vojskovođe baš i nisu imali mali i ravan nos, u tim se slučajevima govorilo o “orlovskoj rasi”. Ako me zov za odrţanjem arijevske čistoće svojih zemljaka i nije baš sasvim uvjerio, u svojoj sam čitanci imao snaţnu pjesmu o Duceu (Ĉvrstamu brada i još čvršća grud. - Korak k'o da hoda stup. - Glas ujeda kao vode stud) i usporedbu između muških crta lica Julija Cezara i Mussolinija (a da je Cezar spavao sa svojim legionarima to ću saznati tek kasnije, iz enciklopedija). Talijani su svi bili lijepi. Lijep Mussolini koji se u broju Tempa, ilustrirana časopisa, na naslovnici pojavljuje na konju s isukanim mačem (bila je to fotografija, prava, a ne alegorijska izmišljotina - zar je dakle naokolo hodao s mačem?) kako bi proslavio ulazak u rat; lijepa crna košulja koja objavljuje bilo Mrzite neprijatelja, bilo Pobijedit ćemo!, lijepi rimski mačevi ispruţeni prema obrisu Velike Britanije, lijepa seljačka ruka koja savija palac prema Londonu u plamenu, lijep ponosni legionar koji se ističe na ruševinama uništenog Amba Alagija obećavajući: Vratit ćemo se!

Optimizam. Radio mije i dalje pjevao da je bio nizak i debeo, zvali su ga Bombolo, pokušao je plesati, počeo teturati premet je napravio, ovamo se stropoštao, onamo odskočio poput lopte i zlom sudbom u kanal je pao al'je na površinu isplivao. Ali u mnogim časopisima i reklamnim oglasima nadasve su lijepe bile djevojke čiste talijanske rase, bujnih grudi i mekih oblina, sjajni strojevi za proizvodnju djece, nasuprot koščatim i anoreksičnim engleskim ljepoticama i ţeni krizi (op. p. suprotnost fašističkom idealu ţene majke) plutokratske prošlosti. Lijepe su bile gospođice koje su se pojavljivale na natjecanju Pet tisuća lira za osmijeh, i lijepe izazovne gospođe, straţnjica dobro oblikovanih zavodničkom suknjom, što ţustra koraka prelaze reklamni plakat, dok me radio uvjerava da će biti lijepe oči plave i da će bili lijepe oči crne, ali mi zbog ţenskih nogu srce trne. Prelijepe su bile djevojke iz pjesama, kako talijanske seoske ljepotice, “jedre seljančice”, tako i gradske ljepotice poput milanske “lijepe malene” što blago napudrana lica šeće vrlo napučenim ulicama, ili ljepotice na biciklima, simbolu drske i razuzdane ţenstvenosti vitkih, skladnih i lijepih nogu. Ruţni su, naravno, bili neprijatelji, a na nekim su se primjercima tjednika za djecu Talijanske fašističke mladeţi, Balilla, pojavljivale De Setine ilustracije s pričama koje su se rugale neprijatelju, uvijek ţivotinjski karikaturalnom: Zbog straha od rata - kralja Đuricu od Engleske panika hvatatraţi se pomoć i zaštita - od ministra Ciurcillonea, a zatim se upleću ona druga dva nevaljalca, zli Roosevelt, Rusueltaccio, i strašni Staljin, crveni bauk Kremlja. Englezi su bili nevaljali, jer su upotrebljavali zamjenicu Lei, dok su dobri Talijani morali koristiti, čak i u međusobnom oslovljavanju samo onaj vrlo talijanski Voi. Ono malo što se zna o stranim jezicima: Englezi i Francuzi koriste Voi (uou, vous), dok je Lei vrlo talijanski, tek ostatak iz španjolskog, ali smo sa španjolskim frankistima sad već bili kao prst i nokat. S druge strane, njemački Sie je Lei ili Loro, a ne Voi. U svakom slučaju, moţda zbog nedovoljnog poznavanja svega stranog, tako je odlučeno na visokom mjestu, a djed je o toj stvari sačuvao isječke, vrlo jasne i prilično stroge. Bio je čak i dovoljno oštrouman da sačuva posljednji broj ţenskog časopisa Lei, u kojem se najavljuje da će se od sljedećeg broja zvati Annabella. Bilo je očigledno da taj naziv revije, Lei, nije pristojno obraćanje savršenoj čitateljici (“oprostite Vi gospođo”) nego je to bilo obraćanje ţenskoj publici (govorimo o zamjenici ona, Vi, o njoj, ne o njemu). Pa ipak je Lei, iako u drugoj gramatičkoj ulozi, postao tabu. Pitao sam se je li ta epizoda nasmijavala i ondašnje čitateljice, međutim stvar se dogodila i svi su je progutali. Zatim su tu bile kolonijalne ljepotice, jer iako su negroidni tipovi

nalikovali majmunima, a Abesinci bili ugroţeni mnogobrojnim bolestima, lijepa je Abesinka bila iznimka. Radio je pjevao: Tvoje crno lišće, Abesinko lijepa, u nadi čeka da se već bliţi sat kad ćemo blizu tebe biti, mi ćemo ti drugi zakon dati i kralja drugoga. A što bi se trebalo raditi s lijepom Abesinkom govorile su karikature u boji De Sete, onog istog koji je nacrtao i Ciurcillonea, na kojoj se vide talijanski legionari koji kupuju polugole crnkinje na trgu robija i šalju ih u domovinu prijateljima, kao poštanski paket. A ţenske su ljepote Etiopije bile još od početka osvajačke kampanje dočaravane tuţnom, sjetnom i, kako je red, karavanskom pjesmom: Idu karavane Tigra i ja prema zvijezdi koja će sad blistati i još više od ljubavi sjati. A ja, u tom vrtlogu optimizma, što li sam mislio? To su mi govorile moje biljeţnice iz prvih pet razreda. Bilo je dovoljno pogledati im ovitke koji su već poticali na razmišljanje o hrabrosti i pobjedi. Osim nekih, od bijelog i čvrstog papira (sigurno su bile najskuplje) koje su u sredini nosile portret nekog velikana (sigurno sam razbijao glavu oko zagonetnog i nasmiješenog lica i imena gospodina zvanog Shakespeare i zacijelo sam ga izgovarao onako kako se piše, budući da sam perom podebljao slova, kao da ih ispitujem ili pamtim), a ostalo su bile slike Ducea na konju, junačkih boraca u crnim košuljama koji bacaju ručne bombe na neprijatelja, vrlo sitnih torpednih čamaca kako potapaju goleme neprijateljske oklopnjače, kurira s uzvišenim osjećajem poţrtvovnosti kako, ruku raznesenih granatom, nastavljaju trčati pod štektanjem protivničkog mitraljeza, noseći poruku među zubima. Učitelj (zašto učitelj, a ne učiteljica? Ne znam, došlo mi je reći “gospodine učitelju”) nam je diktirao glavne odlomke povijesnog Duceova govora na dan objave rata 10. lipnja 1940., umećući u njega,

prema novinskim izvještajima, reakcije nepregledne gomile koja ga je slušala na Piazza Venezia: Borci na zemlji, moru i u zraku! Crne košulje revolucije i legija! Muškarci i ţene Italije, Carstva i Kraljevine Albanije! Poslušajte! Sat obiljeţen sudbinom kuca na nebu naše domovine! Sat neopozivih odluka! Objava rata je već uručena (klicanje, glasni povici “Rat! Rat!”) veleposlanicima Velike Britanije i Francuske. Krenimo u boj protiv plutokratskih i reakcionarnih demokracija Zapada koje su, u svako doba, sprečavale napredovanje, a često ugroţavale i samo postojanje talijanskoga naroda... Prema zakonima fašističkog morala, kad imaš prijatelja s njim stupaš do kraja (povici Duce! Duce! Duce!). To smo učinili i činit ćemo s Njemačkom, s njenim narodom, s njenim divnim oruţanim snagama. Uoči ovog događaja od povijesne vaţnosti, naše se misli okreću Njegovu Veličanstvu Kralju Imperatoru (iz mnoštva provaljuje klicanje upućeno obitelji Savoia) koji je, kao i uvijek, predstavljao duh naše Domovine. I pozdravljamo glasno Fiihrera, vođu velike savezničke Njemačke (narod dugo kliče na spomen Hitlera). Italija, proleterska i fašistička, treći put se uzdigla, snaţna, ponosna i jedinstvena kao nikada (mnoštvo jednoglasno viče: “Da!”). Parola je samo jedna, određena i za sve obvezujuća, ona već leti i pali srca od Alpa do Indijskog oceana: pobijediti! I pobijedit ćemo! (a iz naroda izbija gromoglasno odobravanje). Sigurno je radio tih mjeseci počeo emitirati Pobijediti, u skladu s riječima Vođe: Očeličen tisućama strasti zazvonio je Italije glas! “Centurije, kohorte, legije, ustajte, kucnuo je čas!” Naprijed mladosti! Svaki lanac, svaku prepreku svladat ćemo mi! Prekinut ćemo ropstvo koje nas guši u našem moru zarobljeni! Pobijediti! Pobijediti! Pobijediti! A pobijedit ćemo na nebu, kopnu i u moru! To je parola vrhovne volje Pobijediti! Pobijediti! Pobijediti! po svaku cijenu! ništa nas neće zaustaviti! Naša srca kliču od veselja ţude poslušati! Naša se usta zaklinju:

Pobijediti il' umrijeti! Kako li sam doţivio početak rata? Kao lijepu pustolovinu započetu uz rame njemačkog kamerada. Zvao se Richard, a o njemu sam 1941. slušao na radiju: Kamerade Richarde, dobrodošao... Kako je tih slavnih godina izgledao kamerad Richard (a metrika nas je očigledno prisiljavala da njegovo ime izgovaramo kao francuskog Richarda, a ne njemačkog Richarda) govorila mije razglednica na kojoj se on pojavljuje uz talijanskog kamerada, obojica iz profila, obojica muţevna i odlučna, pogleda uprta u pobjedu, svoj krajnji cilj. Ali moj je radio, nakon Kamerada Richarda, već emitirao (sad sam već bio uvjeren da je to izravni prijenos) drugu pjesmu. Taje bila na njemačkom, bila je to tuţna ţalopojka, gotovo poput posmrtne koračnice za koju mi se činilo da je u istom ritmu s neznatnim trzajima moje utrobe, pjevao ju je duboki i promukli ţenski glas, očajnički i grešnički: Vor der Kaserne, vor dem grofien Tor - štand eine Laterne und steht sie noch davor... Djed je imao tu ploču, ali ja tada nisam mogao razumjeti pjesmu na njemačkom. I doista sam odmah zatim poslušao talijansku ploču, gdje je prijevod prije bio parafraza, ili prepjev: Svake večeri pod tom svjetiljkom blizu vojarne čekao sam te ja. I večeras ću čekati,

i zaboravit ću cijeli svijet, s tobom Lili Marleen, s tobom Lili Marleen. Kada po blatu moram gaziti pod svojim plijenom osjećam da teturam. Što će biti sa mnom? Ali onda se smiješim i mislim na tebe, na tebe Lili Marleen, na tebe Lili Marleen. Iako talijanske riječi to nisu govorile, u njemačkima ulična svjetiljka izranja iz magle, Wenn sich die spdten nebel drehn, dok se magla puši. Ali u svakom slučaju u ono doba nisam mogao shvatiti da je pod svjetiljkom (vjerojatno je moj problem bio samo kako se svjetiljka ne smije paliti tijekom zamračenja) taj tuţni glas u magli bio glas one tajanstvene kurbe, ţene koja sama obavlja trgovinu svojim tijelom. Zbog toga sam, godinama kasnije, zabiljeţio Corazzinijeve stihove: Tmuran i ţalostan u samotnoj - ulici, pred vratima bordela - slabi dobri tamjan u kadionia - moţda je to magla od koje zrak je mračan k'o u tamnici. Lili Marleen se pojavila nedugo nakon uzbuđenog Kamerada Richarda. Ili smo mi bili optimističniji od Nijemaca, ili se u međuvremenu nešto dogodilo, jadni se kamerad rastuţio i umoran od gaţenja po blatu sanjao je samo da se vrati pod tu svjetiljku. Ali počinjao sam shvaćati da mi je sam slijed propagandnih pjesama mogao reći kako se od sna o pobjedi stiţe do sna o gostoljubivim grudima prostitutke, koja je očajna kao i njezini klijenti. Nakon početnog oduševljenja navikli smo se ne samo na zamračenje i, pretpostavljam, bombardiranje, nego i na glad. Zašto bi se inače malom Balilli trebalo preporučivati, 1941. godine, da na svom balkonu uzgaja mali ratni povrtnjak, ako ne zato da bi i s najmanjeg prostora mogao dobiti nešto povrća? I zašto Balilla više ne prima vijesti od oca s bojišnice? Dragi tata pišem ti a moja ruka gotovo drhti, shvaćaš i sam. Već si mnogo dana daleko od mene i više ne govoriš gdje ţiviš. Suze koje mi natapaju lice su suze ponosa, vjeruj mi. Vidim te kako širiš lijep osmijeh i svog Balillu čvrsto grliš. I ja se borim, i ja vodim svoj rat, s vjerom, ponosom i disciplinom, ţelim da zemlja moja urodi plodom, i obrađujem povrtnjak svako jutro... Ratni povrtnjak! I molim Boga da pazi na tebe taticu moga.

Mrkve za pobjedu. S druge strane, pročitao sam u jednoj biljeţnici neku drugu stranicu gdje nam je učitelj rekao da zabiljeţimo kako su naši neprijatelji Englezi narod koji jede pet obroka. Sigurno sam pomislio kako i ja imam pet obroka, bijelu kavu s kruhom i marmeladom, uţinu u deset u školi, ručak, uţinu i večeru, ali moţda sva djeca nisu bila te sreće, a narod koji jede pet puta dnevno morao je izazivati negodovanje kod onih koji su na balkonu morali uzgajati rajčicu. Pa zašto su onda Englezi bili tako mršavi? Zašto se na razglednici koju je sakupio djed, iznad natpisa Šutite! pojavljuje pakosni Englez koji nastoji ispipati vojne podatke koje neoprezni talijanski kamerad izlane, pa makar i u baru? Pa kako je to moguće, ako je cijeli narod kao jedan jurnuo na oruţje? Je li bilo Talijana koji su špijunirali? Zar Duce maršom na Rim nije porazio prevratnike, kako su mi objašnjavale pripovijesti iz čitanke? Razne stranice biljeţnica govorile su o sad već skorašnjoj pobjedi. Ali dok sam čitao, na ploču gramofona dospjela je prekrasna pjesma. Pričala je o posljednjem otporu našeg uporišta Giarabub u pustinji, a slučaj onih koje su opsjedali, koji su na kraju pobijedili glad i nedostatak streljiva, uzdigao se do epskih razmjera. Nekoliko tjedana ranije gledao sam na televiziji, u Milanu, film u boji o otporu Davija Crocketta i Jima Bowieja u tvrđavi u Alamu. Ništa nije tako uzbudljivo kao topos opsjednute tvrđave. Pretpostavljam da sam tu tuţnu elegiju pjevao s istim onakvim osjećajima s kakvima dječak danas gleda neki vestern. Pjevao sam da slom Engleske treba započeti od Giarabube, ali me

pjesma morala podsjetiti na Maramao, zašto si uginula, jer je slavila poraz - a o tome su mi govorile djedove novine: oaza Giarabub u Cirenaiki je pala nakon herojskog otpora, upravo u oţujku četrdeset i prve. Oduševljavati narod porazom činilo mi se pomalo očajničkom mjerom. A ona druga pjesma, iz iste godine, koja je obećavala pobjedu? Sad dolazi ono pravo! To pravo se obećavalo za travanj, kad smo izgubili Adis Abebu. U svakom slučaju, “sad dolazi ono pravo” se govori kad je vrijeme loše, a postoji nada da će se stvari promijeniti. Zašto je (u travnju) trebalo doći ono pravo? Znak da se te zime, kada se pjesma prvi put pjevala, priţeljkivao preokret sudbine. Sva je herojska propaganda kojom su nas hranili nagovještavala razočaranje. Stoje značio refren “Vratit ćemo se!” ako ne da se ţeli, da se nada, da se vjeruje u povratak tamo gdje smo bili poraţeni? Je li tada nastala himna Bataljuna S? Duceovi bataljuni, bataljuni smrti, stvoreni u ime ţivota, u proljeća bitka započinje kontinenti plamte i cvjetaju! Za pobjedu nam trebaju Mussolinijevi hrabrošću naoruţani Lavovi. Bataljuni smrti, bataljuni ţivota, započinje ponovno bitka, bez mrţnje ni ljubavi nema. “S” crveno jednake sudbe, crna vrpca fašistici mladoj mi smo smrt vidjeli s dvije bombe i cvijetom u ustima. Prema djedovim datumima, sigurno je bila iz 1943. i još je govorila o nekom drugom proljeću, dvije godine kasnije (u rujnu ćemo potpisati primirje). Zanemarujući prikaz smrti dočekane s dvije bombe i cvijetom u ustima, koji me sigurno očarao, zašto se bitka ponovno morala obnoviti u proljeće, zašto je ponovno morala započeti? Je li se dakle zaustavila? Pa ipak su nas naveli da je opjevamo, u duhu neuništive vjere u konačnu pobjedu. Jedina optimistična himna koju mi je radio nudio bila Pjesma

podmorničara: “Morem širokim brodeći, gospođi Smrti i Sudbini u lice se smijući...” Ali te su me riječi podsjećale na druge, pa sam potraţio pjesmu Gospođice ne gledajte mornare. Tu pjesmu sigurno nisam pjevao u školi. Očigledno ju je emitirao radio. Radio je emitirao i himnu podmorničara i molbu gospođicama, samo u različito vrijeme. Dva svijeta. I dok sam slušao druge pjesme, činilo se kao da ţivot teče dvama kolosijecima, s jedne strane ratni izvještaji, s druge stalna lekcija optimizma i radosti koje su naši orkestri neštedimice širili. Započinjao je španjolski rat, a Talijani su umirali i s jedne i s druge strane, dok nam je Vođa lansirao plamene poruke kako bi nas pripremio na veći i krvaviji sukob? Luciana Dollivar je pjevala (kakav slatki plamen) ne zaboravi riječi moje, dušo ti ni ne znaš ljubav što je, Barzizzin je orkestar svirao zaljubljena djevojko, noćas sam te sanjao, na srcu mi spavaš i smiješak mi daješ, dok svi pokraj tebe ponavljaju fiorin fiorello l'amore e bello. Je li to reţim slavio seosku ljepotu i plodne majke namećući porez na celibat? Radio je upozoravao da ljubomora više nije u modi, to je ludost koja se više ne rabi. Je li izbio rat, je li trebalo zamračiti prozore i biti prikovan uz radio? Alberto Rabagliati nam je šaptao molim te da stišaš svoj radio ako ţeliš čuti otkucaje srca moga. Je li loše započela kampanja u kojoj ćemo morati “lomiti kičmu Grčkoj”, a naše su trupe počele umirati u blatu? Nema straha, ljubav se ne vodi kad kiša pada. Zar to Pippo stvarno nije znao? Koliko je duša imao reţim? Bjesnila je pod afričkim suncem bitka kod El Alameina, a radio je emitirao hoću ţivjeti tako sa suncem na čelu i pjesmom sretnom, blaţeno. Krenuli smo u rat sa Sjedinjenim Drţavama, naše su novine slavile japansko bombardiranje Pearl Harbora, a na radiju se emitiralo pod nebom Havaja, siđeš li jedne noći, sanjat ćeš raj (ali moţda radioslušateljstvo nije znalo da je Pearl Harbor na Havajima i da su Havaji američki teritorij). Paulus se predao u Staljingradu među gomilom leševa s obiju strana, a mi smo slušali imam kamičak u cipeli, joj, koji mi zadaje jaku jaku bol. Počinjalo je savezničko iskrcavanje na Siciliji, a radio nas je podsjećao (glasom Alide Valli!) da ljubav nije, da ljubav nije takva da se moţe rasipati poput zlata u kosi. Došlo je do prvog zračnog napada na

Rim, a Jone Caciagli je cvrkutao, noću i sami, sami ti i ja s rukom u ruci, do zore sutrašnjeg dana. Saveznici su se iskrcavali u Anziju, a na radiju se stalno vrtjela Besame, besame mucho, došlo je do pokolja u Ardeatinskim jamama, a radio nas je razveseljavao pjesmicama Crapapelata i Dove sta Zaza, Milano je bio mučen bombardiranjima, a Radio Milano je emitirao La gagarella del Biffi Sedla... A ja, kako sam ja doţivljavao tu shizofrenu Italiju? Jesam li vjerovao u pobjedu, jesam li volio Ducea, jesam li ţelio mrijeti za njega? Jesam li vjerovao u povijesne fraze Vođe koje nam je učitelj diktirao: plug ore brazdu, ali je mač brani, ići ćemo ravnim putom, napredujem li slijedite me, uzmaknem li ubijte me? Pronašao sam u biljeţnici iz petog osnovne, 1942., godine XX fašističke ere, školsku zadaću: TEMA - “O dječaci, vi cijeloga svog ţivota morate biti čuvari nove herojske civilizacije koju Italija sada stvara” (Mussolini). SASTAVAK - Evo kako prašnom cestom napreduje kolona djece. To su Balille koji, ponosni i hrabri, pod blagim suncem ranog proljeća, stupaju disciplinirano i slušaju odlučne zapovjedi koje im daju njihovi časnici: to su dječaci koji će s dvadeset odloţiti svoja pera i pograbiti pušku kako bi obranili Italiju od neprijateljskih opasnosti. Te Balille koje subotom viđamo kako prolaze ulicama, a ostale dane uče pogrbljeni nad školskim klupama, postat će u primjerenoj dobi vjerni i nepotkupljivi čuvari Italije i njene civilizacije. Tko bi mogao pretpostaviti, dok gleda te legije “Marsa mladeţi” kako prolaze, da će ti golobradi mladići, mnogi od njih još uvijek u

fašističkoj mladeţi, natopiti svojom krvlju uţareni pijesak Marmarica? Tko pretpostavlja, gledajući te vesele dječake uvijek spremne na šalu, da za nekoliko godina mogu i umrijeti na bojnom polju s imenom Italije na usnama? Moja misao koja me uporno pratila bila je ova: kad odrastem, bit ću vojnik. A sad, kad na radiju slušam o bezbrojnim hrabrim djelima, o junaštvu i samoprijegoru naših srčanih vojnika, ta se ţelja još više učvrstila u mom srcu i nijedna je ljudska sila neće moći odatle iskorijeniti. Da! Bit ću vojnik, borit ću se i bude li to Italija htjela, umrijet ću za njenu novu, herojsku svetu civilizaciju koja će donijeti blagostanje svijetu, a Bog je htio da je ostvari Italija. Da! Vesele i šali sklone Balille poput odraslih postat će lavovi u slučaju da se neki neprijatelj usudi oskvrnuti našu svetu civilizaciju. Borili bi se kao razjarene zvijeri, padali bi i dizali se kako bi se opet borili i pobijedili, tako da Italija, besmrtna Italija, ponovno trijumfira. Uz nadahnjujuću uspomenu na protekle pobjede, s rezultatima sadašnjih pobjeda i s nadom u buduće koje će ostvariti Balille, današnji dječaci, a sutrašnji vojnici, Italija će i dalje nastaviti svoj slavni put prema uzvišenoj pobjedi. Jesam li stvarno vjerovao u to, ili sam ponavljao ustaljene izraze? Što su govorili moji roditelji kad bi vidjeli da kući donosim te sastave s odličnom ocjenom? Moţda su i oni vjerovali u to, jer su slične izraze upijali čak i prije fašizma. Koliko se o tome zna, nisu li se i oni rodili i odrasli u nacionalističkoj klimi koja je Prvi svjetski rat veličala kao pročišćenje i zar futuristi nisu govorili da je rat jedina higijena svijeta? Među knjigama na tavanu dopao mije ruku stari primjerak De Amicisova Srca, u kojem sam, među herojstvima malog padovanskog domoljuba i Garroneovim plemenitim djelima, pročitao stranicu na kojoj Enricov otac ovako piše sinu, u pohvalu Kraljevske vojske: Svi ti mladi puni snage i nade mogu od danas do sutra biti pozvani da brane našu Domovinu, a za nekoliko ih sati puščano ili topovsko zrno moţe cijele raznijeti. Svaki put kad na proslavi čuješ da se viče: ţivjela vojska, ţivjela Italija, zamisli s one strane regimente koje prolaze, bojno polje prekriveno leševima i natopljeno krvlju, pa će ti tada povik ţivjela vojska izaći iz još većih dubina duše, a predodţba Italije izgledat će ti ozbiljnijom i većom. Dakle, ne samo ja, nego su i moji preci bili podučavani da ljubav prema vlastitoj zemlji shvaćaju kao danak u krvi i da se ne zgroze pred poljem natopljenim krvlju već da ih to potakne. S druge strane, zar prije stotinu godina najslađi pjesnik nije pjevao O sretnih li, dragih i

blagoslovljenih starih vremena kada su u smrt za Domovinu ljudi trčali u odredima? Shvatio sam kako mi čak ni masakri iz Ilustriranog časopisa o putovanjima i pustolovinama nisu trebali izgledati posve neobičnima, jer smo odrasli na kultu uţasa. Nije bila riječ samo o talijanskom kultu, jer sam upravo u pripovijestima iz Ilustriranog časopisa čitao o drugim veličanjima rata i otkupljenjima kroz pokolj, a izgovarali su ih herojski francuski poilus, koji su od sramote kod Sedana stvorili svoj ljuti i osvetnički mit, kao što ćemo mi to učiniti s Giarabubom. Ništa ne pokreće na holokaust više od mrţnje zbog poraza. Tako su nas učili ţivjeti, očeve i sinove, pripovijedajući nam kako je lijepo mrijeti. Ali koliko sam uistinu htio umrijeti i što sam znao o smrti? Upravo je u čitanci za peti razred bila priča Loma Valente. Te su stranice bile najpohabanije u cijeloj knjizi, naslov je bio olovkom obiljeţen kriţićem, mnogi odlomci podvučeni. Bila je to herojska epizoda iz Španjolskog rata: bataljun Crnih strijela drţi poloţaje pod jednim vrhom, na španjolskom loma, oštrim i neravnim, koji baš nije pogodan za napad. Postrojbom zapovijeda dvadeset četverogodišnji tamnokosi atleta Valente koji je u domovini studirao knjiţevnost i pisao poeziju, ali je također pobijedio u boksu na fašističkim sportskim igrama pa se dragovoljno prijavio za Španjolsku, gdje se trebaju “boriti i boksači i pjesnici”. Valente zapovijeda napad svjestan opasnosti, priča opisuje razne faze tog herojskog pothvata, Crveni (“prokleti bili, gdje su? zašto ne izlaze van?”) pucaju iz svih svojih oruţja, pravi pljusak “kao da bacaju vodu na poţar koji se širi i pribliţava”. Valente načini još nekoliko koraka kako bi osvojio vrh, kad mu oštar i iznenadan udarac u čelo ispuni uši zaglušnom bukom: Zatim mrak. Valenteouoje lice na travi. Mrak je sada manje cm; crven je. Junakovo oko bliţe zemlji vidi dvije tri vlati trave debele kao kolci. Prilazi vojnik, šapće Valenteu da je vrh osvojen. Umjesto Valentea sad govori autor: “Što to znači umrijeti? To je riječ koja obično izaziva strah. Sad kad umire, a to zna, ne osjeća ni toplo, ni hladno, ni bol.” Zna samo da je obavio svoju duţnost i da će loma koju je osvojio nositi njegovo ime. Iz drhtanja koje je popratilo moje ponovno čitanje sada, kad sam odrastao, shvatio sam da mi je tih nekoliko stranica prvi put pripovijedalo o istinskoj smrti. Ta slika vlati trave velikih poput kolaca čini se da se nastanila u mom sjećanju od pamtivijeka, jer sam ih čitajući gotovo vidio. Dapače, čini mi se da sam kao dijete više puta

ponavljao, kao sveti obred, silazak u povrtnjak, gdje bih se ničice ispruţio, s licem gotovo zgnječenim uz neku mirišljivu travu, kako bih uistinu vidio te kolce. To je čitanje bilo propast na putu u Damask, koja me moţda zauvijek obiljeţila. Bilo je to onih istih mjeseci kad sam napisao sastavak koji me toliko uznemirio. Je li moguća tolika dvostrukost? A moţda sam priču pročitao nakon sastavka i od toga se trena sve promijenilo? Stigao sam do kraja svojih osmoškolskih godina koje su završavale Valenteovom smrću. Srednjoškolske su knjige bile manje zanimljive, govoriš li o sedmorici rimskih kraljeva ili o polinomima, bio ti fašist ili ne, moraš reći više ili manje iste stvari. Ali iz srednje škole bilo je i biljeţnica s “Kronikama”. Došlo je do nekih reformi programa i više se nisu davali sastavci na zadanu temu, očigledno su nas poticali da pripovijedamo epizode iz našeg ţivota. A promijenila se i nastavnica koja je čitala sve kronike i crvenom olovkom biljeţila ne ocjene nego kritički komentar o stilu ili domišljatosti. Iz nekih riječi tih biljeţaka (bila sam zadivljena ţivahnošću kojom...) shvatio sam da se radilo o ţeni. Svakako pametnoj ţeni (moţda smo je oboţavali, jer sam, čitajući te poruke ispisane crvenom bojom, osjećao da je sigurno bila mlada i lijepa te, Bogznazašto, ljubiteljica đurđica) koja nas je pokušala potaknuti da budemo iskreni i originalni. Jedna od najhvaljenijih kronika bila je ova, s datumom iz prosinca 1942. godine. Tada sam već imao jedanaest godina, ali sam je napisao samo devet mjeseci nakon prethodnog sastavka: KRONIKA - Nelomljiva čaša Mama je kupila nelomljivu čašu. Ali odpravog, stvarnog stakla, i to me čudilo jer, kad se ovaj događaj zbio niţe potpisani je imao svega nekoliko godina i njegove mentalne sposobnosti još nisu bile tako razvijene da bi mogao zamisliti kako čaša, slična onima koje padajući proizvode tres (priskrbljujući priličnu količinu pljusaka) moţe biti nelomljiva. Nelomljiva! Ĉinilo mi se magičnom riječju. Ponovno pokušavam jednom, drugi put, treći put, čaša pada, odskakuje uz vraţju paklensku buku i zaustavlja se netaknuta. Jedne večeri dolaze poznanici i ponude mi čokoladne bombone (zabiljeţiti da su tada još postojale te slastice, i to u izobilju). Punih usta (ne sjećam se više je li “Gianduia” ili “Strelio” ili “CaffarelProchet”), upućujem se u kuhinju i vraćam sa slavnom čašom u ruci. “Dame i gospodo,” uzvikujem glasom vlasnika cirkusa koji poziva prolaznike da prisustvuju predstavi, “predstavljam vam čudesnu čašu, posebnu, nelomljivu. Sad je bacam na pod i vidjet ćete da se neće razbiti,” i dodajem ozbiljno i svečano, “OSTAT ĆE NETAKNUTA.”

Bacam i... ne treba ni reći, čaša se razleti u tisuću komada. Osjećam da crvenim, gledam zastrašen te krhotine koje, obasjane svjetlošću lustera, svjetlucaju poput bisera .... i briznem u plač. Kraj moje priče. Pokušavao sam je sada analizirati kao da je klasični tekst. Pripovijedao sam o predtehnološkom društvu u kojem je nelomljiva čaša bila rijetkost, a za probu bi ljudi kupovali samo jednu. Razbiti je nije bilo samo sramota, nego i vulnus prouzročen obiteljskim financijama. Dakle, priča o porazu na svim bojišnicama. Moja se priča prisjećala, 1942 godine., razdoblja prije rata kao sretnog vremena kada su još bili dostupni čokoladni bomboni, i još k tome strane marke, a gosti su se primali u dnevnoj sobi ili u blagovaonici osvijetljenoj lusterom. Poziv koji sam uputio skupu nije oponašao povijesne pozive s balkona Palazzo Venezia, ali je imao groteskni ton ponuđača kojeg sam moţda čuo na trţnici. Prizivao sam okladu, pokušaj pobjede, neprolaznu sigurnost i tada sam, uz lijepi antiklimaks, preokrenuo situaciju i priznao da sam izgubio. Jedna od prvih uistinu mojih priča, a ne ponavljanje školskih klišeja, pa čak ni podsjećanje na neki lijepi pustolovni roman. Komedija o neisplaćenoj mjenici. U tim krhotinama koje su obasjane lusterom svjetlucale (laţno) kao biseri, ja sam, kao jedanaestogodišnjak slavio svoj vanitas vanitatum i javno iskazivao kozmički pesimizam. Postao sam pripovjedačem propasti, čiji sam lomljivi predmet predstavljao. Postao sam egzistencijalno, iako ironično gorak, potpuno sumnjičav, nepropustan za bilo kakvu iluziju. Kako se moţeš toliko promijeniti u roku od devet mjeseci? Prirodno odrastanje, naravno, odrastajući postaješ lukaviji, ali bilo je tu još nečega: razočaranje izazvano neodrţanim obećanjima o slavi (moţda sam i ja, još u gradu, čitao novine koje je podvukao djed), susret s Valenteovom smrću, herojski čin koji se razrješavao u viziji onih uţasnih kolača trulozelene boje, posljednje ograde koja me dijelila od podzemnog svijeta i od ispunjenja prirodne sudbine svakog smrtnika. U devet sam mjeseci postao mudar, a ta je mudrost bila sarkastična i zbunjena. A sve ostalo, pjesme, Duceovi govori, zaljubljene djevojčice i viđena smrt s dvije bombe i cvijetom u ustima? Sudeći po naslovima na biljeţnicama iz srednje škole, prvi sam razred, kad sam napisao tu kroniku, završio još u gradu, a dva sljedeća u Solari. Znak da je obitelj odlučila definitivno se skloniti na selo, jer su i kod nas počela prva bombardiranja. Postao sam građaninom Solare, na vrhuncu sjećanja na onu razbijenu čašu, a druge su kronike, one iz drugog i trećeg razreda srednje škole, bile samo sjećanja na ona lijepa prošla vremena, kada bi

se za zvuk sirene znalo da je to tvornička sirena i govorilo “podne je, tata se vraća kući”, i na priče kako bi bilo lijepo vratiti se u grad u kojem vlada mir, maštanja o Boţićima d'antan. Odloţio sam odoru Balilla i postao malim dekadentom, već osuđenim na potragu za izgubljenim vremenom. A kako sam proţivio godine od četrdeset treće do kraja rata, one najteţe, s partizanskom borbom i Nijemcima koji više nisu bili kameradi? Ničeg nema u biljeţnicama, kao da je bio tabu govoriti o groznoj sadašnjosti, a nastavnici su nas poticali da to ne činimo. Nedostajala mi je još jedna karika, a moţda i mnoge. U određenom trenutku sam se promijenio ali nisam znao zašto.