ponor širom rastvorio pod nogama Uraze koja je propadala u sumporni vrtlog, Grad od kristala i drugog dragog kamenja uzdigao se u visinu, pred stubištem gimnazije i iznad nje, poduprt zrakama svih duginih boja, visina mu je bila dvanaest tisuća stadija, a njegovi zidovi od jaspisa sličnog čistom staklu bili su od stotinu četrdeset četiri lakta. I u tom trenutku, nakon nekog vremena istodobno sazdanog od plamena i pare, magla se razrijedila i sada sam vidio stubište, slobodno od svih nemani, bijelo na travanjskom suncu. Vratio sam se u stvarnost! Svira sedam truba, a to su trube iz Orkestra Cetra maestra Pippa Barzizze, Orkestra Meiodica maestra Cinica Angelinija i Orkestra Ritmo Sinfonico maestra Alberta Semprinija. Gimnazijska su vrata širom otvorena, a otvorenima ih drţi molijerovski doktor iz Cachet Fiata koji lupkajući štapom najavljuje smotru arhonta. I evo ih kako silaze niz obje strane stubišta, prvi su izašli muškarci, raspoređeni poput povorke anđela u silasku sa svih sedam nebesa, u sakoima na pruge i bijelim hlačama, poput mnoštva prosaca Diane Palmesi. A u dnu stubišta sada se pojavljuje Mandrake the Magician, mađioničar koji nehajno vrti svoj štap. Uspinje se cilindra podignuta na pozdrav dok se, pri svakom koraku, stube osvjetljavaju, i pjeva III build a Stairway to Paradise, with a new step ev'ry day. I am going to get there at any priče, Štand aside. Vam on my way! Madrake sad upire svoj štap prema gore, kako bi najavio silazak Dragon Lady, obavljenu crnom svilom, a na svakoj stubi studenti
padaju pred njom na koljena i podiţu slamnate šešire u znak divljenja, dok ona pjeva toplim glasom saksofona Sentimentalna ova noć beskrajna, ovo jesenje nebo, ova uvenula ruţa, sve govori o ljubavi mome srcu koje se nada i očekuje večeras radost jednog, samo jednog sata s tobom. A poslije nje silaze, konačno su se vratili na naš planet, Gordon, Dale Arden i doktor Zarkoff, pjevaju Blue skies, smiling at me, nothing but blue skies do I see, Bluebirds, singing a song,nothing but bluebirds, ali day. Slijedi ih Georges Formbv sa svojim ukuleleom, struţe uz svoj konjski osmijeh It's in the air this funny feeling everywhere, that makes me sing uiithout a care today, as I go on my way, it's in the air, it's in the air... Zoom zoom zoom zoom high and low, zoom zoom zoom zoom here we go... Silazi i sedam patuljaka, ritmički recitiraju imena sedam rimskih kraljeva, osim jednog, zatim idu Miki Maus i Mini, pod ruku s Horacijem i Bjelkom natovarenom dijademima iz svog blaga, u ritmu Pippo Pippo to ne zna. Slijede Pippo, Pertica i Palla, pa Cip i Gallina te gusar Alvaro s Alonzom Alonzom zvanim Alonzo, već uhićenim zbog krađe ţirafe, a rukom pod ruku kao stari drugovi Dick Fulmine, Zambo, Barreira, Bijela maska i Flattavion, deru se, partizan u šumi, a zatim svi dječaci iz Srca s Derossijem na čelu, s Malim lombardskim izviđačem i Sardinijskim bubnjarom, pa Corettijev otac ruke još tople od kraljeva dodira, a svi skupa pjevaju Zbogom lijepi Lugano, izbačeni bez krivnje anarhisti odlaze, dok Franti, u posljednjoj klupi, kajući se, šapće spavaj
ne plači slatki Isuse. Pršte vatrometi, suncem obasjano nebo radosno je od zlatnih zvijezda, a niz stubište jurne čovjek iz Thermogenea i petnaest ujaka Gaettana, glava načičkanih olovkama Presbitero, koji razglobljuju udove u ţestokom stepanju, Fm a yankee doodle dandy, roje se veliki i mali iz Biblioteke moje djece, Gigliola iz Collefiorita, pleme divljih zečeva, gospođica iz Solmana, Gianna Preventi, Carletto iz Kernoela, Rampichino, Editta iz Ferlaca, Susetta Monenti, Michele iz Valdarte i Melchiorre Fiammati, Enrico iz Valnevea, Valia i Tomarisco, a nad njima lebdi zračna prikaza Mary Poppins, svi s vojnim kapama dječaka iz Via Paal i vrlo dugačkih nosova kao Pinokio. Stepanje Mačke i Lisice i ţandara. Zatim se, na znak psihopompa, sprovoditelja duša, pojavljuje Sandokan. Odjeven je u tuniku od indijske svile, u struku sapetom grimiznim šalom ukrašenim dragim kamenjem i turban učvršćen dijamantom velikim poput lješnjaka. Iz pojasa mu vire kundaci dvaju pištolja osobite izrade, a iz korica optočenih rubinima zakrivljena sablja. Baritonskim glasom pjeva Mailu, pod singapurskim nebom, zastrtim zvijezdama od zlata, rodila se ljubav naša, a slijede ga njegovi tigrići, s jataganom među zubima, ţedni krvi, koji veličaju Mompracem, našu malu flotu koja se narugala Engleskoj, pobijedila u Aleksandriji, Malti, Sudi i Gibraltaru... Evo sada Cvrana de Bergeraca, isukana mača, koji nazalnim baritonom i širokom gestom pita mnoštvo: “Znate li rođakinju moju, kakav originalan tip, moderna, prilično ljupka, nema joj ravne. Ona
pleše boogiewoogie, pomalo zna engleski, prilično ljubazno zna promrmljati foryou.” Iza. njega stiţe njeţna Josephine Baker, ali ovog puta d poil, poput Kalmućanki iz Rasa i naroda svijeta, nema ništa osim suknjice od banana oko struka i njeţno spominje O kakvu patnju i bol osjećam, na pomisao da uvrijedih vas, o Gospode. Silazi Diana Palmer pjevajući U n'y a pas, U n'y a pas d'amour heureivc, Yanez de Gomera cvrkuće iberski O Maria ti, daj da te ljubim ja, o Maria ti, ţelim te voljeti, gledaš li me ti ne mogu odoljeti, zatim stiţe krvnik iz Lilla s Miladv de Winter, on plačući grca zlatnih niti tvoja kosa plava i ustašca mirisna, a onda joj naglim pokretom odrubi glavu, sguiss, i Miladvina se ljubavi vrijedna glava, obiljeţena utisnutim ljiljanom na čelu, otkotrlja do dna stubišta, gotovo do samih mojih nogu, dok četiri mušketira pjevuckaju falsetom she gets too hungryfor dinner at eight, she likes the theatre and never comes late, she never bothers ivithpeople she'd hate, that's why Milady is a trampi Silazi Edmond Dantes pjevušeći ovog puta prijatelju moj plaćam ja plaćam ja, a opat Faria koji ga slijedi obavijen pokrovom od platna za vreće, prstom ukazuje na njega i kaţe to je on, to je on, da, da to je upravo on, dok Jim, doktor Livesev, Lord Trelawney, kapetan Smollett i Long John Silver (preodjeven u Hromog Dabu, koji na svakoj stubi jednom lupne nogom i tri puta protezom) osporavaju pravo na blago gusara Flinta, a Ben Gun s osmjehom Grilla Grinja izgovara stisnutih zuba cheese! Uz buku teutonskih čizama silazi kamerad Richard, a njegove claquettes klepeću u ritmu Neui York, New York, it's a uionderful totun! The Brorvc is up and the Battery's dotun, i Ĉovjek koji se smije pod ruku s Lady Josiane, nagom kako to samo naoruţana ţena moţe biti, čineći barem deset koraka po svakoj stubi, skandira I got rhythm, I got music, I got my girl, uiho could askfor anything more? A uzduţ stuba sada se proteţe, nekim scenskim čudom koje je smislio doktor Zarkoff, dugačka svjetlucava jednotračna ţeljeznica kojom dolazi Filotea, stiţe do vrha, ulazi u atrij gimnazije i kao iz neke vesele košnice s nje silaze, prolazeći stubištem prema dolje, djed, mama, tata koji drţi sasvim malenu Adu za ruku, doktor Osimo, gospodin Piazza, don Cognaso, paroh iz Sam Martina i Gragnola omotan armaturom koja mu podupire vrat, poput Erica von Stroheima, tako da mu gotovo uspravlja leđa, i svi pjevaju: Obitelj raspjevana od večeri do jutra tiho tiho, polako polako, potajice ide Trio Lescano neki uvijek ţele Boccaccinija, neki orkestar Angelinija, a neki su širom otvorenih ušiju za Alberta Rabagliatija. mama ţeli melodiju, a kćer međutim hoće maestra Petralija kad odsvira akord u G.
I dok nad svima lebdi Meo, sa svojim velikim ušima koje hvataju vjetar, divno magarećim, u razuzdanom mnoštvu upadaju svi dječaci iz Oratorija, ali u odorama Patrole Bjelokosti, guraju naprijed Fanga, gipku crnu panteru, i pjevajući egzotične psalme prolaze karavane iz Tigraija. Zatim nakon nekoliko pucnjeva, crack crack, u nosoroge u prolazu, podiţu oruţje i šešire na pozdrav njoj, kraljici Loani. Ona se ukazuje u svom neporočnom grudnjaku, suknji koja joj gotovo otkriva pupak, lica prekrivena bijelim velom, s perjanicom na glavi i prostranim ogrtačem koji leluja na slabom vjetru, vrckajući ljupko između dvojice Maura odjevenih poput careva Inka. Silazi prema meni poput djevojčice iz Ziegfield Follies, smiješi mi se, da je mi znak ohrabrenja, pokazuje mi vrata škole na kojima se sada ukazuje don Bosco. Slijedi ga don Renato koji mu pjeva iza leđa u odjeći anglikanskog svećenika, mističan i širokih pogleda, duae umbrae nobis una facta sunt, infra laternam stabimus, olim Lili Marleen, olim Lili Marleen. Svetac vedra lica, halje umazane blatom i stopala stiješnjenih salezijanskim cipelama, sa stube na stubu pokušava izvesti step, a pri tom ispred sebe drţi, kao da je Mandrakeov cilindar, Razboritog mladića, a meni se čini da govori omnia munda mundis, i mladenka je spremna i dano joj je da se odjene u predivnu i čistu finu tkaninu, njen će sjaj biti sličan najdragocjenijem kamenu, ja sam ti došao reći što se uskoro mora dogoditi... Imam pristanak... Dvojica redovnika se raspoređuju na suprotnim
stranama posljednje stube i izvode blagu kretnju prema vratima, kroz koja upravo izlaze djevojke iz ţenske škole, noseći veliki prozirni veo kojim se obavijaju, raspoređene u obliku njeţne ruţe i u protusvjetlu, gole, podiţu ruke pokazujući iz profila svoje djevičanske grudi. Došao je trenutak. Na kraju te blistave apokalipse pojavit će se Lila. Kakva će biti? Treperim i unaprijed zamišljam. Pojavit će se šesnaestogodišnja djevojka, lijepa poput ruţe koja se u svoj svojoj svjeţini otvara prvim zrakama lijepog rosnog jutra, u dugačkoj modroj halji od pojasa do koljena obavijenoj srebrnom mreţicom, koja iako oponaša boju njenih zjenica, ni izdaleka se ne moţe usporediti s njihovim nebeskim plavetnilom, ni blagim i čeznutljivim sjajem, i bit će uronjena u bujne plave uvojke, meke i sjajne, obuzdane tek vijencem od cvijeća; bit će osamnaestogodišnje stvorenje prozirne bjeline, njena put oţivljava ruţičastim nijansama, poprimajući oko očiju blijedi odsjaj akvamarina, dok se na čelu i na sljepoočnicama naziru male plavkaste ţilice, njena će joj njeţna plava kosa padati niz obraze, njene oči, njeţno plave, izgledat će kao da lebde u nečem vlaţnom i blistavom, osmijeh će joj biti osmijeh djevojčice, ali kada postane ozbiljna, s obje strane usana ukazat će joj se sitna i treperava bora; bit će sedamnaestogodišnja djevojka, vitka i elegantna, struka tako tanahnog da bi ga i samo jedna ruka mogla obujmiti, koţe poput upravo rascvjetana cvijeta, kose koja joj se spušta u slikovitom neredu poput zlatne kiše na bijeli prslučac koji joj pokriva grudi, dok savršeni oval njezina lica nadvisuje smiono čelo, put će imati zagasitu bjelinu, baršunastu svjeţinu latice kamelije
jedva osvijetljene suncem, a zjenica, crna i blistava, pustit će da se tek nazre, u kutovima kapaka zastrtih dugačkim trepavicama, plavkasta prozirnost očne jabučice. Ne. Njena tunika smiono rastvorena sa strane, ruke gole, tajanstvene sjenke koje se naziru ispod velova, polako će se nešto otkopčati ispod kose i u jednom trenutku dugačke će svile koje je obavijaju poput pokrova pasti na pod i moj će pogled prijeći po cijelom njenom tijelu, pokrivenom samo vrlo pripijenom bijelom haljom, sapetom u struku zlatnom zmijom s dvije glave, dok ona drţi ruke prekriţene na grudima, poludjet ću zbog njenih androginih oblika, zbog one njene puti bijele poput jezgre bazge, onih njenih usta s usnama grabeţljivice, one plave vrpce baš ispod brade, anđeo s misala činom nekog perverznog minijaturiste odjeven u mahnitu djevicu, na njenim ravnim grudima prsa, mala ali točno naznačena, izdignut će se razgovijetno i oštro, linija struka malo će se proširiti na bokovima i izgubiti u predugim nogama Eve Lucasa von Levdena, zelene oči dvosmislena pogleda, velika usta i uznemirujući smiješak, kosa boje starog zlata, cijela će glava poricati neduţnost tijela, uspaljena himera, krajnji napor umijeća i sladostrašća, čarobno čudovište, razotkrit će se u svom punom sjaju, iz rombova lazurnog kamena krenut će arabeske, a po sedefastim intarzijama klizit će svjetla duginih boja i prizmatski bljesak, bit će poput Lady Josiane, u ţaru plesa velovi će se odriješiti, past će svila protkana zlatom, bit će odjevena samo u zlatninu, svjetlucave minerale, ogrlica će joj stiskati struk poput oklopa, a predivna kopča, veličanstveni dragulj bacat će svoje bljeskove u razdjeljak grudi, na bokovima će biti opasana pojasom koji sakriva gornji dio bedara po kojem udara golemi privjesak izlijevajući rijeku granata i smaragda, na njenom sad već gotovo golom tijelu trbuh će se izviti kao luk, a udubina pupka nalikovat će pečatu od oniksa mliječnih tonova, pod ţarkim svjetlima koja će se zrakasto širiti oko njene glave svi će brušeni rubovi dragog kamenja planuti, kamenje će oţivjeti ocrtavajući njeno tijelo uţarenim linijama, ubadat će je po vratu, po nogama, po rukama platnenim vršcima, rumenim poput ţerave, ljubičastim poput mlaza plina, plavičastim poput plamena alkohola, bijelim poput zraka zvijezda, ukazat će mi se moleći me da je bičujem, drţeći u rukama redovničku haljinu od kostrijeti, sedam svilenih vezica u znak prezira prema sedam smrtnih grijeha i sedam čvorova na svakoj vezici za sedam načina da se zapadne u smrtni grijeh, ruţe će biti kapljice krvi koje će procvjetati na njenoj puti, bit će tanka poput voštanice u hramu, oko će probosti mač ljubavi, a ja ću u tišini htjeti poloţiti svoje srce na lomaču, ţeljet ću da se bljeđa od zimske zore,
bjelja od voska, ruku sakupljenih na ravnim grudima, drţi uspravna poput koplja u svojoj halji, crvena od krvi mrtvih srca koja su za nju iskrvarila. Ne, ne, od kakve se to loše knjiţevnosti dajem zavesti, pa nisam više neki razdraţljivi mladac... Jednostavno bih je htio onakvu kakva je biia i kakvu sam je tada volio, samo lice nad ţutom jaknom. Ţelio bih najljepšu kakvu sam ikad mogao zamisliti, ali ne ljepoticu zbog koje su se drugi uznemirivali. Bila bi mi dovoljna čak i krhka i bolesna kakva je vjerojatno bila u svojim posljednjim danima u Brazilu, i ponovno bih joj rekao ti si najljepše od svih stvorenja, ja ne bih uzmaknuo pred tvojim umornim očima i tvojim bljedilom ni za ljepotu nebeskih anđela! Ţelio bih je vidjeti kako izranja usred potoka, sama i nepomična, dok gleda prema moru, stvorenje nekom čarolijom pretvoreno u čudnovatu i lijepu morsku pticu, dugih tankih ogoljenih i njeţnih nogu poput čaplje, i ne uznemirujući je svojom ţeljom prepustio bih je njenoj daljini, daleku princezu... Ne znam je li to tajanstveni plamen kraljice Loane koji upravo plamti u mojim kao pergament sasušenim reţnjima, je li neki eliksir upravo pokušava oprati uglačane listove mojeg sjećanja od papira, još uvijek ometanog mnogim mrljama koje čine nedokučivim onaj dio teksta koji mi još izmiče, ili sam ja taj koji pokušava natjerati svoje ţivce na nepodnošljivi napor. Kad bih u tom stanju mogao drhtati, zadrhtao bih, iznutra se osjećam uzburkanim kao da izvana plutam po olujnom moru. Ali to istodobno nalikuje najavi orgazma, u mom se mozgu šupljikava tkiva ispunjavaju krvlju, nešto tek što nije eksplodiralo - ili se rascvalo. Sada, kao onog dana u veţi, najzad ću vidjeti Lilu, koja će silaziti još uvijek srameţljiva i vragolasta u svojoj crnoj kuti, lijepa poput sunca, bijela kao mjesec, lagana, i nesvjesna da je središte, pupak svijeta. Vidjet ću joj ljupko lice i lijepo oblikovani nos, usta koja će tek neznatno otkriti dva gornja sjekutića, nju poput angorskog kunića, mačka Matua koji mijauče jedva drhteći svojim mekanim krznom, nju golubicu, lasicu, vjevericu. Spustit će se poput prvog inja i ugledati me, blago će ispruţiti ruku, ne da me pozove, nego kako bi me spriječila da još jednom pobjegnem. Najzad ću znati kako do beskraja izvoditi završni prizor svog Cyrana, znat ću što sam traţio cijeloga ţivota, od Paole do Sibille i bit ću nanovo sjedinjen. Bit ću u miru. Samo pazi. Neću je smjeti još jednom pitati “stanuje li ovdje Vanzetti?” Konačno ću morati iskoristiti Priliku. Ali blagi mišje sivi fumifugium se upravo širi na vrhu stubišta, zastirući ulaz.
Osjećam udar hladnoće, podiţem pogled. Zašto sunce postaje crno?