Rose Madder - Stephen King

Oni malo poţure i ne osvrnu se. Daniels prebaci ruku preko Ramonova ramena. Kosti su mu bile krhke poput ptičjih krila. "Na noţice, veliki dečko", reče on i povuče Ramona u sjedeći poloţaj. Ramonova se glava zaklati poput cvijeta na slomljenoj stapci. On odmah počne kliziti prema dolje, a iz grla su mu dopirali promukli roktaji. Daniels ga ponovno podigne i ovog puta Ramon odrţi ravnoteţu. Daniels je sjedio tako pokraj njega i gledao za njemačkim ovčarom kako veselo juri za frizbijem. Zavidio je psima, doista. Nisu imali odgovornosti, nisu trebali raditi - barem ne u ovoj zemlji - dobivaju hranu na pladnju, imaju gdje spavati a ne moraju misliti na pakao ili raj kad svemu dođe kraj. Jednom je još u Aubreyvilleu upitao oca O'Briana o tome a otac mu je rekao da kućni ljubimci nemaju dušu - kad uginu jednostavno zgasnu poput petardi na Dan nezavisnoti. Istina, njemački je ovčar vjerojatno izgubio muda samo šest mjeseci nakon rođenja, ali... "Ali na neki je način to i blagoslov", promrmlja Daniels. Pogladi Ramonove prepone. Penis mu je splašnjavao a testisi počeli oticati. "Je li tako, momak?" Ramon promrmlja nešto duboko u grlu. Bio je to zvuk čovjeka koji sanja uţasan san. Ipak, pomisli Daniels, dobio si što si dobio pa budi zadovoljan s tim. Moţda će u idućem ţivotu imati sreće i biti njemački ovčar koji neće imati što drugo raditi nego trčati za frizbijima po parku i gurati glavu kroz straţnji prozor automobila na putu kući na finu obilnu večeru Purina Dog Chowa, ali u ovom je ţivotu on muškarac, s muškim problemima. Barem je muškarac, za razliku od ovog maleckog. Continental Express. Ramon ju je vidio na šalteru Continental Expressa u deset trideset ili četvrt do jedanaest, a ona ne bi predugo čekala - odveć ga se bojala da bi dugo čekala, kladio bi se ţivotom u to. Znači da traţi autobus koji je krenuo iz Portsidea između, recimo, jedanaest prije podne i jedan sat poslije podne. Vjerojatno u pravcu nekog velikog grada u kojem je smatrala da će se moći izgubiti. "Ali ne moţeš", reče Daniels. Gledao je kako je vučjak skočio i zgrabio frizbi u zraku svojim dugim bijelim zubima. Ne, ona to ne moţe učiniti. Moţda misli da moţe, ali se vara. Za početak će raditi na tome vikendom, uglavnom telefonski. Morat će tako; u upravi se događa puno toga, sprema se velika akcija (njegova, ako bude sreće). No to je u redu. Uskoro će se moći potpuno posvetiti Rose i nedugo zatim ona će poţaliti zbog tog što je učinila. Da. Zalit će ostatak ţivota, razdoblje koje bi moglo biti kratko ali koje će biti iznimno... ovaj... "Iznimno intenzivno", reče on naglas. Da - to je bila prava riječ. Točna riječ. On ustane i ţustro krene natrag prema ulici i policijskoj postaji preko puta, ne trošeći pogleda na poluonesviještenog mladića koji je sjedio na klupi spuštene glave i ruku mlitavo isprepletenih među nogama. U glavi detektiva inspektora druge klase Normana Danielsa, Ramon je prestao postojati. Daniels je razmišljao o svojoj ţeni i svemu što ona mora naučiti. O svemu o čemu moraju razgovarati. A i razgovarat će, čim joj on uđe u trag. O svemu - tricama i kučinama, da ne spominje što bi se trebalo dogoditi ţenama koje su obećale voljeti, štovati i slušati, a tad odmaglile s bankovnim karticama svojih muţeva u svojim torbicama. O svemu tome. Porazgovarat će o tome izbliza.

9 PONOVNO JE POSPREMALA KREVET, ALI JE SAD TO BILO U REDU. BIO JE TO drugi krevet, u drugoj sobi, u nekom drugom gradu. A najbolje od svega je bilo to što je to bio krevet u kojem nikad nije spavala niti će spavati. Prošlo je mjesec dana od odlaska iz kuće tisuću dvije stotine kilometara istočnije i bilo joj je puno bolje. Trenutno su njezin najveći problem bila leda, ali se čak i u tome stanje poboljšavalo; bila je sigurna u to. Istina, bol u predjelu bubrega bila je snaţna i neugodna, ali je ovo bila njezina osamnaesta soba tog dana; kad je počela raditi u Whitestoneu bila bi na rubu nesvjestice nakon desetak soba a poslije četrnaeste nije mogla nastaviti raditi - morala je zamoliti Pam da joj pomogne. Ĉetiri tjedna vraški mogu promijeniti nečiji svjetonazor, Rosie je počela shvaćati, posebice ako je riječ o četiri tjedna bez teških udaraca u bubrege ili trbuh. Zasad je to bilo dovoljno. Ona ode do ulaznih vrata, gume glavu u hodnik i pogleda na obje strane. Ugleda samo nekoliko pladnjeva od gostiju kojima su doručak posluţili u sobi, Pamina kolica kod apartmana Lake Michigan na kraju hodnika i njezina kolica ispred sobe 624. Rosie podigne hrpu čistih ručnika poslaganih najednom kraju kolica i otkrije bananu. Uzme je, prijeđe preko sobe do meko tapeciranog naslonjača pokraj prozora sobe 624 i sjedne. Oguli dio voća i počne polako jesti, gledajući prema jezeru, koje je svjetlucalo poput zrcala na ovom mirnom, kišnom svibanjskom poslijepodnevu. Srce i duša bili su joj ispunjeni golemim, jednostavnim osjećajem - zahvalnošću. Ţivot joj nije bio savršen, barem ne još, ali je bio bolji nego što je mogla vjerovati onog dana sredinom travnja kad je stajala na trijemu 'Kćeri i sestara', gledala u portafon i bravu zalivenu metalom. Tad u budućnosti nije vidjela ništa osim tame i bijede. Sad su je boljeli bubrezi, i noge, i bila je i te kako svjesna da ne ţeli provesti ostatak ţivota kao neprijavljena sobarica u hotelu Whitestone, ali je banana bila ukusna a stolac na kojem je sjedila silno udoban. U tom trenutku ne bi zamijenila mjesto u poretku stvari ni sa kim. U tjednima nakon što je ostavila Normana, Rosie je postala svjesna malih zadovoljstava: polsatno čitanje prije spavanja, razgovor s drugim ţenama o filmovima ili televizijskim emisijama dok bi zajedno prale posude nakon večere, ili pet minuta počinka na poslu kad bi sjela i pojela bananu. A bilo je predivno znati što će se sljedeće dogoditi, i biti siguran da to neće uključivati ništa iznenadno i bolno. Znati, primjerice, da su joj preostale još samo dvije sobe i da tad ona i Pam mogu sići dizalom za poslugu i izaći kroz straţnji ulaz. Na putu do autobusne stanice (sad je lako razlikovala autobuse Narančaste, Crvene

i Plave linije) vjerojatno će svratiti u Hot Pot11 na kavu. Jednostavne stvari. Jednostavni uţici. Svijet moţe biti dobar. Vjerojatno je to znala kao dijete, ali je zaboravila. Sad to iznova uči, i ta joj lekcija godi. Nema sve što ţeli, daleko od toga, ali zasad ima dovoljno... posebice jer ne zna kako bi ostalo moglo izgledati. To će morati pričekati dok ne ode iz 'Kćeri i sestara', ali je imala osjećaj da će se uskoro odseliti, vjerojatno idući put kad se isprazni soba na onome što štićenice K & S nazivaju Annin popis. Sjenka se spusti na otvorena vrata sobe i prije no što se mogla sjetiti kamo sakriti svoju napola pojedenu bananu, a kamoli ustati, Pam se naviri u sobu. "Bu, mala", reče ona i zasmijulji se kad se Rosie lecne. "Pammy, da to više nikad nisi učinila! Skoro sam dobila srčani napad." "Ma ne bi te otpustili zato što si sjela pojesti bananu", reče Pam. "Trebala bi vidjeti što se sve događa u ovom hotelu. Što ti je ostalo, dvadeset i dva i dvadeset?" "Da." "Trebaš pomoć?" "Ma ne moraš—" "Ne smeta mi", reče Pam. "Zaista. Ako se nas dvije udruţimo, moţemo srediti te dvije sobe u dvadeset minuta. Što kaţeš?" "Kaţem da", zahvalno joj reče Rosie. "Aja častim u Hot Potu poslije posla - kolač i kavu, ako ţeliš." Pan se široko nasmije. "Ako imaju čokoladnu kremu, da znaš da ţelim." 10 DOBRI DANI - ĈETIRI TJEDNA DOBRIH DANA, VIŠE-MANJE. Te noći, dok je leţala na svom leţaju ruku isprepletenih iza glave, gledala u tamu i slušala ţenu koja je stigla sinoć kako tiho jeca na drugom ili trećem krevetu niţe nje s lijeve strane, Rosie pomisli da su ti dani bili dobri iz negativnog razloga: u njima nije bilo Normana. No osjeti da će joj uskoro biti potrebno više od njegove odsutnosti da je zadovolji i ispuni. No još ne, pomisli ona i zatvori oči. Zasad, ovo što imam je puno. Ovi priprosti dani, hrana, san... i nema Normana Danielsa. Počne padati u san, odvajati se od svog svjesnog bića, a u njezinoj glavi Carole King još jednom počne pjevati uspavanku koja bi je često uspavala: Zapravo se zovem Rosie... i Rosie sam stvarna... vjerujte mi... nema mi ravna... A tad padne tama i jedna od noći - sve učestalijih - u kojima nije bilo ruţnih snova. 11 Vruća šalica.

TREĆI DIO PROVIDNOST 1 KAD SU ROSE I PAM HAVERFOLD SIŠLE DIZALOM ZA POSLUGU POSLIJE POSLA iduće srijede, Pam je izgledala blijedo i bolesno. "Mjesečnica", reče ona kad je Rosie izrazila zabrinutost. "Imam paklenske grčeve." "Ţeliš li svratiti na kavu?" Pam razmisli o tome pa odmahne glavom. "Idi bez mene. Sad se jedino ţelim vratiti u K & S i naći praznu spavaću sobu prije no što se sve vrate s posla i počnu klepetati. Progutat ću nekoliko aspirina i odspavati nekoliko sati. Uspije li mi to, moţda ću se ponovno osjećati kao ljudsko biće." "Idem s tobom", reče Rosie kad su se otvorila vrata dizala i one izašle. Pam zatrese glavom. "E nećeš", reče ona i lice joj nakratko ozari smiješak. "Mogu ja sama, bez brige, a ti si dovoljno stara da popiješ kavu bez pratnje. Tko zna - moţda sretneš nekog zanimljivog." Rosie uzdahne. Za Pam je netko zanimljiv uvijek značio muškarca, najčešće onog čiji su se mišići isticali ispod pripijenih pamučnih majica poput geoloških formacija; no Rosie moţe provesti ostatak ţivota bez takve vrste muškaraca.

Usto, bila je udana. Ona pogleda u svoj vjenčani prsten i dijamantni zaručnički prsten u njemu kad su izašle na ulicu. Nikad neće pouzdano znati koliko je taj pogled imao veze s onim što se dogodilo malo poslije, ali je doveo zaručnički prsten, kojeg bi se inače jedva ikad sjetila, u prvi plan njezinih razmišljanja. Imao je malo više od jednog karata, najskuplji predmet koji joj je suprug ikad poklonio. Do tog dana, misao da prsten pripada njoj i da ga se moţe riješiti ako poţeli (a na neki način je to i ţeljela) nikad joj nije pala na um. Rosie pričeka s Pam na autobusnoj postaji iza ugla usprkos Paminim prosvjedima da je to potpuno nepotrebno. Zaista joj se nije sviđalo kako je Pam izgledala: iz obraza joj je nestalo boje, tamne mrlje ispod očiju i male bore od boli izviru joj iz kutova usta. Osim toga, godilo joj je brinuti za nekog, umjesto da je obratno. Zapravo je bila na rubu da se ukrca na autobus s Pam da bi se uvjerila da se sretno vratila, ali je zov svjeţe vruće kave (a moţda i komada pite) bio prejak. Ona stane na rub pločnika i mahne Pam kad je ova sjela pokraj jednog od autobusnih prozora. Pam mahne njoj kad je autobus krenuo. Rosie ostane trenutak stajati na mjestu, pa se okrene i krene pješice niz Hitchens Boulevard prema Hot Potu. Misli joj se vrate, sasma prirodno, njezinoj prvoj šetnji gradom. Nije se mogla dobro sjetiti tih sati - sjećala se uglavnom da je bila prestrašena i dezorijentirana - ali su se najmanje dva lika isticala poput stijena u gustoj magli: ona trudnica i muškarac s brkovima a la David Crosby. Njegov, posebice. Kako se naslonio na vrata krčme s kriglom piva u ruci i gledao je. Govorio (hej curo hej curo) odnosno dobacivao. Te su joj uspomene stanovito vrijeme opsjele misli, kako naša najgora sjećanja to mogu - uspomene na trenutke kad smo se osjećali izgubljenima i bespomoćnima, potpuno nesposobnima da upravljamo svojim ţivotima - i ona prođe pokraj Hot Pota ne vidjevši ga, a njezine su nesmotrene oči bile bezizraţajne i zbunjene. Još je mislila o muškarcu na vratima krčme, mislila na to koliko ju je uplašio i podsjetio na Normana. Nije to bilo zbog lica, nego uglavnom zbog drţanja tijela. Način na koji je stajao ondje, kao da mu je svaki mišić pripravan stegnuti se i poskočiti, i kao da bi bio dovoljan samo jedan njezin pogled da se on ohrabri— Neka je ruka uhvati za nadlakticu i Rosie skoro vrisne. Okrene se, očekujući vidjeti ili Normana ili muškarca s tamnocrvenim brkovima. Umjesto njih ugleda mladića u starinskom tankom ljetnom odijelu. "Oprostite ako sam vas prestrašio," reče on, "ali sam na trenutak bio siguran da ćete zakoračiti na cestu." Ona pogleda oko sebe i shvati da stoji na uglu Hitchensove i Watertower Drivea, jednog od najprometnijih raskriţja u gradu, najmanje tri ulice dalje od Hot Pota, a moţda i četiri. Promet je jurio pokraj nje poput metalne rijeke. Odjedanput joj padne na um da joj je ovaj mladić pokraj nje moţda spasio ţivot. "H...hvala. Puno." "Nema na čemu", reče on, a na suprotnoj strani Watertowera upali se zeleno

svjetlo. Mladić još jednom čudnovato pogleda Rosie pa siđe s ruba pločnika na pješački prijelaz s ostalim pješacima i odnese ga struja. Rosie ostane gdje je bila, osjetivši trenutačnu dislociranost i duboko olakšanje osobe koja se probudila iz ruţnog sna. A to mi se i dogodilo, pomisli ona. Bila sam budna i hodala niz cestu, ali sam još sanjala ruţan san. Ili sam se prisjećala. Ona spusti pogled i shvati da objema rukama čvrsto pritišće svoju torbicu na trbuh, kao što ju je drţala za one duge, zbunjujuće skitnje u potrazi za Avenijom Durham prije pet tjedana. Prebaci remen preko ramena, okrene se i počne vraćati istim putem. Dio grada s otmjenim trgovinama počinjao je s onu stranu Water- tower Drivea; dio grada kroz koji je sad prolazila, kad je okrenula leđa Watertoweru, sastojao se od puno manjih trgovina. Mnoge su izgledale pomalo zapušteno, malčice vapile za gotovinom. Rosie je hodala polako, zagledavala u izloge trgovina rabljene odjeće koje su se pokušavale prodati podgrunge butike, prodavaonice cipela u čijim su izlozima stajali natpisi KUPUJTE AMERIĈKE PROIZVODE i TOTALNA RASPRODAJA, diskonta s nazivom 'Sve do 5', izloga zatrpanog igračkama bebama proizvedenima u Mexicu ili Manili, prodavaonice koţne galanterije s nazivom 'Motorcycle Mama' i trgovine s nazivom 'Avec Plaisir' koja je nudila zapanjujući izbor robe - vibratore, lisičine i donje rublje izrezano na preponama - izloţene na crnom baršunu. Zagledala se u taj izlog prilično dugo, čudeći se kako je takva roba izloţena tako da je svaki prolaznik moţe vidjeti i naposljetku prijeđe ulicu. Malo niţe ugleda Hot Pot, ali je odlučila ipak se odreći kave i pite; sjest će na autobus i vratiti se u K & S. Dovoljno pustolovina za jedan dan. Samo što se nije tako dogodilo. Na drugom uglu raskriţja preko kojeg je maločas prešla nalazilo se neopisivo pročelje trgovine u čijem je izlogu neonski natpis poručivao ZALAGAONICA ZAJMOVI FINI NAKIT KUPUJEMO I PRODAJEMO. Ova posljednja usluga privuče Rosienu pozornost. Ona ponovno pogleda u svoj zaručnički prsten i sjeti se nečeg što joj je Norman rekao nedugo prije vjenčanja - Ako nosiš to na ulici, nosi ga tako da kamen okreneš prema dlanu, Rose. To je vraški velik kamen a ti si samo mala curica. Upitala ga je jednom (to je bilo prije no što ju je počeo učiti da je sigurnije ne postavljati pitanja) koliko je koštao. Odgovorio je mahanjem glave i snishodljivim smiješkom - smiješkom roditelja čije dijete ţeli znati zašto je nebo plavo ili koliko snijega ima na Sjevernom polu. Nije vaţno, rekao je. Dovoljno je da znaš da sam birao između tog kamena i novog Buicka. Odlučio sam se za kamen. Jer te volim, Rose. A sad, stojeći na ovom uglu, mogla se prisjetiti kako se osjećala nakon toga - u strahu, jer ste se morali bojati čovjeka kadrog za takvu ekstravaganciju, čovjeka koji je između prstena i novog automobila mogao odabrati prsten, ali pomalo i bez daha, i seksi. Jer je bilo romantično. Kupio joj je tako velik dijamant koji nije bilo sigurno pokazivati na ulici. Dijamant velik kao kuća. Jer te volim, Rose. Moţda ju je doista i volio... ali to je bilo prije četrnaest godina, i djevojka koju je volio imala je bistar pogled i čvrste grudi i ravan trbuh i duga, duga bedra. Kad bi

otišla na zahod, u mokraći te djevojke nije bilo krvi. Rosie je stajala na uglu ispred trgovine u čijem je izlogu svijetlio neonski natpis i zagledala se u svoj zaručnički prsten. Ĉekala je da vidi što će osjetiti - odjek straha ili čak romantike - no kad ne osjeti ništa, krene prema vratima zalagaonice. Uskoro će otići iz 'Kćeri i sestara' i ako bi joj netko u ovoj trgovini dao pristojan novčani iznos za prsten, mogla bi otići čistih računa, da ne ostane ništa duţna za sobu i hranu a moţda bi joj čak ostalo nekoliko stotina dolara. A moţda ga se samo ţelim riješiti, pomisli ona. Moţda ne ţelim provesti još jedan dan nanašajući Buicka koji on nije kupio. Na natpisu na vratima pisalo je LIBERTY CITY LAWN & PAWN12. To joj se na trenutak učini čudnim - čula je za nekoliko nadimaka ovoga grada, ali svi u vezi s jezerom ili klimom. Tad prestane misliti o tome, otvori vrata i uđe. 2 OĈEKIVALA JE DA ĆE U TRGOVINI BITI TAMNO, I BILO JE TAMNO, ALI JE U Liberty City Lawn & Pawn bilo i neočekivano zlatno. Sunce je bilo nisko na nebu i sjalo ravno niz Hitchens padajući kroz prozore zalagaonice okrenute prema zapadu u dugim, toplim zrakama. Jedna od njih pretvorila je obješeni saksofon u glazbalo koje je izgledalo kao načinjeno od vatre. To nije bome slučajno, pomisli Rosie. Netko je namjerno objesio taj saksofon ondje. Netko pametan. Vjerojatno je to bila istina, ali se ona svejedno osjećala omađijana. Ĉak je i miris u trgovini pridonosio tom osjećaju začaranosti - miris prašine i starosti i tajni. Jedva čujno, negdje s lijeve strane, čula je tiho kuckanje mnogih ura. Ona polako krene po središnjem prolazu, pokraj redova akustičnih gitara obješenih za vratove sjedne strane i staklenih vitrina s kućanskim aparatima i stereo opremom s druge. Bilo je puno onih pregolemih, višenamjenskih tonskih stupova koje su na televiziji nazivali 'boombox'. Na drugom kraju prolaza bila je duga tezga a u luku iznad nje još jedan neonski natpis. ZLATO SREBRO FESU NAKIT, pisalo je plavom bojom. A ispod, crvenom: KUPUJEMO PRODAJEMO MIJENJAMO. Da, ali puţete li po trbuhu poput guštera? Rosie pomisli jedva se primjetno osmjehnuvši i priđe tezgi. Iza nje je na stolcu bez naslona sjedio muškarac. Na okuje imao juvelirsko povećalo. Gledao je njime nešto što je leţalo na podmetaču ispred njega. Kad se pribliţila, Rosie shvati da je predmet pod povećalom dţepni sat kojemu je skinut straţnji poklopac. Muškarac iza tezge čeprkao je po njemu čeličnom iglicom tako tankom da se jedva vidjela. Mlad je, pomisli ona, moţda još nema ni trideset godina. Kosa mu je bila duga, skoro do ramena, a nosio je plavi 12 Grad slobode - zajmodavnica i zalagaonica.

svileni prsluk preko jednobojne bijele potkošulje. Ta joj se kombinacija učini pomalo neuobičajenom, ali privlačnom. Krajem oka spazi pokret s lijeve strane. Ona se okrene u tom smjeru i ugleda starijeg gospodina kako čuči na podu i pregledava hrpe dţepnih knjiga poslaganih ispod natpisa na kojem je pisalo DOBRE STARE STVARI. Kaput se raširio oko njega poput lepeze, a njegova aktovka - crna, staromodna i popucanih šavova - stajala je strpljivo pokraj njega poput vjernog psa. "Mogu li vam pomoći, gospođo?" Ona obrati pozornost mladiću iza tezge koji je skinuo povećalo i sad je gledao ljubazno se smiješeći. Oči su mu bile boje lješnjaka sa zelenkastom podlogom, jako lijepe, i ona se nakratko upita bi li ga Pam svrstala u kategoriju netko zanimljiv. Vjerojatno ne bi. Ispod majice se ne valja dovoljno tektonskih ploča. "Moţda moţete", reče ona. Ona skine i vjenčani i zaručnički prsten, pa stavi jednostavni zlatni kolut u dţep. Osjećala se čudno bez njega, ali pretpostavljala je da će se naviknuti. Ţena koja je mogla zauvijek otići iz vlastite kuće a da nije uzela ni rezervno donje rublje vjerojatno se moţe naviknuti na puno toga. Poloţi dijamant na baršunski podmetač pokraj starog ručnog sata na kojem je zlatar radio. "Na koliko biste ga procijenili?" upita ga ona. A tad, kao da se naknadno sjetila, dometne: "I koliko biste mi za njega dali?" On prebaci prsten preko vrha palca, pa ga podigne prema prašnjavoj sunčanoj zraci koja je koso padala preko njegova ramena kroz treći prozor okrenut prema zapadu. Od kamena joj se u oči odbiju iskre višebojne vatre i na trenutak ona osjeti ugriz kajanja. Trgovac je okrzne pogledom, ali dovoljno dugim da ona u njegovim očima boje lješnjaka ugleda nešto što nije odmah razumjela - pogled koji kao da je govorio Šalite se? "Molim?" upita ona. "Što je?" "Ništa", reče on. "Trenutak samo." On ponovno gume povećalo na oko i pomnjivo se zagleda u kamen na njezinu zaručničkom prstenu. Kad je drugi put podigao pogled, njegove je oči bilo lakše i izvjesnije pročitati. Zapravo, nemoguće ne pročitati. Rosie postane sve jasno, ali se nije iznenadila, ni razljutila, ni previše snuţdila. Najviše što je mogla osjetiti bilo je klonulost neugode: zašto to prije nije shvatila? Kako je mogla biti takva ovca? Nisi bila, odgovori joj onaj glas iz dubine duše. Zaista nisi bila, Rosie. Da nisi osjećala da je taj prsten laţan - da nisi znala od početka - došla bi u zalagaonicu puno prije. Jesi li ikad zapravo povjerovala, poglavito nakon što si navršila dvadeset dvije godine, da bi ti Norman Daniels dao prsten vrijedan ne stotine nego tisuće dolara? Jesi li? Ne, vjerojatno nije. Ona mu nikad nije toliko vrijedila, kao prvo. Kao drugo, muškarac koji je imao tri brave na ulaznim vratima, tri na straţnjim, u dvorištu svjetla koja se uključuju na pokret i alarm u svojoj novoj Sentri koji se uključuje

na dodir nikad ne bi dopustio svojoj supruzi da ide na trţnicu s dijamantom velikim poput kuće. "Laţan je, zar ne?" upita zlatara. "Pa," reče on, "to je pravi cirkon, ali ni u kojem slučaju nije dijamant, ako ste to mislili." "Naravno da sam to mislila", reče ona. "Što drugo?" "Dobro vam je?" upita zlatar. Izgledao je iskreno zabrinut i ona zaključi, sad kad mu se našla bliţe, da je bliţe dvadeset petoj nego tridesetoj. "Do vraga", reče ona, "ne znam. Vjerojatno." No ipak izvadi papirnatu maramicu iz torbice, u slučaju da briţne u plač - u posljednje vrijeme nije znala kad bi joj se to moglo dogoditi. Ili će je moţda spopasti smijeh; i to joj se nekoliko puta dogodilo. Bilo bi dobro kad bi mogla izbjeći obje te krajnosti, barem zasad. Bilo bi lijepo kad bi otišla iz ove trgovine sačuvavši barem malo dostojanstva. "Nadam se", reče on, "jer ste u dobrom društvu. Vjerujte mi, jeste. Iznenadili biste se kad biste znali koliko dama, dama poput vas—" "Prestanite", reče ona. "Kad mi bude potrebno nešto da mi podigne raspoloţenje, kupit ću si grudnjak s podmetačima." Nikad u ţivotu nije nekom muškarcu rekla ni pribliţno nešto slično tome - bilo je neskriveno sugestivno - ali se nikad u ţivotu nije tako ni osjećala... kao da hoda po svemiru ili vrtoglavo trči po uţetu ispod kojeg nema mreţe. A zar to nije predivno, na neki način? Nije li to jedini primjeren pogovor njezinu braku? Odlučio sam se za kamen, začuje u glavi njegov glas; njegov je glas drhtao od ganuća, njegove sive oči čak su se i ovlaţile. Jer te volim, Rose. Na trenutak je bila na rubu napada smijeha. Zadrţi ga na odstojanju jedino snagom volje. "Vrijedi li išta?" upita ona. "Imalo? Ili je to nešto što mu je ispalo iz automata za kaugume?" Ovaj put se nije mučio ponovno stavljati povećalo, samo podigne prsten prema sunčanoj zraci. "Zapravo, prilično je vrijedan", reče on, sretan da moţe priopćiti i dobru vijest. "Kamen vrijedi deset dolara, ali okvir... mogao bi vrijediti dvjestotinjak dolara, nov. Dabome, ja vam ne mogu toliko dati", poţuri se on dodati. "Moj bi mi tata dao ukor pred isključenje. Zar ne, Robbie?" "Tvoj ti tata stalno prijeti ukorom pred isključenje", reče onaj postariji muškarac koji je čučao pokraj dţepnih knjiga. "Zato sluţe djeca." Ne podigne pogled. Mladić ga pogleda, pa ponovno pogleda u Rosie, i gume prst u svoja napola otvorena usta, kao da će povratiti. Rosie nije tu gestu vidjela od srednje škole pa se nasmiješi. Mladić u potkošulji joj uzvrati osmijeh. "Mogao bih vam dati pedeset dolara", reče on. "Odgovara?" "Ne, hvala." Ona podigne prsten, zamišljeno se zagleda u nj, pa ga zamota u čistu papirnatu maramicu koju je drţala u ruci.

"Raspitajte se u drugim trgovinama u ovom dijelu grada", reče on. "Kaţe li netko da će vam dati više, ja ću ponuditi iznos najbolje ponude. To je tatina poslovna politika, i dobra je." Ona ubaci papirnatu maramicu u torbicu i oštro je zatvori. "Hvala, ali radije ne bih", reče ona. "Zadrţat ću ga." Osjetila je da je onaj muškarac koji je pregledavao dţepne knjige - onaj kojeg je trgovac oslovio Robbie - gleda čudnim, napregnutim pogledom, ali Rosie zaključi da joj je svejedno. Neka gleda. Ovo je slobodna zemlja. "Ĉovjek koji mi je dao taj prsten rekao je da vrijedi koliko i novi automobil", reče ona. "Moţete li to povjerovati?" "Da." On odgovori bez oklijevanja i ona se sjeti da joj je rekao kako je u dobrom društvu, da puno ţena dolazi ovamo i doznaje neugodne istine o svojim dragocjenostima. Zaključi da je taj mladić, iako još mlad, sigurno čuo puno inačica na istu temu. "Vjerojatno je tako", reče ona. "Pa onda vjerojatno razumijete zašto ţelim zadrţati prsten. Ako se ikad raznjeţim nad nekim drugim - ili samo pomislim da bih se mogla raznjeţiti - odmotat ću ga i gledati dok čekam da me groznica prođe." Sjetila se Pam Haverford, koja je imala duge, vijugave brazgotine na obje nadlaktice. U ljeto 1992. suprug ju je gurnuo kroz zaštitna vrata kad je bio pijan. Pam je podigla ruke kako bi zaštitila lice dok je letjela kroz staklo i posljedica je bilo šezdeset šavova na jednoj ruci i stotinu pet na drugoj. Ali ipak bi se rastapala od sreće kad bi neki zidar ili ličilac fućnuo za njezinim nogama u prolazu. I kako sad to nazvati? Trpeljivost ili glupost? Izdrţljivost ili gubitak pamćenja? Rose je to nazvala Haverfordičinim simptomom i nadala se da će ga ona izbjeći. "Kako ţelite, gospođo", odgovori trgovac. "Ţao mi je da sam baš ja bio nositelj loših vijesti. Osobno smatram da je to razlog zbog kojeg su zalagaonice na tako lošem glasu. Skoro uvijek nas dopadne zadaća da kaţemo ljudima da nije zlato sve što šija. Nitko to ne voli." "Ne", sloţi se ona. "Nitko to ne voli, gospodine—" "Steiner", reče on. "Bili Steiner. Moj tata je Abe Steiner. Izvolite našu posjetnicu." On joj pruţi jednu, ali ona odmahne glavom smiješeći se. "Neće mi biti potrebna. Ugodan vam dan ţelim, gospodine Steiner. " Ona krene prema vratima, ovog puta trećim prolazom jer je onaj postariji gospodin učinio nekoliko koraka prema njoj, noseći aktovku u jednoj i nekoliko starih dţepnih knjiga u drugoj ruci. Nije bila sigurna ţeli li on s njom razgovarati, ali je bila jako sigurna da ona ne ţeli razgovarati s njim. Sad je jedino ţeljela brzo izaći iz trgovine Liberty City Loan & Pawn, ukrcati se na autobus, zabaviti se nekim poslom i zaboraviti da je ikad bila ovdje. Bila je samo polusvjesna da prolazi kroz dio zalagaonice u kojem su na prašnjavim policama stajali grozdovi skulpturica i slika, uokvirenih i neuokvirenih.

Visoko je podigla glavu, ali ni u što nije gledala; nije bila raspoloţena diviti se umjetničkim djelima, kvalitetnima ili onima drugima. Stoga je njezino iznenadno, skoro kliţuće zaustavljanje bilo još neočekivanije. Kao da uopće nije vidjela tu sliku, barem ne tom prvom prigodom. Kao da je slika vidjela nju. 3 NJEZINA SILNA PRIVLAĈNOST BILA JE BEZ PRESEDANA U ROSIENU ŢIVOTU, ali nije se to učinilo Rosie izvanrednim - više od mjesec dana ţivjela je ţivotom bez presedana. Niti joj se ta privlačnost učinila (barem isprva) abnormalnom. Razlog je bio jednostavan: nakon četrnaest godina braka s Normanom Danielsom, godina u kojima je bila skoro odsječena od ostatka svijeta, nije imala mjerila po kojima bi razlikovala normalno od abnormalnog. Njezin metar kojim je mjerila kako se svijet ponaša u određenim situacijama uglavnom je bio skrojen na temelju televizijskih drama i ponekog filma na koji bi je odveo (Norman Daniels bi otišao pogledati svaki film s Clintom Eastwoodom u glavnoj ulozi). S obzirom na te medije, njezina reakcija na sliku činila se skoro normalnom. U filmovima i na televiziji, ljude uvijek nešto obori s nogu. Zapravo, ništa od tog nije bilo vaţno. Vaţno je bilo to kako ju je slika zazvala i kako je zbog nje zaboravila što je maločas doznala o prstenu, zaboravila da se ţeli iskrasti iz ove zalagaonice, zaboravila kako će se razveseliti njezine bolne noge kad ugleda autobus Plave linije kako se zaustavlja ispred Hot Pota, zaboravila sve. Samo je mislila: Pogledaj ti to! Nije li to predivna slika! Bilo je to staro ulje u drvenom okviru, otprilike metar s pola metra, lijevom stranom naslonjena na zaustavljenu uru a desnom na malog golog anđelka. Posvuda uokolo bile su slike (stara nijansirana fotografija katedrale sv. Pavla, akvarel voća u zdjeli, gondole u zoru na kanalu Grande, lovačka grafika s prikazom čopora nečeg neopisivog kako goni par nečeg neprobavljivog preko magličaste engleske vrištine), ali ih je jedva pogledala. Nju je zanimala slika ţene na brijegu, i jedino ona. Ni po temi ni po izvedbi nije se puno razlikovala od slika koje su skupljale plijesan po zalagaonicama, antikvarnicama i sajmištima po cijeloj zemlji (zapravo, po cijelom svijetu), ali joj ispuni oči i um onom vrstom jasnog uzbuđenja nalik otkrovenju koje pripada jedino umjetničkim djelima koja nas duboko dimu - pjesma koja nas je rasplakala, priča nakon koje smo jasno sagledali svijet iz druge perspektive, barem na neko vrijeme, pjesma zbog koje smo osjetili ţivotnu radost, ples zbog kojeg smo na nekoliko trenutaka zaboravili da nas jednog dana više neće biti. Njezina je emocionalna reakcija bila tako nagla, tako ţestoka i tako potpuno

nepovezana s njezinim stvarnim, praktičnim ţivotom da se u početku njezin um koprcao, nemajući pojma što učiniti s tim neočekivanim vatrometom. Trenutak-dva bila je poput mjenjača brzina koji je odjedanput iskočio iz brzine i vratio se u 1er - iako je motor turirao kao šašav, ništa se nije događalo. A tad se uključi kvačilo i mjenjač brzina se glatko vrati u početni poloţaj. To ţelim za svoj novi stan, zato sam tako uzbuđena, pomisli ona. Točno to ţelim da bih ga učinila svojim. Ona ţeljno i zahvalno dočeka tu misao. Istina, bit će to samo garsonijera, ali su joj obećali da će biti velika, s čajnom kuhinjom i kupaonicom. Ipak, bit će to prvi stan u njezinu ţivotu koji će biti njezin i samo njezin. To ga čini vaţnim, a to čini i predmete koje za nj odabire vaţnima... a prvi će biti najvaţniji od svih, jer će dati ton svemu što će doći poslije. Da. Bez obzira na to kakav će stan biti, bit će mjesto u kojem je desetak samica niskih primanja ţivjelo prije nje i u kojoj će ţivjeti deseci poslije nje. Ali će to ipak biti vaţno mjesto. Posljednjih pet tjedana bilo je međurazdoblje, prijelaz između starog ţivota i novog. Kad se preseli u obećanu sobu, njezin novi ţivot - njezin samački ţivot - stvarno će početi... a ova slika, slika koju Norman nikad nije vidio i o njoj izrekao svoj sud, slika koja je bila samo njezina, mogla bi biti simbolom tog novog ţivota. Tako je njezin mozak - zdrav, razborit i prilično nespreman prihvatiti ili čak priznati da nešto miriše na nadnaravno ili paranormalno - istodobno objašnjavao, racionalizirao i opravdavao nagli porast adrenalina u njezinoj krvi kad je ugledala sliku ţene na brijegu. 4 BILA JE TO JEDINA USTAKLJENA SLIKA U PROLAZU (ROSIE SI JE ZAMISLILA DA ulja najčešće nisu pokrivena staklom, moţda zato što moraju disati ili nešto slično tome) a u lijevom donjem uglu bila je mala ţuta naljepnica. $75 ILI?, pisalo je na njoj. Ona ispruţi ruke koje su malo drhtale i uhvati okvir slike s obje strane. Paţljivo podigne sliku s police i odnese je natrag niz prolaz. Onaj starac s iskrzanom aktovkom još je bio ondje i još ju je promatrao, ali ga je Rosie jedva vidjela. Ona ode ravno do tezge i oprezno spusti sliku ispred Billa Steinera. "Našli ste nešto što vam se sviđa?" upita je on. "Da." Ona kucne po naljepnici s cijenom u uglu okvira. "Tu piše sedamdeset pet dolara ili upitnik. Rekli ste mi da biste mi mogli dati pedeset za moj zaručnički prsten. Pristajete li na trampu? Moj

prsten za ovu sliku?" Steiner ode do kraja tezge, podigne dasku iznad prolaza, pa priđe Rosie. Zagleda se u sliku s jednakom pozornošću s kojom je pregledao njezin prsten... ali ovog puta sa stanovitim čuđenjem. "Ne sjećam se ovog. Mislim da je nisam dosad vidio. Sigurno ju je preuzeo moj stari. On je ljubitelj umjetnosti u Obitelji; ja sam samo veleuvaţeni 'Majstor u kući'." "Znači li to da se ne moţete—" "Cjenkati? Pregrizli si jezik! Dopustite li mi, spreman sam se cjenkati do sudnjeg dana. Ali ovaj put ne moram. Rado ću učiniti kako ste rekli - pristajem čak i na trampu. Samo da vas ne moram gledati kako odlazite odavde a lice samo da vam se ne vuče po podu." I sad se još nešto dogodi prvi put; prije no što je postala svjesna što čini, Rosie svine ruke oko vrata Billa Steinera i kratko ga, ali sa ţarom zagrli. "Hvala vam!" reče ona. "Puno vam hvala!" Steiner se nasmije. "I drugi put", reče on. "Mislim da me prvi put zagrlila neka mušterija među ovim posvećenim zidovima. Gospođo, vidite li još koju sliku koja vam se jako sviđa?" Onaj starac u kaputu - kojeg je Steiner nazvao Robbie - priđe pogledati sliku. "S obzirom na to kako izgleda većina mušterija u zalagaonicama, to je vjerojatno blagoslov", reče on. Bili Steiner kimne glavom. "Ima istine u tome." Ona jedva da ih je čula. Prekapala je po torbici u potrazi za presavijenom papirnatom maramicom s prstenom. Potrajalo je duţe no što je bilo potrebno, jer joj je pogled skretao prema slici na tezgi. Njezinoj slici. Prvi put zaista s nestrpljenjem pomisli na garsonijeru u koju će odseliti. U svoj stan, a ne samo jedan od mnogih leţajeva. Njezin stan i njezina slika koja će visjeti na zidu. To je prvo što ću učiniti, pomisli ona kad su joj se prsti ovili oko smotuljka papirnatih maramica. Prije od svega. Ona odmota prsten i pruţi ga Steinern, ali on ne obrati pozornost; proučavao je sliku. "Ovo je original, nije reprodukcija," reče on, "mislim da nije nešto osobito. Vjerojatno je zato pod staklom - netko je ţelio popraviti dojam. Što bi trebala biti ta zgrada u podnoţju brda? Izgorjela juţnjačka palača?" "Mislim da bi to trebale biti ruševine hrama", tiho reče onaj starac s odrpanom aktovkom. "Vjerojatno grčki hram. Iako je teško reći, zar ne?" Doista je bilo teško reći, jer je spomenuta zgrada uronila skoro do krova u šikaru i grmlje. Cokoti su se svijali oko pet stupova na pročelju. Šesti je leţao u komadima. Blizu srušenog stupa bio je prevrnut kip, tako obrastao da se iznad zelenila vidjelo jedino glatko bijelo kameno lice koje je gledalo u nakupine olujnih oblaka kojima je slikar obilno načičkao nebo. "Aha", reče Steiner. "Meni se čini da građevina nije u perspektivi

- prevelika je za mjesto na kojem se nalazi." Starac kimne glavom. "Ali to je nuţna varka. Inače se ništa ne bi vidjelo osim krova. A srušeni stup i prevrnuti kip, pogotovo - oni se uopće ne bi vidjeli." Njoj nije bila vaţna pozadina; svu pozornost usmjerila je na središnji lik slike. Na vrhu brda, okrenuta prema ruševinama hrama tako da onaj tko gleda sliku moţe vidjeti samo njezina leđa, stajala je ţena. Imala je plavu kosu, koja je visjela niz njezina leđa u pletenici. Oko jedne od lijepo oblikovanih nadlaktica - desne - imala je široku zlatnu grivnu. Lijeva je ruka bila podignuta, pa iako se to nije moglo vidjeti, izgledalo je kao da rukama zaklanja oči. Ĉudno, s obzirom na olujno nebo bez sunca, ali se ipak činilo da je tako. Bila je odjevena u kratku haljinu - togu, pretpostavi Rosie - koja je otkrivala jedno bijelo rame. Boja haljine bila je treperavo crveno-ljubičasta. Bilo je nemoguće reći što je imala na nogama, ako je nešto imala; trava u kojoj je stajala sezala joj je skoro do koljena, gdje je završavala toga. "Kako bije ti nazvao?" upita Steiner. Obraćao se Robbieju. "Klasika? Neoklasika?" "Nazvao bih je kičem", reče Robbie i široko se nasmiješi, "ali istodobno mislim da razumijem zašto je ova gospođa ţeli. Ima osjećajnost koja upada u oči. Elementi moţda jesu klasični - motivi kakve se moţe naći na starim gravurama - ali je ozračje gotičko. A tu je i činjenica da je glavni lik okrenut leđima. To mi se čini jako čudnim. U cjelini... ne mogu reći da je mlada dama odabrala najbolju sliku u trgovini, ali sam uvjeren da je odabrala najčudniju. " Rosie ih je i dalje jedva čula. Pronalazila je nove pojedinosti na slici koji su joj privlačili pozornost. Primjerice, tamnoljubičasti povez oko ţenina struka, jednake boje kao obrub njezine halje i jedva primjetni navještaj lijeve dojke ispod podignute ruke. Ova dvojica lupetaju. Bila je to predivna slika. Ĉinilo joj se da bi mogla gledati u nju satima a kad bude imala svoj stan, vjerojatno će to i učiniti. "Nema naslova, nema potpisa", reče Steiner. "Osim ako..." On okrene sliku. Naštampano mekanim, pomalo razmazanim potezima ugljena na papirnatoj poleđini bile su riječi ROSE MADDER. "Pa", reče on zamišljeno, "evo umjetnikova imena. Pretpostavljam. Smiješno ime, rekao bih. Moţda je pseudonim." Robbie odmahne glavom, otvori usta da nešto kaţe ali tad shvati da je i ţena koja je odabrala sliku imala bolju ideju. "To je naziv slike", reče ona pa doda, iz razloga koji nije mogla objasniti. "7a se zovem Rose." Steiner je pogleda, potpuno zbunjen. "Ma nije vaţno, to je samo slučajnost." No je li bila? upita se ona. Zaista? "Pogledajte." Ona ponovno njeţno okrene sliku. Kucne po staklu iznad toge u koju je bila odjevena ţena u prvom planu. "Ta boja

- ljubičasto-crvena - poput ruţe." "U pravu je", reče Robbie. "Ilije umjetnik - a vjerojatnije posljednji vlasnik slike, budući da se ugljen prilično brzo briše - nazvao sliku po boji ţenine tunike." "Molim vas," Rose reče Steinern, "moţemo li mi obaviti naš posao? Rado bih krenula. Već ionako kasnim." Steiner zausti da je ponovno upita je li sigurna, ali shvati da jest. Vidio je i još nešto - izgledala je kao da je na izmaku snaga, kao da je u posljednje vrijeme prošla kroz teško razdoblje. Bilo je to lice ţene koja bi mogla iskreno zanimanje i skrb smatrati zadirkivanjem ili moţda njegovim pokušajem da promijeni uvjete dogovora u svoju korist. On jednostavno kimne glavom. "Prsten za sliku, čist posao. I oboje odemo kući sretni i zadovoljni." "Da", reče Rosie i uputi mu blještav osmijeh. Bio je to prvi pravi osmijeh koji je ikome uputila u četrnaest godina i u trenutku kad je bio najširi, njegovo joj se srce otvori. "I oboje odemo sretni i zadovoljni." 5 ZASTANE NA TRENUTAK ISPRED TRGOVINE, ŢMIRKAJUĆI GLUPO U AUTOMOBILE koji su jurili pokraj nje. Osjećala se kao kad bi kao dijete izlazila s ocem iz kina - zbunjena, uhvaćena s pola mozga u stvarnom svijetu a s pola još u prividnom. No slika je bila stvarna; posumnja li, dovoljno je samo spustiti pogled na smotuljak koji drţi pod lijevom rukom. Vrata se otvore iza nje i izađe onaj postariji muškarac. Sad je bila čak i blagonaklono raspoloţena prema njemu pa mu uputi smiješak koji ljudi čuvaju za one s kojima su podijelili neobično ili predivno iskustvo. "Gospođo," reče on, "biste li mi učinili malu uslugu?" Njezin osmijeh zamijeni oprez. "Ovisi o čemu je riječ, ali nije mi običaj činiti usluge nepoznatim ljudima." To je, naravno, bilo blago rečeno. Nije bila naviknuta čak ni razgovarati s nepoznatim ljudima. Izgledao je skoro postiđeno i to je umiri. "Da... ovaj... vjerojatno će zazvučati čudno, ali bi nam moglo oboma koristiti. Dopustite da se predstavim. Lefferts. Rob Lefferts." "Rosie McClendon", reče ona. Namjeravala mu je pruţiti ruku ali odbaci tu

pomisao. Vjerojatno mu ne bi trebala ni reći kako se zove. "Gospodine Lefferts, mislim da nemam vremena ni za kakve usluge - kasnim i—" "Molim vas." On spusti svoju izmučenu aktovku, gurne ruku u smeđu vrećicu koju je drţao u drugoj ruci i izvadi jednu od starih dţepnih knjiga koje je našao u zalagaonici. Na naslovnici je bila stilizirana slika muškarca u crno-bijeloj prugastoj zatvoreničkoj odori kako ulazi u špilju ili u tunel. "Samo ţelim da pročitate prvi odlomak ove knjige. Naglas." "Ovdje?" Ona se osvrne. "Nasred ulice? Za boga miloga, zašto?" On samo ponovi "Molim vas" i ona uzme knjigu. Pomisli, učini li što ju je zamolio, moţda će ga se uspjeti riješiti bez novih gluposti. To bi bilo dobro, jer je već pomislila da je malo ćaknut. Moţda bezopasan, ali ipak ćaknut. A ako se pokaţe da je ipak opasan, ţeljela je to otkriti dok još moţe klisnuti u Liberty City Loan & Pawn - Billu Steinern. Naslov knjige bio je Tamni prolaz, autora Davida Goodisa. Kad je okrenula stranicu s podacima o zaštiti autorskih prava, Rosie zaključi kako nije čudo da nikad za nj nije čula (iako joj se naslov romana učinio poznatim); Tamni prolaz objavljenje 1946., šesnaest godina prije no što se ona rodila. Ona pogleda Roba Leffertsa. On joj usrdno kimne glavom, gotovo ustreptao od iščekivanja... i nade? Kako bi to moglo biti? Ali je izgledalo kao nada. Sad je već i ona osjetila uzbuđenje (slični ljudi udaraju u slične ţice, često je govorila njezina majka), i Rosie počne čitati. Prvi je odlomak bio kratak, barem to. "Bio je to veliki peh. Parry je bio nevin. Usto je bio pristojan čovjek koji nikad nije gnjavio ljude i samo je ţelio voditi miran ţivot. Alije bilo odveć toga na drugoj strani, a na njegovoj nije bilo praktički ničeg. Porota je zaključila da je kriv. Sudac mu je odmjerio doţivotnu kaznu i odveden je u San Quentin. " Ona podigne pogled, sklopi knjigu i pruţi mu je. "U redu?" On se smiješio, očito oduševljen. "Jako u redu, gospođo McClendon. Pričekajte... samo još jedan... udovoljite mi..." On brzo počne listati po knjizi, pa joj je vrati. "Samo dijalog, molim vas. Prizor između Parryja i taksista. Od 'Baš čudno.' Vidite li?" Vidjela je i ovaj put nije oklijevala. Zaključila je da Lefferts nije opasan i da moţda nije ni lud. A usto je osjetila to neobično uzbuđenje, kao da će se dogoditi nešto zaista zanimljivo... ili da se već događa. Da, naravno, nego što, sretno joj reče nutarnji glas. Slika, Rosie -sjećaš se? Dabome, svakako. Slika. Dovoljna je bila pomisao na nju da je osokoli i da pomisli kako je prati sreća. "Ovo je jako neobično", reče ona, ali se smiješila. Nije si mogla pomoći. On kimne glavom i njoj se učini da bi on točno tako kimnuo glavom da mu je rekla da se zove Madame Bovary. "Da, da, siguran sam da tako izgleda, ali... vidite

li gdje ţelim da počnete čitati?" "Aha." Ona brzo pogledom preleti po dijalogu, pokušavajući osjetiti tko su ti ljudi prema onome što su govorili. S taksistom je bilo lako; brzo je oblikovala mentalnu sliku Jackieja Gleasona kao Ralpha Kramdena u poslijepodnevnim reprizama serijala Honeymooners na 18. kanalu. S Parryjem je bilo malo teţe - ţanrovski junak, dolazi nevin u ćuzu. Ma, to ionako nije vaţno. Ona se ponovno nakašlje i počne čitati, brzo zaboravivši da stoji na uglu prometne ulice s umotanom slikom ispod ruke, nesvjesna čudnih pogleda koje su ona i Lefferts privlačili. '"Baš čudno', reče taksist. 'S lica mogu pročitati što ljudi misle. Mogu reći što su po zanimanju. Ponekad čak i tko su... vi, na primjer. ' 'Dobro, ja. Što sa mnom?' 'Vi ste čovjek koji ima problema. ' 'Nemam ja pod milim Bogom nikakvih problema', reče Parry. 'Nemoj mi bacati lire', reče taksist. 'Znam. Poznajem ljude. Reći ću ti još nešto. Tvoj su problem ţene. ' 'Promašaj. Ja sam sretno oţenjen. '" Odjedanput, tek tako, imala je glas za Parryja; on je bio James Woods, nervozan i prenapet, ali s oporim smislom za humor. To je oduševi i ona nastavi, uţivljavajući se u priču, ugledavši prizor iz nikad snimljenog filma, filma u svojoj glavi - Jackie Gleason i James Woods, prepucavaju se u taksiju koji juri kroz ulice nekog anonimnog grada nakon što je pao mrak. '"Radije reci puni pogodak. Nisi oţenjen. Ali si bio i ne sretno. ' 'Ah, shvaćam. Ti si bio ondje. Ĉitavo si se vrijeme skrivao u ugrađenom ormaru. ' Vozač reče: 'Ispričat ću ti o njoj. Nije bilo lako s njom. Htjela je stvari. Što je više dobivala, više je htjela. I uvijek bi dobila što je htjela. Eto ti slike. '" Rosie je stigla do dna stranice. Osjeti neobičnu studen u leđima, pa bez riječi vrati knjigu Leffertsu, koji je sad izgledao sretan kao da bi mogao zagrliti samog sebe. "Vaš je glas predivan!" reče joj on. "Dubok, ali ne mumljav, melodiozan i jasan, bez primjetljivog akcenta - to sam odmah primijetio, ali sam glas malo znači. Znate i čitati! Znate čitati!" "Naravno da znam čitati", reče Rosie. Nije znala da li da se smije ili plače. "Izgledam li kao da su me odgojili vukovi?" "Ne, naravno da ne, ali često čak i dobri čitači ne znaju čitati naglas - ako se i ne spotiču o riječi, imaju jako malo izraţajnosti. A dijalozi su puno teţi od pripovjednih dijelova... na tome se zubi lome, moglo bi se reći. Ali sam čuo dvoje različitih ljudi. Doista sam ih čuo!" "Da, i ja. Gospodine Lefferts, sad zaista moram ići. Ja—" On ispruţi ruku i lagano je dodirne po ramenu kad se okrenula da će otići.

Iskusnija bi ţena prepoznala audiciju, čak i onu na uglu ulice, pa je ne bi jako iznenadile Leffertsove iduće riječi. No Rosie je od zaprepaštenja privremeno zanijemjela kad se on nakašljao i ponudio joj posao. 6 DOK JE ROB LEFFERTS SLUŠAO KAKO NJEGOVA ODBJEGLA ŢENA ĈITA NA UGLU ulice, Norman Daniels je sjedio u svojoj kutiji šibica od ureda na četvrtom katu zgrade policijske uprave s nogama na stolu i ruku sklopljenih na zatiljku. Prvi put u mnogo godina mogao je podići noge na stol; u uobičajenim okolnostima, radni mu je stol bio pretrpan visokim hrpama formulara, omotima od sendviča, napola napisanim izvješćima, okruţnicama, memorandumima i ostalim raznovrsnim smećem. Norman nije bio od ljudi koji automatski pospremaju za sobom (u samo nekoliko tjedana kuća koju je Rosie odrţavala besprijekorno urednom svih ovih godina počela je sličiti Miamiju poslije prolaska tornada Andrew), pa se to najčešće primjećivalo i u njegovu uredu, ali sad u njemu nije bilo ničeg nepotrebnog i izlišnog. Proveo je dan pospremajući ured, odnio tri velike plastične vreće za smeće pune smrada u odlagalište otpada u podrumu, ne ţeleći prepustiti taj posao crnkinjama koje su radnim danom dolazile čistiti između ponoći i šest sati ujutro. Što se ostavi crnjama to neće biti učinjeno - to je Normana naučio njegov otac i to je bila istina. Postoji činjenica koju političari i dušobriţnici ne mogu ili ne ţele shvatiti: crnci ne razumiju posao. To je zbog njihove afričke naravi. Norman polako pogledom prijeđe preko vrha svog radnog stola, na kojem više nije bilo ničeg osim njegovih nogu i telefona, pa svrne pogled na desni zid. Godinama je bio oblijepljen potjernicama, fotografijama golih ţena, laboratorijskim nalazima i jelovnicima restorana s gotovim jelima - da ne spominje svoj kalendar sa zakazanim suđenjima obiljeţenima crvenom bojom - ali je sad bio potpuno prazan. Na svršetku svojeg vizualnog obilaska on primijeti hrpu kartonskih kutija od alkoholnih pića pokraj vrata. Pomisli kako je ţivot nepredvidljiv. On ima prijeku narav, prvi bi to bio spreman priznati. Da ga njegova plahovitost zna uvaliti u nevolje i spriječiti da se iz njih izvuče, bilo je nešto što bi on laka srca priznao. Da mu je prije godinu dana netko pokazao sliku njegova ureda kakav je danas, iz toga bi izvukao jednostavan zaključak: njegova mu je narav navukla bijedu za vrat iz koje se ne moţe iskobeljati i dobio je nogu. Ilije nakupio dovoljno ukora u svom dosjeu pa je zasluţio otpust prema poslovniku ili su ga uhvatili da je nekog gadno sredio, kao što je vjerojatno gadno sredio onog malog mješanca, Ramona Sandersa. Naravno, pomisao da je vaţno to što se malo pritegne pederčića kao što je Ramon bila je smiješna - nije on nikakav svetac - ali mora se pridrţavati pravila igre... ili se barem ne dati uhvatiti dok ih kršiš. Kao što se ne smije naglas reći da crnci ne razumiju pojam rada, iako svi (svi bijelci, barem) to znaju. Ali nije dobio nogu. Seli se, to je sve. Seli se iz svog usranog kokošinjca koji mu je bio dom

od prve godine Bushova predsjednikovanja. Seli se u pravi ured, gdje zidovi seţu od poda do stropa. Nije otpušten; promaknut je. To ga podsjeti na pjesmu Chucka Berryja, onu koja ide C'est la vie, a u nastavku dokazuje da se nikad ne zna. U onu se akciju krenulo, onu veliku, i nije moglo krenuti bolje po njega da je sam napisao scenarij. Dogodila se gotovo nevjerojatna preobrazba: njegovo se dupe premetnulo u zlato, barem ovdje. Bila je riječ o mreţi preprodavača cracka koja je pokrivala cijeli grad, zdruţena akcija kakva nikad ne uspije u cijelosti... samo što ovaj put jest. Sve se poklopilo; bilo je to kao da dobiješ deset sedmica u nizu za stolom za craps13 u Atlantic Cityju i svaki put udvostručiš dobitak. Njegov je tim uhitio više od dvadeset ljudi, petoricu zaista velikih zvjerki, a uhićenja su bila po pravilima - ni daška nečeg protupropisnog. Okruţni tuţitelj vjerojatno doţivljava orgazam kakav nije doţivio nakon što je naguzio svog koker španijela u srednjoj školi. Norman, koji je nekoć vjerovao da bi ga taj blentavi zajebant mogao smjestiti na optuţeničku klupu ne uspije li on obuzdati svoju narav, postao je tuţiteljev miljenik. Chuck Berry je bio u pravu: nikad se ne zna. 'The Coolerator was jammed with TV dinners and ginger ale ' zapjeva Norman i nasmiješi se. Bio je to veseli osmijeh, onaj koji bi većinu ljudi nagnao da mu smiješak uzvrate, ali od kojeg bi Rosie ohladnjela koţa i zbog kojeg bi mahnito poţeljela biti nevidljiva. Ona ga je zvala Normanov ujedljiv osmijeh. Naizgled jako dobro proljeće, doista jako dobro proljeće, ali ispod površine jako loše proljeće. Potpuno usrano proljeće, točnije rečeno, a Rose je tome uzrok. Očekivao je da će odavno razmrsiti taj čvor, ali nije. Nekako je Rose još bila negdje drugdje. Još je bila negdje drugdje. Otišao je u Portside istog dana kad je ispitao svog dobrog prijatelja Ramona u parku preko puta policijske uprave. Ponio je Rosinu fotografiju, ali nije puno pomogla. Kad je spomenuo sunčane naočale i ţarkocrveni rubac (vrijedne pojedinosti koje je našao u prijepisu prvog ispitivanja Ramona Sandersa), jednom od Continentalova dva dnevna prodavača karata upali se svjećica. Jedini je problem bio u tome što se prodavač nije mogao sjetiti njezina odredišta, a nije bilo načina da se provjeri kompjutorski zapis jer nikakva zapisa nije bilo. Kartu je platila gotovinom i nije prijavila nikakvu prtljagu. Continentalov vozni red nudio je tri mogućnosti, ali je Norman smatrao da je treća - autobus koji je krenuo prema jugu u 1:45 poslijepodne - slabo vjerojatna. Ne bi se htjela toliko dugo vrzmati po kolodvoru. Preostale su dvije mogućnosti: grad udaljen tri stotine osamdeset kilometara i drugi, veći grad u srcu srednjeg zapada. Tad je učinio nešto za što je počeo polako vjerovati da je bila pogreška koja ga je stajala najmanje dva tjedna posla; pretpostavio je da neće poţeljeti otići predaleko od kuće, od područja u kojem je odrasla - ne takva prestrašena ovca poput nje. Ali sad— Normanovi su dlanovi bili pokriveni blijedom čipkom polukruţnih bijelih oţiljaka. Načinili su ih njegovi nokti, ali je njihov pravi uzrok bio duboko u njegovoj glavi, pećnica koja je većinu njegova ţivota radila na najvišoj temperaturi. 13 Vrsta kockarske igre s dvije kocke u kojoj pobjeĎuje sedmica.

"Bilo bi ti bolje da se bojiš", promrmlja on. "A ako se sad ne bojiš, jamčim ti da uskoro hoćeš. " Da. Morao ju je imati. Bez Rose, sve što se dogodilo tog proljeća - sjajna racija, povoljna novinska izvješća, reporteri koji su ga zapanjili pristojnim pitanjima za promjenu, čak i promaknuće - ništa nije značilo. Ni ţene s kojima je spavao nakon Rose nisu ništa značile. Ono što je bilo vaţno je da ga je ona ostavila. Još je bilo vaţnije to da on nije ni naslutio da ona to namjerava učiniti. A najvaţnije je bilo to da mu je uzela bankovnu karticu. Samo ju je jednom iskoristila i to za pišljivih tri stotine pedeset dolara, ali nije u tome bio problem. Problem je bio u tome da je uzela nešto njegovo, zaboravila tko je najopakija zvijer u dţungli i to će morati platiti. A cijena će biti visoka. Visoka. Zadavio je jednu od ţena s kojima je bio poslije Rosina odlaska. Zagušio je pa je bacio iza silosa na zapadnoj strani jezera. Zar i da za to okrivi svoju gadnu narav? Nije znao, što reći na tu glupost! Zar on nema pravo na pauzu? Jedino zna da je pokupio tu ţensku na š tajgi u Ulici Free mont, malu smeđokosu slatkicu u ţućkastosmeđim kratkim hlačicama čije su velike sise kao u Daisy Mae14 štrčile kroz prednji dio njezina bodija bez naramenica. Shvatio je koliko sliči Rose (odnosno tako je sad uvjeravao samog sebe pa je vjerojatno u to i vjerovao) dok ju je fukao na straţnjem sjedištu svog sluţbenog automobila, neupadnog Chevyja starog četiri godine. Dogodilo se da je okrenula glavu pa su joj svjetla na vrhu najbliţeg silosa na trenutak obasjala lice, obasjale ga na određeni način i u tom je trenutku ta kurvetina bila Rose, gadura koja ga je ostavila bez oproštajnog pisamceta, bez ijedne usrane riječi, / prije no što je postao svjestan što radi, omotao je bodi oko kurvina vrata; kurvin je jezik ispao iz njezinih usta, kurvine su se oči izbečile iz duplji poput staklenih pikula. A najgore od svega je bilo to što kao mrtva, kurvetina uopće nije sličila Rose. Nije se uspaničario... a zašto i bi? Nije mu to bilo prvi put. Je li Rose to znala? Naslutila? Je li zato pobjegla ? Jer se pobojala da bi on mogao— "Ne budi budala ", promrmlja on i zatvori oči. Pogrešan potez. Ugleda ono što je u posljednje vrijeme prečesto vidio u svojim snovima: zelenu bankovnu karticu Trgovačke banke naraslu do golemih razmjera, lebdi u tami poput dirišabla boje dolara. Ţurno ponovno otvori oči. Ruke su ga boljele. On razmota prste i neiznenađeno pogleda natečene usjekotine na svojim dlanovima. Naviknuo se na ţigove svoje prijeke naravi i znao je kako postupiti: tako da ponovno uspostavi kontrolu. To je podrazumijevalo razmišljanje i planiranje, a to bi počeo tako da sagleda situaciju. Nazvao je policiju u bliţem od ona dva grada, predstavio se, a tad Rose prikazao kao glavnog osumnjičenika u velikoj prevari s bankovnim karticama (kartica je bila najgore od svega i više mu nije izlazila iz glave). Rekao im je da se ona zove Rose McClendon, uvjeren da će ponovno uzeti svoje djevojačko prezime. Pokaţe li se da nije, jednostavno će proglasiti slučajnošću to što osumnjičena i istraţitelj imaju jednako prezime. Događa se. A riječ je o Danielsu, a ne Trzewskom ili Beaushatzu. Faksirao je policajcima i dvije Rosine fotografije. Na jednoj je sjedila na straţnjim 14 Lik iz crtanog filma.

stubama, snimio ju je Roy Foster, njegov prijatelj policajac, prošlog kolovoza. Slika nije bila jako dobra - kao prvo, pokazivala je koliko je sala nakupila otkad je navršila velikih tri-nula - ali je bila crno— bijela i na njoj su se prilično jasno vidjele njezine crte lica. Druga je bila policijska robot-fotografija (Al Kelly, talentirani gad, nacrtao ju je izvan radnog vremena, na Normanov zahtjev) te iste ţene, s rupcem na glavi. Policajci u tom drugom, bliţem gradu, postavili su ispravna pitanja i obišli ispravna mjesta - skloništa za beskućnike, prenoćišta, skloništa u kojima bi se katkad moglo pogledati popis trenutačnih gostiju, ako si znao koga i kako pitati - bez rezultata. Norman je osobno obavio onoliko telefonskih razgovora koliko je imao vremena, sve frustriraniji tragajući za kakvim papirnatim tragom. Ĉak je i platio faksirani popis najnovijih kandidata za polaganje vozačkog ispita u tom gradu, ali bez rezultata. Pomisao da bi mu mogla umaknuti, izbjeći zasluţenu kaznu za to što je učinila (posebice zato što se usudila uzeti njegovu bankovnu karticu), još mu nije pala na um, ali je sad nevoljko zaključio da je moţda ipak otišla u onaj drugi grad, da ga se toliko bojala da tri stotine pedeset kilometara nije bilo dovoljno daleko. A neće biti dovoljno daleko ni tisuću dvije stotine kilometara, činjenica koju će Rose uskoro shvatiti. Dovoljno se nasjedio ovdje. Vrijeme je da nade transportna ilipodvor- nička kolica i počne seliti svoju kramu u novi ured, dva kata više. Skine noge sa stola, i dok je to činio, zazvoni telefon. On podigne slušalicu. "Je li to inspektor Daniels?" upita glas na drugom kraju. "Da, jest", odgovori on i pomisli (bez veselja) zapravo detektiv inspektor prve klase Daniels. "Ovdje Oliver Robbins. " Robbins. Robbins. Ime mu je bilo poznato, ali— "Iz Continental Expressa? Prodao sam kartu ţeni koju traţite. " Daniels se uspravi. "Da, gospodine Robbins, jako vas se dobro sjećam. " "Vidio sam vas na televiziji ", reče Robbins. "Baš divno da ste uhvatili te ljude. Crack je uţasan. Znate, na kolodvoru stalno gledamo ljude koji ga uzimaju. " "Da", reče Daniels, ne dopuštajući da se i najmanja natruha nestrpljivosti uvuče u njegov glas. "Siguran sam da je tako. " "Hoće li ti ljudi u zatvor?" "Mislim da većina hoće. Ĉime vam danas mogu pomoći?" "Zapravo, ja se nadam da ja vama mogu pomoći", reče Robbins. "Sjećate li se da ste mi rekli da vas nazovem ako se sjetim još nečeg? O ţeni u tamnim naočalama i crvenom rupcu. " "Da ", reče Norman. Glas mu je još bio miran i ljubazan, ali se ruka koja nije drţala telefon ponovno čvrsto stegnula u šaku a nokti se zabijali i zabijali. "Pa, nisam mislio da ću se sjetiti, ali nešto mi je palo na um jutros dok sam se tuširao. Razmišljao sam o tome čitav dan i siguran sam da sam u pravu. Zaista je tako rekla. " "Što je tako rekla ? " upita on. Glas mu je još bio razborit, smiren -čak i ugodan - no sad

se u naborima njegove stisnute šake ţarila krv. Norman otvori jednu od ladica u svom praznom stolu i nasloni šaku preko nje. Malo krštenje u cast iduće osobe koja će se sluţiti ovim kokošinjcem. "Znate, nije mi rekla kamo ţeli ići; ja sam rekao njoj. Vjerojatno se zato nisam mogao sjetiti kad ste me upitali, inspektore Daniels, iako imam prilično dobro pamćenje za takve stvari. " "Ne razumijem vas. " "Ljudi koji kupuju kartu kaţu naziv svog odredišta", reče Robbins. "Povratnu za Nashville' ili 'Jednosmjernu za Lansing, molim. ' Shvaćate?" "Da. " "Ova ţena to nije tako učinila. Nije rekla naziv mjesta; rekla je vrijeme kad ţeli krenuti. Tog sam se jutros sjetio ispod tuša. Rekla je: 'Ţelim kartu za autobus u jedanaest i pet. Ima li slobodnih mjesta na njemu?' Kao da nije vaţno kamo ide, kao da je jedino vaţno da—" "—krene što prije i ode što dalje!" uzvikne Norman. "Da! Pa dabome! Hvala, gospodine Robbins!" "Drago mije da vam mogu pomoći", Robbins je zvučao pomalo zatečen izljevom osjećaja na drugom kraju ţice. "Ta ţena, vi je u policiji silno ţelite uhvatiti. " "Ţelimo", reče Norman. Ponovno se smješkao osmijehom od kojeg bi uvijek ohladnjela Rosiena koţa i koji bi je natjerao da se zabije u kut da zaštiti bubrege. "Moţete se kladiti u to. Taj autobus u jedanaest i pet, gospodine Robbins - kamo on ide?" Robbins mu reče, pa upita: "Je li ona bila dio mreţe preprodavača cracka? Ta ţena koju traţite?" "Ne, riječ je o kradi kreditnih kartica", reče Norman i Robbins zausti da odgovori na to - očito je bio spreman upustiti se u ugodno čavrljanje - ali Norman spusti slušalicu i prekine ga usred rečenice. Ponovno stavi noge na stol. Kolica i preseljenje njegove krame mogu pričekati. Zavali se u stolac i pogleda u strop. "Krađa kreditnih kartica, moţeš si misliti ", reče on. "Ali znate kako se kaţe za dugu ruku zakona. " On ispruţi lijevu ruku i otvori šaku. Pokaţe se dlan umrljan krvlju. Promigolji prstima, koji su također bili krvavi. "Duga ruka zakona, kujo", reče on i prasne u smijeh. "Vraški duga ruka zakona, dolazi po tebe. Nemoj nimalo sumnjati u to. " On nastavi svijati prste, promatrajući kapljice krvi kako škrapaju po površini njegova radnog stola, bezbriţno, smijući se, dobro raspoloţen. Ponovno na tragu.

7 KAD SE VRATILA U K & S, ROSIE ZATEKNE PAM KAKO sjedi na stolcu za sklapanje u sobi za rekreaciju u podrumu. U krilu je drţala dţepno izdanje neke knjige, ali je gledala Gert Kinshaw i mršavicu koja je došla prije desetak dana - Cynthiju i još nekako. Cynthia je imala kićenu punk frizuru - pola zelenu, pola narančastu - i izgledala kao da bi mogla teţiti punih četrdeset pet kilograma. Preko lijevog uha, koje je njezin dečko, s prilično uspjeha, pokušao otkinuti imala je debeli zavoj. Bila je odjevena u bodi bez rukava s Peterom Toshom15 u sredini vrtloţeće plavo-zelene psihodelične sunčeve kugle. Majica je svečano objavljivala NEĆU ODUSTATI! Pri svakom pokretu, preveliki izrezi ispod ruku na njezinoj majici otkrili bi grudi veličine šalice za čaj i male bradavice boje jagode. Dahtala je i lice joj je oblijevao znoj, ali je bila skoro djetinjasto zadovoljna time gdje je i tko je. Gert Kinshaw razlikovala se od Cynthije kao noć od dana. Rosie nikad nije bila potpuno načisto je li Gert savjetnica, dugogodišnja stanovnica K & S-a ili samo dvorska dama. Došla bi, ostala nekoliko dana, pa ponovno nestala. Ĉesto bi sjedila u krugu za vrijeme grupnih terapija (u K & S-u one su se odrţavale dvaput dnevno, a ţene koje su stanovale ondje bile su obvezne prisustvovati na četiri tjedno), ali Rosie je nikad nije čula nešto reći. Bila je visoka, metar osamdeset dva najmanje, krupna - ramena su joj bila široka, mekana i tamnosmeđa, grudi veličine dinja, a trbuh velika, viseća komuška koja se kao tobolac prelijevala preko njezinih pamučnih majica veličine XXXL i visjela preko donjeg dijela trenirke koji je uvijek nosila. Kosa joj je bila čupa kovrčavih pletenica (bilo je to jako otkačeno). Izgledala je kao jedna od onih ţena koje se mogu vidjeti kako sjede u praonicama rublja, jedu Twinkies16 i čitaju posljednji broj National Enquirera, pa je bilo lako ne primijetiti njezine čvrste bicepse, napeta bedra ispod trenirke i to kako se njezin veliki tur ne drmusa u hodu. Jedino kad bi je Rosie čula da puno govori bilo je na ovim seminarima u sobi za rekreaciju. Gert je poučavala fino umijeće samoobrane sve stanovnice K & S-a koje su ga ţeljele svladati. Rosie je došla na nekoliko sati i pokušavala barem jednom dnevno vjeţbati ono što je Gert nazvala "Šest divnih načina da sjebete budalu". Nije joj baš najbolje polazilo za rukom i zapravo nije mogla zamisliti da bi ih isprobala na ţivom muškarcu - primjerice, tipu s brkovima a la David Crosby na ulazu u The Wee Nip - ali je voljela Gert. Posebice joj se sviđao način na koji bi se Gertino široko lice promijenilo kad bi poučavala, kad bi se razbio uobičajeni glineni kalup nepomičnosti i lice poprimilo ţivahan i inteligentan izraz. Kako bi, zapravo, postalo lijepo. Rosie ju je jednom upitala što ona, točno, poučava - tae kwon do ili jujitsu ili 15 Peter Tosh (pravim imenom Winston Hubert McIntosh; 1944.-1987.), jedan od pionira reggae glazbe i rastafarijanskog pokreta, osnovao grupu The Wailers s Bo bom Marleyom i Bunnvjem Wailerom. Ubijen 1987. godine. 16 Industrijski kolač, krajnje nezdrava, sintetska hrana.

karate? Ili moţda neku drugu disciplinu? Gert je samo slegnula ramenima. "Pomalo od svega", rekla je. "Ostatke." Sad je stol za stolni tenis bio odmaknut u stranu a sredina poda sobe za rekreaciju pokrivena sivim strunjačama. Osam ili devet stolaca na rasklapanje bilo je postavljeno duţ jednog zida obloţenog borovinom, između prastarog sterea i pretpovijesnog televizora u boji, na kojem je sve izgledalo ili blijedozeleno ili blijedoruţičasto. Jedini trenutno zauzet stolac bio je onaj na kojem je sjedila Pam. S knjigom u krilu, kose povezane u rep komadom plave vune i čedno skupljenih koljena, izgledala je kao djevojka na školskom plesu koju nitko ne poziva plesati. Rosie sjedne pokraj nje i nasloni svoju umotanu sliku na goljenice. Gert, najmanje stotinu trideset kilograma, i Cynthia, koja bi prevagnula pedeset kilograma samo kad bi na sebe natovarila Georgia Giantse1 i punu naprtnjaču, kruţile su jedna oko druge. Cynthia je soptala i smiješila se od uha do uha. Gert je bila mirna i tiha, malčice pognuta ondje gdje nije imala struka, ispruţenih ruku. Rosie ih je gledala, s osjećajem i veselja i nelagode. Kao da promatraš vjevericu kako vreba medvjeda. "Zabrinula sam se zbog tebe", reče Pam. "Zapravo sam namjeravala organizirati potjeru." "Provela sam silno zanimljivo poslijepodne. A ti? Kako se osjećaš?" "Bolje. Po mom mišljenju, aspirin je odgovor na sve svjetske probleme. No nisam vaţna ja, što se dogodilo tebi? Zračiš!" "Zaista?" "Zaista. Da čujem. Zašto?" "Da vidimo", reče Rosie. Počne nabrajati na prste. " Otkrila sam da je moj zaručnički prsten laţan, zamijenila sam ga za umjetničku sliku - objesit ću je u svoj novi stan kad ga dobijem - ponudili su mi posao..." Ona zastane - sračunata stanka - pa doda: "A i upoznala sam nekog zanimljivog. " Pam je pogleda raširenih očiju. "Izmišljaš!" "Ne. Kunem se Bogom. Nemoj početi pripremati raţanj, zec ima najmanje šezdeset pet godina." Govorila je o Robbieju Leffertsu, ali slika koju joj njezin mozak nakratko pošalje bila je ona Billa Steinera, mladića u plavom svilenom prsluku zanimljivih očiju. Ali to je smiješno. U ovom trenutku ljubav joj je potrebna koliko i rak pluća. Usto, nije li zaključila da je Steiner najmanje sedam godina mlađi od nje? Pravo dijete. "On mi je ponudio posao. Zove se Robbie Lefferts. Ali prestanimo o njemu - hoćeš li vidjeti moju novu sliku?" "Ma daj više!" reče Gert iz sredine sobe. Zvučala je i ljubazno i uzrujano. "Ovo nije plesna škola, dušo." Posljednja riječ zazvuči kao dušoh. Cynthia navali na nju, a rub njezina prevelikog bodija zaleprša za njom. Gert se okrene postrance, uhvati djevojku dvobojne kose za podlaktice i prebaci je. Cynthia se okrene u zraku i prizemlji na leđa. "Jupi!" reče ona i skoči na noge poput gumene lutke. "Ne, ne ţelim vidjeti tvoju sliku", reče Pam. "Osim ako je na njoj muškarac. Zaista

ima šezdeset pet godina? Sumnjam!" "Moţda je i stariji", reče Rosie. "No bio je još jedan. On mije rekao da je dijamant u mom prstenu zapravo cirkon. Tad mi ga je zamijenio za sliku." Ona zastane. "On nije imao šezdeset pet godina." "Kako je izgledao?" "Oči boje lješnjaka", reče Rosie i sagne se nad svoju sliku. "No više ni riječi dok mi ne kaţeš što misliš o ovome." "Rosie, ne gnjavi!" Rosie se široko nasmiješi - skoro je zaboravila uţitke bezazlenog zadirkivanja - i nastavi skidati omot kojim je Bili Steiner briţljivo omotao prvu pametnu stvar koju je kupila u svom novom ţivotu. "U redu", Gert reče Cynthiji koja je ponovno kruţila oko nje. Gert je polako poskakivala na svojim velikim smeđim stopalima. Grudi su joj se dizale i spuštale poput oceanskih valova ispod bijele pamučne majice koju je imala na sebi. "Vidjela si kako se to radi, sad učini. Zapamti, ti mene ne moţeš prebaciti - prcknedla kao ti završila bi u gipsu kad bi pokušala prebaciti gromadu poput mene - ali mi moţeš pomoći da samu sebe prebacim. Spremna?" "Spremna, na zapovijed", reče Cynthia. Osmijeh joj se raširi i otkrije sićušne obijesne bijele zube. Rosie su izgledali poput zuba neke male no opasne ţivotinje: mungosa, primjerice. "Gertrude I Soshaw, navali!" Gert nasrne. Cynthia je pograbi za mesnate podlaktice, okrene , plosnat, dječački bok u obilje Gertine slabine pouzdanjem za koje je Rosie znala da nikad neće postići... odjedanput se Gert nađe u zraku, prevrne se, prikaza u bijeloj majici i sivom donjem dijelu trenirke. Majica se povuče nagore i otkrije najveći grudnjak koji je Rosie ikad vidjela; krem košarice od Ivere izgledale su kao artiljerijske granate iz Prvog svjetskog rata. Kad je Gert udarila o strunjače, soba se zatrese. "To!" vrisne Cynthia, plešući gipko po sobi i mašući sklopljenim rukama iznad glave. "Velika mama pada! To! TO! Počinje odbrojavanje! Počinje odbroja-" Smiješeći se - rijedak izraz na njezinu licu koji ga je pretvorio u nešto prestrašno - Gert raširi svoje noge nalik deblima i podigne Cynthiju iznad glave pa je počne okretati poput avionske elise. "Auuuu, povratit ću!" vrisne Cynthia ali se i ona smijala. Pretvorila se u mrlju zeleno-narančaste kose i psihodeličnog bodija. "Auuu, sve ću IZBACITI iz sebe!" "Gert, bilo bi dovoljno", tiho reče neki glas. Bila je to Anna Stevenson, koja je stajala u podnoţju stuba. Ponovno je bila odjevena u crno-bijelu kombinaciju (Rosie ju je vidjela u drugim kombinacijama, ali malokad), ovog puta crne hlače koje su se suţavale prema dolje i bijelu svilenu bluzu dugih rukava i visokog ovratnika. Rosie joj je zavidjela na eleganciji. I Ivijek je zavi djela Anninoj eleganciji. Malo postiđeno, Gert njeţno poloţi Cynthiju na noge. "Dobro sam, Anna", reče Cynthia. Zatetura četiri cik-cak koraka preko strunjače,

posrne, sjedne i zacereka se. "Vidim", reče Anna suho. "Prebacila sam Gert", reče ona. "Trebala si to vidjeti. Mislim da mi je to bilo najveće uzbuđenje ţivota. Poštenja mi." "Uvjerena sam u to, ali Gert bi ti rekla da je ona samu sebe prebacila", reče Anna. "Ti si joj samo pomogla učiniti što je njezino tijelo ionako ţeljelo učiniti." "Vjerojatno", reče Cynthia. Oprezno se osovi na noge, pa istog trena ljosne na tur (ono što je od njega imala) i ponovno se zacereka. "Boţe, kao da je netko stavio cijelu sobu na gramofon." Anna prijeđe preko sobe do Rosie i Pam. "Što to imaš?" upita Rosie. "Sliku. Kupila sam je danas poslije podne. Za moj novi stan, kad ga dobijem. Moju garsonijeru." A tad, pomalo strašljivo, doda: "Što misliš o njoj?" "Ne znam - odnesimo je na svjetlo." Anna podigne sliku drţeći je za okvir, odnese je preko sobe i postavi na stol za stolni tenis. Pet ţena se okupe oko nje u polukrugu. Ne, shvati Rosie, pogledavši oko sebe, sad ih je sedam. Robin St James i Consuelo Delgao sišle su i pridruţile im se - stajale su iza Cynthije, gledale preko njezinih uskih, ptičjih ramena. Rosie je čekala da netko razbije tišinu - uzdala se u Cynthiju - a kad to nitko nije učinio i šutnja se otegla, počela je osjećati nervozu. "Pa?" upita ona naposljetku. "Što kaţete? Neka netko nešto kaţe." "Ĉudna slika", reče Anna. "Aha", sloţi se Cynthia. "Neobična. Mislim da sam već vidjela sličnu." Anna je gledala u Rosie. "Rosie, zašto sije kupila?" Rosie slegne ramenima, još nervoznija. "Mislim da zapravo ne znam objasniti. Kao da me zazvala." Anna je iznenadi - i uvelike joj olakša situaciju -jer joj se nasmiješi i kimne glavom. "Da. Mislim da zapravo zato postoji umjetnost. Nije tako samo sa slikama - isto vrijedi za knjige i pripovijetke i kipove pa čak i dvorce u pijesku. Neke nas stvari zovu, i to je to. Kao da ljudi koji su ih načinili govore u našim glavama. Ali ova slika... lijepa ti je, Rosie?" Rosie pogleda sliku, pokušavajući je vidjeti kao u zalagaonici, kad joj je njezin nijemi jezik progovorio takvom snagom da se sledila a sve misli pomele iz glave. Pogleda u plavokosu ţenu u grimiznoj togi (ili tunici - tako ju je nazvao gospodin Lefferts) kako stoji u visokoj travi na vrhu brda, ponovno primijeti pletenicu koja je visjela po sredini njezinih leđa i zlatnu grivnu iznad desnog lakta. Tad pogledom sklizne prema ruševinama hrama i prevrnutom (boţanstvu) kipu u podnoţju brijega. Ono u što je gledala ţena u togi. Kako znaš da u to gleda? Kako bi to mogla znati? Ne vidiš joj lice! To je, naravno, bila istina... ali u što bi inače gledala? "Ne", reče Rosie. "Nisam je kupila zato što mije lijepa. Kupila sam je jer mi se

učinila moćnom. U tome kako me ukopala na mjestu bilo je snage. Misliš li da slika mora biti lijepa da bi bila dobra?" "Ne", reče Consuelo. "Sjeti se Jacksona Pollocka. Njegove slike nisu bile o ljepoti, nego o energiji. Ili Diane Arbus, što kaţete na nju?" "Tko je ona?" upita Cynthia. "Ţena fotograf koja se proslavila fotografijama ţena s bradom i patuljaka koji puše cigarete." "Oh." Cynthia razmisli o ovome a tad joj se lice ozari kad se nečeg sjetila. "Vidjela sam jednom sliku, na jednoj zabavi gdje sam posluţivala pića. U nekoj umjetničkoj galeriji. Od nekog tipa po imenu Applethorpe, Robert Applethorpe, i znate što je bilo na slici? Jedan tip guta drugom onu stvar! Ozbiljno! Nije to bilo laţirano, kao u seksi časopisima. Hoću reći, taj se tip trudio, svojski se prihvatio posla, radio prekovremeno. Nikad ne bih pomislila da muškarac moţe zagurati toliki komad kobasice u svoje—" "Mapplethorpe", suho će Anna. "Ha?" "Mapplethorpe, a ne Applethorpe. " "Ah da. Vjerojatno je tako." "Mrtav je." "Da?" upita Cynthia. "Što ga je dotuklo?" "AIDS." Anna je još gledala u Rosienu sliku i govorila odsutno. "Medu nekim ljudima poznata pod nazivom kobasičja bolest." "Rekla si da si već vidjela sliku sličnu Rosienoj", zabrunda Gert. "Gdje, prcknedlo? Nekoj umjetničkoj galeriji?" "Ne." Dok su razgovarali o Mapplethorpeu, Cynthia je samo izgledala kao da je razgovor zanima; sad joj ruţičasta boja oblije obraze a rupice se pojave u kutovima usta koje se razvuku u obranaški smiješak. "I nije bila zapravo ista, ali..." "Hajde, reci", reče Rose. "Pa, moj tata je bio metodistički svećenik u Bakersfieldu", reče Cynthia. "U Bakersfieldu u Kaliforniji, ja sam odande. Ţivjeli smo u ţupnom dvoru i ondje je bilo puno starih slika u prizemnim sobama za okupljanja. Na nekima su bili naši predsjednici, na nekima cvijeće a na nekima psi. To nije bilo vaţno. Slike su bile predmeti koji su visjeli na zidovima da ne bi izgledali goli." Rosie kimne glavom, sjetivši se slika koje su okruţivale njezinu na prašnjavim policama u zalagaonici - gondole u Veneciji, voće u zdjelama, psi i lisice. Predmeti za objesiti na zidove kako ne bi izgledali previše goli. Usta bez jezika. "Alije bila jedna... zvala se..." Ona se namršti, pokušavajući se sjetiti. "Mislim da se zvala De Soto gleda na zapad Na njoj je bio prikazan taj istraţivač u nepromočivim hlačama i šeširu poput lonca kako stoji na vrhu stijene a Indijanci oko njega. A on gleda preko kilometara šuma prema velikoj silnoj rijeci. Vjerojatno Mississippiju. Ali

znate... stvar je u tome..." Pogleda ih nesigurno. Obrazi su joj se još jače zarumenjeli a smiješka je nestalo. Debeli povoj preko njezina uha izgledao je jako bijelo, jako ondje, poput nekog neobičnog modnog detalja nakalemljenog na njezinu glavu i Rosie se uhvati kako razmišlja - ne prvi put nakon njezina dolaska u K & S - zašto je toliko muškaraca tako bezobzirno. Što im je? Je li to zbog nekog propusta ili zloće koju im se nehotice usadilo, poput neispravnog čipa u računalo? "Nastavi, Cynthia", reče Anna. "Nećemo se smijati. Ţarne?" Ţene odmahnu glavama. Cynthia sklopi ruke na leđima poput djevojčice koju su prozvali da recitira pred cijelim razredom. "Pa", reče ona, puno tišim glasom od uobičajenog, "kao da je rijeka tekla, to me oduševilo. Slika je bila u prostoriji u kojoj je moj otac odrţavao vjeronauk četvrtkom navečer i ja bih otišla onamo i kadšto prosjedila ispred te slike sat vremena ili više, gledala u nju kao u televizor. Gledala sam rijeku kako teče... ili čekala da vidim hoće li poteći. Sad se ne mogu sjetiti točno, ali imala sam samo devet ili deset godina. No sjećam se da sam mislila da će, ako rijeka zaista teče, splav ili brod ili indijanski kanu prije ili poslije proći a tad ću znati sigurno. Ali sam jednog dana ušla a slike više nije bilo. Puf! Mislim da je moja majka zavirila u sobu i ugledala me kako sjedim ispred slike, znate, i—" "Zabrinula se i odnijela je", reče Robin. "Aha, vjerojatno je bacila u smeće", reče Cynthia. "Bila sam mala. Ali me tvoja slika, Rosie, podsjeća na nju." Pam se zaškilji u sliku iz blizine. "Aha", reče ona, "nije ni čudo. Vidim kako ţena diše." Sve se tad nasmiju a Rosie zajedno s njima. "Ne, nije zbog toga", reče Cynthia. "Nego... izgleda malo staromodno... kao slika u školi... a i izblijedjela je. Osim oblaka i njezine , haljine, izblijedjela je. Na mojoj slici s De Sotom sve je bilo blijedo osim rijeke. Rijeka je bila ţive srebrne boje. Izgledala je više ondje od ostatka slike." Gert se okrene Rosie. "Ispričaj nam o tvom zaposlenju. Ĉula sam te kad si rekla da si dobila posao." "Sve nam ispričaj", reče Pam. "Da", reče Anna. "Sve nam ispričaj a poslije bi mogla doći u moj ured na nekoliko minuta." "Je li... je li zbog onoga što dugo čekam?" Anna se nasmiješi. "Zapravo, mislim da jest."

8 "GARSONIJERA JE OPTIMALNE VELIĈINE, JEDNA OD NAJBOLJIH S NAŠEG popisa i nadam se da ćeš se oduševiti kao ja", reče Anna. Na uglu njezina radnog stola, na rubu, prijeteći da svakog časa padne, stajala je hrpa letaka koji su najavljivali predstojeći tradicionalni ljetni piknik i koncert 'Kćeri i sestara', događaj koji je djelomice bio dobrotvorna priredba, djelomice prigoda za druţenje sa susjedstvom a djelomice proslava. Anna uzme jedan letak, okrene ga i na brzinu skicira stan. "Kuhinja je ovdje, ormar s ugrađenim krevetom ovdje, a ovdje mali dnevni boravak. Ovo je kupaonica. Jedva dovoljna da se okreneš u njoj, a da bi sjela na školjku morat ćeš staviti noge u tuš-kabinu, ali je tvoja. " "Da", promrmlja Rosie. "Moja." Počne je obuzimati osjećaj koji nije tjednima osjetila - da je sve ovo predivan san i da će se svakog trenutka ponovno probuditi pokraj Normana. "Pogled je lijep - nije Lake Drive, naravno, ali Bryant Park je jako lijep, posebice ljeti. Drugi kat. Susjedstvo se malo otrčalo osamdesetih godina, ali se sad oporavlja." "Kao da si ondje ţivjela", reče Rosie. Anna slegne ramenima - njeţnim, ljupkim pokretom - i nacrta predvorje ispred sobe, pa stube. Crtala je bez suvišnih poteza i crtačkih ukrasa. Progovori ne podiţući pogled. "Bila sam ondje puno puta", reče ona, "ali ti naravno nisi mislila na to, zar ne?" "Ne." "Djelić mene odlazi sa svakom ţenom kad ode. Vjerojatno to zvuči sladunjavo, ali baš me briga. To je istina i to je jedino vaţno. Što kaţeš?" Rosie se ne odupre porivu i zagrli je ali istog trenutka poţali kad osjeti kako se Anna ukočila. Nisam to trebala učiniti, pomisli ona kad se odmaknula. Trebala sam znati. Doista. Anna Stevenson bila je ljubazna, u to Rosie nije ni najmanje sumnjala - a moţda je čak bilo u njoj i nešto svetačko - ali je bilo i te čudne oholosti a i još nečeg: Anna nije voljela ljude u svom prostoru. Anna osobito nije voljela da je se dodiruje. "Oprosti", reče ona i povuče se. "Ne budi smiješna", otresito će Anna. "Što kaţeš?" "Predivno", reče Rosie. Anna se nasmiješi i nestane one male nelagode. Ona nacrta X na zidu dnevnog boravka, pokraj majušnog pravokutnika koji je predstavljao jedini prozor u sobi. "Tvoja nova slika... kladim se da ćeš zaključiti da joj je mjesto baš ovdje. " "Kladim se da hoću." Anna odloţi olovku. "Silno mi je drago da sam ti mogla pomoći, Rosie, i tako mije drago da si došla k nama. Izvoli, cmizdriš." Ponovno ona kutija papirnatih maramica, ali je Rosie sumnjala da je riječ o kutiji koju joj je Anna pruţila za prvog

razgovora u ovoj sobi; bila je uvjerena da se ovdje trošilo puno papirnatih maramica. Ona uzme jednu i obriše oči. "Spasila si mi ţivot, znaš", reče promuklo. "Spasila si mi ţivot i nikad ti to neću zaboraviti." "Laskavo ali netočno", reče Anna svojim suhim, mirnim glasom. "Spasila sam ti ţivot kao što je Cynthia prebacila Gert u sobi za rekreaciju. Spasila si ţivot sama sebi kad si riskirala i ostavila čovjeka koji te tukao." "Ipak, hvala. Samo zato što si ovdje." "Nema na čemu", reče Anna i jedini put tijekom njezina boravka u K & S, Rosie ugleda suze u očima Anne Stevenson. Ona pruţi kutiju s papirnatim maramicama natrag preko stola uz mali smiješak. "Izvoli", reče. "Ĉini se da i ti cmizdriš." Anna se nasmije, izvadi maramicu, iskoristi je, i baci u koš za otpatke. "Mrzim plakati. To je moja najskrivenija, najdublja tajna. Svako malo mislim da sam se riješila toga, sigurno sam se riješila toga, a tad to ponovno učinim. Tako se osjećam i u vezi s muškarcima." Jedan kratki trenutak Rosie se uhvati kako misli na Billa Steinera i njegove oči boje lješnjaka. Anna ponovno uzme olovku i načrčka nešto ispod skice stana koji je nacrtala. Tad pruţi papir Rosie. Dopisala je adresu: Ulica Trenton 897. "Ondje ţiviš", reče Anna. "Na drugoj je strani grada, ali sad se snalaziš s autobusima, ţarne?" Smiješeći se - i usput malko plačući - Rosie kimne glavom. "Moţeš dati svoju adresu nekim ţenama s kojima si se ovdje sprijateljila a jednog dana i ljudima s kojima ćeš se sprijateljiti izvan ove kuće, ali sad je znamo samo nas dvije." Njezine se riječi učine Rosie poput pripremljenog govora - oproštajnog. "Ljudi koji ti se pojave u stanu neće ovdje doznati kako doći onamo. Tako postupamo u K & S-u. Nakon dvadeset godina rada sa zlostavljanim ţenama, uvjerena sam da je to jedini način." Pam je sve to već rastumačila Rosie; a učinile su to i Consuelo Delgado i Robin St James. To se dogodilo na 'satu zafrkancije', kako su stanovnice nazivale večernje kućanske poslove u K & S-u, no upute zapravo nisu Rosie bile potrebne; bilo je potrebno samo tri ili četiri seanse grupne terapije da osoba normalne inteligencije nauči uglavnom sve što je potrebno znati o protokolu. Postojao je Annin popis a postojala su i Annina pravila. "Koliko te on brine?" upita Anna. Rosiena pozornost malo je odlutala; sad se u sekundi vrati. Najprije nije bila sigurna o čemu Anna govori. "Tvoj muţ - koliko te brine? Znam da si se prva dva-tri tjedna bojala da će doći za tobom... da će ti 'ući u trag', kako si se ti izrazila. Sto sad o tome misliš?" Rosie se zamisli nad tim pitanjem. Kao prvo, bojati se nije bila primjerena riječ

kojom bi se mogli izraziti njezini osjećaji o Normanu u prvih tjedan-dva u K & S-u; čak ni riječ uţasavati ne bi potpuno odgovarala, jer su jezgro njezinih osjećaja u vezi s njim obavijali - i donekle mijenjali - drugi osjećaji: stid zbog neuspjelog braka, čeţnja za onih nekoliko stvari do kojih joj je bilo silno stalo (primjerice Poohova stolca), osjećaj euforične slobode koji kao da se svakodnevno obnavljao u neko doba, te olakšanje tako hladno da je bilo na određen način uţasno; olakšanje koje vjerojatno osjeća hodač po ţici koji se zaljulja na rubu ravnoteţe pri prelasku preko dubokog kanjona... a tad je povrati. No strah je bio osnovni ton; u to nije bilo sumnje. U prva dva tjedna u K & S-u, ponavljao joj se uvijek isti san: sjedila je u pletenom stolcu na trijemu kad bi se ispred kuće zaustavila nova crvena Sentra. Vozačeva bi se vrata otvorila i izašao bi Norman, bio je odjeven u crnu pamučnu majicu s otisnutim zemljovidom Juţnog Vijetnama. Katkad bi tekst ispod zemljovida glasio DOM JE GDJE JE SRCE, a kadšto BESKUĆNIK S AIDSOM. Hlače su mu bile poprskane krvlju. Sićušne kosti - nalik kostima prstiju - klatile su mu se s uski. U jednoj je ruci drţao nekakvu masku koja je bila poprskana krvlju i tamnim komadićima mesa. Pokušala bi ustati iz stolca u kojem je sjedila, ali nije mogla; kao da je bila oduzeta. Mogla je samo sjediti i gledati ga kako joj polako prilazi dok mu naušnice od kostiju poskakuju. Mogla je samo sjediti ondje dok joj je on govorio da ţeli s njom porazgovarati izbliza. On bi se nasmiješio i ona bi ugledala da su mu i zubi krvavi. "Rosie?" blago upita Anna. "Jesi li ovdje?" "Da", reče ona, brzo izgovorivši to bez daha. "Ovdje sam i da, još ga se bojim." "Znaš, to ne iznenađuje. Pretpostavljam da ćeš ga se na nekoj razini uvijek bojati. Ali će sve biti u redu budeš li imala na umu da ćeš prolaziti kroz sve dulja i dulja razdoblja u kojima se nećeš ničeg bojati... i kad nećeš čak ni pomisliti na njega. Ali zapravo te nisam to pitala. Pitala sam te bojiš li se još da će doći za tobom." Da, još se bojala. Ne, ne kao prije. U proteklih četrnaest godina čula je puno njegovih telefonskih razgovora vezanih uz njegov posao i čula je njega i njegove kolege kako raspravljaju o mnogim slučajevima, katkad u sobi za rekreaciju, kadšto na trijemu. Jedva bi je primijetili kad bi im donijela termosicu s vrućom kavom ili nove boce piva. U tim razgovorima je skoro uvijek Norman vodio glavnu riječ, brza i nestrpljiva glasa dok bi se naginjao preko stola s bocom piva napola sakrivenom u velikoj šaci, poţurujući ostale, odbacujući njihove sumnje, odbijajući razmisliti o njihovim pretpostavkama. U rijetkim bi prigodama čak i s njom porazgovarao o nekom slučaju. Dabome, nisu ga zanimale njezine ideje, ali je ona bila priručni zid o koji su se mogle odbijati njegove. Bio je brz, čovjek koji je ţelio rezultate jučer i bio sklon gubiti zanimanje za slučaj nakon tri tjedna. Takve bi slučajeve nazivao onako kako je Gert nazvala elemente samoobrane koje je pokazivala: ostaci. Je li i ona za njega već ostatak? Koliko je u to ţeljela vjerovati. Koliko se trudila. A opet, nije joj... sasma...

uspijevalo. "Ne znam", reče ona. "Dio mene misli da bi se već pojavio da se namjerava pojaviti. Ali drugi dio misli da me vjerojatno još traţi. A on nije vozač kamiona ili vodoinstalater; on je policajac. On zna kako se ljude traţi." Anna kimne glavom. "Da, znam. To ga čini posebice opasnim a to znači da ćeš morati biti iznimno oprezna. A i vaţno je da zapamtiš da nisi sama. Dani kad si bila za tebe su prošlost, Rosie. Hoćeš li zapamtiti to?" "Da." "Jesi li sigurna?" "Da." "A ako se on ipak pojavi, što ćeš učiniti?" "Zalupiti mu vrata u lice i zaključati ih." "A zatim?" "Nazvati 911." "Bez oklijevanja?" "Ni trenutka", reče ona i to je bila istina, ali bi se bojala. Zašto? Jer je Norman policajac a i oni bi bili policajci, ljudi koje bi nazvala. Jer je znala da Norman zna kako postići što ţeli - on je bio prvorazredni pas tragač. Zbog onog što joj je Norman uporno ponavljao: da su svi murjaci braća. "A nakon što nazoveš 911? Što ćeš tad učiniti?" "Nazvati tebe." Anna kimne glavom. "Sve će biti u redu. U najboljem redu." "Znam." Rekla je to s uvjerenjem, ali je dio nje još dvojio... uvijek će dvojiti, pretpostavljala je ona, osim ako se on ne pojavi pa to prestane biti predmetom nagađanja. Dogodi li se to, hoće li ovaj ţivot koji je proţivjela u posljednjih mjesec i pol - K & S, hotel Whitestone, Anna, njezine nove prijateljice - izblijedjeli poput sna kad se probudi u trenutku kad se jednu večer začuje kucanje, ona otvori vrata i ugleda Normana? Je li to bilo moguće? Rosie svrne pogled na svoju sliku, naslonjenu na zid pokraj uredskih vrata i shvati da nije. Slika je bila okrenuta licem prema zidu tako da se vidjela samo poleđina, ali shvati da je ipak vidi; slika ţene na brijegu, iznad nje olujno nebo, a ispod nje zarasle ruševine hrama, već joj se jasno usjekla u mozak, nimalo poput sna. Ništa ne moţe pretvoriti njezinu sliku u san. A uz malo sreće, na moja pitanja neću nikad morati dobiti odgovor, pomisli ona i lagano se nasmiješi. "Anna, a stanarina? Koliko?" "Tri stotine i dvadeset dolara mjesečno. Imaš li novaca za barem dva mjeseca?" "Da." Anna je to, naravno, znala; da Rosie nema dovoljno zaleta koji će joj osigurati sigurno uzlijetanje, ne bi ni vodile ovaj razgovor. "Jako razumno. Što se tiče stanarine, za početak imam."

"Za početak", ponovi Anna. Sloţi prste u obliku piramide ispod brade i upilji se preko pretrpanog stola u Rosie. "Što me podsjetilo na tvoj novi posao. Zvuči predivno, a istodobno i nekako..." "Neizvjesno? Privremeno?" Bile su to riječi koje su joj pale na um na povratku kući... zajedno s činjenicom da, usprkos oduševljenju Robbieja Leffertsa, ona zapravo nije sigurna moţe li ona raditi taj posao, a neće ni biti sigurna - ne sasma - do ponedjeljka ujutro. Anna kimne glavom. "To nisu riječi koje bih ja upotrijebila - zapravo, ne znam koje bi to riječi bile - ali će posluţiti. Hoću reći, ostaviš li posao u Whitestoneu, ne mogu ti sto posto jamčiti da mogu srediti da te ponovno prime, posebice u kratkom roku. Kao što dobro znaš, ovdje u K & S stalno pristiţu nove ţene i one moraju biti moj prioritet." "Dabome. To mi je jasno." "Naravno, učinila bih sve što mogu, ali—" "Ako ne upali ovo s poslom koji mi je ponudio gospodin Lefferts, potraţit ću posao kao konobarica", tiho će Rosie. "Leđa su mi bolje i mislim da bih mogla. Zahvaljujući Dawn, vjerojatno bih mogla dobiti noćnu smjenu u Seven-Eleven ili Piggly-Wiggly, ako dođe do toga." Dawn je bila Dawn Verecker, koja je drţala početnički tečaj za sluţbenike na registar kasi koja se nalazila u jednoj od straţnjih prostorija. Rosie je bila vrijedna učenica. Anna je još piljila u Rosie. "Ali ne smatraš da će do tog doći, zar ne?" "Ne." Ona uputi još jedan pogled svojoj slici. "Mislim da će sve biti u redu. Tvoj sam veliki duţnik..." "Znaš što ti je činiti u vezi s tim, zar ne?" "Šalji dalje." Anna kimne glavom. "Tako je. Ugledaš li inačicu sebe kako jednog dana ide niz ulicu - ţenu koja izgleda izgubljeno i prestrašeno od vlastite sjene - šalji dalje." "Anna, smijem li te nešto upitati?" "Što god ţeliš." "Rekla si da su tvoj i roditelji osnovali 'Kćeri i sestre'. Zašto? I zašto si ti nastavila? Ili, ako ti se više sviđa izraz 'šalji dalje'." Anna otvori jednu ladicu u stolu, prekopa po njoj i izvadi debelu knjigu. Dobaci je preko stola Rosie, koja je podigne i zagleda se u nju. Navru joj tako ţiva sjećanja, kao slike iz borbi koje se vrte u glavama ratnih veterana. U tom trenutku ne samo da se prisjetila vlage na unutarnjoj strani bedara, osjećaja sličnog laganim, zlokobnim poljupcima, nego kao da je to ponovno proţivljavala. Vidjela je Normanovu sjenu kako stoji u kuhinji i razgovara na telefon. Vidjela je kako njegovi prsti-sjenke nemirno poteţu ţicu-sjenu. Ĉula ga je kako govori osobi na drugom kraju da je naravno riječ o hitnom slučaju, ţena mu je trudna. A tad ga ugleda kako se vraća u sobu i počinje podizati dijelove knjige koju joj je istrgnuo iz ruke prije no što ju je

počeo udarati. Ista crvenokosa ţena bila je na naslovnici knjige koju joj je Anna dobacila. Sad je bila odjevena u plesnu večernju haljinu i u čvrstom stisku stasitog crnomanjastog muškarca ţarka oka koji je - bez sumnje - u prednji dio jahaćih hlača imao uguran par smotanih čarapa. U ovome je problem, rekao je Norman. Koliko sam ti puta rekao što mislim o takvom smeću? "Rose?" Bila je to Anna. Zvučala je zabrinuto. A zvučala je i jako daleko, poput glasova koje se katkad čuje u snovima. "Rose, dobro ti je?" Ona podigne pogled s knjige (Miseryn ljubavnik, objavljivao je naslov onim istim crvenim slovima, a ispod njega Najuspaljenica knjiga Paula Sheldona!) i prisili se nasmiješiti. "Da, dobro mi je. Ovo izgleda vatreno. " "Kostimirani ljubici su jedan od mojih skrivenih poroka", reče Anna. "Bolji su od čokolade jer ne debljaju, a muškarci u njima bolji su nego oni stvarni jer te ne nazivaju u četiri sata ujutro, pijani, i ne cvile da im pruţiš još jednu priliku. Ali su smeće a znaš li zašto?" Rosie odmahne glavom. "Zato što je u njima objašnjen cijeli svijet. Za sve postoje razlozi. Mogu biti nategnuti kao priče u tabloidima i mogu se protiviti svemu što iole inteligentna osoba zna o tome kako se ljudi ponašaju u ţivotu, ali su razlozi tu, o da. U knjizi kao što je Miseryn ljubavnik, ţena poput Anne Stevenson bez sumnje bi vodila 'Kćeri i sestre' jer je i sama bila zlostavljana ţena... ili zato što je to bila njezina majka. Ali ja nikad nisam bila zlostavljana, a koliko znam, nije bila ni moja majka. Moj me suprug često ignorirao - razveli smo se prije dvadeset godina u slučaju da ti Pam i Gert to nisu rekle - ali nikad zlostavljao. U ţivotu, Rosie, ljudi kadšto čine stvari, i dobre i loše, tek tako. Vjeruješ li to?" Rosie polako kimne glavom. Mislila je na sve one trenutke kad ju je Norman udario, nanio joj bol, rasplakao je... a tad bi joj jedne večeri, bez razloga, donio pet ruţa i izveo na večeru. Ako bi upitala zašto, kojim povodom, on bi najčešće samo slegnuo ramenima i rekao da baš 'ima volju počastiti je'. Drugim riječima, tek tako. Mama, zašto moram na spavanje u osam sati čak i ljeti kad je vani još dan? Tek tako. Tata, zašto je djeda morao umrijeti? Tek tako. Norman je bez sumnje smatrao da se tim povremenim čašćenjima i ludim izlascima moţe iskupiti za puno toga, da su oni ravnoteţa za ono što je on vjerojatno smatrao svojom "naprasitošću". Nikad nije znao (a ne bi ni shvatio da mu je i rekla) da su je oni uţasavali još više nego njegova ljutnja i njegovi napadi bijesa. S njima se barem znala nositi. "Mrzim ideju da sve što činimo, činimo zbog onoga što su ljudi učinili nama", Anna će zlovoljno. "To nam oduzima slobodnu volju, nimalo ne objašnjava povremene svece i vragove koje primjećujemo oko sebe, a usto, ne zvuči mi istinito. No dobro izgleda u knjigama poput ovih Paula Sheldona. Utješno je. Dopušta vjerovati, barem nakratko, da je Bog razborit i da se ništa zlo neće dogoditi ljudima

u knjizi koji su ti simpatični. Mogu li dobiti svoju knjigu? Večeras ću je pročitati do kraja. Uz puno vrućeg čaja. Litre." Rose se nasmiješi a Anna joj uzvrati osmijeh. "Doći ćeš na zabavu, zar ne, Rosie? Na Ettinger's Pier. Bit će nam potrebna pomoć. Kao i uvijek." "Ma naravno", reče Rosie. "Osim ako gospodin Lefferts ne zaključi da sam izniman talent i odredi da radim i subotom." "Sumnjam." Anna ustane i obiđe stol; i Rosie ustane. Sad kad je njihov razgovor bio pri svršetku, ona se sjeti najvaţnijeg pitanja. "Anna, kad se mogu useliti?" "Sutra, ako ţeliš." Anna se prigne i podigne sliku. Zagleda se zamišljeno u riječi napisane ugljenom na poleđini pa je okrene. "Rekla si da je čudna", reče Rosie. "Zašto?" Anna noktom kucne po staklu. "Zato što je ţena u središtu slike, a okrenuta je leđima. To mi se čini iznimno neobičnim pristupom za takvu sliku, koja je inače naslikana prilično konvencionalno." Ona pogleda u Rosie, a kad je nastavila govoriti, učini to kao da se ispričava. "Usto, zgrada u podnoţju brijega nije u perspektivi." "Da. Mladić koji mi je prodao sliku spomenuo je to. Gospodin Lefferts je rekao da je to vjerojatno namjerno učinjeno. U protivnom bi se neke pojedinosti izgubile." "Vjerojatno je tako." Ona se zagleda u sliku još nekoliko trenutaka. "Zaista ima nešto u njoj, zar ne? Punoće. " "Ne shvaćam što ţeliš reći." Anna se nasmije. "Ni ja... samo ima nešto u njoj što me podsjeća na moje ljubice. Snaţni muškarci, pohotljive ţene, hormona na kile. Punoća je jedina riječ koja pribliţno opisuje ono što ţelim reći. Zatišje pred buru. Vjerojatno zbog neba." Ona ponovno okrene sliku i zagleda se u riječi napisane ugljenom. "Je li ti to privuklo pozornost? Tvoje ime?" "Ne", reče Rosie. "Kad sam vidjela Rose Madder na poleđini, već sam znala da ţelim tu sliku." Ona se nasmiješi. "Vjerojatno slučajnost - nedopuštena u ljubavnim romanima kakve ti voliš." "Shvaćam." Ali Anna nije izgledala kao da shvaća, ne sasma. Prijeđe jagodicom palca preko štampanih slova. Lako ih se brisalo. "Da", reče Rose. Odjedanput, bez ikakva razloga, osjetila se nelagodno. Kao da je, negdje daleko u onoj drugoj vremenskoj zoni, gdje je večer već pala, jedan muškarac pomislio na nju. "Rose je prilično često ime - nije kao Evangeline ili Petronella." "Vjerojatno si u pravu." Anna joj pruţi sliku. "Ali je ipak čudno to s ugljenom kojim je napisano."

"Kako čudno?" "Ugljen se tako lako briše. Ako nije zaštićen - a riječi na poleđini tvoje slike nisu - ubrzo se pretvori u mrlju. Riječi Rose Madder sigurno su nedavno napisane na poleđini. Ali zašto? Sama slika ne izgleda nova; stara je najmanje četrdeset godina, a moţda osamdeset ili stotinu. A k tome je nešto na njoj čudno." "Što?" "Nema umjetnikova potpisa", reče Anna.

ČETVRTI DIO DIVOVSKA RAŽA 1 NORMAN JE OTIŠAO OD KUĆE U NEDJEUU, DAN PRIJE NO ŠTO JE ROSIE TREBALA početi raditi na novom radnom mjestu... posao za koji još nije bila potpuno sigurna moţe liga obavljati. Krenuo je autobusom Continental Expressa s polaskom u 11:05. Nije bila riječ o štedljivosti nego o nečemu od ţivotne vaţnosti - uvući se u Rosinu glavu. Norman si još nije mogao priznati kako ga je silno uzdrmao njezin potpuno neočekivan bijeg. Pokušao se uvjeriti da se uzrujao zbog bankovne kartice - samo zbog tog i ničeg više - ali je u srcu znao da je posrijedi nešto drugo. Uzrujao se jer nije ništa naslutio. Ni najmanjeg predosjećaj a. Velik dio njihova braka znao je za svaku njezinu misao na javi a i većinu njezinih snova. To što se to promijenilo izluđivalo ga je. Njegov najveći strah - nepriznat ali ne potpuno skriven od dublje struje njegovih misli - bio je da je bijeg planirala tjednima, mjesecima, moţda čak i godinu dana. Da je znao istinu o tome kako je i zašto otišla (drugim riječima, da je znao za kap krvi), vjerojatno bi ga to utješilo. A moţda bi ga još jače uznemirilo. Bez obzira na to, shvatio je da je njegov prvi poriv - da skine supruţničku kapu i natakne detektivsku - bila loša zamisao. Nakon telefonskog poziva Olivera Robbinsa, shvatio je da treba skinuti obje kape i nataknuti njezinu. Morat će misliti kao ona, a voziti se autobusom kojim je ona otputovala bio je početak. On se popne u autobus s malom putnom torbom u ruci i stane pokraj vozačeva sjedišta, gledajući niz prolaz.

"A da se makneš, prijatelju?" upita muškarac iza njega. "Ţeliš doznati kako je imati slomljeni nos?" odgovori Norman kao iz topa. Ĉovjek iza njega nije na to imao ništa reći. Ostane stajati još trenutak-dva, razmišljajući na koje bi sjedalo (ona) sjeo, pa krene niz prolaz. Ona ne bi otišla sasma otraga; njegova osjetljiva Rose nikad ne bi sjela na sjedište blizu zahoda osim ako bi sva mjesta bila zauzeta, a Normanov dobri prijatelj Oliver Robbins (od koga je kupio kartu, baš kao i ona) uvjerio ga je da je autobus u 11:05 malokad pun. A ne bi ni sjela iznad kotača (odveć truckanja) a ni preblizu naprijed (previše upadno). Ne, njoj bi odgovaralo negdje u sredini, na lijevoj strani autobusa, jer je ljevakinja, a ljudi koji misle da biraju nasumce često odabiru stranu svoje dominantne ruke. Radeći kao policajac, Norman je počeo vjerovati da je telepatija potpuno moguća, ali da je teška ili nemoguća, ako se natakne pogrešna kapa. Mora se ući u glavu osobe za kojom tragaš poput neke male krtice i osluškivati ne otkucaje srca nego asocijacije: ne misli, nego način razmišljanja. A kad naposljetku do tog dođeš, moţeš poći prečicom - moţeš presjeći zavoj misli tvog plijena i jedne noći, kad se on ili ona tome najmanje nada, eto te, zakorakneš iza vrata... ili leţiš ispod kreveta drţeći noţ u ruci, spreman ga sjuriti kroz madrac čim opruge zaškripe i bijedni kreten (u ovom slučaju kretenka) legne. "Kad najmanje očekuješ", Norman promrmlja kad je sjeo, nadao se, na njezino sjedište. Svidio mu se zvuk tih riječi, pa ponovi kad je autobus počeo natraške izlaziti sa svog perona, spreman krenuti na zapad: "Kad najmanje očekuješ. " Bilo je to dugo putovanje, ali je prilično u njemu uţivao. Dvaput je izašao i otišao na zahod na odmorištima iako mu zapravo nije bila nuţda, jer je znao da bi ona trebala ići, a ne bi otišla na zahod u autobusu. Rose je bila gadljiva ali je Rose imala i slabe bubrege. Vjerojatno genetski dar njezine pokojne majke, koja je Normanu uvijek izgledala kao kuja koja ne moţe proći pokraj grma a da se ne zaustavi, digne nogu i popisa se. Na drugom odmorištu on ugleda šestero ljudi okupljenih oko pepeljare kod ugla zgrade. Na trenutak se čeznutljivo zagleda u njih, pa prođe pokraj njih i uđe u restoran. Umirao je od ţelje za dimom, ali Rose ne bi; nije imala tu naviku. Umjesto toga on se zaustavi i opipa nekoliko plišanih ţivotinja jer je Rose voljela takve gluposti a tad kupi dţepno izdanje kriminalističkog romana s police pokraj vrata jer je ona katkad čitala ta sranja. Milijun puta joj je rekao da stvarni posao policije nimalo ne sliči glupostima u tim knjigama i ona bi se uvijek sloţila s njim - ako on tako kaţe, mora biti istina - ali ih je svejedno nastavljala čitati. Ne bi se odveć iznenadio kad bi doznao da je Rosie okretala istu ovu policu, odabrala knjigu s nje... a tad je nevoljko vratila, ne ţeleći potrošiti pet dolara na trosatnu zabavu kad ima tako malo novca a toliko puno neodgovorenih pitanja. Pojede salatu, prisilivši se da pritom čita knjigu a tad se vrati na svoje sjedište u autobusu. Uskoro su ponovno krenuli. Norman je sjedio s knjigom u krilu, promatrao sve šira polja kako je urbanizirani istok gubio snagu. Vratio je sat unazad kad ih je vozač obavijestio da je vrijeme za to, ne zato što bi hajao za vremenske zone (idućih tridesetak dana ravnat će se prema svom vremenu) nego zato što bi Rose to učinila. On podigne knjigu, pročita kako je vikar našao leš u vrtu, dosadi mu pa je ponovno spusti. No to je bilo samo na površini. U duši mu uopće nije bilo dosadno. U duši se osjećao čudno poput Zlatokose iz stare dječje bajke. Sjedio je u stolcu Bebe Medvjedića, drţao u krilu knjigu Bebe Medvjedića

u potrazi za kućicom Bebe Medvjedića. Uskoro, bude li sve išlo po planu, leţat će skriven ispod krevetića Bebe Medvjedića. "Kad to najmanje očekuješ", reče on. "Kad to najmanje očekuješ. " On siđe s autobusa u ranim jutarnjim satima i stane odmah iza vrata, prelazeći pogledom po šupljoj čekaonici visokih stropova, pokušavajući ne reagirati kao policajac na svodnike i uličarke, muške kurve i prosjake, pokušavajući ih vidjeti onako kako ih je ona vidjela, kad je sišla s istog autobusa i ušla u ovu istu čekaonicu, u ovaj isti sat, kad je ljudska priroda uvijek na niskim granama. Stajao je ondje i prepuštao se da ga taj svijet zapljusne: izgledom, mirisom, okusom i dodirom. Tko sam ja? upita se on. Rose Daniels, odgovori on. Kako se osjećam? Maleno. Izgubljeno. I prestrašeno. To je ono najvaţnije. Prestrašena sam skroznaskroz. Na trenutak ga obuzme uţasna pomisao: a što ako se, u strahu i panici, Rose obratila pogrešnoj osobi? To je bilo moguće; za određeni tip zlikovaca, ovakva mjesta bila su pojilišta. Što ako ju je ta pogrešna osoba odvela u tamu, opljačkala pa ubila ? Nije pomoglo to što se uvjeravao kako je to malo vjerojatno; on je bio policajac i znao je da nije tako. Ako je, na primjer, neki manijak ugledao onaj glupi jeftini prsten iz automata— On nekoliko puta duboko udahne, pa pregrupira, preusmjeri onaj dio mozga koji je pokušavao biti Rose. A što je drugo mogao? Ako je ubijena, ubijena je. On tu ništa ne moţe učiniti, pa je najbolje o tome ne razmišljati... a usto, nije mogao podnijeti pomisao da mu je moţda na taj način pobjegla, da je neki nakokaizirani polucrnčić moţda uzeo što pripada Normanu Danielsu. Nema veze, reče u sebi. Nema veze, samo radi svoj posao. A sad je tvoj posao da hodaš kao Rosie, govoriš kao Rosie, misliš kao Rosie. On polako ude u čekaonicu, drţeći lisnicu u jednoj ruci (zamjena za njezinu torbicu), gledajući ljude koji su jurili pokraj njega u virovima, neki tegleći kovčege, neki balansirajući kartonske kutije povezane špagom na ramenima, neki ruku prebačenih preko ramena svojih djevojaka ili struka svojih momaka. Dok je on tako gledao, neki muškarac dojuri do ţene i dječačića koji su maločas sišli s Normanova autobusa. Poljubi ţenu, pa dohvati dječaka i odbaci ga visoko u zrak. Dječak zavrišti od dragosti i straha. Prestrašen sam - sve je novo, sve je drukčije i prestrašen sam na smrt, reče si Norman. Jesam li siguran u bilo što? Mogu li u bilo što imati povjerenja? U bilo što? On prijeđe preko prostranog poda obloţenog keramičkim pločicama, ali polako, polako, osluškujući odjek svojih stopa i pokušavajući sve gledati kroz Rosine oči, pokušavajući osjetiti sve preko njezine koţe. Brzo zime prema videosalonu, u djecu zastakljenih pogleda (kod nekih je to bio samo umor uobičajen u tri sata ujutro; kod nekih je bila riječ o marihuani), pa ponovno pogleda po čekaonici. Ona gleda u red javnih govornica, ali koga bi nazvala? Nema prijatelja, nema rodbine - čak ni poslovičnu milosrdnu staru tetu u Texasu ili planinama Tennesseeja. Ona gleda u vrata koja vode na ulicu, vjerojatno razmišlja da li da izađe, nade sobu za prenoćiti, stavi vrata između sebe i cijelog bijelog zbunjujućeg ravnodušnog opasnog svijeta - ima dovoljno novca za sobu, zahvaljujući njegovoj bankovnoj kartici - ali hoće li to učiniti?

Norman zastane u podnoţju pomičnih stuba, mršteći se, preoblikujući pitanje: Hoću lija to učiniti? Ne, zaključi on, neću. Kao prvo, ne ţelim se prijaviti u motelu u pola četiri ujutro a da me izbace u podne; skupo bih prošla. Mogu ostati na nogama malo dulje, još se malo odrţavati na ţivcima, budem li morala. Ali me još nešto zadrţava ovdje; u nepoznatom sam gradu a do zore je još najmanje dva sata. Vidjela sam puno kriminalističkih serijala na televiziji, pročitala puno krimića i udana sam za policajca. Znam što se moţe dogoditi ţeni koja sama izađe u tamu pa mislim da ću pričekati svanuće. I tako, što činim? Kako utuci vrijeme? Njegov ţeludac odgovori umjesto njega na to pitanje, zakruljivši. Da, moram nešto pojesti. Posljednji smo put stali u šest sati navečer i prilično sam gladna. Nedaleko blagajni bila je kafeterija i Norman krene u tom smjeru, preskačući preko torbaša i suzdrţavajući se da ne udari s nekoliko ruţnih, ušljivih glava o čeličnu nogu najbliţeg stolca. U posljednje je vrijeme sve češće morao obuzdavati takve porive. Mrzio je beskućnike, smatrao ih psećim govnom na dvije noge. Mrzio je njihove cvileće isprike i to kako nevješto glume luđake. Kad jedan koji je bio samo napola komatozan posrne k njemu i zamoli ga za sitniš, Norman se jedva suzdrţi da ne pograbi skitnicu za ruku i utopliga staromodnom 'indijanskom vatrom'. Umjesto tog reče: "Ostavite me na miru, molim vas" blagim glasom jer bi ona tako rekla i to na takav način. Dohvati slaninu i kajganu s grijača, ali se prisjeti da ona ne bi jela takvu hranu osim ako on to ne bi zahtijevao od nje, što bi nekad učinio (što ona jede njemu nije bilo vaţno, ali je bilo vaţno, jako vaţno da ona ne zaboravi tko je gazda). Umjesto tog naruči hladne pahuljice, zajedno s ogavnom kavom i pola grejpfruta koji je izgledao kao da je stigao brodom Mayflower17. Hrana mu popravi raspoloţenje, rasani ga. Kad je pojeo, automatski posegne za cigaretom, na trenutak dotakne kutiju u dţepu od košulje, pa spusti ruku. Rose nije pušila, stoga Rosie ne bi mogla biti podloţna potrebi koju je on sad osjetio. Nakon trenutak ili dva meditacije na tu temu, ţelja ga mine, kao što je znao da će se dogoditi. Prvo što je ugledao kad je izašao iz kafeterije i zastao, gurajući straţnji dio košulje u hlače rukom koja nije drţala njegovu lisnicu, bio je velik plavo-bijeli krug na čijem su vanjskom rubu bile otisnute riječi POMOĆ PUTNICIMA. U Normanovoj glavi upali se stotinu svjećica. Da odem ondje? Da odem do šaltera ispod tog velikog, utješnog znaka? Da odem pogledati ima li ondje nešto za mene? Naravno da ću otići - nego kamo? On ode ondje, ali zaobilazno, najprije klisne pokraj šaltera pa se okrene polukruţno i krene natrag, dobro osmotrivši sluţbenika za šalterom s obje strane. Bio je to ćifut štapićastog vrata, u dobi od pedesetak godina, koji je izgledao opasno poput Bambijeva prijatelja zeca Thumpera. Ĉitao je novine. Norman ih proglasi Pravdom. Svako malo bi podigao pogled s njih i besciljno pogledao po čekaonici. Da je Norman još 17 Brod kojim su 1620. godine u Ameriku doplovili prvi europski useljenici.

glumio Rose. Thumper bi ga bez sumnje primijetio, ali je Norman ponovno glumio Normana, detektiva inspektora Danielsa koji vreba kriminalca, a to je značilo da se uklopio u okolinu. Uglavnom je hodao naprijed-natrag u blagom luku iza šaltera (kretanje je bilo vaţan dio; na ovakvim mjestima opasnost da vas primijete prijeti jedino ako stojite na mjestu), izvan Thumperova vidokruga ali dovoljno blizu da čuje što on govori. Oko četiri i petnaest, uplakana ţena priđe šalteru. Reče Thumperu da je putovala Greyhound autobusom iz New York Cityja i da joj je netko ukrao lisnicu iz torbice dok je spavala, bla-bla. Ţena je upotrijebila nekoliko Thumperovih papirnatih maramica a on joj je našao hotel koji će joj vjerovati na riječ nekoliko dana, dok joj suprug ne pošalje novac. Da sam ja vaš suprug, gospođo, osobno bih vam donio novac, pomisli Norman, još iscrtavajući male njihaje klatna iza šaltera. A donio bih vam i na brzaka nogu u tur jer ste učinili takvu glupost. U telefonskom razgovoru s hotelom. Thumper se predstavi kao Peter Slowik. Normanu je to bilo dovoljno. Kad je čifiit ponovno počeo razgovarati s onom ţenom i davati joj upute, Norman napusti blizinu šaltera i vrati se javnim govornicama gdje su još bila dva tele fonska imenika koje nitko nije zapalio, razderao na komade ili odnio. Potrebni podatak mogao bi doznati poslije tako da nazove svoju policijsku postaju, ali nije ţelio to učiniti. Ovisno o tome kako će se stvari odvijati s čifutom koji čita Pravdu, nazivati ljude moglo bi biti opasno, nešto što bi se moglo osobi poslije obiti o glavu. A pokazalo se i nepotrebnim. U gradskom imeniku bila su samo tri Slowika ijedan Slowick. A samo jedan od njih bio je Peter. Daniels zapiše Thumpersteinovu adresu, ode s kolodvora i priđe stajalištu taksija. Prvi je taksist bio bijelac - za promjenu - i Norman ga upita ima li u ovom gradu još hotela u kojem se soba moţe platiti gotovinom i gdje ne mora slušati utrke ţohara kad se ugasi svjetlo. Vozač se zamisli, pa kimne glavom. "Whitestone. Dobar, jeftin, primaju gotovinu, ništa ne pitaju. " Norman otvori straţnja vrata taksija i uđe. "Krenimo", reče. 2 ROBBIE LEFFERTS JE BIO ONDJE, KAKO JE OBEĆAO, KAD JE ROSIE, HODAJUĆI za prelijepom crvenokosom djevojkom dugih manekenskih nogu, u ponedjeljak ujutro ušla u Studio C tvrtke Tape Engine. Bio je ljubazan prema njoj kao onomad na ulici, kad ju je nagovorio da čita naglas iz knjige koju je maločas kupio. Rhoda Simons, četrdesetogodišnjakinja koja će biti njezin redatelj, također je bila ljubazna prema njoj, ali... redatelj! Tako čudna riječ u vezi s Rosie McClendon, koja čak nije otišla na audiciju za školsku predstavu u četvrtom razredu srednje škole. I Curtis Hamilton, tonski snimatelj, bio je ljubazan, iako je na početku imao previše posla s kontrolnom pločom da bi joj uputio nešto više od brzog, uzgrednog stiska ruke. Rosie s Robbiejem i gospođom Simons popije kavu prije porinuća (kako

se Robbie izrazio). Uspjelo joj je popiti kavu a ne proliti ni kapi. No kad je prošla kroz dvostruka vrata u malu kabinu za snimanje staklenih zidova, obuzme je tako silna panika da je skoro ispustila snop fotokopija koje je Rhoda nazvala 'listovima'. Osjećala se kao kad je ugledala crveni automobil kako ide prema njoj po Ulici Westmoreland i pomislila da je to Normanova Sentra. Vidjela ih je kako zure u nju s druge strane staklene pregrade - čak je i ozbiljni Curtis Hamilton sad gledao u nju - a njihova su lica izgledala iskrivljena i valovita, kao da ih gleda kroz vodu a ne zrak. Tako zlatna ribica vidi ljude koji zaviruju kroz plohu akvarija, pomisli ona a odmah potom: Ja to ne mogu. Kako sam zaboga uopće i mogla pomisliti da bih mogla? Začuje se glasni škljocaj od kojeg poskoči. "Gospođo McClendon?" bio je to snimateljev glas. "Molim vas da sjednete ispred mikrofona da odredim jačinu." Nije bila sigurna moţe li. Nije bila sigurna ni moţe li se pomaknuti. Bila je kao ukopana, gledala u mjesto gdje je glava mikrofona bila uperena u nju poput glave neke opasne, futurističke zmije. Ĉak ako uspije prijeći preko prostorije, ništa neće izaći iz njezinih usta kad sjedne, ni škripaj. U tom trenutku Rosie ugleda kako se sve što je gradila ruši - munjevito joj projuri ta misao kroz mozak uţasavajućom brzinom starog kratkometraţnog filma s kevstonskim policajcima. Ugleda kako je izbacuju iz ugodne garsonijere u kojoj je ţivjela samo četiri dana jer je potrošila zalihu gotovine, ugleda kako joj svi u 'Kćerima i sestrama', čak i Anna, okreću leđa. Pa ne mogu ti valjda vratiti tvoj leţaj, ha? začuje Annin glas u glavi. Kao što dobro znaš, uK&S uvijek ima novih ţena, i one moraju biti moj prioritet. Rosie, zašto si bila tako budalasta? Kako si mogla uopće pomisliti da bi mogla biti umjetnica, čak i na tako skromnoj razini? Ugleda se kako je odbijaju uzeti za konobaricu u kavanama u središtu grada, ne zbog izgleda nego zbog mirisa - poraza, stida i propalih očekivanja. "Rosie?" Bio je to Rob Lefferts. "Molim te sjedni da Curt moţe izmjeriti jačinu." On nije znao, oba muškarca nisu znala, ali Rhoda Simons jest... ili je barem nagađala. Uzela je olovku koja joj je virila iz kose i crtkala po bloku ispred nje. Ali nije gledala u to što crta; gledala je u Rosie. Skupila je obrve i mrštila se. Odjedanput, poput utopljenice koja lamata rukama oko sebe ne bi li dohvatila nekakav plutajući ostatak broda koji bi je mogao odrţati na površini, Rosie se zatekne kako misli na svoju sliku. Objesila ju je točno na mjesto koje je Anna predloţila, pokraj prozora u dnevnom boravku - ondje je čak bila i kukica za sliku, preostala od prijašnje stanarke. Bilo je to izvrsno mjesto, posebice navečer; gledaš kroz prozor, u sunce koje zalazi iza šumovitog, crno-zelenog pojasa parka Bryant, pa ponovno u sliku, pa ponovno u park. Te dvije stvari savršeno su si pristajale, prozor i slika, slika i prozor. Nije znala zašto je tome tako, ali tako je bilo. No izgubi li sobu, slika će morati dolje...

Ne, mora ostati ondje, pomisli ona. Ondje joj je mjesto! To je naposljetku pokrene. Ona polako priđe stolu, stavi svoje listove (uvećane fotokopije stranica dţepnog izdanja romana objavljenog 1951. godine) ispred sebe i sjedne. Samo što je to više sličilo padu, kao da su joj koljena bila učvršćena klinovima koje joj je netko izvukao. Moţeš ti to. Rosie, nutarnji je glas uvjeravao, ali je njegova uvjerljivost zazvučala laţno. Učinila si to na uglu ispred zalagaonice pa moţeš to učiniti i ovdje. Nije se iznenadila kad je shvatila d a j e to nije razuvjerilo. Ono što ju je iznenadilo bila je iduća pomisao: Ţena na slici ne bi se bojala; ţena u grimiznoj tunici ne bi se nimalo prestrašila zbog ove dječje igre. Naravno, t a j e pomisao bila smiješna; d a j e ţena sa slike stvarna osoba, ţivjela bi u drevnom svijetu u kojem se zvijezde repatice smatralo vjesnicima propasti svijeta, za bogove se smatralo da stoluju na vrhovima planina, a većina puka ţivjela je i umirala a da nije vidjela knjigu. Kad bi ţenu iz tog doba prenijeli u ovakvu prostoriju, staklenih zidova i hladnog svjetla u kojoj iz jedinog stola viri glava čelične zmije, ili bi vrišteći pobjegla prema vratima ili bi se onesvijestila. Samo što je Rosie mislila da se plavokosa ţena u grimiznoj tunici nikad u ţivotu nije onesvijestila i da bi bilo potrebno puno više od tonskog studija da ona počne vrištati. Razmišljaš o njoj kao da je ţiva, nutarnji joj glas reče. Zvučao je nervozno. Sigurna si da je to pametno? Ako mi pomogne da se iz ovog izvučem, budi sigurna da jest, uzvrati ona glasu u mislima. "Rosie?" Dopirao je glas Rhode Simons kroz zvučnike. "Je li ti dobro?" "Da", reče ona i lakne joj kad shvati da još ima glasa, i da je tek malo hrapav. "Ţedna sam, to je sve. I prestrašena na smrt." "Ispod lijeve strane stola je prenosivi hladnjak s Evianom18 i voćnim sokovima", reče Rhoda. "A što se tiče straha, to je prirodno. I proći će." "Reci još nešto, Rosie", zamoli Curtis. Sad je na ušima imao slušalice i prebirao po tipkama na kontrolnoj ploči. Panika je zaista prolazila, zahvaljujući ţeni u grimiznoj halji. Misliti na nju bilo je djelotvornije sredstvo za smirenje od petnaest minuta ljuljanja u Poohovu stolcu. Ne, nije riječ o njoj, nego o tebi, nutarnji joj glas reče. Ti si na vrhu onog brda, mala, barem zasad, ali svojom zaslugom. I učini mi, molim te, uslugu, bez obzira na to kako dalje krene. Pokušaj imati na umu tko je ovdje zapravo Rosie, i tko je stvarna Rosie. "Govori o bilo čemu", govorio joj je Curtis. "Nije vaţno što." Na trenutak nije znala što treba učiniti. Pogled joj padne na listove ispred nje. Na prvom je bila reprodukcija naslovnice. Na njoj je bila prikazana oskudno odjevena ţena koju napastuje krupan, neobrijan muškarac s noţem. Muškarac je imao brkove 18 Vrsta mineralne vode.

i misao joj tako brzo proleti glavom da ju je jedva razaznala (moţe ševa da ti ga umočim) pa joj okrzne svijest poput zapaha smrdljivog zraka. "Pročitat ću knjigu s naslovom The Manta Ra", reče ona, nadajući se, normalnim glasom. "Objavila ju je 1951. godine Lion Books, mala kuća koja je objavljivala dţepna izdanja. Iako na naslovnici piše d a j e autorovo ime... je li dovoljno?" "Dovoljno za vrpce", reče Curtis, odguravajući se nogama s jednog kraja kontrolne ploče do drugog na stolcu na kotačima. "Treba mi još malo za DAT23. Ali dobro zvučiš." "Da, predivno", reče Rhoda i Rosie shvati da ne umišlja d a j e u redateljičinu glasu osjetila olakšanje. Ohrabrena, Rosie se ponovno obrati mikrofonu. "Na naslovnici knjige piše d a j e knjigu napisao Richard Račine, ali gospodin Lefferts - Rob - kaţe da ju je zapravo napisala ţena po imenu Christina Bell. Ona je dio audioserije neskraćenih verzija romana pod nazivom 'Ţene pod maskom', a dobila sam taj posao jer je ţena koja je trebala čitati romane Christine Bell dobila ulogu u—" "Menije dovoljno", reče Curtis Hamilton. "Boţe, zvuči kao Liz Taylor u Butterfield 5", reče Rhoda Simons i pljesne rukama. Robbie kimne glavom. Široko se smiješio, očito razdragan. "Rhoda će ti pomoći, ali ako budeš čitala kako si mi čitala Tamni prolaz ispred zalagaonice, svi ćemo biti sretni i zadovoljni." Rosie se sagne, za dlaku izbjegne da ne zvekne glavom o stol, pa izvadi bocu vode iz hladnjaka. Kad je odvrnula čep, shvati da joj se ruke tresu. "Dat ću sve od sebe. Obećaj em vam." "Znam da hoćeš", reče on. Sjeti se ţene na brijegu, Rosie si reče. Sjeti se kako stoji ondje, i ne boji se ničeg što joj prilazi sprijeda iz njezina svijeta ili straga iz mojeg. Nema oruţja, ali se ne boji - ne treba se vidjeti njezino lice da bi se to znalo, vidi se to po tome kako drţi leđa. Ona je... "... spremna na sve ", promrmlja Rosie i nasmiješi se. Robbie se nagne naprijed na svojoj strani staklene pregrade. "Molim? Nisam te čuo." "Rekla sam da sam spremna", reče ona. ______________________________ 22 Divovska raţa; manta. 23 Kratica za Digital Audio Tape - digitalna audiovrpca. "Jačina je dobra", reče Curtis i okrene se Rhodi koja je poloţila fotokopirani

primjerak romana pokraj svoje hrpe papira. "Spremni kad i vi, profesore." "Rosie, pokaţimo im kako se to radi", reče Rhoda. "Ovo je The Manta Ray od Christine Bell. Izdavač je Audio Concepts, redateljica Rhoda Simons, a čita Rose McClendon. Vrpca se okreće. Prvi put, na moj znak i... sad. " Boţe, ne mogu, ponovno pomisli Rosie a tad usmjeri pogled svog uma na jednu jedinu blještavu sliku: zlatnu grivnu ţene na slici na njezinoj desnoj nadlaktici. Kako je slika postajala jasnija, tako je počeo prolaziti taj posljednji grč panike. Prvo poglavlje. "Nella je primijetila da je slijedi muškarac u iznošenom sivom kaputu istom kad se našla između uličnih svjetiljaka; smećem posuta uličica zjane s njezine lijeve strane poput čeljusti nekog starca koji je umro s hranom u ustima. Ali je tad bilo prekasno. Ona začuje kako je sustiţe zvuk njegovih cipela s metalnim zakovicama na petama, i velika ruka, prekrivena skorenom prljavštinom, sune iz tame... " 3 ROSIE TE VEĈERI GURNE KLJUĈ U BRAVU SVOJE GARSONIJERE NA DRUGOM katu u Ulici Trenton u sedam i petnaest. Bila je umorna i znojna - ljeto je ove godine rano stiglo u grad - ali i jako sretna. Udobno smještena na jednoj ruci bila je mala vrećica ţiveţnih namirnica. Iz nje je virio sveţanj ţutih letaka, koji su najavljivali tradicionalnu ljetnu zabavu i koncert 'Kćeri i sestara'. Rosie je otišla u K & S da im ispriča kako je prošao njezin prvi dan na poslu (pucala je od zadovoljstva), a na odlasku, Robin St James zamoli je da ponese desetak letaka i pokuša ih izloţiti u trgovinama u njezinu susjedstvu. Rosie, upinjući se da ne pokaţe kako je oduševljena time što ima susjedstvo, pristane ponijeti koliko je mogla nositi. "Spasila si mi ţivot", reče Robin. Ona je ove godine bila zaduţena za prodaju ulaznica i nije tajila da se zasad ne prodaju bogzna kako. "Rosie, ako te netko pita, reci im da ovdje nema odbjeglih tinejdţerki i da nismo lezbijke. Te su priče pola problema s prodajom ulaznica. Hoćeš li to učiniti?" "Dabome", odgovorila je Rosie, znajući da neće. Nije si mogla zamisliti da trgovcu kojeg dotad nije vidjela odrţi predavanje o tome što 'Kćeri i sestre' jesu... a što nisu. Ali mogu reći da su simpatične ţene, pomisli ona, uključi ventilator u kutu pa otvori hladnjak da pospremi to malo hrane. A tad, naglas reče: "Ne, reći ću gospode. Simpatične gospođe." Naravno, to je vjerojatno bolja zamisao. Muškarci - posebice oni stariji od četrdeset godina - iz nekog razloga više vole tu riječ nego ţene. Glupost (a po Rosienu mišljenju, način na koji neke ţene kvocaju i pretjeruju zbog semantike još je

gluplji), ali je to razmišljanje podsjeti na način na koji je Norman govorio o prostitutkama koje bi uhitio. Nikad ih nije nazivao gospođama (tu je riječ upotrebljavao kad bi govorio o suprugama svojih kolega, npr. 'Ţena Billa Jessupa je stvarno fina gospođa'); nikad ih nije zvao ni ţenama. Zvao ih je ţenskama. Te ţenske ovo, te ţenske ono. Tek je sad shvatila koliko je mrzila tu tešku, zadriglu riječ. Ţenske. Kao kad se pokušavaš suzdrţati da ne povratiš. Zaboravi ga, Rosie, on nije ovdje. Neće biti ovdje. Kao i uvijek, ta jednostavna misao ispuni je radošću, čuđenjem i zahvalnošću. Rekli su joj - uglavnom na grupnoj terapiji u K & S-u - da će taj ushit proći, ali je u to teško mogla povjerovati. Ţivi sama. Umakla je nemani. Slobodna je. Rosie zatvori vrata hladnjaka, okrene se i pogleda na drugu stranu sobe. Pokućstvo je bilo minimalno a ukrasi - osim njezine slike - nepostojeći, ali ipak nije bilo ničeg zbog čeg ne bi poţeljela klicati od radosti. Lijepi zidovi boje slonove kosti koje Norman Daniels nikad nije vidio, stolac iz kojeg je Norman Daniels nikad nije izbacio zbog 'drskosti', televizor koji Norman Daniels nikad nije gledao, podrugljivo se cereći vijestima ili se smijući reprizama serijala Korak po korak i Kafić Uzdravlje. A najbolje od svega je bilo to da nije bilo ugla u kojem je sjedila zaplakana i mislila kako mora povratiti u pregaču ako je uhvati mučnina u ţelucu. Jer on nije ovdje. On neće biti ovdje. "Sama sam", promrmlja Rosie... pa zagrli samu sebe od radosti. Ona priđe slici. Tunika plavokose ţene kao da je ţarila na svjetlosti kasnog proljeća. A ona je ţena, pomisli Rosie. Nije ni gospođa, a još manje ţenska. Stoji na svom brijegu, bez straha gleda u ruševine hrama i srušene bogove... Bogove? Ali samo je jedan... zar ne?

Ne, ona shvati, zapravo su dva -jedan spokojno gleda u olujne oblake sa svog mjesta blizu prevrnutog stupa, a drugi je sasma na desnoj strani. Ovaj gleda u stranu kroz visoku travu. Nazire se tek bijeli luk kamenog čela, šupljina jednog oka ijedna uska; ostatak je skriven. Njega nije primijetila dosad, pa što? Na slici je vjerojatno bilo puno stvari koje još nije primijetila, puno sitnih pojedinosti - kao jedna od onih slika Skriveni predmet, puna stvari koje isprva ne vidite, a... a to su gluposti. Slika je zapravo jako jednostavna. "Odnosno", šapne Rosie, "bila je." Uhvati se kako razmišlja o Cynthijinoj priči o slici u ţupnom dvoru u kojem je odrasla... De Soto gleda na zapad. Kako je satima sjedila ispred nje, gledala u nju kao u televizor, gledala kako rijeka teče. "Pretvarala da gleda kako teče", reče Rosie i potrči k prozoru, nadajući se uhvatiti povjetarac i ispuniti sobu njime. U sobu joj uplove slabi glasovi djece s igrališta u parku i veće djece koja su igrala košarku. "Pretvarala se, i ništa drugo. To djeca rade. I ja sam to radila." Ona štapom podboči prozor - jer bi u protivnom nakratko ostao na mjestu a zatim se s treskom zalupio - i ponovno se okrene prema slici. Iznenadna, zbunjujuća misao, misao tako snaţna da nije uopće sumnjala u njezinu istinitost, padne joj na um. Nabori i pregibi na grimiznoj halji nisu bili isti. Promijenili su poloţaj. A promijenili su poloţaj jer je ţena odjevena u tu togu ili tuniku, ili što već, promijenila poloţaj. "Luda si ako tako misliš", šapne Rosie. Srce joj je tuklo. "Hoću reći, totalno ćaknuta. Znaš to, zar ne?" I znala je. No ipak, ona se nagne bliţe slici, zapilji u nju. Ostane u tom poloţaju, očiju manje od pet centimetara od naslikane ţene na vrhu brda, skoro trideset sekundi, zadrţavajući dah da ne bi zamaglila staklo koje je pokrivalo sliku. Naposljetku se odmakne i ispusti zrak iz pluća uzdahom, uglavnom olakšanja. Nabori i pregibi na tunici nisu se uopće promijenili. Bila je sigurna u to. (Odnosno, gotovo sigurna.) To je samo njezina mašta, šali se s njom nakon napornog dana - dana koji je bio i predivan i uţasno stresan. "Da, ali sam ga preţivjela", reče ona ţeni u tunici. Razgovarati naglas sa ţenom na slici već joj se činilo potpuno u redu. Moţda malo otkačeno, ali što? Što smeta? Tko će znati? A to što joj je plavokosa bila okrenuta leđima nekako joj je pomoglo povjerovati da je doista sluša. Rosie ode do prozora, osloni se dlanovima o prozorsku dasku i pogleda van. Preko puta ulice, djeca su se smijala i igrala bejzbol; trčali su od baze do baze i čvrsto stiskali palice. Točno ispod nje, zaustavljao se automobil. Nekad bi je prizor automobila koji se zaustavlja ispunio uţasom, prikazala bi joj se Normanova šaka i Normanov prsten na toj šaci, kako joj se primiče, kako riječi Sluţba, odanost i zajedništvo postaju sve veće dok ne ispune cijeli svijet... ali je to vrijeme prošlo. Hvala

Bogu. "Zapravo, mislim da sam više nego preţivjela", reče ona slici. "Mislim da sam zaista dobro obavila posao. Robbie je tako mislio, znam, ali osoba koju sam zaista morala uvjeriti bila je Rhoda. Mislim da je kad sam ušla, bila pripravna uvjeriti samu sebe kako joj se ne sviđam, jer sam ja Robbiejevo otkriće, znaš?" Ona se ponovno okrene prema slici, kao što bi se neka ţena okrenula prijateljici, ţeleći procijeniti po njezinu licu što misli o nekoj zamisli ili izjavi, ali je naravno ţena na slici nastavila gledati niz brijeg prema srušenom hramu, okrenuvši Rosie leđa da po njima sudi. "Znaš kako pokvarene mi ţenske znamo biti", reče Rosie i nasmije se. "Samo što mislim da sam je osvojila. Pročitali smo samo pedeset stranica, ali sam bila puno bolja potkraj, a usto, sva ta stara dţepna izdanja su kratka. Kladim se da mogu završiti do srijede poslije podne, a znaš li što je u svemu tome najbolje? Zaradim skoro stotinu dvadesest dolara dnevno - ne tjedno, dnevno - a ima još tri romana Christine Bell. Ako mi Robbie i Rhoda daju i njih, ja—" Ona zastane u pola rečenice, blene u sliku raširenih očiju. Više nije čula tihe povike s igrališta, nije čak čula ni korake koji su se uspinjali stubama s prvog kata. Ponovno se zagleda u motiv u desnom uglu slike - oblinu čela, oblinu bezizraţajnog oka bez zjenica, oblinu uha. Odjedanput nešto shvati. Imala je i nije imala pravo - imala je pravo da se taj drugi razbijeni kip prije nije vidio, a prevarila se da je kamena glava izniknula na slici dok je ona snimala The Manta Ray. Zamisao da su nabori u ţeninoj haljini promijenili poloţaj moţda je bio pokušaj njezine podsvijesti da potkrijepi onaj prvi pogrešan dojam tako da izazove halucinaciju. To je ipak imalo malo više smisla nego ono što je sad vidjela. "Slika je veća", reče Rosie. Ne. Nije to bilo to. Ona podigne ruke, odmjeri zrak ispred obješene slike i potvrdi činjenicu da još pokriva istih metar na pola metra zida. Vidjela je i jednaku količinu bijelog paspartua unutar okvira, pa u čemu je problem? Te druge kamene glave prije nije bilo, i u tome je problem, pomisli ona. Moţda... Rosie se odjedanput zavrti u glavi a u ţelucu osjeti mučninu. Ĉvrsto zatvori oči i počne trljati sljepoočice u kojima se pokušavala iznjedriti glavobolja. Kad je otvorila oči i ponovno pogledala u sliku, ona je zaskoči kao kad ju je vidjela prvi put, ne kao odvojeni elementi - hram, prevrnuti kipovi, grimizna tunika, podignuta lijeva ruka - nego kao cjelina, nešto što je zaziva vlastitim glasom. Sad se na slici moglo vidjeti više toga. Bila je skoro sigurna da taj dojam nije tlapnja nego činjenica. Slika zapravo nije bila veća, nego se moglo vidjeti više na obje strane... i na vrhu i u dnu. Kao da je kino- operater iznenada shvatio da je stavio krive leće pa pretvorio kvadratičnu sliku trideset pet milimetarskog filma u

sinemaskop. Sad se vidi ne samo Clint nego i kauboji koji mu stoje s obje strane. Rosie, šenula si. Slike se ne povećavaju. Ne? Pa kako onda objasniti drugog boga? Bila je uvjerena da je on stalno bio ondje, a da ga je primijetila tek sad jer... "Jer je sad slika šira na desnoj strani", promrmlja ona. Razrogačila je oči iako bi bilo teško reći jesu li one izraţavale zbunjenost ili čuđenje. "A i na lijevoj, a i na vrhu i u d—" Na vratima iza njezinih leđa odjedanput se začuju kucaji, tako brzi i lagani da su se skoro sudarali jedan s drugim. Rosie se munjevito okrene. Osjećala se kao u usporenom filmu ili kao da hoda kroz vodu. Nije zaključala vrata. Ponovno se začuje kucanje. Sjeti se automobila koji je vidjela kako se zaustavlja uz pločnik ispred kuće - mali automobil, kakvog bi muškarac koji putuje sam unajmio kod Hertza ili Avisa - i sve misli o njezinoj slici istisne druga misao, ona obrubljena tamnim nijansama očaja i pomirenja sa sudbinom: Norman ju je ipak pronašao. Potrajalo je, ali mu je ipak uspjelo. Prisjeti se dijela razgovora s Annom - Anna je pita što će učiniti ako se Norman ipak pojavi. Zaključati vrata i nazvati 911, rekla je ona, ali je zaboravila zaključati vrata, a telefona nema. To posljednje bila je najuţasnija ironija, jer je u uglu dnevne sobe bio priključak, i to umreţeni - u pauzi za ručak otišla je u telefonsku tvrtku uplatiti polog. Ţena koja ju je opsluţivala napisala joj je njezin novi telefonski broj na maloj bijeloj posjetnici, koju je Rosie gurnula u torbicu a tad izjurila kroz vrata i lijepo promarširala pokraj telefona izloţenih za prodaju. Pomislila kako moţe nabaviti telefon najmanje deset dolara jeftiniji odmaršira li u Lakeview Mali kad uhvati vremena. A sad, samo zato što je ţeljela uštedjeti pišljivih deset dolara... Tajac s druge strane vrata, ali kad je spustila pogled na prorez ispod vrata, ugleda sjenu njegovih cipela. Teških crnih ulaštenih cipela, najvjerojatnije. Više nije nosio uniformu, ali je još nosio te crne cipele. Bile su to čvrste cipele. Ona je bila ţivi svjedok, jer je puno puta u zajedničkom ţivotu s njim nosila njihove tragove po nogama i trbuhu i straţnjici. Kucanje se ponovi, tri brza niza po tri kucaj a: kukckuckuc stanka, kukckuckuc stanka, kuckuckuc. Ponovno, kao i kad ju je u studiju obuzela ona uţasna panika koja joj je oduzela dah, Rosiene se misli okrenu ţeni sa slike, kako stoji na vrhu travom obraslog brijega, neuplašena od nadolazeće oluje, neuplašena da bi gomila ruševina ispod nje mogla biti ukleta, da bi među njima moglo biti duhova, zlih vilenjaka ili lutajućih razbojnika, neuplašena ni od čega. Vidjelo se to po drţanju njezinih leđa, načinu na koji je nonšalantno podigla glavu, čak i po (Rosie je doista to vjerovala) obliku te

jedne malo razgolićene dojke. Ja nisam ona, ]&se bojim - toliko da sam se skoro popiškila u gaće - ali ti neću dopustiti da me dohvatiš, Normane. Kunem se Bogom da neću. Trenutak-dva pokušala se sjetiti zahvata koje joj je pokazala Gert Kinshaw, kad se protivnika koji napada uhvati za podlaktice pa ih se iskrene. Nije koristilo - kad je pokušala zamisliti taj najvaţniji pokret, vidjela je jedino Normana kako ide prema njoj, iskeţenih zuba i razvučenih usana (razvučenih u ono što je ona nazivala njegovim ujedljivim osmijehom), jer ţeli s njom porazgovarati izbliza. Sasma izbliza. Vrećica sa ţiveţnim namirnicama još je stajala na radnoj plohi u kuhinji, a pokraj nje ţuti leci koji su najavljivali vrtnu zabavu. Pokvarljivu je robu već izvadila i poslagala u hladnjak, ali nekoliko limenki koje je kupila još su bile u vrećici. Ona ode u kuhinju na nogama koje kao da nije osjećala, poput drvenih daski, i gurne ruku u vrećicu. Još tri brza kucaj a: kuckuckuc. "Dolazim", reče Rosie. Glas joj zazvuči začuđujuće mirno. Ona izvadi najveći komad koji je ostao u vrećici, kilogramsku limenku voćne salate. Uhvati je što je čvršće mogla i krene prema vratima na svojim umrtvljenim drvenim nogama. "Dolazim, trenutak samo, evo me odmah." 4 DOK JE ROSIE TRŢILA, NORMAN DANIELS LEŢAO JE NA KREVETU U HOTELU Whitestone u donjem rublju, pušio cigaretu i zurio u strop. Stekao je naviku pušenja kao mnogi dječaci, kradući cigarete iz tatinih kutija PallMalla, strpljivo podnoseći batine ako bi ga uhvatili, smatrajući tu mogućnost dobrom cijenom za status koji se sticao kad bi te se vidjelo u središtu grada na uglu State i Route 49, kako stojiš naslonjen na telefonski stup ispred Aubreyville dragstora i pošte, nehajno podignutog ovratnika jakne i s cigaretom koja ti curi s donje usne: mala, ovo je ludo, koja sam ja faca. Kad ti prođu prijatelji u svojim starim automobilima, otkuda da znaju da si ti popalio čik iz tatine kutije na staroj komodi ili da je, jedini put kad si skupio dovoljno hrabrosti da pokušaš kupiti kutiju svojih cigareta u dragstoru, onaj stari Gregory prezrivo frknuo i rekao ti da se vratiš kad ti brkovi počnu rasti? Pušenje je bilo fora u petnaestoj, silna fora, što je nadomještalo sve što nije mogao imati (automobil, primjerice, makar i neku staru krntiju kakve su vozili njegovi prijatelji - automobili kojima se na bočnim izbojcima vidjela podloga, koji su oko prednjih svjetala imali plastični čelik, a branike pričvršćene ţicom za vezanje bala sijena) a sa šesnaest je godina već bio ovisnik - dvije kutije dnevno i imao napade bona fide jutarnjeg pušačkog kašlja.