Nora Roberts - Lažov

Nora Roberts Lažov S engleskog preveo Milan Doric NOVA KNJIGA Podgorica 2015

Kada njen muž Ričard pogine u neobičnoj nesreći, Šelbi Pomeroj je skrhana. A njegova smrt otkriva užasnu istinu – Ričard je bio lažov i prevarant. Šelbi ostaje sama sa sa posljedicama –ogromnim, užasnim dugom i sve jačim dokazima da ju je njen bivši muž izdao na svako planu. Slomljenog srca ali nepokolebljiva, Šelbi je odlučna da riješi svoje probleme –makar zbog svoje preslatke ćerke Kali. Vraća se kući u Tenesi porodici, za koju je mislila da ju je zauvijek izgubila, otkriva novi osjećaj snage i slobode, ali i nade, u zgodnom obličju stolara Grifina Lota –čestitog muškarca koji ne bi mogao da je slaže i sve da pokuša. Ipak, nisu svi oduševljeni što vide Šelbi opet u gradu. A kad se tragovi zapanjujućeg nasilnog čina dovedu u vezu sa Ričardovim mutnim radnjama, postaje jasno da nije sigurna od njega, čak ni mrtvog. Pošto joj je život u opasnosti, Šelbi mora da se suoči sa lažima prošlosti –ili će izgubiti sve.

Prvi dio Lažno Nije ona laž koja prođe kroz um, već ona laž koja zadre u njega, i udomaći se u njemu, ona je ta koja boli. FRANSIS BEJKON

1 U velikoj kući – a Šelbi bi o njoj uvijek mislila kao o velikoj kući – sjedila je u muževljevoj velikoj kožnoj fotelji za njegovim velikim, važnim stolom. Stolica je bila boje espresa. Ne smeđa. Ričard je bio veoma striktan oko takvih stvari. Sam sto, veoma gladak i sjajan, bio je od tropskog drveta sa zebrastom šarom, i za njega napravljen po porudžbini u Italiji. Kada je – tek da se našali – rekla da nije znala da u Italiji imaju zebre, uputio joj je onaj pogled. Pogled koji joj je rekao da će uprkos velikoj kući, elegantnoj odjeći i velikom dijamantu na domalom prstu lijeve ruke, ona zauvijek ostati Šelbi En Pomeroj, tek dva koraka dalje od zabitog gradića u Tenesiju gdje je rođena i odrasla. Ranije bi se nasmijao, pomislila je sada, znao bi da se šalila i smijao bi se kao da mu je ona iskra u životu. Ali je ona, avaj, zgasnula u njegovim očima, i to brzo. Čovjek kojeg je upoznala prije gotovo pet godina jedne zvjezdane ljetne noći je oborio s nogu, i odveo je od svega što joj je bilo poznato, u svjetove koje je jedva mogla da zamisli. Ponašao se prema njoj kao prema princezi, pokazao joj mjesta o kojima je samo čitala u knjigama ili ih vidjela u filmovima. I volio je nekada – zar ne? Bilo je važno da to zapamti. Volio je, želio je, davao joj sve što bi jedna žena mogla da poželi. Zbrinuta. To je riječ koju je često koristio. On ju je zbrinuo. Možda je bio uznemiren kada je ostala u drugom stanju, možda se ona uplašila – samo na trenutak – pogleda u njegovim očima kada mu je to saopštila. Ali, on je oženio, zar ne? Pokupio i odveo je u Las Vegas kao da im je to najbolja avantura u cijelom životu. Bili su srećni tada. A važno je to i sada pamtiti. Mora to da pamti, da se čvrsto drži uspomena na dobra vremena. Ženi koja je postala udovica u dvadesetčetvrtoj potrebne su uspomene. Ženi koja je saznala da je živjela u laži, koja je ne samo ostala bez prebijene pare već ima i užasne, nevjerovatne dugove, potrebni su podsjetnici na dobra vremena. Advokati, knjigovođe i poreznici su joj sve to objasnili, ali kao da su govorili na kineskom kada su počeli o investiranju fiktivnog novca, hedž fondovima i zapljeni imovine zbog neplaćanja. Ta velika kuća, ta kuća koja je plašila od trenutka kada je ušla na njena vrata, nije bila njena – ili ne dovoljno njena da bi to bilo važno – već je pripadala hipotekarnoj kompaniji. Automobili, uzeti na lizing a ne kupljeni, i sa neplaćenim ratama, takođe nisu njeni. Namještaj? Kupljen na kredit, s takođe neplaćenim ratama. I porezi. Nije mogla da podnese ni pomisao na poreze. Užasavalo ju je da pomisli na njih.

U ova dva mjeseca i osam dana od Ričardove smrti činilo joj se da je razmišljala samo o onim stvarima za koje joj je on rekao da ne brine, o stvarima koje nisu njena briga. O stvarima zbog kojih bi joj uputio onaj pogled, koje se nje uopšte nisu ticale. Sada je se sve to veoma tiče, samo njoj je ostalo da se izbori s tim, jer duguje povjeriocima, hipotekarnoj kompaniji i vladi Sjedinjenih Država toliko novca da je to parališe. Ne smije sebi da dozvoli da bude paralisana. Ima dijete, ima ćerku. Sada je jedino Kali važna. Ima samo tri godine, pomislila je Šelbi i poželjela da spusti glavu na taj glatki, sjajni sto i zaplače. „Ali nećeš. Sada si joj samo ti ostala, i zato ćeš uraditi šta god mora da se uradi.“ Otvorila je jednu kutiju, onu označenu sa „Lični papiri“. Pretpostavila je da su advokati i poreznici sve odnijeli, sve pregledali, sve iskopirali. Sada će ona sve da pregleda i vidi šta bi moglo da se spase. Za Kali. Mora, negdje, da pronađe dovoljno da obezbijedi svoje dijete nakon što otplati sve dugove. Naći će posao, naravno, ali to neće biti dovoljno. Nije je bilo briga za novac, pomislila je kada je počela da pregleda račune za odijela, cipele, restorane i hotele. Za privatne avione. Saznala je da joj nije stalo do novca poslije prve burne godine, poslije Kali. Poslije Kali, jedino što je željela bio je dom. Zastala je i pogledala po Ričardovoj kancelariji. Drečave boje modernih umjetničkih slika koja je najviše volio, potpuno bijele zidove za koje je rekao da najbolje ističu takvu umjetnost i tamno drvo i kožu. Ovo ne bi bio dom, a nije ni bio. Ne bi bio, pomislila je, ni da je ovdje proživjela osamdeset godina, a ne samo kratka tri mjeseca otkad su se uselili. Kupio je tu kuću bez dogovora s njom, opremio je, a da je nije ni pitao šta bi ona voljela. Iznenađenje, rekao je otvorivši vrata ove monstruozne kuće u Vilanovi, ove zgrade koja odjekuje, smještene u, kako je tvrdio, najboljem predgrađu Filadelfije. A ona se pretvarala da je oduševljena, zar ne? Zahvalna što može negdje da se skrasi, ma koliko drečave boje i visoke tavanice bile zastrašujuće. Kali će imati dom, ići će u dobre škole, igraće se u bezbjednom susjedstvu. Sklopiće prijateljstva. Sklopiće prijateljstva i ona sama – nadala se tome. Nije, međutim, bilo vremena. Baš kao što nije bilo ni polise životnog osiguranja na deset miliona dolara. Lagao je i za to. Lagao je i za fond za Kalin koledž. Zašto? Gurnula je to pitanje u stranu. Nikada neće saznati odgovor, pa zašto onda da traži razloge? Mogla bi da uzme njegova odijela i cipele i kravate i sportsku opremu, štapove za golf i skije. Da ih odnese u komisione radnje. Da uzme za njih koliko može. Da uzme sve što nisu zaplijenili i da proda. Putem proklete onlajn prodaje ako mora. Ili preko malih oglasa. Ili u zalagaonicama, uopšte nije važno. Mnogo toga je za prodaju i u njenim ormanima. A i nakita. Pogledala je dijamant na prstenu koji joj je stavio na ruku kada su stigli u Vegas. Burmu će zadržati, ali će dijamantski prsten prodati. Ima mnogo toga njenog što može da proda.

Za Kali. Jednu po jednu, pregledala je sve fascikle. Odnijeli su sve kompjutere, i nije ih još dobila nazad. Ali je papir zapravo opipljiv. Otvorila je fasciklu s njegovim medicinskim dokumentima. Dobro se starao o sebi, pomislila je – a to ju je podsjetilo da otkaže njegovo članstvo u fitnes centru u kantri klubu. Na to je potpuno zabora vila. Bio je zdrav muškarac, od onih koji vode računa o svom tijelu i nikada ne propuštaju ljekarske kontrole. Moraće da pobaca sve one vitamine i dodatke ishrani koje je svakodnevno uzimao, odlučila je kada je okrenula još jedan list papira. Nema razloga da to čuva, nema razloga da čuva ni ova dokumenta. Zdrav tridesettrogodišnji muškarac se udavio u Atlantskom okeanu samo nekoliko milja od obale Južne Karoline. Treba samo da sve to ubaci u šreder. Ričard je volio da koristi šreder i imao je svoju mašinu baš tu u kancelariji. Nema potrebe da povjerioci gledaju rezultate njegovog posljednjeg rutinskog pregleda krvi niti potvrdu o vakcinaciji protiv gripa prije dvije godine, dokumentaciju iz hitne službe kada je iščašio prst igrajući košarku. Pobogu, to je bilo prije tri godine. Za čovjeka koji je isjeckao dovoljno papira da napravi planinski vijenac, bio je nevjerovatno posesivan kada je riječ o njegovoj medicinskoj dokumentaciji. Uzdahnula je, primijetivši još jedan izvještaj, s datumom od prije gotovo četiri godine. Krenula je da ga odloži u stranu, zastala i namrštila se. Nije joj bio poznat taj ljekar. Naravno, tada su živjeli u onom ogromnom oblakoderu u Hjustonu, i ko je mogao da popamti sve ljekare kad su se selili svake godine – ponekad čak i češće. Ali je ovaj ljekar bio iz Njujorka. „Ovdje nešto nije u redu“, promrmljala je. „Zašto bi Ričard išao kod ljekara u Njujork za...“ Sve se u njoj smrzlo. Njen um, njeno srce, njen stomak. Ruke su joj se tresle dok je podizala papir i prinosila ga bliže kao da će se riječi promijeniti s rastojanjem. Ali su one ostale iste. Ričard Endrju Foksvort je imao svojevoljnu operaciju, koju je izvršio dr Dipok Harijana u medicinskom centra Maunt Sinaj 12. jula 2011. Vazektomiju. Urađena mu je vazektomija, a nije joj ni rekao. Kali je imala jedva dva mjeseca, a on je sredio da ne bude više djece. Pretvarao se da želi još djece kad je počela da priča o još jednom. Pristao je da ode na pregled, nakon što je ona to uradila kada ni poslije godinu dana pokušavanja nije zatrudnila. Mogla je da ga čuje sada. Pobogu, Šelbi, moraš samo da se opustiš. Ako si zabrinuta ili nervozna zbog toga, to se nikada neće dogoditi. „Ne, nikada se neće dogoditi jer si sredio da ne može da se desi. Lagao si me, čak i o tome. Lagao si kad mi se srce slamalo svakog mjeseca.“ „Kako si mogao? Kako si mogao?“ Odgurnula se od stola i pokušala da se sjeti. Juli, sredina jula, a Kali je imala oko osam nedjelja. Poslovni put, rekao je, tako je, sjećala se odlično toga. U Njujork – nije slagao za odredište.

Nije htjela da vodi bebu u taj grad – znao je da to ne bi učinila. Sve je sredio. Još jedno iznenađenje za nju. Poslao ih je, nju i bebu, u Tenesi privatnim avionom. Da bi mogla da provede neko vrijeme sa svojom porodicom, rekao je. Da pokaže bebu, da pusti da je mama i baka razmaze i da razmaze Kali na nekoliko nedjelja. Bila je tako srećna, tako zahvalna, pomislila je sada. A on ju je sve vrijeme sklanjao s puta kako bi se pobrinuo da ne postane otac još jednog djeteta. Vratila se za sto i uzela fotografiju koju je uramila za njega. Onu s njom i Kali, koju je snimio njen brat Klej baš tokom tog boravka. Poklon u znak zahvalnosti koji je on izgleda cijenio jer ga je od tada uvijek držao na svom stolu – gdje god da su bili. „Još jedna laž. Samo još jedna laž. Nikada nas nisi volio. Nisi mogao da lažeš i lažeš i lažeš ako si nas volio.“ Od bijesa zbog izdaje gotovo je razbila ram o sto. Samo je lice njene bebe spriječilo. Spustila je sliku pažljivo kao da je neprocjenjivo vrijedan i lomljiv porcelan. Zatim se spustila na pod – nije mogla da sjedi za tim stolom, ne sada. Sjela je na pod jarkih boja naspram hladnih bijelih zidova, klatila se i plakala. Plakala ne zato što je čovjek kojeg je voljela mrtav, već zato što nikada nije ni postojao. Sad nema vremena za spavanje. Mada nije ljubitelj kafe, uzela je veliku šolju iz Ričardovog italijanskog aparata – i u nju nasula duplu dozu espresa. Sa glavoboljom od nekontrolisanog plača, razdražljiva od kofeina, pročešljala je sve papire u kutiji, slažući ih na gomile. Računi iz hotela i restorana, gledani novim očima, rekli su joj da on nju nije samo lagao već i varao. Iznosi za posluženje u sobi bili su preveliki za samo jednu osobu. Ako se tome doda račun za srebrnu narukvicu iz Tifanija – koju joj nikada nije dao – sa istog puta, još pet hiljada u La Perli – za donji veš koji je volio da ona nosi – sa drugog putovanja, račun za vikend proveden u prenoćištu s doručkom u Vermontu u vrijeme kada je rekao ide u Čikago da sklopi neki posao, i sve je počelo da se kristalizuje. Zašto je sve to čuvao, sve te dokaze o svojim lažima? Zato što, shvatila je, mu je ona vjerovala. Nije čak ni to, pomislila je, uviđajući. Da je ona posumnjala da je vara, on bi to vjerovatno saznao. Čuvao je sve to jer je mislio da je isuviše poslušna da bi preturala po njegovim ličnim papirima. I bila je. Druge živote koje je živio, zaključao je. Nije znala gdje da nađe ključ, nikada ne bi posumnjala u njega – i on je to znao. Koliko li je drugih žena bilo, zapitala se. Da li je to važno? I jedna je previše, a svaka od njih je vjerovatno bila prefinjenija, iskusnija i obrazovanija od djevojke iz planinskog gradića u Tenesiju koja je, zaslijepljena i glupa, zatrudnila s njim kad je imala devetnaest godina. Zašto se oženio njom? Možda ju je volio, bar malo. Možda ju je želio. Ali ona nije bila dovoljna, ne toliko da bi bio srećan, da bi bio vjeran. A da li je to zaista važno? On je mrtav. Da, pomislila je. Da, važno je.

Napravio je budalu od nje, ponizio je. Ostavio joj je finansijski teret koji bi mogao da je proganja godinama i da ugrozi budućnost njihove ćerke. Da, to je prokleto važno. Provela je još jedan sat sistematski pregledajući kancelariju. Sef je već bio ispražnjen. Znala je za njega, mada nije znala šifru. Dala je advokatima dozvolu da ga otvore. Uzeli su većinu pravnih dokumenata, ali je bilo i pet hiljada dolara gotovine. Izvadila ih je i sklonila u stranu. Kalina krštenica, njihovi pasoši. Otvorila je Ričardov i proučavala njegovu fotografiju. Bio je tako zgodan. Uglađen i dotjeran, kao filmska zvijezda, s gustom smeđom kosom i žutosmeđim očima. Toliko je željela da Kali naslijedi njegove jamice. Bila je toliko očarana njegovim prokletim jamicama. Sklonila je pasoše u stranu. Spakovaće svoj i Kalin, ma koliko slabi bili izgledi da će im zatrebati. Ričardov će da uništi. Ili – možda da pita advokate da li to treba da uradi. Nije našla ništa sakriveno, ali će još jednom sve pregledati prije nego što nešto uništi ili ponovo spakuje u kutije. Prenadražena od kofeina i tuge, hodala je po kući, presjekla preko dva sprata visokog foajea i krenula uz lučno stepenište, nečujna onako u debelim čarapama po tvrdom drvetu. Prvo je obišla Kali. Ušla je u lijepu sobu i nagnula se da poljubi kćerku u obraz, a zatim je namjestila ćebad oko svoje djevojčice koja je spavala u omiljenoj trtastoj pozi. Ostavila je otvorena vrata i otišla niz hodnik do glavne spavaće sobe. Mrzim tu sobu, pomislila je sada. Mrzim sive zidove, crno kožno uzglavlje, oštre linije crnog namještaja. Mrzim je još više sada, znajući da je vodila ljubav s njim u tom krevetu nakon što je on vodio ljubav s drugim ženama, u drugim krevetima. Dok joj se stomak grčio shvatila je da i sama mora da ode kod ljekara. Mora da se uvjeri da joj nije nešto prenio. Ne razmišljaj sada, rekla je sebi. Samo zakaži pregled sutra i ne razmišljaj sada. Otišla je do njegovog garderobera – velikog gotovo kao cijela spavaća soba koju je imala tamo kod kuće, u Randevu Ridžu. Neka od odijela jedva da su obučena, pomislila je. Armani, Versaće, Kučineli. Ričard je cijenio italijanske dizajnere kada su u pitanju odijela. I obuća, pomislila je, uzevši par Feragamo cipela s police i okrenuvši ih da pogleda đonove. Gotovo nimalo izlizani. Idući dalje, otvorila je plakar i izvukla vreće za odijela. Odnijeće ih, što više može, u komisionu radnju ujutro. „Trebala sam to već da uradim“, promrmljala je. Tu su bili, međutim, prvo šok i tuga, zatim advokati, knjigovođe, vladin agent. Pretresla je džepove sivog prugastog odijela da se uvjeri da su prazni, pa ga prebacila u vreću za odijela. Po pet u vreći, izračunala je. Četiri vreće za odijela, zatim još pet – možda šest – za jakne i kapute. Zatim košulje, pantalone.

Smirivao ju je ovaj rad koji nije zahtijevao razmišljanje; postepeno raščišćavanje prostora skinulo joj je malo teret sa srca. Dvoumila se kada je došla do tamnobronzane kožne jakne. Bila je to njegova omiljena jakna, izgledao je tako dobro u pilotskom stilu i toj bogatoj boji. Znala je da je to bio jedan od malobrojnih poklona koji mu je dala, a koji mu se zaista svidio. Pogladila je jedan kao puter mek, savitljiv rukav, i gotovo popustila osjećanju da je skloni na stranu, da je sačuva, makar na neko vrijeme. Onda je pomislila na doktorovu priznanicu i počela nemilosrdno da kopa po džepovima. Prazni, naravno, vodio je računa da isprazni džepove svake noći, da sav sitniš ubaci u staklenu činiju na svojoj komodi. Da stavi telefon na punjač, ključeve u posudu pored ulaznih vrata ili da ih okači u plakaru u kancelariji. Nikad ništa nije ostavljao u džepovima da ih ne optereti i ne pokvari liniju, da bude zaboravljeno. Ali kada je stegla džepove – navika koju je pokupila od majke tokom dana za pranje veša – osjetila je nešto. Ponovo je provjerila džep i vidjela da je prazan. Gurnula je prste još jednom unutra i izvrnula džep. Rupica u postavi, primijetila je. Da, ta jakna mu je bila omiljena. Odnijela je jaknu ponovo u spavaću sobu i uzela makazice iz kompleta. Pažljivo je proširila rupicu, govoreći sebi da će je ušiti, prije nego što jaknu spakuje za prodaju. Gurnula je prste u otvor i izvukla ključ. Nije ključ za vrata, pomislila je, okrećući ga na svjetlu. Nije ni od auta. Bio je to ključ za mali sef u banci. Ali u kojoj banci? I šta je u njemu? Zašto mu je bio potreban sef u banci kada je imao sef baš ovdje, u svojoj kancelariji? Trebalo bi vjerovatno da kaže advokatima, pomislila je. Ali neće to uraditi. Po tome koliko ona zna, tamo bi mogla biti sveska sa spiskom svih žena s kojima je spavao u proteklih pet godina, a njoj je dosta poniženja. Pronaći će banku, i taj sef, i sama će vidjeti. Mogu da joj uzmu kuću, namještaj, automobile – akcije, obveznice i novac kojeg nije bilo ni približno onoliko koliko joj je govorio da ga ima. Mogu da uzmu umjetnička djela, nakit, kratku bundu od činčile koju joj je poklonio za njihov prvi – i posljednji – Božić u Pensilvaniji. Ali će sačuvati ono što joj je ostalo od ponosa. Uporno povlačenje za ruku ju je probudilo iz užasnih, uznemiravajućih snova. „Mama, mama, mama. Probudi se!“ „Molim?“ Nije čak ni otvorila oči, samo je pružila ruke i povukla svoju curicu u krevet kod sebe. Pripila se pravo uz nju. „Jutro je.“ Otpjevušila je Kali. „Fifi je gladan.“ „Mm.“ Fifi, Kalin očajnički obožavani plišani pas, uvijek se budio gladan. „U redu.“ Ali se ipak ušuškala na još koji trenutak. U nekom času se ispružila, potpuno obučena, na krevet, povukla na sebe crni kašmirski prekrivač i zaspala. Nikada neće uspjeti da ubijedi Kali – ili Fifija – da se pripiju uz nju na još jedan sat, ali bi mogla da odugovlači još nekoliko minuta. „Kosa ti tako dobro miriše“, promrmljala je Šelbi.

„Kalina kosa. Mamina kosa.“ Šelbi se nasmijala kada ju je ćerka povukla za kosu. „Potpuno iste.“ Tamna zlatnocrvena boja se nasljeđivala s majčine strane. Od Maknijevih. Kao i gotovo neukrotive lokne koje je – pošto je Ričard volio glatku i ravnu kosu – fenirala i ispravljala svake nedjelje. „Kaline oči. Mamine oči.“ Kali je prstima razmakla Šelbine kapke – iste tamnoplave oči koje su pri nekom svjetlu izgledale gotovo ljubičaste. „Potpuno iste“, počela je Šelbi, a zatim se trgla kada joj je Kali gurnula prst u oko. „Crvene.“ „Sigurna sam da je tako. Šta Fifi želi za doručak?“ Još samo pet minuta, pomislila je Šelbi. Samo pet. „Fifi želi... slatkiš!“ Krajnje ushićenje u glasu njene ćerke navelo je Šelbi da otvori svoje krvave oči. „Fifi, je l’ to tačno?“ Šelbi je okrenula plišano, veselo lice ružičaste pudlice prema sebi. „Nema ni govora.“ Prevrnula je Kali, zagolicala je po rebrima, i uprkos glavobolji uživala u veselom cičanju. „Onda neka bude doručak.“ Podigla je Kali u naručje. „Zatim moramo da odemo na neka mjesta, moja mala vilinska kraljice, i da posjetimo neke ljude.“ „Marta? Da li Marta dolazi?“ „Ne, malena.“ Mislila je na dadilju na kojoj je Ričard insistirao. „Sjećaš li se da sam ti rekla da Marta više ne može da dođe?“ „Kao tata“, reče Kali dok ju je Šelbi nosila niz stepenice. „Ne baš tako. Spremiću nam divan doručak. Znaš li šta je skoro isto tako lijepo kao slatkiš za doručak?“ „Kolač!“ Šelbi se nasmijala. „Blizu. Palačinke. Palačinke u obliku kuce.“ Kali se zakikotala i naslonila glavu na Šelbino rame. „Volim mamu.“ „Volim Kali“, odgovorila je Šelbi i obećala sebi da će uraditi sve što je potrebno da Kali obezbijedi dobar, bezbjedan život. Poslije doručka je pomogla je ćerki da se obuče i obje ih dobro utoplila. Uživa u snijegu za Božić, a jedva da ga je primijetila u januaru, poslije Ričardove nesreće. Sada je, međutim, već mart i stvarno joj je muka od njega, i od oštrog vazduha koji nije pokazivao znake da će postati topliji. Ali je u garaži bilo dovoljno toplo da smjesti Kali u njeno sjedište i da sve teške kese s odjećom odvuče u džip zaobljenih linija koji vjerovatno neće još dugo imati. Moraće da nađe dovoljno novca da kupi polovan auto. Dobar, pouzdan auto pogodan za djecu. Neki mali kombi, pomislila je dok je izlazila iz garaže. Vozila je pažljivo. Puteve ovdje dobro održavaju, ali je zima učinila svoje bez obzira na to što je predgrađe bilo ekskluzivno, i bilo je rupa. Nikoga ne poznaje ovdje. Zima je bila tako oštra, tako hladna, okolnosti u kojima se našla tako poražavajuće, da je radije ostajala unutra nego izlazila. A i Kali je

zakačila tu gadnu prehladu. Prehladu, sjećala se Šelbi, koja ih je zadržala kod kuće kada je Ričard otišao na put u Južnu Karolinu. Na put koji je trebalo da bude zimski porodični odmor. One bi bile s njim na brodu, i slušajući ćerku kako čavrlja s Fifijem nije mogla da podnese pomisao na to. Umjesto toga, usredsredila se na vožnju i nalaženje komisione radnje. Prebacila je Kali u kolica i psujući hladan vjetar tri kese sa vrha izvukla iz kola. Dok se borila da otvori vrata radnje, držeći kese da joj ne skliznu i zaklanjajući Kali od najjačeg vjetra, neka žena joj je otvorila vrata. „O, bože! Dajte da vam pomognem.“ „Hvala. Malo su preteške pa bi trebalo...“ „Držim ih. Mejsi! Ovo je prava riznica.“ Još jedna žena – ova u poodmakloj trudnoći – izašla je iz zadnje prostorije. „Dobro jutro. Opa, zdravo, slatkišu“, reče ona Kali. „Imaš bebu u stomaku.“ „Da, imam.“ Spustivši ruku na stomak Mejsi se osmijehnula Šelbi. „Dobrodošli u Drugu šansu. Imate li neke stvari za nas da ih pogledamo?“ „Imam.“ Preletivši pogledom po radnji Šelbi je vidjela rafove pune odjeće i raznih modnih detalja. I veoma mali odjeljak namijenjen muškoj odjeći. Nade su joj splasle. „Nisam imala prilike da vas ranije posjetim, tako da nisam sigurna šta vi... Donijela sam uglavnom odijela. Muška odijela i košulje i sakoe.“ „Ne dobijamo ni približno dovoljno muške odjeće.“ Žena koja ju je pustila unutra lupnula je rukom po kesama s odjećom koje je spustila na široki pult. „Da li je u redu da pogledam.“ „Da, samo izvolite.“ „Niste odavde“, prokomentarisala je Mejsi. „O ne, nisam.“ „Došli ste u posjetu?“ „Mi – ja trenutno živim u Vilanovi, tek od decembra, ali...“ „Gospode! Ovo su fantastična odijela. Gotovo da nisu ni nošena, ova do sada, Mejsi.“ „Veličina, Čeril?“ „Četrdeset dva. Uobičajena. I mora da ih ima najmanje dvadeset.“ „Dvadeset dva“, rekla je Šelbi i spojila prste. „Imam još toga u kolima.“ „Još?“ rekoše obje žene u glas. „Cipele – muške, veličina 43, i kapute i jakne i... Moj muž...“ „Taticina odjeća!“ izjavila je Kali kad je Čeril okačila još jedno odijelo na gondolu. „Ne diraj taticina odijela masnim rukama.“ „Tako je, malena. Ah, vidite“, poče Šelbi, tražeći pravi način da objasni. Kali je to riješila umjesto nje. „Moj tata je otišao na nebo.“ „Mnogo mi je žao.“ S jednom rukom na stomaku, Mejsi je posegnula i dodirnula Kali po ruci. „Nebo je lijepo“, reče im Kali. „Tamo žive anđeli.“

„Tako je.“ Mejsi je brzo pogledala Čeril i klimnula glavom. „Zašto ne odete da donesete ostatak?“ reče ona Šelbi. „Možete da ostavite – kako se zoveš, slatkišu?“ „Kali Rouz Foksvort. Ovo je Fifi.“ „Zdravo Fifi. Pazićemo na Kali i Fifija dok ne donesete ostatak.“ „Ako ste sigurni...“ Oklijevala je, a zatim se zapitala zašto bi dvije žene – od kojih je jedna u sedmom mjesecu trudnoće – pobjegle s Kali dok ona ode do kola i nazad. „Vraćam se za minut. Kali, budi dobra. Mama ide samo da uzme nešto iz kola.“ Bile su ljubazne, pomislila je Šelbi kasnije dok je vozila da provjeri banke u tom kraju. Ljudi su obično fini ako im date priliku za to. Uzele su sve, i znala je da su uzele i više nego što su možda namjeravale jer ih je Kali šarmirala. „Ti mi donosiš sreću, Kali Rouz.“ Kali se nasmiješila ne skidajući usta sa slamke od sokića, ali joj je pogled i dalje bio prikovan za ekran DVD-ja na zadnjem sjedištu dok je po desetomilioniti put gledala Šreka.

2 Poslije šeste banke, Šelbi je zaključila da je potrošila sreću za taj dan. A njenoj djevojčici je bio potreban ručak i da malo odspava. Kada je nahranila, oprala i ušuškala Kali – a ušuškavanje je uvijek trajalo dvaput duže nego što se nadala – spremila se da se suoči s telefonskom sekretaricom i govornom poštom svog mobilnog telefona. Razradila je planove za otplatu dugova s kompanijama za kreditne kartice, i imala je osjećaj da su bili krajnje korektni. Uradila je isto i sa Poreskom upravom. Povjerilac hipoteke je pristao da svoja prava istjera prodajom kuće, a jedna poruka je bila od žene iz agencije za nekretnine koja je htjela da zakaže prva razgledanja potencijalnih kupaca. Dobro bi joj došlo da i ona malo dremne, ali ima toliko toga što može da uradi tokom sata – ako Bog bude milostiv – dok Kali spava. Pošto je tako imalo najviše smisla, koristila je Ričardovu kancelariju. Zatvorila je većinu soba u toj velikoj kući, isključujući grijanje gdje god je mogla. Poželjela je da ima vatru i bacila pogled na crno-srebrni dodatak za gas ispod crne mermerne ploče na kaminu. Jedina stvar u kojoj je uživala u ovoj ogromnoj kući bilo je što je mogla da dobije vatru – toplinu i veselo raspoloženje koje je ona stvarala – samo pritiskom na prekidač. Taj pritisak, međutim, košta puno novca, a ona neće da ga troši samo da bi imala plamičke kad joj je dovoljno toplo u džemperu i debelim čarapama. Izvadila je spisak koji je napravila – onoga što mora da se uradi – javila se agenciji za nekretnine, pristala na razgledanja kuće u subotu i nedjelju. Odvešće Kali nekuda, skloniće ih obje i prepustiće čitav taj posao agenciji za nekretnine. U međuvremenu, iskopala je ime kompanije koje su joj dali advokati, a koja će možda kupiti namještaj kako bi izbjegla zapljenu. Ako ne bude mogla odjednom da proda namještaj, ili makar veći dio, pokušaće to da uradi komad po komad prodajom preko interneta – ako ikad opet dođe do kompjutera. Ako ne bude mogla da dobije dovoljno novca za njega, moraće da se suoči s poniženjem da joj ga zaplijene. Nije mislila da će ljudi iz ovog dijela grada potrčati na dvorišnu rasprodaju, a ionako je isuviše hladno. Zatim je uzvratila pozive majci, baki i snaji – i zamolila ih da kažu tetkama i rođacima koji su takođe zvali da su ona i Kali dobro. Samo je prezauzeta dovođenjem stvari u red.

Ne može da im kaže sve, ne još. Nešto već znaju, naravno, a toliko i može da im kaže u ovom trenutku. Razgovor o tome ju je razbjesnio i doveo do suza, a toliko toga treba da uradi. Da bi se uposlila, otišla je u spavaću sobu i sortirala nakit. Njen vjerenički prsten, dijamantske minđuše koje joj je Ričard dao za dvadeset prvi rođendan. Smaragdni privjezak koji joj je dao kada je Kali rođena. Ostale komade nakita, ostale poklone. Njegove satove – šest komada – i čitavu gomilu dugmadi za manžetne. Pažljivo je napravila spisak kao što je uradila s odjećom koju je odnijela u komision. Spakovala je nakit s njihovim sertifikatima i informacijama o osiguranju u vrećice, a zatim je uzela telefon da potraži što bližu juvelirnicu koja se sem prodajom nakita bavi i otkupom. Uzela je kutije koje je pokupila dok su bile napolju i počela da pakuje ono što je smatrala da je njeno i ono što joj je važno. Fotografije, poklone koje je dobila od porodice. Žena iz agencije za nekretnine joj je savjetovala da kuću „depersonalizuje“, učini što manje ličnom, pa će Šelbi upravo to i uraditi. Kada se Kali probudila, Šelbi ju je zanimala dajući joj da obavi sitne zadatke. Dok je pakovala, usput je i čistila. Nije više bilo osoblja za održavanje kuće da riba i glanca beskonačne kilometre pločica, drveta, hroma ili stakla. Spremila je večeru i pojela koliko je mogla. Završila je kupanje, pričanje priča, uspavljivanje, a zatim nastavila pakovanje, odvukla kutije u garažu. Iscrpljena, častila se toplom kupkom u kadi s njenim umirujućim mlazevima, a zatim je otpuzala u krevet s bilježnicom, namjeravajući da napiše sutrašnji plan rada. I zaspala s upaljenim svjetlom. Sljedećeg jutra je ponovo krenula napolje, sa Kali i Fifijem i Šrekom i Ričardovom kožnom akten-tašnom u kojoj je bio njen nakit s dokumentacijom, njegovi satovi i dugmad za manžetne. Pokušala je u još tri banke šireći teritoriju, a zatim je podsjetila sebe da nije u prilici da se rukovodi ponosom i parkirala ispred juvelirnice. Smirila je džangrizavu trogodišnjakinju jer joj je ponovo prekinula film, pa podmitila Kali da bude poslušna time što joj je obećala novi DVD. Govoreći sebi da je to čisto poslovno, samo dolari i centi, ugurala je Kali u prodavnicu. Sve je blistalo i vladao je tajac kao u crkvi između službi. Htjela je da se okrene i ode, samo da ode, ali je primorala sebe da pođe naprijed do žene u strogom crnom odijelu i sa elegantnim zlatnim minđušama. „Izvinite, htjela bih da popričam s nekim o prodaji nakita.“ „Možete da razgovarate s bilo kim ovdje. Prodaja je ono čime se bavimo.“ „Ne, gospođo, hoću da kažem da ja prodajem. Voljela bih da prodam nekoliko komada. Piše da vi i otkupljujete nakit.“ „Naravno.“ Ženine oči su bile stroge kao i njeno odijelo, i sjekle Šelbi od glave do pete. Možda ne izgledam najbolje, pomislila je Šelbi. Možda nisam uspjela da prikrijem tamne podočnjake, ali ako me je baka ičemu naučila onda je to da se prema mušteriji ponašam s poštovanjem.

Šelbi je ukrutila kičmu koja je htjela da se pogne i gledala pravo. „Da li ima nekog s kim bih mogla da popričam, ili biste radije da svoje stvari ponudim nekom drugom?“ „Imate li originalne priznanice za komade koje želite da prodate?“ „Ne, nemam, ne za sve, jer su neki dobijeni na poklon. Ali imam sertifikate i papire od osiguranja. Da li izgledam kao lopov koji svoju ćerku vucara po pomodnim juvelirnicama pokušavajući da proda pokradenu robu?“ Osjetila je kako nešto narasta u njoj, kad da se nekakva brana sprema da pukne i da će pokuljati bijes koji će da preplavi sve što mu se nađe na putu. Možda je i prodavačica to osjetila jer je uzmakla za korak. „Trenutak, molim vas.“ „Mama, hoću kući.“ „Oh, malena, hoću i ja. Ići ćemo. Uskoro ćemo ići kući.“ „Mogu li da vam pomognem?“ Muškarac koji se pojavio izgledao je kao nečiji dostojanstveni djed, kao jedan od onih iz holivudskih filmova o bogatim ljudima koji su oduvijek bili bogati. „Da, gospodine, nadam se. Ovdje kaže da otkupljujete nakit, a ja imam nešto nakita koji moram da prodam.“ „Naravno. Zašto ne odemo tamo? Vi možete da sjednete, a ja ću da pogledam. „Hvala.“ Borila se da drži tu kičmu pravo dok je prolazila kroz radnju do jednog kitnjastog stola. Izvukao je stolicu za nju, i zbog tog gesta je htjela da zajeca kao idiot. „Imam neke komade nakita koje mi je dao moj – moj muž. Imam sertifikate i sve to, dokumentaciju.“ Otvorila je akten-tašnu, izvadila vrećice i kutijice za nakit, koverat sa sertifikatima. „Ja – on – mi...“ Slomila se, zažmurila i udahnula nekoliko puta. „Žao mi je, nikada nisam ovo radila.“ „Sasvim je u redu, gđo... ?“ „Foksvort. Ja sam Šelbi Foksvort.“ „Vilson Braun.“ Prihvatio je njenu pruženu ruku i nježno je protresao. „Gđo Foksvort, zašto mi ne pokažete šta to imate?“ Odlučila je da krene pravo od najskupljeg komada, i otvorila je vrećicu u kojoj je bio njen vjerenički prsten. Spustio je prsten na plišanu krpicu, a kada je izvadio juvelirsku lupu otvorila je koverat. „Ovdje kaže da ima tri i po karata, da je „smaragdno“ brušen, D klase – to bi trebalo da je dobro iz onoga što sam pročitala. Ima još i šest manjih kamenčića i svi su smješteni u ležište od platine. Da li je tako?“ Podigao je pogled sa lupe. „Gđo Foksvort, bojim se da je ovo vještački dijamant.“ „Molim?“ „To je dijamant napravljen u laboratoriji, kao i manji kamenčići.“ Spustila je ruke pod sto da on ne vidi kako se tresu. „To znači da je lažan.“ „To jednostavno znači da je napravljen u laboratoriji. Veoma lijep primjerak vještačkog dijamanta.“ Kali je počela da cvili. Šelbi je čula taj zvuk kroz pulsiranje u glavi, bez razmišljanja je gurnula ruku u torbu i izvadila igračku-telefon. „Zovi baku, malena, reci joj šta radiš. To znači“, nastavila je, „da ovo nije dijamant D klase i da ovaj prsten nije

vrijedan onoliko koliko piše u ovom papiru? Nije vrijedan sto pedeset i pet hiljada dolara?“ „Ne, draga moja, nije.“ Njegov glas je bio nježan kao milovanje, i samo je pogoršao stvar. „Mogu da vam dam imena drugih procjenjivača, tako da možete da zatražite i druga mišljenja.“ „Ne lažete me. Znam da me ne lažete.“ Ali Ričard jeste sve vrijeme. Neće da se slomi, rekla je sebi. Ne sada, ne ovdje. „Da li biste pogledali ostale komade, g. Braun, da mi kažete da li su i oni lažni?“ „Naravno.“ Dijamantske minđuše su bile prave, i to je bilo sve. Voljela ih je jer su bile lijepe i jednostavne. Samo obične minđuše za probušene uši u kojima se nije osjećala čudno kada ih je nosila. Ali joj je mnogo bio drag smaragdni privjezak jer joj ga je dao onog dana kada su doveli Kali kući iz bolnice. A bio je lažan, baš kao i on. „Mogu da vam dam pet hiljada dolara za dijamantske minđuše, ako još želite da ih prodate.“ „Da, hvala vam. To bi bilo lijepo. Možete li da mi kažete gdje bih da odnesem ostatak? Da li je najbolje da odem u zalagaonicu? Da li znate neku dobru? Ne bih voljela da vodim Kali na neko mjesto koje je... znate na šta mislim. Sumnjivo. I možda biste mogli, ako vam nije teško da mi ugrubo kažete koliko sve ovo stvarno vrijedi.“ Zavalio se u stolicu i posmatrao je. „Vjerenički prsten je dobar rad, kao što rekoh, dobar primjerak vještačkog dijamanta. Mogu da vam dam osamsto dolara za njega.“ Sada je Šelbi zauzvrat posmatrala njega dok je izvlačila odgovarajuću burmu. „Koliko dajete za komplet?“ Nije se slomila, i izašla je sa 15.600 dolara – Ričardova dugmad za manžetne nije bila lažna, a dao joj je i nešto što je smatrala bonusom. Petnaest hiljada i šest stotina dolara je bilo više nego što je prethodno imala. Nije bilo dovoljno da otplati dugove, ali je bilo više nego što je imala. Dao joj je i ime druge radnje u kojoj će da pogledaju Ričardove satove. Izazivala je sudbinu s Kali, probala u još dvije banke, a zatim odustala i ostavila to za neki drugi dan. Kali je izabrala DVD Moj mali poni, a Šelbi je kupila sebi laptop i nekoliko fleš drajvova. To je investicija, pravdavala se. Alatka koja joj je potrebna da sve dovede u red. Posao, podsjetila se. Neće da razmišlja o lažnom nakitu kao o još jednoj izdaji, već kao o nečem što joj je omogućilo da malo opuštenije diše. Vrijeme za popodnevno spavanje provela je praveći tabelu, unoseći nakit, novac dobijen za njega. Otkazala je polisu osiguranja – što bi trebalo da joj pomogne da smanji troškove. Komunalije za ovu veliku kuću, čak i sa zatvorenim prostorijama bile su ubistvene, ali će joj novac od nakita pomoći oko toga. Sjetila se vinskog podruma na koji je Ričard bio tako ponosan, izvukla laptop i počela da pravi katalog flaša. Neko će da ih kupi.

I, nek ide život, otvoriće jednu flašu za sebe, popiće čašu vina uz večeru. Otvorila je flašu pinot grigio – naučila je nešto malo o vinima u posljednje četiri i po godine, i bar je znala šta voli. Mislila je da će baš lijepo da ide uz piletinu i knedlice – Kalino omiljeno jelo. Do kraja dana osjetila je da ima veću kontrolu. Naročito kada je našla pet hiljada dolara sakrivenih u kašmirskim čarapama u jednoj Ričardovoj fioci. Sada je u fondu imala dvadeset hiljada dolara da raščisti zbrku i počne ispočetka. Ležeći u krevetu, zagledala je ključ. „Gdje ulaziš, i šta ću tamo da nađem? Ne odustajem.“ Možda bi mogla da unajmi privatnog detektiva. To bi vjerovatno otkinulo dobar komad od tog fonda za raščišćavanja zbrke, ali bi možda bio pametan potez. Sačekaće još koji dan, pokušaće u još nekim bankama bliže centru grada. Možda ode i u sam centar. Sljedećeg dana je dodala trideset pet hiljada od prodaje Ričardovih ručnih satova, i još dvije hiljade i trista dolara od njegovih štapova za golf, skija i teniskog reketa. To joj je toliko popravilo raspoloženje da je odvela Kali na picu između obilazaka banaka. Sada bi možda mogla i da priušti tog detektiva – možda će to i da uradi. Moraće, međutim, da kupi mali kombi, a istraživanje joj je pokazalo da će na to da joj ode veliki dio od tih pedeset osam hiljada. Osim toga, jedino ispravno je da dio tog novca iskoristi za otplatu nekih dugova na kreditnim karticama. Poradiće na prodaji vina, to će da uradi, i time će da plati detektiva. Zasada, provjeriće samo još jednu banku na putu kući. Umjesto da izvlači kolica, naslonila je Kali na svoj bok. Kali je imala onaj napola tvrdoglavi napola dureći pogled. „Neću, mama.“ „Neću ni ja, ali ovo je posljednja. A onda idemo kući i igraćemo se oblačenja za čajanku. Ti i ja, malena.“ „Hoću da budem princeza.“ „Kako želite, Vaše visočanstvo.“ Unijela je kćerku, koja se sada kikotala, u banku. Šelbi je sad znala cijelu proceduru i stala je u najkraći red da sačeka. Nije mogla više ovako da vucara Kali okolo, svakog dana remeteći rutinu, ulazeći i izlazeći iz kola. Dođavola, i sama se osjećala prilično tvrdoglavo i mrzovoljno, mada nema tri i po godine. Ova će ipak da joj bude posljednja. Posljednja uopšte i počeće ozbiljno da traži privatnog istražitelja. Prodaće se namještaj, prodaće se vino. Sada je vrijeme za optimizam a ne za neprekidnu brigu. Namjestila je Kali bolje na bok i prišla službenici na šalteru koja ju je pogledala preko naočara s crvenim ramom. „Mogu li da vam pomognem?“ „Da, gospođo. Moram da razgovaram sa šefom. Ja sam gđa Ričarda Foksvorta, i ovdje imam ovlašćenja. Izgubila sam supruga prošlog decembra. „Žao mi je.“

„Hvala. Mislim da je imao sef u ovoj banci. Imam ključ ovdje kod sebe, i ovlašćenje.“ Ovako je bilo mnogo brže, naučila je, nego da se vrti okolo pričanjem smorenim bankarskim službenicima da je našla ključ i da ne zna za koju je banku. „Gđa Bebington je u svojoj kancelariji, i mislim da će moći da ti pomogne. Pravo preko, ulijevo.“ „Hvala.“ Otišla je preko, našla kancelariju i pokucala na otvorena staklena vrata. „Izvinite, gospođo. Rekli su mi da vama treba da se obratim da bih otvorila muževljev sef.“ Ušla je pravo unutra – još nešto što je naučila – sjela i spustila Kali u krilo. „Imam kod sebe ovlašćenje i ključ. Ja sam gđa Ričarda Foksvorta.“ „Dajte da provjerim. Imaš tako lijepu riđu kosu“, reče ona Kali. „Maminu.“ Kali je pružila ruku da uhvati pramen Šelbine kose. „Da, ista je kao mamina. Vas nema na spisku ovlašćenih za sef, g. Foksvorta.“ „Ja... izvinite?“ „Plašim se, nemamo potpisanu karticu na vaše ime.“ „On ima sef ovdje?“ „Da. I pored ovlašćenja, bilo bi najbolje da g. Foksvort dođe lično. Mogao bi da vas doda na spisak ovlašćenih osoba.“ „On... ne može. On je...“ „Tata je morao da ode na nebo.“ „Oh.“ Lice gđe Bebington je zračilo od saosjećanja. „Mnogo mi je žao.“ „Anđeli pjevaju na nebu. Mama, Fifi sad hoće da ide kući.“ „Uskoro, malena. On... Ričard... Dogodila se nesreća. Nalazio se u čamcu i naišla je oluja. U decembru. Dvadeset osmog decembra. Imam dokumentaciju. Ne izdaju smrtovnicu kad ne mogu da nađu...“ „Shvatam. Moram da vidim vaša dokumenta, gđo Foksvort. I neki dokument sa slikom.“ „Ponijela sam i vjenčani list. Tek da biste sve imali. I policijski izvještaj o tome kad se dogodilo. I ova pisma od advokata.“ Šelbi joj je sve to pružila, ne dišući. „Mogli biste da dobijete sudsko rješenje za pristup.“ „Da li to treba da uradim? Mogla bih da pitam Ričardove advokate – pa, moje advokate sada, valjda, da to urade.“ „Sačekajte trenutak.“ Bebingtonova je čitala dokumentaciju dok se Kali vrpoljila u Šelbinom krilu. „Mama, hoću moju čajanku. Rekla si. Hoću moju čajanku.“ „Napravićemo je čim završimo ovdje. Imaćemo čajanku za princezu. Trebalo bi da razmisliš o tome koje ćeš lutke da pozoveš.“ Kali je počela da ih nabraja, a Šelbi je shvatila da joj se zbog nervoze od čekanja iznenada pripiškilo. „Ovlašćenje je u redu, kao i ostatak vaše dokumentacije. Povešću vas do sefa.“ „Sada?“ „Ako više volite da dođete drugi put...“ „Ne, ne, zaista cijenim ovo.“ Toliko da se osjećala pomalo ošamućeno i bez daha. „Nikada ovo nisam radila. Ne znam šta bi trebalo da radim.“

„Pomoći ću vam. Potreban mi je vaš potpis. Samo da ovo odštampam. Čini mi se da ćeš imati mnogo gostiju na svojoj čajanki“, reče starija žena Kali dok je radila. „Imam unuku tvojih godina. Ona voli čajanke.“ „Može da dođe.“ „Kladim se da bi voljela, ali ona živi u Ričmondu, u Virdžiniji, a to je prilično daleko. Molim vas potpišite ovo, gđo Foksvort.“ Jedva je mogla da čita od misli koje su joj prolijetale kroz glavu. Bebingtonova je uz pomoć elektronske kartice i šifre ušla u neku vrstu trezora gdje su zidovi bili popunjeni fiokama obilježenim brojevima. Broj 512. „Ja ću da se sklonim, ostaviću vas malo samu. Ako vam bude potrebna bilo kakva pomoć, samo me pozovite.“ „Mnogo vam hvala. Mogu li da uzmem ono što je unutra?“ „Imate ovlašćenje. Ne žurite“, dodala je i navukla zavjesu da pregradi prostoriju. „Pa, moram da kažem... dođavola sve.“ Spustila je veliku torbu u kojoj je nosila Kaline i svoje stvari, i Ričardovu akten-tašnu, a zatim je, čvrsto držeći ćerku, stala ispred sefa. „Mama, stežeš me!“ „Izvini, izvini. Gospode, baš sam nervozna. Tu je vjerovatno samo gomila papira koje nije htio da drži u kući. Vjerovatno nema ničeg imalo interesantnog. Možda je i prazan.“ Pa otvori ga, pobogu, naredila je sebi. Gurnula je drhtavom rukom ključ u bravu i okrenula ga. Čak je malo i poskočila kada se sef otvorio. „Evo ga. Nema veze i ako je prazan. Važno je da sam ga pronašla. Sama. Našla sam ga sama. Malena, moram da te spustim na trenutak. Budi tu, budi tu sa mnom.“ Spustila je Kali na pod, izvukla kutiju i stavila je na sto. A zatim se jednostavno zablenula. „Oh, bože. Koje sranje.“ „Sranje, mama!“ „Ne govori to. Ni ja ne treba da govorim tu riječ. “ Morala je da se osloni rukom o sto. Kutija nije bila prazna. A prvo što joj je zapalo za oko bila je gomila uvezanih novčanica. Novčanica od sto dolara. „Deset hiljada u svakoj, i gospode, Kali, ima ih toliko mnogo.“ Njene ruke sad nisu samo drhtale već su se tresle dok je brojala gomile. „Ima ih dvadeset pet. Ovdje ima dvije stotine i pedeset hiljada dolara gotovine.“ Osjećajući se poput lopova, zabrinuto je pogledala prema zavjesi, a zatim gurnula novac u akten-tašnu. „Moram da pitam advokate šta da radim.“ Oko novca, pomislila je, ali šta ću s ostalim? Šta s tri vozačke dozvole sa Ričardovom fotografijom? I nekim tuđim imenima. I pasošima. I poluatomatskim pištoljem kalibra 32.

Pružila je ruku da uzme pištolj, pa je povukla. Htjela je da ga ostavi ali nije mogla da kaže zašto nije htjela da ga dodirne. Ali je natjerala sebe da ga podigne, da skloni šaržer. Odrasla je u planinama Tenesija, s braćom – od kojih jedan sada policajac. Znala je kako da rukuje pištoljem. Ali nije htjela da nosi napunjeni pištolj okolo s Kali. Spustila je pištolj i još dva dodatna šaržera u akten-tašnu. Uzela je pasoše i vozačke dozvole. Pronašla je kartice socijalnog osiguranja na ista tri imena, Ameriken ekspres, Viza kartice. Sve na ta imena. Da li je ijedno od njih pravo? „Mama. Hajde da idemo, hajde da idemo.“ Kali ju je vukla za pantalone. „Sačekaj trenutak.“ „Sad! Mama, sad!“ „Sačekaj trenutak.“ Zbog njenog oštrog i strogog tona Kaline usne su možda zadrhtale, ali se dijete ponekad mora podsjetiti da ono ne vodi glavnu riječ. A mama nije smjela da zaboravi da trogodišnje dijete ima pravo da se umori od vucaranja svud naokolo svakog prokletog dana. Sagnula se i poljubila Kali u glavu. „Skoro sam završila. Moram samo ovo da vratim na mjesto.“ Kali je stvarna, pomislila je Šelbi. To je ono što je važno. Ostalo? Saznaće ona to, ili neće. Ali je Kali stvarna, i od preko 200.000 dolara kupiće pristojan kombi, otplatiće neke dugove, a možda će i da iscijedi dovoljno za učešće za neku kućicu jednom kada bude našla stalni posao. Možda Ričard to nije namjeravao, a ona ne zna šta sve ovo znači, ali je ipak obezbijedio budućnost svojoj kćerki. A njoj je dao prostora da diše, tako da će o ostalom misliti kasnije. Podigla je Kali, stavila torbu na rame i čvrsto stegla akten-tašnu kao da joj život zavisi od toga. „Dobro, djevojčice. Hajdemo na tu čajanku.“

3 Otvorila je sve sobe, ponovo pustila grijanje, čak je uključila i kamin – svih sedam. Kupila je svježe cvijeće, ispekla kolače. Vrijeme koje je provela, za laptopom u istraživanju najboljeg, i to brzog, načina za prodaju kuće ukazivalo je na kolačiće i cvijeće. I kao što su joj iz agencije kategorično tvrdili, što manje ličnog. Da sve bude neutralno. Što se nje tiče, ovo mjesto je toliko neutralno da više i ne može biti. Ne smatra, i nikada nije smatrala da ova velika kuća daje osjećaj srdačnosti. Možda bi se uz prijatniji namještaj i toplije boje mogao steći osjećaj doma. Ali tu je riječ o njenim osjećanjima, a ona nisu tu bitna. Što prije bude ispraznila ovo prokleto mjesto, to će taj dio njenog preteškog duga brže spasti s leđa. Žena iz agencije za nekretnine je stigla naoružana cvijećem i kolačima, pa je Šelbi shvatila da je uzalud potrošila vrijeme i novac za to. Dovela je ono što je zvala tim za scenografiju koji se razmilio naokolo premještajući namještaj, stavljajući još cvijeća, paleći svijeće. Šelbi je kupila tuce mirišljavih svijeća, ali je odlučila da to ne pominje već samo da ih vrati ili da ih zadrži, zavisno od toga šta će djelovati najbolje kada sve ovo završi. „Ovo mjesto je besprijekorno.“ Žena iz agencije je ozareno pogledala Šelbi i potapšala je po ramenima u znak čestitanja. „Vaša ekipa za čišćenje je uradila izvanredan posao.“ Šelbi je pomislila na ponoćna ribanja i glancanja i samo se nasmijala. „Hoću da dobro izgleda.“ „Vjerujte mi, izgleda. Brza prodaja je ponekad nezgodna i to će odbiti neke potencijalne kupce, ali sam ubijeđena da ćemo dobiti ponude, i dobre i ubrzo.“ „Nadam se da ste u pravu. Htjela sam da kažem, imam nekoga ko dolazi u ponedjeljak ujutro da pogleda namještaj, ali ako je neko od potencijalnih kupaca zainteresovan da ga kupi, bilo šta od njega, daću ga ispod cijene.“ „Izvrsno! Ima tako divnih komada. Pobrinuću se da im to dam do znanja. Osvrnula se po posljednji put kritički oko sebe, pomislila na pištolj, dokumenta, novac koji je zaključala u sefu u Ričardovoj kancelariji. Zatim je podigla veliku torbu koju je obično nosila. „Kali i ja ćemo da se sklonimo s puta. Moram da završim neke poslove. I da kupim mali kombi.

Njen tata se možda ne bi složio što je kupila auto koji nije američki, ali pet godina stara tojota koju je našla preko Karmaksa visoko kotira po pitanju sigurnosti i pouzdanosti. A i cijena je bila dobra. Cijena je postala još bolja kad je natjerala sebe da se cjenka – ponudivši gotovinu. Pravu gotovinu. Možda će morati da se zaustavi tri bloka dalje, da spusti glavu na volan. Nikad u životu nije potrošila toliko novca na jednom mjestu. Nikada u životu nije kupila auto. Pustila je sebe da se trese, ali to nije bilo zbog nervoze, ne, ne sada. Bilo je to od nevjerovatnog zadovoljstva. Šelbi En Pomeroj – jer je ona to u suštini šta god pisalo na papirima – upravo je kupila tojotin kombi iz 2010. u veseloj boji trešnje. Sama. Sama samcijata. I oborila je cijenu za hiljadu dolara jer se nije plašila da pita za to. „Biće nam lijepo, Kali“ rekla je, iako je njena kćerka bila već duboko u svijetu Šreka. „Biće nam sasvim lijepo.“ Uzela je mobilni, pozvala lizing kompaniju i dogovorila da dođu i preuzmu džip. I ponovno stisnuvši petlju, upitala da je odvezu da pokupi svoj kombi. Mogla bi da završi i stvar sa osiguranjem sad kada se zahuktala, a Kali je u svom svijetu. Smatraće da joj je džip kancelarija, privremeno. Kada je sredila da se prebaci osiguranje s jednog auta na drugi, provjerila je sajt na kojem je ponudila vina na prodaju. „Oh, pobogu, Kali, imamo ponude.“ Oduševljena, fascinirana, pregledala je sajt sabirući u glavi i zaključila da je već izlicitirano više od hiljadu dolara. „Staviću još dvanaest flaša večeras, eto šta ću da uradim.“ Pošto se činilo da ju je potjerala sreća, spremila se za vožnju u Filadelfiju. Čak i sa GPS-om tri puta je pogrešno skrenula, a stomak joj se grčio zbog saobraćaja. Ipak, pronašla je prodavnicu s krznima i odvukla svoju nijednom obučenu bundu od činčile i ćerku unutra. Na njeno iznenađenje, niko je nije gledao kao da je patetična, niti sa omalovažavanjem, zato što vraća bundu. A to je smaklo popriličan iznos s kreditne kartice, oborivši glavnicu duga na skoro ne-tako-strašnu i smanjujući bolnu kamatu. Predugo je sjedila paralisana, priznala je Šelbi i povela svoju djevojčicu da je počasti jelom u Hepi Milu. Suviše, suviše dugo. Sada je probila led, i bogami, namjerava da napravi bujicu. Sačekala je da izađe van grada, napunila rezervoar – opsovala hladnoću i cijenu benzina – a zatim neko vrijeme besciljno vozila jer je Kali zaspala. Dvaput se provezla pored svoje kuće – ili kuće firme koja je vlasnik hipoteke – i nastavila da vozi kada je izbrojala automobile pred njom. To je dobro, naravno da je dobro, svako ko je došao da pogleda kuću mogao bi da bude kupac. Ali, Gospode, željela je samo da odvede Kali unutra, da se skrasi, da radi na svojoj knjigovodstvenoj tabeli. Razvlačila se van kuće toliko dugo da na kraju tu ostane samo žena iz agencije. „Kali stvarno mora da piški.“ Stigle su na vrijeme – jedva. Kada se vratila u veliku sobu, žena iz agencije je sjedila i radila na svom tabletu.

„Razgledanje kuće je bilo veoma uspješno. Preko pedeset ljudi, a u ovo doba godine to je izvanredno. Bilo je dosta interesovanja, a imamo i dvije ponude.“ „Ponude.“ Zapanjena, Šelbi je spustila Kali. „Niske ponude, i mislim da ih zajmodavac neće prihvatiti, ali početak obećava. A imamo i četvoročlanu porodicu koja je veoma zainteresovana. Imam dobar osjećaj u vezi s njima. Razmisliće i javiće mi.“ „To je sjajno.“ „Imam i jednu ponudu za namještaj u spavaćoj sobi. Jedan od posjetilaca je poveo sestru, i mada sestra nije zainteresovana za kuću, interesovao ju je namještaj. Njena ponuda je malo preniska po mom mišljenju, a htjela bi da ga uzme odmah. Najkasnije u ponedjeljak.“ „Prodato.“ Žena se nasmijala, a onda iznenađeno zatreptala kada je shvatila da Šelbi to ozbiljno misli. „Šelbi, nisam vam čak ni rekla njenu ponudu.“ „Nema veze. Mrzim taj namještaj. Mrzim svaki komadić namještaja u ovoj kući. Sem u Kalinoj sobi“, ispravila se, sklanjajući ćerki kosu pozadi kad je izvukla korpu s igračkama koju je Šelbi držala u donjem kuhinjskom ormariću. „To je jedini namještaj koji sam ja izabrala. Što se mene tiče, može da dođe i da sve to otjera još večeras. Ima ovdje još dosta drugih mjesta gdje može da se spava.“ „Možemo li da sjednemo?“ „Izvinite, naravno. Izvinite, gđo Tinsdejl, samo sam malo napeta.“ „Rekla sam ti da me zoveš Dona.“ „Dona. Da li hoćeš kafu ili nešto drugo? Potpuno sam zaboravila na lijepo ponašanje.“ „Samo sjedi. Brineš o mnogo toga. Iskreno rečeno, ne znam kako izlaziš na kraj sa svim tim. Želim da ti pomognem. To mi je posao. Ponuda za namještaj je suviše niska. Dozvoli mi da dam našu cijenu. Nema ničeg lošeg u cjenkanju Šelbi, ali mi se ne sviđa osjećaj da te iskorišćavaju. Čak i ako je namještaj ružan.“ „Oh!“ Nešto je u Šelbi jednostavno bljesnulo. Nalik pravdanju. „Da li i ti tako misliš? Stvarno?“ „Gotovo za svaki komad namještaja, osim Kaline sobe.“ Šelbi se nasmijala, a smijeh se na njen užas za tren oka pretvorilo u cviljenje. „Žao mi je. O, bože, žao mi je.“ „Mama.“ Kali joj je dopuzala u krilo. „Nemoj da plačeš. Mama, nemoj da plačeš.“ „Dobro sam.“ Stegla je Kali i zaklatila se. „Dobro sam. Samo sam umorna.“ „Mama mora da spava.“ „Dobro sam. Dobro sam, malena. Ne brini.“ „Sipaću ti čašu vina“, izjavila je Dona i izvukla maramice iz džepa. »Ti samo sjedi. Vidjela sam flašu u frižideru.“ „Malo je prerano.“ „Ne, danas nije. Sad mi reci“, nastavila je dok je išla po čašu. „Šta još hoćeš da prodaš? Slike?“ „Oh, bože, da.“ Iscrpljena do koske, pustila je Kali da joj maramicom obriše lice. „Stavila sam na spisak da se pozabavim time. Uopšte ne razumijem ovakve slike.“ »Tepihe? Lampe?“

„Spakovala sam sve što želim odavde, osim Kaline sobe i svoje odjeće, i nekoliko stvarčica koje su mi potrebne dok još živimo ovdje. Ne želim ništa od ovoga, gđo... Dona. Čak ni posuđe nije moje.“ „Dolje je prilično dobra kolekcija vina.“ „Stavila sam dvadeset i četiri flaše na onlajn prodaju, na onaj sajt koji sam našla. Ljudi već licitiraju. Staviću još dvanaest vačeras.“ Dona je nakrivila glavu, po Šelbinom mišljenju, procjenjujući je. „Baš si pametna.“ „Da sam pametna ne bih bila u ovom škripcu. Hvala“, dodala je kada joj je Dona pružila vino. „Mislim da to nije tačno, ali hajde da počnemo od situacije u kojoj smo sada. Možeš li da mi kažeš ime kompanije koja dolazi zbog namještaja?“ „Dolbi i sinovi, iz Filadelfije.“ „Dobro. To je dobro, i upravo oni koje bih preporučila.“ Pijuckajući vino, Dona je unosila zabilješke u svoj tablet govoreći žustro. „Daću našu ponudu, ali ova žena će morati da pogleda stvarnosti u oči ako je ozbiljan kupac za namještaj iz spavaće sobe. Inače, Čad Dolbi – to je najstariji sin i najvjerovatnije onaj koji će doći da ti ponudi cijenu, daće ti fer ponudu. Znam nekoga ko će ti dati ponudu i za kuhinjsko posuđe, staklariju i barske čaše. A tu su i dva trgovca umjetninama koje bih ti preporučila.“ „Ne znam kako da ti zahvalim.“ „To mi je posao“, podsjetila ju je Dona. „A i zadovoljstvo. Imam ćerku koja je samo nekoliko godina mlađa od tebe. Nadam se da bi i njoj neko pomogao ako se ikada nađe u... ovakvom škripcu. Primijetila sam da si ispraznila muževljev garderober.“ „Jesam. Mama je dobro, malena.“ Poljubila je Kali u kosu. „Idi sada da se igraš. Većinu stvari sam odnijela u Drugu šansu“ rekla je Doni kada joj je Kali skliznula iz krila. „Savršeno. Mejsi i Čeril su vrlo dobre u svom poslu, a njihova radnja je dosta prometna.“ „Da li poznaješ sve žive?“ „To je dio posla. Šta je s knjigama?“ „Spakovala sam svoje knjige, one koje volim. Ričard je kupio one koje su ostale u biblioteci. Samo ih je kupio – kako se ono kaže? – đuture, u vezanoj kupovini.“ „A mi ćemo da ih isto tako prodamo.“ Dona je klimnula glavom lupnuvši svoj tablet. „Dodaću to u bilješke. A ako hoćeš, povezaću te s nekim ljudima koji se time bave. Možeš da im zakažeš kada da dođu.“ „To bi bilo divno. Mnogo bi mi značilo. Čini mi se da sam se predugo kolebala pokušavajući da shvatim šta da radim s čime.“ „Prema onome što vidim, lijepo si ti to shvatila.“ „Hvala, ali je velika pomoć kada te neko posavjetuje i uputi. Mnogo si ljubazna. Ne znam zašto sam zbog tebe bila tako nervozna.“ Dona se sad nasmijala. „Umijem ja tako da djelujem na ljude. Da li da kontaktima dam broj tvog mobilnog ili kućnog telefona?“ „Možda možeš da im daš oba. Trudim se da imam mobilni kod sebe, u džepu, ali ponekad zaboravim.“ „Dogovoreno. To su sve poslovni ljudi, i gledaju da zarade. Ali neće da ti zakidaju na cijeni. Ako ti još nešto padne na pamet, samo mi javi.“ Osmijehnula se. „Zaista

poznajem sve redom. I, Šelbi, dobiću ponudu za ovu kuću, i to dobru. To je divan prostor na prvorazrednom mjestu, i pravi kupac je tamo negdje. Pronaći ću tog pravog kupca.“ „Vjerujem da hoćeš.“ I zbog toga je Šelbi te noći spavala bolje nego nedjeljama ranije. Cijele sljedeće nedjelje nije prestajalo da joj se vrti u glavi. Pogodila se s Dolbijem i sinovima, isporučila vino prodato preko onlajn aukcionarske kuće, pokupila prilično lijep ček iz komisiona za neku Ričardovu odjeću – i iznijela tri vreće za odjeću iz svog ormana. Prihvatila je ponudu za posuđe i staklariju, sve to lijepo spakovala – i kupila komplet od četiri šarena plastična tanjira, činije i šolje. Poslužiće. Mada je možda bilo razumnije da okrnji dug na svakoj od njih, isplatila je u potpunosti dugovanje na jednoj kreditnoj kartici. Jedna manje, pomislila je, ostaje još jedanaest. Umjetnička djela – koja nisu bila originali kako je Ričard tvrdio – nisu vrijedila onoliko koliko se nadala. Ali je njihova brojnost uspjela da nadoknadi dio toga. Svakog dana se osjećala sve lakše. Nije uspjela da je poremeti čak ni oluja koja je nanijela četrdesetak santimetara snijega. Umotala je Kali kao Eskimče, i zajedno su napravile prvog Snješka Bijelića. Nema ničega o čemu bi pisala svojima kod kuće, pomislila je, ali je uradila upravo to, slikajući telefonom da bi slike poslala u Tenesi. A ova avantura je toliko iscrpila njenu djevojčicu da su Kali i Fifi bili ušuškani u krevet u sedam. To je Šelbi omogućilo dugo, pristojno veče za rad na njenoj tabeli, računima i spisku stvari koje treba uraditi. Da li bi ovaj novac ovdje trebalo da iskoristi da potpuno otplati jednu od manjih kreditnih kartica, i sasvim je očisti? Ili bi taj novac trebalo da uplati na jednu od većih, da smanji kamatu? Ma koliko željela da kaže dvije kartice manje, ostaje ih još deset, imalo je više smisla da smanji kamatu. Pažljivo je napravila onlajn uplatu, onako kako je sama naučila, i upisala to u svoju tabelu. Četiri stotine osamdeset šest hiljada i četiri stotine dolara manje. Ostalo joj je da otplati još samo dva miliona, sto osamdeset i četiri hiljade. Ne računajući naredni račun koji je stigao od advokata i knjigovođa. Ali, dođavola, u ovom trenutku, to je djelovalo kao sitniš. Telefon je zazvonio, i kada je vidjela Donino ime na ekranu, zgrabila ga je. Možda. „Halo.“ „Zdravo Šelbi, Dona ovdje. Znam da je malo kasno, ali sam htjela da ti kažem da smo dobili dobru ponudu za kuću.“ „O! Baš lijepa vijest.“ „Mislim da će zajmodavac ovu da odobri. Znaš da to može da potraje nedjeljama čak i mjesecima, ali uradiću sve što mogu da to proguram. To je porodica o kojoj sam

ti pričala, ona sa prvog razgledanja. Kuća im se zaista sviđa, a lokacija je upravo ono što su željeli. I još nešto – ona mrzi onaj namještaj.“ Šelbi se nasmijala, podigla lice prema plafonu i opustila se. „Zaista?“ „Mrzi ga iz sve snage. Rekla mi je da je morala da gleda van njega, da se pretvara da ga nema, da bi zaista vidjela kuću, njen raspored. On je nervozan zbog ubrzane prodaje, ali je ona želi, pa će on da legne na rudu. I mislim da će, ako se kreditor uzjoguni i insistira da iznos bude bliži oglašenoj cijeni, ovaj kupac pristati na to. „Oh, pobogu, Dona.“ „Neću da se istrčavamo, ali mislim da treba da proslaviš, bar malo.“ „Osjećam se tako da bih se skinula gola i igrala po cijeloj ovoj prokletoj kući.“ „Šta god da djeluje.“ „Možda samo onaj dio s igranjem. Hvala ti. Mnogo ti hvala.“ „Držimo palčeve, Šelbi. Pozvaću povjerioce odmah ujutro. Lijepo spavaj.“ „I ti. Hvala još jednom. Zdravo.“ Nije se skinula gola ali je pojačala satelitski radio. Zapjevala je uz Adel, igrala po kancelariji skidajući riječi, puštajući glas. Nekada je imala ambicije, aspiracije, snove. Biće pjevačica – zvijezda. Ima lijep glas i ona ga je njegovala, koristila, cijenila. Upoznala je Ričarda zahvaljujući svom glasu kada je došao u mali klub u Memfisu gdje je bila vodeća pjevačica u grupi koju su zvali Horajzon. Imala je devetnaest godina, pomislila je sada. Ne dovoljno stara ni da legalno kupi pivo u tom klubu, mada bi joj Taj, njihov bubnjar koji je bio pomalo zaljubljen u nju, ponekad prokrijumčario flašu korone kad je mogao. Bože, tako je lijepo ponovo pjevati, igrati. Osim za uspavanke, glas nije koristila za pjevanje mjesecima. Uz Adel je prešla pravo na Tejlor Svift, a zatim je petljala s daljinskim da isključi zvuk kada je telefon ponovo zazvonio. Igrajući još uvijek i smijući se, javila se. „Halo.“ „Tražim Dejvida Matersona.“ „Žao mi je, pogriješili ste broj.“ „Dejvid Materson', ponovio je i izdiktirao broj telefona. „Da, to je ovaj broj, ali...“ Nešto joj je zapelo u grlu. Morala je da se nakašlje, stežući jako slušalicu. „Žao mi je, ovdje ne živi niko ko se tako zove.“ Spustila je slušalicu prije nego što je stigao da kaže još nešto, a onda je otišla do sefa i pažljivo unijela šifru. Stavila je koverat na sto i otvorila ga krutim i drhtavim prstima. U toj koverti je držala lična dokumenta koja je našla u bančinom sefu, ona s Ričardovim nasmijanim licem. Jedan komplet dokumenata glasio je na ime Dejvid Alen Materson. Nije joj više bilo ni do pjevanja ni do igranja. Iz nekog neobjašnjivog razloga morala je da provjeri da li su sva vrata zaključana, da provjeri alarm. Uprkos trošenju struje, ostavila je upaljeno svjetlo u foajeu i u hodniku na spratu. Umjesto da ode u svoj krevet, uvukla se kod Kali. Ležala je dugo budna, moleći se da telefon ne zazvoni ponovo.

*** Kompanija za namještaj je poslala ekipu koja je spakovala stvari iz dvije gostinske sobe, foajea i trpezarije, u kojoj Šelbi nije jela još od Ričardove nesreće. Poslije upornog cjenkanja pristala je da proda stvari iz spavaće sobe privatnom kupcu. Obrisala je još jednu ratu, isplatila i drugu kreditnu karticu. Dvije manje, ostaje još deset. Sticao se utisak da je kuća još veća i neprijatnija kada je iz nje iznešen toliki namještaj. Imala je neprijatan, dosadan osjećaj u dnu kičme da treba i sama da ode, ali je još bilo nekih sitnica za koje je morala da se pobrine. Imala je zakazan sastanak u jedan i trideset s kupcem za knjige – dogovoren baš u to vrijeme jer Kali tada spava. Vezala je kosu pozadi, stavila viseće minđuše od akvamarina koje su joj baka i djed poklonili za Božić. Nanijela je malo bronzanog pudera i malo rumenila jer je bila veoma blijeda. Umjesto debelih čarapa koje je voljela da nosi po kući obula je crne cipele s visokom štiklom. Njena baka je tvrdila da visoke potpetice možda malo stežu nožne prste, ali zato podižu ženino samopouzdanje. Poskočila je kada se začulo zvono na ulaznim vratima. Kupac za knjige je poranio dobrih petnaest minuta, stigao u vrijeme kada je planirala da skuva kafu i donese kolačiće u biblioteku. Požurila je niz stepenice, u nadi da on neće ponovo pozvoniti. Kali preko dana ima lak san. Otvorila je vrata muškarcu mlađem i zgodnijem nego što je očekivala – što je, po njenom mišljenju, govorilo koliko se uopšte možete pouzdati u pretpostavke. „Gospodine Loderdejl, vrlo ste tačni.“ „Gđo Foksvort.“ Spretno je ispružio ruku da se rukuje. „Uđite s te hladnoće. Nikad se neću navići na ove zime na sjeveru.“ „Niste dugo u ovim krajevima.“ „Ne, samo dovoljno dugo da proguram zimu. Dajte mi vaš kaput.“ „Zahvaljujem.“ Bio je čvrste, zdepaste građe, snažnog lica s četvrtastom vilicom i hladnim očima boje lješnika. Ni nalik, pomislila je, mršavom, starijem knjiškom moljcu s cvikerima iz njene mašte. „Dona... gđa Tinsdejl je rekla da bi vas možda interesovale knjige koje imam.“ Okačila je debelu mornarsku jaknu u plakar u foajeu. „Mogu odmah da vas povedem do biblioteke da pogledate?“ „Imate impresivan dom.“ „Veliki, u svakom slučaju“, rekla je vodeći ga pozadi, pored dnevne sobe s klavirom koji niko nije svirao, kroz salonski dio s bilijarskim stolom koji je tek trebalo da proda, u biblioteku. Bila bi to njena omiljena soba, pored Kaline, samo da je mogla da je učini prijatnijom, toplijom. Za sada je, međutim, imala vatru, a skinula je i teške draperije –

stavila je i njih na gomilu za prodaju – tako da je zimsko sunce, onoliko koliko ga je bilo, moglo da uđe kroz prozore. Sav namještaj ovdje, kožna sofa čija se boja, po njenom mišljenju može nazvati šampita žutom, i tamnosmeđe stolice, previše sjajni stolovi, biće prodati do kraja nedjelje. Nadala se da će i kutije pune knjiga u kožnim povezima koje niko nikada nije pročitao takođe otići. „Kao što sam vam rekla preko telefona, uskoro se selim, pa bih voljela da prodam knjige. Već sam spakovala one koje želim da zadržim, ali ove – pa, iskreno rečeno, moj muž ih je kupio jer je smatrao da izgledaju dobro u ovoj sobi.“ „Izgledaju impresivno, kao i kuća.“ „Vjerujem da je tako. Mene, valjda, više interesuje ono što je u knjizi nego kako ona izgleda u ormanu. Ukoliko želite da ih pogledate, mogu da vam skuvam kafu.“ Tumarao je okolo i nasumice izvukao jednu knjigu. „Faust.“ „Čitao sam kako mnogi ljudi kupuju knjige na ovaj način, onako na metar. Za dekoraciju.“ Htjela je da stegne ruke, morala da naredi sebi da se smiri. Do sada je morala da se navikne na sve ovo, pomislila je, ne bi trebalo da je to i dalje uzrujava. „Po meni bi bilo ljepše – prijatnije za oči, za moje oči“, ispravila se, „da nisu sve tako jednake. Povezi, visina. I valjda moram da kažem, nisam od onih koji bi se sklupčali pored vatre uz Fausta.“ „Niste jedini.“ Vratio je knjigu na mjesto i okrenuo one svoje hladne oči prema njoj. „Gđo Foksvort, ja nisam Loderdejl. Zovem se Ted Privet.“ „Oh, da li vas je g. Loderdejl poslao da pogledate?“ „Ja nisam trgovac knjigama, ja sam privatni istražitelj. Razgovarao sam s vama prije neko veče. Pitao sam za Dejvida Matersona.“ Povukla se korak unazad. U štiklama ili bez njih, mogla bi da trči i trčala bi brže od njega. Da ga odvuče napolje, dalje od Kali. „A ja sam vam rekla da ste dobili pogrešan broj. Sada morate da odete. Očekujem nekoga svakog trenutka.“ „Potreban mi je samo minut.“ Smiješeći se, podigao je ruke kao da želi da joj pokaže da je bezopasan. „Samo radim svoj posao, gđo Foksvort. Pratio sam trag o Dejvidu Matersonu do ove oblasti, i moje informacije... Imam fotografiju.“ Posegnuo je rukom u unutrašnji džep jakne, pružajući drugu ruku naprijed da bi je primirio. „Ako biste samo pogledali. Da li poznajete ovog čovjeka?“ Srce joj je tuklo kao ludo. Pustila je nepoznatog čovjeka u kuću. Postala je neoprezna jer je mnogo ljudi ulazilo i izlazilo, i ona ga je pustila unutra. Dok njena djevojčica spava na spratu. „Pustili ste me da pomislim da ste neko drugi.“ Šibala ga je glasom, nadala se da to peče. „Da li tako radite svoj posao?“ „Zapravo, da. Povremeno.“ „Ne dopadate mi se mnogo ni vi ni vaš posao.“ Istrgla mu je fotografiju iz ruke. Zurila je u nju. Znala je da će na slici da bude Ričard, ali ju je pogled na njega – na njegov osmijeh filmske zvijezde, na smeđe oči s primjesama zlatnog – teško pogodio. Kosa mu je bila

tamnija, i imao je kratku kozju bradicu, zbog koje je, po njenom mišljenju, izgledao starije, baš kao na onoj kartici za sef u banci. Ipak, bio je to Ričard. Muškarac na fotografiji bio je njen muž. Njen muž je bio lažov. Šta je bila ona? „Ovo je slika mog pokojnog muža, Ričarda.“ „Prije sedam mjeseci je ovaj čovjek – pod imenom Dejvid Materson – prevario jednu ženu u Atlanti za pedeset hiljada dolara.“ „Ne znam o čemu pričate. Ne poznajem nikakvog Dejvida Matersona. Moj muž je bio Ričard Foksvort.“ „Dva mjeseca prije toga, Dejvid Materson je prevario grupicu investitora u Džeksonvilu, na Floridi, za dvostruko veću sumu. Mogu da idem unazad, da nabrajam, uključujući i veliku provalu u Majamiju od prije oko pet godina. Dvadeset pet miliona u rijetkim markama i nakitu.“ Poslije onoga što je saznala posljednjih nedjelja, prevare je nisu zaprepastile. Ali joj se zbog krađe i vrijednosti pokradenih stvari stomak grčio i vrtilo joj se u glavi. „Ne znam o čemu pričate. Hoću da odete.“ Dok je vraćao fotografiju nije skidao pogled sa nje. „Materson je u najskorije vrijeme bio stacioniran u Atlanti, gdje je vršio prevare s nekretninama. Živjeli ste u Atlanti prije nego što ste došli ovamo, je l’ tako?“ „Ričard je bio finansijski konsultant. I mrtav je. Da li shvatate? Umro je odmah poslije Božića, tako da ne može da odgovori na vaša pitanja. Ja ne znam odgovore na njih. Nemate prava da dođete ovdje ovako, da uđete na prevaru i plašite me.“ Još jednom je podigao ruke u znak mira – ali je nešto u njegovim očima reklo Šelbi da uopšte nije bezopasan. „Ne pokušavam da vas uplašim.“ „E pa, jeste. Udala sam se za Ričarda Foksvorta u Las Vegasu, u Nevadi, 18. oktobra 2010. Nisam se udala ni za kakvog Dejvida Matersona. Ne znam nikoga ko se tako zove.“ Usne su mu se iskrivile u podrugljivi osmijeh. „Bili ste udati četiri godine, ali tvrdite da ne znate kako je vaš muž zaista zarađivao za život? Čime se zaista bavio? Ko je zaista bio?“ „Ako pokušavate da mi kažete da sam budala, stanite u red. Kako je zarađivao za život? Koji život?“ Potpuno savladana, digla je ruke u vazduh. „Ova kuća? Ako ne uspijem da je prodam, i to brzo, zaplijeniće je. Hoćete da kažete da je Ričard varao ljude, krao od njih? Gotovo trideset miliona dolara? Pa, ako je to tačno, i onaj ko vas je unajmio da ga nađete može da stane u red. Ja pokušavam da se iskobeljam iz tri miliona dolara duga koliko mi je ostavio. Morate da odete, idite i recite vašem klijentu da ima pogrešnog čovjeka. Ili ako nije pogrešan, taj čovjek je mrtav. Ne mogu ništa da uradim oko toga. Ako hoće da me proganja zbog novca, pa, kao što sam rekla, postoji red i malo je poduži.“ „Gospođo, hoćete da povjerujem da ste živjeli s njim četiri godine, a da nikada niste čuli za Matersona? Ne znate ništa?“ Bijes joj je pojeo strah. Bilo joj je dosta. Baš dosta, od tog bijesa je planula. „Nije me uopšte briga šta vi mislite, g. Privet. Ni malo. I ako ste upali ovdje očekujući da samo

izvučem gomilu prokletih maraka i nakita ili stotine hiljada u gotovini iz džepa, samo da vas se riješim, ja vjerujem da ste i glupi i nepristojni. Gubite se.“ „Samo tražim informacije o...“ „Nemam nikakve informacije. Ne znam ništa o ovome. Znam samo da sam zaglavljena na ovom mjestu koje ne poznajem, s ovom kućom koju ne želim, jer...“ „Jer?“ „Ne znam više ni sama.“ Sada je čak i bijes popustio. Bila je samo umorna. „Ne mogu da vam kažem ono što ne znam. Ukoliko imate bilo kakva pitanja, možete da razgovarate s Majklom Spirsom ili Džesikom Brodvej. Spirs, Kanon, Fajf i Hanover. To su filadelfijski advokati koji se bave ovom zbrkom u kojoj se nalazim. Sada, ili idite ili zovem policiju.“ „Idem“, reče on, prateći je dok je izlazila i išla pravo do plakara po njegovu jaknu. Izvadio je vizit kartu i pružio joj je. „Možete da me pozovete ako se sjetite nečega.“ „Ne mogu da se sjetim onoga što ne znam.“ Ipak je uzela karticu. „Ako je Ričard taj koji je uzeo novac vašeg klijenta, žao mi je zbog toga. Molim vas, ne vraćajte se ovdje. Drugi put vas neću pustiti.“ „Sljedeći put bi na vratima mogli da budu policajci“ rekao joj je. „Imajte to na umu. I sačuvajte tu vizit kartu.“ „Oni ne hapse ljude zato što su glupi. A to je moj jedini zločin.“ Otvorila je vrata, i trgla se od iznenađenja zbog čovjeka koji se upravo spremao da pozvoni. „Ah. Gđa Foksvort? Uplašio sam vas. Ja sam Martin Loderdejl.“ Bio je to stariji čovjek s blijedoplavim očima iza naočara sa žičanim ramom i fazoniranom bradom sa više sijedih nego crnih. „Hvala što ste došli g. Loderdejl. Doviđenja g. Privet.“ „Sačuvajte tu karticu“ rekao joj je Privet, obišao Loderdejla i otišao očišćenom stazom do sivog auta. Znala je automobile – uostalom, njen djed je automehaničar, i pažljivo je pogledala taj auto. Honda sivik, sive boje, s tablicama iz Floride. Ako ga ponovo vidi u susjedstvu, pozvaće policiju. „Dajte mi vaš kaput“, rekla je Loderdejlu. Do kraja nedjelje biblioteka i spavaća soba bile su ispražnjene. Prodala je bilijarski sto, klavir, Ričardovu opremu za vježbanje i bezbroj sitnica preko malih oglasa. Jedna od deset preostalih kreditnih kartica bila je tako blizu da bude otplaćena da je to gotovo mogla da osjeti. Skinula je preostale slike sa zidova, prodala i njih i luksuzni aparat za kafu i skupi blender za bar. *** A kada se probudila u jutru koje je trebalo da bude prvi dan proljeća s petnaestak santimetara snijega koji je pritom još padao, poželjela je da otpuzi nazad u vreću za spavanje Princeza Fiona koja joj je trenutno služila kao krevet.

Živi u prokletoj gotovo ispražnjenoj kući. Još gore, njena djevojčica živi u prokletoj gotovo praznoj kući, bez prijatelja, bez ikoga s kim bi pričala ili se igrala sem svoje majke. Četiri i po godine ranije, jedne vrele oktobarske večeri tamo na zapadu, kupila je lijepu plavu haljinu – Ričard je volio da je vidi u plavom – provela cio sat fenirajući kosu jer je volio da je prava, i prošetala do oltara glupe kapelice s bijelom ružom u ruci. Mislila je da je to najsrećniji dan u njenom životu, ali to uopšte nije bio njen život. Samo iluzija, i još gore, čista laž. I svakog dana poslije toga trudila se najbolje što je znala da bude dobra supruga, da nauči da kuva onako kako Ričard voli, da se spakuje i krene kad se Ričardu prohtje, da se oblači onako kako se njemu sviđa. Da se pobrine da je Kali čista i nahranjena i lijepo obučena kada se on vrati kući. Gotovo je sa svim tim, pomislila je. „Gotovo je sa svim tim“, promrmljala je. „Pa zašto smo još ovdje?“ Otišla je u svoj stari dio za oblačenje, gdje je nevoljno već počela pakovanje nekih stvari u kofer Luj Viton koji joj je Ričard kupio u Njujorku umjesto torbe koju je napunila odjećom kad je pobjegla s njim. Sada se pakovala uveliko, a zatim je prekršila strogo pravilo i smjestila Kali sa Šrekom i pahuljicama u kuhinju dok je pakovala ćerkine stvari. Držeći se jednog od strogih pravila svoje majke da sem policije, vatrogasaca i vodoinstalatera ne zove nikoga prije devet ujutro – sačekala je tačno devet da pozove Donu. „Zdravo, Šelbi, kako si?“ „Ponovo pada snijeg.“ „Ova zima nikako da prođe. Kažu da će biti dvadesetak santimetara snijega, ali bi trebalo da to poraste na metar i dvadeset do subote. Nadajmo se da je ovo posljednji trzaj.“ „Ne računam na to. Dona, u kući nije ostalo mnogo toga sem mene i Kali. Hoću da ponesem TV iz kuhinje, onaj sa šanka, kući za moju baku. To bi joj se dopalo. I jedan od onih s velikim ravnim ekranom, bilo koji. Izbrojala sam, ima ih devet u ovoj kući. Hoću samo da odnesem jedan kući mom tati. Ne znam da li bi kupci možda htjeli ostale? Znam da prodaja nije zaključena, ali mogle bismo na njoj da rasprodamo televizore. Iskreno, ne zanima me koliko bi mi platili za njih.“ „Mogu to da im predložim, naravno. Da im kažem da ti daju ponudu.“ „To bi baš bilo lijepo. Ako ih ne žele ili hoće samo neke od njih, ja ću se pobrinuti za to.“ Nekako, pomislila je trljajući bolnu sljepoočnicu. „Ali... kad završim razgovor s tobom, zvaću firmu za selidbe. Ne mogu da stavim Kalin namještaj u kombi, ne pored svih kutija koje nosim i kofera i njenih igračaka. I, Dona, zamoliću te za jednu ogromnu uslugu.“ „Naravno. Šta mogu da učinim?“ „Potrebno mi je da staviš neko poštansko sanduče na zaključavanje na kuću, tako da nas dvije možemo da završavamo svu potrebnu papirologiju ako ovo uspije, običnom ili elektronskom poštom ili kako god. Moram da idem kući, Dona.“ Čim je to rekla, čim je to izgovorila, smanjila joj se napetost u ramenima.

„Moram da odvedem Kali kući. Zbog svega što se dešavalo nije imala prilike da se sprijatelji ni sa jednim djetetom svojih godina. Kuća je prazna. Mislim da je oduvijek i bila, ali sad ne možeš da se pretvaraš da nije. Ne mogu da ostanem ovdje ni sekund više. Ako uspijem sve da sredim odlazimo sutra. Najkasnije u subotu.“ „Nije to nikakva usluga ni problem. Pobrinuću se za kuću, ne brini. Vozićeš sav taj put, sama?“ „Imam Kali. Odjaviću ovaj fiksni broj, ali imaću kod sebe mobitel ako ti budem potrebna. I laptop, tako da ću imati imejl. Ako ova prodaja ne uspije, samo pokaži kuću nekom drugom. Ali se nadam da hoće, nadam se da će je dobiti ti ljudi koji je žele, i da će od nje stvoriti dom. A mi moramo da odemo.“ „Hoćeš li da mi pustiš imejl kad stigneš tamo? Brinuću malo za tebe.“ „Hoću, i bićemo dobro. Voljela bih da sam ranije znala koliko si fina. Ovo je zazvučalo glupo.“ „Nije“, reče Dona smijući se. „I ja bih voljela da sam znala isto za tebe. Ne brini ni oko čega ovdje. Ako nešto treba da ti se uradi poslije dolaska kući, samo mi reci. Šelbi, imaš prijateljicu u Filadelfiji.“ „I ti imaš u Tenesiju.“ Kada je spustila slušalicu, Šelbi je duboko uzdahnula. Pažljivo je napravila spisak svega što treba da uradi. Čim precrta posljednju stavku na njemu, krenuće kući. Odvešće Kali u Randevu Ridž.

4 Utrošila je veći dio dana, i malo kreativno podmitila Kali, ali je uspjela da je spriječi da je prekida. Pogasila je račune, druge prebacila, promijenila adresu za izvještavanje. Iznos koji je zatražila firma za selidbe da rasklopi Kalin namještaj, pošalje ga i ponovo sklopi natjerala je da se štrecne. Razmišljala je da unajmi malu prikolicu za selidbe i sama to uradi. Ali bi joj tako zatrebala pomoć da snese krevet i komodu niz stepenice i utovari ih u prikolicu. Zato je progutala knedlu i pristala. Isplatilo se, po njenom mišljenju, jer su joj sljedećeg dana, za napojnicu od dvadeset dolara, radnici skinuli veliki TV sa zida u dnevnoj sobi, umotali ga i prenijeli u kombi. Dona je održala obećanje i postavila poštansko sanduče na zaključavanje na kuću. Spakovala je šta je ostalo, a ono što bi moglo da joj zatreba na putu stavila u veliku kesu. Možda je glupo što kreće tako kasno u petak. Mnogo bi bilo pametnije, mnogo razumnije da krene svježa ujutro. Ali nije htjela da provede još jednu noć u kući koja nikada nije bila njena. Prošla je kroz kuću, od dna do vrha, od vrha ponovo do dolje, a zatim je stala u dvospratnom foajeu. Sada je vidjela, bez napadnih slika i pretjerano glatkog namještaja, kakva bi kuća mogla da bude. Sa toplijim bojama, nježnijim tonovima, možda s ponekim velikim komadom starog namještaja, nečim što ima dušu, stočićem u predsoblju da se stavi cvijeće, svijećama. Mješavina starog i novog, pomislila je, ciljajući na nenametljivost i eleganciju s primjesom veselog. Stara ogledala – da, poredala bi stara ogledala različitih oblika duž tog zida, pomiješala knjige s porodičnim fotogrfijama i lijepim sitnicama na tim policama. I... Nije više njena, podsjetila se. To nije više njena kuća, nije više njen problem. „Neću da kažem da mrzim ovo mjesto. Nije pošteno prema onome ko se bude uselio poslije mene. To bi bilo isto kao da se baca kletva na nju. Zato ću samo da kažem da sam se brinula o njoj najbolje što sam mogla dok sam mogla.“ Ostavila je ključeve na šanku sa zahvalnicom za Donu, a zatim je potražila Kalinu ruku. „Dođi djevojčice, krećemo na naše putovanje.“ „Idemo da vidimo baku i djeda i prabakicu i pradjedicu.“ „Tako je, i sve ostale.“

Izašla je do garaže s Kali koja je u kolicima vozila svoju Pepeljugu – njenu nekad omiljenu princezu koju je trenutno potisnula Fiona – i s torbom sa najpotrebnijim stvarima za noćenje. „Hajde da vežemo tebe i Fifija.“ Dok je vezivala Kali u sjedište, Kali je pomazila Šelbi po obrazu. Bio je to njen znak za: Pogledaj me i obrati pažnju. „Šta je, malena?“ „Bićemo tamo uskoro?“ O, neee. Nije bila sigurna da li je to zabavlja ili je prosto nešto sa čim se mora pomiriti, i Šelbi je pomazila Kalin obraz. Ako su razne verzije Jesmo li konačno stigli? počele prije nego što su izašle iz garaže, onda je na pomolu jedno veoma dugo putovanje. „Idemo čak tamo do Tenesija, sjećaš se? To će da potraje, pa neće biti baš tako brzo. Ali...“ Raširila je oči da pokaže uzbuđenje koje slijedi. „Prespavaćemo u motelu. Kao avanturisti.“ „Turisti.“ „Tako je. Ti i ja, Kali Rouz. Prstiće na nosiće“, dodala je, a Kali se zakikotala i stavila prstiće na nos kako bi Šelbi zatvorila bočna vrata kombija. Izvezla se iz garaće i sjedila na trenutak dok se vrata nisu sasvim spustila. „I to je to“, reče. Odvezla se bez osvrtanja. Saobraćaj je bio pravo mučenje, ali neće se nervirati zbog toga. Trajaće koliko bude trajalo. Da bi sačuvala Šreka za trenutke kad udari prava dosada, zabavljala je Kali pjesmama, onima koje je njena djevojčica znala, i novim koje je sačuvala da bi izbjegla beskonačno ponavljanje i sačuvala zdrav razum. Uglavnom je uspijevalo. Prelazak granice s Merilendom doživjela je kao pobjedu. Željela je da nastavi, samo da nastavi dalje, ali je tri sata kasnije natjerala sebe da siđe s auto-puta. Hepi mil je izmamio osmijeh na Kalino lice i stvorio zadovoljan osjećaj u njenom stomaku. Još dva sata, pomislila je Šelbi, a onda će joj ostati malo manje od pola puta do kuće. Staće da prenoće. Već je izabrala motel i unijela rutu u GPS. Kada je stala u Virdžiniji, shvatila je da je donijela dobru odluku. Kali je bilo dosta svega i postajala je mrzovoljna. Avantura skakanja po krevetu u motelu promijenila joj je raspoloženje. Čista pidžama, Fifi i pričica za laku noć postigli su željeni efekat. Mada je sumnjala da bi njenu djevojčicu sada i vatromet probudio, Šelbi je ušla u kupatilo da pozove svoje kod kuće. „Mama. Stale smo da prespavamo, kao što sam rekla da ćemo uraditi.“ „Gdje ste, gdje ste tačno sada?“ „U hotelu Best Vestern kod Vajtvila u Virdžiniji.“ „Da li je čist?“ „Jeste, mama. Provjerila sam ocjene na internetu prije nego što sam krenula ovamo.“

„Zaključala si vrata?“ zahtijevala je da zna Ada Me. „Zaključana su, mama.“ „Podglavi kvaku stolicom, za svaki slučaj.“ „Dobro.“ „Kako je taj anđelak?“ „Čvrsto spava. Bila je tako dobra tokom vožnje.“ „Jedva čekam da je se dočepam. I tebe, bombonice. Voljela bih da si mi prije polaska rekla da krećeš danas. Klej Džunior bi došao tamo gore, dovezao bi te ovamo.“ Ona je jedino žensko dijete, podsjetila se Šelbi, i najmlađa od njih troje. Njena majka će izludjeti od brige. „Dobro sam, mama, stvarno. Dobro smo, i već smo na pola puta. Klej radi i ima svoju porodicu.“ „I ti si njegova porodica.“ „Jedva čekam da ga vidim. Da vidim sve vas.“ Da vidi ta lica, da čuje te glasove, da vidi ta brda, zelenilo. Bezmalo je zaplakala od te pomisli, pa se potrudila da doda malo veselosti u glas. „Potrudiću se da krenem na put do osam, ali može da se desi da bude i malo kasnije. Ipak, treba da stignem tamo najkasnije do dva. Pozvaću te da znaš zasigurno. Mama, hoću još jednom da ti zahvalim što si nam dozvolila da budemo kod tebe.“ „Neću to da čujem od tebe. Moje rođeno dijete i njeno dijete. Ovo je i tvoj dom. Dođi kući, Šelbi En. “ „Vidimo se sutra. Reci tati da smo noćas na sigurnom.“ „Neka tako i ostane. I odmori se malo. Zvučiš umorno.“ „Jesam malčice. ’Ku noć, mama.“ Mada nije bilo ni osam, uvukla se u krevet i nekoliko minuta kasnije spavala je kao njena djevojčica. *** Probudila se usred mraka, unezvijerena od sna kojeg se sjećala u djelićima. Oluja na moru, ogromni talasi koji preplavljuju čamac – kotrljajuću bijelu tačku u demolirajućem crnilu mora. A ona je upravljala čamcem boreći se s teškom mukom da izdrži dok su talasi šibali, munje sijevale. A Kali, Kali je negdje plakala i dozivala je. Zatim Ričard? Da, da, Ričard u jednom od svojih finih odijela kako je vuče dalje od komandi jer ne zna kako se upravlja čamcem. Ona ništa ne zna da uradi. Zatim padanje, padanje, padanje u to duboko smrtonosno more. Smrznuta i potresena, sjedila je u nepoznatoj mračnoj sobi pokušavajući da ponovo dođe do daha. Jer je Ričard bio taj koji je upao u vodu, ne ona. Ričard je taj koji se udavio. Kali je spavala, s njenim slatkim dupencetom podignutim u vazduh. Bezbjedna i topla.

Skliznula je naniže i ležala mazeći Kalina leđa da se utješi. Ali je sa spavanjem bilo gotovo, pa je odustala od njega i tiho otišla u kupatilo. Stajala je, premišljajući se. Da li da ostavi otvorena vrata da bi Kali, ako se probudi na nepoznatom mjestu, znala gdje joj je mama? Ili da zatvori vrata tako da svjetlo i zvuci tuširanja ne probude njenu djevojčicu, što bi se garantovano desilo? Našla je srednje rješenje i ostavila vrata tek malo odškrinuta. Pomislila je da joj hotelski tuš nikada nije više prijao, toplotom je uklanjao posljednje ostatke jeze od sna, spirao posljednje ostatke umora. Ponijela je šampon, gel za tuširanje. Stekla je naviku da uživa u kvalitetnim proizvodima mnogo prije nego što je upoznala Ričarda. Zapravo je odrasla njegujući se njima, jer je njena baka vodila najbolji salon ljepote u Randevu Ridžu. A sada još i dnevni spa centar, pomislila je Šelbi. Baku, jednostavno, ništa ne može da zaustavi. Jedva čeka da je vidi, da ih sve vidi. Da samo bude kod kuće, da udiše planinski vazduh, da vidi zelenilo, plavetnilo, da čuje glasove od kojih se nije osjećala kao da nešto nije u redu sa njenim. Umotala je kosu u peškir znajući da će njeno sušenje potrajati, i uradila nešto što ju je majka naučila kada je bila jedva nešto starija od Kali. Namazala se losionom svuda po tijelu. Osjećaj je bio tako dobar, taj dodir kože na koži, makar to bile samo njene ruke. Mnogo je vremena prošlo otkad ju je neko dodirnuo. Obukla se, provirila da provjeri Kali, i samo još malo odškrinula vrata kad je počela da se šminka. Neće da ide kući sva blijeda i umornih očiju. Ne može da promijeni ništa oko toga što kući ide mršava, ali će joj se apetit popraviti kad jednom stigne tamo, kada se smjesti i dovede svoju liniju u red. Odjeća i detalji su takođe bili lijepi – crne helanke, zelena košulja boje trave zbog koje je pomišljala na proljeće. Dodala je minđuše, štrcnula se parfemom, jer prema Adi Me Pomeroj, žena nije potpuno obučena bez njega. Zaključila je da se dotjerala najbolje što može, vratila se u spavaću sobu i spakovala sve sem Kaline odjeće za dolazak kući. Lijepe plave haljinice s bijelim cvjetićima i bijelog džemperića. Zatim je uključila lampu pored kreveta i zavukla se u krevet da njuškanjem probudi kćerku. „Kali Rouz. Gdje je moja Kali Rouz? Da li je još u Zemlji snova i jaše ružičaste ponije?“ „Ovdje sam, mama!“ Topla i meka kao zečić, okrenula se u Šelbinim rukama. „Mi smo na „vanturi“.“ „Nego šta.“ Držala ju je u zagrljaju još neko vrijeme jer su to oni dragocjeni trenuci. „Nisam se upiškila u krevet.“ „Znam. Ti si velika djevojčica. Hajde sad da piškiš i da se obučeš.“ I pored toga što je uplela Kalinu kosu u pletenicu i vezala je plavom mašnicom da se slaže s haljinom, ponovo umila djevojčicu nakon što je doručkovala galete, sipala gorivo u kombi, do pola osam su već bile na putu. Rani polazak, pomislila je Šelbi. Shvatiće to kao dobar znak za ono što joj predstoji. Stala je u deset sati da još jednom piške, nalila se kolom, napunila Kalinu flašicu i poslala poruku majci.

Krenule rano. Saobraćaj nije loš. Trebalo bi da stignemo do pola jedan. Volimo te! Kada je ponovo izašla na auto-put, sivi auto se neprimjetno uključio tri auta iza nje. I držao to rastojanje. Znači, mlada udovica se uputila kući u polovnom kombiju. Svaki njen postupak je razuman, normalan, običan. Ipak, ona nešto zna, pomislio je Privet. A on će saznati šta je to. Kada je ugledala planine, njihove divne zelene kosine, Šelbino srce joj je toliko steglo grlo da su oči počele da je peku. Mislila je da zna koliko ovo želi, koliko joj je potrebno, ali je bilo više od toga. Sve ovdje je sigurno i stvarno. „Vidi, Kali. Pogledaj tamo. Tamo je dom. Tamo su Smokiji.“ „Baka je u ’mokijima’.“ „Ssssmokijima“ rekla je Šelbi i smiješeći se pogledala u retrovizor. „Ssssmokijima. Baka i djed i prabaka i pradjed i u’ka Klej i u’na Gili i u’ka Forest.“ Torokala je imena članova porodice, i na Šelbino iznenađenje popamtila većinu njih, sve do imena pasa i mačaka. Možda, pomislila je Šelbi, nisam jedina koja ovo želi i kojoj je ovo potrebno. Do podneva je već vijugala, krivudala nagore kroz zelenilo s napola otvorenim prozorom da osjeti miris planine. Miris borovine, rijeka i potoka. Ovdje nema snijega. Umjesto toga niče divlje cvijeće – zvjezdice, kapljice boja – a uz kuće i brvnare pored kojih prolazi nalaze se narcisi žuti poput svježeg putera. Veš ovdje leprša na žicama da bi čaršavi ponijeli taj miris u spavaće sobe. Sokolovi kruže po plavetnilu neba. „Gladna sam. Mama, Fifi je gladan. Jesmo li stigli? Mama, jesmo li stigli?“ „Uskoro, malena.“ „Je l’ možemo da budemo tamo sada?“ „Uskoro. Ti i Fifi možete da pojedete nešto kod bake.“ „Hoćemo keksiće.“ „Možda.“ Prešla je preko onoga što su mještani zvali Bilijev potok, nazvanom po dječaku koji se udavio u njemu prije nego što je njen otac rođen, i zemljani put koji je vodio skroz u udolinu i nekih ruševnih i montažnih kuća gdje su lovački psi lajali u kućicama, a puške bile napunjene i pri ruci. I znak za kamp Planinski potok gdje je njen brat Forest radio jednog davnog ljeta, i gdje je otišao na kupanje bez odjeće – i još ponešto – sa Emom Kejt Edison. Šelbi je to znala jer je Ema Kejt bila njena najbolja drugarica, od pelena kroz cijelu srednju školu. Sada je prošla i skretanje za hotelski kompleks koji je sagrađen kada je imala desetak godina. Njen brat Klej je tamo radio, vodio je turiste na rafting na brzim vodama. Tamo je upoznao i svoju ženu dok je radila kao poslastičar u hotelu. Gili je sada bila trudna s njihovim drugim djetetom. Ali prije žena i djece, prije poslova i karijera, oni su neobuzdano krstarili ovim krajem. Znala je staze i potoke, sve virove za kupanje i mjesta gdje crni medvjed tumara. Išla bi sa svojom braćom, sa Emom Kejt, za vrelih ljetnih dana u grad da kupi kolu u prodavnici, ili u bakin salon da izmoli za novac za troškarenje.

Znala je mjesta za sjedenje i gledanje u vječnost. Znala je kako zvuči leganj kada bi sumrak pao u oblacima nježne, nježne sive nakon što bi rumeno sunce zamrlo iza planinskih vrhova. Znaće to ponovo, pomislila je. Sve to. I što je još važnije, znaće to njena kćerka. Njoj je bio poznat opojni osjećaj tople trave pod stopalima, ili pljuskanja hladne vode iz potoka po nogama. „Molim te, mama, molim te. Možemo li da budemo tamo?“ „Sada smo stvarno blizu. Vidiš onu kuću tamo? Poznavala sam djevojčicu koja je tamo živjela. Zvala se Lorili, a njena mama, gđa Mejblin, radila je za baku. Još uvijek radi, a mislim da mi je baka rekla da i Lorili radi za nju. A vidiš li, pravo ispred nas, ono grananje puta?“ „Grane su na drveću.“ „Tako je.“ Nestrpljiva gotovo koliko i njena ćerka, Šelbi se nasmijala. „Ali to znači i račvanje puta – raskrsnicu gdje možeš da odeš na jednu ili na drugu stranu. Da smo otišle udesno – kojom rukom bojiš? Da smo otišle tim putem, bile bismo u Randevu Ridžu za tili čas. Ali mi idemo ulijevo...“ Svakim časom sve uzbuđenija, Šelbi je skrenula na krak koji vodi ulijevo – možda malo brže nego što je trebalo. „I pravo kući.“ „Bakinoj kući.“ „Tako je.“ Nekoliko kuća, od kojih su neke bile izgrađene poslije njenog odlaska, stajalo je raštrkano po okolini – a put je i dalje vijugao i penjao se. Kuća Eme Kejt, s velikim kamionetom na prilaznom putu na kojem je sa strane pisalo Momci za popravke. A zatim, evo ga. Dom. Automobili i kamioneti su bili na sve strane, primijetila je. Gusto parkirani na prilaznom putu, poredani pored puta. Djeca koja jure po dvorištu ispred kuće i psi sa njima. I proljećno cvijeće koje su njeni roditelji pazili kao bebu već je krasilo obod lijepe kuće na sprat. Šindra od kedrovine se presijavala na suncu, a ružičasti dren kojim se njena majka toliko ponosila cvjetao je lijep kao uskršnje jutro. Između stubova na prednjem tremu bio je okačen transparent. ŠELBI I KALI ROUZ, DOBRODOŠLE KUĆl! Možda bi spustila glavu na volan i zaplakala od čiste zahvalnosti, ali je Kali skakutala u svom sjedištu. „Napolje! Napolje! Mama, požuri.“ Vidjela je još jedan znak prislonjen na nogare za sječenje drva ispred kuće. REZERVISANO ZA ŠELBI Dok se smijala, dva dječaka su primijetila njen kombi i dotrčala uzvikujući. „Mi ćemo da ga sklonimo, Šelbi!“ Bili su to dječaci njenog strica Gredija, koji kao da su izrasli još petnaestak santimetara od kad ih je vidjela za Božić. „Neko pravi žurku?“ uzviknula je.

„Za tebe je. Ćao, Kali, ćao.“ Stariji dječak – Mejkon – zakucao je na Kalin prozor. „Ko to, mama? Ko?“ „To je tvoj rođak, Mejkon.“ „Bata Mejkon!“ Kali je mahala s obje ruke. „Zdravo, zdravo!“ Sklonila je kombi s puta i s velikim olakšanjem okrenula ključ i ugasila ga. „Stigle smo, Kali. Napokon.“ „Izlazi, izlazi, izlazi.“ „Pokušavam.“ Prije nego što je stigla da obiđe oko kombija, djeca su se sjatila oko nje da otvore bočna vrata, a dotrčala je njena majka. Visoka oko sto osamdeset, Ada Me je imala duge noge da brzo pređe put od kuće do kombija. Njena žuta haljina je lepršala i podizala se oko tih nogu, isticala krunu njene riđe kose. Prije nego što je uspjela da se pribere, bila je uhvaćena u medvjeđi zagrljaj i okružena mirisom L Air du Temps, parfemom koji je zaštitini znak njene majke. „Stigle ste! Evo mojih djevojaka! Gospode, Šelbi En, mršava si kao zmija. Sredićemo mi to. Pobogu djeco, napravite nam malo mjesta ovdje. Vidi ti nje, vidi ti nje!“ Uhvatila je Šelbino lice u ruke i podigla ga. „Sve će biti u redu“, rekla je kad su Šelbine oči zasuzile. „Nemoj da pokvariš maskaru. Sada je sve dobro. Kako otvaraš ova vrata?“ Šelbi je povukla ručku tako da su bočna vrata kliznula i otvorila se. „Bako! Bako!“ Kali je ispružila ruke. „Napolje, napolje!“ „Izvadiću te odatle. Kako je, pobogu, izvlačiš odatle? Ma, vidi je samo!“ Ada Me je prekrila Kalino lice poljupcima kad je Šelbi otkopčala pojas za vezivanje. „Lijepa si kao zračak sunca u maju. A imaš i lijepu haljinicu. Oh, zagrli čvrsto baku.“ U žutim sandalama s potpeticama, Ada Me se vrtila u krug na putu dok se Kali zalijepila za nju kao priljepak. „Vrtimo se na sve strane.“ Suze su lile niz obraze Ade Me dok se vrtila. „Nemoj da plačeš, bako.“ „To je samo od radosti, ali je dobro što sam stavila vodootpornu maskaru. Ima nas ovdje napolju, u kući, u zadnjem dvorištu gdje su već raspalili veliki roštilj. Imamo hrane da nahranimo cijelu vojsku i šampanjac da proslavimo.“ Držeći Kali na boku, Ada Me je povukla Šelbi u zagrljaj tri generacije. »Dobrodošla kući, mala.“ „Hvala ti, mama, i više nego što mogu da kažem.“ „Hajde da uđemo u kuću, da popijete malo slatkog čaja. Kombi za selidbe je stigao ovdje nema ni dva sata.“ „Već?“ „Odnijeli su sve pravo gore u Kalinu sobu. Sve smo to lijepo i simpatično namjestili. Tvoja soba je odmah pored mamine“, rekla je dok su ulazile u kuću. „Šelbi, smjestila sam te u Klejovu staru sobu jer je veća od one u kojoj si bila prije. Svježe je okrečena, a imamo i nov dušek. Stari je dotrajao. Kali je u Forestovoj staroj sobi, pa znaš da ćete između imati ono zajedničko kupatilo. Imamo tamo neke fine nove peškire za vas. Uzela sam ih iz maminog spa centra, tako da su lijepi.“ Šelbi bi joj rekla da nije trebalo toliko da se muči, ali Ada Me ne diše ako ne pravi frku.

„Gili je ispekla divan kolač. Ta djevojka samo što ne pukne, ali peče kao Beti Kroker.“ Njen brat Klej je izašao. Bio je visok na roditelje, a na oca je povukao taman ten i oči. Cereći se, cimnuo je Šelbi i zavrtio je kao čigru. „I bilo je vrijeme da dođeš ovdje“, promrmljao joj je u uvo. „Čim sam mogla.“ „Daj je ovamo“, naredio je majci i istrgnuo Kali. „Zdravo, sunašce, sjećaš me se?“ „U’ka Klej.“ „Djevojke uvijek pamte lijepe momke. Hajde da se uvalimo u nevolje.“ „Ako iko to može, može Klej“ rekla je Ada Me i obujmila Šelbi oko struka. „Treba ti neko hladno piće i stolica.“ „Osjećam se kao da sam sjedila danima, ali popiću nešto hladno. Porodica se raširila svud po kući tako da je bilo još grljenja i dobrodošlice, još i više kada su stigle do kuhinje. Gili je – zaista je izgledala da je spremna da pukne – stajala s dječakom na svom boku, možda samo godinu dana mlađim od Kali. „Daj mi ga.“ Klej je prebacio sina, Džeksona, na drugi bok. „Sad imam komplet.“ Izjurio je kroz zadnja vrata ispustivši ratnički poklič zbog kojeg je oboje mališana zacičalo. „Rođeni tata. A dobra stvar je“, dodala je Ada Me, nježno pomazivši Gilin stomak, „što sada možeš da sjedneš.“ „Dobro se osjećam. Sada još i bolje.“ Zagrlila je Šelbi, ljuljajući se dok je to radila. „Baš je lijepo vidjeti te. Imamo bokal čaja napolju, i mnogo piva. I četiri boce šampanjca – tvoja mama je proglasila da je to samo za dame, jer nijedan muškarac ovdje ne zna da ga cijeni.“ „Tako se čini. Počeću od čaja.“ Šelbi nije još došla do daha, ali je riješila da će ga uhvatiti kasnije. „Gili, izgledaš jednostavno divno.“ Kosa joj je bila plava koliko je Klejeva bila tamna, zaglađena unazad u lijep konjski rep da joj otvori lice – okruglo od trudnoće. Oči boje blistavoplavog različka. „Zaista divno. Jesi li dobro?“ „Sjajno sam. Još pet nedjelja i dva dana.“ Šelbi je izašla na široki trem s pogledom na veliko zadnje dvorište i baštu s povrćem koje je već nicalo, na djecu koja su se penjala po igračkama, na roštilj koji se pušio, na izletničke stolove poredane kao vojnici i stolice s privezanim balonima. Njen otac je stajao pored roštilja – kao general – s jednom od svojih glupih kecelja. Ova je preporučivala da poljubite njegov griz. Našla mu se u naručju u sekundi. Neće da se slomi, rekla je sebi. Jednostavno neće da pokvari atmosferu. „Ćao, tata.“ „Ćao, Šelbi.“ Sagnuo se onako visok sa svojih stodevedeset i poljubio je u tjeme. Zgodan i u formi, maratonac iz hobija, seoski ljekar po profesiji, prigrlio ju je. „Mnogo si mršava.“ „Mama je rekla da će to da popravi.“ „Onda i hoće.“ Ponovo ju je privukao. „Doktor kaže jelo, piće, mnogo sna i maženja. To će biti dvadeset dolara.“ „Stavite to na moj račun.“

„To svi kažu. Hajde, idi, uzmi to piće. Moram da završim rebarca.“ Kada je zakoračila unazad bila je uhvaćena u medvjeđi zagrljaj otpozadi. Prepoznala je divno bockanje brkova, izmigoljila se i zagrlila ga. „Djedice.“ „Baš sam pričao Vi prije neki dan – Vi, nešto ovdje nedostaje. Ne mogu tačno da kažem šta. Sad znam. To si bila ti.“ Pružila je ruku, protrljala dlanom sive brkove boje stijene i pogledala u njegove vesele plave oči. „Drago mi je što si me našao.“ Spustila je glavu na njegove kao bačva velike grudi. „Ovdje je kao karneval. Sve je zabavno i puno boja.“ „Vrijeme je da se vratiš na karneval. Spremaš se da ostaneš?“ „Džek“, promrmljao je Klejton. „Naređeno mi je da ne postavljam pitanja.“ Te vesele oči su očas posla mogle da se pretvore u ratoborne – a to su i radile. „Ali proklet da sam ako ne pitam sopstvenu unuku da li se ovog puta sprema da ostane kod kuće.“ „Tatice, u redu je. I, da, spremam se da ostanem.“ „Dobro. Vi me sad gleda poprijeko jer te zadržavam. Na šest sati od tebe“, rekao je i okrenuo je. Viola Makni Donahju je stajala tamo u jarkoplavoj haljini, s titanskom kosom koja joj je padala u finim loknama, s velikim naočarima za sunce kao u filmske zvijezde spuštenim niz nos, i upadljivo plavim očima iznad njih. Ne izgleda kao nečija baka, pomislila je Šelbi, ali joj je ipak doviknula dok je jurila preko travnjaka. „Bako.“ Viola je spustila ruke sa bokova i ispružila ih. „I bilo je krajnje vrijeme, ali mislim da si najbolje sačuvala za kraj.“ „Bako. Tako si lijepa.“ „Zar nemaš sreće što izgledaš kao ja? Ili kako sam izgledala prije trdesetak godina. To su Maknijeva krv i dobra njega kože. Taj tvoj anđelak ima isto.“ Šelbi je okrenula glavu i osmijehnula se kada je vidjela Kali s rođacima kako se valja po travi s dva mlada psa. „Ona je moja i duša i tijelo.“ „Znam.“ „Trebalo je da...“ „Te priče ’trebalo je’ su gubljenje vremena. Prošetaćemo malo“, rekla je kada su Šelbine oči zasuzile. „Da pogledamo povrtnjak tvog oca. Najbolji paradajz u Ridžu. Skloni sad brigu na stranu. Samo je skloni.“ „Mnogo je toga, bako. Više nego što sada mogu da kažem.“ „Briga ne rješava probleme, samo pravi bore na ženinom licu. Zato otjeraj brigu na stranu. Ono što treba da se uradi biće urađeno. Sada nisi sama, Šelbi.“ „Ja... zaboravila sam taj osjećaj, i sve ovo mi djeluje kao san.“ „Ovo je ono što je stvarno i oduvijek je bilo. Dođi ovamo, draga, drži se još malo.“ Privukla je Šelbi bliže i protrljala je po leđima. „Sada si kod kuće.“ Šelbi je pogledala planine, zamagljene oblacima, tako jake, tako postojane, tako stvarne. Sada je stvarno kod kuće.

5 Neko je iznio bendžo njenog djeda, i ubrzo je žena njenog ujaka Grejdija, Rozal, držala violinu, njen brat Klej gitaru. Željeli su da sviraju blugras, muziku planina. Te visoke vesele note, bliska harmonija žica po kojima se svira i struže, probudili su joj sjećanja, upalili svjetlo u njoj. Stvorili osjećaj nekakvog rođenja. Ovdje su bili njeni počeci, u muzici i planinama, u zelenilu i okupljanjima! Porodica, prijatelji i susjedi su se sjatili oko baštenskih stolova. Posmatrala je rođake kako plešu na travnjaku, majku u žutim sandalama s potpeticama kako ljulja malog Džeksona u ritmu muzike. I tamo, oca s Kali u krilu kako vode naizgled vrlo ozbiljan razgovor dok jedu krompir salatu i pečena rebarca. Smijeh njene bake pronosio se iznad muzike dok je Viola prekrštenih nogu sjedila na travnjaku, pijuckala šampanjac i smiješila se ozareno Gili. Mlada sestra njene majke, Vajnona, nije skidala pogled s najmlađe kćerke koja se nije odvajala od mršavog momka u pocijepanim farmerkama za kojeg je njena tetka govorila „onaj Halisterov mali“. Pošto je njena sestra od tetke Lark imala šesnaest godina i vijugave obline seoskog puta, Šelbi je shvatila da je budno oko opravdano. Ljudi su joj stalno nutkali hranu, a ona je jela jer je sad osjećala budan pogled svoje majke. Pila je šampanjac iako ju je on podsjećao na Ričarda. A i pjevala je jer je njen djed to tražio. Cotton-Eyed Joe i Salty Dog, Lonesome Road Blues i Lost John. Riječi pjesama su joj dolazile u sjećanje kao da ih je pjevala juče, a sama radost pjevanja u dvorištu, puštanje da se muzika uzdigne ka velikoj sunčanoj plavoj činiji neba, umirila je njeno izmučeno srce. Zaboraviće ona to, pomislila je, zaboraviće sve to jer su čovjek kojeg nikada zapravo nije upoznala i život kakav je znala bili lažni od početka do kraja. Nije li čudo što je ono pravo i istinito ovdje i što je čekalo na nju? Kad je mogla da pobjegne, ušunjala se u kuću i popela se uz stepenice. Srce joj je bilo prepuno kada je ušla u Kalinu sobu. Ružičasti zidovi i kitnjaste bijele zavjese koje su uokviravale prozor s pogledom na zadnje dvorište i planine iza njega. Sav taj lijepi bijeli namještaj, i potpuno namješten krevet s ružičasto-bijelim baldahinom. Namjestili su čak i neke lutke i igračke i knjige na bijelu policu, stavili čak i neke plišane životinje na krevet. Možda je soba bila upola manja od one u velikoj kući, ali izgleda upravo onako kako treba. Prošla je kroz kupatilo – blistavo, jer kod njene majke i ne može da bude drugačije – i ušla u nekadašnju sobu svog brata. U ono što je sada njena soba. Njen stari gvozdeni krevet u kojem je spavala i sanjala tokom djetinjstva bio je okrenut prema prozoru, baš kao što je bio i u sobi niže niz hodnik. Jer je najviše

voljela da se budi s pogledom na planine. Sada je preko njega bio prebačen jednostavan bijeli jorgan, ali, pošto je Ada Me bila to što jeste, stavila je dekorativne čipkaste jastučiće uz gvozdeno uzglavlje, a preko njih je bilo razbacano još zelenih i plavih jastučića. Prekrivač – ponovo u plavim i zelenima nijansama – koji je isheklala njena prabaka ležao je sklopljen kod nogu. Zidovi su bili u toploj zagasitozelenoj boji, kao planine. Krasila su ih dva akvarela – radovi njene rođake Džeslin. Nježne sanjive boje, proljećna livada i olistala šuma u zoru. Vaza s bijelim lalama – njenim omiljenim – stajala je na njenom starom toaletnom stočiću, zajedno s njenom fotografijom u srebrnom ramu kako drži Kali od osam mjeseci. Donijeli su gore i njene kofere. Nije to tražila – nije morala. Kutije pa, one su vjerovatno već složene u garažu i čekaju da ona odluči šta će sa stvarima prema kojima je osjećala obavezu da ih zadrži iz onog života koji kao da više nije bio njen. Duboko dirnuta, sjela je na krevet. Čula je muziku i glasove kroz prozor. Tako se i osjećala, samo za korak odvojena, iza stakla, sjedeći u sobi iz djetinjstva, pitajući se šta da radi s onim što je ponijela sa sobom. Treba samo da otvori prozor i postane dio svega toga. Ali... Sada, danas, svi su joj poželjeli dobrošlicu kući, ali su sve drugo ostavili neizrečeno. Ipak, pitanja koja su promrmljana uz dobrodošlicu će doći na red. Dio onoga što je donijela sa sobom su odgovori i još više pitanja. Koliko još toga treba da kaže, i kako to da kaže? Kakva vajda od toga da kaže nekome da je njen muž bio lažov i varalica – strahovala je da je možda bio i nešto gore od toga. Duboko u sebi se plašila da je bio prevarant i lopov. A šta god da je bio – čak i ako se ispostavi nešto još gore – ipak je on otac njenog djeteta. Mrtav, ne može da se brani niti da objasni ma šta od toga. A sjediti i jadikovati zbog toga neće ništa da riječi. Zalud propušta ovaj doček kući, ovaj sunčani dan, muziku koja postaje sve intenzivnija. Zato će da siđe, pojede malo kolača – mada joj je već pomalo muka. Dok je tjerala sebe da ustane, da siđe, čula je nečije korake u hodniku. Ustala je i namjestila bezbrižan osmijeh na lice. Forest, njen brat, jedini koji nije bio tu da je dočeka, pojavio se na vratima. Nije bio visok kao Klej, bio je tek nešto niži od sto osamdeset, i malo nabijeniji. Građen za tuče, tvrdila je njihova baka (pomalo ponosno), a i učestvovao je u dosta njih. Imao je tamnu kosu na oca, ali su mu oči, poput njenih, bile upadljive i plave. Sada su netremice gledale u njene. Hladno, pomislila je, i pune pitanja koje niko nije postavio. Ne još. „Ćao.“ Pokušala je da mu izmami osmijeh. „Mama je rekla da si danas morao da radiš“, kao zamjenik šerifa – posao u kojem se njen brat policajac, po svemu sudeći, osjećao kao riba u vodi. „Tako je.“ Imao je istaknute jagodice kao njihov otac, i majčine oči. A trenutno je imao i blijedoljubičastu modricu na vilici.

„Tukao si se?“ Na trenutak je djelovao zbunjeno, a zatim se blago lupio prstima po vilici. „Na dužnosti. Arlo Kateri – mora da ga se sjećaš – postao je sinoć malo neposlušan dolje u Šejdijevom baru. Traže te tamo napolju. Ukačio sam da ćeš biti ovdje gore.“ „Nekoliko koraka unazad od onog odakle sam počela.“ Naslonio se na dovratak i hladno proučavao njeno lice. „Tako se čini.“ „Dođavola, Foreste. Dođavola.“ Niko u porodici nije mogao da je tako sludi, izbaci iz takta i primiri kao Forest. „Kada ćeš da prestaneš da budeš bijesan na mene? Prošlo je četiri godine. Skoro pet. Ne možeš vječito da budeš bijesan na mene.“ „Nisam bijesan na tebe. Bio sam, ali sam sada više u stadijumu iznerviranosti.“ „Kada ćeš da prestaneš da budeš iznerviran?“ „Ne mogu da kažem.“ „Hoćeš da kažem da sam pogriješila, da sam napravila užasnu grešku kad sam onako pobjegla s Ričardom?“ Djelovao je kao da razmišlja o tome. „Za početak.“ „E pa, ne mogu. Ne mogu to da kažem jer...“ Pokazala je na fotografiju na toaletnom stočiću. „Jer bi to značilo da je Kali greška, a nije. Ona je poklon i blaženstvo i nešto najbolje što mi se dogodilo.“ „Pobjegla si s govnarom, Šelbi“ Svaki mišić u tijelu postao joj je usijan i napet. „U to vrijeme nisam mislila da je govnar, inače ne bih pobjegla s njim. Zašto misliš da si tako pravičan, zamjeniče Pomeroj?“ „Nisam pravičan, samo sam u pravu. Nervira me to što je moja sestra pobjegla s govnarom, a ja jedva da sam nju i sestričinu, koja izgleda kao pljunuta ona, i vidio za sve ove godine.“ „Dolazila sam kad sam mogla. Dovodila sam Kali kad sam mogla. Radila sam najbolje kako sam znala. Hoćeš da kažem da je Ričard bio govnar? To mogu da ti učinim, pošto se ispostavlja da je bio. Loše sam procijenila i udala se za govnara. Da li je to bolje?“ „Nešto bolje.“ Gledao je pravo u nju. „Da li te je ikada udario?“ „Ne. Gospode, ne.“ Zapanjena, podigla je ruke. „Nikada me nije povrijedio na takav način. Kunem se.“ „Nisi dolazila na sahrane, rođenja, vjenčanja. Na Klejevo si stigla, ali jedva. Kako te je sprečavao?“ „Komplikovano je to, Foreste.“ „Pojednostavi.“ „Rekao je ne.“ Bijes je počeo da kuva u njoj. „Je l’ to dovoljno jednostavno?“ Promeškoljio se da uspravi ramena, a zatim ih je spustio. „Nisi uvijek tako lako prihvatala NE kao odgovor.“ „Ako misliš da je bilo lako, varaš se.“ „Moram da znam zašto si izgledala tako umorno, tako mršavo, tako poraženo kada si došla kući na, kako se činilo, desetak minuta za Božić.“ „Možda zato što sam shvatila da sam se udala za govnara, i to za onog koji me nije mnogo ni volio.“ Bijes se borio protiv krivice dok se krivica borila s umorom.

„Zato što sam, prije nego što sam postala udovica, a moje dijete siroče bez oca, shvatila da ga ne volim, čak ni malo. A nije mi se mnogo ni dopadao.“ Grlo joj se steglo od suza koje su prijetile da provale branu koju je s mukom sagradila da ih zadrži. „Ali nisi došla kući?“ „Ne, nisam došla kući. Možda sam se udala za govnara jer sam i sama govnarka. Možda nisam mogla da prokljuvim kako da izvučem sebe i Kali iz gadne zbrke u koju sam se uvalila. Možeš li to da ostaviš tako za sada? Može li ovo da bude dovoljno za sada? Ako budem morala da pričam o svemu ostalom, mislim da ću da se slomim u paramparčad.“ Došao je i sjeo pored nje. „Možda ću ono iznerviran da spustim na nivo blago iziritiran.“ Suze su joj pošle na oči i skliznule. Nije mogla da ih zadrži. „Blago iziritiran je napredak“ Okrenula se i naslonila lice uz njegovo rame. „Mnogo si mi nedostajao. Kao da mi je nedostajala ruka, ili noga ili pola srca.“ „Znam.“ Prebacio je jednu ruku preko nje. „I ti si meni tako nedostajala. Zbog toga mi je trebalo gotovo pet godina da se spustim na blago iziritiran. Imam neka pitanja.“ „Ti uvijek imaš pitanja.“ „Kao na primjer, zašto si se dovezla iz Filadelfije u kombiju starijem od Kali s nekoliko kofera i gomilom kutija za pakovanje i onim što izgleda kao enormno veliki televizor s ravnim ekranom.“ „To je za tatu.“ „Ha. Razmetljivice. Ipak imam još pitanja, ali ću da sačekam s njima. Gladan sam i hoću pivo – dva piva. A ako te ne odvučem dolje uskoro, mama će sigurno da dođe da te traži, i onda će da mi odere dupe što sam te rasplakao.“ „Treba mi neko vrijeme da se sredim prije nego što uslijede pitanja. Moram da dišem neko vrijeme.“ „Ovo je pravo mjesto za to. Dođi, idemo dolje.“ „Važi.“ Ustala je zajedno s njim. „Biću blago iziritirana zbog tebe jer si blago iziritiran zbog mene.“ „Pošteno.“ „Možeš da uradiš nešto oko toga da ti Klej pomogne da unesete taj TV, a onda da odlučite gdje treba da stoji.“ „Treba da stoji u mom stanu, ali ću ipak da dolazim ovdje da ga gledam, i da jedem ćaletovu hranu.“ „I to je pošteno“, zaključila je. „Radim na tome da bude pošteno.“ I dalje je držao ruku preko njenog ramena. „Znaš li da se Ema Kejt vratila?“ „Molim? Stvarno? Ali, mislila sam da je gore u Baltimoru.“ „Bila je tamo do prije nekih šest mjeseci. Mislim da je sada bliže sedam. Njenom ćaletu se desila ona nesreća prošle godine, pao je s krova Klajda Baroua i prilično se izlomatao. “ „Znam za to. Mislila sam da mu je dobro.“ „E, pa vratila se da brine o njemu – znaš kakva joj je majka.“ „Bespomoćna kao malo dijete.“

„Tačno tako. Ostala je ovdje nekoliko mjeseci. On je izlazio iz bolnice i vraćao se tamo, išao na fizikalnu terapiju, a pošto je ona medicinska sestra, mogla je da pomogne više od ostalih. Momak s kojim je u vezi je dolazio i odlazio. Fini momak. Da skratim priču, česti izostanci i smanjenja budžeta koštali su je posla u baltimorskoj bolnici – ili su joj otežali da tako nastavi. Ona i njen momak su se preselili ovdje kad joj je ponuđeno da radi u ordinaciji u Ridžu.“ „Tata.‘‘ „Aha. On kaže da je ona đavolski dobra medicinska sestra. Mat – to je njen momak – preselio se ovdje s njom i počeo posao sa svojim partnerom. I Grif je napustio Baltimor. Građevinski poslovi. Oni su Momci za popravke. „Vidjela sam kamionet s tim imenom ispred kuće Eme Kejt.“ „Mat i Grif prave novu kuhinju za gđu Bici. Kako čujem, predomišlja se svakih pet minuta oko toga šta želi, tako da to traje već neko vrijeme. Ema Kejt i Mat su uzeli stan preko puta mog, a Grif je kupio staro imanje s kućom Triplhornovih tamo na putu Five Possum Road.“ „To mjesto se raspadalo kad smo imali deset godina“, sjetila se. I obožavala je to mjesto. „Sređuje ga. Za to će mu vjerovatno trebati ostatak života, ali ga je osposobio.“ „Pravi si izvor informacija, Foreste.“ „To je samo zato što nisi bila ovdje da ih čuješ. Treba da odeš da vidiš Emu Kejt.“ „Voljela bih da je došla danas ovdje.“ „Radi, a vjerovatno je još iznervirana kada si ti u pitanju. Moraćeš malo da se potrudiš da to ublažiš.“ „Teško mi pada saznanje koliko sam ljudi povrijedila.“ „Onda nemoj to ponovo da uradiš. Ako riješiš da odeš, oprosti se kako treba.“ Pogledala je kroz zadnja vrata i vidjela Kleja kako trči naokolo sa sinom na ramenima, i baku kako ljulja Kali na ljuljašci. „Ne idem ja nikuda. Već sam predugo bila odsutna.“ Spavala je u svom krevetu iz djetinjstva na novom dušeku, i mada je noć bila hladna držala je odškrinut prozor kako bi noćni vazduh strujao unutra. Probudila se od tihe kiše, a zatim se ponovo ušuškala s osmijehom na licu slušajući to umirujuže dobovanje. Ustaće za koji trenutak, rekla je sebi, provjeriće Kali, spremiće svojoj djevojčici doručak. Pozabaviće se raspakivanjem i svim drugim dosadnim poslovima koje treba obaviti. Za samo još pet minuta. Kada se ponovo probudila, kiša je prešla u rominjanje, kapanje i curkanje s lišća i oluka. Pri svemu tome je čula ptice kako pjevaju. Nije mogla da se sjeti kada se posljednji put probudila uz cvrkut ptica. Okrenula se na drugu stranu i bacila pogled na lijepi stakleni sat na stočiću pored kreveta, a onda skočila kao oparena. Brzo je ustala, žurno prošla kroz kupatilo u Kalinu sobu i zatekla prazan krevet. Kakva je ona to majka da spava do poslije devet bez ideje gdje bi njena ćerka mogla da bude? Bosonoga, pomalo uspaničena, pojurila je niz stepenice. Vatra je gorela u

ognjištu u dnevnoj sobi. Kali je sjedila na podu, sa starim mješancem Klenzijem sklupčanim pored nje. Plišane životinje su sjedile u redu dok je Kali užurbano bockala i pipkala ružičastog slona koji je sa surlom u vazduhu ležao na kuhinjskoj krpi. „Bako, mnogo je bolestan.“ „Oh, vidim, malena.“ Sklupčana u stolici, pijuckajući kafu, Ada Me se nasmijala. „Izgleda kao da se ušiljio, to je sigurno. Ima sreće što si ti tako dobar ljekar.“ „Uskoro će mu biti sasvim dobro. Ali mora da bude hrabar jer mu treba boca.“ Nježno ga je okrenula i uzela jedan od svojih debelih krejona da joj posluži kao špric. „Sad ćemo to da poljubimo. Poljubićemo tamo gdje boli. To prođe kad poljubiš.“ „Poljupci liječe sve. Jutro, Šelbi.“ „Izvini, mama. Uspavala sam se.“ „Jedva je devet sati i kišovito je jutro“, počela je Ada Me kad je Kali poskočila i otrčala do Šelbi. „Igramo se bolnice, i sve moje životinje su bolesne. Ja ću da im pomognem. Mama, dođi da pomogneš.“ „Mama mora da doručkuje.“ „Oh, ne treba, samo ću da... „Doručak je važan, je l’ tako, Kali?“ „Aha. Baka mi je napravila doručak kad je deka morao da ode da pomogne bolesniku. Dobila sam kajganu i tost sa želeom.“ „Kajganu.“ Podigla je Kali da je poljubi. „I tako si lijepo obučena. Kad je ustala?“ „Oko sedam. I nemoj da počinješ. Zašto bi mi uskratila nekoliko sati s mojom jedinom unukom? Zar nam nije bilo zabavno, Kali Rouz?“ „Mnogo, mnogo, mnogo zabavno. Dala sam Klenziju keksić za pse. Sjedio je kao dobar dečko, a i rukovao se sa mnom. A deka me je nosio krkače sve do dolje jer sam bila tiha i nisam te probudila. Morao je da ode i pomogne bolesnim ljudima. Zato ja pomažem bolesnim životinjama.“ „Zašto ne poneseš svoje bolesne životinje u kuhinju dok ja tvojoj mami spremim doručak? Poješće ga cijelog, baš kao i ti.“ „Ne želim da se osjećaš kao da treba da... Da, gospođo“ završila je opomenuta poprijekim pogledom. „Možeš da uzmeš kolu pošto nikad nisi naučila da budeš civilizovana i piješ kafu. Kali, možeš da doneseš sve bolesne životinje i da im pomogneš eno tamo. Dobićeš jaja sa šunkom i sirom – ubaci malo proteina u sebe. Imam čitav dan. Uzela sam slobodno do sredine nedjelje. Imam vezu kod šefa.“ „Kako će baka da radi bez tebe?“ „Ne sekiraj se, snaći će se. Uzmi kolu, sjedi dok ja ovo radim. Šelbi, ona je dobro“ dodala je Ada Me tihim glasom. „Zaokupljena je i srećna. A tvoj tata i ja smo uživali u njenom društvu jutros. Sad, ne moram da te pitam kako si spavala. Već izgledaš bolje.“ „Spavala sam deset sati.“ „Novi dušek.“ Ada Me je odsjekla malo šunke. „I kiša. Čovjek bi spavao cio dan. Nisi tamo dobro spavala, je l tako?“ „Ne baš.“

„A nisi mnogo ni jela.“ „Bilo je teško probuditi apetit.“ „Možda bi malo kljukanja pomoglo.“ Bacila je pogled na Kali. „Priznajem ti da si uradila dobar posao s tom djevojčicom. Naravno, vjerovatno ima i takvu narav, ali je lijepo vaspitana, a da nije sva uštogljena, nešto od čega me zabole leđa kad vidim kod djeteta – i srećna je. „Budi se svakog jutra jedva čekajući da počne.“ „Htjela je odmah kod tebe, ali je bilo dovoljno da je odvedem do tvoje spavaće sobe, pokažem joj da si tamo i spavaš, i to joj je bilo dovoljno. To je dobro, Šelbi. Kada se dijete lijepi uz majku to obično govori da je majka ta koja ga ne ispušta. A vjerujem da je i jednoj i drugoj bilo teško da se ne držite jedna uz drugu ovih proteklih mjeseci kad ste bile samo vas dvije.“ „Nisam uopšte vidjela dijete njenih godina tamo u komšiluku na sjeveru. A opet, bilo je strašno hladno i činilo se da snijeg pada svakih pet minuta. Ipak, potražila bih dobar vrtić da se ona uklopi u društvo, ali nisam – znaš, poslije onoga. Nisam znala da li je to prava stvar za nju u tom trenutku. A onda ste ti i tata došli na neko vrijeme, i došla je baka, i to je bilo dobro. Pomoglo je i njoj i meni što ste svi vi bili tamo.“ „Nadam se da jeste. Svi smo brinuli da smo te prerano ostavili samu.“ Ada Me je sipala umućena jaja u tiganj preko komada šunke i narendala sir preko toga. „Ne znam da li bih mogla da odem da nisi rekla da ćeš doći kući čim budeš mogla.“ „Ne znam kako bih pregurala sve to da nisam znala da mogu da dođem kući. Mama, tu ima jaja dovoljno za dvoje ljudi.“ „Poješćeš koliko hoćeš, a onda još zalogaj više.“ Skupljenih očiju je pogledala Šelbi preko ramena. „Griješe kad kažu da ne možeš da budeš suviše mršav, jer ti jesi. Ima da ugojimo tvoju mamu, Kali, i da stavimo ruže u njene obraze.“ „Zašto?“ „Jer joj je to potrebno.“ Ada Me je stavila jaja na tanjir, dodala parče tosta i pružila ga preko pulta. „I zalogaj više.“ „Da, gospođo.“ „A sad.“ Ada Me je počela da sređuje po već urednoj kuhinji. „Imaš zakazanu masažu toplim kamenjem u dva sata u maminom salonu.“ „Stvarno?“ „Dobro bi ti došao i tretman lica, ali to ću ja da uradim kasnije tokom nedjelje. Žena koja se doveze čak iz Filadelfije vukući sa sobom malo dijete zaslužuje dobru masažu. A Kali i ja imamo planove za popodne.“ „Stvarno?“ „Vodim je do Suzane. Sjećaš se moje dobre prijateljice Suzane Li? Nije mogla da dođe juče jer je išla na vjeridbu kod sestričine. Kod Skarlet? Skarlet Li? Išla si sa njom u školu.“ „Naravno. Skarlet je vjerena?“ „Ima planirano vjenčanje u maju, za finog momka kojeg je upoznala na koledžu. Vjenčaće se ovdje jer su Skarletini ovdje, a onda se sele za Boston gdje on ima posao u reklamnoj agenciji. Skarlet je završila za učiteljicu pa će time i da se bavi.“ „Učiteljica?“ Šelbi je morala da se nasmije. „Koliko se ja sjećam, Skarlet je mrzila školu kao mačka kupanje.“