"To je bila godina tvog pobačaja, zar ne?" upita Bili. "Da", reče ona svojim rukama. "A slomio mi je i rebro. A moţda i dva. Više se zapravo i ne sjećam, nije li to uţasno?" On ne odgovori, pa ona poţuri s pričom, rekavši mu da su najgore (osim, naravno, pobačaja) bile duge, zastrašujuće šutnje kad bije gledao i disao tako glasno na nos da je zvučao poput ţivotinje koja se sprema za napad. Stanje se malo popravilo, reče ona, poslije pobačaja. Ispriča mu kako se naposljetku počela gubiti, kako bi katkad izašla iz sebe kad bi sjedila u svojem stolcu za ljuljanje i kako bi kadšto, kad bi postavljala stol za večeru i začula zvuk Normanova automobila kako se zaustavlja na kolnom prilazu, shvatila da se tog dana istuširala osam ili čak devet puta. Najčešće pogašenih svjetala u kupaonici. "Voljela sam se tuširati u mraku", reče ona, još se ne usuđujući podignuti pogled s ruku. "Bilo je to kao da imaš kupaonicu u ugrađenom ormaru." Završi priču ispričavši mu o Anninu telefonskom pozivu, s kojim je Anna poţurila iz jednog vaţnog razloga. Doznala je pojedinost koja nije bila objavljena u novinama, pojedinost koju je policija tajila kako bi razlučili laţna priznanja ili pogrešne dojave. Peter Slowik zadobio je trideset šest ugriza, a najmanje jedan dio njegove anatomije je nedostajao. Policija je uvjerena da ga je ubojica ponio sa sobom... na neki način. Anna je znala s grupne terapije da je Rosie McClendon, čiji je prvi vaţan kontakt u ovom gradu bio s Anninim bivšim suprugom, bila udana za ujedača. Moţda to nije ni u kakvoj vezi, ţurno je dodala Anna. No... s druge strane... "Ujedač", tiho reče Bili. Zazvučalo je skoro kao da govori samom sebi. "Tako nazivaju muškarce kao što je on? To je stručni naziv?" "Vjerojatno", reče Rosie. A tad, moţda zato što se bojala da joj neće povjerovati (da će pomisliti da, Normanovim rječnikom, 'fibulira'), ona nakratko izvuče rame ispod ruţičaste majice s natpisom Tape Engine koju je imala na sebi i pokaţe mu bijeli prsten oţiljka na njemu, poput oţiljka od ugriza morskog psa. To je bio prvi ugriz, dar za medeni mjesec. Tad podigne lijevu podlakticu i pokaţe mu drugi. Ovaj je ne podsjeti na ugriz; iz nekog razloga podsjeti je na glatka bijela lica skrivena u bujnom zelenom raslinju. "Iz ovog je prilično krvarilo pa se zagnojio", reče mu ona. Govorila je tonom osobe koja priopćava rutinske obavijesti - recimo, da je zvala baka ili da je poštar donio paket. "No nisam otišla k liječniku. Norman je donio veliku bocu antibiotika. Popila sam ih i ozdravila. On poznaje ljude raznih zanimanja od kojih moţe nabaviti svašta. On naziva te ljude 'Tintilinićima'. To je pomalo i smiješno, kad bolje razmisliš, zar ne? Još je uglavnom govorila svojim rukama, sklopljenima u krilu, ali mu se naposljetku usudila dobaciti brzi pogled, da ocijeni njegovu reakciju na njezine riječi. Ono što ugleda zaprepasti je. "Što?" upita on promuklo. "Što si rekla, Rosie?"
"Plačeš", reče ona pa sad i njoj glas zadrhti. Bili se začudi. "Ne, ne plačem. Barem mislim da ne plačem." Ona ispruţi prst, iscrta njime njeţnu polukruţnicu ispod njegova oka pa podigne jagodicu da se on uvjeri. On se zagleda u nju i ugrize za donju usnicu. "A nisi ni puno pojeo." Pola njegove hrenovke još je bilo na njegovu tanjuru. Ţitki kiseli kupus curio je iz peciva. Bili baci papirnati tanjur u košaru za otpatke pokraj klupe, pa ponovno pogleda Rosie, odsutnim pokretom brišući vlagu s obraza. Rosie osjeti kako je obuzima mračna izvjesnost. Sad će je upitati zašto je ostala s Normanom, pa iako ona neće ustati s klupe i otići (kao što prije travnja ove godine nije otišla iz kuće u Ulici Westmoreland), to će biti prva prepreka između njih, jer je to pitanje na koje nije mogla odgovoriti. Nije znala zašto je ostala s njim, kao što nije znala zašto je bila dovoljna jedna kap krvi da joj promijeni cijeli ţivot. Jedino je znala da je tuš kabina bila najbolje mjesto u kući, tamno i vlaţno i puno pare i da je katkad pola sata u Poohovu stolcu izgledalo kao pet minuta i da zašto nije pitanje koje nešto znači kad ţiviš u paklu. U paklu nema motiva. Ţene na grupnoj terapiji to su shvaćale; nijedna je nije upitala zašto je ostala. Znale su. Iz osobnog iskustva, znale su. Ĉak joj se činilo da su neke znale i za teniski reket... ili za stvari još gore od teniskog reketa. Ali kad joj je Bili naposljetku postavio pitanje, toliko se razlikovalo od onog koje je očekivala da je na trenutak počela zamuckivati. "Koliki su izgledi da je on ubio i ţenu koja mu je stvarala probleme 1985? Onu Wendy Yarrow?" Ona se zapanji, ali nije to bila zapanjenost koju se osjeti kad vam netko postavi nezamislivo pitanje; zapanjila se onako kako se zapanji netko kad ugleda poznato lice na potpuno neočekivanom mjestu. Pitanje koje je izgovorio naglas bilo je pitanje koje joj se godinama motalo, neartikulirano pa stoga i neoblikovano, u podsvijesti. "Rosie? Pitao sam te što misliš koliki su izgledi da—" "Zapravo mislim da su... prilično veliki." "Njemu je odgovaralo kad je umrla na taj način, zar ne? Poštedjelo ga muke da se o tom prljavom rublju razglaba na sudu." "Da." "Da je imala tragove ugriza, misliš li da bi novine to objavile?" "Ne znam. Moţda i ne bi." Ona pogleda na sat i brzo ustane. "Isuse, moram ići i to odmah. Rhoda ţeli ponovno početi u dvanaest i petnaest a već je dvanaest i deset minuta." Oni krenu natrag jedno pokraj drugog. Ona se uhvati u ţelji da je on ponovno zagrli; dok je dio njezina mozga govorio da ne bude nezajaţljiva a drugi (PraktičnoRazborit) da ne izaziva vraga, on to učini. Mislim da se zaljubljujem u njega. Nedostatak čuđenja u toj pomisli izazove iduću: Ne, Rosie, mislim da je to lanjski
snijeg. Mislim da se to već dogodilo. "Što je Anna rekla za policiju?" upita je on. "Ţeli li ona da odeš i daš prijavu?" Ona se ukoči u njegovu naručju, a grlo joj se osuši kad se adrenalin slije u njezin sistem. Za to je bila dovoljna samo ta jedna riječ. Koja počinje sa slovom p. Policajci su braća. Norman joj je to često ponavljao. Policija je obitelj a policajci braća. Rosie nije znala koliko je to istina, koliko su spremni podmetnuti leđa jedan za drugog - ili zataškavati - ali je znala da su joj se policajci koje je Norman s vremena na vrijeme dovodio kući činili sablasno slični Normanu i znala je da nikad nije rekao ni riječi protiv ijednog od njih, čak i svog prvog partnera kao detektiva, lukavu liju premazanog svim mastima, Gordona Satterwaitea, kojeg je Norman prezirao. Dabome, bio je tu Harley Bissington, čija je zanimacija - barem kad bi bio nazočan u 'Vili Daniels' - bila pogledom razodijevati Rosie. Harley je dobio rak na koţi i prije tri godine otišao u prijevremenu mirovinu, ali je bio Normanov partner 1985., kad se dogodilo ono s Richiejem Benderom/Wendy Yarrow. A ako se dogodilo kako je Rosie pretpostavljala da se dogodilo, to znači d a j e Harley podrţao Normana. I to sto gradi. I ne samo zato što je i on bio u tome. Učinio je to zato što je policija obitelj a policajci braća. Policajci gledaju na svijet drukčije od sluţbenika ('mušterija Kmart-a Normanovim rječnikom); policajci svijet vide oguljene koţe i ogoljenih ţivaca. To ih je sve učinilo drukčijima, neke puno drukčijima - a neke poput Normana. "Neću ni blizu policije", reče Rosie brzo. "Anna je rekla da ne moram i nitko me ne moţe prisiliti. Policajci su njegovi prijatelji. Njegova braća. Oni jedan drugog štite, oni—" "Smiri se", reče on, pomalo usplahireno. "U redu je, smiri se." "Ne mogu se smiriti! Hoću reći, ti ne znaš. To je bio pravi razlog zašto sam te nazvala i rekla ti da se ne mogu vidjeti s tobom, jer ti ne znaš kako je... kakav je... i kakvi su odnosi između njega i njih. Kad bih ovdje otišla na policiju, oni bi provjerili kod policije ondje. A ako bi netko od njih... netko tko s njim radi, tko je bio s njim u zasjedi u tri sata ujutro, tko mu je povjerio svoj ţivot..." Mislila je na Harleya, Harleya koji se nije mogao nagledati njezinih grudi i koji bi uvijek provjerio gdje bi završio rub njezine suknje kad bi sjela. "Rosie, ne moraš—" "Da, moram!" reče ona ţestinom potpuno netipičnom za nju. "Kad bi takav policajac znao kako doći do Normana, on bi to i učinio. Rekao bi da sam spominjala Normana. Kad bih im dala svoju adresu - a to traţe kad podneseš prijavu - dali bi mu je." "Uvjeren sam da nijedan policajac ne bi—" "Jesi li ih ikad vidio u svojoj kući, kad igraju poker ili gledaju Debbie Does Dallas?40" "Ovaj... nisam. Nisam, ali..." "Ja jesam. Ĉula sam o čemu razgovaraju i znam kako gledaju na ostali svijet. Oni
tako govore - ostali svijet. Ĉak i najbolji medu njima. Postoje oni, policajci... i postoje mušterije Kmart-a. I to je tako." _____________________________ 39 Kmart - lanac jeftinih robnih kuća, 40 Debbie osvaja Dallas, jedan od prvih tvrdih pornofilmova. On zausti da nešto kaţe, nije bio siguran što, pa zašuti. Pretpostavka da bi Norman mogao doznati njezinu adresu iz Ulice Trenton tako da mu je kolege dojave tam-tam bubnjevima bila je uvjerljiva, no to nije bio najvaţniji razlog zbog kojeg je on šutio. Izraz njezina lica - ţene koja se nevoljko vratila u svoju mrsku, nesretniju prošlost - pokazivao je da on ne moţe reći ništa što bi je moglo razuvjeriti. Bojala se policajaca, i to je bilo sve, a on je bio dovoljno star da zna da se logikom ne moţe ubiti sve duhove. "Usto, Anna je rekla da ne moram. Anna je rekla da će se one, a ne ja, prve sastati s njim, ako je ubojica zaista Norman." Bili razmisli o ovome i zaključi da ima smisla. "Sto će učiniti?" "Već je učinila. Poslala je faks udruzi za zaštitu ţena u mom gradu - odnosno gradu iz kojeg sam došla - i napisala im što se ovdje moţda događa. Zamolila ih je da joj pošalju neke podatke o Normanu a one su joj faksirale hrpu toga nakon samo sat vremena, uključujući i fotografiju." Bili podigne obrve. "Brze su, s obzirom da to nije bilo u uredovno vrijeme." "Moj je suprug u onom gradu sad heroj", reče ona tupo. "Vjerojatno mjesec dana nije morao platiti piće. On je predvodio grupu koja je razbila veliki lanac preprodavača droga. Njegova je fotografija bila na naslovnoj stranici novina dva ili tri dana zaredom." Bili zazviţdi. Moţda ona ipak nije toliko paranoična. "Ţena koja je primila Anninu molbu otišla je korak dalje", nastavi Rosie. "Nazvala je Policijsku upravu i zamolila ih da je spoje s njim. Isprela je dugu priču o tome kako mu njezina udruga ţeli predati nekakvo odličje." On se zamisli nad tim, pa prasne u smijeh. Rosie se blijedo nasmiješi. "Deţurni narednik provjerio je na računalu i rekao da je poručnik Daniels na godišnjem odmoru. Negdje na zapadu, čini mu se. "Ali moţda ovdje provodi godišnji odmor", zamišljeno će Bili. "Da. A ako netko strada, bit će to moja kr—" On joj poloţi ruke na ramena i okrene je prema sebi. Ona razrogači oči i on u njima ugleda zametak straha. Taj ga izraz dime u srce na neki nov, čudan način. Sjeti se priče koju je čuo u Zion American Centern, gdje je do devete godine išao na nastavu vjeronauka. Nešto o tome kako se u doba biblijskih proroka ljude katkad
kamenovalo do smrti. U to je doba to smatrao najokrutnijim oblikom kazne ikad izmišljenim, puno gorim od streljačkog voda ili električne stolice, oblika smaknuća koje se ničime ne moţe opravdati. A sad, gledajući što je Norman Daniels učinio ovoj ljupkoj ţeni krhka, ranjiva lica, nije više bio siguran. "Nemoj reći krivnja", reče joj on. "Nisi ti stvorila Normana. " Ona ţmime, kao da je to misao koja joj nikad dotad nije pala na pamet. "Kako je uopće uspio naći tog Slowika?" "Tako da je bio ja", reče ona. Bili je pogleda. Ona kimne glavom. "Zvuči ludo, ali nije. On to zaista moţe. Vidjela sam ga kako to čini. Vjerojatno je tako pohvatao one preprodavače droga." "Osjećaj? Intuicija?" "Više od tog. Skoro kao telepatija. On to naziva pecanjem na blinker." Bili odmahne glavom. "Riječ je o ozbiljnom čudaku, zar ne?" Ona se iznenadi i tiho nasmije. "Nemaš pojma! Dakle, ţene u K & S vidjele su tu fotografiju i bit će na oprezu, posebice na subotnjoj zabavi. Neke će nositi sprej Mace31... one koje će ga se sjetiti upotrijebiti kad dođe stani-pani, kaţe Anna. Sve je to lijepo zvučalo, ali je tad rekla: Ne brini, Rosie, prošli smo mi već kroz ovakve groze', pa me to ponovno bacilo u očaj. Jer kad netko ubije čovjeka - simpatičnog kao što je bio taj koji me spasio na onom jezivom autobusnom kolodvoru - to nije samo groza." Glas joj se povisio i ponovno ubrzao. On je uhvati za ruku i pomiluje. "Znam, Rosie", reče on, nadajući se utješnim tonom. "Znam da nije." "Ona misli da zna što čini - mislim na Annu – da je već takvo što doţivjela samo zato što bi kadšto pozvala policiju zbog nekog pijanca koji je bacio ciglu kroz prozor ili se motao oko kuće pa pljunuo na svoju ţenu kad je izašla uzeti jutarnje novine. Ali nije doţivjela nešto slično Normanu, i ona ne zna kako je to, i to mene plaši." Ona zašuti, pokušavajući se pribrati, pa ga pogleda i nasmiješi mu se. "Bilo kako bilo, ona kaţe da se ne moram u to petljati, barem ne zasad." "Drago mije." Com Building je bila ispred njih. "Nisi mi ništa rekao za kosu." Ona ga ponovno pogleda, brzo, stidljivo. "Znači li to da nisi primijetio ili ti se ne sviđa?" On pogleda kosu i nasmije se. "Primijetio sam i sviđa mi se, ali su mi se druge misli motale po glavi - bojao sam se da te više nikad neću vidjeti." "Ţao mi je da si se toliko uznemirio." I bilo je tako, ali joj je bilo i drago da se uznemirio. Je li se osjećala i pribliţno ovako kad su ona i Norman ljubovali? Nije se mogla sjetiti. Jasno se sjećala kako ju je jedne večeri prepipao ispod deke za vrijeme mototrke, ali je ostalo bilo u magli, barem u ovom trenutku. "Nadahnula te ţena sa slike, zar ne? S one koju si kupila onog dana kad sam te upoznao." 31 Sprej za kratkotrajno osljepljivanje napadača.
"Moţda", reče ona oprezno. Smatra li to neobičnim i je li to moţda razlog da joj nije ništa rekao za kosu? Ali je on ponovno iznenadi, moţda još više no kad ju je upitao za Wendy Yarrow. "Ţene kad promijene boju kose uglavnom izgledaju kao ţene koje su promijenile boju kose", reče on. "Muškarci se uglavnom pretvaraju da to ne znaju, ali znaju. Ali ti... kao da je boja koju si imala kad si ušla u moju trgovinu bila obojena a da je zapravo ovakva. Vjerojatno ti ovo zvuči kao najnečuvenije laskanje kojeg si ikad čula, ali je istina... a plavuše najčešće izgledaju najmanje prirodno. No trebala bi plesti pletenicu poput ţene na slici. Izgledala bi kao vikinška princeza. Vraški seksi." Ta riječ pritisne veliku crvenu tipku negdje u njoj i izazove osjete istodobno silno privlačne i uţasno uzbunjujuće. Ja ne volim seks, pomisli ona. Nikad nisam voljela seks, ali— Rhoda i Curt dolazili su iz suprotnog smjera. Njih četvero se sastanu ispred ostarjelih vrata Com Buildinga. Rhodine oči radoznalo odmjere Billa od glave do pete. "Bili, ovo su moji suradnici", reče Rosie. Umjesto da se povuče, vrućina joj se nastavi penjati po obrazima. "Rhoda Simons i Curtis Hamilton. Rhoda, Curt, ovo je—" Nastupi kratki, bezdani trenutak pomračenja, kad se nije uopće mogla sjetiti imena čovjeka koji joj već toliko znači. A tad se, hvala Bogu, sjeti. "Bili Steiner", dovrši ona rečenicu. "Drago mije", reče Curt i stisne Bill ovu ruku. Pogleda prema zgradi, spreman ponovno ugurati glavu među slušalice. "Kako kaţe stara izreka, svi Rosieni prijatelji", reče Rhoda pa i ona pruţi ruku. Uske grivne na njezinu zapešću muklo zazveče. "Drago mi je" reče Bili pa se okrene Rosie. "Još vrijedi dogovor za subotu?" Ona je bjesomučno razmišljala, a tad kimne glavom. "Doći ću po tebe u pola devet. Ne zaboravi se toplo odjenuti." "Neću." Ona osjeti kako joj rumenilo sad oblijeva cijelo tijelo, kako su joj se bradavice ukrutile a u prstima osjeti ţmarce. Način na koji ju je gledao ponovno je aktivirao onaj prekidač za toplinu, ali je ovaj put osjet bio više privlačan nego zastrašujući. Obuzme je ţelja - smiješna no zapanjujuće silna - da ga zagrli... rukama i nogama... pa da se popne po njemu kao po stablu. "Pa, vidimo se", reče Bili. Nagne se i lagano je poljubi u kut usana. "Rhoda, Curtis, bilo mi je drago." Okrene se i ode, zviţdučući. "Moram ti priznati, Rosie, imaš ukusa", reče Rhoda. "Te oči!" "Samo smo prijatelji", nespretno će Rosie. "Upoznala sam ga..." Ona zašuti. Tumačiti kako ga je upoznala učini joj se previše komplicirano, a i bilo joj je neugodno. Ona slegne ramenima, nervozno se nasmije. "Znate već." "Da, znam", reče Rhoda, gledajući za Billom. Tad se okrene Rosie i veselo se
nasmije. "Doista znam. U ovoj staroj olupini ţenskosti tuče srce pravog romantika. Onog koji se nada da ćete ti i gospodin Steiner postati jako dobri prijatelji. U međuvremenu, jesi li spremna za povratak u studio?" "Da", reče Rosie. "Hoćemo li osjetiti poboljšanje u odnosu na jutro sad kad si više— manje sredila... drugi posao?" "Sigurna sam da će se osjetiti veliko poboljšanje", reče Rosie i bi tako.
ŠESTI DIO BIKOV HRAM 1 PRIJE NO ŠTO JE TOG ĈETVRTKA NAVEĈER LEGLA NA POĈINAK. ROSIE PONOVNO uključi telefon i posluţi se njime da nazove Annu. Upita je li čula što novo ili je li itko vidio Normana u gradu. Anna odlučno niječno odgovori na oba pitanja, reče joj da je sve mimo, a tad pokuša s onom starom izrekom o tome kako su nikakve vijesti ustvari dobre vijesti. Rosie je sumnjala u to, ali te sumnje zadrţi za sebe. Umjesto toga, uputi Anni kolebljive izraze sućuti zbog gubitka bivšeg supruga pitajući se ima li gospođica Bonton pravila o ponašanju u takvim situacijama. "Hvala, Rosie", reče Anna. "Peter je bio čudan i teţak čovjek. Volio je ljude, ali on nije bio draga osoba." "Meni se činio jako simpatičan." "U to sam sigurna. Za nepoznate je on bio milosrdni Samaritanac. Njegovoj Obitelji i onima koji su mu pokušali postati prijateljima - pripadala sam objema skupinama, pa znam - više je sličio levitu koji je prošao ne zastavši pokraj orobljenog i pretučenog putnika. Jednom, za večere na Dan zahvalnosti, podigao je purana i zavitlao u svog brata Hala. Ne sjećam se točno zbog čega su se dohvatili, vjerojatno zbog PLO-a ili Cesar Chaveza. Najčešće je bilo ili jedno ili drugo." Anna uzdahne. "U subotu poslije podne odrţat će se spomen na njega - sjedimo na stolcima za rasklapanje, poput alkoholičara na seansama odvikavanja od alkohola i naizmjence
govorimo o njemu. Barem mislim da je tako."
"Zvuči lijepo." "Misliš?" upita Anna. Rosie je mogla zamisliti kako Anna podiţe obrve na onaj njezin podsvjesno ohol način i sliči Maude više no inače. "Meni to zvuči budalasto, ali moţda imaš pravo. Dakle, izbivat ću sa zabave koliko bude potrebno, ali neće mi biti ţao. Zlostavljane ţene ovog grada izgubile su prijatelja, u to nema sumnje." "Ako je to učinio Norman—" "Znala sam da će to iskrsnuti", reče Anna. "Radim sa ţenama koje su godinama tlačili, gnječili, kinjili i sakatili, i poznato mi je kakvu to mazohističku grandioznost razvije. To je dio sindroma zlostavljanih ţena jednako kao disasocijacija i depresija. Sjećaš li se kad se razletio Challenger?" "Da..." Rosie se začudi pitanju, ali se tog događaja sjećala. "Tog mi dana dođe neka ţena sva u suzama. Po obrazima i rukama imala je crvene mrlje; udarala se dlanovima i štipala. Rekla je da je ona kriva da su ti muškarci i ona simpatična profesorica umrli. Kad sam je upitala zašto, reče mi da je napisala ne jedno nego dva pisma u znak potpore svemirskim letovima s ljudskom posadom, jedno Chicago Tribuneu a jedno članu Zastupničkog doma iz njezina okruga. "Nakon stanovitog vremena, zlostavljane ţene počnu preuzimati krivnju, to je tako. I to ne samo za određene stvari - za sve. " Rosie pomisli na Billa, kako je prati natrag u Com Building, ruke poloţene oko njezina struka. Nemoj reći krivnja, rekao joj je. Nisi ti stvorila Normana. "Dugo nisam shvaćala taj element sindroma", reče Anna, "ali sad mislim da shvaćam. Netko mora biti kriv ili sva ta bol i potištenost i osama nemaju smisla. Moţe se poludjeti. Bolje biti kriv nego lud. Ali je vrijeme dati nadrasteš taj izbor, Rosie." "Ne razumijem." "Da, razumiješ", mirno će Anna pa prijeđu na druge teme. 2 DVADESET MINUTA NAKON ŠTO SE POZDRAVILA S ANNOM, ROSIE JE LEŢALA u krevetu otvorenih očiju, prstiju isprepletenih ispod jastuka i gledala u tamu dok su lica plovila kroz njezine misli poput balona koje nitko ne drţi. Rob Lefferts, koji izgleda kao Mr Pennybags iz Monopolyja; ona ga ugleda kako joj nudi karticu na kojoj piše 'Izlazak iz zatvora'. Rhoda Simons, olovke gurnute u kosu, govori Rosie da je riječ o najlonskim čarapama, a ne najlonskim čarpama. Gert Kinshaw, inačica planete Jupitera u ljudskom obličju, u trenirci i muškoj potkošulji s V izrezom, oboje veličine XXXL. Cynthia i još nekako (Rosie još nije mogla zapamtiti njezino prezime), vesela
punk-rokerica s kosom u dvije boje, govori da je znala satima sjediti ispred slike na kojoj rijeka kao da je tekla. I naravno, Bili. Ugleda njegove oči boje lješnjaka sa zelenim preljevom, način na koji mu raste tamna kosa na sljepoočicama, ugleda čak i sićušan kruţni oţiljak na desnoj uski od rupice koju je jednom dao probušiti (vjerojatno na fakultetu, kao posljedica dokazivanja u pijanstvu) a tad dopustio da zaraste. Osjeti dodir njegove ruke na svom struku, topli dlan, snaţne prste; osjeti kako se njezin bok povremeno očeše o njegov i upita se je li se uzbudio, dodirujući je. Sad je bila voljna priznati da je njegov dodir nju uzbudio. Bio je toliko drukčiji od Normana, kao da je riječ o susretu s posjetiteljem iz druge galaksije. Ona sklopi oči. Utone dublje. Iz tame doplovi još jedno lice. Normanovo lice. Norman se smiješio, ali su mu sive oči bile hladne poput komadića leda. Polako te slijedim u čamcu, dušo, reče Norman. Leţim u svom krevetu, nedaleko odavde, i polako te slijedim. Uskoro ću porazgovarati s tobom. I to izbliza, porazgovarat ću s tobom. Bit će to prilično kratak razgovor. A kad završi— On podigne ruku. U njoj je drţao olovku, 2B, našiljenu do oštrine britve. Ovaj se put neću mučiti s tvojim ramenima ili rukama. Ovog ću puta udariti ravno prema tvojim očima. Ili moţda jeziku. Sto misliš, dušo, kako će to biti? Da ti olovku zatjeram kroz taj tvoj brbljavi, laţljivi je— Ona naglo otvori oči i Normanovo se lice raspline. Ona ponovno sklopi oči i prizove Billovo lice u sjećanje. Na trenutak je bila sigurna da se lice neće pojaviti, da će se umjesto toga vratiti Normanovo lice, ali nije. U subotu idemo na izlet, pomisli ona. Provest ćemo dan zajedno. Bude li me poţelio poljubiti, dopustit ću mu. Bude li me ţelio zagrliti i dodirnuti, dopustit ću mu. Ludo je to koliko ţelim biti s njim. Ona ponovno počne tonuti u san i sad je sanjala o izletu na koji su ona i Bili trebali ići preksutra. Netko je jeo blizu njih, netko s malim djetetom. Ĉula je kako plače, jedva. A tad, glasnije, začuje se grmljavina. Baš kao na mojoj slici, pomisli ona. Pričat ću mu o svojoj slici dok budemo jeli. Danas sam mu zaboravila ispričati, jer sam imala toliko toga za reći, ali... Zagrmi ponovno, bliţe i glasnije. Ovaj je put taj zvuk ispuni tjeskobom. Kiša bi im pokvarila izlet, kiša bi sprala zabavu "Kćeri i sestara" na Ettinger's Pieru, zbog kiše bi se čak mogao odgoditi koncert. Ne brini, Rosie, grmi samo na slici, a ovo je sve samo san. Ali ako je san, kako to da još osjeća jastuk kako joj leţi na zapešćima i podlakticama? Kako to da još osjeća svoje isprepletene prste i lagani pokrivač koji je pokriva? Kako to da još čuje buku prometa s druge strane prozora? Cvrčci su pjevali i zujali: zri-zriii zri-zriii zri-zriii. Dijete zaplače.
Njezine vjeđe iznutra iznenada bijesnu ljubičasto, kao od munje. Ponovno zagrmi, još bliţe. Rosie naglo udahne i uspravi se u krevetu. Srce joj je tuklo u grudima. Nije bilo munja. Ni gromova. Učini joj se da još čuje cvrčke, da, ali to je moţda uši varaju. Ona pogleda na drugu stranu sobe prema prozoru i raspozna zasjenjeni četverokut naslonjen o zid ispod njega. Slika Rose Madder. Sutra će je ubaciti u vrećicu i odnijeti na posao. Rhoda i Curt vjerojatno znaju za trgovinu gdje bi je mogla dati uokviriti. Još je, tiho, čula cvrčke. Iz parka, pomisli ona i ponovno legne. Ĉak i kroz zatvoreni prozor? upita Praktično-Razborita. Zvučala je sumnjičavo, ali ne i zabrinuto. Sigurna si, Rosie? Dabome da je. Pa skoro će ljeto, dragi kupci, dobijete puno više cvrčaka za vaš dolar, ali kakve to ima veze? Dobro, moţda se zaista sa slikom događa nešto neobično. Vjerojatnije su te neobičnosti u njezinoj glavi, gdje je stanje još nesređeno, ali recimo da je zaista riječ o slici. Pa što? Ona ne osjeća ništa loše u njoj. Ali, Rosie, moţeš li reći da nije opasna? U glasu Praktično-Razborite doista se osjeti natruha zabrinutosti. Nije vaţno zlo ili zloća ili kako već. Moţeš li reći da ne izgleda opasno? Ne, nije mogla to reći, ali s druge strane, opasnosti su posvuda. Pogledaj samo što se dogodilo bivšem suprugu Anne Stevenson. Samo što ona nije ţeljela misliti na to što se dogodilo Peteru Slowiku; nije ţeljela ponovno kročiti stazom koju su u grupnoj terapiji kadšto nazivali Ulicom krivnje. Ţeljela je misliti na subotu i kako bi izgledalo ljubiti se s Billom Steinerom. Hoće li joj poloţiti ruke na ramena ili oko struka? Kako će, točno, osjećati njegova usta na svojima? Hoće li... Rosiena glava klone u stranu. Grom zagrmi. Cvrčci zacvrče, glasnije nego ikad, a jedan odskakuće preko poda prema krevetu, ali Rosie to ne primijeti. Ovaj put, uzica kojom su njezine misli bile povezane s njezinim tijelom pukne i ona odleti u tamu. 3 PROBUDI JE BLJESAK, OVAJ PUT NE LJUBIĈASTI NEGO BLJEŠTAVOBIJELI. ZA njim se začuje grom - ne podmukli tutanj nego tresak. Rosie se uspravi u krevetu, zasoptala, pritišćući gornji pokrivač na vrat. Ponovno bljesak, i u njegovoj svjetlosti ona ugleda svoj stol, kuhinjsku radnu plohu, malu sofu - zapravo dvosjed - otvorena vrata male kupaonice, odmaknut plastični zastor na kolutovima s otisnutim tratinčicama. Svjetlost je bila tako snaţna a njezine oči
tako nepriviknute da je vidjela stvari i nakon što se u sobi ponovno smračilo, samo kao u negativu. Ona shvati da još čuje plač djeteta, ali su cvrčci umuknuli. A puhao je i vjetar. To je i osjećala i čula. Podizao joj je kosu sa sljepoočnica. Začuje šuškanje, klizanje i lepet stranica papira. Ostavila je fotokopije idućeg romana 'Richarda Racinea' na stolu i vjetar ih je otpuhivao poput slapa na pod. Ovo nije san, pomisli ona i spusti noge na pod. Kad je to učinila, pogleda prema prozoru i dah joj zastane u grlu. Ili je prozora nestalo ili je cijeli zid postao prozor. U svakom slučaju, više se nije pruţao pogled na Ulicu Trenton i Bryant Park, nego na ţenu u grimiznoj tunici kako stoji na vrhu travom obraslog brijega i gleda u ruševine hrama u podnoţju. Ali je sad rub njezine kratke halje lelujao po ţeninim glatkim, dugim bedrima; sad je Rosie vidjela fine plave vlasi koje su se izvukle iz njezine pletenice kako podrhtavaju poput planktona na vjetru i kako se ljubičastocrni tmasti oblaci kovitlaju na nebu. Sad je vidjela kako se glava ponija kovrčave dlake miče dok pase travu. A ako je to bio prozor, bio je širom otvoren. Dok je ona tako gledala, poni gurne njušku u njezinu sobu, pomiriše podne daske, ne nađe ništa zanimljivo u njima, povuče se i počne ponovno pasti travu na svojoj strani. Ponovno munja, pa grmljavina. Vjetar se ponovno nadme i Rosie začuje kako su se rasute stranice uskomešale i uskovitlale u udubljenju čajne kuhinje. Rub spavaćice zaleprša joj oko gleţnjeva kad je ustala i polako krenula prema slici koja je sad pokrivala cijeli zid od poda do stropa i zida do zida. Vjetar otpuše prema natrag njezinu kosu i ona osjeti miris slatke neizbjeţne kiše. Uskoro će, pomisli ona. Pokisnut ću do koţe. Svi ćemo pokisnuti, vjerojatno. ROSE, ŠTO TO NAMJERAVAŠ? vrisne Praktično-Razborita. ŠTO DO VRAGA— Rosie ušutka taj glas - u tom trenutku činilo joj se da ga se dovoljno naslušala za ostatak ţivota - i stane ispred zida koji više nije bio zid. Ispred nje, na nepuna dva metra, stajala je ona plavuša u tunici. Nije se okrenula, ali je Rosie sad vidjela sitne nagibe i pomake njezine podignute ruke dok je gledala niz brdo te kako se od disanja podiţe i spušta njezina malko obnaţena lijeva grud. Rosie duboko udahne i zakorači u sliku. 4 NA DRUGOJ JE STRANI BILO NAJMANJE DESET STUPNJEVA HLADNIJE A VISOKA trava poškaklja je po gleţnjevima i goljenicama. Na trenutak joj se učini da je ponovno začula dječji plač, jedva čujan, ali tad se zvuk izgubi. Ona pogleda preko ramena, očekujući da će ugledati svoju sobu, ali i nje je nestalo. Ĉvornato staro stablo masline raširilo je svoje korijenje i grane na mjestu s kojeg je koraknula u ovaj
svijet. Ispod njega ugleda umjetnikov stalak a ispred njega stolac bez naslona. Na stolcu je stajala otvorena slikarska kutija puna kistova i boja. Platno postavljeno na stalak bilo je točno jednake veličine kao slika koju je Rosie kupila u Liberty City Loan & Pawn. Na njoj je bila prikazana njezina soba u Ulici Trenton kako se vidi sa zida na koji je objesila sliku Rose Madder. U sredini sobe stoji ţena, očito Rosie, okrenuta prema vratima koja vode u hodnik. Njezino drţanje i poloţaj nisu jednaki drţanju i poloţaju ţene koja gleda u ruševine hrama u podnoţju brda - primjerice, nije podigla ruku - ali su dovoljno slični da silno prestraše Rosie. A bilo je još nečeg zastrašujućeg u slici: taje ţena bila odjevena u tamnoplave hlače koje su se suţavale prema dnu i ruţičastu tuniku bez rukava. To je bila odjeća koju je Rosie namjeravala odjenuti na voţnju motociklom s Billom. Morat ću odjenuti nešto drugo, pomisli bezumno, kao da bi promjena odjeće u budućnosti mogla promijeniti to što vidi sada. Nešto je onjuši po podlaktici i ona vrisne. Okrene se i ugleda kako se poni ispričava svojim smeđim očima. Iznad njezine glave, začuje se grmljavina. Neka je ţena stajala pokraj kola u koja je bila upregnuta ta kudrava ţivotinja. Bila je odjevena u višeslojnu crvenu halju. Dosezala je do gleţnjeva, ali je bila prozračna, skoro prozirna; Rosie je vidjela tople tonove koţe boje bijele kave kroz vješto sloţene slojeve. Munja zasvijetli na nebu i na trenutak Rosie ponovno ugleda što je prvo vidjela na toj slici nedugo nakon što ju je Bili doveo kući iz Pop's Kitchena: sjenu kola kako leţi na travi i sjenu ţene koja izrasta iz nje. "Ništa ne brini", reče ţena u crvenoj halji. "Radamant te najmanje treba brinut. On grize samo travu i djetelinu. Samo te ţeli onjušit, to je sve." Rosie preplavi olakšanje kad shvati da je to ţena koju je Norman uvijek nazivao 'ta kurvinska polukmica'. Bila je to Wendy Yarrow, ali Wendy Yarrow je mrtva, što znači da je ovo san, Q.E.D 32 Bez obzira na to koliko se čini stvaran i kako su pojedinosti realistične (kad je, primjerice, obrisala vlagu s nadlaktice koju je ostavila ponijeva radoznala njuška), ovo je san. Naravno da je san, reče si. Rosie, nitko ne ulazi u slike. To je se nimalo nije dojmilo. No pomisao da je ţena koja vozi kola odavno preminula Wendy Yarrow jest. Vjetar se nadme i ponovno joj do ušiju dopre plač djeteta. Rosie ugleda još nešto: na klupici zapreţnih kola stajala je velika košara izrađena od zelenog pruća. Ručka je bila ukrašena paperjastom svilenom vrpcom a na uglovima su bile svilene mašne. Rub ruţičastog vunenog pokrivača, ručnog rada bez sumnje, visio je preko ruba. "Rosie." Glas je bio tih i slatko promukao. Pa ipak, Rosie po leđima sitnim koračićima prođu ţmarci. Nešto nije bilo u redu s tim glasom, no pomisli da je to nešto što jedino druga ţena moţe čuti - muškarac koji čuje takav glas, odmah pomisli na seks 32 Quod erat demonstrandum, lat. - što je trebalo dokazati.
i zaboravi na ostalo. Ali nešto nije bilo u redu s tim glasom. I to jako. "Rosie", ponovi glas i odjedanput shvati: kao da se glas trudio biti ljudski. Kao da se usrdno pokušava prisjetiti kako biti ljudski. "Curo, ne gledaj je u oči", reče ţena u crvenoj haljini. Zvučala je zabrinuto. "To nije za tebe." "I ne ţelim", reče Rosie. "Ţelim kući." "Ne krivim te, al je za to prekasno", reče ţena i pogladi ponijev vrat. Njezine su tamne oči bile ozbiljne a usta stisnuta. "A i ne dodiruj je. Ne ţeli ti zlo, al više ne vlada sobom." Ona se prstom kucne po sljepoočici. Rosie se nevoljko okrene prema ţeni u tunici i korakne prema njoj. Očarala ju je put ţeninih leđa, obnaţeno rame i donji dio vrata. Koţa joj je bila finija od moarirane svile. No na gornjem dijelu vrata... Rosie nije znala što bi mogle biti te sive sjene pritajene ispod linije gdje počinje rasti kosa, a nije ni ţeljela znati. Tragovi ugriza, bilo je prvo što joj je palo na um, ali nisu to bili ugrizi. Rosie je dobro poznavala ugrize. Guba? Ili nešto gore? Nešto zarazno? "Rosie", slatki, promukli glas ponovi treći put i u njemu je bilo nečeg što Rosie dovede na rub ţelje da vrisne, kao što bi katkad poţeljela vrisnuti kad bi ugledala Normanov smiješak. Ova je ţena luda. Ono što inače nije s njom u redu - mrlje na njezinoj koţi - nevaţno je. Ona je luda. Bljesne munja. Zatutnji grom. A vjetar, koji se nadimao na mahove, donese iz daljine, iz smjera ruševnog hrama u podnoţju brijega, plač djeteta. "Tko si?" upita ona. "Tko si i zašto sam ja ovdje?" Umjesto odgovora, ţena ispruţi desnu ruku i okrene je, pa se na donjem dijelu pokaţe zacijeljeni bijeli kruţni oţiljak. "Iz ovog je prilično jako krvarilo, a zatim se zagnojilo", reče ona svojim slatko promuklim glasom. Rosie ispruţi svoju ruku. Lijevu, umjesto desne, ali je oţiljak bio jednak. Ukaţe joj se mala, no jeziva spoznaja: kad bi odjenula grimiznu tuniku, obnaţila bi desno a ne lijevo rame, a kad bi bila vlasnicom zlatne grivne, stegnula bi njome ruku iznad lijevog a ne desnog lakta. Ţena na brijegu bila je njezin odraz u zrcalu. Ţena na brijegu bila je— "Ti uja, zar ne?" upita Rosie. A tad, kad se ţena kose ispletene u pletenicu malo pomaknula u mjestu, ona nastavi kreštavim, drhtavim glasom: "Ne okreći se, ne ţelim vidjeti!" "Ne skači pred rudo", reče Rose Madder čudnim, strpljivim glasom. "Ti si prava Rosie, ti si stvarna Rosie. Ne zaboravi to kad zaboraviš sve ostalo. I ne zaboravi još jedno:;« vraćam milo za drago. Što ti učiniš za mene, ja ću učiniti za tebe. I zato su nas spojili. To je naša ravnoteţa. To je naša ka3. "
Munja raspara nebo; grom prasne; vjetar zasikće kroz grane masline. Sićušne plave vlasi koje su se izvukle iz pletenice Rose Madder divlje zatitraju. Ĉak i na ovoj kolebljivnoj svjetlosti izgledale su poput zlatnih ni ti. "Siđi", reče Rose Madder. "Sidi i donesi mi moje dijete." 5 DJETETOV PLAĈ DOPRE DO NJIH POPUT NEĈEG ŠTO SE TEŠKOM MUKOM probija s drugog kontinenta i Rosie s novom zebnjom pogleda u ruševine hrama koji se i dalje činio kao da je stajao u nekoj neobično i neugodno iskrivljenoj perspektivi. A i u grudima joj je počelo muklo kuckati, kao što se često događalo u mjesecima nakon pobačaja. Rosie otvori usta, ne znajući koje će riječi izustiti, jedino da će biti riječ o nekoj vrsti prosvjeda, ali prije no što je progovorila neka je ruka čvrsto uhvati za rame. Ona se okrene. Bila je to ţena u crvenom. Ona u znak upozorenja zamaše glavom, ponovno se kucne po sljepoočici i pokaţe niz brdo prema ruševinama. Rosieno zapešće uhvati neka druga ruka, hladna kao nadgrobni kamen. Ona se okrene no u posljednji trenutak shvati da se ţena u tunici okrenula licem prema njoj. Brzo, dok su joj se u glavi kovitlale misli o Meduzi, Rosie obori pogled kako ne bi vidjela lice one druge. Umjesto tog ugleda ruku kako je steţe za zapešće. Ruka je bila pokrivena tamnosivom mrljom koja ju podsjeti na vrebajućeg morskog grabeţljivca (naravno, divovsku raţu). Nokti su izgledali tamni i mrtvi. Dok ih je Rosie gledala, ugleda bijelog crvića kako je izmigoljio ispod jednog od njih. "Idi sad", reče Rose Madder. "Učini za mene što ja ne mogu učiniti. I zapamti : ja vraćam milo za drago. " "U redu", reče Rosie. Obuzme je uţasna, nastrana ţelja da podigne pogled i pogleda lice te druge ţene. Da vidi što u njemu ima. Da vidi vlastito lice kako pliva ispod mrtvih sivih sjenki neke bolesti koja ti oduzima razum i proţdire ţivu. "Dobro, otići ću, pokušat ću, samo me nemoj prisiljavati date gledam." Ruka pusti njezino zapešće... ali polako, kao da će se ponovno čvrsto sklopiti oko njega čim vlasnica osjeti slabljenje Rosiene odlučnosti. Tad se ruka okrene i jedan mrtav sivi prst pokaţe niz brdo, kao što je Duh budućeg Boţića upro prstom u nadgrobni kamen i pokazao ga Ebenezeru Scroogeu33. "Kreni", reče Rose Madder. Rosie polako počne silaziti niz brijeg, još oborena pogleda, promatrajući kako njezina bosa stopala klize kroz visoku, pikavu travu. Tek kad osobito opak grom 33 Epizoda iz knjige Charlesa Dickensa Boţična priča'. Riječ je, naravno, o nadgrobnom kamenu sa Scroogeovim imenom, kao znak upozorenja.
propara zrak i ona podigne pogled, kosnuvši se, ona shvati da je ţena u crvenoj halji pošla s njom. "Ti ćeš mi pomoći?" upita Rosie. "Mogu samo donde." Ţena u crvenom pokaţe prema srušenom stupu. "I ja sam dobila svoju porciju ko i ona, al samo u blagom obliku." Ona ispruţi ruku i Rosie ugleda bezobličnu ruţičastu mrlju kako se uvija na njezinoj koţi - ispod njezine koţe - između zapešća i podlaktice. Slična se nalazila u udubini njezina dlana. Taje bila skoro lijepa. Podsjetila je Rosie na djetelinu koju je našla u pukotini između podnih dasaka u svojoj sobi. Njezin stan, mjesto na koje je računala kao na utočište, sad joj se učini jako daleko. Moţda je to bio san, njezin cijeli ţivot, a ovo je jedina stvarnost. "To su jedine koje sam zaradila, barem zasad", reče ona, "al su dovoljne da me drţe na udaljenosti. Taj bi me bik nanjušio i pojurio prema meni. Mene bi napao, al bi obje poginule." "Koji bik?" upita Rosie, zbunjena i uplašena. Skoro su stigle do srušenog stupa. "Erinves. Ĉuvar hrama." "Kojeg hrama?" "Ţeno, ne gubi vrijeme na muška pitanja." "O čemu to govoriš? Koja su to muška pitanja?" "Ona na koja se već zna odgovore, curo. Dođi." 'Wendy Yarrow' stajala je pokraj mahovinom obraslog kapitela srušenog stupa i nestrpljivo gledala Rosie. Hram se nadnio nad njih. Od gledanja u hram Rosie su zaboljele oči kao što bole oči kad se gleda u filmski ekran na kojem je slika mutna. Ugleda jedva primjetne izbočine na mjestima na kojima je bila sigurna da ih nema; ugleda sjene koje bi nestale kad bi trepnula očima. "Erinves je jednook, ai na to je jedno oko slijep, al ništa ne fali njegovu njuhu. Traju li tvoji dani, curo?" "Moji... dani?" "Mjesečnica!" Rosie odmahne glavom. "Dobro, jer da je tako, mogle bi se odmah vratit. Ni ja ih nemam, nemam ţenskih krvarenja, otkad su nastupili simptomi bolesti. Šteta, jer bi ta krv bila najbolja. No—" Najuţasniji prasak groma zatutnji u zraku iznad njihovih glava i počnu padati studene kapljice kiše. "Moramo poţurit!" reče joj ţena u crvenom. "Otrgni dva komada spavaći ce - jedan za zavoj a jedan komad dosta velik da s njim omotaš kamen i da ti ostane dosta da ga sveţeš u smotuljak. Ne raspravljaj i ne zapitkuj više. Učini." Rosie se sagne, uhvati rub svoje pamučne spavaći ce i otrgne po- strani dugu, široku vrpcu i ogoli lijevu nogu sve do kuka. Kad počnem hodati, hodat ću kao konobarica u kineskom restoranu, pomisli ona. Od tog komada otrgne uţu vrpcu a kad
je podigla pogled, trgne se kad ugleda kako 'Wendy' drţi dug i opak bodeţ dvostruke oštrice. Rose se nije mogla sjetiti otkuda je izniknuo, osim ako ga ţena nije drţala svezanog za bedro, poput junakinje nekog draţesno okrutnog romana Paula Sheldona, priča u kojima je postojao razlog, ma kako nategnut, za sve što se događa. Vjerojatno ga je i ona ondje skrivala, pomisli Rosie, svjesna da bi ona i te kako rado imala noţ kad bi hodala u društvu ţene u grimiznoj tunici. Ponovno se sjeti kako je ţena koja jest hodala s njom prstom lupnula o sljepoočicu i rekla Rosie da je ne dira. Ne ţeli ti zlo, rekla je 'Wendy Yarrow', al više ne vlada sobom, Rosie zausti da upita ţenu koja je stajala pokraj srušenog stupa što namjerava s tim noţem... pa zatvori usta. Ako su muška pitanja ona na koja već znaš odgovor, ovo je muško pitanje. Ĉini se da je 'Wendy' osjetila njezin pogled jer podigne glavu i pogleda u nju. "Najprije uzmi velik komad", reče ona. "Pripremi ga." Prije no što je Rosie uspjela odgovoriti, 'Wendy' si vrškom bodeţa probije koţu. Prosikće nekoliko riječi koje Rosie nije razumjela - moţda molitvu - pa povuče finu crtu po podlaktici, crtu koja je bojom pristajala uz njezinu haljinu. Crta se proširi i iz nje počne curiti kad su se koţa i tkivo razmaknuli i omogućili rani da zjane. "Oooh, to je boljelo!" ţena zaječi pa ispruţi ruku u kojoj je drţala bodeţ. "Daj mi ga. Velik komad platna, velik!" Rosie ga stavi u njezinu ruku, zbunjena i uplašena, ali ne i smušena; nije joj pozlilo kad je ugledala krv. 'Wendy Yarrow' presavine komad pamučnog platna u jastučić koji stavi na ranu, pridrţi ga, pa okrene. Njezina namjera nije bila zaustaviti krvarenje; samo je ţeljela natopiti platno svojom krvlju. Kad je pruţila jastučić Rosie, pamuk koji je bio plave boje različka kad je Rosie leţala u krevetu u Ulici Trenton sad je bio puno tamnije boje... ali poznate. Miješanjem plave i ţarkocrvene boje dobiva se meder. "Sad nađi kamen i omotaj taj komad platna oko njega", reče ona Rosie. "Kad to učiniš, skini to što imaš na sebi i omotaj to oko svega." Rosie se zapilji u nju raširenih očiju, zgranutija tom naredbom nego krvlju koja se slijevala iz ţenine ruke. "Ne mogu!" reče ona. "Nemam ništa ispod!" 'Wendy' se nasmije neveselo. "Ja ću šutit o tome ako ti budeš šutila", reče ona. "A sad mi daj onaj drugi komad prije neg iskrvarim." Rosie joj pruţi uţi komad platna koji je još bio plave boje, i crnkinja ga počne brzo omatati oko svoje ranjene ruke. Munja se rasprsne s njihove lijeve strane poput nekog čudovišnog vatrometa. Rosie začuje kako se neko stablo srušilo uz dugi, parajući tresak. Taj zvuk isprati topovska grmljavina groma. Sad osjeti miris bakra u zraku, poput bakrenih novčića sprţenih munjom. A tad, kao da je munja rasporila nebeski mijeh vode, počne kiša. Padala je u hladnim mlazovima koje je vjetar šibao u skoro vodoravnim zapusima. Rosie ugleda kako je kiša pala na platneni jastučić u njezinoj ruci i kako se on počeo isparavati i ugleda prve potočiće ruţičaste boje, kad
je iz njega počela izlaziti krvava voda i kapati niz njezine prste. Izgledala je kao bistri sok od jagode. Ne razmišljajući o tome što čini ili zašto to čini, Rosie posegne rukom preko ramena, dohvati straţnji dio spavaćice, sagne se i skine je preko glave. Istog trenutka stajala je na najhladnijem pljusku u povijesti, soptala od studeni dok joj je kiša bockala obraze i ramena i nezaštićena leđa. Koţa joj se napne a tad najeţi u stotinama sićušnih tvrdih bubuljica; bila je pokrivena njima od vrata do pete. "Aj!" zavapi ona bez daha očajnim, piskutavim glasom. "Joj! Tako je hladno!" Prebaci spavaćicu, još uglavnom suhu, preko ruke u kojoj je drţala krvavu krpu i ugleda kamen veličine peciva kako leţi između dva dijela srušenog stupa. Ona ga podigne, klekne, pa raširi spavaćicu iznad glave i ramena, kao što bi se neki čovjek kojeg je uhvatio iznenadni pljusak posluţio novinama kao priručnim šatorom. Ispod te privremene zaštite ona omota krvlju natopljenu krpu oko kamena. Ostavi dva duga, klempava uha i njih poveţe, ţmirkajući gadljivo kad bi 'Wendyna' kišom razvodnjena krv potekla iz smotuljka i na zemlju. Kamena zamotanog u krpu, ona omota spavaćicu (više nimalo suhu) oko svega, kako joj bi rečeno. Krv će se uglavnom ionako isprati, znala je. Ovo nije pljusak pa ni prolom oblaka. Ovo je potop. "Kreni!" crnkinja u crvenoj haljini joj reče. "Kreni u hram! Prođi kroz njega i ne zaustavljaj se ni za što! Ništa ne podiţi i ne vjeruj ničemu što vidiš ili čuješ. To je ukleto mjesto, u to nema sumnje, ali čak i u Bikovu hramu nema duha koji bi mogao naškodit ţivoj ţeni." Rosie je nekontrolirano drhturila, voda u očima joj je mutila vid i kapala s vrha nosa, a kapi vode visjele s njezinih uski poput egzotičnog nakita. 'Wendy' je stajala licem okrenuta prema njoj, kose slijepljene za čelo i obraze, uţeglih tamnih očiju. Sad je morala vikati kako bi je se čulo iznad vjetra koji je neumorno jačao. "Prođi kroz vrata s druge strane oltara i naći ćeš se u vrtu u kojem su cvijeće i biljke uveli! Na drugoj strani vrta vidjet ćeš gaj. I u njemu su sva stabla mrtva, sva osim jednog! Između vrta i gaja teče potok. Ne pij vodu iz njega, bez obzira na to kolko ti se pilo - ne pij - i ne diraj ga! Prijeđi preko njega po kamenju! Umočiš li makar i jedan prst u tu vodu, zaboravit ćeš sve što si ikad znala, čak i vlastito ime!" Elektricitet projuri kroz oblake u bljesku svjetlosti i pretvori tmaste oblake u nagnječena lica zloduha. Rosie nikad u ţivotu nije toliko zebla niti je ikad osjetila neobičnu ushićenost svog srca koje je pokušavalo utjerati malo topline u njezinu kišom ohlađenu koţu. Ponovno joj se javi ona misao: ovo nije san kao što ni voda koja se slijeva s neba nije proljetna kišica. "Otiđi u gaj! Među mrtva stabla! Ono ţivo stablo je šipak! Skupi sjemenke koje nađeš u voću u podnoţju stabla, al ne kušaj voće. Nemoj čak ni stavit ruku kojom si dirala sjemenke u usta! Nađi dijete i iznesi ga iz hrama, al se pazi bika! Pazi se bika
Erinyesa! A sad idi! Poţuri!" Bojala se Bikova hrama i njegove neobično iskrivljene perspektive, pa joj je laknulo kad je shvatila da je njezina očajnička ţelja da se makne s olujne kiše zasjenila taj strah. Ţeljela se skloniti s vjetra i kiše i munja, ali je osobito ţeljela imati krov nad glavom u slučaju da se kiša odluči pretvoriti u tuču. Pomisao da bi stajala gola na tuči, čak ako / jest riječ o snu, činila joj se silno neugodnom. Učini nekoliko koraka, pa se okrene i pogleda u drugu ţenu. 'Wendy' je izgledala gola kao i Rosie, jer joj se prozračna crvena haljina pripila uz tijelo poput boje. "Tko je Erinyes?" vikne Rosie. "Što je on?" Ona se odvaţi i pogleda preko ramena u hram, skoro kao da je očekivala da će neko boţanstvo izaći na zvuk njezina glasa. Ne pojavi se nikakav bog; vidio se samo hram koji se ljeskao na kiši. Crnkinja zakoluta očima. "Zašto se praviš da si tolko glupa, curo?" dovikne joj ona. "Kreni već jednom! Kreni dok moţeš!" I ona šutke pokaţe prstom prema hramu, pokretom jako sličnim onom njezine gospodarice. 6 ROSIE, GOLA I BIJELA, DRŢEĆI NATOPLJENU GRUDU SVOJE SPAVAĆICE pritisnutu o trbuh da bi ga zaštitila koliko je to moguće, krene prema hramu. U pet koraka stigne do srušene kamene glave koja je leţala u travi. Zime u nju, očekujući da će vidjeti Normana. Naravno da će to biti Norman i bilo bi dobro pripremiti se na to. Tako to ide u snovima. Samo što nije bilo tako. Proćelava kosa, mesnati obrazi i bujni brkovi a la David Crosby pripadali su muškarcu koji je stajao oslonjen 0 ulaz u krčmu The Wee Nip onog dana kad je Rosie zalutala traţeći 'Kćeri i sestre'. Ponovno sam zalutala, pomisli ona. Jesam. Ona prođe pokraj srušene kamene glave i njezinih praznih očiju koje kao da su plakale i dugog vlaţnog suka korova koji se pruţao preko obraza i čela poput zelenog oţiljka. Ĉinilo se da šapuće za njom dok je prilazila neobično oblikovanom hramu: Hej mala moţe ševa dobre sise što kaţeš moţe ševa da te malo naguzim a da ti ga umočim što kaţeš? Ona se popne stubama, koje su bile skliske i nesigurne, onako obrasle penjačicama i puzavcima. Kao da je osjećala kako ona kamena glava okreće svoju kamenu lubanju, istišće blatnjavu vodu iz natopljene zemlje jer ţeli gledati pokrete mišića na njezinoj goloj straţnjici dok se ona penje prema tami. Ne misli na to, ne misli na to, ne misli. Ona se othrva ţelji da potrči - i od kiše i od zamišljenog pogleda kamene glave - i
nastavi oprezno hodati, izbjegavajući mjesta na kojima je kamen puknuo od kiše i vjetra, gdje su nastale nazupčane pukotine u kojima bi se lako moglo uganuti ili čak slomiti gleţanj. To nije bila najgora mogućnost; tko zna kakva su otrovna stvorenja moţda sklupčana u tim rupama i čekaju da ugrizu ili ubodu? Voda je kapala s njezinih lopatica i slijevala se niz kraljeţnicu i bilo joj je još hladnije, ali je ipak stala na najgornju stubu, pogledala u uklesani reljef iznad širokog, tamnog ulaza u hram. Nije vidjela taj reljef na njezinoj slici; gubio se u sjeni ispod krovnog zabata. Na njemu je bio prikazan mladić stroga izraza lica kako se naslanja na nešto slično telefonskom stupu. Kosa mu je pala na čelo, ovratnik jakne je podigao. S donje usnice visi mu cigareta a njegovo zgureno drţanje i to kako je teţinu prebacio na jednu nogu pokazuje da je kandidat za Mistera Skuliranog, izdanje s kraja sedamdesetih. A što još poručuje to drţanje? Hej mala, eto što poručuje. Hej mala hej mala, da te naguzim? Moţe malo ševe? Hoćeš da ti ga malo umočim? Bio je to Norman. "Ne", šapne ona. Bio je to skoro jauk. "O ne." O da. Bio je to Norman, Norman dok je još bio samo Duh budućih batina, Norman naslonjen na telefonski stup na uglu Ulice State i Highway 49 u središtu Aubrewillea (središte Aubrewillea, koji vic), Norman koji promatra prolazeće automobile dok zvuk Bee Geesa koji pjevaju 'You Should Be Dancing' dopire iz Finnegan's Puba čija su vrata podmetnuta da se ne mogu zatvoriti a Seeburg4 navijen do daske. Vjetar je na trenutak oslabio i Rosie ponovno začuje plač onog djeteta. Nije se činilo da dijete nešto boli, nego kao da je jako gladno. Taj jedva čujni tuleţ skrene joj pogled s tog kukavnog reljefa i pokrene njezine bose noge, ali prije no što je prošla kroz ulaz u hram, ona ponovno podigne pogled... nije si mogla pomoći. Dječaka Normana je nestalo, ako je uopće ondje i bio. Sad točno iznad svoje glave ugleda uklesane riječi: POPUŠI MI MOJ AIDSOM ZARAŢEN KURAC. U snovima ništa nije stalno, pomisli ona. Snovi su poput vode. Ona pogleda preko ramena i ugleda 'Wendy' kako još stoji pokraj srušenog stupa. Izgledala je iţmikano u rastrganoj paučini svoje haljine. Rosie podigne ruku kojom nije pridrţavala zgnječenu spavaćicu i nesigurno joj mahne. 'Wendy' otpozdravi, pa se zagleda za njom, naizgled nesvjesna kiše koja je lila kao iz kabla. Rosie korakne kroz širok, hladni ulaz i uđe u hram. Stajala je u dnu hrama, spremna izjuriti istog trenutka ugleda li... ovaj... ugleda li nije znala što. 'Wendy' joj je rekla da se ne obazire na duhove, ali Rosie pomisli da si ţena u crvenoj haljini moţe dopustiti biti spokojna; ona je ostala vani. Pretpostavljala je da je unutra toplije nego vani, ali nije se osjećala toplije - u hramu je vladala duboka svjeţina vlaţnog kamena, studen grobnica i mauzoleja, i na trenutak ona nije bila sigurna da će se uspjeti prisiliti da pode niz sjenovit prolaz,
posut odavno opalim nanosima i vrtlozima jesenskog lišća, koji se pruţao preda njom. Bilo je prehladno... hladno na mnogo načina. Stajala je i drhtala i hvatala zrak kratkim udisajima, ruku čvrsto prekriţenih preko grudi, a končići pare isparavali su joj se iz koţe. Prstom dotakne lijevu bradavicu i ne iznenadi se kad joj se ona učini kao komadić kamena. Pokrenula ju je pomisao daše mora vratiti onoj ţeni na vrhu brijega - pomisao da bi se morala suočiti s Rose Madder praznih ruku. Ona zakorači u prolaz, polako i oprezno, slušajući daleki dječji plač. Kao da je dopirao iz kilometarske udaljenosti, nošen nekom tanahnom, magijskom komunikacijom. Siđi i donesi mi moje dijete. Caroline. Ime koje je namjeravala dati svom djetetu, onom koje je Norman batinama istjerao iz nje, lako i prirodno joj padne na um. Ono nepostojano kuckanje u njezinim dojkama ponovno počne. Ona ih dotakne i ţmirne. Bile su osjetljive. Oči su joj se sad privikavale na tamu i ona pomisli kako je čudno da u Bikovu hramu ima nešto od kršćanskog graditeljstva - da zapravo jako sliči Prvoj metodističkoj crkvi u Aubrewilleu, u koju je odlazila dvaput tjedno dok se nije udala za Normana. U toj se crkvi odrţalo njihovo vjenčanje, a ondje su njezin otac, majka i mladi brat ispraćeni na vječni počinak nakon prometne nesreće koja je odnijela njihove ţivote. Bili su tu redovi starih drvenih klupa. One u straţnjem dijelu bile su prevrnute i napola prekrivene nanosima lišća koje je mirisalo na cimet. Bliţe prednjem dijelu hrama bile su još uspravne i poslagane u uredne redove. Poloţene na njima u pravilnim razmacima bile su debele crne knjige koje su vjerojatno bili molitvenici i pjesmarice s kojima je Rosie odrasla. Sljedeće čega je postala svjesna - dok je hodala niz središnju lađu poput neke neobične gole mladenke - bio je miris. Ispod ugodnog mirisa lišća koje je godinama dolijetalo kroz otvorene prozore, vrebao je manje ugodan miris, pomalo sličan plijesni, pomalo snijeti, pomalo uznapredovaloj truleţi, a zapravo ničemu od tog. Moţda ustajalom znoju? Da, vjerojatno. A moţda i drugim lučevinama. Pomisli na spermu. I krv. Nakon što je osjetila taj miris postane skoro sigurna da je promatraju pakosne oči. Osjeti kako briţljivo proučavaju njezinu golotinju, usredotočeno, upijaju svaku neodjevenu oblinu i liniju, pamte pokrete njezinih mišića ispod vlaţne, glatke koţe. Da izbliza porazgovaramo, kao da je hram uzdahnuo ispod šupljeg bubnjanja kiše i pucketanja starog lišća ispod njezinih bosih nogu. Da izbliza porazgovaramo s tobom... ali nećemo morati dugo razgovarati kako bismo rekli što trebamo reći. Zar ne, Rosie? Ona zastane blizu prednjeg dijela hrama i podigne jednu od crnih knjiga koja je leţala u drugom redu. Kad ju je otvorila, iz nje je zapahne takav miris gnjileţi da se skoro ugušila. Slika na vrhu stranice bila je šturi crteţ kojeg nije bilo u metodističkim molitvenicima njezine mladosti; na njemu je bila prikazana ţena koja kleči i izvodi oralni seks s muškarcem čija stopala nisu stopala nego kopita. Njegovo je lice bilo tek naznačeno ali Rosie ipak primijeti uţasnu sličnost... ili joj se to samo
tako činilo. Izgledao je kao Normanov nekadašnji partner Harley Bissington, koji bi uvijek zdušno provjeravao rub njezine suknje kad bi sjela. Ispod crteţa, poţutjela je stranica bila pretrpana ćiriličkim slovima, nečitljivima ali poznatima. Bio joj je potreban samo trenutak da razmisli i dosjeti se zašto; bila su to ista slova kojih su bile pune novine koje je Peter Slowik čitao kad mu je pristupila na šalteru i zamolila ga za pomoć. A tad, zapanjujućom neočekivanošću, crteţ se počne micati, crte kao da su počele puzati prema njezinim bijelim, od kiše naboranim prstima, ostavljajući za sobom puţev sluzav trag. Ona brzo zatvori knjigu a grlo joj se stisne od vlaţnoga gnjecavog zvuka koji se začuje iz nje. Ona baci knjigu na pod. Ili glasni udarac kad je knjiga udarila o klupu ili njezin zgađeni vrisak probudi jato šišmiša u sjenovitoj udubini za koju je pretpostavljala da je kor. Nekoliko njih izvede besciljne osmice iznad njezine glave, crnih krila koja su vukla ogavno uhranjena smeđa tijela kroz vlaţni zrak a tad se vrate u svoje rupe. Ispred nje je bio oltar i lakne joj kad s njegove lijeve strane ugleda uska otvorena vrata kroz koja se probijao pravokutnik čiste bijele svjetlosti. Tiii siii zaaapraaavooo Roooziii, hram šapne glasom bez jezika, sumorno veselo. I tooo Rooozi stvaaarna... priđi i ja ću tiiii... prooočitati tvoooja praaava... Ona se ne okrene; piljila je u vrata i dnevnu Svjetlost iza njih. Kiša je popustila, šuplje bubnjanje sad se pretvorilo u rominjanje. Samo za muškarce, Roooozi, šapne hram i tad doda što bi Norman uvijek rekao kad ne bi ţelio odgovoriti na neko od njezinih pitanja, ali kad se nije ni ljutio na nju: To su muška posla. U prolazu pogleda u oltar, pa brzo odvrati pogled. Bio je prazan - nije bilo propovjedaonice, simbola, vjerskih knjiga - ali ugleda još jednu sjenku divovske raţe; ova je leţala na golom kamenom podu. Njezina boja hrđe govorila je da je riječ o krvi a veličina sjenke bila je dokaz da se ovdje prolilo puno krvi. Puno. Kao u motelu ţohar, Roooziii, šapne prostorija, a lišće na kamenom podu zašušti i proizvede zvuk sličan smijehu koji se oteo kroz zube bez desni. Gosti se prijave, ali se ne ooodjaaave. Ona sigurnim korakom priđe vratima, pokušavajući se oglušiti na taj glas, gledajući netremice preda se. Napola je očekivala da će joj se vrata zalupiti ispred nosa kad im se pribliţi, ali nisu. A nije kroz njih ni iskočio nikakav đavolak s Normanovim licem. Ona zakorači na mali kameni trijem, u čist miris trave osvjeţene kišom i zrak koji se ponovno počeo zagrijavati iako kiša nije sasma prestala. Voda je kapala i šumila posvuda. Grom zatutnji (ali je sad bila sigurna da je riječ o grmljavini koja se udaljuje). A dijete, na koje je zaboravila nekoliko minuta, ponovno počne plakati u daljini. Vrt je bio podijeljen na dva dijela - cvijeće na lijevoj strani i povrće na desnoj - ali sve uvenulo. Sudnjedanski mrtvo, pa je zbog bujnog raslinja koje je poput ruku okruţivalo vrt i Bikov hram, uvenuli komad zemlje izgledao još gore zbog kontrasta
- poput lesa otvorenih očiju i isplaţena jezika. Golemi suncokreti ţućkastih, vlaknastih stabljika, smeđih središnjih dijelova sa sjemenkama i sfrkanih, izblijedjelih latica, nadvisivali su sve ostalo, poput oboljelih tamničara u zatvoru u kojem su svi zatvorenici pomrli. Lij ehe su bile pune otpuhnutih latica što je podsjeti, u trenutku uţasnog prisjećanja, na ono što je vidjela kad se vratila na groblje na kojem je bila pokopana njezina obitelj mjesec dana nakon njihova ukopa. Otišla je do straţnjeg dijela malog groblja nakon što je poloţila svjeţe cvijeće na njihove grobove, ţeleći se pribrati, i uţasnula se kad je ugledala naslage trulog cvijeća na padini između kamenog zida i šume iza groblja. Vonj njihova umirućeg parfema podsjetio ju je na to što se događa njezinoj majci i ocu i bratu u zemlji. Kako se mijenjaju. Rosie svme pogled s cvijeća, ali ono što ugleda u umirućem povrtnjaku nije bilo nimalo bolje: jedna gredica kao da je bila puna krvi. Ona obriše vodu iz očiju, ponovno pogleda, i uzdahne s olakšanjem. Nije krv nego rajčice. Šest metara otpalih, gnjilih rajčica. Rosie. Ovog puta to nije bio hram. Ovo je bio Normanov glas, iza njezinih leđa i ona odjedanput shvati da osjeća miris Normanove kolonjske vode. Svi moji kolege upotrebljavaju English Leather ili ništa, pomisli ona i osjeti kako se jeţi. Bio je iza nje. Točno iza nje. Pruţa ruke prema nj oj. Ne. Ne vjerujem. Ne vjerujem čak ako i vjerujem. Naravno, bila je to glupa misao, vjerojatno dovoljno glupa da zasluţi barem mali spomen u Guinessovoj knjizi rekorda, ali je nekako umiri. Polako hodajući - znala je da će potpuno izgubiti sigurnost pokuša li krenuti makar i malo brţe - Rosie siđe niza tri kamene stube (skromnije i od onih s prednje strane građevine) u ostatke onoga što u sebi nazove Bikovi vrtovi. Kiša je još padala, ali blago, a vjetar je jenjao do jačine uzdaha. Rosie krene niz prolaz načinjen od dva reda smeđih i nakošenih stabljika kukuruza (nije bilo teorije da bi prošla kroz one trule rajčice bosonoga i osjećala kako mljaskaju pod njezinim tabanima), slušajući kameni huk obliţnjeg potoka. Zvuk se postupno pojačavao i kad je izašla iz kukuruza ugleda potok kako teče ni pet metara od nje. Bio je tri metra širok i uobičajeno plitak, sudeći po njegovim blagim obalama, ali je sad nabujao od pljuska. Samo su virili vrhovi četiriju najvećih bijelih kamenova koji su sluţili za prijelaz preko njega, poput izbijeljenih kornjačinih oklopa. Voda potoka bila je crna kao smola, bez sjaja. Ona mu polako priđe, jedva svjesna da slobodnom rukom gnječi kosu i cijedi vodu iz nje. Kad je prišla bliţe, osjeti poseban mineralni miris kako se diţe iz potoka, izrazito metalan ali na neki čudan način privlačan. Ona odjedanput osjeti ţeđ, neutoljivu ţeđ, a grlo ju je ţeglo poput
ognjišta. Ne smiješ pit iz potoka, bez obzira kolko ţedna bila. Ne smiješ. Da, tako je rekla; rekla je Rosie da će, umoči li makar i prst u tu vodu, zaboraviti sve što je ikad znala, čak i svoje ime. No je li to bilo baš tako strašno? Kad bolje razmisli, je li to tako strašno, posebice kad je jedna od stvari koju bi zaboravila bio Norman, i mogućnost da još nije s njom završio, da je ubio jednog čovjeka zbog nje? Ona proguta slinu i u grlu začuje suhi škljocaj. I ponovno, skoro nesvjesna što čini, Rosie potegne rukom po boku, pa preko obline svoje dojke i preko vrata, skupljajući vlagu pa je poliţe s dlana. To joj nije utaţilo nego raspirilo ţeđ. Voda u potoku glatko se crno ljeskala dok je tekla oko kamenja i sad joj taj neobično privlačni mineralni miris ispuni glavu. Znala je kakav će okus imati voda - bljutav i zagušljiv, poput hladnog sirupa - i kako će joj ispuniti grlo i trbuh neobičnim solima i egzotičnim bromidima. Okusom zemlje koja ništa ne pamti. Tad se više neće sjećati dana kad je gospođa Pratt (bijela poput snijega, osim usnica, koje su bile boje kupina) došla na vrata i rekla joj da je njezina obitelj, čitava obitelj, poginula u nesreći na autocesti, ni Normana s olovkom ili Normana s teniskim reketom. Više joj se neće prikazivati muškarac na vratima krčme ili debela ţena koja je ţene iz 'Kćeri i sestara' nazvala lezbijkama i neradnicama. Više neće sanjati 0 tome kako čuči u kutu a od boli u bubrezima je obuzima mučnina, Ikako se podsjeća da povrati u pregaču ako već mora povratiti. To bi bilo dobro zaboraviti. Neke stvari zavređuju da ih se zaboravi, a druge - kao ono što joj je učinio s teniskim reketom - treba zaboraviti... samo što se većini ljudi ne pruţi ta prilika, čak ni u snu. Rosie je sad drhtala cijelim tijelom, očiju prikovanih za vodu koja je tekla poput prozirne svile ispunjene glatkom crnom tintom; grlo ju je ţarilo poput šipraţja koje gori, oči joj kuckale u dupljama i ona se zamisli kako se baca na trbuh i gura glavu u tu crninu i pije kao konj. Zaboravit ćeš i Billa, šapne Praktično-Razborita, skoro kao da se ispričava. Zaboravila bi zelenkasti preljev u njegovim očima, i mali oţiljak na njegovoj uski. Rosie, nešto iz tvog novog ţivota se isplati pamtiti. To znaš, zar ne? Bez daljnjeg oklijevanja (nije vjerovala da bije izbavila i pomisao na Billa da se još zadrţala), Rosie korakne na prvi kamen ruku ispruţenih na obje strane zbog ravnoteţe. Crvenkasta voda uporno je kapala iz vlaţne grude njezine spavaćice. Osjećala je kamen u sredini, poput koštice u breskvi. Stane lijevim stopalom na kamen a desnim na obalu, skupi hrabrost pa stavi desnu nogu na kamen ispred sebe. Zasad je sve u redu. Podigne lijevu nogu i korakne prema trećem kamenu. Ovaj se put ravnoteţa malo poremeti i ona posrne udesno, mašući lijevom rukom da zadrţi ravnoteţu dok joj je hučanje čudne vode punilo uši. Nije bilo tako ozbiljno kako se činilo i trenutak potom stajala je na kamenju u sredini potoka dok su joj otkucaji srca snaţno odzvanjali u ušima. Bojeći se da bi se mogla ukočiti od studeni ako bude predugo oklijevala, Rosie
stane na posljednji kamen pa na uvelu travu na suprotnoj obali. Učinila je samo tri koraka prema gaju ogoljelih stabala kad shvati da je njezine ţeđi nestalo kao ruţnog sna. Kao da su ovdje nekoć sahranili ţive divove koji su umrli pokušavajući se iskopati; stabla sa svojim rukama bez mesa poseţu uzaludno prema nebu i nijemo svjedoče o pokolju. Mrtve grane isprepletene, tvore neobične, geometrijske uzorke na pozadini neba. Između njih vodi staza. Ĉuva je kameni dječak golemog falusa u erekciji. Ruke je podigao iznad glave kao da pokazuje da je dodatno bacanje dobro izvedeno. Kad je Rosie prošla pokraj njega, njegove kamene oči bez zjenice zakolutaju prema njoj. Bila je sigurna u to. Hej curo! kameni dječak hrakne u njezinoj glavi. Moţe ševa? Da ti ga umočim? Ona ustukne i podigne ruke kao da ga tjera od sebe, ali je kameni dječak ponovno bio kameni dječak... ako je i bio nešto drugo, makar i na trenutak. Voda je kapala s njegova komično neumjerenog penisa. Ovaj nema problema s odrţavanjem erekcije, pomisli ona, zagledajući u dječakove kamene oči bez zjenica i njegov snishodljiv osmijeh (je li se i prije smješkao? Rosie se pokuša sjetiti ali zaključi da ne moţe). Kako bi ti Norman na tome zavidio. Ona poţuri pokraj kipa i niz stazu koja je vodila u mrtvi gaj, suzdrţavajući se da ne gleda preko ramena kako bi provjerila slijedi li je kip, u ţelji da iskoristi svoju kamenu erekciju. Nije se usudila pogledati. Bojala se da bi ga njezin prenapeti mozak mogao vidjeti čak i da ga nema. Kiša je posustala i pretvorila se u krzmajuću sipljivu kišu i Rosie shvati da više ne čuje dijete. Moţda je zaspalo. Moţda se bik Erinves umorio slušajući ga i progutao dijete kao kanape. Kako će ga pronaći ne bude li plakalo? Jedno po jedno, Rosie, šapne Praktično-Razborita. "Lako je tebi reći", promrmlja Rosie. Ona krene dalje, osluškujući kišu kako kaplje s mrtvih stabala i shvati - nevoljko - da u kori stabala vidi lica. Ne kao kad se leţi na leđima i gleda u oblake i kad mašta obavlja devedeset posto posla; ovo su bila stvarna lica. Lica koja vrište. Rosie su uglavnom izgledala kao ţenska lica. Ţene s kojima se razgovaralo izbliza. Kad je prošla kraći komad puta, skrene iza zavoja i nađe se pred barikadom od srušenog stabla u koje je očito udario grom na vrhuncu proloma oblaka. Jedna je strana bila okrhnuta i pocrnjela. Nekoliko je grana na toj strani mrzovoljno tinjalo, poput pepela nemamo ugašene logorske vatre. Rosie se bojala popeti preko stabla; kvrge, iverje i skrbe štrcali su posvuda po rasprsnutom deblu. Ona ga počne zaobilaziti s desne strane, gdje je korijenje bilo iščupano iz tla. Već se bila skoro vratila na stazu kad se jedan korijen stabla trţne, zanjiše pa ovije oko njezina bedra poput prašnjave smeđe zmije.
Hej dušo! Da ti ga umočim? Da ti ga umočim, droljo? Glas dođe nošen zrakom iz suhe pećine u zemlji u kojoj je donedavna stablo stajalo. Korijen sklizne naviše po njezinu bedru. Rosie, da te naguzim? Sto kaţeš? Bit ću tvoj potajni ljubavnik, lizat ću ti je kao jagode sa šlagom. Ili bi mi radije popušila AIDS-om zaraţen— "Pusti me", tiho će Rosie i pritisne zguţvanu grudu svoje spavaćice o korijen koji ju je drţao. On popusti stisak i odmah je pusti. Ona poţuri zaobići stablo i ponovno krene stazom. Korijen ju je dovoljno snaţno prikliještio i ostavio crveni prsten na njezinu bedru, ali je taj biljeg brzo izblijedio. Moţda ju je to što se dogodilo trebalo prestrašiti, moţda je nešto ţeljelo da se ona prestraši nasmrt. Ako je to bila istina, nije uspjelo. Ona zaključi da je ovo, sve u svemu, prilično drugorazredna kuća strave, za nekoga tko je četrnaest godina ţivio s Normanom Danielsom. 7 PROĐE JOŠ PET MINUTA I ONA STIGNE DO SVRŠETKA STAZE. STAZA JE IZBIJALA NA besprijekorno okruglu čistinu a na njoj je bila jedina ţiva stvar u svoj toj pustoši. Bilo je to najljepše stablo koje je Rosie ikad vidjela u ţivotu pa je nekoliko trenutaka zaboravila disati. U Aubrewilleu je redovito pohađala metodistički vjeronauk i sad se prisjetila priče o Adamu i Evi u rajskom vrtu pa pomisli, ako je doista postojalo stablo dobra i zla u središtu raja, sigurno je izgledalo poput ovog. Bilo je zaodjeveno u gusti preljev dugog uskog sjajno zelenog lišća, a grane su mu se ovjesile od teţine predivnog obilja grimiznih plodova. Otpali plodovi okruţivali su stablo grimiznim nanosom koji se poklapao s bojom kratke halje u koju je bila odjevena ţena koju se Rosie nije usudila pogledati. Mnogi od tih palih plodova još su bili svjeţi i okrugli; vjerojatno ih je sa stabla bacila netom završena oluja. Ĉak i oni u stanju uznapredovale gnjilosti izgledali su nepodnošljivo slatko; Rosiena usta grčila su se od ugode pri pomisli da bi mogla podići jedan od tih plodova i srčano zagristi u nj. Okus će biti i opor i sladak, nešto poput ranom zorom ubrane stabljike rabarbare ili malina ubranih s grma dan prije nego što potpuno sazru. Dok je gledala u stablo, jedan plod (Rosie je sličio na šipak koliko i na ladicu radnog stola) padne s oteţale grane, udari o tlo, pukne i rastvori se u grimizne nabore jezgre. Između razlivenih sokova ugleda sjemenke. Rosie korakne prema stablu pa zastane. Kolebala se između dvije krajnosti: uvjerenja da je ovo sve samo san i jednako snaţne tjelesne uvjerenosti da nije, da nitko na svijetu nikad nije sanjao ovako realističan san. Poput zbunjene kazaljke kompasa uhvaćene u krajoliku u kojem ima odveć mineralnih nalazišta, sumnjičavo
se zanjiše prema postavci o snu. S lijeve strane stabla stajalo je nešto slično ulazu u podzemnu ţeljeznicu. Široke bijele stube vodile su u tamu. Iznad njih je bila ala- bastrena ploča u koju je bila uklesana samo jedna riječ: LABIRINT. Dakle, ovo je zaista previše, pomisli Rosie, ali ipak krene prema stablu. Ako je ovo san, neće joj škoditi da slijedi upute; postupi li tako, mogao bi brţe doći trenutak kad će se naposljetku probuditi u svom krevetu, pipajući potraţiti budilicu, u ţelji da ušutka njezin discipliniran urlik prije no što joj od njega pukne glava. Kako bi joj sad godio njezin vrisak! Zebe, noge su joj prljave, ščepao ju je korijen i mjerkao kameni dječak koji bi, u normalno ustrojenom svijetu bio premlad da uopće zna u što do vraga gleda. A najviše od sveg se bojala da će, ne vrati li se uskoro u svoju sobu, zaraditi predivnu prehladu, a moţda i bronhitis. To će upropastiti njezin subotnji izlazak a usto je i drţati podalje od studija cijeli idući tjedan. Ne videći ništa neobično u uvjerenju da se moţe oboljeti kao posljedica izleta u snu, Rosie klekne iza opalog voća. Zagleda se u nj pozorno, ponovno se zapitavši kakav bi okus imalo (sigurno ne kao nešto što se moţe naći u voćami), pa izvuče ugao svoje noćne spavaćice. Otrgne još jedan komad platna, ţeleći se opskrbiti četvrtastim komadom, u čemu uspije bolje no što je očekivala. Poloţi ga na zemlju, pa počne kupiti sjemenke i stavljati ih na platno u kojem ih je namjeravala nositi. Dobar plan, nema što, pomisli ona. Kad bih još znala zašto ih nosim. Jagodice prstiju odmah joj obamru, kao da su pune novocaina. Istodobno, najpredivniji miris ispuni joj nosnice. Sladak ali ne cvjetni, podsjeti Rosie na pite, kolače i kekse iz pećnice njezine bake. Podsjeti je i na još nešto, nešto što je bilo svjetlosne godine udaljeno od kuhinje bake Weeks i njezina izblijedjela linoleuma i zidnih prostirki Curriera & Ivesa34: podsjeti je na to kako se osjećala kad se Billov bok očešao o njezin dok su se vraćali prema Com Buildingu. Ona poloţi dvadesetak sjemenki na platneni četverokut, zastane, slegne ramenima pa doda još desetak. Hoće li to biti dovoljno? Otkud zna, kad nema pojma ni čemu sluţe? A sad bolje da krene. Ponovno začuje dijete, ali je sad plač bio nešto više odjeke kmečanja - zvuk koji djeca ispuštaju kad su spremna odustati i zaspati. Ona presavine vlaţno platno, ugura uglove pa načini malu omotnicu koja je podsjeti na paketiće sjemenki koje bi njezin otac nabavio potkraj svake zime od Burpee Company35, u doba dok je još bila redoviti pohađatelj nedjeljnog vjeronauka. Sad se već toliko navikla na svoju golotinju da ju je tjerala u očaj a ne u stid: ţeljela je dţep. Da su ţelje svinje, slanine bi uvijek bilo— Onaj dio nje koji je bio praktičan i razborit shvati što ona namjerava učiniti svojim grimiznim prstima djelić sekunde prije no što ih je gurnula u usta. Ona ih munjevito 34 Stil u američkoj umjetnosti, a dobio je naziv po dvojcu koji ga je izmislio. Prikazuje prizore iz svakodnevice američkog ţivota u 19. stoljeću. 35 Poznata tvrtka za prodaju sjemenja i sjemenog bilja.
odmakne dok joj je srce ludo tuklo a onaj slatko/opori miris ispunio glavu. Ne kušaj to voće, 'Wendy' joj je rekla. Ne kušaj to voće, čak ne stavljaj ni ruku koja je dodirnula sjemenke u usta! Ovo je mjesto puno zamki. Ona ustane, zagleda se u svoje obojene prste kojima su prolazili trnci, kao da ih dosad nije vidjela. Odmakne se od stabla koje je stajalo u krugu palog voća i rasipanih sjemenki. Nije to stablo dobra i zla, pomisli Rosie. A nije ni drvo ţivota. Mislim da je to stablo smrti. Mali zapuh vjetra dahne pokraj nje i zašušti kroz dugo, sjajno lišće šipka. Učini joj se kao da šumi njezino ime u stotini malih, zajedljivih šapata: Rosie-Rosie-Rosie! Ona ponovno klekne, ţeleći naći ţivu travu, ali je nije bilo. Odloţi spavaćicu u koju je bio umotan kamen, stavi paketić sjemenki na vrh, pa dohvati velike pregršti mokre, uvele trave. Oriba ruku koja je dirala sjemenke što je bolje mogla. Grimizna mrlja izblijedi, ali se ne izgubi sasma i nešto te ţarke boje zadrţi se ispod nokata. Kao da gleda u madeţ koji se ničim ne moţe izbijeliti. Dječji je plač sad bio još sporadičniji. "Dobro", promrmlja si Rosie u bradu, ustajući. "Samo drţi te proklete prste podalje od usta. Sve će biti u redu budeš li se tog pridrţavala!" Ode do stuba koje su se spuštale ispod bijelog kamena i na trenutak zastane na vrhu, uţasavajući se tame i pokušavajući se osokoliti da se suoči s njom. Onaj alabastarski kamen u čiju je površinu bila uklesana jedna jedina riječ LABIRINT više joj nije izgledao kao postolje, nego kao kamen koji stoji na vrhu uskog, otvorenog groba. No dijete je bilo dolje, cviljelo kao što čine djeca koju nitko ne dolazi umiriti pa se ona sama pobrinu za to najbolje što mogu. Taj usamljenički, samoumirujući zvuk joj naposljetku pokrene noge. Nijedno se dijete ne bi smjelo plačem uspavljivati na tako samotnu mjestu. Rosie je brojila stube dok je silazila. Na sedmoj prođe ispod luka i kamena. Na četrnaestoj pogleda preko ramena u bijeli četverokut svjetlosti koji je ostavljala za sobom, a kad se ponovno okrenula, taj je oblik ostao visjeti pred njezinim očima na zaslonu tame poput bliještećeg duha. Silazila je i silazila, a bose noge su joj tapkale po kamenu. Riječima se neće moći riješiti uţasa koji joj ispunja srce, a neće ga se ni riješiti riječima. Bit će sretna uspije li ga podnijeti. Pedeset stuba. Sedamdeset pet. Stotinu. Stane kod stotinu dvadeset pet i shvati da ponovno vidi. Gluposti, pomisli ona. Zamišljaš, Rosie, ništa drugo. Ali nije. Ona polako podigne ruku prema licu. Ruka i paketić sa sjemenkama sjajili su mutnom, vještičje zelenom svjetlošću. Ona podigne drugu ruku, onu kojom
je drţala kamen u ostacima spavaćice. Doista vidi. Okrene glavu najprije na jednu, pa na drugu stranu. Zidovi stubišta ţarili su blijedim zelenim svjetlom. Crni oblici uzdizali su se i lijeno izvijali na njoj, kao da su zidovi zapravo staklene plohe akvarija u kojima migolje i plutaju mrtva bića. Prestani, Rosie! Prestani tako misliti! Samo što nije mogla. San ili ne-san, panika i navrat-nanos povlačenje sad su bili jako blizu. Pa ne gledaj onda! Dobra ideja. Izvrsna ideja. Rosie spusti pogled na mutne rentgenske aveti svojih stopala i nastavi silazak, šaptom brojeći stube. Zelena je Svjetlost nastavila jačati dok je silazila i kad je stigla do dvije stotine dvadesete, posljednje stube, osjećala se kao da stoji na pozornici osvijetljena niskim reflektorima sa zelenim filterima. Podigne pogled, pokušavajući se pripremiti za ono što bi mogla ugledati. Ovdje dolje zrak se micao, vlaţan ali prilično svjeţ... ali joj donese miris koji joj se nije svidio. Bio je to miris zoološkog vrta, kao da je nešto divlje zatvoreno u obor. Naravno, tako je i bilo: bik Erinves. Ispred nje su bila tri samostojeća kamena zida okrenuta prema njoj rubnom stranom koji su se gubili u tami. Svaki je bio visine od oko četiri metra, previsoki da bi vidjela preko njih. Svijetlili su tom turobnom zelenom bojom i Rosie je nervozno zagledavala u četiri uska prolaza između njih. Koji je pravi? Negdje daleko ispred nje, dijete je nastavljalo kmečati... ali je zvuk neumorno blijedio. Kao da sluša radio koji netko polako ali uporno stišava. 'Plači!" vikne Rosie, pa se skutri od povratne jeke vlastitog glasa: "u!... u!... U!" Ništa. Ĉetiri prolaza - četiri ulaza u labirint - nijemo su zjapila u nju, poput uskih okomitih usta jednaka izraza kreposne sablazni. Blizu ulaza u drugi prolaz ona ugleda tamnu hrpu nečeg. Znaš ti prokleto dobro što je to, pomisli ona. Nakon što si četrnaest godina slušala Normana i Harleya i njihove prijatelje, morala bi biti prilično glupa da neprepoznaš kenjaţu. Ta pomisao i uspomene povezane s njom - kako ti muškarci sjede u njezinu dnevnom boravku, razgovaraju o poslu i piju pivo pa razgovaraju o poslu i puše cigarete pa razgovaraju o poslu i pričaju viceve o kmicama 1 doseljeničkoj hispanoameričkoj bandi i prljavim Meksikancima pa još malo razgovaraju o poslu - razljute je. Umjesto da zaniječe taj osjećaj, Rosie se usprotivi dugogodišnjoj samoobuci i dočeka ga raširenih ruku. Bilo je tako dobro ljutiti se, biti nešto drugo nego prestrašena. Kao dijete prodorno je vrištala na igralištu, kreštavo vrištala poput bušilice od čega su pucali prozori a oči iskakale iz duplji. Do desete su je godine grdnjama i stidom odviknuli od toga, s obrazloţenjem da to nije damski a i da uništava mozak. Sad Rosie odluči provjeriti je li taj krik još na njezinu repertoaru. Uvuče vlaţni podzemni zrak u pluća, do dna, zatvori oči i sjeti se igre 'Osvoji zastavu' koju su igrali iza škole u Ulici Elm ili kauboja i Indijanaca kojih su se igrali
u zaraslom straţnjem dvorištu kuće Billvja Calhouna. Na trenutak skoro da je mogla osjetiti utješni miris svoje najdraţe flanelske košulje, one koju je nosila dok se praktički nije raspala na njezinim leđima, a tad razvuče usta i ispusti svoj nekadašnji jodlavi, zavijajući urlik. Bila je oduševljena, skoro ju je obuzeo zanos, kad je vrisak zazvučao baš kao nekad, ali je bilo u tome još nešto bolje: osjećala se kao nekad, poput kombinacije Wonder Woman, Supergirl i Annie Oakley36. A čini se da vrisak još djeluje na druge kao nekad; dijete ponovno zaplače prije no što je završila sa slanjem svog indijanskog pokliča u kamenu tišinu. Zapravo, dijete je vrištalo iz sveg glasa. Sad brzo, Rosie, moraš biti brza. Ako je zaista umorna, neće moći dugo odrţavati tu grlatost. Rosie učini nekoliko koraka, zagledavajući u četiri ulaza u labirint, pa prođe pokraj svakog, osluškujući. Djetetov plač kao da je zvučao malo glasnije kod trećeg prolaza. Moţda je samo zamislila, ali i to je početak. Ona krene niz taj prolaz, bosih nogu koje su tapkale po kamenom podu, pa zastane nagnute glave zubima gnječeći donju usnicu. Ĉinilo se da je njezin stari ratni poklič uznemirio ne samo dijete. Negdje ovdje - koliko blizu ili daleko bilo je nemoguće reći zbog jeke - kopita su trčala po kamenu. Kretala su se lijenim galopom, činilo se da se pribliţavaju, pa udaljavaju, pa ponovno pribliţavaju, a tad se (to je na neki način bilo još više zastrašujuće od samog zvuka) zaustave. Ona začuje potmuli, vlaţni frktaj, a zatim još dublji roktaj. A tad se čulo jedino dijete čija se dreka ponovno počela stišavati. Rosie je lako mogla zamisliti bika, golemu ţivotinju čekinjastih sapi i krupnih crnih lopatica koje se mrko grbe iznad njegove spuštene glave. Dabome, u nosu će imati zlatni prsten, poput Minotaura u slikovnici o mitovima, a zelena Svjetlost koja se znoji iz zidova odbijat će se od tog prstena u sićušnim šavovima tekuće svjetlosti. Erinves je sad stajao tiho u jednom od prolaza ispred nje, rogova uperenih prema naprijed. Osluškuje gdje je ona. Ĉeka je. Ona siđe niz blijedo ţareći prolaz, povlačeći jednu ruku po zidu, osluškujući zvukove djeteta i bika. Gledala je neće li ugledati još izmeta, ali ga ne ugleda. Barem ne još. Nakon otprilike tri minute, prolaz kojim se zaputila isprazni se u raskriţje u obliku slova T. Plač djeteta kao da je bio malo glasniji slijeva (ili samo imam dominantno uho koje se poklapa s mojom dominantnom rukom? upita se ona) pa krene tim smjerom. Učinila je samo dva koraka kad se ukopa na mjestu. Znala je čemu sluţe sjemenke: ona je bila Marica u podzemlju, bez brata s kojim bi podijelila svoj strah. Vrati se do raskriţja, klekne i odmota jednu stranu smotuljka. Poloţi sjemenku na kameni pod tako da je šiljatim krajem pokazivala u smjeru kojim je došla. Ovdje, pomisli ona, barem nema ptica koje bi pozobale njezin trag povratka. Rosie ustane i ponovno počne hodati. Pet koraka je dovede do novog prolaza. Ona zime u nj; nedaleko se račvao u tri odvojka. Ona odabere središnji odvojak i 36 Američka streličarka (1860.-1926.), članica Wild West Showa Buffalo Billa. Poznati mjuzikl Annie Get Your Gun temelji se na njezinu liku i ţivotu.
označi ga sjemenkom šipka. Poslije trideset koraka 0dva zavoja, taj prolaz završi kao slijepa ulica kamenim zidom u koji su bile usječene četiri crne riječi: DA TI GA UMOĈIM? Rosie se vrati do trostrukog odvojišta, prigne se i podigne sjemenku pa je poloţi na početku druge staze. 8 NIJE ZNALA KOLIKO JOJ JE TREBALO DA TIM NAĈINOM NAĐE PUT DO SREDIŠTA labirinta, jer je vrijeme za nju brzo izgubilo značenje. Znala je da sigurno nije potrajalo predugo, jer se plač onog djeteta nastavio... iako se, kad se Rosie počela ozbiljno pribliţavati, plač pretvorio u isprekidane grcaje. Dvaput je čula bikova kopita kako potmulo tutnje po kamenom podu, jednom u daljini, a jednom tako blizu da je stala kao ukopana, ruku pritisnutih između grudi, čekajući da se pojavi na ulazu u prolaz u kojem se nalazila. Kad se morala vraćati, uvijek je uzimala posljednju sjemenku kako se ne bi zabunila pri izlasku. Na početku je imala skoro pedeset sjemenki; kad je skrenula iza jednog zavoja i ugledala puno jasnije zeleno svjetlo ravno ispred sebe, spala je na tri sjemenke. Ode do kraja prolaza, stane na izlaz i zagleda se u četvrtastu prostoriju koja je imala kameni pod. Podigne glavu i pogledom potraţi krov, no ugleda tek zjapeću tamu od koje joj se zavrti u glavi. Ponovno spusti pogled, primijeti još nekoliko velikih hrpa govna po podu pa obrati pozornost središtu prostorije. Na prostirci od vunenih pokrivača leţalo je bucmasto, plavokoso dijete. Oči su joj bile natečene od plača a obrazi vlaţni od suza, ali je ponovno ušutjela, barem zasad. Noţice su joj bile u zraku i činilo se da pokušava pregledati noţne prstiće. Svako malo ispustila bi vlaţan, grcav uzdah. Ti zvukovi ganu Rosieno srce kako prijašnjoj djetetovoj dernjavi to nije uspjelo; kao da je beba nekako znala da je napuštena. Donesi mi moje dijete. Ĉije dijete? Tko je ona, zapravo? Itko ju je donio ovdje? Ona zaključi da joj je svejedno kakvi su odgovori na ta pitanja, barem zasad. Dovoljno je to što beba leţi ovdje, preslatka i sama, i da se pokušava utješiti vlastitim noţnim prstićima na hladnoj zelenoj svjetlosti u središtu labirinta. A to svjetlo ne moţe biti dobro za nju, Rosie pomisli zdvojno i zabrza prema središtu prostorije. To je sigurno neka vrsta zračenja. Dijete okrene glavu, ugleda Rosie, i ispruţi ruke prema njoj. Taj pokret osvoji Rosieno srce. Ona omota gornji pokrivač oko djetetovih prsa i trbuha, pa je podigne. Dijete je izgledalo kao da joj je tri mjeseca. Ovije ruke oko Rosiena vrata a glava joj klone – klonk! - na Rosieno rame. Ponovno počne jecati, ali jako tiho.
"Sve je u redu", reče Rosie, njeţno tapšući po sitnim, dekom omotanim leđima. Osjeti miris djetetove koţe, topao i slađi od bilo kojeg parfema. Priljubi nos uz finu kosu koja je lelujala oko savršeno oblikovane lubanje. "Sve je u redu, Caroline, sve je u redu, otići ćemo iz ove uţasne stare—" Ona začuje topot kopita kako joj se pribliţava s leđa. Molila se Bogu da bik nije čuo njezin strani glas, da se kopita okrenu u suprotnom smjeru i da njihov zvuk počne blijedjeti kad Erinves krene nekom stazom koja će ga ponovno odvesti dalje od nje. No to se ne dogodi. Topot kopita se pribliţavao - postajao sve glasniji. Tad se kopita zaustave, ali je čula kako nešto sopće, poput odebljeg čovjeka koji se popeo uza stube. Polako, osjećajući se starom i ukočenom, Rosie se s djetetom u rukama okrene u smjeru zvuka. Okrene se prema Erinvesu i Erinves je bio ondje. Bik bi me nanjušio i dojurio. To joj je rekla ţena u crvenoj haljini... a i još nešto. Pojurio bi na mene, ali bi obje smrtno stradale. Je li ju Erinves nanjušio? Nanjušio iako još nije bilo njezino doba mjeseca? Rosie je sumnjala u to. Mislila je da je bikova zadaća straţariti nad djetetom - vjerojatno straţariti nad bilo čime što bi se moglo naći u središtu labirinta - i da ga je privukao zvuk djetetova plača, kao i Rosie. Vjerojatno je to bilo vaţno, a moţda i nije. U svakom slučaju, bik je bio ovdje, najogavnija zvijer koju je Rosie ikad vidjela. Stajao je na izlazu iz prolaza kojim je projurio, nekako nestalnog oblika kao i hram kroz koji je prošla - kao da je gledala u bika kroz bistre brzace. No bik je, barem nakratko, stajao potpuno mimo, spuštene glave. Jednim golemim prednjim kopitom, rascijepljenim tako duboko da je izgledalo gotovo kao pandţa neke orijaške ptice, nestrpljivo je strugao po kamenom podu. Njegove lopatice nadvisivale su Rosienih stotinu sedamdeset dva centimetra za najmanje deset centimetara i ona procijeni njegovu teţinu na najmanje dvije tone. Potiljak njegove spuštene glave bio je ravan poput čekića i sjajan poput svile. Rogovi su mu bili kusasti, ne dulji od trideset centimetara, ali oštri i čvrsti. Rosie je lako mogla zamisliti kako bi oni lagano probili njezin goli trbuh... ili njezina leda pokuša li pobjeći. No nije mogla zamisliti kako bi bilo umrijeti na taj način; čak i nakon tolikih godina s Normanom nije to mogla zamisliti. Bik malo podigne glavu i ona se uvjeri da doista ima samo jedno oko, plavo i mrenasto, golemo i nakazno, iznad središta njuške. Kad je spustio glavu i počeo ponovno kopitom nemirno udarati o kameni pod, ona shvati još nešto: bik se priprema za napad. Dijete prodorno, da su pucali bubnjići, zatuli skoro ravno u Rosi eno uho i ona poskoči. "Šššš", reče ona, ljuljajući je gore-dolje u rukama. "Šššš, beba, ne boj se, ne boj se." Ali se bojala i to jako. Bik koji stoji ondje na uskom grlu prolaza rasporit će joj utrobu i njome ukrasiti ove čudne svijetleće zidove. Vjerojatno će izgledati crna na
zelenoj pozadini, poput tih oblika koji kao da se kadšto pokrenu duboko u kamenu. U ovoj središnjoj komori nije bilo ničeg iza čega se moţe sakriti, ni jednog jedinog stupa, pa ako potrči prema prolazu kojim je došla, slijepi će bik čuti njezina stopala na kamenu i presjeći joj put prije no što prijeđe pola puta - nabit će je na rogove, odbaciti o zid, ponovno je nabiti na rogove a zatim je zgaziti kopitima. A i dijete, uspije li je zadrţati u rukama. Jednook i slijep, ali mu je s njuhom sve u redu. Rosie je stajala i gledala ga raširenih očiju, hipnotizirana lupkanjem prednjeg kopita. Kad je lupkanje naposljetku prestalo— Ona pogleda u vlaţnu, zguţvanu grudu svoje spavaći ce koju je drţala u ruci. Grudu od spavaćice u koju je bio umotan kamen obloţen krpama. S njuhom mu je sve u redu. Ona klekne na jedno koljeno, ne skidajući pogled s bika a desnom rukom pritiskajući dijete o rame. Lijevom se rukom posluţi da rastvori spavaćicu. Komad platna koji je omotala oko kamena bio je tamnocrvene boje, natopljen krvlju 'Wendy Yarrow', ali je pljusak sprao veći dio, pa je sad platno bilo blijede ruţičaste boje. Samo su uglovi platna, koje je povezala u čvor, bili ţarče boje - zapravo, grimizne. Rosie sklopi dlan lijeve ruke oko kamena i osjeti njegovu teţinu. U trenutku kad je bik napeo sapi, ona prstima uhvati kamen odozdo i zakotura ga po podu biku slijeva. Njegova se glava teško zaklati u tom smjeru, on raširi nozdrve pa jurne prema onome što je nanjušio i cuo. Rosie munjevito ustane. Ostavi zguţvane ostatke svoje spavaćice pokraj djetetove prostirke od pokrivača. Smotuljak koji je sadrţavao posljednje tri sjemenke šipka još je bio u njezinoj ruci, ali Rosie toga nije bila svjesna. Bila je svjesna jedino toga da sprinta preko prostorije prema ţeljenom prolazu, a da se iza nje Erinves zajurio na kamen, udario ga postrance uzmahalim kopitom, ponovno pojurio za njim, udario ga plosnatim čekićem svoje glave, odbacio ga u drugi prolaz pa pojurio za njim, zaroktavši promuklo. Sprintala je, da, ali usporeno, i sad joj se sve ovo ponovno učini kao san, jer tako se uvijek trči u snovima, posebice onima ruţnima u kojima ti je zlikovac na dva koraka iza leđa. U noćnim morama, bijeg se pretvara u podvodni balet. Ona uleti u uski prolaz baš u trenutku kad je čula kako se topot kopita naglo okrenuo i počeo se ponovno pribliţavati. Topot se brzo pribliţavao, sustizao je i kad se pribliţio, Rosie vrisne, stisne zaplakano, prestrašeno dijete na grudi i potrči koliko su je noge nosile. Nije pomoglo. Bik je bio brţi. Prestigao ju je... ali i prošao s druge strane zida njoj zdesna. Erinves je na vrijeme prozreo varku s kamenom, vratio se i stigao je, ali je promašio prolaz. Rosie ubrza, zadihana, suhih usta, osjećajući brzi ritam otkucaja svoga srca u sljepoočicama, grlu, dupljama. Nije imala pojma gdje je, ili u kojem smjeru ide, sad je sve ovisilo o sjemenkama. Ako je preskočila samo jednu, mogla bi ovdje lutati satima
dok je bik naposljetku ne nađe i zgazi. Stigne do raskriţja s pet odvojaka, spusti pogled i ne ugleda sjemenku. No ugleda sjajne, mirisne tragove bikove mokraće i padne joj na pamet jezivo vjerojatna pretpostavka. Recimo da je zaista ostavila sjemenku? Nije se mogla sjetiti daju je ostavila ovdje, to je istina, tako da to što je nema samo po sebi ne znači ništa. Ali se nije sjećala ni da nije ostavila sjemenku. Recimo da jest, a da je bik sjemenku pokupio kopitom dok je jurio preko raskriţja pognute glave i kratkim, oštrim rogovima razgrtao zrak i usput štrcao mokraću? Ne smiješ tako misliti, Rosie - vjerojatno ili ne, ne moţeš na to misliti. Oduzet ćeš se od straha i bik će vas obje ubiti. Ona projuri preko raskriţja, jednom rukom drţeći dijete za vrat, ne ţeleći da joj se glava klati naprijed-natrag. Prolaz je išao ravno dvadesetak metara, skretao pod pravim kutom, pa još dvadeset metara do raskriţja u obliku slova T. Ona poţuri prema njemu, govoreći si da ne izgubi glavu ako ne nađe sjemenku. U tom će se slučaju jednostavno vratiti putem kojim je došla do raskriţja s pet odvojaka i pokušati s drugim prolazom, ništa lakše, ne moţe biti jednostavnije, neće se ni oznojiti... pod uvjetom da sačuva glavu. Još dok se hrabrila tim mislima, neki nepoznat, uplašen glas duboko u njezinoj glavi jaukne, Izgubila si se, to ti je kazna zato što si ostavila muţa, tako to uvijek svrši, izgubljena u labirintu, u igri skrivača s bikom u tami, kao potrčkalo nekoj luđakinji... to se događa lošim suprugama, suprugama koje hoće kruha vrh pogače. Izgubljena u tami... Ona ugleda sjemenku i njezin šiljati vrh jasno okrenut prema desnom odvojku, pa zajeca od olakšanja. Kad je poljubila djetetov obraz shvati da beba spava. 9 ROSIE OKRENE DESNO I POĈNE HODATI S CAROLINE - ZAŠTO JE NE BI zvala tako - u naručju. Nije ju napuštao osjećaj da je u noćnoj mori i da lebdi, kao ni strah da će stići do nekog raskriţja koje je zaboravila označiti sjemenkom, no na svakom odabiralištu sjemenka je bila na svom mjestu. No i Erinves je bio na svom mjestu i topot njegovih kopita po kamenu, katkad dalek i prigušen, kadšto blizak i uţasavajuće glasan, podsjeti je na jedan događaj. Ona i njezini roditelji otišli su u New York kad joj je bilo pet ili šest godina. Dvije stvari kojih se najbolje sjećala u vezi s tim izletom bile su Rockettes i kako su visoko, kao jedna, dizale noge na pozornici Radio City Music Halla, te zastrašujuća vreva i strka na Grand Central Stationu, odjeka u velikoj dvorani, golemih neonskih reklama i plimnih valova ljudi. Ljudi na Grand Centralu očarali su je jednako kao Rockettes (i to zbog otprilike istih razloga, iako će to shvatiti tek puno kasnije), no zvuk vlakova ju je silno uplašio, jer se nije moglo odrediti odakle dolaze ili kamo idu. Obezglavljeni cvileţ i tutnjava nabujali bi pa splašnjavali, nabujali pa splašnjavali, katkad iz daljine, kadšto kao da su potresali
tlo ispod nogu. Dok je tako slušala bika Erinvesa kako slijepo juri kroz labirint prisjeti se te uspomene začudnom jasnoćom. Rosie shvati da ona, koja nikad nije uloţila ni dolara u drţavnu lutriju ni odigrala karticu crkvene tombole u kojoj je glavni zgoditak bio puran ili pribor za jelo, sad zapravo trči u igri na sreću u kojoj je glavni zgoditak njezin ţivot a gubitak njezina smrt... a i djetetova. Sjeti se onog muškarca šibicara iz Portsidea, onog s lijepim, nepouzdanim licem i prevarantske igre s tri kutije šibica na njegovu kovčegu. Sad je ona bila kuglica. Neumoljiva je činjenica da biku nisu nuţno potrebne uši ili njuh da bi ih pronašao; moţe nabasati na njih pukom srećom. Ali se to ne dogodi. Rosie skrene iza posljednjeg zavoja i ispred sebe ugleda stube. Zadihana, uplakana i nasmijana istodobno, ona zabrza iz prolaza i potrči prema njima. Popne se šest stuba, pa se okrene i pogleda. Odavde je vidjela kako labirint zavija i proteţe se u omaglicu, desno — lijevi meteţ zavoja, raskriţja i slijepih ulica. Negdje daleko na desnoj strani čula je Erinvesov galop. Koji se udaljuje od nje. Od njega im ne prijeti nikakva opasnost i Rosiena ramena ovjese se od olakšanja. Wendyn' glas ispuni joj glavu: Pusti to sad - vraćaj se simo s djetetom. Dobro si sve napravila, al još nisi gotova. Ne, to je bilo sigurno. Preostalo joj je još dvjestotinjak stuba za popeti se, i to s djetetom u naručju, a već je bila iscrpljena. Jednu po jednu, dušo, reče Praktično-Razborita. Tako se moraš popeti. Stubu po stubu. Da, da. Gospođa P & R, kraljica filozofije 'Grupna terapija u dvanaest koraka'. Rosie se počne penjati (stubu po stubu), s vremena na vrijeme pogledavajući preko ramena i promišljajući napola oblikovane (mogu li se bikovi penjati uza stube?) uţasne misli dok se labirint odmicao od nje. Dijete je postajalo sve teţe i teţe u njezinu naručju, kao da je počeo djelovati neki neprirodni matematički zakon: što bliţe površini zemlje, to je dijete bilo teţe. Iznad glave ugleda zvijezdu danje svjetlosti i upre pogled u nju. Na trenutak se činilo kao da joj se ruga, kao da se nimalo ne pribliţava dok se njezino disanje ubrzava a krv bubnja u sljepoočicama. Prvi put u gotovo dva tjedna bubrezi su je počeli svojski boljeti i u njima je počelo kuckati u muklom kontrapunktu njezinu izmučenom srcu. Ona ne obrati pozornost na to - koliko je mogla. Nije skidala pogleda s one zvjezdane točke. Naposljetku zvijezda počne rasti i poprimati oblik otvora na vrhu stuba. Pet stuba od vrha paralizirajući grč zagrize u velike mišiće njezina desnog bedra i začvori meso od koljena skoro do desnog guza. Kad se sagnula da promasira nogu, isprva je izgledalo kao da pokušava umijesiti kamen. Tiho stenjući, usta skupljenih u drhtavoj grimasi boli, ona je masirala mišiće (nešto što je često radila svih ovih godina braka) dok naposljetku nisu omekšali. Nekoliko puta savine nogu u koljenu, da vidi hoće li je grč ponovno uhvatiti. Kad nije, ona se oprezno popne uza posljednjih nekoliko stuba, ne stajući na tu nogu punom teţinom. Na vrhu, ogleda
se omamljenim pogledom rudara koji je, suprotno svim svojim očekivanjima, preţivio uţasno urušavanje. Oblaci su se otkotrljali dok je ona bila u podzemlju i danje sad bio pun sumaglične ljetne svjetlosti. Zrak je bio teţak i vlaţan, ali Rosie pomisli kako nikad nije udahnula sladi zrak. Zahvalno okrene lice, vlaţno od znoja i suza, prema izblijedjelom plavom traper platnu koje je vidjela između raščihanih oblaka. Negdje u daljini nastavi zlokobno grmjeti, poput praznih prijetnji pobijeđenog bika. To je podsjeti na Erinvesa, kako trči dolje u tami i još traţi ţenu koja je prodrla u njegovo carstvo i ukrala mu blago. Cherchez la femme, pomisli Rosie s tračkom smiješka. Moţeš traţiti koliko god hoćeš, grdosijo; ove femme - da ne spominjem njezinu petite fille - više nema. 10 ROSIE SE POLAKO UDALJI OD STUBA. NA VRHU STAZE KOJA JE VODILA NATRAG u gaj mrtvih stabala, ona sjedne s djetetom u krilu. Ţeljela je samo povratiti dah, ali ju je toplo sunce grijalo u leđa i kad je ponovno podigla glavu, mala promjena u poloţaju njezine sjene navede je na zaključak da je moţda malo zadrijemala. Kad je ustala, ţmirnuvši zbog boli koja je ţigne u mišićima desnog bedra, začuje kreštavu prepirku mnogobrojnih ptica - zvučale su poput mnogočlane Obitelji koja se ţestoko prepire za nedjeljnim ručkom. Dijete u njezinu naručju tiho frkne kad je Rosie premjesti u ugodniji poloţaj, napuše mjehurić od sline između napućenih usnica, pa ponovno zašuti. Rosie je uţivala ali i duboko zavidjela njezinu spokojnom, usnulom samopouzdanju. Ona krene niz stazu, pa zastane i pogleda u ono jedino ţivo stablo sjajnog zelenog lišća, u njegovo obilje smrtonosnih crvenkasto-ljubičastih plodova te u obliţnji ulaz u podzemlje poput onog iz grčkih mitova. Dugo je gledala u sve to, punila time oči i misli. Stvarni su, pomisli ona. Kakve bi stvari koje tako jasno vidim mogle biti doli stvarne? A zadrijemala sam, znam da jesam. Kako se moţe zaspati u snu? Kako se moţe zaspati kad već spavaš? Ne misli na to, reče Praktično-Razborita. To je najbolje, barem zasad. Da, vjerojatno je tako. Rosie ponovno krene, a kad je stigla do srušenog stabla koje se ispriječilo na stazi, ona se nasmiješi ali i raţesti kad shvati da se njezin tegobni zaobilazak oko čvora korijenja mogao izbjeći: oko krošnje stabla kruţio je puteljak. Odnosno sad je tako, pomisli ona dok je zaobilazila. Jesi li sigurna, Rosie, da je stazica
tu bila i prije? Ţubor crnog potoka preko kamenja pojača se u njezinim ušima i kad stigne do njega, shvati da se razina potoka već počela spuštati i da kamenje za prijelaz više ne izgleda tako pogibeljno malo; sad je izgledalo skoro veličine podnih pločica a miris vode izgubio je svoje pogubno privlačno obiljeţje. Sad je mirisala samo na tvrdu vodu, kakva bi ostavila narančasti rub oko kade i zahodske školjke. Ptičja prepirka -Jesi, Nisam, Da jesi - ponovno počne i ona primijeti dvadeset ili trideset ptica, najvećih koje je vidjela u ţivotu, nanizanih na vrhu krova hrama. Bile su prevelike da bi bile vrane i ona zaključi da je riječ o ovdašnjoj inačici lešinara ili strvinara. Ali odakle su došle? I zašto su ovdje? Nesvjesna da to čini sve dok se dijete nije promeškoljilo negodujući u snu, Rosie čvršće pritisne dijete na grudi gledajući u ptice. One polete istog trenutka, a krila im zalepeću poput plahti koje se suše. Kao da su primijetile da ih ona gleda i to im se nije svidjelo. Većina njih ugnijezdi se na usahlim stablima iza nje, ali ih nekoliko ostane na magličastom nebu, kruţeći poput kobnog znamenja u nekom westernu. Odakle su došle? Sto ţele? Pitanja na koja Rosie nije imala odgovora. Ona ih odagna i prijeđe preko potoka stajući na ono kamenje. Kad se pribliţila hramu, ugleda zapuštenu ali vidljivu stazu oko njegova kamenog boka. Rosie krene njome bez riječi rasprave sa samom sobom, iako je bila gola a staza s obje strane oivičena trnjakom. Hodala je paţljivo, okrećući se postrance kako ne bi ogrebla bokove, drţeći (Caroline) dijete visoko, podalje od trnja. Usprkos oprezu trnje jednom ili dvaput zakači Rosie, ali samo jedna ogrebotina - ona preko njezina namučenog desnog bedra - bila je dovoljno duboka da poteče krv. Kad je zaobišla hram i izbila ispred njega, ona pogleda u pročelje i učini joj se da se ta građevina nekako promijenila, no da je ta promjena tako duboka da nije mogla shvatiti o čemu je riječ. Ona na trenutak zaboravi na to zbog olakšanja koje je osjetila kad je ugledala 'Wendy' kako još stoji pokraj srušenog stupa, ali nakon što je načinila nekoliko koraka prema ţeni u crvenoj haljini, Rosie zastane i osvrne se, pogleda građevinu otvorenim očima, otvorenim mozgom. Ovaj put odmah sagleda promjenu i otme joj se tihi uzvik iznenađenja. Bikov hram sad je izgledao ukočeno i nestvarno... plošno. Podsjeti Rosie na stih koji je pročitala u srednjoj školi, nešto o naslikanom brodu na naslikanom oceanu. Ĉudan, uznemirujući osjećaj da hram nije naslikan u perspektivi (odnosno da nastanjuje neki čudan, ne-euklidski svemir u kojem su geometrijski zakoni drukčiji) je nestao, a zajedno s njim i prijeteća aura te zgrade. Sad su linije hrama izgledale ravne na svim mjestima na kojima bi se očekivalo da takva zgrada bude ravna; nije bilo iznenadnih zavoja ili zavijutaka u
arhitekturi koje bi smetale oku. Zapravo, zgrada je izgledala poput umjetničke slike koju je naslikao umjetnik čiji su se prosječni talent i osrednji romantizam objedinili u lošem umjetničkom djelu - od one vrste slika koje kao da uvijek završe skupljajući prašinu u kutu podruma ili na tavanskoj polici, zajedno sa starim brojevima National Geographica i hrpama slagalica kojima nedostaje jedan ili dva komada. Ili, moţda, u malokad posjećivanom trećem prolazu zalagaonice. "Ţeno! Hej, ţeno!" Ona se naglo okrene prema 'Wendy' i ugleda kako joj ona nestrpljivo domahuje. "Poţuri i donesi to dijete simo! Nije ti to turistička atrakcija!" Rosie se ogluši. Izloţila se pogibli zbog tog djeteta i ne namjerava se dati poţurivati. Odmota pokrivač i pogleda tjelešce koje je bilo golo i ţensko kao i njezino. No tu je sličnost prestajala. Na djetetu nije bilo oţiljaka, tragova koji su izgledali kao zarasli oţiljci od starih stupica. Koliko je Rosie mogla vidjeti, nije bilo nijednog madeţa na tom ljupkom tjelešcu. Ona prstom polako prijeđe cijelom duţinom tijela, od gleţnja preko boka do ramena. Besprijekorno. Da, besprijekorno. A sad kad si se izloţila smrtnoj opasnosti za nju, Rosie, sad kad sije spasila od tame i bika i Bog zna čega što bi još moglo biti ondje, namjeravaš li je predati ovim dvjema ţenama? Obje su podlegle nekakvoj bolesti a ona na vrhu brda ima problema i s mozgom. Ozbiljnih problema s mozgom. Namjeravaš li dijete dati njima ? "Bit će dobro", reče crnkinja. Rosie se munjevito okrene u smjeru glasa. 'Wendy Yarrow' je sad stajala njoj iza leđa i gledala u Rosie s razumijevanjem. "Da", reče ona, kimnuvši glavom kao da je Rosie naglas izgovorila svoje sumnje. "Znam što misliš i velim ti da je sve u redu. Ona je luda, u to nema sumnje, al se njezino ludilo ne prenosi na dijete. Iako ga je rodila, ona zna da ga ne moţe zadrţat ko što ga ne moţeš ni ti." Rosie pogleda prema brijegu, gdje je vidjela ţenu u tunici kako stoji pokraj ponija i čeka na ishod. "Kako se zove?" upita ona. "Djetetova majka? Je li—" "Nije vaţno", odgovori crnkinja u crvenoj haljini, prekinuvši je brzo, kao da ţeli spriječiti Rosie da izgovori neke riječi koje bolje da ostanu neizgovorene. "Njezino ime nije vaţno. Vaţno je njezino duševno stanje. Povrh ostalih njezinih tegoba, u posljednje je vrijeme silno nestrpljiva. Najbolje da prestanemo mlatit praznu slamu i krenemo." Rosie reče: "Odlučila sam svoje dijete nazvati Caroline. Norman je rekao da mogu. Zapravo mu nije bilo vaţno hoće li se zvati ovako ili onako." Počne plakati. "Meni se čini lijepo ime. Fino ime. No, nemoj plakat. Daj prestani." Ona jednom rukom obgrli Rosie i one se počnu penjati uzbrdo. Trava je njeţno šaputala po Rosienim golim nogama i škakljala po koljenima. "Ţeno, hoćeš li poslušat moj savjet?" Rosie je znatiţeljno pogleda.
"Znam da je teško prihvatit savjete u vezi s tugom, al pomisli samo kolko sam ja kvalificirana za to: rođena ko ropkinja, odgojena ko suţanj a otkupljena novcem ţene koja je daleko od boginje. Ona." Pritom pokaţe u ţenu koja je šuteći stajala, gledala ih i čekala. "Popila je napitak vječne mladosti a i mene natjerala da to učinim. Sad idemo svuda zajedno. Ne znam što ona misli, al ponekad kad se pogledam u zrcalo poţelim da imam bore. Pokopala sam si djecu, i njihovu djecu, i njihove djece djecu do u peto koljeno. Vidjela sam ratove kako dolaze i odlaze ko valovi koji se dovaljaju na obalu i izbrišu tragove i odnesu kule od pijeska. Vidjela sam tijela koja gore i na stotine glava nabijenih na kolac na ulicama grada Luda, vidjela sam kako su mudre vođe stradavali u atentatima a na njihovo se mjesto postavljalo budale, pa ipak još ţivim." Ona duboko uzdahne. "Ipak još ţivim, i ako zbog ičeg imam pravo davat savjete, to je to. Hoćeš ga poslušat? Brzo odgovori. To nije savjet koji bi rado da ona čuje a pribliţavamo joj se." "Da, reci mi", reče Rosie. "Najbolje je bit nemilosrdan prema prošlosti. Nisu vaţni udarci koje primamo, nego oni koje preţivimo. A sad upamti, zbog svog duševnog zdravlja ako ne i ţivota, ne gledaj u nju!" Ţena u crvenoj haljini vaţno promrmlja te posljednje riječi. Za manje od minute, Rosie je ponovno stajala ispred one plavokose ţene. Ĉvrsto upre pogled u rub tunike Rose Madder. Shvati da ponovno čvrsto stišće dijete tek kad se 'Caroline' zamigoljila u njezinu naručju i srdito zamahala ručicom. Dijete se probudilo i gledalo u Rosie ţivahnim zanimanjem. Oči su joj bile jednake magličaste plave boje poput ljetnog neba iznad njih. "Uspjela si, doista jesi", reče joj onaj slatko promukli glas. "Zahvaljujem ti. A sad mi je daj." Rose Madder ispruţi ruke, načičkane sjenama. A Rosie ugleda nešto što joj se još manje svidi: između ţeninih prstiju rasla je gusta, sivozelena naslaga poput mahovine. Ili ljuski. Ne razmišljajući, Rosie privine dijete. Ono se zamigolji još jače i ispusti kratak uzvik. Smeđa se ruka ispruţi i stisne Rosi eno rame. "Sve je u redu, kaţem ti. Nikad joj ne bi učinila naţao, a ja ću uglavnom brinut o djetetu do svršetka našeg ţivotnog puta. Na to se neće morat dugo čekat a tad će ona predat dijete... no, taj dio nije vaţan. Neko će vrijeme dijete bit njezino. A sad ga daj." Osjećajući da je to najteţe što je dosad morala učiniti u ţivotu punom teških izbora, Rosie pruţi dijete. Začuje se tih uzdah zadovoljstva kad je preuzmu sjenovite ruke. Dijete pogleda u lice u koje je Rosie bilo zabranjeno gledati... i nasmije se.
"Nda, nda", gugutao je slatki, promukli glas i u njemu je bilo nečeg kao u Normanovu osmijehu, nečeg od čeg Rosie dođe ţelja da zavrišti. "Nda, slatko moje, bilo je tamno, zar ne? Tamno i ruţno i uţasno, nda, mama zna." Pjegave ruke naslone dijete na grimiznu halju. Dijete podigne pogled, nasmiješi se, pa poloţi glavu na majčina prsa i ponovno zatvori oči. "Rosie", reče ţena u tunici. Glas joj je bio zamišljen, sjetan, lud. Glas despota koji će se uskoro domoći nadzora nad zamišljenim vojskama. "Da", Rosie reče skoro šaptom. "Zapravo Rosie. Stvarna Rosie." "D-da. Vjerojatno." "Sjećaš li se što sam ti rekla prije no što si sišla u podnoţje?" "Da", reče Rosie. "Dobro se sjećam." Da barem nije. "Sto sam ti rekla?" ţeljno upita Rose Madder. "Što sam ti rekla, stvarna Rosie?" 'Ja vraćam milo za drago.' "Da, ja vraćam milo za drago. Je li ti bilo teško, dolje u tami? Je li ti bilo teško, stvarna Rosie?" Rosie se zamisli. "Teško, ali ne i najgore. Mislim da je najgori bio potok. Pilo mi se vodu iz njega." "Ima mnogo stvari u ţivotu koje bi ţeljela zaboraviti?" "Da. Mislim da ima." "Svog muţa?" Ona kimne glavom. Ţena s usnulim djetetom na prsima progovori čudnom, bezuvjetnom sigurnošću od koje se sledi Rosieno srce. "Razvest ćeš se od njega." Rosie otvori usta, shvati da ju je napustila moć govora pa ih ponovno zatvori. "Muškarci su zvijeri", razglagolji se Rose Madder. "Neke se moţe pripitomiti pa dresirati. Neke ne. Kad sretnemo nekog koji se ne moţe pripitomiti i dresirati - neukrotivog - treba li to smatrati prijevarom ili prokletstvom? Trebamo li sjediti uz cestu - ili u stolcu za ljuljanje pokraj kreveta, kad je već riječ o tome - i jadikovati nad našim usudom? Trebamo li bjesnjeti protiv našeg ka? Ne, jer ka je kotač koji pokreće svijet i muškarac ili ţena koji se pobune protiv nje bit će zgnječeni pod njim. Ali za neukrotive zvijeri valja se pobrinuti. I moramo se posvetiti toj zadaći s nadom u srcu jer će iduća zvijer moţda biti drukčija." Bili nije zvijer, pomisli Rosie, ali je znala da se to nikad ne bi usudila reći naglas toj ţeni. Lako je mogla zamisliti kako bi je ta ţena mogla ščepati i iščupati joj grlo zubima. "U svakom slučaju, zvijeri će se boriti", reče Rose Madder. "To je njihov način, da spuste glave i zalijeću se jedna u drugu kako bi iskušale svoje rogove. Shvaćaš li?" Rosie odjedanput pomisli da zaista shvaća o čemu ţena govori i to je uţasne. Ona podigne prste ustima i dotakne usnice. Bile su suhe, grozničave. "Neće biti borbe", reče ona. "Neće biti nikakve borbe, jer oni ne znaju jedan za drugog. Oni—" "Zvijeri će se boriti", ponovi Rose Madder pa pruţi nešto Rosie kojoj je trebalo
nekoliko trenutaka da shvati o čemu je riječ: zlatna grivna koju je Rose Madder nosila iznad desnog lakta. "Ja... ne mogu..." "Uzmi je", reče ţena u tunici grubom nestrpljivošću. "Uzmi je, uzmi! I ne cmolji više! U ime svih bogova koji su ikad postojali, prestani s tim glupim cmoljenjem, ovco!” Rosie ispruţi drhtavu ruku i uzme grivnu. Iako je bila na tijelu plavokose ţene, bila je hladna. Ako me zamoli da je stavim, ne znam što ću, pomisli Rosie, ali Rose Madder ne zamoli je da to učini. Umjesto toga, ispruţi svoju pjegavu ruku i pokaţe na stablo masline. Slikarskog stalka nije bilo, a slika - kao ona iz njezine sobe - narasla je do golemih razmjera. A i promijenila se. Na njoj je još bila prikazana soba u Ulici Trenton, ali sad nije bilo ţene okrenute prema vratima. Soba je bila u mraku. Iznad pokrivača na krevetu virio je samo paperjasti uvojak plave kose ijedno golo rame. To sam ja, u čudu pomisli Rosie. To ja spavam i sanjam ovo. "Idi", reče Rose Madder i dodirne je po zatiljku. Rosie korakne prema slici, uglavnom da bi se izmakla čak i najlakšem dodiru te hladne i uţasne ruke. Kad je to učinila, shvati da čuje -jako prigušeno - zvuk prometa. Cvrčci su skakali oko njezinih nogu i gleţnjeva u visokoj travi. "Idi, mala stvarna Rosie. Hvala ti što si mi spasila dijete." "Naše dijete", reče Rosie i uţasne se. Osoba koja ispravlja ovu ţenu i sama je luda. Alije ţena u crvenkasto-ljubičastoj tunici zazvučala više podsmješljivo nego srdito kad je odgovorila. "Da, da, ako tako ţeliš - naše dijete. Idi sad. Zapamti što moraš upamtiti i zaboravi što trebaš zaboraviti. Pazi na se dok si izvan mog dosega." Moţeš se kladiti u to, pomisli Rosie. A neću svraćati k tebi, traţiti usluge, na to moţeš računati. Bilo bi to kao da unajmiš Idija Amina da ti organizira vrtnu zabavu ili Adolfa Hitlera da— Misao joj se prekine kad ugleda ţenu na slici kako se pomaknula u krevetu i povukla pokrivač preko otkrivenog ramena. To više nije slika. Prozor. "Idi", blago reče ţena u crvenoj haljini. "Bila si dobra. Odlazi prije no što se ona predomisli u vezi s time kako se osjeća." Rosie korakne prema slici a iza nje ponovno progovori Rose Madder, glasa ni slatkog ni promuklog nego glasnog i reskog i ubojitog: '7 upamti: ja vraćam milo za drago!" Rosie ţmirne začuvši taj neočekivani povik i srne naprijed, sigurna da je ţena u tunici zaboravila uslugu koju joj je Rosie učinila i odlučila je ipak ubiti. Spotakne se o nešto (moţda donji dio okvira slike?) a tad joj se učini da pada. Imala je dovoljno vremena da osjeti kako joj se ţeludac okreće poput cirkuskog akrobata a tad zavlada
tama koja se sjuri pokraj njezinih očiju i ušiju. U njoj kao da je čula neki zlokoban zvuk, dalek ali sve bliţi. Moţda je to bio zvuk vlakova u dubokim tunelima ispod Grand Central Stationa, moţda je to bila grmljavina a moţda i bik Erinves, koji trči u slijepim dubinama svog labirinta spuštene glave i kratkim, oštrim rogovima razgrće zrak. A tad, nakratko barem, Rosie više ništa nije znala. 11 PLUTALA JE NEĈUJNO I PRAZNIH MISLI, POPUT NESNIVAJUĆEG EMBRIJA U placentnoj vreći, do sedam sati ujutro. Tad je Big Ben pokraj njezina kreveta otrgne iz sna svirepim zavijanjem. Rosie se naglo uspravi kao da ju je netko podbo, zalomi po zraku rukama kao pandţama i vikne nešto što nije razumjela, riječi iz već zaboravljenog sna: "Ne tjeraj me da te gledam! Ne tjeraj me da te gledam! Ne tjeraj me! Ne tjeraj!" Tad ugleda zidove beţ boje i sofu, zapravo dvosjed koji se prenemaţe da je salonski divan i Svjetlost koja plavi sobu kroz prozor, i to joj posluţi da se ukotvi u stvarnost koja joj je bila potrebna. Tko god bila i gdje god bila u svojim snovima, sad je bila Rosie McClendon, samohrana ţena koja zarađuje za ţivot snimanjem knjiga na kasete. Dugo je ostala s lošim čovjekom, ali ga je ostavila i upoznala dobrog. Ţivi u garsonijeri u Ulici Trenton 897, na drugom katu, na kraju hodnika, s lijepim pogledom na Bryant Park. I još nešto. Ona je samohrana ţena koja ne namjerava više nikad u ţivotu pojesti polmetarsku hrenovku u pecivu, posebice ne onu utopljenu u kiselom zelju. Ĉini se da joj teško padaju na ţeludac. Nije se mogla sjetiti što je sanjala (zapamti što moraš zapamtiti a zaboravi što trebaš zaboraviti) ali je znala kako je počelo: tako da je ušetala u tu prokletu sliku kao Alisa kroz zrcalo. Rosie ostane trenutak sjediti na mjestu, omatajući se u svoj svijet stvarne Rosie što je čvršće mogla, a tad posegne za neumoljivom budilicom. No umjesto da ju je dohvatila, ona je sruši na pod. Leţala je na podu i uzbuđeno, besmisleno urlikala. "Zaposlite hendikepirane, zabavno ih je gledati", zagrakće Rosie37. Nagne se i ispruţi ruku prema uri, očarana plavom kosom koju ugleda kutom oka, uvojke tako predivno različite od onih koje je imala ona krotka gmizava ovca Rose Daniels. Dohvati uru, palcem napipa tipku za prekid zvonjave pa zastane kad primijeti nešto drugo. Dojka koja je pritiskala njezinu desnu podlakticu bila je gola. Utiša alarm, pa se uspravi u krevetu još drţeći uru u lijevoj ruci. Gume plahtu i lagani pokrivač nadolje. Donja polovica njezina tijela bila je gola kao i gornja. 37 Hire the handicapped (zaposlite invalide) je česti slogan na američkoj televiziji i plakatima, a nastavak 'zabavno ih je gledati' jedna je od mnogih grubih šala smišljenih na tu temu.
"Gdje mi je spavaćica?" upita praznu sobu. Pomisli kako nikad nije čula sebe da zvuči tako iznimno glupo... ali naravno, nije bila naviknuta leći u krevet u spavaćici a probuditi se gola. Ĉak ni četrnaest godina braka s Normanom nije ju pripremilo za nešto tako neobično. Ona vrati uru na noćni stolić, prebaci noge iz kreveta— "Jao!" zavapi, iznenađena i prestrašena boli i ukočenošću u kukovima i bedrima. Ĉak ju je i straţnjica boljela. "Jao, jao, JOJ!" Sjedne na rub kreveta i nekoliko puta oprezno svine desnu pa lijevu nogu. Micale su se, ali su boljele, posebice desna. Kao da je provela veći dio jučerašnjeg dana na najteţim spravama za tjelovjeţbu, na spravi za veslanje, pa za hodanje, pa za penjanje po stubama, iako je jedina tjelovjeţba bila njezina šetnja s Billom, a i to je bila tek leţerna šetnjica s noge na nogu. Zvuk je bio poput vlakova na Grand Central Stationu, pomisli ona. Koji zvuk? Na trenutak ona pomisli da će se sjetiti - da će se sjetiti barem nečeg - ali tad joj izmakne. Polako i oprezno osovi se na noge, na trenutak ostane stajati pokraj kreveta, pa krene prema kupaonici. Odšepa prema kupaonici. Desnu nogu kao da je istegnula, a bubrezi su je boljeli. Sto zaboga—? Sjeti se kako je negdje pročitala da ljudi katkad 'trče' u snovima. Moţda je to činila; moţda je zbrka njezinih snova kojih se nije mogla prisjetiti bila tako jeziva da je pokušavala u stvarnosti pobjeći od njih. Ona zastane na vratima kupaonice, okrene se i ponovno pogleda svoj krevet. Donja je plahta bila izguţvana, ali ne usukana, smršena ili izvučena, kao što bi se moglo očekivati da je zaista bila aktivna u snu. No Rosie ugleda nešto što joj se ne svidi, nešto što je sunovrati u loše stare dane uţasnom i neočekivanom iznenadnošću: krv. Ali ova je krv bila u obliku tankih crta a ne kapi, odveć u dnu kreveta da bi mogle potjecati iz udarenog nosa ili rasječene usnice... osim ako, naravno, njezini pokreti prilikom spavanja nisu bili tako ţivahni da se prevrtala u krevetu. Njezina je iduća misao bila daju je posjetio kardinal (tako je Rosiena majka uporno zahtijevala da Rosie naziva svoje mjesečnice, kad bi ih morala spomenuti), ali je za to bio potpuno krivi dan u mjesecu. Je li tvoje vrijeme, curo? Je li ti prošao puni mjesec? "Molim?" upita ona praznu sobu. "Što je s mjesecom?" I ponovno joj nešto zatreperi u mislima, zamalo se zadrţi, a tad odleprša dalje prije no što je ona uspjela shvatiti. Ona se pogleda i barem se jedna tajna riješi. Na gornjem dijelu desnog bedra imala je ogrebotinu, prilično gadnu, koliko se moglo vidjeti. Bez sumnje krv na plahti potječe od nje. Jesam li se ogrebla u snu? Je li to— Ovaj put misao koja joj padne na um izdrţi malo dulje, vjerojatno zato što uopće nije bila misao, nego slika. Ona ugleda golu ţenu - sebe - kako oprezno postrance prolazi po stazi obrasloj trnjakom. Kad je otvorila
tuš i ispruţila ruku ispod kapljičastog mlaza da provjeri temperaturu vode, zapita se moţe li se početi krvariti u snu, ako je san dovoljno realističan. Kao ljudi koji krvare iz dlanova i stopala na Veliki petak. Pet Isusovih rana? Ţeliš li reći da ti se povrh svega otvorilo pet rana Boţjih? Ništa ja ne kaţem jer ništa ne znam, odgovori si ona. Koliko je istine bilo u tome! Mogla bi povjerovati -jedva jedvice - da bi se ogrebotina mogla pojaviti sama od sebe na koţi usnule osobe, kao par ogrebotini koja se u istom trenutku pojavila u snu te osobe. Bio je to pomalo nategnut zaključak, ali ne sasma nemoguć. Ono što je bilo potpuno nemoguće bila je pretpostavka da bi neka usnula osoba mogla postići to da njezina spavaćica iščezne s njezina tijela tako da sanja da je gola. (Skini to što imaš na sebi. Ne mogu to učiniti! Nemam ništa ispod! Ja neću nikom reći ako ti nećeš...) Glasovi-utvare. Jedan je prepoznala kao svoj, ali drugi? Nije vaţno, naravno da nije vaţno. Skinula je spavaćicu u snu, i to je sve, ili moţda u kratkoj budnoj međuigri koje se sad nije sjećala kao ni svojih čudnih snova o trčanju po tami ili prelasku preko crnih potoka skakutanjem s kamena na kamen. Skinula ju je, i kad bude imala vremena potraţiti je, sigurno će je naći zguţvanu u kuglu ispod kreveta. "Tako je. Osim ako je nisam pojela ili nešt—" Ona povuče ruku koja je provjeravala vodu i znatiţeljno se zagleda u nju. Na jagodicama prstiju imala je izblijedjele crvenkasto-ljubičaste mrlje, te malo ţarče ostatke te iste boje ispod nokata. Ona polako podigne ruku do lica a glas duboko u njezinoj glavi - ovaj put nije to bio glas Praktično-Razborite, barem se njoj nije tako činilo - uspaniči se. Ne stavljaj ruku koja dodirne sjemenke u usta! Ne stavljaj, ne stavljaj! "Kakve sjemenke?" upita Rosie, prestrašeno. Pomiriše prste i osjeti tek jedva primjetan miris, miris koji je podsjeti na pečenje kolača i slatki prţeni šećer. "Kakve sjemenke? Sto se dogodilo protekle noći? Je li—" Ona se prisili ovdje umuknuti. Znala je što je namjeravala reći, ali nije ţeljela čuti to pitanje izrečeno naglas, pa je ostalo visjeti u zraku kao nedovršeni posao: Traje li još? Ona stane pod tuš, podesi vodu na najvišu temperaturu koju je mogla izdrţati a tad dohvati sapun. Osobito pomnjivo opere ruke, ribala ih je dok nije ostalo ni traga onoj grimiznoj mrlji, čak ni ispod nokata. Tad opere kosu. Dok je prala kosu počne vokalizirati. Curt joj je predloţio dječje pjesmice u različitim tonalitetima i glasovnim registrima i ona to počne činiti, tiho, da ne bi uznemirila ljude ispod i iznad sebe. Kad je poslije pet minuta izašla ispod tuša i obrisala se, počela je osjećati tijelo kao stvarno, krv i meso, a ne kao nešto načinjeno iz bodljikave ţice i staklenih krhotina. A i glas joj se skoro vratio u normalu. Ona se počne odijevati u traperice i pamučnu majicu, no sjeti se daju Rob Lefferts vodi na ručak pa odjene novu suknju. Tad sjedne ispred zrcala isplesti pletenicu. Išlo
joj je sporo jer su joj i leđa, ramena i nadlaktice bile ukočene. Vruća je voda poboljšala njezino stanje, ali nije riješila sve probleme. Da, bila je to krupna beba za svoju dob, pomisli ona, tako zaokupljena ţeljom da isplete pletenicu kako valja da nije bila potpuno svjesna svojih misli. No dok je dovršavala pletenicu, pogleda u zrcalo u kojem se vidio odraz sobe iza njezinih leđa i ugleda nešto od čega joj se rašire oči. Istog joj trenutka druge, manje vaţne neskladnosti ispare iz glave. "Boţe moj", reče Rosie jedva čujnim klonulim glasom. Ustane i prijeđe preko sobe na nogama u kojima kao da nije bilo ţivaca, poput štaka. Slika je u mnogo čemu bila ista. Plavuša je stajala na vrhu brda, pletenica joj je visjela između lopatica, lijeva ruka bila je podignuta, ali je sad ruka kojom je zasjenila oči imala smisla jer je nestalo olujnih oblaka koji su prije zastirali nebo. Nebo iznad ţene u kratkoj halji bilo je blijedoplave boje traper platna kao u vlaţni lipanjski dan. Nekoliko mrkih ptica kojih prije nije bilo kruţilo je na tom nebu, ali ih je Rosie jedva primjećivala. Nebo je plavo jer je oluja prošla, pomisli ona. Završila je dok sam ja... ovaj... dok sam ja bila negdje drugdje. Sve čega se pouzdano sjećala u vezi s tim negdje drugdje bilo je da je bilo tamno i jezivo. To je bilo dovoljno; nije se ţeljela prisjetiti ničeg više, i ona pomisli da moţda ipak ne ţeli ponovno dati uramiti sliku. Znala je da se predomislila i da Billu neće sutra pokazati sliku, neće je ni spomenuti. Da, bilo bi loše kad bi on vidio promjenu tmaste naoblake u magličastu vedrinu, ali bi bilo još gore ako ne bi vidio nikakve promjene. To bi značilo da ona gubi razum. Nisam sigurna da više ţelim tu prokletu stvar, pomisli ona. Od nje me hvata jeza. Ţelite li čuti nešto da pukneš od smijeha? Mislim da je moţda ukleta. Ona podigne neuokvireno platno, pridrţavajući rubove dlanovima, uskraćujući svojoj svijesti pristup misli (pazi se Rosie da ne padneš u sliku) koja ju je tjerala da tako postupa s njom. S desne strane ulaznih vrata bio je mali ugrađeni ormar, u kojem još nije bilo ničeg osim niskih tenisica koje je obula kad je ostavila Normana i novi pulover od jeftinog sintetičkog materijala. Morala je spustiti sliku kako bi otvorila vrata ormara (naravno, mogla ju je gurnuti pod pazuho da oslobodi jednu ruku, ali zbog nečeg to nije ţeljela učiniti) a kad ju je ponovno podigla ona zastane i zagleda se netremice u nju. Sunce je izašlo iza oblaka, to je sigurno nešto novo, a na nebu iznad hrama kruţile su velike crne ptice, što je vjerojatno nešto novo, ali nema li još nečeg? Još neke promjene? Ĉinilo joj se da ima i ona zaključi da je ne primjećuje jer nije riječ o dodatnoj nego o izbrisanoj pojedinosti. Nečeg nije bilo. Nečeg— Ne ţelim znati, oštro se prekori Rosie. Ne ţelim čak ni razmišljati o tome, eto. Da, eto. Ali joj je bilo ţao što se tako osjeća jer je počela o slici razmišljati kao o
osobnoj amajliji, nekoj vrsti zečje šape. A ujedno nije nimalo sumnjala: pomisao na Rose Madder, koja tako neustrašivo stoji na vrhu svog brijega, izvukla ju je prvog dana snimanja, kad ju je obuzela panika. Nije ţeljela gajiti takve nepovoljne osjećaje u vezi sa slikom, a ni u kojem slučaju nije je se ţeljela bojati... ali se bojala. Vremenske prilike na starim uljima se ne poboljšavaju preko noći a broj motiva koji se na njima vidi najčešće se ne povećava i ne smanjuje, kao da neki nevidljivi kinooperater mijenja leće. Nije znala što će učiniti sa slikom, ali je znala gdje će slika provesti današnji dan i vikend: u ormaru, praviti društvo njezinim starim tenisicama. Ona je stavi unutra, nasloni na zid (opirući se porivu da je okrene prema zidu), pa zatvori vrata. Kad je to učinila, navuče svoju jedinu bolju bluzu, uzme torbicu i ode iz sobe. Dok je išla niz dugi, prljavi hodnik koji je vodio prema stubama, četiri joj se riječi došapnu iz dubine glave: Vračam milo za drago. Ona zastane na vrhu stuba, zadrhti tako ţestoko da je skoro ispustila torbicu i na trenutak je desna noga zaboli skoro do vrha butine, kao da ju je uhvatio snaţan grč. No tad popusti i ona brzo stigne do prvog kata. Neću misliti na to, reče ona u sebi dok je išla ulicom prema autobusnoj postaji. Ne moram ako ne ţelim, a ja sigurno ne ţelim. Umjesto tog ću misliti na Billa. Na Billa i njegov motor. 12 MISLEĆI NA BILLA, ONA BEZ ZASTOJA STIGNE NA POSAO I UĐE U TAMNO intoniran svijet knjige Kili All My Tomorrows. Za ručkom je bilo još manje vremena razmišljati o ţeni sa slike. Gospodin Lefferts je odvede u mali talijanski restoran s nazivom 'Delia Femmina', najsimpatičniji restoran u kojem je Rosie ikad bila, i dok je jela dinju, on joj predloţi nešto što je nazvao 'solidnijim poslovnim aranţmanom'. Predloţi joj da potpiše ugovor prema kojem bi joj se isplaćivalo osam stotina dolara tjedno kroz dvadeset tjedana ili za dvanaest knjiga, ovisno. To nije bilo tisuću dolara tjedno na kojima joj je Rhoda savjetovala da ustraje, ali joj je Robbie obećao da će je povezati s agentom koji će joj osigurati kolikogod bude ţeljela snimanja za radio. "Rosie, moći ćeš zaraditi dvadeset dvije tisuće dolara do kraja godine. I više, budeš li ţeljela... ali zašto da se ubijaš od posla?" Ona ga upita moţe li razmisliti o tome preko vikenda. Gospodin Lefferts joj reče da, naravno, moţe. Prije no što ju je ostavio u predvorju Com Buildinga (Rhoda i Curt sjedili su zajedno na klupi pokraj dizala i došaptavali se poput dva lupeţa), on joj pruţi ruku. I ona pruţi svoju, očekujući da će se on rukovati s njom. Umjesto toga, on uhvati njezinu ruku objema rukama, sagne se i poljubi je. Od te geste - nitko je dotad nije poljubio u ruku, iako je vidjela da se to čini u puno filmova - prođu je ţmarci po leđima. Tek kad je sjedila u kabini za snimanje i gledala kako Curt premata novu vrpcu u
susjednoj prostoriji, misli joj se vrate slici koja je sad bila na sigurnom (nadaš se Rosie nadaš se) pohranjena u njezinu ormaru. Odjedanput se sjeti koja je ono bila druga promjena, što je manjkalo na slici: grivna. Ţena u grimiznoj tunici nosila ju je iznad desnog lakta. A jutros je njezina ruka bila gola sve do lijepo oblikovanog ramena. 13 KAD SE TE VEĈERI VRATILA U SVOJU SOBU, ROSIE SE SPUSTI NA KOLJENA I zaviri ispod svog nepospremljenog kreveta. Zlatna je grivna leţala u dubini kreveta, stajala osovljena uţim dijelom u tami i blago se ţarila. Rosie je izgledala kao vjenčani prsten neke ţene diva. Još je nešto leţalo pokraj nje: mali preklopljeni četvrtasti komad plavog platna. Ĉinilo se da je ipak našla dio svoje nestale spavaćice. Na njemu je bilo crvenkasto-ljubičastih mrlja. Izgledale su kao krv, ali je Rosie znala da to nije krv; bio je to sok voća koje je bolje ne kušati. Oribala je slične mrlje sa svojih prstiju jutros ispod tuša. Grivna je bila iznimno teška - najmanje pola kilograma, a moţda i kilogram. Ako je načinjena od materijala od kojeg izgleda da je načinjena, koliko bi mogla vrijediti? Dvanaest tisuća dolara? Petnaest? Nije loše, s obzirom na to da je izašla iz slike koju je dobila zamijenivši skoro bezvrijedan zaručnički prsten. Ipak, nije ju ţeljela dirati, pa je stavi na noćni stolić pokraj svjetiljke. Na trenutak zadrţi smotuljčić plavog pamuka u ruci. Sjedila je na krevetu kao tinejdţerka, leda naslonjenih na krevet, prekriţenih nogu, a tad odmota jedan kraj. Ugleda tri sjemenke, tri male sjemenke, i dok je Rosie gledala u njih beznadnim i bezumnim uţasom, ponovno začuje one nemilosrdne riječi, koje zazveče u njezinoj glavi poput ţeljeznih zvona: Vraćam milo za drago.
SEDMI DIO IZLETNICI 1 NORMAN JU JE STRPLJIVO PECAO NA BUNKER. U četvrtak navečer leţao je dugo budan u svojoj hotelskoj sobi, pa prešao preko ponoćne crne oštrice u petak ujutro. Pogasio je sva svjetla osim neonske šipke iznad umivaonika u kupaonici; ona je preko sobe bacala raspršeno svjetlo koje mu se sviđalo. To ga je podsjećalo na ulična svjetla kad ih se gleda kroz gustu maglu. Leţao je skoro u istom poloţaju u kojem je leţala Rosie prije no što je usnula te iste večeri u četvrtak, samo s jednom, a ne obje ruke ispod jastuka. Druga mu je bila potrebna za pušenje i da ustima prinosi bocu Glenliveta38 koja je stajala na podu. Gdje si, Rosie? upita on suprugu koje više nije bilo. Gdje si i otkuda ti hrabrosti da se pokupiš i pobjegneš, prestrašena puzava ovca poput tebe? To drugo pitanje ga je najviše mučilo - kako se usudila. Ono prvo mu nije bilo toliko vaţno, ne u praktičnom smislu, jer je znao gdje će Rosie biti u subotu. Tava ne treba zanimati gdje se zebra hrani; samo mora sačekati kod pojilišta. To je u redu, ali... kako ga se uopće usudila ostaviti? Caki ako za nj više ne bude ţivota nakon njihova završnog razgovora, ţelio je to znati. Je li bilo planirano? Slučajnost? Impulzivno zastranjenje? Je li joj netko pomogao (osim pokojnog Petera Slowika i 'Kavalkade pički' iz Avenije Durham) ? Što je 38 Vrsta škotskog viskija.
radila otkad je stigla na asfalt ovog ljupkog grada na obali jezera? Kao konobarica? Istresala prdce iz plahti u nekoj rupi poput ove? Ne bih rekao. Bila je prelijena za fizički rad; dovoljno je samo se sjetiti kako je odrţavala kuću, a ni za što drugo nema kvalifikacije. Ako nosiš sise, ostaje ti samo jedan izbor. Sad je negdje u gradu, prodaje onu stvar na nekom uglu. Naravno da je tako; što inače? Bog je svjedok da je nikakva ševica, ali pička je nešto za što će muškarci platiti ako i ne čini ništa nego samo leţi i malo slini od oduševljenja nakon što rodeo svrši. Da, naravno, vjerojatno je na cesti i prodaje onu stvar. No pitat će je on o tome. Pitat će je o svemu. A kad dobije sve potrebne odgovore, sve odgovore koji su mu uopće potrebni od takvih kao što je ona, omotat će remen oko njezina vrata da ne moţe vikati, a tad će gristi... i gristi... i gristi. Usta i čeljust su ga još boljeli od onoga što je učinio Thumperu, ţidovskom Fantomu iz opere, ali neće dopustiti da ga to omete ili uspori. Ima tri percodana39 na dnu putne torbe i popit će ih prije no što počne obrađivati svoju izgubljenu ovčicu, svoju slatku malu skitalicu Rose. A poslije, nakon što sve završi, nakon što percodani prestanu djelovati... Ali to nije vidio, to nije ţelio vidjeti. Pretpostavljao je da neće biti poslije, samo tama. I to je u redu. Zapravo, duga doza tame moţda je baš ono što bi mu liječnik prepisao. Leţao je u krevetu i pio najbolji viski na svijetu, sagorijevao cigaretu za cigaretom, promatrao kako se dim diţe prema stropu u svilenkastim vrpcama koje bi poplavjele kad bi prošle kroz mekanu bijelu svjetlost koja je isijavala iz kupaonice, a u mislima pecao Rosie na blinker. Pecao ju je na blinker, a njegova je udica klizila kroz vodu. A u vodi nije bilo ničeg i to ga je izluđivalo. Kao da su je oteli vanzemaljci ili nešto slično. U jednom trenutku, kad je već bio prilično pijan, spustio je upaljenu cigaretu u dlan i stisnuo šaku, zamišljajući da je to njezina ruka umjesto njegove, da je svojim rukama poklopio njezine, da njezine ruke čvrsto steţe oko ţara. A kad ga je zapeklo a raščihani se dim omotao oko njegovih prstiju, on šapne: "Gdje si Rosie? Gdje se skrivaš, kradljivice?" Nedugo potom on utone u san. Probudio se oko deset sati u petak ujutro, neodmoren, mamuran i pomalo uplašen. Cijelu je noć sanjao čudne snove. U njima je još bio budan i leţao u krevetu, ovdje na devetom katu hotela Whitestone i svjetlo iz kupaonice još je mekano presijecalo tamu njegove sobe, a dim cigareta dizao se kroza nj u lelujavim plavim opnama. Jedino u svojim snovima vidio je filmske slike u dimu. Vidio je Rose u dimu. Tu si, pomisli on dok ju je promatrao kako hoda kroz usahli vrt u prolomu oblaka. Rose je iz nekog razloga bila gola i on osjeti neočekivani ujed poţude. Već osam ili više godina nije osjećao ništa pri pogledu na njezinu golotinju osim umorne odbojnosti, ali je sad drukčije izgledala. Zapravo, prilično dobro. Nije riječ samo o gubitku teţine, pomisli on u snu, iako se čini da je smršavila... barem malo. Uglavnom je to zbog nečeg u načinu na koji pokreće to čime raspolaţe. Što je to? Tad mu sine. Izgleda kao ţena koja se s nekim jebe i koja se nije ni izdaleka zasitila. Da mu je ma i načas palo na um da posumnja u svoju procjenu - da kaţe Zar Rosie? Sigurno se šališ, prijatelju -jedan pogled na njezinu kosu bio bi dovoljan da razriješi to pitanje jednom 39 Sredstvo protiv bolova.