Rose Madder - Stephen King

Tri godine nakon što se oţenio s Rosie, cijela njezina obitelj - otac, majka, šesnaestogodišnji brat - poginuli su u nesreći baš na toj cesti Route 49. Vraćali su se s poslijepodnevnog plivanja u Philo's Quarry kad se kamion za prijevoz šljunka zanio preko ceste i zgnječio ih kao muhe na prozorskom staklu. Odrubljenu glavu starog McClendona našli su u jarku trideset metara od mjesta sudara, otvorenih usta i s priličnim komadom balege u jednom oku (Daniels je tad već bio policajac, a policajci čuju takve stvari). Te činjenice Danielsa nisu ni najmanje uznemirile; njega je, zapravo, ta nesreća razveselila. Po njegovu mišljenju, stari je gad dobio što je zasluţio. McClendon je bio sklon kćeri postavljati pitanja koja nije trebao. Rose ionako više nije bila McClendonova kći - barem ne u očima zakona. U očima zakona ona je postala supruga Normana Danielsa. On duboko uvuče dim, otpuhne tri kruga i zagleda se kako se polako, jedan za drugim, diţu prema stropu. Na ulici, vozila su trubila i pištala. Ovdje je tek pola dana, a već mrzi taj grad. Prevelik je. Ima odveć skrovišta. Ne, ne smeta ga to. Sve ide kako valja i uskoro će se na Rosie, zabludjelu kćerkicu Craiga McClendona, srušiti jako tvrd i jako teţak zid od cigle. Na sprovodu McClendonovih - trostrukom, kojem su bili nazočni skoro svi stanovnici Aubreyvillea - Daniels je počeo kašljati i nije mogao prestati. Ljudi su se okretali i gledali ga, a on je mrzio tu vrstu pogleda više od ičeg. Crven u licu, jarostan od nelagode (ali i dalje kašljući), Daniels se progurao pokraj svoje zaplakane mlade supruge i ţurno izašao iz crkve jedne ruke uzaludno pritisnute na usta. Stajao je vani, isprva kašljući tako jako da se morao sagnuti i staviti ruke na koljena da se ne bi onesvijestio, gledajući kroz oči pune suza u nekoliko ljudi koji su izašli popušiti cigaretu, tri muškarca i dvije ţene koji nisu mogli izdrţati bez ovisnosti ni ovaj polsatni sprovod i odjedanput odluči da je gotovo s pušenjem. Kao odrezano. Znao je da su napadaji kašlja moţda izazvani njegovim uobičajenim ljetnim alergijama, ali to nije bilo vaţno. Bila je to jebeno glupa navika, moţda najgluplja na svijetu, i proklet bio dopusti li da mrtvozornik na njegovoj smrtovnici kao uzrok smrti napiše Pall Mall. Onog dana kad se vratio kući a Rosie nije zatekao u njoj - zapravo te večeri, kad je otkrio da nema bankovne kartice i kad više nije mogao odlagati suočiti se s onim s čime se morao suočiti - otišao je u Store 24 u podnoţju brijega i kupio prvu kutiju cigareta nakon jedanaest godina. Vratio se svojoj staroj marki poput ubojice koji se vraća na mjesto zločina. In hoc signo vinces pisalo je na svakoj krvavocrvenoj kutiji, u ovom ćeš znaku pobijediti, po riječima njegovog starog, koji je pobijedio Danielsovu majku u puno kuhinjskih tučnjava, ali ni u čem više, koliko je Norman uspio primijetiti. Od prvog uvlačenja mu se zavrtjelo u glavi, a kad je popušio prvu cigaretu, sve do prstiju, bio je siguran da će povratiti, onesvijestiti se ili dobiti srčani napad. A moţda sve troje zajedno. I evo ga, ponovno na dvije kutije dnevno a kad se ujutro iskotrlja iz kreveta kašlje jednako onako negdje iz dubine pluća. Kao da nikad nije prekinuo. No to je u redu; prolazi kroz stresno ţivotno razdoblje, kako one ljige od psihologa vole reći, a kad ljudi prolaze kroz stresno ţivotno razdoblje, često se vraćaju starim navikama. Navike - posebice one loše kao što su pušenje i piće - su štake, kaţu ljudi. Pa što? Ako šepaš, što ima loše u tome ako se sluţiš štakama? Jednom kad se pobrine za Rosie (pobrine da se, ako dođe

do sporazumne rastave, ona dogodi po njegovim uvjetima), odbacit će sve te štake. I to zauvijek. Norman okrene glavu i pogleda kroz prozor. Još nije pao mrak, ali uskoro će. Blizu je vrijeme polaska. Na ovaj sastanak ne ţeli zakasniti. Zgnječi cigaretu u prepunoj pepeljari na noćnom stoliću pokraj telefona, stavi noge na pod i počne se odijevati. Nije bilo hitnje, to je bilo najljepše; skupio je toliko slobodnih dana a kapetan Hardaway nije nimalo škrtario kad ga je zamolio da ih iskoristi. Za to su postojala dva razloga, pretpostavljao je Norman. Prvi, novine i TV postaje učinile su od njega junaka mjeseca; drugo, kapetan Hardaway ga nije volio, dvaput je nahuškao pripadnike interne kontrole na njega zbog optuţbi o pretjeranoj uporabi sile pa ga se bez sumnje rado riješio na stanovito vrijeme. "Večeras, kujo", promrmlja Norman dok je silazio dizalom, sam osim njegova odraza u umornom starom zrcalu na straţnjem zidu kabine. "Večeras, posluţi li me sreća. A osjećam da hoće. " Uz rub pločnika stajala je kolona taksija, ali ih Daniels zaobiđe. Taksisti vode dnevnik mušterija a kadšto zapamte lica. Ne, ponovno će poći autobusom. Ovog puta gradskim. Ţustro krene prema autobusnoj stanici na uglu, pitajući se vara li ga osjećaj da će ga posluţiti sreća i zaključi da ga ne vara. Blizu je, znao je to. Znao je to jer je ponovno našao put u njezin mozak. Autobus - koji je prometovao na Zelenoj liniji - dođe iza ugla i do- kotura se do mjesta na kojem je stajao Norman. On uđe, da svoje četiri kovanice, sjedne otraga - večeras nije morao biti Rosie, kakvog li olakšanja - i zagleda se kroz prozor u ulice koje su se valjale pokraj njega. Natpisi iznad barova. Natpisi iznad restorana. DELIKATESE. PIVO. PIZZA NA KOMADE. SEKZI TOPLES CURE. Ti ne spadaš ovdje, Kose, pomisli on dok je autobus prolazio pokraj izloga restorana s nazivom Pop's Kitchen - "Strictly Kansas City Beef'19, pisalo je na krvavocrvenom neonskom natpisu. Ne pripadaš ovdje, ali sve je u redu, jer sam sad ja ovdje. Došao sam te odvesti kući. Odnosno, odvesti te nekamo. Ĉvor neona i tamnećeg baršunastog neba podsjeti ga na stare dobre dane kad ţivot nije izgledao tako čudan i nekako klaustrofobičan, poput zidova sobe koja se smanjuje i polako te sabija. Kad bi se neon upalio, počela bi zabava - tako je nekad bilo, u razmjerno jednostavnom vremenu kad mu je bilo između dvadeset i trideset godina. Našli biste mjesto gdje je neon bliještao i ušuljali se unutra. Ti su dani prošli, ali većina policajaca - većina dobrih policajaca - sjećala se kako se šulja kad padne tama. Kako zaobići neon i kako se neopazice utopiti u ljudski šljam. Policajac koji to nije znao ne bi dugo potrajao. Promatrao je natpise kako promiču pokraj njega i procijeni da se pribliţavaju Ulici Carolina. Ustane, ode do prednjeg dijela autobusa i stane ondje drţeći se za prečku. Kad se autobus zaustavio na uglu a vrata se preklopila i otvorila, on siđe niza stube i ušulja se u tamu bez riječi. 19 Tatina kuhinja - govedina iz Kansas Citvja.

Kupio je plan grada u hotelskom kiosku, šest dolara i pedeset centi, pljačka, ali bi cijena mogla biti puno viša kad bi ljude pitao za smjer. Ljudi pamte one koji ih pitaju za smjer; katkad se sjećaju čak i nakon pet godina - zapanjujuće, ali istinito. Pa je bolje ne pitati. U slučaju da se nešto dogodi. Nešto loše. Vjerojatno se ništa neće dogoditi, ali pobrini se za se i za svoje kljuse' i pazi na leđa' su najbolja pravila kojih se uvijek valja pridrţavati. Prema planu grada, Ulica Carolina spaja se s Beaudry Place oko četiri ulice zapadno od autobusne stanice. Lijepa šetnjica u toplu večer. Beaudry Place je ulica u kojoj stanuje onaj čifut iz Pomoći putnicima. Daniels je hodao polako, zapravo šetao s noge na nogu, ruku nabijenih u dţepove. Izraz lica mu je bio zamišljen i pomalo tupav i nije odavao da su mu sva osjetila u drugom stupnju pripravnosti. Pohranio bi u pamćenje svaki automobil koji bi prošao, svakog prolaznika, osobito obraćajući pozornost onima koji bi obraćali posebnu pozornost njemu. Oni koji ga vide. Takvih nije bilo, i to je bilo dobro. Kad je stigao do Thumperove kuće - a to i jest bila kuća, a ne stan, još jedna pogodnost - dvaput prođe ispred nje, primijetivši automobil na kolnom prilazu i svjetlo u donjem prednjem prozoru. Prozoru dnevnog boravka. Zastori su bili razmaknuti, ali su zavjese bile navučene. Kroz njih je vidio mekanu mrlju u boji, sigurno televizor. Thumper je budan, Thumper je kod kuće, Thumper gleda katodnu cijev a moţda gricka mrkvu prije no što krene prema autobusnom kolodvoru gdje će pokušati pomoći još nekoliko ţena koje ne zasluţuju pomoć jer su preglupe. Ili pokvarene. Thumper nije imao vjenčani prsten a Normanu je ionako izgledao kao potencijalni peder, ali bolje provjeriti. Norman sklizne niz kolni prilaz i zaviri u Thumperov četiri-pet godina stari Ford, traţeći nešto po čemu bi se moglo zaključiti da on ne ţivi sam. Ne ugleda ništa što bi zazvonilo na uzbunu. Umiren, pogleda na jednu i drugu stranu mirne ulice i ne ugleda nikog. Nemaš masku, pomisli on. Nemaš čak ni najlonsku čarapu koju bi navukao na lice, Normie, zar ne? Ne, nema. Zaboravio si, ha? Pa... i nije. Nije. Pomislio je, kad sutra sunce grane, na svijetu će ţivjeti jedan gradski čifut manje. Jer se kadšto uţasne stvari događaju čak i u ljupkim stambenim četvrtima kao što je ova. Katkad netko provali u kuću - dabome, uglavnom crnje i narkići - i onda kola krenu nizbrdo. Nezgodno, ali istinito. Sranja se događaju, kako piše na majicama i naljepnicama. A kadšto, iako je teško u to povjerovati, sranje se dogodi dobrima umjesto lošima. Primjerice, čifutima koji čitaju Pravdu i pomaţu ţenama koje su pobjegle od muţeva. Ne moţe se tek tako prijeći preko toga; ne moţe društvo tako funkcionirati. Kad bi svi tako postupali, društva ne bi ni bilo. No takvo je ponašanje uzelo osjetno maha, jer bi se većina takvih dušebriţnika izvukla nekaţnjeno. No većina dušobriţnika nije učinila pogrešku i pomogla njegovoj supruzi... a ovaj jest. Norman je to znao kao vodu piti. Ovaj je čovjek pomogao njoj. Popne se stubama, još se jednom brzo ogleda, pa pozvoni. Pričeka, pa pozvoni ponovno.

Njegove uši, već ugođene da registriraju najmanji šum, uhvate zvuk koraka, ne klap-klapklap nego šu-šuh-šuh, Thumper u čarapama, baš ljupko. "Dolazim, dolazim", vikne Thumper. Vrata se otvore. Thumper ga pogleda svojim vodnjikavim očima iza naočala s roţnatim okvirom. "Mogu li vam pomoći?" upita on. Košulju nije zakopčao ni ugurao u hlače, nego je visjela preko potkošulje, baš kakve je nosio Norman. Normanu iznenada prekipi, posljednja kap, ona koja je prelila čašu i on poludi od bijesa. Da ovakav čovjek nosi jednake potkošulje kao i on! Bjelačke potkošulje! "Mislim da moţete", reče Norman i nešto na njegovu licu ili u glasu - a moţda i oboje - uzbuni Slowika, jer se njegove smeđe oči rašire i on počne uzmicati, rukom se mašivši za vrata, vjerojatno s namjerom da ih zalupi Normanu u lice. Ako je bilo tako, prekasno se sjetio. Norman sune, rukama uhvati Slowikovu košulju i odgura ga u kuću. Norman podigne nogu i zalupi vrata za sobom, finim pokretom nalik Gene Kellyju u mjuziklima MGM-a. "Da, mislim da moţeš", ponovi on. "Nadam se zbog tebe da moţeš. Thumperu, postavit ću ti nekoliko pitanja, pametnih pitanja, a ti se pomoli svom nosatom ţidovskom Bogu da znaš pametne odgovore. "Odlazite odavde !" vikne Slowik "Ili ću pozvati policiju!" Norman Daniels se veselo nasmije, pa zavrti Slowika i svine mu lijevu šaku dok nije dotaknula njegovu krţljavu desnu lopaticu. Slowik počne vikati. Norman posegne medu njegove noge i uhvati ga za testise. "Prestani", reče on. "Prestani odmah ili ću ti zgnječiti jaja kao bobice groţđa. Cut ćeš kako pucaju. " Thumper prestane. Soptao je i povremene prigušeno zacvilio, ali to Normanu nije smetalo. Odgura Thumpera natrag u dnevnu sobu gdje se posluţi daljinskim upravljačem koji je stajao na stolu da pojača televizor. Odgura svog novog prijatelja u kuhinju pa ga pusti. "Stani uz hladnjak", reče. "Da ti vidim dupe i lopatice priljubljene uza nj, ako se odmakneš centimetar od njega, odrezat ću ti usnice. Jasno?" "D-d-da", reče Thumper. "Tko-tko-tko ste vi?" Još je izgledao kao Bambijev prijatelj Thumper, ali je počeo zvučati poput Woodyja Sove. "Irvin R. Tevine, NBC News", reče Norman. "A ovako provodim slobodne dane. " On počne izvlačiti ladice na kuhinjskim elementima, drţeći pritom Thumpera na oku. Nije mislio da bi stari Thumper pokušao pobjeći, ali i mogao bi. Kad ljudi prijeđu određeni prag straha, postanu nepredvidljivi poput uragana. "Što... Ne znam što—" "Ine moraš znati što", reče Norman. "U tome je ljepota, Thump. Ne moraš znati ništa osim nekoliko odgovora na nekoliko jako jednostavnih pitanja. Sve ostalo moţe se prepustiti meni. Ja sam profesionalac. Smatraj me jednim od Good Hands People20. " Nađe što je traţio upetoj, posljednjoj ladici: dvije podstavljene rukavice s cvjetnim 20 Naziv za zaposlenike jednog poznatog osiguravajućeg društva.

uzorkom. Draţesno. Ono što bi dobro odjeveni čifutić ţelio navući kad vadi svoju košer vatrostalnu posudicu iz svoje košer pećnice. Norman ih navuče, pa brzo prijeđe preko ručki od ladica, i trljajući obriše moguće otiske. Tad odgura Thumpera natrag u dnevnu sobu, gdje uzme daljinski upravljač i obriše ga ţustro o prednji dio njegove košulje. "Sad ćemo ovdje lijepo malo popričati u četiri oka, Thumper", reče Norman. Grlo mu je nabreklo; glas koji je iz njega izlazio zvučao je jedva ljudski, čak i njegovu vlasniku. Normana nije posebice iznenadilo da mu se digao. Baci daljinski upravljač na sofu i okrene se prema Slowiku, koji je stajao ovješenih ramena dok su mu suze curile ispod debelih naočala s roţnatim okvirom. Stajao je u svojoj bjelačkoj potkošulji. "Porazgovarat ću s tobom izbliza. Sasma blizu. Vjeruješ li? I vjeruj, Thump. Bolje bi ti bilo, da znaš. " "Molim vas ", zastenje Slowik Ispruţi drhtave ruke prema Normanu. "Molim vas, nemojte me ozlijediti. Imate pogrešnog čovjeka - onaj koga ţelite nisam ja. Ne mogu vam pomoći. " Alije Slowik ipak naposljetku prilično pomogao. Tad su bili u podrumu, jer je Norman počeo gristi, a čak ni televizor pojačan do daske ne bi uspio potpuno prigušiti Slowikove krikove. No, s krikovima i bez njih, prilično je pomogao. Kad su svečanosti prošle, Norman nađe vreće za smeće ispod sudopera u kuhinji. U jednu stavi podstavljene rukavice i svoju košulju, koju se više nije moglo odjenuti u javnosti. Ponijet će vreću sa sobom i riješiti je se poslije. Na katu, u Thumperovoj spavaćoj sobi, pronađe samo jedan odjevni predmet koji je iole uspio pokriti njegov puno širi prsni koš: široku, izblijedjelu majicu Chicago Bullsa. Norman je poloţi na krevet, pa ode u Thumperovu kupaonicu i otvori Thumperov tuš. Dok je čekao da nadođe vruća voda, pogleda u Thumperov ormarić s lijekovima, nade bočicu advila21 i popije četiri. Boljeli su ga zubi i čeljust. Cijeli donji dio lica bio mu je pokriven krvlju i dlakama i komadićima koţe. On stane ispod tuša i dohvati Thumperov sapun marke Irish Spring, podsjetivši se pritom da i to baci u vreću za smeće. Zapravo nije znao kolika će biti korist od svih tih mjera predostroţnosti, jer nije imao pojma koliko je ostavio dokaza za sudske medicinare u podrumu. Ondje se u jednom trenutku našao u zoni sumraka. Dok je prao kosu počne pjevati: "Raaaamblin' Rose... Raamblin' Rose... where you raaamble... no one knows... wild and windblown... that's howyou'vegrown... who can cling to... a Ramblin'Rose?"22 On zatvori tuš, izađe iz kabine i pogleda u svoj mutni, sablasni odraz u zamagljenom zrcalu iznad umivaonika. "Ja mogu", reče on uvjereno. "Ja mogu, eto tko. " 5 21 Naziv lijeka od vrste ibuprofena. 22 Poznati šlager. Ovi bi stihovi otprilike značili: "Ruţo skitalice... Ruţo skitalice... kud skitaš... nitko ne zna... divlja i nošena vjetrom... tako si rasla... tko moţe zadrţati... Ruţu skitalicu."

BILL STEINER JE UPRAVO PODIZAO SLOBODNU RUKU DA PONOVNO POKUCA, u sebi proklinjući svoju nervozu - on najčešće nije bio nervozan zbog ţena - kad se ona oglasi. "Dolazim! Dolazim, trenutak samo, evo me odmah." Hvala Bogu, nije zvučala ljutita, što znači da je moţda nije izvukao iz kupaonice. Što do vraga uopće radim ovdje? ponovno se on upita kad su se koraci pribliţili vratima. Ovo je poput prizora iz neke sirove romantične komedije, iz kakve čak ni Tom Hanks ne bi uspio puno izvući. To je moţda bila istina, ali to nije promijenilo činjenicu da je ţena koja je prošlog tjedna ušla u njegovu trgovinu čvrsto zasjela u njegove misli. I umjesto da je to sjećanje blijedjelo kako su dani odmicali, njezin učinak kao da je bio kumulativan. Dvoje je bilo sigurno: prvi put u ţivotu donio je cvijeće ţeni koju ne poznaje, a nije bio toliko nervozan pred ugovaranje izlaska od šesnaeste godine. Kad su koraci stigli do druge strane vrata, Bili primijeti da je jedan od velikih krasuljaka na rubu da se naglavce izvrne iz buketa. Kad su se vrata otvorila on ga na brzinu dovede u red, a kad je podigao pogled ugleda ţenu koja je zamijenila svoj laţni dijamantni prsten za lošu umjetničku sliku kako stoji ubojita pogleda u očima i s limenkom nečeg što je izgledalo kao voćna salata podignutoj iznad glave. Izgledala je uhvaćeno između ţelje da prva napadne i svijesti da ovo nije osoba koju je očekivala. Bio je to, poslije je razmišljao Bili, jedan od najegzotičnijih trenutaka njegova ţivota. Njih dvoje su stajali i gledali se preko praga Rosiene garsonijere na drugom katu u Ulici Tremont, on s buketom proljetnog cvijeća kupljenog u trgovini dvoja vrata niţe u Aveniji Hutchinson, ona s kilo- gramskom limenkom voćne salate podignutom iznad glave. Iako stanka nije mogla potrajati dulje od dvije ili tri sekunde, njemu se učinila jako dugom. U svakom je slučaju bila dovoljno duga da shvati nešto bolno, zbunjujuće, uznemirujuće i prilično divno. To što ju je vidio, nije ništa promijenilo, kako se on nadao; naprotiv, stanje se pogoršalo. Nije bila lijepa, odnosno nije bila tip ljepote kakvu promiču mediji, ali je njemu bila lijepa. Od oblika njezinih usana i linije brade iz nekog razloga mu je stalo srce, a od mačkolike nakošenosti njezinih plavkastosivih očiju osjetio je slabost. Krv mu je uzavrela a obrazi se zaţarili. Znao je jako dobro što ti signali znače i on se naljuti zbog njih iako je bio njihov zarobljenik. On joj pruţi cvijeće, smiješeći se pun nade, ali krajičkom oka virka- jući u podignutu limenku. "Primirje?" reče on. 6

NJEGOV POZIV NA VEĈERU USLIJEDIO JE TAKO BRZO NAKON ŠTO JE ONA SHVATILA DA ON NIJE Norman, da je od iznenađenja prihvatila. Vjerojatno je stanovitu ulogu odigralo i olakšanje. Tek se na suputničkom sjedištu njegova automobila, ona Praktično-Razborita, koju je prilično zameo vjetar, uključila i upitala ju što to čini, izlazi s muškarcem (puno mlađim muškarcem) kojeg ne poznaje, je li luda? U tim je pitanjima bilo iskrene prepasti, ali Rosie shvati o kakvim je pitanjima riječ - kamuflaţnim. Najvaţnije pitanje bilo je tako uţasavajuće da ga se Praktično-Razborita nije usudila ni postaviti, čak ni s njezina mjesta u Rosienoj glavi. Što ako te Norman uhvati? To je bilo najvaţnije pitanje. Ako je Norman uhvati kako večera s drugim muškarcem? Mlađim, zgodnim muškarcem? To što je Norman tisuću dvije stotine kilometara istočnije nije bilo vaţno za PraktičnoRazboritu, koja uopće nije bila Praktična i Razborita, nego Uplašena i Zbunjena. No nije samo Norman bio problem. Nije bila nasamo s nekim muškarcem osim svog muţa cijelog svog ţivota odrasle ţene i njezini su osjećaji činili predivno miješano varivo. Večerati s njim? Naravno. Moţe. Grlo joj se stisnulo do veličine vrha pribadače a u ţelucu joj se pjenilo kao u perilici. Da je bio odjeven u nešto elegantnije od čistih, izblijedjelih traperica i košulje ili da je jedva primjetno zaškiljio na njezinu skromnu kombinaciju suknje i trikotaţne majice, bila bi rekla ne, a da je mjesto na koje ju je odveo izgledalo preteško (jedina riječ koje se mogla sjetiti), ne bi ni imala snage izaći iz njegova Buicka. Ali je restoran izgledao blagonaklono a ne zastrašujuće, imao ţarko osvijetljeno pročelje s natpisom Pop's Kitchen, stropne ventilatore i stolnjake s crveno-bijelim kockicama prebačenima preko stolova od debele drvene ploče. Prema neonskom natpisu u izlogu, u Pop's Kitchen posluţuje se isključivo govedina iz Kansas Cityja. Konobari su redom bila postarija gospoda u crnim cipelama i dugim pregačama povezanima ispod pazuha. Rosie su izgledale poput bijelih haljina podignuta struka. Ljudi koji su jeli za stolovima izgledali su kao ona i Bili - odnosno, kao Bili: pripadnici srednje klase, osrednjih prihoda, odjeveni u neformalnu odjeću. Rosie se restoran činio veselim i otvorenim, mjesto na kojem se moţe disati. Moţda, ali oni ne izgledaju kao ti, odgovori joj mozak, nemoj se zavaravati, Rosie. Izgledaju samopouzdano, sretno, a ponajviše izgledaju kao da pripadaju ovdje. A ti ne pripadaš i nikad nećeš. Odveć si godina provela s Normanom, previše si puta sjedila u kutu i povraćala u pregaču. Zaboravila si kakvi su ljudi, o čemu razgovaraju... ako si ikad i znala. Pokušaš li biti poput ovih ljudi, zamisliš // ikad da bi mogla biti poput njih, priskrbit ćeš si slomljeno srce. Je li to bila istina? Uţasno je bilo i pomisliti na to, jer je dio nje bio sretan - sretan da ju je Bili Steiner došao posjetiti, sretan da joj je donio cvijeće, sretan daju je pozvao na večeru. Nije imala pojma što osjeća za njega, ali to što je dobila poziv za izlazak... osjetila se mladom i čarobnom. Nije si mogla pomoći. Hajde, samo budi sretna, reče Norman. On joj šapne te riječi u uho kad su ona i Bili

ušli kroz vrata Pop's Kitchen, riječi tako blize i stvarne kao da ih je izrekao u prolazu. Uţivaj dok moţeš, jer poslije će te on odvesti u mrak i izraziti ţelju da porazgovara s tobom izbliza. A moţda će preskočiti razgovor. Moţda će te samo odvući u najbliţu uličicu i pritisnuti te o zid. Ne, pomisli ona. Odjedanput su jaka svjetla u restoranu postala prejaka, a sve je čula, sve, čak i lijene uzdahe stropnih ventilatora koji su grabili zrak. Ne, to je laţ - on je simpatičan i to je laţ! Odgovor je bio brz i neizbjeţan, Evanđelje po Normanu: Nitko nije simpatičan, dušo - koliko sam ti to puta rekao? U duši, svi smo ţgadija. Ti, ja, svi. "Rose?" upita Bili. "Dobro ti je? Blijeda si." Ne, nije joj bilo dobro. Znala je da je glas u glavi laţljiv glas, da dopire iz dijela njezine duše još zatrovanog Normanovim otrovom, ali što je znala a što osjećala bile su različite stvari. Nije mogla sjediti među tim ljudima, pa to je, osjećati miris njihovih sapuna, kolonjskih voda i šampona, slušati veselo preplitanje njihovih razgovora. Neće moći podnijeti konobara koji će se prignuti u njezin prostor s jelovnikom punim naziva specijaliteta, nekima moţda i na stranom jeziku. A ponajviše neće znati kako se ponašati prema Billu Steinern - razgovarati s njim, odgovarati na njegova pitanja, a pritom se pitati kako bi bilo osjetiti (njegovu kosu na svom dlanu. Ona zausti da mu kaţe da joj nije dobro, da joj je mučno u ţelucu, da je odveze kući, moţda kojom drugom prilikom. A tad, kao u studiju, ona pomisli na ţenu u grimiznoj tunici, kako stoji na vrhu travom zaraslog brda podignute ruke i golog ramena koje se ţari na neobičnoj, oblačnoj svjetlosti. Stoji ondje, ničeg se ne boji, iznad ruševina hrama koji izgleda ukletije od svih kuća koje je Rosie vidjela u ţivotu. I kad je zamislila plavu kosu u pletenici, zlatnu grivnu i jedva primjetno obnaţenu dojku, nervoza u Rosienu ţelucu se stiša. Mogu ja izdrţati ovo, pomisli ona. Ne znam hoću li moći išta pojesti, ali sigurna sam da mogu skupiti dovoljno snage da sjedim malo s njim na ovom dobro osvijetljenom mjestu. Hoću li razmišljati o tome hoće li me poslije silovati? Mislim da je silovanje posljednje na pameti ovom mladiću. To je samo jedna od Normanovih ideja - Norman, koji je uvjeren da nijedan crnac ne moţe biti vlasnik tranzistora koji nije ukraden od nekog bijelca. Lakne joj od te jednostavne istine i ona se malo opusti i nasmiješi Billu. Bio je to slabašan smiješak i pomalo drhtav u kutovima usana, ali bolji od nikakva. "Dobro mije", reče ona. "Malko se bojim, to je sve. Morat ćeš mi oprostiti." "Ne bojiš se valjda mene?" Nego što da se boji tebe, reče Norman iz mjesta u njezinoj glavi gdje je ţivio poput zloćudnog tumora. "Ne baš." Ona podigne pogled do njegova lica. Bio je to napor za nju, i ona osjeti kako joj se obrazi rumene, ali je uspjela. "Ti si drugi muškarac s kojim sam izašla u ţivotu, a ako je ovo sudar, onda je to prvi pravi sudar od moje maturalne večeri. A to je bilo 1980."

"Ti bokca!" reče on. Reče to blago i nimalo šaljivo. "Sad seja počinjem bojati." Priđe im domaćin - Rosie nije bila sigurna treba li ga zvati maitre d' ili je to netko drugi - i upita ţele li stol u dijelu za pušače ili nepušače. "Pušiš li?" upita je Bili a Rosie brzo odmahne glavom. "Negdje malo postrani bi nam odgovaralo", reče Bili muškarcu u smokingu i Rosie primijeti kako nešto sivozeleno - vjerojatno novčanica od pet dolara - prijeđe iz Billove ruke u domaćinovu. "U uglu, moţda?" "Svakako, gospodine." On ih povede kroz ţarko osvijetljenu prostoriju i ispod stropnih ventilatora koji su se lijeno okretali. Kad su sjeli, Rosie upita Billa kako ju je našao, iako je pretpostavljala da već zna. Zanimalo ju je zapravo zašto ju je našao. "Robbie Lefferts", reče on. "Robbie svrati svakih nekoliko dana vidjeti jesam li dobio novih knjiga - zapravo starih; znaš što mislim—" - Ona se sjeti Davida Goodisa - Bio je to veliki peh. Parry je bio nevin - i nasmiješi se. "Znao sam da te zaposlio da čitaš romane Christine Bell, jer mi je došao to reći. Bio je jako uzbuđen." "Zaista?" "Rekao je da si najbolji glas koji je čuo nakon što je Kathy Bates snimila Kad jaganjci utihnu, a to puno znači - Robbie oboţava tu snimku, zajedno s onom na kojoj Robert Frost čita 'Smrt najamnog radnika'. Ima to na starom Caedmonovu LP-ju na trideset tri okretaja. Uništena je, ali zapanjujuća." Rosie je šutjela. Ostala je bez riječi. "I tako sam ga zamolio za tvoju adresu. To je moţda malo uljepšana verzija. Ruţna je istina da sam ga gnjavio. Robbie je jedan od ljudi koji su jako osjetljivi na gnjavaţu. Rosie, moram mu odati priznanje da..." Ali joj ostatak riječi promakne. Rosie, pomisli ona. Nazvao me Rosie. Ja mu nisam to predloţila; sam je to učinio. "Je li netko od vas za piće?" Konobar se pojavi pokraj Billa. Postariji, dostojanstven, zgodan, izgledao je kao sveučilišni profesor knjiţevnosti. Koji je slab na haljine s povišenim strukom, pomisli Rosie i dođe joj da se zacereka. "Ja bih ledeni čaj", reče Bili. "A ti, Rosie?" Ponovno. Ponovno je to učinio. Kako zna da zapravo nikad nisam bila Rose, da sam uvijek bila Rosie? "Moţe." "Dva hladna čaja, izvrsno", reče konobar i tad izrecitira kratak popis specijaliteta. Na Rosienu radost, svi su bili na engleskom, a kod riječi miješano meso na londonski osjeti i trunčicu gladi. "Razmislit ćemo, reći ćemo vam za minutu", reče Bili. Konobar ode i Bili se ponovno okrene Rosie.

"Još dvije stvari Robbieju u prilog", reče on. "Predloţio je da navratim u studio... u Com Buildingu, zar ne?" "Da. Studio se zove Tape Engine." "Aha. Dakle, predloţio je da svratim u studio, da bismo nas troje mogli izaći na piće nakon fajronta jedno poslijepodne. Zaštitnički, skoro očinski. Kad sam mu rekao da to ne mogu, natjerao me da obećam da ću najprije nazvati. Pokušavao sam, Rosie, ali nisam mogao dobiti tvoj broj od sluţbe informacija. Nema te u imeniku?" "Zapravo, još nemam telefona", reče ona izbjegavajući potpuni odgovor. Naravno, njezina broja nije bilo u imeniku; to stoji dodatnih trideset dolara, novac koji si nije mogla priuštiti, a još sije manje mogla priuštiti da joj broj osvane na ekranu policijskog kompjutora u njezinu gradu. Znala je iz Normanovih prituţbi da policija ne moţe vršiti provjere telefonskih brojeva koji nisu u imeniku kao što mogu provjeravati brojeve koji jesu. Bilo je to protuzakonito, zadiranje u privatnost koje su se dobrovoljno odrekli oni koji bi dopustili da telefonska tvrtka uvrsti njihov broj u imenik. Tako su presudili sudovi i poput većine policajaca koje je upoznala u svom braku, Norman je iz dna duše mrzio sudove i njihovu djelatnost. "Zašto nisi mogao navratiti u studio? Nije te bilo u gradu?" On podigne ubrus, razmota ga i pomnjivo pokrije krilo. Kad je ponovno podigao pogled, ona shvati da mu se lice nekako promijenilo, ali joj je trebalo još nekoliko trenutaka da shvati očito - rumenio se. "Pa, vjerojatno nisam ţelio izaći s tobom u čoporu", reče on. "Na taj se način ne moţe s nekim pošteno razgovarati. Ţelio sam da te... ovaj... upoznam." "I evo nas", reče ona tiho. "Da, tako je. Evo nas." "Ali zašto si me htio upoznati? Izaći sa mnom?" Ona zastane trenutak, pa izreče ostatak. "Hoću reći, malo sam prestara za tebe, zar ne?" On je na trenutak pogleda osupnuto, pa zaključi da je to šala i nasmije se. "Aha", reče on. "Pa, koliko si stara, bakice? Dvadeset sedam? Dvadeset osam?" Isprva ona pomisli da se on šali - i da mu vic baš nije naročit - a tad shvati da ozbiljno misli ispod šaljive površine. I ne pokušava joj laskati, samo izgovara očitu činjenicu. Odnosno, očitu njemu. To je zgromi i njezine se misli ponovno razlete u svim smjerovima. Samo jedna se probije donekle jasno: promjene u njezinu ţivotu nisu završile kad je našla posao i vlastiti stan; one su tek sad počele. Kao da je sve što se dogodilo do ovog trenutka bio niz podrhtavanja, uvod u pravi potres. Ne zemljotres, nego ţivototres, i ona osjeti glad za njim i uzbuđenje na način koji nije razumjela. Bili nešto zausti a tad dođe konobar i donese im njihov hladni čaj. Bili naruči odrezak a Rosie miješano meso na londonski. Kad je konobar upita kako ţeli da bude pečeno, ona zausti da kaţe srednje - tako je jela govedinu jer ju je tako jeo

Norman - a tad se predomisli. "Slabo pečeno", reče ona. "Jako slabo pečeno." "Izvrsno!" reče konobar kao da doista tako misli i dok je on odlazio Rosie pomisli kako bi konobarska utopija bila prelijepo mjesto - mjesto na kojem bi svaki izbor jela bio izvrstan, jako dobar, predivan. Kad je ponovno pogledala u Billa, primijeti da je on još gleda - tim uznemirujućim očima zagasitozelene podloge. Seksi očima. "Koliko je bio loš", upita je on. "Tvoj brak?" "Kako to misliš?" upita ona kolebljivo. "Znaš kako. Upoznam ţenu u tatinoj zalagaonici, porazgovaram s njom desetak minuta i dogodi mi se najprokletija stvar - ne mogu je zaboraviti. To je nešto što sam vidio u filmovima i povremeno čitao u časopisima kakve se nalazi u liječničkim čekaonicama, ali u što nisam vjerovao. A sad, kao grom iz vedra neba, to se dogodi meni. Ugledam njezino lice u tami kad ugasim svjetlo. Mislim na nju dok ručam. Ja—" On zašuti i briţno je i zabrinuto pogleda. "Nadam se da te ne plašim." / te kako ju je plašio, ali je istodobno mislila kako nikad nije čula nešto tako lijepo. Ugrijala se po cijelom tijelu (osim stopala, koja su bila hladna kao led) i još je čula ventilatore kako joj iznad glave komešaju zrak, kao da ih je najmanje tisuću, cijela bojna ventilatora. "Ta mi gospođa dođe prodati svoj zaručnički prsten, za koji misli da je dijamant... samo što duboko u sebi zna da nije tako. A tad, kad doznam gdje ţivi i odem je posjetiti - s buketom u ruci i srcem u grlu, tako reći - ona se nađe ovoliko daleko od toga da mi prospe mozak limenkom voćne salate." On podigne desnu ruku; između palca i kaţiprsta bio je samo centimetar razmaka. I Rosie podigne ruku - lijevu; između palca i kaţiprsta bilo je dva centimetra razmaka. "Zapravo je bilo ovoliko", reče ona. "A ja sam kao Roger Clemens - izvrsno se kontroliram. " On na to prasne u smijeh. Bio je to ugodan zvuk, iskren, iz trbuha. (Uskoro mu se i ona pridruţi. "Bilo kako bilo, gospođa nije ispalila projektil, nego je zastrašujuće trznula limenkom prema dolje, pa je skrila iza leđa poput djeteta s primjerkom Playboya ukradenog iz ladice očeva radnog stola. Ona kaţe: 'Boţe, oprostite' a ja se pitam tko je neprijatelj, budući da ja nisam. I tad se upitam koliko bivši je njezin bivši suprug s obzirom na to da je gospođa ušla u zalagaonicu mog oca još s prstenom na ruci. Shvaćaš?" "Da", reče ona. "Mislim da shvaćam." "Menije to vaţno. Ako se čini da sam znatiţeljan, u redu, vjerojatno i jesam, ali... ta me ţena zainteresirala i ne ţelim da bude odveć vezana za nekog drugog. S druge strane, ne ţelim da bude tako uplašena da mora otvarati vrata drţeći u ruci najveće pakiranje voćne salate svaki put kad netko pokuca. Nalaziš li ti smisla u

ovome što govorim?" "Da", reče ona. "Suprug je prilično bivši." A tad, bez razloga, doda: I "Zove se Norman." Bili ozbiljno kimne glavom. "Shvaćam zašto si ga ostavila." Rosie se zahihoće i poklopi usta rukom. Lice joj se još jače zaţari. Naposljetku se svlada, ali je morala obrisati oči krajičkom ubrusa. "Sve u redu?" upita on. "Da, mislim da je." "A da mi ispričaš o tome?" U glavi joj se ukaţe slika, jasna poput nečeg iz realistične noćne more. Bio je to Normanov stari teniski reket, Prince, s crnom vrpcom omotanom oko drška. Koliko je njoj poznato, još visi u podnoţju podrumskih stuba u njihovoj kući. U prvih nekoliko godina braka više ju je puta istukao njime. A tad, oko šest mjeseci nakon pobačaja, analno ju je silovao s njim. Puno je događaja iz svog braka podijelila (tako su to nazivali, dijeliti, riječ koja joj se istodobno činila i ogavna i primjerena) s ostalima na grupnoj terapiji u K & S-u, ali ovaj je grumen zlata zadrţala za sebe - kakav je osjećaj kad ti muškarac koji te zajahao a koljena pritisnuo o vanjsku stranu tvojih bedara gura vrpcom oblijepljen drţak teniskog reketa marke Prince u guzicu; kako je kad osjetiš kako se naginje i kaţe ti da će, budeš li se opirala, razbiti čašu s vodom koja stoji na stoliću pokraj kreveta i prerezati ti njome grkljan. Kako je leţati tako, osjećati dentvn23 na njegovu dahu i razmišljati o tome koliko te razderao. "Ne", reče ona, zahvalna što joj glas ne drhti. "Ne ţelim ti pričati o Normanu. Bio je rabijatan i ostavila sam ga. Svršetak priče." "Pošteno", reče Bili. "I zauvijek je otišao iz tvog ţivota?" "Zauvijek." "Zna li on to? Pitam te to, znaš, zbog načina na koji si prišla k vratima. Sigurno nisi očekivala predstavnika 'Braće Isusove'. "Ne znam zna li ili ne zna", reče ona nakon što je trenutak-dva razmislila - u svakom slučaju, pitanje je na mjestu. "Bojiš li ga se?" "O da. I te kako. Ali to ne znači puno. Ja se svega bojim. Meni je sve novo. Moje prijateljice u... moje prijateljice kaţu da ću to prerasti, ali ja ne znam." "Nisi se bojala izaći sa mnom na večeru." "O da, bojala sam se. Bila sam uţasnuta." "Pa zašto si izašla?" Ona zausti da kaţe što je ranije pomislila - daju je iznenadio - pa zatvori usta. To je bila istina, ali to nije bila istina u istini, a to je bilo područje na kojem se nije ţeljela izmotavati. Nije imala pojma imaju li njih dvoje ikakvu budućnost poslije ove večere u Pop's Kitchen, ali ako imaju, izmotavanje bi bio loš početak zajedničkog putovanja. "Jer sam ţeljela", reče ona, glasom tihim, ali jasnim. "U redu. Nećemo više o tome." 23 Vrsta kaugume.

"A nećemo više ni o Normanu." "To mu je pravo ime za istač i bez zafrkancije?" "Da." "Kao Bates?" "Kao Bates24" "Rosie, smijem li te nešto upitati?" Ona se lagano nasmiješi. "Ako ti ne moram obećati odgovor." "Pošteno. Mislila si da si starija od mene, zar ne?" "Da", reče ona. "Jesam. Koliko ti je zapravo godina, Bili?" "Trideset. Što znači da smo si prvi susjedi kad je riječ o godinama... ili smo barem u istoj ulici. Ali si ti automatski pretpostavila da si starija, i to puno starija. Pazi, sad stiţe pitanje. Spremna?" Rosie bojaţljivo slegne ramenima. On se nagne prema njoj, upilji pogled tih očiju očaravajućih zelenkastih preljeva. "Znaš li da si lijepa?" upita on. "To nije ubacivanje, to je obična znatiţelja. Znaš li da si lijepa? Ne znaš, zar ne?" Ona otvori usta. Iz njih ništa ne izađe osim slabašnog zvuka prolaska zraka iz dubine grla. Bio je sličniji zviţduku nego uzdahu. On rukom obujmi njezine i njeţno ih stisne. Bio je to kratak dodir, ali joj ipak nadraţi ţivce poput električnog šoka i na trenutak je on bio jedino što je vidjela - njegova kosa, usta, a najvećma njegove oči. Ostatak svijeta je iščezao, kao da su njih dvoje na pozornici na kojoj su pogašena sva svjetla osim jedne svijetle, uţarene točke. "Ne rugaj mi se", reče ona. Glas joj zadrhti. "Molim te ne rugaj se. Ne bih mogla to podnijeti." "Ne, nikad to ne bih učinio." Reče to odsutno, kao da je to bespogovorno, diskusija završena. "Ali ću ti reći što vidim." On se nasmiješi i ispruţi ruku da ponovno dodirne njezinu. "Uvijek ću ti reći što vidim. To obećaj em." 7 REĈE MU DA SE NE TREBA TRUDITI I OTPRATITI JE UZA STUBE, ALI JE ON BIO odlučan i bude joj drago. Njihov je razgovor prešao na manje osobne teme kad je stiglo jelo - oduševio se kad je otkrio da primjedba o Rogeru Clemensu nije slučajnost, da ona posjeduje upotrebljivo navijačko znanje o bejzbolu. Za večerom su dugo razgovarali o gradskim momčadima, pa prešli neprimjetno s bejzbola na košarku. Jedva da je 24 Norman Bates, psihopatski podvojeni lik iz Hitchcockova filma Psiho.

pomislila na Normana do povratka kući, a tad je počela zamišljati kako bi se osjećala kad bi otvorila vrata svog stana a ondje ugledala Normana, kako sjedi na njezinu krevetu, pije kavu, moţda, zagledan u njezinu sliku s ruševinama hrama i ţenom na brijegu. A tad, dok su se penjali stubama - Rosie prva a Bili korak-dva iza nje - ona nađe nešto drugo o čemu treba brinuti: što ako je Bili poţeli poljubiti za laku noć? A što ako je nakon poljupca upita smije li ući? Naravno da će htjeti ući, Norman joj reče, govoreći tim silno strpljivim glasom kojim se sluţio kad se pokušavao ne ljutiti na nju, a ipak se ljutio. Zapravo, on će navaljivati. Zašto bi se inače isprsio s večerom od pedeset dolara? Isuse, trebala bi se osjećati polaskanom - ima ţenskih na ulici ljepših od tebe koje ne dobiju pedeset dolara za to da prave društvo na večerici. Htjet će ući u stan i htjet će te pojebati i moţda je to dobro - moţda ti je to potrebno da siđeš s oblaka. Uspjela je izvaditi ključ iz torbice i ne ispustiti ga, ali je vrh ključa zveketao posvuda oko rupice u središtu metalne pločice, nikako d a j e pogodi. On je uhvati za ruku i stavi ključ na pravo mjesto. Kad ju je dodirnuo ona ponovno osjeti strujni udar i nije mogla ne misliti na što je podsjeća ključ koji klizi u bravu. Ona otvori vrata. Nema Normana, osim ako se ne skriva u tuš-kabini ili ugrađenom ormaru. Samo njezina ugodna soba beţ zidova, slika koja visi pokraj prozora a iznad sudopera upaljeno svjetlo. Nije dom, još nije, ali bliţe domu od spavaonice K & S-a. "Znaš, ovo nije loše", reče on obzirno. "Nije vila u predgrađu, ali nije nimalo loše." "Hoćeš li ući?" upita ona kroz usne koje su bile potpuno umrtvljene - kao da joj je netko uštrcao injekciju novocaina. "Mogla bih ti skuhati kavu..." Dobro! Norman je likovao iz uporišta u njezinoj glavi. Pa da, zašto to ne bismo prebacili preko glave, ha, šećeru? Ti njemu kavu, on tebi šlag. Pogodba! Bili se duboko zamisli pa odmahne glavom. "Moţda to ne bi bilo pametno", reče on. "Barem ne večeras. Mislim da nemaš pojma kako djeluješ na mene." On se nasmije pomalo nervozno. "Mislim da ni ja nemam pojma kako djeluješ na mene." On pogleda preko njezina ramena i ugleda nešto što mu izmami osmijeh. Podigne oba palca u zrak. "Imala si pravo glede slike - tad to ne bih povjerovao, ali si imala pravo. Vjerojatno si imala na umu ovaj stan, ha?" Ona odmahne glavom. Sad se i ona smiješila. "Kad sam kupila sliku, nisam čak ni znala da ovaj stan postoji."

"Znači da si vidovita. Kladim se da posebice lijepo izgleda ondje gdje sije objesila u kasno poslijepodne ili rano navečer. Sunce sigurno pada sa strane." "Da, tad je lijepa", reče Rosie no ne doda kako ona smatra da slika izgleda lijepo - baš kako treba i baš na pravom mjestu - u svako doba dana. "Koliko mogu zaključiti, nije ti još dosadila?" "Ne, nimalo." Namjeravala je dodati: A usto izvodi čudne trikove. A da priđeš i pogledaš izbliza? Moţda ćeš vidjeti nešto još zanimljivije od ţene spremne da ti razbije glavu limenkom voćne salate. Reci mi Bili, je li ta slika promijenila veličinu od normalnog ekrana u sinemaskop ili ja to zamišljam? Naravno, ne reče ništa od toga. Bili poloţi ruke na njezina ramena i ona ga ozbiljno pogleda, poput djeteta koje spremaju na počinak. On se nagne i poljubi je u čelo, u glatku koţu između obrva. "Hvala što si izašla sa mnom", reče on. "Hvala što si me pozvao." Ona osjeti kako joj niz lijevi obraz klizi suza i obriše je člankom prsta. Nije se stidjela ni bojala da on vidi suzu; osjećala je da mu moţe pokazati barem jednu suzu i to je bilo lijepo. "Slušaj", reče on. "Imam motocikl - stari macho Harley. Velik je i glasan i ponekad se ugasi kad dugo stoji na crvenom, ali je ugodan... a ja sam iznimno siguran vozač, vjeruj mi na riječ. Jedan od šest vlasnika Harleya u Americi koji nosi kacigu. Ako u subotu bude lijepo vrijeme, mogao bih doći po tebe ujutro. Pedeset kilometara uz jezero znam za jedno mjesto. Prelijepo. Još je prehladno za plivanje, ali bismo mogli ponijeti nešto za jelo." Isprva nije mogla ništa odgovoriti - smlavila ju je činjenica da je ponovno poziva. Pa zatim pomisao da će se voziti s njim na motoru... kako će to biti? Jedino na što je Rosie mogla misliti bilo je kakav bi mogao biti osjećaj sjediti iza njega na dva kotača i sjeći prostor brzinom od osamdeset ili stotinu kilometara na sat. Obgrliti ga. Proţme je neočekivana toplina, nešto slično groznici, ali ona ne shvati o čemu je riječ, iako se sjećala da je tako nešto osjetila nekad davno. "Rosie? Što si rekla?" "Ja... ovaj..." Da, što je rekla? Rosie nervozno lizne jezikom gornju usnu, odvrati pogled s njega pokušavajući razbistriti mozak i ugleda hrpu ţutih letaka kako leţe na kuhinjskoj radnoj plohi. Osjeti i razočaranje i olakšanje pa ponovno pogleda Billa. "Ne mogu. U subotu je vrtna zabava u 'Kćerima i sestrama'. To su ţene koje su mi pomogle kad sam došla ovdje - moje prijateljice. Bit će utakmica softballa25, utrka, bacanja konjskih potkova, ručnih radova - takvih stvari. A navečer koncert, koji bi trebao donijeti najviše novca. Ove godine nastupaju Indigo Girls. Obećala sam da ću raditi na štandu za prodaju pamučnih majica poslije pet sati i morala bih to učiniti. Velik sam im duţnik." "Dovest ću te natrag do pet sati, nema problema", reče on. "Ili do četiri, ako ţeliš." I ţeljela je... ali se nečeg puno više bojala nego da će zakasniti na prodaju majica. 25 Vrsta igre slična bejzbolu, samo što se igra na manjem igralištu i s većom i mekšom loptom.

Bi li on shvatio kad bi mu rekla? Kad bi rekla, Voljela bih te zagrliti dok brzo voziš, voljela bih da odjeneš koţnu jaknu kako bih ti mogla poloţiti glavu na rame, osjetiti taj lijepi miris i slušati kako jakna škripi kad se mičeš. Voljela bih to, ali mislim da se bojim onoga što bih mogla otkriti poslije, kad voţnja završi... da je onaj Norman u mojoj glavi cijelo vrijeme imao pravo glede onog što ti zapravo ţeliš. A najviše me plaši da ću morati provjeravati temeljnu postavku ţivota mog muţa, nešto što nikad nije izrekao jer nije morao: da je način na koji on postupa sa mnom potpuno u redu, potpuno normalan. Ne bojim se boli; poznajem bol. Ja se bojim svršetka ovog malog, slatkog sna. Znaš, imala sam ih tako malo. Ona je znala što osjeća da ţeli reći, no u idućem trenutku shvati da to ne moţe reći, vjerojatno zato što je to čula u puno filmova u kojima bi to uvijek zazvučalo poput kuknjave: Nemoj me povrijediti. Osjećala je potrebu da to kaţe. Molim te nemoj me povrijediti. Najbolji preostali dio mene će umrijeti ako me povrijediš. Ali je on još čekao njezin odgovor. Ĉekao da ona kaţe nešto. Rosie zausti da kaţe ne, zaista mora biti na zabavi i koncertu, moţda drugom prilikom. Tad pogleda u sliku na zidu pokraj prozora. Ona ne bi oklijevala, pomisli Rosie; ona bi brojala sate do subote, a kad bi naposljetku zajahala tog ţeljeznog konja iza njega, udarala bi ga šakom po leđima i poticala da jume u brţi galop. Na trenutak Rosie je zamisli kako sjedi tako, visoko podignuta ruba grimizne tunike, a golim bedrima čvrsto steţe njegove sapi. Ponovno je proţme ona vrućina, ovog puta snaţnije. Slađe. "U redu", reče ona. "Učinit ću to. Pod jednim uvjetom." "Bilo što", reče on. Veselo se smiješio, očito razdragan. "Vrati me do Ettinger's Piera - ondje se odrţava zabava - i ostani na koncertu. Ja ću kupiti ulaznice. Ĉastim." "Dogovoreno", reče on odmah. "Mogu li doći po tebe u pola devet ili je to prerano?" "Ne, u redu je." "Bilo bi dobro da odjeneš kaput pa čak i pulover", reče on. "Na povratku ih moţeš ugurati u prtljaţnik, ali u odlasku će biti svjeţe." "U redu", reče ona, već misleći na to kako će morati posuditi te odjevne predmete od Pam Haverford, koja je bila otprilike njezine građe. Rosiena se garderoba u ovom trenutku sastojala od jedne lagane jakne, a njezin budţet ne bi podnio nikakve nove nabavke na tom području, barem zasad. "Vidimo se. Još jednom hvala za večeras." Na trenutak kao daju je namjeravao ponovno poljubiti, ali je tad uhvati za ruku i nakratko je stisne. "Nema na čemu." On se okrene i strci niza stube, poput dječaka. Nije mogla to ne usporediti s Normanovim hodom - klipsanjem pognute glave ili sablasnim, nervoznim brzanjem. Gledala je u njegovu duguljastu sjenu na zidu dok nije iščezla, pa zatvori vrata, zaključa obje brave, nasloni se na vrata i zagleda na drugu stranu sobe u svoju sliku. Ponovno se promijenila. Bila je skoro sigurna u to. Rosie prijeđe preko sobe i stane ispred slike ruku sklopljenih iza leđa i malo isturene glave, poloţaj u

kojem je izgledala komično poput karikature iz New Yorker a na kojoj je prikazan kupac u umjetničkoj galeriji ili čest posjetitelj muzeja. Da, iako su dimenzije slike ostale iste, bila je skoro sigurna da se ponovno proširila. S desne strane, iza drugog kamenog lica - onog koje je slijepo virilo postrance kroz visoku travu - sad je vidjela začetak gaja. S lijeve strane, iza ţene na brdu, sad je vidjela glavu i ramena malog kudravog ponija. Imao je naočnjake, grickao visoku travu i činio se upregnut - vjerojatno u zapreţna kola, moţda otvorena kola ili izletničku kočiju. Taj dio Rosie nije mogla vidjeti; bio je izvan slike (barem zasad). No vidjela je dio sjene, pa još jednu sjenu koja niče iz nje. Vjerojatno je ta druga sjena glava i ramena osobe. Netko tko stoji pokraj kola u koje je poni upregnut. Ili moţda— Ili si ti moţda sišla s uma, Rosie. Ne misliš valjda da se ta slika povećava, ha? Ili da pokazuje više pojedinosti, ako ti je tako draţe? Alije istina bila da je ona bila uvjerena u to, da je to vidjela i da ju je ta pomisao više uzbudila nego prestrašila. Da je barem upitala Billa za mišljenje; rado bi znala vidi li on ono što ona vidi... ili misli da vidi. Subota, obeća si ona. Moţda ću to učiniti u subotu. Počne se razodijevati i kad ode u malu kupaonicu oprati zube, zaboravi na Rose Madder. Ţenu na brijegu. Zaboravi i na Normana, i na Annu i Pam, i Indigo Girls koje će nastupiti u subotu navečer. Mislila je na svoju večeru s Billom Steinerom, prisjećala se izlaska s njim minutu po minutu, sekundu po sekundu. 8 LEŢALA JE U KREVETU, TONULA U SAN, SLUŠALA ZVUK C VRĈAKA IZ BRYANT Parka. Tonući, ona se sjeti - bez boli i naizgled iz velike daljine - godine 1985. i svoje kćeri Caroline. Što se Normana tiče, Caroline nikad nije ni bilo i činjenica da se sloţio s Rosienim bojaţljivim prijedlogom da je Caroline lijepo ime za djevojčicu nije ništa promijenila. Za Normana to je bio samo punoglavac koji je skončao rano. Ako je posrijedi djevojčica-punoglavac, prema umišljotini na koju se furala njegova supruga, pa što? Milijardi Kineza komunjara ţivo se fućka za to, Normanovim iječnikom. 1985. - kakva je to godina bila. Kakva paklena godina. Izgubila je (Caroline) dijete, Norman je skoro izgubio posao (ona je sumnjala da mu je malo nedostajalo da ga uhite), završila je u bolnici sa slomljenim rebrom koje joj je razderalo i skoro

probilo plućno krilo, i, kao mali bonus, poševio ju je zguza drškom teniskog reketa. A to je bila i godina kad je njezin um, dotad izvanredno stabilan, počeo pomalo slabiti; no usred sveg tog slavlja, jedva je primijetila da se pola sata provedenih u Poohovu stolcu čini kao pet minuta i da je bilo dana kad bi se otuširala osam ili devet puta između Normanova odlaska na posao i njegova povratka kući. Navukla je trudnoću u siječnju, jer su tad počele jutarnje mučnine a prvi put joj je mjesečnica izostala u veljači. Slučaj koji je bio uzrokom Normanova 'sluţbenog ukora' - papira koji će nositi u svojoj jakni do umirovljenja - dogodio se u oţujku. Kako se zvao? upita se ona, još tonući u san u svom krevetu, negdje između sna i jave, ali ipak bliţe javi. Ĉovjek koji mu je priskrbio sve te nevolje, kako se zvao? Na trenutak se nije mogla sjetiti, samo d a j e bio crnac... odnosno, Normanovim rječnikom... kmica. Tad se sjeti. "Bender", promrmlja u tami, slušajući brundanje cvrčaka. "Richie Bender. Tako se zvao." 1985, paklenska godina. Paklenski ţivot. A sad ima ovaj ţivot. Ovu sobu. Ovaj krevet. I pjev cvrčaka. Rosie sklopi oči i usne. 9 MANJE OD PET KILOMETARA UDALJEN OD SVOJE SUPRUGE, NORMAN JE LEŢAO NA svom krevetu, tonuo u san, tonuo u tamu i slušao neprekidno brundanje prometa na Aveniji Lakefront, devet katova ispod njega. Zubi i čeljust su ga još boljeli, ali je bol sad bila daleka, nevaţna, skrivena iza mješavine aspirina i viskija. Dok je tonuo u san, počeo je razmišljati o Richieju Benderu; bilo je to kao da su, ne znajući, Norman i Rosie izmijenili kratki telepatski poljubac. "Richie", promrmlja on u sjene svoje hotelske sobe pa podlakticu poloţi preko sklopljenih očiju. "Richie Bender, ljigo jedna. Usrana ljigo. " Bilo je to u subotu - prve subote u oţujku 1985. godine. Prije devet godina, više-manje. Oko jedanaest sati ujutro tog dana, kmica uđe u trgovinu Payless na uglu 60. i Saranaca, smjesti dva metka u prodavačevu glavu, opljačka blagajnu pa izađe. Dok su Norman i njegov partner sutradan ispitivali prodavača iz susjednog centra za otkup boca, priđe im drugi kmica, odjeven u pripijeni pulover a la Buffalo Bili. "Znam tog crnju ", reče on. "A koji je to crnja, brate?" upita Norman. "Crnja koji opljačko Payless ", odgovori kmica. "Stajo sam baš tamo kod onog poštanskog kaslića kad je izašo. Zove se Richie Bender. Loš crnac. Prodaje crack iz sobe u onom motelu. " Upro je prst otprilike prema istoku, u smjeru ţeljezničkog kolodvora. "Koji bi to motel mogao biti?" upita Harley Bissington. Harley je bio Normanov partner tog nesretnog dana.

"Ray'road Motel", reče crnac. "Vjerojatno ne znaš koja soba ?" upita Harley. "Proteţe li se tvoje znanje o osumnjičenoj hulji tako daleko, moj smeđokoţni prijatelju?" Harleyje skoro uvijek govorio na taj način. Katkad bi Norman zbog tog pobjesnio. Još češće bi svladao ţelju da ga dohvati za jednu od njegovih pletenih kravatica i pridavi ga tako da iz njega istjera Kokomo Indijanca. Njihov je prijatelj smeđokoţac znao, i te kako, dabome. Bez sumnje je osobno onamo dolazio dvaput ili triput tjedno - moţda pet ili šest puta, ako mu je dotok kapitala bio dobar - kupovati crack od tog lošeg crnje Richieja Bendera. Njihov prijatelj smeđokoţac i svi njegovi kmični kompe smeđokošci. Vjerojatno je ovaj tip imao neka nerješena posla s Richiejem Benderom, ali to Normanu i Harleyu nije bilo vaţno; Norman i Harley su samo ţeljeli znati gdje se revolveraš nalazi, da mu odvuku dupe u okruţni zatvor i riješe slučaj prije večere. Onaj kmica u pripijenom puloveru a la Buffalo Bili nije se uspio sjetiti broja Benderove sobe, ali im je znao reći gdje se nalazi; prvi kat, glavno krilo, između automata za Coca Colu i kioska za tisak. Norman i Harley odšetaju do Railroad Motela, bez sumnje jednog od boljih kockarskih jazbina i pokucaju na vrata između automata za Coca Colu i tisak. Vrata otvori polukmica kurvinskog izgleda u prozirnoj crvenoj haljini kroz koju se pruţao lijep pogled na njezin grudnjak i gaćice. Bila je to jedna očito drogirana Amerikanka. Dva policajca ugledaju nešto što je sličilo trima praznima fijalama za crack na vrhu televizora a kad je Norman upitao gdje je Richie Bender, ona učini pogrešku i nasmije mu se. "Ne poznam ja nikakva Waringa Bendera ", reče ona. "Odlazite, momci i nosite svoje veselo dupe odavde. " Do tog trenutka sve je bilo prilično jasno, ali su tad različiti prikazi događaja postali prilično zbunjujući. Norman i Harley su rekli da je gospođa Wendy Yarrow (poznatija u kuhinji Danielsovih tog proljeća i ljeta kao 'ona kurvinska polu-kmica') izvadila turpiju za nokte iz svoje torbice i dvaput njome porezala Normana Danielsa. I doista, imao je duge, plitke posjekotine preko čela i donjeg dijela desne ruke, ali je gospođa Yarrow izjavila da se Norman sam posjekao po ruci a da je posjekotina iznad obrva djelo njegova partnera. Učinili su to, reče ona, nakon što su je gurnuli u apartman 12 Railroad Motela, slomili joj nos i četiri prsta, smrvili devet kosti u lijevom stopalu tako da su opetovano gazili po njemu (naizmjence, rekla je), iščupali joj nekoliko pramenova kose i više puta je udarili u trbuh. Onaj niţi ju je silovao, rekla je pripadnicima interne kontrole. Onaj širokih ramena ju je pokušao silovati, ali mu se isprva nije htio dignuti. Ugrizao ju je nekoliko puta za grudi i lice, i tad mu se dignuo, ispriča im ona, "al me poprsko po nogama prije neg je ušo u mene. Tad me udario još nekolko puta. Reko mi je da oče sa mnom razgovarat izbliza, al je uglavnom razgovaro šakama. " A sad, dok je leţao na krevetu u Whitestone hotelu, leţao na plahtama koje je njegova supruga drţala u rukama, Norman se prevrne ustranu i pokuša izbaciti 1985. iz svojih misli. Nije se dala. Nije ni čudo; jednom kad mu se uvuče u misli, ne izlazi. Godina 1985. je gnjavatorica, poput nekog brbljavog dosadnog klepetavog susjeda kojeg se ne moţete otarasiti. Pogriješili smo, pomisli Norman. Povjerovali smo onom prokletom crnji u mornarskom puloveru.

Da, došlo je do zabune, mora se priznati, i to teške. Bili su uvjereni da je ta ţena, koja je izgledala kao da je društvo za Richieja Bendera, u sobi Richieja Bendera. To je bila druga zabluda ili nastavak prve, iako to nije vaţno jer su posljedice bile jednake. Gospoda Wendy Yarrow pola radnog vremena radila je kao konobarica, drugu polovicu kao kurva, a puno radno vrijeme bila narkomanka, ali nije bila u sobi Richieja Bendera. Zapravo nije ni znala da na svijetu postoji stvorenje po imenu Richie Bender. Ispostavilo se da je Richie Bender zaista orobio trgovinu Payless i ucmekao prodavača, ali je njegova soba bila između automata za soda-vodu i tisak; ono je bila soba Wendy Yarrow i Wendy Yarrow je bila sama, barem tog dana. Soba Richieja Bendera bila je s druge strane automata za Coca Colu. Ta je zabuna skoro stajala Normana Danielsa i Harleya Bissingtona posla, ali su naposljetku ljudi iz interne kontrole povjerovali priči o turpiji za nokte a nije bilo sperme koja bi potvrdila optuţbe gospođe Yarrow o silovanju. Njezina tvrdnja da je stariji policajac - onaj koji je uspio ući u nju - upotrijebio prezervativ koji je zatim bacio u zahod nije se mogla dokazati. No bilo je i drugih problema. Ĉak i njihovi najvatreniji zagovarači s odjela morali su priznati da su inspektori Daniels i Bissington malo pretjerali u pokušajima da svladaju tu 'divlju mačku od pedeset pet kilograma koja je mahala turpijom; primjerice, zaista je imala nekoliko slomljenih prstiju. I otuda sluţbeni ukor. Ali nije na tome završilo. Bezobrazna kučka našla je tog čifuta... tog malog ćelavog čifuta... No svijet je pun bezobraznih, neposlušnih gadura. Primjerice, njegova ţena. Alije ona bila bezobrazna gadura za koju će se on pobrinuti... pod pretpostavkom, naravno, da uspije malo odspavati. Norman se prevrne na drugu stranu i 1985. naposljetku počne blijedjeti. "Kad najmanje očekuješ, Rose", promrmlja on. "Tad ću doći po tebe. " Poslije nekoliko minuta je spavao. 10 TA KURVICA, TAKO JU JE NAZVAO, POMISLI ROSE U SVOM KREVETU. BILA JE na rubu sna, ali ne sasma; još je čula cvrčke iz parka. Ta kurvinska polukmica. Kako ju je mrzio! Da, naravno. Kao prvo, bilo je guţve s inspekcijom iz interne kontrole. Norman i Harley Bissington izvukli su se iz toga a da im nije pala vlas s glave - jedva - ali su tad doznali da si je ona kurvinska polukmica uzela odvjetnika (ćelavog čifuta koji poput lešinara prati vozila hitne pomoći, Normanovim rječnikom) koji je pokrenuo grozomornu građansku parnicu u njezinu korist. U njoj se prozivao Norman, Harley, cijeli odjel. A tad, nedugo prije Rosiena pobačaja, ubijena je Wendy Yarrow. Pronađena je iza jednog silosa na zapadnoj strani jezera. Ubodena noţem više od stotinu puta, odsječenih dojki. Neki manijak, Norman je rekao Rosie, pa iako se nije smješkao nakon što je spustio telefon - netko se u postaji sigurno uznemirio, u protivnom ga ne bi nazvao kući - u

njegovu je glasu bilo neporecivog zadovoljstva. Išao vrč po vodu dok se nije razbio. Rizici zanimanja. Tad joj je dodirnuo kosu, jako njeţno, pomilovao je i nasmiješio joj se. Ne svojim ujedljivim osmijehom, onim zbog kojeg bi poţeljela vrisnuti, ali joj je ipak došlo da vrisne, jer je znala, a da joj nitko ništa nije morao reći, što se dogodilo Wendy Yarrow, toj kurvinskoj polukmici. Shvaćaš li koliko imaš sreće? upitao ju je, milujući je po zatiljku svojim krupnim, tvrdim rukama, pa po ramenima, pa po uzvisini njezinih grudi. Shvaćaš li koliko imaš sreće da ne moraš biti na ulici, Rose? A tad - moţda poslije mjesec dana, moţda poslije šest tjedana - ušao je u kuću iz garaţe, zatekao Rosie kako čita ljubavni roman i zaključio da mora porazgovarati s njom o njezinu ukusu glede razbibrige. Zapravo, morao je s njom o tome porazgovarati izbliza. 1985., paklenska godina. Rosie je leţala u krevetu ruku uguranih ispod jastuka, tonula u san i slušala zvuk cvrčaka koji je dopirao kroz prozor, tako jasan, kao da je njezina soba na neki čaroban način prenijeta na pozornicu za nastup puhačkih orkestara u parku i ona se prisjeti ţene koja je sjedila u kutu, kose zalijepljene za znojne obraze, trbuha tvrda poput kamena i očiju koje su zakolutale u dupljama potamnjelima od šoka kad su je zlokobni poljupci počeli golicati po bedrima, ţene koja je bila godine daleko od one kapi krvi na plahti, ţene koja nije znala za ustanove kao što su 'Kćeri i sestre' ili da postoje muškarci poput Billa Steinera, ţene koja se rukama uhvatila za ramena i pomolila Bogu u kojeg više nije vjerovala da ne pobaci, da ne dođe kraj njezinu slatkom snu, i koja je tad pomislila, kad je osjetila da pobacuje dijete, d a j e tako moţda i bolje. Znala je kako Norman izvršava svoje supruţničke duţnosti; kako bi tek izvršavao očinske? Blagi zuj cvrčaka ju je uspavljivao. A osjećala je i miris trave - slatkasto opori miris koji kao da nije spadao u svibanj. Bio je to miris koji je povezivala s otkosima sijena u kolovozu. Nikad prije nisam osjetila miris trave iz parka, pomisli ona pospano. Je li to utjecaj ljubavi - ili barem zaljubljenosti? Izoštrava li ona osjetila iako istodobno gubiš razum? U daljini, začuje tutnjavu koja je mogla biti grmljavina. I to je bilo neobično, jer je nebo bilo vedro kad ju je Bili dovezao kući - pogledala jeu nebo i začudila se koliko zvijezda vidi, usprkos svim tim drečećim narančastim uličnim svjetiljkama. Ona usne, utone u posljednji san bez snova koji će odspavati u idućih nekoliko dana i njezina posljednja misao prije no što je obuzme tama bila je Kako to da čujem cvrčke i osjećam miris trave? Prozor nije otvoren; zatvorila sam ga prije odlaska u krevet. Zatvorila i zabrtvila.

PETI DIO CVRČCI 1 KASNO TOG POSLIJEPODNEVA U SRIJEDU, ROSIE SAMO DA NIJE UPLOVILA U HOT Pot. Naručila je šalicu čaja i pogačicu i sjela pokraj prozora. Polako je jela i pila promatrajući beskrajnu rijeku pješaka - u ovaj sat uglavnom uredskih sluţbenika koji su krenuli kući. Hot Pot joj je zapravo bio izvan ruke sad kad više nije radila u Whitestoneu, ali je ipak došla ovamo bez oklijevanja, vjerojatno zato što je ovdje s Pam popila toliko ugodnih kava nakon posla, moţda zato što nije bila istraţivač - barem ne još - a to je bilo mjesto koje je poznavala i u koje je imala povjerenja. Završila je čitanje The Manta Ray oko dva sata. Upravo je posegnula ispod stola za svojom torbicom kad se Rhoda Simons ubaci kroz zvučnik. "Rosie, ţeliš li kraći odmor prije no što počnemo iduću knjigu?" upita je, i to je bilo to, tek tako. Nadala se da će dobiti ostala tri romana Bell/Racine, bila uvjerena da će ih dobiti, ali osjećaj olakšanja kad je to čula bio je nenadmašan. A to nije bilo sve. Kad su prekinuli u četiri sata, nakon što su već dva poglavlja odmakli u sumorni kriminalistički roman o manijaku koji vreba i ubija, s naslovom Ubij sva moja sutra, Rhoda je zamolila Rose da nakratko ode s njom u ţenski zahod. "Znam da zvuči čudno", reče ona, "ali umirem za cigaretom a to je jedino mjesto u ovoj prokletoj zgradi u kojem se usudim po skrivećki popušiti jednu. Rosie, moderan je ţivot muka." U zahodu, Rhoda je pripalila Capri i sjela na izbočinu između dva umivaonika

lakoćom koja je svjedočila o uvjeţbanosti. Prekriţi noge, zakvači desno stopalo iza lijevog lista i zamišljeno se zagleda u Rosie.

"Sviđa mi se tvoja frizura", reče ona. Rosie se dodirne po kosi, u neprilici. Učinila je to bez namjere, u frizerskom salonu prethodne večeri, pedeset dolara koje si nije smjela priuštiti... a koje nije mogla ne potrošiti. "Hvala", reče. "Znaš, Robbie će ti ponuditi ugovor." Rosie se namršti i odmahne glavom. "Ne - ne znam. O čemu to govoriš?" "Moţda izgleda kao Mr Pennybags iz Monopolyja, ali Robbie se bavi snimanjem knjiga na kasete od 1975, i on zna koliko si dobra. Zna to bolje od tebe. Misliš da mu puno duguješ, zar ne?" "Znam da mu dugujem", ukočeno odgovori Rosie. Nije joj se sviđao smjer u kojem je ovaj razgovor krenuo; podsjetio ju je na one Shakespeareove drame u kojima ljudi ubodu noţem prijatelja u leđa a tad razveţu duge, prijetvorne monologe o tome kako je to bilo neizbjeţno. "Ne dopusti da ti zahvalnost stane na put osobnom interesu", reče Rhoda, uredno otrese pepeo cigarete u umivaonik i isplahne ga mlazom hladne vode. "Ne znam povijest tvog ţivota a i ne čeznem je doznati, ali znam da si pročitala The Manta Ray u samo stotinu četiri ponavljanja, što je fenomenalno, i znam da zvučiš kao mlada Elizabeth Taylor. A i znam - kao da ti piše na čelu - da ţiviš sama a da na to nisi naviknuta. Toliko si tabula rasa da je to stravično. Znaš li što to znači?" Rosie nije bila sigurna - nešto u vezi s naivnošću - pomisli ona - ali neće to priznati Rhodi. "Da, naravno." "Dobro. Nemoj me pogrešno shvatiti, zaboga - ne pokušavam istisnuti Robbieja ili nešto zaraditi na tebi. Navijam za tebe. A navijaju i Rob, i Curtis. Samo što Rob navija i za svoj dţep. Knjige na kasetama novo je područje. Kad bi ovo bio film, bili bismo na pola razdoblja nijemog filma. Shvaćaš li što ti pokušavam reći?" "Otprilike." "Kad Robbie sluša tebe kako čitaš The Manta Ray, on misli na audio verziju Mary Pickford. Znam da to zvuči šašavo, ali je istina. Ĉak i način na koji te upoznao pridonosi tome. Postoji legenda o Lani Tumer koja kaţe da su je otkrili u Shwab's Drugstoreu. E pa Robbie već smišlja legendu u svojoj glavi o tome kako te otkrio u zalagaonici svog prijatelja Steinera, dok si pregledavala stare razglednice." ___________________ 1 Ĉovječuljak u cilindru. "To ti je rekao?" upita ona, osjetivši kako je za Robbieja Leffertsa preplavljuje toplina na rubu ljubavi. "Aha, ali gdje te našao i što si ondje radila nije vaţno. Ĉinjenica je da si dobra, Rosie, doista jesi, zaista si talentirana. Kao da si rođena za taj posao. Rob te otkrio, ali to mu ne da je pravo da te iskorištava ostatak ţivota. Nemoj mu dopustiti da mu

postaneš vlasništvo." "On to nikad ne bi učinio", reče Rosie. Bila je i uplašena i uzbuđena, a pomalo ljuta na Rhodu što je tako cinična, ali je sve te osjećaje potisnula ispod blistavog sloja radosti i olakšanja: zbrinuta je za neko vrijeme. A ako joj Robbie zaista ponudi ugovor, mogla bi biti zbrinuta još dulje. Lako je Rhodi Simons pričati o oprezu; Rhoda ne ţivi u garsonijeri tri ulice dalje od četvrti u kojoj se automobile ne parkira uz rub pločnika ako se ţeli zadrţati radio ili poklopce kotača; Rhoda ima supruga računovođu, kuću u predgrađu i Nissan srebrne boje proizveden 1994. Rhoda ima kreditne kartice VISA i American Express. Štoviše, Rhoda ima karticu Blue Crossa i ušteđevinu koju moţe podignuti ako se razboli pa ne moţe raditi. Ljudima koji to imaju, pretpostavljala je Rosie, savjetovati oprez u poslu vjerojatno je prirodno kao disati. "Moţda i ne bi", reče Rhoda, "ali Rosie, ti bi se mogla pokazati malim zlatnim rudnikom, a ljudi se kadšto promijene kad otkriju zlatnu ţicu. Ĉak i simpatični ljudi kao što je Robbie Lefferts." A sad, dok je pila čaj i gledala kroz prozor Hot Pota, Rosie se sjeti kako je Rhoda ugasila cigaretu hladnom vodom, bacila opušak u smeće pa joj prišla. "Znam da si u situaciji kad ti je sigurnost posla silno vaţna i ne kaţem d a j e Robbie loš - surađujem s njim od 1982. i znam da nije - ali ti kaţem da jednim okom gledaš u goluba na grani dok paziš da ti vrabac u ruci ne pobjegne. Shvaćaš li me?" "Ne baš." "Pristani snimiti šest knjiga za početak, ne više. Od osam ujutro do četiri poslije podne, u studiju Tape Engine. Tisuću dolara tjedno." Rosie blene u nju, kao da joj je netko gurnuo crijevo od usisavača u grlo i isisao zrak iz pluća. "Tisuću dolara tjedno, jesi li ti luda?" "Upitaj Curtisa Hamiltona smatra li me on ludom", mimo će Rhoda. "Zapamti, nije riječ samo o glasu, nego i o broju ponavljanja. Snimila si The Manta Ray sa samo stotinu četiri. Izvrsno kontroliraš glas, ali _________________________ 1 Neprofitna organizacija koja osigurava besplatno zdravstveno osiguranje vlasnicima njezinih kartica. još nevjerojatnije je tvoje disanje. Ako nisi pjevačica, otkuda ti takva kontrola disanja?" Tad se Rosie prisjeti mučne slike: sjedi u kutu, bubrezi joj natiču i pulsiraju poput nabreklih vrećica napunjenih vrućom vodom, sjedi i drţi pregaču u rukama, moli se Bogu da je ne mora napuniti jer je boli kad povraća, i tad ima osjećaj da joj netko probada bubrege dugim, tankim treščicama. Sjedi ondje, uvlači zrak u dugim, plitkim udisajima i izbacuje ga polaganim, tihim izdasima jer joj to najviše pomaţe, pokušava svesti nekontrolirano udaranje svog srca na razinu mirnijeg ritma disanja, sjedi ondje i sluša kako si Norman slaţe sendvič u kuhinji i pjeva 'Daniel' ili 'Take a

Letter, Maria' svojim iznenađujuće ugodnim barskim tenorom. "Ne znam", rekla je Rhodi, "nisam ni znala što je kontrola disanja dok nisam upoznala vas. Vjerojatno imam to po prirodi." "Imaš više sreće nego pameti", reče Rhoda. "Bit će bolje da se vratimo; Curt će pomisliti da vršimo čudne ţenske obrede." Robbie je nazvao iz svog ureda u središtu grada da joj čestita za The Manta Ray - to je bilo kad se spremala otići kući - pa iako nije izrijekom spomenuo ugovor, zamolio ju je da ruča s njim u petak da porazgovaraju o onome što je on nazvao 'poslovnom stvari'. Rosie pristane i spusti slušalicu, zamišljena. Rhodin je opis bio savršen; Robbie Lefferts zaista je izgledao kao Mr Pennybags iz Monopolyja. Kad je spustila slušalicu u Curtisovu uredu - pretrpanoj škuljici na čijim su zidovima od pluta čavlićima bile pribodene stotine posjetnica - vrati se u studio po svoju torbicu. Rhoda je već otišla, vjerojatno popušiti posljednju cigaretu u ţenskom zahodu. Curt je označavao kutije s vrpcama. On je pogleda i veselo se nasmiješi. "Danas si bila izvrsna, Rosie." "Hvala." "Rhoda kaţe da će ti Robbie ponuditi ugovor." "Tako ona kaţe", potvrdi Rosie. "I zapravo smatram d a je moţda u pravu. Da se kucnem o drvo." "Dok se cjenkaš, upamti jedno", reče Curtis, stavljajući kutije s vrpcama na visoku policu na kojoj je bilo poslagano na desetke sličnih kutija poput uskih bijelih knjiga. "Ako si ti zaradila pet stotina dolara za The Manta Ray, znači d a j e Robbie već zaradio... jer je uštedio moţda sedam stotina dolara na najmu studija. Shvaćaš?" Shvatila je, jako dobro, i evo sad sjedi u Hot Potu a njezina budućnost izgleda neočekivano svijetlo. Ima prijatelje, stan, posao, i izglede za nove poslove kad završi sa snimanjem Christine Bell. Ugovor koji bi joj mogao donijeti tisuću dolara tjedno, više novca no što Norman zarađuje. Ludo, ali istinito. Moţda istinito, ispravi se ona. Oh i još nešto. Za subotu ima kavalira... za cijelu subotu, ako se ubroji i koncert Indigo Girls. Rosieno lice, inače tako ozbiljno, razlije se u blistav osmijeh i ona osjeti potpuno neprimjerenu ţelju da se zagrli. Pojede posljednji zalogaj svoje pogačice i ponovno pogleda kroz prozor, pitajući se događaju li se sve te divne stvari doista njoj, postoji li stvarni ţivot u kojem ljudi izađu iz zatvora, skrenu desno... i uđu u raj. 2 NEDALEKO ODAVDE, UGASI SE CRVENO I UPALI ZELENO SVJETLO NA

PJEŠAĈKOM prijelazu. Pam Haverford, koja se presvukla iz svoje bijele uniforme u par uskih crvenih hlača, prijeđe ulicu s još dvadesetak ljudi. Večeras je radila sat vremena prekovremeno i nije imala razloga pomisliti da bi Rosie mogla biti u Hot Potu... ali ipak pomisli. Nazovimo to ţenskom intuicijom. Ona pogleda stasitog komada koji je prelazio cestu pokraj nje, a kojeg je, činilo joj se, vidjela prije nekoliko minuta pokraj kioska s tiskom u Whitestoneu. Moglo bi ga se proglasiti nekim zanimljivim da nije imao taj pogled u očima... koji ni nije bio pogled. On je okrzne pogledom kad su zakoračili na rub pločnika i od bezizraţajnosti tih očiju - osjećaja da nečeg manjka iza njih - proţme je studen. 3 U HOT POTU, ROSIE NAGLO ZAKLJUĈI DA ŢELI JOŠ JEDNU ŠALICU ĈAJA. NIJE imala razloga pomisliti da bi Pam mogla svratiti - sat vremena poslije njihova uobičajenog termina - ali ona ipak pomisli. Moţda je bila posrijedi ţenska intuicija. Ustane i krene prema šanku. 4 TA PIĈKA POKRAJ NJEGA BILA JE SLATKA, POMISLI NORMAN, USKE CRVENE HLAĈE, lijepa mala straţnjica. Zaostao je nekoliko koraka - da te bolje vidim, dušo - ali čim je to učinio ona skrene u mali restoran. Norman pogleda u izlog dok je prolazio, ali ne ugleda ništa zanimljivo, tek gomilu baba koje jedu ţilava govna i cuclaju kavu i čaj, plus nekoliko konobara koji su jurili naokolo tim svojim prenemaţućim, pederskim načinom. Starim se gospođama to sigurno sviđa, pomisli Norman. Takav pederski hod sigurno se osjeti u napojnicama. Sigurno; zašto bi inače odrasli muškarci tako hodali? Pa nisu valjda svi pederi... zar ne? Njegov pogled u Hot Pot - kratak i nezainteresiran - okrzne ţenu znatno mlađu od ostalih ţenturača koje su s frizurama koje su se prelijevale na modro, odjevene u komplete od hlača i sakoa sjedile za stolovima. Udaljavala se od prozora prema pultu koji je nalikovao na one iz menzi a bio na suprotnoj strani čajane (barem se nadao da se ovakva mjesta tako nazivaju). On brzo pogleda u njezinu straţnjicu, jer bi se njegov pogled najprije spustio onamo kad bi bila riječ o ţeni mlađoj od četrdeset godina, ocijeni je kao pristojnu, ali ništa senzacionalno. Tako je izgledala Rosiena straţnjica, pomisli on. Prije no što se raskvasila i dok joj nije narasla velika kao bačva. Ţena koju je ugledao kroz izlog imala je i divnu kosu, zapravo puno ljepšu od njezine

ritice, ali ga kosa ne podsjeti na Rosie. Rosie je bila ono što je njegova majka uvijek nazivala 'brinetom' i rijetko se trudila oko svoje kose (s obzirom na njezinu nezanimljivu mišju boju, Norman je nije krivio). Najčešće ju je nosila zategnutu u konjski rep i uhvaćenu gumicom; ako bi izašli na večeru ili u kino, moţda bi je provukla kroz jednu od onih elastičnih kopči koje su prodavali u dragstoru. Ţena koju je Norman nakratko okrznuo pogledom kad je pogledao u Hot Pot nije bila brineta nego plavuša vitkih bokova, a kosa joj nije bila povezana u rep. Visjela je niz njezina leda u briţljivo ispletenoj pletenici. 5 VJEROJATNO NAJBOLJE ŠTO JOJ SE DOGODILO CIJELI DAN, BOLJE I OD RHODINE zapanjujuće novosti da bi Robbieju Leffertsu mogla vrijediti tisuću dolara tjedno, bio je izraz na licu Pam Haverford kad je Rosie okrenula leđa blagajni u Hot Potu noseći u ruci šalicu čaja. Pamin pogled najprije klizne preko nje ne pokazujući nikakve znakove prepoznavanja... a tad se munjevito vrati natrag. Pam raširi oči. Počne se veselo smiješiti a usto i vrisne, i vjerojatno dovede najmanje pet pejsmejkera u kičastoj prostoriji opasno na rub preopterećenosti. "Rosie? Jesi li to ti? Oh... mili... Boţe!" "Ja sam", reče Rosie, smijući se i crveneći. Bila je svjesna da se ljudi okreću prema njima i shvati - čudo nad čudima - da joj to i ne smeta. Odnesu čaj do svog starog stola pokraj prozora i Rosie dopusti Pam d a je nagovori na još jednu pogačicu, iako je izgubila osam kilograma nakon dolaska u grad i nije ih namjeravala ponovno nakupiti. Pam je ponavljala da ne moţe vjeeerovati, primjedba za koju je Rosie mogla pasti u iskušenje da pripiše laski, da nije bilo načina na koji je Pamin pogled prelijetao s njezina lica na kosu, kao d a je pokušavala u mozak utisnuti istinitost toga. "Izgledaš pet godina mlađe", reče ona. "Do vraga, Rosie, izgledaš kao prerano izrasla maloljetnica!" "Za pedeset dolara trebala bih izgledati kao Marilyn Monroe", odgovori Rosie i nasmiješi se... ali nakon razgovora s Rhodom nije više osjećala takvu tjeskobu zbog visine iznosa koji je potrošila na kosu. "Gdje si—", zausti Pam pa zašuti. "Sa slike koju si kupila, zar ne? Dala si napraviti istu frizuru kao i ţena na slici." Rosie pomisli da će to natjerati rumenilo u njezine obraze, ali nije bilo nikakva rumenila. Ona jednostavno kimne glavom. "Jako mi se svidjela ta frizura, pa sam pomislila da bih mogla pokušati." Oklijevala je, pa doda: "A glede promjene boje, još ne mogu povjerovati da sam se na to odlučila. Prvi sam put u ţivotu promijenila boju kose." "Prvi—! Ne mogu vjerovati!"

"Istina je." Pam se nagne preko stola i kad je progovorila učini to promuklim, urotničkim šaptom: "Dogodilo se, ţarne?" "O čemu to govoriš? Što se dogodilo?" "Upoznala si nekog zanimljivog!" Rosie otvori usta. Pa ih zatvori. Ponovno ih otvori nemajući pojma što namjerava reći. Ispostavi se - ništa. Umjesto tog se začuje smijeh. Smijala se do suza, a prije no što se prestala smijati, pridruţi joj se i Pam. 6 ROSIE NIJE TREBALA KLJUĈ DA OTVORI ULIĈNA VRATA ZGRADE U ULICI TRENTON 897 - ona su radnim danom ostajala nezaključana do otprilike osam sati - ali je trebala ključić da otvori poštanski sandučić (R. MCCLENDON, zalijepljeno na prednjoj strani, hrabro je objavljivalo da ona pripada ovdje, da pripada), koji bi bio prazan da nije bilo reklamnog letka. Kad je krenula stubama prema drugom katu, istrese iz torbice drugi ključ. Taj je otvarao vrata njezine garsonijere i osim nadstojnika zgrade, samo je ona imala ključ. Kao i poštanski sandučić, bio je samo njezin. Noge su joj bile umorne - propješačila je pet kilometara od središta grada, jer je bila previše nemirna i odveć sretna da bi sjedila u autobusu, a i ţeljela je imati više vremena da razmišlja i sniva no što bi joj omogućila voţnja autobusom. Bila je gladna usprkos dvije pogačice u Hot Potu, ali joj je muklo rezanje u trbuhu povećavalo a ne umanjivalo sreću. Je li ikad u ţivotu osjećala takvu radost? Vjerojatno nije. Razlijevala se iz glave po cijelom tijelu, pa iako su joj noge bile umorne, ipak su joj se činile lagane. A bubrezi je nisu nimalo boljeli, usprkos dugom hodu. Kad je ušla u stan (ovaj se put sjeti zaključati vrata za sobom), Rosie ponovno zahihoće. Pam i njezini neki zanimljivi. Morala joj je je priznati nekoliko stvari - ionako će dovesti Billa na koncert Indigo Girls u subotu navečer gdje će ga ţene iz 'Kćeri i sestara' upoznati - ali kad je zanijekala d a je obojila kosu i isplela u pletenicu isključivo zbog Billa (iako joj je to zazvučalo istinito), Pam joj uzvrati samo komičnim kolutanjem očiju i lakrdijaškim namigivanjem. Nerviralo ju je to... ali i godilo. Ona otvori prozor i pusti u sobu blagi kasnoproljetni zrak i zvukove parka, pa ode do malog kuhinjskog stola na kojem je, pokraj cvijeća koje joj je Bili donio u ponedjeljak, leţala knjiga. Cvijeće je venulo, ali se nije mogla odlučiti baciti ga. Barem ne do subote. Sinoć je sanjala Billa, sanjala kako se vozi iza njega na njegovu

motociklu. Vozio je sve brţe i brţe i u jednom joj trenutku padne na um uţasna, predivna riječ. Magična riječ. Sad se nije mogla točno sjetiti koja je to riječ bila, neka besmislica, nešto poput fikus ili bikus, ali je u snu zvučala prelijepo... a i moćno. Ne izgovaraj je ako zaista, zaista ozbiljno ne misliš, sjeti se kako je pomislila dok su strelovito jurili po nekoj sporednoj cesti s čije su lijeve strane bili breţuljci a s desne jezero koje je namigivalo plavim i zlatnim odbljescima sunca kroz jele. Ispred njih bio je travom obrastao brijeg i ona je znala da su s one druge strane ruševine hrama. Ne izgovaraj je ako se ne namjeravaš obvezati, dušom i tijelom. Ona je u snu izrekla tu riječ; izašla je iz njezinih usta poput strujnog udara. Kotači Billova Harleya nisu više bili na cesti - ona ugleda prednji kotač kako se okreće, ali sad deset centimetara iznad asfalta - i ugleda njihovu sjenu, ali ne pokraj njih nego ispod njih. Bili je okrenuo ručicu gasa i oni jurnu prema vedrom plavom nebu, i izrone sa staze koju je cesta usjekla u stablima poput podmornice koja izranja na površinu oceana. Rosie se probudila u svom krevetu zguţvanih pokrivača, tresući se od zimice i istodobno hvatajući zrak, u pandţama neke unutarnje vrućice koja kao da je bila skrivena duboko u njoj, nevidljiva ali moćna, poput pomračenog sunca. Sumnjala je da bi se uspjeli vinuti u zrak bez obzira na broj magičnih riječi, ali je ipak odlučila ostaviti cvijeće. Moţda će čak staviti nekoliko cvjetova da se prešaju između stranica baš ove knjige. Kupila je knjigu u Elaine's Dreams, frizerskom salonu u kojem je bila na frizuri. Naslov je bio Jednostavno ali elegantno: deset frizura koje moţete načiniti kod kuće. "Ove su dobre", rekla joj je Elaine. "Naravno, ja smatram da na frizuru uvijek treba odlaziti stručnoj osobi, ali ako si to ne moţete priuštiti svakog tjedna, zbog vremena ili novca, a pomisao da nazovete broj 800 i naručite Topsy Tail26 tjera vas na samoubojstvo, ovo je pristojan kompromis. Samo mi obećajte da ćete, ako vas neki momak pozove na ples u jedan od otmjenih klubova u Westwoodu, najprije doći k meni." Rosie sjedne i otvori frizuru broj 3, klasičnu pletenicu... a koja je, kako ju je obavijestio uvodni odlomak, bila poznata i kao klasična francuska pletenica. Ona prođe kroz crno-bijele fotografije na kojima je bila prikazana ţena kako najprije raspliće pa ispliće kosu, a kad je dovršila, počela je činiti sve obratnim redoslijedom, rasplitati pletenicu. Rasplitanje pletenice navečer pokazalo se puno jednostavnijim nego isplitanje pletenice ujutro; bilo joj je potrebno četrdeset pet minuta i prilično psovki da bi pletenica izgledala otprilike kao kad je sinoć izašla iz frizerskog salona. No, isplatilo se; Pamin zapanjen vrisak u Hot Potu bio je vrijedan svega toga i još puno više. Kad je rasplela pletenicu, njezine misli svrnu na Billa Steinera (nikad nisu ni bile daleko od njega) i ona se upita hoće li se njemu svidjeti njezina kosa ispletena u pletenicu. I hoće li mu se svidjeti njezina kosa kao plava. I hoće li uopće primijetiti 26 Aparat za pravljenje pletenica i konjskih repova.

ijednu od tih promjena. Upita se bi li bila nesretna ako on to ne primijeti, pa uzdahne i namršti nos. Naravno da bi bila. A s druge strane, što ako primijeti i reagira kao Pam (uz manje vriske, naravno)? Mogao bi je čak povući u svoje naručje, kako se to čini u ljubavnim romanima... Posegne za torbicom da izvadi češalj pa se počne prepuštati neškodljivom maštanju o suboti ujutro - Bili veţe svršetke njezine pletenice komadom baršunaste vrpce (zašto bi on pri ruci imao komad baršunaste vrpce moţe ostati neobjašnjeno; to je bila prednost sanjarenja za kuhinjskim stolom) - kad joj misli prekine tihi zvuk na drugoj strani sobe. Zriii. Zri-zriii. Cvrčak. Zvuk nije dopirao kroz otvoreni prozor iz parka. Bio je puno bliţi. Zri-zriii. Zri-zriii. Prijeđe pogledom preko podnih letvica i ugleda kako je nešto poskočilo. Ona ustane, otvori ormarić s lijeve strane sudopera i izvadi staklenu zdjelu. Prijeđe preko sobe, zastane da uzme reklamni letak sa stolca u sobi. Tad klekne pokraj kukca, koji je stigao skoro do neukrašenog juţnog kuta gdje je jednog dana namjeravala staviti televizor, ako ga se odluči kupiti prije no što odseli. Nakon današnjeg dana, preseljenje u veći stan - i to skorašnje - činilo se nečim bliţim od pustog sna. Doista je bio cvrčak. Kako je stigao do drugog kata bio je misterij, ali je bio cvrčak, u to nije bilo sumnje. Tad se sjeti odgovora, a ujedno i objašnjenja zašto je čula cvrčka kad je tonula u san. Cvrčak je sigurno došao s Billom, vjerojatno u obrubu nogavice njegovih hlača. Mali dodatni dar zajedno s cvijećem. Neku večer nisi čula samo jednog cvrčka, progovori neočekivano Praktično-Razborita, koja u posljednje vrijeme nije imala puno posla, pa joj je glas zvučao zahrđalo i pomalo promuklo. Ćula si cijelo polje cvrčaka. Ili cijeli park. Gluposti, odgovori ona nehajno kad je poklopila kukca zdjelom, gurnula prospekt ispod ruba i gurkala cvrčka dok nije poskočio i omogućio joj da gurne papir punom duljinom preokrenutog otvora zdjele. Moj je mozak jednostavno pretvorio jednog cvrčka u zbor, to je sve. Tonula sam u san, sjeti se. Već sam napola bila u snu. Ona podigne zdjelu i preokrene je, drţeći prospekt preko vrha tako da cvrčak ne pobjegne prije no što ona bude spremna da mu to omogući. Cvrčak je energično skakao gore-dolje, svojim oklopljenim leđima lupkao u sliku novog romana Johna Grishama, koji se u toj trgovini mogao kupiti za samo šesnaest dolara, plus porez. Pjevušeći 'When you wish upon a star', Rosie odnese cvrčka do otvorenog prozora, odmakne prospekt i ispruţi zdjelu u prazno. Kukci mogu pasti s puno većih visina od ove, a kad prizemlje dići se i otići (odskakutati, upotpuni je nutarnji glas) ţivi i zdravi. Bila je uvjerena d a je to negdje pročitala ili vidjela u nekom televizijskom dokumentarcu. "Odlazi, Jiminy27", reče ona. "Budi dobar i skoči. Vidiš onaj park? Visoka trava, 27 Cvrčak iz Pinocchija, kod nas preveden kao Cvrčak Cvrčo.

puno rose za piti, puno ţenskih cvrč—" Ona zašuti. Kukac nije došao u suvracima Billovih hlača, jer je u ponedjeljak navečer, kad ju je izveo na večeru, nosio traperice. Ona preispita svoje pamćenje glede toga, ţeleći biti sigurna, i dobije istu povratnu informaciju, bez ikakve sjenke sumnje. Košulja i levisice bez suvrataka. Sjeti se kako joj je laknulo zbog njegove odjeće koja je jamčila d a j e neće pokušati odvesti na neko otmjeno mjesto gdje će ljudi buljiti u nju. Traperice, bez suvrataka. Pa otkuda je izniknuo Jiminy? Kao da j e to vaţno. Ako se cvrčak nije popeo u Billovim hlačama, vjerojatno se popeo u hlačama nekog drugog, to je sve, iskočio na odmorištu na drugom katu kad se malo uzvrpoljio - hej, hvala na prijevozu, momče. A tad je spuznuo ispod njezinih vrata, pa što? Lako bi mogla nabrojiti i neugodnije nepozvane goste. Kao da ţeli izraziti svoje slaganje s tim, cvrčak odjedanput iskoči iz zdjele i sunovrati se u prazno. "Lijepo se provedi", reče Rosie. "Navrati. Zaista." Kad je povukla zdjelu natrag u sobu, dašak vjetra otpuše prospekt ispod njezina palca i on padne na pod lijeno se zibajući. Ona se sagne da ga podigne pa se skameni ispruţenih prstiju centimetar od njega. Još dva cvrčka, oba uginula, leţala su uz podnu letvicu, jedan na boku a drugi na leđima, a noţice su mu štrcale u zrak. Jednog cvrčka još je mogla razumjeti i prihvatiti, ali tri? U stanu na drugom katu? Kako to, molim lijepo, objasniti? Rosie ugleda još nešto, nešto što je leţalo u pukotini između dvije letvice blizu uginulih cvrčaka. Ona klekne, iščeprka to iz pukotine i podigne do očiju. Cvijet djeteline. Majušni ruţičasti cvijet djeteline. Ona pogleda u pukotinu iz koje ga j e iščupala; ponovno pogleda par uginulih cvrčaka, pa polako prijeđe očima po zidu beţ boje... do njezine slike, koja je visjela ondje pokraj prozora. Do Rose Madder (sasma dobro ime) koja stoji na svom brijegu, i novootkrivenog ponija koji iza nje pase travu. Svjesna lupanja svog srca - sporog prigušenog bubnjanja u ušima - Rosie se nagne prema slici, prema ponijevoj njušci, promatrajući kako se slika rastače na slojevite nijanse stare boje. Počne nazirati poteze četkom. Ispod ponijeve njuške trava je bila šumskozelene i maslinastozelene nijanse, i kao naslikana brzim, slojevitim potezima umjetnikova kista. Posipane između vlati trave bile su male ruţičaste točkice. Djetelina. Rose pogleda u ruţičasti cvijetak na dlanu svoje ruke, pa ga podigne do slike. Boja se poklapala. Ne razmišljajući, ona podigne ruku do usana i puhne cvjetić prema slici. Napola je očekivala (ne, zapravo i više od toga; na trenutak je bila potpuno sigurna) da će sićušna kuglica prodrijeti kroz površinu slike i ući u taj svijet koji je neki nepoznati umjetnik stvorio prije šezdeset, osamdeset, čak i stotinu

godina. To se, naravno, nije dogodilo. Ruţičasti cvijet udari o stakleni pokrov slike (neobično d a j e ulje pokriveno staklom, rekao je Robbie onog dana kad ga je upoznala), odbije se i trepereći padne na pod poput komadića zguţvane papirnate maramice. Moţda je slika magična, ali staklo koje ju je pokrivalo očito to nije. Pa kako su izašli cvrčci? Ne misliš valjda da se to dogodilo, zar ne? Da su cvrčci i cvjetovi djeteline nekako izašli iz slike? Bog joj pomogao, upravo to je pomislila. Da nije u ovoj sobi, d a j e s drugim ljudima, ta bi pretpostavka izgledala smiješno ili bi potpuno izblijedjela, ali sad je to pomislila: cvrčci su iskočili iz trave ispod nogu plavokose ţene u grimiznoj tunici. Nekako su iskočili iz svijeta Rose Madder u svijet Rosie McClendon. Kako? Jesu li se procijedili kroz staklo? Ne, dabome da nisu. To je glupost, ali— Ona ispruţi ruke koje su malo drhtale i skine sliku s kukice. Odnese je u čajnu kuhinju, stavi na radnu plohu pa je okrene. Ugljenom ispisane riječi na poleđini slike bile su umrljanije nego ikad; da ih nije prije vidjela ne bi bila sigurna da piše ROSE MADDER. Oklijevajući, prestrašena (vjerojatno se zapravo cijelo vrijeme bojala i sad je to tek počela shvaćati), ona dodirne poleđinu koja zapucketa kad ju je gurnula prstom. Prejako zapucketa. A kad je gurnula prst niţe, gdje se smeđi papir gubio u okviru, nešto osjeti... neke predmete... Rosie progura slinu niz grlo koje joj je bilo tako suho da ju je boljelo. Otvori ladicu rukom koja kao da nije bila njezina, izvadi noţ za guljenje krumpira i polako prinese njegovu oštricu smeđem papiru na poleđini. Nemoj! vrisne Praktično-Razborita. Nemoj, Rosie, ne znaš što bi moglo ispuzati! Ona na trenutak prisloni vrh noţa o smeđi papir, pa ga odloţi u stranu. Podigne sliku i pogleda u dno okvira. Nekim dalekim dijelom mozga primijeti da joj se ruke jako tresu. Ono što je vidjela u okviru - pukotinu koja je na najširem dijelu bila najmanje dva centimetra široka - zapravo je i ne iznenadi. Ponovno odloţi sliku na plohu, pridrţavajući je desnom rukom a sluţeći se lijevom, pametnom rukom, da ponovno poloţi vrh noţa o papirnatu poleđinu. Rosie, nemoj. Praktično-Razborita nije vrištala; jaukala je. Molim te, nemoj to činiti, molim te okani se toga. Samo što je to bio smiješan savjet, kad se malo bolje razmisli; da g a j e poslušala prvi put, još bi ţivjela s Normanom. Ili umirala s njim. Posluţi se noţem da razreze poleđinu do dna gdje je osjećala izboči- ne. Na radnu se plohu izvrne šest cvrčaka, četiri uginula, jedan koji se slabašno trzao, a šesti dovoljno ţivahan da skoči s plohe i stropošta se u sudoper. Zajedno s cvrčcima stigne još nekoliko ruţičastih pahuljastih cvjetova djeteline, nekoliko vlati trave... i komad mrtvog smeđeg lista. Rosie ga podigne i začuđeno se zagleda u nj. Bio je to

hrastov list. Bila je skoro sigurna u to. Radeći paţljivo (i oglušivši se na glas Praktično-Razborite), Rosie noţem prođe cijelim opsegom papirnate poleđine. Kad je maknula papir, ispadne još rustikalnih dragocjenosti: mravi (uglavnom uginuli ali tri-četiii su još bili u stanju puzati), bucmasti leš pčele, nekoliko latica tratinčica kakve se otkida od središnjeg dijela i pritom pjevuši voli-ne voli... i nekoliko tankih bijelih dlaka. Ona ih podigne prema svjetlu. Desnom rukom čvrsto stegne okrenutu sliku. Proţme je drhtaj poput krupnih koraka koji se uspinju uza stube. Kad bi odnijela te dlake veterinaru i zamolila ga da ih pogleda pod mikroskopom, Rosie je znala što bi joj rekao: bile su to konjske dlake. Ili, točnije, bile su to dlake s malog, rudlavog ponija. Ponija koji je pasao travu u drugom svijetu. Gubim razum, pomisli ona smireno, i to ne glasom Praktično-Razbo- rite, nego svojim glasom, koji je progovarao u ime središnje, objedinjene jezgre njezinih misli i njezina bića. Nije bio ni histeričan ni nervozan; govorio je razborito, smireno i uz dašak čuđenja. Bio je to, smatrala je ona, isti glas koji bi priznao neumitnost smrti, u danima ili tjednima kad se njezino pribliţavanje više ne bi moglo poricati. Samo što ona nije zapravo vjerovala da gubi razum, ne na način koji bi je natjerao da povjeruje u konačnost, primjerice, raka, nakon što bi napredovao do određenog stadija. Dakle, skinula je poleđinu slike i ispala je šačica trave, dlaka i kukaca - nekih još ţivih. Zar je to tako nemoguće povjerovati? Prije nekoliko godina u novinama je pročitala priču o ţeni koja je našla pravo bogatstvo u obliku izvanredno sačuvanih dionica skrivenih u starom obiteljskom portretu; u usporedbi s tim, nekoliko kukaca čini se tričavim. Ali ţivih, Rosie? A djetelina, još svjeţa, i trava, još zelena? List je sasušen, ali znaš što misliš o tome— Sigurno je dopuhan tako suh. Na slici je bilo ljeto, ali se suhog lišća moglo naći u travi čak i u lipnju. Dakle, ponavljam: gubim razum. Samo što su ti predmeti zaista bili ovdje, rasipani po radnoj plohi u njezinoj kuhinji, hrpa kukaca i trave. Predmeti. Ne snovi ili priviđenja nego predmeti. A bilo je tu još nečeg, nečeg o čemu nije ţeljela razmišljati bez pripreme. Ova joj slika govori. Ne naglas, ali od trenutka kad ju je ugledala, obraća joj se. Na poleđini je njezino ime - odnosno njegova inačica - a jučer je potrošila puno više no što je mogla priuštiti da bi joj kosa izgledala kao kosa ţene na slici. Pokrenuvši se iznenadnom odlučnošću, ona gume oštricu noţa ploštimice ispod gornjeg dijela okvira slike i podigne je. Prestala bi istog trenutka d a je osjetila snaţan otpor - bio je to jedini noţ za guljenje povrća koji je imala i nije ţeljela da oštrica pukne - ali su čavlići koji su drţali okvir lako popustili. Podigne vrh, sluţeći

se lijevom rukom da pridrţi staklo kako ne bi palo na radnu plohu i razbilo se, i odloţi ga u stranu. Još jedan mrtav cvrčak cvrkne o radnu plohu. Trenutak potom drţala je platno u rukama. Bilo je šezdesetak centimetara dugo i četrdeset pet centimetara široko, bez okvira i paspartua. Njeţno, Rosie prijeđe prstom po odavno osušenim uljenim bojama, osjećajući slojeve mikroskopski različitih visina, osjećajući čak i fino začešljane tragove umjetnikova kista. Bio je to zanimljiv, pomalo sablastan osjećaj, ali u njemu nije bilo ničeg natprirodnog; njezin prst nije prošao kroz površinu u taj drugi svijet. Telefon, koji je jučer kupila i spojila u priključak, zazvoni prvi put. Glasnoća je bila podešena na najjače i od njegova iznenadnog, kreštavog ćurlikanja Rosie poskoči i vrisne. Ruka joj se zgrči i njezin ispruţeni prst skoro probije kroz oslikano platno. Ona poloţi sliku na kuhinjski stol i poţuri do telefona, nadajući se da je Bili. Ako jest, mogla bi ga pozvati k sebi - pozvati da dobro pogleda njezinu sliku. I da mu pokaţe šarenilo koje se natrusilo iz nje. Predmete. "Halo?" "Halo, Rosie." Nije Bili. Ţena. "Ovdje Anna Stevenson." "O, Anna! Zdravo! Kako si?" Iz sudopera je dopirao uporni zri-zriii. "Ne naročito", reče Anna. "Nimalo dobro. Dogodilo se nešto jako neugodno i moram s tobom o tome razgovarati. Moţda nema veze s tobom - svim se srcem nadam da nema - ali bi moglo imati." Rosie sjedne, prestrašena kako nije bila čak ni kad je osjetila obrise mrtvih kukaca skrivenih iza poleđine njezine slike. "Što je, Anna? Sto se dogodilo?" Rosie posluša što joj je Anne imala za reći. U njoj je rastao uţas. Kad je Anna završila, upita Rosie ţeli li doći u 'Kćeri i sestre', moţda čak i prenoćiti ondje. "Ne znam", tupo će Rosie.'"Morat ću razmisliti. Ja... Anna, moram nazvati nekog drugog. Ponovno ću te nazvati." Spusti slušalicu prije no što je Anna uspjela odgovoriti, nazove 411, zatraţi broj, zapiše ga, nazove. "Liberty City", reče stariji muški glas. "Da, mogu li dobiti gospodina Steinera?" "Ovdje gospodin Steiner", odgovori lagano promukli glas, pomalo veselo. Rosie se na trenutak zbuni, a tad se sjeti da Bili radi s ocem. "Billa", reče ona. Grlo joj je ponovno bilo suho i bolno. "Billa... je li tamo?" "Trenutak, gospođice." Začuje se šuškanje i zveket kad on odloţi slušalicu pa iz daljine: "Billy! Neka dama te traţi. " Rosie zatvori oči. Kao iz daljine, ona začuje cvrčka u sudoperu: Zri-zriii. Duga, nepodnošljiva stanka. Suza kane ispod trepavica njezina lijevog oka i krene niz obraz. Sustigne je suza iz desnog, a kroz glavu joj prođe ulomak neke stare

country pjesme. 'Well, the race is on and here comes Pride up the backstretch... Heartache is goin' to the inside...'28 Ona obriše suze. Toliko je suza obrisala u tom svom ţivotu. Ako Hindusi imaju pravo u vezi s reinkarnacijom, nije imala volje ni razmišljati o tome što je bila u prethodnoj. Netko podigne slušalicu. "Halo?" Glas koji je čula u svojim snovima. "Zdravo, Bili." Nije to bio njezin svakidašnji glas, pa čak ni šapat. Bio je to tek zametak šapta. "Ne čujem vas", reče on. "Gospođo, moţete li govoriti malo glasnije?" Nije ţeljela govoriti glasnije; ţeljela je prekinuti razgovor. Ali nije mogla. Jer ako je Anna u pravu, i Bili bi mogao biti u opasnosti - velikoj opasnosti. U slučaju da stanovita osoba smatra da joj je Bili preblizak. Ona se nakašlje i pokuša ponovno. "Bili? Ovdje Rosie." "Rosie!" klikne on razdragano. "Hej, kako si?" Njegovo neglumljeno, neprikriveno oduševljenje samo pogorša njezino stanje; kao da joj netko u utrobi okreće noţ. "Ne mogu izaći s tobom u subotu", reče ona, brzo. Suze su sad nadolazile brţe, slijevale se ispod njezinih vjeđa poput gustog vrućeg maziva. "Ne mogu uopće izlaziti s tobom. Glupo od mene što sam uopće pomislila da ću moći." "Naravno da moţeš! Isuse, Rosie! O čemu ti to pričaš?" Panika u njegovu glasu - ne ljutnja koju je očekivala, nego prava panika - bila je teško podnošljiva, ali je njegova pomutnja bila još gora. Nije to mogla podnijeti. "Ne nazivaj me i ne dolazi", reče mu ona i odjedanput ugleda Normana s uţasnom jasnoćom, kako stoji preko puta njezine zgrade na pljusku, podignutog ovratnika kaputa dok mu Svjetlost ulične svjetiljke mutno obasjava donji dio lica - stoji poput demonskih, svirepih zlikovaca iz nekog romana 'Richarda Racinea'. "Rosie, ne shvaćam—" "Znam, a to je i najbolje", reče ona. Glas joj zadrhti i počne se lomiti. "Drţi se podalje od mene, Bili." Ona brzo spusti slušalicu, zagleda se u nju na trenutak, pa ispusti dug, bolan jauk. Izgura telefon iz krila dlanovima. Slušalica odleti dokle joj je ţica dopuštala i ostane leţati na podu. Njezino zujanje zvučalo je neobično slično zrikanju cvrčaka koje ju je uspavalo u ponedjeljak navečer. Odjedanput više nije mogla podnijeti taj zvuk. Bude li ga morala slušati još pola minute, glava će joj puknuti. Ona ustane, priđe zidu, čučne i izvuče telefonsku utičnicu. Kad je pokušala ustati, njezine je klecave noge nisu drţale. Sjedne na pod, pokrije lice rukama i dopusti suzama da čine što im je volja. Nije bilo drugog izbora. Anna je ponavljala da nije sigurna, da ni Rosie ne moţe biti sigurna bez obzira na svoje sumnje. Alije Rosie bila sigurna. Bio je to Norman. Norman je ovdje, Norman je ostao i bez ono malo razuma, Norman je ubio bivšeg supruga Anne Stevenson, 28 Utrka je počela; iz pozadine stiţe Ponos... Tuga skreće u prvu stazu.

Petera Slowika, i Norman je traţi. 7 PET ULICA NIŢE OD HOT POTA, GDJE SU GA SAMO ĈETIRI SEKUNDE DJELILE OD susreta s pogledom njegove ţene kroz staklo čajane, Norman skrene u diskont s nazivom Sve do pet. 'Sve u trgovini po cijeni niţoj od pet dolara! ' glasio je slogan te trgovine, otisnut ispod bijedno naslikanog crteţa Abrahama Lincolna. Na Lincolnovu bradatom licu stajao je širok osmijeh, namigivao je, i Normanu Danielsu izgledao poput čovjeka kojeg je jednom uhitio jer je zadavio suprugu i svoje četvero djece. U toj trgovini, doslovce na par koraka od zalagaonice Liberty City Loan & Pawn, Norman je kupio maskirnu opremu koju je namjeravao danas nositi: par sunčanih naočala i kapu na čijem je šiltu pisalo CHISOX. Kao čovjek s nešto više od deset godina iskustva detektiva-inspektora, Norman se uvjerio da je maska primjerena samo na tri mjesta: špijunskim filmovima, pripovijetkama o Sherlocku Holmesu i zabavama na Dan vještica. Posebice su beskorisne danju, kad šminka izgleda samo kao šminka a maska kao maska. A ţenske u Kćerima i sestrama \ New Age kupleraju, u koji je Peter Slowik (kako je naposljetku priznao) poslao njegovu skitalicu Rose, sigurno su posebice osjetljive na grabeţljivce koji se šuljaju oko njihova pojilišta. Za takve ţenske, paranoja je bila više od načina ţivota; bila je to do savršenstva dotjerano umijeće. Kapa i tamne naočale posluţit će njegovoj svrsi; za ovu ranu večer isplanirao je što bi Gordon Sattenvaite, njegov prvi partner detektiv, nazvao 'mala rekreacija'. Gordon je bio sklon pograbiti svog mladog pomoćnika i reći mu da je vrijeme za ono što je on nazivao 'starinski detektivski ručni rad'. Gordon je bio debeli slinavac smeđih zuba, koji je ţvakao duhan i zaudarao na nj, i Norman ga je prezirao skoro od trenutka kad ga je ugledao. Gordon je bio policajac dvadeset šest godina a inspektor devetnaest, ali nije imao osjećaj za posao. Norman ga je imao. Nije volio svoj posao i mrzio je seronje s kojima je morao razgovarati (a katkad se čak i druţiti ako je bila riječ o tajnom zadatku), ali je imao osjećaj za posao, a taj se osjećaj pokazao neprocjenjivim. Pomogao mu je u slučaju koji je završio njegovim promaknućem, slučaju koji ga je prometnuo - iako nakratko - u medijskog zlatnog mladića. U toj istrazi, kao u većini koja je bila povezana s organiziranim kriminalom, stigli su do točke u kojoj se trag koji su istraţitelji slijedili gubio u zbunjujućem labirintu isprepletenih puteljaka. No tu je istragu vodio Norman Daniels -prvi put u karijeri - i kad su iscrpili logiku, bez oklijevanja je učinio što većina policajaca nije ili ne bi učinila: prebacio se na intuiciju i svu svoju budućnost uloţio na ono što mu je ona kazivala i krenuo naprijed odlučno i neustrašivo. Za Normana nije postojala 'rekreacija'; Norman je priznavao jedino strpljivo pecanje na blinker. Kad zapnete, odete na mjesto koje je povezano sa slučajem, sve dobro pregledate otvorene pameti a ne zakrčene bezvrijednim zamislima i napola promišljenim pretpostavkama, a kad to učinite, tad ste poput čovjeka koji sjedi u čamcu koji polako plovi, bacate udicu pa je izvlačite, bacate i izvlačite, čekajući da se nešto uhvati. Ponekad se ništa ne

uhvati. Ponekad tek potonula grana ili stara gumena čizma ili riba koju čak ni gladan tvor ne bi pojeo. No kadšto biste zakačili nešto ukusno. On natakne kapu i naočale, pa skrene lijevo u Ulicu Harrison, na putu prema Aveniji Durham. Sigurno je bilo pet kilometara do četvrti u kojoj su smještene 'Kćeri i sestre', ali Normana to nije smetalo; šetnja će mu posluţiti da isprazni mozak. Kad stigne do broja 251, bit će poput praznog komada fotografskog papira, pripravan primiti sve slike i ideje, ne pokušavati ih promijeniti kako bi se uklopile u njegove pretpostavke. Ako nemaš pretpostavki, to ti se ne moţe dogoditi. Preskupo je platio plan grada u straţnjem dţepu, ali je samo jednom pogledao u nj. Bio je u gradu manje od tjedan dana, no već je imao njegovu geografiju u glavi, pregledniju nego Rosie. Nije to bilo samo pitanje uvjeţbanosti; bio je to prirodni dar. Kad se jučer ujutro probudio bolnih ruku, ramena i prepona, čeljusti prebolnih da bi otvorio usta do kraja (prvi pokušaj da zijevne nakon što se probudio i stao stopalima na pod bio je agonija), sav smeten shvatio je da je to što je učinio Peteru Slowiku - odnosno Thumpersteinu odnosno Fantomu u ţidovskoj operi - vjerojatno bila pogreška. Koliko ozbiljna bilo je teško reći, jer puno toga što se događalo u Slowikovoj kući bilo je u magnovenju, ali je u svakom slučaju bila pogreška; kad se vratio u hotel i došao do kioska s novinama, zaključio je da nema mjesta riječi 'vjerojatno'. Vjerojatno je ionako za glupane ovog svijeta - bilo je to neizgovoreno pravilo njegova ţivotnog pravilnika, kojeg se usrdno pridrţavao od mladosti, kad je majka otišla a njegov otac pojačao batine. Kupio je novine na kiosku i brzo ih prolistao u dizalu na putu do sobe. U njima nije bilo spomena o Peteru Slowiku, ali Normanu nimalo nije laknulo zbog toga. Thumperovo tijelo moţda nije otkriveno na vrijeme da se nade u ranim izdanjima; zapravo, moţda još leţi gdje ga je Norman ostavio (gdje misli da ga je ostavio, dopuni se on; sve je to bilo prilično maglovito), ugurano iza bojlera u podrumu. No tipovi poput Thumpera, tipovi koji su obavljali dobrovoljni rad i imali puno prijatelja osjetljivih dušica, ne ostaju dugo neotkriveni. Netko će se zabrinuti, netko će ga doći potraţiti u njegovoj ljupkoj zečjoj jazbini u Beaudry Place i naposljetku nabasati na iznimno neugodno otkriće iza bojlera. I dabome, ono čega nije bilo u jučerašnjem izdanju, bilo je u današnjem, na prvoj stranici gradske rubrike: SOCIJALNI RADNIK UBIJEN U KUCI. Prema navodima u članku, 'Pomoć putnicima' bila je tek jedna od Thumperovih djelatnosti poslije radnog vremena... a nije bio baš ni sirotinja. Prema onome što se tvrdilo u novinama, njegova obitelj - čiji je Thump bio posljednji izdanak - vrijedila je priličnu svoticu. To što je radio na autobusnom kolodvorh u tri sata ujutro i slao odbjegle ţene onim kurvama u 'Kćerima i sestrama' za Normana je bio dokaz da je tom tipu nedostajalo ili nekoliko dasaka u glavi ili je bio nastran. U svakom slučaju, bio je tipični dobrotvorni govnar, zgubidan, koji je toliko radio na tome kako da spasi svijet da nije imao vremena presvući gaće. Travelers Aid, Salvation Amry, Dial HELP, Bosnian Relief, Russian Relief (čovjek bi pomislio da će Ţidov kao Thump imati barem toliko pameti da preskoči tu organizaciju, ali nije bilo tako) i dvije ili tri 'organizacije za zaštitu ţena'. Novine nisu navele njihov naziv, ali je Norman već znao za jednu od njih: 'Kćeri i sestre', poznate i kao 'Lezbijke iz Oza'. Komemoracija za Thumpera odrţat će se u

subotu, samo što su u novinama to nazvali 'spomenom '. Mili Isuse. A znao je i da bi se Slowikovu smrt moglo povezati sa svim organizacijama za koje je radio... ili ni sa jednom. Policajci će provjeravati i njegov privatni ţivot (pod pretpostavkom da je takvo oličenje dušobriţništva kao što je Thumper imao privatni ţivot) a neće previdjeti ni mogućnost da je to jedno od sve popularnijih 'zločina bez motiva' čiji je počinitelj neki manijak koji je pukim slučajem ušao u njegovu kuću. Netko u potrazi za krupnim zalogajem, moglo bi se reći. No ništa od toga neće puno značiti onim kurvama u 'Kćerima i sestrama'; Normanu je to bilo jasno kao dan. Imao je prilično iskustva sa ţenskim skloništima i skrovištima u svojoj karijeri, zapravo sve više posljednjih godina, i ljudi koje je Norman nazivao newageovskom djecom prirode počeli su doista utjecati na način razmišljanja i ponašanja ljudi. Prema riječima newageovske djece prirode, svi ljudi potječu iz disfunkcionalnih Obitelji, svi sublimiraju dijete u sebi i svi se moraju paziti zlih, svirepih ljudi koji imaju hrabrosti proći kroz ţivot a da ne cvile i cmolje i ne jure svake večeri na neku psihoterapiju. Djeca prirode su govnari, ali neki od njih - a ţene na mjestima kao što su 'Kćeri i sestre ' često su prvorazredni primjeri - znaju biti iznimno oprezni govnari. Oprezni? Do vraga. Oni su dodali potpuno novu dimenziju izrazu bunkerski mentalitet. Norman je veći dio jučerašnjeg dana proveo u knjiţnici i doznao puno zanimljivosti o 'Kćerima i sestrama'. Najsmješnije je bilo to da je ţena koja je upravljala tom ustanovom, Anna Stevenson, bila gospođa Thumper do 1973. kad se razvela od njega i ponovno uzela djevojačko prezime. To se moglo učiniti nevjerojatnom slučajnošću samo ako niste poznavali običaje i obrede parenja u djece paprati. Ţivjeli su u parovima, ali ih se malokad moglo upregnuti, barem ne zadugo. Uvijek bijedan ţelio u kola a drugi u sane. Nisu mogli shvatiti jednostavnu istinu: politički ispravni brakovi ne uspijevaju. Thumperova bivša supruga upravljala je svojom ustanovom na način na koji se upravljalo većinom skloništa za zlostavljane ţene, u kojima je geslo bilo jedino ţene znaju, jedino ţene haju'. U članku iz nedjeljnog dodatka o toj ustanovi objavljenog prije nešto više od godine dana, ta Stevensonovica (Norman se zgrozio koliko sliči onoj pički Maude iz starog televizijskog serijala) odbacila je tu ideju kao 'ne samo seksističku, nego i glupu'. Citirali su i riječi ţene po imenu Gert Kinshaw. "Muškarci nisu naši neprijatelji dok se ne pokaţe da su nam neprijatelji ", rekla je. "Ali ako udare, vraćamo im. " Objavili su i njezinu fotografiju, krupna stara kmica koja je Normana malo podsjetila na igrača Chicago Nyca Williama 'Hladnjaka' Perryja. "Pokušaš li ikad mene udariti, dušo, posluţit ćeš mi kao trampolin", promrmljao je. Ali ti članci, iako zanimljivi, zapravo nisu bili vaţni. U ovom gradu vjerojatno ima i muškaraca i ţena koji znaju gdje je ta kuća i kojima je dopušteno da šalju ţene ondje, i moţda njome upravlja samo jedna newageovska papratašica umjesto cijelog povjerenstva, ali je bio uvjeren da je u jednom jednaka svojim tradicionalnijim ekvivalentima: smrt Petera Slowika stavit će ih u stanje pripravnosti. Oni se neće baviti pretpostavkama poput policajaca; dok se i ako se dokaţe drukčije, smatrat će da je Slowikovo ubojstvo povezano s njima... poglavito s jednom od ţena koju je Slowik uputio k njima u posljednjih šest ili osam mjeseci svog ţivota. Rosieno je ime već moţda spomenuto u tom kontekstu.

Pa zašto si to učinio, upita se on. Zašto si zaboga to učinio? Bilo je drugih načina da stigneš dokle si stigao i znaš koji su to. Pa ti si policajac, za Boga miloga, naravno da znaš! Pa zašto si ih uzbunio? Ona debela šlampača iz novinskog članka, Debela Gerta, vjerojatno stoji pokraj prozora u salonu u toj prokletoj kući i dalekozorom pregledava svaku klateću kitu koja prođe pokraj nje. Ako je dosad nije spopao srčani napad izazvanog Twinkiejima. Pa zašto si to učinio? Zašto? Znao je odgovor, ali ga on odagna prije no što je uspio izroniti u njegovoj svijesti; odagna jer su implikacije bile previše sumorne. Ubio je Thumpera iz istog razloga zbog kojeg je zadavio onu crvenokosu kurvu u kratkim Mačkama srneće boje - jer mu se nešto uvuklo u mozak i natjeralo ga da to učini. To je nešto osjećao sve češće i nije ţelio o tome razmišljati. Bolje ne. Sigurnije je. Usto, sad je gdje je; na puškometu od Picine Palače. Norman s noge na nogu prijeđe na parnu stranu Avenije Durham jer je znao da će svaku straţarku manje uzbuniti čovjek na drugoj strani ulice. Straţarku koju je on zamišljao kao crnu debeljucu čiju je fotografiju vidio u novinama, divovsko pakiranje mišića s vojnim dalekozorom u jednoj ruci i rastopljenom grudicom Mallow Cremes29 u drugoj. On još uspori, ali ne odveć - u stanju pripravnosti, podsjeti on sebe, bit će u stanju pripravnosti. Bila je to velika bijela drvena kuća, ne baš viktorijanska, nego jedna od onih 'kraljica udova' s kraja stoljeća, tri kata ruţnoće. S pročelja je izgledala usko, ali je Norman odrastao u kući koja se nije puno razlikovala od ove i bio je spreman okladiti se da se proteţe sve do ulice s druge strane bloka. A kurva tu i kurva tam, pomisli Norman pazeći da ne promijeni ritam hoda iz trenutačnog nehajnog i da kuću ne proguta jednim dugim pogledom nego u malim gutljajima. Kurva tu, kurva tam, kurva tu i kurva tam.30 Da, istina. Kurva tu i kurva tam. On osjeti kako mu poznati bijes počinje kuckati u sljepoočicama, a uz njega se pojavi poznata slika, ona koja je sadrţavala sve što nije mogao izraziti: bankovna kartica. Zelena bankovna kartica koju se usudila ukrasti. Slika te kartice uvijek je bila negdje u blizini i postala simbolom svih uţasa i prinuda njegova ţivota - sila protiv kojih se gnjevio, lica (majčino, primjerice, tako bijelo i gnjecavo i nekako prepredeno) koja bi mu se katkad uvukla u misli dok bi noću leţao u krevetu i pokušavao spavati, glasovi koje bi čuo u snovima. Očev, primjerice. "Dođi, Normie. Imam ti nešto reći, a ţelim ti to reći izbliza. " Kadšto je to značilo udarac. Katkad, ako bi bilo sreće a on nije bio pijan, to bi značilo ruku koja ti se zavlači među noge. Ali to sad nije bilo vaţno; jedino je bila vaţna kuća preko puta. Neće ponovno imati priliku tako je dobro pogledati, pa ako potrati te dragocjene sekunde razmišljajući o prošlosti, tko je onda lud? Sad je bio točno preko puta. Lijep travnjak, uzak ali dubok. Lijepe gredice, krcate proljetnim cvijećem, s obje strane dugačkog prednjeg trijema. Na sredini svake gredice 29 Vrsta slatkiša. 30 Parafraza poznate pjesmice 'Stancivnici male farme, ija-ija-je'.

metalni stupovi obloţeni bršljanom. No, bršljanje bio zguljen s crnih plastičnih cilindara na vrhovima stupova a Norman je znao i zašto: u tim tamnim komuškama bile su kamere koje su pokrivale ulicu na jednu i na drugu stranu. Ako netko sad gleda u monitore u kući, vidi malog crno-bijelog muškarca u bejzbolskoj kapi i tamnim naočalama kako prelazi s ekrana na ekran, zguren i pomalo svinutih koljena tako da bi se nekom površnom promatraču njegovih stotinu devedeset centimetara učinilo osjetno niţima. Još je jedna kamera bila postavljena iznad ulaznih vrata na kojima nije bilo ključanice; od ključeva je bilo lako načiniti duplikate, a po bravi previše lako čeprkati, ako ste vješti sa šiljatim predmetima. Ne, sigurno imaju bravu na karticu ili na brojeve, a moţda i oboje. I naravno, kamere u straţnjem dvorištu. Dok je prolazio pokraj kuće, Norman riskira posljednji pogled u bočno dvorište. Ondje je bio povrtnjak u kojem su dvije kurve u kratkim hlačicama zabadale u tlo duge kolce - vjerojatno za rajčice, pomisli on. Jedna je izgledala kao konobarica u meksičkom restoranu: maslinasta koţa i duga crna kosa svezana u rep. Tijelo kao bomba, izgledala je kao da joj je dvadeset pet godina. Druga je bila mlada, moţda još tinejdţerka, jedna od onih punkerskogrungeovskih grozota kose obojene u dvije različite boje. Lijevo uho bilo joj je pokriveno zavojem. Bila je odjevena u psihodeličnu majicu bez rukava i Norman na lijevom bicepsu ugleda tetovaţu. Vid mu nije bio dovoljno dobar da bi razaznao što je bilo tetovirano, ali je dovoljno dugo bio policajac da bi znao kako je vjerojatno riječ ili o nazivu neke rock grupe ili lošem crteţu lista marihuane. Norman se u mislima ugleda kako juri preko ulice, ne obazirući se na kamere; kako je ščepao Miss Piću s kosom kao u rock zvijezde; kako joj je savio jednu tešku ruku oko vrata i zategao je dok ju nije zaustavio greben njezine čeljusti. "Rose Daniels", rekao bi drugoj, onoj meksičkoj bombi-konobarici crne kose. "Odmah da si je dovela ili ću ovoj banki sperme slomiti vrat kao pileću kost. " To bi bilo divno, ali je bio skoro siguran da Rosie više ne stanuje ovdje. Istraţivanje provedeno u knjiţnici otkrilo mu je da se skoro tri tisuće ţena okoristilo uslugama Kćeri i sestara'otkad su Leo i Jessica Stevenson osnovali tu organizaciju 1974. godine, i da je prosječno vrijeme boravka bilo četiri tjedna. Slali su ih u svijet prilično dobrim ritmom, prenositelj ice i širiteljice zaraza i bolesti, lijepe komarice. Kad bi dozrele, vjerojatno su im umjesto diploma davali vibratore. Ne, Rose je skoro sigurno otišla, obavljati neki bijedno plaćeni posao koji su joj našle njezine prijateljice lezbijke, i vraća se kući navečer u neku sobu punu ţohara koju su joj one također našle. No kučke preko puta sigurno znaju gdje je Rosie - Stevensonova ima njezinu adresu u arhivi a vjerojatno su i one u povrtnjaku već bile u njezinoj rupi na čaju i keksima. One koje nisu, čule su od onih koje su bile, jer su ţene stvorene takvima. Moraš ih ubiti da im začepiš usta. Mlada od vrtlarica, ona s kosom kao u rock zvijezde, uţasno ga prestraši jer podigne glavu, ugleda ga... i mahne mu. U jednom stravičnom trenutku bio je siguran da mu se smije, da se sve smiju, da su poslagane pokraj prozora u Lezbijskom dvorcu i da mu se smiju, inspektoru Normanu Danielsu, koji je uspio uhititi nekoliko najvaţnijih preprodavača droga ali nije znao spriječiti vlastitu ţenu da mu ukrade prokletu bankovnu karticu.

Njegove ruke stisnu se u šake. Saberi se, vrisne njegova inačica Praktično-Razborite. Vjerojatno svima maše! Vjerojatno maše i psima lutalicama! Glupače poput nje to čine! Da. Da, naravno. Norman opusti ruke i zasiječe zrak kratkim uzvratnim pozdravom. Ĉak se uspio i nasmiješiti, što je probudilo bol u mišićima i tetivama - čak i u kosti - u straţnjem dijelu usta. A kad se Miss Pića ponovno posvetila vrtlarenju, smiješak iščezne i on poţuri dok mu je srce snaţno tuklo. Pokuša ponovno razmišljati o svom trenutačnom problemu - kako izolirati jednu od onih gadura (po mogućnosti glavnu gaduru; na taj se način ne bi trebao izloţiti opasnosti da naleti na neku koja ne zna što on mora doznati) i prisiliti je da progovori - ali njegova sposobnost da razborito razmišlja o tom problemu kao da se izgubila, barem zasad. Podigne ruke do obraza i počne masirati zglobove čeljusti. Znao se ozlijediti, ali nikad ovako jako - što je učinio Thumperu? U novinama nije pisalo, ali ta bol u njegovoj čeljusti - i zubima, čak i u zubima - ukazivala je da mu je puno tog učinio. U govnima sam uhvate li me, reče si. Imat će fotografije otisaka koje sam ostavio na njemu. Imat će uzorke moje sline i... ovaj... drugih lučevina koje sam moţda ostavio. Imaju cijeli niz egzotičnih testova, sve testiraju a ja ne znam ni jesam li lučitelj. Da, istina, ali nečega uhvatiti. U Whitestoneu se prijavio pod imenom Alvin Dodd iz New Havena, i ako ga pritisnu, moţe im čak dati i vozačku dozvolu - s fotografijom - kao potvrdu. Ako ovdašnji policajci nazovu policajce u njegovu gradu, oni će im reći da je Norman Daniels tisuću i pol kilometara dalje od srednjeg zapada, da kampira u nacionalnom parku Zion u Utahu na zasluţenom odmoru. Moţda će čak reći ovdašnjim policajcima da ne budu glupi, da je Norman Daniels bona fide zlatni mladić. Neće valjda ispričati priču o Wendy Yarrow... ili hoće? Ne, vjerojatno ne bi. Ali prije ili poslije— No zapravo, njega poslije više ne zanima. Posljednjih dana jedino ga zanima ono prije. Da nađe Rose i ozbiljno porazgovara s njom. Da joj preda dar. Zapravo, njegovu kreditnu karticu. Koju nikad neće izvaditi iz neke kante za otpatke ili lisnice nekakvog nalickanog pederčića. Pobrinut će se da je nikad ne izgubi ili ne baci. Stavit će karticu na neko sigurno mjesto. A to što vidi jedino tamu nakon što... umetne taj posljednji dar... pa, moţda je to blagoslov. Sad kad su se njegove misli vratile bankovnoj kartici, zadrţe se na njoj, kao skoro uvijek u posljednje vrijeme, u snu kao i dok je bio budan. Kao da se taj komad plastike prometnuo u neobičnu zelenu rijeku (Trgovačka umjesto Mississippija) i da je struja njegovih misli potok koji uvire u nju. Sve misli su sad tekle nizbrdo i gubile svoju osobnost slijevajući se u zelenu struju njegove opsjednutosti. Ponovno izroni to prevaţno, preteško pitanje: kako se usudila ? Kako se uopće usudila uzeti karticu ? Da je otišla, pobjegla od njega, to bi moţda i mogao shvatiti, iako ne i oprostiti, iako je znao da će ona morati umrijeti jer ga je tako namagarčila, tako dobro skrivala izdajstvo u svom smrdljivom ţenskom srcu. Ali da se usudila uzeti njegovu karticu, uzeti što je njegovo, poput djeteta koje se prikralo po stabljici graha i ukralo

usnulom divu zlatnu kokoš... Ne shvaćajući što čini, Norman stavi kaţiprst lijeve ruke u usta i počne ga grickati. Javi se bol - prilično snaţna - ali je on ne osjeti; duboko se zamislio. Na vrhu oba kaţiprsta bila je debela naslaga ogrubjele koţe, jer je to grickanje u trenucima stresa bila njegova stara, stara navika, koja je počela u djetinjstvu. Isprva se ta naslaga uspješno opirala, ali kako je on nastavljao razmišljati o kartici, kako je njezina zelena boja tamnjela u njegovim mislima dok se nije pretvorila u skoro crnu boju jele u sumrak (boju jako drukčiju od limunski zelene boje kartice), ona popusti i krv počne teći niz njegovu ruku i preko usana. On zarije zube u prst, uţivajući u boli, meljući meso, kušajući svoju krv, tako slanu i tako gustu, sličnu okusu Thumperove krvi kad je pregrizao tetivu— "Mama? Zašto si striček to radi s rukom?" "Nije vaţno, dođi. " To ga osvijesti. On lijeno pogleda preko ramena, poput čovjeka koji je odspavao poslije ručka, kratkim ali dubokim snom i ugleda mladu ţenu i dječarca od vjerojatno tri godine kako se udaljavaju od njega - tako je brzo vukla dijete za sobom da je on trčkarao a kad se ţena okrenula, Norman shvati da je nasmrt prestrašena. Sto je točno radio? On pogleda u prst i ugleda duboke polukruţnice s obje strane iz kojih je krvarilo. Jednog će si dana odgristi prokleti prst, odgristi i progutati. Ne bi to bilo prvi put da je nešto odgrizao. Ili progutao. No o tome ne valja razmišljati. On izvadi rupčić iz straţnjeg dţepa i omota ga oko krvavog prsta. Tad podigne glavu i osvrne se. Iznenadi se kad shvati da se osjetno smračilo; u nekim su kućama gorjela svjetla. Dokle je stigao? Gdje se točno nalazi? On zaškilji prema tabli s nazivom ulice na uglu idućeg raskriţja i pročita riječi Avenija Dearborn. S njegove desne strane bio je minimarket ispred kojeg je stajao stalak za bicikle a u izlogu natpis SVJEŢE PECIVO. Normanu zakrulji u ţelucu. Shvati da je prvi put pošteno gladan nakon što je sišao iz autobusa Continental Expressa i pojeo hladnu kašicu u kafeteriji na kolodvoru, pojeo je jer bije ona bila pojela. Pojesti nekoliko peciva bilo je što je sad ţelio, jedina stvar na svijetu koju je ţelio... ali ne samo pecivo. Ţelio je svjeţe pecivo, kakvo je njegova majka pekla. Ona je bila debela šlampavica koja se nije prestajala derati, ali je znala kuhati. To se ne moţe poreći. A ona je bila svoja najbolja mušterija. Ne dao Bog da nije svjeţe, pomisli Norman dok se penjao stubama. Unutra ugleda starca kako posluje nešto iza tezge. Momče, ne dao Bog da nije svjeţe, jer u protivnom, jao si ga tebi. Upravo je posegnuo za kvakom kad mu upadne u oči jedan od plakata u izlogu. Bio je ţarkoţute boje pa iako nije mogao znati da je Rosie osobno zalijepila taj letak, osjetio je kako se nešto u njemu pokrenulo prije no što je ugledao riječi Kćeri i sestre. On se nagne pročitati ga, naglo suţenih očiju i silno usredotočen, a udarci srca u grudima se ubrzaju.

DOĐITE I ZAIGRAJTE S NAMA NA PREDIVNOM ETTINGER 'S PIER NA NAŠOJ PROSLAVI VEDROG NEBA I TOPLIH DANA NA 9. GODIŠNJEM PIKNIKU I KONCERTU KĆERI I SESTARA SUBOTA 4. LIPNJA ŠTANDOVI* RUĈNI RAD * IGRE NA SREĆU* IGRE NA VJEŠTINU*RAP DJ ZA DJECU !!!PLUS!!! INDIGO GIRLS, UŢIVO NA KONCERTU, 20:00 SAMOHRANI RODITELJI, ORGANIZIRANO JE ĈUVANJE DJECE! "DOĐITE SAMI, DOĐITE SVI!" PRIHOD JE NAMIJENJEN KĆERIMA I SESTRAMA, KOJE VAS PODSJEĆAJU DA JE NASILJE NAD JEDNOM ŢENOM ZLOĈIN PROTIV SVIH ŢENA Subota, četvrti lipnja. Ova subota. A hoće li i ona biti ondje, njegova Rose skitalica: dabome da će biti, ona i sve njezine nove prijateljice lezbijke. Svaka pička svome jatu leti. Norman prijeđe preko petog reda od dna plakata izgrizenim prstom. Ţarki makovi krvi već su promočili kroz rupčić omotan oko njega. Dođite sami, dođite svi. Tako je pisalo i Norman pomisli da će moţda upravo to i učiniti. 8 ĈETVRTAK UJUTRO, SKORO ĆE POLA DVANAEST. ROSIE OTPIJE GUTLJAJ EVIANA, probućka je po ustima, proguta i ponovno podigne listove. “Ona dolazi, doista; ovog puta njegove se uši nisu igrale skrivača s njim. Peterson je čuo staccato njezinih visokih potpetica kako prolaze predvorjem. Zamišljao ju je s već otvorenom torbicom, kako prekapa po njoj traţeći ključ, zabrinuta zbog vraga koji bi joj mogao doći s leđa, umjesto da brine o onom koji je već čeka u zasjedi. On na brzinu provjeri ima li još noţ, pa navuče najlonsku čarapu preko glave. Kad je njezin ključ zaroštao u bravi, Peterson izvadi noţ i—" "Rez-rez-n?z" Rhoda nestrpljivo zaviče kroz zvučnike. Rosie podigne pogled i pogleda kroz staklenu pregradu. Nije joj se sviđao način

na koji je Curt Hamilton sjedio pokraj kontrolne ploče za DAT i gledao u nju slušalica odloţenih na ključne kosti, ali ono što ju je uzbunilo bila je činjenica da Rhoda puši jednu od svojih uskih cigareta u kontrolnoj sobi, ne obazirući se na znak na zidu na kojem je pisalo ZABRANJENO PLJUGANJE. Rhoda je izgledala kao da joj je jutra navrh glave, ali nije bila jedina. "Rhoda? Jesam li nešto pogriješila?" "Nisi ako nosiš najlonske čarape", reče Rhoda i otrese pepeo u plastičnu šalicu koja je stajala ispred nje na kontrolnoj ploči. "Kad bolje razmislim, nekoliko me muškaraca 'očrpalo' po njima, ali ih ja uglavnom nazivam najlonskim čarapama. " Na trenutak Rosie nije imala pojma o čemu to ona govori, a tad u glavi odvrti posljednjih nekoliko rečenica koje je pročitala i zaječi. "Isuse, Rhoda, oprosti." Curt ponovno prebaci slušalice preko ušiju i pritisne tipku. "Kili AH My Tomorrows, sedamdeset treće ponavljanje—" Rhoda poloţi ruku na njegovu i reče nešto što ispuni Rosien ţeludac ledenom vodom: "Ne trudi se." Tad pogleda kroz staklo, ugleda Rosieno snuţdeno lice i uputi joj blijed ali iskren smiješak. "Sve u redu, Rosie, samo sam odlučila dati pauzu za ručak pola sata ranije. Izađi." Rosie prenaglo ustane i dobrano udari lijevim bedrom u donji dio stola i skoro prevrne plastičnu bocu s vodom. Poţuri iz kabine. Rhoda i Curt su stajali ispred kabine i na trenutak je Rosie bila uvjerena - zapravo je znala - da su razgovarali o njoj. Ako zaista to vjeruješ, Rosie, vjerojatno bi trebala otići na pregled liječniku, oštro progovori Praktično-Razborita. Onima koji pokazuju mrlje od tinte i ispituju o tome kad si počela sjediti na tuti. Rosie najčešće nije hajala za taj glas, ali g a je ovog puta jedva dočekala. "Mogu ja bolje", reče Rhodi. "A i hoću, danas poslije podne. Tako mi Boga." Je li to bila istina? Vraga, nije znala. Ĉitavo je jutro pokušavala uroniti u Kili Ali My Tomorrows kao što je učinila s The Manta Ray, ali bez uspjeha. Počela bi se se spuštati u taj svijet u kojem je Almu St George progonio njezin manijakalni oboţavatelj Peterson a tad bi je izvukao jedan od sinoćnjih glasova: Annin, koji joj govori da je njezina bivšeg supruga, čovjeka koji je Rosie poslao u 'Kćeri i sestre' netko ubio, ili Billov, paničan i zbunjen kako je pita što je, ili, najgori od svih, njezin, kako mu govori da je se okani. D a je se lijepo okani. Curt je potapše po ramenu. "Imaš loš glasovni dan", reče on. "Kao dani kad se kosa ne da počešljati, samo još gore. Cesto to viđamo ovdje u 'Audio Kući Strave', zar ne, Rho?" "Naravno", reče Rhoda ali njezine oči nisu prestajale prelaziti Rosienim licem i Rosie je imala prilično jasnu sliku što Rhoda vidi. Protekle je noći odspavala najviše dva ili tri sata a nije imala šminku koja bi sakrila takvu štetu. A ne bih je znala ni upotrijebiti da je i imam, pomisli ona. Imala je nešto najnuţnije

šminke u srednjoj školi (dobu ţivota, koje li ironije, kad su joj takva pomagala najmanje bila potrebna), ali nakon što se udala za Normana odrekla se svega osim malo pudera i dva ili tri ruţa u najprirodnijim nijansama. Da sam ţelio gledati kurvu, oţenio bih jednu, jednom joj je rekao Norman. Rhoda najvjerojatnije najpozornije zagleda moje oči: crvene vjeđe, krvlju podlivene bjeloočnice, tamni podočnjaci. Nakon što je sinoć ugasila svjetlo, bespomoćno je plakala više od sat vremena, ali se nije plakanjem uspavala - to bi zapravo bio blagoslov. Suze su presušile a ona je ostala leţati u tami, pokušavajući ne misliti a ipak misleći. Kad je prošla ponoć i polako stiglo gluho doba noći, padne joj na um uţasna pomisao: d a je pogriješila što je nazvala Billa, da j e pogriješila kad si je odrekla njegovu utjehu - a vjerojatno i njegovu zaštitu - baš kad ih je očajnički trebala. Zaštita? pomisli ona. Mili Boţe, ta ti je dobra. Znam da ti je Bili drag, dušo, i u tome nema ničeg lošeg, ali budimo realni: Norman bi ga pojeo za doručak. Samo što nije mogla biti sigurna je li Norman u gradu. To je Anna uporno isticala. Peter Slowik pomagao je puno organizacija, a neke nisu bile baš popularne. Moglo mu je nešto drugo priskrbiti nevolje... ili smrt. Samo što je Rosie znala. Njezino je srce znalo. To je bio Norman. Ipak je onaj glas nastavio šaptati dok su se vukli dugi sati. Je li njezino srce znalo? Ili se onaj njezin dio koji nije bio Praktičan i Razborit nego Uzdrhtao i Prestrašen skrivao iza te zamisli? Je li mu Annin poziv posluţio kao izgovor da uguši njezino prijateljstvo s Billom prije no što se uspije razviti? Nije znala, ali je znala d a je pomisao da ga moţda više nikad neće vidjeti čini bijednom... a i uplašenom, kao d a je izgubila neki vaţan kirurški instrument. Bilo je nemoguće da neka osoba tako brzo postane ovisna o drugoj, naravno, ali kad je prošlo jedan sat, pa dva (i tri), ta joj se ideja počela činiti sve manje smiješnom. Ako je takva instant ovisnost nemoguća, zašto osjeća toliku paniku i neobičan umor pri pomisli da ga više nikad neće vidjeti? Kad je naposljetku zaspala, ponovno je sanjala kako se vozi na njegovu motociklu, odjevena u grimiznu tuniku i steţe ga golim bedrima. Kad ju je budilica probudila - prebrzo nakon što je usnula - teško je disala i bila vruća, kao da ima groznicu. "Rosie, dobro ti je?" upita Rhoda. "Da", reče ona. "Samo što..." Ona pogleda u Curtisa, pa u Rhodu. Slegne ramenima i podigne kutove usta u blijedi smiješak. "Samo što... ovaj... prolazim znate kroz loše razdoblje." "Aha", reče Rhoda. Nije izgledala uvjerena. "Pođi s nama u kafić. Utopit ćemo tugu u salati od tunjevine i frapeima od jagoda." "Tako je", reče Curt. "Ja častim." Rosien osmijeh bio je ovaj put malo iskreniji, ali ona odmahne glavom. "Ne danas.

Potrebna mi je dobra šetnja, licem u vjetar. Da otpuše prašinu s mene." "Ne budeš li jela, vjerojatno ćeš se onesvijestiti oko tri sata", reče Rhoda. "Umlatit ću salatu. Obećaj em." Rosie je već krenula prema starom škripavom dizalu. "Pojedem li više od tog, štucanjem ću upropastiti nekoliko inače dobrih ponavljanja." "Danas se ne bi primijetila razlika", reče Rhoda. "U dvanaest i petnaest, moţe?" "Moţe", reče ona ali dok se dizalo tegobno spuštalo niz četiri kata u predvorje, Rhodin posljednji komentar ječao joj je u glavi: Danas se ne bi primijetila razlika. A što ako poslije podne ne bude nimalo bolja? Sto ako sa sedamdeset trećeg ponavljanja stignu do osamdesetog pa do stotinu i ne znam kojeg? Sto ako joj gospodin Lefferts, kad se sutra sastane s njim, umjesto ugovora odluči dati otkaz? Sto tad? U njoj naglo nabuja mrţnja prema Normanu. Udari je posred čela poput tupog, teškog predmeta - drţača za vrata, primjerice, ili tupog kraja stare, zahrđale sjekire. Ĉak i da Norman nije ubio gospodina Slowika, čak ako je Norman još u onoj drugoj vremenskoj zoni, on je ipak slijedi, baš kao što Peterson slijedi jadnu prestrašenu Almu St. George. Slijedi jeu glavi. Dizalo se smiri i vrata se otvore. Rosie zakorači u predvorje. Muškarac koji je stajao blizu plana zgrade okrene se prema njoj, lica puna nade i iščekivanja. Izraz lica zbog kojeg je izgledao mlađe no ikad... skoro kao tinejdţer. "Bok, Rosie", reče Bili. 9 ONA OSJETI IZNENADAN I ZAPANJUJUĆE SNAŢAN PORIV DA POBJEGNE, DA TO učini prije no što on primijeti kako ju je smeo, a tad on upre pogled svojih očiju u njezine, pogledi im se sretnu, i bijeg više nije bio moguć. Zaboravila je očaravajući zeleni preljev tih očiju, poput sunčanih zraka uhvaćenih u plićaku. Umjesto da je potrčala prema vratima predvorja, ona mu polako priđe, istodobno uplašena i sretna. No najjače je osjećala silno olakšanje. "Rekla sam ti da me se kloniš." Ĉula je drhtanje svog glasa. On posegne za njezinom rukom. Bila je sigurna da mu ne bi trebala dopustiti da j e uzme, ali nije to mogla spriječiti... kao što nije mogla spriječiti da se njezina zarobljena ruka okrene u njegovu stisku tako da se mogla sklopiti oko njegovih dugih prstiju. "Znam da jesi", reče on jednostavno, "ali Rosie, ja to ne mogu." To je uplaši i ona mu pusti ruku. Nesigurno je proučavala njegovo lice. Nikad joj

se nije dogodilo nešto poput ovog, nikad, i nije znala kako reagirati ili se ponašati. On raširi ruke. Vjerojatno je to bio pokret kojim je ţelio potcrtati i istaknuti svoju bespomoćnost, ali je to bilo dovoljno njezinu umornu, čeţnjivu srcu; ono odbaci sve čistunske obzire svog uma i preuzme kontrolu. Poput mjesečarke, Rosie korakne u prostor omeđen njegovim rukama, a kad su se one sklopile oko nje, ona pritisne lice o njegovo rame i zatvori oči. A kad su joj njegove ruke dodirnule kosu, koju jutros nije isplela u pletenicu pa joj je slobodno padala preko ramena, obuzme je čudan i prelijep osjećaj: kao da se maločas probudila. Kao d a j e snivala, ne samo sad, kad je ušla u okruţenje njegovih ruku, ne samo jutros nakon što ju je budilica svojom drekom prenula iz njezina motociklističkog sna, nego godinama, kao Snjeguljica nakon jabuke. Ali sad je ponovno bila budna, potpuno rasanjena i gledala oko sebe očima koje su tek počele gledati. "Drago m i je da si došao", reče ona. 10 POLAKO SU HODALI PREMA ISTOKU DUŢ LAKE DRIVEA, U JAK, TOPLI VJETAR. Kad ju je zagrlio, ona mu uputi lagani smiješak. U tom su trenutku bili pet kilometara zapadno od jezera, ali se Rosie osjećala kao da bi mogla pješačiti do jezera samo kad bi je on drţao tako zagrljenu. Do jezera a moţda i preko njega, koračala bi mimo s krijeste jednog vala do drugog. "Zašto se smiješiš?" upita je on. "Ni zbog čega", reče ona. "Smiješi mi se, i gotovo." "Zaista ti je drago da sam došao?" "Da. Nisam noćas puno spavala. Neprestano sam mislila kako sam pogriješila. Mislim da sam doista pogriješila, ali... Bili?" "Slušam." "Učinila sam to jer osjećam za tebe više no što sam mislila da ću ikad u ţivotu osjećati za nekog muškarca a sve se dogodilo tako brzo... luda sam što ti to govorim." On je nakratko privuče k sebi i stisne. "Nisi luda." "Nazvala sam te i rekla ti da me se kloniš jer se nešto događa - moţda događa - i nisam ţeljela da stradaš. Ni za što na svijetu. I još to ne ţelim." "Riječ je o Normanu, zar ne? Kao Norman Bates. Ipak te došao potraţiti." "Srce mi kaţe da jest", reče Rosie, jako paţljivo, "i moji ţivci kaţu da jest, ali nisam sigurna da bih trebala vjerovati svom srcu - tako je dugo bilo prestrašeno - a moji ţivci... moji su ţivci jednostavno uništeni." Ona pogleda na sat, pa u kiosk za prodaju hrenovki u pecivu na uglu ispred njih. Na obliţnjem uskom travnjaku bilo je klupa i tajnice su na njima jele svoj ručak. "Bi li kupio jednoj dami hrenovku u pecivu od pola metra s kiselim kupusom?"

upita ona. Mogućnost poslijepodnevnog podrigivanja sad joj se učini najnevaţnijom stvari na svijetu. "Nisam ih jela od djetinjstva." "Mislim da bi se to moglo srediti." "Moţemo sjesti na jednu od onih klupa a ja ću ti ispričati o Normanu, kao u Normanu Batesu. A tad ti moţeš odlučiti hoćeš li ostati sa mnom ili nećeš. Ako zaključiš da nećeš, razumjet ću—" "Rosie, neću—" "Nemoj to govoriti. Ne dok ti ne ispričam o njemu. A i pojedi nešto prije no što počnem jer ćeš izgubiti volju za jelom." 11 POSLIJE PET MINUTA ON PRIĐE KLUPI NA KOJOJ JE ONA SJEDILA. OPREZNO JE nosio pladanj na kojem su bile dvije polmetarske hrenovke u pecivu i dvije papirnate čaše limunade. Ona uzme hrenovku i čašu, odloţi piće pokraj sebe na klupu, pa ga pogleda ozbiljno. "Trebao bi me prestati častiti. Počinjem se osjećati poput siročeta s UNICEF-ovih plakata." "Volim te častiti", reče on. "Premršava si, Rosie." Norman to ne bi rekao, pomisli ona, ali to nije bila primjedba na mjestu, s obzirom na okolnosti. Nije bila sigurna koja bi primjedba bila na mjestu i počne razmišljati o polovično duhovitim odgovorima koje su izbacivali likovi u televizijskim serijalima kao što je Melrose Place. Sad bi joj i te kako dobro došlo malo tih dosjetki. Baš sam glupa, zaboravila sam povesti svog scenarista, pomisli ona. Umjesto da je progovorila, ona se zagleda u hrenovku s kiselim kupusom i počne prstom bosti pecivo, naborana čela i stisnutih usta, kao da je to neki tajanstven pretprobavni obred koji se u njezinoj Obitelji naraštajima prenosi s koljena na koljeno, majka kćeri. "Rosie, pričaj mi o Normanu." "U redu. Samo dopusti da razmislim kako da počnem." Ona odgrize komad hrenovke, uţivajući u peckanju kiselog kupusa na jeziku, pa popije gutljaj limunade. Moţda Bili više neće htjeti imati posla s njom kad završi svoju priču, moţda će osjećati samo uţas i gađenje za ţenu koja je tolike godine mogla ţivjeti sa stvorenjem poput Normana, ali je bilo prekasno brinuti zbog takvih stvari. Ona otvori usta i počne govoriti. Glas joj zazvuči prilično mimo i to je umiri. Počne s pričom o petnaestogodišnjakinji koja se osjećala prelijepom s ruţičastom vrpcom u kosi i kako je ta djevojka jedne večeri otišla na školsku bejzbolsku utakmicu samo zato što je sastanak 'Udruge budućih domaćica' otkazan u posljednji trenutak a ona nije znala kako bi utukla dva sata dok otac ne dođe po nju. A moţda je, reče ona, ţeljela da ljudi vide kako lijepo izgleda, s tom vrpcom, a školska je knjiţnica bila prazna. Neki dječak u koţnoj jakni sjedne pokraj nje na tribinama, razvijen dječak širokih ramena, učenik četvrtog razreda, koji bi bio na terenu, trčao

gore-dolje s ostalim članovima momčadi, da u prosincu nije bio izbačen iz momčadi zbog tučnjave. Ona nastavi, slušajući kako se iz njezinih usta izlijevaju rečenice za koje je bila uvjerena da će ih neispričane ponijeti sa sobom u grob. Ne ono o teniskom reketu, to će zaista ponijeti sa sobom u grob, nego ono kako ju je Norman ugrizao na medenom mjesecu i kako se pokušala uvjeriti da je riječ o ugrizu iz strasti i o pobačaju kojem je Norman pripomogao i o bitnim razlikama između bubotaka po licu i bubotaka po leđima. "I zato moram često na zahod", reče ona, oborena pogleda, smiješeći se nervozno svojim rukama, "ali se stanje popravlja." Ispriča mu o tome kako joj je, odmah na početku braka, Norman upaljačem palio noţne prste ili jagodice prstiju na ruci; najsmješnije je bilo to, da je ta metoda mučenja prestala kad je Norman prestao pušiti. Ispriča mu kako se jedne večeri Norman vratio s posla, sjeo pred televizor i bez riječi odgledao vijesti, drţeći večeru u krilu ali nije jeo; kako je odloţio tanjur kad je Dan Rather završio i kako ju je počeo bosti vrhom olovke koja je leţala na stolu pokraj kauča. Bockao ju je dovoljno jako da je zaboli i na koţi joj ostavi crne točkice poput madeţa, ali ne toliko jako da joj poteče krv. Ispriča Billu kako je bilo dana kad ju je Norman jače ozlijedio, ali d a je nikad nije tako prestrašio. Uglavnom zbog toga jer je šutio. Kad je pokušala razgovarati s njim, doznati što se dogodilo, nije ţelio odgovoriti. Samo je nastavio hodati za njom kako je ona uzmicala (nije ţeljela trčati; to bi vjerojatno bilo kao nadolijevati ulje na vatru); nije odgovarao na njezina pitanja i nije se obazirao na njezine ispruţene ruke raširenih prstiju. Nastavio ju je olovkom bosti po rukama, ramenima i prsima - imala je na sebi bodi s blagim okruglim izrezom oko vrata - i ispuštati pritom prigušene dahtave zvukove svaki put kad bi se nenaoštreni vrh zabio u njezinu koţu; Fui Fui Fui! Naposljetku ju je stjerao u kut, koljena priljubljenih na prsa a ruku isprepletenih na potiljku, a on je klečao ispred nje, ozbiljna, gotovo pomnjiva lica, i nastavio je bosti olovkom i ispuštati te zvukove. Reče Billu kako je bila uvjerena da će je ubiti, da će biti jedina ţena u povijest koja će biti izbodena nasmrt olovkom 2B... i kako se sjeća d a j e ponavljala u sebi da ne smije vikati jer će je čuti susjedi a ona nije ţeljela d a je takvu zateknu. Ne ţivu. Bila bi to prevelika sramota. A tad, kad se pribliţila točki u kojoj je znala da će početi vikati i protiv svoje volje, Norman ode u kupaonicu i zatvori vrata za sobom. Dugo se zadrţao ondje i tad je pomislila na bijeg - ali je bila noć, a on je bio u kući. Da je izašao i nije ju zatekao, reče ona, potrčao bi za njom, uhvatio je i ubio, znala je. "Slomio bi mi vrat kao prsnu kost u pileta", reče ona Billu ne podigavši pogled. No obećala si je da će otići; učinit će to čim joj idući put učini nešto. Ali poslije te večeri dugo je drţao prste podalje od nje. Moţda i pet mjeseci. A kad ju je jednog dana ipak ponovno napao, nije učinio ništa iznimno strašno pa je pomislila da će, ako je podnijela ono bockanje olovkom, podnijeti i nekoliko udaraca. Tako je razmišljala do 1985. kad se situacija naglo pogoršala. Ispričala mu je kako je Norman te godine bio zastrašujuć, zbog problema s Wendy Yarrow.