Umberto Eco - Tajanstveni plamen kraljice Loane

10. ALKEMIĈAROV TORANJ Osjećao sam se zbunjenijim nego kad sam stigao. Ranije se barem nisam sjećao ničega, apsolutno ničega. Sada se još uvijek nisam sjećao, ali sam previše naučio. Tko sam zapravo bio? Sve zajedno, i Yambo iz škole i iz javnog obrazovanja koje se odvijalo kroz fašističku arhitekturu, propagandne razglednice, zidne proglase, pjesme, i Yambo Salgarija i Vernea te kapetana Satana, okrutnosti Ilustriranih časopisa o putovanjima i pustolovinama, Rocamboleovih zločina i Fantomasovih Pariš Mysterieuxa, magli Sherlocka Holmesa, ili još uvijek Yambo sa Ĉuperkom i neslomljivom čašom? Zbunjen sam telefonirao Paoli, govorio joj o svojim nemirima, a ona se nasmijala. “Yambo, za mene su to samo zbrkana sjećanja, zadrţala mi se slika poneke noći u skloništu protiv zračnih napada, iznenada bi me probudili i odnijeli dolje, vjerojatno sam imala četiri godine. Ali oprosti, daj da budem psiholog: dijete moţe ţivjeti u različitim svjetovima, kao što rade naša djeca, koja nauče upaliti televizor i gledaju dnevnik, a onda hoće da im pričamo bajke i listaju knjige ilustrirane zelenim čudovištima ljubazna pogleda i vukovima koji govore. Sandro stalno govori o dinosaurima koje je vidio u nekom crtanom filmu, pa ipak ne očekuje da jednoga od njih sretne na uglu ulice. Ja mu pričam Pepeljugu, a on se zatim u deset diţe iz kreveta i krišom, da roditelji to i ne primijete, gleda s vrata televizor i vidi marince kako ubijaju deset kosookih samo jednim rafalom strojnice. Djeca su puno uravnoteţenija od nas, odlično razlikuju bajku i stvarnost, jednom su nogom ovdje drugom ondje, ali se nikada ne zabune, osim neke bolesne djece koja su gledala Supermana kako leti, pričvrstila si ručnik na ramena i bacila se kroz prozor. Ali to su klinički slučajevi, a krivnja je gotovo uvijek na roditeljima. Ti nisi bio klinički slučaj i odlično si se snalazio između Sandokana i školskih knjiga.” “Da, ali koji je svijet za mene bio svijet mašte? Onaj Sandokanov ili onaj gdje Duce miluje sinove Vučice? Rekao sam ti za taj sastavak, zar ne? Ali jesam li se s deset godina doista htio boriti kao razjarena zvijer i umrijeti za besmrtnu Italiju? Kaţem s deset godina, kad je već vjerojatno postojala cenzura i već su nam bombardiranja bila na grbači, a godine

1942. naši su vojnici u Rusiji umirali kao muhe.” “Ali Yambo, kad su Carla i Nicoletta bile male, a i ne tako davno s našim unučićima, govorio si da su djeca laskavci. Toga bi se morao sjećati, jer se dogodilo samo prije nekoliko tjedana: Gianni je došao k nama kad su i djeca bila ovdje i Sandro mu je rekao: Tako sam zadovoljan kad dođeš k nama, striče Gianni.' 'Jesi li vidio koliko me voli,' rekao je on. A ti: 'Gianni, djeca su laskavci. Ovaj ovdje zna da mu uvijek donosiš ţvakaću gumu. To je sve.' Djeca su laskava. I ti si to bio. Ţelio si samo zasluţiti dobru ocjenu i pisao si ono što se sviđalo učitelju. Osvrni se na Totoa kojega si uvijek smatrao učiteljem ţivota: rodiš se kao laskavac, pa sam se, skromno, i ja takav rodio.” “Ti previše pojednostavljuješ. Jedno je biti laskavac prema stricu Gianniju, a drugo prema besmrtnoj Italiji. A osim toga, zašto sam onda godinu kasnije već bio majstor skepticizma i onom sam pričom o neslomljivoj čaši napisao alegoriju o svijetu bez cilja - jer je to ono što sam htio reći, osjećam to.” “Jednostavno zato što si promijenio nastavnika. Novi nastavnik moţe osloboditi kritički duh koji ti onaj drugi nije dopuštao razviti. A osim toga, u toj je dobi devet mjeseci cijelo jedno stoljeće.” * * * Nešto se moralo dogoditi u tih devet mjeseci. To sam shvatio ponovno ušavši u djedovu radnu sobu. Nasumce listajući, dok sam ispijao kavu, iz jedne sam hrpe izvukao humoristični tjedni časopis s kraja tridesetih godina, Bertoldo. Broj je bio iz 1937., ali sam ga sigurno pročitao sa zakašnjenjem, jer ranije ne bih znao cijeniti te izduţene crteţe i uvrnuti humor. Ali sada sam čitao dijalog (pojavljivao se tjedno u malom uvodnom stupcu na lijevoj strani) koji me se moţda dojmio upravo tijekom tih devet mjeseci duboke preobrazbe: Bertoldo prođe među svom tom gospodom iz pratnje i odmah sjedne pokraj Velikog vojvode Trombonea koji gaje, blage ćudi i ljubitelj doskočica, u tom duhu počeo ljubazno ispitivati. VELIKI VOJVODA: Dobar dan, Bertoldo, kako prođe kriţarski rat? BERTOLDO: Dostojanstveno. VELIKI VOJVODA: A djelo? BERTOLDO: Uzvišeno. VELIKI VOJVODA: A pobuda? BERTOLDO: Plemenita VELIKI VOJVODA: A zanos ljudske solidarnosti?

BERTOLDO: Dirljiv. VELIKI VOJVODA: A primjer? BERTOLDO: Svijetao. VELIKI VOJVODA: A inicijativa? BERTOLDO: Srčana. VELIKI VOJVODA: A ponuda? BERTOLDO: Dragovoljna. VELIKI VOJVODA: A drţanje? BERTOLDO: Izvrsno. Nasmija se Veliki Vojvoda i pozvavši svu dvorsku gospodu da se okupe oko njega, naredi Ustanak grebenara (1378.), nakon čega se svi dvorani vratiše na svoja mjesta, pa tako Veliki Vojvoda i seljak nastaviše razgovarati. VELIKI VOJVODA: Kakav je radnik? BERTOLDO: Surov. VELIKI VOJVODA: A hrana? BERTOLDO: Jednostavna, ali zdrava. VELIKI VOJVODA: A predio? BERTOLDO: Plodan i sunčan. VELIKI VOJVODA: A narod? BERTOLDO: Vrlo gostoljubiv. VELIKI VOJVODA: A pogled? BERTOLDO: Divan. VELIKI VOJVODA: A okoliš? BERTOLDO: Ĉaroban. VELIKI VOJVODA: A dvorac? BERTOLDO: Gospodski. Nasmija se Veliki Vojvoda ipozvavši sve dvorane da se okupe oko njega naredi napad na Bastilju (1789.) i poraz kod Montapertija (1266.), nakon kojih se svi dvorani vratiše na svoja mjesta, pa tako Veliki Vojvoda i seljak nastaviše razgovarati... Ovaj je razgovor istodobno izvrgavao ruglu jezik pjesnika, novina i sluţbene retorike. Da sam bio bistar dječak, nakon tih dijaloga ne bih mogao napisati sastavke poput onog iz oţujka 1942. Bio sam spreman za nelomljivu čašu. Bile su to samo pretpostavke. Tko zna koliko mi se drugih stvari dogodilo između herojskog sastavka (o junaštvu) i razočarane kronike (razbijenih iluzija). Odlučio sam ponovno odgoditi svoja istraţivanja i čitanja. Spustio sam se u selo: već sam popušio Gitanes i morao sam se priviknuti na Marlboro Light - i bolje je tako, manje ću pušiti, jer mi se ne sviđaju. Ponovno sam navratio kod ljekarnika da mi izmjeri tlak.

Vjerojatno me razgovor s Paolom umirio, jer je tlak bio oko sto četrdeset. Oporavljam se. Na povratku sam poţelio pojesti jabuku pa sam ušao u donje prostorije središnjeg krila. Motajući se među voćem i povrćem, vidio sam da su neke velike sobe tog prizemlja korištene i kao skladište, a u dnu jedne prostorije bila je gomila leţaljki. Jednu sam si odnio u vrt. Sjeo sam, preda mnom se pruţao krajolik, čituckao sam novine, ali primijetio sam da me sadašnjost baš i ne zanima pa sam leţaljku okrenuo i počeo promatrati pročelje kuće i breţuljak iza nje. Pitao sam se što traţim, što hoću, zar ne bi bilo dovoljno ostati ovdje i promatrati breţuljak koji je tako lijep, kao stoje govorio onaj roman, kako li se zvao? Podići tri šatora, o Gospode, jedan za tebe, jedan za Mojsija i jedan za Iliju te ţivotariti bez prošlosti i bez budućnosti. Moţda je to raj. Ali je đavolska moć papira imala više uspjeha. Nakon nekog vremena počeo sam maštati o kući, zamišljajući se junakom iz Biblioteke moje djece pred dvorcem Ferlac ili Ferralba, u potrazi za kriptom ili hambarom gdje je sigurno leţao zaboravljeni pergament. Pritisne se sredina ruţe utisnute u grb, zid se otvara i pojavljuje se spiralno stubište... Gledao sam tavanske prozore na krovu, zatim prvi kat s prozorima djedova krila, sad već širom rastvorenima kako bi osvijetlili moja lutanja. Nesvjesno sam ih prebrojavao. U sredini je balkon predsoblja.. Lijevo tri prozora, prozor blagovaonice, spavaće sobe djeda i bake te sobe mojih roditelja. Desno prozori kuhinje, kupaonice i Adine sobe. Simetrično. Prozor djedove radne sobe i prozor moje sobice su lijevo, ali se ne vide, jer su na kraju hodnika, tamo gdje pročelje zatvara kut s našim krilom, pa prozori gledaju na bočnu stranu. Obuzeo me osjećaj nelagode, kao da je nešto poremetilo moj osjećaj za simetriju. Hodnik na lijevoj strani završava mojom sobom i djedovom radnom sobom, ali onaj s desne strane prestaje odmah iza Adine sobe. Dakle, hodnik je s desne strane kraći nego s lijeve. Amalia je prolazila pa sam je zamolio da mi opiše prozore na svom krilu. “To je lako,” rekla mi je, “u prizemlju, tamo gdje jedemo, znate, onaj prozorčić je od kupaonice, a nju je vaš gospodin djed dao napraviti upravo za nas, jer nije htic da idemo u grmlje kako to čine drugi seljaci, sveta duša. A ostali, to su ondak ona druga dva prozora koje vidite tamo, to je skladište s poljskim alatima, a moţe se ući i odostraga. Na katu iznad eno tamo je prozor moje sobe, a druga dva su od sobe mojih sirotih roditelja i njihove blagovaonice, a ostavila sam ih kakve jesu i nikad ih ne otvaram zbog poštovanja.” “Dakle, posljednji je prozor blagovaonica, a ta soba završava na

uglu između vašeg i djedova krila,” rekao sam. “Naravno da da,” potvrdila je Amalia, “ostalo su prostorije gospodarova krila.” Sve se doimalo tako prirodnim da je više ništa nisam pitao. Ali sam otišao prošetati iza desnog krila, na područje gumna i kokošinjca. Odmah se vidi straţnji prozor Amalijine kuhinje, zatim rasklimana kapija kroz koju sam prošao prije nekoliko dana i ulazi se u spremište poljoprivrednih alata koje sam već bio posjetio. Primijetio sam da je spremište previše dugačko, pa se dakle nastavlja preko ugla koji desno krilo sačinjava sa središnjim dijelom: drugim riječima, spremište se nastavlja ispod završnog dijela djedova krila pa naposljetku gleda i na vinograd što se vidi s prozorčića s kojega se naziru prvi obronci breţuljka. Ništa neobično, pomislio sam, ali što je na prvom katu iznad tog produţetka, s obzirom na to da Amalijine sobe završavaju na uglu između dvaju krila? Drugim riječima, što je iznad toga, a što odgovara prostoru koji na lijevoj strani zauzimaju djedova radna soba i moja sobica? Izašao sam na gumno i pogledao gore. Vidjela su se tri prozora, kao što su tri bila i na drugoj strani (dva od radne ijedan od moje sobe), ali su kapci na sva tri prozora bili zatvoreni. Poviše, uobičajeni krovni otvori tavana koji se, kao što sam već znao, neprekinut nastavljao duţ cijele kuće. Pozvao sam Amaliju koja je baš nešto radila po vrtu i upitao je što se nalazi iza tih triju prozora. Ništa, odgovorila mije najprostodušnije stoje mogla. Kako ništa? Ako postoje prozori, mora biti nešto, a nije Adina soba, čiji prozor gleda na dvorište. Amalia me pokušala naprečac prekinuti: “Bili su to posli vašeg gospodina djeda, ja ništa ne znam.” “Amalia, ne pravite me budalom. Kako li se ulazi tamo gore?” “Ne ulazi se, tamo nema više ničeg. Sigurno su to odnijele coprnice.” “Rekao sam vam da me ne pravite budalom. Vjerojatno se ulazi iz vašeg prizemlja ili s neke proklete druge strane!” “Ne psujte molim vas, jer proklet je samo vrag. Što 'oćete da vam kaţem, vaš me gospodin djed natjerao da se zakunem da ništ' neću ni zucnut' o onome gore, a ja neću prekršit' zakletvu da me vrag stvarno ne odnese.” “Ali kad ste se zakleli i na što?” “Zaklela sam se one večeri kad su posije po noći stigle Crne brigade i vaš je gospodin djed rek'o meni i mojoj mami zakun'te se da ništa ne znate i da ništa niste vidjele, čak vam ne dam da vidite išta od onoga što radimo ja i Masulu, a to je bio moj jadni ćaća, jer ako poslije dođu Crne

brigade pa vam stanu prţit' tabane, nećete moć' izdrţat' i reć' ćete nešto, pa je bolje da ništa ne znate, jer su to gadni ljudi, čak i onoga kome su već odrezali jezik znaju natjerati da progovori.” “Amalia, ako su još bile Crne brigade, to je bilo prije gotovo četrdeset godina, i djed i Masulu su mrtvi, vjerojatno su mrtvi i oni iz Crnih brigada, zakletva više ne vrijedi!” “Vaš gospodin djed i moj jadni ćaća su stvarno odavno mrtvi, jer uvijek oni najbolji odu prvi, al' za one druge ne znam, jer je to b'jedni soj koji nikad ne umire.” “Amalia, nema više Crnih brigada, rat je završio već davno, nitko vam više neće prţiti tabane.” “Ako vi tako kaţete za mene je to evanđelje, al' je još ţiv Pautasso, koji je bio u Crnim brigadama i dobro ga se sjećam, tad je mor'o imat' manje od dvajst godina, u Corsegliu je i jednom mjesečno dolazi u Solaru po svojim poslima, jer je u Corsegliu pokrenuo ciglanu i obogatio se, a u selu još ima onih koji nisu zaboravili što je učinio, pa kad ga vide prelaze na drugu stranu. Makar više i ne prţi nikom tabane, zakletva je ipak zakletva, pa mi čak ni ţupnik ne moţe dat' razrješenje.” “Dakle meni, koji sam još uvijek bolestan, a moja se ţenanadala da ću se kod vas početi oporavljati, vi to nećete reći, pa makar mi to loše činilo.” “Dabogda me grom na mjestu ubio ako vam ţelim učiniti neko zlo, signorino Yambo, al' zakletva je zakletva, jeP tako?” “Amalia, čiji sam ja unuk?” “Vašeg gospodina djeda, k'o što sama riječ kaţe.” “I djedov sam glavni nasljednik, gospodar svega ovoga što se ovdje vidi. U redu? A ako mi vi ne kaţete kako se ulazi tamo gore, to je kao da kradete od mojega.” “Dabogda me ovog istog časa smrt liznula, ako ţelim ukrast' išta od vašeg, ma jel' se ikad čulo nešto slično, ja, koja se cijeli ţivot ubijam za ovu kuću da bude k'o biser!” “A osim toga, budući da sam djedov nasljednik, sve ono što sad govorim isto je kao da je to izrekao on, ja vas svečano razrješujem vaše zakletve. U redu?” Iznio sam tri vrlo uvjerljiva argumenta: svoje zdravlje, svoje pravo vlasništva i izravno podrijetlo, sa svim prednostima prvorodstva. Amalia se nije mogla oduprijeti, popustila je. Signorino Yambo vrijedi puno više od ţupnika i Crnih brigada, ili ne? Amalia me povela gore do prvog kata središnjeg krila, sve do kraja hodnika s desne strane tamo gdje, nakon Adine sobe, završava ormarom koji zaudara na kamfor. Zatraţila je da joj pomognem barem malo

pomaknuti ormar i pokazala mi da iza njega postoje zazidana vrata. Tuda se nekoć ulazilo u kapelicu, jer je u kući, dok je još bio ţiv onaj pradjedov brat koji je sve ostavio djedu, bila u upotrebi kapelica, ne jako velika, ali dovoljno da se nedjeljom sluša misa s obitelji, a svećenik je dolazio iz sela. Kad ga je zatim naslijedio djed koji, iako je drţao do jaslica, nije odlazio u crkvu, kapelica je napuštena. Iz nje su izvukli klupe i postavili ih tu i tamo po velikim prostorijama u prizemlju, a ja sam, budući da je nitko nije koristio, zatraţio od djeda da mi dopusti da tamo dovučem neke police s tavana kako bih na njih stavio svoje stvari - često sam se tamo odlazio skrivati i bogznašto raditi. Kad je to kasnije saznao ţupnik iz Solare, zatraţio je da odnese barem posvećeno kamenje s oltara kako bi se izbjeglo svetogrđe, a djed mu je dopustio uzeti i kip Bogorodice, uljanice, pliticu za hostiju i tabernakui Jednog kasnog poslijepodneva, a bilo je to vrijeme kad su partizani već bili oko Solare pa su selo drţali malo oni, a malo Crne brigade, a tog su zimskog mjeseca tu bile Crne brigade, dok su se partizani utvrdili gore u području Langhi, netko je došao reći djedu da treba sakriti četiri dječaka koje progone fašisti. Moţda još nisu bili partizani, koliko sam razumio, nego bjegunci koji su pokušavali tuda proći upravo zato da bi stigli do pokreta otpora tamo gore u planini. Nas i roditelja nije bilo, otišli smo na dva dana u posjetu bratu moje majke koji se sklonio u Montarsolo. Bili su tamo samo djed, Masulu, Maria i Amalia te je djed natjerao dvije ţene da se zakunu kako nikada neće progovoriti o tome što se upravo događa, štoviše, poslao ih je ravno na spavanje. Samo što se Amalia pretvarala da odlazi u krevet, a smjestila se na neko mjesto s kojeg je vrebala. Ti su dječaci stigli oko osam, djed i Masulu su ih uveli u kapelicu, dali su im nešto za pojesti, zatim su otišli po cigle i kante sa ţbukom i sami su, iako nisu bili tog zanata, zazidali vrata i stavili na njih taj ormar koji je ranije bio negdje drugdje. Tek što su završili, stigle su Crne brigade. “Da samo znate kak'e su to face bile. Srećom je onaj koji je zapovijed'o bio fina osoba, nosio je čak i rukavice, a prema djedu se ponaš'o pristojno, jer su mu očito rekli da je jedan od onih koji imaju zemlje, a vrana vrani oči ne kopa. Obilazili su ovo i ono, popeli su se čak i na tavan, ali se vidio da im se ţuri, a učinili su to tek tollco da kaţu da su i tamo bili, jer su još morali otić u mnoge seoske kućice u kojima su mislili da ćemo mi seljaci lakše sakriti nekog svog. Nisu otkrili ništa, onaj s rukavicama se isprič'o zbog smetnje, rek'o je ţivio Duce, a vaš su djed i moj ćaća, koji su bili veliki lukavci, isto rekli ţivio Duce i amen.” Koliko su ta četvorica tajnih posjetilaca ostala tamo gore? Amalia to nije znala, bila je nijema i gluha, znala je samo da su nekoliko dana

Marija i ona morale pripremati košarice s kruhom, salamom i vinom, a onda je odjednom to prestalo. Kad smo se mi vratili, djed je jednostavno rekao da je pod kapelice počeo popuštati, da su postavljena privremena pojačanja i da su zidari zatvorili ulaz, kako bi se izbjeglo da mi djeca odlazimo tamo iz znatiţelje i ozlijedimo se. U redu, rekao sam Amaliji, objasnili smo tajnu. Ali ako su ušli unutra, tajni posjetioci su morali i izaći, a Masulu i djed su im čak nekoliko dana nosili hranu. Dakle, i nakon što su vrata zazidana, ipak je morao ostati neki prilaz. “Kunem vam se da se nisam čak ni zapitala jesu li prolazili i kroz koji otvor. Štogod je radio vaš gospodin djed za mene je bilo dobro. Zazid'o je? Zazid'o i za mene kapelica više nije postojala, pače ne postoji više ni sad i da me vi niste natjerali da progovorim bilo bi k'o da sam je potpuno zaboravila. A zašto govorite o zahodu?” “O prilazu1, o prolazu kroz koji su ulazili i izlazili.” “A moţda su im hranu davali kroz prozor, a ovi su konopom vukli gore košaricu, a moţda su neke druge noći i izašli kroz prozor. Jel' tako?” “Nije, Amalia, jer bi inače jedan prozor ostao otvoren, a jasno je da su svi prozori zatvoreni iznutra.” “Uvijek sam ja govorila da ste vi najpametniji od svih. Na to nisam pomislila, vidi ti. Pa kud' su onda prolazili moj ćaća i vaš gospodin djed?” “E da, that is the question.” “Štooo?” Makar i sa četrdeset pet godina zakašnjenja, Amalia je ispravno uočila problem. Ali morao sam ga riješiti sam. Prošao sam oko cijele kuće ne bih li otkrio neka vratašca, otvor, rešetku, ponovno sam prošao uzduţ i poprijeko prostorija i hodnika središnjeg krila, prizemlja i prvog kata, pretraţio sam, poput pripadnika Crnih brigada, prizemlje i prvi kat Amalijina krila. Ništa. Nije trebalo biti Scherlock Holmes da dođeš do jedinog Neprevediva igra riječi: tal. accesso i cesso mogućeg odgovora: u kapelicu se ulazilo i s tavana. Iz kapelice je na tavan vodilo malo zasebno stubište, samo što je na tavanu izlaz bio sakriven. Od Crnih brigada, ali ne od Yamba. Zamislimo samo kako se vraćam s puta, djed nam govori da kapelice više nema, a ja se time zadovoljavam, tim više što izgleda da sam tamo stavio stvari koje su mi bile jako vaţne. Izviđač tavana kakav sam bio, sigurno sam taj prolaz dobro poznavao, pa sam i dalje odlazio u kapelicu, čak i s većim uţivanjem nego prije, jer je postala moje sklonište, a kad sam bio tamo nitko me nije mogao pronaći.

Preostalo mi je samo da se popnem na tavan i istraţim desno krilo. Upravo je započinjalo nevrijeme, pa dakle nije bilo prevruće. S manje sam napora mogao obaviti ne baš lagani posao, jer je trebalo pomaknuti sve ono što su tamo nagomilali, a u tom kmetskom krilu nema kolekcionarskih komada, nego starudija, stara vrata, grede sačuvane od neke obnove, koluti stare bodljikave ţice, razbijeni toaletni stolići, mnoštvo starih prekrivača koje su konop i voštano platno jedva drţali na okupu, neupotrebljive naćve i škrinje stoljećima izjedane crvima, nagomilane jedne na drugima. Premještao sam stvari, daske su mi padale po leđima, ogrebao sam se hrđavim čavlima, ali od tajnih prolaza ni traga. Zatim sam pomislio da ne trebam ni traţiti vrata, jer nikakva vrata nisu ni mogla biti na sva četiri vanjska zida, na dugim i na kratkim stranama. Dakle, ako ne postoje vrata, postoji otvor u podu. Baš sam glup što na to nisam ranije pomislio, jednako se tako događalo i u Biblioteci moje djece. Nisam trebao pregledavati zidove nego pod. Lako je to reći, ali pod je bio gori od zidova, morao sam preskakati ili gaziti svakojake stvari, neuredno porazbacane daske, mreţe od nekog uništenog kreveta ili leţaja na rasklapanje, snopove građevinskih ţeljeznih sipki, prastari volovski jaram, pa čak i konjsko sedlo. A usred svega toga grude mrtvih muha, još iz prethodne godine, koje su tamo pobjegle od prve studeni ne bi li je izdrţale, ali nisu u tome uspjele. Da i ne govorim o paučini koja se protezala s jednog kraja na drugi, poput nekoć raskošnih zavjesa neke uklete kuće. Krovne su prozore osvjetljavale vrlo bliske munje, tavan se zamračio iako na kraju kiša nije ni pala, a nevrijeme se sasulo negdje drugdje. Alkemičarov toranj, tajna dvorca, zatočenice Casabelle, Morandeova tajna, Sjeverni toranj, tajna ţeljezna čovjeka, stari mlin, tajna Acquafortea ... Sveti boţe, bio sam usred pravog nevremena, jedna mi munja moţe srušiti krov na leđa, a ja sve to proţivljavam kao antikvarni knjiţar. Mogao bih napisati novu priču, Antikvarov tavan, i potpisati se kao Bernage ili Catalanv. Srećom, najednom mjestu sam se spotaknuo: ispod sloja bezobličnih stvari bilo je nešto nalik stubi. Raščistio sam prostor oderavši si ruke i evo nagrade hrabrome dječaku: poklopac u podu. Ovuda su prolazili djed, Masulu i bjegunci, a ovuda sam prošao tko zna koliko puta i ja, ponovno oţivljavajući pustolovine već odsanjane na mnogim listovima papira. Kakvo divno djetinjstvo. Poklopac nije bio velik i lako se podizao, iako sam podigao i oblak sitne prašine, jer se u tim pukotinama nakupila već gotovo pedesetogodišnja prašina. Što se treba nalaziti ispod poklopca? Ljestve, elementarno, dragi Watsone, ne previše strme, pa čak ni za moje udove

sad već ukočene od dva sata tegljenja i sagibanja; dakako da sam u ono doba sve to obavljao u jednom skoku, ali ipak se pribliţavam šezdesetima, a tu se ponašam poput djeteta sposobnog da grize nokte na nogama (kunem se da na to nikada nisam pomislio, ali čini mi se normalnim da, u krevetu po mraku, pokušam ugristi palac na nozi, tek tako za okladu). Ukratko, sišao sam. Bio je gotovo potpuni mrak, tek izbrazdan po kojim tračkom svjetlosti koja je prolazila kroz kapke koji su sad već loše prianjali. U mraku je taj prostor izgledao golem. Odmah sam krenuo otvoriti prozore: kapelica je, kao što se moglo i pretpostaviti, velika koliko djedova radna soba i moja soba zajedno. Bilo je tu uništenih ostataka pozlaćenog drvenog oltara, a na oltar su još bila oslonjena četiri madraca: leţajevi bjegunaca, naravno, ali nije ostao nikakav drugi trag od njih, znak da je kapelicu i kasnije netko posjećivao, barem ja. Uzduţ zida nasuprot prozorima vidio sam police od nelakirana drva, pune tiskanih papira, novina ili časopisa u hrpama nejednake visine, kao da je riječ o raznim zbirkama. U sredini, dugački stol s dva stolca. Blizu onih vrata koja su sigurno bila ulazna (obiljeţena grubim zidarskim radom koji su djed i Masulu obavili za jedan sat, sa ţbukom koja se izlijevala između cigli - zidarskom ţlicom mogli su sve izravnati sa strane hodnika, ali ne i iznutra) nalazio se prekidač za struju. Okrenuo sam ga bez nade i doista se ništa nije upalilo, iako je sa stropa visjelo nekoliko ţarulja na jednakoj udaljenosti, svaka ispod svog bijelog tanjura. Moţda su u pedeset godina miševi izgrizli ţice, ako su kroz otvor uspjeli doći dovde - ali miševi, zna se ... A moguće je da su djed i Masulu sve oštetili dok su zazidavali vrata. U to doba dana bilo je dovoljno i danje svjetlo. Osjećao sam se poput Lorda Carnavona koji nakon milenija kroči nogom u Tutankamonovu grobnicu, a jedini je problem da ga ne ubode tajanstveni skarabej koji je milenijima tamo u zasjedi. Unutra je sve bilo onako kako sam vjerojatno ostavi posljednji put. Štoviše, nisam trebao previše otvoriti prozore, tek toliko da vidim, kako ne bih pomutio tu uspavanu atmosferu. Još se nisam usudio čak ni pogledati čega ima na policama. Štogod tamo bilo, to je bilo moje i samo moje, inače bi ostalo u djedovoj radnoj sobi i ujak i ujna bi to strpali na tavan. Pa zašto bih se sada pokušavao sjetiti? Sjećanje je u najgorem slučaju rješenje za ljudski rod kojemu vrijeme istječe, a ono što prolazi je prošlo. Ja sam uţivao u čudu započinjanja ab ovo. Ponovno sam radio stvari koje sam radio tada, poput Pipina sam izlazio iz starosti kako bih stigao do svoje rane mladosti. Od toga sam trenutka trebao zadrţati u pamćenju samo ono

što mi se dogodilo kasnije, jer će to ionako biti isto kao i ono što mi se događalo nekoć. U kapelici se vrijeme zaustavilo, zapravo nije, kretalo se unatrag, kao kad se kazaljke sata postave na prethodni dan i nije vaţno što pokazuju današnja četiri sata, dovoljno je znati (a to sam znao samo ja) da su to četiri sata od jučer ili od prije stotinu godina. Tako se sigurno osjećao Lord Carnavon. Da me sad ovdje otkrije Crna brigada, pomislio sam, vjerovala bi da tu stojim ljeti tisuću devetsto devedeset prve, dok bih ja (samo ja) znao da sam tu ljeti tisuću devetsto četrdeset četvrte. A onaj bi časnik s rukavicama morao skinuti kapu, jer ulazi u Hram vremena.

11. TAMO GORE NA COPACABANI Mnoge sam dane proveo u kapelici, a kada se spuštala večer pograbio bih snop stvari i odlazio u djedovu radnu sobu pregledavati ih po cijelu noć, pod zelenom lampom, s upaljenim radijem (kao što sam sad već vjerovao), kako bih spojio ono što sam slušao s onim što sam čitao. Police u kapelici su sadrţavale dječje časopise i stripove moje mladosti, neuvezane, ali dobro sloţene na uredne hrpe. To nisu bile djedove stvari, a datumi su počinjali s 1936. i završavali oko 1945. Moţda je, kao što sam već pretpostavio razgovarajući o tome s Giannijem, djed bio čovjek iz drugih vremena pa je više volio da čitam Salgarija ili Dumasa. A ja sam, kako bih potvrdio prava na vlastitu maštu, drţao te stvari izvan dometa njegova nadzora. Ali ako su neka izdanja potjecala iz 1936. kad još nisam išao u školu, to znači da mije netko drugi, ako nije djed, kupovao te dječje časopise. Moţda je došlo do nekih zategnutosti između djeda i mojih roditelja, “zašto mu dajete to smeće u ruke?” - a oni su popuštali, jer su neke od tih stvari i sami čitali kao djeca. I doista, na prvoj su hrpi bila neka godišta časopisa Corriere dei Piccoli, a brojevi iz 1936. nosili su natpis “Godina XXVIII” - ali ne fašističke ere, nego od osnutka. Dakle, Corriere dei Piccoli je postojao od prvih godina stoljeća, pa je razveseljavao djetinjstvo moga oca i moje majke - moţda se njima više sviđalo prepričavati mi ga, nego meni to slušati. U svakom slučaju, prelistavati Corrierino (došlo mi je samo od sebe da upotrijebim deminutiv) bilo je kao nanovo oţivljavati one nemire koje sam osjetio prethodnih dana. U Corrierinu se na potpuno jednaki način govorilo i o fašističkim podvizima i o svjetovima iz mašte naseljenima grotesknim i bajkovitim bićima. Nudio mi je priče ili ozbiljne stripove fašistički potpuno pravovjerne, zajedno sa stranicama sa sličicama koje su, barem koliko se zna, bile američkog podrijetla. Jedini je ustupak tradiciji bio, u pričama koje su izvorno sigurno imale tekst u oblačićima, što su ukinuli te balloons, ili su ih prihvaćali samo kao dekoraciju: sve priče iz Corrierina imale su samo dugačke prozne natpise za ozbiljne pripovijesti i rimovane dječje pjesmice za komične priče. Evo ovdje počinju avanture - gospodina Bonaventure, i sigurno su mi nešto govorile

zgode tog gospodina u nevjerojatnim, gotovo trapezastim bijelim hlačama, koji bi svaki put za neki svoj posve slučajni postupak kao nagradu dobivao milijun (u vrijeme pjesme o tisuću lira mjesečno), a u sljedećoj bi priči ponovno bio siromah u očekivanju nove nenadane sreće. Moţda je bio rasipnik, kao i gospodin Pampurio koji je iako sasvim zadovoljan - u svakom nastavku - ţelio promijeniti stan. Ovi su mi se stripovi, po stilu i po potpisu crtača, činili pripovijestima talijanskog podrijetla, kao i dogodovštine mravca Formichina i cvrčka Cicalonea, šjor Calogera Sorbara koji se sprema za torbara, Martina Muma, lakšeg od perca pa leti nošen vjetrom, profesora Lambicchija koji je izumio čudesnu superboju od koje slike oţivljavaju, a kuću uvijek opsjedaju najneugodniji likovi iz prošlosti, hoćeš bijesni Orlando Paladino, hoćeš neki kralj s igraćih karata, srdit i osvetoljubiv što su ga izvukli iz njegova kraljevstva u Zemlji Ĉudesa. Ali su sigurno američki bili nadrealni krajolici po kojima su se kretali mačak Felix, seoski derani Bim i Bum, Fortunello, Arcibald i Petronilla (gdje u interijerima nalik na Chrvsler Building likovi sa slika izlaze iz okvira). Bilo je nevjerojatno da mi Corrierino donosi i pustolovine vojnika Marmittonea (odjevenog točno kao i moji vojnici iz zemlje Dembelije!) koji bi svaki put, što zbog svoje nesretne sudbine, što zbog gluposti generala s ukrasnim obrubima i s renesansnim brkovima, završio u zatvoru. Taj Marmittone je u sebi imao vrlo malo ratničkog i fašističkog. Pa ipak su mu dopustili suţivot s drugim pričama koje su pripovijedale,

prije epskim negoli grotesknim tonom, o mladim talijanskim herojima koji su se borili kako bi civilizirali Etiopiju (u priči Posljednji ras Abesinci koji su se opirali najezdi nazivani su “razbojnicima”) ili su, kao u Heroju iz Villahermose, podupirali trupe frankista protiv okrutnih republikanaca, sve samih crvenokošuljaša. Naravno da mi ta posljednja priča nije govorila da, iako su se neki Talijani borili uz falangiste, drugi su se borili na drugoj strani, u Internacionalnim brigadama. Uz zbirku Corrierina, bila je tu i zbirka tjednika Vittorioso i njegovih velikih albuma u boji, od 1940. nadalje. Dakle, kad sam imao oko osam godina sigurno sam teţio odraslom štivu, stripovima. I tu je vladala potpuna podvojenost, pa se s divnih zgoda u Zoolandiji, s likovima poput ţirafe Giraffone, ribice Apriline i majmunčića Jojoa, ili s tragikomičnih pustolovina Pippa, Pertica i Palla, ili Alonza Alonza zvanog Alonzo, uhićenog zbog krađe ţirafe, prelazilo na proslavu prošlih slavnih djela naše zemlje i na priče izravno nadahnute ratom u koji je trajao. Najviše su me se dojmile priče o legionaru Romanu, zbog gotovo inţenjerske preciznosti ratnih strojeva, zrakoplova, oklopnih vozila, torpiljerki i podmornica. Izvještivši se preispitivanjem sukoba u djedovim novinama, sad sam naučio provjeravati datume. Primjerice, pripovijest Prema T.I.A. započinjala je 12. veljače 1941. Upravo su u siječnju Englezi napali Eritreju, a 14. veljače će zauzeti Mogadiš u Somaliji, ali ukratko, činilo se da je Etiopija još uvijek čvrsto u našim rukama, pa je bilo opravdano premjestiti heroja (koji se tada borio u Libiji) na istočnu afričku

bojišnicu. Poslali su ga u tajnu misiju da Vojvodi od Aoste, tada vrhovnom zapovjedniku snaga u istočnoj Africi, odnese povjerljivu poruku, a krenuo je iz sjeverne Afrike, prolazeći kroz angloegipatski Sudan. Ĉudno, budući je postojao radio, a na kraju će se saznati da poruka zapravo nije bila povjerljiva jer je glasila “Oduprijeti se i pobijediti”, kao da Vojvoda od Aoste tamo dangubi. U svakom slučaju, Romano je krenuo sa svojim prijateljima i doţivio razne pustolovine s divljim plemenima, engleskim oklopnim vozilima, zračnim borbama i svim onim što je crtaču omogućavalo da crta sjajne metalne površine. U brojevima od oţujka, kad su Englezi već prodrli duboko u Etiopiju, jedini za kojeg se činilo da to ne zna bio je Romano, koji se putem zabavljao lovom na antilope. Petoga travnja je evakuirana Adis Abeba, Talijani su se utvrdili u Gala Sidamu i Amhari, a Vojvoda od Aoste se zabarikadirao u Amba Alagi. Romano je i dalje napredovao ravno kao strijela, dopustivši si čak i da uhvati slona. Vjerojatno su on i njegovi čitatelji mislili da još mora stići do Adis Abebe, gdje je međutim već ponovno došao negus, lišen vlasti točno pet godina ranije. Ipak, istina je da je u broju od 26. travnja hitac iz puške razmrskao Romanov radio, ali to je znak da ga je imao i ranije, pa nije jasno kako ga nisu obavijestili o svim tim događajima. Polovinom svibnja sedam tisuća vojnika iz Amba Alagija, lišenih hrane i streljiva, predalo se, a s njima je zarobljen i Vojvoda od Aoste. Ĉitatelji Vittoriosa to nisu morali ne znati, ali to je morao primijetiti barem jadni Vojvoda od Aoste, međutim 7. lipnja Romano stiţe k njemu u Adis Abebu i nalazi ga ţivahnog i ozarenog optimizmom. I doista,

vojvoda čita poruku i potvrđuje: “Naravno, i odupirat ćemo se sve dok ne postignemo pobjedu.” Jasno je da su slike bile nacrtane mjesecima ranije, ali pred slijedom događaja redakcija Vittoriosa nije imala hrabrosti prekinuti nastavke. Nastavili su misleći da djeca neće znati o mnogim kobnim vijestima - a moţda je tako i bilo. Treća je zbirka bila Topolino, tjednik koji je osim priča Walta Disneva o Mikiju Mausu i Paški Patku, jednako tako objavljivao i zgode hrabrih Balilla, poput “Mali od podmornice”. Ali upravo sam iz nekih godišta Topolina mogao razabrati slijed događaja do kojih je došlo oko 1941., kada su u prosincu Italija i Njemačka najavile rat Sjedinjenim Američkim Drţavama - otišao sam ponovno provjeriti u djedovim novinama i bilo je upravo tako, naime vjerovao sam da su u određenom trenutku Amerikancima dojadile Hitlerove podvale pa su ušli u rat, međutim ne, Hitler i Mussolini su objavili rat njima, misleći moţda da ih uz pomoć Japanaca za nekoliko mjeseci mogu uništiti. Budući da je očigledno bilo teško odmah poslati neku skupinu SS ili Crnih košulja da osvoje New York, započelo se ratom stripovima, već od prije nekoliko godina, pa su balloons nestali, a zamijenili su ih natpisi ispod sličice. Zatim su, kao što ću to vidjeti u drugim stripovima, američki likovi već neko vrijeme polako iščezavali, a zamijenile su ih talijanske imitacije i, najzad, a vjerujem da je to bila posljednja i bolna prepreka koja je trebala pasti, ubijen je Topolino. Iz tjedna u tjedan, bez ikakve najave, nastavljala se ista Topolinova pustolovina, kao da se ništa nije dogodilo, ali glavni je lik sada bio izvjesni Toffolino, ljudski, a ne ţivotinjski lik, s četiri prsta na svakoj ruci kao i ostale Disneveve antropomorfne ţivotinje, a njegovi su se prijatelji zvali Mimma umjesto Minnie i Pippo. Kako li sam tada primio tu propast cijelog jednog svijeta? Moţda potpuno mirno, s obzirom da su Amerikanci u trenutku postali zli. Ali, jesam li tada bio svjestan toga da je Topolino Amerikanac? Sigurno sam proţivio cijeli niz dramatičnih preokreta i dok sam se uzbuđivao zbog preokreta u pričama koje sam čitao, preokrete u Povijesti koju sam ţivio smatrao sam običnima. Nakon Topolina dolazila su neka godišta Avventurosa i tu se sve mijenjalo. Prvi je broj bio od 14. listopada 1934. Sigurno ga nisam ja kupio, jer sam u to doba imao manje od tri godine, a ne bih rekao ni da su mi ga kupili tata i mama, jer njegove priče nikako nisu bile dječje, bili su to američki stripovi zamišljeni za odrasliju publiku, iako ne u potpunosti zrelu. Dakle, bili su to primjerci koje sam kasnije ugrabio, razmjenjujući ih za druge stripove. Ali sigurno sam nekoliko godina kasnije ja kupio albume velikog formata, vrlo šarenih naslovnica, na kojima su se pojavljivali razni prizori iz zgoda

koje su unutra ispričane, kao u najavama “pogledajte uskoro” u kino dvoranama. I taj tjednik i ti albumi sigurno su mi otvorili oči prema novom svijetu. Počevši od prve pustolovine, na prvoj stranici prvog broja Avventurosa, naslovljene Uništenje svijeta. Junak je bio Flash Gordon koji je zbog spletke koju je udesio izvjesni doktor Zarkoff, završio na planeti Mango kojom vlada okrutni i nemilosrdni diktator, dijabolični Ming, azijatskog imena i crta lica. Mongo: kristalni neboderi koji se uzdiţu na svemirskim platformama, podmorski gradovi, kraljevstva koja se proteţu uzduţ drveća goleme šume i svakojaki likovi, od Ijudilavova s bujnim grivama, do ljudisokolova i ljudivračeva kraljice Uraze, svi oni odjeveni leţerno sinkretički, bilo u odore koje podsjećaju na kinematografski srednji vijek, poput mnogih Robina Hooda, bilo u najprimitivnije oklope i kacige, a ponekad (na dvoru) u odore konjanika ili kopljanika ili draguna iz opereta s početka stoljeća. A svi oni, i dobri i loši, bili su neprikladno opremljeni istovremeno bilo hladnim oruţjem ili strelicama, bilo čudesnim puškama sa zrakama koje ubijaju, kao što se i njihova oprema mogla sastojati i od starih bornih kola oboruţanih srpovima na bokovima i međuplanetarnih raketa šiljasta vrha i ţivih boja, poput autića za sudaranje u luna parku. Gordon je bio lijep i plavokos poput arijevska junaka, ali me priroda njegove misije sigurno zapanjila. Koje sam heroje do tada upoznao? Od školskih knjiga do talijanskih stripova, bili su to hrabri ljudi koji se bore za Ducea i na zapovijed čeznu za smrću; u djedovim romanima iz

devetnaestoga stoljeća, ako sam ih u to doba već čitao, bilo je odmetnika koji se bore protiv društva, gotovo uvijek iz osobnih probitaka ili iz sklonosti zloći - osim moţda grofa Monte Krista koji se, međutim, ipak ţelio osvetiti zbog nepravdi koje je pretrpio on, a ne društvo. Naposljetku, čak i sama tri mušketira koji su bili na strani dobra i kojima nije nedostajao neki njihov osjećaj za pravdu, činili su ono što su činili zbog osjećaja pripadnosti skupini, kraljevi ljudi protiv kardinalovih ljudi, zbog neke koristi ili zbog nekog promaknuća u čin kapetana. Gordon ne, on se borio za slobodu protiv tiranina; moţda sam u to doba mislio da je Ming poput uţasnog Staljina, crvenog bauka Kremlja, ali u njegovim crtama lica nisam mogao ne prepoznati našeg domaćeg Diktatora, koji je imao neprijepornu moć nad ţivotom i smrću svojih podanika. Dakle s Flashom Gordonom stekao sam prvi pojam o heroju - naravno da sam to mogao reći tek proteklih dana, ponovno ga čitajući, a ne u ono vrijeme - nekakvog oslobodilačkog rata koji se vodi negdje u Apsolutnom Drugdje, u kojem na udaljenim galaktikama eksplodiraju utvrđeni asteroidi. Prelistavajući ostale albume, u crescendu tajanstvenih plamenova od kojih sam svezak za sveskom sve više gorio, otkrivao sam junake koje mi moje školske knjige nikada nisu spomenule. Cino i Franco istraţivali su prašumu, u pravoj simfoniji blijedih boja i svijetlo plavim košuljama Patrole slonovače, naravno i zato da obuzdaju nepokorna plemena, ali ponajviše kako bi zaustavili trgovce slonovačom i robovima koji su iskorištavali kolonijalno stanovništvo (koliko zlih bijelaca protiv dobrih ljudi crne koţe!), u uzbudljivu lovu i na trgovce i na nosoroge, u kojem se njihovi karabini ne oglašavaju s bang bang ili naprosto pum pum kao u domaćim stripovima, nego s crack crack, a taj mi se crack na neki način sigurno urezao u najtajnije zakutke čeonih reţnjeva koje sam pokušavao otvoriti, jer sam te zvukove još ćutio kao egzotično obećanje, kaţiprst koji mi ukazuje na neki drugačiji svijet. Još jednom su zvukovi, ili još bolje njihova transkripcija više nego slike imali moć dozvati mi u sjećanje postojanje nekog traga koji mi je još izmicao. Arf arf bang crack blam buzz cai spot ciaf ciaf clamp splash crackle crackle crunch deleng gosh grunt honk honk cai meow mumble pant plop pwutt roaaar dring rumble blomp sbam buizz schranchete slam puff puff slurp smack sob gulp sprank blomp squit swoom bum thump plack clang tomp smash trač uaaaagh vrooom giddap yuk spliff augh zing slap zoom zzzzzz sniff... Zvukovi. Sve sam ih vidio, prelistavajući strip za stripom. Još kao mali sam se školovao na flatus vocis. Među različitim, zvukovima na pamet mi je pao sguisss, a moje se čelo orosilo znojem.

Pogledao sam svoje ruke, drhtale su. Zašto? Gdje li sam pročitao taj zvuk? Ili je to moţda jedini koji nisam pročitao nego čuo? Osjetio sam se ugodno susrevši se sa svescima o Fantomu, odmetniku na strani dobra, gotovo homoerotično zategnutom u crveni priljubljeni triko, lica jedva prekrivena malom crnom maskom koja dopušta da se vidi ţivotinjska bjelina očiju, ali ne i zjenice, čineći ga još tajanstvenijim. Vjerojatno je doista doveo do ljubavnog ludila lijepu Dianu Palmer koja bi, ponekad kad bi ga uspjela poljubiti, s drhtajem osjetila muskulaturu junaka pod tkaninom pripijena trikoa koji nikada nije skidao (kadikad bi ga, ranjenog hicem iz vatrena oruţja, njegovali njegovi divlji pomoćnici stavljajući mu kirurški povez, ali uvijek iznad tog trikoa, sigurno vodonepropusnog, s obzirom na to da je ostajao pripijen čak i nakon što bi izronio poslije dugog ronjenja u vrelim juţnim morima). Ali ti su rijetki poljupci bili čarobni trenuci, jer bi mu Diana na neki način izmakla, ili zbog nekog nesporazuma, ili zbog nekog čeznutljivog suparnika, ili zbog drugih hitnih obveza lijepe međunarodne putnice, a on je nije mogao pratiti i njome se oţeniti, onako sputan naslijeđenom prisegom i osuđen na vlastitu misiju: da štiti stanovništvo bengalske prašume od lopovluka indijskih gusara i bijelih pustolova. Kasnije, ili istodobno sa sličicama ili pjesmama koje su me podučavale kako pokoriti divlje i okrutne Abesince, naletio sam na junaka koji je s Bandar Pigmejcima ţivio bratski i s njima se borio protiv zlih kolonijalista - a Guran, vrač Bandara, bio je mnogo obrazovaniji i mudriji od nepoštenih nevaljalaca blijede koţe koje je

pomogao potući, ne kao vjerni Dubat, nego kao punopravni partner i član te dobrohotno osvetničke mafije. Zatim su tu bili drugi junaci koji se i nisu doimali osobito revolucionarnima (ako sam proteklih dana tako mogao zamišljati svoje političko sazrijevanje), poput mađioničara Mandrakea, za kojeg se čak činilo da svog roba Lotara, iako s njim postupa kao s prijateljem, koristi kao tjelesnog čuvara i vjernog slugu. Ali i Mandrake je, koji je zle pobjeđivao snagom magije, a jednim bi pokretom ruke protivnikov pištolj pretvarao u bananu, bio građanski junak, bez crvene ili crne odore, već uvijek besprijekoran u fraku i cilindru. A građanski je junak bio i Tajni agent X9, u trench coatu, sakou i kravati, koji nije uhodio neprijatelje reţima, nego razbojnike i barune lopove, štiteći porezne obveznike malim i draţesnim dţepnim pištoljima, koji bi se ponekad pojavljivali onako vrlo fini čak i u rukama plavokosih, paţljivo našminkanih dama u svilenim haljinama izreza ukrašena perjem. Bio je to drugačiji svijet koji mi je trebao uništiti jezik za koji se škola trudila kako bi me naučila ispravno ga koristiti, jer su anglikanizirani prijevodi bili samo pribliţno talijanski (lik u Mandrakeu je govorio: “Ovo je kraljevstvo od Sakija... Ako se ne varam on moţda špijunirati nas!” - a na prvom ili jednom od prvih albuma Mandrakea, na ovitku je ime junaka bilo napisano “Mandrache”). Ali zar je to vaţno? Jasno je da sam u tim albumima punim gramatičkih pogrešaka susretao junake drugačije od onih koje mi je nudila sluţbena kultura i moţda su me te sličice kričavih (ali tako hipnotičkih!) boja navele na različito viđenje Dobra i Zla. Bilo je još toga. Odmah pored bila je cijela zbirka Zlatnih albuma s prvim podvizima Mikija Mausa, koji su se događali u gradskoj sredini koja sigurno nije bila moja (ne znam jesam li u to doba shvaćao je li to neki gradić ili velika američka metropola). Miki Maus i vodoinstalaterov pomoćnik (o, neizrecivi gospodin Cijević!), Miki Maus i lov na blago, Miki Maus i sedam

duhova, Miki Maus i Bjelkino blago (evo ga, konačno jednak milanskom anastatskom pretisku, samo u oker i smeđoj boji), Miki Maus u Legiji stranaca - ne zato što je vojnik ili razbojnik, nego zato što je zbog građanske duţnosti prihvatio da bude uključen u međunarodnu špijunsku aferu pa se u Legiji stranaca susretao s uţasnim pustolovinama, u kojima su ga progonili nevjerni Grillo Grifi i zlonamjerni Hromi Dabo - Miki Maus, sav treperim od sreće, iz pustinje ţiv izać neće... Sudeći po poraţavajućem stanju mojeg primjerka, najčitaniji od svih bio je Miki Maus novinar: bilo je nezamislivo da reţim dopusti objavljivanje zgode o slobodi tiska, ali vidi se kako drţavnim cenzorima ţivotinjske priče nisu izgledale stvarnima i opasnima. Gdje li sam čuo “to ti je tisak, ljepoto moja, i ti tu ništa ne moţeš učiniti”? To je moralo biti kasnije. U svakom slučaju, Miki Maus uz vrlo oskudna sredstva pokreće svoje novine Odjeci svijeta - prvi broj izlazi s groznim tiskarskim pogreškama - i neustrašivo nastavlja objavljivati ali the news that'sfit toprint, iako ga bezobzirni gangsteri i potkupljivi politikanti svim sredstvima pokušavaju zaustaviti. Tko mije ikada govorio, do tada, o slobodom tisku sposobnom oduprijeti se svakoj cenzuri? Neke su se tajne moje djetinje podvojenosti počele razjašnjavati. Ĉitao sam školske knjige i stripove i vjerojatno sam na stripovima

mukotrpno sagradio građansku svijest. Zbog toga sam, naravno, sačuvao ove krhotine svoje uništene prošlosti, čak i poslije rata, kada bi mi u ruke došle stranice američkih novina (moţda su ih donijele američke trupe), s nedjeljnim stripovima u boji koji su me upoznali s drugim herojima, poput Lila Abnera ili Dicka Tracvja. Vjerujem da ih se naši predratni izdavači nisu usuđivali objavljivati, jer je crteţ bio pretjerano modernistički i podsjećao je na ono što su nacisti nazivali degeneriranom umjetnošću. Hoću li se kasnije, kad postanem stariji i mudriji, na poticaj Dicka Tračeva pribliţiti Picassu? Sigurno ne na poticaj ondašnjih stripova, s izuzetkom Gordona. Reprodukcije su, moţda izravno preuzimane iz američkih izdanja i bez plaćanja prava, bile loše otisnute, često nejasnog crteţa i sumnjivih boja. Da i ne govorim o drugim stranicama nakon zabrane uvoza s neprijateljskih obala, kad se Fantom pojavio u zelenom trikou i s drugim osobnim karakteristikama, kao loša imitacija nekog domaćeg crtača. A da i ne spominjem autarkične junake koje su vjerojatno smislili kao opreku panteonu iz Avventurosa, vrlo vješto nacrtane, iako sve u svemu simpatične, poput golemog Dicka Fulminea, istaknute musolinijevske brade, koji bi šakama uništavao razbojnike koji naravno nisu bili arijevska podrijetla, poput Crnca Zamba, Juţnoamerikanca Barreire, a kasnije mefistofeliziranog Mandrakea, zlog i zločinačkog Flattaviona, čije ime podsjeća na prokletu iako neodređenu rasu, koji frak američkog mađioničara zamjenjuje otrcanim šeširom i kabanicom kakve seljaci nose nakon rada u polju. “Naprijed, golubići moji, priđite samo,” vikao bi Fulmine svojim neprijateljima u izguţvanim jaknama i s kačketima, pa udri po njima osvetničkim šakama. “Pa ovo je demon,” govorili su odmetnici, sve dok se u mraku ne bi pojavio četvrti Fulmineov zakleti neprijatelj, Bijela maska, koji bi ga drvenim batom ili vrećom pijeska udario u potiljak, a Fulmine bi se srušio govoreći “Kvra...!” Ali nakratko, jer bi se, iako sapet lancem u nekoj samici u kojoj voda prijeteći raste, jednim trzajem mišića oslobodio spona i odmah zatim uhvatio i isporučio načelniku (čovječuljku okrugle glave čiji je monobrk više nalikovao brku nekog bankara nego Hitlerovom) cijelu bandu propisno zapakiranu. Voda koja se diţe u samici sigurno je bila topos u stripovima svih zemalja. Osjetio sam kao neku ţeravicu na prsima, a u ruke sam uzeo strip Juventus Pikova petica - Posljednja epizoda Stjegonoše smrti. Ĉovjek u jahaćem odijelu, s cilindričnom crvenom maskom koja mu prekriva cijelu glavu i širi se u veliki grimizni ogrtač, raskrečenih nogu, ruku podignutih uvis, udova lancima prikovanih za zidove kripte, a

netko je odčepio ţilu podzemne vode koja ga postupno treba potopiti. Ali dodaci tih stripova sadrţavali su druge, još zanimljivije priče u nastavcima. Jedna se zvala U kineskim morima, a glavni su likovi bili Gianni Martini i njegov brat Mino. Vjerojatno mi se činilo čudnim da dva mlada talijanska junaka doţivljavaju pustolovine u području gdje nismo imali kolonija, među istočnjačkim gusarima, nitkovima egzotičnih imena, prelijepim ţenama još egzotičnijih imena poput Drusille i Burme. Ali svakako sam primijetio različitu kvalitetu crteţa. Među malobrojnim američkim stripovima, moţda pribavljenima '45. od vojnika, kasnije sam vidio da se ta priča u stvari zove Terry and the Pirates. Talijanski je strip bio iz godine 1939., pa je dakle još iz tog doba nametnuta talijanizacija stranih priča. Uostalom, u svojoj maloj zbirci inozemnog materijala primijetio sam da su tih godina Francuzi Flasha Gordona preveli kao Guya Eclaira. Više se nisam mogao odvojiti od tih naslovnica i od tih sličica. Kao da si na nekom partvju i imaš dojam da sve prepoznaješ, ćutiš onaj deja uu osjećaj za svaku osobu koju susretneš, ali ne moţeš reći ni kada si je sreo ni tko je ona - a u iskušenju si da svakog trena uzvikneš kako si stari moj, pruţajući i odmah zatim povlačeći ruku iz straha da ne napraviš neku glupost. Neugodno je ponovno posjećivati svijet u kojem se zatekneš prvi put: kao da si povratnik u nečiju tuđu kuću. c Nisam čitao nekim slijedom, ni prema datumima, niti prema serijama i likovima. Preskakao sam, vraćao se natrag, s junaka iz Corrierina prelazio na junake Walta Disneya, događalo mi se da uspoređujem patriotske priče s Mandrakeovim dogodovštinama u borbi protiv Cobre. I upravo vraćajući se na Corrierino, na priču o posljednjem rasu, gdje se junak,

fašistički omladinac Mario, suprotstavlja rasu Aituu, ugledao sam sličicu od koje mije srce zastalo i osjetio sam nešto vrlo nalik erekciji - ili bolje reći nešto blaţe, što bi se trebalo dogoditi onome koga je zadesila impotentia coeundi. Mario bjeţi Rasu Aituu odvodeći sa sobom Gemmy, bjelkinju, Rasovu ţenu ili prileţnicu, koja je već shvatila da je budućnost Abesinije u izbaviteljskim i civilizatorskim rukama Crnih košulja. Aitu, bijesan zbog izdaje zle ţene (koja je međutim u konačnici postala dobra i kreposna) izda naredbu da se spali kuća u kojoj se skriva dvoje bjegunaca. Mario i Gemmy uspiju se popeti na krov i tu Mario primijeti golemu euforbiju. “Gemmy,” kaţe on, “uhvatite se za mene i zatvorite oči!” Nezamislivo je da bi Mario mogao imati nečasne namjere, osobito u takvom trenutku. A Gemmy je, kao i sve junakinje iz stripova, bila odjevena u mekanu tuniku, svojevrsni peplos, ţensku gornju halju koja otkriva ramena, ruke i dio grudi. Kao što su to prikazivale četiri sličice posvećene bijegu i opasnom skoku, peplosi se, zna se, osobito ako su svileni, podignu najprije na gleţnju, zatim na listu, a ako se ţena u strahu čvrsto uhvati za vrat fašističkog omladinca, takav zagrljaj ne moţe drugo nego postati grčevit, a njen se obraz, zacijelo namirisan, priljubljuje uz njegov oznojeni vrat. Tako se na četvrtoj sličici, dok se Mario hvata za granu euforbije, zaokupljen jedino time da ne padne neprijatelju u ruke, Gemmy, sad već sigurna, opušta i kao da suknja ima prorez, lijeva joj je noga ispruţena i već obnaţena sve do koljena, otkrivajući lijepi list, oplemenjen i izduţen šiljastom potpeticom, dok se od desne noge vidi samo gleţanj - ali budući da je noga bila koketno podignuta pod pravim kutom prema izazovnom bedru, haljina se (moţda zbog vrelog vjetra s etiopskih anda) vlaţno priljubljivala uz tijelo, tako da se jasno uočavala zaobljenost straţnjice i modeliranost cijele noge. Nemoguće je da crtač nije bio svjestan erotskog efekta koji stvara i sigurno se oslanjao na različite filmske uzore ili baš na Gordonove ţene, uvijek obavijene tijesno pripijenim haljinama ukrašenima dragim kamenjem.

Nisam mogao reći je li to bila najuzbudljivija slika koju sam ikada vidio, ali je sigurno (ako je datum Corrierina bio 20. prosinca 1936.) bila prva. Niti mogu zaključiti jesam li sa četiri godine već iskusio fizičku reakciju, rumenilo, uzdah divljenja, ali je sigurno ta slika za mene bila prvo otkriće vječnog ţenskog, tako da sam se pitao jesam li nakon toga još uvijek mogao staviti glavu na majčine grudi s istom neduţnošću kao prije. Noga koja izviruje iz dugačke i mekane, gotovo prozirne haljine i ističe obline tijela. Ako je to bila iskonska slika, je li ostavila traga? Počeo sam nanovo prolaziti stranicama i stranicama koje sam već pregledao, očima sam traţio i najsitnije razderotine na svim rubovima, blijede otiske oznojenih prstiju, zguţvotine, uši na gornjim uglovima listova, blago ostrugane površine po kojima kao da su prsti prešli više puta. A pronašao sam i cijeli niz razgolićenih nogu koje proviruju iz proreza mnogih ţenskih haljina: proreze ima odjeća ţena na Mongu, i Dale Arden i Mingove kćeri Aure, i odaliski koje uveseljavaju carske zabave, prorez imaju i raskošni negliţei gospođa na koje je nailazio Tajni agent X9, prorez imaju tunike opakih djevojaka iz Zračne bande koju je Fantom kasnije razbio, naslućivao se prorez na crnoj večernjoj haljini zavodljive Dragon Lady iz Terry i pirati... Sigurno sam sanjario o tim putenim ţenama, dok su ţene u talijanskim časopisima pokazivale noge lišene tajni, od suknje koja seţe do koljena do golemih peta od pluta. Ali noge, ali noge... Koje li su to noge koje su mi probudile prve porive, jesu li to bile noge lijepih kitničarskih pomoćnica i domaćih ljepotica na biciklima, ili noge ţena s drugih planeta i udaljenih megalopolisa? Bilo je očigledno da su me sigurno više privlačile nedokučive ljepotice nego ljepota djevojke ili zrele gospođe iz susjedstva. Ali tko bi to uopće mogao reći? Ako sam i maštao o ţeni iz najbliţeg susjedstva ili o djevojčicama koje su se igrale u parkiću u blizini kuće, to je ostala moja tajna, o kojoj izdavačka industrija nije primila ni objavila vijest.

Kad sam završio s hrpom stripova, izvukao sam niz pojedinih brojeva ţenskog časopisa Novella koji je sigurno čitala moja majka. Dugačke ljubavne priče, poneka profinjena ilustracija vitkih ţena i gospode britanskog profila, fotografije glumica i glumaca. I sve to u tisuću nijansi smeđe boje, a smeđa su bila čak i slova tekstova. Naslovnice su bile galerija ljepotica iz tog vremena, ovjekovječenih u izuzetno krupnom planu, a kad sam ugledao jednu od njih, srce mi se brzo stisnulo, kao da ga je liznuo platneni jezičak. Nisam se mogao oduprijeti porivu da se nagnem nad tim licem i da svoje usne poloţim na njezine. Nisam oćutio nikakav fizički osjet, ali baš sam to kriomice učinio 1939., sa sedam godina, kad sam već sigurno bio ţrtvom nekih nemira. Je li to lice nalikovalo Sibilli? Paoli? Vanni, dami s hermelinom, ili drugima čija mije imena Gianni s podsmjehom spomenuo, Cavassi, američkoj knjiţarici na Salonu knjige u Londonu, Silvani, ili lijepoj Nizozemčici zbog koje sam tri puta odlazio u Amsterdam? Moţda nije nijednoj. Zacijelo sam stvorio, uz pomoć mnogih slika

koje su me očarale, svoj idealni lik i kad bih pred sobom imao lica svih ţena koje sam volio, mogao bih iz njih izvući arhetipski profil, nikada dostignuti Ideal za kojim sam teţio cijeloga ţivota. Je li bilo kakve sličnosti između Vanninog i Sibillinog lica? Moţda više nego što se činilo na prvi pogled, moţda vragolasti nabor smiješka, način na koji pokazuju zube kad se smiju, kretnja kojom uređuju kosu. Bio bi dovoljan i jednostavan pomak ruke... Ţena koju sam upravo poljubio na slici bila je drugačijeg kova. Da sam je susreo tog trenutka, ne bih je udostojio ni pogleda. Bila je riječ o fotografiji, a fotografije se uvijek doimaju vezanima za neki trenutak, nemaju platonsku lakoću crteţa što ti da je mogućnost nagađanja. Ljubeći je nisam poljubio sliku predmeta ljubavi, nego drskost spola, napadnost usana obiljeţenih upadljivom šminkom. To nije bio treperav i čeznutljiv poljubac, bio je to primitivan način priznavanja postojanja puti. Vjerojatno sam tu epizodu odmah zaboravio, kao nešto mračno i zabranjeno, dok mi se Abesinka Gemmy činila uzbudljivim ali ljubaznim likom, ljupkom dalekom princezom, samo za gledanje, ali ne i za pipanje. Pa kako sam onda sačuvao te majčine časopise? Vjerojatno sam se u poodmakloj adolescenciji, moţda već kao učenik srednje škole, kad sam se vratio u Solaru pozabavio obnavljanjem onoga što mi se već tada činilo dalekom prošlošću, pa sam praskozorja svoje mladosti posvetio ponavljanju izgubljenih koraka djetinjstva. Već sam bio osuđen na nadoknađivanje sjećanja, samo što je tada to bila igra i imao sam na raspolaganju sve svoje madeleines, a sada je to, međutim, bio očajnički

izazov. U kapelici sam ipak nešto shvatio o svom otkriću puti i o načinu na koji nas i oslobađa i podjarmljuje. No dobro, to je ipak bio način da se izbjegne robovanju povorkama u odorama i bespolnom carstvu Anđela čuvara. Je li to bilo sve? Osim, primjerice, boţićnih jaslica na tavanu, još mi ništa nije govorilo o mojim vjerskim osjećajima, a činilo mi se nemogućim da ih dijete ne gaji, iako odgajano u laičkoj obitelji. I nisam otkrio baš ništa što bi me odvelo do onoga što se događalo od 1943. nadalje. Moguće da je to bilo upravo između 1943. i 1945., nakon što je kapelica bila zazidana, kad sam odlučio tamo sakriti najintimnija svjedočanstva djetinjstva koje se već nejasno rasplinjavalo u krhkosti sjećanja: počinjao sam postajati muškarcem, u odraslu dob sam ulazio upravo u vrtlogu najcrnjih godina, pa sam u kripti odlučio sačuvati prošlost kojoj sam odlučio posvetiti nostalgiju odrasla čovjeka. Među mnogim stripovima o Ĉinu i Francu konačno mi je u ruke došlo nešto zbog čega sam osjetio da sam na pragu konačnog otkrića. Strip je imao višebojnu naslovnicu, a zvao se Tajanstveni plamen kraljice Loane. Tu se nalazilo objašnjenje tajanstvenih plamenova koji su me uznemirili nakon buđenja, pa je putovanje u Solaru konačno dobilo neki smisao. Otvorio sam strip i naletio na najblesaviju priču koju je ljudski um ikada mogao smisliti. Bila je to vrlo nesuvisla priča koja je propuštala vodu na sve strane, zgode su se ponavljale, ljudi su se naprečac zaljubljivali bez ikakva razloga, a Cino i Franco su kraljicom Loanom bili pomalo očarani, a pomalo su je smatrali zlokobnim stvorenjem. Cino i Franco s dvojicom prijatelja, u središtu Afrike, zateknu se u tajanstvenom kraljevstvu u kojem jednako tako tajanstvena kraljica čuva vrlo tajanstveni plamen koji daruje dug ţivot ili čak besmrtnost, budući da Loana, uvijek prekrasna, vlada divljim plemenom već dvije tisuće godina. U određenom je trenutku na scenu ušla Loana, a nije bila ni privlačna ni uznemirujuća: prije me podsjećala na neke parodije iz nekadašnjeg varijetea koje sam nedavno gledao na televiziji. Što se ostatka priče tiče, sve dok se zbog ljubavne boli nije bacila u bezdan, Loana je, besmisleno zagonetna, tumarala amotamo tim vrlo šeprtljavim zbivanjima bez imalo privlačnosti i psihologije. Samo se ţeljela udati za nekog Ĉinova i Francova prijatelja koji je nalikovao (kao jaje jajetu) princu kojeg je voljela prije dvije tisuće godina i kojeg je dala ubiti, a zatim okameniti, jer je odbio njene draţesti. Nejasno je zašto bi Loani trebao moderni dvojnik (a osim toga, ni on je ne ţeli, jer

se na prvi pogled zaljubio u njenu sestru), budući da je svojim tajanstvenim plamenom mogla vratiti ţivot mumificiranom ljubavniku. Uz ostalo, kao što sam to već bio vidio u drugim stripovima, ni fatalne ţene ni sotonski muškarci (poput Minga s Dale Arden) nisu nikada ţeljeli posjedovati, silovati, zatočiti u svom haremu, tjelesno se sjediniti s predmetom svoje uspaljenosti. Uvijek su se s njima ţeljeli vjenčati. Protestantsko licemjerje američkih izvornika ili pretjerana čednost koju je talijanskim prevoditeljima nametnula katolička vlast zaokupljena demografskom bitkom? Da se vratimo na Loanu; slijedile su razne završne katastrofe, tajanstveni se plamen zauvijek gasi, pa zbogom besmrtnosti za naše glavne junake, a nije ni vrijedilo truda da toliko vuku noge kako bi stigli čak dotle, kad na kraju izgleda da im i nije bilo toliko stalo da dođu do tog plamena, a započeli su cijeli taj urnebes kako bi ga pronašli, ali moţda više nije bilo stranica na raspolaganju, strip je trebalo nekako završiti, a autori se više nisu snalazili kako i zašto su ga uopće započeli. Ukratko, vrlo glupa priča. Ali očigledno mi se dogodilo kao i s gospodinom Pipinom. Kao mali pročitaš neku priču, zatim ona u tvom sjećanju naraste, preoblikuješ je i uzdiţeš, pa zatim sasvim suhoparnu zgodu pretvaraš u mit. Zapravo, ono što je očigledno potaknulo moje uspavano sjećanje nije bila priča sama po sebi, nego njen naslov. Očarao me izraz tajanstveni plamen, da i ne govorim o Loaninu milozvučnu imenu, iako je u stvarnosti bila mala hirovita umišljenica preodjevena u bajaderu. Proţivio sam sve godine svog djetinjstva - a moţda i kasnije - njegujući ne sliku nego zvuk. Zaboravivši onu “povijesnu” Loanu, nastavio sam slijediti usmenu auru drugih tajanstvenih plamenova. I mnogo godina kasnije, narušena sjećanja, obnovio sam ime plamena ne bih li definirao odsjaj zaboravljenih uţitaka. Magla je, kao i uvijek, još bila u meni, samo povremeno provrtana odjecima jednog naslova. Gurajući nasumce ruke ovdje i ondje, izvukao sam album duguljasta

formata uvezan u tkaninu. Ĉim sam ga otvorio shvatio sam da je riječ o zbirci maraka. Zacijelo mojoj, jer je na početku nosila moje ime i datum kad sam ih vjerojatno počeo sakupljati, 1943. Album je bio gotovo profesionalne izrade, s listovima koji su se mogli vaditi, a bio je organiziran po zemljama, abecednim redom. Marke su bile učvršćene preklopcem ali su neke, marke talijanskih pošta iz tih godina, s kojima sam moţda započeo svoje falatelističko doba, nalazeći ih na omotnicama ili razglednicama, bile zadebljale, pozadina im je bila hrapava, nečim obloţena. Zaključio sam da sam ih u početku lijepio u neku biljeţnicu koristeći gumirabiku. Kasnije sam očito naučio kako se to radi, pa sam pokušao spasiti tu koncepciju zbirke uranjajući listove biljeţnice u vodu, marke su se odlijepile, ali su zadrţale neizbrisive znakove mog neznanja. Da sam kasnije naučio kako se to radi vidjelo se iz knjige koja je bila ispod albuma, kopija Kataloga Yverta i Telliera iz 1935. Vjerojatno je bila dijelom djedove krame. Naravno da je za ozbiljnog kolekcionara iz 1943. taj katalog već bio zastario, no menije očigledno bio dragocjen, ali ne zato što sam iz njega saznavao nove cijene i posljednja izdanja, nego metodu i način katalogiziranja. Gdje sam nabavljao marke tih godina? Je li mi ih davao djed ili su se u dućanu mogle kupiti omotnice sa sortiranim komadima, kao što je to još i danas slučaj na štandovima između Via Armorari i Cordusio u Milanu? Vjerojatno je da sam sav svoj bijedni kapital uloţio kod nekog trgovca papirom u gradu, koji je prodavao upravo neiskusnim kolekcionarima, pa su dakle oni primjerci koji su meni izgledali kao iz bajke zapravo bili obične marke iz optjecaja. Ili je moţda tih ratnih godina, budući da su sve međunarodne razmjene bile blokirane - a u određenom trenutku i one domaće - na trţištu bio u optjecaju vrijedan materijal po niskoj cijeni, jer ga je prodavao neki umirovljenik kako bi mogao kupiti maslac, kokoš ili par cipela. Za mene je taj album sigurno bio, prije nego li predmet od vrijednosti, stjecište slika iz sna. Plameni ţar bi me obuhvaćao pri pogledu na svaki lik. Ma kakvi stari atlasi. Nad tim sam albumom zamišljao plava mora uokvirena grimizom Deutsch-Ostafrike, u spletu linija kao na arapskom tepihu na tamnozelenoj podlozi vidio sam kuće u Bagdadu, na tamnoplavom polju uokvirenom ruţičastim divio sam se profilu Đure V. gospodara Bermuda, u tonovima pečene cigle mnome je zagospodarilo bradato lice paše ili sultana ili radţe drţave Bijawar, moţda jednog od Salgarijevih indijskih prinčeva, a salgarijanski su odjeci sigurno obogatili i mali pravokutnik boje zelena graška na kojem je pisalo Labuan Colonv, moţda sam čitao da je započeo rat za Gdansk

dok sam rukovao markom boje vina s pečatom Danzig, na marki drţave Indore čitao sam five rupies, maštao o čudnim domorodačkim pirogama koje su se isticale na podlozi boje šeboja jednog dijela Britanskih Salamunskih otoka. Brbljao sam nad krajolikom Guatemale, nad nosorogom iz Liberije, nad nekim drugim domorodačkim plovilom koje je dominiralo na velikoj marki Papue (što je manja drţava, veća je marka, upravo sam to naučio) i pitao se gdje li su Saargebiet ili Swaziland. Putovao sam širokim svijetom samo posredstvom marke, onih godina kad smo bili kao ograđeni nesavladivim preprekama, stiješnjeni između dviju sukobljenih vojski. Ĉak su i ţeljezničke veze bile prekinute, iz Solare do grada se moţda moglo stići samo biciklom, a ja sam prelijetao iz Vatikana u Portoriko, iz Kine u Andoru. Posljednja me tahikardija obuzela pred dvjema markama otočja Fidţi. Nisu bile ni ljepše ni ruţnije od drugih. Jedna je prikazivala domoroca, na drugoj je bila karta otočja Fiji (kako li sam to izgovarao?) Moţda su me te marke koštale dugih i napornih razmjena pa sam ih volio više od drugih, moţda me zadivila preciznost zemljopisne mape koja mi je govorila o otocima s blagom, moţda sam tek na tim malim pravokutnicima naučio ime tih teritorija koje nikad nisam čuo. Ĉini mi se da je Paola rekla kako sam si utuvio u glavu da jednom ţelim otići na Fidţi, pregledavao sam prospekte putničkih agencija, ali sam to stalno odgađao, jer je trebalo otići na drugu stranu kugle zemaljske, a ići tamo na manje od mjesec dana nije imalo smisla. I dalje sam zurio u te dvije marke i spontano mi je došlo da zapjevam pjesmu koju sam slušao nekoliko dana ranije Tamo gore na

Copacabani. A s pjesmom mi se vratilo i Pipettovo ime. Stoje povezivalo marke s pjesmom, a pjesmu s imenom, samo imenom, Pipetto? Tajna Solare bila je u tome što sam se svakim korakom pribliţavao rubu otkrića, a zastao bih na rubu litice nevidljivog klanca u magli. Poput Vallonea, pomislio sam. Ali što je to Vallone?

12. SADA DOLAZI ONO NAJBOLJE Pitao sam Amaliju zna li štogod o nekom Valloneu. “Naravno da znam,” odgovorila je, “Vallone, eh... Samo se nadam da vam nije palo na pamet ić' tamo, jer je već bilo opasno kad ste bili mali, al' sad kad s dopuštenjem i niste više dječačić, završit će tako da ćete se ubit'. Paz'te, jer ću ja nazvat' gospođu Paolu, da znate.” Razuvjerio sam je. Samo sam htio znati što je to. “Vallone? Dovoljno je da pogledate s prozora svoje sobice i u daljini se vidi vrh breţuljka na kojem se uzdiţe San Martino, gradić, ma kakav gradić, seoce s najviše stotinu ljudi, sve gadni neki ljudi ako baš 'oćete znat', a zvonik im je viši neg' je selo široko, jer stalno pričaju da tamo imaju tijelo Blaţenog Antonina, koji izgleda k'o rogač s licem crnim k'o suha kravlja balega, izvin'te na toj r'ječi, a ispod halje strše prsti što izgledaju k'o suharci i moj je jadni ćaća prič'o da su prije sto godina izvukli iz zemlje nekog “ko je već zaudarao, stavili na njega ko zna kakvu svinjariju i metnuli ga pod staklo ne bi 1' štogod zaradli od 'odočasnika, a onda ionako nitko ne ide tamo, a ljude baš briga za Blaţenog Antonina koji nije ni neki svetac iz ovi' krajeva, nego su ga izabrali u kalendaru stavljajuć' prst tamo di se otvorio.” “A Vallone?” “Vallone je to što se u San Martino stiţe samo putom koji se stalno penje, pa je sad to i s autom vel'ka muka. Nije to put k'o u nas pa da pristojno vijuga oko breţuljka i malo pomalo stiţe gore. Da bar je! Ne, ide gore sasvim ravno il' skoro ravno i zato je tak'a muka. A znate 1' zašto tako ide? Zato što na toj strani di se put penje, brijeg San Martino ima drveća i poneki vinograd pa su morali stavit' pojačanja da bi ih mogli ić' obrađivat', a da ne kliznu nizbrdo straţnjicom po zemlji, a na svim drugim dijelovima brijeg se spušta strmo k'o provalija, sve samo trnje i ţbunje i kamenje, nema se di nogu stavit', i to je Vallone, di su se neki i ubili jer su riskirali i ne znajuć' kakva je to strašna beštija. Još kakotako ljeti, al' kad dođe magla, bolje ti je uzet' konop i odma' se objesit' na gredu na tavanu neg' ić' po Valloneu, jer se tako barem prije ubiješ. Ako imaš hrabrosti pa odeš gore, e tu te dočekaju coprnice.” Bilo je to treći put da mi Amalia govori o vješticama, ali na svako pitanje kao da je pokušavala izbjeći odgovor, a nisam shvaćao je li to

zbog strahopoštovanja ili zato što na kraju krajeva ni ona sama nije znala tko su. Mora da su to bile vještice koje su nalikovale usamljenim babuskarama, ali kad se spuštala noć okupljale su se u najstrmijim vinogradima i na prokletim mjestima kakvo je Vallone kako bi obavile neke čarolije s crnim mačkama, kozama ili otrovnicama. Opake kao otrov, zabavljale su se bacanjem uroka na one koji bi im se suprotstavili i upropaštavale njihove ljetine. “Jednom se jedna pretvorila u mačku i ušla je u neku ovdašnju kuću odnoseć' d'jete. Tako je jedan susjed, koji se boj'o i za svoje d'jete, provodio noći uz kolijevku sa sjekirom, pa kad je mačka ušla, jednim joj je udarcem otkinuo šapu. Zatim mu sine pogana mis'o i odlazi kod starice koja je stanovala nedaleko i vidio je da joj iz rukava ne viri šaka i pit'o ju je kako to, a ova se počela izmotavat' da se reţuć' korov ozlijedila srpom, onda je on rek'o da ja to malo vidim, a ona nije imala ruku. Ona je bila ta mačka, pa su je tako oni iz sela uhvatili i spalili.” “Je li to istina?” “Istina il' ne, tako mije pričala moja baka, iako se taj put moj djed vratio kući vičuć' coprnice coprnice, jer se vrać'o iz gostionice s kišobranom preko ramena, a svaki bi ga čas nelco uhvatio za dršku i ne bi ga pušt'o ić' napr'jed, al' je moja baka rekla šut' nesrećo jer drugo i nisi, nacucl'o si se k'o čep pa si tetur'o s kraja na kraj puta i sam si gur'o dršku među grane drveća, ma kakve coprnice su te spopale, pa udri po njemu. Ja ne znam jesu 1' sve te priče istinite, al'je nekoć u San Martinu bio neki svećenik koji je nešto petlj'o s duhovima, jer je bio mason k'o i svi svećenici a u coprnice se dobro razumio, al' ako si dao milodar crkvi skinuo bi ti uroke i bio si miran godinu dana. Godinu dana, e da, a onda novi milodar.” Ali problem Vallonea, objasnila je Amalia, bio je taj što sam se, kad sam imao dvanaest ili trinaest godina, tamo penjao s druţinom nitkova poput mene koji su bili u ratu s onima iz San Martina, a htjeli su ih iznenaditi uspinjući se s te strane. Da me ona vidjela da idem tuda, na ramenima bi me donijela kući, ali ja sam bio poput bjelouške i nitko nikada nije znao u koju sam se rupu sakrio. Vjerojatno mi je zbog toga, dok sam razmišljao o rubu i ponoru, na pamet pao Vallone. I u ovom slučaju samo jedna riječ. Do sredine jutra više nisam razmišljao o Valloneu. Iz mjesta su telefonirali da je za mene stigla preporučena pošiljka. Sišao sam po nju. Paket je stigao iz studija, a bili su to probni otisci kataloga. Iskoristio sam priliku da svratim kod ljekarnika: tlak mi se ponovno popeo na stotinu sedamdeset. To je zbog uzbuđenja u kapelici. Odlučio sam dan provesti mirno, a špalte su bile dobra prilika za to. Međutim, upravo su mi te špalte mogle podići tlak na stotinu

osamdeset, a moţda su u tome i uspjele. Nebo je bilo zastrto oblacima i u vrtu je bilo ugodno. Opruţen i udobno smješten, započeo sam ih pregledavati. Stranice još nisu bile prelomljene, ali su tekstovi bili besprijekorni. Na jesenjem otvorenju sezone predstavljamo se dobrom ponudom vrijednih knjiga. Izvrsno, Sibillo! Upravo sam htio preskočiti prividno bezazleno izdanje Shakespeareovih djela, kad sam se zaustavio na naslovu: Mr. William Shakespeares Comedies, Histories, & Tragedies. Published according to the True Original Copies. Samo što me nije zadesio srčani udar. Ispod Bardova portreta, izdavač i datum: “London, Printed by Isaak Iaggard and Ed. Blount. 1623”. Provjerio sam kolacioniranje i mjere (točno 43,2 puta 22,6 centimetara, bile su to vrlo široke margine) kao gromom ošinut i munjom pogođen, sakkaroa, pa to je izgubljeni infolioiz 1623.! Svaki antikvar, a vjerujem i svaki kolekcionar, povremeno mašta o devedesetogodišnjoj staričici. Staričica s jednom nogom u grobu, nema ni lire da si kupi lijek, i dođe ti reći da ţeli prodati knjige svoga pradjeda koje su joj ostale u podrumu. Odeš pogledati, tek toliko da se uvjeriš, ima tu desetak bezvrijednih svezaka, zatim iznenada opaziš veliki loše uvezani in falio, s koricama od vrlo izlizanog pergamenta, ovici su nestali, spojevi samo što se nisu raspali, uglove su izgrizli miševi i mnogo je mrlja. U oči ti udaraju dvije kolone ispisane goticom, prebrojiš redove, ima ih četrdeset i dva, ţurno pogledaš kolofon... To je Gutenbergova Biblija s 42 reda, prva knjiga ikad otisnuta na svijetu. Posljednji primjerak koji je još kruţio trţištem (drugi su već izloţeni pogledima u slavnim bibliotekama) nedavno je na draţbi potukao rekord od tko zna koliko milijardi, a kupili su ga japanski bankari, mislim, koji su ga odmah zaključali u sef. Novi primjerak, u slobodnom optjecaju, ne bi ni imao cijenu. Moţeš zatraţiti za njega koliko god ţeliš, fantastilijun milijarda. Gledaš tu staričicu i shvatiš kako bi, ako joj kaţeš deset milijuna, već bila sretna, ali te grize savjest: ponudiš joj sto, dvjesto milijuna, s kojima će se moći pokrpati još ono malo godina koliko joj je preostalo ţivota. A zatim naravno, kad stigneš kući drhtavih ruku, više ne znaš što bi učinio. Da bi prodao knjigu trebao bi pokrenuti velike aukcijske kuće koje bi ti progutale tko zna koliki komad plijena, a druga bi polovica otišla na poreze, kad bije htio zadrţati za sebe, ne bije mogao pokazati nikome, jer da se proširi glas, na vratima kuće bi ti se pojavili lopovi iz pola svijeta, a i koje bi to zadovoljstvo bilo imati tako izvanrednu stvar, a da drugi kolekcionari ne pozelene od zavisti?

Zaboravi na osiguranje, onesvijestio bi se od cijene. Što trebaš učiniti? Dati je na čuvanje Općini koja će je staviti u oklopljenu vitrinu, recimo, u dvoranu dvorca Sforzesco, s četiri naoruţane gorile koje će nad njom bdjeti danju i noću. Tako bi svoju knjigu mogao razgledavati samo usred gomile danguba koji izbliza, ţele vidjeti najrjeđu stvar na svijetu, A što ti radiš, laktom gurneš najbliţeg sebi i kaţeš mu da je knjiga tvoja? Je li to vrijedno truda? I tada pomisliš, ne na Gutenberga, nego na Shakespeareov in folio. Moţda vrijedi koju milijardu manje, ali je poznat samo kolekcionarima, bit će lakše i prodati ga i zadrţati ga. Shakespeareov in folio: san broj dva svakog bibliofila. Na koliko ga je procijenila Sibilla? Zabezeknuo sam se: milijun, kao za bilo koju knjiţurinu? Zar je moguće da nije bila svjesna što ima u rukama? I kad je uopće dospio u studio, zašto mi ništa nije rekla? Otpustit ću je, otpustit ću je, mrmljao sam ljutit. Nazvao sam je i upitao shvaća li stoje stavka 85. kataloga. Ĉinilo se kao da se snebiva od čuda, to je nešto iz sedamnaestoga stoljeća, nije čak ni osobito lijepa na izgled, štoviše vrlo je zadovoljna što ju je već prodala, baš nakon što mi je poslala probne otiske kataloga, uz samo dvadeset tisuća lira popusta, pa je sad već mora maknuti iz kataloga, jer čak nije bila od onih knjiga koje ipak ostaviš u katalogu i ispod njih napišeš “prodano”, tek toliko da pokaţeš kako imaš dobrih stvari. Samo stoje nisam ţivu progutao, kad se počela smijati i rekla mi da se zbog tlaka ne smijem uzrujavati. Bila je to samo šala. Uvrstila je tu stranicu da vidi čitam li pozorno probne otiske i je li moje učeno pamćenje još uvijek u dobrom stanju. Smijala se vragoljasto, ponosna na svoju šalu - koja je među ostalim, ponavljala neke slavne sprdnje koje koristimo mi fanatici, a postoje i katalozi koji su i sami ušli u antikvarijat upravo zato što su nudili neku nemoguću ili nepostojeću knjigu, pa bi na to nasjeli čak i stručnjaci. Dječja posla, još sam rekao, ali sad sam se već počeo smirivati. “Platit ćeš mi to. Ali ostatak stranica je savršen ne trebam ti ih ni slati, nemam nikakvih ispravaka. Moţemo nastaviti, hvala.” Opustio sam se: ljudi ne misle na to, ali nekome poput mene, u stanju u kojem jesam, čak i neduţna šala mogla bi izazvati konačni udar. Dok sam završavao telefonski razgovor sa Sibillom nebo je postalo olovno: nadolazilo je novo nevrijeme, ovog puta stvarno. Uz takvo svjetlo, bio sam razriješen obveze ili napasti da odem u kapelicu. Međutim, mogao sam provesti barem sat vremena na tavanu koji su još uvijek osvjetljavali krovni prozori, tek toliko da nastavim njuškati.

Nagrađen sam pronalaţenjem još jedne goleme kutije, bez natpisa, koju su sklepali moji ujak i ujna, pune ilustriranih časopisa. Sve sam odnio dolje i počeo neobavezno listati, kao što se radi u zubarskoj čekaonici. Gledao sam neke filmske časopisa s mnogo fotografija glumaca. Bili su to naravno talijanski filmovi, ali i ovdje je vladala puna i izmirena podvojenost, s jedne strane propagandni filmovi kao što su Opsada Alcazara i Pilot Luciano Serre, a s druge filmovi s gospodom u smokinzima, vrlo razmaţenim ţenama u kao snijeg bijelim liseuses te luksuznim namještajem, s bijelim telefonima pokraj bludnih kreveta - i to u doba kad su, pretpostavljam, svi telefoni bili crni i zakvačeni za zid... Ali bilo je i fotografija iz stranih filmova i osjetio sam neki vrlo blagi plamen pri pogledu na senzualno lice Zarah Leander ili Kristine Sonderbaum u Goldene Stadtu. I na kraju, mnogo fotografija iz američkih filmova, s Fredom Astaireom i Ginger Rogers koji plešu kao vilinski konjici, pa John Wayne u Poštanskoj kočiji, U međuvremenu sam ponovno uključio ono što sam sad već smatrao svojim radijem, licemjerno zanemarujući gramofon koji je omogućavao da se radio čuje, pa sam među pločama izabrao naslove koji su mi nešto kazivali. Moj Boţe, Fred Astarire je plesao i ljubio Ginger Rogers, ali su istih tih godina Pippo Barzizza i njegov orkestar svirali melodije koje sam znao, jer su dijelom glazbenog odgoja svih nas. Bio je to jazz, iako posve talijaniziran, ploča se zvala Serenitd, a radilo se o obradi melodije Mood Indigo, druga ploča je prekršena u Sa stilom, a bila je In the mood, dok je Saint Louis Blues postao Tuge svetoga Luja (kojega, Luja Devetog ili Luja Gonzage?). Sve bez riječi, osim onih prilično glupih o tugama svetog Luja, kako se ne bi odalo podrijetlo glazbe koja baš i nije bila arijevska. Ukratko, uz jazz, Johna Waynea i stripove iz kapelice, moje je djetinjstvo proteklo u učenju da trebam proklinjati Engleze i obraniti se od američkih crnčuga koji ţele oskvrnuti Veneru Milosku, a istovremeno sam se napajao porukama koje su stizale s druge strane oceana. S dna kutije sam izvukao i zamotuljak pisama i razglednica

adresiranih na djeda. Na trenutak sam oklijevao, jer mi se učinilo svetogrđem prodirati u te osobne tajne. Zatim sam pomislio kako je djed bio primatelj, a ne autor tih sastavaka, a prema autorima nisam morao imati nikakva obzira. Prelistao sam te poslanice bez nade da ću u njima pronaći išta vaţnog, međutim ne: odgovarajući djedu, te osobe su, vjerojatno prijatelji od povjerenja, spominjale stvari o kojima je on pisao i iz toga je proizašao precizniji portret djeda. Počinjao sam shvaćati stoje mislio, s kakvim se prijateljima druţio, a koje je razborito podrţavao iz daljine. Ali tek kad sam vidio bočicu bio sam u stanju rekonstruirati djedovu “političku” fizionomiju. Trebalo mije nešto vremena, jer je Amalijinu priču trebalo uzeti s rezervom, ali bilo je tu pisama iz kojih su djedove ideje jasno izlazile na vidjelo, a pojavljivale su se i neke napomene o njegovoj prošlosti. I najzad mu je jedan s kojim se dopisivao, a kojem je djed 1943. ispripovijedao završnu epizodu priče s uljem, čestitao na dobrom pothvatu. Dakle, bio sam oslonjen na prozor, pisaći stol ispred mene, a u pozadini police. Tek sam tada primijetio da na vrhu police koja je bila preda mnom stoji bočica od tamnoga stakla, visoka desetak centimetara, bočica za lijek ili za nekadašnji parfem. Znatiţeljan, popeo sam se na stolac da je dohvatim. Poklopac s navojem bio je hermetički zatvoren i na njemu je još bilo crvenih tragova starog pečatnog voska. Pogledao sam unutra i protresao je, činilo se da u njoj nema ničega. Otvorio sam je uz nešto napora i unutra sam vidio nešto kao male mrlje neke tamne tvari. Ono malo mirisa što je još dopiralo iznutra bilo je jako neugodno, poput desetljećima sasušene truleţi. Pozvao sam Amaliju. Je li išta znala o tome? Amalia je oči i ruke podigla prema nebu i stala se smijati. “A, još je uvijek tu, to ricinusovo ulje!” “Ricinusovo ulje? To je bio purgativ, mislim...” “Dakako, ponekad su ga davali i vama djeci, al' ţličicu, da vam isprazni crijeva ako vam je što zapelo u trbuščiću. I odmah zatim dvije vellce ţlice šećera, da prikrije okus. Al' su vašem gospodinu djedu dali više toga, ne samo tu tamo bočicu, nego barem triput tol'ko!” Krenuli smo od činjenice da je Amalia, koja je tu priču čula više puta od Masulua, započela govoreći kako je djed prodavao novine. Ne, bile su to knjige, a ne novine, rekao sam ja. Ali ona je ustrajala na tome (barem sam ja to tako razumio) da je on najprije prodavao novine. Zatim sam shvatio otkuda ta nesuglasica. U tim se selima prodavač novina još nazivao novinarom. Ona je govorila novinar, a ja sam to prevodio kao prodavač novina. Međutim, Amalia je ponavljala ono stoje čula da drugi

govore, a djed je stvarno bio novinar, i to od onih koji rade u novinama. Kao što je izlazilo na vidjelo iz dopisivanja, to je radio do 1922., a novine su bile neki dnevni listi ili socijalistički tjednik. U to su doba, neposredno prije Marsa na Rim, skvadristi, članovi prvih fašističkih odreda u Italiji, hodali naokolo s batinama i mlatili prevratnike po grbači. A onima koje su stvarno htjeli kazniti davali bi popriličnu dozu ricinusova ulja, kako bi ih očistili od njihovih krivih ideja. Ne ţličicu, nego barem četvrt litre. Tada se dogodilo da su skvadristi upali u sjedište novina gdje je djed radio; računajući da se rodio negdje oko 1880., godine 1922. bio je najmanje četrdesetogodišnjak, dok su krvnici bili mnogo mlađi derani. Sve su porazbijali, uključujući i strojeve male tiskare, namještaj su pobacali kroz prozor, a prije no što su ispraznili prostoriju i vrata zatvorili s dvije čavlima pribijene daske, uhvatili su dvojicu nazočnih urednika, izbatinali ih koliko je trebalo, a zatim ih napojili ricinusovim uljem. “Ne znam znate 1' to, signorino Yambo, jadničak kojeg natjeraju popit' to čudo, ako se i uspije vratit' kući svojim nogama, nemojte da vam kaţem di provede sljedeće dane, to je moralo biti tak'o poniţenje da se ni izreć' ne moţe, ne smije se tako postupat' s čeljadetom.” Moţe se naslutiti, iz savjeta koje mu je napisao jedan milanski prijatelj, kako je od toga trenutka (budući da će nekoliko mjeseci kasnije fašisti doći na vlast) djed odlučio napustiti novine i aktivan ţivot, otvorio je svoju trgovinicu starih knjiga i dvadeset je godina u tišini ţivotario, pišući ili razgovarajući o politici samo s pouzdanim prijateljima. Ali nije zaboravio tko mu je osobno nalio ulje u usta, dok su mu njegovi prijatelji drţali nos začepljenim. “Bio je to neki Merlo, vaš ga je gospodin djed oduvijek poznavao, a dvadeset godina nije ga nikada gubio iz vida.” Doista su neka pisma obavještavala djeda o tome što se događalo s Merlom. Napravio je skromnu karijeru centuriona u Duceovoj Miliciji, bio je zaduţen za nabavu, pa mu se sigurno nešto zalijepilo i za prste, jer sije kupio kuću na selu. “Oprostite, Amalia, shvatio sam priču o ulju, ali što je bilo u bočici?” “Ne usudim se ni reć' vam, signorino Yambo, bila je to gadna stvar...” “Kako ću razumjeti što se dogodilo ako mi to ne ispričate, Amalia, hajde, potrudite se.” I tada je, upravo zato što sam to bio ja, Amalia pokušala objasniti. Djed se vratio kući, tijela oslabljena uljem, ali još uvijek neukroćena duha. Pri prva dva praţnjenja nije imao vremena razmišljati o tome što se događa, a još je i dušu izbacio iz sebe. Pri trećem ili četvrtom

praţnjenju, odlučio je isprazniti crijeva u posudu. U nju je nakapao ulje pomiješano s onim što izađe kad se popije purgativ, kako se izrazila Amalia. Djed je ispraznio bočicu ruţine vodice svoje ţene, dobro je oprao i u nju pretočio i ulje i ono drugo. Zavrnuo je čep i sve zatvorio pečatnim voskom, tako da taj liker ne ishlapi i zadrţi netaknutim svoj buke, kao što se to radi s vinima. Bočicu je čuvao u svojoj kući u gradu, a kad smo se svi sklonili u Solaru, donio ju je u svoju radnu sobu. Vidi se da je Masulu mislio kao i on, a znao je tu priču, jer bi svaki put kad bi ulazio u radnu sobu (Amalia je virila ili prisluškivala) pogledao bočicu pa zatim djeda i napravio istu kretnju: ispruţio bi ruku naprijed, dlanom prema dolje, zatim bi okretao zapešće tako da dlan bude okrenut prema gore i govorio prijetećim tonom: “S'as gira...” Što je značilo ako se preokrene, ako se jednog dana stvari promijene. A djed bi, osobito kasnijih godina, odgovarao: “Preokreće se, preokreće, dragi Masulu, oni su se već iskrcali na Siciliji...” Najzad je stigao i 25. srpnja. Veliki savjet je prethodne večeri pritijesnio Mussolinija, kralj ga je razvlastio, dvojica karabinjera su ga ugurala u ambulantna kola i odvela tko zna kamo. Fašizam je završio. Mogao sam se prisjetiti tih trenutaka, pronalazeći koješta u zbirci novina. Krupni naslovi, pad reţima. Najzanimljivije je bilo vidjeti novine od sljedećih dana. Sa zadovoljstvom su obavještavale o gomilama koje ruše Duceove kipove s postolja ili pijukom odbijaju fašističke oznake s pročelja javnih zgrada, kao i o glavešinama reţima koji se preoblače u civilna odijela i nestaju iz vida.

Dnevni listovi koji su do 24. srpnja uvjeravali o veličanstvenom drţanju talijanskog naroda zbijenog oko svoga Ducea, već su 30. likovali zbog raspuštanja Fašističke komore i Udruga te zbog oslobođenja političkih zatvorenika. Istina je da se od danas do sutra promijenio direktor, ali se ostatak redakcije zasigurno sastojao od istih ljudi kao i prije: prilagodili su se, a mnogi od njih su, nakon što su godinama drţali jezik za zubima, sada dobili lijepu zadovoljštinu. Ali kucnuo je i djedov trenutak. “Preokrenulo se,” rekao je jezgrovito Masulu i ovaj je shvatio da se mora prihvatiti posla. Pozvao je dvojicu momaka koji su mu pomagali na poljima, Stivulua i Gigia, obojicu lijepa stasa, lica crvena od sunca i od Barbere, s takvim mišićima, osobito Gigio, kojeg bi pozivali da golim rukama izvlači kola kad se zabiju u jarak, pa ih je poslao u potragu po susjednim selima, dok se djed spustio do javnog telefona u Solari i informirao se kod svojih prijatelja u gradu. Najzad su 30. srpnja otkrili gdje je Merlo. Njegova je kuća ili seosko imanje bilo u Bassinascu, nedaleko od Solare, i tamo se kriomice povukao, ne svraćajući pozornost na sebe. Nikada nije bio krupna zvjerka pa se mogao nadati da će ga zaboraviti. “Otići ćemo tamo drugoga kolovoza,” rekao je djed, “jer mi je baš drugoga kolovoza prije dvadeset i jedne godine dao to ulje, a otići ćemo nakon večere, prvo zato što je tada manje vruće, a drugo zato što će Merlo tada taman završiti s jelom poput nekog prepošta, pa je to pravi trenutak da se pomogne njegovoj probavi.” Uzeli su kočiju i o zalasku sunca krenuli u Bassinasco. Stigavši do Merla pokucali su, on je došao otvoriti, kockasti mu je ubrus još bio oko vrata, tko ste i tko niste, naravno da mu djedovo lice ništa nije govorilo, ugurali su ga unutra, Stivulu i Gigio su ga posjeli drţeći mu čvrsto ruke iza leđa, a Masulu mu je začepio nos palcem i kaţiprstom koji su mu inače bili dovoljni za odčepljivanje demiţona. Djed se mirno prisjetio priče od prije dvadeset i jedne godine, dok je Merlo odmahivao glavom, kao da ţeli reći kako se radi o pogreški, jer ga politika nikada nije zanimala. Završivši svoje objašnjenje, djed ga je podsjetio kako su ga, prije no što su mu sasuli ulje u grlo, s nekoliko udaraca štapom potaknuli da zatvorena nosa kaţe alala. On je miroljubiva osoba i ne ţeli koristiti štap, pa dakle ako Merlo ţeli ljubazno surađivati bolje je da taj alala. 'kaţe odmah, kako bi se izbjegle neugodne scene. A Merlo je, nazalnim naglaskom uzviknuo alala, što je bila jedna od rijetkih stvari koje je naučio raditi. Nakon toga mu je djed utaknuo bočicu u usta prisilivši ga da proguta sve ulje, s onoliko fekalija koliko ih je bilo u otopini, sve dobro

odstajalo na pravoj temperaturi, godište tisuću devetsto dvadeset drugo, kontroliranog podrijetla. Izašli su dok je Merlo klečao lica oslonjena o pod od opeka, pokušavajući povratiti, ali su mu nos drţali dovoljno dugo začepljenim da je otrov sišao do samog dna ţeluca. Amalia nije nikada vidjela gospodina djeda tako blistava kao te večeri, po povratku. Ĉini se da je Merlo bio toliko prestrašen da se čak ni nakon 8. rujna, kad je kralj zatraţio primirje i pobjegao u Brindisi, kad su Nijemci oslobodili Ducea, a fašisti se vratili, nije priključio Socijalnoj Republici nego je ostao kod kuće obrađivati povrtnjak - dosad je sigurno i on umro, bijednik, govorila je Amalia, a po njoj, ako se i htio osvetiti i reći to fašistima, te je večeri bio toliko prestrašen da se više i nije sjećao lica onih koji su mu ušli u kuću, a i tko zna kolike je druge prisilio da popiju ulje. “A onda, ja mislim, moţda ga je i neko od tih drugih godinama drţ'o na oku, pa je moţda progut'o više tak'ih bočica, kaţem vam ja, vjerujte mi vi, a od tih te stvari prođe volja da se baviš politikom.” Eto dakle tko je bio djed, a to objašnjava podcrtane novine i slušanje Radio Londona. Ĉekao je da se preokrene. Pronašao sam primjerak lista s datumom 27. srpnja, u kojem u zajedničkoj poruci Demokratska kršćanska partija, Partija akcije, Komunistička partija, Talijanska socijalistička partija proleterskog jedinstva i Liberalna partija razdragano slave kraj reţima. Ako sam tu poruku vidio, a sigurno jesam, morao sam odmah shvatiti da su te partije, ako su se pojavile preko noći, već i prije postojale, i to negdje u tajnosti. Moţda sam tako počeo shvaćati što je to demokracija. Djed je također drţao glasila Republike Salo, a u jednome od njih, R Popolo di Alessandria (kakvo iznenađenje! tu je pisao i Ezra Pound!), pojavljivali su se okrutni stripovi protiv kralja kojeg su fašisti mrzili, ne samo zato što je dao uhititi Mussolinija, nego i zato što je zatraţio primirje, pobjegavši na jug i pridruţivši se omrznutim Angloamerikancima. Stripovi su bjesnjeli i na sina Umberta koji ga je slijedio. Obojicu su ih prikazivali neprestano u bijegu, kako diţu oblake prašine, kralj je nizak, gotovo patuljak, a princ visok kao motka, pa su jednoga nazvali Najbrţom noţicom, a drugoga Stellassom Nasljednikom. Paola mi je rekla da sam uvijek bio republikanskih razmišljanja, a vidi se da sam prvu lekciju dobio upravo od onih koji su kralja učinili carem Etiopije. Kad već govorimo o putovima providnosti. Upitao sam Amaliju je li mi djed ispričao priču o ulju. “Kako ne? odma' drugi dan. Bio je tako zadovoljan! Sjeo je na vaš krevet, netom

ste se probudili i isprič'o vam cijelu priču, pokazujuć'vam bočicu.” “A ja?” “A vi, signorino Yambo, k'o da vas sad gledam, plješćete rukama i vičete bravo djede, bolji si od gudona.” “Od gudona? A što je to?” “A otkud znam? Ali to ste vikali, kunem se, k'o da vas sad čujem.” Nije bio gudon, bio je Gordon. U djedovom sam činu slavio pobunu Gordona protiv Minga, tiranina iz Monga.

13. BLJEDUNJAVO DJEVOJĈE U djedovoj sam pustolovini sudjelovao s oduševljenjem čitatelja stripova. Ali od sredine 1943. do kraja rata u zbirkama iz kapelice nije bilo više ničega. Samo stripovi iz '45., koje sam sakupio od osloboditelja. Moţda od polovine četrdeset treće do polovine četrdeset pete stripovi više nisu izlazili ili nisu stizali u Solaru. Ili sam moţda, nakon 8. rujna '43., nazočio stvarnim događajima, s partizanima, Crnim brigadama koje su prolazile pokraj kuće i s tajnim lecima koji su bili tako fantastični da su nadmašili sve ono o čemu su mi mogli pričati moji dječji časopisi. Ili sam se osjećao prevelikim za stripove, pa sam upravo tih godina prešao na literaturu s više začina: Grofa Morite Krista ili Tri mušketira. U svakom slučaju, sve od tada, Solara mi nije vratila ništa što bi uistinu bilo samo moje. Nanovo sam otkrio ono što sam pročitao, ali to su pročitali i mnogi drugi. Na to se svodila cijela moja arheologija: osim priče o nelomljivoj čaši i zgodne anegdote o djedu (ali ne o meni), nisam ponovno oţivio svoje djetinjstvo, već djetinjstvo cijele jedne generacije. Sve do tada, najjasnije su mi stvari pripovijedale pjesme. Otišao sam u radnu sobu ponovno uključiti svoj radio i na njega stavio nasumce odabrane ploče. Prva pjesma koju mi je radio ponudio ponovno je bila jedna od onih ţivahnih bezumnosti koje su pratile bombardiranje: Sinoć dok sam šetao dogodilo mi se nešto: jedan mladić ludi pribliţio mi se vješto. Pozvao me da sjednemo u udaljeni restoran pa mi govorom čudnim stavi dušu na dlan: djevojku jednu već dugo znam, kosa joj ţuta kao zlatni san, al' joj o ljubavi svojoj

govoriti ne znam. Carolina, moja baka reče mi da je zaljubljena duša svaka u doba njeno govorila od jutra do mraka: ţelio bih tvoju crnu kosu ljubiti, usne i iskrene oči velike cjelivati. Ali to ne mogu svom dragom blagu reći jer bih se na toj kosi zlatnoj mogao opeći! Druga je pjesma zacijelo bila starija i srcedrapateljnija: sigurno bi moja majka od nje zaplakala. Bljedunjavo djevojče susjedice slatka s petoga kata Napulj sanjam svake noći već dvadeset godina od njega daleko. ... moj sinak latinsku knjigu staru listajući našao je pogodi! spomenak mali zašto mi je u očima zablistala suza? tko zna, tko zna zašto... A ja? Stripovi iz kapelice su mi govorili kako sam otkrio spolnost - a ljubav? Je li Paola bila prva ţena u mom ţivotu? Bilo je čudno da u kapelici nema ničega što bi upućivalo na razdoblje između moje trinaeste i osamnaeste godine. Pa ipak sam tijekom tih pet godina, prije nesreće, još posjećivao kuću. Palo mi je na pamet da sam vidio tri kutije, ne na policama, nego oslonjene o oltar. Nisam baš obratio pozornost na njih, onako obuzet šarenom čarolijom svojih zbirki, ali moţda je tamo bilo još nečeg vrijednog pretraţivanja.

Prva je kutija bila puna fotografija iz moga djetinjstva. Očekivao sam tko zna kakva otkrića, ali ništa. Samo sam osjetio veliko i poboţno ganuće. Nakon što sam vidio fotografiju roditelja u bolnici i djedovu u radnoj sobi, razabirao sam i svoje, različita uzrasta sudeći po odjeći, prepoznavajući ih kao ranije ili kasnije, ovisno o duţini suknje moje majke. Ja sam sigurno bio onaj dječak sa šeširićem za sunce koji se na kamenu igra s puţem; ona djevojčica koja me skrušeno drţi za ruku bila je Ada, Ada i ja smo bili stvorenja u bijeloj odjeći, gotovo frak za mene, gotovo vjenčanica za nju, na dan prve pričesti ili krizme; ja sam bio drugi Balilla zdesna, postrojen s malom mušketom poloţenom na grudi, s nogom naprijed; i to sam bio ja, malo stariji, uz bok američkog vojnika crne koţe, koji se smije sa svih šezdeset i četiri zuba, moţda prvi osloboditelj kojeg sam susreo i s kojim sam se dao ovjekovječiti nakon 25. travnja. Samo me jedna fotografija doista dirnula: povećana instant fotografija, što se vidjelo po neizoštrenosti, a prikazivala je dječaka koji se pomalo zbunjen saginje, dok se manja djevojčica uzdiţe na bijelim cipelicama, stavlja mu ruke za vrat i ljubi ga u obraz. Tako su nas mama ili tata iznenadili, dok me Ada spontano, umorna od poziranja, nagradila sestrinskim osjećajem. Znao sam da sam ja taj dječak, a ona ta djevojčica, i nisam mogao a da se ne raznjeţim nad tim prizorom, ali to je bilo kao da sam scenu gledao na filmu i kao stranac se raznjeţio nad umjetničkim prikazom bratske ljubavi. Kao kad te gane Milletov Angelus, Havezov Poljubac ili prerafaelitska Ofelija, koja pluta na pokrovu od sunovrata, lopoča i zlatoglava.

A jesu li to zlatoglavi? Kako da znam, još je jednom riječ pokazala svoju moć, a ne slika. Ljudi govore da imamo dvije polutke mozga, lijevu, koja upravlja racionalnim odnosima i verbalnim jezikom i desnu, koja se bavi osjećajima i vizualnim svijetom. Moţda mi se paralizirala desna polutka. Ili ne, jer evo me kako umirem od iscrpljenosti u potrazi za nečim, a istraţivanje jest strast, a ne jelo koje se jede hladno kao osveta. Ostavio sam fotografije koje su u meni budile samo čeţnju za nepoznatim i prešao na drugu kutiju. Sadrţavala je svete sličice, na mnogima je bio Domenico Savio, don Boscov učenik, čiju su revnu poboţnost slikari prikazivali portretirajući ga izguţvanih hlača koje su visjele ispod koljena, kao da po cijeli dan kleči zadubljen u molitvu. Zatim knjiţica uvezana u crno, sa crvenim rubovima poput brevijara, Razborit mladić tog istog don Bosca. Bilo je to izdanje iz 1847., u prilično lošem stanju i tko zna tko mi ga je proslijedio. Poučna štiva i zbirke himni i molitava. Mnogo pozivanja na čistoću kao kraljicu kreposti. I u drugim su se brošurama pojavljivala gorljiva nagovaranja na čistoću, pozivi na suzdrţavanje od poročnih predstava, sumnjivih posjetitelja, opasnih štiva. Ĉini se da je od svih zapovijedi najvaţnija šesta, ne počini nečista djela, i prilično su jasne razne poduke koje se tiču zabranjenih diranja vlastita tijela, sve do savjeta da navečer legneš nauznak, ruku prekriţenih na grudima, kako bi spriječio da se trbuh dotiče madraca. Preporuke kako treba izbjegavati dodir sa suprotnim spolom bile su rijetke, kao da za nešto takvo jedva da i postoji mogućnost, spriječena strogim društvenim pravilima. Najveći je neprijatelj bila, iako se ta riječ rijetko spominjala, i to češće obzirnim opisnim izraţavanjem, masturbacija. Mali je priručnik objašnjavao da su ribe jedine ţivotinje koje masturbiraju: vjerojatno je aludirao na izvanjsku oplodnju, jer mnoge vrste riba rasipaju spermatozoide i jaja u vodu, a zatim se voda pobrine za oplodnju - ali te jadne ţivotinjice nisu grešne zato što se pare u neodgovarajućoj posudi. Nema ni riječi o velikim majmunima koji su po vokaciji onanisti. I muk o homoseksualnosti, kao da nije grijeh ako daš da te dira sjemeništarac. Uzeo sam u ruke i vrlo pohabani primjerak Malih mučenika don Domenica Pille. To je priča o dvoje poboţnih mladih, njemu i njoj, koje antiklerikalni masoni posvećeni Sotoni podvrgavaju najgroznijim mukama, a iz mrţnje prema našoj svetoj vjeri ţele ih navesti na radosti grijeha. Ali zločin se ne isplati. Kipara Bruna Cherubinija, koji je za masone isklesao Kip Svetogrđa, noću probudi prikaza Volfganga Kaufmana, njegova sudruga u bančenju. Nakon svoje posljednje orgije,

Volfgang i Bruno bili su sklopili pakt: prvi koji umre prikazat će se prijatelju da mu kaţe što ga čeka u onostranosti. I Volfgang se post mortem pojavljuje iz maglice Tartara, obavijen plaštem, širom razrogačenih očiju na mefistofelovskom gospodskom licu. Iz njegove uţarene puti isijava neka zlokobna svjetlost. Prikaza se predstavlja i objavljuje: “Pakao postoji i ja sam u njemu!” I zatraţi od Bruna, ako ţeli opipljiv dokaz, neka ispruţi desnu ruku; kipar posluša, a prikaza pusti da na nju padne kap znoja, koja kroz Brunovu ruku prolazi kao da je rastopljeno olovo. Datumi s knjige i brošura, ako ih je i bilo, ništa mi nisu govorili, jer sam ih mogao čitati u bilo kojoj dobi, pa stoga nisam uspijevao reći jesam li se prakticiranju poboţnosti posvetio zadnjih godina rata ili nakon povratka u grad. Je li to bila reakcija na ratna zbivanja, način suočavanja s nemirima puberteta, ili niz razočaranja koji su me uputili u gostoljubivi zagrljaj Crkve? Jedini pravi komadići mene samoga nalazili su se u trećoj kutiji. Na samom vrhu, nekoliko brojeva Radiocorrierea iz četrdeset sedme i četrdeset osme, s nekim označenim i bilješkama popraćenim programima. Rukopis je nedvojbeno bio moj, pa su mi stoga te stranice govorile o onome što sam samo ja ţelio slušati. Osim pokojeg noćnog programa posvećenog poeziji, podvučene su bile komorna i koncertna glazba. Bili su to kratki predasi između dviju emisija, rano ujutro, poslijepodne ili kasno navečer: tri etide, nokturno, a za duţih predaha i cijela sonata. Samo za ljubitelje, na programu u vrijeme slabe slušanosti. Nakon rata, kad sam se vratio u grad, vrebao bih dakle te

glazbene prilike o kojima sam malopomalo postajao ovisan, prilijepljen uz sasvim utišani radio, kako ne bih ometao ostatak obitelji. Kod djeda je bilo ploča klasične glazbe, ali tko mi kaţe da ih nije kupio kasnije, i to upravo zato kako bi potaknuo moju novu strast? Ranije bih poput tajnog agenta obiljeţio one rijetke prilike u kojima sam mogao slušati svoju glazbu i tko zna koliki bih bijes osjetio odlazeći u kuhinju na danima očekivani sastanak, bez mogućnosti da išta čujem zbog drugih ljudi koji su tamo nešto petljali, brbljavi dostavljači, ţene koje su pospremale ili razvlačile tijesto za tjesteninu. Skladatelj kojeg sam podvlačio s najviše pretjerivanja bio je Chopin. Odnio sam kutiju u djedovu radnu sobu, uključio sam i gramofon i skalu svog Telefunkena te započeo svoju posljednju potragu uz zvuke Sonate u B-molu, opus 35. Ispod Radiocorrierea bilo je biljeţnica iz vremena gimnazije, između četrdeset sedme i pedesete. Primijetio sam da sam imao uistinu sjajnog profesora filozofije, jer je najveći dio onoga što o tome znam bilo upravo ovdje, u mojim bilješkama. Zatim su tu bili crteţi i sličice, šale koje sam izvodio sa svojini školskim drugovima i slika razreda na kraju godine, svi svrstani u tri ili četiri reda s profesorima u sredini. Ta mi lica nisu ništa govorila, pa sam se čak namučio prepoznati samog sebe, povodeći se ponajviše isključivanjem, hvatajući se zadnjih pramenova Ĉuperkovih čuperaka. Evo još jedne biljeţnice pomiješane sa školskima, koja je započinjala datumom iz 1948., ali dok sam je listao postupno su se ukazivale razlike u rukopisu, tako da je moţda sadrţavala i tekstove iz sljedećih triju godina. Bile su to pjesme. Tako loše pjesme mogle su biti samo moje. Mladenačke bubuljice. Vjerujem da smo sa šesnaest godina svi pisali pjesme, to je faza prijelaza iz mladenaštva u odraslu dob. Više ne znam gdje sam pročitao kako se pjesnici dijele na dvije kategorije, na dobre pjesnike koji u određenom trenutku uništavaju svoje loše pjesme i odlaze prodavati puške u Afriku, i na loše pjesnike koji ih objave i nastave pisati sve do smrti. Moguće je da to i nije bilo baš sasvim tako, ali moje su pjesme bile loše. Ne grozne ili odvratne, što bi moglo navesti na pomisao o mom izazivačkom duhu, nego očigledno banalne. Je li vrijedilo truda vratiti se u Solaru kako bih otkrio da sam bio piskaralo? Ali mogao sam imati barem jedan razlog za ponos, neuspjela sam djela zatvorio u kutiju, u kapelicu zazidana, ulaza i bacio se na sakupljanje tuđih knjiga. Sigurno sam oko osamnaeste godine bio zadivljujuće bistar i opasno nepodmitljiv.

Ali ako sam ih sačuvao, pa makar i sakrivši ih, do tih pjesama sam na neki način ipak drţao, čak i nakon što su bubuljice prošle. Kao do svjedočanstva. Zna se da onaj tko je uspio istjerati trakavicu čuva njenu glavu u alkoholnoj otopini, a drugi čini to isto s kamenom koji su mu izvadili iz ţučnog mjehura. Prve su pjesme bile tek skice, kratke objave o divotama prirode, kao što treba raditi svaki pjesnik početnik: zimska jutra što kroz inje daju naslutiti vragolastu ţudnju za travnjem, zbrka lirske suzdrţanosti o tajanstvenoj boji kolovoske večeri, mnogo, previše mjesečine i samo jedan trenutak srameţljivosti: Što ti radiš mjeseče na nebu, reci mi što radiš? Vodim svoj ţivot, svoj ţivot izblijedjeli jer sam hrpa zemlje i mrtve uvale i dosadni vulkani ugašeni. Tako mi Boga, pa i nisam bio toliko glup. Ili sam moţda upravo otkrio futuriste koji su htjeli ubiti mjesečinu. Međutim, odmah zatim pročitao sam nekoliko stihova o Chopinu, o njegovoj glazbi i njegovu nesretnom ţivotu. Razmislimo malo, sa šesnaest ne pišeš pjesme o Bachu koji se zbunio tek onog dana kad mu je umrla ţena, pa je pogrebnicima, kad su ga upitali kako da organiziraju pogreb, odgovorio neka pitaju nju. Chopin kao da je stvoren da rasplače šesnaestogodišnjaka, odlazak iz Varšave s Costanzinom vrpcom u srcu, smrt koja prijeti u osami Valldemosse. Tek odrastajući shvatiš da je napisao dobru glazbu, prije toga plačeš. Sljedeće su pjesme bile o sjećanju. Još s mlijekom na usnama, a već sam se brinuo kako sakupiti sjećanja koja jedva da su počela blijedjeti od vremena. Jedna je pjesma kazivala: Gradim si sjećanja. Ţivot proteţem na ovu obmanu. Svaki trenutak koji prođe svaki čas okrećem lagano jednu stranicu rukom koja drhti. A sjećanje je onaj val koji mreška brze vode i nestaje. Kratke rečenice, kako sam to sigurno naučio od hermetika. Mnogo pjesama o pješčanom satu koji vrijeme prede u tanku nit i predaje ga silnim hambarima sjećanja, himna Orfeju (sic) u kojoj ga upozoravam da