Norman ponovno ispruţi ruku, uhvati djetetovo lice rukom i snaţno ga gurne. Bočni zid Pustolovine s Juţnih mora bilo je šatorsko platno i dječak propadne kroza nj, a njegove skupe tenisice zalomataju po zraku. "Kaţeš li ikome, vratit ću se i ubiti te ", reče Norman u platno koje se još nadimalo. Tad ode brzo prema kioscima i navuče bikovu masku na lice. Smrdjela je na gumu i znojnu kosu bivšeg vlasnika, ali nijedan od tih mirisa nije smetao Normanu. No pomisao da će maska uskoro smrdjeti po Gertinoj mokraći jest. Tad njegove misli ponovno uđu u prazni hod i on se na neko vrijeme izgubi u ozonskom omotaču. Kad se vratio, kaskao je prema parkiralištu u dnu Ulice Press; jednom je rukom pritiskao rebra na desnoj strani, gdje mu je svaki dah sad zadavao smrtnu bol. Unutrašnjost maske mirisala je točno kako se bojao da će mirisati i on je skine, zahvalno hvatajući svjeţi zrak koji nije bazdio na pišaku i pičku. Pogleda u masku i strese se - zbog nečeg u tom praznom, nasmiješenom licu podilazila ga je jeza. Bik s prstenom u nosu i cvjetnim vijencem na rogovima. Bik s osmijehom stvorenja koje je ostalo bez nečeg a koje je preglupo da se sjeti bez čega. Njegov prvi poriv bio je da baci tu prokletu stvar, ali se suzdrţi. Mora misliti na čuvara parkirališta pa iako će sigurno zapamtiti čovjeka koji se odvezao s maskom bika Ferdinanda na glavi, moţda ga neće odmah povezati s čovjekom o kojem će se nedugo potom raspitivati policija. Ako mu kupi malo vremena, maska je vrijedna da je zadrţi. Sjedne za upravljač Tempa, baci masku na suvozačko sjedalo, pa se prigne i spoji ţice za paljenje motora. Kad se tako sagnuo, miris mokraće s njegove košulje bio je tako trpak i jak, da su mu zasuzile oči. Rosie kaţe da se pališ na bubrege, začuje Debelu Gertu, tu crnu jopicu iz pakla, kako govori u njegovoj glavi. Uţasno se bojao da će ona zauvijek ostati u njegovoj glavi - kao da ga je na stanovit način silovala i oplodila sjemenom deformiranog i nakaznog djeteta. Ti si jedan od onih stidljivih tipova koji ne vole ostavljati tragove. Ne, pomisli on. Ne, prestani, ne razmišljaj o tome. Ostavila ti je poruku od svojih bubrega kod mojih bubrega... a tad mu je mokraća poplavila lice, smrdljiva i vruća kao dječja vrućica. "Ne!" ovog puta vrisne naglas i šakom udari po podstavljenoj kontrolnoj ploči. "Ne, ne moţe! Ne moţe! NE MOŢE Ml TO UĈINITI!" On ispruţi šaku poput klipa, zabije je u retrovizor i odlomi ga s postolja. Zrcalo udari u prednje staklo i odbije se na pod. Norman tresne i po prednjem staklu i jako se udari u ruku. Njegov policijski prsten ostavi gnijezdo prskotina koje je izgledalo poput golemog asteriksa. Namjeravao je početi mlatiti po upravljaču ali se naposljetku pribere. Podigne glavu i ugleda parkirališni listić gurnut ispod štitnika za sunce. On se usredotoči na to, nastojeći se obuzdati. Kad mu se učinilo da se malo obuzdao, Norman posegne u dţep, izvadi svoju gotovinu pa izvuče novčanicu od pet dolara iz lisnice. A tad, stegnuvši srce protiv smrada (samo što zapravo nije bilo načina na koji se od njega moglo obraniti), on ponovno navuče masku na glavu i polako se odveze do naplatne kućice. Nagne se kroz prozor i zapilji u čuvara kroz proreze za oči. Ugleda kako se sluţbenik nesigurnom rukom čvrsto uhvatio za vrata kućice
kad se nagnuo da uzme ponuđenu novčanicu i Norman shvati nešto predivno : tip je bio pijan. "Ţivijo bik", reče čuvar parkirališta i nasmije se. "Tako je ", reče bik koji se nagnuo iz Ford Tempa. "El toro grande. " "Dva i pol— " "Zadrţite ostatak", reče Norman i odveze se. Prošao je pola četvrti a tad se zaustavi; ako odmah ne skine tu prokletu masku pogoršat će situaciju Što gradi jer će se izbljuvati u nju. On je počne grčevito skidati, poteţući je paničnim prstima čovjeka koji shvaća da mu se za lice pripila pijavica, a tad se izgubi na neko vrijeme, ponovno prođe kroz prazni hod, a um mu se odlijepi od površine stvarnosti poput navođenog projektila. Kad je došao k sebi, sjedio je golih prsa za upravljačem na semaforu na kojemu je bilo upaljeno crveno svjetlo. Na drugom uglu ulice, na uri u banci svijetlilo je točno vrijeme: 2:07 poslije podne. On se osvrne i ugleda svoju majicu na podu, zajedno s retrovizorom i ukradenom maskom. Debeli Ferdo, koji je izgledao ispuhano i neobično iskrivljeno, zurio je u njega praznim očima kroz koje je Norman vidio suputnički otiračza noge. Bikov sretan, blentav smiješak naborao se u nešto slično prepredenom osmijehu. Ali to je u redu. Barem mu ta prokleta stvarca nije na glavi. On upali radio, što nije bilo lako s obzirom da je gumb bio odlomljen, ali je bilo i te kako moguće. Još je bio podešen na postaju koja je emitirala stare hitove. Tommy James i Shondellspjevali su 'Hanky Panky'. Norman odmah zapjeva s njima. U susjednom traku, muškarac koji je izgledao kao računovođa sjedio je za upravljačem Camryja i gledao u Normana opreznom ljubopitljivošću. Isprva Norman nije shvaćao što čovjeka toliko zanima, a tad se sjeti da po licu ima krvi - uglavnom skorene, koliko je mogao osjetiti. A i majicu je skinuo. Morat će nešto učiniti u vezi s tim, i to uskoro. U međuvremenu... On se sagne, podigne masku, zavuče u nju ruku i uhvati gumene usne jagodicama. Tad je podigne na prozor i počne pomicati usne u skladu s riječima pjesme, pa je Ferdinand pjevao zajedno s Tommyjem Jamesom i Shondellsima. Norman je vrtio zapešćem lijevodesno pa se činilo kao da Ferdinand skakuće u ritmu. Onaj čovjek koji je izgledao kao računovođa brzo okrene glavu prema naprijed. Na trenutak ostane sjediti na mjestu. A tad se nagne i snaţno pritisne tipku za zatvaranje vrata na suputničkoj strani. Norman se naceri. Baci masku na pod i obriše ruku koju je bilo zavukao u masku o gola prsa. Znao je kako čudno izgleda, kako ćaknuto, ali mu ne pada na um da ponovno odjene tu popisanu majicu. Koţna je jakna leţala na sjedištu pokraj njega i ona je barem bila suha iznutra. Norman je odjene i povuče zatvarač do brade. Na semaforu se upali zeleno svjetlo i onaj Camry pokraj njega strelovito sune kroz raskriţje kao da ga je netko ispalio iz puške. I Norman se otkotrlja dalje, ali nehajnije, usput pjevajući zajedno s radiom: "I saw her walking on down the Une... You know I saw herfor the very first time... A pretty little girl, standin ali alone...
Hey, pretty baby, can I take you home?50 " To ga podsjeti na srednju školu. Tad je ţivot bio lijep. Nije bilo slatke male Rose da sve zajebe, navuče toliko nevolje za vrat. Barem ne do završne godine. Gdje si, Rose? pomisli on. Zašto nisi bila na kurvinjskom pikniku? Gdje si, jebemu? "Ona je na svom pikniku", šapne bik. U tom je glasu bilo nečeg i stranog i znalačkog - kao da nije nagađao nego kao da je iz njega progovorila jednostavna neporeciva spoznaja proročanstva. Norman se zaustavi uz rub pločnika, ne obazirući se na znak ZABRANJENO PARKIRANJE OSIM ZA VOZILA DOSTAVE i ponovno dohvati masku s poda. Natakne je na ruku. Samo što je ovaj put okrene prema sebi. Vidio je svoje prste u praznim dupljama, ali se činilo kao da duplje gledaju u njega. "Kako to misliš, svom pikniku?" upita muklo. Njegovi se prsti pomaknu, pa pomaknu bikove usne. Nije ih osjećao, ali ih je vidio. Glas koji čuje vjerojatno je njegov, ali nije zvučao kao njegov, a i kao da nije dolazio iz njegova grla, nego negdje između tih iscerenih gumenih usana. "Sviđa joj se kako je ljubi", reče Ferdinand. "Tko bi to rekao? A sviđa joj se i kako se sluţi rukama. Ţeli da s njom obavi hopa-cupa prije no što se vrate. " Bik kao da je uzdahnuo, a njegova gumena glava se zaljulja lijevo-desno na Normanovu zapešću u čudnoj kozmopolitskoj gesti prepuštenosti sudbini. "Ali to sve ţene vole, zar ne? Hopa-cupa. Prljavi ples. Cijelu bogovetnu noć. " "S kime?" Norman vikne masci. Nabrekle ţile su mu iskočile na sljepoočicama. "Tko je ljubi? Tko je pipa? I gdje su? Reci mi!" Ali je maska ostala nijema. Ako je uopće i progovorila. Što ćeš učiniti, Normie? Taj je glas poznavao. Tatin glas. Gnjavatorski, ali ne i zastrašujući. Onaj drugi glas jest bio zastrašujući. Ĉak ako je i došao iz njegova grla, bio je zastrašujući. "Naći je ", šapne on. "Naći ću je a tad je poučiti kako se radi hopa- cupa. Na moj način. " Da, ali kako? Kako ćeš je naći? Prvo što mu padne na um bilo je njihovo klupsko okupljalište u Aveniji Durham. Ondje postoji zapis o tome gdje Rose ţivi, bio je uvjeren u to. Ali je to ipak bila loša ideja. Ta je kuća preuređena utvrda. Potrebna je nekakva kartica - koja vjerojatno jako sliči njegovoj ukradenoj kartici - da bi se ušlo a moţda i niz brojeva za isključenje sustava uzbunjivanja. A ţene koje ţive ondje? Mogao bi malo pripucati, ako dođe do tog; pobiti nekoliko a ostale zaplašiti. Njegov sluţbeni revolver je u njegovu hotelu u sobnom sefu - jedna od prednosti putovanja autobusom - ali revolveri su rješenje za budale. Pretpostavimo da je adresa u računalu? Vjerojatno i jest, svi se danas sluţe tim igračkama. Vjerojatno bi se još zajebavao s njima, pokušavao prisiliti neku od ţena da mu kaţe lozinku i ime dokumenta, kad bi se pojavila policija i sprašila mu olovo u tur. 50 Vidio sam je kako šcta/vidio sam je prvi put, znate/ljepuškasta cura, stoji sama/hej, ljepotice, da te povezem kući?
Tad mu se pričini još nešto - drugi glas. Ovog donese sjećanje, poput obrisa u dimu cigareta: ... ţao mi je da ću propustiti koncert, ali ako ţelim taj automobil, ne mogu propustiti... Ĉiji je to bio glas i što njegov vlasnik nije mogao propustiti? Za nekoliko trenutaka, sjeti se odgovora na prvo pitanje. Bio je to Blondien glas. Blondie krupnih očiju i slatke male straţnjice. Blondie, čije je pravo ime Pam i još nekako. Pam koja radi u hotelu Whitestone, Pam bi mogla poznavati njegovu skitalicu Rose i ta Pam ne moţe nešto propustiti. Što bi to nešto moglo biti? Kad se duboko zamisliš, kad natakneš onu staru kapu kakvu je nosio Sherlock Holmes i uključiš taj blistav detektivski mozak, odgovor nije tako teško naći, zar ne? Ako ţeliš automobil, jedino što ne smiješ propustiti je prekovremeni rad. A budući da se propušteni koncert odrţava večeras, sva je prilika da je ona sad u hotelu. A ako i nije, bit će uskoro. A ako zna, reći će. Ona punkerska gadura nije rekla, ali samo zato što nije imao dovoljno vremena porazgovarati s njom o tome. No ovaj će put imati vremena napretek. Pobrinut će se za to. 2 PARTNER PORUĈNIKA HALEA, JOHN GUSTAFSON, ODVEZAO JE ROSIE I GERT Kinshaw u policijsku postaju u Lakeshoreu. Bili se vozio iza njih na Harleyu. Rosie se okretala na sjedištu i provjeravala je li još ondje. Gert je to primijetila, ali nije komentirala. Hale predstavi Gustafsona kao 'moja bolja polovica', ali je Hale bio što je Norman nazivao prvorazrednim psom tragačem; Rosie je to shvatila istog trenutka čim je ugledala njih dvojicu zajedno, po načinu na koji ga je Gustafson gledao, čak i po načinu na koji je promatrao kako Hale sjeda na suputničko mjesto neoznačenog Capricea. Rosie je svojim očima vidjela takve stvari tisuću puta, u svojoj kući. Prođu pokraj banke s urom - one iste pokraj koje je nedugo prije njih prošao Norman - i Rosie pogne glavu da pročita koliko je sati. 4:09 poslije podne. Dan se oduljio poput tople karamele. Ona pogleda preko ramena, uţasnuta pomišlju da je Bili moţda otišao, sigurna nekim dijelom glave i srca da je tako. Ali nije. On joj dobaci širok osmijeh, podigne ruku i kratko joj mahne. Ona zauzvrat podigne svoju ruku. "Ĉini se simpatičan", reče Gert. "Da", sloţi se Rosie ali nije ţeljela govoriti o Billu, ne u društvu dva policajca koja sjede na prednjem sjedištu i bez sumnje slušaju svaku njihovu riječ. "Trebala si ostati u bolnici. Da te pregledaju, uvjere se da te nije povrijedio tim šokerom." "Ma, za mene je to bilo dobro", reče Gert, široko se smiješeći. Preko svoje rastrgane
haljine odjenula je golemu plavo-bijelu bolničku spavaćicu na pruge. "Prvi put nakon što sam daleke 1974. izgubila nevinost u baptističkom omladinskom kampu osjećam se potpuno i sasma budnom." Rosie se pokuša jednako široko nasmiješiti, ali joj uspije tek blijedi smiješak. "Vjerojatno je zabava za ovu godinu završena, ha?" reče. Gert je izgledala zbunjeno. "Kako to misliš?" Rosie pogleda u svoje ruke i ne iznenadi se kad shvati da su stisnute u šake. "Mislim na Normana. Smrdljivog tvora na zabavi. Velikog smrdljivog tvora, jebemti! " Ĉula je tu riječ, jebemti, kako izlazi iz njezinih usta i jedva je mogla povjerovati da je to ona rekla, posebice na straţnjem sjedištu policijskog automobila i s dvojicom detektiva na prednjem sjedištu. Još se više iznenadila kad je njezina u šaku stisnuta ruka poletjela postrance i udarila u vrata, malo iznad ručice za otvaranje prozora. Gustafson lagano poskoči za upravljačem. Hale se okrene, bezizraţajnog lica, pa se ponovno okrene prema naprijed. Moţda je nešto promrmljao partneru. Rosie nije znala sigurno, nije ni hajala. Gert je uhvati za ruku, u kojoj je kuckalo, i pokuša joj rastvoriti šaku milom. Masirala ju je kao da je riječ o grču mišića. "Sve je u redu, Rosie", reče tiho, zabrundavši kao veliki kamion u leru. "Ne, nije!" vikne Rosie. "Ne, nije, nemoj govoriti da je!" Suze su je sad pekle u očima, ali nije hajala ni za to. Prvi put u svom ţivotu odrasle ţene plakala je zbog jarosti a ne stida ili straha. "Zašto ne ode? Zašto me ne ostavi na miru? Istukao je Cynthiju, pokvario zabavu... jebemti Normana!" Pokuša ponovno udariti u vrata, ali joj je Gert zarobila šaku. "Jebemti smrdljivog tvora Normana!" Gert je kimala glavom. "Aha. Jebemti smrdljivog tvora Normana." "On je kao... madeţ! Što ga više trljaš i pokušavaš ga se riješiti, to je crnji! Jebemti Normana! Jebemti smrdljivog, ludog Normana! Mrzim ga\ Mrzim ga!" Ona umukne, zasoptala. Lice joj se ţarilo, obrazi bili vlaţni od suza... ali se nije osjećala loše. Bili! Gdje je Bili? Ona se okrene, uvjerena da ga ovaj put neće biti, ali je bio ondje. On mahne. Ona mahne njemu, pa se ponovno okrene prema naprijed, osjetivši se malo smirenije. "Ljuti se, Rosie. Imaš se svako pravo ljutiti. Ali—" "O, i te kako se ljutim." "—ali on nije pokvario zabavu, znaš." Rosie ţmirne. "Što? Ali kako su mogli samo tako nastaviti? Nakon što..." "Kako si ti mogla nastaviti nakon što te on toliko puta istukao?" Rosie odmahne glavom, ne shvaćajući. "Djelomice zbog izdrţljivosti", reče Gert. "Djelomice zbog stare, dobre tvrdoglavosti. No uglavnom, Rosie, da se svijetu pokaţe veselo lice. Da nas se ne moţe zastrašiti. Misliš li da je to prvi put da se nešto takvo dogodilo? Da ne bi.
Norman je najgori, ali nije prvi. A što se učini kad se smrdljivi tvor pojavi na zabavi i ispusti svoj smrad? Pričeka se da povjetarac otpuše smrad a tad se nastavi sa zabavom. To sad rade na Ettinger's Pieru i to ne samo zato što smo s Indigo Girls potpisali ugovor 'ili svirka ili honorar'. Nastavljamo jer moramo same sebi dokazati da nam ne mogu batinama odreći ţivot... pravo na ţivot. Neke su sigurno otišle - Lana Kline i njezine pacijentice su, pretpostavljam, već davna prošlost - ali će se ostale okupiti. Consuelo i Robin su krenule natrag na Ettinger's Pier čim smo otišle iz bolnice." "Tako valja", reče poručnik Hale s prednjeg sjedišta. "Kako ste mogli dopustiti da pobjegne?" Rosie ga upita optuţujući. "Isuse, znate li uopće kako mu j e to uspjelo? " "Zapravo, nismo ga mi pustili da pobjegne", blago će Hale. "Bilo je to djelo sluţbe osiguranja na Pieru, dušo; kad su prvi gradski policajci ondje stigli, vašeg supruga odavno nije bilo." "Mslimo da je ukrao nekom djetetu masku", reče Gustafson. "Jednu od onih koja pokriva čitavu glavu. Navukao ju je, a zatim klisnuo. Imao je sreće, toliko vam mogu reći." "Uvijek je imao sreće", gorko će Rosie. Sad su skretali na policijsko parkiralište. Bili se zaustavi iza njih. Rosie reče Gerti: "Sad mi moţeš pustiti ruku." Gert to učini a Rosie istog trenutka ponovno udari po vratima. Ovaj je put jače zaboli, ali je neki novoosviješteni dio nje uţivao u toj boli. "Zašto me ne pusti na miru?" ponovno upita, ne obraćajući se nikome. A ipak joj odgovori slatki promukli glas iz dubine mozga. Razvest ćeš se od njega, reče taj glas. Razvest ćeš se od njega, Rosie Sparna. Ona pogleda u svoje ruke i shvati da se najeţila. 3 NJEGOV UM PONOVNO ODSKOĈI. DIZAO SE I DIZAO, KAKO JE NEKAD PJEVALA ona mustra Marilyn McCoo, a kad se vratio, upravo je parkirao Tempo na nekom drugom parkiralištu. Nije točno znao gdje se nalazi, ali je pretpostavljao da je vjerojatno u podzemnoj garaţi ulicu dalje od hotela Whitestone. Pogleda u mjerač goriva kad se sagnuo da odvoji ţice i ugleda nešto zanimljivo: kazaljka je pokazivala puni rezervoar. Negdje je uzeo benzin za vrijeme posljednjeg pomračenja uma. Zašto je to učinio? Jer mi zapravo nije trebao benzin, odgovori on na svoje pitanje. On se ponovno nagne naprijed, namjeravajući se pogledati u retrovizor, ali se sjeti da je maska na podu. On ga podigne i pomnjivo se pogleda. Lice mu je bilo natučeno, a mjestimice i natečeno; bilo je i više nego očito da je sudjelovao u tučnjavi, ali krvi nije bilo. Oribao je
masku u zahodu neke benzinske postaje dok je samoposluţna pumpa punila Tempov rezervoar sporim automatskim mlazom. Pa se sad mogao pokazati na ulici - pod uvjetom da ne pretjera u izazivanju sreće - i to je bilo dobro. Kad je razdvojio ţice za paljenje motora, nakratko se zamisli koliko je sati. Nije bilo načina to doznati; nije imao ručni sat, u ovoj krntiji od Tempa nije bilo sata, a bio je pod zemljom. Je li to vaţno? Je li— "Nije ", tiho mu reče poznati glas. "Nije vaţno. Vrijeme se razglavilo. " On spusti pogled i ugleda bikovu masku kako zuri u njega s podnoţja suputničkog sjedišta: prazne oči, uznemirujući naborani smiješak, smiješni cvijećem ukrašeni rogovi. Odjedanput poţeli zadrţati masku. Glupost, on mrzi taj vijenac na rogovima i a još više mrzi taj glupi smiješak u stilu 'sretan što sam uškopljen'... ali mu moţda donese sreću. Naravno, maska nije govorila, sve je to bilo samo u njegovoj glavi, ali bez maske sigurno nikad ne bi pobjegao s Ettinger's Piera. To je bilo sto posto sigurno. No dobro, no dobro, pomisli on, ţivijo bik, i on se prigne dohvatiti masku. A zatim je, naizgled bez vremenskog razmaka, bio nagnut i čvrsto stezao Blondie oko struka, stiskao je čvrsto čvrsto da joj ne bi ostalo zraka da viče. Bila je izašla kroz vrata s oznakom OSOBLJE, gurajući pred sobom kolica i on pomisli kako ju je sigurno prilično dugo čekao, ali to više nije bilo vaţno jer su se ionako vratili u prostoriju za OSOBLJE, Pam i njezin novi prijatelj Norman, šivijo bik. Ritala se i nekoliko ga puta kresnula po cjevanicama, ali je nosila teniske i jedva je osjetio te udarce. Jednu ruku odmakne s njezina struka, zatvori vrata za sobom i gurne zasun. Baci brzi pogled uokolo da provjeri ima li u prostoriji nekog osim njih. Kasno subotnje poslijepodne, sredina vikenda, trebala bi biti prazna... i bila je. Prostorija uska i dugačka, a na suprotnom kraju kratak niz ormarića. Osjećao se predivan miris -parfem čiste, oglačane posteljine koji podsjeti Normana na dan kad se u njegovoj roditeljskoj kući pralo rublje. U prostoriji je bilo velikih hrpa uredno sloţenih plahti, košara za rublje punih paperjastih ručnika, jastučnica sloţenih na policama. Jedan je zid bio obloţen dubokim hrpama pokrivača. Norman gurne Pam među njih, ne pokazavši nimalo zanimanja kad se suknja njezine uniforme visoko zadigne na bedrima. Njegov spolni nagon uzeo je godišnji, moţda čak otišao u mirovinu, a moţda je tako i bolje. Godinama mu je visak među nogama priskrbljivao nevolje. Bio je to vraţji biljeg, nešto što bi vas moglo navesti na pomisao da Bog ima više zajedničkog s Andrew Diče Clayem51 nego što bi vam bilo po volji. Dvanaest godina ga i ne primijetiš, a zatim te idućih pedeset - čak šezdeset godina - navlači po svijetu za sobom kao pobjesnjeli gologlavi velociraptor. "Ne viči ", reče on. "Ne viči, Pammy. Ubit ću te budeš li vikala. " Bila je to prazna prijetnja - barem zasad - ali to ona neće znati. Pam je duboko udahnula; sad bešumno ispusti zrak. Norman se malo opusti. "Molim vas, nemojte me ozlijediti", reče ona. Mili Boţe, a laje to bilo originalno, to sigurno nikad prije nije čuo, ne, ne. "Ne ţelim te povrijediti ", reče on toplo. "Nikako ne. " Nešto je lepetalo u njegovu 51 Poznati američki komičar pogana jezika (roĎen 1957.).
straţnjem dţepu. On ispruţi ruku i napipa gumu. Maska. Nije se osobito iznenadio. "Pam, samo mi moraš reći što ţelim znati. Poslije odemo zadovoljni, ti svojim, a ja svojim putem. " "Otkuda znate moje ime?" On slegne ramenima na način koji ga podsjeti na sobu za ispitivanje, način koji je davao do znanja da on zna puno toga, da mu je to posao. Ona je sjedila na hrpi prevrnutih tamnosmeđih pokrivača poput onog koji je pokrivao njegov krevet gore na devetom katu i potezala suknju preko koljena. Oči su joj bile doista izvanredne nijanse plave boje. Suza nabuja na donjoj vjeđi lijevog oka, zadrhti, pa klizne niz njezin obraz, ostavljajući za sobom trag čađe od sjenila za trepavice. "Silovat ćete me?" upita ona. Gledala ga je tim izvanrednim djetinjim plavim očima, predivnim očima - nema potrebe pretvarati muškarca u papučara kad se ima takve oči, zar ne, Pammy? - ali nije u njima vidio izraz kakav je ţelio vidjeti. Ţelio je vidjeti pogled kakav se vidi u sobi za ispitivanje kad je tip kojeg dan i pola noći roštiljaš pitanjima naposljetku spreman se slomiti; skrušen pogled, molećiv pogled, pogled koji kaţe reći ću sve, sve, samo mi dopustite da malo predahnem. Nije vidio taj pogled u Pammynim očima. Ne još. "Pammy" "Molim vas, nemojte me silovati, molim vas, nemojte, ali ako me budete silovali, ako baš morate, molim vas navucite kondom, tako se bojim AIDS-a. " On blene u nju pa prasne u smijeh. Zabolio ga je trbuh od smijeha, ošit ga je bolio još više, a najviše ga je boljelo lice, ali nije mogao prestati. Rekao sije da mora prestati, da će neki hotelski namještenik, moţda čak i hotelski detektiv, slučajno proći i čuti smijeh i upitati se što bi to moglo značiti, ali čak ni to nije pomoglo; hropac smijeha je morao minuti sam od sebe. Blondie ga je najprije gledala u čudu, a tad se bojaţljivo nasmiješi. Puna nade. Norman se naposljetku obuzda, iako su mu na oči navrle suze. "Neću te silovati, Pam ", reče on naposljetku - kad je bio u stanju reći bilo što a da to smijehom ne pretvori u neiskrenost. "Otkuda mi znate ime?" ponovno upita ona. Ovog puta jasnijim glasom. On izvuče masku iz dţepa, gurne ruku u nju i počne je pomicati kao i za onog tuponju računovođu u Camryju. "Pam-Pam-bo-Bam, banana- -fana-fo-Fam, fi-fi-mo-Mam", pjevala je maska u njegovoj ruci. Trzao je njome lijevo-desno, kao Shari Lewis svoj Lamb Chop52, samo što je ovo bio bik a ne janje, glupi usrani pederski bik s cvijećem na rogovima. Nema razloga pod kapom nebeskom zašto bi mu se trebala sviđati ta usrana maska, ali je činjenica bila da mu se na neki način sviđala. "A i ti mi se sviđaš na neki način ", reče Ferdo pederski bik i pogleda u Normana praznim očima. Tad se okrene ponovno prema Pam i uz pomoć Normana koji mu je pomicao ustima, maska reče: "Imaš nešto protiv?" "N-n-nemam ", reče ona. Nije imala onaj ţeljeni pogled u očima, još ne, ali su išli prema tome; nasmrt ga se preplašila - njih - to je bilo sigurno. 52 Jedan od najranijih televizijskih lutkara.
Norman čučne i ruke mu se zaklate između bedara. Ferdinandovi gumeni rogovi bili su uprti u pod. On je iskreno pogleda. "Kladim se da bi ţeljela da odem iz ove prostorije i iz tvog ţivota, zar ne, Pammy?" Ona tako ţustro kimne glavom da joj je kosa poskakivala po ramenima. "Aha, to sam si i mislio, i slaţem se s tim. Ti meni reci samo jedan podatak i ja ću otići na krilima vjetra. Nije teško što ću te pitati. " On se nagne prema njoj, povukavši Ferdove rogove po podu. "Ţelim jedino doznati gdje je Rose. Rose Daniels. Gdje ţivi?" "Boţe moj. " Ono malo boje preostale na Pammynu licu - dvije crvene mrlje na jagodicama - sad nestane, oči joj se rašire tako da je izgledalo kao da će ispasti iz duplji. "O, Boţe moj, ti si on. Ti si Norman. " To ga uzruja i raţesti - on je trebao znati njezino ime, tako to ide, ali ona nije trebala znati njegovo - sve ostalo gradilo se na tome. Ona ustane s pokrivača dok je on još reagirao na svoje ime u njezinim ustima i skoro mu umakne. On se baci za njom ispruţivši desnu ruku, onu u kojoj je još drţao bikovu masku. Negdje iz daljine je čuo kako joj govori da ona nikamo ne ide, da ţeli porazgovarati s njom i da to namjerava učiniti izbliza. Ščepa je za vrat. Ona ispusti zatomljeni krik koji je ţelio biti vrisak i sune prema naprijed iznenađujućom, ţilavom snagom. Ipak bije zadrţao, da nije bilo maske, koja sklizne po njegovim znojnim rukama i Pam se istrgne, padne prema vratima, raširenih ruku kojima je zalomila po zraku i Norman isprva nije shvatio što se dogodilo. Začuje se zvuk, mesnati zvuk, skoro kao zvuk čepa koji iskače iz boce pjenušca, a tad Pam počne divlje mahati rukama, udarati po vratima, glave zabačene unazad pod čudnim ukočenim kutom, poput nekoga tko netremice gleda u zastavu za domoljubne svečanosti. "Ha?" reče Norman i Ferdo se podigne ispred njegovih očiju, naheren na njegovoj ruci. Ferdinand je izgledao pijan. "Opa ", reče bik. Norman strgne masku s ruke i gurne je u dţep, svjestan da nešto kaplje, poput kiše. On spusti pogled i shvati da Pamina lijeva tenisica više nije bijela. Sad je bila crvena. Krv se oko nje slijevala u lokvicu; curila je na pod u dugim kapima. Ruke su joj se još trzale. Normanu su sličile na male ptice. Izgledala je kao prikovana za vrata i kad je Norman koraknuo bliţe, on shvati da je na stanovit način zaista tako. Na vratima je bila vješalica za kapute. Pam se istrgla iz njegove ruke, srnula naprijed i nabila na kuku. Vješalica joj se zarila u lijevo oko. "O Pam, sranje, budalo jedna", reče Norman i gnjevno i zbunjeno. Neprestano mu se prikazivalo bikovo glupo kešenje, čuo ga kako kaţe Opa, poput nekog pametnjakovića iz crtica Warner Brosa. Potegne Pam s vješalice. Pritom se začuje neopisiv hrskavi zvuk. Njezino čitavo oko - Normanu se učini plavije nego ikad - zurilo je u njega nijemim uţasom. Tad ona otvori usta i vrisne. Norman nije ništa odlučio; njegove su ruke to učinile same od sebe. Pograbi je za obraze, upre se dlanovima o njeţne kosti njezine čeljusti i zavrne. Ĉuo se samo oštar prasak - kao kad
netko nagazi na daščicu od cedrovine - / ona se objesi u njegovim rukama. Umrla je a ono što je znala o Rose otišlo je s njom. "Ti glupa ţenska", dahne Norman. "Iskopati si oko na vješalicu, jesi glupa! " On je prodrma. Glava joj se mlitavo klatila lijevo-desno. Na prednjoj strani njezine bijele uniforme sad je imala vlaţan crveni opršnjak. Odnese Pam natrag do pokrivača i spusti je na njih. Ona se opruzi raširenih nogu. "Bestidna kurvetino ", reče Norman. "Ne moţeš prestati čak ni mrtva, ţarne?" On joj prekriţi noge. Jedna joj ruka padne s krila i muklo udari o pokrivače. Norman ugleda kičastu ljubičastu narukvicu na njezinu zapešću - izgledala je skoro kao komad telefonske ţice. Na njoj je visio ključ. Norman pogleda u ključ, pa u niz ormarića na drugom kraju prostorije. Ne moţeš otići onamo, Normie, reče njegov otac. Znam što misliš, ali lud si ako se pribliţiš njihovoj kući u Aveniji Durham. Norman se nasmiješi. Lud si ako odeš onamo. Smiješno, kad bolje razmisliš. Usto, kamo bi inače otišao? Što još moţe pokušati? Nije imao puno vremena. Njegovi su se mostovi veselo palili za njim, svi. "Vrijeme je razglavljeno", promrmlja Norman Daniels i skine narukvicu s ključem s Pamina zapešća. Ode do garderobnih ormarića, drţeći narukvicu između zuba koliko mu je bilo potrebno da ponovno natakne masku na ruku. Tad podigne Ferdu da pregleda naljepnice s imenima na ormarićima. "Ovaj", reče Ferdo i kucne svojim gumenim licem o ormarić s oznakom PAM HAVERFORD. Ključ je pristajao u bravu. U ormariću je bio par traperica, pamučna majica, sportski grudnjak, torbica s priborom za kupanje i Pamina torbica. Norman odnese torbicu do jedne od košara i istrese sadrţaj na ručnike. Ferdinandom je kruţio po stvarima kao nekim čudnim špijunskim satelitom. "Našli smo je, mladiću ", mrmljao je Ferdo. Norman izdvoji tanku plastičnu pločicu iz krame kozmetike, papirnatih maramica i papira. Ona će otvoriti ulazna vrata njihove klupske zgrade, u to nije bilo sumnje. On je podigne, počne je okretati—" "Ĉekaj", reče bik. Podigne se do Normanova uha i počne šaptati, a cvijećem ukrašeni rogovi su mu poskakivali. Norman posluša, pa kimne glavom. Ponovno skine masku sa svoje znojne ruke, gume je u dţep, i sagne se nad smećem iz Pamine torbice. Ovaj ga je put pomnjivo pregledao, kao što bi učinio da istraţuje što se posljednjim ţargonom nazivalo 'mjesto događaja'... samo što bi se tad posluţio vrhom kemijske ili obične olovke umjesto vrhovima prstiju. Otisci prstiju nisu više problem, pomisli on i nasmije se. Više nisu. On odgurne njezinu lisnicu i uzme crvenu knjiţicu na kojoj je pisalo TELEFONI ADRESE. Pogleda pod slovo D, nađe broj skloništa, ali nije to traţio. Otvori prvu stranicu knjiţice, gdje je bilo zapisano puno brojeva preko i oko Paminih črčkarija - očiju i klaunovskih leptir-mašni, uglavnom. No brojevi su svi izgledali kao telefonski brojevi.
Okrene posljednju stranicu, još jedno vjerojatno mjesto. Još telefonskih brojeva, još očiju, još leptir-mašni... a u sredini, uredno uokvireno i označeno zvjezdicama, ovo: "Hej", reče on. "Narode, zadrţite svoje listiće, ali mislim da smo izvukli sedmicu. Jesmo, zar ne, Pammy?" Norman otrgne posljednju stranicu iz Pamine knjige, gurne je u prednji dţep i na prstima priđe vratima. Osluhne. Nema nikoga. On pusti dah i dotakne ugao papira koji je nabio u dţep. Pritom mu um ponovno odluta i zakratko ne bi ničeg. 4 HALE I GUSTAFSON ODVEDU ROSIE I GERT U KUT GLAVNE PROSTORIJE U policijskoj postaji koja je izgledala skoro kao prostorija za grupnu terapiju; pokućstvo je bilo staro ali prilično udobno, a nije bilo stolova za koje bi detektivi sjeli. Umjesto toga oni sjednu na izblijedjelu zelenu sofu parkiranu između aparata za osvjeţavajuća pića i stola na kojem se nalazio aparat za espresso. Umjesto mračne fotografije narkomana ili ţrtava AIDS-a, iznad aparata za kavu visio je plakat putničke agencije s motivom švicarskih Alpa. Detektivi su bili smireni i ljubazni, razgovor je bio diskretan i uljudan, ali ni njihov odnos ni neformalno okruţje nisu puno pomogli Rosie. Još je bila ljuta, gnjevnija nego ikad u ţivotu, ali i uţasnuta. Zbog mjesta na kojem se nalazi. Nekoliko puta za vrijeme seanse odgovori-pitanja, bila je na rubu da izgubi nadzor nad osjećajima i svaki put kad bi se to dogodilo pogledala bi na drugu stranu prostorije gdje je strpljivo sjedio Bili ispred niske drvene ogradice i natpisa na kojem je pisalo MOLIMO NE ULAZITI BEZ POTREBE. Znala je da bi trebala ustati, otići k njemu i reći mu da više ne čeka - da se odvuče kući i sutra je nazove. No nije se mogla prisiliti da to učini. Bilo joj je potrebno da bude ondje kao što joj je bilo potrebno da bude iza nje na Harleyu kad su ih detektivi vozili ovamo, bio joj je potreban kao što je djetetu prebujne mašte potrebno da u sobi gori svjetlo kad se probudi usred noći. Problem je bio u tome da su se njoj i dalje motale svakojake misli po glavi. Znala je da su to gluposti, ali to nije pomoglo. Na trenutak bi se izgubile, ona bi odgovarala na pitanja policajaca i ne bi joj se vrzmale gluposti po glavi, a tad bi se uhvatila kako razmišlja da je u podrumu zgrade Norman, da ga ondje skrivaju, naravno da je tako, jer je policija obitelj, policajci braća a ţenama policajaca ne dopušta se da bjeţe od kuće i ţive same, bez obzira na sve. Norman je na sigurnom
u nekom od pod-podrumskih sobičaka gdje te nitko ne moţe čuti čak i kad vrištiš iz petnih ţila, u prostoriji oznojenih betonskih zidova i s golom ţaruljom koja visi na ţici, a kad ova besmislena parodija prođe, odvest će je k njemu. Odvest će je Normanu. Ludost. Ali bi shvatila koliko je to glupo jedino kad bi podigla glavu i vidjela Billa s druge strane niske ogradice, kako je promatra i čeka da bude gotova da je odveze kući na leđima svojeg ţeljeznog ponija. Do u beskraj su ponavljali što se dogodilo; kadšto bi Gustafson postavljao pitanja, katkad Hale, pa iako Rosie nije imala osjećaj da se njih dvojica igraju igre dobar policajac/loš policajac, poţeli da završe sa svojim unedoglednim pitanjima i nebrojenim formularima i puste ih. Moţda će, kad ode odavde, ti izmjenični padovi u gnjev i uţas od kojih obamire malo popustiti. "Recite mi ponovno kako to da ste imali fotografiju gospodina Danielsa u svojoj torbici, gospođice Kinshaw", reče Gustafson. Ispred sebe je imao napola dovršeno izvješće a u jednoj ruci kemijsku olovku Bic. Uţasno se mrštio; Rosie je izgledao kao dijete koje polaţe ispit za koji se nije pripremio. "Već sam vam to dvaput rekla", reče Gert. "Ovo će biti posljednji put", tiho će Hale. Gert ga pogleda. "Ĉasna izviđačka?" Hale se nasmiješi -jako milo - i kimne glavom. "Ĉasna izviđačka." Pa im ona ponovno ispriča kako su ona i Anna uvjetno povezale Normana Danielsa s ubojstvom Petera Slowika i kako su im faksirali Normanovu fotografiju. Kako je primijetila muškarca u invalidskim kolicima kad je prodavač ulaznica dreknuo za njim. Rosie je već bila upoznata s pričom, ali je ipak zapanji Gertina hrabrost. Kad je Gert došla do opisa sukoba s Normanom iza zahoda, i to ravnodušnim tonom ţene koja čita spisak za kupovinu, Rosie je uhvati za krupnu ruku i čvrsto je stisne. Kad je završila s pričom, Gert pogleda u Halea i podigne obrve. "Sve u redu?" "Da", reče Hale. "Jako u redu. Cynthia Smith vam duguje ţivot. Da ste policajac, predloţio bih vas za pohvalu." Gert frkne. "Nikad ne bih prošla na zdravstvenom. Predebela." "Svejedno", reče Hale, ozbiljna lica, zagledavši joj se u oči. "Pa, hvala na komplimentu, ali ono što bih najviše ţeljela čuti od vas je da ćete uhvatiti tog tipa." "Uhvatit ćemo ga", reče Gustafson. Zazvučao je skoro potpuno siguran u sebe i Rosie pomisli: Policajce, ne znate vi mog Normana. "Jeste li završili s nama?" upita Gert. "S vama jesmo", reče Hale. "Imam još nekoliko pitanja za gospođu McClendon... moţete li izdrţati još malo? Ako ne, pitanja mogu pričekati." On zašuti. "Ali ne bi trebala čekati. Mislim da to oboje znamo, zar ne?"
Rosie na trenutak zatvori oči, pa ih otvori. Pogleda prema Billu, koji je još sjedio s druge strane ogradice, pa ponovno u Halea. "Pitajte što morate", reče ona. "Samo što prije završite. Ţelim ići kući." 5 KAD SE OVAJ PUT VRATIO K SEBI IZLAZIO JE IZ TEMPA U TIHOJ ULICI KOJU JE gotovo istog trenutka prepoznao kao Aveniju Durham. Parkirao se nekoliko ulica dalje od Picine Palače. Još nije pao mrak, ali će uskoro; sjene ispod stabala bile su debele i baršunaste, nekako raskošne. On se pogleda i shvati da je prije odlaska svratio u svoju hotelsku sobu. Koţa mu je mirisala na sapun a i presvukao se. Imao je na sebi dobru odjeću za svoj zadatak: pamučne radničke hlače, bijelu majicu s okruglim vratnim izrezom i plavu flanel košulju koja mu je visjela izvan hlača. Izgledao je kao muškarac koji se pojavio preko vikenda da pregleda neispravnu plinsku cijev ili... "Ili da provjeri alarm", reče Norman tiho i nasmiješi se veselo. "Prilično drsko, senor Daniels. Prilično dr—" A tad ga zgromi panika i on se lupi po lijevom straţnjem dţepu hlača koje je sad imao na sebi. Osjeti samo grbu svoje lisnice. Lupi se po desnom straţnjem dţepu i ispusti promukli uzdah olakšanja kad se mlohava guma maske zaleluja pod njegovom rukom. Očito je zaboravio svoj sluţbeni revolver- ostavio ga u sefu - ali se sjetio ponijeti masku a maska mu se sad činila vaţnijom od revolvera. Vjerojatno je lud što tako misli, ali je tako. Krene niz pločnik prema broju 251. Ako je u kući samo nekoliko pički, pokušat će ih sve uzeti kao taoce. Ako ih je puno, ščepat će ih koliko bude mogao - moţda šest - a ostale otjerati u brda. Tad će ih početi ubijati, jednu po jednu, dok netko ne iskašlje Rosinu adresu. Ako je nijedna ne bude znala, sve će ih pobiti i početi pregledavati arhivu... ali je smatrao da do toga neće doći. Normie, što ćeš ako su ondje policajci? nervozno ga upita otac. Policajci ispred zgrade, u zgradi, policajci čuvaju kuću od tebe? Nije znao. A nije ga bilo ni briga. Prođe pokraj broja 245, 247, 249. Između te posljednje i pločnika bila je ţivica i kad je Norman stigao do kraja on naglo zastane i zaškilji se sumnjičavo u kuću broj 251. Očekivao je da će vidjeti više ili manje uţurbanosti, ali nije očekivao da će vidjeti to što je sad vidio - ništa. Kuća u kojoj je bilo sklonište Kćeri i sestre' stajala je na kraju uskog, dubokog travnjaka. Zastori na drugom i trećem katu bili su navučeni protiv sunca. Bila je tiha poput crkve. Na prozorima na lijevoj strani trijema nisu bili navučeni zastori, ali nije gorjelo svjetlo. Nikakvih sjena koje bi promicale pokraj njih. Nikoga na trijemu. Nikakvih automobila na kolnom prilazu. Ne mogu ostati stajati ovdje, pomisli on i ponovno krene. Prođe pokraj kuće, pogledavši
u povrtnjak u kojem je prije vidio one dvije kurve - jednu od kojih je ščepao iza zahoda. Večeras je i vrt bio prazan. A koliko je mogao vidjeti u straţnje dvorište, i ono je bilo prazno. To je zamka, Normie, reče mu otac. Znaš to, zar ne? Norman ode sve do ladanjske kuće s brojem 257 na vratima, pa se okrene i počne lijeno vraćati niz pločnik. Znao je da izgleda kao zamka, očev je glas imao pravo u vezi s tim, ali nije imao osjećaj da je riječ o zamci. Bik Ferdinand dođe mu pred oči poput sirastog gumenog duha - Norman je izvukao masku iz straţnjeg dţepa i stavio je na ruku a da toga uopće nije bio svjestan. Znao je da to nije dobra zamisao; netko tko gleda kroz prozor sigurno će se zapitati zašto onaj krupan muškarac otečena lica razgovara s gumenom maskom... i miga maskinim ustima kao da mu ona odgovara. No nije hajao ni za to. Ţivot je postao jako... sirov. Normanu se to na neki način sviđalo. "Ne, nije zamka ", reče Ferdinand. "Siguran si?" upita on. Ponovno je bio nadomak broju 251. "Aha ", reče Ferdinand i zakima svojim cvijećem ukrašenim rogovima. "Samo su nastavili sa zabavom. Sad vjerojatno svi sjede oko kolača dok neka lezbača u neţenstvenoj haljini pjeva 'Blowin' in the Wind! Ti si bio tek privremeni poremećaj u njihovu danu. " On stane ispred prilaza koji je vodio prema 'Kćerima i sestrama \ zagledan u masku, kao gromom ošinut. "Hej - oprosti mi momče ", ispričavao se bik, "ali ja ne stvaram vijesti, znaš, ja samo izvještavam. " Norman se zgrozi kad shvati da postoji nešto gotovo jednako uţasno onome kad dođeš kući s posla i shvatiš da ti je ţena odmaglila u nepoznato s tvojom bankovnom karticom u torbici: kad te ignoriraju. Kad te ignorira gomila ţena. "Pa očitaj im lekciju da to više ne čine", reče Ferdo. "Očitaj im lekciju. Hajde, Norm. Pokaţi im tko si. Tako da to nikad ne zaborave. " "Tako da nikad ne zaborave ", promrlja Norman i maska na njegovoj ruci oduševljeno zakima. On je ponovno gurne u straţnji dţep a kad je krenuo niz prilaz iz lijevog prednjeg dţepa s dva prsta izvadi Paminu propusnicu za vrata i komadić papira koji je otrgnuo iz njezina adresara. Popne se uza stube na trijem, pa pogleda jednom - kao onako usput, nadao se-u TV kameru postavljenu iznad vrata. Poloţi propusnicu uz bedro. Moţda ga netko ipak promatra. Treba imati na umu da je Ferdinand, nosio mu on sreću ili ne, samo gumena maska koja umjesto mozga ima Normanovu ruku. Otvor za karticu bio je ondje gdje je očekivao da će biti. Pokraj njega je bio portafon, zajedno s malom naljepnicom koja je posjetitelje upućivala da pritisnu i govore. Norman pritisne tipku, nagne se i reče: "Gradska plinara, u susjedstvu curi plin, primljeno?" Podigne prst s tipke. Pričeka. Pogleda u kameru. Crno-bijela, vjerojatno se na njoj ne vidi kako mu je otečeno lice... nadao se. Nasmiješi se da pokaţe kako je neopasan dok mu je srce u
grudima tuklo poput malog, izdrţljivog motora. Nikakva odgovora. Ničeg. On ponovno pritisne tipku. "Cure, ima li koga?" Da im vremena, i polako počne brojati do dvadeset. Njegov mu otac šapne da je to zamka, onakva kakvu bi on postavio u toj situaciji, namamio bitangu unutra, dao mu vjerovati da je kuća prazna, a tad se oborio na njega poput tovara cigli. Da, bila je to zamka kakvu bi on postavio... ali ovdje nije bilo nikog. Bio je skoro siguran u to. Kuća je izgledala prazno poput odbačene limenke piva. Norman ubaci karticu u otvor. Začuje se glasni škljocaj. On izvadi karticu, okrene kvaku i ude u predvorje Kćeri i sestara'. Slijeva začuje tihi, uporan zvuk: mip-mip-mipmip. Alarmni sistem. Riječi ULAZNA VRATA palile su se i gasile na ekranu. Norman pogleda u komadić papira koji je ponio sa sobom, pomoli se nakratko Bogu da je broj na njemu ono što on misli da je i utipka 0471. Trenutak u kojem mu je prestalo kucati srce alarm nastavi mipkati pa prestane. Norman odahne i zatvori vrata. Ponovno namjesti alarm, ne razmišljajući, policijski instinkt. Osvrne se, primijeti stube koje vode na kat, pa prođe kroz glavno predvorje. Zaviri u prvu sobu zdesna. Izgledala je kao učionica; stolci poslagani u krug, školska ploča na jednom kraju. Na ploči su bile napisane riječi DOSTOJANSTVO, ODGOVORNOST i UFANJE. "Mudre riječi, Norm ", reče Ferdinand. Ponovno je bio na Normanovoj ruci. Obreo se na njoj nekom čarolijom. "Mudre riječi. " "Ako ti tako kaţeš; meni izgleda kao uobičajeno sranje. " Norman se osvrne, pa podigne glas. Ĉinilo se skoro svetogrdnim vikati u ovu prašnjavu tišinu, ali se mora što se mora. "Halo? Ima li koga? Ovdje gradska plinara!" "Halo?" Ferdo vikne s kraja njegove ruke i pametno se ogleda svojim praznim očima. Reče to njemačkim naglaskom kojim bi kadšto govorio Normanov otac kad bi se napio. "Halo, jesi ofde, Cholly tušo?" "Začepi, glupane ", promrmlja Norman. "Da, kapetane ", odgovori bik i umukne. Norman se polako okrene pa krene niz predvorje. Prođe pokraj još nekoliko soba - salona, blagovaonice, pa nečeg što je sličilo maloj knjiţnici - ali su sve bile prazne. I kuhinja na kraju hodnika bila je prazna pa je sad iskrsnuo novi problem: gdje potraţiti ono što traţi? Udahne i sklopi oči, pokušavajući misliti (i otjerati glavobolju koja se pokušavala povratiti). Ţelio je zapaliti cigaretu ali se nije usudio; moţda imaju protupoţarne alarme koji su podešeni da zakrešte čim osjete prvi dim. On još jednom duboko udahne, povuče zrak sve do dna pluća i sad prepozna kakav je to miris - ne miris prašine nego miris ţena, ţena koje su se ukotvile sa sebi sličnima, ţena koje su se zaplele u veo pravičnosti i zajedništva pokušavajući se odvojiti od stvarnosti. Bio je to miris krvi i bidea i mirisa za ormare i laka za kosu i dezodoransa i parfema sjebeţlji- vim nazivima kao što su Moj grijeh i Bijela ramena i Opsjednutost. Bio je to povrtni miris njihovih omiljenih jela i voćni miris njihovih omiljenih čajeva; taj miris nije bio prašina nego nešto nalik kvascu, vrenju, i stvarao je miris koji se ne moţe ukloniti nikakvim čišćenjem: miris ţena bez muškaraca. Taj mu miris ispuni nosnice, grlo, srce, počne ga gušiti, uhvati
ga omaglica, skoro se uguši. "Saberi se, Cholly", obrecne se Ferdinand. "Miris koji osjećaš je samo miris sinoćnjeg umaka za špagete, k vragu!" Norman pusti zrak iz pluća, ponovno udahne, otvori oči. Da, umak za špagete. Crveni miris, poput krvi. Ali samo umak za špagete. "Oprosti, malo sam se izgubio ", reče on. "Da, ali tko ne bi?" reče Ferdo i njegove prazne oči kao da su izraţavale i sućut i razumijevanje. "Pa ovdje Kirka pretvara muškarce u svinje. " Maska se zanjiše na Normanovu zapešću, ogledavajući se svojim praznim očima. "Ja, ofopipilo takfo mjesto. " "O čemu ti to govoriš? " "Ni o čemu. Nema veze. " "Ne znam kuda krenuti", reče Norman. I on se osvrtao. "Moram poţuriti, ali Isusa mu, kuća je tako velika! Ima najmanje dvadeset soba!" Bik pokaţe rogovima prema vratima preko puta kuhinje. "Pokušaj ondje. " "Do vraga, to je sigurno ostava. " "Mislim da nije, Norm. Mislim da ne bi stavile natpis PRIVAT na ostavu, ţarne?" U tome je bilo nečeg. Norman prijeđe kroz hodnik i pritom gurne masku u dţep (i ugleda cjediljku za špagete ostavljenu da se suši na sušilu pokraj sudopera), pa pokuca na vrata. Ništa. Pokuša okrenuti kvaku. Učini to bez problema. Otvori vrata, popipa po zidu zdesna i pritisne prekidač. Stropno svjetlo osvijetli mamutski radni stol zakrčen kramom. Na vrhu jedne od hrpa papira akrobatski je odrţavala ravnoteţu zlatna pločica na kojoj je pisalo ANNA STEVENSON i BLAGOSLOVLJEN BUDI OVAJ NERED. Na zidu je visjela uokvirena fotografija dviju ţena koje Norman prepozna. Jedna je bila slavna pokojna Sušan Day. Druga je bila plavokosa gudura s novinske fotografije, ona koja je izgledala kao Maude. Stajale su zagrljene i smiješile se jedna drugoj u oči kao prave lezbijke. Bočni zid sobe bio je obloţen arhivskim ormarićima. Norman im priđe, klekne na koljeno, ispruţi ruku da će otvoriti ladicu s oznakom D-E, no tad se zaustavi. Više se ne sluţi prezimenom Daniels. Nije se mogao sjetiti je li mu to rekao Ferdinand ili je to otkrio ili naslutio sam, ali je znao da je istina. Vratila se svom djevojačkom prezimenu. "Bit ćeš Rose Daniels do časa smrti svoje ", reče on i uhvati za ladicu s oznakom M. Povuče. Ništa. Bila je zaključana. Problem, ali ne veliki. Naći će nešto u kuhinji čime će ga nasilu otvoriti. On se okrene, s namjerom da izađe iz sobe, ali stane kad mu pogled privuče pletena košara koja je stajala na uglu stola. S ručke košare visjela je čestitka. Staroengleskim slovima pisalo je IDI SAD, MALO PISMO. U košari je bila hrpica nečega što je izgledalo kao pošta koju treba poslati a ispod omotnice s računima naslovljenih na Lakeland Cable TV on ugleda kako viri ovo:
'endon 4enton Street —endon McClendon? On zgrabi pismo, prevrne košaru i baci većinu pripremljene pošte na pod, očiju raširenih i poţudnih. Da, McClendon, do vraga - Rosie McClendon! A ispod toga, napisano štampanim, čvrstim i čitljivim slovima, adresa zbog koje je prošao kroz pakao da bi je dobio: Ulica Trenton 897. Na stoluje, napola skriven ispod hrpe preostalih letaka za dobrotvornu zabavu leţao dugi noţ za otvaranje pisama. Norman ga pograbi, prereze pismo i nesvjesno gurne noţ u svoj straţnji dţep. Ponovno izvadi masku i natakne je na ruku. Komad papira imao je utisnuto zaglavlje u kojem je ANNA STEVENSON pisalo velikim, a 'Kćeri i sestre ' malo manjim. Norman letimice pogleda u taj simbol taštine, pa počne prelaziti maskom preko pisma, prepuštajući Ferdinandu da čita umjesto njega. Rukopis Anne Stevenson bio je krupan i otmjen - ohol, rekli bi neki. Normanovi znojni prsti drhtali su i pokušavali se stisnuti u Ferdinandovoj glavi, pa se gumena maska grčeći namigivala i cerila. Draga Rosie! Šaljem ti ovo pisamce na tvoju novu adresu (znam koliko vaţno moţe biti tih nekoliko prvih pisama!), da ti kaţem koliko mi je drago što si došla k nama u 'Kćeri i sestre' i kako mi je drago da smo ti mogle pomoći. Ţelim ti i reći koliko mi je drago zbog tvog novog posla - čini mi se da nećeš dugo stanovati u Ulici Trenton! Svaka ţena koja dođe u 'Kćeri i sestre' obnavlja ţivot ostalima - onih koje su s njom ondje u prvom razdoblju zacjeljivanja rana i svih onih koje dođu nakon nje, jer svaka ostavlja dio svojeg iskustva, snage i nade. Ja se nadam, Rosie, da ću te često ovdje vidjeti, ne samo zato što je tvoj oporavak još daleko od potpunog i zato što gajiš puno osjećaja (uglavnom bijes, rekla bih) s kojima se još nisi suočila, nego zato što ti je duţnost da drugima preneseš što si naučila ovdje. Vjerojatno ti ne bih trebala ovo sve govoriti, ali— Škljocaj, ne jaki zvuk, ali glasan u tišini. Zatim se začuje drugi zvuk: mip -mip -mip -mip. Alarm. Norman je dobio društvo.
6 ANNA NIJE PRIMIJETILA ZELENI TEMPO PARKIRAN UZ RUB PLOĈNIKA NEKOLIKO kuća niţe od 'Kćeri i sestara'. Zadubila se u svoju osobnu maštariju, za koju nikad nikome nije ispričala, čak ni psihijatru, nuţnu maštariju koju je čuvala za uţasne dane poput današnjeg. U njoj je bila na naslovnici Timea. Nije to bila fotografija nego treperava uljena slika na kojoj je bila prikazana u tamnoplavoj ravnoj haljini (plavo joj najbolje stoji a ravna bi haljina prikrila kako se u posljednje dvije-tri godine tuţno zadebljala oko struka). Gleda preko lijevog ramena kako bi je umjetnik uhvatio iz boljeg profila, a kosa joj se prosipa preko desnog ramena poput snijeţnog nanosa. Seksi snijeţnog nanosa. Jednostavan tekst ispod slike glasi: AMERIKANKA Ona skrene na kolni prolaz i nevoljko odagna taj san (upravo je stigla do mjesta kad pisac članka kaţe, 'Iako je spasila ţivote više od petnaest tisuća zlostavljanih ţena, Anna Stevenson je ostala iznenađujuće, čak i dirljivo, skromna...'). Ona ugasi motor svojeg Infinitija i ostane na trenutak tako sjediti, blago trljajući koţu ispod očiju. Peter Slowik, kojeg je u doba rastave nazivala ili Petar Veliki ili Raspućin ili Ludi marksist, za ţivota je bio brbljavi ţenskar, a njegovi prijatelji kao da su odlučili i ispratiti ga na posljednji počinak u tom stilu. Govorancijama nikad kraja, a svaki 'buket sjećanja' (mogla bi s veseljem strojnicom pokositi političke pomodare koji provode dane smišljajući takve ljigave fraze) činio se duljim od prethodnog pa je u četiri sata, kad su naposljetku ustali da pojedu hranu i popiju vino - domaće i uţasno, kakvo bi Peter izabrao da ga je on birao - bila uvjerena da je oblik stolca na rasklapanje na kojemu je sjedila utetoviran u njezinu straţnjicu. No nije ni pomislila da ode ranije - da se iskrade nakon jednog sendviča i gutljaja vina. Ljudi će je promatrati, ocjenjivati njezino ponašanje. Ona je ipak bila Anna Stevenson, vaţna ţena u političkom ustroju ovog grada, a bilo je nazočno nekoliko ljudi s kojima je morala porazgovarati nakon obreda. Ljudi s kojima je ţeljela da je drugi ljudi vide da razgovara, jer tako se vrtuljak okreće. A da bi stvar bila bolja, pejdţer joj se oglasio tri puta u razmaku od četrdeset pet minuta. Prošli bi tjedni kad bi nijemo leţao u njezinoj torbici, ali ovog poslijepodneva, za vrijeme skupa na kojem bi duga razdoblja tišine prekinuli ljudi koji kao da nisu mogli govoriti glasnije od plačljivog mrmoljenja, aparat je poludio. Nakon što se oglasio treći put, zamorila se od okrenutih glava i isključila ga. Nadala se da se nitko nije porodio na pikniku, da ničije dijete nije dobilo potkovom u glavu a najvećma se nadala da se nije pojavio Rosien suprug. Sumnjala je da je došao; valjda nije toliko nepromišljen. U svakom slučaju, onaj tko bi nazvao njezin pejdţer najprije bi nazvao 'Kćeri i sestre', a podesila je telefonsku sekretaricu u svom uredu da se uključi nakon prvog zvona. Tako bi mogla slušati poruke kroz zid kupaonice dok bi piškila. U većini slučajeva, to bi bilo primjereno porukama.
Ona izađe iz automobila, zaključa ga (čak i u ovako finoj četvrti oprez nije na odmet) i priđe stubama koje su vodile na trijem. Posluţi se karticom i automatski ušutka mip-mip-mip alarma; slatki paučinasti ostaci njezina maštanja (jedina ţena njezine dobi koju su voljele i poštovale sve frakcije sve razudenijeg ţenskog pokreta) još su joj se kovitlali u glavi. "Halo, kućo!" vikne ona i krene niz predvorje. Tišina joj odgovori, što je i očekivala... a i nadala se, budimo iskreni. Bude li sreće, moţda će uţivati u dva ili tri sata blaţene tišine prije početka hihotanja, siktanja tuševa, lupe vratima i kokodakanja humorističkih serijala. Ode u kuhinju, pitajući se neće li moţda duga neuţurbana kupelj, s Calgonom53 i ostalim, popraviti stvar. Tad zastane i namršti se ugledavši vrata svoje radne sobe. Bila su širom otvorena. "Prokletstvo!" promrmlja ona. "Prokletstvo!" Ako je išta mrzila - osim moţda ljudi koji su bili skloni pipati se, grliti i dirati - bilo je kad bi joj netko narušio privatnost. Nije imala bravu na vratima svog ureda jer nije smatrala da treba spasti na to. To je, ipak, njezina kuća: njezina velikodušnost i strpljenje omogućuju djevojkama i ţenama da dođu ovamo. Ne bi joj trebala biti potrebna brava na tim vratima. Trebala bi biti dovoljna njezina ţelja da one ostanu s druge strane vrata osim ako ih se pozove. Uglavnom je bilo tako, ali svako malo neka bi ţena zaključila da joj je zaista potreban neki dokument, da joj je zaista potrebna Annina fotokopirka (koja bi se zagrijala brţe od one u sobi za rekreaciju), da joj je doista potrebna poštanska marka pa bi tako ta neodgojena osoba ušla, prekopavala po sobi koja nije bila njezina, moţda i gledala stvari koje nisu njezine, zagadila zrak mirisom nekog jeftinog parfema kupljenog u samoposluţivanju... Anna zastane s rukom na kvaki i zagleda se u tamnu sobu koja je u njezinu djetinjstvu bila ostava. Nosnice joj se malo rašire a čelo jače namršti. Da, osjećala je miris, ali ne parfema. Nešto što je podsjeti na Ludog marksista. Bio je to... Svi moji kolege upotrebljavaju kolonjsku vodu English Leather ili nikakvu. Isuse! Isuse Kriste! Ruke joj se najeţe. Ona je bila ţena koja se ponosila svojom praktičnošću, ali joj sad nije bilo teško zamisliti duh Petera Slowika kako je čeka u njezinoj radnoj sobi, sjenka nestvarna poput smrada te smiješne kolonjske vode koju je upotrebljavao... Pogled joj padne na svjetlo u tami: telefonska sekretarica. Crvena je lampica mahnito ţmigala, kao da ju je danas nazvao cijeli grad. Nešto se dogodilo. Odjedanput je to shvatila. To je objašnjavalo i pejdţer... a ona ga je, budala, isključila da bi ljudi prestali piljiti u nju. Nešto se dogodilo, vjerojatno na Ettinger's Pieru. Netko je stradao. Ili, ne daj Boţe— 53 Sredstvo za omekšavanje vode.
Ona zakorači u ured i napipa prekidač za svjetlo pokraj vrata, pa zastane, zbunjena time što su joj prsti otkrili. Prekidač je već bio podignut, što znači da bi stropno svjetlo trebalo biti upaljeno, ali nije bilo. Anna dvaput pritisne prekidač. Namjeravala je to učiniti i treći put, kad joj se ruka spusti na desno rame. Ona vrisne od tog dodira koji joj se tako teško spustio na rame, i krik izađe iz njezina grla pun i mahnit kao vrisak junakinje filma strave i uţasa, a kad je druga ruka čvrsto uhvati za lijevu nadlakticu i okrene na peti, ona ugleda obris ocrtan na pozadini svjetla koje se slijevalo iz kuhinje i ponovno vrisne. Spodoba koja je stajala iza vrata i čekala je, nije bila ljudsko biće. Iz vrha glave izbijali su mu rogovi, rogovi koji kao da su bili otečeni od čudnih, tumorastih izraslina. Bio je to— "Ţivijo bik", reče šuplji glas i ona shvati da je to ipak čovjek, čovjek s maskom, ali joj zbog toga nije bilo ništa lakše, jer je imala prilično jasnu ideju tko je taj muškarac. Ona se istrgne iz njegova stiska i uzmakne prema stolu. Još je osjećala miris kolonjske vode, ali je osjećala miris i nečeg drugog. Tople gume. Znoja. I mokraće. Njezine? Je li se pomokrila? Nije znala. Od struka naniţe bila je obamrla. "Ne dirajte me", reče ona drhtavim glasom potpuno nenalik njezinu uobičajenom smirenom i autoritativnom glasu. Ispruţi ruku iza leđa i pokuša napipati zvono za poziv policiji. Bilo je negdje, ali zakopano ispod nanosa papira. "Da me se niste usudili dotaknuti, upozoravam vas." "Anna-Anna-bo-Banna, banana-fana-fo-Fanna", spodoba u rogatoj masci reče tonom duboke meditacije, a tad širokim pokretom zalupi vrata. Sad su bili u potpunoj tami. "Da mi niste prišli", reče ona, pomičući se uza stol, kliţući uza stol. Kad bi mogla ući u kupaonicu, zaključati vrata— "Fi-fi-mo- Manna..." Slijeva. I bliţe. Ona jurne udesno, ali ne dovoljno brzo. Snaţne je ruke obujme. Ona pokuša ponovno kriknuti, ali se ruke stegnu i dah joj izađe u nijemom hropcu. Da sam Misety Chastain, ja bih— pomisli ona a tad se Normanovi zubi nađu na njezinu grlu, gurao je lice u nj poput uspaljenog klinca u parku. Potom se njegovi zubi nađu u njezinu grlu i nešto toplo je štrcalo po njoj, a tad više ništa ne pomisli. 7 KAD SU POSLJEDNJA PITANJA BILA POSTAVLJENA, A POSLJEDNJA IZJAVA
potpisana, odavno je pao mrak. Rosie se vrtjelo u glavi i osjećala se pomalo nestvarno, kao nakon onih cjelodnevnih testova kojima bi vas povremeno zaskočili u srednjoj školi. Gustafson ode pohraniti u arhivu svoj zapisnik, noseći ga pred sobom kao da je riječ o Svetom Graalu i Rosie ustane. Krene prema Billu, koji je također ustao. Gert je otišla potraţiti ţenski zahod. "Gospođice McClendon?" Hale reče negdje pokraj njezina lakta. Rosien umor zamijeni iznenadni, uţasni predosjećaj. Sad su bili samo njih dvoje; Bili je bio predaleko da bi čuo što će joj Hale reći, a kad će progovoriti, učinit će to tihim, povjerljivim glasom. Reći će joj da odmah prekine s tim glupostima u vezi s njezinim suprugom, dok još ima vremena, ako ima imalo pameti. Da odsad šuti kao zalivena u blizini policajaca, osim ako je neki od njih (a) nešto upita ili (b) otkopča šlic. Podsjetit će je da je riječ o obiteljskom problemu, da— "Zaista ću ga privesti", blago reče Hale. "Ne znam mogu li vas uvjeriti, ali ţelim da to čujete iz mojih usta. Privest ću ga. To je obećanje." Ona ga pogleda razjapljenih usta. "Učinit ću to jer je ubojica, i luđak, i jer je opasan. A učinit ću to i zato jer mi se ne sviđa to kako se osvrćete po postaji i poskočite svaki put kad netko zalupi vratima. Ili način na koji se trzate kad pomaknem ruku." "Ne—" "Da. Ne moţete si pomoći i trzate se. No nema veze jer shvaćam zašto to činite. Da sam ja ţena i da sam prošao kroz što ste vi prošli..." On umukne i upitno se zagleda u nju. "Jeste li ikad pomislili kako je čudo da ste uopće ţivi?" "Da", reče Rosie. Koljena su joj klecala. Bili je stajao kod pregradi ce, gledao je zbrinuto. Ona se prisili i uputi mu osmijeh i podigne prst - još minutu. "Kladim se da je tako", reče Hale. Pogleda po prostoriji a Rosie isprati njegov pogled. Za jednim stolom, policajac je uzimao podatke od zaplakanog tinejdţera u uniformi srednje škole. Za drugim, pokraj prozora zaštićenih ţicom koji su se uzdizali od poda do stropa, uniformirani policajac i detektiv koji je skinuo kaput pa se vidio njegov sluţbeni revolver kalibra 0.38 zakvačen za njegov remen, pregledavali su hrpu fotografija, zbijenih glava. Kod niza ekrana na drugom kraju prostorije Gustafson je razgovarao o svojim izvješćima s mladim 'plavim anđelom' koji Rosie nije izgledao stariji od šesnaest godina. "Puno znate o policajcima", reče Hale, "ali velik dio toga što znate pogrešno je." Nije znala kako na to odgovoriti, ali je to bilo u redu; nije se činilo da očekuje odgovor. "Zanima li vas koji je moj najjači motiv da ga uhapsim, gospođice McClendon? Numero uno na hit paradi?" Ona kimne glavom. "Uhvatit ću ga; er je policajac. I to junak, zaboga. No idući put kad se njegova njuška nađe na prvoj stranici lokalnih novina, ili će biti pokojni Norman Daniels
ili će biti u lancima i narančastoj trenirki." "Hvala vam što ste mi to rekli", reče Rosie. "Puno mi to znači." Hale je odvede do Billa, koji otvori vrata pregradi ce i zagrli je. Rosie se privine uz njega i zatvori oči. Hale reče: "Gospođice McClendon?" Ona otvori oči i ugleda Gert koja se vratila u sobu i mahnula joj. Tad pogleda u Halea, stidljivo, ali ne i uplašeno. "Moţete me zvati Rosie, ako ţelite." On joj se nakratko nasmiješi. "Biste li ţeljeli čuti nešto zbog čega će vam biti manje neugodno zbog vaše nepovoljne reakcije na ovo mjesto?" "Ja... mislim da bih." "Dopustite meni da pogađam", reče Bili. "Imate problema s policijom iz Rosiena rodnog mjesta." Hale se kiselo nasmiješi. "I imamo. Stidljivo nam faksiraju što znaju oDanielsovoj krvnoj grupi i o otiscima. Već su nam se javili policijski odvjetnici. Policijski fiškali!" "Štite ga", reče Rosie. "Znala sam da hoće." "Zasad je tako. To je nagon, poput onog koji ti nalaţe da sve ostaviš i potrčiš za ubojicom kad napuca policajca. Prestat će pokušavati podmetati klipove kad naposljetku shvate da je ovo istina." "Zaista vjerujete u to?" upita Gert. On se zamisli pa kimne glavom. "Da, vjerujem." "A policijska zaštita za Rosie dok ovo ne prođe?" upita Bili. Hale ponovno kimne glavom. "Rosie, ispred vaše kuće u Ulici Tren-ton već je crno-bijeli policijski automobil." Ona pogleda u Gert pa u Billa pa u Halea, ponovno zbunjena i uplašena. Situacija ju nije prestajala ošamućivati kao da je netko udara vrećom pijeska. Počela bi osjećati da se počinje snalaziti u svemu tome, a tad bi je vreća ponovno odalamila, iz nekog drugog smjera. "Zašto? Zašto? On ne zna gdje stanujem, ne moţe znati gdje ţivim! Zato je i došao na piknik jer je mislio da ću biti ondje. Cynthia mu nije rekla, ţarne?" "Kaţe da nije." Hale naglasi posljednju riječ, ali tako diskretno da Rosie to nije primijetila. No Gert i Bili jesu, i oni se pogledaju. "Eto! A ni Gert im nije rekla! Jesi li, Gert?" "Nisam, gospo", reče Gert. "Ţelim biti siguran - neka ostane tako. Imam dvojicu ispred vaše kuće i dva rezervna automobila - najmanje dva - u blizini. Ne ţelim vas ponovno prestrašiti, ali luđak koji poznaje policijski postupak je poseban luđak. Bolje je ništa ne prepustiti slučaju." "Ako vi tako kaţete", Rosie reče tihim glasom. "Gospođice Kinshaw, poslat ću nekog da vas odveze gdje god ţelite—" "Na Ettinger's Pier", reče Gert i zagladi svoju haljinu. "Bit ću posljednji modni krik
na koncertu." Hale se nasmije pa pruţi ruku Billu. "Gospodine Steiner, bilo mi je drago." Bili se rukuje s njim. "Također. Hvala na svemu." "To mi je posao." On pogleda u Gert pa u Rosie. "Laku noć, djevojke." Ponovno pogleda u Gert, brzo, i lice mu se razvuče u osmijeh koji ga u trenutku pomladi petnaest godina. "Jesam vas!" reče on i nasmije se. Nakon što je razmislila trenutak, Gert se nasmije s njim. 8 NA STUBAMA ISPRED POSTAJE, BILL, GERT I ROSIE SE ZBUU. ZRAK JE BIO vlaţan a magla se dizala s jezera. Još je bila rijetka, tek svetokrug oko uličnih svjetiljaka i niski dim iznad vlaţnog pločnika, ali Rosie zaključi da će ju se za sat vremena moći rezati. "Rosie, ţeliš li večeras u K & S?" upita Gert. "Za nekoliko će se sati početi vraćati s koncerta; mogli bismo im ispeći kokice." Rosie, koja ni u kojem slučaju nije ţeljela svraćati u K & S, okrene se Billu. "Ako odem kući, hoćeš li ostati sa mnom?" "Dabome", reče on spremno i uhvati je za ruku. "Bit će mi zadovoljstvo. A i ne brini zbog smještaja - još nisam vidio kauč na kojem nisam mogao spavati." "Nisi vidio moj", reče ona, znajući da njezina sofa neće predstavljati problem jer Bili neće spavati na njoj. Njezin krevet nije bio bračni što je značilo da će im biti tijesno, ali je bila uvjerena da će to sasma lijepo podnijeti. Mali stan imao je i svojih prednosti. "Još jednom hvala, Gert", reče ona. "Nema na čemu." Gert je brzo, čvrsto zagrli, pa se nagne i zdušno cmokne Billa u obraz. Policijski automobil stigne iza ugla i zaustavi se, besposleno čekajući. "Pazi na nju, momče." "Hoću." Gert ode na voţnju, no zastane da upre prstom u Billov Harley, podbočen o stojnu noţicu, parkiran na mjestu označenom SAMO ZA POTREBE POLICIJE. "I nemoj škartirati tu stvar u ovoj prokletoj magli." "Polako ću voziti, mama, obećaj em." Ona stisne šaku u borbenom poloţaju, toboţe se mršteći, a Bili izboči bradu napola sklopljenih očiju i načini patnički izraz lica koji natjera Rosie na smijeh. Nije očekivala da će se ikad smijati na stubama policijske postaje, no puno se toga što nije nikad očekivala dogodilo ove godine. Puno.
9 USPRKOS SVEMU ŠTO SE DOGODILO, ROSIE JE UŢIVALA U POVRATNOJ VOŢNJI do Ulice Trenton skoro kao i u onoj kad su jutros odlazili u prirodu. Privinula se uz Billa kad su presjekli kroz grad po nadvoţnjacima. Veliki Harley-Davidson sjekao je glatko kroz sve gušću maglu. Posljednja tri bloka bila su kao da se vozila kroz san podstavljen vatom. Harleyevo prednje svjetlo bilo je blještavi, zamagljeni cilindar, koji buši zrak poput baterije u zadimljenoj prostoriji. Kad je Bili naposljetku skrenuo u Ulicu Trenton, zgrade su bile tek nešto više od utvara a Bryant Park golema bijela prazna ploha. Crno-bijeli automobil koji je Hale obećao bio je parkiran ispred broja 897. Na bočnoj strani bile su napisane riječi Sluţiti i štititi. Prostor ispred automobila bio je prazan. Bili zanjiše motor u njega, nogom prebaci mjenjač u 1er i ugasi motor. "Drhtiš", reče on kad joj je pomogao sići. Ona kimne glavom i shvati da mora učiniti svjestan napor kako bi spriječila cvokotanje zuba. "Više zbog vlage nego hladnoće." A ipak je, čak i tad, vjerojatno znala da nije riječ ni o jednom ni o drugom; znala je negdje duboko u sebi da nešto nije kako valja. "Presvucimo te u nešto suho i toplo." On spremi njihove kacige, zaključa Harleyev motor i spusti ključ u dţep. "Meni zvuči kao prijedlog stoljeća." Bili je uhvati za ruku i krene niz pločnik prema stubama koje su vodile do ulaza u njezinu stambenu zgradu. Kad su prošli policijski automobil, Bili mahne rukom policajcu iza upravljača. Policajac podigne ruku kroz prozor lijenim uzvratnim pozdravom i ulično svjetlo bljesne na prstenu koji je nosio. Njegov partner je spavao. Rosie otvori torbicu, izvadi ključ koji joj je u ovaj kasni sat bio potreban da otvori ulazna vrata i okrene ga u bravi. Jedva je bila svjesna svojih radnji; njezini dobri osjećaji su se izgubili, a prijašnji uţas ju je prignječio poput nekog golemog mrtvog ţeljeznog predmeta koji je propadao kat za katom kroz neku staru zgradu, predmet kojemu je odredište bio podrum. U ţelucu odjedanput osjeti studen, u glavi joj zabubnja, a nije znala zašto. Vidjela je nešto, nešto, i tako se usredotočila na pokušaj da se sjeti što je to moglo biti da nije čula kako su se vozačeva vrata policijskog automobila otvorila pa zatvorila, tiho škljocnuvši. A nije ni čula jedva čujne škripave korake na pločniku iza njih. "Rosie?" Billov glas, iz tame. Sad su bili u predvorju zgrade, ali je jedva nazirala sliku starog zrikavca (ona je pretpostavljala da je to Calvin Coolidge) koja je visjela na zidu njoj zdesna ili suhonjav obris vješalice, njezine mjedene noţice i čekinju mjedenih kuka, pokraj stuba. Zašto je ovdje tako tamno, do vraga?
Jer je stropno svjetlo pregorjelo, naravno; to je bilo jednostavno. No znala je i teţe pitanje: zašto je policajac na suputničkom sjedištu policijskog automobila spavao u tako neudobnom poloţaju, brade spuštene na prsa i kape nabijene tako duboko na oči da je izgledao kao batinaš iz gangsterskih filmova tridesetih godina? Zašto uopće spava, kad osoba koju je dobio zadatak pratiti treba stići svakog trenutka? Hale bi se razljutio kad bi to znao, pomisli ona rastreseno. Porazgovarao bi s policajcem. Porazgovarao bi s njim izbliza. "Rosie? Sto je?" Koraci iza njih sad poţure. Ona odvrti film u glavi poput videovrpce. Ugleda Billa kako maše uniformiranom policajcu za upravljačem, kao da mu kaţe bok, ne otvorivši usta. Ugleda kako je policajac podignuo ruku da uzvrati pozdrav; ugleda bljesak ulične svjetiljke na prstenu koji je nosio. Nije bila dovoljno blizu da pročita riječi napisane na njemu, ali odjedanput shvati koje su to riječi bile. Vidjela ih je toliko puta utisnute kao u zrcalu na svojoj koţi, poput veterinarskog ţiga na mesu. Sluţba, odanost, zajedništvo. Iza njih ţeljno poţure koraci. Vrata se s treskom zalupe. Netko je u tami soptao tiho i brzo i Rosie osjeti miris kolonjske vode English Leather. 10 NORMANOVE MISLI PONOVNO PRESKOĈE DUGO RAZDOBLJE PRAZNOG HODA dok je stajao za sudoperom u kuhinji 'Kćeri i sestara'. Skinuo je košulju i ispirao svjeţu krv s lica i prsiju. Sunce je bilo nisko na obzoru i bljesnulo mu narančastom svjetlošću u oči kad je podigao glavu i posegnuo za kuhinjskom krpom. On je dotakne, a tad, nesvjestan prekida, ne osjetivši ni da je prošlo vremena koliko traje treptaj, on je bio vani i bila je tama. Ponovno je imao na glavi kapu White Soxa. A imao je na sebi i London Fog kaput. Bog zna gdje ga je pokupio, ali mu je dobro došao jer se nad grad spustila magla koja se brzo zgušnjavala. On protrlja ruku po skupom nepromočivom materijalu kaputa. Svidio mu se taj osjećaj. Otmjen komad odjeće. Ponovno se pokuša sjetiti kako je došao do njega ali mu ne uspije. Je li još koga ubio? Moţda i jest, prijatelji i susjedi, moţda i jest; sve je moguće kad si na praznicima. On pogleda po Ulici Trenton i ugleda automobil gradske policije - ono što su u Normanovom kotaru nekad nazivali Charlie-Davidom - parkiranog do pola kotača u magli oko tri četvrtine puta do idućeg raskriţja. Posegne u duboki lijevi dţep kaputa - doista lijep kaput, netko je imao dobar ukus - i napipa nešto gumeno i smeţurano. On se sretno nasmiješi, poput čovjeka koji se rukuje sa starim prijateljem. "Bik", šapne on. "El toro grande. " Posegne u drugi dţep, ne znajući što će ondje naći, siguran jedino da će unutra biti nešto što će mu trebati. Nabode jagodicu srednjeg prsta na to, ţmirne, pa ga briţljivo izvadi iz dţepa. Bio je to kromirani otvarač za pisma s radnog stola njegove kompice Maude.
Kako je vrištala, pomisli on i nasmiješi se dok je okretao noţ za pisma u rukama, a svjetlost uličnih svjetiljaka slijevala se s njegove oštrice poput bijele tekućine. Da, vrištala je... ali je i prestala. Na kraju ţenske uvijek prestanu vrištati, i kakvo je to tad olakšanje. No sad mora riješiti golem problem. U tom parkiranom automobilu vjerojatno su dva - sigurno dva - policajca; vjerojatno su naoruţani revolverima dok je on naoruţan samo kromiranim noţem za pisma. Mora ih ukloniti, i to uz što manje buke. Priličan problem, i nema pojma kako ga riješiti. "Norm ", šapne glas. Iz njegova lijevog dţepa. On gurne ruku u njega i izvadi masku. Prazne rupe za oči zurile su u nj bezizraţajnom napregnutom pozornošću a bikov je smiješak ponovno izgledao kao prepredeno cerenje. Na ovom svjetlu, vijenci s cvijećem koji su mu ukrašavali rogove mogli su biti ugrušci krvi. "Što je?" Norman progovori tihim, urotničkim šapatom. "Što je?" "Odglumi srčani napad", šapne bik i on to učini. Počne se vući po pločniku prema mjestu gdje je bio parkiran policijski automobil; vukao se sve sporije i sporije kako je prilazio bliţe. Pazio je da gleda u pod a da u automobil gleda jedino iskosa. Sad su ga već primijetili, ako su i nesposobni - morali su ga primijetiti, on je jedino što se miče - i ţelio je da vide čovjeka koji gleda u svoja stopala, čovjeka koji se zlopati pri svakom koraku. Ĉovjeka koji je ili pijan ili u nevolji. Desnu je ruku zagurao ispod kaputa i masirao lijevu stranu grudnog koša. Osjećao je kako ga oštrica noţa za pisma koji je drţao u toj ruci, bocka u košulju. Kad se pribliţio svom cilju, on zatetura - umjereno do jako - pa stane. Stajao je nepomično spuštene glave polako brojeći do pet, ne dopuštajući da mu se tijelo zanjiše ni centimetar ulijevo ili udesno. Njihova prva pretpostavka - da je riječ o gospodinu Cugeru koji se polako vraća kući nakon nekoliko sati provedenih u krčmi Kod dobre kapljice - sad bi trebala uzmaknuti pred drugim mogućnostima. Ali je ţelio da oni dođu k njemu. Otišao bi on k njima kad bi baš morao, no tad bi ga oni vjerojatno ubili. On učini još tri koraka, ne prema automobilu nego prema najbliţoj ogradi. Uhvati se grčevito za hladnu, maglenim kapljicama ukrašenu ţeljeznu ogradu i stane ondje sopćući, još pognute glave, nadajući se da izgleda kao čovjek koji ima srčani napad a ne kao čovjek koji u kaputu skriva smrtonosno oruţje. Upravo kad je pomislio da je učinio ozbiljnu pogrešku, vrata policijskog automobila se širom otvore. Ĉuo je to, a manje vidio, a tad začuje njemu još draţi zvuk: korake kako ţure prema njemu. Cheezit, Rocky, da cops, pomisli on a tad riskira kratki pogled. Morao je riskirati, morao je znati gdje su u odnosu jedan prema drugom. Ako nisu dovoljno blizu, morat će odglumiti kolaps... a u tome je bilo ironične opasnosti. U tom bi slučaju jedan od njih vjerojatno potrčao natrag u automobil pozvati vozilo hitne pomoći. Bio je to tipičan policijski tim, jedan veteran i jedan klinac koji još miriše na majčino mlijeko. Normanu se pripravnik činio čudno poznat, kao da ga je vidio na televiziji. No to nije bilo vaţno. Bili su blizu jedan drugome, skoro su se dodirivali ramenima a to je bilo vaţno. To je bilo jako dobro. Super. "Gospodine?" upita onaj lijevi - stariji. "Gospodine, nešto nije u redu?" "Vraški me boli ", Norman propati.
"Što vas boli?" Ponovno onaj stariji. To je bio prijelomni trenutak, ne još presudan, ali skoro. Stariji bi policajac svakog trenutka mogao reći svom mlađem kolegi da radiom zatraţi pomoć a onda je izvisio, ali nije mogao još napasti; bili su još malo predaleko. U tom se trenutku osjeti najsličnijim onom starom sebi otkad je krenuo na ovu ekspediciju: hladnokrvan i bistar i potpuno pribran, svjestan svega, od kapljica magle na ţeljeznoj ogradi do prljavosivog golubinjeg pera koje je leţalo u jarku uz rub pločnika pokraj zguţvane vrećice čipsa. Začuje tihi, ravnomjerni šum disanja policajaca. "Ovdje, unutra", dahne Norman, protrljavši ispod kaputa desnom rukom. Oštrica noţa za otvaranje pisama probije njegovu košulju i ubode ga u koţu, ali on to jedva i osjeti. "Kao da imam napad gušterače, samo u prsima. " "A da pozovem hitnu", reče mladi policajac i odjedanput se Norman sjeti na koga ga podsjeća mlađi policajac: na Jerryja Mathersa, klinca koji je glumio Beavera u serijalu Leave It to Beaver. Gledao je sve epizode koje su ponavljali na Channel 11, neke pet ili šest puta. No stariji policajac nije nimalo sličio Beaverovu bratu Wallyju. "Pričekaj trenutak", reče stariji policajac i tad, nevjerojatno, uleti ravno u Normanove ralje. "Dopustite mi da pogledam. U vojsci sam bio u sanitetu. " "Kaput... puceta... ", reče Norman, drţeći na oku Beava kutom oka. Stariji policajac učini korak naprijed. Sad je stajao točno ispred Normana. I Beaver učini korak naprijed. Stariji policajac otkopča gornje puce Normanova novostečenog kaputa. Pa drugo. Kad je otkopčao treće, Norman izvuče noţ za otvaranje pisama i zarije ga u njegovo grlo. Krv šikne u mlazu i počne se slijevati niz njegovu uniformu. U maglovitoj tami izgledala je poput mesnog umaka. Beaver se nije pokazao smetnjom. Stajao je, obamro od uţasa dok je njegov partner podignuo ruke i nemoćno udarao po dršku predmeta u svom grlu. Sličio ie čovjeku. koji se pokušava riješiti neke egzotične pijavice. "Khv!" gušio se. "Ahhh!Khv!" Beaver se okrene prema Normanu. Od šoka kao da je bio potpuno nesvjestan da Norman ima nekakve veze s onim što je zadesilo njegova partnera i to nije uopće iznenadilo Normana. Bila je to reakcija koju je već viđao. Od zaprepaštenja i iznenađenja policajac je izgledao kao desetogodišnjak, ne samo kao netko sličan Beaveru nego kao njegova slika i prilika. "Nešto se dogodilo Alu!" reče Beav. Norman je znao još nešto o tom mladiću koji će uskoro biti posmrtno odlikovan: on misli da vrišti, duboko je uvjeren u to, a zapravo ispušta mali prodoran šapat. "Nešto se dogodilo Alu!" "Znam", reče Norman i smjesti aperkat na mladićevu bradu, riskantan udarac ako ti je protivnik opasan, ali je Beavera u ovakvu stanju sad mogao srediti pučkoškolac. Udarac mladog policajca pogodi pod pravim kutom i odbaci u ţeljeznu ogradu za koju se Norman prije tridesetak sekundi grčevito drţao. Beav nije bio nokautiran koliko se Norman nadao, ali su mu se oči zamaglile i zacaklile; s njim neće biti problema. Kapa mu se skotrljala na pod. Kosa ispod kape bila je kratka, ali ne prekratka da ga ne bi mogao povući za nju. Norman ga uhvati za kosu i oštro povuče policajčevom glavom nadolje a koljeno podigne.
Zvuk je bio prigušen ali strahovit: zvuk čovjeka koji palicom mlati po vreći punoj porculana. Beav padne poput olovne šipke. Norman se okrene da vidi gdje mu je partner i ugleda nešto nevjerojatno: partnera nije bilo. Norman se okrene na peti, uţeglih očiju i ugleda ga. Jako polako hodao je po pločniku, ruku ispruţenih ispred sebe poput zombija u filmu strave i uţasa. Norman se okrene puni krug na petama i pogledom potraţi svjedoke ove komedije. Ne ugleda nijednog. Iz parka je dopirala vriska tinejdţera koji su trčali po njemu, igrali se guzolova u magli, ali je to bilo u redu. Dosad ga je sreća fantastično sluţila. Posluţi li ga još četrdeset pet sekundi, najviše minutu, na konju je. On potrči za starijim policajcem, koji je sad zastao da ponovno pokuša izvući noţ za otvaranje pisama Anne Stevenson iz svog grla. Uspio je prijeći dvadeset pet metara. "Policajce!" Norman reče odlučnim glasom i dotakne policajčev lakat. Policajac se trzavo okrene. Oči su mu bile staklene i izbuljene, oči nečeg čemu je mjesto na zidu lovačke kuće, pomisli Norman. Uniforma mu je od vrata do koljena bila natopljena krvlju i poprimila tamnoljubičastu boju. Norman nije imao pojma kako to da je taj čovjek još ţiv, a kamoli pri svijesti. Vjerojatno se na srednjem zapadu rađaju izdrţljiviji policajci, pomisli on. "Ovi!" panično će policajac. "Ovi! Orno!" Glas je bio mjehurast i prigušen, ali još začuđujuće snaţan. Norman je čak znao o čemu čovjek govori. Policajac je načinio grubu pogrešku, početničku, no Norman ipak pomisli kako bi mu s tim čovjekom bila čast sluţiti. Drţak noţa za otvaranje pisama poskakivao je gore-dolje u njegovu grlu dok je pokušavao govoriti, što podsjeti Normana na bikovu masku kad joj on iznutra pomiče usta. "Da, pozvat ću pomoć. " Norman to reče blagom, usrdnom iskrenošću. Sklopi ruku oko policajčeva zapešća. "Ali sad mi dopustite da vas odvedem natrag u automobil. Dođite. Ovuda, policajce!" Posluţio bi se policajčevim imenom, ali nije znao kako glasi; pločica s imenom na njegovoj uniformi bila je pokrivena krvlju. Nije ga mogao nazvati policajce Al. On ponovno njeţno povuče policajca za ruku i ovaj krene. Norman odvede posrćućeg, okrvavljenog policajca s noţem u grlu natrag u njegov policijski automobil, očekujući da će svakog trenutka netko izroniti iz sve gušće magle - muškarac koji je otišao kupiti pakiranje piva, ţena koja se vraća iz kina, dva klinca na povratku sprovoda (moţda, Boţe spasi kralja, vrtne zabave na Ettinger's Pieru) - a kad se to dogodi i njih će morati ubiti. Kad počneš ubijati, tome nikad kraja; prvo ubojstvo širi oko sebe krugove koji se šire. Ali nitko ne naiđe. Ĉuli su se samo glasovi bez tijela kako dopiru iz parka. Bilo je to zaista čudo, kao i to kako je policajac Aljoš mogao stajati na nogama iako je krvario kao svinja nabodena na kolac i ostavljao za sobom tako širok i gust krvav trag da su se na mjestima počele stvarati lokvice. Lokvice su sjajile poput motornog ulja na maglom prigušenoj svjetlosti ulične rasvjete. Norman zastane da podigne Beavovu kapu sa stuba a kad su prošli pokraj otvorenog vozačkog prozora policijskog automobila, on gurne glavu kroza nj, brzo baci kapu na sjedište i izvadi ključeve. Na privjesku je bio priličan sveţanj ključeva, toliko puno ključeva da nisu
mogli leţati plosnato jedan na drugom nego su štrcali poput sunčanih zraka na dječjem crteţu, ali Normanu nije bilo teško naći ključ koji je otvarao prtljaţnik. "Hajde ", utješno šapne on. "Hajde, još samo malo, pa moţemo pozvati pomoć. " Stalno je očekivao da će se policajac srušiti, ali nije. No odustao je od pokušaja da izvadi noţ za pisma iz grla. "Pazite na rub pločnika, policajce, diţite noge. " Policajac siđe s ruba pločnika. Kad je njegova crna sluţbena cipela stala u jarak, rana u njegovu grlu zine oko drška poput riblje škrge i još krvi prsne po ovratniku njegove košulje. Sad sam i ubojica policajaca, pomisli Norman. Očekivao je da će ga ta misao poraziti, ali nije. Moţda zato što je neki dublji, mudriji dio u njemu znao da on zapravo nije ubio ovog izvrsnog, stamenog policajca; netko drugi je to učinio. Nešto. Vjerojatno bik. Što je Norman dulje o tome razmišljao, to mu se to činilo vjerojatnije. "Stanite, stigli smo. " Policajac stane gdje se zatekao, kod straţnjeg dijela automobila. Norman se posluţi odabranim ključem da otvori prtljaţnik Unutra je bila pričuvna guma (izlizana kao djetetova rit, primijeti on), dizalica za promjenu guma, dva neprobojna prsluka - kapok, a ne Kevlar - par čizama, mašću umrljani primjerak Penthousea, alatni pribor, policijski radio kojemu je iscurilo pola utrobe. Drugim riječima, prilično popunjen prtljaţnik, kao prtljaţnik svakog policijskog automobila. Ali kao prtljaţnik svakog policijskog automobila, u njemu je bilo mjesta za još jedan predmet. Norman pomakne alat na jednu stranu a policijski radio na drugu. Beavov je partner stajao pokraj njega i njihao se, sad potpuno utihnuo, očiju naizgled uprtih u neku daleku točku, kao da je mogao vidjeti mjesto gdje počinje njegovo novo putovanje. Norman gurne dizalicu ispod pričuvne gume, pa svrne pogled s ispraţnjenog prostora na osobu za koju ga je oslobodio. "U redu", reče on. "Dobro. Ali moram posuditi vašu kapu, moţe?" Policajac ne reče ništa, samo se ljuljao naprijed-natrag na petama, ali Normanova lukava raga od majke rado je govorila "Tišina znači pristanak" i Normanu se to učini dobra uzrečica, svakako bolja od očeve omiljene koja je glasila "Ako su dovoljno stari da na zahodu sami drţe svoj, dovoljno su stari da drţe moj. " Norman skine policajčevu kapu i natakne je na svoju obrijanu glavu. Bejzbolska kapa završi u prtljaţniku. "Khv", reče policajac i ispruţi jednu krvlju umrljanu ruku prema Normanu. Njegove oči nisu se trudile gledati; kao da su potpuno odlutale. "Da, znam, krv, koje sranje", reče Norman i gurne policajca u prtljaţnik. Leţao je ondje mlitavo. Jedna noga još je virila iz prtljaţnika i trzala se. Norman je svine u koljenu, ugura je unutra i zalupi poklopac prtljaţnika. Tad se vrati pripravniku. Ovaj je pokušavao sjesti, iako su mu oči govorile da je uglavnom nesvjestan što se događa. Iz ušiju mu je krvarilo. Norman klekne na koljeno, sklopi ruke oko vrata mladog policajca i počne stiskati. Policajac padne nauznak. Norman sjedne na njega i nastavi stiskati. Kad se Beav prestao micati, Norman poloţi uho na mladićeva prsa. Začuje iznutra tri otkucaja srca, nasumična i nepravilna, poput ribe koja se praćaka na obali rijeke. Norman uzdahne i ponovno rukama obuhvati Beaverovo grlo i palcima pritisne u njegov dušnik.
Sad će netko doći, pomisli on, netko će sad zaista doći, ali nitko ne dođe. Netko vikne: "Hej, seronjo!" iz bjeline Bryant Parka i začuje se rezak smijeh, kakav uspijeva jedino pijancima i duševno zaostalima, ali je to bilo sve. Norman ponovno spusti uho na policajčeva prsa. Ovaj tip mu je kulisa, a ne ţeli da mu kulisa oţivi u prijelomnom trenutku. Ovaj put jedino otkucavanje bilo je ono Beavova sata. Norman ga podigne, odvuče do suvozačke strane Capricea i utrpa unutra. Navuče pripravnikova kapu što je dublje mogao - crno i natečeno, mladićevo lice sad je bilo lice ruţnog patuljka - i zalupi vrata. Sad je bubnjalo u svakom dijelu Normanova tijela, no najjača se bol ponovno stekla u njegovim zubima i čeljusti. Maude, pomisli on. To je sve zbog Maude. Odjedanput mu bi jako drago da se ne sjeća što je učinio s Maude... ili što je učinio Maude. Naravno, to uopće nije bio on; to je sve djelo bika, el toro grande. Ali mili Boţe, kako ga sve boli. Kao da ga netko rastavlja na dijelove, vadi vijak po vijak, zavrtanj po zavrtanj, zubac po zubac. Beav je polako klizio ulijevo, a njegove mrtve oči izbečile su se na njegovu licu poput pikula. "E nećeš, stani, Nellie", Norman reče i ponovno ga povuče u uspravni poloţaj. Ispruţi ruku malo dalje i zakopča Beavov pojas. To je pomoglo. Norman se malo odmakne i kritički se zagleda. Sve u svemu, nije loše. Beav je izgledao mrtav umoran, kao da je malo zadrijemao. On ponovno gurne glavu kroz prozor, pazeći da ne bi pomaknuo Beava i otvori pretinac za rukavice. Očekivao je naći pribor za prvu pomoć i nije se razočarao. Podigne poklopac kutije, izvadi prašnjavu bočicu anacina i ubaci u zube pet ili šest komada. Nasloni se na vrata automobila, počne ţvakati i ţmirkati zbog njihova trpka, octena okusa, kad njegov mozak ponovno učini jedan od onih skokova. Kad se vratio, shvati da je prošlo nešto vremena, no vjerojatno ne previše; usta i grlo još su mu bili puni kiselog okusa aspirina. Bio je u predvorju njezine zgrade i pritiskao prekidač za svjetlo. Ništa se ne bi dogodilo kad bi to učinio; prostorija bi ostala u tami. Znači da je nešto učinio sa svjetlima. To je bilo dobro. U drugoj je ruci drţao revolver jednog od onih policajaca. Drţao ga je za cijev pa zaključi da mu je drţak posluţio da njime po nečemu udari. Po osiguračima, moţda? Je li bio u podrumu? Moţda, ali to nije bilo vaţno. Svjetla ne rade i to je dovoljno. Ovo je bila kuća garsonijera - lijepa, ali ipak kuća s garsonijerama. Bilo je nemoguće ne primijetiti miris jeftine hrane, kakva se uvijek priprema na malom kuhalu. Bio je to miris koji se nakon određenog vremena uvuče u zidove i ničim ga se ne moţe istjerati. Još dva-tri tjedna i tom će se mirisu pridruţiti karakterističan zvuk samačkih hotela: tihi, ispremiješani cvileţ malih ventilatora postavljenih na mnogim prozorima, koji pokušavaju rashladiti sobe koje će u kolovozu biti krušne peći. Zamijenila je svoju lijepu kućicu za ovaj skučeni očaj, no nije bilo vremena razbijati glavu tom zagonetkom. Pitanje koje ga je trenutačno zanimalo bilo je koliko stanara ţivi u toj zgradi i koliko će ih biti kod kuće tako rano u subotu navečer. Drugim riječima, koliko njih bi moglo stvarati probleme? Nitko, reče glas iz dţepa Normanova novog kaputa. Bio je to ugodan glas. Nitko, jer što
će se poslije dogoditi nije vaţno a to sve pojednostavljuje. Zasmeta li ti netko, ubij ga. On se okrene, izađe na trijem i zatvori za sobom vrata od predvorja. Provjeri mogu li se zatvoriti, ali bila su zaključana. Vjerojatno je provalio unutra - brava nije izgledala prevelik izazov - ali ga je blago uznemiravalo to što ne zna pouzdano. Kao i svjetla. Zašto se mučio isključiti ih kad će Rose vjerojatno ući u kuću sama? Kad je već kod toga, kako zna da već nije ušla? Na ovo drugo pitanje bilo je lako odgovoriti - znao je da nije u stanu jer mu je bik rekao da nije i on je to vjerovao. A u vezi s prvim pitanjem, moţda neće biti sama. S njom bi mogla biti Gerta ili... ovaj... bik je spominjao nekakvog dečka. Norman je iskreno smatrao to nemogućim, ali... "Sviđa joj se kako je ljubi" rekao je Ferdo. Gluposti, ne bi se usudila... ali nije na odmet biti siguran. On počne silaziti niza stube, namjeravajući se vratiti u policijski automobil, sjesti za upravljač i pričekati je da dođe, a tad se dogodi posljednji skok, i ovaj put je doista odskočio u zrak, nije se otklizao, odskočio je poput novčića koji sudac baca u zrak u obredu prije utakmice, tko će izvesti prvi udarac, tko će izabrati koju stranu, a kad se vratio zatvarao je vrata ulaznog predvorja za sobom, bacao se u tamu i stezao rukama za vrat Rosiena dečka. Nije znao kako je znao da je taj muškarac njezin dečko a ne samo policajac u civilu koji je dobio zadatak da je otprati kući, ali koga briga? Znao je i to je bilo dovoljno. Glava mu je podrhtavala od gnjeva i bijesa. Je li vidio tog tipa (sviđa joj se način na koji je ljubi) kako ju je zaţvalio prije no što je ušao ili moţda kako rukama klizi naniţe i hvata je za straţnjicu? Nije se mogao sjetiti, nije se ţelio sjetiti, nije bilo potrebe da se sjeti. "Rekao sam ti!" reče bik; čak i tako bijesnom, glas mu je bio potpuno jasan. "Rekao sam ti, nisam li? To su je naučile prijateljice! Lijepo! Predivno! " "Ubit ću te, gade", šapne on nevidljivom licu muškarca koji je bio Rosien dečko i pritisne ga o zid. "I to, budem li mogao, uz Boţju pomoć, ubit ću te dvaput. " Rukama čvrsto uhvati Billa Steinera za vrat i počne stiskati. 11 "NORMANE! " VRISNE ROSIE U TAMI. "NORMANE, PUSTI GA! " Billove ruke, koja je lagano dodirivala njezinu nadlakticu nakon što je izvadila ključ iz brave, odjedanput više nije bilo. Ĉula je posrćuće korake - odnosno topot koraka - u tami. Tad se začuje glasniji potmuli udarac kad je netko nekog prikliještio o zid. "Ubit ću te, gade", začuje se šapat iz tame. "I to, budem li mogao, uz Boţju pomoć—" Ubit ću te dvaput, dovrši ona rečenicu u glavi prije no što je on uspije dokraja izgovoriti naglas; bila je to jedna od Normanovih omiljenijih prijetnji, koju bi često uputio televizoru kad bi sudac dosudio nešto protiv Normanovih oboţavanih
Yankeesa ili kad bi mu se netko ubacio pred njega u koloni. Uz Boţju pomoć, ubit ću te dvaput. A tad začuje kako se netko guši i krklja. Naravno, to je bio Bili. To je bio Bili, kojem su Normanove krupne i snaţne ruke istiskivale dušu na nos. Umjesto uţasa koji je Norman uvijek pobuđivao u njoj, ona osjeti kako se vraća jarost koju je osjetila u Haleovu automobilu i u policijskoj postaji. Ovog puta skoro ju je preplavila. "Ostavi ga na miru, Normane!" vrisne ona. "Makni ruke s njega, jebemti!" "Začepi, kurvo! " začuje se iz tame, ali ona u Normanovu glasu začuje i iznenađenje koliko i gnjev. Dosad mu nikad ništa nije naredila - svih ovih godina braka - niti mu se obratila takvim glasom. Još nešto - iznad mjesta na ruci gdje ju je Bili dodirivao osjećala je potmuli ţar. Bila je to grivna. Zlatna grivna koju joj je dala ţena u tunici. U glavi, Rosie začuje kako je zareţala na nju: Prestani s tim glupim ovčjim blejanjem! "Prekini, upozoravam te!" vrisne ona na Normana i tad krene prema mjestu s kojeg su dopirali zvukovi gušenja i tegobno stenjanje. Krene ispruţenih ruku poput sljepice, iskeţenih zuba. Nećeš ga ugušiti, pomisli ona. Nećeš, neću ti dopustiti. Normane, trebao si otići. Trebao si otići i ostaviti nas na miru dok si još mogao. Ispred nje stopala bespomoćno bubnjaju o zid i ona zamisli Normana kako je podignuo Billa i pritisnuo ga o zid, usta iskeţenih u svojem ujedljivom osmijehu i odjedanput se prometne u staklenu ţenu ispunjenu blijedocrvenom tekućinom a ta je tekućina bio čist i nerazrijeđen bijes. "Govno jedno, zar me nisi čuo? SPUSTI GA NA POD, REKLA SAM!" Ispruţi lijevu ruku, koja je sad bila snaţna poput orlove pandţe. Grivna ju je ţestoko ţarila - činilo joj se da je skoro vidi, čak i kroz pulover i jaknu koje joj je Bili posudio, da tinja mutnim jantarnim ţarom. Ali nije bilo boli, samo neke vrste opasnog ushita. Ona pograbi rame čovjeka koji ju je tukao četrnaest godina i povuče ga. Bilo je to zapanjujuće lako. Stisne mu ruku kroz skliski nepromočiv materijal kaputa, a tad sune svojom rukom i odbaci ga u tamu. Začuje brzi zveket njegovih posrćućih nogu, pa mukli udarac pa prasak rasprsnutog stakla. Cal Coolidge, ili tko god bio na slici koja je ondje visjela, stropošta se na pod. Začuje Billa kako kašlje i guši se. Raširenih prstiju ga potraţi u tami, napipa njegova ramena i poloţi ruke na njih. Bio je presavijen, s mukom se borio za svaki dah koji bi odmah iskašljao. To je nije iznenadilo. Znala je kako je Norman snaţan. Ona klizne desnom niz njegovu lijevu i uhvati ga iznad lakta. Bojala se posluţiti lijevom rukom, bojala se da bi ga mogla njome ozlijediti. Osjećala je snagu kako zuji u njoj, kako kucka. A ono najuţasnije u tom osjećaju bilo je to koliko joj se sviđao. "Bili", šapne ona. "Dođi. Pođi sa mnom." Mora ga odvući u stan. Nije točno znala zašto, još ne, ali nije uopće sumnjala da će, kad bude potrebno, znati. Ali se on ne pomakne. Samo se naslanjao na svoje ruke, kašljao i gušio se.
"Kreni, prokletstvo!" šapne ona odlučnim siktajem... i bila je na rubu da kaţe: Kreni, prokletniče! I znala je poput koga zvuči, i te kako, čak i u ovim beznadnim okolnostima znala je to jako dobro. No on se pokrene i zasad je to jedino bilo vaţno. Rosie ga povede preko predvorja samopouzdanjem psa koji vodi slijepce. Bili je još kašlj ao i napola povraćao, ali je mogao hodati. "Stanite!" Norman vikne iz svog dijela tame. Zazvučao je i sluţbeno i zdvojno. "Stanite ili pucam!" Ne, nećeš, to bi ti pokvarilo zabavu, pomisli ona, ali on zaista opali, revolverom mrtvog policajca kalibra 0.45 nakošenog prema stropu i taj zvuk uţasno zazvoni u zatvorenom prostoru predvorja, a miris sagorjelog baruta izmami im suze na oči. Na trenutak bljesne i crvenkasto-ţuto svjetlo, tako blještavo da joj je utisnulo tetovirane slike na oči i ona zaključi da je vjerojatno to bio razlog zbog kojeg je to učinio: da osmotri krajolik i da vidi gdje su on i Bili u tom krajoliku. U podnoţju stuba. Bili ispusti zvuk kao da se guši od povraćanja, posrne, sudari se s Ro-sie i odgurne je prema zidu. Dok se ona borila da se ne sruši na koljena, začuje uţurbane korake u tami kad je Norman jurnuo za njima. 12 ONA SRNE UZA PRVE DVIJE STUBE VUKUĆI BILLA ZA SOBOM. ON JE VESLAO stopalima pokušavajući joj pomoći; moţda je čak pomogao, malo. Kad je Rosie stala na drugu stubu, sune lijevom rukom iza sebe i prevrne vješalicu preko stuba kao barikadu. Kad je Norman naletio na nju i počeo psovati, ona pusti Billa, koji se skvrči ali ne padne. Još se gušio i ona osjeti kako se ponovno presavinuo, pokušavajući povratiti dah, pokušavajući ponovno osposobiti dušnik. "Ostani tu", promrmlja ona. "Ostani tu, Bili." Ona se popne još dvije stube, pa side s njegove druge strane, kako bi se mogla posluţiti lijevom rukom. Ţeli li ga dovući na vrh stuba, potrebna joj je sva snaga koju isijava zlatna grivna. Ona ga uhvati oko struka i odjedanput joj je bilo lako. Počne se penjati s njim, teško dišući i nagnuta udesno, poput ţene koja odrţava ravnoteţu noseći teški teret, ali nije soptala niti su joj koljena klecala. Učini joj se da bi ga mogla odvući po visokim ljestvama da je bilo potrebno. Svako malo on bi se upro stopalom i odgurnuo, pokušavajući pomoći, ali su se uglavnom njegovi noţni prsti vukli preko sagom pokrivenih ivica i ravnih ploha stuba. A tad, kad su stigli na desetu stubu - po njezinu računu, na pola puta - on joj počne malo više pomagati. To je bilo dobro, jer se iza i ispod njih čuo zvuk cijepanja drva kad je vješalica puknula pod Normanovih stotinu deset kilograma. Sad ga je čula kako im se ponovno pribliţava, ali ne hodajući - barem nije tako zvučalo - nego puţući na rukama i
nogama. "Ne poigravaj se sa mnom, Rose", uspuhao se on. Koliko daleko iza nje? Nije mogla odrediti. Iako ga je vješalica usporila, Norman ne vuče za sobom povrijeđenog i napola onesviještenog čovjeka. "Stani. Prestani pokušavati pobjeći. Samo ţelim porazgovarati s t—" "Ne prilazi!" Šesnaest... sedamnaest... osamnaest. Ni ovdje nije bilo svjetla, a nije bilo ni prozora, pa je bilo tamno kao u rogu. Tad posrne naprijed, jer noga koja je traţila devetnaestu stubu nade samo ravnu plohu. Očito je bilo samo osamnaest stuba, a ne dvadeset. Divno. Stigli su do vrha prije njega; barem su to uspjeli. "Ne prilazi mi, Nor—" Tad joj padne misao na um, tako uţasna da je skoro stala kao ukopana. Usiše posljednji slog suprugova imena poput nekog tko je dobio udarac u trbuh. Gdje su joj ključevi? Je li ih ostavila visjeti u bravi u ulaznim vratima? Ona pusti Billa i opipa lijevi dţep koţne jakne koju joj je dao u zalog, a dok je to učinila, Normanova se ruka omota njeţno i uvjerljivo oko njezine potkoljenice, poput zmije koja usmrćuje svoj plijen stiskom radije nego otrovom. Ne razmišljajući, ona se snaţno ritne drugom nogom. Potplata njezine tenisice ploštimice se srazi s Normanovim već izubijanim nosom i on mučno zatuli od boli. Tuljenje se pretvori u vapaj iznenađenja kad se pokušao uhvatiti za rukohvat, promašio i stropoštao natraške niz zamračeno stubište. Rosie začuje dvostruki tresak, kad se dvaput prevalio preko glave. Slomi vrat! vrisne ona nijemo kad joj se ruka stopi oko utješnog okruglog oblika privjeska s ključevima u dţepu jakne - ipak ih je gurnula unutra, hvala Kristu, hvala Bogu, hvala svim anđelima u Carstvu nebeskom. Slomi vrat, neka svemu dođe već jednom kraj u ovoj tami, slomi taj smrdljivi vrat, umri i ostavi me na miru! Ali ne. Već ga je čula kako se miče u podnoţju stuba, kako je počinje psovati a tad se začuju jasni stupajući mukli udarci njegovih koljena kad je počeo ponovno puzati uza stube, nazivajući je svakojakim pogrdnim imenima - pičkom i lezbačom i kurvetinom i gadurom. "Mogu hodati", odjedanput će Bili, piskutavim glasom, ali ga je njoj ipak bilo drago čuti. "Rosie, mogu hodati, hajdemo u tvoju sobu. Onaj luđak ponovno dolazi." Bili počne kašljati. Ispod njih - nedaleko - Norman se nasmije. "Tako je, sunce moje, luđak ponovno dolazi. Luđak će ti iskopati oči iz glave, jebemti, a tad te natjerati da ih pojedeš. Baš me zanima kakvog su okusa?" "NE PRILAZI, NORMANE!" vrisne Rosie i počne voditi Billa niz hodnik u kojem je bilo tamno kao u rogu. Lijevom rukom ga je još drţala oko struka; desnom je opipavala zid, povlačeći prstima po njemu, traţeći svoja vrata. Njezina lijeva ruka bila je šaka na Billovim slabinama u kojoj je čvrsto stezala jedina tri ključa koja je dosad skupila - ključ od ulaznih vrata, ključ od poštanskog sandučića i ključ od
garsonijere. "Ne prilazi, upozoravam te!" A iz tame iza nje - još na stubama ali sad jako blizu vrha - dopre do njih krajnja glupost: "Da me se nisi USUDILA upozoravati, ti GA - DURO!" Zid se udubi i ona napipa vrata koja su morala biti njezina. Pusti Billa, odvoji ključ koji je otvarao ova vrata - za razliku od ključa ulaznih vrata, ključ od garsonijere imao je četvrtastu glavu - pa ubode nekoliko puta prema bravi u tami. Više nije čula Normana. Je li na stubama? U hodniku? Ili iza njih i pruţa ruke prema zvuku Billova soptanja? Nađe bravu, pritisne desnim kaţiprstom iznad okomitog otvora ključanice kao putokaz, pa gume ključ. Nije išao unutra. Osjetila je kako je vrh ušao u otvor, ali dalje ni makac. Panika joj počne derati mozak svojim vrijednim malim štakorskim zubima. "Ne ide u bravu!" dahne ona Billu. "Ključ je dobar, ali ne ide u bravu!" "Okreni ga. Vjerojatno pokušavaš otključati naopako." "Hej, što se događa tamo dolje?" To je bio novi glas, niţe u hodniku i iznad njih. Vjerojatno na trećem katu. Nakon tog se začuje uzaludni klik-klik-klik prekidača za svjetlo. "Zašto nema svjetla?" "Ostanite—" vikne Bili i odmah počne ponovno kašljati. Iz grla mu izađe uţasan hrapavi zvuk, kad je pokušao pročistiti grlo. "Ostanite gdje jeste! Ne silazite! Pozovite po—" "Ja i jesam policija, mudonjo", blagi, neobično prigušen glas reče iz tame pokraj njih. Začuje se tihi, hrapavi roktaj, zvuk istodobno ţeljan i zadovoljan. Billa joj netko istrgne iz ruku baš kad je naposljetku uspjela gurnuti ključ punom duljinom u bravu. "Ne!" vrisne ona, zalomivši lijevom rukom po tami. Na njezinoj nadlaktici, grivna je bila još uţarenija. "Ne, ostavi ga na miru! OSTAVI GA NA MIRU!" Dohvati glatku koţu - Billovu jaknu - a tad joj izmakne. Ponovno se začuju ti uţasni zvukovi gušenja, zvukovi nekoga u čije grlo netko nabija fini pijesak. Norman se nasmije. I taj je zvuk bio prigušen. Rosie korakne prema tom zvuku, ispruţenih ruku, raširenih, tragačkih prstiju. Dotakne rame Billove jakne, gume ruku još dalje i dotakne nešto ogavno - mrtvu koţu koja je na određeni način bila i ţiva. Bila je kvrgava... gumena... Gumena. Nosi masku, pomisli Rosie. Nekakvu masku. Tad nešto ščepa njezinu lijevu ruku i povuče u nešto vlaţno. Imala je tek toliko vremena da shvati da je riječ o njegovim ustima prije no što joj njegovi zubi prignječe prste i ugrizu je do kosti. Bol je bila uţasna, no ponovno njezina reakcija nije bio strah i bespomoćan nagon da popusti, da bude po Normanovu kao što je uvijek bilo po njegovu, nego bijes tako snaţan da je sličio mahnitosti. Umjesto da se pokuša osloboditi njegovih opakih zuba koji su mljeli, ona skvrči prste u drugom zglobu i pritisne jastučaste
dijelove prstiju o njegove desni s nutarnje strane. Zatim upre zapešće svoje nadnaravno snaţne lijeve ruke o njegovu bradu i povuče. Pod rukom osjeti neobično škripanje, zvuk koji bi mogla ispustiti daska pod pritiskom koljena nekog muškarca ili ţene prije no što pukne. Osjeti kako se Norman trgnuo, začuje kako je ispustio šuplji upitni zvuk koji kao da se u cijelosti sastojao od samoglasnika -Aaaoouuuu? - a tad mu donji dio lica sklizne prema naprijed poput ladice u komodi i razglavi se u zglobovima njegove čeljusti. On vrisne u smrtnoj boli i Rosie izvuče svoju okrvavljenu ruku, pomislivši To ti je za ugrize, gnjido, pokušaj se sad gristi. Začuje kako se zavrtio i ustuknuo, prateći njegove pokrete po krikovima i zvuku njegove košulje koja je klizila po zidu. Sad će upotrijebiti revolver, pomisli ona kad se ponovno okrenula prema Billu. On se naslonio na zid, tamnija sjena u tami, i ponovno očajno kašljao. "Hej, vi tamo, prestanite, šala je šala, a sad bi bilo dosta." Bio je to čovjek s gornjeg kata. Zvučao je razdraţljivo i ljutito, samo što se sad činilo da je sišao i da stoji na kraju hodnika i Rosieno srce se ispuni zlom slutnjom dok je okretala ključ u bravi i širom otvarala vrata. Zvučala je potpuno izvan sebe kad je vrisnula, zvučala je kao ona druga. "Odlazite, budalo! Ubit će vas! Nemojte—" Revolver opali. Gledala je ulijevo i ugleda Normana kao u noćnoj mori, kako sjedi na podu nogu podvinutih ispod sebe. U tom kratkom trenutku nije bilo dovoljno vremena da raspozna što to nosi na glavi, ali joj ipak to uspije: bila je to maska bika s bljutavim osmijehom na licu. Krv - njezina - obrubljivala je rupu za usta. Ugleda Normanove uţegle oči kako je gledaju, oči pećinskog čovjeka koji se sprema otpočeti posljednju, sudbonosnu bitku. Onaj nezadovoljni stanar vrisne kad je Rosie povukla Billa kroz vrata i zalupila ih za njima. Soba joj je bila ispunjena sjenama a magla prigušila sjaj ulične rasvjete koja je inače bacala zraku svjetla preko poda, ali se soba činila svijetlom nakon predvorja, stuba i hodnika. Prvo što je Rosie ugledala bila je grivna koja je njeţno svjetlucala u tami. Leţala je na noćnom stoliću pokraj postolja svjetiljke. Sama sam to učinila, pomisli ona. Tako se zapanjila da se osjećala glupo. Ja sam to učinila; pomisao da je imam na sebi bila je dovoljna— Dabome, odgovori drugi glas, Praktično-Razborite. Naravno da je bila, jer u grivni nikad nije bilo moći, nikad, moć je uvijek bila u tebi, moć je uvijek bila u— Ne, ne. Više neće niz tu cestu, nikako. U tom trenutku njezinu pozornost privuče nešto drugo, jer se Norman navali na vrata poput teretnog vlaka. Jeftino drvo rasprsne se pod njegovom teţinom; vrata zajauču u šarkama. Podalje, onaj susjed s kata, čovjek kojeg Rosie nikad nije vidjela, počne jaukati. Brzo, Rosie, brzo! Znaš što trebaš učiniti, kamo otići— "Rosie... pozovi... moraš pozvati..." Bili uspije izreći samo toliko pa ponovno počne kašljati - bilo mu je
preteško dovršiti rečenicu. Ionako nije imala vremena slušati takve bedastoće. Poslije bi njegovi prijedlozi mogli biti korisni, ali sad bi im jedino mogli priskrbiti smrt. Njezina je zadaća sad pobrinuti se za njega, skloniti ga na sigurno... a to znači odvesti ga na mjesto gdje bi mogao biti siguran. Gdje bi oboje mogli biti sigurni. Rosie jednim trzajem otvori vrata ormara, očekujući da će ga ugledati ispunjenog onim drugim svijetom, kao što je ispunio zid njezine spavaće sobe kad ju je probudila grmljavina. Iz ormara će se razliti sunce i zaslijepiti njezine oči naviknute na tamu... Ali je to bio samo ormar, malen i pljesniv i potpuno prazan - na sebi je imala jedina dva odjevna predmeta koja je drţala u njemu, pulover i par tenisica. O da, slika je bila ondje, naslonjena na zid gdje ju je ostavila, ali nije se povećala, promijenila, odmotala ili što je već znala činiti. Bila je to samo slika izvađena iz okvira, slika osrednje vrijednosti kakve se mogu naći u straţnjem dijelu antikvarnice, na buvljaku ili u zalagaonici. I ništa više od tog. U hodniku, Norman se ponovno zaleti u vrata kao ovan. Ovaj put prasak je bio jači; dugi komad drveta iskoči iz vrata i zaklopara po podu. Još nekoliko udaraca bit će dovoljno; dva ili tri. Vrata u ovakvim kućama nisu predviđena da podnose mahnitanje. "Bila je više od obične slike, do vraga!" zavapi Rosie. "Ostavljena je ondje zbog mene, i bila je više od obične slike! Bila je ulaz u neki drugi svijet! Znam da je, jer imam tu grivnu!" Ona okrene glavu, pogleda u nju, pa potrči do noćnog stolića i pograbi je. Bila je teţa nego inače. I vruća. "Rosie", reče Bili. Jedva ga je razabirala, kako drţi ruke na vratu. Učini joj se da na ustima ima krvi. "Rosie, moramo pozvati—" A tad zavapi kad blještava Svjetlost zapljusne sobu... samo što nije bila dovoljno ţarka za magličastu ljetnu Svjetlost koju je očekivala. Bila je to mjesečina, koja se izlila iz otvorenog ormara i razlila po podu. Ona se vrati Billu noseći grivnu u ruci i zaviri u ormar. Gdje je bio straţnji zid ormara ona breţuljak, ugleda visoku travu kako se mreška na blagom, mahovitom noćnom povjetarcu, ugleda blijede obrise i stupove hrama kako se ljeskaju u tami. A iznad svega je bio mjesec, ţarka srebrna kovanica koja plovi po ljubičasto-crnom nebu. Ona pomisli na lisicu-majku koju su vidjeli danas (a kao da je to bilo prije tisuću godina) kako gleda u takav mjesec. Lisica koja gleda u nebo dok njezina mladunčad spava pokraj nje u zavjetrini srušenog stabla, kao očarana gleda u mjesec svojim crnim očima. Billovo lice bilo je zbunjeno. Svjetlost je padala na njegovo lice poput srebrne pozlate. "Rosie", reče on slabašnim i zabrinutim glasom. Usta su mu se nastavila pomicati, ali više ništa ne reče. Ona ga uhvati za ruku. "Hajde, Bili. Moramo ići." "Sto se događa?" Bio je bijedan, onako izranjavan i zbunjen. Izraz na njegovu licu
izazove u njoj neobične i suprotne osjećaje: ţestoko nestrpljenje zbog njegovih sporih, tupih odgovora i ţarku ljubav - ne sasma majčinsku - koja joj zaplamti u glavi. Zaštitit će ga. Da. Štitit će ga do smrti, bude li potrebno. "Nije vaţno što se događa", reče ona. "Samo se pouzdaj u mene, kao što sam seja pouzdala u tebe na motoru. Vjeruj mi i dođi. Moramo odmah krenuti!" Ona ga povuče desnom rukom; grivna se zaklati u njezinoj lijevoj ruci poput zlatnog uštipka. On se trenutak opirao, a tad Norman vrisne i ponovno udari o vrata. Uz povik straha i bijesa, Rosie pojača svoj stisak na Billovoj ruci. Povuče ga u ormar a zatim u mjesečinom obasjan svijet koji je sad leţao iza njegove straţnje plohe.
13 STVARI SU KRENULE NAOPAKO KAD JE GADURA GURNULA VJEŠALICU U PODNOŢJE stuba. Norman se nekako zapetljao u nju, ili se barem zapetljao njegov novi kaput koji mu se toliko sviđao. Jedna od mjedenih kukica upala je u rupicu na kaputu, trik tjedna, a druga u njegov dţep, poput nevještog dţepara koji pokušava napipati lisnicu. Treća je kao kopljem ubola svojim tupim prstom u njegova izranjavanja muda. Zaurlikavši, proklinjući je, pokušao se baciti naprijed prema gore. Ta ogavna, priljepčiva vješalica nije ga puštala, a pokazalo se nemogućim vući je za sobom; jedna od njezinih pandţastih noţica zakvačila se za potpornji stup stuba, čvrsto poput udice i nepopustljivo poput sidra. Mora se dovući do gore, mora. Nije ţelio da se ona zaključa s onim kurcolizom u svoju škuljicu prije no što ih on sustigne. Nije sumnjao da će mu uspjeti razvaliti vrata bude li morao, razvalio ih je koliko ti srce ţeli kao policajac, neka su se prilično opirala, ali je vrijeme počelo bivati vaţno u ovome. Nije je ţelio ustrijeliti, to bi bilo prebrzo i prelagano za ţene poput njegove skitalice Rose, ali ako se staza po kojoj trči malo ne poravna, i to uskoro, to bi mogla biti jedina mogućnost izbora koja mu preostaje. Kakva bi to šteta bila! "Uključi i mene, šefe!" zavapi bik iz dţepa njegova kaputa. "Pocrnio sam, nabildan sam, odmoren sam, spreman sam!" Da, to je bila vraški dobra zamisao. Norman pograbi masku iz dţepa i navuče je na glavu, udišući miris mokraće i gume. Mirisi nisu bili nimalo neugodni, tako pomiješani; zapravo, čak su bili ugodni. Nekako utješni. "Ţivijo bik!" vikne on i izmigolji se iz kaputa. Ponovno srne prema naprijed, drţeći revolver u ruci. Ona prokleta vješalica pukne pod njegovom teţinom, ali ne prije no što je pokušala zariti jednu od svojih prokletih kukica u njegovo lijevo koljeno. Norman to jedva osjeti. Cerio se i divljački štektao zubima ispod maske, veseleći se snaţnom škljocanju, zvuku sličnom kad biljarske kugle udare jedna o drugu. "Nemoj se igrati sa mnom, Rose. " On pokuša osloniti teţinu na nogu ali koljeno u koje se zabola vješalica popusti pod njim. "Stani gdje jesi. Prestani pokušavati pobjeći. Samo ţelim porazgovarati s tobom. " Ona mu nešto dovikne, riječi, riječi, riječi, nisu bile vaţne. On nastavi puzati, brzo koliko je mogao i tiho koliko je mogao. Naposljetku osjeti kretanje iznad sebe. Munjevito ispruţi ruku, ščepa je za lijevu potkoljenicu, zarine nokte. Kako je to godilo! Imam te pomisli on, divlje ushićen. Imam te, bogamu! Imam— Njezina noga sune iz mraka neočekivanošću teške koţne vrećice napunjene sačmom, udari ga u nos i slomi ga na novom mjestu. Bolje bila uţasna - kao da mu je u glavi netko pustio roj afričkih pčela. Rose se otrgne od njega, ali Norman tog nije bio svjestan; već se prevrtao natraške, pokušavajući dohvatiti rukohvat ali uspije ga samo okrznuti prstima s donje strane. Skotrljao se sve do podnoţja i vješalice, ne ispuštajući iz ruke revolver ali je prst maknuo s okidača da ne probuši rupu u sebi... a kako su stvari krenule, to se činilo i te kako mogućim. Leţao je na trenutak sklupčan, a tad zatrese glavom da bi se razbistrio i ponovno se počne penjati.
Ovog puta ne dogodi se onaj mentalni skok, ne dođe do potpunog prekida svijesti, ali nije imao pojma što su mu doviknuli s vrha stuba ili što im je on moţda odvratio. Njegov iznova traumatizirani nos bio je ispred svega, kao crveni zaslon boli. Shvati da se još netko ţeli uključiti u zabavu, legendarni nevini očevidac, a onaj Rosien kurcoliz reče mu da ne prilazi. A najljepše u tome je bilo što je tako kurcoliz otkrio svoj poloţaj. Norman ispruţi ruku i doista, kurcoliz je bio na mjestu. Sklopi ruke oko kurcolizova vrata i počne ga ponovno daviti. Ovaj je put namjeravao dovršiti posao, samo što je odjedanput osjetio Rosienu ruku na svom licu... na koţi svoje maske. Kao da te netko miluje nakon injekcije novocaina. Rosie. Rosie ga dodiruje. Ona je ovdje. Prvi put nakon što je otišla od kuće noseći njegovu bankovnu karticu u svojoj torbici ona je ovdje i Norman izgubi zanimanje za njezinog dragana. Zgrabi je za ruku, gurne kroz otvor za usta u masci i zagrize što je jače mogao. Bio je to ushit. Samo što— Samo što se tad nešto dogodilo. Nešto loše. Nešto uţasno. Kao da mu je otkinula donju čeljust iz zgloba. Bol sune uz njegovo lice poput uglačanih čeličnih strelica za pikado koje se sudare uz tresak na tjemenu. On vrisne i uzmakne od nje, gadure, ogavne gadure. Sto se dogodilo da se iz predvidljivice kakva je bila prometnula u ovakvu neman? Tad se oglasi legendarni nevini očevidac i Norman je bio prilično siguran da ga je pogodio. Nekoga jest pogodio; ljudi koji tako vrište su ili pogođeni ili nešto gore. Kad je okrenuo revolver prema mjestu gdje su bili Rosie i njezin prijatelj kurcoliz, začuje kako su se vrata zalupila. Gadura je ipak stigla do sobe prije njega. Zasad je čak i to bilo nevaţno. Njegova je čeljust sad zamijenila njegov nos kao središte boli, kao što je njegov nos prije toga zamijenio njegovo onesposobljeno koljeno i njegova izmučena muda. Sto mu je učinila? Donji dio njegova lica sad se činio ne samo otrgnut nego izvučen; zubi kao da su mu bili sateliti koji su lebdjeti negdje s onu stranu vrha njegova nosa. Ne budi idiot, Normie, šapne njegov otac. Iščašila ti je čeljust, to je sve. Znaš što trebaš učiniti, pa učini! "Začepi, ti stari pederu ", pokuša reći Norman, ali s istegnutim licem to je ispalo kao Aepi i sai edeu! On odloţi revolver, zakvači masku sa strane palčevima (nije je navukao do kraja kad ju je stavio, što je olakšalo ovaj dio posla) pa njeţno pritisne zapešća o čeljusne čašice. Kao da dodiruje kuglične leţajeve koji su iskočili iz svojih kućišta. Pripremivši se na bol, on klizne rukama nadolje, malo ih nakosi i snaţno gurne. Osjetio je bol, ali uglavnom zato što je samo jedna strana njegove čeljusti otprve sjela na svoje mjesto. Zbog tog donji dio njegova lica ostane naheren, poput krivo gurnute ladice na komodi. Normane, budeš li dugo tako krivio lice, ostat će ti takvo! majka sikne u njegovoj glavi - stara otrovnica koje se tako dobro sjećao. Norman ponovno gurne desnu stranu lica. Ovaj put začuje škljocaj duboko u glavi kad desna polovica njegove čeljusti sjedne na mjesto. No osjećaj u čeljusti bio je tako čudno otkačen, kao da su tetive silno istegnute i kao da će moţda potrajati da se ponovno zategnu. Imao je silno čudan osjećaj da će mu se, zijevne li, čeljust objesiti do kopče na remenu.
Ta maska, Normie, šapne bik. Maska će pomoći, ako je navučeš dokraja. "Tako je", reče bik. Glas mu je bio prigušen jer je maska bila naguţvana sa strane, ali Norman ga je lako razumio. On je paţljivo navuče do kraja, povuče rub duboko ispod čeljusti i to zaista pomogne; drţalo mu je lice na okupu poput steznika. "Aha ", reče bik. "Smatraj me grudnjakom za čeljust. " Norman duboko udahne dok je ustajao i pritom gurne policijski revolver kalibra 0.45 u hlače. Sve je u redu,pomisli on. Ovdje su samo muškarci; ţenskama ulaz zabranjen. Ĉak se činilo da je sad vidio jasnije kroz rupe za oči na maski, kao da mu se na neki način poboljšao vid. Bez sumnje sije to samo zamislio, ali se zaista tako osjećao i taj mu je osjećaj godio. Podiţe samopouzdanje. Pribije se uza zid, pa jurne naprijed i udari o vrata kroz koja su ušli ona i onaj njezin kurcoliz. Od tog se njegova čeljust bolno prodrma čak i u čvrstom povezu njegove maske, ali se on ponovno zaleti, jednakom jačinom, bez oklijevanja. Vrata zazveče u dovratku i dug komad drveta iskoči iz gornjeg dijela. Odjedanput poţeli da je ovdje Harley Bissington. Njih bi dvojica razvalili vrata u prvom pokušaju, on bi priuštio Harleyu svoju ţenu dok bi se on, Norman, pobrinuo za njezina prijatelja. Priuštiti si Rose bila je jedna od velikih neizrečenih ţelja Harleyeva ţivota, nešto što Norman nije razumio ali bi pročitao u njegovim očima svaki put kad bi on navratio kod njih. On ponovno udari o vrata. Pri šestom pokušaju - ili moţda sretnom sedmom, izgubio je broj - brava popusti i Norman uleti u sobu. Ona je unutra, oboje su unutra, moraju biti, ali na trenutak ne ugleda nijedno. Znoj mu se cijedio u oči, na trenutak mu zamagljujući vid. Soba je izgledala prazno, ali nije mogla biti. Nisu izašli kroz prozor; bio je zatvoren i zabrtvljen. On se zaleti kroz sobu, protrči kroz lijeno svjetlo koje su ulične svjetiljke obavljene maglom bacale izvana, okrećući glavu na sve strane. Ferdinandovi su rogovi parali zrak. Gdje je? Gadura! Kamo je mogla do vraga otići? On primijeti otvorena vrata na drugom kraju sobe i zatvoreni poklopac školjke. Jurne prema njima i zapilji se u kupaonicu. Prazna. Osim ako— Izvuče revolver, ispali dva metka kroz plastični zastor i načini par iznenađenih crnih rupa u najlonu s cvjetnim uzorkom. Tad ga odmakne. Ţeljezni prstenovi zazveče. Kada je bila prazna. Meci su izbili dvije porculanske pločice sa zida; to je bila sva šteta. Ali moţda je tako bolje. Ionako je ne ţeli ustrijeliti. Ne, ali kamo je otišla ? Norman pojuri natrag u sobu, spusti se na koljena (ţmirne od boli ali je zapravo ne osjeti) i pomete revolverskom cijevi ispod kreveta. Ništa. Nemoćno udari šakom o pod. Krene prema prozoru usprkos onome što su mu oči govorile, jer je jedino preostao prozor. .. ili je tako mislio dok nije ugledao svjetlost -jarku svjetlost, izgledala je kao mjesečina - kako se razlijeva iz drugih otvorenih vrata, pokraj kojih je protutnjao pri prvom jurišu kroz sobu. Mjesečina? Misliš da to vidiš? Normie, jesi li lud? Ne znam sjećaš li se, ali vani je magla, sinko. Magla. Ĉak i da je ovo noć najpunijeg punog mjeseca ovog stoljeća,
to je ugrađeni ormar. Zapravo, ugrađeni ormar na drugom katu. Moţda i jest, ali je počeo vjerovati da njegov bijedni kurcoljubac od oca, koji je smrdio po znoju, stavljao briljantin u kosu, i često posezao za njegovim mudima ne zna nuţno baš sve o svemu. Norman je znao da mjesečina koja se razlijeva iz ormara na drugom katu nema smisla... ali to je vidio. On polako priđe vratima. Revolver mu se klatio u ruci. Stane u poplavu svjetlosti. Pogleda kroz rupe za oči (samo što su mu se sad učinile, čudno, kao jedna rupa kroz koju su gledala oba njegova oka) i zapilji se u ormar. Iz golih daščanih zidova virile su kuke a prazne vješalice klatile se s metalne prečke u sredini, ali straţnjeg zida ormara nije bilo. Na njegovu je mjestu bio mjesečinom obasjan breţuljak obrastao visokom travom. Ugleda krijesnice kako ispliću nasumične svijetleće crtice u crnim obrisima stabala. Oblaci koji su klizili po nebu izgledali su poput svjetiljaka kad bi prošli blizu ili ispred mjeseca, koji nije bio potpuno pun. U podnoţju brda bile su nekakve ruševine. Normanu su sličile na urušenu plantaţnu kuću ili napuštenu crkvu. Potpuno sam poludio, pomisli on. Ili to ili me ona odalamila po glavi i ovo je sve nekakav glupi san. Ne, nije to prihvatio. Ne ţeli to prihvatiti. "VRATI SE OVAMO, ROSE!” vikne on u ormar... koji, strogo govoreći, više nije bio ormar. "VRATI SE, GADURO!" Ništa. Samo taj nemogući krajolik... i slabašni dašak vjetra. Mirisan od trave i cvijeća, kao dokaz da nije riječ o nestvarnoj savršenoj optičkoj varci. I još nešto: glasanje cvrčaka. "Ukrala si mi karticu, gaduro", reče Norman tiho. Podigne ruku i dohvati jednu od vješalica koje su stršile iz drvenog zida, poput nekog putnika u vagonu podzemne ţeljeznice koji se drţi za rukohvat. Ispred njega bio je neobičan, mjesečinom obasjan svijet, ali strah koji je moţda osjećao gnjev je prigušio. "Ukrala si je i ţelim porazgovarati o tome s tobom. I to... izbliza." On zakorači u ormar, prigne se ispod šipke i sruši nekoliko vješalica na drveni pod. Stajao je na mjestu još trenutak, gledao u drugi svijet koji se sterao ispred njega. Tad krene naprijed. Imao je osjećaj da se malo spustio, kao što se katkad mora učiniti u starim kućama u kojima podovi u prostorijama više nisu na jednakoj razini, ali to je bilo sve. Jedan korak i više nije bio na daskama, ni u čijoj sobi na drugom katu; stajao je na travi a taj mirisni vjetrić šušljao je posvuda oko njega. Zavlačio se u otvore za oči (da, sad je bio samo jedan otvor; nije znao kako je to moguće, ali nakon netom učinjenog koraka nije mu se to činilo tako čudnim) i hladio njegovu natučenu i znojnu koţu. On uhvati za masku ţeleći je nakratko podići i cijelo lice izloţiti tom povjetarcu, ali se masku nije moglo pomaknuti. Masku se nije moglo pomaknuti ni milimetar.
DEVETI DIO VRAĆAM MILO ZA DRAGO 1 BILL SE OSVRNE PO MJESEĈINOM OBLIVENOM VRHU BRIJEGA OPREZNIM pogledom osobe koja ne moţe potpuno shvatiti što vidi. Jedna mu se ruka podigne do otečenog grla i počne ga trljati. Rosie je već opazila kako se na njegovu vratu masnice rastvaraju poput lepeza. Noćni povjetarac dodirne joj čelo poput briţne ruke. Bio je njeţan i topao i mirisan od ljeta. U njemu nije bilo maglene vlage, nije bilo vlaţne natruhe velikog jezera koje je leţalo istočno od grada. "Rosie? Događa li se ovo doista?" Prije no što je uspjela smisliti kako bi odgovorila na to pitanje, umiješa se prijeki glas - glas koji je poznavala. "Ţeno! Hej, ti, ţeno!" Bila je to ona dama u crvenom, samo što je sad bila odjevena u jednobojnu haljinu - plavu, učini se Rosie, iako je bilo nemoguće biti siguran na mjesečini. 'Wendy Yarrow' stajala je na pola brijega. "Dovući ga dolje! Nema vremena za gubljenje! Onaj će drugi bit tu za minutu, a morate još puno tog učinit! Vaţnih stvari!" Rosie je još drţala Billa za ruku. Pokuša ga povesti prema naprijed, ali se on opirao, gledao je u 'Wendy' sa strahom. Iza njih - prigušeno no ipak uţasno blizu - Norman zariče njezino ime. Od tog Bili poskoci, ali se ne pokrene. "Tko je to, Rosie? Tko je ta ţena?" "Nije vaţno. Dođi."
Ovaj put ga nije samo povukla za ruku; cimnula ju je, mahnito. On krene s njom, ali su prešli samo desetak koraka prije no što se on presavine i zakašlje tako jako da je iskolačio oči. Rosie iskoristi tu prigodu da otkopča zatvarač na jakni koju joj je posudio. Skine taj komad odjeće i odloţi na travu. Zatim to učini s puloverom. Bluza ispod njega bila je bez rukava i ona natakne grivnu na ruku. Odmah osjeti kako je preplavljuje snaga; što se nje tiče, pitanje je li taj osjećaj stvaran ili zamišljen nevaţno je. Ona ugrabi brz pogled preko ramena, napola očekujući da će ugledati Normana kako je sustiţe, ali nije ga bilo, barem ne još. Ugleda samo zapregu i odvezana ponija kako pase mjesečinom posrebrenu travu, te onaj slikarski stalak koji je vidjela prije. Slika se ponovno promijenila. Kao prvo, lik okrenut leđima više nije bila ţena - izgledao je poput rogatog demona. Vjerojatno i jest demon, ali muškarac. Bio je to Norman i ona se sjeti kako je na kratkom, ţarkom bljesku revolvera vidjela rogove kako mu vire iz glave. "Curo, zašto si tako spora? Kreni!" Ona prebaci lijevu ruku oko Billa, čiji je napad kašlja počeo slabiti i pomogne mu sići do mjesta na kojem je nestrpljivo čekala 'Wendy'. Dok ga je Rosie dovukla do nje, više-manje ga je nosila. "Tko ste... vi?" Bili upita crnkinju kad su stigli do nje a tad vrijedno uleti u novi napad kašlja. 'Wendy' se ogluši na njegovo pitanje. Obujmi ga rukom, poduprijevši mu onu stranu tijela koja se naginjala od Rosie. A kad je progovorila, obrati se Rosie. "Ostavila sam njezin pričuvni za! iza hrama, pa je s tim barem sve u redu... al moramo poţurit! Ne smijemo časit ni časa! " "Ne znam o čemu govoriš", reče Rosie, ali jednim dijelom svog mozga pomisli da ipak zna. "Što je zat?" "Ma ostavi se sad tih svojih pitanja", reče crnkinja. "Krenimo ţustrijim korakom." Pridrţavajući Billa između sebe, one siđu niz obronak prema Bikovu hramu (zapanjujuće kako ju je preplavila bujica sjećanja, pomisli Rosie). Njihove su sjene hodale pokraj njih. Građevina se uzdizala nad njima - zapravo, kao da se naginjala prema njima, poput nečeg ţivog i gladnog. Rosie je bila duboko zahvalna kad je 'Wendy' skrenula udesno i povela ih iza hrama. Iza hrama, najednom od mnogih trnjaka, klatio se pričuvni za?, poput odjevnog predmeta na vješalici u ormaru. Rosie ga pogleda zbunjeno ali ne i iznenađeno. Bila je to grimizna tunika, blizanka one koju je nosila ţena slatkog, umobolnog glasa. "Obuci je", reče crnkinja. "Ne", jedva čujno reče Rosie. "Ne, bojim se." "VRAĆAJSE OVAMO, ROSE!” Bili poskoči od zvuka tog glasa i okrene glavu, raširenih očiju, koţe bljeđe no što bi se moglo objasniti mjesečinom, drhtavih usana. I Rosie se bojala, ali ispod straha osjeti gnjev, poput velike morske psine koja kruţi ispod malog čamca. Odrţavala se u očajnoj nadi da ih Norman neće moći slijediti ovamo, da će se slika za njima
sklopiti. Sad je znala da se to nije dogodilo. Našao je sliku i uskoro će biti s njima u ovom svijetu, ako već i nije. "VRATI SE, GADURO!" "Obuci to", ponovi ţena. "Zašto?" upita Rosie, ali su joj se ruke već podigle do bluze i povukle je preko glave. "Zašto bih morala?" "Jer tako ţeli ona, a što ona ţeli, mora joj bit." Crnkinja pogleda u Billa, koji je zurio u Rosie. "Okreni se", reče mu. "Sto se mene tiče, u tvom je svijetu moţeš gledat golu dok ti oči ne ispadnu, al ne i u mojem. Okreni se, ako imaš imalo pameti." "Rosie?" kolebljivo će Bili. "Ovo jest san, zar ne?" "Da", reče ona, a u glasu joj se osjeti hladnoća - neka vrsta ne-proračunate proračunatosti - koju dosad nije primijetila, "da, tako je. Učini kako ti kaţe." On se okrene jako naglo, poput vojnika koji radi krug nalijevo. Sad je gledao niz usku stazu koja je vodila duţ straţnjeg zida hrama. "Skini i taj jaram za sise", reče crnkinja i gume nestrpljiv palac u Rosien grudnjak. "Ne moţeš to nosit ispod zato." Rosie otkopča grudnjak i skine ga. Tad nogama zguli tenisice, još zavezane, i skine traperice. Stajala je u svojem jednostavnom bijelom donjem rublju i upitno pogleda u 'Wendy', koja kimne glavom. "Da, i njih." Rosie skine gaćice, pa briţljivo ubere halju -zat - s grma na kojem je visjela. Crnkinja joj priđe da joj pomogne. "Znam kako ću je odjenuti, makni mi se s puta!" Rosie se obrecne na nju i prebaci tuniku preko glave kao košulju. Wendy je pogleda ocjenjivački, ne pokazujući ni najmanje ţelje da joj priskoči u pomoć čak kad je Rosie imala malih problema s naramenicom zata. Kad ju je učvrstila, Rosi eno desno rame bilo je obnaţeno a grivna sjajila iznad njezina lijevog lakta. Postala je zrcalni odraz ţene sa slike. "Bili, moţeš se okrenuti", reče Rosie. I on se okrene. Pomnjivo je odmjeri od glave do pete; oči mu se zaustave trenutak-dva na oblicima njezinih bradavica koji su se nazirali kroz fino tkanje materijala. Rosie to ne zasmeta. "Izgledaš kao netko drugi", reče on naposljetku. "Netko opasan." "Tako to ide u snovima", reče ona i ponovno začuje prijašnju hladnoću i proračunatost u svom glasu. Mrzila je taj zvuk... ali joj se i sviđao. "Trebam li ti reć što ti je činit?" upita crnkinja. "Ne, naravno da ne." Rosie tad pojača glas, i povik koji izađe iz nje bio je i pjevan i divlji, ali uopće ne njezin glas, nego glas one druge... samo što je to ipak bio i njezin glas; bio je. "Normane!" vikne ona. "Normane, ovdje sam, dolje!"
"Isuse Kriste, Rosie, ne!" zgrozi se Bili. "Jesi li luda?" On je pokuša uhvatiti za rame, ali ona nestrpljivo otrese njegovu ruku i pogleda ga prijekorno. On uzmakne od tog glasa, baš kao i 'Wendy Yarrow'. "To je jedini način, i to je ispravan način. Usto..." Ona pogleda u 'Wendy' s jedva primjetnom nesigurnošću. "Neću morati zapravo ništa učiniti, ţarne?" "Ne", reče ţena u plavoj haljini. "Gospodarica će se za sve pobrinut. Pokušaš li joj se ispriječit - ii pomoć - vjerojatno ćeš poţalit. Jedino što moraš učinit je što onaj gad gore misli da svaka ţena ionako čini." "Namamiti ga", promrmlja Rosie i oči joj se ispune srebrnom mjesečinom. "Tako je", odgovori druga ţena. "Namamit ga na stazu. Vrtnu stazu." Rosie udahne i ponovno ga zazove. Grivna joj je palila meso poput neke čudne, zanosno slatke vatre. Sviđao joj se zvuk njezina glasa koji joj je izlazio iz grla, tako snaţan,poput njezina ratnog indijanskog poklica koji je ispustila u labirintu i posluţila se njime kako bi ponovno rasplakala dijete. "Ovdje sam, dolje, Normaneeee!" Bili je zurio u nju. Prestrašeno. Nije joj se svidio taj izraz na njegovu licu, ali ga je ţeljela vidjeti. Zaista. On je muškarac, zar ne? A kadšto muškarci moraju naučiti kako je to bojati se ţena, zar ne? Katkad je to ţenina jedina zaštita. "A sad kreni", reče crnkinja. "Ja ću ostat ovdje s tvojim čovjekom. Ništa nam se neće dogodit; onaj drugi će proć kroz hram." "Kako to znaš?" "Jer uvijek tako učine", jednostavno će crnkinja. "Zapamti što je on." "Bik." "Tako je; bik. A ti si djeva koja maše svilenim šeširom da ga domami. Samo zapamti, ako te uhvati neće bit nikakvih 'falias da mu odvrate paţnju. Uhvati li te, ubit će te. To je to. Ni ja ni moja gospodarica ga u tom ne moţemo spriječit. On ţeli napunit usta tvojom krvi." Znam to bolje od tebe, pomisli Rosie. Znam to godinama. "Nemoj ići, Rosie", reče Bili. "Ostani ovdje s nama." "Ne." Ona se progura pokraj njega, osjetivši kako joj jedan trn odere bedro ali je bol bila jednako slatka kao i njezin ratni poklič. Ĉak joj je godio osjećaj kako joj krv klizi po koţi. "Mala Rosie." Ona se okrene. "Na kraju staze moraš bit prilično ispred njega. Znaš li zašto?" "Da, dabome da znam." "Što si mislila kad si rekla da je bik?" upita Bili. Zvučao je zabrinuto, mrzovoljno... pa ipak ga Rosie nikad nije voljela više no tad, a vjerojatno
i nikad neće. Lice mu je bilo tako blijedo i izgledao je tako ranjivo. Počne ponovno kašljati. Rosie poloţi ruku na njegovu nadlakticu, uţasno se bojeći da bi se on mogao odmaknuti od nje, ali nije. Barem ne još. "Ostani ovdje", reče ona. "Ostani ovdje i ne miči se." Pa se ţurno udalji. On ugleda kako je zalepršao rub tunike obasjan mjesečinom na drugom kraju hrama, gdje se staza širila, a tad je nestane. Trenutak potom njezin se povik ponovno razlije kroz noć, lagan ali i nekako jeziv: "Normane, izgledaš glupo u toj maski... " Stanka a zatim: "Više te se ne bojim, Normane... " "Isuse, ubit će je", promrmlja Bili. "Moţda", odgovori ţena u plavoj haljini. "Netko će večeras bit ubijen, to je..." Ona umukne, raširenih i sjajnih očiju, glave nagnute u stranu. "Što ću—" Smeđa ruka sune i poklopi mu usta. Ne čvrsto, ali Bili osjeti da bi mogla; kao da je bila puna čeličnih opruga. Kad je osjetio kako mu njezin dlan pritišće usta a mesni dijelovi prstiju obraz, sablasno uvjerenje, gotovo sigurnost, javi mu se u glavi: ovo nije san. Iako je silno ţelio u to vjerovati, jednostavno nije mogao. Crnkinja se propne na prste i pripije uza nj poput ljubavnice, i dalje mu drţeći poklopljena usta. "Pst", šapne mu u uho. "On dolazi. " Bili začuje šuštanje trave i lišća, pa teško, roktavo disanje; u svakom udisaju čuo se zatomljeni pisak. Bio je to zvuk koji bi inače povezao s muškarcima puno krupnijima od Normana Danielsa - muškarcima teţine između stotinu pedeset i stotinu sedamdeset kilograma. Ili s krupnom ţivotinjom. Crnkinja polako makne ruku s Bili ovih usta. Stajali su i slušali kako se ono stvorenje pribliţava. Bili je zagrli, ona njega. Stajali su tako i Bili je postao neobično siguran da Norman - ili ono što je Norman postao - neće uopće proći kroz zgradu. On - ono - će zgradu zaobići i ugledati ih. Na trenutak će kopitom rovati po tlu, spuštene glave poput nakovnja, a tad će pojuriti za njima niz ovu usku, beznadnu stazu, sustići ih, zgaziti pod kopitima, razderati rogovima. "Pssst", ona dahne. "Normane, idiote..." Dopre do njih, poput dima, poput mjesečine. "Takva si budala... zar si zaista mislio da me moţeš uhvatiti? Glupi stari bik!" Začuje se kreštav, podrugljiv smijeh. Taj zvuk podsjeti Billa na staklene niti, otvorene bunare i prazne sobe u ponoć. On zadrhti i osjeti kako su mu trnci namreškali koţu na rukama. Ispred hrama zavlada tajac (razbijen jedino zapahom povjetarca koji nakratko zanjiše tmjake poput ruke koja prolazi kroz zapetljanu kosu)
a na mjestu s kojeg je Rosie dovikivala vladao je muk. Iznad njihovih glava, okrugla ploča mjeseca boje kosti plovila je iza oblaka, rubeći ga srebrnom bojom. Nebo se steralo ispunjeno zvijezdama, ali Bili ne raspozna nijedno zvijeţđe. A tad: "Norrr-mannnne... zar ne ţeliš porazgovaaarati sa mnom?" "O, porazgovarat ću ja s tobom", reče Norman Daniels i Bili osjeti kako se crnkinja iznenađeno lecnula a njegovo srce neugodno skoči iz grudnog koša u grlo. Taj se glas začuo s udaljenosti od nepunih dvadesetak metara. Kao da je Norman namjerno izvodio te nespretne pokrete, dopuštajući im da prate njegovo kretanje, a tad bi, kad bi mu tišina bolje odgovarala, postao potpuno nečujan. "Porazgovarat ću s tobom izbliza, pičko." Prst crnkinje bio je na njegovim ustima, upozoravao ga da bude tiho, ali Billu nije bila potrebna ta poruka. Pogledaju se u oči i on shvati da ni crnkinja više nije sigurna da će Norman proći kroz hram. Tišina se oduljila, kao da je isplitala vječnost. Ĉinilo se kao i da I Rosie čeka. A tad, s malo veće udaljenosti, ponovno progovori Norman. "Bu, ti stara gnjido", reče on. "Sto ćeš ti ovdje?" Bili pogleda crnkinju. Ona lagano zatrese glavom, pokazujući da ni ona ne razumije. On shvati nešto uţasno: morat će zakašljati. Škakljanje iza njegova nepca postalo je skoro neizdrţljivo. Gume usta u pregib lakta i pokuša zadrţati kašalj u dubini grla, svjestan ţenina zabrinutog pogleda na njemu. Ne mogu dugo izdrţati, pomisli on. Kriste, Normane, zašto ne kreneš dalje? Prije si bio i te kako brz. Kao odgovor na njegove misli: "Norrr-manne! Tako si SPOOOOOR, Norrr-mannne ! " "Gaduro", promukao glas s druge strane hrama reče. "O, gaduro jedna." Cipele, gnječe smrvljeni kamen. Trenutak potom Bili začuje odjek koraka i shvati da je Norman u zgradi koju je crnkinja nazvala hramom. A shvati još nešto: napad kašlja ga je minuo, barem zasad. On se nagne bliţe ţeni u plavoj haljini i šapne joj u uho: "Sto ćemo sad?" Njezin došapnuti odgovor zaškaklja ga po uhu: "Ĉekat." 2 SHVATIVŠI DA JE MASKA POSTALA DIJELOM NJEGOVA TIJELA, NA TRENUTAK SE uplaši, i to jako, no prije no što se strah promaknuo u paniku, Norman ugleda nešto nedaleko od njega što mu potpuno odvrati pozornost s maske. On pohita nizbrdo pa klekne. Podigne pulover, pogleda ga i odbaci. Tad podigne jaknu. Onu koju je ona imala na sebi. Motorističku. Tip ima motori ona se odvezla nekamo s njim, vjerojatno pritom nalegnuvši svojim međunoţjem na njegovu straţnjicu. Jakna je prevelika za nju,pomisli on. On ju joj je posudio. Ta ga misao razgnjevi i on pljune na jaknu prije no što je baci, poskoči na noge i divlje pogleda oko sebe. "Kurvo ", promrmlja on. "Ti pokvarena, nevjerna kurvo. "
"Normane!" Začuje se iz tame i dah mu na trenutak zastane u grlu. Blizu, pomisli on. Jebemti, blizu je, mislim da je u onoj zgradi. Stajao je nepomično, čekajući da vidi hoće li ona ponovno viknuti. Uskoro ona to i učini. "Normane, ovdje sam dolje!" Njegove ruke ponovno dodirnu masku, ali je ne povuku, nego pomiluju. "Zivijo bik", reče Norman u nju i krene nizbrdo prema ruševinama zgrade u podnoţju. Učini mu se da vidi tragove kako vode u tom smjeru - polegle dijelove visoke trave, mjesta na koja su moţda stala stopala - ali na mjesečini to nije bilo moguće sa sigurnošću reći. A tad, kao da potvrđuje njegov zaključak, ponovno se začuje njezin izluđujući, podrugljivi povik: "Ovdje dooooljeeee, Normane!" Kao da ga se nimalo ne boji; kao da zapravo jedva čeka da siđe. Gadura! "Ostani gdje jesi, Rose ", reče on. "Ne miči se, to je najvaţnije. " Još je imao policijski revolver gurnut za pojas traperica, ali revolver nije zauzimao vaţno mjesto u njegovim planovima. Nije znao moţe li se opaliti iz revolvera dok se halucinira a nije imao ni najmanju ţelju to doznati. Ţelio je porazgovarati sa svojom malom skitalicom Rose osobnije no što bi to omogućio bilo koji revolver. "Normane, izgledaš tako glupo u toj maski... više te se ne bojim, Normane..." Otkrit ćeš da je to prolazna moda, kurvo, pomisli on. "Normane, idiote!" No dobro, moţda nije u zgradi; moţda je već prošla kroz nju do druge strane. Nije vaţno. Ako misli da mu moţe pobjeći na ravnom dijelu staze, silno će se iznenaditi. Bit će joj to posljednje iznenađenje u ţivotu. "Ti si takva budala... zar si doista pomislio da me moţeš uhvatiti? Glupi stari bik!" On se malo pomakne udesno, pokušavajući biti nečujan, i podsjeti se da ne bi bilo dobro da se ponaša kao, ha-ha, bik u staklani. Zastane pokraj podnoţja napuklih stuba koje su vodile do hrama (a to je ta zgrada bila, sad je to shvatio, hram poput onih u grčkim bajkama koje su ti tipovi smišljali u to davno doba dok nisu štancali jedan drugog u dupe) i pomnjivo se zagleda u nj. Građevina je očito bila napuštena i ruševna, ali ne i sablasna; na neki čudan način izgledala je poznato. "Norrr- mannne... zar ne ţeliš razgovaraaati sa mnom?" "O, porazgovarat ću ja s tobom ", reče on. "Porazgovarat ću ja s tobom izbliza, pičko jedna. " On ugleda nešto u visokoj, zapetljanoj travi s desne strane stuba: veliko kameno lice u korovu, koje zaneseno zuri u nebo. Norman u pet koraka stigne do njega i zapilji se netremice u nj desetak sekundi, ţeleći se uvjeriti da vidi to što misli da vidi. Istina. Golema prevr-nuta glava imala je lice njegova oca a njegove prazne oči bile su izdjeljane u reljefu glupom mjesečinom. "Bu, stara gnjido", reče on njeţno. "Što ćeš ti ovdje?" Kameni otac ne odgovori, ali zato odgovori njegova supruga. "Norrr-mannne... tako si SPOOOR, Norrr-mannne, jebote!" Lijepom su je izraţavanju naučile, reče bik, samo što je sad izraţavao svoje primjedbe iz Normanove glave. S divnim se ljudima splela, nema što - promijenili su joj cijeli ţivot. "Gaduro", reče on muklim, drhtavim glasom. "O, gaduro. " On se okrene od kamenog lica
u travi, savladavši ţelju da se vrati i pljune na nj kao što je pljunuo na jaknu... ili da otkopča traperice i popisa se na nj. Nema vremena za igrarije. On poţuri uza napukle stube prema crnom ulazu u hram. Svaki put kad bi stopalom dodirnuo tlo, kroz nogu, preko leđa, sve do njegove oskvrnute donje čeljusti sijevnula bi smrtna bol. Ĉinilo se kao da njegovu čeljust na mjestu sad jedino drţi maska i boljelo ga je jezivo. Da je barem ponio sa sobom aspirin onih policajaca. Kako je to mogla učiniti, Normie? glas šapne negdje duboko u njemu. Još je zvučao poput glasa njegova oca, ali se Norman nije mogao sjetiti da je ikad čuo oca da zvuči tako nesigurno u sebe, tako zabrinuto. Kako se usudila to učiniti? Sto se dogodilo s njom? Kad je zakoračio na gornju stubu, on zastane. Lice ga je boljelo, donja čeljust olabavila poput razglavljenih automobilskih guma. Ne znam i nije me briga, reče on duhu-glasu. Ali ću ti reći jedno, tata - ako si to ti - kad je nađem, vraški brzo ću joj to raz-dogoditi iz nje. Moţeš se kladiti u to. Jesi li siguran da to ţeliš? upita glas, i Norman, koji je namjeravao krenuti, ponovno zastane, osluhne, nakošene glave. Znaš li što bi bilo pametnije? upita glas. Moţda bi bilo pametnije da proglasiš neriješen rezultat. Znam kako to zvuči, ali Normie, ipak ti činim uslugu time što ti kaţem svoje mišljenje. Da ja drţim ruke na kontrolnoj ploči, okrenuo bih se i vratio putem kojim sam došao. Jer ovdje ništa nije kako valja. Zapravo je sve vraški nakrivo. Ne znam o čemu je riječ, ali znam kako izgleda - kao zamka. A ako uletiš u nju moţda ćeš imati i većih problema od rasklimane čeljusti ili maske koja se ne moţe skinuti. Zašto se ne okreneš i ne vratiš putem kojim si došao? A da pokušaš pronaći put natrag u njezin podstanarski stan i ondje je pričekaš? Zato što će oni doći, tata, Norman reče glasu. Uzdrmale su ga ustraj- nost i sigurnost tog duha, ali to nije ţelio priznati. Policajci će doći i ubiti me. Ubit će me prije no što osjetim njezin miris. A i rekla mi je jebi se. A i pretvorila se u kurvu. Znam to po načinu na koji govori. Nije vaţno to kako govori, idiote! Ako se iskvarila, ostavi je da trune na zemlji sa svojim prijateljicama! Moţda nije prekasno deaktivirati ovu bombu prije no što ti eksplodira u ruci. On se ozbiljno zamisli nad tim... a tad podigne pogled prema hramu i pročita riječi uklesane iznad vrata. ONA KOJA UKRADE BANKOVNU KARTICU SVOG SUPRUGA NE SMIJE OSTATI NA ŢIVOTU, pisalo je. Dvojbe nestane. Više neće slušati svog kukavičkog oca kitodrpca. Prođe kroz zjapeći ulaz u vlaţnu tamu s druge strane. Tamno... ali ne toliko tamno da se ne bi ništa vidjelo. Prašnjavi snopovi mjesečine padali su strmo kroz uske prozore i osvjetljavali ruševinu koja je sablasno sličila crkvi u koju su u Aubreyvilleu zalazili Rose i njezina obitelj. Prođe preko nanosa palog lišća a kad se jato uskovitlanih, cičećih šišmiša spusti kroz mjesečeve zrake i zalepeće krilima oko njegova lica, on samo zalomi rukama da ih otjera mahanjem. "Odlazite, kurvini sinovi", promrmlja on. Kad je izašao na mali kameni trijem kroz vrata s desne strane oltara, ugleda nešto