Rose Madder - Stephen King

Rose Madder, naslov knjige, sloţena je igra riječima, pa je stoga ostavljena u izvorniku. 'Rose madder' je naziv pigmenta mješavine intenzivno ljubičaste i intenzivno crvene boje, koju naši stručnjaci inače nazivaju 'meder'. U knjizi je prevedena kao grimizna. Rose Madder je ime ţene sa slike. Rosie je ime glavne junakinje. Madder je komparativ od pridjeva 'mad', što znači ljut, bijesan, gnjevan, što je također vaţno za sadrţaj knjige. Ujedno je to naziv za biljku broć, iz čijeg se korijena dobiva crvena boja, tzv. broćevo crvenilo (op. prev.).

Autor zahvaljuje za dopuštenje korištenja izvadaka iz sljedećih zaštićenih djela: Lyrics from "Really Rosie" by Maurice Sendak. Copyright © 1975 by Maurice Sendak. Reprinted by permission of Maurice Sendak. "Out of the Sea, Early" from The Complete Poems to Solve by May Swenson. Reprinted with permission of Macmillan Books for Young Readers, an imprint of Simon & Schuster Children's Publishing Divison. Copyright ©1993 by The Literary Estate of May Swenson "Ramblin Rose" words and music by Noel Sherman and Joe Sherman. Copyright © 1962, renewed 1990 by Erasmus Music, Inc. Administered by the Songwriter's Guild of America, Weehawken, NJ. Reprinted with permission. Ali rights reserved. International copyright secured. "The Race Is On" by Don Rollins. Copyright © 1964 Tree publishing Co., Ine/Glad Music (renewed). Ali rights administered by Sony Music Publishing, 8 Music Square West, Nashville, TN 37203. Ali rights reserved. Used by permission "The Name Game" words and music by Lincoln Chase and Shirley Elliston © 1064 (renewed 1992) EMI Music Publishing o/b/o Al Gallico Music Corp. Reprinted by permission of Warner Bros. Publications, Inc. "Hanky Panky" by Jeff Barry and Ellie Greenwich. © 1962 Trio Music Co., Ine & Alley Music Corp. (renewed). Ali rights reserved. Used by permission. "Highway 61 Revisited" by Bob Dylan. Copyright © 1965 by Warner Bros. Music. Copyright renewed 1993 by Special Rider Music. AH rights reserved. International copyright secured. Reprinted by permission.

Ova je knjiga za Joan Marks Zapravo se zovem Rosie, I Rosie sam stvarna, Vjerujte mi, Na svijetu mi nema ravna Maurice Sendak Krvavi ţumanjak. Progorena rupa širi se po plahti. Razgnjevljena ruţa prijeti svojim cvatom. May Swenson

Prolog ZLOSLUTNI POLJUPCI SJEDI U KUTU I POKUŠAVA UDAHNUTI ZRAK IZ SOBE U KOJOJ KAO DA GA JE do prije nekoliko trenutaka bilo dovoljno a sad kao da ga više nema. Nekako iz daljine čuje tiho ha-ha i zna da se to zrak slijeva niz njezino grlo pa klizi natrag u nizu grozničavih kratkih soptaja, ali to ne mijenja osjećaj da se utapa u kutu svoje dnevne sobe, gledajući u ostatke dţepnog izdanja romana koji je čitala kad se njezin suprug vratio kući. Ne haje odveć za to. Bol je prejaka da bi se ona zabrinula zbog sitnica kao što je disanje ili zato što se čini da u zraku koji udiše nema zraka. Bol ju je progutala kao što priča kaţe da je kit progutao Jonu, biblijskog neposlušnika. Bol kuca poput otrovnog sunca koje ţari negdje duboko u njoj, ondje gdje je do večeras osjećala jedino kako u njoj nešto tiho raste. Koliko pamti, nikad nije osjetila toliku bol - čak ni kad je imala trinaest godina i kad je naglo skrenula bicikl da izbjegne rupu na cesti pa se razletjela, udarila glavom o asfalt i zadobila posjekotinu duljine jedanaest šavova. Tog se sjećala kao srebrne munje boli iza koje je slijedilo crno iznenađenje posuto zvijezdama koje je zapravo bila kratkotrajna nesvjestica... no ta bol nije bila nalik ovim mukama. Ovim smrtnim mukama. Njezina ruka na trbuhu osjeća koţu koja više ne sliči koţi; kao daju je netko rasporio i zamijenio njezino ţivo dijete uţarenim kamenom. Boţe molim te, pomisli ona. Molim te, neka s djetetom sve bude u redu. No kad je naposljetku počela lakše disati, ona shvati da s djetetom nije sve u redu, za to se on pobrinuo, ionako. U četvrtom mjesecu trudnoće, dijete još više pripada tebi nego sebi, a kad sjediš u kutu pramenova slijepljenih za znojne obraze, kao da si progutala uţareni kamen—

Nešto joj niţe nisku zloslutnih, kliţućih poljubaca po unutarnjoj strani bedara. " Ne", šapne ona, "ne. Moj dobri mili Boţe, ne. Dobri Boţe, mili Boţe, dobri Boţe, ne. " Neka to bude znoj, pomisli ona. Neka to bude znoj... ili sam se moţda popiškila. Da, vjerojatno je tako. Toliko me boljelo kad me udario treći put da sam se i ne znajući upiškila. Tako je. Samo što to nije znoj, a nije ni mokraća. To je krv. Sjedi u kutu dnevne sobe, gleda u raskomadano dţepno izdanje romana čija jedna polovica leţi na sofi a druga ispod stolića za kavu, dok se njezina utroba priprema povratiti dijete koje je dosad nosila bez ikakvih tegoba ili problema. " Ne", zastenje, " ne. Boţe, molim te reci ne." Vidi muţevljevu sjenu, iskrivljenu i izduljenu poput 'princa Karnevala' ili sjene obješenog čovjeka, kako pleše i poskakuje na zidu lučnog prolaza koji vodi iz dnevne sobe u kuhinju. Vidi telefon-sjenu prislonjenu na uho-sjenu i dugu ţicusjenu savijenu poput vadičepa. Vidi čak i njegove prste-sjene kako izvlače zamotaje na ţici, zadrţe ih tako na trenutak pa ih puste da se ponovno nakovrčaju, poput loše navike koje se ne moţeš nikako riješiti. Njezina prva pomisao je da on zove policiju. Smiješno, dabome - on jest policija. "Da, hitno je", govori on. "Moţete se kladiti u to, lijepa moja, trudna je." On sluša i provlači ţicu kroz prste, a kad ponovno progovori, ton mu je razdraţljiv. Ta jedva primjetna uzrujanost u njegovu glasu dovoljna je da obnovi njezin strah i ostavi joj u ustima metalni okus. Tko da mu stane na ţulj, proturječi mu? Oh, tko bi bio toliko lud? Samo netko tko ga ne poznaje, naravno - netko tko ga ne poznaje kako ga ona poznaje. "Naravno da je neću pomicati, zar mislite da sam idiot?" Njezini prsti spuznu ispod haljine, uz bedro, do natopljenog, vrućeg pamuka njezinih gaćica. Molim te, pomisli ona. Koliko joj je puta ta riječ prošla kroz glavu nakon što joj je on istrgnuo knjigu iz ruku? Ne zna, ali evo je još jednom. Molim te neka tekućina na mojim prstima bude prozirna. Molim te, Boţe. Molim te neka bude prozirna. Ali kad je izvukla ruku ispod haljine, jagodice njezinih prstiju crvene su od krvi. Dok ih je gledala, strahovit grč raspori je poput pile za metal. Morala je čvrsto stisnuti zube da bi zatomila vrisak. U ovoj se kući ne viče. "Ne serite, nego dolazite ovamo! Brzo!" I on s treskom spusti slušalicu. Njegova sjena naraste i poskoči na zidu a tad ugleda i njega kako stoji u prolazu i gleda u nju svojim zajapurenim i naočitim licem. Oči na tom licu bezizraţajne su poput komadića stakla koji svjetlucaju pokraj seoske ceste. "Ma vidi ti to!" kaţe on, nakratko ispruţi obje ruke pa ih spusti meko se pljesnuvši po bokovima. "Vidi nereda." Ona ispruţi ruku prema njemu, pokazujući mu krvave jagodice svojih prstiju - najviše koliko se moţe pribliţiti optuţbi. "Znam", kaţe on, kao da to što zna objašnjava sve, smješta cijeli događaj u

smislen, razborit okvir. On se okrene i zapilji u raskomadanu knjigu. Podigne dio s kauča, pa se sagne dohvatiti onaj ispod stolića. Kad se uspravio, ona ugleda naslovnu ilustraciju, na kojoj je prikazana ţena u bijeloj pamučnoj bluzi na pramcu broda. Kosu joj dramatično nosi vjetar i otkriva njezina bijela ramena. Naslov, Misery putuje1, otisnut je ţarkocrvenim slovima. "U ovome je problem", kaţe on i priprijeti joj ostacima knjige poput čovjeka koji prijeti smotanim novinama psiću koji se popiškio po podu. "Koliko sam ti puta rekao što mislim o ovakvu smeću?" Zapravo, odgovor je nikad. Ona zna da bi ona svejednako sjedila ovdje u kutu, pred pobačajem, da je on došao kući i zatekao je kako gleda vijesti na televiziji ili prišiva puce na neku od njegovih košulja ili drijema na kauču. Loše mu ide, ţena po imenu Wendy Yarrow mu stvara probleme, a kad Norman ima problema, on ih dijeli šakom i kapom. Koliko sam ti puta rekao što mislim o tom smeću? vrisnuo bi, bez obzira o kakvom bi smeću bila riječ. A tad, prije no što bi uposlio šake: Dušo, porazgovarao bih s tobom. I to izbliza. "Zar ne shvaćaš?" šapne ona. "Gubim dijete!" Nevjerojatno, ali on se nasmiješi. "Moţeš roditi drugo", kaţe. Kao da tješi dijete kojemu je pao sladoled iz kometa. Tad odnese poderanu knjigu u kuhinju, gdje će je bez sumnje baciti u smeće. Gade, pomisli ona, ne znajući da to misli. Grčevi se obnove, ne jedan nego puno njih, roje se u njoj poput ogavnih kukaca; ona zabaci glavu duboko u kut i zastenje. Gade, koliko te mrzim. On se vrati kroz lučni ulaz i krene prema njoj. Ona se odgurava stopalima, pokušava se ugurati u zid, bulji u nj mahnitim očima. Na trenutak je uvjerena da je ovaj put namjerava ubiti, ne samo ozlijediti ili lišiti djeteta koje je tako dugo ţeljela, nego ubiti. Ima nečeg neljudskog u načinu na koji je gleda dok joj prilazi, pognute glave i ruku koje mu vise niz bokove dok se dugi mišići njegovih bedara napinju. Prije no što je mladeţ počela ljude poput njezina muţa nazivati murjacima, sluţili su se drugom riječi i ta joj riječ sad padne na um dok on prelazi preko sobe spuštene glave, šaka koje se klate na svršecima njegovih ruku poput mesnatog klatna, jer tako i izgleda - bik. Ona jauče, odmahuje glavom, odgurava se stopalima. Jedna joj cipela padne i ostane leţati postrance. Ona osjeti novu bol, grčeve koji joj tonu u trbuh poput sidra sa starim zahrđalim zupcima i osjeća kako je poteklo još krvi, ali ne moţe se prestati odguravati. Kad je ovakav, ona ništa ne vidi u njemu; tek neku vrstu jezivog neprisuća. On se nagne nad nju i umorno zamaše glavom. Tad čučne i rukama je obujmi ispod leđa. "Neću ti ništa", kaţe i klekne da je moţe bolje uhvatiti, "pa se prestani 1 Roman Paula Sheldona, pisca serije knjiga o Misery, iz istoimenog romana Stephena Kinga.

ponašati kao guska." "Krvarim", šapne ona, prisjetivši se da je rekao osobi s kojom je razgovarao na telefon da je neće micati, dabome da neće. "Da, znam", odgovori on, ali nezainteresirano. Ogledava se po sobi, pokušava se odlučiti gdje se nezgoda dogodila - ona zna što on misli kao da mu je u glavi. "Sve je u redu, prestat će. Oni će to zaustaviti." Hoće li uspjeti spriječiti pobačaj? zavapi ona u glavi, ne misleći na to da ako ona moţe čitati njegove misli, on moţe čitati njezine ne primjećujući kako je pomnjivo promatra. Ponovno si ne dopusti čuti ostatak svojih misli .Mrzim te. Mrzim te. On je odnese do stuba. Klekne pa je spusti u podnoţju. "Udobno ti je?" upita briţno. Ona zatvori oči. Više ga ne moţe gledati, ne sad. Osjeća da će poludjeti bude li ga gledala. "Dobro", kaţe on kao da je ona odgovorila, a kad je otvorila oči ugleda njegov pogled koji kadšto ima u sebi - to neprisuće. Kao da mu je um otplovio a tijelo ostalo. Da imam noţ, mogla bih ga ubosti, pomisli ona... no ponovno, to nije misao koju si moţe dopustiti čuti, a kamoli o njoj razmisliti. Taje misao tek potmula jeka, moţda i odjek ludila njezina muţa, tiha poput lepeta šišmišovih krila u spilji. Njegovu se licu naglo vrati ţivost i on ustane, a koljena mu zapucketaju. Pogleda u košulju da provjeri ima li krvi na njoj. Košulja je u redu. On pogleda u kut u kojem se srušila. Ondje ima krvi, nekoliko okruglih kapi i mrlja. Iz nje sad teče više krvi, brţe i gušće; ona osjeća kako je natapa nezdravom, halapljivom toplinom. To je bujica, kao da je cijelu trudnoću ţeljela otplaviti tog stranca iz njegova majušnog stana. Kao da je - uţasne li pomisli - njezina vlastita krv stala na muţevljevu stranu... ma kakva to luda strana bila. On ponovno ode u kuhinju i zadrţi se otprilike pet minuta. Ona čuje kako se on kreće po kuhinji dok ona pobacuje dijete a bol buja pa popušta u tekućem klokotu koji ona osjeća koliko i čuje. Odjedanput, kao da sjedi u sjedećoj kadi punoj tople, guste tekućine. Nekoj vrsti krvavog umaka. Njegova duguljasta sjena poskakuje na lučnom ulazu kad je otvorio pa zatvorio hladnjak. Tad on otvori i zatvori kuhinjski element (jedva čujni cvileţ kaţe joj da je riječ o onom ispod sudopera). Voda teče u sudoperu a tad on počne nešto pjevušiti - njoj se učini da bi to mogla biti pjesma 'Kad muškarac voli ţenu' - dok njezino dijete otječe iz nje. Kad se vratio kroz lučna vrata, u jednoj ruci drţi sendvič - naravno, još nije večerao i sigurno je gladan - a u drugoj vlaţnu krpu iz košare ispod sudopera. Ćućne u kutu u koji je ona oteturala nakon što joj je istrgnuo knjigu iz ruku i smjestio joj tri teška udarca u trbuh - i počne krpom brisati mrlje i kapi krvi; glavnina krvi i ostalog bit će u podnoţju stuba, gdje on to ţeli.

Dok čisti, jede sendvič. To što se nalazi između kriški kruha miriše joj na ostatke svinjetine ispečene na ţaru koju je namjeravala pripremiti s valjušcima za subotnju večeru - nešto lagano što bi mogli jesti dok sjede ispred televizije i gledaju dnevnik. On pogleda u krpu, obojenu blijedoruţičastom bojom, pa u kut, pa ponovno u krpu. Kimne glavom, odgrize velik komad sendviča i ustane. Kad se vratio iz kuhinje, ona začuje tiho zavijanje dolazeće sirene. Vjerojatno hitna pomoć koju je pozvao. On prijeđe preko sobe, klekne pokraj nje i uhvati je za ruke. Namršti se kad osjeti koliko su hladne pa ih počne njeţno trljati i govoriti joj. "Oprosti mi", kaţe. "Ma... svašta se događa... ta gadura iz motela. On zašuti, na trenutak svrne pogled, pa je ponovno pogleda. Ĉudno se, pokajnički smiješi. Ma vidi kome ja to pokušavam objasniti, kao da govori taj smiješak. Dotle je došlo -jao si ga meni. "Dijete", šapne ona. "Dijete." On joj stisne ruke, dovoljno čvrsto da je zabole. "Dijete nije vaţno, poslušaj me. Za koju minutu će stići." Da, vozilo hitne pomoći sad je jako blizu, dahće kroz noć poput krvoločnog psa. "Silazila si niza stube i krivo si stala. Pala si. Jesi li razumjela?" Ona ga gleda, ne govori ništa. Bol u njezinoj utrobi malo popušta no kad on stisne obje njezine ruke - snaţnije nego prije - ona ga doista jako osjeti i naglo udahne zrak. "Jesi li me razumjela?" Ona pogleda u njegove upale, nenazočne oči i kimne glavom. Oko nje se diţe bljutav miris morske vode i bakra. Više se ne osjeća krvavi umak - sad kao da sjedi u prolivenim kemikalijama. "Dobro", kaţe on. "Znaš li što će se dogoditi kaţeš li nešto drugo?" Ona kimne glavom. "Reci. Bit će bolje za tebe učiniš li to. Sigurnije." "Ubio bi me", šapne ona. On kimne glavom, zadovoljno. Poput učitelja koji je od lošeg učenika strpljivošću izvukao odgovor na teško pitanje. "Tako je. A potrajalo bi. Prije no što bih svršio s tobom, to što se dogodilo večeras izgledalo bi kao posjekotina na prstu." Vani, grimizna svjetla pulsiraju na kolnom prilazu. On saţvače posljednji zalogaj sendviča i počne ustajati. Otići će do vrata i pustiti ih unutra, zabrinuti suprug čija je trudna ţena stradala nesretnim slučajem. Prije no što se uspio okrenuti, ona ga pograbi za manšetu košulje. On je pogleda. "Zašto?" šapne ona. "Zašto dijete, Normane?" Na trenutak ugleda izraz na njegovu licu koji jedva moţe pripisati njemu - izgleda kao strepnja. Ali zašto bi se on nje bojao? Ili djeteta?

"Bio je to nesretni slučaj", kaţe on. "Samo nesretni slučaj. Ja s time nisam imao nikakve veze. I tako neka izgleda kad im budeš pričala o tome. Bog ti pomogao." Bog mi pomogao, pomisli ona. Vani se zalupe vrata; noge trče prema kući a čuje se i nazupčana metalna lupa i zveckanje bolničkih kolica na kojima će je prevesti do njezina mjesta pod sirenom. On se ponovno okrene prema njoj, glave spuštene u toj bikovskoj pozi, mutnih očiju. "Imat ćeš drugo dijete i ovo se neće dogoditi. Iduće će dijete biti u redu. Djevojčica. Ili moţda slatki dječačić. Spol nije vaţan, zar ne? Ako bude dječak, kupit ćemo mu mali dres za bejzbol. Ako bude djevojčica..." On neodređeno zalomi rukama. "... kapicu, ili nešto. Pričekaj pa ćeš se uvjeriti. To će se dogoditi." Tad joj se nasmiješi i od tog smiješka dođe joj da vrisne. Kao da se leš ceri u lijesu. "Poslušaš li me, sve će biti u redu. Moţeš se kladiti, mila." Tad otvori vrata da propusti ekipu hitne pomoći, reče im da poţure, reče im da ima krvi. Ona zatvori oči kad su joj prišli, ne ţeleći im pruţiti priliku da zagledaju u nju, i njihovi glasovi su dopirali do nje kao iz daljine. Ne brini, Rose, ništa ti ne brini, ništa to nije strašno, samo dijete, moţeš imati drugo. Igla joj ubode ruku a tad je podignu. Drţi zatvorene oči i razmišlja Pa da. Vjerojatno zaista i mogu imati drugo dijete. Mogu ga roditi i odnijeti izvan njegova dohvata. Izvan njegova smrtonosnog dohvata. Ali vrijeme prolazi i zamisao da ga napusti - nikad potpuno promišljena - postupno izblijedi kao što spoznaja stvarnog svijeta jave blijedi u snu; postupno za nju ne postoji drugi svijet osim svijeta sna u kojem ţivi, sna koji je sanjala kao djevojčica, u kojem je trčala i trčala kao da je u neprohodnoj šumi ili tamnom labirintu, a iza sebe čuje topot kopita neke gorostasne ţivotinje, zastrašujućeg pobješnjelog stvora koji joj se pribliţava i koji bi je dostigao, bez obzira na to koliko puta ona skrenula ili jurnula ili potrčala u suprotnom smjeru. Snivanje je pojam poznat budnom umu ali za sanjača nema buđenja, stvarnog svijeta, duševnog zdravlja; postoji tek dreţdeća ludnica sna. Rose McClendon Daniels spavala je u suprugovom ludilu još devet godina.

PRVI DIO JEDNA KAP KRVI 1 SVE U SVEMU, BILO JE TO ĈETRNAEST GODINA PAKLA, ALI JE ONA TO JEDVA ZNALA. Veći dio tih godina proţivjela je u omami dubokoj poput smrti. Ne samo jednom bila je uvjerena da se njezin ţivot zapravo ne događa, da će se u jednom trenutku probuditi, zijevnuti i ljupko protegnuti poput junakinje iz crtanog filma Walta Disneyja. Ta bi joj se pomisao najčešće javila nakon što bi je on tako nemilice pretukao da bi morala neko vrijeme leţati u krevetu da bi se oporavila. Učinio bi to tri ili četiri puta godišnje. Godine 1985. - godine Wendy Yarrow, godine sluţbenog ukora, godine 'pobačaja' - to se dogodilo skoro deset puta. U rujnu te godine, kao posljedica Normanova tretmana, završila je u bolnici drugi i posljednji put... zasad posljednji. Iskašljavala je krv. Tri je dana odlagao odlazak u bolnicu, nadajući se da će prestati samo od sebe, ali kad se umjesto tog stanje pogoršalo, rekao joj je što će reći (uvijek bi joj rekao što da kaţe) i tad je odveo u bolnicu St Mary. Odveo ju je onamo jer su je oni iz hitne nakon 'pobačaja' odveli u bolnicu City General. Pokazalo se da je slomila rebro koje je pritiskalo plućno krilo. Drugi put u tri mjeseca ispričala je priču o padu niza stube i ni na trenutak nije pomislila da bi čak i specijalizant koji je bio nazočan pregledu i liječenju u to povjerovao, ali nitko

nije postavljao nikakva neugodna pitanja; pokrpali su je i poslali kući. No Norman je znao da su imali sreće i nakon tog je bio paţljiviji. Ponekad, kad bi noću leţala u krevetu, slike bi joj navirale u misli poput neobičnih zvijezda repatica. Najčešće bi to bila šaka njezina muţa, s krvlju skorenom na zglobovima prstiju i razmazanom po izbočenom zlatu njegova prstena Policijske akademije. Bilo je dana kad bi riječi s tog prstena -sluţba, odanost, zajedništvo - vidjela utisnute u svoj trbuh ili otisnute na dojci. To bije često podsjetilo na plavi veterinarski ţig kakvog se vidi na odojcima ili peradi. Uvijek bi bila na rubu sna, opuštena i mekanih udova, kad bi se pojavile te slike. Tad bi ugledala šaku kako lebdi prema njoj i uz trzaj se probudila pa leţala drhteći pokraj njega, nadajući se da se on neće okrenuti, napola budan, i udariti jeu trbuh ili bedro zato što mu je poremetila san. Ušla je u taj pakao s osamnaest godina i probudila se iz te omame oko mjesec dana nakon njezina trideset drugog rođendana, poslije skoro pola ţivotnog vijeka. A probudila ju je jedna jedina kap krvi, ne veća od kovanice od deset centi. 2 UGLEDALA JU JE DOK JE POSPREMALA KREVET. BILA JE NA GORNJOJ PLAHTI, NA njezinoj strani, blizu mjesta na kojem je stajao jastuk kad bi krevet bio pospremljen. Zapravo bi malim pomakom jastuka ulijevo mogla sakriti mrlju koja se osušila i poprimila ruţnu smeđu boju. Shvatila je kako bi to bilo lako i bila u iskušenju da to učini jer nije mogla promijeniti gornju plahtu - više nije imala bijele posteljine, a ako stavi plahtu s cvjetnim uzorkom u zamjenu za bijelu s mrljom krvi, morala bi staviti i drugu s cvjetnim uzorkom. Ako to ne učini, on će sigurno prigovarati. Pogledaj ovo, začuje njegov glas. Proklete plahte nisu sparene - donja je bijela, a gornja s cvjetnim uzorkom. Isuse, zašto moraš biti tako lijena? Dođi ovamo - ţelim porazgovarati s tobom izbliza. Ona stane sa svoje strane kreveta u zraci proljetnog sunca, lijena šlampavica koja provodi dane čisteći njihovu kućicu (jedan otisak prsta u kutu kupaoničkog zrcala mogao bi joj priskrbiti udarac), opsjednuta time što mu skuhati za večeru. Stajala je ondje i gledala u sićušnu kap krvi na plahti, lica tako mlohava i lišena ţivota da bi neki promatrač mogao pomisliti da je duševno zaostala. Mislila sam da sam prestala krvariti iz nosa, reče samoj sebi. Bila sam sigurna da jesam. Nije ju često udarao po licu; bio je lukav. Udaranje po licu je bilo za pijane bitange kojih je, najprije kao redarstvenik a zatim kao detektiv, uhitio na stotine. Udarate li

nekog - primjerice, svoju suprugu - prečesto po licu, priče o padovima niza stube ili sudarima s vratima od kupaonice usred noći ili grab ljama u dvorištu iza kuće uskoro izgube vjerodostojnost. Ljudi shvate. Ljudi počnu pričati. I naposljetku vas snađu nevolje, čak i kad ţena drţi jezik za zubima, jer su dani kad ljudi nisu gurali nos u tuđa posla očito iza nas. No ništa od tog nije vrijedilo kad bi se u obzir uzela njegova narav. Imao je gadnu, jako gadnu narav i katkad bi mu se omaknulo. To se dogodilo sinoć, kad mu je donijela drugu čašu ledenog čaja i prolila malo po njegovoj ruci. Krak - i iz nosa joj šikne kao iz puknute vodovodne cijevi prije no što je on postao svjestan što je učinio. Kad joj je krv potekla po ustima i bradi, ona na njegovu licu ugleda gnušanje a zatim zabrinutost - što ako joj je slomio nos? To bi značilo ponovni odlazak u bolnicu. Na trenutak je pomislila da je očekuju prave batine, one nakon kojih bi se sklupčala u kutu, bez zraka, zaplakana, i pokušavala doći do zraka da moţe povratiti. U pregaču. Uvijek u pregaču. U ovoj se kući ne viče, ne prepire se s upravom, a najmanje se povraća po podu - ako ţeliš zadrţati glavu na ramenima. Tad se uključio njegov istančani osjećaj za opstanak pa joj je donio frotir-rukavicu napunjenu ledom i odveo jeu dnevnu sobu, gdje je leţala na sofi s priručnim ledenim oblogom pritisnutim između suznih očiju. Tamo ga moraš drţati, reče joj on, ţeliš li brzo zaustaviti krvarenje i smanjiti otok. Naravno, njega je zabrinula oteklina. Sutra je bio red na nju da ide na trţnicu a otečeni se nos ne moţe sakriti crnim naočalama kao što se moţe sakriti masnica na oku. Vratio se u kuhinju pojesti večeru do kraja - riba na ţaru i pečeni mladi krumpir. Otok nije bio velik, što joj je jutros potvrdio uzgredan pogled u zrcalo (prije no što je popio kavu i otišao na posao, on ju je već pomnjivo pregledao i tad hladno kimnuo glavom) a krvarenje je prestalo poslije samo petnaest minuta uz pomoć onog ledenog obloga... barem je tako mislila. Ali u neko doba noći, dok je spavala, jedna izdajnička kap krvi spuznula je iz njezina nosa i ostavila ovu mrlju, koja je značila da će morati skinuti posteljinu i ponovno pospremiti krevet, usprkos boli u leđima. Leđa je u posljednje vrijeme stalno bole; zaboljelo bi je čak i kad bi se malo sagnula ili podigla nešto lagano. Njezina leđa bila su jedna od njegovih najdraţih meta. Za razliku od onog što je nazivao 'udaranjem po licu', udariti nekoga po leđima bilo je manje opasno... ako taj netko zna drţati jezik za zubima. Norman je četrnaest godina obrađivao njezine bubrege i tragovi krvi koje je sve češće primjećivala u mokraći ne bije iznenadili ili zabrinjavali. Bila je to samo još jedna neugodna popratna pojava braka, i ništa više, a vjerojatno je na milijune ţena lošije prošlo. Na tisuće samo u ovom gradu. Tako je barem ona na to gledala, dosad. Pogleda u kap krvi i osjeti kako joj u sljepoočicama bubnja neuobičajeni gnjev, pa osjeti još nešto, nekakvo bockanje. Nije znala da se tako osjećaju ljudi kad se naposljetku probude. S njezine strane kreveta nalazio se mali stolac za ljuljanje koji je uvijek nazivala,

iako si nije mogla rastumačiti zašto, Poohov stolac2. Sad natraške ode do njega, ne skidajući pogleda s male kapi krvi koja je bliještala na bijeloj plahti, i sjedne. Sjedila je u Poohovu stolcu skoro pet minuta, a tad se uplašeno prenula kad se u sobi začuo glas, jer isprva nije shvatila da je riječ o njezinu glasu. "Ako se ovo nastavi, ubit će me", reče ona i nakon što se oporavila od trenutačnog iznenađenja, zaključila je da razgovara s onom kapi krvi - komadićem sebe koji je već bio mrtav, koji je spuznuo iz njezina nosa i umro na plahti. Odgovor joj stigne iz njezine glave a bio je puno uţasniji od mogućnosti koju je izrekla naglas: Samo što moţda neće. Jesi li pomislila na to? Moţda neće. 3 NIJE POMISLILA NA TO. POMISAO DA BI JE JEDNOG DANA MOGAO UDARITI prejako ili u pogrešno mjesto često bi joj pala na um (iako nikad to nije rekla glasno, čak ni sebi, do danas), ali nikad i mogućnost da bi mogla poţivjeti... Zujanje u njezinim mišićima i zglobovima se pojača. Najčešće bi sjedila u Poohovu stolcu ruku sklopljenih u krilu i gledala preko kreveta kroz vrata od kupaonice u svoj odraz u zrcalu, ali jutros se počela ljuljati, micati stolac naprijednatrag u kratkim, grčevitim lukovima. Morala se ljuljati. To zujanje i bockanje u njezinim mišićima prisililo ju je da se ljulja. A najmanje od svega je ţeljela gledati u vlastiti odraz, bez obzira na to što joj nos nije jako otekao. Dođi, dušo, porazgovarao bih s tobom izbliza. Ĉetrnaest godina toga. Stotinu šezdeset osam mjeseci toga, od prve bračne noći kad ju je potegnuo za kosu i ugrizao za rame jer je zalupila vratima. Jedan pobačaj. Jedno ozlijeđeno plućno krilo. Onaj uţas koji joj je učinio teniskim reketom. Zarasli oţiljci na dijelovima njezina tijela pokrivenima odjećom. Uglavnom tragovi ugriza. Norman oboţava gristi. Isprva se pokušavala uvjeriti da su posrijedi ljubavni ugrizi. Ĉudno je bilo i pomisliti da je ikad bila toliko mlada, ali je vjerojatno bila. Dođi -porazgovarao bih s tobom izbliza. Odjedanput je prepoznala ono zujanje, koje joj se sad proširilo cijelim tijelom. Osjećala je bijes, bijes, i taje spoznaja začudi. Odlazi odavde, neočekivano joj reče nešto duboko u njoj. Odlazi odavde odmah, ove sekunde. Nemoj ni češalj provući kroz kosu. Samo otiđi. 2 Winnie the Pooh - glavni lik dječjih knjiga pisca A. A. Milnea. Winnie the Pooh je medvjed, ne posebice pametan a ni hrabar, ali je veseo i ljubazan i ima puno prijatelja. Voli skladati i pisati pjesme, a omiljena hrana mu je med.

"Glupost", reče ona i zaljulja se brţe. Ona kap krvi na plahti zacvrči u njezinu oku. S mjesta gdje je sjedila, izgledala je poput točke ispod uskličnika. "Glupost, kamo bih otišla?" Bilo kamo gdje nije on, odvrati joj glas. Ali moraš to učiniti sad. Prije... Prije čega? Lagano pitanje. Prije no što ponovno zaspi. Dio njezina mozga - naviknut, zastrašen dio - shvati da ona ozbiljno razmišlja o toj mogućnosti pa podigne uţasnutu dreku. Ostaviti dom u kojem je provela četrnaest godina? Kuću u kojoj je mogla poloţiti ruku na sve što poţeli? Muţa koji je, iako nabusit i brz na šakama, uvijek bio skrban suprug? Taje pomisao smiješna. Mora je zaboraviti i to odmah. Moţda bi to i učinila, gotovo sigurno bi to učinila da nije bilo te kapi na plahti. Te zagasitocrvene kapi. Pa nemoj gledati u nju! nervozno zavapi onaj njezin dio koji se smatrao praktičnim i razboritim. Zaboga, ne gledaj u nju, uvalit će te u nevolje! Samo što je shvatila da više ne moţe odvratiti pogled. Pogled joj je ostao prikovan uz tu točku. Ljuljala se sve brţe. Noge, obuvene u bijele niske tenisice, lupkale su o pod sve brţim ritmom (sad joj je zujalo uglavnom u glavi, zveketalo u mozgu, zagrijavalo za tu ideju), a ona je razmišljala Ĉetrnaest godina. Ĉetrnaest godina razgovara sa mnom izbliza. Teniski reket. Tri zuba, jedan progutan. Slomljeno rebro. Udarci. Štipanje. I dabome, ugrizi. Puno toga. Puno— Prestani! Uzaludno je tako razmišljati, jer ti nikamo ne ideš. On bi došao za tobom i odveo te natrag, našao bi te, on je policajac i pronalaziti ljude spada mu u radne zadatke, nešto što dobro zna— "Ĉetrnaest godina", promrmlja ona, no, više nije razmišljala o proteklih četrnaest godina nego o idućih. Jer je onaj drugi glas, duboko u njoj, bio u pravu. Moţda je neće ubiti. Moţda neće. A kakva će biti nakon još četrnaest godina bliskih razgovora s njim? Hoće li se moći sagnuti? Hoće li proći sat vremena - ili petnaest minuta - a da bubrege neće osjećati poput ugljevlja u leđima? Hoće li je udariti dovoljno snaţno da umrtvi neki vitalni spoj, tako da više neće moći podići ruku ili nogu ili će joj se moţda jedna strana lica objesiti, bezizraţajna, kao u sirote gospođe Diamond, sluţbenice u 'Store 24' u dnu ulice? Ona ustane tako naglo d a j e naslon Poohova stolca udario o zid. Stajala je ondje na trenutak, duboko disala, raširenih očiju i dalje uprtih u smeđu mrlju, a tad krene prema vratima dnevne sobe. Kamo ideš? vrisne gospođa Praktično-Razborita u njezinoj glavi - onaj njezin dio koji se pomirio s time da se da osakatiti ili ubiti da bi i dalje uţivala povlasticu da zna gdje stoji čaj i gdje drţi Scrubbies3 ispod sudopera. Kamo si se to— 3 Gruba spuţvica za ribanje posuĎa.

Ona čvrsto poklopi taj glas, nešto za što do ovog trenutka nije znala d a je sposobna. Uzme torbicu sa stola pokraj sofe i krene prema ulaznim vratima. Soba joj se odjedanput učini jako prostranom a put do vrata jako dugim. Moram ići korak po korak. Pomislim li ma i jedan korak unaprijed, izgubit ću hrabrost. Zapravo, nije smatrala da će to biti problem. Kao prvo, ovaj njezin postupak poprimio je obiljeţja tlapnje - pa ne moţe se valjda samo tako sjetiti i otići iz kuće i svog braka? To je sigurno san, zar ne? A tu je i još nešto: ne razmišljati unaprijed prešlo joj je u naviku koju je stekla prve bračne noći, kad ju je Norman ugrizao kao pas jer je zalupila vratima. E pa ne moţeš otići tek tako, iako moţda i stigneš do dna ulice prije no što ti ponestane snage, posavjetuje ju Praktično-Razborita. Barem presvući te traperice koje ističu kako ti se kanta širi. I počešljaj se. Ona zastane, na rubu da odustane prije no što stigne do ulaznih vrata. A tad prepozna o kakvom je savjetu riječ - očajničkoj zavjeri da je se zadrţi u kući. I lukavoj. Ne treba puno vremena da se par traperica zamijeni suknjom ili da se utrlja pjena u kosu pa počešlja, ali za ţenu u njezinu poloţaju, to bi gotovo sigurno bilo dovoljno dugo. Za što? Da ponovno zaspi, naravno. Dok bi povukla zatvarač na suknji već bi se ozbiljno dvojila, a nakon što bi završila posao s češljem, zaključila bi da je doţivjela kratak napad ludila, prolaznu fugu vjerojatno povezanu s mjesečnim ciklusom. A tad bi se vratila u spavaću sobu i promijenila plahte. "Ne", promrmlja ona. "Neću to učiniti. Neću." Ali s jednom rukom na kvaki, ona ponovno zastane. Došla je k pameti! vikne Praktično-Razborita, glasom u kojem se miješalo olakšanje, klicanje i - je li moguće? - jedva primjetno razočaranje. Aleluja, cura je došla k pameti! Bolje ikad nego nikad! Veselje i olakšanje u tom nutarnjem glasu prometnuli su se u nijemi uţas kad je ona brzo prišla izbojku iznad plinskog kamina koji je on ugradio prije dvije godine. To što traţi vjerojatno neće biti ondje, u pravilu bi je ondje ostavio potkraj mjeseca ("Kako ne bih došao u iskušenje", rekao bi), ali nije zgorega provjeriti. A znala je i broj; bio je to njihov telefonski broj, samo su prva i posljednja znamenka zamijenile mjesto. To će boljeti! vrisne Praktično-Razborita. Uzmeš li nešto što pripada njemu, jako će boljeti i ti to znaš! JAKO! "Ionako neće biti ondje", promrmlja ona, ali bila je - ţarkozelena bankovna kartica Trgovačke banke s njegovim imenom otisnutim na njojNe uzimaj to! Da se nisi usudila! Ali je shvatila da se usudi - morala se samo prisjetiti slike one kapi krvi. Usto, to je i njezina kartica, njezin novac; zar bračni zavjet ne podrazumijeva i to? Samo što nije bila riječ o novcu, zapravo, nego o tome kako utišati glas gospode Praktično-Razborite; kako od ovog naglog, neočekivanog posega za slobodom

učiniti nuţnost a ne izbor. Dio nje je znao da će, ne učini li to, dno ulice doista biti udaljenost do koje će stići prije no što se neizvjesni oblak budućnosti prostre ispred nje poput sloja guste magle i ona se okrene i vrati kući, ţureći se presvući posteljinu kako bi stigla oprati podove u prizemlju prije podneva... Iako teško za povjerovati, bilo je to sve o čemu je mislila kad je tog jutra ustala: o pranju podova. Oglušivši se na urnebes u svojoj glavi, ona ţustrim pokretom uzme bankovnu karticu s izbojka, spusti jeu svoju torbicu i brzo ponovno krene prema vratima. Nemoj! zavapi glas Praktično-Razborite. Oh, Rosie, za ovo te neće samo istući, za ovo će te smjestiti u bolnicu, moţda te i ubiti - zar nisi tog svjesna? Vjerojatno jest bila svjesna, ali ipak nastavi hodati, spuštene glave, skupljenih ramena, poput ţene koja hoda po jakom vjetru. Vjerojatno bi zaista to učinio... ali je najprije mora uhvatiti. Kad je ovaj put poloţila ruku na kvaku, nije zastala - okrenula ju je, otvorila vrata i iskoračila. Bio je prelijep sunčan travanjski dan, grane na stablima počele su bubriti od pupoljaka. Njezina sjena protegnula se preko trijema i blijede mlade trave poput nečeg izrezanog oštrim škarama iz crnog kartona. Zastane ondje i duboko udahne proljetni zrak, omiriše zemlju ovlaţenu (a vjerojatno i oţivljenu) prolaznim noćnim pljuskom, dok je ona spavala s nosnicom iznad te osušene kapi krvi. Cijeli se svijet budi, pomisli ona. Ne samo ja. Muškarac u trenirci protrči pokraj nje po pločniku dok je ona za sobom zatvarala vrata. On joj mahne, a ona mu uzvrati pozdrav. Osluhne hoće li onaj nutarnji glas ponovno početi rogoboriti, ali je taj glas utihnuo. Moţda je zanijemio zbog njezine krađe bankovne kartice, moţda ga je umirio spokoj ovog travanjskog jutra. "Odlazim", promrmlja ona. "Zaista, doista odlazim." Ali još trenutak ostane na mjestu, poput ţivotinje koju su tako dugo drţali u kavezu da ne moţe povjerovati u slobodu, čak ni poklonjenu. Ona ispruţi ruku iza sebe i dodirne kvaku na vratima - vratima njezina kaveza. "Svršeno je", šapne. Gume torbicu pod pazuho i učini prvih desetak koraka u gusti sloj magle svoje budućnosti. 4 TIH DESETAK KORAKA ODVELI SU JE DO MJESTA GDJE SE BETONSKI PRILAZ stapao s pločnikom - mjesto gdje je prije minutu prošao onaj dţoger. Ona okrene lijevo, pa zastane. Norman joj je jednom rekao da ljudi koji misle da slučajno odabiru smjer - primjerice, ljudi koji se izgube u šumi - gotovo uvijek krenu u smjeru dominantne ruke. Iako to vjerojatno nije bilo vaţno, shvatila je da ne ţeli da Norman bude u pravu čak ni u vezi sa smjerom u kojem je krenula po Ulici Westmoreland

nakon što je otišla iz kuće. Ĉak ni to. Umjesto lijevo, okrene desno, u smjeru njezine glupe ruke i spusti se niz ulicu. Prođe pokraj trgovine Store 24, svladavši ţelju da u prolazu podigne ruku i sakrije lice. Već se osjećala poput bjegunca a mozak joj je počela grickati uţasna misao poput štakora koji gricka sir: što ako se on ranije vrati s posla i ugleda je? Što ako je ugleda kako hoda po ulici u trapericama i tenisicama, torbice stisnute ispod ruke i nepočešljane kose? Pitao bi se što do vraga radi vani danas ujutro kad bi trebala prati podove u prizemlju? I ţelio bi da mu priđe bliţe, zar ne? Da. Ţelio bi da mu priđe kako bi izbliza mogao s njom porazgovarati. Glupost. Kakvog bi imao razloga sad doći kući? Otišao je tek prije sat vremena. Nema smisla. Ne... ali kadšto ljudi učine nešto što nema smisla. Ona, na primjer - pogledaj samo nju. A ako mu proradi šesto čulo? Koliko joj je puta rekao da policajci nakon stanovitog vremena razviju šesto čulo, da znaju kad će se dogoditi nešto čudno? Osjetiš trnce u dnu kralješnice, rekao je jednom. Ne znam kako bih to drukčije opisao. Znam da bi se većina ljudi nasmijala tome, ali upitaš li policajca - on se neće nasmijati. Ti su mi trnci, dušo, nekoliko puta spasili ţivot. A što ako osjeća te trnce posljednjih dvadesetak minuta? Ako ga je to nagnalo da sjedne u automobil i krene kući? Vratio bi se baš ovim putem i ona se prokune zato što je s njihova prilaza okrenula desno a ne lijevo. A tad joj padne na um još neugodnija pomisao, uţasno vjerojatna... i podjednako ironična. A što ako se zaustavio kod bankomata u blizini policijske uprave podići deset ili dvadeset dolara za ručak? A što ako je odlučio, nakon što se uvjerio da mu kartica nije u lisnici, vratiti se kući po nju? Priberi se. To se neće dogoditi. Neće se dogoditi ništa takvo. Malo niţe neki automobil skrene u Ulicu Westmoreland. Crveni automobil, kakve li slučajnosti, jer i oni imaju crveni automobil... odnosno on ima; automobil je bio njezin koliko i bankovna kartica ili novac do kojeg je pomoću nje mogla doći. Njihov crveni automobil je nova Sentra i -još jedne slučajnosti! - nije li i ovaj automobil koji ide prema njoj crvena Sentra? Ne, to je Honda! Samo što to nije bila Honda, nego je ona tako ţeljela vjerovati. Bila je to Sentra, nova novcata crvena Sentra. Njegova crvena Sentra. Njezina najgora noćna mora obistinila se skoro istog trenutka kad je na nju pomislila. Na trenutak osjeti uţasnu teţinu u bubrezima, nevjerojatnu bol, nevjerojatnu nemoć, i bila je sigurna da će joj mjehur popustiti. Zar je zaista pomislila da bi mogla pobjeći od njega? Sigurno je poludjela. Prekasno je o tome sad brinuti, reče joj Praktično-Razborita. Njezine je uzdrhtale

histerije nestalo; sad je to bio jedini dio njezina mozga koji je još mogao razmišljati i on progovori hladnim, proračunatim tonom stvorenja kojem je preţivljavanje najpreča briga. Smišljaj što ćeš mu reći kad zaustavi automobil i upita što radiš ovdje. I to neki dobar izgovor. Znaš kako je oštrouman i pronicav. "Cvijeće", promrmlja ona. "Izašla sam malo prošetati i vidjeti čije je cvijeće procvalo, to je sve." Ona stane, čvrsto stisnutih bedara, pokušavajući spriječiti branu da popusti. Hoće li on to povjerovati? Nije znala, ali morat će biti dovoljno. Ničeg se drugog ne moţe sjetiti. "Samo sam namjeravala prošetati do ugla St Mark's Avenue a tad se vratiti oprati—" Ona prestane govoriti i zagleda se razrogačenih očiju, s nevjericom, kad se onaj automobil - ipak Honda, ne nova, i više narančasta nego crvena - polako provalja pokraj nje. Ţena za upravljačem je čudno pogleda a ţena na pločniku pomisli Da je to bio on, nikakva priča ne bi bila dobra, ma kako vjerojatna - vidio bi istinu na mom licu, potcrtanu i ispisanu neonskim slovima. Jesi li sad spremna vratiti se? Doći k pameti i vratiti se? Nije mogla. Prošla ju je nesavladiva potreba za mokrenjem, ali joj se mjehur još činio teškim i prepunim, u bubrezima joj je tuklo, koljena su joj klecala, a srce tako divlje bubnjalo u grudima da se prestrašila. Neće se uspjeti popeti natrag po uzbrdici, iako je nagib jako blag. O da, hoćeš. Znaš da hoćeš. Učinila si ti i teţih stvari u svom braku pa si preţivjela. Dobro - moţda bi se mogla popeti, ali sad se sjeti nečeg drugog. Katkad bi on nazvao. Pet ili šest puta na mjesec, ali ponekad i češće. Samo bok, kako si, da donesem kući gajbu piva ili pola kilograma sladoleda, u redu, bok. Samo što ona ne bi osjetila ništa skrbnog u tim pozivima, nikakvu paţnju. Provjeravao ju je, to je bilo to, i ako se ona ne bi javila na telefon, telefon bi nastavio zvoniti. Nisu imali telefonsku sekretaricu. Jednom ga je upitala ne bi li bilo dobro da je nabave. Udario ju je više u zbilji nego u šali i rekao da razmisli malo. Ti si telefonska sekretarica, rekao je. Što ako nazove a nje nema da se javi? Pomislit će da sam otišla rano na trţnicu, to je sve. Ali neće. U tom je problem. Ujutro podovi; poslijepodne trţnica. Tako je uvijek bilo i tako je on očekivao da uvijek bude. Spontanost se nije njegovala u Westmorelandovoj 908. Ako nazove... Ona počne ponovno hodati, znajući da se mora maknuti iz Ulice Westmoreland na idućem uglu, iako nije bila potpuno sigurna kamo vodi Ulica Tremont, u oba smjera. No to ionako u tom trenutku nije bilo vaţno; vaţno je da je točno na muţevljevu putu ako se on bude vraćao iz grada po 1-295, kao što je najčešće činio, i ona se osjeti kao da je pribodena za središte streličarske mete. Skrene lijevo u Tremont i prođe pokraj drugih tihih obiteljskih kućica odvojenih niskim ţivicama ili ukrasnim stablima - ovdje su u modi ruske masline. Muškarac

sličan Woodyju Allenu, s naočalama roţnatog okvira, pjegama i bezobličnim plavim šeširom nabijenim na glavu, koji je zalijevao cvijeće, podigne glavu i lagano joj mahne. Ĉinilo se kao da danas svi ţele pokazati susjedsku susretljivost. Vjerojatno zbog vremena, pomisli ona, ali joj danas nije do toga. Mogla je bez problema zamisliti kako on dolazi poslije za njom, strpljivo slijedi njezin trag, postavlja pitanja, sluţi se svojim trikovima osvjeţivanja pamćenja i pokazuje njezinu fotografiju na svakom koraku. Mahni i ti njemu. Ne ţeliš da te upamti kao prgavicu, prgavci se ljudima usijeku u pamćenje, pa mu zato mahni i lijepo mirno prođi. Ona mu mahne i mimo prođe. Ponovno je potjera mokriti ali tome nema pomoći. Na vidiku nije bilo rješenja - ispred nje samo kuće, ţivice, travnjaci blijedozelene trave, ruske masline. Iza sebe začuje automobil i znala je da je to on. Okrene se, razrogačenih potamnjelih očiju i ugleda zahrđali Chevrolet kako puzi po sredini ceste skoro brzinom ljudskog hoda. Starac za upravljačem imao je slamnati šešir i izraz prestrašene odlučnosti. Ona se ponovno okrene naprijed prije no što je on uspio primijetiti njezin uplašen izraz lica, popikne se, pa počne odlučno hodati spuštene glave. Ona kuckava bol u bubrezima se vratila a i u mjehuru joj je bubnjalo. Pretpostavi da joj preostaje minuta, moţda dvije, prije no što sve izleti. Ako se to dogodi, moţe reći zbogom neprimijećenom bijegu. Ljudi se moţda neće sjećati blijede smeđokose ţene koja je prošla pločnikom jednog lijepog proljetnog jutra, ali kako bi zaboravili blijedu smeđokosu ţenu kojoj se u predjelu prepona po trapericama širi tamna mrlja. Mora riješiti taj problem i to odmah. Na njezinoj strani ulice, dvije kuće dalje, nalazila se prizemnica boje čokolade. Zavjese su bile navučene; troje novine leţale su na trijemu. Ĉetvrte su leţale na prilazu u podnoţju ulaznih stuba. Rosie se brzo osvrne, nitko je nije gledao, pa ţurno prijeđe preko travnjaka prizemnice i duţ njezine bočne strane. Straţnje je dvorište bilo prazno. Pravokutnik papira visio je s ručke aluminijskih zaštitnih vrata. Ona im priđe, sitnim grčevitim koracima i pročita poruku-obrazac: Pozdravi od vaše mjesne Avon Lady ! Nisam vas zatekla kod kuće ovom prigodom, ali ću ponovno doći! Hvala! Nazovite me ako ţelite porazgovarati o nekom od Avonovih finih proizvoda! Datum nadopisan u dnu bio je 17. 4., prije dva dana. Rosie se još jednom osvrne, shvati da je zaštićena ţivicom sjedne strane a ruskim maslinama s druge, otkopča remen i zatvarač traperica, čučne u udubljenju između straţnjeg trijema i plinskih boca. Bilo je prekasno razmišljati o tome tko bi je, moţda, mogao gledati s gornjih katova susjednih kuća. Usto, olakšanje je to pitanje - barem zasad - učinilo sporednim. Luda si, znaš. Da, naravno da je znala... ali kako se pritisak na njezin mjehur smanjivao a mlaz

mokraće vijugavo tekao između cigli straţnjeg trijema, ona osjeti kako joj luda radost ispunja srce. U tom je trenutku znala kakav je osjećaj kad se prijeđe preko rijeke u nepoznatu zemlju a tad spali most za sobom, kad se stoji na obali, gleda i duboko diše dok tvoja jedina mogućnost uzmaka odlazi u dim. 5 HODALA JE SKORO DVA SATA, KROZ JEDAN NEPOZNATI PREDIO grada za drugim, prije no što je stigla do trgovačkog središta na zapadnoj strani grada. Ispred trgovine 'Paint n Carpet World' bila je javna govornica i kad se njome posluţila da pozove taksi, zapanji se kad shvati da više nije u gradu, nego u predgrađu Mapletona. Na obje je pete imala velike ţuljeve ali je to ne začudi - prešla je više od deset kilometara. Taksi je stigao petnaest minuta nakon njezina poziva. Dotad je obišla minimarket na kraju reda trgovina gdje je kupila jeftine naočale i ţivopisni crveni rubac od umjetne svile. Sjetila se kako joj je Norman jednom rekao da je najbolje, ţeli li se odvratiti pozornost s lica, odjenuti nešto kričavo, nešto što će odvratiti promatračev pogled. Taksist je bio debeo muškarac neuredne kose, krvlju podlivenih očiju, smrdljiva daha. Na njegovoj izvješenoj, izblijedjeloj pamučnoj majici kratkih rukava bio je prikazan zemljovid Juţnog Vijetnama. KAD UMREM OTIĆI ĆU U RAJ JER SAM SLUŢIO VOJSKU U PAKLU, pisalo je ispod zemljovida. ŢELJEZNI TROKUT, 1969. Njegove okrugle crvene oči ce brzo su je pregledale od usta preko grudi do bokova prije no što su izgubile zanimanje. "Kamo ćemo, dušo?" upita on. "Moţete li me odvesti do autobusnog kolodvora?" "Mislite Portsidea?" "Je li to autobusni kolodvor?" "Aha." On podigne pogled i posluţi se retrovizorom da im se pogledi sretnu. "Ali je to na drugom kraju grada. Najmanje dvadeset dolara. Imate li toliko?" "Dabome", reče ona a tad duboko udahne i dometne: "Moţete li stati negdje usput kod bankomata Trgovačke banke?" "Svi ţivotni problemi trebali bi biti tako lagani", reče on i uključi taksimetar. Na njemu je pisalo $2.50. POĈETNA CIJENA.

Ona je kao početak svog novog ţivota odredila trenutak kad su se brojevi na prozorčiću taksimetra promijenili s $2.50 na $2.75 a riječi POĈETNA CIJENA nestale. Više neće biti Rose Daniels, osim ako ne bude morala - ne samo zato što je Daniels njegovo prezime, a stoga opasno, nego zato što ga je odbacila. Ponovno će biti Rosie McClendon, djevojka koja je iščezla u paklu u dobi od osamnaest godina. Vjerojatno će se katkad morati posluţiti muţevljevim prezimenom, ali će čak i tad u srcu i duši biti Rosie McClendon. Zapravo se zovem Rosie, pomisli ona dok je taksi prelazio preko mosta Trunkatawny i nasmiješi se kad joj riječi Mauricea Sendaka i glas Carole King prolete glavom poput duhova. Rosie sam stvarna. Je li? Je li stvarna? Sad ću to doznati, pomisli ona. Sad i ovdje. 6 TAKSIST SE ZAUSTAVI NA IROQUOIS SQUARE I POKAŢE na niz bankomata u pješačkoj oazi između zgrada s uobičajenim vodoskokom i skulpturom od kroma koja nije ni na što sličila. Posljednji bankomat s lijeve strane u tom nizu bio je ţarkozelene boje. "Odgovara?" upita on. "Da, hvala. Samo minutu." Ali je potrajalo dulje. Najprije nije mogla točno utipkati broj, iako je bankomat imao široke tipke, a kad je naposljetku uspjela u tom dijelu operacije, nije se mogla odlučiti koliki iznos podići. Pritisne sedam pet zarez nula nula, oklijevala je iznad tipke POTVRDA, pa povukla ruku. Istukao bi je zbog bijega kad bi je uhvatio - u to nije bilo sumnje. No ako bi je istukao tako da završi u bolnici (ili da te ubije, promrmlja tanak glasić, moţda bi te i ubio, Rosie, i budala si ako na to zaboraviš), bilo bi to jer se usudila ukrasti njegovu bankovnu karticu... i upotrijebiti je. Ţeli li se izloţiti takvoj odmazdi zbog bijednih sedamdeset pet dolara? Je li to dovoljno? "Nije", promrmlja ona i ponovno ispruţi ruku. Ovog puta utipka tri pet nula zarez nula nula... a tad se ponovno zamisli. Nije točno znala koliko onog što je on nazivao 'pričuva' stoji na tekućem računu na koji se ovaj bankomat ukucavao, ali je tri stotine pedeset dolara sigurno osjetni zalogaj tog iznosa. Tako će se razljutiti... Ona pomakne ruku prema tipki PONIŠTI a tad se ponovno upita što to mijenja. Raţestit će se ovako i onako. Sad nema povratka. "Gospodo, hoćete li još dugo?" upita glas iza nje. "Jer već mi je istekla pauza." "Oprostite!" reče ona i trgne se. "Ne, samo sam se... zamislila." Ona pritisne tipku

POTVRDA. Na ekranu se pojave riječi PRIĈEKAJTE TRENUTAK. Nije dugo čekala, ali dovoljno dugo da ţivopisno zamisli kako bankomat počinje piskutavo, treperavo zavijati a mehanički glas urlati: "OVA JE ŢENA LOPOV! ZAUSTAVITE JE! OVA JE ŢENA LOPOV!" Umjesto daju je nazvao lopovom, ekran joj uz bljesak dobaci hvala, poţeli joj ugodan dan i izbaci sedamnaest novčanica po dvadeset dolara i jednu od deset. Rosie dobaci mladiću koji je stajao iza nje nervozan osmijeh ne pogledavši ga u oči, pa poţuri natrag u taksi. 7 PORTSIDE JE BILA NISKA, ŠIROKA ZGRADA ZIDOVA BOJE PJEŠĈENJAKA. AUTOBUSI svih vrsta - ne samo prijevoznika Greyhound, nego i Traihvav, American Pathfinder, Eastern Highway i Continental Express - oivičavali su terminal njušaka zaguranih duboko u perone. Rosie su izgledali poput debelih kromiranih praščića koje doji silno ruţna majka. Ona stane ispred glavnog ulaza i pogleda unutra. Kolodvor nije bio tako krcat kao što se ona nadala (sigurnost u mnoštvu) i bojala (nakon što je četrnaest godina viđala skoro isključivo svog supruga i njegove kolege koje bi kadšto pozvao kući na ručak ili večeru, prilično se bojala javnih mjesta), vjerojatno zato što je bila sredina tjedna a do prvih praznika još tri dana jahanja. No ipak je procijenila da ondje ima dvjestotinjak ljudi, koji besciljno lunjaju, sjede na staromodnim drvenim klupama s visokim naslonom, igraju videoigrice, piju kavu u kafiću ili čekaju u redu za karte. Mala djeca vise na rukama svojih majki, glave zabačene unatrag i tule poput izgubljene teladi na izblijedjeloj zidnoj slici na stropu. Zvučnik koji je ječao poput Gospodnjeg glasa u biblijskim epovima Cecila B. DeMillea objavljivao je odredišta: Erie, Pennsylvania; Nashville, Tennessee; Jackson, Mississippi; Miami, Florida (bestjelesni glas s jekom izgovorio ga je kao Miamuh); Denver, Colorado. "Gospođo", reče umorni glas. "Hej, gospodo, pomognite. Moţe mala pomoć?" Ona okrene glavu i ugleda mladića blijeda lica, sa slapom prljave crne kose kako sjedi leđima oslonjen na jednu stranu ulaza. U krilu je drţao kartonski natpis. BESKUĆNIK ZARAŢEN AIDSOM, pisalo je na njemu. MOLI ZA POMOĆ. "Imate nešto sitnog, zar ne? Da mi pomognete? Vi ćete se voziti svojim gliserom po jezeru Saranac a ja ću odavno biti mrtav. Što kaţete?" Ona se odjedanput osjeti čudno i slabo, na rubu nekakve duševne i osjećajne preopterećenosti. Kolodvor kao da joj je narastao pred očima do veličine katedrale a u plimnim valovima ljudi u prolazima i udubljenjima bilo je nečeg uţasavajućeg.

Muškarac kojem je na jednoj strani vrata visjela naborana, drhtava mesna izraslina prođe pokraj nje pognute glave, tegleći za sobom veliku platnenu vreću na uzici. Vreća je siktala poput zmije klizeći po prljavim podnim keramičkim pločicama. Kroz vrh vreće virila je lutka Mickevja Mousea i blijedo joj se smješkala. Onaj boţji glasnik govorio je okupljenim putnicima da će Trailwayov ekspres za Omahu krenuti sa 17. perona za dvadeset minuta. Ne mogu ja to učiniti, pomisli ona. Ne mogu ţivjeti u ovom svijetu. Nije riječ samo o tome da se zna gdje stoje čaj i Scrubbies; vrata iza kojih me tukao bila su i vrata koja su drţala svu ovu pomutnju i ludilo vani. A ja ne mogu kroz to sve ponovno proći. Na trenutak, zapanjujuće ţiva slika s vjeronauka joj ispuni um - Adam i Eva odjeveni u smokvin list, jednaka pogruţena i bijedna izraza lica, hodaju bosi niz kameni puteljak prema gorkoj, jalovoj budućnosti. Iza njih je raj, raskošan i pun cvijeća. Krilati anđeo stoji ispred njegovih zatvorenih vrata. Mač u njegovoj ruci ţari se uţasnim sjajem. "Da te nisam čula!" vikne ona a onaj muškarac na ulazu tako poskoči da je skoro ispustio svoj natpis. "Date nisam čula!" "Isuse, oprostite!" reče muškarac s natpisom i zakoluta očima. "U redu, ako tako mislite!" "Ne, ja... nisam mislila na vas... mislila sam na svoju—" Tad shvati besmislenost svog postupka - pokušati se opravdati prosjaku koji sjedi na ulazu autobusnog kolodvora. Još je drţala dva dolara u ruci koja joj je izvratio taksist. Ona ih ubaci u kutiju za cigare pokraj mladića s natpisom i šmugne u kolodvor Portside.

8 Jedan drugi mladić - koji je imao tanke brkove a la Errol Flynn i lijepo, nepouzdano lice - organizirao je na svom putnom kovčegu u dnu kolodvora natjecanje u igri koju je prepoznala iz televizijskih emisija, s tri kutije šibica. "Da pogodiš gdje je kuglica?" pozove je on. "Gospođo, da pogađaš gdje je kuglica?" Ona u glavi ugleda kako prema njoj dolijeće šaka. Ugleda prsten na trećem prstu, prsten s ugraviranim riječima SLUŢBA, ODANOST i ZAJEDNIŠTVO. "Ne, hvala", reče ona. "Nikad nisam imala problema s tim." Njegov izraz lica dok je ona prolazila pokraj njega pokazivao je da misli kako joj nisu baš sve daske na broju, ali to je nije smetalo. Nije on njezin problem. Kao ni mladić na ulazu koji moţda ima a moţda i nema AIDS, ili onaj muškarac kojemu na vratu visi mesna izraslina a iz platnene vreće viri lutka Mickeyja Mousea. Njezin je problem Rose Daniels - odnosno Rosie McClendon - i to je njezin jedini problem. Ona krene niz središnji prolaz, pa stane kad ugleda kantu za otpatke. Odlučna naredba - NE BACAJ OTPATKE! - bila je otisnuta preko njezina okrugla zelenog trbuha. Ona otvori torbicu, izvadi bankovnu karticu, zagleda se na trenutak u nju, pa je gume kroz pomični poklopac na vrhu kante. Teškom mukom to učini, ali joj istodobno odlane kad je posljednji put bacila pogled na nju. Zadrţi li je, mogla bi doći u neodoljivo iskušenje da se ponovno posluţi njome... a Norman nije glup. Svirep, da. Glup, ne. Omogući li mu da joj uđe u trag, on će to i učiniti. Ne smije to smetnuti s uma. Ona duboko udahne, zadrţi dah trenutak-dva, pa ga ispusti i krene prema grozdu ekrana s DOLASCIMA/POLASCIMA u sredini zgrade. Nije se osvrtala. Da jest, vidjela bi onog mladića s brkovima a la Errol Flynn kako prekapa po kanti za otpatke i traţi to što je ona ćaknuta gospođa u sunčanim naočalama i ţarkocrvenom rupcu šupirala. Mladiću je to sličilo na kreditnu karticu. Vjerojatno nije, ali se nikad ne moţe sa sigurnošću reći dok se ne provjeri. Katkad ti se posreći. Kadšto? Do vraga, često. Ne nazivaju Ameriku 'Zemljom blagostanja' bez razloga.

9 SLJEDEĆI VELIKI GRAD PREMA ZAPADU BIO JE UDALJEN SAMO TRI STOTINE pedeset kilometara i to joj se činilo preblizu. Odlučila se za još veći grad, daljnjih osam stotina pedeset kilometara. Bio je to grad na obali jezera, poput ovog, ali u drugoj vremenskoj zoni. Onamo za pola sata kreće autobus Continental Expressa. Ode do niza blagajni i stane u red. Srce joj je snaţno tuklo u grudima a usta bila suha. Prije no što je osoba ispred nje obavila transakciju i odmaknula se od šaltera, ona poklopi usta rukom da se ne bi čulo kako se podriguje; nešto vruće, što je imalo okus po njezinoj jutarnjoj kavi, dizalo joj se u jednjaku. Da se nisi usudila ovdje sluţiti ijednom inačicom svog imena, upozori se ona. Ako budu ţeljeli znati ime, moraš im reći neko drugo. "Izvol'te, gospođo?" reče sluţbenik i pogleda je preko ruba polu- naočala opasno nasađenih na vrh nosa. "Angela Flyte", reče ona. Bilo je to ime njezine najbolje prijateljice iz osnovne škole i posljednje osobe s kojom se ikad sprijateljila. U srednjoj školi Aubreyville, Rosie je dugo hodala s dečkom koji ju je oţenio tjedan dana poslije mature i oni su utemeljili drţavu s dva stanovnika... zemlju čije su granice najčešće bile zatvorene za turiste. "Oprostite, gospođo?" Ona shvati da je imenovala osobu a ne mjesto i kako je to sigurno čudno (čovjek vjerojatno gleda u moja zapešća i vrat, pokušava vidjeti je li luđačka košulja ostavila tragove) zazvučalo. Ona pocrveni od smetenosti i nelagode i potrudi se pri- brati misli, dovesti ih u kakav-takav red. "Oprostite", reče ona i preplavi je zloguki predosjećaj: bez obzira na to kako će izgledati njezina budućnost, ta priprosta, pokajnička kratka rečenica pratit će je poput limenke privezane o rep psa-skitnice. Između nje i ostatka svijeta, četrnaest su godina stajala zatvorena vrata i sad se osjećala poput prestrašenog miša koji je zaboravio gdje se nalazi rupa u kuhinjskoj podnoj letvici. Sluţbenik ju je gledao, a oči iznad smiješnih polunaočala sad su bile osjetno nestrpljive. "Trebate li kartu ili ne trebate, gospođo?" "Da, molim. Kupila bih kartu za autobus u 11.05. Ima li još mjesta?" "Oh, četrdesetak. Jednosmjerna ili povratna?" "Jednosmjerna", reče ona i osjeti novi val topline u obrazima kad shvati kolika je vaţnost tih njezinih riječi. Pokuša se nasmiješiti pa ponovi, s malo više ţara: "Jednosmjernu, molim." "Pedeset devet dolara i sedamdeset centi", reče on, a njoj koljena klecnu od olakšanja. Očekivala je puno višu cijenu; bila je čak spremna na mogućnost da će od nje zatraţiti većinu novca koji ima. "Hvala", reče ona. On je sigurno u njezinu glasu osjetio iskrenu zahvalnost, jer je

podigao pogled s formulara koji je ispisivao za nju i nasmiješio joj se. Onaj nestrpljiv, oprezan pogled izgubio se iz njegovih očiju. "Nema na čemu", reče on. "Imate prtljage, gospođo?" "Ja... nemam prtljage", reče ona i prestraši se njegova pogleda. Pokuša se dosjetiti objašnjenja - sigurno mu se to čini sumnjivim, sama ţena putuje u daleki grad a od prtljage ima samo ručnu torbicu - ali ga ne nađe. No shvati da je sve u redu. On nije sumnjičav, čak ni znatiţeljan. Samo kimne glavom i počne joj ispisivati kartu. Ona sva sretna shvati: ona nije nikakva novost u Portsideu. Ovaj čovjek stalno viđa ţene poput nje, ţene koje se skrivaju iza tamnih naočala, ţene koje kupuju karte za druge vremenske zone, ţene koje izgledaju kao da su negdje usput zaboravile tko su, i što rade, i zašto. 10 Rose osjeti duboko olakšanje dok se autobus izvlačio iz autobusnog kolodvora Portside (na vrijeme), skrenuo lijevo, ponovno prešao preko Trunkatawnyja, pa izašao na 1-78 prema zapadu. Dok su prolazili pokraj posljednja od tri izlaza iz grada, ona ugleda trokutastu staklenu zgradu nove zgrade policijske uprave. Padne joj na um da bi njezin muţ ovog trenutka mogao biti iza jednog od tih prozora, da bi mogao čak gledati u ovaj veliki, sjajni autobus koji puţe po autocesti. Ona zatvori oči i odbroji do stotinu. Kad ih je ponovno otvorila, zgrade više nije bilo. Zauvijek, ponada se ona. Uzela je sjedalo u straţnjem dijelu autobusa, a dizel motor brujao je ravnomjerno nedaleko iza nje. Ona ponovno zatvori oči i nasloni obraz na prozor. Nije mogla zaspati, bila je prenapeta za to, ali se moţe odmarati. Osjećala je da se mora što bolje odmoriti. Još se čudila kako se to sve brzo dogodilo - događaj sličniji srčanom napadu ili moţdanom udaru nego promjeni ţivota. Promjeni? Blago rečeno. Nije ga samo promijenila, nego ga iščupala s korijenom, poput ţene koja čupa ljubičicu iz tegle. Promjena ţivota, i te kakva. Ne, neće moći spavati. Spavanje ne dolazi u obzir. Tako razmišljajući, ona padne, ne u san, nego u onu pupčanu vrpcu koja spaja san i javu. Pomicala se u njoj polako naprijed-natrag poput mjehurića, tek nejasno svjesna ravnomjernog brujanja dizel motora, zvuka guma na asfaltu, i glasa djeteta koje sjedi četiri ili pet redova ispred nje i pita majku kad će stići teti Normi. Alije bila svjesna da se odvojila od sebe i da joj se um rastvorio poput cvijeta (naravno, ruţe), rastvorio kako to čini jedino kad nisi ni ovdje ni ondje. Zapravo se zovem Rosie... Glas Carole King, riječi Mauricea Sendaka. Dolebdjeli su niz hodnik u kojem se ona nalazi iz neke udaljene odaje, i odjekuju, uz pratnju staklastih, sablasnih nota glasovira. ...I Rosie sam stvarna... Ipak ću zaspati, pomisli ona. Mislim da hoću. Zamisli samo!

Vjerujte mi, ... Nema mi ravne... Više nije bila u sivom hodniku nego na tamnom otvorenom prostoru. Nos, cijela glava, bili su ispunjeni mirisima ljeta, skoro preslatkima i prejakima. Najviše se isticao miris kozje krvi, u zapusima. Ĉula je cvrčke, a kad je podigla pogled ugleda ulašteno lice mjeseca boje kosti, kako plovi visoko iznad nje. Njegov bijeli ţar bio je posvuda i pretvarao izmaglicu koja se dizala iz zamršene trave oko njezinih bosih nogu u dim. Zapravo se zovem Rosie... i Rosie sam stvarna... Ona podigne ruke. Raširi prste tako da su se palci skoro dodirivali; uokviri mjesec kao sliku, a kad noćni vjetar pomiluje njezine gole ruke ona osjeti kako joj se srce najprije nadima od sreće, a zatim steţe od straha. Osjeti usnulu okrutnost tog mjesta, kao da je puno ţivotinja velikih zuba koje lutaju po miomirisnom ţbunju. Rose. Priđi, dušo. Porazgovarao bih s tobom izbliza. Ona okrene glavu i ugleda njegovu šaku kako juri iz tame. Ledeni potezi mjesečine blistali su na izbočenim slovima njegova policijskog prstena. Ugleda napetu grimasu na njegovim ustima, zategnutima u nečemu što je sličilo osmijehu— i prene se iz sna na svom sjedištu, zadihana, čela vlaţnog od znoja. Sigurno je već neko vrijeme teško disala, jer joj je prozor bio vlaţan od kondenziranog daha, skoro potpuno zamagljen. Ona rukom obriše dio stakla i pogleda van. Grad se sad već skoro izgubio iz vida; prolazili su pokraj prigradskog otpada benzinskih postaja i zalogajnica, no iza njih ona ugleda otvorena polja. Umakla sam mu, pomisli ona. Bez obzira na to što će mi se dogoditi, umakla sam mu. Ĉak i da moram spavati u kućnim veţama, ili ispod mostova, umakla sam mu. Nikad me više neće udariti, jer sam mu umakla. Ali shvati da u to potpuno ne vjeruje. Razbjesnjet će se na nju, i pokušat će je naći. Bila je uvjerena u to. Ali kako je moţe pronaći? Zatrla sam sve tragove; nisam čak morala ni napisati ime svoje školske prijateljice da bih kupila kartu. Bacila sam bankovnu karticu, to je najvaţnije. Pa kako bi me mogao naći? Nije znala, točno... ali pronalaziti ljude jest bio njegov posao i morat će biti jako, jako oprezna. Zapravo se zovem Rosie... i Rosie sam stvarna... Da, vjerojatno je to točno, ali se nikad u ţivotu nije manje osjećala da joj nema ravne. Osjećala se kao da je sićušna točkica brodske krhotine usred beskrajnog oceana. Uţas koji ju je ispunio pri svršetku njezina kratkog sna još je nije napustio, ali nisu izblijedjeli ni tragovi zanosa i sreće te osjećaj, ako ne snage, a ono barem slobode. Naslonila se na visoki naslon autobusnog sjedala i zagledala kako promiču posljednje zalogajnice i prodavaonice autodijelova. Sad se vidjela samo priroda - svjeţe izorana polja i poj asovi stabala koja su se bojala lijepom zagasitom zelenom bojom koja pripada jedino travnju. Ruku lagano sklopljenih u krilu, promatrala je

kako se valjaju pokraj nje i prepustila se d a j e veliki srebrni autobus vozi u susret onome što je očekuje.

DRUGI DIO DOBROTA NEZNANACA 1 PROŢIVJELA JE PUNO TEŠKIH TRENUTAKA PRVIH TJEDANA SVOG NOVOG ţivota, ali čak i u onom koji joj je bio skoro najteţi - kad je sišla s autobusa u tri sata ujutro i ušla u autobusni kolodvor četiri puta veći od Portsidea - nije poţalila zbog svoje odluke. No uţasnula se jest. Rosie je stala odmah iza ulaza perona 62, čvrsto objema rukama stiskala torbicu i ogledavala se širom otvorenih očiju dok su ljudi jurili pokraj nje u virovima. Neki su vukli kovčege, neki balansirali kartonske kutije povezane špagom na ramenima, neki ruke prebacili oko ramena svojih djevojaka ili struka svojih momaka. Dok je ona tako gledala, neki muškarac dojuri do ţene koja je maločas sišla s Rosiena autobusa, dohvati je i tako ţestoko zavrti da su joj se noge odlijepile od tla. Ţena zakriješti od dragosti i straha; njezin je uzvik sijevnuo poput bljeskalice u krcatom, zbrkanom kolodvoru. S Rosiene desne strane bio je red aparata za videoigre, pa iako je bila mrkla noć, djeca - uglavnom bejzbolskih kapica okrenutih naopako i najmanje osamdeset posto kose obrijane - stajala su trbuha prilijepljenog uz njih. "Pokušaj ponovno, Space Cadet!" aparat najbliţi Rosie pozivao je hrapavim, neljudskim glasom. "Pokušaj ponovno, Space Cadet! Pokušaj ponovno, Space Cadet!" Ona polako prođe pokraj videoigara i ude u čekaonicu, sigurna u jedno: ne usuđuje se izaći u ovo doba jutra. Smatrala je da ima izvrsne izglede da je siluju, ubiju i gurnu u najbliţu kantu za smeće učini li to. Pogleda lijevo i ugleda dva policajca kako se spuštaju stubama s gornje razine.

Jedan je vještim pokretima vrtio palicu. Drugi se cerio, kruto i neveselo, pa ju je podsjetio na čovjeka tisuću dvije stotine kilometara iza nje. Smijao se, ali nije bilo smijeha u njegovim očima koje nisu ni trenutka mirovale. Što ako je njihov posao da kruţe po kolodvoru otprilike svakog sata i izbace svakog tko nema kartu? Što ćeš tada? Učinit će nešto, dogodi li se to, eto što će učiniti. Zasad se odmakne od pomičnih stuba prema udubljenju gdje se postrojilo desetak putnika na tvrdim anatomski oblikovanim plastičnim stolcima. Na naslonima za ruke bili su učvršćeni mali televizori na kovanice. Rosie je jednim okom promatrala policajce i lakne joj kad ugleda kako odlaze kroz čekaonicu i udaljavaju se od nje. Za dva i pol, najviše tri sata, svanut će dan. Nakon tog je mogu uhvatiti i izbaciti. Dotad ţeli ostati ovdje, gdje ima svjetla i puno ljudi. Sjedne ujedan od stolaca s televizorima. Dva stolca dalje, njoj s lijeve strane, drijemala je djevojka odjevena u izblijedjelu traper jaknu, a u krilu je drţala ruksak. Oči su joj kolutale ispod vjeđa namazanih ljubičastim sjenilom, a dugi, srebrnkasti suk sline visio joj je s donje usne. Na nadlanici je imala istetovirane tri riječi, razvučena plava štampana slova koja su objavljivala VOLIM SVOG DRAGOG. Gdje je tvoj dragi sad, dušo? pomisli Rosie. Ona pogleda u prazan ekran televizora, pa u zid opločan keramičkim pločicama s desne strane. Tu je netko crvenim markerom našvrljao POPUŠI MI AIDSOM ZARAŢEN KURAC. Ona brzo odvrati pogled kao da će joj te riječi progorjeti mreţnicu oka bude li dugo gledala u njih, pa se zagleda na drugi kraj čekaonice. Na suprotnom zidu bila je golema svijetleća ura. Bilo je 3:16 ujutro. Još dva i pol sata i mogu otići, pomisli ona i počne svoje bdijenje. 2 POJELA JE CHEESEBURGER I POPILA LIMUNADU KAD SE AUTOBUS zaustavio oko šest sati prethodne večeri. Otad ništa nije pojela i bila je gladna. Sjedila je u televizijskom salonu dok kazaljke velike ure nisu pokazale četiri sata, a tad odlučila ipak nešto prigristi. Ode do male kafeterije blizu blagajni i prekorači pritom nekoliko ljudi koji su joj spavali na j, putu. Mnogi od njih su zaštitnički omotali ruke oko krcatih, ljepljivom [ vrpcom pokrpanih crnih plastičnih vreća za smeće, pa kad je Rosie dobila svoju kavu i sok i zdjelicu ţitnih pahuljica, shvatila je da se nepotrebno zabrinula da će je policajci izbaciti. Ovi spavači nisu bili tranzitni putnici; bili su to beskućnici koji su kampirali u čekaonici autobusnog kolodvora. Rosie se saţali na njih, ali je to na neki čudan način i utješi - godi znati da će sutra navečer za nju biti mjesta, ustreba li joj.

A ako on dođe ovdje, u ovaj grad, što misliš gdje će najprije provjeriti? Što misliš gdje će najprije otići? Gluposti - neće je on pronaći, nema načina da je pronađe - ali je od te pomisli ipak proţmu hladni trnci, iscrtavajući luk njezine kraljeţnice. Hrana je okrijepi, osnaţi i razbudi. Kad je pojela i popila (rastezala je s kavom dok nije primijetila kako je pomoćni konobar promatra s neskrivenom nestrpljivošću), ona polako krene natrag prema televizijskom salonu. Putem, ugleda plavo-bijeli krug iznad šaltera blizu kioska za najam automobila. Riječi koje su se svijale oko plavog ruba kruga bile su POMOĆ PUTNICIMA i Rosie pomisli, ne bez šaljivog prizvuka, ako je ikad u povijesti bio putnik kojem je bila potrebna pomoć, to je bila ona. Ona korakne bliţe svijetlećem krugu. Za šalterom je sjedio muškarac - sredovječni, proćelav čovjek s naočalama roţnatih okvira. Ĉitao je novine. Ona učini još jedan korak prema njemu, pa ponovno stane. Pa neće valjda zaista otići k njemu? Što će mu, zaboga, reći? Da je ostavila muţa? D a j e otišla samo s ručnom torbicom, njegovom bankovnom karticom i odjećom koju ima na sebi? Zašto ne? upita Praktično-Razborita, a potpuna odsutnost suosjećanja u njezinu glasu pogodi Rosie poput šamara. Ako si imala hrabrosti ostaviti ga, zar nemaš hrabrosti to priznati? Nije znala ima li ili nema hrabrosti, ali je znala da će biti jako teško ispričati nepoznatoj osobi prijelomnu činjenicu njezina ţivota u četiri sata ujutro. Vjerojatno bi mi ionako rekao da se nosim. Vjerojatno je njegov posao pomagati ljudima da zamijene izgubljene karte ili da preko zvučnika objave da se izgubilo dijete. Ali njezine noge same od sebe krenu u smjeru šaltera za pomoć putnicima i ona shvati da doista namjerava razgovarati s proćelavim neznancem u naočalama s roţnatim okvirima i da će to učiniti zbog najjednostavnijeg mogućeg razloga: nema izbora. U predstojećim danima, vjerojatno će morati mnogim ljudima ispričati da je ostavila muţa, da je četrnaest godina ţivjela u omami iza zatvorenih vrata, da ima prokleto malo znanja potrebnih za ţivot a nikakvih za rad, da joj je potrebna pomoć, da mora ovisiti o dobroti nepoznatih ljudi. Ali ništa od tog nije moja krivnja, zar ne? pomisli ona i njezina je smirenost iznenadi, gotovo osupne. Ona priđe šalteru i poloţi na nj ruku kojom trenutno nije čvrsto drţala remen svoje torbice. Pogleda s nadom i strepnjom u pognutu glavu muškarca u naočalama roţnatih okvira, pogleda u njegovu smeđu, pjegavu lubanju koja se previdjela kroz pramenove kose zalizane preko nje u urednim rijetkim pramenovima. Pričeka da on podigne glavu, ali je on bio zaokupljen čitanjem novina, napisanih na stranom jeziku koji je sličio ili grčkom ili ruskom. On paţljivo okrene stranicu i namrgodi se slici dva nogometaša koja se bore za loptu. "Oprostite", reče ona tiho i muškarac za šalterom podigne glavu. Molim te, Boţe, neka mu oči budu ljubazne, pomisli ona. Cak ako i ne moţe ništa učiniti,

neka mu oči budu ljubazne... i neka me vide, mene, stvarnu osobu koja stoji ovdje i koja se jedino moţe uhvatiti za rameni remen svoje jeftine torbice. I gle, oči su mu zaista ljubazne. Neizraţajne i vodnjikave iza debelih stakala njegovih naočala... ali ljubazne. "Oprostite, ali moţete li mi pomoći?" upita ona. 3 DOBROVOLJAC IZ ORGANIZACIJE 'POMOĆ PUTNICIMA' PREDSTAVI se kao Peter Slowik i pomnjivo i bez riječi sasluša Rosienu priču. Ona mu ispriča sve što je mogla, zaključivši da ne moţe ovisiti o dobroti nepoznatih ljudi bude li, ili zbog ponosa ili stida, skrivala istinu o sebi. Jedinu vaţnu stvar koju mu nije rekla - jer nije znala kako bi se izrazila - bila je da se osjeća nenaoruţana, potpuno nepripremljena za ţivot. Do prije osam- naestak sati, nije imala pojma koliko ţivot poznaje jedino s televizije ili iz dnevnih listova koje je njezin muţ donosio kući. "Pretpostavljam da ste se za odlazak odlučili naglo", reče gospodin Slowik, "no ipak, dok ste se vozili autobusom jeste li razmišljali o tome što biste radili ili kamo biste otišli kad stignete ovdje? Imate li ikakvih ideja?" "Mislila sam da ću naći hotel za ţene, za početak", reče ona. "Postoje li još oni?" "Da, najmanje tri za koje ja znam, ali najjeftiniji bi vas vjerojatno ostavio bez prebijenog centa za tjedan dana. To su hoteli za dobrostojeće dame, uglavnom - gospođe koje su došle u grad obići trgovine ili u posjetu rođacima koji ih nemaju gdje smjestiti." "Oh", reče ona. "A što je s YWCA4?" Gospodin Slowik polako odmahne glavom. "Zatvorili su posljednje smještajne kapacitete 1990. Preplavile su ih luđakinje i narkomanke." Ona osjeti paniku, a tad se prisjeti ljudi koji su ovdje spavali na podu, ruku obgrljenih oko svojih vreća za smeće zalijepljenih ljepljivom vrpcom u kojima je bilo njihovo vlasništvo. Uvijek mi preostaje to, pomisli ona. "Imate li vi kakvu ideju?" upita ona. On se na trenutak zagleda u nju, lupkajući po donjoj usni kemijskom olovkom, neugledan čovječuljak vodenkastih očiju koji ju je ipak vidio i porazgovarao s njom - koji joj nije jednostavno rekao da se nosi. I, naravno, nije mi rekao da se prignem kako bi porazgovarao sa mnom izbliza, pomisli ona. Slowik kao d a j e nešto odlučio. On rastvori svoj kaput (konfekcijski poliester koji je vidio boljih dana), prekopa po nutarnjem dţepu i izvadi posjetnicu. Na strani 4 Kratica od Young, Women’s Christian Association, organizacija koja u mnogim zemljama osigurava smještaj ţenama.

na kojoj je stajalo njegovo ime i znak njegove agencije, on paţljivo velikim slovima napiše adresu. Tad okrene posjetnicu i potpiše se na praznoj strani, slovima koja joj se učine smiješno velikima. Njegov prevelik potpis podsjeti je na nešto što je njezin profesor povijesti rekao njezinu razredu davno u srednjoj školi, o tome zašto je John Hancock napisao svoje ime posebice velikim slovima na Deklaraciji nezavisnosti. "Kako bi ga kralj George mogao pročitati bez naočala", govori se da je rekao Hancock. "Moţete li pročitati adresu?" upita on pruţajući joj posjetnicu. "Da", reče ona. "Avenija Durham 251." "Dobro. Stavite posjetnicu u lisnicu i nemojte je izgubiti. Netko će je vjerojatno htjeti pogledati kad stignete ondje. Šaljem vas u ustanovu koja se naziva 'Kćeri i sestre'. To je sklonište za zlostavljane ţene. Prilično jedinstveno. S obzirom na vašu priču, rekao bih da zadovoljavate uvjete." "Koliko dugo će mi dopustiti da ostanem?" On slegne ramenima. "Mislim da to varira od slučaja do slučaja." Znači, to sam sad ja, pomisli ona. Slučaj. Kao da joj je pročitao misli jer se nasmiješi. Nije bilo ljepote u zubima koje je taj smiješak otkrio, ali je izgledao iskren. On je potapša po ruci. Bio je to brz dodir, nespretan i pomalo plah. "Ako vas je suprug tukao kao što kaţete, gospođo McClendon, bit će vam bolje gdje god završite." "Da", reče ona. "I ja tako mislim. A ako ništa ne uspije, uvijek mi preostaje ovaj pod, ţarne?" On se trgne. "Oh, ne mislim da će doći do toga." "Moglo bi." Ona mahne glavom prema dva beskućnika koja su spavala jedan pokraj drugog na raširenim kaputima na kraju klupe. Jedan je navukao prljavu narančastu kapu preko lica da se obrani od neumoljivog svjetla. Slowik se na trenutak zagleda u njih, pa ponovno pogleda nju. "Neće", ponovi on, ovog puta s više uvjerenja. "Gradski autobusi staju točno ispred glavnog ulaza; skrenite lijevo i vidjet ćete stanicu. Boje kojima je obojen rub pločnika odgovaraju raznim autobusnim linijama. Vama je potrebna narančasta linija, pa stanite na narančasti rub pločnika. Je li jasno?" "Da." "Stoji dolar i vozači traţe sitno. Skloni su nervozi ako ga nemate." "Imam puno sitnog." "Dobro. Siđite na uglu Dearborn i Elk, pa idite po Ulici Elk dvije ulice... ili tri, nisam siguran. Dakle, doći ćete do Avenije Durham. Trebate skrenuti lijevo. Prijeđete četiri ulice, ali nije daleko. Velika bijela drvena kuća. Mogao bih vam reći da kuća izgleda kao da bi je trebalo oličiti, ali su moţda već to učinili. Moţete li sve to zapamtiti?" "Da."

"Još nešto. Ostanite na kolodvoru do zore. Dotad ne izlazite - čak ni na stanicu gradskog autobusa." "Nisam ni namjeravala", reče ona.

4 U AUTOBUSU KOJI JU JE DOVEO U OVAJ GRAD USPJELA JE SKUPITI NAJVIŠE tri ili četiri sata nemirnog sna, pa je nije iznenadilo to što joj se dogodilo kad je sišla s autobusa narančaste linije: izgubila se. Rosie poslije zaključi d a j e sigurno krenula krivim putem u Ulicu Elk, ali posljedica - skoro tri sata lutanja po nepoznatom kraju - bila je puno vaţnija od razloga. Vukla se od ulice do ulice, traţila Aveniju Durham ali je nije našla. Boljele su je noge. Kuckalo joj je u kriţima. Počela ju je boljeti glava. A u ovom kraju sigurno nije bilo ljudi poput Petera Slowika; lica koja je nisu potpuno ignorirala, promatrala su je s nepovjerenjem, sumnjičavošću ili čistim prezirom. Nedugo nakon što je sišla s autobusa, ona prođe pokraj prljavog, sumnjivog bara po imenu 'The Wee Nip'5. Zastori navučeni, pogašene reklame za piva a ţeljezne rešetke navučene preko vrata. Kad se poslije dvadesetak minuta ponovno vratila do tog bara (ne shvativši da hoda ukrug dok ga nije ugledala; kuće su sve izgledale jednako), zastori su još bili navučeni ali su reklame za piva bile upaljene i rešetka povučena u stranu. Neki muškarac u kombinezonu stajao je oslonjen na ulazu drţeći u ruci napola praznu kriglu piva. Ona pogleda na sat i shvati da još nije ni pola sedam. Rosie pogne glavu toliko d a je muškarca vidjela tek kutom oka, čvršće pritegne remen svoje torbice i ubrza korak. Muškarac na vratima vjerojatno zna gdje je Avenija Durham, ali ga ona ne namjerava zamoliti da joj pokaţe put. Izgledao je kao osoba koja voli razgovarati s ljudima - posebice ţenama - izbliza. "Hej curo, hej curo", reče on kad je ona prošla pokraj The Wee Nipa. Glas mu je bio potpuno monoton, skoro poput robotskog. Pa iako ga ona nije htjela pogledati, nije mogla ne dobaciti mu jedan prestrašen pogled preko ramena. Imao je čelo s kojeg se počela povlačiti kosa, blijedu put na kojoj su se isticale brojne mrlje poput djelomice zaraslih opeklina i tamnocrveni morţev brk koji ju je podsjetio na Davida Crossbyja. Po njemu je bilo komadića pivske pjene. "Hej curo moţe ševa, nisi loša zapravo si dobra dobre sise što kaţeš moţe ševa moţe malo hopa-cupa a da ti ga malo umočim što kaţeš?" Ona okrene glavu od njega i prisili se hodati ne zastajkujući, pognute glave, poput muslimanke na putu do trţnice; prisili se da ni na koji način ne pokaţe da ga je primijetila. Učini li to, mogao bi krenuti za njom. "Hej curo a da te naguzim što kaţeš? Legnimo u horizontalu daj da ti ga umočim moţe ne pravi se vaţna vaţna vaţna. " Ona skrene iza ugla i ispusti dugi uzdah koji je pulsirao poput nečeg ţivog zbog mahnitih, uplašenih otkucaja njezina srca. Do tog trenutka nije joj nimalo nedostajao 5 U slobodnom prijevodu'Kupica'.

njezin grad ili susjedstvo, ali sad su se strah od onog muškarca na vratima bara i izgubljenost - zašto sve kuće moraju biti toliko slične, zašto? - udruţili u osjećaju koji je bio blizak čeţnji za domom. Nikad se nije osjetila tako uţasno usamljenom ili tako uvjerenom da će sve poći po zlu. Pomisli da se moţda nikad neće izvući iz ove noćne more, d a je ovo vjerojatno samo najava onoga kako će izgledati ostatak njezina ţivota. Ĉak je pomislila da uopće i ne postoji Avenija Durham; da je gospodin Slowik iz agencije 'Pomoć putnicima', koji se činio tako simpatičan, zapravo sadistički manijak koji uţiva već izgubljene ljude gurnuti još dublje u nepoznato. U osam i petnaest po njezinu satu - dugo nakon što je sunce obasjalo ono što je obećavalo da će biti iznimno topao dan za ovo doba godine - ona pristupi debeloj ţeni u kućnom ogrtaču koja je stajala na početku kolnog prilaza i tovarila prazne kante za smeće na kolica sporim, izrađenim pokretima. Rosie skine naočale. "Oprostite!" Ţena se brzo okrene. Pognute glave, ljutita izraza lica ţene kojoj prolaznici ili ljudi iz automobila često dobacuju 'muca debeljuca'. "Što hoćete?" "Traţim Aveniju Durham 251", reče Rosie. "Ustanova s nazivom 'Kćeri i sestre'. Dobila sam upute, ali sam vjerojatno—" "Što, ono lezbijsko neradničko gnijezdo? Obratila si se krivoj osobi, dušo. Ne ţelim imati posla sa ţenturačama koje si liţu onu stvar. Gubi se. Odjebi." Nakon tih riječi ona se ponovno okrene svojim kolicima i počne gurati zveketave kante uz kolni prilaz jednakim polaganim, svečanim načinom, pridrţavajući ih gojaznom bijelom rukom. Guzovi su joj slobodno poskakivali ispod izblijedjele kućne haljine. Kad je stigla do stuba, ona se okrene i pogleda prema pločniku. "Zar me nisi čula? Odjebi. Prije no što pozovem murju." Ta posljednja riječ bila je kao da ju je netko uštipnuo na osjetljivu mjestu. Rosie ponovno natakne sunčane naočale i brzo ode. Murja? Ne, hvala. Ne ţeli imati posla s policajcima. Bilo kakvim policajcima. No kad je između sebe i one debele ţene načinila dovoljan razmak, Rosie shvati da se zapravo bolje osjeća. Naposljetku se uvjerila da 'Kćeri i sestre' (poznate i pod nazivom lezbijsko neradničko gnijezdo) stvarno postoje a to je bio korak u dobrom smjeru. Dvije ulice niţe, dođe do male trgovinice, ispred koje je stajalo postolje za bicikle a na natpisu u izlogu pisalo SVJEŢE PECIVO. Ona uđe, kupi pecivo -još toplo što Rosie podsjeti na majku - i upita starca iza tezge moţe li je uputiti do Avenije Durham. "Malo ste otišli predaleko", reče on. "Oh? Koliko?" "Oko tri kilometra. Dođite." On poloţi koščatu ruku na njezino rame, odvede je natrag do vrata i pokaţe prema obliţnjem prometnom raskriţju. "Eno vam Avenije Dearborn."

"Boţe, zar?" Rosie nije bila sigurna da li da se smije ili da plače. "Aha. Jedini problem kad se 'oće nešto nać' u Big D je da ona prolazi skoro kroz cijeli grad. Vidite ono napušteno kino?" "Da." "Ondje skrenite u Dearborn. Morate proć' šesnajst - osamnajst ulica. Poderat ćete pete. Mogli bi autobusom." "Bilo bi dobro", reče Rosie, znajući da neće. Ponestalo joj je kovanica a ako je vozač autobusa izgrdi jer mora razmijeniti novčanicu od jednog dolara, briznut će u plač. (Pomisao da bi joj muškarac s kojim sad razgovara rado promijenio dolar nije joj pala na njezin umoran, zbunjen um.) "Stići ćete do—" "—Ulice Elk." On je zdvojno pogleda. "Gospođo! Ako znate kuda trebate ići, zašto pitate?" "Nisam znala kuda trebam ići", reče ona pa iako nije bilo ničeg osobito neljubaznog u starčevu glasu, ona osjeti kako suze prijeteći naviru. "Ništa ne znam! Satima lutam naokolo, umorna sam i—" "No dobro", reče on, "sve u redu, nemojte se uzrujavati, sve će biti u redu. Siđite s autobusa kod Ulice Elk. Durham je dvije ili tri ulice niţe. Lako kao prstom u pekmez. Imate li adresu?" Ona kimne glavom. "Dobro onda, pođite", reče on. "Ne bi trebalo biti problema." "Hvala vam." On izvadi zguţvan ali čist rupčić iz straţnjeg dţepa. Pruţi joj ga kvrgavom rukom. "Obrišite si lice, dušo", reče on. "Vlaţno vam je." 5 ONA POLAKO OTPJEŠAĈI NIZ AVENIJU DEARBORN, JEDVA primjećujući autobuse koji bi hrčući prošli pokraj nje. Odmarala se svake dvije ulice na klupama na autobusnim stanicama. Njezine glavobolje, koja je bila uglavnom posljedica šoka kad je shvatila da se izgubila, je nestalo, ali su je noge i leđa boljeli više nego ikad. Bilo joj je potrebno sat vremena da stigne do Ulice Elk. Ona skrene u nju i upita prvu osobu koju je ugledala - mladu trudnicu - je li na dobrom putu za Aveniju Durham. "Odbij", reče joj trudnica, odjedanput tako gnjevna lica da je Rosie brzo odskočila dva koraka natrag. "Oprostite", reče Rosie. "Oprostite, frišku figu. Tko te traţio da mi se uopće obratiš, da mi je znati? Miči

mi se s puta!" I ona odgurne Rosie tako jako da ju je skoro srušila na cestu. Rosie se osupnuto zagleda za njom pa se okrene i krene svojim putem. 6 PO ULICI ELK JE HODALA JOŠ SPORIJE. BILA JE TO ULICA MALIH trgovina - kemijskih čistionica, cvjećarnica, trgovina ţiveţnih namirnica s voćem izloţenim na pločniku, papirnica. Sad je bila tako umorna da nije znala koliko će još moći ostati na nogama, a kamoli pješačiti. Kad je stigla u Aveniju Durham, ţivne, ali samo privremeno. Je li joj gospodin Slowik rekao da skrene lijevo ili desno? Nije se mogla sjetiti. Pokuša skrenuti desno ali su brojevi išli od tri stotine pedeset naviše. "Treća sreća", promrmlja ona i okrene natrag. Poslije deset minuta, stajala je ispred jako prostrane bijele drvene kuće (koja je zaista vapila za bojom), trokatnice na podlozi velikog, dobro odrţavanog travnjaka. Zastori su bili navučeni. Na trijemu je bilo stolaca od pruća, skoro desetak, ali nijedan trenutno nije bio zauzet. Nije bilo natpisa na kojem bi pisalo 'Kćeri i sestre', ali kućni broj na stupu s lijeve strane stuba koje su vodile na trijem bio je 251. Ona polako krene po kamenom popločanom prilazu pa po stubama. Torbica joj je sad visjela sa strane. Otpravit će te, šapne joj glas. Otpravit će te, a tad moţeš krenuti natrag na autobusni kolodvor. Trebala bi ondje ranije stići, da zauzmeš dobro mjesto na podu. Zvono je bilo pokriveno slojevima izolirbanda a ključanica zalivena metalom. S lijeve strane vrata bila je nova pločica s prorezom za umetnuti karticu za otključavanje vrata a iznad njega kutija s portafonom. Ispod kutije stajao je mali natpis na kojem je pisalo POSJETITELJI PRITISNITE I GOVORITE. Rosie pritisne. Tijekom svoje duge jutarnje skitnje u mislima je ponovila nekoliko stvari koje bi mogla reći, nekoliko načina na koje bi se mogla predstaviti, ali sad kad se naposljetku našla ovdje, iz glave joj je ispario čak i najgluplji i najjednostavniji prvi potez. Glava joj je bila potpuno prazna. Ona digne prst s tipke i pričeka. Prolazile su sekunde, svaka poput komadića olova. Ponovno ispruţi ruku prema tipki kad se iz mikrofona začuje ţenski glas. Zvučao je metalno i ravnodušno. "Ĉime vam mogu pomoći?" Iako ju je onaj brkati muškarac ispred bara prestrašio a ona trudnica zgrozila, nisu je natjerali u plač. A sad, na zvuk ovog glasa, nadođu suze - ničim ih nije mogla zaustaviti. "Nadam se da netko moţe", reče Rosie i obriše obraze slobodnom rukom. "Oprostite, ali sam sama u gradu. Nikog ne poznajem, a trebam negdje prespavati. Ako ste popunjeni, shvaćam, ali mogu li barem ući i sjesti malo a moţda dobiti i čašu

vode?" Ponovno tajac. Rosie ponovno ispruţi ruku prema tipki kad je onaj metalni glas upita tko ju je poslao. "Ĉovjek sa šaltera agencije 'Pomoć putnicima' na autobusnom kolodvoru. David Slowik." Ona se zamisli, pa odmahne glavom. "Ne. Pogrešno. Peter. Zove se Peter, a ne David." "Je li vam dao posjetnicu?" upita metalni glas. "Da." "Molim vas nađite je." Ona otvori torbicu i prekopa po njoj. Ĉinilo joj se da to traje satima. Već kad su je u očima počele peći nove suze koje su joj mutile vid, ona napipa posjetnicu. Skrivala se ispod sveţnja papirnatih maramica. "Imam je", reče. "Da je gurnem kroz otvor za pisma?" "Ne", reče glas. "Iznad glave vam je kamera." Ona prestrašeno podigne glavu i pogleda. Iznad vrata je doista bila postavljena kamera i gledala je svojim okruglim crnim okom. "Podignite je, molim vas, prema kameri. Ne prednju stranu, nego poleđinu." Dok je to činila, sjeti se načina na koji se Slowik potpisao na posjetnicu, što većim slovima. Sad je shvatila zašto. "Dobro", reče glas. "Pustit ću vas unutra." "Hvala", reče Rosie. Obriše lice papirnatom maramicom, ali to nije pomoglo; plakala je još jače i činilo se dane moţe prestati. 7 TE VEĈERI, DOK JE NORMAN DANIELS LEŢAO U SVOJOJ DNEVNOJ SOBI, gledao u strop i već razmišljao o tome kako početi traţiti tu gaduru (trag, pomisli on, potreban mije neki trag za početak, mali trag bi mi vjerojatno bio dovoljan), njegovu su suprugu odveli pred Annu Stevenson. Tad je Rosie osjetila čudno no dobrodošlo smirenje - kakvo se moţe osjetiti u snu kojeg se sjećaš. Napola je bila uvjerena da zaista sanja. Dobila je kasni doručak (ili moţda rani ručak) i odveli su je u jednu od spavaćih soba u prizemlju gdje je spavala šest sati kao klada. A tad, prije no što su je uveli u Anninu radnu sobu, ponovno su je nahranili - pečena piletina, pire, grašak. Jela je s osjećajem krivnje, ali u golemim količinama, ne mogavši se oteti dojmu da se tovi nekaloričnom hranom iz snova. Za kraj je

pojela vrč Jell-O-a6 u kojem su komadići konzerviranog voća plutali poput kukca u jantaru. Bila je svjesna da je ostale ţene za stolom gledaju, ali je njihova radoznalost izgledala blagonaklona. Razgovarale su, ali Rosie nije razumjela što govore. Netko je spomenuo Indigo Girls - barem je za njih čula - jednom ih je vidjela u Austin City Limits7 dok je čekala da se Norman vrati s posla. Dok su jele svoje deserte, jedna od ţena stavi ploču Little Richarda a druge dvije otplešu 'drmeš' - vrtile su i izbacivale bokove. Začuju se smijeh i pljesak. Rosie pogleda u plesačice tupim pomanjkanjem zanimanja, pitajući se jesu li one zaista lezbijke neradnice. Poslije, kad su pospremale stol, Rosie se ponudi pomoći ali joj nisu dopustile. "Dođi", reče joj jedna od ţena. Rosie se učini da se zove Consuelo. Imala je široku, ruţnu brazgotinu ispod lijevog oka koja se spuštala niz lijevi obraz. "Annate ţeli upoznati." "Tko je Anna?" "Anna Stevenson", reče Consuelo dok je vodila Rosie niz kratko predvorje u koje se ulazilo iz kuhinje. "Šefica." "Kakva je?" "Vidjet ćeš." Consuelo otvori vrata prostorije koja je vjerojatno nekoć bila ostava, ali ne uđe. Prostorijom je dominirao najnevjerojatnije pretrpan radni stol koji je Rosie ikad vidjela. Ţena koja je sjedila za njim bila je krupna, ali neporecivo lijepa. Kratke, no briţljivo očešljane sijede kose, podsjeti Rosie na Beatrice Arthur, koja je glumila Maude u jednom starom televizijskom humorističnom serijalu. Stroga kombinacija bijele bluze/crnog pulovera još je više isticala sličnost i Rosie plašljivo priđe stolu. Bila je više nego napola uvjerena da će ju, sad kad su je nahranili i omogućili joj nekoliko sati sna, ponovno izbaciti na ulicu. Ako se to dogodi, reče u sebi, nemoj se prepirati ni preklinjati; to je ipak njihova kuća, a ionako je već dva obroka na dobitku. No neće morati zauzeti svoj dio poda na autobusnom kolodvoru, barem ne zasad -još ima dovoljno novca za nekoliko noćenja u jeftinom hotelu ili motelu. Moglo bi biti gore. Puno gore. Znala je d a je to istina, ali ţenino odrješito ponašanje i izravan pogled plavih očiju - očiju koje su sigurno vidjele na stotine ţena poput Rosie - ipak joj se učine zastrašujućima. "Sjedni", reče joj Anna i kad je Rosie sjela na drugi stolac u sobi (morala je maknuti hrpu papira i staviti ih na pod pokraj sebe - najbliţa polica bila je puna), Anna se predstavi a tad upita Rosie kako se zove. "Zapravo se zovem Rose Daniels", reče ona, "ali sam ponovno uzela prezime McClendon - moje djevojačko. To je vjerojatno protuzakonito, ali se više ne ţelim sluţiti suprugovim prezimenom. Tukao me, pa sam ga ostavila." Shvati da je to zazvučalo kao da ga je ostavila kad je to prvi put učinio i ruka joj poleti prema 6 Smjesa ţelatine, šećera i voćne arome, rastopljena u vrućoj vodi pa ohlaĎena dok se ne zgusne. 7 Televizijska emisija o country i western glazbi.

nosu, koji je još bio malo osjetljiv na mjestu gdje je završavao hrbat. "Bili smo u braku dugo prije no što sam skupila hrabrosti." "Koliko dugo?" "Ĉetrnaest godina." Rosie shvati da više ne moţe izdrţati netremičan pogled plavih očiju Anne Stevenson. Ona spusti pogled na svoje ruke koje je tako čvrsto stiskala u krilu da su joj članci na prstima pobijeljeli. Sad će me upitati zašto mije trebalo tako dugo da se probudim, pomisli ona. Neće me upitati je li se moţda nekom mom bolesnom dijelu sviđalo to što me se tuče, ali će to misliti. No umjesto da je izrekla ikakvo zašto, ţena upita Rosie kad je otišla. Rosie shvati da se nad tim pitanjem mora zamisliti, ne samo zato što je sad u drugoj vremenskoj zoni. Sati provedeni u autobusu u sprezi s onih za nju neuobičajenih nekoliko sati sna usred dana, poremetilo je njezin osjećaj za vrijeme. "Oko trideset šest sati", reče ona nakon što je malo računala u glavi. "Više-manje." "Aha." Rosie je očekivala formulare koje će Anna ili dati Rosie da ih ona ispuni ili ih početi sama ispunjavati, no Anna je nastavi gledati preko naporne topografije svog radnog stola. To joj je kidalo ţivce. "Ispričajte mi što je bilo. Ispričajte mi sve." Rosie duboko udahne i ispriča Anni o onoj kapi krvi na plahti. Nije ţeljela da Anna pomisli d a j e bila toliko lijena - ili luda - da je ostavila muţa nakon četrnaest godina braka jer joj se nije dalo presvući posteljinu, ali se uţasno bojala d a j e tako zazvučalo. Nije znala objasniti sloţene osjećaje koje je ta kap izazvala u njoj i nije mogla priznati bijes koji je osjetila - bijes koji joj se istodobno učinio novim i poznatim - ali je rekla Anni kako se ljuljala tako divlje da se uplašila da će slomiti Poohov stolac. "Tako nazivam svoj stolac za ljuljanje", reče ona, zarumenjevši se. Učinilo joj se da će joj se obrazi početi pušiti. "Znam da je to glupo-" Anna Stevenson odmahne na to rukom. "Što ste učinili nakon što ste odlučili otići? Recite mi." Rosie joj ispriča o bankovnoj kartici i kako je bila sigurna da će Norman nanjušiti što ona smjera i nazvati je ili doći kući. Nije mogla ispričati ovoj strogo lijepoj ţeni da se toliko uplašila da se otišla popiškiti u nečije straţnje dvorište, ali joj je ispričala o tome kako se posluţila bankovnom karticom, i koliko je podigla novca, i kako je stigla u ovaj grad jer joj se učinio dovoljno udaljenim a autobus je uskoro polazio. Riječi su izlazile iz nje na mahove okruţene razdobljima šutnje u kojima je pokušavala smisliti što da kaţe i u kojima je s čuđenjem i gotovo nevjericom razmišljala o tome što je učinila. Na kraju ispriča Anni kako se jutros izgubila i pokaţe joj posjetnicu Petera Slowika. Anna baci pogled na nju i vrati je. "Poznajete li ga dobro?" upita Rosie. "Gospodina Slowika?" Anna se nasmiješi - Rosie se učini d a j e njezin smiješak začinjen gorčinom. "Oh da", reče ona. "On mije prijatelj. Stari prijatelj. Doista. A i prijatelj ţena poput vas."

"Dakle, naposljetku sam stigla ovdje", završi Rosie. "Ne znam što će se dogoditi, ali sam barem nešto učinila." Jedva primjetan osmijeh dodirne kutove usta Anne Stevenson. "Da. I dobro ste sve učinili." Skupivši preostalu hrabrost - posljednjih trideset šest sati istrošilo je glavninu - Rosie upita moţe li prenoćiti kod njih. "Moţete ostati i puno duţe, ako je potrebno", odgovori Anna. "Tehnički govoreći, ovo se naziva prenoćište - sklonište koje se financira iz privatnih donacija. Moţete ostati osam tjedana, ali je čak i to proizvoljan broj. U 'Kćerima i sestrama' smo prilično fleksibilni." Reče to pomalo razmetljivo (vjerojatno nesvjesno) i Rosie se prisjeti nečeg što je naučila prije tisuću godina, na drugoj godini francuskog: L'etat, c'est moi. Tad tu misao otplavi čuđenje kad je shvatila što je ţena rekla. "Osam... osam..." Sjeti se blijedog mladića koji je sjedio ispred vrata autobusnog kolodvora Portside, onoga koji je u krilu drţao natpis na kojem je pisalo BESKUĆNIK ZARAŢEN AIDSOM i shvati kako bi se on osjećao da mu neznanac u prolazu iz nekog razloga ubaci novčanicu od stotinu dolara u njegovu kutiju od cigara. "Oprostite, jeste li rekli do osam tjedana?" Operi si uši, gospođice, reći će trpko Anna Stevenson, rekla sam - osam dana. Misliš li da bismo dopustili da takve kao ti ostanu ovdje osam tjedana? Budimo realni, moţe? Umjesto toga, Anna kimne glavom. "Iako malo ţena koje dođu k nama ostane tako dugo. Time se ponosimo. Jednog ćete dana platiti za smještaj i hranu iako smatramo da su naše cijene prilično umjerene." Ona se ponovno nasmije tim brzim, uznositim osmijehom. "Morate znati da je smještaj daleko od raskošnog. Drugi je kat uglavnom pretvoren u spavaonicu. Ima trideset kreveta - zapravo, leţaja - i jedan je baš slobodan, pa vas, eto, moţemo primiti. Soba u kojoj ste danas spavali pripada jednoj od naših savjetnica koje ţive ovdje. Imamo tri takve sobe." "Zar ne morate nekog pitati za dopuštenje?" šapne Rosie. "Predloţiti moje ime nekakvom povjerenstvu?" "Ja sam povjerenstvo", odgovori Anna i Rosie poslije pomisli kako su vjerojatno prošle godine otkad je ona čula jedva primjetnu oholost u vlastitu glasu. '"Kćeri i sestre' osnovali su moji roditelji, koji su bili imućni. Postoji jako korisna zaklada. Ja odabirem koga ću pozvati da ostane a koga neću... iako su reakcije ostalih ţena prema mogućim kandidatkinjama za 'K & S' vaţne. Presudne, moţda. Na vas su povoljno reagirale." "To je dobro, zar ne?" tiho upita Rosie. "I te kako." Anna prekopa po stolu, premjesti dokumente, i naposljetku nađe što je traţila iza računala smještenog njoj slijeva. Ona dobaci Rosie papir s plavim zaglavljem 'Kćeri i sestara'. "Izvolite. Pročitajte i potpišite. Ukratko kaţe da pristajete

platiti šesnaest dolara po danu, za stan i hranu, plaćanje se moţe odgoditi bude li potrebno. Dokument ne obvezuje zakonski; to je samo obećanje. Rado bismo da nam plaćate polovicu dok ste tu, barem za neko vrijeme." "Mogu", reče Rosie. "Još imam nešto novca. Ne znam kako bih vam mogla zahvaliti za ovo, gospođo Stevenson." "Za poslovne suradnike sam gospođa8, a za tebe Anna", reče ona i zagleda se u Rosie dok se potpisivala u dnu papira. "Nema potrebe da zahvaljuješ meni, ili Peteru Slowiku. Ovdje te dovela Boţja providnost - Providnost s velikim P, baš kao u romanima Charlesa Dickensa. Zaista u to vjerujem. Vidjela sam previše ţena koje su ovdje dopuzale skrhane a izašle cijele da ne bih u to vjerovala. Peter je jedan od dvadesetak ljudi u gradu koji mi šalju ţene, ali sila koja te dovela k njemu, Rose... to j e bila Providnost. " "S velikim P." "Tako je." Anna pogleda u Rosien potpis, pa stavi papir na policu s desne strane, gdje će se, Rosie je bila uvjerena, izgubiti u općem neredu prije no što istekne dvadeset četiri sata. "A sad", reče Anna, govoreći tonom osobe koja ja završila s dosadnim formalnostima i sad moţe prijeći na ono što zaista voli. "Što znaš?" "Znam?" ponovi Rosie. Ponovno je uhvati slabost. Znala je što slijedi. "Da, znaš, što znaš? Primjerice, stenografiju?" "Ja..." Ona proguta slinu. U srednjoj školi Aubreyville imala je stenografiju I i U, i iz obje je dobila peticu, ali danas ne razlikuje kukicu od kvačice. Ona odmahne glavom. "Ne. Ne znam stenografiju. Nekad, ali danas ne." "A nešto potrebno za radno mjesto tajnice?" Ona odmahne glavom. Tople iglice bole su joj oči. Ona jako ţmirne da ih odagna. Ĉlanci njezinih isprepletenih ruku ponovno su se zabijeljeli. "A sluţbenice? Daktilografija, na primjer?" "Ne." "Matematika? Računovodstvo? Bankovni poslovi?" "Ne!" Anna Stevenson slučajno nađe olovku između hrpa papira, izvuče je, i lupne krajem na kojem je bila gumica po svojim bijelim zubima. "Bi li mogla raditi kao konobarica?" Rosie je očajnički ţeljela reći da, ali pomisli na goleme pladnjeve koje su konobarice morale vješto tegliti čitav dan... a tad se sjeti svojih leđa i bubrega. "Ne", šapne. Gubila je bitku sa suzama; ova sobica i ţena s druge strane stola zamaglile su se. "Barem ne još. Moţda za mjesec-dva. Moja leđa... sad nisu dovoljno jaka." Ali oh, to zazvuči kao laţ. Rečenica nakon koje bi se, kad bi je čuo na televiziji, 8 U originalu Ms. kratica koja za razliku od Miss i Mrs ne govori o bračnom statusu, čita se Miz.

Norman cinično nasmijao i rekao nešto o Cadillacima čiji vlasnici kao ţive od socijalne pomoći i milijunašima koji dobivaju markice za hranu. No Annu Stevenson to nije osobito pogodilo. "Rose, kakve kvalifikacije imaš? Ikakve?" "Da!" reče ona, osupnuta grubim, jarosnim prizvukom koji začuje u svom glasu, ali koji nije mogla izbjeći ili barem prigušiti. "Nego što! Mogu brisati prašinu, prati posuđe, pospremati krevete, usisavati prašinu, skuhati ručak za dvoje, spavati s muţem jednom tjedno. A mogu primiti i pokoji udarac. To je još jedna kvalifikacija koju imam. Mislite li da neka od obliţnjih gimnastičkih dvorana ima slobodno radno mjesto za sparing partnere?" I tad doista briţne u plač. Plakala je u svoje ruke kojima je pokrila lice kao što je tako često činila otkad se udala za njega, plakala i čekala da joj Anna kaţe neka ode, da prazni leţaj na drugom katu mogu popuniti s nekim tko nije takav pametnjaković. Nešto udari u nadlanicu njezine lijeve ruke. Ona je spusti i ugleda kutiju papirnatih maramica koju je prema njoj pruţala Anna Stevenson. I, nevjerojatno, Anna Stevenson se smiješila. "Mislim da nećeš morati biti ničiji sparing partner", reče ona. "Mislim da će s tobom sve biti u redu - skoro uvijek je tako. Evo, obrisi oči." Dok ih je Rosie brisala, Anna joj ispriča za Whitestone Hotel s kojim 'Kćeri i sestre' dugo i uspješno surađuju. Whitestone je u vlasništvu korporacije u čijem je upravnom odboru nekad sjedio Annin imućni otac i puno je ţena ondje ponovno otkrilo zadovoljstvo plaćenog rada. Anna reče Rosie da će morati raditi koliko joj to leđa budu dopuštala i da će je, ne bude li se njezino opće zdravstveno stanje počelo poboljšavati za tri tjedna, odvući s posla i odvesti u bolnicu na pregled. "A i spojit ćemo te sa ţenom koja ima veze. Neku vrstu savjetnice koja ţivi ovdje. Ona će te poučiti i odgovarati za tebe. Ukradeš li nešto, uvalit ćeš nju u nevolje, a ne sebe... ali ti nisi kradljivica, zar ne?" Rosie odmahne glavom. "Ukrala sam samo muţevljevu bankovnu karticu, ai s njom sam se samo jednom posluţila. Da bih bila sigurna da ću uspjeti pobjeći." "Radit ćeš u Whitestoneu dok ne nađeš nešto što će ti bolje odgovarati, a to će se sigurno dogoditi - sjeti se Providnosti." "S velikim P." "Da. Dok si u Whitestoneu, traţimo jedino da daš sve od sebe - ako ni zbog čeg drugog, a ono kako bismo zaštitili radna mjesta ţena koje će doći nakon tebe. Shvaćaš li?" Rosie kimne glavom. "Ne zagorčiti ţivot onoj nakon sebe." "Tako je, ne zagorčiti ţivot onoj nakon sebe. Drago mi je da si ovdje, Rosie McClendon." Anna ustane i ispruţi obje ruke pokretom u kojem je bilo prilično nesvjesne oholosti koju je Rosie već naslutila u Anne. Rosie zastane trenutak a tad prihvati ponuđene ruke. Njihovi se prsti spoje iznad nereda na stolu. "Imam ti reći još tri stvari", reče Anna. "Vaţne

su pa ţelim da poslušaš pomnjivo, otvorene duše. Hoćeš li to učiniti?" "Da", reče Rosie. Očarao ju je jasan pogled plavih očiju Anne Stevenson. "Kao prvo, to što si uzela onu bankovnu karticu ne čini te kradljivicom. To je bio tvoj novac koliko i njegov. Kao drugo, nema ničeg protuzakonitog u tome da uzmeš svoje djevojačko prezime - pripadat će ti čitavog ţivota. Kao treće, moţeš biti slobodna ako to ţeliš." Ona zašuti i zagleda se u Rosie svojim upadljivim plavim očima iznad njihovih stisnutih ruku. "Shvaćaš li me? Moţeš biti slobodna ako to ţeliš. Slobodna od njegovih ruku, slobodna od njegovih ideja, slobodna od njega. Ţeliš li to? Biti slobodna?" "Da", Rosie reče tihim, drhtavim glasom. "Ţelim to više od ičeg na svijetu." Anna Stevenson nagne se preko stola i njeţno poljubi Rosie u obraz. Istodobno stisne Rosiene ruke. "U tom slučaju, došla si na pravo mjesto. Dobrodošla kući, mila." 8 BIO JE POĈETAK SVIBNJA, PRAVO PROLJEĆE, DOBA KAD SE SMATRA DA SE MAŠTA muškaraca bezbriţno okreće ljubavnim mislima, predivno godišnje doba i bez sumnje snaţan osjećaj, ali Normanu Danielsu motale su se druge misli po glavi. Ţelio je trag, mali trag, i našao ga je. Trajalo je predugo - skoro tri tjedna, do vraga - ali ga je sad naposljetku imao. Sjedio je na klupi u parku tisuću dvije stotine kilometara od mjesta gdje je njegova supruga mijenjala hotelske plahte, krupan muškarac u crvenoj polo majici i hlačama od sivog gabardena. U jednoj je ruci drţao fluorescentno zelenu tenisku lopticu. Mišići na njegovoj podlaktici kontrahirali su se u ritmu u kojem ju je stiskao. S druge strane ulice dođe drugi muškarac, stane na rub pločnika ispred parka, pa ugleda muškarca na klupi i krene prema njemu. Sagne se kad blizu njega proleti frizbi, pa stane kad pokraj njega projuri veliki njemački ovčar, u lovu na frizbi. Ovaj drugi muškarac bio je i mlađi i sitniji od muškarca na klupi. Imao je lijepo, nepouzdano lice i tanke brkove a la Errol Flynn. Zaustavi se ispred čovjeka s teniskom lopticom u desnoj ruci ipogleda ga nesigurno. "Trebaš nešto, brate?" upita muškarac s teniskom lopticom. "Zoveš li se Daniels?" Muškarac s teniskom lopticom potvrdi to kimanjem glave. Muškarac s brkovima a la Errol Flynn upre prstom preko puta ulice u novi neboder prenatrpan staklom i uglovima. "Neki mije tip iz one zgrade rekao da se ovdje nađem s tobom. Rekao je da mi moţda moţeš pomoći u vezi s mojim problemom. " "Je li to bio poručnik More Ili?" upita muškarac s teniskom lopticom. "Da. Tako se zvao. "

"A kakav ti imaš problem?" "Ma znaš kakav", reče muškarac s brkovima a la Errol Flynn. "Znaš što, brate - moţda znam a moţda i ne znam. Ovako ili onako, ja sam muškarac na mjestu a ti si nalickani mali pederski mješanac s jako nesređenim ţivotom. Mislim da bi bilo najbolje da mi kaţeš što ţelim čuti, zar ne? A ţelim čuti kakav te problem muči. Reci glasno i jasno. " "Optuţen sam zbog raspačavanja droge", reče muškarac s brkovima a la Errol Flynn. Pogleda namrgođeno u Danielsa. "Prodao sam drogu prerušenom policajcu. " "Opa", reče muškarac s teniskom lopticom. "To je teţak zločin. Moţe se prikazati takvim. Ali to još nije sve, zar ne? Našli su nešto mojeg u tvojoj lisnici, zar ne?" "Aha. Tvoju prokletu bankovnu karticu. Baš sam pehist. Nađem bankovnu karticu u smeću, a ona pripada policajcu. " "Sjedni", druţeljubivo reče Daniels, ali kad je muškarac s brkovima a la Errol Flynn krenuo prema desnoj strani klupe, policajac nestrpljivo odmahne glavom. "S druge strane, budalo, s druge strane. " Muškarac s brčićima se vrati, pa kao na jajima sjedne Danielsu s lijeve strane. Promatrao je kako desna ruka stišće tenisku lopticu ravnomjernim brzim ritmom. Stisak... stisak... stisak. Debele plave vene svijaju se po bijeloj podlaktici policajčeve ruke poput vodenih zmija. Frizbi proleti pokraj njih. Dvojica muškaraca zagledaju se za njemačkim ovčarom koji je trčao za njim. Njegove duge noge galopirale su poput konjskih. "Predivan pas ", reče Daniels. "Vučjaci su predivni psi. Uvijek volim vidjeti vučjaka, a ti?" "Dabome, super su ", reče muškarac s brčićima iako je zapravo mislio da je pas ruţan ko guzica i da izgleda kao da bi nekome rado progrizao novi šupak kad bi mu se ukazala i najmanja prilika. "Imamo puno toga za razgovarati ", reče policajac s teniskom lopticom. "Zapravo, prijatelju, mislim da će ovo biti jedan od prijelomnih razgovora u tvom kratkom ţivotu. Jesi li pripravan za to?" Muškarac s brčićima proguta slinu koja se jedva progura pokraj nekakvog čepa u grlu i zaţali - otprilike osamstoti put tog dana - što se nije riješio te kartice. Zašto nije? Zašto je bio takav idiot? Ali je znao zašto je bio takav idiot - jer je mislio da će smisliti način kako se njome posluţiti. Jer je bio optimist. Ovo je ipak Amerika, 'Zemlja blagostanja'. A i zato (a to je bilo puno bliţe istini) jer je zaboravio da je ima u lisnici, uguranu iza snopa posjetnica koje bi uvijek uzeo kad bi ih našao. Kokain tako djeluje na ljude - tjera te da trčiš, ali nikad se ne moţeš sjetiti zašto do vraga trčiš. Policajac ga je gledao, i smiješio se, ali mu se oči nisu smiješile. Njegove su oči izgledale... izgladnjele. Muškarac s brčićima se odjedanput osjeti kao jedan od tri praščića koji sjede na klupi u parku pokraj velikog zlog vuka. "Slušaj, čovječe, nisam se posluţio tvojom karticom. Da to raščistimo. To su ti rekli, zar

ne? Nisam je nijednom iskoristio. " "Naravno da nisi", reče policajac, napola šaljivo. "Nisi mogao do registarskog broja. On je sličan mom broju telefona, a moj broj nije u imeniku... kao ni većine policajaca." Ali se kladim da to već znaš, zar ne? Kladim se da si provjerio. " "Ne!" reče muškarac s brčićima. "Nisam!" Naravno, provjerio je. Provjerio je u imeniku nakon što je isprobao nekoliko kombinacija s adresom s kartice i poštanskim brojem, ali uzalud. Najprije je po cijelom gradu ispretiskao tipke bankomata. Pritiskao je tipke dok nije dobio ţuljeve na prstima i počeo se osjećati kao budala koja igra poker na najškrtijem automatu na svijetu. "Što će se dogoditi kad kompjutorski provjerimo bankomate Trgovačke banke?" upita policajac. "Nećemo pronaći moju karticu u stupcu PONIŠTENO oko milijardu puta? Ako ne nađemo, plaćam ti ručak. Što kaţeš na to, brate?" Muškarac s brčićima nije znao što bi rekao o tome, ili o bilo čemu. Počele su ga obuzimati zle slutnje. Prokleto zle slutnje. U međuvremenu, policajčevi su prsti nastavili obrađivati tenisku lopticu - unutra van, unutra van, unutra van. Jezivo, to kako nije prestajao. "Zoveš se Ramon Sanders", reče policajac po imenu Daniels. "Imaš dosje dug kao moja ruka. Krađa, prijevare, droga, svodništvo. Sve osim oruţanog napada, zlostavljanja, takvih zločina. Ti ne miješaš jabuke i kruške, ha? Vi pederi ne volite da vas se tuče, je li? Ĉak ni oni koji izgledaju poput Schwartzeneggera. Oh, nemaju ništa protiv da nose majicu članova sluţbe osiguranja i da napinju mišiće kod limuzina ispred nekog homićkog kluba, ali kad netko počne istinski udarati, vi se brzo ispušete. Zar ne?" Ramon Sanders ne reče ništa. To se činilo najpametnije. "Meni ne smetaju udarci", reče policajac po imenu Daniels. "Ni udarci nogama. Ĉak ni ugrizi. " Govorio je gotovo zamišljeno. Kao da je gledao u vučjaka i negdje iza njega; vučjak je sad kaskao natrag u njihovu smjeru . noseći frizbi u ustima. "Što kaţeš na to, anđele?" Ramon nastavi ništa ne govoriti i pokuša zadrţati pokeraški izraz lica, no u glavi mu se počne paliti puno crvenih ţaruljica a trnci straha stresati s krošnje njegova stabla ţivaca. Srce mu je dobivalo na brzini poput vlaka koji polazi iz postaje i stiţe na otvoren prostor. Plaho je pogledavao u krupnog muškarca u crvenoj polo majici i sve mu se manje sviđalo to što je vidio. Muškarčeva desna podlaktica sad je bila sasma napeta, vene odebljale od krvi, mišići iskočili poput svjeţe umiješanog tijesta. Danielsu kao da nije smetalo to što od Ramona nije dobivao odgovora. Lice koje je okrenuo prema manjem muškarcu smiješilo se... odnosno izgledalo je kao da se smiješi, ako biste zanemarili oči. Oči su bile bezizraţajne i sjajne poput novih kovanica od četvrt dolara. "Imam dobre vijesti za tebe, herojčiću moj. Moţeš zaboraviti na optuţbu zbog droge. Pomozi mi malo i slobodan si kao ptica. Što kaţeš na to?" Ono što bi on rekao na to je da i dalje ne ţeli otvarati usta, ali se činilo da više nema izbora. Ovaj put policajac nije govorio uprazno; ovaj je put policajac čekao odgovor. "Divno", reče Ramon, nadajući se da je odgovor točan. "Super, zaista izvrsno, hvala

na razumijevanju. " "Pa Ramon, moţda mi se sviđaš", reče policajac, a tad učini nešto zapanjujuće, nešto što Ramon nikad ne bi očekivao od udarenog bivšeg marinca kakav je bio ovaj tip: on spusti lijevu ruku Ramonu među noge i počne mu trljati ud, naočigled Boga, djece na igralištu i svakoga tko bi svrnuo pogled na njih. Klizio je rukom njeţnim pokretima u smjeru kazaljke na satu, dlan je pomicao naprijednatrag i gore-dolje po komadiću mesa koji je više-manje upravljao Ramonovim ţivotom nakon što su mu ga dvojica očevih prijatelja - muškaraca koje je Ramon trebao zvati striček Bili i striček Carlo - naizmjence pušila kad mu je bilo devet godina. To što se zatim dogodilo nije bilo ništa začuđujuće, iako se tad činilo jako bizarno: počeo mu se dizati. "Aha, moţda mi se sviđaš, moţda mi se jako sviđaš, ti ušljivi kurcolizac u sjajnim crnim hlačama i usiljenim cipelama, kako mi se ne bi sviđao?" Policajac nastavi polirati njegov kurac dok je govorio. Svako malo bi promijenio ritam i malo ga prikliještio, od čega bi Ramon oštro udahnuo. "A dobro je da mi se sviđaš, Ramon, vjeruj mi, jer su ti ovaj put zaista smjestili. Uhićen zbog krivičnog djela. Ali znaš što me muči? Lejfingwell i Brewster - policajci koji su te ščepali - jutros su se smijali u postaji. Smijali su se tebi, i to je bilo u redu, ali mi se činilo da su se smijali i meni, a to nije u redu. Ne volim da mi se ljudi smiju i inače to ne trpim. Ali sam jutros to morao otrpjeti a danas poslije podne bit ću ti najbolji prijatelj, potrgat ću neke prilično ozbiljne optuţbe u vezi s drogom iako si imao moju bankovnu karticu. Moţeš li pogoditi zašto?" Frizbi ponovno proleti pokraj njih a za petama onaj vučjak, ali ovog puta Ramon Sanders jedva to primijeti. Ukrutio se poput klina ispod policajčeve ruke a prestrašio poput miša ispod mačje šape. Ruka ga stisne jače i Ramon promuklo zatuli. Niz njegovu koţu boje bijele kave curio je znoj; brkovi su mu izgledali poput mrtve gliste poslije pljuska. "Moţeš li pogoditi, Ramon?" "Ne ", Ramon reče. "Jer je ţena koja je bacila karticu bila moja ţena ", reče Daniels. "Lef- fmgwell i Brewster su se uglavnom zato smijali, to je moj zaključak. Ona uzme moju bankovnu karticu, posluţi se njome da podigne nekoliko stotina dolara iz banke - novca koji sam ja zaradio - a tad se kartica pojavi u vlasništvu nalickanog pederskog mješanca po imenu Ramon. Nije ni čudo da se smiju. " Molim te, Ramon je ţelio reći, molim te nemoj me ozlijediti, reći ću ti sve, samo me nemoj ozlijediti. Ţelio je sve to reći, ali nije mogao izu- štiti ni riječi. Nijednu. Šupak mu se stisnuo do otprilike veličine zaklopca zračnice. Krupni se policajac nagne bliţe, dovoljno blizu da Ramon osjeti miris cigareta i viskija u njegovu dahu. "Sad kad sam ja tebi ispričao tajnu, ţelio bih da ti ispričaš meni tajnu. " Trljanje je prestalo i snaţni se prsti omotaju oko Ramonovih testisa kroz tanko platno njegovih hlača. Oblik njegova ukrućenog penisa jasno se ocrtavao iznad policajčeve ruke; izgledao je poput igračke-pali ce koju se moglo kupiti na kiosku za suvenire kod stadiona za bejzbol. Ramon je

osjećao snagu u toj ruci. "Bolje ti je da mi ispričaš onu pravu, Ramon. Znaš li zašto? " Ramon nijemo odmahne glavom. Osjećao se kao da je netko negdje u njegovu tijelu otvorio slavinu s toplom vodom i da mu cijelo tijelo propušta vodu. Daniels ispruţi desnu ruku, onu u kojoj je drţao tenisku lopticu, dok se nije našla ispod Ramonova nosa. Tad sklopi šaku naglim, opakim pokretom. Nešto pukne i začuje se kratki grubi šapat - hvah - dok su njegovi prsti probijali dlakavu fluorescentnu tenisku lopticu. Loptica se uruši prema unutra, pa se napola izvrne iznutra prema van. "Mogu to učiniti i s lijevom rukom", reče Daniels. "Vjeruješ li?" Ramon pokuša reći da vjeruje ali shvati da još ne moţe govoriti. Umjesto toga kimne glavom. "Imat ćeš to na umu?" Ramon ponovno kimne glavom. "Lijepo. Dakle, evo što ţelim da mi kaţeš, Ramon. Znam da si ti smrdljivi mješanac guzodrpac koji ne zna puno o ţenama, osim što si moţda jebao majku u guzicu u mladim danima - nekako tako izgledaš - ali posluţi se maštom. Što misliš kako je kad se vratiš kući i otkriješ da je tvoja ţena, ţena koja je obećala da će te voljeti, štovati i slušati, jebemti -pobjegla s tvojom bankovnom karticom? Što misliš kako je kad otkriješ da se posluţila njome da si plati praznike, ti boga, a tad je gurnula u kantu za smeće na autobusnom kolodvoru da je nađe nalickani usisavač penisa poput tebe?" "Nije ugodno ", šapne Ramon. "Kladim se da nije ugodno, molim te nemoj me ozlijediti, policajce, molim te nemoj—" Daniels malo pojača stisak; stiskao je dok mu ţile na zapešću nisu iskočile kao ţice na gitari. Val boli, teţak poput tekućeg olova, zapljusne Ramonov trbuh i on pokuša vrisnuti. Ništa ne izađe iz njegovih usta osim promuklog izdisaja. "Nije ugodno?" Daniels mu dahne u lice. Dah mu je bio topao, sparan, pripit i cigaretljiv. "To je najbolje čega se moţeš sjetiti? Kakav si ti jebeni tupi mudonja! Pa ipak... nije to ni potpuno pogrešan odgovor. " Ruka popusti stisak, ali samo malo. Donji dio Ramonova trbuha bio je jezero smrtne boli, ali mu je penis bio jednako ukrućen. Nikad se nije furao na bol, nije shvaćao što motivira manijake koji vole da ih se muči, pa pretpostavi da je jedini razlog zbog kojeg mu je ud još krut taj što mu je krv u penisu u zamci zapešća policajčeve ruke. Zakune se u sebi da će, izvuče li se iz ovog ţiv, otići iz ovih stopa u crkvu Sv. Patrika i izmoliti pedeset Zdravo Marija. Pedeset? Stotinu / pedeset. "Smiju mi se ondje", reče policajac i podigne bradu u smjeru nove novcate zgrade policijske uprave preko puta ulice. "Smiju se i te kako, o da. Velika frajerčina Norman Daniels, a što mu se dogodi! Ţena mu pobjegne... no prije odlaska zadrţala se tek toliko da mu očisti veći dio pričuve. " Daniels neartikulirano zareţi, zvuk koji bi se trebao čuti jedino u obilasku zoološkog vrta

pa ponovno stisne Ramonova jaja. Bolje bila nepodnošljiva. Ramon se sagne i povrati između koljena - bijeli komadi zgrušanog mlijeka prošarani smeđim prugama, vjerojatno ostacima quesadille 9 koju je pojeo za ručak. Daniels kao da to nije primjećivao. Gledao je u nebo iznad dječje penjalice, izgubljen u svom svijetu. "Da te vodam naokolo pa da mi se još više smiju?" upita on. "Tako da mogu krepavati od smijeha i u sudnici a ne samo u postaji? Mislim da ne. " On se okrene i pogleda u Ramonove oči. Nasmiješi se. Taj smiješak skoro natjera Ramona da vrisne. "Evo vaţnog pitanja", reče policajac. "Budeš li lagao, herojčiču moj, odrat ću ti mošnje i nahraniti te njima. " Daniels ponovno stisne Ramonove prepone. Ramonov se vid počne prevlačiti naborima tame. Očajnički se borio protiv njih. Onesvijesti li se, policajac će ga ubiti iz inata. "Shvaćaš li što govorim?" "Da!"zaplače Ramon. "Shvaćam! Shvaćam!" "Bio si na autobusnom kolodvoru i vidio kad je gurnula karticu u smeće. Toliko znam. Ono što ţelim znati je kamo je otišla zatim. " Ramon samo da nije zaplakao od olakšanja jer, iako nije bilo razloga zašto bi trebao znati odgovorna to pitanje, slučajno je znao. Pogledao je za ţenom da provjeri je li se okrenula... a tad, poslije pet minuta, dugo nakon što je ubacio zelenu plastičnu karticu u svoju lisnicu, ponovno ju je ugledao. Bilo ju je teško ne primijetiti, s tim crvenim rupcem na kosi; bila je kričava poput bočnog zida svjeţe oličene štale10. "Bila je kod blagajni!" Ramon zavapi iz tame koja ga je neumoljivo obavijala. "Kod blagajni!" Njegov je trud bio nagrađen još jednim nemilosrdnim stiskom. Ramon se počeo osjećati kao da su mu muda rasječena, polivena tekućim plinom pa zapaljena. "Znam da je bila na blagajni!" Daniels se napola nasmije, napola podvrisne. "Što bi radila u Portsideu ako nije namjeravala otputovati nekamo autobusom? Vršila sociološka ispitivanja o šljamu poput tebe? Na kojoj blagajni, to ţelim znati - kojoj blagajni i koje vrijeme polaska, jebemti!" Oh hvala Bogu, hvala Isusu i Mariji, znao je odgovore i na oba ta pitanja. "Continental Expressa!" vrisne, kilometrima udaljen od svog glasa. "Vidio sam je na šalteru Continental Expressa, deset trideset, tričetvrt jedanaest! " "Continental? Siguran si?" Ramon Sanders ne odgovori. Sruši se postrance na klupu, jedna mu se ruka zaklati ispruţenih tankih prstiju. Lice mu je bilo samrtnički bijelo osim dvije male ljubičaste mrlje visoko na jagodicama. Prođu mladić i djevojka, pogledaju u muškarca ispruţenog na klupi, pa u Danielsa, koji je sad maknuo ruku s Ramonovih prepona. "Ništa ne brinite ", reče Daniels i široko se nasmiješi paru. "Padavičar. " On zašuti i rastegne osmijeh. "Pobrinut ću se za nj. Ja sam policajac. " 9 Meksičko jelo od tortila punjenih sirom i mješavinom začina i pečenih u puno ulja 10 Štale su u Americi crvene boje.