Umberto Eco - Tajanstveni plamen kraljice Loane

se nitko dvaput ne vraća u kraljevstvo sjećanja - da pronađe netaknutu - neočekivanu svjeţinu prve krađe. Preporuke meni samome, nisam trebao potratiti - ni jednog jedinog trenutka... Divno, bilo je dovoljna samo jedno prekomjerno nabreknuće u mojim arterijama i sve sam profućkao. U Afriku, u Afriku, prodavati puške. Uz ostali lirski sitneţ, pisao sam ljubavne pjesme. Dakle, volio sam. Ili sam bio zaljubljen u ljubav, kao što se događa u toj dobi? Ali govorio sam o nekoj njoj, kolikogod neopipljivoj: Biće zatvoreno u toj nepostojanoj tajni koja mi te čini dalekom moţda si rođena samo da ţiviš ove stihove, a ti to ne znaš. Dovoljno trubadurski stihovi, a gledajući unatrag i ponešto muški šovinistički. Zašto je to biće rođeno samo da ţivi moje jadne stihove? Ako nije postojala, bio sam monogamni paša koji od njeţnog spola stvara tijelo za svoj zamišljeni harem, a u ovakvim se slučajevima to zove masturbacija, iako se ejakulira guščjim perom. A ako je Biće zatvoreno bilo stvarno biće koje to nije znalo? Tada sam ja budala, ali tko je ona? Preda mnom nisu bile slike, nego riječi, a tajanstvene plamenove nisam osjećao samo zato što me kraljica Loana razočarala. Ali nešto jesam slutio, tako da sam neke stihove mogao predvidjeti malo pomalo kako sam čitao: jednog ćeš dana nestati - i moţda je to bio san. Poetski prizor nikada ne nestaje, pišeš kako bi ga učinio vječnim. Ako sam se bojao da će se raspršiti, to je bilo stoga što je pjesma bila slabački Ersatz za nešto čemu se nisam uspio pribliţiti. Nesmotreno sam sagradio - na nepostojanom pijesku trenutke - u nazočnosti jednog lica, samo jednog lica. Ali ne znam trebam li ţaliti za trenutkom - kad sam se namučio stvoriti svijet. Stvarao sam svoj svijet, ali zato da bih nekoga prihvatio. Naime, čitao sam opis koji je bio previše podroban da bi se odnosio na izmišljeno biće: Prolazila je ništa ne sluteći s novom frizurom, bio je svibanj, a učenik do mene (bio je stariji visok i plav) s flasterom na vratu smijući se govorio je prijateljima da je to sifuoma. A dalje se spominjala ţuta jakna, poput vizije Anđela od šeste trube. Djevojka je postojala, pa nisam valjda mogao izmisliti tu bitangu sa sifilomom. A što s ovom, među posljednjima iz ljubavne sekcije? Jedne sasvim obične večeri, tri dana prije Boţića odgonetao sam ljubav prvi put. Jedne sasvim obične večeri kad je na ulicama bio ugaţeni snijeg stvarao sam buku pod jednim prozorom

nadajući se da će me netko vidjeti kako bacam grude i mislio sam da je to dovoljno da me uvrsti među odabrane muškarce. Kolika li su godišnja doba izmijenila moje stanice i tkiva ne znam ni trajem li u sjećanju. Samo ti, samo ti, nestala tko zna kamo (gdje li si?) onakva kakvu te još nalazim u mišiću srca svog s istim čuđenjem od tri dana prije Boţića. Tom sam Biću zatvorenom, vrlo stvarnom, posvetio tri godine svog odrastanja. Zatim sam je (gdje li si?) izgubio. A moţda sam u vrijeme kad su umrli moji dragi roditelji, a ja se preselio u Torino, odlučio prestati s tim, o čemu svjedoče posljednje dvije pjesme. Bile su umetnute u biljeţnicu, ali nisu bile ispisane rukom nego pisaćim strojem. Ne vjerujem da se u gimnaziji koristio pisaći stroj. Dakle ta su dva posljednja pjesnička pokušaja potjecala s početka fakultetskih godina. Ĉudno je da su bila tu, jer su mi svi govorili kako sam prestao odlaziti u Solaru baš uoči tih godina. Ali moţda sam, nakon djedove smrti, kad su se ujak i ujna svega rješavali ponovno ulazio u kapelicu, upravo zato da bih zapečatio sjećanja kojih sam se odricao, pa sam ovdje tutnuo i ta dva lista kao oporuku i oproštaj. Oni zvuče kao rastanak, kao da sređujem račune i s poezijom i s blagim preljubima, ostavljajući ih iza sebe. Prva je kazivala: O, Renoirove bljedunjave gospođe, Manetove dame na balkonima, kavane s terasama po bulevarima, i bijeli suncobran na otmjenim kočijama, uvenuo je i posljednji cvijet pri zadnjem Bergotteovom uzdahu... Pogledajmo se u oči: Odette de Crecu bila je obična bludnica. Druga je imala naslov Partizani. Bila je sve što je ostalo od mojih sjećanja od četrdeset treće do kraja rata. Tatino, Gino, Ras, Lupetto, Sciabola,

što ste silazili jednog proljetnog dana pjevajući zviţdi vjetar i urla oluja kako bih opet ţelio ona ljeta iznenadnih puščanih hitaca iz visine u tišini podnevnog sunca poslijepodneva provedenih u očekivanju vijesti izgovorenih poluglasno Deseta odlazi, sutra silaze Badoglianci, ruše straţarnicu putem za Orbegno ne moţe se više proći, odnose ranjene kalešom ja sam ih vidio u blizini Oratorija a podnarednik Garranije zabarikadiran u Općini... Zatim iznenada pomamna buka, pakleni štropot, kuckanje po zidu kuće, glas iz drvoreda... I noć, tišina i pokoji pucanj od San Martina, i posljednji progonitelji... Ţelio bih sanjati ta beskrajna ljeta koja su se hranila izvjesnošću poput krvi i vremena u kojima su Talino, Gino i Ras moţda pogledali u lice istini. Ali ne mogu, još postoji moja straţarnica na putu za Vallone. Stoga zatvaram biljeţnicu uspomena. Sad su već prošle svijetle noći za kojih partizan u šumi pazi da ptičice ne pjevaju kako bi ljepotica mogla spavati. Ti su stihovi ostali zagonetka. Dakle, proţivio sam razdoblje koje je za mene bilo herojsko, barem dok sam druge smatrao glavnim likovima. Dok sam na pragu odrasle dobi nastojao srediti sva istraţivanja o svom djetinjstvu i mladenaštvu, pokušao sam prizvati u sjećanje neke trenutke ushićenja i izvjesnosti. Ali zaustavio sam se pred blokadom (posljednjom straţarnicom tog rata koji se vodio ispred moje kuće) i popustio sam pred - čime? Pred nečim čega se više nisam mogao ili htio prisjetiti, a što je imalo neke veze s Valloneom. Još jednom Vallone. Moţda sam tamo vidio coprnice i moţda me taj susret naučio da sve trebam izbrisati? Ili sam moţda, kad sam već postao svjestan da sam izgubio Biće zatvoreno, od ostalih dana i od Vallonea napravio alegoriju tog gubitka - i zbog toga u nepovredivi sanduk u kapelici odlagao sve ono što sam bio do tog trenutka? Ništa drugo nije preostalo, barem u Solari. Mogao sam samo zaključiti da sam se nakon tog odricanja, već kao student, odlučio posvetiti starim knjigama, kako bih se okrenuo tuđoj prošlosti u koju nikako nisam mogao biti upleten.

Ali tko je bilo to Biće koje me, bjeţeći, navelo da odloţim u arhivu i svoje srednjoškolske godine i vrijeme provedeno u Solari? Jesam li i ja imao svoje bljedunjavo djevojče, slatku susjedicu s petoga kata? Ako je tomu tako, bila je to opet i samo još jedna pjesma koju bi prije ili kasnije svi otpjevali. Jedini koji je o tome mogao nešto znati bio je Gianni. Kad se zaljubiš, i to po prvi put, povjeriš se barem drugu iz klupe. Nekoliko dana ranije nisam htio da maglu mojih sjećanja Gianni raščisti mirnim svjetlom svojih vlastitih, ali sada sam mogao pribjeći samo njegovu sjećanju. Već je bila večer kad sam ga nazvao i razgovarali smo nekoliko sati. Započeo sam izdaleka, govoreći o Chopinu, i shvatio sam da je u to doba radio za nas uistinu bio jedini izvor divne glazbe koja nas je oduševljavala. U gradu se, tek u doba trećeg razreda gimnazije, najzad pojavila udruga prijatelja glazbe, koja bi povremeno upriličila klavirski ili violinski koncert, u najboljem slučaju neki trio, a iz našeg smo razreda išli samo četvorica, gotovo potajno, jer su ostali nevaljalci nastojali ući jedino u javnu kuću, iako još nisu imali osamnaest godina, a nas su gledali kao da smo pederi. No dobro, imali smo neka zajednička uzbuđenja, mogao sam se odvaţiti. “Znaš li jesam li u prvom gimnazije počeo misliti na neku djevojku?” “Dakle i to si zaboravio. Moţda u svakom zlu ima i nečeg dobrog. Zašto ti je bitno da to znaš, prošlo je toliko vremena... Ma daj, Yambo, misli na zdravlje.” “Ne budi govno, otkrio sam ovdje neke stvari koje me zanimaju. Moram znati.” Ĉinilo se da oklijeva, a zatim je dao oduška sjećanjima, i to s velikim ţarom, kao da je taj zaljubljenik bio on. A zapravo je gotovo i bilo tako, jer je (rekao mije) sve do tada bio imun na ljubavne patnje, pa se zanio mojim povjeravanjima, kao da je priča bila njegova. “A osim toga, bila je doista najljepša u razredu. Ti si bio zahtjevan. Zaljubljivao bi se, da, ali samo u najljepšu.” “Allors moi, j'aime qui?... Mais ćela va de soi! - J'aime, mais c'estforce, laplus belle qui soit!” “Što je to?” “Ne znam, palo mije na pamet. Ali pričaj mi o njoj. Kako se zvala?” “Lila. Lila Saba.” Lijepo ime. Pustio sam da mi se rastapa po ustima kao da je med. “Lila. Lijepo. Pa dakle, kako se to dogodilo?” “U prvom gimnazije mi muški smo još bili dječarci s prištićima i u

pumpericama. One su u istoj dobi već bile ţene i nisu nas čak ni gledale, radije su očijukale sa studentima koji bi ih sačekivali pred ulazom. Tek što si je vidio, bio si očaran. Kao Dante i Beatrice, a ne govorim to slučajno, jer smo u prvom razredu morali proučavati Novi ţivot i bistre svjeţe blage vode, a to je bilo jedino što si znao napamet, jer kao da se govorilo o tebi. Ukratko, kao da te grom pogodio. Nekoliko si dana bio potpuno izbezumljen, s knedlom u grlu, i nisi ni dotaknuo hranu, pa su tvoji mislili da si se razbolio. Zatim si htio saznati kako se zove, ali se nisi usudio naokolo raspitivati kako to svi ne bi primijetili. Srećom je u njenom razredu bila Ninetta Foppa, simpatična djevojka s lišćem vjeverice, koja ti je bila susjeda i skupa ste se igrali još kao djeca. Susrevši je na stubama i pričajući o drugim stvarima, upitao si je kako se zove ona s kojom si je vidio dan ranije. Tako si saznao barem ime.” “A zatim?” “Kaţem ti, postao si zombi. A budući da si u to vrijeme bio vrlo religiozan, otišao si kod svog duhovnog učitelja, don Renata, jednog od onih svećenika koji se vozikaju na motoriću, a na glavi nose beretku i svi su govorili kako je širokih nazora. Ĉak ti je dopuštao čitati zabranjene autore, jer treba razvijati kritički duh. Ja ne bih imao hrabrosti ispričati nešto takvoga svećeniku, ali ti si to nekome morao reći. Znaš, bio si poput onog iz vica, koji doţivi brodolom i nađe se na pustom otoku, sam s najljepšom i najslavnijom glumicom na svijetu, dogodi se ono što se mora dogoditi, ali on ipak nije zadovoljan i nema mira sve dok je ne nagovori da se odjene u muškarca i nagorjelim plutom nacrta brkove; tada je uhvati ispod ruke i kaţe joj, da samo znaš moj Gustave koga sam povalio...” “Ne budi prost, za mene je to ozbiljna stvar. Što mi je rekao don Renato?” “A što misliš da će ti reći svećenik, pa makar bio i širokih nazora? d a j e tvoj osjećaj plemenit i lijep i u skladu s prirodom, ali da ga ne smiješ pokvariti pretvarajući ga u fizički odnos, jer treba biti čedan do braka, pa stoga to moraš zadrţati kao tajnu u dubini svog srca.” “A ja?” “A ti si to kao đula zadrţao duboko u srcu. Po mom mišljenju i zato što si se luđački bojao pribliţiti joj se. Samo što ti dubina srca nije bila dovoljna pa si došao sve to ispričati meni, koji sam ti čak morao pomagati.” “Kako, ako joj se nisam pribliţavao?” ' “Stvar je u tome što si stanovao tik iza škole, kad se izlazilo bilo ti je dovoljno skrenuti iza ugla i bio si kod kuće. Djevojčice su, prema pravilniku ravnatelja, izlazile nakon dječaka. Tako si riskirao da je nikada ne vidiš, osim da

se kao budala posadiš ispred stubišta gimnazije. Zapravo smo i mi i djevojke morali prijeći park i ući na trg Largo Minghetti, a zatim bi svatko krenuo svojim putom. Ona je stanovala na samom Largo Minghetti. Ti bi izlazio, pretvarao se da me pratiš do kraja parka, pazio bi kad izlaze djevojke, vraćao se natrag i prolazio mimo nje dok je dolazila sa svojim prijateljicama. Prošao bi pokraj nje, gledao je i gotovo. Svaki bogovetni dan.” “I bio sam zadovoljan?” “Ma naravno da nisi. I tada si se počeo dovijati svemu i svačemu. Uključivao si se u dobrotvorne akcije kako bi od ravnatelja dobio dopuštenje da ideš po učionicama prodavati ulaznice za tko zna što, ulazio bi u njen razred i zadrţavao bi se pola minute duţe uz njenu klupu, makar traţeći ostatak da joj uzvratiš. Izmislio si i zubobolju, jer je zubar tvojih roditelja bio baš na Largo Minghetti, a njegovi su prozori gledali na balkon njene kuće. Tuţio si se na uţasne bolove, a zubar više nije znao što da radi, pa je za svaki slučaj bušio. Puno si se puta dao bušiti ni za što, ali bi dolazio pola sata ranije, kako bi bio u čekaonici i zirkao kroz prozor. Naravno, ona se nikad nije pojavila na balkonu. Jedne si večeri, kad je padao snijeg, a mi u skupini izlazili iz kina, organizirao rat grudama, baš na Largo Minghetti, urlajući kao opsjednut pa smo pomislili da si pijan. Učinio si to nadajući se da će ona čuti graju i pojaviti se, a zamisli samo kakav bi dojam ostavio. Umjesto nje pojavila se neka zla starica koja je vikala da će nazvati redarstvenike. A zatim tvoja genijalna zamisao. Organizirao si reviju, predstavu, veliku gimnazijsku priredbu. Riskirao si da padneš prvi razred, jer si razmišljao samo o reviji, tekstovima, glazbi, scenografiji. I najzad uspjeh, tri reprize kako bi se omogućilo cijeloj školi, uključujući obitelji, da u veliku dvoranu dođu vidjeti najveću predstavu na svijetu. Ona je došla dvije večeri za redom. Glavna je točka bila gospođa Marini. Ona je bila profesorica prirodopisa, mršava, kose u punđi, bez grudi (ravna kao daska), s velikim naočalama od kornjačevine i uvijek u crnoj kuti. Ti si bio mršav poput nje, pa si se kao od šale prerušio u nju. Iz profila si bio pljunuta ona. Ĉim si izašao na pozornicu prolomio se pljesak kao za Carusa. A Marinijeva je za vrijeme sata izvlačila iz torbice pastilu za grlo i po pola sata bije premještala s jednog obraza na drugi. Kad si ti otvorio torbicu i pretvarao si se da stavljaš pastilu u usta, a zatim si jezikom prelazio po obrazu, no dobro, kaţem ti, nastao je pravi urnebes, tutanj koji je potrajao dobrih pet minuta. Jednim jedinim pokretom jezika stotinu ljudi si doveo do spazma. Postao si junak. Ali bilo je jasno da si se zanio, jer je ona bila tamo i jer te gledala.” “Zar nisam pomislio da bih se u tom trenutku trebao osmjeliti?”

“Dakako, a obećanje don Renatu?” “Dakle, osim kad sam joj prodavao ulaznice, nikad nisam s njom razgovarao?” “Nekoliko puta. Primjerice, vodili su cijelu školu u Asti gledati Alfierijeve tragedije, kazalište je poslijepodne bilo samo za nas, pa smo nas četvorica čak osvojili loţu. Ti si promatrao ostale loţe i parter traţeći nju, pa si primijetio da je završila straga na pomoćnom sjedalu s kojega se ništa ne vidi. U pauzi si kao slučajno prošao mimo nje, rekao dao, pitao je sviđa li joj se, ona se poţalila da ne vidi dobro, a ti si joj rekao da imamo krasnu loţu s jednim praznim mjestom ako ţeli doći. Došla je i sve ostale činove gledala je naginjući se naprijed, a ti si ostao sjediti na jednoj od onih klupica u dnu loţe. Više nisi vidio pozornicu, ali si zato dva sata zurio u njen potiljak. Gotovo kao orgazam.” “A kasnije?” “Kasnije ti je zahvalila i pridruţila se prijateljicama. Bio si ljubazan i zahvalila ti je. Rekao sam ti, one su već bile ţene i na nas nisu obraćale nikakvu paţnju.” “Iako sam bio junak predstave u gimnaziji?” “Dakako. Vjeruješ li da se ţene zaljubljuju u Jerrvja Lewisa? Misle da je dobar i gotovo.” Dobro, Gianni mije upravo pričao običnu priču o gimnazijskoj ljubavi. Ali nastavak te priče pomogao mije da nešto shvatim. Prvi razred gimnazije proţivio sam kao u bunilu. Zatim je došao raspust, a ja sam patio kao ţivotinja, jer nisam znao gdje je ona. Po povratku ujesen, nastavili su se moji tihi obredi oboţavanja (a u međuvremenu, to sam ja sad znao, a Gianni nije, i dalje sam pisao svoje pjesme). Bilo je to kao da sam s njom iz dana u dan, pa i noću, pretpostavljam. Ali sredinom drugog razreda Lila Saba je nestala. Napustila je školu i kako sam saznao od Ninette Foppe, čak i grad, s cijelom obitelji. Bila je to neka mračna zgoda o kojoj je i Ninetta malo znala, samo poneki trač. Njen je otac zapao u neke neprilike, nešto kao laţni stečaj. Sve je ostavio u rukama odvjetnika i pobrinuo se za posao u inozemstvu, u očekivanju da se sve sredi - a nikad se nije sredilo, jer se više nisu vratili. Nitko nije znao gdje su završili, neki su govorili u Argentini, neki u Brazilu. U Juţnoj Americi, u vrijeme kad je za nas i Lugano bio kraj svijeta. Gianni se potrudio: čini se da je njena najbolja prijateljica bila izvjesna Sandrina, ali ta Sandrina iz odanosti nije ništa govorila. Bili smo uvjereni da se dopisuje s Lilom, ali šutjela je kao grob - osim toga, zašto bi baš nama trebala išta reći. Proveo sam tako godinu i po dana, prije mature, u napetosti i

tugovanju, pretvorio sam se u ruševinu. Mislio sam samo na Lilu Sabu i gdje li se nalazi. Zatim se činilo, pričao je Gianni, da sam odlazeći na fakultet sve to zaboravio, između prve godine i diplome imao sam dvije djevojke, a kasnije sam sreo Paolu. Lila je trebala ostati lijepa uspomena mladenaštva, kao što se svima događa. Ali ja sam, međutim, ostatak svoga ţivota teţio za njom. Ĉak sam htio otići u Juţnu Ameriku, nadajući se da ću je sresti na ulici, tko zna, negdje između Ognjene zemlje i Pernambuca. U trenutku slabosti priznao sam Gianniju da sam u svakoj ţeni s kojom sam bio u vezi traţio Lilin lik. Ţelio sam je vidjeti barem još jednom prije no što umrem, nije mi bilo vaţno kakva je postala. Pokvario bi sjećanje, govorio je Gianni. Nije vaţno, nisam mogao ostaviti taj račun neriješenim. “Ţivot ti je prolazio u traganju za Lilom Sabom. Ja sam govorio da je to isprika za susrete s drugim ţenama. Nisam te baš ozbiljno shvaćao. Da je stvar ozbiljna, shvatio sam tek proteklog travnja.” “Što se dogodilo u travnju?” “Yambo, to ti ne bih ţelio reći, jer sam ti to ispričao baš nekoliko dana prije tvoje nesreće. Ne kaţem da tu ima neke izravne veze, ali pustimo sad to, barem da ne izazivamo nesreću, ionako je po meni to nebitno...” “Ne, sad mi moraš sve reći, inače će mi skočiti tlak. Hajde, van s tim.” “Dakle, prvih dana travnja otišao sam u naš kraj odnijeti cvijeće na groblje, kao što povremeno radim, pomalo iz čeţnje za našim starim gradom. Otkad smo ga napustili ostao je kakav je i bio, tako da se osjećam mladim kad se u njega vratim. Tamo sam sreo Sandrinu, i ona ima oko šezdeset kao i mi, ali nije se čak ni puno promijenila. Otišli smo na kavu i prisjećali se starih vremena. Riječ po riječ i upitao sam je za Lilu Sabu. Zar ne znaš, rekla mi je (a kako sam zaboga to mogao znati?), zar ne znaš da je Lila umrla odmah nakon što smo maturirali? Ne pitaj me od čega i kako, rekla je, slala sam joj pisma u Brazil, a njena mi ih je mama poslala natrag rekavši mi što se dogodilo, zamisli, jadnica, umrijeti s osamnaest godina. I gotovo. Zapravo, to je i za Sandrinu bila stara i završena priča.” Ĉetrdeset sam godina patio zbog utvare. Prekinuo sam s prošlošću na početku fakulteta, od svih uspomena nisam se oslobodio jedino uspomene na nju i, ne znajući to, uzalud sam se vrtio oko groba. Vrlo poetično. I srceparajuće. “Ali kakva je bila Lila Saba?” ponovno sam pitao. “Reci mi barem kakva je bila.”

“A što ţeliš da ti kaţem, bila je lijepa, sviđala se i meni, a kad sam ti to govorio bio si sav ponosan, poput nekoga kome kaţu da ima lijepu ţenu. Imala je plavu kosu koja joj se sezala gotovo do struka, lišće između anđeoskog i đavolskog, a kad bi se smijala vidjeli bi joj se gornji sjekutići...” “Valjda postoji neka njena fotografija, razredna slika iz gimnazije!” “Yambo, gimnazija, naša nekadašnja gimnazija je šezdesetih godina izgorjela u poţaru, zidovi, klupe, dnevnici, sve. Sad postoji nova zgrada i grozna je.” “Ali njene prijateljice, Sandrina, pa valjda imaju fotogranje...” “Moguće, ako hoćeš pokušat ću, iako baš i ne znam kako bih to pitao. Inače, što moţeš učiniti? Nakon gotovo pedeset godina čak ni Sandrina više ne zna reći u kojem je gradu ţivjela, imao je neko čudno ime, nije to bio neki poznati grad kao recimo Rio, ţeliš li liznuti prst i prijeći svim telefonskim imenicima Brazila da vidiš hoćeš li naći Sabe? Moţda ih nađeš tisuću. Ili je otac, bjeţeći, promijenio ime. Pa i da odeš tamo, koga ćeš naći? Njeni su roditelji vjerojatno umrli, ili su otupjeli, jer su već prevalili devedesetu. Za ćeš im reći oprostite prolazio sam usput pa bih ţelio vidjeti fotografiju vaše kćeri Lile?” “Zašto ne?” “Ma daj, zašto bi i dalje jurio za tim tlapnjama? Ţivot ide dalje. Ne znaš čak ni na kojem groblju potraţiti njen nadgrobni kamen. A osim toga, nije se ni zvala Lila.” “A kako se zvala?” “Hu, bolje da sam šutio. Sandrina mi je to spomenula u travnju i taj čas sam to ti rekao, jer mi se podudarnost učinila čudnom, ali odmah sam vidio da te to pogodilo više no što je trebalo. Previše, ako dopustiš, jer je to samo podudarnost. Dobro, reći ću ti i to. Lila je bilo ime odmila za Sibillu.” Profil koji sam kao dijete vidio u francuskom časopisu, lice koje sam kao dječak susreo na gimnazijskim stubama, a zatim druga lica, koja su moţda sva imala nešto zajedničko, Paola, Vanna, lijepa Nizozemčica, pa sve do Sibille, ove ţive koja će se uskoro udati, pa ću dakle i nju izgubiti. Stafetna utrka kroz godine, u potrazi za nečim čega više nije bilo ni dok sam još pisao svoje pjesme. Recitirao sam: Sam sam, oslonjen u magli na stablo u drvoredu... a u srcu mom nema ničeg osim uspomene na tebe,

blijede, beskrajne, izgubljene u hladnim svjetlima daleko sa svih strana među drvećem. Ova je lijepa, jer nije moja. Sjećanje beskrajno, ali blijedo. Među svim blagom u Solari nedostaje fotografija Lile Sabe. Gianni moţe prizvati njeno lice kao da je to bilo jučer, a jajedini koji imam pravo na to - ne mogu.

14. HOTEL TRIJU RUŢA Imam li još posla u Solari? Ionako se najvaţniji događaj mog mladenaštva odigrao negdje drugdje, kasnih četrdesetih godina u gradu i u Brazilu. Ta mjesta (moja tadašnja kuća i gimnazija) više ne postoje, a moţda više ne postoje ni ona daleka mjesta na kojima je Lila proţivjela posljednje godine svog kratkog ţivota. Posljednji dokumenti koje mi je Solara mogla ponuditi bile su moje pjesme koje su mi dale naslutiti Lilu, ali ne i vidjeti njeno lice. Ponovno se nalazim pred zidom magle. Tako sam razmišljao jutros. Jednom nogom bio sam već na odlasku, ali sam se htio još jednom oprostiti od tavana. Bio sam uvjeren da tamo gore više nemam što traţiti, ali me pokretala neostvariva ţelja da pronađem neki presudni trag. Ponovno sam prošao tim već poznatim prostorima: ovdje igračke, ondje ormari puni knjiga... Primijetio sam da je, ugurana između ormara, ostala još jedna zatvorena kutija. U njoj su bili romani, klasici poput Conrada ili Zole te popularna proza poput pustolovina Crvenog jaglaca barunice Orczy... Bio je tu i talijanski prijeratni kriminalistički roman, Hotel triju ruţa Augusta Marije de Angelisa. Još je jednom izgledalo kao da knjiga pripovijeda moju priču: Kiša je lijevala u dugačkim mlazovima koji su u odbljescima svjetala izgledali kao srebrene niti. Raspršeni, neprozirni pramenovi magle svojim su iglicama prodirali u lice. Pločnicima je lelujavo klizila beskonačna povorka kišobrana. Automobili u sredini ceste, pokoja kočija i prepuni tramvaji. U šest poslijepodne bilo je potpuno mračno, tih prvih prosinačkih dana u Milanu. Tri su ţene prolazile u ţurbi, isprekidano, činilo se na mahove, prekidajući koliko su mogle povorku prolaznika. Sve tri su bile odjevene u crno, po modi od prije rata, sa šeširima od koprene i perlica... A bile su toliko nalik jedna drugoj da bi ih, da nije bilo vrpci različite boje - sljeza, ljubičaste, crne - zavezanih u čvor ispod brade, svi mogli smatrati priviđenjem, uvjereni da tri puta zaredom vide istu osobu. Iz Via dell'Orso skrenule su u Via Ponte Vetero i kad su bile na kraju osvijetljenog pločnika, sve tri su odjednom uskočile u mrak Piazze

del Carmine... Ĉovjek koji ih je slijedio i koji je oklijevao da ih dostigne kad su prelazile preko trga, zaustavio se pred pročeljem crkve, na kiši... Drţanje mu je bilo prezirno. Zurio je u crna vratašca... Ĉekao je, neprestano zureći u vratašca crkve. Povremeno bi neka crna sjena prešla preko trga i nestala kroz vratnice.. Magla se zgušnjavala. Prošlo je pola sata i više. Izgledalo je da se čovjek pomirio sa sudbinom... Kišobran je naslonio na zid da se ocijedi, a ruke je trljao polaganim ritmičkim pokretima, koji su pratili neki unutarnji monolog... Ĉekao je, neprestano zureći u crkvena vratašca. Povremeno bi neka crna sjena prešla preko trga i nestala kroz vratnice. Magla se zgušnjavala... S Piazze del Carmine ušao je u Via Mercato a zatim u Pontaccio, a kad se našao pred velikim staklenim vratima koja su vodila u prostrano osvijetljeno predvorje, otvori ih i uđe. Na staklima vrata pisalo je velikim slovima: Hotel triju ruţa. Bio sam to ja: u raspršenoj magli nazirao sam tri ţene, Lilu, Paolu Sibillu, koje su u tom dimu bile neraspoznatljive i u trenutku su nestale u mraku. Beskorisno ih je i dalje traţiti ionako je magla postajala sve gušćom. Moţda je rješenje bilo negdje drugdje. Bolje je skrenuti u Via Pontaccio, ući u osvijetljeno predvorje nekog hotela (ali zar se predvorje ne bi otvorilo prema prizoru zločina?). Gdje lije bio Hotel triju ruţa? Bilo gdje, što se mene tiče. A rose by any other name. Na dnu kutije bio je sloj novina, a ispod novina dva starija sveska velikog formata. Jedan je bio Biblija s Doreovim ilustracijama, ali u tako jadnom stanju da bi se mogla prodati još samo na uličnim štandovima. Uvez drugog sveska, od polukoţe, nije bio stariji od stotinu godina, bez natpisa na pohabanom hrptu, kartonskih korica s izblijedjelim mramornim šarama. Ĉim sam ga otvorio, otkrio sam da je to svezak iz sedamnaestoga stoljeća. Tiskarski slog i tekst u dvije kolone u meni su izazvali uzbunu, pa sam odmah okrenuo naslovnu stranicu: Mr. William Skakespeares Comedies, Histories & Tragedies. Portret Shakespearea, printed by Isaac Iaggard... Ĉak i potpuno zdravom čovjeku takav bi trouvaille mogao izazvati infarkt. Nije bilo nikakve sumnje, i ovog puta to nije bila Sibillina šala: bio je to infolio iz 1623., potpun, širokih margina i s nekoliko blijedih mrlja. Kako li je ta knjiga dospjela u djedove ruke? Vjerojatno kupnjom kompletnog materijala iz devetnaestoga stoljeća od idealne staričice koja nije cjepidlačila oko cijene, jer je to nalikovalo prodaji glomaznog

otpada prodavačima rabljene robe. Djed nije bio stručnjak za stare knjige, ali nije bio ni neuk. Sigurno je shvatio da je riječ o izdanju određene vrijednosti, moţda je bio i sretan što ima sabrana djela Shakespearea, ali nije mu palo na pamet pogledati aukcijske kataloge, koje nije ni imao. Pa kad su ujak i ujna sve pobacali na tavan, tamo je završio i in falio i odleţao na njemu četrdeset godina, kao što je već negdje drugdje čekao duţe od tri stoljeća. Srce mije lupalo kao ludo, ali nisam obraćao paţnju na to. Sad sam ovdje, u djedovoj radnoj sobi, drhtavim rukama dodirujem svoje blago. Nakon tolikih provala sivila ušao sam u Hotel triju ruţa. To nije Lilina fotografija, nego poziv za povratak u Milano, u sadašnjost. Ako je ovdje Shakespeareov portret, tamo će biti Lilin portret. Bard će me povesti do moje Dark Lady. S ovim in foliom proţivljavam roman mnogo uzbudljiviji od svih tajni dvoraca koje sam proţivio među zidovima Solare, tijekom gotovo tri mjeseca visokog tlaka. Uzbuđenje mi muti misli, a do lica mi uzlaze valovi vrućine. To je zacijelo onaj završni udar u mom ţivotu.

Treći dio OI NOETOI

15. NAJZAD SI SE VRATILA, PRIJATELJICE MAGLO! Prolazim tunelom fosforescentnih zidova. Jurim prema udaljenoj točki koja mi se ukazuje kao primamljivo sivilo. Je li to iskustvo smrti? Koliko je poznato, onaj koji je to iskusio i vratio se natrag pripovijeda upravo suprotno, prolazi se mračnim i vrtoglavim prolazom te se izlazi u slavlje zasljepljujuće svjetlosti. Hotel triju ruţa. Dakle, ili nisam mrtav, ili su oni lagali. Gotovo sam na samom izlazu iz tunela, uvlače se isparenja koja se s one strane zgušnjavaju. Uţivam u njima i gotovo ne primjećujući krećem se tim krhkim tkanjem lelujavih dimova. To je magla: ne ona o kojoj sam čitao ili o kojoj su mi drugi pripovijedali, prava magla i ja sam u njoj. Vratio sam se. Oko mene magla se podiţe kako bi svijet obojila mekom nepostojanošću. Kad bi izronili obrisi kuća, vidio bih maglu kako podmuklo dolazi izjedati krov, odgrizajući ga na bridovima. Ali već je progutala sve. Ili je to moţda magla na poljima i breţuljcima. Ne shvaćam lebdim li ili hodam, ali i na tlu je samo magla. Ĉini se da tapkam po snijegu. Uranjam u maglu, ispunjavam njome pluća, ispuhujem je, okrećem se u njoj poput delfina kao što sam nekoć sanjao da plivam u kremi... Prijateljica magla dolazi mi ususret, okruţuje me, prekriva me, obavija me, diše me, miluje mi obraze, a zatim se uvlači između ovratnika i brade i bocka mi vrat - miriše oštro, na snijeg, na piće, na duhan. Hodam kao što sam hodao ispod portika u Solari, gdje nikada nisi pod vedrim nebom, a portici su niski kao svodovi vinskog podruma. Et, comme un bon nageurqui se parne dans l'onde, - tu sillonnes gaiement Vimmensite profonde - avec ime indicible et male uolupte. Nekoliko silueta mi dolazi ususret. Isprva nalikuju divovima s mnogo ruku. Iz njih se širi blaga toplina, pa se pri njihovu prolasku magla razilazi, vidim ih kao da ih osvjetljava slabašno svjetlo ulične lampe, izmičem se od straha da će se obrušiti na mene, nadvisuju me, a ja prolazim kroz njih kao što se to događa s prikazama, i one se rasplinu. To je kao kad si u vlaku i gledaš kako se u mraku pribliţavaju signali, a zatim vidiš kako ih mrak guta i nestaju. Sad se pojavljuje podrugljiva prilika, sotonski klaun u zelenom i

plavkastom trikou koji na grudima stišće neki mlitavi oblik, nalik ljudskim plućima, a iz razjapljenih mu usta sukljaju plameni jezici. Navaljuje na mene liţući me poput bacača plamena i odlazi, ostavljajući slabašni trag topline koja na nekoliko trenutaka obasjava onaj fumifigium. Prema meni se kotrlja globus nad kojim stoji golemi orao, a iza grabeţljivca se pojavljuje blijedo lice sa stotinu olovaka koje strše na glavi poput kose koja se nakostriješi od straha... Poznajem ih, bili su mi društvo kad sam leţao s temperaturom i osjećao se uronjenim u kraljevske okruglice, u zagnojene ţute vrutke koji su ključali oko mene, dok sam se kuhao u njihovoj juhi. Sada sam, kao i onih noći, u mraku svoje sobe, kad se odjednom otvaraju krila starog tamnog ormara i iz njega izlaze brojni ujaci Gaetani. Ujak Gaetano je imao trokutastu glavu, šiljastu bradu i kovrčavu kosu koja mu je na sljepoočicama stvarala kao dvije izrasline, sušičavo lice, turobne oči i zlatan zub u sredini niza kvarnih zuba. Kao i čovjek s olovkama. Ujaci Gaetani su najprije izlazili u parovima, zatim su se umnoţavali i plesali po mojoj sobi pokretima marioneta, ruke bi savijali geometrijski, a ponekad bi umjesto štapa drţali drveno ravnalo dugačko dva metra. Vraćali bi se pri svakoj sezonskoj gripi, pri ospicama ili šarlahu, kako bi opsjedali ona kasna poslijepodneva kad raste temperatura, a ja sam ih se bojao. Zatim bi odlazili kao što su i došli - moţda su ponovno ulazili u ormar, a kasnije, kad bih ozdravio, bojaţljivo sam ga otvarao kako bih mu pedalj po pedalj pregledao unutrašnjost, ne nalazeći skriveni prolaz iz kojeg su se pojavili. Kad sam ozdravio susretao sam, i to rijetko, ujaka Gaetana na korzu nedjeljom u podne, nasmiješio bi mi se svojim zlatnim zubom,

pomilovao obraz, rekao mi dobar dečko, dobar, i odlazio. Bio je prava dobričina i nikada nisam shvatio zašto me dolazio progoniti kad sam bio bolestan, niti sam se usuđivao pitati moje roditelje što je tu sumnjivo, ljigavo, pomalo prijeteće u ţivotu ujaka Gaetana, u samome njegovu biću. Što sam ono rekao Paoli kad me zadrţala da ne završim pod kotačima automobila? Da znam kako automobil moţe pregaziti kokoši, da bi se izbjegle treba kočiti, zatim se pojavi crni dim zbog kojeg je potrebno da ga dva čovjeka u ogrtačima s velikim crnim naočalama ponovno pokrenu ručicom. Tada nisam znao, a sada znam, oni su se pojavljivali nakon ujaka Gaetana u napadima mog bunila. Oni su ovdje, nenadano ih susrećem u gustoj magli. Jedva ih izbjegavam, automobil je antropomorfno nakazan i iz njega izlaze maskirani ljudi koji me pokušavaju uhvatiti za uši. Moje su uši postale jako dugačke, astronomski magareće, mlohave i dlakave, a seţu sve do Mjeseca. Pazi, jer budeš li zločest, osim Pinokijeva nosa, dobit ćeš i Meove uši! Zašto u Solari nije bilo te knjige? Ja ţivim u Meouim ušima. Pamćenje mi se vratilo. Samo što se sad - previše se potrudilo - sjećanja vrtloţe oko mene kao slijepi miševi. Temperatura se sad spušta nakon posljednje tablete kinina: moj otac sjedne pokraj mog krevetića i čita mi poglavlje iz Ĉetiri mušketira. Ne tri, četiri. Radijska parodija koja je cijelu naciju prilijepila uz aparate, jer je bila povezana s nagradnom igrom: kupovali su se čokoladni bomboni Perugino, u svakoj su se kutiji nalazile sličice u boji likova iz emisija, zatim su se sakupljale u album i natjecalo se za mnogobrojne nagrade. Ali samo onaj tko je imao sreću da dobije vrlo rijetki lik Okrutnog Saladina, dobio bi Fiat Balillu, pa se cijela zemlja trovala čokoladnim bombonima (ili ih poklanjala bilo kome, rođacima, ljubavnicima, susjedima, nadređenima) ne bi li osvojili Okrutnog Saladina. U pripovijesti koju ćemo sada ispričati - vidjet će se perjanice - mačevi, rukavice, dvoboji i zasjede - lijepe ţene i ljubavni sastanci... Objavili su čak i knjigu, s mnogo duhovitih ilustracija. Tata bi čitao, a ja bih tonuo u san gledajući sličice kardinala Richelieua okruţena

mačkama, ili sličice lijepe Sulamite. Zašto je u Solari (kada? jučer? prije tisuću godina?) bilo toliko djedovih tragova, a nijedan tatin? Zato što je djed trgovao knjigama i časopisima, pa sam i ja čitao knjige i časopise, papir, papir, papir, dok je tata radio po cijeli dan i nije se bavio politikom, moţda kako bi zadrţao posao. Kad smo bili u Solari, nekako bi uspijevao doći krajem tjedna, a ostalo vrijeme ostajao je u gradu pod bombardiranjem, a pojavljivao bi se uz moj krevet samo kad bih se razbolio. Bang crack blam clamp splash cracle cracle crunh grunt pvvutt roaaar rumble blomp sbam buizz schranchete slam sprank blomp swoom bum thump clang tomp trač uaaaagh vrooom augh zoom... Kad bi grad bio bombardiran, s prozora u Solari vidjeli bi se udaljeni bljesci i čuo bi se tutanj nalik grmljavini. Promatrali smo tu predstavu, znajući da je moţda u tom trenutku tata zarobljen pod ruševinama neke zgrade, ali smo istinu mogli saznati tek u subotu kad se trebao vratiti. Ponekad su bombardirali utorkom. Ĉekali bismo ga četiri dana. Rat nas je učinio fatalistima, bombardiranje je bilo kao nevrijeme. Mi djeca i dalje smo se mirno igrali u utorak navečer, srijedu, četvrtak i petak. Ali jesmo li uistinu bili mirni? Zar i nas nije obiljeţila tjeskoba, zaprepaštena i oslobođena tuga koja obuzme onoga tko ţiv prolazi poljem po kojem su razasuti leševi? Tek sada shvaćam da sam volio svog oca i sad mu ponovno vidim lice, obiljeţeno ţivotom punim ţrtvovanja - teško je radio kako bi stekao automobil koji će ga doći glave, moţda je to činio ne bi li se osjećao nezavisnim od djeda, veselog viveura bez financijskih briga, koji je štoviše bio ovjenčan herojstvom zbog svojih političkih grijehova i osvete nad Merloom. Tata je pokraj mene i čita mi laţne pustolovine d'Artagnana, koji je na knjizi prikazan s pumpericama, kao igrač golfa. Osjećam miris majčinih grudi, kada bih se došao ispruţiti na krevetu, a mama bi mi, mnogo vremena nakon što me prestala dojiti, odloţivši Filoteu, tihim tonom pjevušila himnu Djevici, što je za mene bilo kromatsko uzdizanje Preludija u Tristanu. Kako to da se sada sjećam? Gdje li sam? Prolazim maglovitim panoramama do vrlo ţivih slika domaćih prostorija i vidim uzvišenu

tišinu. Oko sebe ne osjećam ništa, sve je u meni. Pokušavam pomaknuti prst, ruku, nogu, ali kao da nemam tijelo. To je kao da plutam u ništavilu i klizim prema bezdanima koji prizivaju bezdan. Da me nisu drogirali? Ali tko? Gdje li sam bio u trenutku kojeg se posljednjeg sjećam? Kad se probudiš, obično se sjećaš što si radio prije odlaska u krevet, čak i toga kako si zaklopio knjigu i odloţio je na noćni ormarić. Ali događa se i da se probudiš u nekom hotelu ili čak u vlastitoj kući, ali nakon dugog boravka negdje drugdje, pa traţiš svjetlo na lijevoj strani, a ono je desnoj, ili pokušavaš ustati s kreveta na pogrešnoj strani, jer misliš da si još uvijek na nekom drugom mjestu. Sjećam se kao da je bilo sinoć, prije no što sam zaspao, tata mi čita Ĉetiri mušketira, znam da je to bilo prije barem pedeset godina, ali mučim se kako bih se sjetio gdje sam bio prije no što sam se ovdje probudio. Nisam li bio u Solari sa Shakespeareovim infoliom u rukama? A zatim? Amalia mi je stavila LSD u juhu pa sad lebdim ovdje, u magli koja vrvi likovima koji se pojavljuju iz svake pukotine moje prošlosti. Baš sam glup, a tako je jednostavno... U Solari sam imao drugu nezgodu, mislili su da sam umro, pokopali su me, a ja sam se u grobu probudio. Ţiv sahranjen, klasična situacija. Ali u takvim se slučajevima uznemiriš, mičeš udovima, lupaš o stijenke cinčanog lijesa, ponestaje ti zraka, hvata te panika. Međutim ne, ne osjećam se kao tijelo, beskrajno sam miran. Proţivljavam samo uspomene koje me salijeću i uţivam u njima. U grobu se tako ne budiš. Znači da sam mrtav, a onostranost je ovo monotono i mirno mjesto na kojem ću zauvijek proţivljavati svoj prošli ţivot, gore po mene ako je bio grozan (bit će to pakao), inače će biti raj. Ma nemojte! Recimo da se rodiš grbav, slijep i gluhonijem, ili su oni koje voliš poumirali oko tebe kao muhe, roditelji, ţena, sin od pet godina, zar onostranost ne bi bila ponavljanje, drugačije ali neprestano, patnji koje si proţivio? Pakao nisu les autres, nego ostatak smrti koji napuštamo ţiveći? Ĉak ni najokrutniji od bogova ne bi mogao zamisliti takvu sudbinu za nas. Osim ako Gragnola nije u pravu. Gragnola? Ĉini mi se da sam ga upoznao, ali se sjećanja sudaraju i moram ih srediti, svrstati u red, inače ću se ponovno izgubiti u magli i ponovno će se pojaviti klaun iz Thermogenea. Moţda nisam mrtav. Inače ne bih ćutio zemaljske strasti, ljubav prema roditeljima, nemir zbog bombardiranja. Umrijeti znači osloboditi se iz ciklusa ţivota i otkucaja srca. Kolikogod uţasan pakao bio, sa zvjezdanih udaljenosti znao bih sagledati što sam bio. Nije pakao oguliti koţu u kipućoj smoli. Razmišljaš o zlu koje si počinio, nikad ga

više nećeš se moći osloboditi i to znaš. Ali bio bi čisti duh. Međutim, ja ne samo da se sjećam noćnih mora, ljubavi i radosti, ja sudjelujem. Ne osjećam svoje tijelo, ali čuvam sjećanje na njega i patim kao da ga još imam. Kao što se događa onima kojima odreţu nogu, a oni osjećaju da ih još boli. Počnimo ispočetka. Zadesio me drugi udar, ovog puta jači od prvoga. Previše sam se uzrujao, najprije na pomisao o Lili, a kasnije zbog in folija. Tlak mije sigurno narastao do vrtoglavih visina. Pao sam u komu. A vani, Paola, moje kćeri, svi oni koji me vole (i Gratarolo koji se šakama tuče po glavi što me otpustio, a moţda me trebao zadrţati pod strogim nadzorom barem šest mjeseci) smatraju da sam u dubokoj komi. Njihovi aparati kaţu da moj mozak ne da je znake ţivota i očajavaju pitajući se trebaju li okrenuti prekidač ili čekati, makar i godinama. Paola me drţi za ruku, a Carla i Nicoletta sviraju ploče, jer su pročitale da te i u komi neki zvuk, glas ili bilo kakav poticaj mogu iznenada probuditi. One bi tako mogle i godinama, dok sam ja priključen na cjevčicu. Osoba s trunčicom dostojanstva rekla bi isključimo to odmah, kako bi se te jadnice konačno osjetile očajnima, ali slobodnima. Uspijevam razmišljati o tome kako bi trebali isključiti prekidač, ali to im nisam u stanju reći. Iako u dubokoj komi, to svi znaju, mozak ne da je znake aktivnosti, ja ipak mislim, osjećam, sjećam se. Da, ali to je ono što pripovijedaju oni izvana. Prema znanosti, mozak da je ravni encefalogram, ali što znanost zna o lukavstvima tijela? Moţda na njihovim zaslonima valovi mozga izgledaju ravni, a ja razmišljam svojom utrobom, vrhovima prstiju, mudima. Oni vjeruju da nemam moţdanu aktivnost, ali još imam unutarnju aktivnost. Ne mogu reći da kad mozak više ne reagira, još uvijek negdje funkcionira duša. Samo kaţem da njihovi aparati biljeţe moje moţdane aktivnosti samo do određene granice. Ispod tog praga ja i dalje razmišljam, ali oni to ne znaju. Kad bih se probudio i to ispričao, netko bi trebao dobiti Nobelovu nagradu za neurologiju i sve te aparate poslati u staro ţeljezo. Kad bi se moglo ponovno isplivati iz magli prošlosti i otkriti se, ţiv i snaţan, onima koji su me voljeli i onima koji su priţeljkivali moju smrt. “Gledaj me, ja sam Edmond Dantes!” .liko li se puta grof Monte Kristo ukazao onima koji su ga smatrali mrtvim? Svojim nekadašnjim dobročiniteljima, ljubljenoj Mercedes, onima koji su naredili njegovu nesreću, “gledaj vratio sam se, ja sam Edmond Dantes.” Ili kad bi se moglo izaći iz ove tišine, zalepršati bestjelesno po bolničkoj sobi, gledati one koji plaču pokraj mog nepokretnog tijela.

Prisustvovati vlastitu pogrebu, a istodobno letjeti, neometan tijelom. Dvije ţelje svih nas, ostvarene jednim udarcem. Umjesto toga, sanjam zarobljen u svojoj nepokretnosti... Doista ne teţim nikakvoj osveti. Ako imam ikakvih razloga za tugu, to je zato što se osjećam dobro, a ne mogu to reći. Da barem mogu pomaknuti prst, očni kapak, odaslati neki signal, pa makar Morseovim znakovima. Ali ja sam sav sazdan od misli, bez mogućnosti djelovanja. Nikakvih osjeta. Ovdje sam moţda tjedan dana, mjesec, godinu, i ne osjećam otkucaje srca, ne osjećam podraţaje ni gladi ni ţeđi, ne spava mi se (moţda me i plaši to neprestano bdijenje), ne znam ni praznim li se (moţda putem cijevi koje sve obavljaju same), znojim li se, čak ni dišem li. Koliko ja znam, izvan i oko mene nema čak ni zraka. Patim pri pomisli na Paolinu, Carlinu i Nicolettinu patnju, koje me smatraju nemoćnim, ali posljednje što bih trebao učiniti jest prepustiti se toj patnji. Ne mogu na sebe preuzeti bol cijeloga svijeta - neka mi bude dopušten dar okrutne sebičnosti. Ţivim sa samim sobom i za sebe samoga i znam ono što sam nakon prve nezgode bio zaboravio. To je za sada, a moţda i zauvijek, moj ţivot. Dakle, preostaje mi samo čekanje. Probude li me, bit će to iznenađenje za sve. Ali mogao bih se i nikad ne probuditi, pa se moram pripremiti na to neprestano podsjećanje. Ili ću moţda još kratko potrajati, a zatim se ugasiti - pa stoga treba iskoristiti te trenutke. Kad bih odjednom prestao razmišljati, što bi se potom dogodilo? Bi li započeo neki drugi oblik onostranosti sličan ovom mom sasvim osobnom sadašnjem svijetu, ili bi zauvijek bili mrak i nesvjesnost? Bio bih lud da vrijeme koje mi je dano potratim na postavljanje tog problema. Netko mije, moţda slučaj, pruţio priliku da se prisjetim tko sam. Pa da je iskoristimo. Bude li ičega zbog čega se treba kajati, obavit ću čin pokajanja. Ali da bih se pokajao, najprije se moram prisjetiti što sam učinio. Za one nepodopštine kojih se sjećam, Paola ili udovice koje

sam obmanuo vjerojatno su mi već oprostile. I najzad, zna se, postoji li pakao, prazan je. Prije nego što sam zapao u ovaj san, na tavanu u Solari pronašao sam limenu ţabu na koju su se nadovezivali ime Mede Angela i rečenica “karamele doktora Osima”. To su bile riječi. Sada vidim. Doktor Osimo je ljekarnik na Corso Roma, glave ćelave poput jajeta i nebesko plavih naočala. Svaki put kad me mama povede sa sobom u kupovinu i uđe u ljekarnu, čak i ako kupi samo kolut hidronlne gaze, doktor Osimo otvara visoku staklenu posudu punu mirišljavih bijelih kuglica i poklanja mi paketić mliječnih karamela. Znam da ih ne smijem odmah sve pojesti, moraju mi potrajati barem tri ili četiri dana. Nisam ni primijetio - imao sam manje od četiri godine - da je mama, pri posljednjem izlasku, imala trbuh veći nego inače, ali su me nakon posljednje posjete doktoru Osimu, jednog dana poslali da siđem na donji kat i povjerili me gospodinu Piazzi. Gospodin Piazza ţivi u golemoj sobi nalik prašumi, punoj ţivotinja koje se čine ţivima, papagaja, lisica, mačaka, orlova. Objasnili su mi da kad neka ţivotinja ugine, umjesto da je sahrani on je ispuni slamom. Sad su me posjeli kod njega, a on me zabavlja objašnjavajući mi imena i osobine raznih ţivotinja i provodim ne znam koliko vremena u toj divnoj nekropoli u kojoj smrt izgleda ljubazna, staroegipatska, a ima miris koji udišem samo na tom mjestu, pretpostavljam da su to kemijski preparati, zajedno s mirisom prašnog perja i stavljene koţe. Najljepše poslijepodne moga ţivota. Kad je netko sišao po mene i vratio me u kuću, primijetio sam da mi se tijekom boravka u kraljevstvu mrtvih rodila sestrica. Donijela ju je primalja koja ju je pronašla u kupusu. Iz bjeline čipke, od sestrice proviruje samo kugla glave pomodrjela od navale krvi, a na noj se otvara crna rupa iz koje izlaze prodorni krici. Ne, ništa joj nije, kaţu mi: kad se sestrica rodi, ona to tako radi, jer je to njen način kojim kaţe da je zadovoljna što sad ima mamu i tatu i maloga brata. Vrlo sam uzbuđen i predlaţem da joj odmah dam jednu od karamela doktora Osima, ali mi objašnjavaju da netom rođena djevojčica nema zuba, pa siše samo mamino mlijeko. Bilo bi baš lijepo hitnuti bijele kuglice i ubaciti ih u tu crnu rupu. Moţda bih osvojio zlatnu ribicu. Trčim do ormarića s igračkama i uzimam limenu ţabu. Jest da se sestrica tek rodila, ali zelena ţaba koja krekeće kad joj se pritisne trbuh moţe je samo zabaviti. Ništa od toga, odlaţem i ţabu i povlačim se sav u čudu. Ĉemu onda sluţi nova sestrica? Zar nije bilo bolje ostati sa starim ptičurinama gospodina Piazze? Limena ţaba i Medo Angelo. Na tavanu su mi oboje pali na pamet,

jer je Medo Angelo povezan sa sestricom, ali kasnije kad je već bila sudrug u mojim igrama - i pohlepna za mliječnim karamelama. “Prestani Nuccio, Medo Angelo ne moţe više.” Koliko sam samo puta molio svog rođaka da prestane sa svojim mučenjima. Ali bio je stariji od mene, svećenici su ga poslali u internat, cijeli dan ukočen u odori, pa si je davao oduška kad bi se vratio u grad. Na kraju duge bitke igračkama, zarobio bi Medu Angela, zavezao ga za naslon kreveta i podvrgavao nezamislivim šibanjima. Medo Angelo, otkad sam ga imao? Sjećanje na njegov dolazak gubi se u vremenu kad, kako mi je rekao Gratarolo, još nismo naučili uređivati naša osobna sjećanja. Angelo, plišani prijatelj, ţućkast, pokretnih ruku i nogu poput lutaka, tako da moţe sjediti, hodati, podizati ruke prema nebu. Bio je velik, dostojanstven, imao je dva sjajna i vrlo ţiva oka. Ja i Ada smo ga izabrali za kralja naših igračaka i olovnih vojnika i lutaka. Starost ga je, izlizavši ga, učinila još dostojnijim poštovanja. Stekao je neki svoj šepavi ugled koji je s vremenom sve više rastao otkako je, poput junaka mnogih bitaka, izgubio oko i ruku. Prevrtali bismo klupicu koja bi postajala brod, gusarski jedrenjak, ili verneovsko plovilo četvrtastog pramca i krme; Medo Angelo bi sjedio za kormilom, a pred njim su se, spremni za daleke pustolovine, ukrcavali vojnici iz Zemlje Dembelije s Kapetanom Krumpirkom, koji su zbog svoje veličine bili vaţniji, iako komičniji, od ozbiljnih suboraca, glinenih vojnika koji su već tada bili veći invalidi od Angela, neki bez glave ili udova, a iz njihovih su tijela od prešanog, ali sad već prhkog i izblijedjelog materijala, izvirivale kuke od ţeljezne ţice, kao da su mnogobrojni Long John Silveri. Dok je to slavno plovilo isplovljavalo iz Mora dječje sobe, prelazilo Ocean Hodnika i pristajalo u Arhipelagu Kuhinje, Angelo se šepirio među svojim liliputanskim podanicima, ali taj nerazmjer nas nije smetao, jer je veličao njegovo Guliversko Veličanstvo. S vremenom je Medo Angelo, zahvaljujući svom velikodušnom sluţenju, onako sklon svim vrstama akrobacija, ţrtva bijesa rođaka Nuccia, već izgubio i drugo oko, drugu ruku, a zatim i noge. Dok smo Ada i ja rasli, iz njegova su osakaćena trupa počeli provirivati čuperci slame. Naši su roditelji sve više gunđali da to olinjalo tijelo počinje hraniti kukce, moţda kulture bacila, pa su nas tjerali da ga se riješimo, uz oštru prijetnju kako će ga baciti u smeće kad budemo u školi. Adi i menije već bilo ţao ljubljenog Medu, tako boleţljivog i nesposobnog da se sam drţi uspravno, izloţenog polaganom vađenju utrobe i onom nedostojnom istjecanju unutarnjih organa. Prihvatili

smo misao da mora umrijeti - štoviše, već smo ga trebali smatrati pokojnim pa mu je stoga trebalo prirediti dostojnu sahranu. Bilo je rano jutro kad je tata netom upalio kotao koji zagrijava sve radijatore u kući. Stvorila se polagana i dostojanstvena povorka. Uz kotao su postrojene sve preţivjele igračke, pod zapovjedništvom Kapetana Krumpirka. Svi stoje u urednim redovima, u stavu pozor, odaju počast poraţenima, kako i dolikuje. Ja idem naprijed noseći jastuk na kojem je ispruţen već gotovo pokojnik, a slijede svi članovi obitelji, uključujući i kućnu pomoćnicu, ujedinjeni u istom tuţnom štovanju. S obrednom skrušenošću upravo uvodim Medu Angela u ţdrijelo tog plamtećeg Baala. Angelo se, sad tek samo vreća slame, ugasio u samo jednom plamsaju. Bio je to proročki obred, jer se nekoliko mjeseci kasnije ugasio i kotao koji se najprije loţio kamenim ugljenom, a kasnije, kad je antracita nestalo, jajolikim komadima ugljene prašine. Ali nastavak rata je i to racionalizirao, pa smo u kuhinji morali nanovo osposobiti staru peć, poprilično sličnu onoj koju ćemo kasnije koristiti u Solari, koja je mogla progutati drvo, papir, karton i brikete od prešanog materijala boje vina, koje su gorjele slabo i sporo i davale privid plamena. Smrt Mede Angela me ne ţalosti niti mi izaziva navale sjete. Moţda je tako bilo sljedećih godina, moţda sam to opet osjetio kad sam se kao šesnaestogodišnjak bacio na ponovno osvajanje neposredne prošlosti, ali sada ne. Sada ne ţivim u protjecanju vremena. Sada za mene vrijeme

više ne teče. Sada sam, blaţen, u vječnoj sadašnjosti. Angelo mi je pred očima, na dan njegova pogreba kao i u danima njegova trijumfa, mogu se premještati s jedne uspomene na drugu i svaku ţivim kao hic et nunc. Ako je to vječnost, divna je, i zašto sam morao čekati šezdeset godina prije nego što je zasluţim? A Lilino lice? Sada bih ga trebao vidjeti, ali sjećanja kao da mi nadolaze sama, jedno po jedno, redom koji su sama odabrala. Dovoljno je pričekati. Ništa drugo mi i ne preostaje. Sjedim u hodniku, pokraj Telefunkena. Emitiraju neku komediju. Tata je prati cijelu, a ja mu sjedim u krilu, s palcem u ustima. Ne shvaćam ništa od tih zgoda, obiteljskih tragedija, preljuba, iskupljenja, ali me ti udaljeni glasovi uvode u san. Odlazim na spavanje traţeći da vrata moje sobe ostanu otvorena, tako da vidim svjetlo iz hodnika. Još u njeţnoj dobi postao sam vrlo bistar i naslutio da darove Sveta tri kralja u bogojavljenskoj noći zapravo kupuju roditelji. Ada u to ne vjeruje, ne mogu malu djevojčicu lišiti iluzija i u noći petog siječnja očajnički se trudim ostati budan, kako bih čuo što se tamo vani zbiva. Ĉujem kako raspoređuju darove. Naredno ću jutro hiniti radost i zapanjenost zbog čudesnog događaja, zato što sam prepredenjak i ne ţelim da se ta igra prekine. Znam ja to odavno. Naslutio sam da se djeca rađaju iz mamina trbuha, ali to ne govorim. Mama priča s prijateljicama o ţenskim stvarima (ta i taje, hm, u drugom u stanju, ili ima neke priraslice tamo, hm, na jajnicima), jedna od njih je ušutkuje upozoravajući je da se dijete mota naokolo, a mama kaţe kako nije vaţno, jer smo u toj dobi blesani. Ja uhodim iza vrata i proničem u tajne ţivota. Iz kruţnog krila mamine komode izvukao sam knjigu. Nije istina d a j e smrt Giovannija Mosce, uljudnu i ironičnu jadikovku o ljepotama zagrobnog ţivota i o milini leţanja pod ugodnim pokrovom zemlje. Sviđa mi se taj poziv na smrt, moţda je to moj prvi susret sa smrću, prije zelenih kolaca junaka Valentea. Ali jednog jutra, u petom poglavlju, slatka Maria koju je u trenutku slabosti prihvatio grobar, osjeti u trbuhu lepet krila. Od tog trenutka autor je bio srameţljiv i samo je spomenuo nesretnu ljubav i dijete koje će se roditi. Ali sada si dopušta realističan opis koji me uţasava: “Trbuh joj je, od tog jutra, oţivio šumovima i drhtajima, poput kaveza u kojem su vrapčići... Dijete se micalo.” To je prvi put da čitam, na nepodnošljivo realan način, o trudnoći. Ne iznenađuje me ono što sam saznao, što samo potvrđuje ono što sam već i sam razumio. Ali sam uplašen mišlju da će me netko iznenaditi dok čitam taj zabranjeni tekst i shvatiti da sam saznao. Osjećam se grešnikom, jer sam prekršio zabranu. Odlaţem knjigu u komodu,

nastojeći izbrisati svaki trag svog bespravnog uplitanja. Znam tajnu, ali to znanje mi se čini kaţnjivim. To se dogodilo mnogo prije nego što sam poljubio lice lijepe filmske zvijezde na naslovnici Novelle, a povezano je s otkrićem rođenja, a ne seksa. Poput nekih primitivnih naroda koji, priča se, nikada nisu uspjeli dovesti u izravnu vezu seksualni čin i trudnoću (zapravo, devet mjeseci je cijelo stoljeće, govorila je Paola) i menije dugo trebalo da shvatim tajanstvenu vezu između seksa, aktivnosti odraslih i djece. Ĉak se ni moji roditelji nisu zabrinjavali da bi me mogli obuzeti uznemirujući osjećaji. Vidi se da ih je njihova generacija iskusila sa zakašnjenjem, ili su zaboravili na svoje djetinjstvo. Ja i Ada idemo rukom u ruci s roditeljima, susrećemo nekog poznanika, tata kaţe da idemo pogledati Zlatni grad, ovaj se zlobno smiješi gledajući nas malene i šapće kako je film “pomalo nepristojan”. Tata nehajno odgovara: “Pobrinut ćemo se da ne gleda ono što ne treba.” A ja sa srcem u grlu pratim vruće zagrljaje Christine Sonderbaum. U hodniku u Solari, dok sam razmišljao o izrazu “rase i narodi svijeta” pala mije na pamet dlakava stidnica. Zapravo, evo me tu, s nekim prijateljima, moţda u vrijeme srednje škole, u radnoj sobi oca jednoga od njih, gdje se nalaze svesci Biasuttijevih Rasa i naroda sirijeta. Brzo listamo stranice dok ne stignemo na onu na kojoj je slika kalmučkih ţena, d poil, gdje se vidi spolni organ ili njihovo krzno. Kalmuke, ţene koje trguju svojim tijelom. Ponovno sam u magli, koja suvereno vlada u tami zamračenja, dok se grad trudi nestati pred nebeskim očima neprijateljskih zrakoplova, u svakom slučaju nestaje pred mojim, koje ga gledaju sa zemlje. Hodam u toj magli kao na slici iz prve čitanke, drţeći za ruku tatu s istim onakvim borsalino šeširom kao i gospodin iz knjige, ali u manje elegantnom kaputu, iznošenijem i spuštenih ramena, a raglan - a još je iznošeniji moj, s tragom rupice za gumb na desnoj strani, što je znak da je preokrenut od nekog starog očeva kaputa. U desnoj ruci otac nosi, ne štap za šetnju, nego električnu lampu, ali ne onu s baterijom: ova se napaja trenjem, poput svjetla na biciklu, pritiskanjem neke vrste otponca s četiri prsta. Blago zuji, a pločnik osvjetljava taman koliko je potrebno da se vidi neka stuba, ugao, početak kriţanja, zatim prsti smanjuju pritisak i svjetla nestaje. Nastavljamo desetak koraka, na temelju onog što smo nakratko vidjeli, naslijepo, a zatim se na trenutak svjetlo ponovno pali. U magli se mimoilazi s drugim sjenama, ponekad se promrmlja neki pozdrav, riječ isprike, i čini mi se ispravnim činiti to šaptom, iako, ako dobro o tome promislim, bombarderi mogu vidjeti svjetlost, ali ne

mogu čuti glasove, pa se dakle po toj magli moglo kretati i pjevajući na sav glas. Ali nitko to ne čini, jer kao da mi našim mukom hrabrimo maglu da štiti naše korake, učini nas nevidljivima, nas i ulice. Treba li uopće tako strogo zamračenje? Moţda samo da nas umiri, jer kad su htjeli bombardirati ionako su dolazili danju. Usred noći su zasvirale sirene. Mama plačući budi nas djecu - ne plače iz straha od bombi nego zbog našeg upropaštenog sna - navlači nam kaputić preko pidţame i silazimo u sklonište. Ne u sklonište u našoj kući, koje je tek podrum ojačan gredama i vrećama pijeska, nego u sklonište kuće preko puta, sagrađene trideset devete, kad se već predviđao rat. Do tamo se ne stiţe preko dvorišta odvojenih zidićima, nego obilazeći kvart trkom, uzdajući se u činjenicu da su sirene zasvirale kad su zrakoplovi bili još dovoljno udaljeni. Protuzrakoplovno sklonište je lijepo, s onim svojim cementnim zidovima izbrazdanim ponekim potočićem vode, s blijedim ali toplim svjetlima, svi odrasli sjede na klupama i čavrljaju, a mi djeca trčkaramo po sredini. Udarci protuzračne obrane stiţu prigušeni, svi su uvjereni da će sklonište izdrţati ako bomba i padne na kuću. Nije istina, ali pomaţe. Obilazi ga potpuno zaokupljen nadstojnik zgrade, maestro Monaldi, moj učitelj iz osnovne škole, poniţen što nije imao dovoljno vremena da odjene odoru centuriona Milicije, sa skvadrističkim odličjima. U to je doba netko tko je sudjelovao u Marsu na Rim bio kao povratnik iz velikih Napoleonovih bitaka - i tek mi je nakon 8. rujna četrdeset treće djed objasnio da je to bila šetnja sitnih lupeţa, naoruţanih štapovima, i da je kralj izdao naredbu, jedna skupina pješaštva ih je mogla uništiti na pola puta. Ali kralj je bio Najbrţa noţica, a izdaja mu je bila u krvi. Dakle, maestro Monaldi šeće među stanarima, smiruje ih, brine se za trudne gospođe, objašnjava kako su to male ţrtve koje treba podnijeti za konačnu pobjedu. Svira sirena za prestanak uzbune, obitelji izlijeću na ulicu. Gospodin kojega nitko nije poznavao, a sklonio se k nama jer ga je uzbuna iznenadila dok je bio na ulici, pripaljuje cigaretu. Maestro Monaldi ga grabi za ruku i sarkastično upita zna li da je rat i zamračenje. “Ĉak i kad bi gore još bio neki bombarder, ne bi vidio svjetlo ţigice,” kaţe ovaj i ponovno počinje pušiti. “Aha, vi to znate?” “Naravno da to znam. Ja sam kapetan, pilot, i letim na bombarderima. Jeste li vi ikada bombardirali Maltu?” Pravi heroj. Bijeg maestra Monaldija koji se puši od bijesa, veseli komentari stanara, govorio sam da je napuhanko, takvi su svi koji zapovijedaju.

Maestro Monaldi i njegovi sastavci o herojima. Vidim sebe navečer, mama i tata nada mnom. Sutradan će u razredu biti sastavak za sudjelovanje u školskom natjecanju iz kulture. “Kojagod tema bila,” kaţe mama, “bit će o Duceu i ratu. Pa stoga pripremi lijepe fraze koje ostavljaju dojam. Primjerice, vjerni i nepodmitljivi čuvari Italije i njene civilizacije, rečenica je koja uvijek dobro prolazi, bez obzira na temu.” “A što bude li tema bitka za ţito?” “Svejedno je ubaci, upotrijebi malo mašte.” “Sjeti se da vojnici svojom krvlju natapaju uţareni pijesak Marmarica,” predlaţe tata. “I ne zaboravi da je naša civilizacija nova, herojska i sveta. To uvijek ostavlja dobar dojam. Ĉak i ako je bitka za ţito.” Ţele sina koji dobiva dobru ocjenu. Opravdana teţnja. Ako dobra ocjena ovisi o znanju o paralelama, uči se iz knjige za geometriju, mora li se govoriti kao Balilla, uči se napamet ono što jedan Balilla mora misliti. Ne postavlja se pitanje je li to opravdano ili ne. Konačno, moji roditelji to nisu znali, ali čak i peti Euklidov poučak vrijedi samo za ravne površine, tako idealno ravne kakve u stvarnosti ne postoje. Reţim je bio ravna površina kojoj su se svi do sada prilagodili. Zanemarujući krivuljaste vrtloge u koje paralele ulijeću ili se beznadno razdvajaju. Ponovno vidim kratki prizor koji se vjerojatno dogodio nekoliko godina ranije. Pitam: “Mama, što je to revolucija?” “To je kad radnici dođu na vlast pa odrube glave svim sluţbenicima kao što je tvoj otac.” Taman dva dana nakon onog sastavka dogodila se epizoda s Brunom. Bruno, dva mačja oka, šiljasti zubi i mišje siva glava na kojoj se pojavljuju bijele mrlje, kao od alopecije ili lišaja. Bili su to oţiljci od krasta. Siromašna su djeca uvijek imala kraste po glavi, i zato što su ţivjela u ne baš čistom okruţenju i zbog avitaminoze. U osnovnoj školi smo ja i De Caroli bili razredni bogataši, tako se tada mislilo; zapravo, naše su obitelji pripadale istom društvenom sloju kao i učitelj, ja zato što je moj otac bio sluţbenik i nosio kravatu, a moja majka šešir (pa stoga nije bila ţena nego gospođa), a De Caroli zato što je njegov otac imao malu prodavaonicu tkanina. Svi drugi su bili iz niţih slojeva, s roditeljima su još uvijek razgovarali na dijalektu, pa su zato stalno radili pravopisne i gramatičke pogreške, a najsiromašniji od svih je bio Bruno. Bruno je imao poderanu crnu kutu, nije imao bijeli ovratnik, a kad ga je i imao bio je prljav i izlizan i, naravno, nije imao plavu mašnu kao pristojna djeca. Imao je kraste, pa je zato bio izbrijane glave, to je

bila jedina njega za koju je obitelj znala, čak i protiv ušiju, a bijele su mrlje ostajale od već ozdravljenih krasta. Obiljeţja niţeg poloţaja. Učitelj je sve u svemu bio dobar čovjek, a s obzirom na to da je bio skvadrist osjećao se obveznim podučavati nas muški, pa nam je zadavao snaţne pljuske. Ali nikada meni ni De Ĉaroliju, jer je znao da ćemo reći našim roditeljima koji su mu bili ravni. Budući da je stanovao u istom bloku kuća, ponudio se da me svakog dana prati kući po izlasku iz škole, zajedno sa svojim sinom, kako se moj otac ne bi mučio da dolazi po mene. I zato što je moja majka bila rođakinja snahe ravnateljice osnovne škole, pa nikad se ne zna. Za Bruna su međutim pljuske bile svakodnevne, jer je bio ţivahan pa je dakle imao loše vladanje i pojavljivao se u razredu u masnoj kuti. Uvijek je Bruna slao u kut i izlagao ga ruglu. Jednog je dana Bruno došao u školu nakon neopravdanog izostanka i učitelj je zasukao rukave kad je Bruno stao plakati i kroz jecaje dao naslutiti da mu je umro otac. Učitelj je bio ganut, jer su čak i skvadristi imali srca. Naravno, za njega je socijalna pravda značila milostinju, pa je od sviju nas zatraţio prilog. I naši su roditelji imali srca, jer je sljedećeg dana svatko od nas došao s ponekim novčićem, iznošenim odijelom, staklenkom marmelade, kilogramom kruha. Bruno je dobio svoj trenutak solidarnosti. Ali tog istog jutra, dok smo stupali po dvorištu, počeo je hodati četveronoške, pa smo svi pomislili kako je stvarno zločest kad čini takve stvari, a netom mu je tata umro. Učitelj je vikao kako mu nedostaje i najosnovniji osjećaj zahvalnosti. Postavši siroče dva dana ranije, odmah se okoristio dobročinstvom svojih drugova i već je bio sklon prijestupu; s obzirom na to iz kakve je obitelji, više se i ne moţe iskupiti. Kao drugi sporedni lik te male drame, na trenutak sam bio u dvojbi. Već sam je osjetio i jutro nakon sastavka, probudivši se nemiran i pitajući se volim li doista Ducea, ili sam licemjeran dječak koji tako samo piše. Gledajući Bruna kako hoda na sve četiri, shvatio sam da je to bio ispad dostojanstva, način da odgovori na poniţenje koje je pretrpio zbog naše ljigave velikodušnosti. To sam još bolje shvatio nekoliko dana kasnije, najednom od onih fašističkih subotnjih sastanaka, na kojima smo bili poredani svi u odorama; naše su bile blistave, Brunova ista kao i kuta za radne dane, plava marama loše zavezana, a morala se izgovarati prisega. Centurion je govorio: “U ime Boga i Italije, priseţem da ću izvršavati Duceove naredbe i sluţiti svim svojim snagama, a ako je potrebno i svojom krvlju, ciljevima fašističke revolucije. Priseţete li?” I svi smo morali odgovoriti: “Priseţem!” Dok smo svi vikali 'priseţem!' Bruno - koji je bio

pokraj mene i čuo sam ga vrlo dobro - viknuo je: “Doseţem!” Pobunio se. Bio je to prvi put da sam nazočio činu pobune. Je li se pobunio samovoljno ili zato što mu je otac bio pijanac i socijalist kao i onom talijanskom dječaku u svijetu? Sada shvaćam da je Bruno bio prvi koji me podučio kako reagirati na tu retoriku koja nas je gušila. Između sastavka u mojoj desetoj godini i kronike u jedanaestoj, na kraju petoga razreda osnovne škole, preobrazila me Brunova poduka. On je bio revolucionarni anarhist, ja tek pomalo skeptik, pa je njegov “doseţem” postao mojom nelomljivom čašom. Jasno je da sada, u tišini kome, bolje razumijem ono što mi se dogodilo. Je li to ono prosvjetljenje koje i drugi imaju kad im kucne čas pa se, kao u Martinu Edenu, u tom trenu sve shvati, ali čim se sazna, to se i prestane znati? Ja, kome još nije kucnuo taj čas, u prednosti sam pred onima koji umiru. Razumijem, znam, čak se i sjećam (sada) da znam. Jesam li ja takav sretnik?

16. VJETAR ZVIŢDI Htio bih se sjetiti Lile... Kako je Lila izgledala ? Iz izmaglice ovog polusna pojavljuju mi se druge slike, ali to nije ona. Pa ipak, neka bi osoba u normalnim okolnostima morala moći reći ţelim se sjetiti prošlogodišnjeg odmora. Ako je sačuvala ikakav trag, sjetit će se. Ja ne mogu. Moje je sjećanje člankovito, poput trakavice, ali za razliku od tog plošnjaka nema glavu, luta labirintom, a svaka točka moţe biti početak ili kraj putovanja. Moram pričekati da sjećanja dođu sama, slijedeći neku svoju logiku. Tako se hoda kroz maglu. Po suncu stvari vidiš iz daleka i moţeš odlučiti promijeniti smjer kako bi naišao na nešto određeno. U magli ti netko ili nešto dolazi u susret, ali ne znaš tko je to sve dok ti ne bude blizu. Moţda je to normalno, ne moţeš imati sve u samo jednom trenutku, sjećanja u slijedu, kao raţnjić. Što li je ono rekla Paola o magičnom broju sedam, o kojem govore psiholozi? S popisa se lako sjetiš do sedam elemenata, kasnije više ne ide. Niti sedam. Tko su sedam patuljaka? Ljutko, Veseljko, Pospanko, Stidljivko, Burko, Učo... A zatim? Uvijek nedostaje sedmi patuljak. A sedam rimskim kraljeva? Romul, Numa Pompilije, Tul Hostilije, Servije Tulije, Tarkvinije Prisko, Tarkvinije Oholi... A sedmi? Aha, Kihavko. Mislim da je moje najranije sjećanje pajac odjeven kao glavni bubnjar vojnog sastava, u bijelu odoru s kepijem, a ako ga naviješ ključićem on lupa po svom bubnju. Je li doista tako, ili sam ga tijekom godina tako preinačio koristeći prisjećanja svojih roditelja?

Nije li to moţda prizor sa smokvama, ja pod drvetom, a seljak koji se zvao Quirino vere se ljestvama da mi ubere najbolju smokvu - samo što tada još nisam znao izgovoriti riječ figa i rekao sam siga? Posljednje sjećanje: u Solari pred infolijem. Jesu li Paola i drugi primijetili što mije bilo u rukama kada sam odjednom zaspao? Moraju ga dati Sibilli, odmah, ostanem li ovako godinama neće moći platiti troškove, morat će prodati studio, a zatim Solaru, pa moţda ni to ne bi bilo dovoljno, dok mi s in folijom mogu platiti vječni boravak u bolnici, s deset bolničara, pa je dovoljno da me dođu vidjeti jednom mjesečno i zatim se mogu se vratiti vlastitim ţivotima. U susret mi dolazi drugi lik koji mi se ceri pokazujući mi besramnu gestu. Kao da me, pograbivši me s leđa, obavio sobom i raspršio se u magli. Pokraj mene prolazi bubnjar s kepijem. Sklanjam se u djedovo naručje. Osjećam miris lule dok obraz naslanjam na njegov prsluk. Djed je pušio lulu i mirisao na duhan. Zašto u Solari nije bilo njegove lule? Bacili su je prokleti ujak i ujna, nije im se činila vaţnom, glave onako izlizane plamenom mnogih ţigica; bacili su i pera i bugačice, ne znam što još, naočale, čarapu s rupom i posljednju, još napola punu, kutiju duhana. Magla se raspršuje. Sjećam se Bruna na sve četiri, ali se ne sjećam Carlina rođenja, dana kad sam diplomirao, prvog susreta s Paolom. Ranije se nisam sjećao ničega, sada se sjećam svega iz prvih dana svoga ţivota, ali se ne sjećam kad je Sibilla prvi put ušla u moj studio traţiti posao - ili kad sam napisao svoju posljednju pjesmu. Ne uspijevam se sjetiti lica Lile Sabe. Sjetiti se njega, vrijedilo bi cijelog ovog sna. Ne sjećam se Lilina lica koje sam posvuda traţio tijekom svog odraslog ţivota, jer se još ne sjećam svog odraslog ţivota, niti onoga što sam ulazeći u odrasli ţivot ţelio zaboraviti. Moram čekati, ili se pripremiti na beskonačno kruţenje stazama svojih prvih šesnaest godina. Moglo bi dostajati, kad bih ponovno proţivio svaki trenutak, svaki događaj, potrajao bih u ovom stanju drugih šesnaest godina. Bit će mi dovoljno, stigao bih tako do sedamdeset šest, razuman ţivotni vijek... A Paola se pita treba li isključiti prekidač. Ali zar ne postoji telepatija? Mogao bih se usredotočiti na Paolu i intenzivno razmišljati kako bih joj poslao poruku. Ili pokušati sa svjeţim i praznim dječjim umom. “Poruka za Sandra, poruka za Sandra, ovdje Sivi Orao iz Fernet Branca, ovdje Sivi Orao, odgovorite. Prijem...” A taj bi mi prenio: “Roger, Sivi Orle, čujem te glasno i jasno...” U gradu se dosađujem. Ĉetvorica nas u kratkim hlačama i igramo se na ulici ispred kuće, gdje prođe jedan automobil na sat i vozi polako.

Usuđuju se pustiti nas da se tamo igramo. Igramo se pikulama, sirotinjskim igračkama, dobrima i za one koji nemaju drugih igračaka. Ima ih glinenih, smećkastih i staklenih, prozirnih s raznobojnim šarama, a druge su mliječno bijele isprugane crvenim. Prva igra, rupa: pikule se odbacuju sa sredine ulice, preciznim udarcem kaţiprsta koji klizi po palcu (ali oni najbolji kliţu palcem po kaţiprstu), u rupicu iskopanu u pločniku. Ima ih koji pikulu utjeraju prvim udarcem, inače se ide po fazama. Druga igra, spanna cetta koju smo u Solari zvali cicca spanna. Kao kod boćanja, treba doći blizu prve pikule, ali ne bliţe od pedlja koji se mjeri s četiri prsta. Divili smo se onima koji su znali zavrtjeti zvrk. Ali ne zvrk bogate djece, metalni s raznobojnim prugama, koji se navija višekratnim pritiskanjem okrugle drške na poluzi, a zatim ga se pusti, pa se okreće iscrtavajući višebojne vrtloge, nego drveni zvrk, pirlu ili mongiu, neku vrstu ispupčenog cunja, trbušaste kruške koja završava čavlom, a tijelo je obiljeţeno nizom spiralnih ureza. Obavija se špagom koja ulazi u ureze, zatim se slobodnom vrhu d a j e jak trzaj kojim se povlači špaga i mongia se okreće. Ne znaju to svi raditi, meni ne uspijeva jer sam razmaţen skupljim i lakšim zvrkovima - pa mi se druga djeca rugaju. Tog se dana nismo mogli igrati, jer su uzduţ pločnika bila neka gospoda, u sakoima i s kravatama, koja su nekom motičicom vadila korov. Rade bez nekog zanosa, polako, i jedan od njih počinje razgovarati s nama, informirajući se o raznim igrama pikulama. Kaţe da je on kao mali igrao krug: nacrtali bi krug kredom na pločniku ili štapom na zemlji, u njega bi postavili pikule, zatim bi većom pikulom pokušavali iz kruga te pikule istjerati, a pobijedio bi onaj koji bi ih najviše istjerao. “Poznajem tvoje,” rekao mi je, “pozdravi ih od gospodina Levija, onog iz dućana šeširima.” Ispričao sam to kod kuće. “Oni su Ţidovi,” rekla je mama, “moraju ići na prisilni rad.” Tata je podigao pogled prema nebu i rekao “ma!” Kasnije sam otišao u djedov dućan i upitao ga zašto Ţidovi idu na prisilni rad. Rekao mije da se prema njima ponašam pristojno ako ih ponovno sretnem, jer su to dobri ljudi, ali mi za sada neće objasniti tu priču, jer sam još premali. “Šuti i ne pričaj o tome naokolo, posebno ne učitelju.” Jednog dana će mi sve ispričati. S'as gira. Tada sam se samo pitao kako to da Ţidovi prodaju šešire. Šeširi koje sam viđao po plakatima obješenima na zidove ili na reklamama u časopisima bili su gospodski i elegantni. Još nisam imao razloga zabrinjavati se zbog Ţidova. Tek kasnije, u Solari, djed mije pokazao novine iz 1938. u kojima su objavljeni rasni zakoni, ali sam trideset i osme imao šest godina i nisam čitao novine.

Zatim, jednog dana više nismo vidjeli gospodina Levija i ostale kako plijeve pločnik. Mislio sam tada da su ih pustili da se vrate kući, nakon male pokore. Ali poslije rata sam čuo kako netko priča mami da je gospodin Levi umro u Njemačkoj. Nakon rata sam već naučio mnoge stvari, ne samo kako se rađaju djeca (uključujući i pripremne radnje devet mjeseci ranije), nego i kako umiru Ţidovi. Moj se ţivot promijenio sklanjanjem na sigurnije, u Solani. U gradu sam bio potišteno dijete koje se nekoliko sati dnevno igralo s drugovima iz škole. Ostalo bih se vrijeme sklupčao uz knjigu ili vozio na biciklu. Jedini čarobni trenutci bili su oni koje sam provodio u djedovu dućanu: on bi razgovarao s pokojim kupcem, a ja bih kopao i kopao, zaslijepljen stalnim otkrićima. Ali tako sam postajao sve osamljenijim i ţivio samo sa svojim maštarijama. U Solari, gdje sam sad već sam silazio do seoske škole i skitao poljima i vinogradima, bio sam slobodan, preda mnom se otvaralo neistraţeno područje. I imao sam mnogo prijatelja s kojima sam se potucao naokolo. Glavna nam je misao bila napraviti kolibu. Sad ponovno gledam cijeli ţivot u Oratoriju, kao na filmu. Sjećanje više nije ispresijecano, nego povezani slijed... Koliba nije morala biti poput kuće, s krovom, zidovima i vratima. Obično je to bila neka rupa, neka graba na kojoj se mogao napraviti pokrov od granja i lišća, kako bi ostala otvorena puškarnica s koje se nadgledalo udolinu ili barem zaravan. Uperili bismo štapove i pucali kao da su strojnice. Kao u Giarabubu, mogla nas je poraziti samo glad. Počeli smo odlaziti u Oratorij, jer smo na kraju nogometnog igrališta, na uzvisini iza zidića pronašli idealno mjesto za kolibu. Odatle smo mogli strojnicom gađati svu dvadeset dvojicu igrača nedjeljne utakmice. U Oratoriju smo bili prilično slobodni, tek oko šest bi nas sakupili za poduku iz vjeronauka i za blagoslov, a ostatak vremena smo radili što smo htjeli. Bili su tu primitivni vrtuljak, nekoliko ljuljački, mala pozornica na kojoj sam prvi put glumio prizore

iz Malog Pariţanina. Tu sam dobro ovladao prednjim dijelom pozornice, što će me mnogo godina kasnije učiniti nezaboravnim u Lilinim očima. Dolazili su i stariji dječaci, pa čak i mladići - nama su izgledali vrlo stari - koji su igrali stolni tenis ili se kartali, ali ne za novac. Onaj dobričina, don Cognasso, direktor Oratorija, nije od njih traţio da se ispovijedaju, bilo je dovoljno da dođu tamo umjesto da u skupinama biciklima odlaze u grad, čak i uz prijetnju iznenadnog bombardiranja, zbog nastojanja da se popnu u Crvenu kuću, bordel poznat u cijeloj pokrajini. Nakon 8. rujna u Oratoriju sam prvi put čuo govoriti o partizanima. Isprva su to bili dječaci koji su samo pokušavali izbjeći ili novo regrutiranje Socijalne Republike ili racije Nijemaca koji bi ih slali na rad u Njemačku. Zatim su ih počeli nazivati pobunjenicima, jer su ih tako nazivala sluţbena priopćenja. Tek smo nakon nekoliko mjeseci saznali da ih je deset strijeljanojedan je bio iz Solare - a kad smo čuli da im Radio London upućuje posebne poruke, tada smo ih počeli nazivati partizanima, ili patriotima, kako im se više sviđalo. U selu su svi bili za partizane, jer su to sve bili momci iz tih krajeva, a kad bi se pojavili, iako su sada svi imali nadimke, Jeţ, Munja, Plavobradi ili Jaki, i dalje smo ih zvali onako kako smo ih ranije poznavali. Mnogi od njih bili su mladići koje sam viđao u Oratoriju kako se kartaju, u bijednim i rasparanim jaknicama, a sad su se pojavljivali s kapama sa šiltom, redenikom preko ramena i strojnicom, remenom s obješenim dvjema ručnim bombama, poneko čak i s pištoljem u koricama. Nosili su crvene košulje, ili jakne engleske vojske ili hlače sa štitnicima kraljevskih časnika. Bili su prekrasni. Već četrdeset četvrte bi se pojavljivali u Solari, brzim upadima u trenutcima kad tamo nije bilo Crnih brigada. Ponekad bi se spuštali badoljovci, s plavim maramama, govorilo se da su za kralja, a u napad su odlazili još uvijek vičući Savoia. Ponekad su to bili garibaldinci, s crvenim maramama, koji su pjevali pjesme protiv kralja i Badoglia, i zviţdi vjetar, urla oluja, - cipele su poderane, pa ipak treba poć, - osvojiti crveno proljeće, - gdje izlazi sunce budućnosti. Badoljovci su bili bolje naoruţani, govorilo se da Englezi šalju pomoć njima, a ne drugima koji su svi bili komunisti. Garibaldinci su imali strojnice poput onih Crnih brigada, zaplijenjene u nekom okršaju ili nekom prepadu na oruţarnicu, a badoljovci su imali najnoviji model engleskih Stenova. Sten je bio lakši od strojnice, imao je prazni kundak, kao profil od ţeljezne ţice, punjač mu je bio sa strane, a ne ispod. Jednom mi je jedan od njih dopustio da ispalim metak. Uglavnom su pucali kako bi ostali u formi i da se pokaţu pred djevojkama.

Jednom su došli fašisti iz San Marca, pjevali su San Marco! San Marco! - zar je vaţno ako se umire. Ljudi su govori da su to bila dobra djeca iz dobrih obitelji, koja su moţda krivo odabrala, ali prema narodu su se ponašali dobro, a ţenama su se udvarali pristojno. Međutim, oni iz Crnih brigada bili su oslobođeni iz zatvora i popravnih domova (bilo je i šesnaestogodišnjaka) i samo su htjeli da ih se svi boje. Vremena su bila teška, pa se nismo smjeli uzdati ni u one iz San Marca. Idem s mamom u selo na misu, a s njom je gospođa iz vile nekoliko kilometara od nas. Uvijek je ljuta na svog napoličara koji je potkrada pri podnošenju računa. A budući da je napoličar crveni, ona je postala fašist, barem u smislu da su fašisti protiv crvenih. Izlazimo iz crkve, a dva časnika San Marca pogledavaju gospođe, više ne baš tako mlade, ali su još uvijek dobro izgledale - a osim toga, zna se, vojnici kljucaju tamo gdje mogu. Pribliţavaju se pod izlikom da traţe neku informaciju, jer nisu iz ovih krajeva. Dvije se gospođe ponašaju ljubazno (konačno, to su dva zgodna mladića) i pitaju ih kako se osjećaju tako daleko od kuće. “Borimo se kako bismo ovoj zemlji vratili njenu čast, moje gospođe, onu čast koju su neki izdajnici uprljali,” odgovara jedan od dvojice. A susjeda komentira: “To je lijepo od vas, a ne kao onaj gospodin o kojem sam govorila.” Jedan od njih se čudno nasmije i kaţe: “Rado bismo znali ime i adresu tog čovjeka.” Mama je problijedjela, zatim pocrvenjela, ali se dobro izvukla: “Ah, znate poručnice, moja prijateljica je govorila o nekom tipu iz Astija koji je u ove krajeve dolazio prošlih godina, a sad tko zna gdje je, kaţu da su

ga otpremili u Njemačku.” “Tako mu i treba,” smiješi se poručnik i ne navaljuje. Uzajamni pozdravi. Na povratku mama promrsi kroz zube onoj nesmotrenoj ţeni kako u ova vremena treba paziti što govori, jer ne treba puno da nekoga strijeljaju. Gragnola. Posjećivao je Oratorij. Uporno je traţio da ga zovu Gragnola, ali su ga svi zvali Gragnola, aludirajući na gragnuola di colpi, kišu udaraca. On bi ponavljao kako je miroljubiv čovjek, a prijatelji su mu odgovarali: “Ma daj, kao da ne znamo...” Šuškalo se da odrţava vezu s garibaldinskim brigadama u planinama - štoviše, neki su govorili da je on veliki vođa i da više riskira ţiveći u selu nego da se negdje skriva, jer ako ga jednog dana otkriju, strijeljat će ga u tren oka. Gragnola je sa mnom glumio u Malom Pariţaninu, a kasnije me i zavolio. Htio me naučiti igrati tresetu. Vidi se da mu je neugodno s drugim odraslima, pa je duge sate provodio brbljajući sa mnom. Moţda je to bila njegova pedagoška sklonost, jer je bio nastavnik. Ili je moţda znao da govori takve budalaštine da bi ga, da ih je pričao naokolo, smatrali antikristom, pa se pouzdavao samo u dječaka. Pokazivao mi je tajna glasila koja su kradom kruţila iz ruke u ruku. Nije mi ih ostavljao, jer, govorio je, koga uhvate s tim, strijeljaju ga. Tako sam saznao za Ardeatinsko krvoproliće u Rimu. “Naši su drugovi gore u brdima,” govorio mi je Gragnola, “upravo zato da se takve stvari više ne bi događale. A Nijemci, kaputtf Pripovijedao mi je kako su tajne partije koje su se javljale preko takvih glasila postojale još prije dolaska fašizma i preţivjele su u ilegali, u inozemstvu, njihove su velike vođe radile kao masoni, a ponekad bi ih Duceovi slugani raspoznali i batinali do smrti. Ne znam što je Gragnola predavao u obrtničkoj školi, odlazio bi svakog jutra na biciklu i vraćao se polovinom poslijepodneva. Zatim je morao prestati, pričalo se da je razlog tomu bio što se dušom i tijelom posvetio partizanima, drugi su šaputali da nije mogao nastaviti, jer je

bio sušičav. Gragnola je doista imao izgled sušičavca, pepeljasto lice, s dvije bolesno crvene jagodice, upalih obraza, ustrajnog kašlja. Imao je kvarne zube, šepao je i bio pomalo grbav, ili je imao iskrivljenu kralješnicu s istaknutim lopaticama, a ovratnik jakne mu je stajao odvojeno od vrata, pa je u odjeći izgledao kao da je u vreći. U kazalištu bi uvijek dobivao uloge negativaca ili šepavog čuvara neke tajanstvene vile. Bio je vrelo znanja, svi su to govorili, više puta su ga pozivali da predaje na sveučilištu, ali je on odbio zbog svojih učenika. “Gluposti,” objasnio mi je. “Yambine, predavao sam samo u školama za siromašne, kao zamjena, jer zbog ovog prljavog rata nisam čak ni diplomirao. S dvadeset godina poslali su me poraziti Grčku, ranili su me u koljeno, ali nije vaţno, jer se jedva vidi, ali u tom blatu sam uhvatio neku grdnu bolest i od tada nisam prestao pljuvati krv. Ali da mi Debeloglavi dopadne šaka ne bih ga ubio, jer sam naţalost kukavica, ali bih ga toliko udarao po straţnjici dok ga ne bih onesposobio za još ono malo ţivota, nadam se, što mu je ostalo, Juda laţljivi.” Pitao sam ga zašto dolazi u Oratorij, budući da su svi govorili kako je ateist. Odgovorio mi je da dolazi zato što je to jedino mjesto gdje se moţe vidjeti s ljudima. A osim toga, nije ateist nego anarhist. Tada nisam znao što su anarhisti, pa mije on objasnio da su to ljudi koji ţele slobodu, bez gospodara, bez kralja, bez drţave i bez svećenika. “Ali nadasve bez drţave, a ne kao oni komunisti u Rusiji koji imaju drţavu koja im govori čak i kad moraju ići na zahod.” Pripovijedao mi je o Gaetanu Bresciju koji se, ne bi li kaznio kralja Umberta što je dao masakrirati radnike u Milanu, uputio iz Amerike bez povratne karte, gdje je mogao mirno ţivjeti, pošto su ga izvukli ţdrijebom i krenuo ubiti kralja. Zatim su u zatvoru ubili njega, a rekli su da se objesio zbog griţnje savjesti. Ali anarhist nikada nema griţnju savjesti zbog akcija koje poduzima u ime naroda. Pripovijedao mi je o vrlo umjerenim anarhistima koji su morali emigrirati iz zemlje u zemlju, jer su ih progonile sve policije, a pjevali su Addio Lugano bella. A zatim mi je opet ruţno pričao o komunistima koji su anarhiste izbacili iz Katalonije. Pitao sam ga zašto se, kad je protiv komunista, pridruţio garibaldincima, s obzirom da su oni komunisti. Odgovorio mije da prvo, svi garibaldinci nisu komunisti i da među njima ima socijalista pa čak i anarhista, a drugo, da je u tom trenutku neprijatelj nacifašizam, a u takvim slučajevima ne treba previše cjepidlačiti. “Prvo da zajedno pobijedimo, a račune ćemo sređivati kasnije.” Potom je dodao da je u Oratorij dolazio, jer je to dobro mjesto.

Svećenici su bili loš soj, ali su bili poput garibaldinaca, i među njima je bilo dobrih ljudi. “Posebno u ova vremena, kad nitko ne zna gdje će završiti ti dječaci koje su još do prošle godine podučavali o knjizi i karabinu. U Oratoriju ih barem ne puštaju da se upropaste, uče ih da budu pošteni, iako pretjeruju oko masturbacije, ali nije bitno, jer vi to ionako radite, pa se u najboljem slučaju kasnije ispovijedate. Stoga dolazim u Oratorij i pomaţem don Cognassu da navede djecu na igru. Kad se ide na misu, stojim na kraju crkve u tišini, jer Isusa Krista poštujem iako ne i Boga.” Jedne nedjelje kad nas je u dva poslijepodne u Oratoriju bilo vrlo malo, ispričao sam mu o svojim markama, a on mi je rekao da ih je nekoć i on sakupljao, ali ga je po povratku iz rata prošla vonja i sve je pobacao. Ostalo mu ih je samo dvadesetak i rado će mi ih pokloniti. Bio sam u njegovoj kući i plijen je bio čudesan, jer su tu bile dvije marke otoka Fidţi koje sam dugo ţelio iz kataloga Yverta i Telliera. “Zar imaš i Yverta i Telliera?” upitao me zadivljeno. “Da, ali stari...” “Ti su najbolji.” Otoci Fidţi. Eto zašto su me toliko očarale te dvije marke u Solari. Nakon što mi ih je Gragnola poklonio, odnio sam ih kući kako bih ih stavio na novi list svog albuma. Bila je zimska večer, tata je stigao dan ranije, ali je već tog poslijepodneva otputovao, kako bi se u grad vratio još za vidjela. Bio sam u kuhinji glavnog krila, jedinom zagrijanom prostoru u kući, jer smo imali dovoljno drva za ognjište. Svjetlo je bilo slabo. Ne zato što bi se u Solari osobito drţalo do zamračenja (pa tko bi nas bombardirao?), nego zato što je svjetiljka bila prigušena sjenilom s kojeg su visjeli nizovi perlica, gotovo nalik ogrlicama za poklon domorocima s Fidţija. Ja sam sjedio za stolom baveći se svojom zbirkom, mama je pospremala, moja se sestra igrala u kutu. Radio je bio upaljen. Upravo je završila “milanska” verzija Što se događa u kući Rossi, propagandni program Republike Salo, gdje članovi jedne obitelji raspravljaju o politici i zaključuju, naravno, da su saveznici naši neprijatelji, partizani

banditi odbjegli iz vojske zbog lijenosti, a na sjeveru se upravo brani čast Italije uz bok njemačkim kameradima. Ali postojala je, naizmjence, svake druge večeri, “rimska” verzija, u kojoj su Rossijevi bili druga obitelj istog imena, ţivjeli su u Rimu koji su sad već okupirali saveznici, pa su konačno shvatili koliko je bilo bolje kad je bilo gore, zavidjeli su zemljacima na sjeveru koji su ostali slobodni pod barjacima Osovine. Po načinu kako je moja majka odmahivala glavom, vidjelo se da u to ne vjeruje, ali je program bio vrlo ţivahno napravljen. Ili ga se slušalo ili se gasio radio. Kasnije bi ga (a sada bi dolazio i djed koji je do tada izdrţavao u svojoj radnoj sobi s grijalicom pokraj nogu), mogli podesiti na Radio London. Započinjao je nizom udaraca u timpan, gotovo kao u Beethovenovoj Petoj, zatim bi se čulo uvjerljivo “buona sera” pukovnika Stevensa, s naglaskom koji je podsjećao na sinkronizirane Stanlija i Olija. Drugi glas, na koji nas je navikao reţimski radio, bio je glas Marija Appeliusa koji je svoje ohrabrujuće pozive na pobjedničku borbu zaključivao sa “Neka Bog prokune Engleze!” Stevens nije proklinjao Talijane, štoviše pozivao ih je da se raduju s njim zbog poraza Osovine, o kojoj nam je pripovijedao iz večeri u večer, kao da ţeli reći “zar ne vidite što vam radi taj vaš Duce?” Ali njegove kronike nisu pričale samo o bitkama na otvorenom polju. Opisivao je naš ţivot, ljude poput nas koji svake noći prilijepljeni za radio aparat slušaju Glas Londona, svladavajući strah da nas netko moţda špijunira i da bi nas mogao poslati u zatvor. Pripovijedao je našu povijest, povijest svojih slušatelja, a mi smo mu vjerovali, jer je točno opisivao ono što smo radili, mi, ljekarnik na uglu i čak - govorio je Stevens - zapovjednik karabinjera koji je sve znao i podmuklo šutio. Tako je rekao, a ako nije lagao o tome, mogli smo mu vjerovati i za ostalo. Svi smo znali, čak i mi djeca, kako je i to njegovo bila propaganda, ali nas je privlačila ova umjerena propaganda bez herojskih fraza i poziva na umiranje. Zahvaljujući pukovniku Stevensu, riječi kojima su nas svakodnevno kljukali činile su nam se pretjeranima. Ne znam zašto, ali tog sam gospodina - koji je bio samo glas - vidio kao Mandrakea: elegantnog u svom fraku, njegovanih brčića, samo malo više prošaran sjedinama nego mađioničar, sposoban da svaki pištolj pretvori u bananu. Nakon što bi pukovnik završio, započinjale su posebne poruke za partizanske brigade, jednako tajanstvene i privlačne kao marka iz Monserrata: Poruke za Franchi, Sretan nije sretan, Kiša je prestala, Moja brada je plava, Giacomome ljubi Muhameda, Orao leti, Sunce se

ponovno rada... Vidim sebe kako se još uvijek divim markama Fidţija, ali odjednom, između deset i jedanaest, začuje se brujanje na nebu. Gase se svjetla i trči se na prozor sačekati prolazak Pipetta. Ĉuje ga se svake noći, manjeviše u isto vrijeme, ili je barem tako govorila legenda. Neki su govorili da je to engleski izviđač, neki da je američki zrakoplov koji dolazi padobranom spuštati pakete, hranu i oruţje partizanima u planini, moţda ne daleko od nas, na obroncima Langhe. I jedne večeri bez zvijezda i bez mjesečine, ne vide se svjetla u dolini ni obrisi breţuljaka, a nad nama prolazi Pipetto. Nitko ga nikada nije vidio: to je samo buka u noći. Pipetto je otišao i ove je večeri sve prošlo na uobičajeni način, pa se vraćamo posljednjim pjesmama na radiju. Te noći moţda će bombardirati Milano, čopori vučjaka po vrhovima progone ljude za koje radi Pipetto, a radio, onim glasom uspaljena saksofona pjeva Tamo na Capocabani, na Capocabani ţena je kraljica, ţena je vladarica, i da je naslutiti onu čeznutljivu filmsku zvijezdu (koju sam moţda vidio na slici u Novelli). Ona silazi lagano niz bijelo stubište čije se stube osvjetljavaju kako na njih spusti nogu, okruţena mladićima u bijelim frakovima koji skidaju cilindre i s oboţavanjem padaju na koljena kad ona prolazi. Tom Capocabanom (to nije bila Copacabana, nego baš Capocabana) ova mi vrlo putena ţena odašilje jednako tako egzotičnu poruku kao i moje marke. Zatim emisije završavaju raznim himnama slavi i osveti. Ali ne treba odmah ugasiti radio i mama to zna. Nakon što je već izgledalo d a j e radio zašutio do narednog dana, začuje tuţni glas koji pjeva: Vratit ćeš se meni jer na nebu piše da ćeš se vratiti. Vratit ćeš se ti to znaš, da sam tako jak jer vjerujem u tebe. Tu sam pjesmu ponovno čuo u Solari, ali je to bila ljubavna pjesma koja je glasila Vratit ćeš se meni jer si jedini san srca mog. - Vratit ćeš se - ti jer bez tvojih njeţnih poljubaca ono neće ţivjeti. Dakle, ono što sam slušao tih večeri bila je ratna verzija koja je u srcima mnogih morala zvučati kao obećanje, ili zov upućen nekome tko je daleko i moţda se u tom trenutku smrzava u stepi ili je pred streljačkim vodom. Tko je puštao ovu pjesmu u to doba noći? Neki nostalgični sluţbenik, prije no što bi zatvorio radijsku kabinu ili netko tko je slušao nečiju naredbu odozgo? Nismo to znali, ali taj bi nas glas pratio do praga sna.

Gotov je jedanaest, zatvaram album s markama, vrijeme je za spavanje. Mama je pripremila opeku, pravu pravcatu opeku, koju bi stavila u pećnicu sve dok se ne ugrije toliko da je ne moţe uzeti u ruku; umotala bije u vunenu tkaninu i uvukla pod pokrivač da zagrije cijeli krevet. Ugodno je na nju prisloniti stopala kako bi se ublaţio svrbeţ od ozeblina, od kojih bi nam tih godina (hladnoća, avitaminoza, hormonalne oluje) naticali prsti na svim četirima udovima i ponekad se zagnojili u vrlo bolne rane. Pas cvili iz nekog imanja u dolini. S Gragnolom sam pričao o svemu. Pripovijedao bih mu o svojim štivima, a on bi oduševljeno raspravljao o tome: “Verne je,” govorio bi, “bolji od Salgarija, jer je znanstven. Stvarniji je Cyrus Smith koji proizvodi nitroglicerin od Sandokana koji ranjava grudi vlastitim noktima samo zato što se zaljubio u petnaestogodišnju droljicu.” “Zar ti se ne sviđa Sandokan?” upitao sam ga. “Po meni, bio je pomalo fašist.” Rekao sam mu da sam pročitao De Amicisovo Srce, a on mi je rekao neka ga bacim, jer je De Amicis fašist. “Shvaćaš li,” govorio je, “svi su protiv jadnog Frantija koji potječe iz nesretne obitelji koja se iz petnih ţila trudila udovoljiti onom fašisti od učitelja. A o čemu ti pripovijedaju? O dobrom Garroneu koji je bio dupelizac, o malom lombardijskom izviđaču koji umire, jer je neki nesretnik od kraljevskih sluţbenika poslao dječaka da vidi dolazi li neprijatelj, o sardinijskom bubnjaru kojega šalju da bude vjesnik usred bitke, a zatim se onaj odvratni pukovnik, nakon što je jadničak izgubio nogu, baca na njega raširenih ruku, kako bi ga tri puta poljubio u srce, stvari koje se ne rade tek ranjenom dječaku, pa je čak i pukovnik kraljevske pijemontske vojske trebao imati malo zdravog razuma. Ili o Corettijevu ocu, koji je dlanom još uvijek toplim od rukovanja s onim mesarom od kralja pomilovao sinčića. Uza zid, uza zid! Takvi kao De Amicis otvorili su put fašizmu.” v Objašnjavao mi je tko su bili Sokrat i Giordano Bruno. I Bakunjin, za kojeg nisam dobro razumio tko je bio i što je rekao. Pripovijedao mi je o Campanelli, Sarpiju, Galileju, koje su bacili u tamnicu ili su ih svećenici mučili jer su htjeli širiti načela znanosti, a neki su si morali prerezati vrat, kao Ardigo, jer su ga gospodari i Vatikan onemogućavali na sve načine. Budući da sam u Nuovissimo Melziju pročitao natuknicu Hegel (znač. njem. filoz. iz panteističke škole) upitao sam ga tko je to bio. “Hegel nije bio panteist, a tvoj je Melzi neznalica. Moţda bi Giordano Bruno mogao biti panteist. Panteist kaţe da je Bog posvuda, čak i u onom govancu od muhe koju tamo vidiš. Moţeš si zamisliti kakvo je to

zadovoljstvo, biti svugdje je kao da nisi nigdje. No dobro, za Hegela to nije bio Bog nego Drţava koja je morala biti posvuda, dakle bio je fašist.” “Ali zar nije ţivio prije više od stotinu godina?” “A kakve to veze ima? Ĉak je i Ivana Orleanska najčišća fašistkinja. Fašisti su oduvijek postojali. Još od vremena... još od vremena Boga. Uzmi, primjerice, Boga. Fašist.” “Ali zar ti nisi ateist koji kaţe da Bog ne postoji?” “Tko je to rekao, don Cognasso koji nikad ne shvaća ama baš ništa? Ja vjerujem da Bog postoji, naţalost. Samo što je fašist.” “Ali zašto je Bog fašist?” “Slušaj, ti se premlad da ti drţim predavanje iz teologije. Krenimo od onoga što znaš. Izrecitiraj mi deset zapovjedi, budući da vas u Oratoriju tjeraju da ih naučite napamet.” Izrecitirao sam mu ih. “Dobro,” rekao je, “sad pazi. Među tih deset zapovjedi, ima ih četiri, pazi dobro, ne više od četiri koje savjetuju dobre stvari - iako i te, ma dobro, kasnije ćemo to. Ne ubij, ne ukradi, ne reci laţna svjedočanstva i ne poţeli ţenu bliţnjega svoga. Ova posljednja je zapovijed za muškarce koji znaju stoje čast, sjedne strane ne nabijaj rogove svojim prijateljima, a s druge, pokušaj sačuvati obitelj, i to mogu prihvatiti, anarhija se ţeli osloboditi i obitelji, ali ne moţe se sve postići odjednom. Što se tiče ostalih triju, slaţem se, ali to je onaj minimum koji ti savjetuje i zdrav razum. Ĉak i ako ih moraš odvagnuti, laţi svi govorimo, makar s dobrom namjerom, dok ubiti, ne, to se ne smije, nikada.” “Ĉak ni ako te kralj pošalje u rat?” “U tome i jest stvar. Svećenici ti kaţu da ako te kralj šalje u rat moţeš, dapače, moraš ubiti. Odgovornost je na kralju. Tako se opravdava rat, što je gadna neman, osobito ako te u rat poslao Debeloglavi. Vidiš da se u zapovijedima ne govori da u ratu moţeš ubiti. Kaţu ne ubij, točka i gotovo. A zatim...” “Zatim?” “Pogledajmo druge zapovijedi. Ja sam gospodin Bog tvoj. To nije zapovijed, jer bi ih inače bilo jedanaest. To je prolog. Ali lopovski prolog. Pokušaj shvatiti: Mojsiju se ukaţe neki tip, a zapravo se čak ni ne pojavi, začuje se glas tko zna odakle, a zatim Mojsije odlazi kazati svom narodu da se mora pokoravati zapovijedima jer dolaze od Boga. Ali tko kaţe da dolaze od Boga? Taj glas: 'Ja sam gospodin Bog tvoj.' A što ako nije? Zamisli da te zaustavim na ulici i kaţem ti da sam karabinjer u civilu, te da mi moraš dati deset lira kazne jer se tom ulicom ne smije prolaziti. Ako si lukav, ti ćeš mi reći: a tko mi jamči da si karabinjer, moţda ti ţivotariš od toga da obmanjuješ ljude. Pokaţi mi isprave.

Međutim Bog dokazuje Mojsiju da on jest Bog zato što mu to kaţe i gotovo. Sve započinje laţnim svjedočenjem.” “Ti vjeruješ da zapovijedi Mojsiju nije dao Bog?” “Vjerujem da je to bio upravo Bog. Kaţem samo da se posluţio trikom. Uvijek je tako radio: moraš vjerovati u Bibliju, jer je nadahnuta Bogom, ali tko je to rekao da je Bibliju nadahnuo Bog? Biblija. Shvatio si nedostatak? Ali idemo dalje. Prva zapovijed kaţe da nećeš imati drugih bogova uz njega. Tako ti taj gospodin zabranjuje da misliš, recimo, na Alaha, na Budu i moţda čak na Veneru - a istini za volju, takvog komada imati za boţicu i nije tako loše. Ali to jednako tako znači da ne smiješ vjerovati u, recimo, filozofiju, znanost i ne smije ti pasti na pamet ideja da čovjek potječe od majmuna. Samo on i gotovo. Sad pazi, zato što su sve ostale zapovijedi fašističke, napravljene su tako da bi te prisilile da društvo prihvatiš takvo kakvo jest. Spomeni se svetkovati dan Gospodnji... Što kaţeš na to?” “Pa, zapravo naređuje da ideš na misu nedjeljom, što je loše u tome?” “To ti govori don Cognasso koji, poput svih svećenika, ni najmanje ne poznaje Bibliju. Probudi se! U primitivnom plemenu poput onoga koje je Mojsije izveo u šetnju, to je značilo da moraš promatrati obrede, a obredi sluţe za zaglupljivanje naroda, od prinošenja ljudskih ţrtava do skupova Debeloglavog na Piazzi Veneziji! A zatim? Poštuj oca i majku. Šuti, nemoj mi reći da je ispravno slušati roditelje, to vrijedi za djecu koju još treba voditi. Poštuj oca i majku znači da poštuješ ideje starijih, da se ne opireš tradiciji, da ne pokušavaš mijenjati način ţivota plemena. Razumiješ? Ne odrubljuj glavu kralju, kako to naprotiv Bog zapovijeda - to jest prašta, što bi naposljetku i trebalo učiniti ako mislimo svojom glavom, osobito s kraljem kakav je patuljak Savoj koji je izdao svoju vojsku i poslao u smrt svoje časnike. A tada shvatiš da čak i ne ukradi nije onako neduţna zapovijed kako izgleda, jer naređuje da ne diraš privatnu imovinu, a to je imovina onih koji su se obogatili kradući od tebe. Kad bi barem tu bio kraj. Nedostaju još tri zapovijedi. Što to znači ne sagriješi bludno? Razni don Cognassi te ţele uvjeriti da ta zapovijed sluţi samo tome da te spriječi da navlačiš onu stvar koja ti visi među nogama, a uznemirivati kamene ploče zbog ponekog samozadovoljavanja već mi se čini besmislenim. A što da radim ja koji sam promašaj, ona dobra ţena od moje majke nije me učinila lijepim, uz to sam i šepav, a ţenu koja jest ţena nisam nikada dotaknuo? Pa zar mi i taj odušak treba uskratiti?” U to doba sam znao kako se rađaju djeca, ali mislim da sam imao nejasne ideje o onome što se događa prije toga. Od svojih sam drugova

čuo da pričaju o samozadovoljavanju i drugim dodirivanjima, ali se nisam usuđivao to dalje produbljivati. Ali nisam se ţelio obrukati pred Gragnolom. Nijemo i skrušeno sam odobravao. “Bog je mogao reći, recimo, moţeš općiti, ali samo da napraviš djecu, osobito jer ih je tada na svijetu bilo premalo. Ali deset zapovijedi to ne govore: s jedne strane ne smiješ ţeljeti ţenu svog prijatelja, a s druge ne smiješ sagriješiti bludno. Sve u svemu, pa kad onda općiš? Zakon treba napraviti tako da bude dobar za cijeli svijet, Rimljani koji nisu bili Bog napravili su zakone koji još i danas vrijede, a Bog ti baci deset zapovijedi koje ti ne kaţu najvaţnije stvari? Ti ćeš mi reći: da, ali zabrana nečistih djela je zabrana općenje izvan braka. Jesi li siguran da je zaista tako? Što su bila nečista djela za Ţidove? Oni su imali vrlo stroga pravila, na primjer nisu smjeli jesti svinjetinu, ni goveda ubijena osim na određeni način, a rekli su mi čak ni neke vrste sitne bijele ribe. Dakle nečista djela su sve stvari koje vlast zabranjuje. A koje to? Sve one koje je vlast definirala kao nečista djela. Dovoljno je izmisliti, Debeloglavi je smatrao nečistim pričati loše o fašizmu, pa te slao u progonstvo. Bilo je grešno biti neţenja pa si plaćao porez na celibat. Bilo je grešno mahati crvenom zastavom. I tako dalje, i tako dalje, i tako dalje. I sad dolazimo na posljednju zapovijed, ne poţeli nikakve tuđe stvari. A jesi li se ikada pitao čemu ta zapovijed, kad već postoji ne ukradi? Ţeliš li imati bicikl kao onaj tvog prijatelja, jesi li sagriješio? Ne, ako mu ga ne ukradeš. Don Cognasso ti kaţe kako ta zapovijed zabranjuje zavist, koja je sigurno ruţna stvar. Ali postoji loša zavist, kad tvoj prijatelj ima bicikl, a ti ga nemaš, pa poţeliš da slomi vrat na nizbrdici, i dobra zavist, kad i ti poţeliš takav bicikl, pa radiš kao lud da bi ga mogao kupiti, makar i rabljeni, a upravo dobra zavist pokreće svijet naprijed. A zatim, postoji još jedna zavist, a to je zavist pravednosti, ona zbog koje ne moţeš shvatiti da netko ima sve, a da postoje ljudi koji umiru od gladi. I ako osjetiš tu lijepu zavist, koja je socijalistička zavist, potrudit ćeš se ostvariti svijet u kojem je bogatstvo bolje raspoređeno. Ali upravo ti to zapovijed zabranjuje: ne poţeli više od onoga što imaš, poštuj poredak vlasništva. Na ovom svijetu postoje oni koji imaju dva polja ţita samo zato što su ih naslijedili, i oni koji na njima kopaju za komad kruha, a tko kopa ne smije poţeljeti gazdino polje, jer inače propada drţava i imamo revoluciju. Deseta zapovijed zabranjuje revoluciju. Dakle, dragi moj dječače, ne ubij i ne ukradi od siromaha kakav si i ti, ali poţeli ono što su ti drugi ukrali. To je sunce budućnosti i zbog toga su naši drugovi gore u planini, da istjeraju Debeloglavog koji je došao na vlast zahvaljujući novcu zemljišnih posjednika i Hitlerovih Švaba, a Hitler je htio osvojiti svijet kako bi

onaj Krupp koji proizvodi Debele Berte mogao prodati više topova. A ti, što li ćeš shvatiti o tome, ti kojeg su odgajali tjerajući te da na pamet naučiš prisegu poslušnosti Duceovim naredbama?” “Ne, ja razumijem, iako ne sve.” “Nadajmo se.” Te sam noći sanjao Ducea. Jednog smo dana otišli do breţuljaka. Mislio sam da će mi Gragnola pričati o ljepotama prirode, kao što je to jednom već učinio, ali tog mi je dana pokazivao samo mrtve stvari, sasušenu goveđu balegu po kojoj su zujale muhe, viticu s peronosporom, cijeli niz hrastovih gusjenica koje su krenule usmrtiti drvo, krumpire s klicama većima od gomolja koje je sad već trebalo baciti, strvinu neke ţivotinje napuštene u jarku, a više se nije razaznavalo je li to kuna bjelica ili zec, jer je već bila u uznapredovalu stanju raspadanja. A pušio je jedan Milit za drugim, odlično za sušicu, govorio je, dezinficira pluća. “Vidi, dječače, svijetom vlada zlo. Dapače, Zlo s velikim slovom. I ne govorim samo o zlu kad netko ubije bliţnjeg svog kako bi mu ukrao dva novčića, ili zlu SS-a koji vješa naše drugove. Govorim o Zlu po sebi, onom zbog kojeg se moja pluća raspadaju, ljetina propada, a tuča dovodi do bijede vlasnika malog vinograda, kojem je to sve što posjeduje. Jesi li se ikada upitao zašto postoji Zlo na svijetu, prije svega smrt, kad ljudi toliko vole ţivjeti, a jednog lijepog dana smrt odnese i bogate i siromašne, pa čak i djecu? Jesi li ikada čuo da netko priča o smrti svemira? Ja čitam pa znam: svemir, cijeli svemir, zvijezde, Sunce, Mliječna staza, svi su poput električne baterije koja radi, radi ali se ipak prazni i jednog će se dana potrošiti. Kraj svemira. Zlo nad zlima je što je i sam svemir osuđen na smrt. Još od rođenja, da tako kaţem. A je li lijep ovaj svijet u kojem postoji Zlo? Zar ne bi bio bolji svijet bez Zla?” “E da,” filozofirao sam. “Sigurno, neki kaţu da je svijet nastao pogreškom, svijet je bolest svemira koji se već i sam po sebi nije osjećao dobro a jednog mu se lijepog dana pojavio taj razmetljivac od Sunčeva sustava i mi s njim. Zvijezde, Mliječna staza i Sunce ne znaju da moraju umrijeti pa se s tim ne zamaraju. Ali iz bolesti svemira rođeni smo mi, koji smo na našu nesreću veliki lukavci pa smo shvatili da moramo umrijeti. Tako ne samo da smo ţrtve Zla, nego to i znamo. A to je baš pravo veselje.” “Ali ateisti kaţu da svijet nije nitko napravio, a ti kaţeš da nisi ateist...” “Nisam, jer ne uspijevam povjerovati kako su sve te stvari koje vidimo oko sebe, svijet u kojem rastu drveće i voće, Sunčev sustav i naš mozak, nastali slučajno. Predobro su napravljeni. Pa je stoga morao

postojati neki stvaralački um. Bog.” “A zatim?” “A zatim, kako pomiriti Boga i Zlo?” “Ne mogu ti odmah reći, daj da malo promislim...” “Pa da, daj da malo promislim, kaţe on, kao da stoljećima i stoljećima najvrsniji umovi nisu o tome razmišljali...” “I do čega su došli?” “Ni do čega. Zlo su, rekli su, na svijet donijeli pobunjeni anđeli. Ali kako? Bog sve vidi i predvidi, pa zar nije znao da će se pobunjeni anđeli pobuniti? Zašto ih je stvorio ako je znao da će se pobuniti? Poput nekog tko popravlja gume na automobilu, a zna da će za dva kilometra eksplodirati. Bio bi blesav. Međutim ne, on je stvorio anđele, kasnije je bio silno zadovoljan, vidi kako sam domišljat kad znam stvoriti i anđele... Zatim je pričekao da se pobune (tko zna kako je slinio dok je čekao da naprave taj pogrešni korak) pa ih je strmoglavio u pakao. Ali tada je on čudovište. Drugi su filozofi mislili drugačije: Zlo ne postoji izvan Boga, on ga nosi u sebi, poput bolesti, i cijelu vječnost pokušava ga se osloboditi. Jadničak, kamo sreće da je tako. Ali budući da znam da sam sušičav, nikada neću imati djece, kako ne bih stvorio nesretnike, jer sušica prelazi s oca na sina. A Bog, koji zna da ima tu bolest, krene napraviti svijet kojim će, kako god dobro ispao, vladati Zlo? To je čista pakost. A osim toga, netko od nas moţe napraviti dijete i ne htijući to, jer se jedne večeri malo previše zaigrao i nije upotrijebio kondom. Ali Bog je stvorio svijet, jer je to htio.” “A ako mu se omaklo, kao što nam nekad pobjegne pipi?” “Ti misliš da si izrekao nešto smiješno, ali to je upravo ono o čemu su razmišljali drugi vrsni mozgovi. Bogu se svijet omakao, kao što se nama omakne kad nam se piša. Svijet je posljedica njegove inkontinencije, kao kod nekoga kome je povećana prostata.”

“A što je prostata?” “Nije vaţno, zamisli da sam dao neki drugi primjer. Ali gledaj, ako mu se svijet omakao, jer ga Bog nikako nije uspio zadrţati, a sve je to posljedica Zla koje nosi u sebi, onda je to jedini način da se Bogu oprosti. Mi smo u govnima do očiju, ali ni njemu nije ništa bolje nego nama. Ali sad će popadati kao trulo voće sve one lijepe stvari koje ti pripovijedaju u Oratoriju, o Bogu koji je Dobro i savršeno biće koje je stvorilo nebo i zemlju. A nebo i zemlju je stvorio upravo zato što je bio vrlo nesavršen. Pa je tako napravio zvijezde poput baterija koje se ne pune.” “Ali oprosti, moţda je Bog stvorio svijet u kojem smo mi unutra predodređeni da umremo, ali to je učinio da nas stavi na kušnju i da zasluţimo raj, pa dakle i vječnu sreću.” “Ili uţivamo u paklu.” “Oni koji popuste đavolovim iskušenjima.” “Ti govoriš kao teolog, a svi oni snuju prijevaru. Oni govore kao i ti, da Zlo postoji, a Bog nam je dao najljepši dar na svijetu, a to je naša slobodna volja. Moţemo slobodno raditi ono što nam naređuje Bog, ili ono što nam predlaţe đavo, a ako i odemo u pakao, to je upravo zato što nismo stvoreni kao robovi nego kao slobodni ljudi, samo što smo svoju slobodu loše iskoristili, ali to je već naša stvar.” “Baš tako.” “Baš tako? Ali tko ti je rekao da je sloboda dar? Ili, pazi da ne pomiješaš stvari. Naši se drugovi u planini bore za slobodu, ali to je sloboda protiv drugih ljudi koji su nas htjeli pretvoriti u mnogo malih strojeva. Sloboda je lijepa stvar između čovjeka i čovjeka, ti nemaš pravo natjerati me da radim i mislim ono što ti hoćeš. A osim toga, naši su drugovi bili slobodni odlučiti hoće li ići u planinu ili će se sakriti negdje drugdje. Ali sloboda koju mi je dao Bog, kakva je ta sloboda? To je sloboda da idem ili u raj ili u pakao, bez srednjeg puta. Ti se rodiš i prisiljen si igrati tu partiju briškule, a ako je izgubiš patiš cijelu vječnost. A ako ja tu partiju ne ţelim igrati? Debeloglavi, koji je među mnogim lošim stvarima vjerojatno ipak napravio i koju dobru, zabranio je kockarnice, jer u njima ljudi dođu u iskušenje pa se upropaste. I ne vrijedi reći kako čovjek ima slobodu tamo otići ili ne. Bolje je ljude ne dovoditi u iskušenje. Bog nas je, međutim, stvorio slobodnima i vrlo slabima, izloţenima iskušenjima. Pa je li to dar? To je kao da te bacim niz ovu nizbrdicu i kaţem ti da ne brineš, jer se slobodno moţeš uhvatiti za neko deblo i ponovno se popeti, ili se otkotrljati dolje dok ne postaneš kao sjeckano meso kakvo jedu u Albi. Ti bi mi mogao reći: pa zašto si me gurnuo dolje, kad mije ovdje bilo tako dobro? A ja ti

odgovaram: da provjerim koliko si jak. Lijepa šala. Ti nisi htio dokazivati da si jak, ti bi više volio da nisi pao.” “Sad me zbunjuješ. Koja je, dakle, tvoja ideja?” “Jednostavna je, samo što još nitko na to nije mislio. Bog je zao. Zašto ti svećenici govore da je Bog dobar? Jer nas je stvorio. Ali upravo je to dokaz da je zao. Bog nema Zlo kao što mi imamo glavobolju. Bog jest Zlo. Moţda, s obzirom na to da je vječan, prije milijardu godina nije bio zao. Moţda je to postao kao ona djeca koja se ljeti dosađuju pa počinju muhama otkidati krila, da im prođe vrijeme. Gledaj, ako razmišljaš da je Bog zao, cijeli problem Zla postaje sasvim jasan.” “Onda su svi zli, čak i Isus?” “A ne! Isus je jedini dokaz da barem mi ljudi znamo biti dobri. Istini za volju, nisam siguran da je Isus sin Boţji, jer kako se moţe roditi tako dobar stvor od oca s toliko zloće, to si ne znam objasniti. Nisam čak siguran ni da je Isus doista postojao. Moţda smo ga mi izmislili, ali upravo je to čudo, da nam je pala na pamet tako lijepa zamisao. Ili moţda jest postojao, bio je bolji od svih i govorio da je sin Boţji, jer je imao dobro srce, kako bi nas uvjerio da je Bog dobar. Ali ako dobro čitaš Evanđelje, shvatiš da je i on na kraju uvidio kako je Bog zao: uplašio se u masliniku i zatraţio da mu da onaj kaleţ, ali ništa, Bog ga ne sluša; viče na kriţu oče moj zašto si me napustio i ništa, Bog se okrenuo na drugu stranu. Ali Isus nas je naučio što čovjek moţe učiniti da popravi Boţju zloću. Ako je Bog zao, pokušajmo barem mi biti dobri, praštati si međusobno, ne činiti si zlo, njegovati bolesne i ne osvećivati se za uvrede. Pomaţimo si međusobno, budući da nam on ne pomaţe. Shvaćaš li koliko je velika bila Isusova ideja? I tko zna koliko se Bog rasrdio. Isus je bio jedini pravi neprijatelj Boga, ma kakav đavo; Isus je jedini prijatelj nas jadnih nesretnika. “Nisi valjda heretik, poput onih koje su spalili...” “Ja sam jedini koji je shvatio istinu, samo stoje ne mogu naokolo pričati jer bi me spalili, pa sam je ispripovijedao samo tebi. Prisegni da to nećeš nikome reći.” “Priseţem,” prekriţio sam prste na usnama kako bih pokazao da ću šutjeti kao zaliven. Primijetio sam da Gragnola ispod košulje uvijek nosi dugačku koţnatu vrećicu obješenu oko vrata. “Što ti je to, Gragnolo?” “Kirurški noţić.” “Učio si za liječnika?” “Studirao sam filozofiju. Kirurški mije noţić poklonio liječnik moje pukovnije u Grčkoj, prije nego što je umro. 'Meni više ne treba,' rekao

mije, 'trbuh mije otvorila granata. Više bi mi trebala ona kutijica kakve ţene imaju, s iglom i koncem. Ali ovakva se rupa ne šije. Uzmi ovaj kirurški noţić za uspomenu na mene.' I ja ga stalno nosim sa sobom.” “Zašto? “Zato što sam kukavica. Zbog onoga što radim i zbog onoga što znam, ako me SS ili Crne brigade jednog dana uhvate, mučit će me. Ako me budu mučili ja ću progovoriti, jer se bojim boli. I poslat ću u smrt svoje drugove. Dakle ako me uhvate, prerezat ću si grkljan kirurškim noţićem. Ne boli, to je samo sekunda i sguisss. Tako ću ih sve nasamariti: fašiste koji ništa neće saznati, svećenike jer ću izvršiti samoubojstvo, a to je grijeh, i Boga jer umirem kad ja hoću, a ne kad on odluči. I fućka mi se! Gragnolini su me govori ispunjavali tugom. Ne zato što sam bio siguran da su loši, nego zato što sam se bojao da su dobri. Bio sam u iskušenju da o tome popričam s djedom, ali nisam znao kako bi reagirao na sve to. Moţda se on i Gragnola ne bi razumjeli, iako su obojica bili antifašisti. Djed je svoje probleme s Merlom, a i s Duceom, riješio na veseo način. Djed je spasio četvoricu dječaka u kapelici, narugao se Crnim brigadama i gotovo. Nije odlazio u crkvu, ali to ne znači da je bio ateist, inače ne bi napravio jaslice. Ako je vjerovao u Boga, bio je to veseli Bog koji bi se dobro nasmijao da je vidio Merla koji pokušava izbljuvati dušu - djed je Bogu prištedio muku da šalje Merla u pakao, sigurno bi ga nakon sveg onog ulja poslao u čistilište, kako bi mu omogućio da ga se u miru oslobodi. Gragnola je međutim ţivio u svijetu koji je zločesti Bog pokvario, a vidio sam ga da se njeţno smješka samo kad mije pripovijedao o Sokratu i Isusu. Obojicu su, pomislio sam, ubili, pa nisam shvaćao stoje tu smiješno. Pa ipak nije bio zao, volio je ljude oko sebe. Ljutio se samo na Boga, što je morao biti veliki napor, jer to je kao da bacaš kamenje na nosoroga, a ovaj to uopće ne primjećuje i nastavlja po svom, dok ti pocrveniš od bijesa i udari te kap. Kad sam to sa svojim drugovima započeo Veliku igru? U svijetu u kojem su svi pucali jedni na druge trebao nam je neprijatelj. Odabrali smo one iz San Martina, sela na vrhu koji se obrušavao u Vallone. Vallone je bio još gori nego što mi ga je opisala Amalia. Stvarno se nije moglo uspeti - a da ne govorimo o silaţenjujer bi se spotaknuo na svakom koraku. Tamo gdje nije bilo trnjište zemlja se odronjavala, pa kad bi pomislio kako si posred šikare akacije i grmlja murve vidio prolaz i povjerovao da si došao na stazu, to je zapravo bio kamenjar koji je tu slučajno nastao, nakon deset koraka počeo bi kliziti, zatim bi se stropoštao preko ruba i pao barem još dvadeset metara niţe. Ako bi i