Umberto Eco - Tajanstveni plamen kraljice Loane

stigao ţiv do dna, jer nisi polomio kosti, trnje bi ti iskopalo oči. A osim toga, pričalo se da tamo ima otrovnica. Oni iz San Martina su se luđački bojali Vallonea, čak i zbog coprnica, pa su ljudi koji su u kući drţali svetog Antonina, mumiju koja kao da je izronila iz grobnice kako bi rodiljama usirila mlijeko, stvarno vjerovali u coprnice. Bili su savršeni neprijatelji, jer su za nas svi oni bili fašisti. Zapravo nije bilo tako, nego su se dva brata koja su tamo ţivjela pridruţila Crnim brigadama, dok su u selu ostala dvojica mlađe braće koji su bili kolovođe te bande odozgo. Ukratko, selo je bilo privrţeno onim svojim sinovima koji su otišli u rat, pa ljudima iz San Martina, šaputalo se u Solari, ne treba vjerovati. Bili oni fašisti ili ne, govorili smo kako su dječaci iz San Martina zli kao zvijeri. Ţiviš li u ukletom mjestu kakvo je San Martino, da bi se osjetio ţivim moraš svakog dana smisliti neku psinu. Zbog škole su morali silaziti u Solaru, a mi iz mjesta gledali smo na njih kao da su Cigani. Mnogi od nas donosili su skromnu uţinu, kruh i marmeladu, a oni su bili sretni ako bi im dali crvljivu jabuku. Ukratko, nešto su morali činiti pa su nas više puta zlostavljali kamenjem dok smo bili na vratima Oratorija. Trebali su za to platiti. Dakle, morali smo se popeti do San Martina i napasti ih dok se na crkvenom trgu igraju loptom. Ali do San Martina se uspinjalo potpuno ravnom cestom bez zavoja, a sa crkvenog trga se moglo vidjeti da netko dolazi. Tako ih nikada ne bismo mogli iznenaditi. Sve dok Durante, seljak ogromne glave i crn kao Abesinac, nije rekao kako ih moţemo iznenaditi ako se popnemo uz Vallone. Da bismo se uspeli uz Vallone, valjalo se pripremiti. Za to nam je trebalo nekoliko mjeseci; prvog dana iskušali smo deset metara, pamteći svaki korak i svako udubljenje, pokušavali sići stavljajući noge jednako kao i pri uspinjanju a dan kasnije vjeţbali smo na sljedećih deset metara. Iz San Martina se nije moglo vidjeti da se netko uspinje, pa smo imali vremena koliko nam je trebalo. Ništa nismo smjeli prepustiti slučaju, morali smo postati poput onih ţivotinja, zmija i guštera, koje su na Valloneu bile kao kod kuće. Dvojica od nas su uganuli noge, jedan se zamalo ubio i ogulio je dlanove kočeći niz strminu, ali na kraju smo bili jedini na svijetu koji su znali kako se uspinje Valloneom. Jednog smo se poslijepodneva odvaţili krenuti, uspinjali smo se sat i dulje, tako da smo stigli zadihani, a izbili smo iz grmlja točno ispod San Martina, gdje između kuća i provalije postoji puteljak zaštićen zidićem, upravo zato da stanovnici ne bi padali kad noću tuda prolaze. I baš na dijelu gdje smo izbili, u zidiću je bila raspuklina, rupa, kroz koju smo mogli proći. Nasuprot tog prolaza bila

je uličica u kojoj su bila vrata ţupne kuće, a na kraju uličice izlazilo se na crkveni trg. Na trg smo upali upravo kad su se oni igrali slijepog miša. Odličan pogodak: jedan nas ne vidi, a drugi skakuću ovamo i onamo, nastojeći ga izbjeći. Ispalili smo naše streljivo, jednoga smo pogodili posred čela, a drugi su pobjegli u crkvu traţeći pomoć od ţupnika. Za sada je to bilo dovoljno, odlazimo uličicom do prolaza pa niz Vallone. Ţupnik je stigao vidjeti tek naše glave kako nestaju među grmljem, dobacio nam je uţasne prijetnje, dok mu je Durante vikao “evo ti ga na!”, lupivši lijevom rukom po desnoj. Ali dječaci iz San Martina postali su lukavi. Shvativši da se uspinjemo Valloneom, stavili su straţe na prolaz. Istina je da se moglo stići blizu zida prije nego što nas primijete, ali samo blizu: posljednji su metri bili na otvorenom, među vrlo niskim šibljem koje je ometalo hod, pa je straţa imala vremena dati znak opasnosti. Na kraju uličice pripremili su grude od na suncu sasušenog blata, pa su nas odozgo gađali, prije nego što bismo stigli do puteljka. Bila je šteta toliko se mučiti da bismo se naučili uspinjati uz Vallone, a onda sve to morati napustiti. Sve dok Durante nije rekao: “Naučimo se penjati po magli.” Početkom jeseni u tim je krajevima bilo magle koliko god poţeliš. Za maglovitih dana, ako je magla bila ona prava, Solara bi nestajala u dolini, nestajala bi i djedova kuća i jedva bi iz sveg tog sivila izbijao zvonik Svetog Martina. A stojiš li na zvoniku, čini ti se da si na zračnom balonu koji plovi iznad oblaka. U takvim slučajevima mogli bismo stići do zidića gdje se i magla zaustavljala, a oni nisu mogli stajati cijeloga dana gledajući ni u što, naročito kad se spuštao mrak. A kada bi se zainatila, magla bi prelazila i zidić i preplavljivala crkveni trg. Uvjeţbati uspinjanje Valloneom po magli bilo je posve drugačije nego uspinjati se po suncu. Morao si baš sve naučiti napamet, znati reći ovdje je takav i takav kamen, tamo pazi jer počinje gusto gusto trnje, pet koraka (pet, ne šest ili četiri) udesno zemlja se odronjava d a j e milina, kad si stigao do velikog kamena, baš lijevo od njega počinje laţna staza, pa ako kreneš tamo strmoglaviš se niz vrlet. I tako dalje. Dakle, istraţivalo se za vedrih dana, zatim bi se tjedan dana vjeţbalo tako da se u glavi ponavljaju koraci koje treba učiniti. Ja sam pokušao nacrtati kartu, kao u pustolovnim knjigama, ali polovina mojih prijatelja nije znala čitati kartu. Gore po njih, ja sam je urezao u glavu, pa sam uz Vallone mogao ići zatvorenih očiju, a njime uspinjati u maglovitoj noći bilo je gotovo isto. Nakon što su svi naučili put, još smo nekoliko dana svi vjeţbali po

vrlo gustoj magluštini, nakon zalaza sunca, da vidimo moţemo li stići do zidića prije nego oni odu na večeru. Nakon mnogih pokusa, pokušali smo s prvom ekspedicijom. Kako smo uspjeli doći gore, ne znam, ali smo stigli baš kad su oni, na trgu još slobodnom od magle, prodavali zjakejer u mjestu kakvo je San Martino ili si na trgu i ništa ne radiš, ili ideš u krevet nakon što si pojeo juhu od starog kruha i mlijeko. Došli smo na trg, propisno ih izmlatili, narugali im se dok su se sklanjali u kuće i vratili se natrag. Spuštanje je bilo gore od penjanja, jer ako se posklizneš uspinjući se, još se moţeš uhvatiti za šiblje, ali ako se posklizneš kad silaziš, gotov si, a prije nego se zaustaviš noge ti krvare, a hlače su ti zauvijek uništene. Ali stigli smo, pobjednićki i trijumfalno. Od tada smo se ohrabrivali i na druge upade, a oni nisu mogli postavljati straţe i po mraku, jer se većina njih plašila mraka, zbog coprnica. Mi smo bili iz Oratorija i za coprnice uopće nismo marili, jer smo znali da je dovoljno izreći polovinu Zdravomarije i one ostanu kao paralizirane. Tako smo nastavili nekoliko mjeseci. Zatim smo se umorili; uspinjanje više nije bilo izazov, jer smo to znali napraviti po svakakvom vremenu. Nitko u mojoj kući nije nikada saznao tu priču o Valloneu, inače bih dobio dobrih batina, a kad bismo gore išli po mraku, rekao sam da idem u Oratorij gdje su pokusi za komediju. Ali u Oratoriju su to svi znali, a mi smo se šepirili, jer smo u cijelom kraju bili jedini koji su dobro upoznali Vallone. vi Bilo je to jedne nedjelje u podne. Nešto se događalo, svi su to već primijetili: u Solaru su stigla dva kamiona Nijemaca, pretraţili su pola mjesta, a zatim pošli putem prema San Martinu. Već rano ujutro spustila se gusta magla, a magla danju gora je od one noću, jer ima svijetla, a moraš se kretati kao da je mrak. Nije se čuo čak ni zvuk zvona, kao da to sivilo sluţi umjesto prigušivača. Ĉak je i cvrkut vrapčića obamrlih među granama drveća stizao kao kroz vatu. Trebalo je pokopati nekog čovjeka, vlasnici mrtvačkih kola nisu htjeli krenuti putem prema groblju, a grobar je poručio da toga dana on nikoga neće pokapati, jer bi spuštajući kovčeg netko mogao pogriješiti pa bi on sam mogao upasti u raku. Dvojica iz mjesta pošla su za Nijemcima kako bi otkrili što ovi hoće, vidjeli su ih kako s naporom stiţu do početka uspona za San Martino, upaljenih svjetala koja se vide tek s udaljenosti manjoj od metra, zatim se zaustavljaju ne usuđujući se nastaviti dalje. Svakako ne kamionima, jer nisu znali što ih čeka na toj uzbrdice, a nisu htjeli završiti u nekoj provaliji - a moţda su mislili da ima i izdajničkih zavoja. Ali nisu se ohrabrili poći ni pješke, jer nisu poznavali mjesto. Netko im je objasnio kako se do San Martina moţe uspeti samo tom cestom, i da se po toj

magli nitko ne moţe spustiti drugom stranom, preko Vallonea. Tada su na kraj ceste stavili prepreke i stajali su tamo s upaljenim svjetiljkama i uperenim oruţjem kako bi spriječili da itko prođe, dok je jedan od njih urlao na poljskom telefonu, moţda traţeći pojačanja. Oni koji su špijunirali čuli su da puno puta ponavlja volsunde, uolsunde. Gragnola je odmah objasnio da su sigurno traţili Wolfshunde, a to su vučjaci. Dok su Nijemci tamo stajali, oko četiri poslijepodne, kad je sve još bilo gusto sivo, ali svijetlo, vidjeli su da netko silazi na biciklu. Bio je to ţupnik San Martina koji je tim putem išao tko zna kolike godine, pa se znao spustiti kočeći čak i nogama. Vidjevši svećenika Nijemci nisu zapucali jer, kako ćemo kasnije saznati, nisu traţili svećenike nego kozake. Ţupnik je objasnio više kretnjama nego riječima kako neki čovjek umire u kolibi u blizini Solare i traţi zadnje pomazanje (pokazao je sve potrebno u torbi pričvršćenoj za upravljač) i Nijemci su mu povjerovali. Pustili su ga da prođe pa je ţupnik otišao u Oratorij tajno razgovarati s Don Cognassom. Don Cognasso nije bio čovjek koji se bavi politikom, ali je znao tko i kako, te je gotovo i ne govoreći rekao Gragnoli da i drugovima ispriča sve što treba reći, jer se on u te stvari niti hoće niti moţe miješati. Odmah se stvorila skupina mladih, oko kartaškog stola, ja sam se ubacio iza onih posljednjih, pomalo šćućuren da me ne primijete. I slušao sam ţupnikovu pripovijest. S njemačkim je trupama bio i odred kozaka. Mi to nismo znali, ali je Gragnola o tome bio obaviješten. Zarobili su ih na ruskoj bojišnici, ali su se kozaci iz nekih svojih razloga ljutili na Staljina, pa su mnoge od njih uvjerili (za novac, zbog mrţnje prema Sovjetima, da ne bi trunuli u nekom zarobljeničkom logoru, ili kako bi s kolima, konjima i obitelji mogli napustiti ruski raj) da se prijave za pričuvnu vojsku. Većina se njih borila u istočnim pokrajinama, u Carniji, gdje su ih se silno bojali, jer su bili tvrdi i okrutni. A jedna je turkestanska divizija bila čak oko Pavije, a ljudi su ih zvali Mongolima. Neki bivši ruski zarobljenici, ako i nisu bili kozaci, potucali su se s partizanima također i po Pijemontu. Sad su već svi znali da će se rat završiti, a osim toga onih osam kozaka o kojima se govorilo bili su ljudi sa svojim vjerskim načelima. Nakon što su vidjeli spaljivanje dva ili tri sela i vješanje nekoliko desetaka jadnih ljudi, a još više nakon što su dvojicu njihovih strijeljali, jer su odbili pucati u starce i djecu, rekoše kako oni više ne mogu ostati s SS trupama. “I ne samo to,” objašnjavao je Gragnola, “ako Nijemci izgube rat, a sad ga već jesu izgubili, što će učiniti Amerikanci ili Englezi? Zarobit će kozake i vratiti ih Rusima, budući da su saveznici. U Rusiji, oni će biti kaputt. Pa onda pokušavaju stati na stranu Saveznika, kako bi

im nakon rata ovi pruţili negdje utočište, izvan pandţa onog fašiste Staljina. “Naime,” govorio je ţupnik, “ona osmorica su čula kako se priča o partizanima koji se bore kao saveznici Engleza i Amerikanaca pa pokušavaju doći do njih. Imaju neke svoje ideje i dobro su se obavijestili: ne ţele se priključiti garibaldincima, nego badoljovcima.” Ne znam točno gdje su dezertirali, ali uputili su se prema Solari, jer im je netko rekao da su badoljovci u tim krajevima. Prešli su kilometre i kilometre pješice, izvan putova, krećući se samo noću, pa im je trebalo dvostruko vremena, ali ih je SS slijedio u korak i bilo je pravo čudo da su uspjeli stići do nas, moljakajući za hranu u ponekoj seoskoj kući, stalno u opasnosti da nalete na ljude koji će ih odati, sporazumijevajući se kako su mogli, jer su svi natucali ponešto njemačkog, ali je samo jedan znao talijanski. Dan ranije, kad su primijetili da su ih SS-ovci otkrili i samo što ih nisu uhvatili, popeli su se do San Martina, misleći kako odande mogu nekoliko dana pruţati otpor i cijeloj bojni, a osim toga vrijedilo je umrijeti hrabro. A i zato što im je netko rekao da tamo postoji izvjesni Talino koji poznaje nekog drugog koji im moţe pomoći. Već su bili skupina očajnika. U San Martino su stigli noću i susreli se s tim Talinom, ali im je on rekao d a j e gore neka fašistička obitelj, a u seocetu od nekoliko kuća sve se odmah sazna. Jedino što mu je palo na pamet bilo je da ih skloni u ţupnu kuću. Ţupnik ih je prihvatio, ne zbog političkih razloga niti zbog dobra srca, nego zašto stoje shvatio da je gore ostaviti ih da se vrzmaju naokolo nego ih sakriti. Međutim, nije ih mogao dugo drţati. Nije imao dovoljno hrane za osmoricu ljudi, a od straha je pozelenio, jer ako stignu Nijemci brzo će pretraţiti svaku kuću, uključujući i ţupnu. “Momci, pokušajte shvatiti,” rekao je ţupnik, “i vi ste pročitali Kesselringov proglas, posvuda su ga zalijepili. Pronađu li ih kod nas, spalit će mjesto, a ako ovi u zao čas zapucaju, sve će nas poubijati.” Naţalost, Proglas feldmaršala Kesselringa smo i mi vidjeli, a i bez proglasa se znalo kako SS ne mari za pojedinosti i da su već spalili nekoliko sela. “A zatim?” pitao je Gragnola. “Zatim, vidjevši maglu koja se milošću boţjom navalila na nas, a budući da Nijemci ne poznaju poloţaje, netko iz Solare mora doći po te blagoslovljene kozake, povesti ih dolje i odvesti do badoljevaca.” “A zašto mi iz Solare?” “In primiš, iskreno govoreći, ako o tome razgovaram s nekim iz San Martina, glas će se proširiti, a u ova vremena, što se manje govori to

bolje. In secundis, zato što su Nijemci zauzeli cestu i njome se ne moţe proći. Dakle, ne preostaje ništa drugo do li sići niz Vallone.” Ĉuvši da se spominje Vallone, svi su rekli pa nismo valjda ludi, po takvoj magli, a zašto onda o tome ne razmišlja taj Talino, i slične stvari. Ali prokleti je ţupnik, nakon što ih je podsjetio da Talino ima osamdeset godina i da iz San Martina nije silazio ni po suncu, dodao - a ja tvrdim da je to učinio kako bi nam se osvetio zbog lupanja srca koje smo mu izazvali mi dječaci iz Oratorija: “Jedini koji znaju kako se ide preko Vallonea, čak i po magli, su vaši dječaci. Budući da su tu vratolomiju naučili kako bi izvodili lupeštine, neka onda jednom svoje talente iskoriste za neko dobro. Neka jedan od vaših dječaka pomogne kozacima da siđu.” “Kriste,” rekao je Gragnola, “čak ako i pretpostavimo da svi budu ovdje dolje, što da se radi, da ih zadrţimo ovdje u Solari pa u ponedjeljak ujutro umjesto da ih pronađu kod vas, nalaze ih kod nas pa će nama zapaliti selo?” U skupini su bili i Stivulu i Gigio, dvojica koja su išla s djedom i Masuluom natjerati Merloa da popije ricinusovo ulje, a vidi se da su i oni imali neke veze s onima iz Otpora. “Smirite se,” rekao je Stivulu, koji je bio najbistriji, “badoljovci su ovoga trenutka u Orbegnu, a do njih ni SS ni Crne brigade nisu nikad dospjeli, jer su visoko u brdima, a svojim engleskim strojnicama, koje su prava stvar, nadziru cijelu dolinu. Odavde do Orbegna, čak i po magli, Giglio koji poznaje cestu i s Bercellijevim kamionetom kojemu smo postavili svjetla baš za maglu, stiţe se za dva sata. Recimo za tri, jer se već spušta mrak. Sad je pet, Giglio je tamo u osam, upozorava ih oni se spuštaju malo niţe i čekaju na kriţanju za Vignolettu. Zatim se kamionet vreća ovamo oko deset, recimo i jedanaest i sakrije se u šumarku u podnoţju Vallonea, tamo gdje je kapelica Bogorodice. Netko od nas, poslije jedanaest krene uz Vallone, ode po kozake u ţupnu kuću, spusti ih, utovari u kamionet i oni su prije jutra s badoljovcima.” “A mi ćemo proći sve to prenemaganje riskirajući svoju koţu zbog osam mameluka ili Kalmuka ili Mongola štogod bili, koji su sve do jučer bili s SS-om?” upitao je jedan crvene kose, za kojeg mislim da se zvao Migliavacca. “E pa dečko, promijenili su mišljenje,” rekao je Gragnola, “i to je već nešto dobro, ali to je i osam kršnih momaka koji dobro pucaju pa će dobro posluţiti, nije to malo.” “Posluţit će badoljovcima,” podigao je glas Migliavacca. “Badoljovci ili garibaldinci, svi su oni borci za slobodu i, kao što se oduvijek govorilo, računi se polaţu kasnije, a ne prije. Moramo spasiti kozake.” Imaš ti pravo. Ionako su sovjetski građani pa stoga iz velike

domovine socijalizma,” rekao je izvjesni Martinengo, koji baš nije dobro shvatio sve to odlučivanje prema prilikama. Ali, bili su to mjeseci kad se svašta događalo, poput one priče o Ginu koji je bio u Crnim brigadama, i to jedan od najzagriţenijih, zatim je pobjegao kako bi se pridruţio partizanima, pa se u Solari pojavio s crvenom maramom ali, budući da je bio nerazborit, zbog neke se djevojke vratio kad to nije smio, Crne brigade su ga uhvatile i strijeljale u Astiju jednog ranog jutra. “Ukratko, moţe se,” rekao je Gragnola. “Ima samo jedan problem,” rekao je Migliavacca. “I sam velečasni je rekao kako se uz Vallone znaju popeti samo dječaci, a ja ne bih miješao dječake u tako osjetljivu stvar. Na stranu i zdrav razum, mogu o tome kasnije naokolo pričati.” “Ne,” rekao je Stivulu. “Primjerice, ovdje je Yambo kojeg niste ni primijetili, a sve je čuo. Kad bi njegov djed znao da to govorim, ubio bi me, ali Yambo je na Valloneu kao u svojoj kući, a dječak je ne samo pametan, nego je i od onih koji ne govore, dajem ruku u vatru za to, a u njegovoj obitelji misle isto što i mi, pa dakle nema nikakve opasnosti.” Mene je probio hladni znoj i pa sam počeo govoriti da je kasno i čekaju me kod kuće. Gragnola me povukao na stranu i napričao mi puno lijepih stvari. Kako je to za slobodu i za spas osmorice jadnih nesretnika, da se i u mojoj dobi moţe biti heroj, da sam konačno po Valloneu hodao mnogo puta i da ovaj put neće biti drugačije od onoga prije, osim što ću sa sobom imati osam kozaka i moram paziti da ih putem ne izgubim, da su Nijemci na cesti i čekaju kao budale, a ni ne znaju gdje je Vallone, da će i on poći sa mnom, iako bolestan, ali se ne povlači pred duţnošću, da se ne ide u jedanaest nego u ponoć, kad svi moji već budu spavali i ja mogu šmugnuti van da me ne primijete, a sljedećeg me jutra vide u krevetu kao da ništa nije bilo. I sve tako dok me nije hipnotizirao. Na kraju sam pristao. Zapravo, bila je to pustolovina o kojoj sam kasnije mogao pričati naokolo, partizanska stvar, nešto od onih poteza kakve ni Gordon nije imao u šumi Arboria. A niti Tremal- Naik u Crnoj prašumi. Još bolje od Toma Sawyera u tajanstvenoj pećini. Pa ni Patrola bjelokosti nije se po prašumama nikada tako izloţila opasnostima. Sve u svemu, bit će to moj trenutak slave, i to za Domovinu, i to onu pravu, ne pogrešnu. I to bez šepurenja naokolo s redenikom i Stenom, bez oruţja, goloruk kao Dick Fulmine. Riječju, sve ono što sam pročitao vratilo mi se dobrim. Ako poslije i moram umrijeti, konačno ću vidjeti vlati trave poput kolaca. A budući da sam bio pametan dječak, odmah sam sve raspravio s

Gragnolom. Rekao je da kad za sobom vučeš osam kozaka postoji opasnost da ih putem izgubiš, pa nam zato treba poduţi konopac da se poveţemo kao što to čine alpinisti, tako će jedan slijediti drugoga iako ne zna kuda ide. Ja sam bio protiv, jer ako smo vezani za isto uţe, padne li prvi povući će za sobom sve. Umjesto toga treba ponijeti deset komada konopca; svatko čvrsto drţi i kraj konopca onoga ispred i početak konopca onoga otraga, a kad osjetiš da onaj drugi pada odmah pustiš svoj kraj, jer bolje samo jeda nego svi. Bistar si ti, rekao je Gragnola. Uzbuđen, upitao sam ga hoće li poći naoruţan, a on je rekao da neće, prvo zato što ni običnoj muhi nije u stanju učiniti ništa naţao, a osim toga bude li Bog htio da dođe do okršaja kozaci imaju oruţje, i najzad, ako ga kojim prokletim slučajem uhvate, on je nenaoruţan i moţda ga neće odmah strijeljati. Otišli smo ţupniku reći da smo se dogovorili i neka kozaci budu spremni poslije jedan u noći. Oko sedam sam se vratio kući na večeru. Sastanak je bio u ponoć u kapelici Bogorodice, a da bismo stigli trebalo nam je tri četvrt sata brzog hoda. “Imaš li sat?” upitao me Gragnola. “Ne, ali u jedanaest, kad svi odu u krevet, otići ću u blagovaonicu gdje je zidni sat.” Večera u kući, glava mi gori, nakon večere se pretvaram da slušam radio i gledam marke. Nezgoda je što je i tata tu jer se po toj magli nije usudio vratiti u grad, pa se nadao da će se moći vratiti narednog jutra. Međutim, otišao je u krevet vrlo rano i mama s njim. Jesu li u to vrijeme moji roditelji još uvijek vodili ljubav, nakon što su prevalili četrdeset

godina? To se pitam sada. Vjerujem da seksualnost naših oca i majke ostaje tajnom za sve nas, a prvotni je prizor Freudova izmišljotina. Moţeš misliti što bi dopustili da ih vidimo. Ali sjećam se jednog razgovora moje majke s nekim prijateljicama, početkom rata, kad je tek prešla četrdesetu (čuo sam je kako govori naglašenim optimizmom “konačno, ţivot počinje s četrdeset godina”): “Ah, moj je Duilio u svoje vrijeme obavio svoju ulogu...” Kada? Do Adinog rođenja? Zar poslije roditelji više nisu imali odnos? “Tko zna što mi to sprema Duilio, sam u gradu, s tajnicom svog poduzeća?” šalila se ponekad moja majka po kući s djedom. Ali govorila je to u šali. Je li moj jadni tata stiskao nečiju ruku tijekom bombardiranja ne bi li se malo ohrabrio? U jedanaest, kuća je utonula u tišinu, a ja sam bio u blagovaonici, u mraku. Povremeno bih palio ţigicu da vidim sat. U jedanaest i petnaest klisnuo sam van, uputivši se po magli prema kapelici Bogorodice. Hvata me strah. Sada ili tada? Vidim slike koje se ne uklapaju. Moţda su stvarno postojale coprnice. Ĉekale su me iza neke šikare koju po toj magli nisam ni mogao vidjeti: bile su tamo, isprva umiljate (tko je rekao da se pojavljuju kao krezube starice? moţda su imale prorez na haljini), a zatim će u mene uperiti svoje strojnice i raspršit će me u simfoniju crvenkastih rupa. Vidim slike koje se ne uklapaju... Gragnola je bio tamo i ţalio se što kasnim. Primijetio sam da drhti. Ja ne. Ja sam sad bio u svom elementu. Gragnola mi je pruţio kraj konopca i započeli smo put prema Valloneu. Ja sam u glavi imao kartu, ali Gragnola je na svakom koraku govorio o Boţe padam, a ja sam ga bodrio. Bio sam vođa. Dobro sam znao kako se hoda po prašumi ako su okolo Suvodhanini thugs. Noge sam pomicao kao da slijedim neku glazbenu partituru, vjerujem da tako rade pijanisti - rukama, mislim, ne nogama - i nisam napravio nijedan pogrešan korak. A on se, iako me pratio, često spoticao. Kašljao je. Morao sam se okrenuti i povući ga za ruku. Magla je bila gusta, ali ako smo bili pola metra jedan od drugoga mogli smo se vidjeti. Vukao bih konopac, a Gragnola bi se pojavljivao iz pare koja se, onako gusta, gotovo odmah razrjeđivala, i pojavio bi mi se iznenada, poput Lazara koji se oslobađa rupca. Uspon je trajao dobar sat, ali bili smo unutar prosjeka. Gragnoli sam samo preporučio da pazi kad stignemo do kamena. Ako umjesto da ga zaobiđe i krene ravno, pogriješi i skrene ulijevo, jer se pod nogama osjeća šljunak, završit će u provaliji. Stigli smo na vrh, do prolaza u zidiću, a i San Martino je bio potpuno nevidljiv. Idemo ravno, rekao sam mu i ulazimo u uličicu.

Odbroji najmanje dvadeset koraka i na vratima smo ţupne kuće. Pokucali smo na vrata, prema dogovoru, tri udarca, zatim stanka pa nova tri udarca. Ţupnik nam je došao otvoriti, blijed poput prašnih skrobuta ljeti uzduţ puta. Osam kozaka je bilo tamo, naoruţanih kao razbojnici, a uplašenih kao djeca. Gragnola je razgovarao s onim koji je znao talijanski. Znao ga je prilično dobro, ako se izuzme čudan naglasak ali, kao što to ljudi rade sa strancima, Gragnola mu je govorio u infinitivu. “Ti ići ispred svojih i slijediti mene i dijete. Ti reći svojima što ja reći i oni raditi ono što ja reći. Razumije?” “Razumijem, razumijem. Spremni smo.” Ţupnik, koji samo što se nije napunio gaće, otvorio nam je vrata i pustio nas u uličicu. No, baš u tom trenutku začuli su se iz daleka, od tamo gdje cesta ulazi u mjesto, njemački glasovi i zavijanje pasa. “Boga li ti laţljivoga,” rekao je Gragnola, a ţupnik nije ni trepnuo. “Švabe su došle gore, imaju pse, a pse baš briga za maglu kad idu po njuhu. Kog vraga sada da radimo?” Vođa kozaka je rekao: “Ja znam kako oni rade. Jedan vučjak na njih petoricu. Mi svejedno moţemo krenuti, moţda naletimo na one bez psa.” “Rien ne va plus,” rekao je Gragnola koji je bio učen. “Ići polako. A vi pucati samo ako ja reći. Pripremiti rupčići ili krpa i druge konopce.” Zatim je objasnio meni: “Poţurit ćemo uličicom i zaustaviti se na uglu. Ako nema nikoga, jednim skokom smo na zidiću i dalje niz padinu. Ako netko dođe i još s psima, u govnima smo. U najgorem slučaju pucat ćemo u njih i u pse, ali ovisi koliko će ih biti. Ako su bez pasa, pustit ćemo ih da prođu i doći im s leđa, vezati ih, nagurati im krpe u usta tako da ne mogu vikati.” “A onda ih ostavimo tamo?” “Ma ne. Vodimo ih sa sobom niz Vallone, ništa nam drugo ne preostaje.” Ponovno je na brzinu objasnio stvar kozaku, a ovaj je to ponovio svojima. Ţupnik nam je dao krpe i vezice sa svetog crkvenog ruha. Idite, idite, rekao je, i neka vas Bog čuva. Uputili smo se prema uličici. S ugla su se čuli njemački glasovi koji dolaze slijeva, ali bez laveţa ili cviljenje pasa. Spljoštili smo se iza ugla. Ĉuli smo dvojicu kako se pribliţavaju, međusobno razgovarajući, vjerojatno psujući što ne uspijevaju vidjeti kuda idu. “Samo su dvojica,” objasnio je Gragnola znakovima. “Pustimo ih proći i onda na njih.” Dvojica Nijemaca, koje su poslali izviđati na ovu stranu dok su drugi

poveli pse oko trga, dolazila su gotovo pipajući, s uperenim puškama, ali nisu vidjeli čak ni ugao uličice i prošli su ga. Kozaci su se bacili prema tima dvjema sjenama i pokazali da znaju raditi svoj osao. U sekundi su obojica bila na zemlji s krpom u ustima i svakoga od njih drţala su dvojica onih goropadnika, dok im je treći vezivao ruke iza leđa. “Gotovo je,” rekao je Gragnola. “Sad ti Yambo baci njihove puške s onu stranu zidića, a vi gurati Nijemce iza nas dvojice, dolje kuda mi ići.” Bio sam uţasnut, ali sad je Gragnola postao vođa. Bilo je lako proći zidić, Gragnola je podijelio konopce. Svi su, osim prvog i posljednjeg, imali obje ruke zauzete, jednu konopcem sprijeda, drugu konopcem straga. Ako moraš gurati dvojicu vezanih Nijemaca ne moţeš drţati svoj konopac, pa je prvih deset koraka skupina išla naprijed gurajući se, dok nismo zašli u prvo grmlje. Tada je Gragnola pokušao preustrojiti skupinu, dvojica koja su vukla Nijemce vezala su svaki svoj konopac za remen svog zatočenika, dvojica koja su ih gurala drţala su ih desnom rukom za ovratnik, a lijevom su hvatala konopac druga koji je bio otraga. Ali, samo što smo se pripremili na ponovno kretanje, jedan se Nijemac odmah spotaknuo i pao na leđa vodiča koji mu je prethodio, povlačeći za sobom onoga koji ga je drţao i lanac se prekinuo. Kozaci su kroza zube propis tali riječi koje su na njihovu jeziku zacijelo bile psovke, ali su imali zdravog razuma učiniti to bez vikanja. Jedan se Nijemac, nakon prvog pada, pokušao podići i udaljiti od skupine, dvojica kozaka su tapkala za njim i gotovo ga izgubila - samo što ni on nije znao kamo treba ići i nakon nekoliko koraka je skliznuo licem naprijed, pa su ga opet uhvatili. U toj guţvi mu je ispao šljem. Vođa kozaka nam je dao na znanje kako ga ne smijemo tamo ostaviti, jer ako dođu psi slijedit će miris i pronaći naš trag. Tek u tom trenutku smo primijetili da je drugi Nijemac gologlav. “Vrag odnio te nitkove,” promrmljao je Gragnola, “šljem mu je pao kad smo ih uhvatili u uličici, dođu li tamo s psima imat će trag!” Tu se ništa ne moţe. I stvarno, prešli smo još nekoliko metara i odozgo smo čuli glasove i lajanje pasa. “Stigli su do uličice, ţivotinje su nanjušile šljem i pokazuju im da smo došli s ove strane. Samo mirno i tiho. Prvo, moraju otkriti prolaz, a ako ne znaš gdje je, nije lako. Drugo, moraju sići. Ako se psi ne usude i krenu polako, polako će ići i oni. Ako psi krenu brzo, oni ih neće uspjeti pratiti, već će dupetom tresnuti o zemlju. Oni nemaju tebe. Yambo, kreni naprijed što brţe moţeš, hajdemo.” “Pokušat ću, ali bojim se.” “Ma ne bojiš se, samo si nervozan. Duboko udahni i kreni.” Samo što se nisam napunio gaće kao ţupnik, ali sam znao i da sve ovisi o meni. Stiskao sam zube, tog trena bih radije bio Giraffone ili Jojo

nego legionar Romano, Horacije ili Bjelka radije nego Miki Maus u kući sedam duhova, gospodin Pampurio u svom stanu radije nego Flash Gordon u močvarama Arborije, ali kad si na balu moţeš samo plesati. Jurnuo sam niz Vallone što sam ţurnije mogao, ponavljajući u glavi sve korake. Dvojica su zatočenika usporavala kretanje, jer su s onim krpama u ustima teško disali i zaustavljali se svake minute. Nakon dobrih četvrt sata stigli smo do kamena, tako sam dobro znao kako mora biti tamo, da sam ga dotaknuo ispruţenih ruku još i prije nego sam ga ugledao. Morali smo ga zaobići, ali ne udaljavajući se, jer ako se krene udesno stiţe se do ruba i do provalije. Glasovi odozgo čuli su se i dalje razgovijetno, ali nismo shvaćali je li zato što Nijemci glasnije viču kako bi nahuškali jogunaste pse ili zato što su savladali zidić pa nam se pribliţavaju. Ĉuvši glasove svojih drugova, dva su se zatočenika pokušavala istrgnuti, kad i ne bi padali pretvarali su se da padaju, pokušavajući se otkotrljati na stranu, bez straha da će se ozlijediti. Shvatili su da ne smijemo pucati u njih kako nas ne bi čuli i da će ih, gdje god završili, psi pronaći. Više nisu imali što izgubiti i poput svih onih koji više nemaju što izgubiti, postali su opasnima. Iznenada su se začuli rafali. Ne uspijevajući sići, Nijemci su odlučili pucati. Ali, prije svega, pred sobom su imali stotinu osamdeset stupnjeva Vallonea i nisu znali kuda smo mi otišli, pa su zato pucali u svim smjerovima. Osim toga, nisu pojma imali koliko se Vallone brzo spušta u nizinu (jer strm je Vallone), pa su pucali gotovo horizontalno. Kad bi pucali u našem smjeru čuli bismo metke kako nam fijuču iznad glava. “Idemo, idemo,” govorio je Gragnola, “neće nas uhvatiti.” Ali prvi Nijemci su se počeli spuštati, procijenili su nagnutost terena, a i psi su krenuli u točno određenom smjeru. Sad su pucali prema dolje, manjeviše prema nama. U šikari smo čuli šuškanje metaka koji su nam padali blizu. “Nema straha,” rekao je kozak, “ja znam Reichuieite njihovih Maschinen.” “Domet njihovih strojnica,” došapnuo je Gragnola. “Da, to. Ako se oni ne spuste još niţe, a mi brzo krenemo, metci više neće stizati do nas. Dakle poţurimo.” “Gragnola,” rekao sam s golemim suzama u očima, silno ţudeći za svojom mamom, “ja mogu ići brţe, ali vi ne moţete. Ne moţete vući za sobom ovu dvojicu, beskorisno je da ja jurim kao koza kad zbog njih gubimo vrijeme. Ostavimo ih ovdje, inače ću, kunem ti se, navratnanos pobjeći za svoj račun!”

“Ostavimo li ih ovdje začas će se osloboditi i pozvati svoje,” rekao je Gragnola. “Ja ću ih ubiti kundakom strojnice, neće biti buke,” promrmljao je kozak. Pomisao da se ubiju ta dvojica jadnika zaledila me, ali sam se smirio čuvši Gragnolu kako reţi: “Nema koristi, Boga li ti laţljivoga, ako ih i ostavimo ovdje mrtve, psi će ih nanjušiti, pa će drugi znati kojim smo putem krenuli,” a od uzbuđenja više nije govorio u infinitivu. “Jedino što moţemo učiniti jest da ih gurnemo u smjeru suprotnom od našeg, tako će psi otići na tu stranu, a mi ćemo dobiti deset minuta, a moţda i više. Yambo, zar ovdje desno nije laţna staza koja vodi u ponor? Dobro, gurnut ćemo ih odavde, rekao si da onaj tko ide s te strane ne primjećuje škrapu i survat će se, a psi će povući Nijemce sve do dna. Prije nego što se oni oporave od tog pada, mi smo u dolini. Tko odavde padne, ubije se, zar ne?” “Ne, nisam rekao da se sigurno ubiješ ako padneš. Polomiš si kosti, a ako krene loše udariš glavom...” “K vragu, kako to da si prije govorio jedno, a sad drugo? A ako se ovoj dvojici u padu odveţu konopci, kad stignu dolje imat će još dovoljno daha da viču i upozore svoje na oprez!” “Dakle, moraju pasti kad su već mrtvi,” komentirao je kozak, koji je znao kako se stvari odvijaju na ovom prljavom svijetu. Bio sam vrlo blizu Gragnoli i mogao sam mu vidjeti lice. Ako je ikada bio blijed, sad je bio bljeđi no ikad. Stajao je očiju uprtih gore, kao da od neba traţi nadahnuće. U tom trenu čuli smo frr frrr metaka koji su prolazili blizu nas u visini čovjeka, jedan od Nijemaca gurnuo je svog čuvara, obojica su pali na zemlju, i kozak je jauknuo jer ga je ovaj glavom udarao po zubima, igrajući na sve ili ništa i nastojeći izazvati buku. U tom se trenutku Gragnola odlučio i rekao: “Ili oni ili mi. Yambo, krenem li udesno, koliko koraka moram napraviti do ruba?” “Deset koraka, deset mojih, recimo osam tvojih, a gurneš li nogu naprijed već osjetiš nizbrdicu. Od početka nizbrdice do ruba su četiri koraka. Iz opreza, računaj tri.” “Dakle,” rekao je Gragnola obraćajući se vođi, “ja idem naprijed, vas dvojica gurate ovu dvojicu Švaba, drţite ih čvrsto za ramena. Ostali ostaju i čekaju ovdje.” “Što ćeš učiniti?” pitao sam cvokoćući zubima. “Šuti tamo. U ratu smo. I ti čekaj. To je naredba.” Nestali su desno od kamena i progutao ih je fumifugium. Ĉekali

smo nekoliko minuta, čuli smo kotrljanje kamenja i nekoliko muklih udaraca, zatim su se pojavili Gragnola i dvojica kozaka, bez Nijemaca. “Idemo,” rekao je Gragnola, “sad moţemo brţe nastaviti.” Stavio mi je dlan na ruku, osjetio sam kako drhti. Sad kad je bio na manjoj udaljenosti, ponovno sam ga mogao vidjeti: popeo se u vesti do grla, a sada mu je na grudima visjela njegova vrećica s kirurškim noţićem i kao da ga je izvlačio. “Što si učinio s onima?” upitao sam ga plačući. “Ne misli na to, tako je trebalo biti. Psi će osjetiti miris krvi i druge će odvući tamo. Spašeni smo, kreni dalje.” A vidjevši da su mi oči raskolačene: “Ili oni ili mi. Dvojica protiv desetorice. Rat je. Kreni dalje.” Nakon gotovo pola sata, tijekom kojih smo odozgo slušali bijesne povike i cvileţ, ali ne iz smjera kojim smo sišli, a i bili su sve udaljeniji, stigli smo na put u podnoţju Vallonea. Nedaleko nas u šumarku je čekao Gigiov kamionet. Gragnola je ukrcao kozake. “Ja idem s njima kako bih bio siguran da su stigli do badoljovaca,” rekao je. Pokušavao je ne gledati mene i ţurilo mu se da me vidi kako odlazim. “Ti idi onuda i vrati se kući. Obavio si svoju duţnost. Ako je netko za nešto kriv, to sam samo ja.” Unatoč hladnoći, u kuću sam ušao preznojen i iscrpljen. Sklonio sam se u svoju sobicu i ţelio sam provesti besanu noć, ali bilo je još gore, jer bih onako iscrpljen povremeno zadrijemao na nekoliko minuta i vidio bih strica Gaetana, više njih, kako plešu prerezana grla. Moţda sam imao temperaturu. Moram se ispovjediti, moram se ispovjediti, mislio sam. Sljedećeg jutra bilo je još gore. Morao sam ustati manjeviše kad i svi ostali, kako bih pozdravio tatu koji je odlazio, a mami nije bilo jasno zašto izgledam tako ošamučeno. Nekoliko sati kasnije stigao je Gigio koji se odmah zapričao s djedom i Masuluom. Dok je izlazio, dao sam mu znak da dođe u vinograd, a meni nije mogao ništa prešutjeti. Gragnola je otpratio kozake do badoljovaca, a zatim se, s Gigiom i kamionetom, vratio prema Solari. Badoljovci su mu rekli da ne moţe noću naokolo hodati nenaoruţan; saznali su da je u Solaru prispio odred Crnih brigada kako bi pomogao svojim kameradima. Dali su mu karabin. Između odlaska i povratka do raskriţja Vignoletta trebala su im tri sata. Vratili su kamionet na Bercellijevo imanje i krenuli putem za Solaru. Mislili su da je sve gotovo, nisu se čuli nikakvi zvukovi, pa su hodali mirno. Koliko se moglo razabrati u onoj magli, gotovo je svitalo. Nakon sve one napetosti bodrili su jedan drugoga lupajući se po ramenima i stvarajući buku. Tako nisu primijetili da su se oni iz Crnih

brigada pritajili u jarku i uhvatili su ih samo dva kilometra od mjesta. Uhvatili su ih s oruţjem, što ovi nisu mogli objasniti. Ubacili su ih u svoj kamionet. Bila su samo petorica, dvojica su sjedila naprijed, dvojica unutra, tako da su ih stalno imali na oku, a jedan je stajao na prednjoj papučici kako bi pomogao bolje vidjeli u magli. Nisu ih čak ni vezali, dvojica koja su ih nadzirala sjedila su sa strojnicama na koljenima, a njih su bacili na pod kao vreće. U određenom trenutku Gigio je čuo neki čudan zvuk, kao paranje tkanine, i osjetio kako mu po licu štrca ljepljiva tekućina. Jedan od fašista je začuo hropac, upalio je bateriju i vidio Gragnolu prerezana grla, s kirurškim noţićem u ruci. Dvojica fašista stanu psovati, zaustavili su kamionet, traţili da im Gigio pomogne odvući Gragnolu uz rub ceste. Već je bio mrtav, ili je upravo umirao, prolijevajući posvuda krv. Izašla su i ostala trojica i međusobno su se okrivljavala, govorili su da nije smio tako umrijeti, jer su ga u stoţeru morali natjerati da progovori, pa bi ih sve strpali u zatvor, baš su bili blesani što nisu zavezali zatočenike. Dok su tako urlali nad Gragnolinim tijelom, na trenutak su zaboravili na Gigia, a on je, u toj zbrci, pomislio sad ili nikad. Skočio je u stranu, preko jarka, znajući da je tamo nizbrdica. Ovi su ispalili nekoliko metaka, ali on se već otkotrljao nizbrdo poput lavine, a zatim jurnuo u šumarak. Po toj bi magli bilo kao da traţiš iglu u plastu sijena, a ni fašistima se nije dalo dizati veliku dreku, jer im je postalo jasno da sad moraju sakriti Gragnolin leš i vratiti se u stoţer pretvarajući se da te noći nikoga nisu uhvatili, kako ne bi imali neugodnosti sa svojim vođama. Toga jutra, nakon što su se Crne brigade otišle sastati s Nijemcima, Gigio je poveo nekoliko prijatelja na mjesto tragedije i nakon kratkog traţenja po jarcima pronašli su Gragnolu. Svećenik iz Solare nije htio da se njegov leš stavi u crkvu, jer je Gragnola bio anarhist, a već se saznalo i da je bio samoubojica, ali je don Cognasso rekao da ga odnesu u crkvicu u Oratoriju, jer Gospodin bolje zna pravila od svojih svećenika. Gragnola je mrtav. Spasio je kozake, mene je smjestio na sigurno, zatim je umro. Znao sam vrlo dobro kako je to bilo, previše puta mije to najavljivao. Bio je kukavica i bojao se da će, budu li ga mučili, sve reći, odati imena i poslati u propast svoje drugove. Zbog njih je odlučio umrijeti. Samo tako, sguisss, kao što sam siguran da je učinio i s dvojicom Nijemaca, a moţda kao neko izvršenje pravde. Hrabra smrt jednog kukavice. Platio je jedini čin nasilja u svom ţivotu tako se očistio i od one griţnje savjesti koju je nosio na plećima, a koja mu je morala biti nepodnošljivom. Nasamario je sve, fašiste, Nijemce i Boga, samo

jednim potezom. Sguisss. A ja sam bio ţiv. Nisam si to mogao oprostiti. Ĉak se i u mojim sjećanjima magla prorjeđuje. Vidim sad partizane kako pobjednički ulaze u Solaru, a 25. travnja stiţe vijest o oslobođenju Milana. Ljudi se roje na ulicama, partizani pucaju u zrak, stiţu šćućureni na blatobranima svojih kamioneta. Nekoliko dana kasnije vidim kako alejom divljih kestena na biciklu stiţe vojnik odjeven u maslinasto zeleno. da je na znanje da je Brazilac, veselo odlazi istraţivati to egzotično mjesto. Zar su i Brazilci bili s Englezima i Amerikancima? Nitko mi to nikada nije rekao. Drole de guerre. Prolazi tjedan dana i stiţe prvi američki odred. Svi crni. Svoje šatore smještaju u dvorište Oratorija, a ja se sprijateljujem s katoličkim kaplarom koji mi pokazuje sliku Svetog Srca koju stalno nosi u dţepiću. da je mi novine sa stripovima Lil Abnera i Dicka Tracvja te nekoliko chetuingguma, koje mi dugo traju, jer navečer grudu vadim iz usta i stavljam je u čašu, kao stari ljudi protezu. Zauzvrat mi da je znati kako bi ţelio jesti špagete pa ga pozivam kući, uvjeren da će mu Maria pripremiti i agnolotte, jastučiće od tjestenine nadjevene mesom, u umaku od zeca. Ali kad smo stigli, kaplar vidi da u vrtu sjedi drugi Crnac, s činom majora. Ispriča se i odlazi, zapanjen. Amerikanci su traţili pristojan smještaj za svoje časnike, pitali su i djeda, pa im je obitelj stavila na raspolaganje lijepu sobu u lijevom krilu, upravo onu u kojoj je Paola kasnije napravila našu spavaću sobu. Major Muddy je debeljuškast, s osmjehom Louisa Armstronga i uspijeva mu da ga djed razumije; osim toga zna i nekoliko riječi francuskog, jedinog stranog jezika koji su obrazovani ljudi tada kod nas znali, i na francuskom razgovara s mamom i drugim gospođama iz okolice, koje dolaze u vrijeme čaja vidjeti osloboditelja - čak i ona fašistkinja koja je mrzila napoličare. Sve oko stolića u vrtu, pripremljenog s lijepim servisom, u blizini dalija. Major Muddy kaţe “mersi bocou” i “oui, madam, moi ossi j'aime le champeign”. Ponaša se s uglađenim dostojanstvom Crnca koji je konačno primljen u kući bijelaca, i još k tome dobrostojećih. Gospođe si došaptavaju vidi kakav dţentlmen, a kad pomisliš da su nam ih ocrtavali kao pijane divljake. Stiţe vijest da su se Nijemci predali. Hitler je mrtav. Rat je gotov. U Solari prave veliku proslavu na ulicama, grle se, neki plešu na zvuk harmonike. Djed je odlučio da se odmah vraćamo u grad, iako počinje ljeto, jer je već svima dosta sela. Ja izlazim iz tragedije, usred mnoštva blistavih ljudi, sa slikom dvojice Nijemaca koji se strmoglavljuju niz provaliju, i Gragnole, djevca i mučenika iz straha, ljubavi i inata.

Nemam hrabrosti otići do don Cognassa i ispovjediti... a zapravo što? Ono što nisam učinio, čak ni vidio, nego samo pogodio? Budući da nije bilo ničega što mije trebalo oprostiti, ne moţe mi se ni oprostiti. Dovoljno da se osjetiš zauvijek prokletim.

17. RAZBORIT MLADIĆ Oh, kakvu bol i muku osjećam - na pomisao da sam vas uvrijedio, o Gospodine... Jesu li me to naučili u Oratoriju ili sam to pjevao po povratku u grad? U gradu se ponovno pale noćna svjetla, ljudi opet izlaze na ulice čak i navečer, popiti pivo ili pojesti sladoled u lokale za zabavu radnika uzduţ rijeke, otvaraju se prvi kinematografi na otvorenom. Sam sam, bez prijatelja iz Solare, a još nisam ponovno sreo Giannija kojega ću vidjeti tek početkom gimnazije. Navečer izlazim s roditeljima i neugodno mije, jer ih više ne drţim za ruku, ali se još ni ne udaljavam sam. U Solari sam bio slobodniji. Ĉesto idemo u kino. Otkrivam nove načine suzbijanja rata u Naredniku Yorku i Yankee Doodle Danduju u kojem mi stepanje Jamesa Cagneva otkriva postojanje Broadwaya: Fm Yankee Doodle Dandy... Stepanje sam susretao u starim filmovima Freda Astairea, ali Cagnevevo plesanje djeluje silovitije, uvjerljivije i više oslobađajuće. Dok je Astaireovo bilo divertissement ovo drugo osjećam kao da je obvezno, a u stvari je čak i domoljubno. Domoljublje koje se izraţava kroz stepanje je otkriće, claqu.ett.es umjesto ručnih bomba i cvijeta u ustima. A osim toga, privlačnost pozornice kao modela svijeta i neizbjeţnosti sudbine, the show must go on. Učim o novom svijetu iz musicals koji stiţu sa zakašnjenjem. Casablanca. Victor Laszlo koji pjeva Marseljezu... Dakle, svoju sam tragediju proţivio s prave strane. Rick Blaine puca u majora Strassera... Gragnola je bio u pravu, rat je rat. Zastoje Rick morao napustiti Usu Lund? Zar se ne smije voljeti? Sam je zacijelo major Muddy, ali tko je

Ugarte? Je li to Gragnola, izgubljena i nesretna kukavica koju će na kraju uhvatiti Crne brigade? Ne, po svom bi podrugljivom podsmijehu prije bio kapetan Renault, ali on se zatim s Rickom udaljava u magli kako bi se pridruţio Otporu u Brazzavilleu i s prijateljem veselo ide ususret svojoj sudbini... Ali, Gragnola me neće moći slijediti u pustinju. S Gragnolom nisam proţivio početak nego kraj lijepog prijateljstva. A nemam propusnicu da izađem iz svojih sjećanja. Novinski su kiosci puni novina s novim nazivima i izazovnih časopisa, čije naslovnice prikazuju djevojke ili s velikim izrezima ili s tako pripijenim majicama da se ocrtavaju bradavice. Raskošne grudi dominiraju filmskim plakatima. Oko mene se ponovno rađa svijet u obliku dojki. Ali i gljive. Vidim fotografiju bombe koja pada na Hirošimu. Pojavljuju se prve snimke Holokausta. To još nisu gomile leševa koje će se viđati kasnije, nego fotografije prvih oslobođenih, upalih očiju, grudiju kao u kostura na kojima se vide sva rebra, velikih laktova koji spajaju dva suharka od podlaktice i nadlaktice. Sve do sada o ratu sam primao neizravne vijesti, brojke, deset srušenih zrakoplova toliko mrtvih i toliko zatočenika, glasove o strijeljanju partizana iz mog područja ali, osim one noći u Valloneu, nikada nisam bio izloţen pogledu na neko nagrđeno tijelo - pa uostalom čak ni te noći, budući da su Nijemci bili još ţivi kad sam ih vidio posljednji put, a sve ostalo sam proţivio u svojim noćnim morama. Traţim na tim fotografijama lice gospodina Ferrare koji je znao igrati boce, ali i da jest na njima, ne bih ga prepoznao. Arbeit machtfrei. U kinu se smijemo dosjetkama Abbotta i Costella. Bing Crosbv i Bob Hope stiţu s uznemirujućom Dorothv Lamour, u propisnom saarongu, putuju prema Zanzibaru ili Timbuctuu (Road to...) a svi misle, kao i već tisuću devetsto četrdeset četvrte, kako je ţivot lijep. Uvijek u podne na biciklu idem kod crnoburzijanca koji bi za nas djecu imao, svakog dana, dva peciva od bijelog kruha, prvog koji smo

ponovno počeli jesti nakon onih ţućkastih i slabo pečenih prutova napravljenih od nitastih vlakana (mekinje, govorili su) koje smo glodali nekoliko godina i koji bi ponekad sadrţavali i komad konopca ili čak ţohara. Idem na biciklu podići simbol blagostanja koje se ponovno rađa i zaustavljam se pred kioscima. Mussolini obješen na Piazzale Loreto, a Claretti Petacci je nečija samilosna ruka sigurnosnom iglom pričvrstila suknju između nogu jer joj je ţeljela prištedjeti posljednju sramotu. Komemoracije za ubijene partizane. Nisam znao da su ih toliko mnogo strijeljali i objesili. Pojavljuju se prve statistike o mrtvima u upravo završenom ratu. Pedeset pet milijuna, kaţu. Što je Gragnolina smrt prema tom pokolju? Moţe li Bog stvarno biti zao? Ĉitam o procesu u Nurnbergu, svi su obješeni osim Goringa koji se otrovao cijanidom što mu ga je ţena proslijedila dajući mu posljednji poljubac. Pokolj u Villarbasseu označava povratak slobodnog nasilja, sada se opet ljude moţe ubijati iz čistog osobnog interesa. Zatim ih hvataju i svi su strijeljani ranom zorom. I dalje se strijelja u znak mira. Osuđena je Leonarda Cianciulli koja je tijekom rata od svojih ţrtava kuhala sapun. Rina Fort udarcima čekića ubija ţenu i djecu svog ljubavnika. Jedne novine opisuju bjelinu njenih grudi koja je tako očarala njenog ljubavnika, mršava čovjeka pokvarenih zuba kao u ujaka Gaetana. Prvi filmovi koje me vode gledati pokazuju mi Italiju iz poslijeratnog razdoblja s uznemirujućim “segnorinama” koje su, kao i ranije, svake večeri pod svjetiljkom. Sam lutam gradom ja... Ponedjeljak je, trţno jutro. Oko podneva stiţe rođak Moţem. Kako li se ono zvao? Ada je izmislila to Moţem, jer je rekla kako on umjesto “mogu” govori “moţem”, što mi se činilo nemogućim. Rođak Moţem je s nama bio u vrlo dalekom srodstvu, ali nas je upoznao u Solari i nije mogao doći u grad, rekao je, a da nas ne svrati pozdraviti. Svi smo znali da očekuje poziv na ručak, jer si nije mogao platiti restoran. Nikada nisam shvatio kojim se poslom bavi, osim što traţi neki posao. Vidim rođaka Moţema za stolom, srče svoje ditaline u juhi ne ostavljajući ni kapljicu, preplanula i mršava lica i ono malo kose briţno počešljane prema natrag, u jakni izlizanih lakata. “Shvaćaš Duilio,” govorio je svakog ponedjeljka, “ne ţelim ja nikakav poseban posao. Zaposlenje, u poludrţavnoj ustanovi, minimalnu plaću. Dovoljna mi je i kapljica. Ali svakog dana takva kapljica, trideset kapljica svakog mjeseca.” Izveo bi tada kretnju kao s Mosta uzdisaja, glumio kapljicu koja mu pada na gotovo ćelavu glavu, uţivao u slici te blagotvorne muke. Kapljica, ponavljao je, ali svakog dana. “Danas samo što mi nije uspjelo, išao sam razgovarati s Carlonijem,

znaš, onim iz poljoprivredne zadruge. Moćan je. Imao sam pismo preporuke, pa znaš da si danas bez pisma preporuke nitko i ništa. Kad sam jutros krenuo kupio sam na stanici novine. Duilio, ja se ne bavim politikom, zatraţio sam bilo kakve novine, a nisam ih čak ni pročitao, jer smo u vlaku stajali i jedva sam se drţao uspravno. Savio sam ih i stavio u dţep, kao što se i radi s novinama, ako ih i ne pročitaš dobro dođu sljedećeg dana da nešto u njih umotaš. Odem kod Carlonija, taj me primi vrlo ljubazno, otvori pismo, ali vidim da me krišom gleda preko lista. Zatim me se riješi s nekoliko riječi, govoreći da nemaju u planu nova primanja u sluţbu. A ja izlazeći primijetim da su novine koje su mi u dţepu Unitd. Ti znaš Duilio da ja mislim kao vlada, uvijek, zatraţio sam bilo kakve novine, nisam čak ni primijetio da mi je dao te komunističke. Taj mi je vidio Unitd u dţepu i riješio me se. Da sam novine presavio na drugu stranu, sad bih, moţda... Kad se netko rodi nesretan... To je sudbina.” U gradu su otvorili plesnu dvoranu, a njen je junak rođak Nuccio koji je izbjegao internat; sad je već mladić ili, kako se to kaţe, kicoš (već mi se činio strašno odraslim kad je šibao Medu Angela). Na veliki ponos njegovih rođaka, u mjesnom tjedniku se čak pojavila i njegova karikatura na kojoj se savija u tisuću pokreta (kao ujak Gaetano, ali slobodnije) u izluđujućem plesu, boogietuoogieju. Još sam premali, ne usuđujem se i ne mogu ući u tu dvoranu čije obrede osjećam kao vrijeđanje Gragnolina prerezanog grla. Vratili smo se baš početkom ljeta, pa se dosađujem. Vozim se biciklom, u dva poslijepodne, gotovo opustjelim gradom. Iscrpljujem se na otvorenom, kako bih izdrţao dosadu tih sparnih dana. A moţda i nije zbog sparine, moţda je to velika sjeta koju nosim u sebi, jedina strast grozničave i usamljene rane mladosti. Vozim se na biciklu, bez prestanka, između dva i pet poslijepodne. Za tri sata obiđeš grad mnogo puta, dovoljno je samo mijenjati rute, jurnuti centrom grada prema rijeci, zatim krenuti obilaznicom, ponovno se vratiti nakon prelaska regionalne ceste koja ide prema jugu, vratiti se stazom prema groblju, zaokrenuti ulijevo prije ţeljezničke postaje, ponovno u centar ali sporednim ulicama, ravnima i praznima, zaci na veliki trţni trg, preširok, okruţen porticima uvijek izloţenima suncu, s koje god strane ono bilo, koji su u dva poslijepodne pustiji od Sahare. Trg je prazan pa ga moţeš prijeći biciklom, siguran da te nitko ne vreba i da nitko neće mahati izdaleka. Jer i kad bi netko koga poznaješ prolazio onim kutom na kraju trga, vidio bi ga premalog, kao i on tebe, tek obris obasjan suncem. Zatim se motaš po trgu u velikim koncentričnim krugovima poput strvinara, samo što nema strvine na koju bi se okomio.

Ne lutam nasumce, imam ja cilj, ali ga propuštam, često i namjerno. Na kiosku na postaji vidio sam izdanje Atlantide Pierrea Benoita, staro moţda nekoliko godina, sudeći po cijeni za koju mi se čini da je prijeratna. Naslovnica je privlačna, velika dvorana s mnogo kamenih uzvanika, što mi obećava priču kakvu nikada nisam čuo. Ne košta mnogo, ali u dţepu imam točno taj iznos i ništa više. Ponekad se ohrabrim doći do postaje, siđem s bicikla, ostavim ga na pločniku, uđem, četvrt sata promatram knjigu. Stoji u vitrinici i ne mogu je otvoriti kako bih vidio što mi moţe dati. Pri četvrtoj posjeti prodavač novina gleda me sumnjičavo, a ima vremena koliko hoće da me nadgleda, jer u tom trijemu nema nikoga, nitko ne dolazi, nitko ne odlazi, nitko ne čeka. Grad je samo prostor i sunce, pista za moj bicikl bubuljičavih guma, a knjiga na postaji je jedino jamstvo da ću, preko te fikcije, ponovno moći ući u manje očajnu stvarnost. Oko pet to dugo zavođenje - između mene i knjige, između knjige i mene, između moje ţelje i otpora beskonačnog prostora - to ljubavno pedaliranje u ljetnoj praznini, taj bolni koncentrični bijeg, dolazi kraju: odlučio sam, iz dţepa vadim svoje bogatstvo, kupujem Atlantidu, vraćam se kući i šćućurim se kako bih je pročitao. Antinea, prelijepa femme fatale, ukazuje se odjevena u egipatski klaft (što li je klafi? mora biti nešto veličanstveno i izazovno što istodobno pokriva i otkriva) koji se spušta niz njenu gustu i kovrčavu kosu, tako crnu da postaje plava, a dva kraja teške pozlaćene tkanine dopiru do vitkih bokova. “Imala je tuniku od crnog vela sa zlatnim odsjajima, vrlo laganu, prostranu, zatvorenu tek šalom od bijela muslina, izvezenog perunikama od crnih perla.” Pod tom se odjećom pojavljuje tanahna djevojka, izduljenih crnih očiju, osmijeha kakav još nije viđen u ţena s Orijenta. Tijelo joj se ne vidi ispod tog vraţjeg raskošnog ruha, ali tunika je izazivački otvorena sa strane (ah, prorez), njene su njeţne grudi otkrivene, ruke gole, a ispod velova se naziru tajanstvene sjene. Zavodnica, a oporo djevičanska. Za nju se moţe i umrijeti. Zatvaram zbunjen knjigu kad se u sedam vraća moj otac, ali on jednostavno misli kako mu ţelim zatajiti činjenicu da čitam. Primjećuje da previše čitam i da kvarim vid. Kaţe mojoj majci da bih trebao više izlaziti, voziti se biciklom. Ne volim sunce, a ipak sam ga u Solari dobro podnosio. Primjećuju da često škiljim i mrštim nos: “Ĉini se kao da ne vidiš, a to nije istina,” grde me. Ĉekam jesenje magle. Zašto bih trebao voljeti maglu, kad se moja noć uţasa ostvarila upravo u magli Vallonea? Zato što me i tamo magla zaštitila, pruţajući mi opet konačni alibi. Bila je magla, ništa nisam vidio.

S prvim maglama ponovno nalazim svoj stari grad, a oni preveliki i sneni prostori se gase. Praznine nestaju, a iz mliječnog sivila, na svjetlosti svjetiljaka, ni iz čega se pojavljuju bridovi, uglovi, neočekivana pročelja. Utjeha. Kao pri zamračenju. Generacije i generacije su napravile, osmislile i nacrtale moj grad tako da ga se vidi u suton, kad se hoda uza same zidove. Tada postaje lijep i zaštitnički. Je li se te godine, ili naredne, pojavio prvi strip za odrasle, Grand Hotel? Prva slika prvog fotoromana dovodi me u iskušenje i navodi na bijeg. Ništa u odnosu na ono što sam pronašao u djedovu dućanu, francuski časopis od kojeg sam se, čim sam otvorio stranicu, zajapurio od srama. Pograbio sam ga, ugurao u košulju i odmaglio. Kod kuće sam, ispruţen na krevetu i listam ga leţeći na trbuhu, pritišćući stidnu kost o madrac, upravo onako kako nas priručnici o poboţnosti savjetuju da ne smijemo raditi. Na jednoj stranici, dovoljno malena ali izuzetno uočljiva slika Josephine Baker razgolićenih grudi. Piljim u te namazane oči kako ne bih gledao grudi, zatim se pogled pomiče, to su (mislim) prve grudi u mom ţivotu, jer one Kalmuke dpoil, goleme i mlohave, nisu bile takve. Nalet slasti prolazi mi venama, u dnu grla osjećam neki opori ostatak okusa, pritisak na čelu, slabost u preponama. Podiţem se preplašen i vlaţan, pitajući se kakva me to strašna bolest snašla, ushićen tim topljenjem u praiskonskoj juhi. Vjerujem da je to bila moja prva ejakulacija; mislim da je to bilo više zabranjivano nego prerezati grkljan nekom Nijemcu. Ponovno sam

sagriješio one večeri u Valloneu kad sam bio nijemim svjedokom tajne smrti, a sad sam uljez koji je prodro u zabranjene tajne ţivota. U ispovjedaonici sam. Usplamtjeli kapucin me dugo zadrţava razgovorom o kreposti nevinosti. Nije mi rekao ništa što već nisam pročitao u malim priručnicima u Solari, ali moţda sam se nakon tih njegovih riječi vratio Razboritom mladiću don Bosca: Ĉak i u vašoj njeţnoj dobi nečastivi vam postavlja zamke kako bi vam ukrao dušu vašu... Jako bi pomoglo sačuvati vas od napasti kad biste ostali daleko od takvih prilika, od sramotnih razgovora, od javnih priredaba u kojima nema ničeg dobrog... Pobrinite se da uvijek budete nečim zauzeti, kad ne znate što biste radili, ukrašavajte oltare, namještajte slike ili sličice... Ako se i tada iskušenje nastavi prekriţite se, poljubite neku blagoslovljenu stvar i recite: Sveti Alojzije, učini da ne uvrijedim Boga svoga. Spominjem vam tog sveca, jer je Crkva predloţila da on bude posebni zaštitnik mladih... Prije svega izbjegavajte društvo osoba suprotnog spola. Dobro upamtite: ţelim red da mladići nikada ne smiju uspostaviti nikakve bliskosti s djevojkama... Oči su prozori preko kojih grijeh nalazi put do našeg srca... stoga se nikada ne zaustavljajte kako biste promatrali stvari koje su iole suprotne čednosti. Sveti Alojzije Gonzaga nije htio ni da mu se vide stopala prilikom lijeganja u postelju ili dizanja iz nje. Nije si dopuštao da gleda u lice ni vlastitu majku... Dvije je godine proveo kod španjolske kraljice u svojstvu počasnog paţa i nikada je nije pogledao u lice. Nije lako ugledati se na svetog Alojzija, cijena izbjegavanja iskušenja čini se prilično visokom, budući da se mladić “bičevao do krvi, stavljao ispod plahti komadiće drveta kako bi se mučio i u snu, ispod halje je sakrivao konjske mamuze jer nije imao kostrijeti; traţio je da mu bude neudobno i dok stoji, i dok sjedi i dok hoda...” Međutim, ispovjednik mije kao primjer kreposti predloţio Domenica Savija, čije su se hlače izobličile od previše klečanja, ali su njegove pokore ipak manje krvave od pokora svetoga Alojzija, i potaknuo me na promatranje preblaga lica Marijina, kao primjera svete ţenske ljepote. Pokušavam se pomamiti za uzvišenom ţenstvenošću. Pjevam u dječačkom zboru, u apsidi crkve i tijekom nedjeljnih izleta u pokoje svetilište: Od zore Ti uzdiţeš se ljepša, Svojim zrakama da razveseliš zemlju, a među zvijezdama koje nebo zatvara

nema ljepše zvijezde od Tebe. Lijepa Ti si kao Sunce, bjelja od Mjeseca, a najljepše zvijezde nisu lijepe kao Ti. Oči Tvoje ljepše su od mora, čelo Tvoje je boje ljiljana, obrazi Tvoji koje Sin cjeliva dvije su ruţe, a usta su cvijet. Moţda se pripremam, a to još ne znam, na susret s Lilom koja je sigurno jednako tako nedostiţna, blistava u svom sedmom nebu, ljepota gratia sui, oslobođena puti, sposobna zaokupiti um bez poticanja slabina, pogleda uprta negdje drugdje, na drugog gospodina, i ne pilji onako vragolasto u mene kao oči Josephine Baker. Duţnost mi je platiti, kroz meditiranje, kroz molitvu i kroz odricanje, grijehe svoje i onih koji me okruţuju. Posvetiti se obrani vjere, dok mi prvi časopisi i prvi zidni proglasi počinju pričati o crvenoj prijetnji, kozacima koji čekaju da napoje svoje konje u škropionicama Svetog Petra. Pitam se zbunjen kako to da su kozaci, Staljinovi neprijatelji, koji su se ni više ni manje nego borili s Nijemcima, sada postali njegovi glasnici smrti i moţda će htjeti poubijati i sve anarhiste poput Gragnole. Vidim da su vrlo slični onom crnčugi koji je oskvrnuo Veneru Milsku, a moţda je i crtač još uvijek isti, samo se uputio u neki novi kriţarski rat. Duhovne vjeţbe u malom samostanu na otvorenom polju. Miris ustajalosti iz blagovaonice, šetnje po klaustru s bibliotekarom koji mi savjetuje da pročitam Papinija. Nakon večere upućujemo se na kor crkve, pod svjetlošću samo jedne velike debele voštanice i svi zajedno recitiramo Vjeţbu za dobru smrt. Duhovni voditelj nam čita odlomke o smrti iz Razboritog mladića: ne znamo gdje će nas smrt iznenaditi - ne znaš hoće li te zadesiti u tvom krevetu, na poslu, na cesti ili drugdje, puknuće vene, upala sluznice, izljev krvi, vrućica, neka rana, potres, grom, dovoljni su da te liše ţivota, a to moţe biti i za godinu dana, za mjesec, za tjedan, za sat, a moţda upravo kad završiš čitanje ovog razmatranja. U tom ćemo trenutku osjetiti kako nam je glava pomućena, oči bolne, jezik suh, grlo stisnuto, guši nas u grudima, krv nam se ledi, tijelo je iznemoglo, srce slomljeno. Ĉim izdahnemo dušu, naše će tijelo odjeveno u nekoliko prnja biti bačeno da umre u jami i tamo će ga cijeloga izjesti miševi i crvi, a od nas će ostati samo nešto ogoljenih kostiju i malo smrdljive prašine.

Zatim molitva, pa dugo zazivanje u kojem se nabrajaju svi posljednji trzaji umirućega, grčenje svakog uda, prvi drhtaji, pojavljivanje bljedila dok se ne ocrtaju facies ippocratica i završni hropac. Nakon što su definirani osjećaji, poloţaji tijela i muka trenutka, svaki se opis tih četrnaest faza smrti (ţivo ih se sjećam samo pet ili šest) završava s Isuse milostivi, smiluj mi se. Kada moja nepokretna stopala osjete da je moja zadaća na ovome svijetu blizu završetku, Isuse milostivi, smiluj mi se. Kada te moje drhtave i ukočene ruke više ne budu mogle stiskati, Raspeće moje drago, i protiv svoje volje te pustim da padneš na postelju bola svoga, Isuse milostivi, smiluj mi se. Kada moje oči pomućene i izobličene uţasom predstojeće smrti budu uprle u Tebe svoje onemoćale i umiruće poglede, Isuse milostivi, smiluj mi se.. Kad moji blijedi i olovno sivi obrazi izazovu kod nazočnih saţaljenje i uţas, a moja se kosa natopljena samrtničkim znojem nakostriješi na glavi najavljujući moj skorašnji kraj, Isuse milostivi, smiluj mi se. Kad moja mašta uznemirena groznim i zastrašujućim priviđenjima bude uronjena u smrtnu tugu, Isuse milostivi, smiluj mi se. Kad izgubim sva svoja osjetila i cijeli svijet nestane iz mene, a ja budem stenjao u nemirima posljednje agonije i jadu smrti, Isuse milostivi, smiluj mi se. Pjevati psalme u mraku razmišljajući o vlastitoj smrti. To mi je bilo potrebno kako više ne bih mislio na smrt drugih. To Vjeţbanje ne proţivljavam s uţasom, nego spokojno, svjestan činjenice da su svi ljudi smrtni. Ta poduka iz Postojanja za Smrt pripremila me za moju sudbinu, koja je pak sudbina svih. Gianni je u svibnju ispripovijedao šalu o onom doktoru koji je neizlječivo bolesnom čovjeku savjetovao pješčane kupke. “Ĉine li dobro, doktore?” “Ne osobito, ali se čovjek navikne biti pod zemljom.” Upravo se navikavam. Jedne je večeri duhovni učitelj stajao ispred ograde oltara, osvijetljen - on, mi, cijela kapela - samo jednom debelom voštanicom koja ga obavija svjetlošću ostavljajući mu lice mraku. Prije nego što smo se rastali, ispripovijedao nam je ovaj događaj. Jedne noći, u samostanu štićenica, umrla je djevojka, mlada, poboţna i prelijepa, a sljedećeg jutra, smjestivši je na mrtvački odar u brodu crkve, za nju su izgovarali molitve za pokojnike. Ali u jednom trenu leš se pridigao, otvorenih očiju i kaţiprsta ispruţena prema svećeniku koji sluţi misu i izgovorio je muklim glasom. “Oče, ne molite za mene! Ove mi je noći pala na pamet nečista misao, samo jedna - i sada sam prokleta!”

Groza prolazi auditorijem i širi se crkvenim klupama i svodovima, izgleda kao da je od nje zatreperio i plamen debele voštanice. Učitelj nas nagovara da pođemo u krevet, ali se nitko nije pomaknuo. Stvara se dugačak red pred ispovjedaonicom, svi su zaokupljeni time da se snu prepuste tek nakon što ispovjede čak i najmanji nagovještaj grijeha. U prijetećoj utjehi mračnih lađa, bjeţeći od zala ovog stoljeća, provodim svoje dane u ledenim zanosima u kojima i boţične pjesme, pa i jaslice iz mog djetinjstva koje su mi pruţale utjehu, znače ono što rođenje Djetešca znači za uţase ovog svijeta: Spavaj, ne plači, Isuse mili, spavaj, ne plači, Spasitelju moj... Te drage oči, djetešce lijepo, brzo zatvori pred uţasom mračnim. Zašto te bodu slama i sijeno? Da sačuvaju više svjetlosti tvoje. Poţuri, zatvori oči da barem san lijek bude svakom bolu. Spavaj, ne plači, Isuse mili, Spavaj, ne plači, Spasitelju moj. Jedne nedjelje me tata, zaneseni oboţavatelj nogometa i pomalo razočaran takvim sinom koji dane provodi uništavajući si oči nad knjigama, vodi na utakmicu. To je drugoligaški susret, tribine su gotovo prazne, išarane tek bojama malobrojnih prisutnih, poput pjega na bijelim stubama usijanima od sunca. Na zviţduk suca igra se zaustavila, jedan od kapetana prigovara, a ostali se igrači besciljno kreću igralištem. Nered majica dviju boja, vrludanje atleta obuzetih dosadom po zelenoj livadi, u nekom raspršenom neredu. Sve je stalo. Ono što se događa odvija se usporeno, kao u ţupnom kinu gdje zvuk odjednom završava mijaukanjem, pokreti postaju oprezniji, završavaju isprekidano na nepokretnom fotogramu, a slika se rastače na zaslonu poput rastopljenog voska. I u tom sam trenutku doţivio otkrivenje. Sada shvaćam, bio je to bolan osjećaj da je svijet lišen cilja, lijeni plod nesporazuma, ali u onom sam trenu to što sam osjećao mogao prevesti samo u: “Bog ne postoji.” S utakmice izlazim obuzet probadajućim grizodušjem i odmah trčim ispovjediti se. Usplamtjeli ispovjednik od prošli put sada se smiješi popustljivo i dobrohotno, pita me kako sam došao do tako besmislenih misli, spominje ljepotu prirode koja pretpostavlja kreativnu volju koja unosi red, a zatim opširno govorio o consensus gentium: “Sinko moj, u Boga su vjerovali najveći pisci poput Dantea, Manzonija, Salvaneschija, veliki matematičari poput Fantappiea, zar ţeliš biti lošiji od njih?” Suglasnost tih ljudi na trenutak me umiruje. Vjerojatno je utakmica kriva za to. Paola mi je rekla da nikada nisam išao na nogometne utakmice, u najboljem bih slučaju na televiziji gledao odlučujuće susrete Svjetskog prvenstva. Sigurno mije od tog dana ostalo utuvljeno u glavi

kako odlazeći na utakmicu gubiš dušu. Ali ima i drugih načina da je izgubiš. Drugovi iz škole počinju šaptom pripovijedati priče i smijuljiti se. Nagovješćuju nešto, prosljeđuju jedan drugome časopise i knjige koje su ukrali kod kuće, govore o tajanstvenoj Crvenoj kući u koju se u našoj dobi ne moţe ući, daju i posljednji novčić kako bi pogledali komični film u kojem se pojavljuju raspojasane ţenice. Pokazuju mi fotografiju Ise Barzizze, vrlo oskudno odjevene na nekoj modnoj reviji. Ne mogu je ne pogledati kako ne bih ispao licemjeran, pogledam je i, kao što je poznato, svemu se moţe odoljeti osim iskušenjima. Ranog poslijepodneva potajno ulazim u kino, nadajući se da neću susresti nikoga tko me poznaje; u Dva siročića (s Totoom i Carlom Campaninijem) Isa Barzizza, s drugim štićenicama, zanemarujući upozorenja nadstojnice samostana, ide se gola tuširati. Tijela štićenica se ne vide, samo sjenke iza zavjesa tuša. Djevojke se prepuštaju svom kupanju kao da je to ples. Trebao bih se ići ispovjediti, ali mi ti obrisi u sjećanje vraćaju knjigu koju sam odmah zatvorio u Solari, preplašen onim što upravo čitam. To je Hugoov Ĉovjek koji se smije. U gradu je nemam, ali sam siguran kako u djedovu dućanu postoji primjerak. Nalazim je dok djed s nekim razgovara i šćućuren ispod police grozničavo okrećem zabranjenu stranicu. Gwynplainea, kojega su comprachicos tako uţasno nagrdili da izgleda kao cirkuska maska i društveni ološ, iznenada prepoznaju kao Lorda Clancharlieja, engleskog pera i nasljednika golema bogatstva. I prije nego u potpunosti shvati što mu se dogodilo, uvode ga veličanstveno odjevenog poput plemića u čarobni dvorac i evo niza divota koje tamo otkriva (sam u toj blistavoj pustoši), soba i odaja od kojih se zavrti u glavi ne samo njemu nego i čitatelju. Luta iz sobe u sobu dok ne stigne do loţnice gdje na krevetu, pokraj kade spremne za djevičansku kupku, ugleda golu ţenu. Ne doslovno golu, vragolasto primjećuje Hugo. Bila je odjevena. U vrlo dugačku košulju tako tananu da izgleda kao da je mokra. I zatim slijedi sedam stranica opisa kako izgleda gola ţena i kako ona izgleda Ĉovjeku koji se smije, koji je do tada neporočno volio samo jednu slijepu

djevojku. Ţena mu izgleda poput Venere usnule u beskraju svoje pjene i polagano se pomičući u snu sastavlja i rastavlja zavodljive krivulje ljupkim gibanjem vodene pare, koja na plavetnilu neba oblikuje oblake. Hugo komentira : “Gola ţena je naoruţana ţena.” Ova ţena, Josiane, kraljičina sestra, iznenada se probudi, prepozna Gwynplainea i započinje ţestoki čin zavođenja kojemu se nesretnik sad više ne zna oduprijeti, ona ga dovodi do vrhunca ţudnje, ali mu se još ne podaje. Iz nje provaljuju maštarije uzbudljivije od njene nagosti, u kojima se prikazuje djevicom i prostitutkom, ţeljnom uţivanja ne samo u čarima teratologije koje joj Gwynplaine obećava, nego i u sablazni koju će taj izazov stvoriti u svijetu i na dvoru, tim se mislima zanosi ova Venera koja od svog Vulkana očekuje dvostruki orgazam, i zato što ga posjeduje i zato što će to javno pokazati. I dok je Gwynplaine već spreman na predaju, stiţe poruka kraljice koja javlja svojoj sestri da su Ĉovjeka koji se smije prepoznali kao zakonitog Lorda Clancharlieja i da joj je određen za muţa. Josiane komentira “pa nek' bude”, diţe se, pruţa ruku i (prelazeći s ti na w) kaţe onome s kojim se htjela divlje sjediniti: “Izađite.” I komentira: “Budući da ste moj muţ, izađite... Nemate pravo biti ovdje. Ovo je mjesto mojeg ljubavnika.” Veličanstvena izopačenost - ne Gwynplaineova, već Yambova. Ne samo da mi Josiane da je više od onoga što mije obećala Isa Barzizza iza zavjese, nego me osvaja svojom bestidnošću: “Vi ste moj muţ, izađite, ovo je mjesto mojeg ljubavnika.” Je li moguće da je grijeh tako bezobrazno neodoljiv?

Ima li na svijetu ţena kakve su Lady Josiane i Isa Barzizza? Hoće li mi se dogoditi da ih susretnem? Hoću li ostati kao gromom pogođen - sguisss - pravedno kaţnjen za moje maštarije? Ima ih, barem na filmskom platnu. Opet poslijepodne, potajno, otišao sam pogledati Krv i pijesak. Oboţavanje kojim Tyrone Power pritišće svoje lice na krilo Rite Hayworth uvjerava me da postoje naoruţane ţene iako nisu gole. Samo ako su bezočne. Biti intenzivno odgajan u uţasu od grijeha, a zatim biti njime osvojen. Kaţem sebi kako je sigurno zabrana zapalila maštu. Stoga odlučujem da moram, kako bih izbjegao iskušenje, izbjegavati principe čednog odgoja: ijedno i drugo su demonske spletke i međusobno se podupiru. Ta me slutnja, moţda krivovjerna, pogodi poput udarca bičem. Sasvim se povlačim u svoj svijet. Posvećujem se glazbi, stalno prilijepljen uz radio u poslijepodnevnim satima ili rano ujutro, ali simfonijski koncert je ponekad i navečer. Obitelj bi htjela slušati nešto drugo. “Dosta tih naricaljki,” ţali se Ada, neprobojna za muze. Jednog nedjeljnog jutra na korzu susrećemo ujaka Gaetana, sad već ostarjelog. Izgubio je čak i onaj zlatni zub, moţda ga je prodao tijekom rata. Raspituje se dobrohotno o mojem učenju, tata mu kaţe da sam u ovom razdoblju opsjednut glazbom. “A, glazba,” kaţe oduševljen ujak Gaetano, “kako te samo razumijem, Yambo, ja oboţavam glazbu. I to svu, znaš? Bilo koje vrste, glavno da je glazba.” Razmišlja trenutak pa dodaje: “Samo da nije klasična glazba. Tada gasim, naravno.” Ja sam izuzetno biće, prognano među malograđanima. Još se ponosnije zatvaram u svoju osamu. U antologiji za četvrti razred gimnazije naišao sam na stihove nekih suvremenih pjesnika, otkrivam da nas beskraj moţe prosvijetliti, da

moţemo susresti nevolju ţivljenja i da nas zraka sunca moţe probosti. Ne razumijem sve, ali mi se sviđa pomisao kako samo to ti danas moţemo reći, ono što nismo, ono što ne ţelimo. U djedovu dućanu nalazim antologiju francuskih simbolista. Svoj bjelokosni toranj. Utonem u mračni i duboki sklad, posvuda traţim de la musiaue avant toute chose, slušam tišine, biljeţim neizrecivo, promatram vrtoglavice. « Ali kako bi se slobodno suočio s tim knjigama, treba se osloboditi mnogih zabrana i odabirem duhovnog vođu o kojem mi je govorio Gianni, svećenika širokih pogleda. Don Renato je gledao Idući svojim putem s Bingom Crosbvjem, u kojem se američki katolički svećenici odijevaju u duhovnike (anglikanske) i za klavirom pjevaju Tooralooralooral, Tooraloorali oboţavanim djevojkama. Don Renato se ne moţe odijevati kao Amerikanci, ali pripada novom naraštaju svećenika s beretkom koji se voze na motociklu. Ne zna svirati klavir, ali ima malu zbirku ploča dţeza i voli dobru literaturu. Kaţem mu kako su mi savjetovali Papinija, a on mi kaţe da najzanimljiviji Papini nije onaj nakon preobrazbe, već onaj prije. Široki pogledi. Posuđuje mi Dokončanog čovjeka, moţda vjerujući kako će me iskušenja duha spasiti od iskušenja puti. To je ispovijed nekoga tko nikada nije bio dijete, a imao je nesretno djetinjstvo starog zamišljenog i nabusitog čangrizala. To nisam ja, moje je djetinjstvo u Solari bilo (nomen omen) sunčano. Ali izgubio sam ga u samo jednoj noć kaosa. Nabusito se čangrizalo, o kojem sada čitam, spašava pohlepom za znanjem, trošeći se nad svescima “sa zelenim i iščupanim hrptom, prostranih, širokih, izguţvanih stranica, crvenkastih od vlage, često napola razderanih ili prljavih od tinte.” To sam ja, ne samo na tavanu u Solari, nego u ţivotu koji sam kasnije odabrao.

Nikada nisam izašao iz knjiga: to znam sada, u neprestanom bdijenju svoga sna, ali to sam shvatio u trenutku kojega se sada sjećam. Taj čovjek, izgubljen još od rođenja, ne samo da čita, nego i piše. I ja bih mogao pisati, kako bih vlastita čudovišta nadodao onima koja prolaze morskim dnom svojim nečujnim šapama. Taj si čovjek uništava oči na stranicama na kojima uprljanom tintom iz tintarnica, čije je dno ljepljivo od taloga poput turske kave, ispisuje svoje opsesije. Uništio ih je još kao dječak čitanjem uz svjetlo svijeće, uništio ih je u polumraku biblioteka, kapci su mu crveni. Piše uz pomoć jakih leća, u neprestanom strahu da će oslijepiti. Ne postane li slijep, postat će ukočen, ţivci su oštećeni, osjeća bolove i obamrlost jedne noge, nehotični pokreti prstiju, jaka probadanja u glavi. Piše tako da debele naočale dodiruju papir. Ja dobro vidim, vozikam se na biciklu, nisam čangrizalo - moţda već imam svoj neodoljivi smiješak, ali čemu mi on sluţi? Ne ţalim se što mi se drugi ne smješkaju, nego ne nalazim razloga da se ja drugima smješkam... Ja nisam poput propalog čovjeka, ali bih to htio postati. Kako bih od njegove mahnite pomame za knjigama napravio priliku za svoj bijeg od svijeta, ali ne u samostan, već bih sagradio samo svoj svijet. Alija ne idem prema preobraţenju, ja iz jednog dolazim. Traţeći neku drugačiju vjeru, zaljubljujem se u dekadente. Braćo, tuţni ljiljani, venem od ljepote... Postajem bizantinskim eunuhom koji gleda kako prolaze veliki bijeli barbari i stvara mlitave akrostihove, uz pomoć znanosti uvodim himnu duhovnih srca, u činu svoje strpljivosti prelistavam atlase, herbarije i crkvene obrede. Još uvijek mogu misliti o vječnom ţenskom samo ako je izobličeno neprirodnošću i nekim bolesnim bljedilom. Ĉitam i zaţarim se, sve je u glavi: Ta samrtnica čije je ruho doticao sprţila ga je kao najvatrenija ţena. Nema bajadere na obalama Gangesa, odaliske u Istambulskim kupeljima, ne bi nikada mogla postojati naga bakantica od čijeg bi stiska srţ u njegovim kostima uzavrela, više nego od dodira, jednostavnog dodira te krhke i grozničave ruke čiju je vlaţnost osjećao kroz rukavicu koja ju je prekrivala. To čak ni ne trebam priznati don Renatu. To je knjiţevnost i smijem se baviti njome, iako mi govori o izopačenoj nagosti i hermafroditskim dvosmislenostima. Dovoljno dalekima mom iskustvu da bih popustio njihovim čarima. To je riječ, nije put. Pred kraj drugog razreda gimnazije u ruke mi je dospjela Huvsmansova A rebours. Njegov junak, Des Esseintes, dolazi iz stare obitelji kršnih i jednolikih ratnika, usukanih brkova, ali postupno portreti predaka daju naslutiti uzastopno slabljenje

loze, iscrpljene prevelikim brojem brakova među srodnicima; njegovi preci već izgledaju obiljeţeni viškom limfe u krvi, pokazuju mekušne crte, anemična i nervozna lica. Des Esseintes se rađa obiljeţen tim atavističkim zlima: ima ţalosno djetinjstvo kojem prijete skrofule i uporne groznice, majka mu, visoka tiha i blijeda, uvijek sakrivena u mračnoj sobi jednog od njihovih dvoraca, pri blijedoj svjetlosti abatjoura koje je brani od previše svjetlosti i od buke, umire kad je imao sedamnaest godina. Dječak prepušten samome sebi prelistava knjige i za kišnih dana tumara poljima. “Velika mu je radost bila sići u dolinu i doći do Jutignvja,” mjestašca smještenog u podnoţju breţuljka. U Valloneu. Ispruţi se na livadi, sluša prigušeni šum vodenica, zatim se penje na vrhove s kojih vidi dolinu Seine koja se proteţe u nedogled, miješajući se s plavetnilom neba, a crkve i toranj u Provinsu koji kao da podrhtavaju na suncu, na zlatastoj prašini u zraku. Ĉita i mašta, napaja se samoćom. Odrastao, razočaran zadovoljstvima ţivota i bijedom pisaca, sanja o profinjenom samotnom mjestu, privatnoj pustinji, nepokretnoj i hladnoj arki. Tako si gradi svoje pustinjačko obitavalište, posve umjetno, gdje u vodenastom polumraku stakala koja ga odvajaju od tupog prizora prirode, pretvara glazbu u okuse, a okuse u glazbu, očaran je mucavim latinskim dekadencije, prstima dotiče beskrvne duge haljine i poludrago kamenje, da je optočiti oklop ţive kornjače safirima, orijentalnim tirkizima, hijacintom iz Compostelle, akvamarinima i rubinima iz Sundermanije, svijetlo sivkastoplavkastim. Od svih poglavlja volim ono u kojem Des Esseintes odluči prvi put

izaći iz kuće kako bi posjetio Englesku. Na to ga potiče maglovito vrijeme koje vidi oko sebe, nebeski svod koji se proteţe jednoliko pred njegovim očima poput sivkaste podstave. Kako bi bio u skladu s mjestom na koje će otići, odabire par čarapa boje uvelog lišća, odijelo mišje sive boje, s kockama boje lave i zlatastim točkama, na glavu stavlja polucilindar, uzima torbu s preklopom, vreću za spavanje, kutiju za šešir, kišobrane i štapove i uputi se prema postaji. Ali, stigavši u Pariz već iscrpljen, u kočiji kruţi kišnim gradom u očekivanju polaska. Plinske svjetiljke koje mu namiguju kroz maglu usred ţućkastog kolobara već mu nagovještavaju jednako tako kišni London, golem, beskrajan, koji miriši na ţeljezo, koji se puši u magluštini, sa svojim redovima dokova, dizalica, vitala i vreća. Zatim ulazi u neku krčmu, pub u koji dolaze Englezi, među redove bačvi ukrašenih kraljevskim grbom, sa stolićima prekrivenima keksima Palmers, slanim dvopekom, mince pies i prţenim kruhom, te unaprijed uţiva u nizu egzotičnih vina koja se tamo nude, Old Pori, Magnificent Old Regina, Cockburn's Very Fine... Oko njega sjede Englezi: blijedi svećenici, lica nalik prodavačima tripica, drugi s ovratnicima od brade slične onima velikih majmuna, kučinaste kose. Prepušta se, u tom varavom Londonu, zvuku stranih glasova i bučanju tegljača na rijeci. Izlazi omamljen, nebo je sišlo dotaknuti tijela kuća, lukovi Rue de Rivoli izgledaju mu kao mračan tunel iskopan ispod Temze, ulazi u drugu krčmu gdje na šanku strše pipe iz kojih izvlače pivo, promatra krupne Anglosaksonke, zuba širokih poput lopatica, vrlo dugačkih dlanova i stopala, koje ţestoko navaljuju na tjesteninu s kuhanim mesom u umaku od gljiva, zapečenu poput torte. Naručuje oxta.il, haddock, roastbeef, dvije pinte alea, pomalo gricka Stilton i završava s čašicom brandyja. Dok traţi račun, vrata krčme se otvaraju i ulaze ljudi koji sa sobom donose miris mokrog psa i kamenog ugljena. Des Esseintes se pita zašto uopće prelaziti la Manche: ionako je već bio u Londonu, ponjušio je mirise, iskušao hranu, vidio karakterističan namještaj, zasitio se britanskog ţivota. Traţi da ga odvedu kočijom natrag na postaju Sceaux i vraća se s prtljagom, torbama, prekrivačima i kišobranima u svoj uobičajeno skrovište, “osjećajući sav fizički i moralni umor čovjeka koji se vraća kući nakon duga i opasna putovanja.” Takav postajem i ja: čak se i za proljetnih dana mogu kretati u uterusnoj magli. Ali samo bi bolest mogla (i činjenica da me ţivot odbacuje) u potpunosti opravdati moje odbijanje ţivota. Moram dokazati sebi samome da je moj bijeg dobar i častan. Otkrivam dakle da sam bolestan. Ĉuo sam pričati kako se bolesti

srca otkrivaju po ljubičastoj boji usana, a upravo se tih godina moja majka ţali na kardiološke smetnje. Moţda ne ozbiljne, ali je cijela obitelj njima zaokupljena više nego što treba, na granici hipohondrije. Jednog jutra, gledajući se u zrcalo, vidim da su mi usne ljubičaste. Sišavši na cestu, počinjem bezumno trčati: teško dišem i u prsima osjećam nepravilne otkucaje. Dakle bolujem od srca. Osuđen na smrt, kao Gragnola. Ta kardiološka bolest postaje moj pelin. Pratim njeno napredovanje, vidim da su mi usne stalno sve tamnije, obrazi sve mršaviji, dok prve mladenačke akne daju mome licu boleţljivo crvenilo. Umrijet ću mlad, kao sveti Alojzije Gonzaga i Domenico Savio. Ali, zbog pobune mog duha, lagano sam preformulirao svoju Pripremu za dobru smrt: malopomalo sam kostrijet zamijenio za poeziju. Ţivim u zasljepljujućim sutonima: Doći će dan: to znam kad će ova krv vrela najednom nestati a moje će pero uz oštar prasak pisati prestati...i tada ću umrijeti. Umirem, ali više ne zato što je ţivot zao, nego zato što je u svojoj bezumnosti tako obićan i umorno ponavlja svoje obrede smrti. Laik pokajnik, logoreični mistik, uvjeravam sebe kako je najljepši od svih upravo nepronađeni otok koji se pojavljuje ponekad, ali samo izdaleka, između Tenerifa i Palme: Pramcima dodiruju tu blaţenu obalu: među nikad viđenim cvijećem palme visoke strše miriše boţanstvena šuma gusta i ţiva plače kardamon, znoje se smole... Javlja se mirisom poput kurtizane Nepronađeni otok... ali ako pilot naprijed krene brzo se rasprši kao uzaludan privid oboji se plavom bojom daljine. Vjera u neshvatljivo omogućuje mi da zatvorim svoju pokajničku zagradu. Ţivot razborita mladića obećao mije, kao nagradu, nju koja je lijepa kao Sunce i blijeda kao Mjesec. Ali samo jedna nečista misao mogla bi mi je zauvijek oduzeti. Nepronađeni otok, međutim, budući da je nedostiţan, ostaje zauvijek moj. Privikavam se za susret s Lilom.

18. LIJEPA SI TI KAO SUNCE I Lila se rodila iz knjige. Upravo sam krenuo u gimnaziju, na pragu šesnaeste godine, i kod djeda se namjerio na Rostandova Cgrana de Bergeraca u talijanskom prijevodu Marija Giobbea. Zašto nije bio u Solari, na tavanu ili u kapelici, ne znam. Moţda sam ga čitao i ponovno čitao toliko puta da se na kraju raspao. Sad bih ga mogao recitirati napamet. Priču znaju svi, vjerujem kako bih, da su me i nakon nezgode pitali o Curanu, znao reći o čemu se tu radi, o melodrami pretjeranog romantizma koju putujuće druţine povremeno izvode. Ali znao bih reći ono što svi znaju. Ostalo ne, to otkrivam tek sada, kao nešto povezano s mojim odrastanjem i s mojim prvim ljubavnim drhtajima. Cvrano je čudesan mačevalac, genijalni pjesnik, ali ruţan, potišten zbog svog golemog nosa (moglo bi se primjerice - reći mu agresivnim tonom: “Da takav imam nos - odrezat' bih ga odmah dao!” - Prijateljski: “Kad pijete morate pecat' - u čaši; čašu neku prikladnu nađite sebi!” - Opisno: “To je stijena! To je vrh! Rtu stvari. Ma ne! To poluotok jest, časna riječ!”). Cvrano voli svoju rođakinju Roksanu, precieuse boţanstvene ljepote (Ja volim, prirodno je, najljepšu od svih njih!). Ona mu se moţda divi zbog njegova umijeća, ali on se nikada ne bi usudio izjaviti joj svoju ljubav, srameći se svoje ruţnoće. Samo jednom, kad ona zatraţi razgovor s njim, ponadao se kako bi se nešto moglo dogoditi, ali razočaranje je njegovo okrutno: ona mu priznaje da je zaljubljena u prelijepog Christiana koji je upravo ušao u Gaskonjske kadete, pa moli svog rođaka da ga zaštiti. Cvrano napravi krajnju ţrtvu i odluči voljeti Roksanu govoreći joj kroz Christijanova usta. Stoga on Christijanu, lijepom, hrabrom ali neobrazovanom, došaptava najslađe ljubavne izjave, piše umjesto njega vatrena pisma, jedne se noći zamijene pod njenim balkonom kako bi joj šaptao slavnu pohvalu poljupcu, a zatim se Christian penje po nagradu za toliko umijeće: Penjite se, dakle, da uberete ovaj cvijet ţelje, ovaj miris duše, ovaj zujpčele, ovaj trenutak beskonačni... “Penji se, dakle, zvijeri,” Cvrano će gurajući suparnika i dok se ono dvoje ljube, plače u sjeni okusivši svoju slabu pobjedu, jer na tim ustima njene drhtaue

usne - ljube riječi koje sam ja izrekao malo prije. Cvrano i Christian odlaze u rat, sve zaljubljenija Roksana krene za njima osvojena pismima koje joj Cvrano šalje svakog dana, ali priznaje rođaku kako je shvatila da u Christijanu voli, ne fizičku ljepotu već srce i osobit duh. Voljela bi ga i da je ruţan. Cvrano shvati kako je on taj kojeg voli i baš u trenutku kad je spreman otkriti joj sve, Christiana pogodi neprijateljski metak i on umire. Roksana se u suzama savija nad tijelom nesretnika, a Cvrano shvati kako joj to nikada neće moći reći. Godine prolaze, Roksana ţivi povučeno u samostanu, neprestano misleći na izgubljenog dragog i čitajući svakog dana njegovo posljednje pismo, umrljano krvlju. Cvrano, prijatelj i vjerni rođak, posjećuje je svake subote. Ali te subote, ranili su ga politički protivnici ili zavidni pisci, i taji Roksani kako ispod šešira ima okrvavljeni zavoj. Roksana mu pokazuje, prvi put, posljednje Christijanovo pismo, Cvrano ga čita na glas, ali Roksana primijeti d a j e pao mrak i ne shvaća kako on još uvijek moţe odgonetavati te izblijedjele riječi i u trenutku joj sve postane jasno: on napamet izgovara svoje posljednje pismo. Ona je, u Christianu, voljela Cvrana. / četrnaest je godina on skrivao tajnu - glumeći zabavnu ulogu prijatelja! Ne, pokušava poricati Cvrano, nije istina, ne, ne, ljubavi moja draga - nikada vas nisam volio! Ali tada heroj posrne, stiţu vjerni prijatelji koji ga prekore što je ustao iz kreveta i otkrivaju Rossani kako je na samrti. Cvrano, naslonjen o drvo, oponaša pokrete posljednjeg dvoboja protiv sjeni svojih neprijatelja, zatim pada. Dok govori kako će sa sobom u nebo ponijeti samo jednu neokaljanu stvar, svoju perjanicu, monpanache (a tom riječju završava i drama) Roksana se nagne nad njim i poljubi ga u čelo. Taj poljubac jedva da se i spominje u didaskaliji, nijedan lik o njemu ne govori, bezosjećajni reţiser ga moţe čak i zanemariti, ali mojim očima šesnaestogodišnjaka postao je središnjim prozorom, i ne samo da sam vidio Roksanu kako se naginje, nego sam sa Cvranom prvi put osjetio, tik uz lice, njen mirisni dah. Taj poljubac u articulo mortis Cvranu je nadoknadio onaj drugi, koji mu je ukraden, i nad njim se svi u kazalištu raznjeţe. Taj posljednji poljubac je lijep, jer Cvrano umire upravo u trenu kad ga dobiva, pa mu dakle Roksana još jednom izmiče, ali upravo sam zbog toga, uţivjevši se u lik, bio ponosan. Umirao sam sretan, a da voljenu nisam ni dotaknuo, prepuštajući je njenom nebeskom stanju neokaljana sna. S Roksaninim imenom u srcu, još mi je samo preostalo dati joj lice. A bilo je to lice Lile Sabe. Kako je rekao Gianni, vidio sam je jednog dana kako silazi niz

gimnazijsko stubište i Lila je zauvijek postala mojom. Papini jeo svom strahu od sljepoće i o svojoj pretjeranoj kratkovidnosti napisao : “Sve vidim nejasno, kao u nekoj, za sada, blagoj blagoj magli, ali sveopćoj i neprestanoj. Izdaleka, navečer, svi mi se likovi miješaju: muškarac zaogrnut plaštem moţe mi izgledati kao ţena; mali mirni plamičak kao dugi trag crvene svjetlosti; barka koja se spušta rijekom kao crna mrlja na njenom tijeku. Lica su svijetle mrlje; prozori tamne mrlje na kućama; drveće mračne i zbijene mrlje koje se izdiţu iz sjene i tek tri ili četiri najveće zvijezde svjetlucaju na nebu za mene.” To se sada događa meni, u mom najbudnijem snu. Znam sve, otkako sam se ponovno probudio u korist sjećanja (prije nekoliko sekunda? tisuću godina?), crte lica mojih roditelja, Gragnole, doktora Osima, maestra Monaldija i Bruna, svima sam savršeno vidio crte lice, osjetio njihov miris i zvuk glasa. Sve oko sebe vidim jasno, osim Lilina lica. Kao na onim fotografijama na kojima lica budu zamućena, kako bi se sačuvala privacy okrivljena maloljetnika ili neduţne ţene nekog čudovišta. Vidim Lilin mršavi profil u njenoj crnoj kuti, mekani hod dok je slijedim poput potkazivača, raspoznajem otraga lelujanje njene kose, ali još ne uspijevam raspoznati lice. Još uvijek se borim protiv prepreke, kao da se bojim da neću moći podnijeti to svjetlo. Opet vidim sebe dok pišem pjesme za nju, Biće sputano u toj nepostojanoj tajanstvenosti, i izvan sebe sam, ne samo zbog sjećanja na svoju prvu ljubav, nego zbog patnje što ne mogu prepoznati, sada, njen smiješak, ona dva zubića o kojima je govorio Gianni - on, prokletnik, koji zna i sjeća se. Samo polako, dajmo našem sjećanju vremena koliko mu treba. Za sada mi je dovoljno ovako, a kad bih disao, dah bi mi postao mirnijim, jer osjećam da sam stigao na svoje mjesto. Lila je nadohvat. Vidim sebe kako ulazim u ţenski razred kako bih prodao ulaznice, vidim oči Ninette Foppe nalik tvoru, pomalo bezbojan Sandrinin profil i evo me zatim pred Lilom, pokušavam reći nešto zabavno dok traţim novac da joj uzvratim, a ne nalazim ga, ne bih li produţio svoje stajanje pred tom ikonom koja se još raspršuje, poput zaslona televizora koji tek što se nije pokvario. U srcu osjećam neizmjeran ponos zbog one kazališne večeri, kad sam hinio da u usta stavljam pastilu za grlo gospođe Marini. Kazalište se ori, obuzima me neizreciv osjećaj neograničene moći. Sljedećeg dana to sam pokušao objasniti Gianniju. “Bio je to,” govorio sam mu, “učinak pojačavanja, čudo megafona: uz minimalni utrošak energije izazoveš prasak i osjećaš kako uz malo truda stvaraš golemu silu. U budućnosti

bih mogao postati tenorom za kojim luduju mase, junakom koji uz zvuke Marseljeze vodi deset tisuća ljudi u propast, ali zacijelo ne bih nikada više mogao osjetiti onaj opojni osjećaj kao jučer navečer.” i Sada osjećam upravo to. Ja sam tamo, jezikom prelazim s jedne strane obraza na drugu, čujem odjek koji dolazi iz dvorane, imam nejasnu ideju gdje bi Lila mogla biti, jer sam prije predstave krišom pogledao razmičući zastor, ali ne mogu okrenuti glavu u tom smjeru jer bih sve upropastio: gospođa Marini, dok joj pastila putuje po obrazima, mora stalno biti u profilu. Ja mičem jezikom, govorim gotovo zbrdazdola glasom kvočke (uostalom ni gospođa Marini nije bila ništa suvislija), usredotočen sam na Lilu koju ne vidim, ali ona vidi mene. Tu apoteozu doţivljavam kao spolni čin, spram kojeg je prvi ejaculatio praecox nad Josephinom Baker bio dosadno kihanje. Sigurno sam nakon tog iskustva odlučio poslati k vragu don Renata i njegova podbadanja. Što vrijedi čuvati tu tajnu u dubini srca, ako se njome ne moţemo opijati udvoje? A osim toga, kad si zaljubljen, ţeliš da ona sve zna o tebi. Bonum est diffusivum sui Sad ću joj sve reći. Radi se o tome da bih je trebao susresti, ne na izlazu iz škole, već kad sama ulazi u kuću. Ĉetvrtkom je imala sat ţenskog tjelesnog odgoja i vraćala se oko četiri. Danima i danima sam pripremao pristupni govor. Rekao bih joj nešto duhovito, kao ne boj se ovo nije otmica, ona bi se nasmijala, rekao bih joj kako mi se događa nešto neobično, što nikad prije nisam iskusio i kako mi moţda ona moţe pomoći... Što bi to moglo biti, pomislila bi ona, jedva se i poznajemo, moţda mu se sviđa neka od mojih prijateljica, a nema hrabrosti. Ali zatim bi, poput Roksane, shvatila za tili čas. Ne, ne, draga moja ljubavi, nikada te nisam volio. Eto, bila je to dobra tehnika. Kazati joj da je ne volim i ispričati se zbog te nepaţnje. Ona bi shvatila tu dosjetku (pa nije li precieuse?) i moţda bi se sagnula nada mnom kako bi mi rekla, recimo, neka ne budem glup, ali s neočekivanom njeţnošću. Pocrvenjevši, prstima bi mi dotaknula obraz. Ukratko, početak bi bio majstorstvo dosjetljivosti i profinjenosti; neodoljivo - jer voleći je, nisam mogao ni zamisliti da ona ne dijeli moje osjećaje. Griješio sam, kao i svi zaljubljeni, pruţio sam joj svoju dušu i traţio od nje ono što bih ja učinio, ali tako se to događa tisućama godina. Inače knjiţevnost ne bi ni postojala. Odabravši dan, sat, stvorivši sve uvjete za sretno odvijanje Prilike, u deset minuta do četiri bio sam pred ulazom u njenu kuću. U pet minuta do četiri pomislio sam kako prolazi previše ljudi i odlučio sam pričekati unutra, u dnu stubišta. Nakon nekoliko stoljeća koja su protekla između pet do četiri i četiri

i pet minuta čuo sam je kako ulazi u predvorje. Pjevala je. Pjesmu o dolini, uspijevam se prisjetiti samo neke nejasne melodije, ne i riječi. Bile su to godine kad su pjesme bile uţasne, ne poput onih iz mog djetinjstva, bile su to glupe pjesme glupog poslijeratnog razdoblja, Eulalia tornjići iz Forlija, Vatrogasci iz Viggiuja, Kakve jabuke, kakve jabuke, Gaskonjski kadeti ili, u najboljem slučaju, ljigave izjave ljubavi poput Poleti nebeska serenado ili Da mije zaspati tako u tvom zagrljaju. Mrzio sam ih. Rođak Nuccio je barem plesao američke ritmove. Pomisao kako bi ona mogla voljeti takve stvari moţda me na trenutak zapanjila (ona je morala biti osobita poput Roksane), ali ne znam jesam li u tim trenutcima baš puno razmišljao. U stvari, nisam slušao, jednostavno sam iščekivao da se pojavi i barem sam dobrih deset sekunda podnosio tu vječnost punu strepnje. Stupio sam naprijed upravo kad je ona stigla do stuba. Kad bi mi to pričao netko drugi, primijetio bih da bi nam tada dobro došle strune, kako bi uzvisile iščekivanje i stvorile atmosferu. Ali u tom trenutku dostajala mije bijedna pjesmica koju sam upravo bio osluškivao. Srce mi je tako snaţno lupalo da sam tada, baš taj put, s razlogom mogao pomisliti kako sam bolestan. Naprotiv, osjećao sam se ispunjenim divljom snagom, spremnim na taj uzvišeni trenutak. Pojavila se preda mnom, zaustavila se iznenađena. Upitao sam je: “Stanuje li ovdje Vanzetti?” Ona je odgovorila ne. Rekao sam joj hvala, oprosti, pogriješio sam. I otišao sam. Vanzetti (tko je to uopće?) je bilo prvo prezime koje mije, onako obuzetog panikom, palo na pamet. Kasnije te večeri uvjeravao sam se kako je dobro što se sve tako zbilo. Bila je to krajnja domišljatost. Da se počela smijati, da mi je rekla što ti pada na pamet, vrlo si drag, hvala ti, ali druge mi se stvari motaju po glavi, što bih nakon toga? Bih li je zaboravio? Bi li me poniţenje navelo da je smatram glupačom? Bih li joj se sljedećih dana i mjeseci prilijepio za leđa poput papira za hvatanje muha moljakajući drugu priliku, postajući tako gimnazijskim ruglom? Šuteći, međutim, sačuvao sam sve ono što sam već imao i ništa nisam izgubio. Bilo je sigurno kako joj se druge stvari motaju po glavi. Ponekad ju je na izlazu iz škole dolazio sačekati student, visok, plav. Zvao se Vanni - ne znam je li imenom ili prezimenom - i onom prilikom kad je na vratu imao flaster zaista je rekao prijateljima, vesela obješenjačka izgleda, kako je to samo sifilom. Jednom je došao na Vespi. Vespa se tek nedavno pojavila. Imali su je samo, kako je moj otac

govorio, razmaţeni momci. Imati Vespu za mene je bilo kao otići u kazalište i gledati razgolićene balerine. Bila je na strani grijeha. Neki bi drugovi skočili na nju na izlazu iz škole ili bi navečer stizali na mali trg na kojem bismo razvezli dugačka čavrljanja na klupama, pred fontanom koja obično nije radila, neki od njih su pripovijedali ono što su čuli da se govori o javnim kućama ili o časopisima Wande Osiris - a onaj tko je čuo da se o tome priča poprimao je u očima drugih bolesnu karizmu. Vespa je u mojim očima bila grijeh. Nije bila napast, jer nisam uspijevao ni zamisliti da je i ja imam, prije je bila dokaz, i očigledan i nejasan, onoga što bi se moglo dogoditi kada se udaljiš s druţicom koja sjedi na straţnjem sjedištu s nogama na jednoj strani. Nije bila predmet ţelje, bila je simbol nezadovoljenih ţelja, i to nezadovoljenih zbog svjesnog odbijanja. Onog dana kad sam se s Piazze Minghetti vraćao prema gimnaziji kako bih je presreo zajedno s njenim prijateljicama, nije bila u skupini. Dok sam ubrzavao korak bojeći se da će mi je neko ljubomorno boţanstvo oteti, događalo se nešto uţasno - mnogo manje sveto, ili - ako i jest bilo sveto - pakleno. Ona je još bila tamo, pred stubištem gimnazije, kao da čeka. I evo ga (na Vespi) stiţe Vanni. On je ukrcava, ona se priljubi uz njega, kao što je uobičajeno, provukavši mu ruke ispod pazuha i drţeći mu se za grudi, i oni odjure. Već je bilo vrijeme kad su suknje zadignute gotovo iznad koljena iz doba prije rata, i one zvonaste do koljena koje su uljepšavale djevojke Ripa Kirbvja u prvim američkim stripovima iz poslijeratnog razdoblja, zamjenjivale dugačkim suknjama, širokim, do sredine listova. Nisu bile ništa pristojnije od onih drugih, dapače, imale su neku svoju nastranu ljupkost, prozračnu i obećavajuću eleganciju, a još i više ako bi zalepršale dok bi djevojka nestajala u zagrljaju svog kentaura. Ta je suknja bila srameţljivo i vragolasto lelujanje na vjetru, zavođenje širokom, posredničkom zastavom. Vespa se udaljavala kraljevski poput lađe koja na svojoj brazdi ostavlja pjevuckajuću pjenu i prevrtanje tajanstvenih delfina. Ona se tog jutra udaljavala na Vespi, a Vespa je za mene postajala još većim simbolom muke, uzaludne strasti.

Ipak, još jednom vidim suknju, bojnu zastavu njene kose i nju, uvijek s leđa. Ispričao sam to Gianniju. U Astiju, tijekom cijele jedne predstavu gledao sam joj samo potiljak. Ali Gianni me nije podsjetio - ili mu nisam dao vremena za to - na drugu kazališnu večer. U grad je stigla druţina koja je nastupala u Cyranu. Bilo je to prvi put da imam priliku vidjeti ga na pozornici, pa sam uvjerio četvoricu svojih prijatelja da predbiljeţe mjesta na galeriji. Unaprijed sam uţivao u zadovoljstvu i ponosio se što unaprijed znam sve replike u ključnim trenucima. Došli smo prije vremena, bili smo u drugom redu. Malo prije početka u prvom se redu smjestila, upravo ispred nas, skupina djevojaka. Bile su to Ninetta Foppa, Sandrina, još dvije i Lila. Lila je sjela ispred Giannija, koji je bio pokraj mene, pa sam je stoga opet gledao u potiljak, a pomičući glavu mogao sam joj promatrati profil (sada ne, Lila je uvijek i još rasplinuta poput solarizirane fotografije). Brzi pozdravi, i vi ste tu, kakva slučajnost, i gotovo. Kao što je rekao Gianni, mi smo bili premladi za njih, pa ako sam bio junak s pastilom u ustima, bio sam to poput Giannija i Pinotta, kojima se smiju, ali se u njih ne zaljubljuju. Meni je u svakom slučaju bilo dovoljno. Pratiti Cyrana, rečenicu po rečenicu, s njom ispred sebe, umnoţavalo je moju vrtoglavicu. Više ne mogu reći kakva je bila Roksana koja je glumila na pozornici, jer sam ja imao svoju Roksanu, s leđa i sa strane. Ĉinilo mi se da sam zapazio kada je dramu pratila s ganućem (a koga neće ganuti Cyrano, napisan tako da od njega proplače čak i srce kameno?) i bio sam potpuno uvjeren da je dirnuta, ne zajedno sa mnom, nego nada mnom i zbog mene. Više nisam mogao ni poţeljeti: ja, Cvrano, i ona. Ostali su bili nepoznato mnoštvo. Kad se Roksana sagnula poljubiti Cvranovo čelo, postao sam s Lilom jedno. U tom trenu, iako to nije znala, nije mogla ne voljeti me. Konačno, Cvrano je čekao godinama i godinama dok ona konačno nije shvatila. Mogao sam čekati i ja. Te sam se večeri uzdigao na nekoliko koraka od sedmog neba. Voljeti potiljak. I ţutu jaknu. Onu ţutu jaknu u kojoj se jednog dana pojavila u školi, blještava na proljetnom suncu - i o kojoj sam kasnije pisao pjesme. Otada više nisam mogao vidjeti ţenu u ţutoj jakni i ne osjetiti zov, nepodnošljivu nostalgiju. Sada razumijem ono što mije Gianni govorio: cijelog sam svog ţivota, u svim svojim avanturama, traţio Lilino lice. Cijelog sam ţivota čekao kako bih odigrao završni prizor iz Cyrana. Šok koji me moţda i doveo do nezgode, bilo je otkriće da mi je taj prizor bio zauvijek

zabranjen. Sada shvaćam da mi je Lila sa šesnaest godina dala nadu da ću, otvarajući se novoj ljubavi prema ţivotu, zaboraviti noć u Valloneu. Moje su bijedne pjesme zamijenile Pripremu za Dobru Smrt. S Lilom u blizini, ne kaţem mojom, nego preda mnom, proţivio bih gimnazijske godine - kako to reći - u usponu, i polako bih se ponovno pomirio sa svojim djetinjstvom. Kad je Lila naglo nestala, sve do praga fakulteta ţivio sam u nekom neizvjesnom čistilištu, a zatim - kad su i sami simboli tog djetinjstva, djed i roditelji, definitivno nestali - odustao sam od svakog pokušaja dobronamjernog ponovnog čitanja. Izbrisao sam i započeo od nule. S jedne strane, bijeg u utješno i obećavajuće znanje (pa ipak sam diplomirao na temu Hypnerotomachia Poliphili, a ne na povijesti Pokreta otpora), a s druge susreo sam Paolu. Ali, ako je Gianni bio u pravu, u pozadini je ostalo neko nezadovoljstvo. Sve sam izbrisao osim Lilina lica i još sam ga traţio u mnoštvu, u nadi da ću ga sresti ne vraćajući se unatrag, kao što se to radi s pokojnim stvarima, nego idući naprijed, u potrazi za koju sada znam da je uzaludna. Prednost je mog sadašnjeg sna, s njegovim munjevitim kratkim spojevima, u labirintu, - štoJiako prepoznajem izmjenjivanje različitih razdoblja, \ihfmogu prelaziti u oba smjera, budući da sam ukinuo kazaljku vremena - i prednost je što sad mogu sve ponovno proţivjeti, osim što više nema naprijed i natrag, unutar kruga koji bi mogao potrajati geološkim erama, a u tom krugu ili spirali, Lila je uvijek i opet pokraj mene, u svakom trenutku mog plesa zavedene pčele oko ţute peludi njene jakne. Lila je prisutna kao Medo Angelo ili doktor Osimo, ili gospodin Piazza, Ada, tata, mama, djed, a iz tih sam godina ponovno otkrio miomirise i mirise iz kuhinje, a noć u Valloneu i Gragnolui shvaćao sam smireno i sa ţaljenjem. Jesam li sebičnjak? Paola i djevojke čekaju tamo vani, zahvaljujući njima mogao sam si četrdeset godina dopuštati svoju potragu za Lilom, u pozadini, a ţiveći s obje noge na zemlji. Zahvaljujući njima izašao sam iz svog zatvorenog svijeta, pa iako sam se vrtio između inkunabula i pergamenata, ipak sam uvijek stvarao novi ţivot. One pate, a ja se osjećam blaţenim. Najzad, zar sam ja tome kriv, van se ne mogu vratiti, pa je dakle ispravno što uţivam u tom stanju neizvjesnosti. Toliko neizvjesnom da čak mogu posumnjati kako između sada i trenutka u kojem sam se probudio ovdje gdje jesam, iako sam proţivio gotovo dvadeset godina, ponekad i trenutak po trenutak, nije prošlo više od nekoliko sekunda - kao u snovima, u kojima se čini dovoljno zadrijemati na trenutak i u tren oka se proţivi vrlo dugačka priča. Moţda uistinu jesam u komi, ali u komi se ne prisjećam, nego

sanjam. Znam za neke snove u kojima nam se čini da se sjećamo i vjerujemo kako je ono čega se sjećamo istinito, zatim se probudimo i moramo zaključiti, nevoljko, kako ta sjećanja nisu bila naša. Sanjamo laţna sjećanja. Primjerice, sjećam se kako sam više puta sanjao da konačno opet dolazim u kuću u koju odavno nisam odlazio, ali kamo sam se već odavno trebao vratiti, jer je bila neka vrsta tajnog piedaterrea u kojem sam ţivio i tamo sam ostavio mnoge svoje stvari. U snu sam se savršeno sjećao svakog komada namještaja i svake sobe u toj kući, ali me najviše razljutilo što sam znao da nakon blagovaonice, u hodniku koji vodi prema kupaonici, moraju biti vrata koja vode u drugu sobu, međutim vrata tamo nije bilo, kao da ih je netko zazidao. Probudio bih se prepun ţelje i nostalgije za tim svojim sakrivenim skloništem, ali čim bih ustao shvatio bih kako je sjećanje pripadalo snu i da se te kuće nisam mogao sjetiti jer je - barem u mom ţivotu - nikada nije ni bilo. Tako da bih često pomislio kako u svojim snovima preuzimamo tuđa sjećanja. Ali, je li mi se ikada, u nekom snu, dogodilo da sanjam neki drugi san, kao što to sad činim? Evo dokaza da ne sanjam. A osim toga, u snovima su sjećanja nejasna, neodređena, dok se ja sad sjećam, stranicu po stranicu, sliku po sliku, svega onoga što sam prelistavao u Solari posljednja dva mjeseca. Sjećam se stvari koje su se zaista dogodile. Ali tko mi kaţe da mi se sve ono čega se sjećam tijekom ovog sna doista dogodilo? Moţda moji otac i majka nisu imali takva lica, moţda nikada nije postojao nikakav doktor Osimo, ni Medo Angelo, moţda nikada nisam proţivio noć u Valloneu. Još gore, čak sam sanjao kako se budim u nekoj bolnici, da sam izgubio pamćenje, da imam ţenu koja se zove Paola, dvije kćeri i troje unučadi. Ja nikada nisam izgubio pamćenje, ja sam netko drugi - a Bog zna tko - koji se zbog neke nezgode nalazi u ovoj situaciji (koma ili čistilište), a sve ostalo bili su likovi koji su kao optička varka izronili iz magle. U suprotnom, sve ono za što sam vjerovao da se sjećam do sada ne bi bilo zastrto maglom, koja i nije bila ništa drugo nego li znak kako je moj ţivot san. To je bio citat. A što ako su i svi ostali citati, one koje sam izgovorio doktoru, Paoli, Sibilli, sebi samome, bili samo proizvod istog upornog sna? Zar Carducci ili Eliot, Pascoli ili Huvsmans, i svi ostali za koje sam vjerovao da su enciklopedijsko sjećanje, ne bi ni postojali? Tokyo nije glavni grad Japana, Napoleon ne samo što nije umro na Svetoj Heleni, nego se nije ni rodio, ako išta postoji izvan mene to je paralelni svijet u kojem tko zna što se događa i što se dogodilo, moţda meni slični - i ja sam - imamo koţu prekrivenu zelenim krljuštima i četiri uvlačive antene iznad jedinog oka.

Ne mogu dokazati da to nije upravo tako. Ali ako sam unutar svog mozga izmislio cijeli jedan svijet, svijet u kojem nisu samo Paola i Sibilla, nego u kojem je također napisana Boţanstvena komedija i pronađena atomska bomba, pokrenuo bih izumiteljsku sposobnost koja nadmašuje sposobnosti pojedinca - uvijek pod pretpostavkom da sam ja pojedinac i ljudsko biće, a ne rupičasti koralj međusobno povezanih mozgova. A što ako mi Netko projicira film izravno u mozak? Mogao bih biti mozak u bilo kakvoj otopini, u juhi s biološkom kulturom, u staklenoj posudi u kojoj sam vidio pasje mošnje, u formalinu, a netko mi šalje podraţaje kako bi me uvjerio da sam imao tijelo i da su drugi postojali oko mene - a postoji samo mozak i Stimulator. Ali da smo mozgovi u formalinu bismo li mogli pretpostaviti kako smo mozgovi u formalinu ili tvrditi da to nismo? Kad bi bilo tako, mogao bih samo čekati druge podraţaje. Idealni gledatelj, ţivio bih taj san kao neku beskonačnu večer u kinu, vjerujući da film govori o meni. Ili ne, ono što sanjam samo je film broj deset tisuća devetsto devedeset devet, a ja sam već odsanjao drugih deset tisuća i nešto, u jednom sam se poistovjetio s Julijem Cezarom, prelazeći Rubikon, patio sam kao vol za klanje zbog dvadeset tri uboda bodeţom, u drugom sam bio gospodin Piazza i slamom ispunjavao lasice, u još jednom Medo Angelo koji se pitao zašto ga spaljuju nakon tolikih godina časne sluţbe. U jednom sam mogao biti Sibilla koja se uznemireno pita hoću li se jednog dana uspjeti sjetiti naše veze. U ovom bih trenutku bio neki privremeni ja, sutra ću moţda biti dinosaurus koji počinje patiti zbog zaleđivanja koje će ga ubiti, prekosutra ću ţivjeti ţivotom marelice, vrapca, hijene, suharka. f Ne uspijevam se prepustiti, ţelim znati tko sam. Jedno shvaćam jasno. Sjećanja koja su se opet pojavila od početka onoga za što vjerujem da je moja koma, su mračna, maglovita i posloţena u mozaik, s prekidima, nedoumicama, pukotinama, nedostajućim dijelovima (zašto se ne uspijevam sjetiti Lilina lica?). Naprotiv, sjećanja iz Solare i ona iz Milana nakon buđenja u bolnici su jasna, predu se logičnim slijedom, mogu ih ponovno srediti u vremenskim fazama, mogu reći da sam Vannu sreo na Largo Cairoli prije nego što sam kupio pasje mošnje na onom štandu na Cordusiju. Naravno, mogao sam sanjati da imam nejasna sjećanja i jasna sjećanja, ali me dokaz o toj razlici tjera na odluku. Kako bih uspio preţivjeti (čudan izraz za nekoga poput mene koji bi već mogao biti mrtav) moram odlučiti da su Gratarolo, Paola, Sibilla, studio, Solara skupa s Amalijom i s pričama o djedovu ricinusovu ulju sjećanja iz stvarnog ţivota. Tako to radimo i u normalnom ţivotu: moţemo pretpostaviti da nas je prevario neki zao

duh, ali kako bismo mogli ići dalje ponašamo se kao da je sve ono što vidimo stvarno. Ako se prepustimo, ako posumnjamo da postoji svijet izvan nas, više nećemo djelovati i u prividu koji je stvorio zao duh past ćemo sa stuba, ili umrijeti od gladi. Upravo sam u Solari (koja postoji) čitao svoje pjesme koje govore o Biću i u Solari mi je Gianni telefonom rekao kako biće postoji i zove se Lila Saba. Dakle, čak i u mom snu Medo Angelo moţe biti iluzija, ali Lila Saba je stvarnost. S druge strane, ako samo sanjam, zašto san ne bi bio tako velikodušan da mi vrati i Lilino lice? U snovima ti se pojavljuju čak i pokojnici koji ti daju broj lota, zašto mi upravo Lila mora biti uskraćena? Ako se ne uspijevam svega sjetiti, to je zato što, izvan sna, postoji prepreka koja me iz nekog razloga sprečava da prijeđem na drugu stranu. Naravno, nijedno od mojih zbrkanih razmišljanja ne stoji. Mogu krasno sanjati kako postoji prepreka, a moţe biti da mi Stimulator odbija (iz zloće ili samilosti) poslati Lilinu sliku. U snovima ti se pojavljuju poznate osobe, ti znaš da su to oni, pa ipak im ne vidiš lica... Ništa u što bih se mogao uvjeriti ne odolijeva logičkoj kušnji. Ali upravo činjenica da se mogu pozvati na logiku dokazuje kako ne sanjam. Sanje nelogičan, a sanjajući na to se ne ţališ. Stoga odlučujem da se stvari odvijaju na određeni način i baš bih volio vidjeti tko će mi doći ovamo proturječiti. Kad bih uspio vidjeti Lilino lice, uvjerio bih se da postoji. Ne znam od koga zatraţiti pomoć, sve moram učiniti sam. Ne mogu zamoliti nikoga izvan sebe, a i Bog i Stimulatorako i postoje - su izvan sna. Veze s izvanjskim su prekinute. Moţda bih se mogao obratiti nekom privatnom boţanstvu, čije su mi slabosti poznate, ali koje bi mi barem trebalo biti zahvalno što sam mu podario ţivot. A kome ako ne kraljici Loani? Znam, vraćam se na svoje sjećanje od papira, ali ne mislim na kraljicu Loanu iz stripa, već na svoju, priţeljkivanu na mnogo eteričnije načine čuvaricu plamena uskrsnuća, koja okamenjene leševe moţe vratiti iz bilo koje daleke prošlosti. i Jesam li lud? I to je razumna pretpostavka: nisam u komi, zatvoren sam u letargičnom autizmu, vjerujem da sam u komi, vjerujem kako ono što sam sanjao nije istinito, vjerujem da imam pravo učiniti to istinitim. Ali kako luđak moţe stvoriti razumnu pretpostavku? A osim toga, lud si uvijek s obzirom na mjerila drugih, ali ovdje drugih nema, jedina sam mjera ja, a jedina prava stvar je Olimp mojih uspomena. Zatočen sam u svojoj maglovitoj usamljenosti, u tom surovom samoljublju. Pa onda, ako je moje stanje takvo, zašto praviti razliku između mame, Mede Angela i kraljice Loane? Ţivim neku iščašenu ontologiju. Imam neku

neograničenu moć stvarati vlastite bogove i svoje vlastite Majke. I tako sada molim: “O dobra kraljice Loano, u ime tvoje očajničke ljubavi, ja te ne molim da ponovno probudiš iz njihova kamenog sna svoje tisućgodišnje ţrtve, nego samo da mi vratiš jedno lice... Ja, koji sam iz najdublje lagune svoga prisilnog sna vidio ono što sam vidio, traţim od tebe da me podigneš gore, prema prividu zdravlja.” Zar se čudom ozdravljenima ne događa da, samo zato što su izrazili svoju vjeru u čudo, budu izliječeni? Stoga silno ţelim da me Loana ozdravi. Toliko sam napet u toj nadi da bi me, kad već ne bih bio u komi, udarila kap. I napokon, veliki Boţe, vidio sam. Vidio sam kao apostol, vidio sam središte svog Alepha iz kojeg se ne ukazuje beskonačni svijet nego zbrka mojih sjećanja. Tako se snijeg na suncu otpečaćuje i tako se iz lišća na vjetru pojavljuje Sibillina presuda. Ili, sigurno sam vidio, ali prvi dio moje vizije bio je tako zasljepljujući da sam kasnije ponovno zapao u nešto kao magloviti san. Ne znam moţe li se u snu sanjati da spavaš, ali sigurno je da, ako sanjam, sanjam i da sam se sada probudio i da se sjećam onoga što sam vidio. Bio sam pred stubištem svoje gimnazije koje se onako bijelo uspinjalo prema neoklasicističkim stupovima koji su uokvirivali ulazna vrata. Bio sam kao očaran u duši i čuo neki snaţni glas koji mi je govorio “ono što ćeš sada vidjeti zapisi u svoju knjigu, jer to nitko neće pročitati, budući da samo sanjaš da to pišeš!” Na vrhu stubišta pojavilo se prijestolje, a na prijestolju je bio čovjek

zlatna lica, mongolskog i okrutnog smješka, glave okrunjene plamenom i smaragdima, a svi su podizali pehare kako bi iskazali počast njemu, Mingu Gospodaru Monga. A na prijestolju i oko prijestolja stajala su četiri Stvorenja, Thun lavljega lica, Vultan sokolskih krila, Barin, princ Arborije i Uraza, kraljica ljudi čarobnjaka. Uraza je silazila stubama obavijena platnenima, a ostavljala je dojam velike razvratnice ogrnute grimizom i skrletom, ukrašene zlatom, dragim kamenjem i biserima, opijene krvlju ljudi pristiglih sa Zemlje, i kad sam je ugledao začudilo me čudo veliko.

A Ming je sjedeći na svom prijestolju govorio kako ţeli suditi ljudima sa Zemlje i cerekao se nepristojno pred Dale Arden, naređujući neka je daju kao hranu Zvijeri izašloj iz mora. A Zvijer je imala uţasan rog na čelu, širom razjapljenu gubicu i šiljaste zube, šape grabeţljivca i rep kao u tisuću škorpiona, a Dale je plakala i zazivala pomoć. A kako bi pomogli Dale, sad se penju vitezovi podmorskog svijeta Korelije na kljunastim čudovištima sa samo dvije noge i dugačkim repom morske ribe... A Ljudi Ĉarobnjaci odani Gordonu, na kolima od zlata i koralja koja vuku zeleni grifoni duga vrata posutog krljuštima... A Frijini kopljanici dolaze na snjeţnim pticama uvijenih kljunova poput pozlaćenih rogova i najzad na bijeloj kočiji, pokraj Kraljice Snjegova, stiţe Flash Gordon i viče Mingu kako veliki turnir Monga samo što nije počeo i kako će platiti za sva svoja zlodjela. A na Mingov znak s neba su se na Gordona obrušili Ljudi Sokoli koji su zamračili oblake poput roja skakavaca, dok su se Ljudi Lavovi mreţama i pandţastim trozubima branili na trgu ispred stubišta i pokušavali zarobiti Vannija i druge studente koji su došli s drugim rojem, na Vespama, i bitka je bila neizvjesna. I nesiguran u ishod te bitke Ming je dao drugi znak, pa su se njegove nebeske rakete podigle visoko prema suncu i baš su lansirane na Zemlju kada su, na Gordonov znak, poletjele druge nebeske rakete doktora Zarkoffa i na nebu se zametnula veličanstvena bitka, uz fijuke smrtonosnih zraka i plamenih jezika, i zvijezde s neba kao da su padale

na Zemlju, a rakete su prodirale u nebo i uvijale se rastopljene poput knjige koja se savija i došao je dan Kimove Velike igre, a obavijene višebojnim plamenima sad su se na tlo obrušile druge nebeske rakete Minga, prevrćući Ljude Lavove na trgu. A Ljudi Sokoli su se strmoglavili obavijeni plamenima. A Ming Gospodar Monga ispusti krik ranjene zvijeri, njegovo se prijestolje prevrne i otkotrlja stubištem gimnazije rušeći njegove plašljive dvoranine. A kad je tiranin umro, nestale su odasvud pristigle Zvijeri, dok se