za svagda. Obojila ju je u kurvinsko plavu, kao da misli da je Sharon Stone ili moţda Madonna. On se zagleda u dimnu Rose kako odlazi iz mrtvog vrta i pribliţava se potoku tako tamnom da je sličio više tinti nego vodi. Ona prijeđe preko njega po stazi od kamenja, raširenih ruku zbog ravnoteţe i on shvati da u jednoj ruci drţi mokru, zguţvanu krpu. Normanu je izgledala kao spavaćica i on pomisli: Zašto je ne odjeneš, besramnice? Ili očekuješ svog dečka da dođe i da ti precvika kartu? To bih volio vidjeti. Doista bih. Reći ću ti nešto - uhvatim li te da se samo drţiš za ruku s nekim tipom kad te naposljetku uhvatim, policajci će naći njegov usrani miš kako mu viri iz šupka poput rođendanske svjećice. No nitko ne dođe - barem ne u snu. Rose iznad njegova kreveta, dimna Rose, ode niz stazu kroz gaj stabala koja su izgledala mrtva kao... pa kao Peter Slowik Naposljetku ona stigne na čistinu na kojoj je stajalo stablo koje je izgledalo ţivo. Ona klekne, pokupi pregršt sjemenki i zamota ih u nešto što je izgledalo kao drugi komad spavaćice. Potom ustane, ode do stuba u blizini stabla (u snovima nikad ne znaš kakva zajebancija slijedi) i iščezne niz njih. Ĉekao je da se vrati kad osjeti neku nazočnost iza svojih leđa, nešto hladno i studeno poput propuha iz otvorene hladnjače za meso. Kao policajac imao je posla s mnogim prilično jezivim ljudima - vjerojatno najjeziviji s kojima su on i Harley Bissington povremeno imali posla bili su ovisnici o PCP-u40 - i nakon stanovitog vremena razviješ osjećaj za njihovu nazočnost. Norman je to sad osjećao. Netko mu je prilazio s leda i ni na trenutak nije posumnjao da je riječ o nekom opasnom. "Vraćam milo za drago", šapne ţenski glas. Bio je to umilan glas i mekan, ali i uţasavajući. U njemu nije bilo razuma. "I dobro je da je tako, gaduro ", reče Norman u snu. "Pokušaš li meni vratiti milo za drago promijenit ću ti lični opis, jebemti. " Ona vrisne, zvuk koji kao da je prodro ravno u središte njegove glave a da nije prošao kroz njegove uši i on osjeti kako je ona srnula na njega ispruţenih ruku. On duboko udahne i rasprši dim. Ţena iščezne. Norman osjeti kako je otišla. Nakratko je postojala jedino tama u kojoj je on spokojno lebdio, nedirnut strahovima i ţeljama koje su ga progonile na javi. Probudi se u deset i deset u petak ujutro i svrne pogled s ure pokraj kreveta na strop hotelske sobe, skoro očekujući da će ugledati sablasne obrise kako se miču kroz raspadajući plast dima cigareta. Naravno, nije bilo obrisa, ni sablasnih, nikakvih. A ni dima, kad je već riječ o tome - tek ustajali miris Pali Malla, in hoc signo vinces41. Bio je tu samo detektiv Norman Daniels, koji leţi na znojavom krevetu koji miriše na duhan i staru cugu. U ustima je imao okus kao da je sinoćnju večer proveo sišući vrh svjeţe ulaštene kordovanske cipele, a lijeva ga je ruka jebala. On otvori šaku i ugleda sjajni mjehur na sredini dlana. Zagleda se u nj, dok su golubi lepršali i gugutali jedan drugome na izmetom ukoričenom izbojku koji je prolazio pokraj njegova prozora. Naposljetku se prisjeti kako sije načinio mjehur cigaretom pa kimne glavom. Učinio je to jučer navečer jer nije mogao zamisliti Rosie kolikogod se trudio... a tad je, kao nadoknadu, čitave noći sanjao o njoj lude snove. 40 Kratica odphencydidine hydrochloride; anestetik koji se daje ţivotinjama a neki ga ljudi upotrebljavaju kao halucinogenu drogu. 41 U ovom ćeš znaku pobijediti (lat.).
Poloţi dva prsta sa svake strane mjehura i stisne, polako pojačavajući pritisak dok mjehur nije puknuo. Obriše ruku o plahtu, uţivajući u valovima ţestoke boli. Leţao je i gledao u svoju ruku - gledao je kako u njoj kucka - otprilike minutu. Tad posegne ispod kreveta za svojom putnom torbom. Na dnu je bila limenka Sucreta42, a u njoj desetak različitih pilula. Nekoliko je bilo stimulativnih, no većina je bila usporavajućih. U pravilu, Norman je znao da moţe ustati bez farmakološke pomoći; no problem je ponekad bio u tome kako zaspati. Uzme percodan i zalije ga malim gutljajem viskija, pa ponovno legne, pogleda u strop i ponovno počne pušiti cigaretu za cigaretom, gaseći ih u prepunoj pepeljari kad bi bile na izmaku. Ovog puta nije mislio na Rose, barem ne u prvom planu; ovaj je put razmišljao o vrtnoj zabavi, onoj koju priređuju njezine nove prijateljice. Odrţat će se na Ettinger's Pieru, i ono što je vidio nije bilo ohrabrujuće. Pier je bio velik - kombinacija plaţe, odmorišta za izletnike izabavišta -pa nije vidio načina na koji bi uspio patrolirati njime a da bude iole siguran da će je vidjeti na dolasku ili odlasku. Da ima šestero ljudi (mogla bi i četiri, kad bi znali svoj posao), osjećao bi se drukčije, ali je bio sam. Bila su tri ulaza (pod pretpostavkom da Rose ne stigne čamcem) i teško da bi mogao motriti na sva tri istodobno. To je značilo da će se morati ubaciti među ljude a ubaciti se među ljude moglo bi biti zaguljeno. Bilo bi lijepo kad bi mogao vjerovati da će Rose sutra biti jedina koja će ga prepoznati, no kad bi ţelje bile svinje, slanine nikad ne bi nestalo s polica. Morao je pretpostaviti da će ga traţiti a morao je pretpostaviti i da su ţene dobile njegove fotografije od neke od svojih posestrimskih grupa iz njegova grada. Nije bio siguran koja riječ počinje slovom x, ali je počeo vjerovati da prva dva slova u riječi fax što je umjesto Frka Apsolutna. To je bio samo dio problema. Drugi je dio bilo njegovo osobno uvjerenje, potvrđeno više nego jednim gorkim iskustvom, da je maskiranje recept za propast u ovakvim situacijama. Jedini brţi, sigurniji put u propast na terenu, iako silno popularan, vjerojatno je ozvučiti se, pri čemu se moţe izgubiti sve što se postiglo u šest mjeseci praćenja i zamki ako neki klinac kojim slučajem upravlja čamcem ili autićem na daljinsko upravljanje u blizini mjesta na kojem si namjeravao umlatiti nekog govnara. U redu, pomisli on. Ne ţivčani zbog toga. Sjeti se što je običavao govoriti stari Whitey Slater - stanje je onakvo kakvo jest. Jedino je pitanje kako ćeš se izvući iz njega. I da nisi pomislio odgađati. Njihova prokleta zabava je za manje od dvadeset četiri sata, i ako je ondje ne nađeš, mogao bi je loviti do Boţića i ne naći je. Ako kojim slučajem nisi primijetio, ovo je veliki grad. On ustane, uđe u kupaonicu i otušira se. Ruku s mjehurom gurne kroz plastični zastor. Odjene izblijedjele traperice i zelenu košulju neodređene boje, navuče svoju kapu s natpisom CHISOX, gurne jeftine naočale u dţep od košulje, zasad. Siđe dizalom u predvorje i ode do kioska kupiti novine i kutiju hansaplasta. Dok je čekao glupana iza tezge da izračuna koliko mu treba vratiti, on pogleda preko ramena kroz staklo na straţnjem dijelu udubljenja za tisak Vidio je dizala za poslugu kroz to staklo, i dok je gledao, jedno se od njih otvori. Izađu tri sobarice brbljajući se i smijući se. Nosile su torbice i Norman zaključi da su krenule na ručak. 42 Vrsta prsnih karamela.
Već je vidio onu u sredini - vitka, zgodna, pahuljasta plava kosa - negdje. U idućem se trenutku sjeti. Onog dana kad je išao pogledati 'Kćeri i sestre'. Ta je plavuša nakratko hodala pokraj njega. Crvene hlače. Slatko dupence. "Izvolite, gospodine ", reče prodavač. Norman gume sitniš u dţep i ne pogledavši ga. Kao što nije ni pogledao u trojac sobarica dok je prolazio nekoliko centimetara od njih, pa čak ni u onu sa slatkim dupetom. Automatski ju je provjerio u svojoj memoriji, i to je bilo sve - bio je to refleks policajca, koljeno koje se trznulo samo od sebe. Njegova svijest usredotočila se na jedno, i jedino na to: najbolji način na koji bi on sutra ugledao Rose a da ona ne ugleda njega. Uputio se niz hodnik prema izlaznim vratima kad začuje dvije riječi za koje mu se isprva učinilo da su izašle iz njegove glave: Ettinger's Pier. Njegovi krupni koraci izgube ritam, srce mu se ubaci u petu brzinu a u mjehuru na ruci počne ţestoko kuckati. Samo jedan preskočen korak i ništa više - malo krzmanje, a tad nastavi put prema vratima spuštene glave. Tko bi ga pogledao mogao bi pomisliti da je osjetio kratki grč u mišićima koljena ili lista, ništa više od toga, i to je bilo dobro. Nije se usudio krzmati, u tome je bio problem. Ako je ţena koja je izgovorila te riječi jedna od pički iz njihova kluba u Aveniji Durham, mogla bi ga prepoznati bude li privlačio pozornost na sebe... moţda ga je već prepoznala, ako je te čarobne riječi izgovorila ona slatkica pokraj koje je neki dan prelazio ulicu. Znao je da je to malo vjerojatno - kao policajac iz osobnog je iskustva znao da većina civilnog pučanstva zapanjujuće ništa ne primjećuje, da ti pamet stane - no s vremena na vrijeme to bi se ipak dogodilo. Ubojice i otmičari i pljačkaši banaka koji su izmicali zakonu dovoljno dugo da se nađu na FBI-evu popisu deset najtraţenijih ljudi, odjedanput bi se našli ponovno iza brave, a onamo bi ih smjestio neki prodavač iz prodavaonice 7-Eleven43 koji čita True Detective III neka ţenska iz prometne policije koja gleda sve televizijske serijale o stvarnom ţivotu policajaca. Nije se usudio stati, ali— —ali je morao stati. Norman iznebuha klekne ulijevo od izlaznih vrata leđima okrenut ţenama. Spustio je glavu i pretvarao se da veţe cipelu. "—bit će mi ţao propustiti koncert, ali ako ţelim taj automobil, ne mogu ne—" One izađu kroz vrata, ali to što je Norman čuo uvjerilo ga: ta je ţena govorila o onoj vrtnoj zabavi, zabavi i koncertu koji će zaokruţiti dan, a koji će odrţati nekakva grupa s nazivom Indian Girls, vjerojatno lezbe. Znači, postoji mogućnost da ta ţena poznaje Rosie. Ne velika mogućnost -puno ljudi koji si nisu kao dva oka u glavi s onima iz 'Kćeri i sestara' doći će sutra na Ettinger's Pier-ali je ipak nekakva mogućnost. A Norman je bio čovjek koji je usrdno vjerovao u prevrtljivi prst sudbine. No problem je bio u tome da još nije znao koja je od njih tri izrekla one riječi. Daj Boţe da je Blondie, pomoli se on dok je brzo ustao i izašao kroz vrata. Daj Boţe da je Blondie plavih očiju i slatke straţnjice. Boţe, neka bude ona, moţe? Naravno, bilo je opasno slijediti ih - nikad se ne zna kad bi jedna od njih mogla lijeno baciti pogled oko sebe i osvojiti super jackpot u igri prepoznavanja lica - ali u ovom trenutku nije mogao učiniti ništa drugo. Lijeno se vukao za njima, glave nehajno okrenute u stranu, 43 Lanac trgovina s kućnim potrepštinama, malo skuplji od drugih trgovina, ali s duljim radnim vremenom.
kao da mu je krama u izlozima pokraj kojih je prolazio od ţivotne vaţnosti. "Kako danas napredujete s jastučnicama?" bačva crijeva koja je hodala u sredini upita druge dvije. "Jednom u ţivotu su sve na broju ", reče starija ţena koja je hodala s vanjske strane. "A kod tebe, Pam?" "Još ih nisam prebrojala, to me dotuče ", odgovori Blondie i one se sve nasmiju - tim visokim, hihotavim zvucima koji bi u Normana uvijek izazvali osjećaj kao da mu plombe pucaju u zubima. On se odmah zaustavi, zagleda u izlog trgovine sportske opreme i dopusti sobaricama da odmaknu. Bila je to ona -uto nije bilo sumnje. Blondie je izgovorila čarobne riječi Ettinger's Pier. Moţda to mijenja sve, moţda ne mijenja ništa. Sad je bio odveć uzbuđen da bi mogao zaključivati. U svakom slučaju, bila je to izvanredna sreća - čudo, slučajnost, prekretnica kakvoj se uvijek nadaš kad radiš na nekom teškom, ali izazovnom slučaju, prekretnica kakva se događa puno češće no što bi itko mogao povjerovati. Zasad će to pohraniti u mozgu i nastaviti s planom A. Neće se uopće ni raspitivati o Blondie kad se vrati u hotel, barem ne zasad. Znao je da se zove Pam, a to je već puno za početak. Norman ode do autobusne postaje, pričeka petnaest minuta da stigne autobus za zračnu luku pa uskoči u nj. Voţnja je bila duga; terminal je bio na kraju grada. Kad se naposljetku iskrcao ispred Terminala A, navuče tamne naočale, prijeđe ulicu i krene prema parkiralištu bez vremenskog ograničenja. Prvi automobil u koji je pokušao provaliti bio je ondje tako dugo da je akumulator crknuo. Drugi, Ford Tempo neodređene boje i oblika, odmah se upali. Norman reče muškarcu u naplatnoj kućici da je bio u Dallasu tri tjedna i da je izgubio potvrdu. Uvijek ih gubi, reče. Gubi i potvrde za rublje, a kad ode podići fotografije u fotostudio uvijek mora pokazivati vozačku dozvolu. Muškarac u naplatnoj kućici nije prestajao kimati glavom kao što ljudi čine kad slušaju dosadnu priču koju su već čuli deset tisuća puta. Kad mu je Norman skrušeno ponudio dodatnih deset dolara u zamjenu za potvrdu, muškarac u kućici malo ţivne. Novac nestane. Norman Daniels odveze se iz parkirališta u skoro istom trenutku u kojem je Robbie Lefferts ponudio njegovoj odbjegloj ţeni ono što je on nazvao 'solidnijim poslovnim aranţmanom '. Tri kilometra niţe, Norman se sparkira iza izubijanog Le Sabrea i zamijeni tablice. Poslije još tri kilometra, zaustavi se ispred praonice automobila. Okladio se sa sobom da će Tempo biti tamno-plav, ali je izgubio okladu. Bio je zelen. Nije to smatrao vaţnim - muškarac u naplatnoj kućici skinuo je pogled sa svog malog crno-bijelog televizora kad mu je deset dolara osvanulo pod nosom - ali je bolje igrati na sigurno. Povećava osjećaj lagode. Norman upali radio i nađe postaju sa starim pjesmama. Pjevala je Shirley Ellis i on zapjeva zajedno s njom dok je Shirley davala naputke: "If the first two letters are ever the same I Drop them both and say the name I Like Barry-Barry, drop the B, oh-Arry ! That's the only rule that is contrary. "44 Norman shvati da zna svaku riječ te glupe stare pjesme. Kakav je to svijet u kojem se ne moţeš sjetiti kvadratne jednadţbe ili konjugacije francuskog 44 Ako su dva prva slova ista/ispusti oba i izgovori ime/recimo Barry-Barry, ispusti B, oh-Arry/jedina iznimka tom pravilu.
glagola avoir dvije godine nakon što izađeš iz srednje škole, ali na pragu četrdesete još se sjećaš Nick-Nick-bo-bik, banana-fana-fo-fik, fi-fi-mo-mik, Nick? Pa kakav ti je to svijet? Onaj koji mi izmiče, smireno pomisli Norman, i zaista, činilo se da je to istina. Kao u onim filmovima znanstvene fantastike u kojima astronauti gledaju kako se Zemlja brzo smanjuje na njihovim monitorima, najprije u kuglu, pa novčić, pa sićušnu uţarenu točkicu, pa je nestane. Tako je sad bilo u njegovoj glavi - svemirski brod koji je krenuo na petogodišnju misiju da istraţi nove svjetove i ode gdje čovjek nije prije bio. Svemirski brod Norman, pribliţava se brzini svjetlosti. Shirley Ellis završi s pjesmom i počne nešto od Beatlesa. Norman okrene gumb za jačinu tona tako jako da ga je slomio. Danas nije ţelio slušati nikakvo hipi-čipi sranje kao što je 'Hey Jude '. Bio je još tri kilometra od mjesta gdje počinje grad kad ugleda trgovinu s nazivom 'Vojnički logor'. VOJNE ZALIHE KAKVIH NEMA! pisalo je na natpisu na pročelju i iz nekog razloga on zbog tog prasne u smijeh. Pomisli da je to na neki način najneobičniji slogan koji je vidio u ţivotu; činilo se da znači nešto, ali je bilo nemoguće reći točno što. Natpis ionako nije vaţan. U trgovini se vjerojatno mogla nabaviti stvar koju je traţio, a tako je i bilo. Iznad srednjeg prolaza stajao je veliki platneni natpis UVIJEK SPRIJEĈI, NIKAD NE LIJEĈI. Norman pregleda tri različite vrste 'plina za omamljivanje ' punjenja sa suzavcem, izbor nindţa šurikena (savršeno oruţje za kućnu obranu ako te napadne slijepi paralitik), plinski revolveri koji su ispaljivali gumene metke, praćke, bokseri obični i sa šiljcima, toljage i bole, bičevi i zviţdaljke. Na polovici prolaza stajala je staklena vitrina u kojoj se nalazio po Normanovu mišljenju jedini zaista koristan predmet u trgovini 'Vojnički logor'. Za šezdeset tri dolara i pedeset centi on kupi šoker koji bi, kad bi se pritisnulo okidač, proizveo snaţan (iako vjerojatno ne jačine 90.000 volti kako je obećavala naljepnica) strujni udar između svoje dvije čelične šipke. Norman je to oruţje smatrao jednako opasnim kao i malokalibarski revolver, a najbolje je bilo to što se nije morao nigdje potpisati da bi ga kupio. "Oete deevolnu baeriu uto?" upita prodavač, mladić glave u obliku metka sa zečjom usnicom. Nosio je na sebi pamučnu majicu na kojoj je pisalo BOLJE IMATI ORUŢJE I NE TREBATI GA NEGO GA TREBATI A NEMATI. Normanu je izgledao kao čovjek kojemu su roditelji moţda krvni srodnici. "Je na to adi - deevoli. " Norman shvati što mladić sa zečjom usnicom pokušava reći i kimne glavom. "Dajte mi dvije ", reče on. "Kad je bal, nek je bal. " Mladić se nasmije kao da je to najsmješnija rečenica koju je ikad čuo, smješnija čak i od Vojne zalihe kakvih nema!, a tad se sagne, izvadi dvije baterije od devet volti ispod tezge i poloţi ih pokraj Normanova Omega šokera. "Tealo bi bit doa!" reče mladić pa se ponovno nasmije. Prođe jedan trenutak a tad Norman i ovo shvati pa se nasmije zajedno s Mladim gospodinom Zečjom usnom. Poslije je shvatio da je to bio trenutak u kojem je dostigao brzinu svjetlosti i sve su se zvijezde
pretvorile u crte. Punom snagom naprijed, gospodine Sulu - ovaj put proći ćemo daleko izvan domašaja Klingonskog carstva. Odveze ukradeni Tempo natrag u grad, u četvrt u kojem su nasmiješene manekenke s reklama za cigarete bile crnkinje a ne bjelkinje, nade brijačnicu s draţesnim nazivom 'Šišaj me polako '. On uđe i zatekne mladog crnca šarmerskih brčića kako sjedi u starinskom brijačkom stolcu. Na glavi je imao slušalice od walkmana a u krilu primjerak časopisa Jet45. "Što hoćete?" upita crni brijač. Vjerojatno se obrecnuo jače no što bi se obrecnuo na crnca, ali nije to učinio neuljudno. Prema ovakvom se tipu ne ponašaš neuljudno ako nemaš jako dobar razlog, posebice kad si sam u brijačnici. Bio je visok najmanje metar osamdeset pet centimetara, imao široka ramena i snaţne, mišićave noge. A i mirisao je kao policajac. Iznad zrcala visjele su fotografije Michaela Jordana, Charlesa Barkleya i Jalena Rosea. Jordan je bio odjeven u bejzbolski dres Birmingham Baronsa. Iznad njegove slike stajao je komadić papira na kojem je štampanim slovima pisalo NEKADAŠNJI I BUDUĆI BULL. Norman pokaţe prstom. "Ošišajte me tako ", reče on. Crni se brijač oprezno zagleda u Normana, kao da najprije provjerava da nije pijan ili drogiran a zatim da se ne šali. Ovo drugo je bilo teţe nego ono prvo. "O čemu ti to, brate? Ţeliš li reći da hoćeš na nulericu?" "Upravo tako ", Norman prođe rukom kroz kosu, gustu i crnu, u kojoj su tek nedavno počele nicati sjedine na sljepoočicama. Nije bila osobito kratka ni osobito duga. Nosio je jednaku duljinu skoro dvadeset godina. Pogleda se u zrcalo, pokušavajući zamisliti kako će izgledati, ćelav kao Michael Jordan, samo bijel. Nije mu uspjelo. Bude li sreće, to neće uspjeti ni Rose ni njezinim novim prijateljicama. "Siguran si?" Odjedanput Normana obuzme skoro mučna ţelja da udarcem u glavu obori ovog mladića na pod, klekne mu na prsni koš, sagne se i odgrize mu gornju usnicu, šarmerski brk i sve. A pretpostavljao je i da zna zašto. Sličio je onom nezaboravnom kurcoljupcu, Ramonu Sandersu. Onom koji se pokušao okoristiti karticom koju je ukrala ona njegova gadura od ţene. Oh, brijaču, pomisli Norman. Oh brijaču, tako si blizu da postaneš zalazeće sunce. Postavi još jedno pitanje, reci mi u lice još jednu krivu riječ, i samo će to ostati od tebe. A ne mogu ti ništa reći; ne bih te mogao upozoriti čak ni kad bih ţelio, jer je moj glas fitilj koji mi je potreban. Tako, eto, stoji stvar, pa prijeđimo na stvar. Brijač se još jednom dugo, pomnjivo zagleda u nj. Norman je ostao stajati na mjestu i dopustio mu to. Sad se osjećao smireno. Što se dogodi, dogodit će se. Sve je u rukama tog crnog jopća. "Dobro, vjerojatno jesi", naposljetku će brijač. Glas mu je bio blag i razoruţavajući. Norman opusti desnu ruku, koju je zabio duboko u dţep i njome čvrsto stiskao ručku šokera. Brijač odloţi časopis na tezgu pokraj svojih bočica tonika i kolonjske vode (ondje je bila i mala mjedena pločica na kojoj je pisalo SAMUEL LOWE), pa ustane i otrese plastičnu pregaču. "Ako ţeliš biti kao Mike, neka bude. " 45 Časopis malog formata za crnce i o crncima, jedan od najstarijih i najuglednijih.
Poslije dvadeset minuta, Norman je zamišljeno zurio u svoj odraz u zrcalu. Samuel Lowe stajao je pokraj njegova stolca i gledao u njega. Lowe je izgledao zabrinuto, ali i zainteresirano. Izgledao je kao čovjek koji je vidio nešto poznato iz potpuno nove perspektive. U međuvremenu su ušle još dvije mušterije. I one su gledale Normana i imali jednako zadovoljan izraz lica. "Ĉovjek je zgodan", reče jedna od novih mušterija. Izgovori to tonom blagog iznenađenja i više kao za sebe. Norman si još nije mogao utuviti u glavu da je čovjek u zrcalu ipak on. On namigne i čovjek u zrcalu namigne, on se nasmiješi i čovjek u zrcalu se nasmiješi, on se okrene i čovjek u zrcalu se okrene, ali nije pomoglo. Prije je imao čelo policajca; sad je imao čelo profesora matematike, čelo koje je sezalo u stratosferu. Nije se mogao načuditi glatkim, na neki način putenim oblinama svoje obrijane lubanje. I njezinoj bjelini. Nije zamišljao da je tamnoput, ali u usporedbi s njegovom bjeličastom lubanjom, ostatak njegove koţe bio je smeđ poput koţe spasilaca s plaţe. Glava mu je izgledala neobično lomna, i neobično savršena da bi pripadala ljudima poput njega. Da bi pripadala ikojem ţivom biću, poglavito muškom. Izgledala je kao izrađevina od delftskog porculana. "Ĉovječe, uopće nemaš lošu glavu ", reče Lowe. Reče to bojaţljivo, ali Norman nije imao osjećaj da mu pokušava laskati i to je bilo dobro, jer Norman nije bio raspoloţen da mu netko kadi tamjanom. "Dobro izgleda. Mlađe. Zar ne, Dale?" "Nije loše ", drugi pridošlica se sloţi. "Nimalo nije loše. " "Koliko ste ono rekli?" Norman upita Samuela Lowea. Pokušavao se okrenuti od zrcala i malo ga uznemiri i uplaši to što mu je pogled pokušavao pratiti tjeme, vidjeti kako izgleda odostraga. Onaj osjećaj odvojenosti u njemu bio je jači nego ikad. On nije bio čovjek u zrcalu, čovjek s obrijanom glavom učenog izgleda koja se diţe iznad gustih crnih obrva; kako bi mogao biti? Ovo je neki neznanac, to je sve, neki bajkoviti Lex Luthor, koji sprema neku psinu u Metropolisu, pa njegovi postupci odsad nadalje više neće biti vaţni. Odsad više ništa nije vaţno. Osim da uhvati Rose, dabome. I da porazgovara s njom. Izbliza. Lowe ga je ponovno oprezno zagledavao, prekidajući taj pogled brzim pogledima prema druge dvije mušterije i Norman shvati da provjerava hoće li mu oni priskočiti u pomoć ako ovaj krupni bijelac - krupni bijelac obrijane glave - iznenada pomahnita. "Oprostite ", reče Norman, pokušavajući govoriti glasom blagim i pomirljivim. "Nešto ste rekli, ţarne? Sto ste rekli?" "Rekao sam da mi trideset dolara zvuči umjereno. A tebi?" Norman iz lijevog prednjeg dţepa izvadi presavijeni sveţanj novčanica, izvadi dvije od dvadeset dolara ispod pocrnjele kvačice i ispruţi ih. "Trideset mi zvuči premalo", reče on. "Primite četrdeset, zajedno s mojim isprikama. Izvrsno ste obavili posao. Samo što sam imao uţasan tjedan. " Prijatelju, ne znaš ni polovicu toga,pomisli on. Samuelu low eu vidljivo lakne i on uzme novac. "Nema veze, brate", reče on. "A ni ja se nisam šalio - nemaš uopće lošu glavu. Nisi Michael, ali nitko nije Michael. "
"Osim Michaela ", reče novopridošlica Dale. Tri se crnca od srca nasmiju i kimnu si glavom. Iako ih je svu trojicu mogao pobiti da ne trepne okom, Norman kimne glavom i nasmije se zajedno s njima. Pridošlice u brijačnici promijenile su situaciju. Ponovno je bilo vrijeme za oprez. Smijući se, on izađe. Trio tinejdţera, crnaca, stajao je oslonjen na ogradu blizu Tempa, ali se nisu potrudili učiniti nešto automobilu, vjerojatno zato što je bio preveliki krš da bi se petljali oko njega. Sa zanimanjem su se zagledali u Normanovu blijedu bijelu glavu, pa se pogledali i zakolutali očima. Imali su otprilike četrnaestak godina, dječaci bez problema. Onaj u sredini zausti da će reći: "Mene gledaš?" kao Robert De Niro u filmu Taksist. Norman kao da je to osjetio i zapilji se u njega - činilo se, samo u njega, nimalo se ne obazirući na drugu dvojicu. Dječak u sredini zaključi da mora još malo raditi na svojoj imitaciji De Nira i odustane. Norman ude u svoj svjeţe oprani ukradeni automobil i odveze se. Šest ulica bliţe središtu grada on uđe u prodavaonicu polovne odjeće s nazivom 'Odsviraj to ponovno, Sam '. U trgovini je bilo nekoliko mušterija koje su razgledavale odjeću i one ga pogledaju, no to je bilo u redu. Normana nije smetalo da ga gledaju, posebice ako su obraćali pozornost uglavnom njegovoj svjeţe obrijanoj lubanji. Ako gledaju u njegovo tjeme, neće imati pojma kakvo je imao lice pet minuta nakon njegova odlaska. Nađe motorističku jaknu koja je ljeskala od zakovica i zatvarača i malih srebrnih lanaca i škripala svakim naboram kad ju je skinuo s vješalice. Prodavač zausti da će zatraţiti dvije stotine četrdeset dolara za jaknu, no pogleda u uţegle oči koje zure u nj ispod te grozne bijele pustinje svjeţe obrijane lubanje i reče Normanu da jakna stoji stotinu osamdeset, plus porez. Spustio bi cijenu da se Norman cjenkao, ali se Norman nije cjenkao. Bio je umoran, u glavi mu je bubnjalo, ţelio se vratiti u hotel i ispavati se. Ţelio je prespavati do sutra. Potrebno mu je što više odmora, jer će sutra imati puno posla. Na povratku se još dvaput zaustavi. Prvi put u trgovini koja je prodavala ostomijske potrepštine. Ovdje Norman kupi polovna invalidska kolica bez motora koja će stati, preklopljena, u prtljaţnik njegova Tempa. Tad ode u Ţenski kulturni centar i muzej. Ovdje plati šest dolara za ulaz, ali ne pogleda izloške i ne zaviri u dvoranu gdje se vodila rasprava o prirodnom porođaju. Obavi brzu kupovinu u trgovini suvenira, pa ode. Kad se vratio u Whitestone, ode u sobu ne raspitujući se o Blondie sa slatkom straţnjicom. U stanju u kojem je bio, ne bi si dopustio od nekog zamoliti čašu soda-vode. U njegovoj netom obrijanoj glavi tutnjalo je kao u kovačnici, oči su mu kuckale u dupljama, zubi su ga boljeli a u čeljusti bubnjalo. A najgore je bilo to što mu se činilo da mu mozak poskakuje iznad njegove glave kao veliki balon na paradi robne kuće Macy's na Dan zahvalnosti; kao da je bio pričvršćen za ostatak njegova tijela slabom uzicom koja bi se mogla svakog trenutka prekinuti. Morao je leći. Spavati. Moţda će mu se tad mozak vratiti u glavu, gdje mu je mjesto. A glede Blondie, najbolje će biti da se prema njoj odnosi kao prema asu u rukavu, nečemu što valja upotrijebiti jedino u slučaju krajnje nuţde. Razbij staklo u slučaju nuţde. Norman je ponovno legao u krevet u četiri sata u petak poslije podne. Ono kuckanje u sljepoočicama više nije sličilo mamurluku; sad je to bila jedna od glavobolja koju je nazivao svojim 'specijalitetima'. Imao ih je često kad bi puno radio; otkad je Rose otišla a njegov se slučaj s drogom zahuktao, dvije tjedno nisu bile ništa neuobičajeno. Dok je leţao u krevetu i
gledao u strop, oči su mu suzile, iz nosa mu je curilo a oko rubova predmeta vidio je smiješne pulsirajuće ţareće zupčaste uzorke. Bolje dosegla razinu kad se činilo da u središtu glave ima neki jezivi fetus koji se pokušava roditi; razinu kad se više ništa nije moglo učiniti osim skutriti se i čekati da prođe, a moglo ju se preţivjeti tako da se preţivljava trenutak po trenutak, prelazi od jednog do drugog kao što bi netko prešao preko potoka skačući s kamena na kamen. To dovuče u sjećanje neku ludu misao koja se nije mogla probiti pokraj neumoljivog bubnjanja u glavi i Norman je ostavi na miru. Trljao je tjeme rukom naprijednatrag. Glatkoća tog dijela nije bila nešto što bi osjećao dijelom sebe; kao da dodiruje površinu svjeţe polakiranog automobila. "Tko sam ja ?” upita on praznu sobu. "Tko sam ja ? Zašto sam ovdje? Sto to činim? Tko sam?" Prije no što je uspio nabosti odgovor na neko od ovih pitanja, on zaspi. Bol ga je slijedila prilično daleko u besane dubine njegova sna, poput loše no uporne zamisli, ali naposljetku joj Norman umakne. Glava mu utone na jednu stranu jastuka a nešto što nije bilo suza iscuri mu iz lijevog oka i lijeve nosnice i spuzne niz obraz. Počne promuklo hrkati. Kad se probudio poslije dvanaest sati, u četiri sata u subotu ujutro, glavobolje je nestalo. Osjećao se svjeţe i okrijepljeno, kao što se skoro uvijek osjećao nakon jedne od svojih specijalnih migrena. Sjedne u krevetu, spusti stopala na pod i pogleda kroz prozor u tamu. Na izbojku su stajali golubovi i gugutali čak i u snu. On je znao, potpuno i sigurno bez trunka sumnje, da će ovaj dan biti svršetak glavobolja. Vjerojatno i njegov svršetak, ali to je manje vaţno. Zbog spoznaje da više neće biti glavobolja, nikad, to mu se učini kao poštena pogodba. Na drugoj strani sobe, njegova nova koţna jakna visjela je preko stolca poput crnog bezglavog duha. Probudi se rano, Rose, pomisli on skoro njeţno. A da se probudiš rano, šećeru i medu, i dobro pogledaš izlazak sunca? Trebala bi se nagledati dosita jer je to posljednji koji ćeš vidjeti. 2 ROSIE SE PROBUDI NEKOLIKO MINUTA POSLIJE ĈETIRI SATA U SUBOTU UJUTRO I rukom napipa svjetiljku pokraj kreveta, uţasnuta, uvjerena da je Norman u sobi s njom, sigurna da osjeća miris njegove kolonjske vode, svi moji kolege upotrebljavaju English Leather ili ne upotrebljavaju ništa. Skoro je prevrnula svjetiljku na pod u panici da dođe do svjetla, no kad se naposljetku svjetiljka upalila (postolje je visjelo iznad ponora) strah je brzo mine. Bila je to samo njezina soba, mala, uredna, obična i jedini miris koji je osjećala bio je slab miris njezine koţe tople od sna. Nema nikog osim nje... i Rose Madder, naravno. No Rose Madder je sklonjena na sigurno u ugrađeni ormar, gdje bez sumnje još stoji podignute ruke kojom zasjenjuje oči i gleda nizbrdo u ruševine hrama.
Sanjala sam ga, pomisli ona kad se uspravila u krevetu. Ponovno sam sanjala ruţan san o Normanu, zato sam se probudila tako uplašena. Gurne svjetiljku dublje na stolić. Ona zvecne o grivnu. Rosie je podigne i zagleda se u nju. Ĉudno, kako se bilo teško sjetiti (čega se moraš sjetiti) kako je došla do te drangulije. Je li ju kupila u Billovoj trgovini, budući da je izgledala poput grivne koju je nosila ţena s njezine slike? Nije znala i to ju je mučilo. Kako si mogla zaboraviti (što trebaš zaboraviti) takvo što? Rosie ostavi grivnu, koja je izgledala teška kao da je zlatna ali je vjerojatno samo pozlaćeni lim i pogleda kroz nju na drugu stranu sobe, poput ţene koja gleda kroz teleskop. Kad je to učinila, vrati joj se dio njezina sna i ona shvati da se u snu uopće nije radilo o Normanu, nego o Billu. Bili su na njegovu motoru, no umjesto daju je odveo na izlet pokraj jezera, odveo ju je niz stazu koja je zavijala sve dublje i dublje u mračnu šumu uvelih stabala. Nakon nekog vremena stigli su na čistinu, a na toj je čistini stajalo jedno jedino ţivo stablo, krcato plodovima boje tunike Rose Madder. Oh, kako predivno predjelo! Bili je viknuo radosno, skočio s motora i poţurio prema stablu. Ĉuo sam za ovo voće - pojedeš jedan plod i dobiješ oči na leđima, pojedeš dva ploda i ţiviš zauvijek!
Ovdje je san prešao granicu između ruţnog sna i noćne more. Znala je nekako da voće s tog stabla nije čarobno nego silno otrovno i ona potrči prema Billu, ţeleći ga zaustaviti prije no što zagrize ujedan od tih primamljivih plodova. Ali se Bili nije dao uvjeriti. On je zagrli, lagano je privine k sebi i reče, Ne budi smiješna, Rosie - znam kako izgleda šipak, a ovo nije šipak Tad se probudila, drhteći u tami i misleći ne na Billa nego na Normana... kao da Norman leţi u krevetu negdje u blizini i razmišlja o njoj. Od te pomisli Rosie prekriţi ruke na prsima i zagrli se. To je bilo i te kako moguće. Ona spusti grivnu na stol, poţuri u kupaonicu i otvori tuš. Njezin uznemirujući san o Billu i otrovnom voću, njezina pitanja o tome gdje ili kako je došla do grivne i njezini zbunjujući osjećaji u vezi sa slikom koju je kupila, pa izvadila iz okvira, pa sakrila u ormaru kao tajnu... sve je to izblijedjelo pred vaţnijim i neposrednijim problemom: njezinim izlaskom s Billom. Danas izlazi s njim, i svaki put kad bi pomislila na to, osjetila bi u grudima nešto slično uţarenoj ţici. Bila je i prestrašena i sretna, ali je ponajviše bila radoznala. Njezin randevu. Njihov randevu. Ako uopće i dođe, zlokobno joj šapne nutarnji glas. Znaš, to bi sve mogla biti šala. A moţda si ga prestrašila. Rosie je namjeravala zakoračiti pod vodu ali u posljednji trenutak shvati da na sebi još ima gaćice. "Doći će", promrmlja ona kad se prignula i skinula ih. "Doći će on. Znam da hoće." Kad se sagnula ispod mlaza i posegnula za šamponom, glas u njezinoj podsvijesti - drukčiji glas, ovog puta - šapne, Zvijeri će se boriti. "Što ?" Rosie se ukoči drţeći plastičnu bočicu u jednoj ruci. Uplašila se a nije znala zašto. "Što si rekla?" Ništa. Nije se čak ni mogla točno sjetiti kako je glasila ta misao, samo da je to bilo još nešto u vezi s onom prokletom slikom što joj se uvuklo u mozak poput refrena pjesme koju ne moţete zaboraviti. Kad je počela sapunati kosu, Rosie naglo odluči riješiti se slike. Taje pomisao oraspoloţi, poput namjere da se čovjek riješi neke loše navike - pušenja, pijenja za ručkom - pa kad je izašla ispod tuša, pjevušila je.
3 BILL JE NIJE ŢELIO MUĈITI SUMNJOM PA NIJE ZAKASNIO. ROSIE JE DO VUKLA jedan kuhinjski stolac do prozora tako da moţe gledati dolazi li (učinila je to u sedam i petnaest, puna tri sata nakon što je izašla ispod tuša) a u osam dvadeset pet motor s prenosivim hladnjakom privezanim za prtljaţnik zaustavi se najednom od slobodnih prostora ispred zgrade. Vozačeva je glava bila pokrivena velikom plavom kacigom a i kut pod kojim je gledala bio je nepovoljan pa nije mogla vidjeti njegovo lice, ali je znala da je to on. Obrisi njegovih ramena već su joj bili prepoznatljivi. On još jednom zaturira, pa ugasi motor i posluţi se petom čizme da spusti Harleyevu stojnu noţicu. Zabaci jednu nogu i na trenutak se obris njegova bedra jasno ocrta ispod njegovih izblijedjelih traperica. Rosie osjeti kako ju je proţeo drhtaj bojaţljive ali nesumnjive poţude i ona pomisli: O tome ću razmišljati večeras dok budem čekala da zaspim; to ću vidjeti. A budem li imala jako, jako puno sreće, o tome ću sanjati. Pomisli da bi ga mogla pričekati u stanu, dopustiti mu da dođe po nju kao što to čine djevojke koje u udobnosti roditeljskog doma čekaju momka koji će ih odvesti na ples na svršetku školske godine, čekaju i nakon što on stigne, zaviruju odjevene u svoje večernje haljine bez naramenica iza zavjesa prozora svojih spavaćih soba, smješkaju se malim tajanstvenim smiješkom gledajući kako on izlazi iz svjeţe opranog i ulaštenog očevog automobila i prilazi vratima, od nelagode popravlja leptir-mašnu ili poteţe svoj svileni pojas. Palo joj je to na um, a tad otvori vrata ormara, gume ruku i izvuče pulover. Poţuri niz hodnik, navlačeći ga na sebe u hodu. Kad je stigla do vrha stuba i ugledala ga na pola puta, glave podignute prema njoj, Rosie pomisli kako je sad ona u najboljim godinama: prestara da bude čedna zbog čednosti, a ipak premlada da ne bi vjerovala kako se neke nade - one zaista vaţne - mogu pokazati opravdanima usprkos svemu. "Bok", reče ona gledajući ga odozgo. "Točan si." "Naravno", reče on, gledajući u nju odozdo. Izgledao je pomalo iznenađeno. "Ja sam uvijek točan. Tako sam odgojen. Mislim da mi je to usađeno u gene." On joj pruţi ruku u rukavici, poput filmskog kavalira. Nasmiješi se. "Spremna?" Na to pitanje još nije znala kako odgovoriti, pa mu zato ona priđe, uhvati ga za ruku i dopusti da je povede niza stube na sunce koje je plavilo prvu lipanjsku subotu. On je postavi na rub pločnika pokraj nagnutog motora, odmjeri je kritično od glave do pete, pa odmahne glavom. "Ne i ne, ovaj pulover nije dovoljan", reče on. "Na svu sreću, moje izviđačko iskustvo nikad me nije napustilo." S obje strane Harleyeva prtljaţnika bile su prtljaţne torbe. On otkopča jednu i izvadi koţnu jaknu sličnu svojoj: dţepovi sa zatvaračima dolje i gore s obje strane, ali inače crna i jednostavna. Bez zakovica, epoleta, munja ili drangulija. Bila je manja od one koju je nosio Bili. Ona je pogleda kako visi u njegovim rukama kao krzno,
dok ju je mučilo pitanje koje se neizbjeţno nametalo. On primijeti taj pogled, odmah shvati o čemu je riječ i odmahne glavom. "Tatina jakna. Naučio me voziti motor na nekom starom motoru koji je uzeo u zamjenu za stol za ručavanje i komplet pokućstva za spavaću sobu. Kad je navršio dvadeset jednu godinu, prešao je na tom motoru cijelu Ameriku. Moralo ga se pokrenuti udarcem noge, a ako bi se mjenjač zaboravio staviti u 1er, bio je sklon strelovito odjuriti ispod tebe." "Što se dogodilo? Je li ga razbio?" Ona se nasmiješi. "Jesi li ga ti razbio?" "Nijedno od toga. Umro je od starosti. Otad se u Obitelji Steiner kupuju samo Harleyi. Ovo je tip Heritage, od tisuću tri stotine četrdeset pet kubika." On njeţno dodirne kućište motora. "Tata ga nije vozio već oko pet godina. " "Dosadio mu je?" Bili odmahne glavom. "Ne, ima mrenu." Ona se uvuče u jaknu. Nagađala je da je Billov otac najmanje osam centimetara niţi i dvadesetak kilograma lakši od svog sina, ali je jakna ipak komično visjela na njoj, skoro do koljena. No bila je topla i ona povuče zatvarač do brade nekom vrstom putene naslade. "Dobro izgledaš", reče on. "Pomalo smiješno, kao dijete koje se odijeva u odjeću odraslih, ali dobro. Zaista." Ona pomisli da bi sad mogla reći što nije mogla kad su ona i Bili sjedili na klupi i jeli hrenovke u pecivu, i odjedanput joj se učini jako vaţnim da to sad kaţe. "Bili?" On je pogleda lagano se smiješeći, ali su mu oči bile ozbiljne. "Da?" "Nemoj me povrijediti." On se zamisli nad tim, zadrţavši onaj lagani smiješak no i dalje ozbiljnih očiju, a tad odmahne glavom. "Ne, neću." " Obećaješ?" "Aha. Obećajem. Dođi, popni se. Jesi li ikad jahala na ţeljeznom poniju?" Ona odmahne glavom. "Ovi mali klinovi su za tvoje noge." On se sagne nad straţnji dio motora, prekopa ondje i izvadi kacigu. Ona se nimalo ne iznenadi kad ugleda da je crveno-ljubičaste boje. "Evo ti kanta za mozak." Ona je natakne na glavu, nagne se naprijed, pogleda se ozbiljno u jedan od Harleyevih retrovizora pa prasne u smijeh. "Izgledam kao nogometaš!" "I to najljepši član momčadi." On je uhvati za ramena i okrene. "Kopča se ispod brade. Ĉekaj, dopusti meni." Na trenutak je njegovo lice bilo na udaljenosti poljupca od njezina, i njoj se zavrti u glavi jer je znala da će mu, ako je on poţeli poljubiti, ovdje na sunčanom pločniku dok ljudi oko njih idu za svojim neuţurbanim jutarnjim nedjeljnim poslovima, ona to dopustiti. Tad se on odmakne.
"Je li prečvrsto stegnuto?" Ona odmahne glavom. "Sigurno?" Ona kimne. "Da te čujem, reci nešto." "Nie pevesto tegnuto", reče ona i prasne u smijeh kad ugleda njegov izraz lica. A tad se on nasmije s njom. "Spremna?" ponovno je on upita. Još se smiješio, ali mu je izraz u očima ponovno postao ozbiljan i zamišljen, kao da je znao da su se upustili u ozbiljan pothvat, u kojem svaka riječ ili pokret mogu imati dalekoseţne posljedice. Ona stisne šaku, lupne po kacigi i nervozno se nasmiješi. "Mislim da jesam. Tko sjeda prvi, ti ili ja?" "Ja." On prebaci nogu preko sjedišta Harleya. "A sad ti." Ona oprezno prebaci nogu i poloţi ruke na njegova ramena. Srce joj je jako brzo udaralo. "Ne", reče on. "Oko mog struka, moţe? Moram imati ruke slobodne za upravljanje." Ona provuče ruke između njegovih ruku i slabina i čvrsto se uhvati oko njegova ravnog trbuha. Ponovno joj se učini kao da sanja. Je li sve ovo posljedica jedne male kapi krvi na plahti? Trenutačne odluke da izađe kroz svoja ulazna vrata i ne zaustavi se? Je li to moguće? Dragi Boţe, molim te, neka ovo ne bude san, pomisli ona. "Noge su ti na klipovima?" Ona ih podigne i zatreperi od straha i ushita kad Bili podigne motor i čizmom gume noţicu. Sad, kad su ih samo njegova stopala drţala u ravnoteţi, to je podsjeti na trenutak kad se posljednji plovak čamca odveţe i on pluta pokraj mola, kimajući slobodnije na valovima nego dotad. Nagne se malo bliţe njegovim leđima, zatvori oči i duboko udahne. Miris suncem ugrijane koţe bio je prilično sličan kakvim ga je zamišljala i to je bilo dobro. Sve je bilo dobro. Zastrašujuće i dobro. "Nadam se dati se ovo sviđa", reče Bili. "Doista." On pritisne dugme na desnoj ručki i Harley strelovito pojuri ispod njih. Rosie poskoči i klizne bliţe njemu. Njezin se stisak pojača i postane malo manje plah. "Sve u redu?" vikne on. Ona kimne glavom, shvati da on to ne moţe vidjeti, pa vikne da je sve u redu. Trenutak potom rub pločnika s njihove lijeve strane valjao se unatrag. On brzo pogleda preko njezina ramena da provjeri druga vozila pa se zanjiše preko Ulice Trenton na desnu stranu. Nije to bilo kao skrenuti u automobilu; motor se nagnuo u stranu, poput malog zrakoplova koji se namješta za slijetanje na pistu. Bili zavrne gas i Harley poskoči naprijed, vjetar zaklopara u Roseinoj kacigi i ona se nasmije. "I mislio sam da će ti se svidjeti!" Bili joj dovikne preko ramena kad su stali na
semaforu na uglu. Kad je spustio nogu na zemlju bilo je to kao da su ponovno privezani za čvrsto tlo, ali najtanjom uzicom. Kad se upalilo zeleno svjetlo, motor ponovno urlikne pod njom, ovog puta s više autoriteta, i oni skrenu u Aveniji Deering koja prolazi pokraj Bryant Parka i valja se kroz sjene starih hrastova otisnutih na pločniku poput mrlja od tinte. Rosie pogleda preko njegova desnog ramena i ugleda sunce kako ih vodi kroz stabla, bliješti joj u oči poput heliografa, a kad je on nagnuo motor i skrenuo u Aveniju Calumet, i ona se nagne s njim. I mislio sam da će ti se svidjeti, rekao je kad su kretali, ali se njoj počelo sviđati tek na prolazu kroz sjeverni dio grada, gdje su poskakivali kao u igri školice kroz četvrti sa sve više obiteljskih kuća gdje su je kuće kosih krovova podsjećale na serijal Ali in the Family i gdje se činilo da na svakom uglu ima jedan The Wee Nip. Kad su stigli na Skyway izvan grada nije joj se samo sviđalo, nego je uţivala, a kad je skrenuo sa Skywaya na Route 27, dvosmjernu cestu koja je iscrtavala rub jezera sve do iduće drţave, osjećala je da bi bila sretna kad bi to potrajalo dovijeka. Da ju je zapitao što misli o tome da odu sve do Kanade, moţda pogledaju i utakmicu Blue Jaysa u Torontu, poloţila bi svoju glavu u kacigi na koţu između njegovih lopatica i on bi osjetio kako je ona kimnula glavom. Autocesta 27 bila je predivna. Kasnije ljeti bit će puna vozila čak i u ovo doba jutra, ali je danas bila skoro prazna, crna vrpca sa ţutim šavom po sredini. Njima zdesna, jezero je namigivalo predivno plavo kroz jureća stabla; slijeva su prolazili pokraj stočnih farmi, motela i trgovina sa suvenirima koje su se nedavno otvorile za početak sezone. Nije osjećala potrebu da govori, nije bila sigurna bi li mogla govoriti, čak i kad bi to netko od nje zatraţio. On je postupno pojačavao Harleyev gas sve dok kazaljka na brzinomjeru nije stajala uspravno poput kazaljke sata koja pokazuje podne, a vjetar jače zakloparao u njezinoj kacigi. Rosie je to izgledalo poput snova o letenju koje je sanjala kao curica, snova u kojima je jurila neustrašivim zanosom iznad polja i kamenih zidova i krovova i dimnjaka dok joj je kosa lepršala za njom poput zastave. Budila bi se iz tih snova uzdrhtala, okupana u znoju, i uţasnuta i razdragana, i tako se sad osjećala. Kad je pogledala ulijevo, ugleda svoju sjenu kako teče pokraj nje kao i u tim snovima i to je oraspoloţi. Ako je ikad u ţivotu bila sretna kao tad, nije se mogla sjetiti kad je to bilo. Cijeli joj se svijet činio savršenim, i ona savršena u njemu. Događale su se fine promjene temperature - hladno dok su hitali kroz široka polja hladovine ili se spuštali u udoline, toplo kad bi ponovno izašli na sunce. Pri brzini od devedeset kilometara na sat mirisi su dolazili u kapsulama, tako koncentrirani kao da su ispaljeni iz laserskog revolvera: krave, gnojivo, sijeno, zemlja, pokošena trava, svjeţi katran kad su prozujali pokraj radnika koji su nanosili novi sloj asfalta na cestu, plavi časti ispušni dim dok su se vozili iza tromog poljoprivrednog kamiona. Pas mješanac leţao je u straţnjem dijelu kamiona, njuške poloţene na šape
i gledao ih nezainteresirano. Kad je Bili skrenuo da ga pretekne na ravnom dijelu ceste, farmer za upravljačem podigne ruku i mahne Rosie. Ona ugleda sitne bore u kutovima njegovih očiju nalik na otiske ptičjih noţica, crvenu, ispucalu koţu na nosu, bljesak njegova vjenčanog prstena na suncu. Briţljivo, poput hodača po ţici koji izvodi neku vratolomiju bez zaštitne mreţe, ona izvuče jednu ruku ispod Billove i odmahne. Farmer joj se nasmiješi pa zaostane za njima. Dvadesetak kilometara izvan grada, Bili pokaţe rukom ispred sebe prema sjajnom metalnom obliku na nebu. Trenutak potom ona začuje ravnomjerne udarce helikopterskih propelera a potom ugleda dvojicu muškaraca kako sjede u plastičnoj kabini-mjehuru. Kad je helikopter kloparajući projurio iznad njih, ona ugleda kako se putnik nagnuo i nešto doviknuo u pilotovo uho. Sve vidim, pomisli ona a tad se upita zašto bi je to trebalo toliko čuditi. Pa ne vidi ništa što ne bi mogla vidjeti iz automobila. Samo što ipak vidim više, pomisli ona. Vidim više jer ne gledam kroz prozor pa priroda prestaje biti tek puki krajolik Ovo je svijet, a ne krajolik, i ja sam u njemu. Letim iznad svijeta, baš kao u snovima koje sam nekoć sanjala, ali sad to ne činim sama. Motor je ravnomjerno bubnjao između njezinih nogu. Nije to bio baš puteni osjećaj, ali ju je činio svjesnom toga što ima dolje i čemu to sluţi. Kad nije gledala u jureći krajolik, očarana je gledala u male crne vlasi na Billovu zatiljku i pitala se kako bi bilo kad bi ih dodimula prstima i zagladila ih poput perja. Sat vremena nakon što su skrenuli sa Skywaya, našli su se duboko u unutrašnjosti. Bili je namjerno prebacivao Harleyeve brzine sve do druge a kad su stigli do putokaza JEZERSKO IZLETIŠTE KAMPIRANJE ISKLJUĈIVO UZ DOZVOLU, on ubaci u prvu i skrene na šljunčanu stazu. "Drţi se", reče on. Sad ga je jasno čula kad vjetar u njezinoj kacigi više nije stvarao kovitlac. "Rupe." Zaista je bilo rupa, ali je Harley lijepo prelazio preko njih i pretvarao ih u izbočine. Poslije pet minuta zaustave se na malom zemljanom parkiralištu. Iza njega su bili izletnički stolovi i kamene udubine za roštilj porazbacane po širokoj, sjenovitoj prostranoj livadi koja se postupno spuštala prema stjenovitoj uvali koju se ne bi moglo nazvati pravom plaţom. Valići su nadolazili, valjali se po šljunku u uljudnoj, urednoj povorci. Iza njih, jezero je pucalo sve do obzora, gdje se crta koja je označavala spojište neba i vode gubila u plavoj izmaglici. Obala jezera bila je potpuno pusta, oni su bili jedini izletnici i kad je Bili ugasio Harleyev motor, tišina joj oduzme dah. Iznad vode, galebovi su se okretali i prevrtali, kreštali prema obali svojim visokim, mahnitim glasovima. Negdje daleko prema zapadu čuo se zvuk motora, tako prigušen da je bilo nemoguće reći je li bila riječ o kamionu ili traktoru. I to je bilo sve. On dogura plosnat kamen prema motoru vrhom čizme, pa spusti stajnu noţicu tako da stoji na kamenu. Side s motora i okrene se prema njoj, smiješeći se. Kad ugleda njezino lice, smiješak se pretvori u zabrinut izraz.
"Rosie? Dobro si?" Ona ga pogleda, iznenađeno. "Da, zašto?" "Imaš tako smiješan izraz—" Kladim se da je tako, pomisli ona. Kladim se da je tako. "Dobro sam", reče ona. "Samo se osjećam kao da je sve ovo san. Neprestano se pitam kako sam ovdje dospjela." Ona se nervozno nasmije. "Ali se nećeš onesvijestiti ili nešto slično?" Rosie se ovaj put prirodnije nasmije. "Ne, dobro sam, zaista." "I svidjelo ti se?" "Silno." Petljala je oko mjesta na kojem se remen kacige ispreplitao kroz kopče, ali bezuspješno. "Prvi put je teško. Dopusti mi da ti pomognem." On se prigne da bi provukao remenčić, ponovno na razdaljinu poljupca, samo što se ovaj put ne odmakne. Dlanovima ruku podigne kacigu s njezine glave pa joj poljubi usta, pustivši kacigu da visi na remenčićima na prva dva prsta njegove lijeve ruke dok je desnu poloţio na udubinu u dnu njezinih leđa; za Rosie, taj je poljubac sve stavio na svoje mjesto. Dodir njegovih usta i pritisak njegova dlana bio je kao povratak kući. Osjeti kako se tronula, ali i to je bilo u redu. Te suze ne bole. On se malo odmakne od nje, ruke još poloţene na njezina leđa, kacige koja je još njeţno udarala o njezino koljeno u malim njihajima i zagleda joj se u lice. "Sve u redu?" Da, pokuša ona reći, ali ju je glas izdao. Kimne glavom. "Izvrsno", reče on, a zatim, ozbiljno, poput čovjeka koji obavlja neki posao, on poljubi gornji dio njezinih hladnih vlaţnih obraza i dio prema nosu - najprije ispod desnog oka pa lijevog. Njegovi su poljupci bili mekani poput uzdrhtalih trepavica. Nikad nije osjetila nešto slično njima i ona mu se obisne oko vrata i čvrsto ga zagrli, lice nasloni na rame njegove jakne, čvrsto zatvorenih očiju, koje su još suzile. On je privine k sebi, a ruka koju je prije pritisnuo na njezina leđa, sad je milovala njezinu pletenicu. Nakon nekog vremena, ona se odmakne od njega, rukom obriše oči i pokuša se nasmiješiti. "Ne plačem uvijek", reče ona. "Vjerojatno mi to ne vjeruješ, ali je istina." "Vjerujem ti", reče on i skine svoju kacigu. "Dođi, pomozi mi oko hladnjaka." Ona mu pomogne odvezati elastične ţice kojima je bio pričvršćen pa ga odnesu do jednog od stolova. Rosie se tad zagleda u jezero. "Ovo je sigurno najljepše mjesto na svijetu", reče ona. "Ne mogu vjerovati da ovdje nema nikog osim nas." "Pa, autocesta 27 je malo izvan redovitih turističkih ruta. Prvi put sam ovdje došao sa svojim starcima, kad sam bio mali. Tata mi je rekao da ga je slučajno pronašao, lutajući na svom motoru. Ĉak ni u kolovozu ovdje nema puno ljudi, kad su ostala izletišta uz jezero krcata." Ona mu dobaci brz pogled. "Jesi li dovodio i druge ţene ovdje?" "Nisam", reče on. "Bi li se prošetala? Mogli bismo si otvoriti apetit za ručak a i
nešto bih ti pokazao." "Što?" "Moţda bi bilo bolje da ti pokaţem", reče on. "Vrijedi." On je povede prema jezeru, gdje sjednu jedno pokraj drugog na veliku stijenu i skinu obuću. Njoj se učine smiješnima bijele frotir sportske čarape koje je imao ispod motorističkih čizama, povezivala ih je s niţim razredima srednje škole. "Da ih ostavim ili ponesem?" upita ona i podigne svoje tenisice. On razmisli. "Ti svoje ponesi, a ja ću svoje ostaviti. Te je proklete čizme skoro nemoguće ponovno obuti čak i na suhe noge. A ako su mokre, moţeš se oprostiti." On skine bijele čarape i poloţi ih uredno preko četvrtastih vrhova čizama. Nešto u načinu na koji je to učinio i tome kako ih je uredno sloţio izmami joj smiješak. "Što je?" Ona odmahne glavom. "Ništa. Dođi, pokaţi mi svoje iznenađenje." Oni prošetaju sjevernom obalom, Rosie noseći tenisice u lijevoj ruci, Bili ispred nje. Prvi dodir vode bio je tako hladan da je naglo udahnula zrak, ali poslije minutu-dvije počelo joj je goditi. Gledala je svoja stopala kao blijede treperave ribe, lomom svjetlosti pomalo odijeljene od ostatka njezina tijela u gleţnjevima. Dno je bilo pokriveno oblucima, no nisu je boli. Mogli bi ti razrezati stopala a ti ne bi osjetila, pomisli ona. Obamrla si, dušo. Ali nije se porezala. Osjećala je da joj on ne bi dopustio da se poreze. Taje pomisao bila smiješna, ali silna. Oko četrdesetak metara niz obalu, dođu do zarasle staze koja je zavijala uz nasip, zrnati bijeli pijesak među niskim, ţilavim grmljem borovice i ona osjeti lagani drhtaj deja vu kao da je tu stazu vidjela u nekom snu kojeg se jedva sjeća. On pokaţe vrh uzbrdice i progovori tihim glasom. "Idemo gore. Budi što tiša." On je pričeka da navuče tenisice a tad krene ispred nje. Zaustavi se i pričeka je na vrhu a kad mu se ona pridruţila i počela govoriti, on stavi prst na njezina usta a zatim upre prst u nešto. Bili su na rubu male šipraţne čistine, neke vrste vidikovca dvadeset pet metara iznad jezera. Na središtu je stajalo srušeno stablo. Ispod isprepletenog korijenja obloţenog zemljom leţala je lijepa crvena lisica i dojila troje mladunčadi. Ĉetvrto je mladunče u blizini zdušno lovilo vlastiti rep na suncem obasjanoj četvorini. Rosie se zagleda u njih, očarana. Bili se nagne bliţe njoj. Njegov ju je šapat škakljao po uhu i izazivao joj drhtaje. "Bio sam ovdje prekjučer da vidim postoji li još ovo izletište i je li još lijepo. Nisam bio ovdje pet godina, pa nisam bio siguran. Prošetao sam malo i našao ove ovdje. Vulpesfulva - crvena lisica. Mladunci su moţda stari šest tjedana." "Odakle znaš toliko o njima?" Bili slegne ramenima. "Volim ţivotinje, i to je sva tajna", reče on. "Ĉitam o njima i
pokušavam ih što češće vidjeti u prirodi." "Jesi li lovac?" "Zaboga, ne. Ĉak ih i ne fotografiram. Samo ih gledam." Lisica ih je sad primijetila. Ne pomaknuvši se, ona se još više umiri ispod koţe, očiju uţeglih i pozornih. Nemoj je gledati u oči, odjedanput pomisli Rosie. Nije znala što ta misao znači; jedino je znala da joj to u glavi ne odzvanja njezin glas. Ne gledaj je u oči, nije to za takve kao što si ti. "Prelijepe su", dahne Rosie. Posegne za njegovom rukom i obujmi je objema svojima. "Da, jesu", reče on. Lisica okrene glavu prema četvrtom mladunčetu, koje je odustalo od svog repa i sad zaskočilo vlastitu sjenu. Ona jednom kreštavo zalaje. Mladunče se okrene, pogleda drsko u pridošlice koje stoje na vrhu staze, pa otkaše do svoje majke i legne pokraj nje. Ona ga lizne po glavi, brzo i vješto ga dotjera, ali nije skidala pogled s Rosie i Billa. "Ima li muţjaka?" šapne Rosie. "Aha, vidio sam ga onomad. Krupan lisjak." "Tako ih zovu?" "Aha, lisjaci." "Gdje je?" "Negdje u blizini. Lovi. Mališani vjerojatno često gledaju kako im se za večeru dovlači galebove skrhanih krila." Rosiene oči odlutaju prema korijenju stabla ispod kojih su lisice načinile brlog i ponovno osjeti deja vu. Brza slika korijena koji se miče, kao da će je ščepati, ukaţe joj se, zatreperi, pa iščezne. "Plašimo lije?" upita Rosie. "Moţda malo. Kad bismo joj se pokušali pribliţiti, borila bi se." "Da", reče Rosie. "A ako bismo joj pokušali nešto učiniti, uzvratila bi milo za drago." On je čudno pogleda. "Pa, vjerojatno bi pokušala, da." "Drago mi je da si me doveo vidjeti ih." Osmijeh mu ozari cijelo lice. "Dobro." "Vratimo se. Ne ţelim je plašiti. A i gladna sam." "U redu. I ja sam." On podigne ruku i svečano mahne. Lisica je gledala svojim svijetlim, mirnim očima... a tad nabere njušku u nijemom rezanju i iskezi niz pravilnih bijelih zuba. "Aha", reče Bili, "dobra siti mama. Pazi na njih." On se okrene. Rosie krene za njim, no još se jednom okrene i pogleda u te svijetle, nepomične oči. Lisičina je njuška još bila iskeţena i vidjeli su joj se zubi dok je dojila mladunčad na utihlom suncu. Krzno joj je bilo narančasto više nego crveno, ali zbog nečeg u toj nijansi - i ţestokom kontrastu nasuprot lijenom zelenilu oko nje - Rosie zadrhti. Galeb se obruši iznad njihovih glava i utisne svoju sjenu na
šipraţnu čistinu, ali lisičine oči ne svrnu pogled s Rosiena lica. Osjećala je pogled tih očiju, opreznih i duboko koncentriranih u njihovoj nepomičnosti, čak i kad se okrenula i pošla za Billom. 4 „HOĆE LI S NJIMA BITI SVE U REDU?― UPITA ROSIE KAD SU PONOVNO STIGLI do obale jezera. Ona se uhvati za njegovo rame, zbog ravnoteţe, dok je skidala najprije lijevu pa desnu tenisicu. "Misliš, hoće li netko uloviti mladunčad?" Rosie kimne glavom. "Neće ako se budu drţali podalje od vrtova i kokošinjaca a mama i tata budu dovoljno pametni da im ne dopuste da se motaju po farmama - riječju, ako ostanu zdravi. Lisica je najmanje četiri godine stara, lisjak moţda i sedam. Da si ga barem vidjela. Ima dlaku boje listopadskog lišća." Bili su na pola puta do izletišta, do gleţnja u vodi. Vidjela je njegove čizme na stijeni gdje ih je ostavio i uredno sloţene bijele čarape poloţene preko njihovih četvrtastih vrhova. "Kako to misliš, ako ostanu zdravi?" "Bjesnoća", reče on. "Najčešće ih bjesnoća odvede u vrtove i ko- košinjce. Tako svrate pozornost na sebe. Tako ih se ubije. Ţenke se češće zaraze od muţjaka, pa nauče mladunčad opasnom ponašanju. Muţjake bjesnoća brzo dotuče, ali ţenke mogu dugo nositi virus, pa postaju sve gore." "Zar?" upita ona. "Šteta." On zastane, pogleda u njezino blijedo, zamišljeno lice, pa je zagrli. "Ne mora se to dogoditi u našem slučaju", reče on. "Zasad lijepo napreduju." "Ali bi se moglo dogoditi. Moglo. " On se zamisli, pa kimne glavom. "Dabome da bi", reče naposljetku. "Sve se moţe dogoditi. Dođi, pojedimo nešto. Što kaţeš?" "Kaţem da je to dobar prijedlog." Ali je znala da neće puno jesti, da joj je apetit otjerao lisičin uţegli pogled. No kad je on počeo slagati hranu, istog trenutka osjeti silnu glad. Zajutrak joj se sastojao od soka od naranče i jedne kriške suhog prepečenca, bila je uzbuđena (i uplašena) kao nevjesta na dan vjenčanja. A sad, kad je ugledala kruh i meso, zaboravila je na lisičju zemlju sjeverno od plaţe. On je vadio hranu iz hladnjaka - sendviče od hladne govedine, sendviče od tunjevine, pileću salatu, krumpirovu salatu, salatu od zelenog kupusa, dvije limenke Coca-Cole, termosicu u kojoj je prema njegovim riječima bio ledeni čaj, dva komada pite, veliku ploču kolača - pa je to naposljetku podsjeti na klaunove koji se slijevaju
iz malog automobila u cirkusu i ona se nasmije. Vjerojatno to nije bilo najuljudnije, ali je sad već imala dovoljno povjerenja u njega da se ne bi osjećala kao da mora biti uljudna. To je bilo dobro, jer nije bila sigurna da bi se ionako uspjela suzdrţati. Bili podigne pogled. U lijevoj je ruci drţao soljenku, a u desnoj posudicu za papar. Ona primijeti kako je briţljivo zalijepio selotejp preko rupica u slučaju da se prevrnu i to je natjera na još jači smijeh. Sjedne na klupu koja se pruţala uzduţ jedne strane izletničkog stola, pokrije lice rukama i pokuša se obuzdati. Skoro joj je to uspjelo kad proviri kroz prste i ugleda zapanjujuću hrpu sendviča - šest za dvoje ljudi, svaki prerezan po dijagonali i uredno zamotan u prozirnu najlonsku vrećicu za spremanje hrane u zamrzivač. To je ponovno natjera u smijeh. "Što je?" upita on, smiješeći se. "Što je, Rosie?" "Očekivao si prijatelje?" upita ona i dalje se hihoćući. "Moţda momčad juniorske bejzbolske lige? Ili izviđački odred?" Njegov se osmijeh raširi, ali su mu oči i dalje zadrţale taj ozbiljan izraz. Bio je to sloţen izraz lica, izraz koji je govorio da on shvaća i što je u tome smiješno, ali i što nije, i po tome ona naposljetku shvati da je on doista njezine dobi ili nebitno mlađi. "Samo sam ţelio biti siguran da ćeš imati za pojesti nešto što voliš." Njezino je hihotanje jenjavalo, ali mu se nastavila smiješiti. Ono što je se najviše dojmilo nije bila njegova draţest, koja ga je činila mlađim, nego njegova otvorenost, koja ga je činila starijim. "Bili, ja jedem gotovo sve", reče ona. "Ne sumnjam u to", reče on i sjedne pokraj nje, "ali nije o tome riječ. Nije mi toliko vaţno što podnosiš ili moţeš podnijeti koliko što voliš i što ţeliš. To je ono što ti ţelim dati, jer sam lud za tobom." Ona ga ozbiljno pogleda. Smijeha je nestalo, a kad je on uhvati za ruku, ona je poklopi drugom. Pokušavala je posloţiti u glavi to što joj je rekao ali je nešto zapelo - kao da pokušavaš ugurati masivan komad pokućstva nezgodnog oblika kroz uska vrata, okrećeš ga lijevo-desno, pokušavajući naći kut pod kojim bi sve naposljetku došlo na svoje mjesto. "Zašto?" upita ona. "Zašto ja?" On zamaše glavom. "Ne znam. Ĉinjenica je, Rosie, da ti ja ne znam puno o ţenama. Imao sam djevojku u srednjoj školi i vjerojatno bismo počeli spavati, ali se ona odselila prije no što smo do tog stigli. Imao sam djevojku kao brucoš i s njom sam spavao. Zatim, prije pet godina, zaručio sam se s predivnom djevojkom koju sam, zamisli, upoznao u zoološkom vrtu. Zvala se Bronwyn O'Hara. Zvuči kao ime iz romana Margaret Mitchell, zar ne?" "Krasno ime." "I ona je bila krasna djevojka. Umrla je od moţdane aneurizme." "Oh, Bili, jako mi je ţao." "Otad sam, bez pretjerivanja, izašao s dvije djevojke - izašao sam s dvije djevojke i točka, svršetak priče. Moji se roditelji svađaju zbog mene. Otac kaţe da sahnem,
majka kaţe: 'Ostavi dečka na miru, prestani ga grditi.' Samo što ona to izgovara krditi. " Rosie se nasmiješi. "A tad si ti ušla u trgovinu i našla onu sliku. Znala si da je moraš imati otprve, ţarne?" "Da." "E to sam ja osjetio za tebe. Samo bih ţelio da to znaš. Ništa što se događa ovdje ne događa se iz ljubaznosti, milosti ili osjećaja duţnosti. Ništa od ovoga što se događa ovdje ne događa se jer je jadna Rosie imala tako teţak, teţak ţivot." On zastane a zatim reče: "Događa se jer sam zaljubljen u tebe." "Ne moţeš to znati. Ne još." "Znam što znam", reče on i nju malo prestraši blaga upornost njegova tona. "A sad bi bilo dosta jeftine sentimentalnosti. Počnimo jesti." To i učine. Kad su završili s jelom i Rosien se ţeludac napeo poput bubnja ispod pasice njezinih hlača, oni vrate hranu u hladnjak i Bili ga pričvrsti za Harleyev prtljaţnik. Nitko nije došao; Shoreland je još bio samo njihov. Ponovno sidu do obale jezera i sjednu na onaj veliki kamen. Rosie je počela osjećati privrţenost za taj kamen; moglo bi ga se, pomisli ona, obići jednom ili dvaput godišnje, u znak zahvalnosti... naravno, ako se sve dobro svrši. A njoj se činilo da je tako, barem zasad. Zapravo se nije mogla sjetiti boljeg dana. Bili je zagrli, pa poloţi prste lijeve ruke na njezin desni obraz i okrene njezino lice prema sebi. Počne je ljubiti. Nakon pet minuta, zaista je bila na rubu nesvjestice, pola u snu pola najavi, uzbuđena na način koji dotad nije mogla ni zamisliti, uzbuđena na način koji je davao smisao svim knjigama i pričama i filmovima koje prije nije potpuno shvaćala, nego im vjerovala na riječ, kao što slijepac vjeruje na riječ osobi koja vidi kad kaţe da je zalazak sunca prelijep. Obrazi su joj goijeli, grudi se zaţarile i omekšale od njegova njeţnog dodira kroz bluzu i ona zaţali što ima grudnjak. Od te joj se misli obrazi zarumene još jače. Srce joj je ludo tuklo, ali je to bilo dobro. Sve je to bilo dobro. Zapravo, prešlo je granicu dobrog i prelazilo u predivno. Ona poloţi ruku na njega ispod struka, osjeti kako se ukrutio. Kao da je dodirnula kamen, samo što kamen ne bi kuckao pod njezinim dlanom kao njezino srce. On ostavi njezinu ruku ondje minutu a tad je njeţno podigne i poljubi u dlan. "Više ne", reče on. "Zašto ne?" Ona ga pogleda otvoreno, nenamješteno. Norman je bio jedini muškarac kojeg je puteno upoznala u čitavom ţivotu, a on nije bio čovjek koji bi se uzbudio samo zato što bi ga se dodirnulo kroz hlače. Ponekad - sve češće posljednjih godina - ne bi se uopće uzbudio. "Jer se neću moći zaustaviti a da ne dobijem akutni oblik 'muda dolorosa'." Ona ga pogleda namršteno, iskreno zbunjena pa on prasne u smijeh. "Nema veze, Rosie. Ţelim da sve bude kako valja kad budemo prvi put vodili ljubav - da nas komarči ne ujedaju za tur, da se ne valjamo po lišću otrovnog hrasta, da nam se u ključnom trenutku ne pojave izviđači. Usto, obećao sam da ću te vratiti
do četiri sata kako bi mogla prodavati majice a ne bih ţelio da se utrkuješ s vremenom." Ona pogleda na sat i zapanji se kad shvati da je dva i deset. Ako su sjedili na kamenu i ljubakali se pet ili deset minuta, kako je to moguće? Nesigurno, ali razdragano zaključi da i nije nego da su ovdje najmanje pola a moţda i tričetvrt sata. "Dođi", reče on i sklizne s kamena. Ţmirne kad mu tabani pljesnu u hladnu vodu, a ona na trenutak ugleda izbočinu na njegovim hlačama prije no što se okrenuo. To je moje djelo, pomisli ona i osupne se osjećajima koji su popratili tu misao: naslada, veselje, čak i blaga samodopadnost. I ona se spusti sa stijene pokraj njega. Uhvatila ga je za ruku prije no što je postala toga svjesna. "Dobro, što sad?" "A da malo prošetamo prije no što krenemo? Da se ohladimo." "U redu, ali se klonimo lisica. Ne ţelim ih ponovno uznemiriti." Nju, pomisli ona. Ne ţelim ponovno uznemiriti nju. "U redu. Šetat ćemo prema jugu." On se okrene. Ona mu stisne ruku kako bi se on okrenuo prema njoj, a kad on to učini, Rosie uđe u njegovo naručje i zagrli ga oko vrata. Tvrdoće ispod njegova struka nije potpuno nestalo, ne još, i to joj je bilo drago. Do danas nije imala pojma da bi u toj tvrdoći bilo nečeg što bi ţena mogla doista poţeljeti - iskreno je mislila da ţive u oblacima oni časopisi čija je najvaţnija djelatnost reklamirati odjeću, šminku i preparate za njegu kose. Sad je, vjerojatno, znala nešto više. Ĉvrsto se pritisne o to tvrdo mjesto i pogleda ga u oči. "Bi li te smetalo da ti kaţem nešto što me mama naučila da kaţem prije no što sam otišla na prvu rođendansku proslavu? Mislim da sam imala četiri ili pet godina. " "Da čujem", reče on, smiješeći se. "Hvala ti na svemu, Bili. Hvala ti na najljepšem danu koji sam doţivjela otkad sam odrasla. Hvala ti što si me pozvao." Bili je poljubi. "I meni je bilo lijepo, Rosie. Godinama se već nisam osjećao tako sretan. Dođi, hajdemo prošetati." Ovaj put krenu prema jugu duţ obale, drţeći se za ruke. On je povede niz drugu stazu u dugu, usku sjenokošu, koja je izgledala kao da je nitko nije dotaknuo godinama. Poslijepodnevna Svjetlost polegla je na polje u prašnjavim zrakama a leptiri su lepršali kroz mačiću i tkali besciljne putanje. Pčele su zujale, a malo podalje, njima s lijeve strane, djetlić je neumorno čekićao po stablu. On joj je pokazivao cvijeće, uglavnom im je znao nazive. Smatrala je da je u nekoliko naziva pogriješio, ali mu to nije rekla. Rosie pokaţe grozd gljiva u podnoţju starog hrasta na rubu polja i reče mu da su otrovne, ali da nisu preopasne jer su gorke. Škodljive ili ubojite su one koje nemaju gorak okus. Kad su se vratili na odmorište za izletnike, zateknu izviđače koje je spominjao Bili
- kombi i Scout s pogonom na četiri kotača puni njih. Bili su simpatični, ali bučni dok su prenosili hladnjake pune piva u hlad a tad postavili mreţu za odbojku. Mladić od otprilike devetneast godina na ramenima je nosio svoju djevojku, odjevenu u kratke hlače boje pijeska i gornji dio bikinija. Kad je on krenuo trkom, ona je počela veselo vrištati i dlanovima lupati po tjemenu njegove glave s jeţ frizurom. Gledajući ih, Rosie se pitala dopire li djevojčina vriska do lisice na čistini i zaključi da vjerojatno dopire. Mogla je zamisliti lisicu kako leţi na čistini, repa svijena iznad njezinih usnulih, nadojenih mladunaca, sluša ljudske vriskove s plaţe, naćuljenih ušaka, očiju uţeglih i lukavih i te kako podloţnih ludilu. Muţjake brzo dotuče, ali lisica moţe dugo nositi virus, pomisli Rosie pa se prisjeti otrovnih gljiva koje je ugledala na rubu zarasle livade, kako rastu u vlaţnoj sjeni. Paukove gljive, nazvala ih je njezina baka kad ih je pokazala Rosie jednog ljeta i dok je taj naziv sigurno rabila isključivo baka Weeks - Rosie ga nikad poslije nije našla ni u jednoj knjizi o biljkama - nikad nije zaboravila njihov nekako svirepi izgled, blijedo i voštano meso koje je vrvjelo od tamnih točkica koje su zaista izgledale kao mali pauci, ako ste imali bogatu maštu... a ona je imala. Ţenka lisica moţe dugo nositi virus bjesnoće, ponovno pomisli ona. Muţjake brzo dotuče, ali... "Rosie? Hladno ti je?" Ona ga pogleda, ne shvaćajući. "Drhtala si." "Ne, nije mi hladno." Pogleda u mlade ljude koji nisu vidjeli nju i Billa jer su bili stariji od dvadeset pet godina, pa u Billa. "Alije moţda vrijeme za povratak." On kimne glavom. "Mislim da imaš pravo." 5 PROMET JE BIO GUŠĆI NA POVRATKU, A JOŠ GUŠĆI KAD SU SKRENULI SA Skywaya. To ih je usporilo ali ne i zaustavilo. Bili bi jurnuo Harleyem kroz slobodni prostor kad bi mu se ukazala prilika, pa se Rosie pomalo osjećala kao da jaše na leđima dresiranog vilinog konjica, ali Bili nije nerazborito brzao i ona nikad nije posumnjala u njegovu spretnost, čak ni kad bi ih povezao po isprekidanoj crti između voznih trakova, pokraj golemih kamiona s obje strane, nanizanih poput strpljivih mastodonata dok su čekali da dođe na njih red da prođu kroz rampu kod naplatnih kućica na Skywayu. Kad su počeli prolaziti pokraj putokaza na kojima je pisalo DOKOVI i AKVARIJ i ETTINGER'S PIER I ZABAVIŠTE, Rosie je bilo drago da su krenuli kad su krenuli. Stići će na vrijeme na svoju smjenu na tezgi za prodaju majica i to je bilo dobro. Predstavit će Billa svojim prijateljicama, što je bilo još bolje. Bila je sigurna da će im se svidjeti. Kad su prošli ispod ţarkoruţičastog natpisa ZAPLEŠITE U LJETO
SA SESTRAMA I KĆERIMA! Rosie osjeti plamsaj sreće kojeg će se sjetiti poslije tog dugog, dugog dana s mučnim uţasom. Sad je vidjela spiralu smrti u zabavištu, svu u zavojima i sloţenim potpornjima kako se ocrtava na pozadini neba, začuje vrištanje koje se isparavalo s nje. Ona na trenutak čvršće stisne Billa i nasmije se. Sve će biti u redu, pomisli ona, a kad se - na trenutak - sjetila lisičinih crnih i opreznih očiju, ona odagna to sjećanje, kao što bi na vjenčanju odagnala pomisao na smrt. 6 I DOK JE BILL STEINER OPREZNO VOZIOMOTORPO CESTI KOJA JE VODILA PREMA Shorelandu, Norman Daniels je ulazio svojim ukradenim automobilom na golemo parkiralište u Ulici Press. Parkiralište je bilo oko pet ulica udaljeno od Ettinger's Piera i opsluţivalo nekoliko jezerskih turističkih atrakcija - zabavište, akvarij, uspinjaču, trgovine i restorane. Moglo se parkirati bliţe svim tim mjestima za uţivanje i okrepu, ali Norman nije ţelio biti bliţe. Moţda će morati napustiti ovo područje u hitnji a nije se ţelio zaglaviti u prometu dođe li do toga. Prednja polovica parkirališta u Ulici Press bila je skoro prazna u devet sati i četrdeset pet minuta u subotu ujutro, što nije bilo dobro za čovjeka koji ţeli ostati neprimijećen, ali je bilo puno vozila na dijelu za jednodnevno i tjedno parkiranje, uglavnom vlasništvo ljudi koji su se posluţili trajektom za prijelaz preko jezera i odlazak u pravcu sjevera, na jednodnevne izlete ili vikendaške ribičke ekspedicije. Norman lagano ubaci svoj Ford Tempo u prostor između Winnebaga s registracijom iz Utaha i divovskog Road Kinga RV iz Massachusettsa. Tempo je između tih grmalja bio skoro nevidljiv i to je Normanu odgovaralo. On izađe, uzme svoju novu koţnu jaknu sa sjedišta i odjene je. Iz jednog dţepa izvadi sunčane naočale - ne one koje je nosio neki dan - pa i njih natakne. Ode do straţnjeg dijela automobila, pogleda oko sebe da provjeri promatra li ga tko i otvori prtljaţnik. Izvadi invalidska kolica i rasklopi ih. Oblijepio ih je naljepnicama koje je nakupovao u prodavaonici suvenira u Ţenskom kulturnom centru. Moţda na gornjim katovima, u dvoranama za sastanke i predavaonicama, imaju puno pametnih predavača i sudionika simpozija ali dolje u prodavaonici suvenira prodaju bombastično besmisleno sranje kakvom se Norman nadao. Nisu mu trebali privjesci za ključeve s oznakom ţenskog spola ili plakat na kojem su na Golgoti raspinjali ţenu (ISUSICA JE UMRLA ZA VAŠE GRIJEHE), no naljepnice su mu savršeno odgovarale. ŢENI JE POTREBAN MUŠKARAC KAO RIBI BICIKL, pisalo je na jednoj. Na drugoj, koju je očito napisao netko tko nikad nije vidio ţensku koja je obrve i pola kose spalila neispravnom lulom za pušenje cracka, pisalo je ŢENE NISU SMIJEŠNE! Bilo je naljepnica na kojima je pisalo JA SAM ZA PRAVO IZBORA I IMAM PRAVO GLASA, SEKS JE POLITIKA, pa P-O-Š-T-O-V-A-NJ-E, DOZNAJ ŠTO MI TO ZNAĈI. Norman se pitao
zna li ijedno od tih čuda bez grudnjaka da je tu pjesmu napisao muškarac. No on kupi sve naljepnice. Najdraţa mu je bila ona koju je briţljivo zalijepio na sredini naslona invalidskih kolica od skaja, pokraj malog, po mjeri izrađenog uloška za njegov vokmen: JA SAM MUŠKARAC KOJI POŠTUJE ŢENE, pisalo je na njoj. A to je i istina, pomisli on, pa ponovno na brzinu provjeri parkiralište da se uvjeri da nitko ne gleda u invalida koji se čilo penje u svoja invalidska kolica. Sve dok se pristojno ponašaju, ja ih poštujem. Ne ugleda ni ţive duše, a kamoli nekog tko bi baš u njega gledao. Okrene kolica oko osi i pogleda u svoj odraz u bočnoj strani svog svjeţe opranog Tempa. Dakle? upita se on. Što misliš? Hoće li uspjeti? Zaključi da hoće. Budući da maskiranje nije dolazilo u obzir, pokušao je otići dalje od maske - stvoriti novu osobu, kao što dobar glumac uspijeva kreirati stvarnu osobu na pozornici. Ĉak je i izmislio ime za tog novog tipa: Hump Peterson. Hump je bio vojni veteran koji se vratio kući i druţio se desetak godina s odmetničkom motorističkom bandom, jednom od onih u kojima ţena sluţi u dvije ili tri jako ograničene namjene. Tad se dogodila nesreća. Previše piva, vlaţan kolnik, leţište mosta. Oduzet je od struka naniţe, ali ga je njegovala jedna svetica, mlada ţena po imenu... "Marilyn", reče Norman, misleći na Marilyn Chambers, koja je godinama bila njegova omiljena porno zvijezda. Druga po redu bila je Amber Lynn, ali Marilyn Lynn je zvučalo uţasno laţno. Iduće ime koje mu je palo na um bilo je McCoo, ali ni to nije bilo dobro; Marilyn McCoo bila je pička koja je pjevala u sastavu Fifth Dimension, sedamdesetih godina, kad ţivot nije bio tako čudan kao danas. Preko puta ulice stajao je natpis na praznom gradilištu - NOVI KVALITETAN GRAĐEVNI PROJEKT TVRTKE DELANEY NIKNUT ĆE NA OVOM MJESTU IDUĆE GODINE! - Marilyn Delaney nije loše ime. Vjerojatno nijedna ţena iz Kćeri i sestara' neće traţiti od njega da im ispriča svoju ţivotnu priču, ali (parafraza mišljenja izraţenog na majici onog prodavača u trgovini Vojnički logor) bolje je imati priču a ne trebati je nego je trebati a nemati. A one će povjerovati u Humpa Petersona. Nagledale su se sigurno puno tipova poput njega, tipova koji su doţivjeli nekakvu ţivotnu prekretnicu i pokušavaju okajati svoje ponašanje u prošlosti. A Humpovi ovog svijeta, naravno, okajavali su sve svoje postupke u ţivotu tako da bi odlazili na mjesto zločina. Hump Peterson se pokušava prometnuti u neku vrstu počasne ţene, to je sve. Norman je vidio heroinaša koji su postali vatreni protivnici droga, vjerski fanatici i perotisti46. U dubini duše zapravo su ostali isti monotonalni prdonje kakvi su i prije bili, koji pjevaju staru pjesmu samo u drugom tonalitetu. No to nije bilo vaţno. Vaţno je bilo to što su oni uvijek bili u blizini, motali se na rubu događaja u kojima su trenutno ţeljeli sudjelovati. Bili su poput kugla od korova u pustinji ili siga na Aljasci. I tako će Humpa prihvatiti kao Humpa, čak ako su na oprezu da se ne pojavi inspektor Daniels. Ĉak i najciničnija među njima odmaknut će rukom na njega kao na bezopasnog jebeţljivog kripla 46 Sljedbenici Rosa Perota, nezavisnog kandidata na predsjedničkim izborima 1992. koji je pokušao stvoriti treću stranku u SAD-u.
koji se sluţi poznatom pjesmom o 'osjećajnom, briţljivom muškarcu' da bi nekog povalio u subotu navečer. Uz trunku sreće, Hump Peterson upast će u oči i biti primijećen jednako kao i tip na štulama koji glumi Ujaka Sama u povorci povodom Dana nezavisnosti. Ostatak njegova plana bio je sušta jednostavnost. Pronaći će mjesto s najvećom koncentracijom ţena iz skloništa i promatrat će ih kao Hump sa strane - njihove igre i grupne razgovore i ručak u prirodi. Kad mu netko donese hamburger ili kobasicu na štapiću ili komad pite, a neka ljubazna pička će to bez sumnje učiniti (ne moţe se nikakvom propagandom izbiti iz njih duboku potrebu da muškarcima donose hranu - to je instinkt, zaboga), zahvalit će i pojesti do posljednje mrvice. Govorit će samo kad mu se netko obrati a ako kojim slučajem osvoji plišanu igračku u igri bacanja kolutova ili pucanju iz zračnice, dat će je nekom klincu... uvijek pritom pazeći da musavca ne pogladi po glavi; danas je čak i to dovoljno da te uhapse zbog napastovanja. No uglavnom će promatrati. Pogledom traţiti svoju skitalicu Rose. U tome ga nitko neće ometati kad ga jednom prihvate kao dio događanja; on je bio šampion u umijeću praćenja. Kad je ugleda, mogao bi obaviti svoj poslić ovdje na Pieru, bude li tako htio; pričekati da joj dođe sila na zahod, poći za njom i zavrnuti joj vratom kao kokoški. Sve će biti gotovo u nekoliko trenutaka, no u tome je, dabome, problem. Nije ţelio da sve završi za nekoliko trenutaka. Ţelio je imati vremena. S njom popričati ugodno, u miru. Dobiti potpuno izvješće o njezinim aktivnostima otkad ga je napustila noseći njegovu karticu u svom dţepu. Tako reći, od predjela do deserta. Mogao bi je upitati, na primjer, kako se osjećala dok je utipkavala njegov broj računa i kad je shvatila da joj je uspjelo u namjeri kad se prignula pokupiti gotovinu iz otvora u bankomatu - novac za koji je on radio, novac koji je on zaradio u neprospavanim noćima privodeći protuhe koje bi učinile sve svakom da nema ljudi poput njega koji ih u tome sprečavaju. Ţelio ju je upitati kako je mogla uopće i pomisliti da će proći nekaţnjeno. Kako je mogla pomisliti da će uspjeti pobjeći njemu. A nakon što mu ona ispriča sve što ţeli čuti, on će porazgovarati s njom. Samo što razgovor nije baš riječ za ono što on ima na umu. Prvi je korak ugledati je. Drugi je korak motriti je s diskretne udaljenosti. Treći je korak poći za njom kad joj naposljetku dosadi i kad ode sa zabave... vjerojatno poslije koncerta, ali moţda i prije bude li imao sreće. Moţe baciti invalidska kolica kad se udalji od zabavišta. Na njima će biti otisaka (par motorističkih rukavica sa zakovicama riješio bi taj problem i pojačao dojam imidţa u stilu Humpa Petersona, ali nije imao dovoljno vremena, a da ne spominje jednu od njegovih uţasnih glavobolja, njegovih specijaliteta), ali je to bilo u redu. Slutio je da će mu odsad njegovi otisci biti najmanji problem. Ţelio ju je dohvatiti u njezinu stanu i Norman zaključi da će mu se ţelja vjerojatno ostvariti. Kad se ukrca na autobus (a sigurno će biti autobus; nije imala automobil a neće ţeljeti trošiti novac na taksi), on će se popeti za njom. Ako ga kojim slučajem primijeti negdje na potezu između Ettinger's Piera i jazbine u kojoj obavlja svoj zanat, ubit će je na licu mjesta i neka vrag odnese posljedice. No, ako sve krene po planu, slijedit će je ravno kroz njezina vrata a s druge strane tih vrata ona će proţivjeti patnje kakve nijedna ţena na kugli zemaljskoj nikad nije pretrpjela. Norman se odgura do kućice s natpisom CJELODNEVNE PROPUSNICE, pročita da je
ulaz za odrasle dvanaest dolara, preda novac tipu na blagajni pa krene u park. Put je bio čist; bilo je rano i Ettinger još nije vrvio od posjetitelja. Naravno, to je imalo svojih nedostataka. Morat će jako paziti da ne privuče pogrešnu vrstu pozornosti. Ali umije on to. On— "Momče! Hej, momče! Vrati se!" Norman se odmah zaustavi, ruku skamenjenih na kotačima svojih kolica, bezizraţajnog pogleda upiljenog u Ukleti brod i divovskog robota odjevenog u starinsku kapetansku odjeću koji je stajao ispred njega. "Ahoj, ahoj, strava i uţas, posao su moj!" robotski brodski kapetan opetovano je izvikivao svojim mehaničkim jednoličnim glasom. Ne, ne ţeli privući pogrešnu vrstu pozornosti... a to čini. "Hej, obrijani! Ti u kolicima!" Ljudi se okreću i gledaju u njega. Među njima i debela crnkinjetina u crvenoj haljini bez rukava koja izgleda upola blesavija od prodavača u Vojničkom logoru sa zečjom usnom. A izgleda mu i nekako poznato, ali Norman to proglasi paranojom - ne poznaje nikog u ovom gradu. Ona se okrene i krene dalje, stišćući torbicu veličine aktovke, no puno je ljudi još gledalo. Normanove se prepone ovlaţe od znoja. "Hej, čovječe, vrati se! Dao si mi previše!" Na trenutak mu smisao te rečenice ne dođe do svijesti - kao nešto izgovoreno na stranom jeziku. Tad shvati i preplavi ga silno olakšanje, pomiješano s gađenjem zbog vlastite gluposti. Naravno da je dao tipu na blagajni previše novca. Zaboravio je da ne spada u kategoriju odraslih nego invalida. Okrene kolica i vrati se do blagajne. Muškarac koji se nagnuo van bio je debeo a Norman mu se gadio koliko se Norman gadio samom sebi. Pruţao mu je novčanicu od pet dolara. "Sedam dolara invalidi, zar ne znaš čitati?" upita Normana, novčanicom pokaţe na natpis na blagajni a tad je gurne Normanu u lice. Norman na trenutak zamisli kako bi petaka zabio tom debelom gadu u lijevo oko, a zatim je uzme i gurne u jedan od mnogobrojnih dţepova na jakni. "Oprostite ", reče skrušeno. "Da, da ", reče muškarac na blagajni i okrene glavu. Norman se ponovno počne odguravati u park. Srce mu je ludo tuklo. Briţljivo je konstruirao karakter... načinio jednostavne ali primjerene planove da postigne svoje ciljeve... a tad, na početku, učini nešto ne samo glupo nego nevjerojatno glupo. Što se to događa s njim? Nije znao, ali odsad će morati pripaziti. "Mogu ja to", promumlja si u bradu. "I te kako, do vraga. " "Ahoj, ahoj, strava i uţas, posao su moj!" mehanički robot tulio je kad se Norman otkoturao pokraj njega. U jednoj je ruci mahao lulom veličine zahodske školjke. "Ahoj, ahoj, strava i uţas, posao su moj! Ahoj, ahoj, strava i uţas, posao su moj! " "Kako vi kaţete, kapetane", promrmlja Norman u bradu i nastavi se odguravati. Dođe do raskriţja s tri odvojka; putokazi u obliku strelice pokazivali su prema Pieru, zabavištu i izletničkom odmorištu. Pokraj putokaza za izletničko odmorište bio je mali natpis na kojem je pisalo GOSTI I PRIJATELJI KĆERI I SESTARA JEDITE U PODNE, JEDITE U ŠEST, UŢIVAJTE U KONCERTU U OSAM! RADUJTE SE! Nego što, pomisli Norman i počne gurati svoja naljepnicama oblijepljena kolica niz jednu od betonskih cvijećem oivičenih staza koje su vodile do izletničkog odmorišta, zapravo
parka i to lijepog. Ondje je bila igrališna oprema za djecu koja bi se umorila ili uplašila od atrakcija u zabavištu. Bilo je tu i veselih ţivotinja oblikovanih iz ukrasne ţivice poput onih u Disney Worldu, čistina za bacanje potkova, igralište za mali bejzbol i puno izletničkih stolova. Ondje je bio postavljen šator podignutog prednjeg krila i Norman u njemu ugleda muškarce u bijelim kuharskim odorama kako pripremaju roštilj. Iza šatora bio je niz kioska očito postavljenih za današnju prigodu - na jednom se moglo kupiti srećku za tombolu na kojoj su zgodici bila dva rukom izrađena pokrivača punjena perjem, na drugom se moglo kupiti pamučne majice (mnoge s natpisima po tonu sličnima naljepnicama koje su ukrašavale 'Humpova' kolica), a na trećem se, pak, moglo kupiti pamflete kakve ti srce poţeli... ako se ţeli doznati kako ostaviti supruga i naći radost u duševnom posestrinstvu s nekom lezbijkom. Da imam pištolj, pomisli on, nešto teško i brzo kao što je Mac-10, učinio bih svijet boljim u ciglih dvadeset sekundi. Puno boljim. Većina nazočnih bile su ţene, ali je bilo dovoljno muškaraca tako da se Norman nije osjećao posebice upadljivo. Odveze se pokraj kioska; ljubazno bi uzvratio kimanjem glave kad bi netko njemu kimnuo, smiješio se kad bi se njemu netko nasmiješio. Kupi srećku za paperjastu tuhicu i potpiše se kao Richard Peterson. Moţda ne bi bilo pametno da se ovdje naziva Humpom47 - ne ovdje. Uzme pamflet s naslovom I ţene imaju prava na nekretnine pa reče lezbijki zaduţenoj za tu tezgu da će ga poslati svojoj sestri Jeannie u Topeku. Lezbijka se nasmiješi i zaţeli mu ugodan provod. Norman se nasmiješi i reče i ja vama. Gledao je u sve općenito, a pogledom traţio samo jednu osobu: Rose. Još je nije vidio, ali to je bilo u redu; rano je. Bio je skoro siguran da će ona biti ovdje na podnevnom objedu, a kad je ugleda i uvjeri se da je to zaista ona, sve će biti dobro, i sve na svijetu će biti dobro. Dobro, malo je zeznuo stvar kod blagajne, ali što? To je sad bilo iza njega i više se neće zeznuti. Nema teorije. "Super su ti ta kolica, prijatelju", veselo mu reče djevojka u kratkim hlačicama od leopardova krzna. Za rukuje vodila dječačića. Dječak je u slobodnoj ruci drţao šećerni sladoled od trešnje i pokušavao njime prekriti cijelo lice. Normanu je izgledao kao prvorazredni razmaţenac. "A super su ti i natpisi. " Ona ispruţi ruku da se pljesne s Normanom i Norman se upita - samo na trenutak - kako bi s njezina lica brzo iščezao taj blesavi smiješak u stilu ja navijam za kriple ' kad bi joj odgrizao nekoliko prstiju umjesto što bi joj uzvratio pozdrav koji očekuje. Ispruţila je lijevu ruku i Norman se ne iznenadi kad na njemu ne ugleda vjenčani prsten, iako je derište s onim sranjem od trešnje po cijelom licu izgledalo pljunuta ona. Droljo, pomisli on. Kad gledam u tebe, vidim sve što ne valja s ovim sjebanim svijetom. Što si učinila? Dala da te jedna od tvojih prijateljica lezbača napumpa metlicom za premazivanje purana? On se nasmiješi i lagano pljesne po njezinoj ispruţenoj ruci. "Prva si liga, curo ", reče on. "Jesi li ovdje s prijateljicom?" upita ona. "Pa, s tobom sam ", odgovori on spremno. Ona se nasmije, zadovoljno. "Hvala. Ali znaš ti što ţelim reći. " 47 Hump (slang) - tucati se, poševiti.
"Ne, samo razgledavam ", reče on. "Ako budem smetao, ili ako je ovo privatna zabava, mogu otići. " "Ne, ne!", reče ona, uţasnuta tom pomisli... kao što je Norman znao da će biti. "Ostani. Druţi se. Uţivaj. Da ti donesem nešto za jelo? Bit će mi zadovoljstvo. Šećerni sladoled? Ili moţda hrenovku u pecivu?" "Ne, hvala", reče Norman. "Prije nekog vremena nastradao sam u prometnoj nesreći na motoru - tako su me zapala ova prelijepa invalidska kolica. " Gadura je sućutno kimala glavom; da ţeli, za tri minute bije rasplakao kao kišnu godinu. "Otad nemam baš apetita. " On joj se drhtavo osmjehne. "Ali što uţivam u ţivotu!" Ona se nasmije. "Izvrsno! lijepo se zabavi. " On kimne glavom. "I ja tebi ţelim isto. A i ti se lijepo zabavi, sinko. " "Naravno", dijete reče neobavezno i pogleda u Normana nesklonim očima iznad svojih trešnjom prelivenih obraza. Normana na trenutak obuzme panika, osjećaj da ga dijete prozire i da vidi Normana koji se skriva iza macho obrijane glave i jakne s puno zatvarača Humpa Petersona. Reče si da je to što osjeća obična vrtna paranoja, ništa više i ništa manje - on je varalica na dvoru svojih neprijatelja i potpuno je normalno da je u takvim okolnostima paranoičan - ali ipak brzo krene dalje. Mislio je da će se oraspoloţiti kad se odmakne od klinca s nesklonim mu očima, ali se to ne dogodi. Kratki napad optimizma zamijeni nekakva nestrpljivost. Podnevni je objed bio blizu, ljudi će sjesti za stolove za petnaestak minuta, a od nje još ni traga ni glasa. Neke su ţene sudjelovale u igrama, i bilo je moguće da je Rose među njima, ali to nije smatrao vjerojatnim. Rose nije bila od ţena koje bi sudjelovale u igri Crack the Whip48. Da, imaš pravo, nikad nije bila... ali moţda se promijenila, šapne mu nutarnji glas. Počne govoriti još nešto, ali mu Norman grubo navuče brnjicu prije no što je uspio izustiti riječ. Nije ţelio slušati te gluposti, iako je znao da se nešto u Rose sigurno promijenilo ili bi još bila kod kuće, glačala mu košulje svake srijede i ništa se od ovog ne bi događalo. Ponovno počne razmišljati o Rose koja se promijenila toliko da je otišla iz njihove kuće s njegovom karticom i ta ga misao obuzme i počne gloţiti poput dabra, na način koji je teško podnosio. Razmišljanje o tome gume ga u paniku, kao da mu neki teret pritišće grud. Obuzdaj se, reče si. To ti je zadaća. Shvati ovo kao zasjedu, posao koji si već tisuću puta izvršio. Budeš li mogao o tome tako razmišljati, sve će biti u redu. Reći ću ti nešto, Normie: zaboravi da traţiš Rose. Zaboravi da je riječ o Rose dok je ne ugledaš. On pokuša. Pomoglo je to što je sve išlo otprilike kako je očekivao; Humpa Petersona prihvatili su kao dio događanja. Dvije lezbijke u majicama izrezanima tako da se vide njihove nabildane ruke uključe ga nakratko u igru s frizbijem a neka starija ţena sijede kose gore i ogavnim venama dolje donese mu voćni jogurt jer, reče ona, izgleda kao da mu je jako vruće i neudobno, zalijepljenom za ta kolica. 'Hump' joj usrdno zahvali i reče da, malo mu je vruće. Ali tebi nije, dušice, pomisli on kad je ţena prosijede kose otišla. Nije ni čudo da 48 Igra u kojoj igrači, drţeći se za ruke, stanovito vrijeme trče, voze se na koturaljka- ma ili na klizaljkama, a tad prvi u redu naglo promijeni smjer pa se kraj repa zanese ili otkine.
si s ovim lezbačama - ne bi si mogla naći muškarca da ti ţivot ovisi o tome. No voćni je jogurt bio ukusan - hladan - i on ga halapljivo proguta. Trik je bio ne zadrţati se nikad predugo na jednom mjestu. On ode s izletničkog odmorišta do čistine za bacanje potkova, gdje su dva trapava muškarca igrala u paru protiv dvije jednako trapave ţene. Normanu se učinilo da bi igra mogla potrajati do zalaska sunca. On se odveze pokraj kuharskog šatora, gdje su prvi hamburgeri silazili s roštilja a salata od krumpira grabila se u zdjelice. Naposljetku krene prema kioscima i zabavi- štu. Odguravao se spuštene glave, kriomice pogledavao u ţene koje su sad krenule prema izletničkim stolovima. Neke su gurale dječja kolica, neke su nosile pod pazuhom bezvrijedne nagrade. Rose nije bila među njima. Nigdje je nije bilo. 7 NORMAN JE BIO ODVEĆ ZAOKUPLJEN TRAŢENJEM ROSE DA BI PRIMIJETIO da ga ona crnkinja koja se prije zagledala u njega ponovno gleda. Bila je to iznimno krupna ţena, ona koja je zaista malo sličila Williamu 'Hladnjaku' Perryju. Gert je bila na igralištu i odguravala malog dječaka na ljuljačci. Prekine na trenutak pa zamaše glavom, kao da je ţeli razbistriti. Još je gledala u invalida u koţnoj jakni, iako ga je sad vidjela samo s leđa. Na naslonu njegovih kolica stajala je naljepnica: JA SAM MUŠKARAC KOJI POŠTUJE ŢENE, pisalo je na njoj. A i muškarac koji mi izgleda poznato, pomisli Gert. III samo sličiš nekom filmskom glumcu? "Gert, hajde!" naredi sinčić Melanie Huggins. "Guraj! Ţelim letjeti visoko! Zavrti me!" Gert ga gume jače, iako je mali Stanley bio daleko od tog da se zavrti oko osi - ne u današnje doba kad svatko svakog tuţi, hvala lijepo. Ipak, njegov je smijeh razvedri i izmami smiješak na lice. Ona ga gurne malo jače i odagna muškarca u invalidskim kolicima iz glave. Iz prednjeg dijela glave. "Gert, hoću se zavrtjeti! Molim te! Daj, molim teee!"No dobro, pomisli Gert, moţda samo jednom. "Drţi se čvrsto, junače", reče ona. "Krećemo." 8 NORMAN SE NASTAVIO ODGURAVATI ĈAK I NAKON ŠTO JE ZNAO DA JE PROŠAO pokraj posljednjih izletnika. Smatrao je pametnim da se skloni dok ţene iz Kćeri i sestara' i njihovi prijatelji jedu. Usto, jačao je onaj osjećaj panike pa se bojao da bi netko, kad bi se zadrţavao preblizu, mogao primijetiti da nešto s njim nije u redu. Rose bi trebala biti ovdje i već ju je
trebao vidjeti, ali nije. Nije vjerovao da ona doista ovdje i to nije imalo smisla. Ona je ovca, za boga miloga, ovca, / ako nije ovdje sa svojim kolegicama ovčjim pičkama, gdje je? Kamo je morala ići, ako ne ovdje? Norman prođe ispod luka na kojem je pisalo DOBRO DOŠLI U ZABAVIŠTE i krene po širokoj asfaltiranoj stazi, ne obraćajući previše pozornosti kuda ide. Najveća prednost voţnje u invalidskim kolicima, otkrivao je on, je to što ti se ljudi sklanjaju s puta. Park se punio, i to je vjerojatno bilo dobro, no ništa drugo nije bilo dobro. U glavi mu je ponovno počelo bubnjati, a uţurbano mnoštvo izazivalo je u njemu čudan osjećaj, kao da je izvanzemaljac u vlastitoj koţi. Primjerice, zašto se tako puno njih smije? Ĉemu se zaboga imaju smijati? Zar ne shvaćaju kakav je svijet? Zar ne vide da je sve - sve - na rubu propasti? Zaprepasti se kad shvati da mu svi, redom, sad izgledaju kao lezbijke i pederi, kao da se svijet izrodio u nečisnicu jednospolnih ljubavnika, ţena kradljivica, muškaraca laţaca, a nitko nema ni trunke poštovanja za ljepilo koje drţi društvo na okupu. Njegova se glavobolja pogoršavala i ţarki nareckani rubovi počeli su se ponovno javljati oko predmeta. Galama u parku se zaglušno pojačala, kao da je neki okrutni gnom u njegovoj glavi preuzeo kontrolnu ploču i postupno pojačavao jačinu zvuka sve do maksimuma decibela. Grmljavina vlaka koji se penjao po prvom obronku spirale smrti zvučao je poput lavine a vriska ljudi u vlaku koji se strmoglavio niz prvu kosinu derao mu je bubnjiće poput šrapnela. Parne orguljice prde svoje mutne melodije, elektronski ţagor videoigrica, kukcoliko zujanje go karta koji jure po svojoj reli stazi... tisu se zvukovi stjecali u njegovu zbunjenom i uplašenom mozgu poput gladnih čudovišta. A najgore od svih tih zvukova, ono što je sve proţimalo i zabijalo se u tkivo njegova mozga poput oštrice tupog gnjeva, bila je jednolična pjesma mehaničkog mornara ispred Ukletog broda. Učini mu se da će mu um, bude li morao još jednom čuti kako on brunda: "Ahoj, ahoj, strava i uţas, posao su moj!", prsnuti poput suhog štapića za potpalu. Ili to ili će jednostavno iskočiti iz ovih jebenih kolica i otrčati vrišteći— Prestani, Normie. On se pogura u mali prazni prostor između kioska na kojem su se prodavale pogačice prţene na ulju i onog na kojem su se prodavale pizze na komade i ondje se zaustavi, okrenut leđima mnoštvu koje je miljelo uokolo. Kad bi začuo taj glas, Norman bi ga uvijek poslušao. Bio je to glas koji mu je prije devet godina rekao da je jedini način da začepi usta Wendy Yarrow taj da je ubije a bio je to i glas koji ga je naposljetku nagovorio da odvede Rose u bolnicu kad je slomila rebro. Normie, poludio si, reče mu taj smireni, jasan glas. Po mjerilima koja vrijede u sudnicama u kojima si tisuće puta svjedočio, fale ti daske kao starom plotu. Znaš to, zar ne? Jedva čujno, nošeno povjetarcem s jezera "Ahoj, ahoj, strava i uţas, posao su moj!" Normie? Aha ", šapne on. Počne masirati svoje bolne sljepoočice jagodicama prstiju. "Aha, mislim da znam. " U redu; osoba moţe funkcionirati s nedostacima... ako ih je voljna priznati. Moraš doznati gdje je, a to znači riskirati. Ali si riskirao samim dolaskom ovamo,
nije li tako? "Aha ", reče on. "Aha, tata, jesam. " U redu, sranja je sad bilo dosta. Poslušaj, Normie. I Norman posluša. 9 GERT JE JOŠ NEKO VRIJEME ODGURA VALA STANA HUGGINSA NA LJULJAĈCI; njegovi povici da ga ona "još jače zavrti" postajali su zamorni. Nije imala namjeru ponovno ga zavrtjeti; prvi je put skoro ispao iz ljuljačke i na trenutak je Gert bila uvjerena da će je udariti kap. Usto, misli su joj se vraćale onom tipu. Onom obrijanom. Poznaje li ga ona odnekud? Poznaje li ga? Bi li to mogao biti Rosien muţ? Ma to je ludost. Paranoja deliae. Vjerojatno. Gotovo sigurno. Ali ju je ta ideja grickala. Otprilike je slične građe... iako je teško ocijeniti u čovjeka u invalidskim kolicima, zar ne? Ĉovjek poput Rosiena muţa bi to, naravno, znao. Prestani. Napadaš sjene. Stan se umori od ljuljačke i zamoli Gert da se popne s njim na penjalicu. Ona se nasmiješi i odmahne glavom. "Zašto ne?"upita on i napući usne. "Jer tvoja kompica Gert nema tijelo za penjalicu otkako se riješila pelena i gumenih gaćica", reče ona. Kod tobogana ugleda Randi Franklin i odjedanput se odluči. Ne bude li malo pronjuškala po ovom slučaju, izludjet će. Ona zamoli Randi da pripazi na Stana. Mlada ţena reče dabome i Gert je proglasi anđelom, što Randi ni u kojem slučaju nije bila... ali malo hvale nikad nije na odmet. "Kamo ideš, Gert?" upita Stan, očito razočaran. "Obaviti poslić, mladiću. Potrči onamo pa se spuštaj niz tobogan s Andreom i Paul om." "Tobogan je za klince", Stan reče turobno, ali ode. 10 GERT KRENE NE STAZU KOJA JE VODILA OD IZLETNIĈKOG ODMORIŠTA DO ulaza, a kad je stigla ondje, ode do blagajni. I kod blagajni za cjelodnevne i poludnevne ulaznice bili su dugi redovi ljudi i bila je skoro sigurna da muškarac s kojim je razgovarala neće biti usluţan - već ga je vidjela na djelu. Straţnja vrata cjelodnevne blagajne bila su otvorena. Gert trenutak ostane na mj estu, skupi odlučnost, a zatim krene krupnim koracima prema kućici. Nije imala
sluţbenih ovlasti u 'Kćerima i sestrama', nikad ih nije imala, ali je voljela Annu, koja joj je pomogla izvući se iz veze s čovjekom koji ju je između šesnaeste i devetnaeste godine otpremio na traumatološki odjel devet puta. Sad joj je bilo trideset sedam i bila A je Annina nesluţbena drugokomandujuća skoro petnaest godina. Poučavati zlostavljane novopridošlice ono što je Anna naučila nju - da se ne moraju vraćati nasilnim muţevima i dečkima, očevima i maćehama i očusima - bila je tek jedna od njezinih zadaća. Poučavala je umijeća samoobrane (ne zato što bi nekome spasile ţivot nego zato što su čuvale dostojanstvo); pomagala je Anni organizirati dobrotvorne priredbe poput ove, radila je s Anninim boleţljivim i slabašnim računovođom kako bi se njezina ustanova odrţavala na rubu nečeg što je sličilo rentabilnosti. A kad se trebalo pobrinuti za sigurnost, dala bi sve od sebe. U tom se svojstvu sad odvaţila krenuti naprijed i pritom je otvorila kopču svoje torbice. Taje torbica bila Gertin putujući ured. "Oprostite, gospodine", reče ona i nagne se kroz otvorena straţnja vrata. "Mogu li porazgovarati s vama na trenutak?" "Informacije su lijevo od Ukletog broda", reče on ne okrenuvši se. "Ako imate nekakvih problema, obratite se njima." "Ne shvaćate", reče Gert. Duboko udahne i potrudi se govoriti smireno. "Riječ je o problemu koji mi jedino vi moţete pomoći riješiti." "Dvadeset četiri dolara", reče prodavač karata mladom paru s druge strane prozorčića, "i šest je trideset. Lijepo se provedite." A Gerti, još ne okrećući glavu: "Gospođo, imam puno posla, ako niste primijetili. Pa ako se ţelite ţaliti da su igre namještene ili nešto slično, odgegajte se do informacija i—" To je bila posljednja kap; Gert nije imala namjeru slušati tog tipa da joj govori da se igdje odgega, posebice ne tim nepodnošljivim glasom u stilu 'svijet je pun budala'. Moţda je svijet zaista pun budala, ali ona nije bila jedna od njih, a znala je i nešto što ovaj prevaţni idiot nije znao: Peter Slowik imao je više od osamdeset ugriza po tijelu a nije nemoguće da je počinitelj ovdje i da traţi svoju ţenu. Ona zakorači u kućicu - bilo je tijesno, ali joj uspije - i pograbi prodavača za ramena plave sluţbene košulje. Okrene ga prema sebi. Na iskaznici na prednjem dţepu košulje pisalo je CHRIS. Chris blene u crni mjesec lica Gert Kinshaw, osupnut time što ga je neka mušterija dotaknula. Otvori usta, ali Gert progovori prije no što se njemu za to ukazala prilika. "Začepi i slušaj. Mislim da postoje izgledi da si jutros prodao cjelodnevnu ulaznicu jako opasnom čovjeku. Ubojici. I zato se nemoj truditi i pričati mi kako si danas imao teţak dan, Chris, jer mi... se... ţivo... jebe." Chris je pogleda buljavih očiju od iznenađenja. Prije no što je uspio povratiti glas ili drţanje, Gert je izvadila donekle mutnu fotografiju iz svoje goleme torbe i gurnula mu je pod nos. Detektiv Norman Daniels, vođa tima koji je razbio bandu preprodavača droga, pisalo je ispod nje.
"Vama je potrebna sluţba osiguranja", reče Chris, tonom uvrijeđenim i zabrinutim. Iza njega, muškarac koji je sad bio prvi u redu - odjeven u blentavu kapu s likom Mr Magooa49 i majicu s natpisom NAJBOLJI DEDA NA SVIJETU - naglo podigne videokameru i počne snimati, vjerojatno u očekivanju sukoba koji će mu osigurati sudjelovanje u nekom od televizijskih programa u kojima prikazuju autentične događaje iz ţivota. Da sam znala kako će to biti zabavno, ne bih oklijevala ni časka, pomisli Gert. "Ne, ne trebaju mi oni, barem ne još; trebaš mi ti. Molim te. Pogledaj jedanput paţljivo i reci mi—" "Gospođo, kad biste znali koliko ja ljudi vidim u jednom danu—" "Sjeti se tipa u invalidskim kolicima. Rano ujutro. Prije navale, ha? Krupan tip. Obrijane glave. Izvirio si iz kućice i nešto mu doviknuo. On se vratio. Sigurno je zaboravio kusur ili nešto slično." U Chrisovim se očima upali lampica. "Ne, nije bila riječ o tome", reče on. "Mislio je da mi je dao točan iznos. Znam da je bilo tako, jer mi je dao jednu novčanicu od deset i dvije od po dolar. Ilije zaboravio kolika je cijena cjelodnevne ulaznice za invalide ili nije ni primijetio." Aha, pomisli Gert. Naravno, što bi čovjek koji se samo pretvara da je invalid mogao zaboraviti, posebice ako je zaokupljen drugim mislima. Mr Magoo, očito zaključivši da neće doći do šakatanja, spusti kameru. "Biste li prodali ulaznicu meni i mom unuku, molim lijepo?" upita kroz otvor. "Pa ne gori vam pod nogama", reče Chris. Gert nikad nije vidjela umiljatijeg stvora, ali sad nije bilo vrijeme da mu kaţe nekoliko korisnih naputaka kako da poboljša dojam. Sad je bilo vrijeme za diplomaciju. Kad se ponovno okrenuo prema njoj, izmučen i pogruţen, ona mu pruţi sliku i progovori njeţnim glasom biblijske svetice. "Je li ovo bio čovjek u kolicima? Zamisli ga bez kose." "Joj, gospođo! Nosio je i sunčane naočale." "Pokušaj. On je opasan. Postoji li i najmanja mogućnost da je on ovdje, doista ću morati porazgovarati s tim tvojim osiguranjem." Puf! Pogreška. Shvatila je to skoro istog trenutka, ali ipak nekoliko sekundi prekasno. Bljesak u njegovim očima kratko je trajao, ali se nije mogao pogrešno shvatiti. AJco se ona ţeli obratiti osiguranju u vezi s nekim problemom koji nema veze s njim, to moţe. No ako ima veze s njim, makar i posredne, to ne moţe. Moţda se već zakačio s osiguranjem ili je moţda ukoren jer je takva nabusita gnjida. Ovako ili onako, zaključio je da je ovo gnjavaţa koja mu nije potrebna. "To nije on", reče. Bio je uzeo fotografiju da je pogleda izbliza. Pokušaje vratiti. Gert podigne ruke i poloţi dlanove na prsa, iznad impresivnog nabujka svojih grudi, odbivši uzeti fotografiju barem zasad. "Molim te", reče ona. "Ako je ovdje, znači da traţi moju prijateljicu, ali ne zato da je odvede na vrtuljak." 49 Lik iz crtanog filma, silno kratkovidan, koji uvijek sretno izbjegne smrtnu opasnost a da ne zna da mu je prijetila.
"Hej!" netko vikne iz naraslog reda kod blagajne za cjelodnevne ulaznice. "Ubrzaj to malo!" Začuju se povici odobravanja i Monsieur Najbolji deda na svijetu ponovno podigne kameru. Ovog se puta činilo da ga zanima jedino Gertin novi prijatelj, gospodin Sušta Ljubaznost. Gert ugleda kako ga Chris gleda, kako mu se obrazi pune rumenilom, ugleda jalov pokret da pokrije lice rukom poput kriminalca koji izlazi iz ţupanijske sudnice nakon čitanja optuţnice. Izgledi da će nakon ovog nešto doznati propali su. "To nije taj tip!" prasne Chris. "Potpuno je drukčiji! A sad nosite to svoje debelo dupe odavde ili ću vas dati izbaciti iz parka! " "Gle tko to govori", frkne Gert. "Mogla bih posluţiti objed od 1 dvanaest jela na onome što tegliš iza sebe a da mi ne sklizne nijedna vilica niz prorez u sredini." "Izlazite! Odmah! " Gert gizdavim korakom zagrabi prema izletničkom odmorištu, uţarenih obraza. Osjećala se kao budala. Kako je mogla tako uprskati? Pokušala se uvjeriti da je to zbog okoline - buka, meteţ, mnoštvo ljudi jurca uokolo poput luđaka, pokušavaju se zabaviti - ali nije to bilo zbog okoline. Bojala se, eto zašto. Pomisao da je Rosien suprug moţda ubio Petera Slowika bila je uţasna, ali pomisao da bi on danas mogao biti ovdje, da izigrava paraliziranog jahača na dva kotača, bila je tisuću puta uţasnija. I prije se susretala s ludilom, ali ludilo udruţeno s tolikom vještinom i opsjednutom odlučnošću... A gdje je uopće Rosie? Ovdje nije, Gert je to jedino pouzdano znala. Još nije ovdje, dopuni se ona. "Zajebala sam stvar", promrmlja ona naglas a tad se sjeti onoga što je govorila skoro svim ţenama koje bi došle u K & S: Ako znaš, priznaj si. U redu, ona će si priznati. To znači da ne dolazi u obzir da se obrati osiguranju, barem zasad - uvjeriti ih da postoji opasnost moţda bi bilo nemoguće, a čak i kad bi uspjela, moţda bi predugo trajalo. Vidjela je obrijanog motorista u kolicima kako se vrzma po parku i razgovara s ljudima, uglavnom ţenama. Lana Kline mu je čak donijela nešto za pojesti. Nešto slično sladoledu. Gert pohita natrag do izletničkog odmorišta. Bila joj je nuţda, ali se nije obazirala na to. Traţila je Lanu ili bilo koju drugu ţenu koje su razgovarale s obrijanim, ali bilo je to kao traţiti policajca - nikad ih nema kad su ti potrebni. Sad zaista mora ići na zahod; mjehur joj puca. Zašto je dovraga pila toliko ledenog čaja? 11 NORMAN SE POLAKO ODGURA KROZ GLAVNU ALEJU ZABAVIŠTA PREMA IZLETNIĈKOM odmorištu. Ţene su još jele, ali ne zadugo -počeli su stizati prvi pladnjevi
s desertom. Morat će brzo djelovati ako ţeli nešto učiniti dok ih je većina još na jednom mjestu. No nije bio zabrinut; zabrinutost je prošla. Znao je gdje otići da bi zatekao ţenu nasamo, ţenu s kojom bi porazgovarao izbliza. Ţene ne mogu bez zahoda, Normie, rekao mu je jednom njegov otac. One su poput pasa koji ne mogu proći pokraj nekog grma ljiljana a da ne podignu nogu i popišaju se. Norman ţustro odgura kolica pokraj putokaza s natpisom PREMA ZAHODIMA. Samo jodnu,pomisli on. Samo jednu koja hoda sama, jednu koja mi moţe reći gdje je Rose otišla ako nije ovdje. Ako je u San Franciscu, otići ću za njom u San Francisco. Ako je u Tokiju, otići ću za njom i u Tokio. A ako je u paklu, poći ću za njom i u pakao. Zašto ne? Ondje ćemo ionako završiti i vjerojatno zasnovati zajedničko domaćinstvo. On prođe kroz gaj ukrasnih jela i spusti se niz blagi obronak prema zgradi od cigle bez prozora s vratima na oba kraja: muškarci na desnom, ţene na lijevom. Norman pogura kolica pokraj vrata s natpisom DAME i parkira se kod drugog kraja zgrade. To je bila jako nepovoljna lokacija, po Normanovu mišljenju - uska staza gole zemlje, niz plastičnih kanti za smeće i visoka ograda od kolaca za zaštitu od pogleda. On ustane iz kolica i zaviri iza zgrade, polako izvirujući sve dalje i dalje dok nije mogao vidjeti stazu. Ponovno se osjećao dobro, smireno i staloţeno. Glava ga je još boljela, ali je bol jenjala u tupo kuckanje. Iz gaja stabala podrezanih u obliku igračaka izađu dvije ţene - to nije dobro. Naravno, to je bila najveća mana mjesta gdje je postavio zasjedu, jer ţene tako često odlaze na zahod u paru. Što zaboga rade unutra ? Guraju si prste u onu stvar? Ove dvije uđu. Norman ih je čuo kroz najbliţu ventilacijsku cijev kako se smiju i razgovaraju o nekom po imenu Fred. Te Fred je učinio ovo, te Fred je učinio ono, te Fred je učinio nešto treće. Fred je očito bio fora. Svaki put kad bi ona koja je najviše pričala uzela dah, ona druga bi za- hihotala, zvuk tako nazupčan da se Norman osjećao kao da mu je netko uvaljao mozak u staklene krhotine kao što pekar uvalja pogačicu u šećer. No ostao je stajati na mjestu i motriti na stazu; stajao je nepomično, osim njegovih ruku, koje su se otvarale i zatvarale, otvarale i zatvarale. Naposljetku su izašle. Još su razgovarale o Fredu i još hihotale, hodale tako blizu jedna drugoj da su se očešale bokovima i dodirivale ramenima i Norman se jedva suzdrţavao da se ne zaleti za njima i pograbi ih za njihove kurvinske glave, jedna glava za svaki dlan, i kresne jednu o drugu da ih razbije poput dvije bundeve punjene razornim eksplozivom. "Nemoj", šapne si. Znoj mu se slijevao niz lice u dugim, bistrim kapima i sjajio posvuda po njegovoj svjeţe obrijanoj lubanji. "Nemoj, ne sad, za boga miloga, nemoj se sad izgubiti. " Drhtao je a glavobolja mu se vratila udarnom snagom i bubnjala poput šake. Jarke zupčaste crte uvijale su se i kruţile na rubovima njegova vidokruga, a počelo mu je krvariti iz desne nosnice. Iduća ţena koja se našla u njegovu vidokrugu bila je sama i Norman je prepozna - sijeda kosa na vrhu, ruţne vene u dnu. Ţena koja mu je dala voćni jogurt. Imam ja jogurt za tebe,pomisli on, i svaki mu se mišić zategne, kad je ona krenula niz stazu. Imam ja jogurt za tebe, a ako mi ne daš odgovore koje traţim, i to odmah,
progutat ćeš ga do posljednje kapi. A tad iz malog gaja izađe još netko. Norman je vidio i tu ţenu - debelu, radoznalu gaduru u crvenoj haljini bez rukava, onu koja ga je zagledavala kad ga je tip s blagajne pozvao da se vrati. Ponovno osjeti onaj izluđujući osjećaj da mu je poznata, poput imena koje bezobrazno poigrava na vrhu jezika ali se omakne svaki put kad ga se pokuša uhvatiti. Poznaje li je? Da ga barem ne boli glava— Još je nosila onu golemu torbicu, koja je više sličila aktovki i pretraţivala šapama po njoj. Što traţiš, debeljuco? upita se Norman. Ĉokoladne tortice? Nekoliko rum pločica? Moţda— A tad, odjedanput, iznebuha, sjeti se. Pročitao je o njoj u knjiţnici, u novinskom članku o Kćerima i sestrama'. Objavili su i njezinu fotografiju kako čuči u nekakvu usranom karate poloţaju i sliči više kamp-kućici nego Bruce Leeju. Ona je bila gadura koja je rekla novinarima da muškarci nisu njihovi neprijatelji... "ali ako udare, mi uzvraćamo." Gert. Nije se sjećao prezimena, ali joj je ime bilo Gert. Odlazi odavde, Gert, Norman pošalje misao krupnoj crnkinji u crvenoj haljini bez rukava. Šake je čvrsto stisnuo i nokti se zabodu u njegove dlanove. Ali nije otišla. "Lana!" vikne umjesto toga. "Hej, Lana!" Ona se sjedokosa ţena okrene, pa priđe Debeljuci, koja je izgledala kao 'Hladnjak' u haljini. On se zagleda kako je sjedokosa ţena po imenu Lana odvela Debelu Gertu natrag među drveće. Gertie joj je putem nešto pokazivala. Izgledalo je kao komad papira. Norman rukama obriše znoj iz očiju i pričeka da Lana završi ćaskati s Gert i krene prema zahodu. Na drugoj strani šumarka, na izletničkom odmorištu, jelo se posljednje deserte, a kad njih pojedu, broj ţena koje će se doći na zahod prije i poslije objeda moći će se usporediti s kapaljkom i slavinom. Ne bude li sreće, i to brzo, ovo bi se sve moglo pretvoriti u sranje. "Dođi, dođi ", Norman promrmlja u bradu i kao da ga je nebo čulo, netko izađe iz šumarka i krene prema stazi. Nije to bila ni Gert ni Lana od voćnog jogurta, nego netko također poznat Normanu -jedna od kurvi koje je vidio u vrtu onog dana kad je u osmatračkoj misiji prolazio ispred 'Kćeri i sestara'. Ona s kosom kao u rock zvijezde u dvije boje. Hrabra gadura koja mu je čak i mahnula. I zbog koje sam premro,pomisli on, ali kolo sreće se okreće, zar ne? Hajde, dođi. Dođi tatici. Norman osjeti kako mu se diţe, a glavobolje potpuno nestane. Stajao je nepomično poput kipa, jednim okom zavirivao iza zgrade, moleći se Bogu da Gert ne odabere baš ovaj trenutak da se vrati, moleći se Bogu da se djevojka s kosom pola zelenom a pola narančastom ne predomisli. Nitko ne izađe iz šumarka i djevojka sjebane kose nastavi se pribliţavati. Miss Punkerskih-Grungeovskih Ljiga za 1994. godinu, uđite u moj salon reče pauk muhi, prilazila je bliţe i bliţe. Ispruţi ruku prema kvaki ali se vrata nikad nisu otvorila jer se Normanova ruka sklopila oko Cynthijina mršavog zapešća prije no što je dodirnula kvaku. Ona ga pogleda, prestrašeno, i razrogači oči.
"Dođi ovamo ", reče on i povuče je za sobom. "Dođi ovamo da porazgovaram s tobom. Da porazgovaram s tobom izbliza. " 12 GERT KINSHAW JE ŢURILA NA ZAHOD, SKORO TRĈALA, KAD - ĈUDO NAD čudima - pred sobom ugleda ţenu koju je traţila. Ona odmah otvori svoju prostranu torbicu i počne traţiti fotografiju. "Lana!" vikne. "Hej, Lana!" Lana se vrati po stazi. "Traţim Cathy Sparks", reče. "Jesi li je vidjela?" "Naravno, baca potkove", reče Gert i trgne palcem prema izletničkom odmorištu. "Vidjela sam je nema dvije minute." "Izvrsno!" Lana krene odmah u tom smjeru. Gert dobaci čeznutljiv pogled prema zahodu, pa krene za njom. Mjehur će joj izdrţati još malo. "Mislila sam daju je moţda uhvatio jedan od njezinih napada panike i da je zapalila odavde", govorila je Lana. "Znaš kakva je ponekad." "Aha." Gert pruţi Lani faksiranu fotografiju trenutak prije no što su ponovno zašle među drveće. Lana se radoznalo zagleda u nju. Sad je prvi put vidjela Normana jer nije stanovala u K & S. Ona je bila psihijatar-socijalni radnik i ţivjela u Crescent Heightsu sa svojim finim, nenasilnim suprugom i troje fine, nedisfunkcionalne djece. "Tko je to?" upita Lana. Prije no što je Gert odgovorila, prođe Cynthia Smith. Kao i uvijek, čak u ovakvim okolnostima, njezina otkačena kosa izmami Gerti smiješak. "Bok, Gert, sviđa mi se tvoja haljina!" reče Cynthia ţivahno. Nije to bio kompliment, nego samo djevojčina poštapalica, mali Cynthia- izam. "Hvala. A meni se sviđaju tvoje hlačice. Ali se kladim da ni sa svijećom ne bi uspjela naći hlačice iz kojih bi ti dupe jače ispalo." "Ma nemoj mi reći", reče Cynthia i nastavi svojim putem. Njezina mala ali neporecivo draţesna ritica njihala se lijevo-desno poput klatna ure. Lana je pogleda veselo pa ponovno obrati pozornost fotografiji. Dok ju je gledala, odsutno je gladila svoju dugu bijelu kosu, koju je privezala u rep. "Je li ti poznat?" upita Gert. Lana odmahne glavom, ali se Gert učini da je taj pokret značio kolebljivost a ne nijekanje. "Zamisli ga bez kose." Lana učini i više od tog; ona pokrije fotografiju od čela naviše. Tad se osobito pomnjivo zagleda u nju. Micala je usnama, kao da je čita a ne gleda. Kad je ponovno pogledala Gert, lice joj je bilo i zbunjeno i zabrinuto. "Jutros sam tom tipu dala voćni jogurt", progovori ona nesigurno. "Nosio je sunčane naočale, ali—" "Bio je u invalidskim kolicima", reče Gert, pa iako je znala da sad tek počinje
pravi posao, osjeti kako joj je teški kamen pao sa srca. Bolje je znati nego ne znati. Bolje je biti siguran. "Da. Je li opasan? Jest, zar ne? Ovdje sam s dvije ţene koje su proteklih godina prošle kroz traumatično razdoblje. Prilično su osjetljive. Gert, hoće li biti problema? Pitam zbog njih, ne zbog sebe." Gert paţljivo razmisli prije no što reče: "Mislim da će sve biti u redu. Mislim da je najjeziviji dio skoro prošao." 13 NORMAN RAZDERE CYNTHIJINU BLUZU BEZ RUKAVA I OBNAŢI NJEZINE GRUDI veličine šalice za čaj. Jednom joj rukom poklopi usta. Istodobno je pritisne o zid i počne gušiti. Očeše se o njezine prepone. Osjeti kako se pokušala odmaknuti, ali naravno nije bilo načina da joj to uspije i to ga uzbudi još i više, to kako ju je stjerao u kut. No jedino se njegovo tijelo uzbudilo. Njegov je mozak lebdio na otprilike metar iznad njegove glave, i spokojno promatrao kako se Norman nagnuo i zario zube u rame Miss Punkerskih ljiga. Prilijepio se za nju poput vampira i počeo joj piti krv kad je potekla kroz njezinu koţu. Bila je vruća i slana i kad je svršio u hlače jedva je tog bio svjestan, kao što nije bio ni svjestan njezinih krikova u njegov dlan. 14 "VRATI SE I BUDI SA SVOJIM PACIJENTICAMA DOK TI NE DAM ZNAK DA JE opasnost minula", Gert reče Lani. "I učini mi uslugu - ne spominji ovo nikome, ne još. Tvoje prijateljice nisu danas ovdje jedine ţene koje su psihički osjetljive." "Znam." Gert je stisne za ruku. "Sve će biti u redu. Obećaj em." "U redu, pouzdaj em se u tebe." "Aha, tako je, nastavi sanjati. Ali znam da ga ne bi trebalo biti teško naći, ako još kruţi u tim kolicima. Ugledaš li ga, drţi se podalje. Razumiješ? Drţi se podalje od njega!" Lana je pogleda zbunjeno. "Što ćeš učiniti?" "Popiškiti se prije no što umrem od uremijskog trovanja. A tad otići u sluţbu osiguranja i reći im da mi je muškarac u invalidskim kolicima pokušao oteti torbicu. Poslije ćemo vidjeti, no prvi je korak udaljiti ga s naše zabave." Rosie nije ovdje, moţda je izašla s nekim, ili ima zakazano nešto drugo, i Gert nikad u ţivotu nije osjetila toliku zahvalnost. Ona je njegov okidač; to što nje nema, pruţit će im priliku da ga neutraliziraju prije no što učini štetu. "Da te pričekam dok odeš na zahod?" upita Lana nervozno. "Neće mi se ništa dogoditi."
Lana se namršti gledajući u stazu koja je vodila kroz šumarak. "Ipak ću te pričekati", reče ona. Gert se nasmiješi. "U redu. Neću dugo, vjeruj mi na riječ." U neposrednoj blizini zahoda neki joj zvuk naruši misli: netko je dahtao, i to glasno. Ne netko - netko dvoje. Smiješak iskrivi kutove Gertinih velikih usta. Sudeći po zvuku, netko si je priuštio malo poslijepodnevnog veselja iza zahoda. Malo se— "Reci mi, gaduro!" Glas, tako tih da je zazvučao skoro kao pseće rezanje, zaledi osmijeh na Gertinim usnama. "Reci mi gdje je, i to odmah!" 15 GERT TRKOM ZAOBIĐE NISKU ZGRADU OD CIGLE TAKVOM BRZINOM DA JE U posljednji trenutak izbjegla udariti u napuštena invalidska kolica i sjesti na tur. Onaj ćelavac u motorističkoj jakni - Norman Daniels - stajao je okrenut joj leđima, drţao Cynthiju tako čvrsto za krţljave nadlaktice da su mu palčevi skoro utonuli u njezino oskudno meso. Liceje pritisnuo na njezino, ali je Gert primijetila neobičan nagib Cynthijina nosa. Vidjela je to i prije, jednom u svom zrcalu. Djevojčin je nos bio slomljen. "Reci mi gdje je, jebemti, ili više nećeš usta morati mazati ruţem jer ću ti odgristi ćube s—" Gert u tom trenutku prestane misliti, prestane slušati. Prebaci se na automatsko pilotiranje. Dva su joj koraka bila dovoljna da dođe do Danielsa. Pritom je ispreplela prste obje ruke u toljagu. Podigne tako udešene ruke iznad desnog ramena, zamahnuvši što je jače mogla; ţeljela je postići što veću brzinu. Prije no što je uspjela spustiti ruke, Cynthia svrne pogled svojih prestrašenih očiju na nju i Rosien suprug to primijeti. Bio je brz, Gert mu je morala odati priznanje. Bio je uţasno brz. Njezine isprepletene ruke ga dohvate i to snaţno, ali ne po zatiljku, gdje ga je ţeljela udariti. Već se počeo okretati pa ga njezine ruke dohvate postrance, po licu i čeljusti. Propustila je priliku za brzi i nečujni nokaut. Kad se okrenuo prema njoj, Gertina prva pomisao bila je da je jeo jagode. On joj se naceri zubima s kojih je još kapala krv. Taj iskeţeni osmijeh uţasne Gert i ispuni je sigurnošću da je sve što je uspjela učiniti to da se pobrinula da umjesto jedne umru dvije ţene. Ovo nije bio čovjek. Bio je to Grendel62 u koţnoj jakni. "Vidi, vidi, pa to je Debela Gerta!" uzvikne Norman. "Ţeliš se rvat', Gertie? To ţeliš? Rvat' se? Išibati me tim tvojim grudnjakom veličine padobrana i natjerati na predaju, to ćeš učiniti?" On se nasmije i dlanom jedne ruke lupne se po prsima da pokaţe kako ga ta pomisao zabavlja. Metalni zatvarači na njegovoj jakni zazveckaju.
Gert brzo pogleda u Cynthiju, koja se gledala u čudu kao da se pita kamo je nestala njezina majica. "Cynthia, bjeţi!" Cynthia je omamljeno pogleda, učini dva kolebljiva koraka natraške, pa se nasloni na zahod, kao da ju je sama pomisao na bijeg iscrpila. Gert primijeti kako na njezinim obrazima i čelu iskaču masnice, poput svjeţeg tijesta. "Gerta, Gerta, Debela Berta", pjevušio je Norman krenuvši prema njoj. "Bananafana-fo-Ferta, fl-fi-mo-Merta... Gerta!” On se na ovo nasmije poput djeteta, a tad rukom obriše Cynthijinu krv s usta. Gert je vidjela kapi znoja kako se lijepe za njegovu ćelu. Izgledale su kao šljokice. "Oooh, Gerta", pjevušio je Norman. Gornji dio njegova tijela počne se njihati amo-tamo, poput tijela kobre koja se diţe iz košare krotitelja zmija. "Oooh, Gerta. Zavuzlat ću te kao perec. Izvrnut ću te kao rukavice. Još ću—" "Pa zašto ne priđeš i to ne učiniš?" ona zaštekće na nj. "Nije ovo maturalni ples, ti govance kukavičje! Ako me ţeliš, dođi po mene!" Daniels se prestane njihati i blene u nju, kao da ne vjeruje svojim očima da se ova gomila crijeva izderala na njega. Izazivala ga. Iza njega, Cynthia se povukla još dva ili tri umorna posrćuća koraka, straţnji dio njezinih hlačica šušljao je po ciglama zahoda, pa se ponovno nasloni na zid. Gert podigne ruke i ispruţi ih ispred sebe. Dlanove ruku okrenula je sučelice, na udaljenosti od oko pola metra. Prste je raširila. Uvuče glavu među ramena, skutri se poput mame medvjedice. Norman primijeti taj obrambeni poloţaj i njegov iznenađeni izraz pretvori se u podsmješljivost. "Gert, što ćeš učiniti?" on je upita. "Misliš da ćeš izvesti neke fore od Brucea Leeja? Hej, imam za tebe najnovije vijesti, on je mrtav, Gertie. ____________________________ 62 Neman koju je ubio Beowulf u istoimenom staroengleskom spjevu. Kao što ćeš i ti biti za otprilike petnaest sekundi - debela crna gadura koja će leţati mrtva na zemlji." On se nasmije. Gert se odjedanput sjeti Lane Kline, kako se nervozno osvrće i govori da će moţda ipak pričekati Gert da se vrati sa zahoda. "Lana! 'Vrisne ona iz petnih ţila. "On je ovdje! Ako si još ondje, otrči i dovedi pomoć!" Rosien suprug na trenutak protrne, pa se ponovno opusti. Osmijeh mu se vrati na lice. Baci pogled preko ramena da provjeri je li Cynthia još ondje, pa ponovno pogleda u Gert. Gornji dio njegova tijela nastavi se njihati amo-tamo. "Gdje je moja ţena?" upita on. "Reci mi pa ti moţda slomim samo jednu ruku. Do vraga, a moţda te i pustim. Ukrala mi je bankovnu karticu. Ţelim da mi je vrati, to je sve."
Ne smijem ga napasti, pomisli Gert. On mora prići meni - inače nemam izgleda da ga svladam. Ali kako da ga navedem da to učini? Sjeti se Petera Slowika - dijelova njegova tijela koji su nedostajali i mjesta na kojima je koncentracija ugriza bila najgušća - i sjeti se kako. "Ti daješ izrazu poţderali su me dugovi potpuno novo značenje, zar ne, pederčiću? Nije ti bilo dovoljno samo mu ga popušiti, ha? Dakle, da čujemo? Hoćeš li me napasti ili te ţene odveć plaše?" Njegov smiješak ovaj put nije samo sišao s njegova lica; kad ga je nazvala pederčić, smiješak se sjurio s njegova lica tako naglo da se Gert učinilo kao da ga je čula kako se razbio poput sige o čelične vrhove njegovih čizama. "UBIT ĆU TE, KURVETINO!” vrisne Norman i nasrne. Gert se okrene postrance, baš kao i kad ju je Cynthia napala onog dana kad je Rosie donijela svoju novu sliku u teretanu u podrumu u K & S. Ruke je drţala spuštene dulje no što bi činila kad bi stanovnice skloništa poučavala zahvate i prebacivanje, znajući da čak ni njegova slijepa srdţba nije dovoljna da joj zajamči uspjeh - ovo je snaţan muškarac i ako ga ne namami sasma u klopku, završit će kao štakor u vršalici. Norman ispruţi ruke prema njoj, iskeţenih zuba, pripravan ugristi. Gert se povuče još dalje, turom udari o zid i pomisli, Pomozi mi, Boţe. Tad ščepa Normana za oba snaţna, dlakava zapešća. Nemoj sve pokvariti previše razmišljajući, reče samoj sebi, okrene mu leda, kresne jednim obilnim kukom u njegove slabine a tad se okrene na peti ulijevo. Noge joj se rašire, pa skupe. Njezina haljina od kordsamta nije imala nikakve šanse; pukne na leđima skoro do struka i prasne poput borove grane bačene u vatru. Taj je zahvat bio pun pogodak. Njezin je kuk posluţio kao kuglični leţaj na koji se Norman poskliznuo i bespomoćno odletio preko njega, a izraz gnjeva pretvorio se u šok. On naglavce tresne u kolica koja se prevrnu i poklope ga. "Jupiii", promuklo zapišti Cynthia, naslonjena na zid. Smeđe oči Lane Klines oprezno provire iza zgrade. "Što je? Zašto vičeš—?" Ugleda okrvavljenog čovjeka kako pokušava ispuzati ispod prevrnutih invalidskih kolica, ugleda uţeglu zlonamjernost u njegovim očima i zašuti. "Trči i dovedi pomoć", podvikne Gert. "Sluţbu osiguranja. Odmah. Vrišti iz petnih ţila." Norman odgurne kolica. Krv mu je s čela kapala, ali mu je iz nosa kuljala kao iz vodoskoka. "Ubit ću te zbog ovog", šapne on. Gert nije imala namjeru pruţiti mu priliku da to pokuša. Kad se Lana okrenula i potrčala, urlajući koliko je grlo nosi, Gert se baci na Normana Danielsa slobodnim padom na kojem bi joj pozavidio i Hulk Hogan. A imalo je i što pasti - stotinu četrdeset kilograma prema posljednjem mjerenju - i Normanovi pokušaji da ustane odmah prestanu. Ruke mu se nemoćno rašire poput nogu kartaškog stolića od
kojeg se zatraţilo da pri drţi kamionski motor. Njegov već povrijeđeni nos udari o tvrdu zemlju između zida od cigle i ograde, a muda mu se zabiju u jedan od drţača za noge invalidskih kolica ţestinom koja ga oduzme. Pokuša vrisnuti - lice mu je izgledalo kao lice čovjeka koji vrišti - ali ispusti samo šuplji pištavi zvuk. Sad je sjedila na njemu, donji dio puknute haljine povukao se skoro do bokova, i dok je tako sjedila, pitajući se što da sad učini, sjeti se prva dva ili tri sastanka grupne terapije kad je Rosie naposljetku smogla dovoljno hrabrosti da progovori. Prvo što im je rekla bilo je da ima uţasne bolove u leđima, bolove koje čak ni leţanje u vrućoj kupki kadšto ne moţe ublaţiti. A kad im je ispričala zašto, mnoge su ţene kimnule glavom kao znak da znaju o čemu ona govori i da razumiju. Gert je bila jedna od tih. Sad ispruţi ruku, povuče potrganu suknju naviše i otkrije nepregledne plave pamučne gaćice. "Rosie kaţe da patiš na bubrege, Norman. Kaţe da je to zato što si jedan od onih stidljivih tipova koji ne vole ostavljati vidljive tragove. A i sviđa ti se to kako ona izgleda kad je udariš ondje, ha? Taj izmučeni izraz. Nestane joj krvi iz lica, zar ne? Ĉak i iz usana. Znam, jer sam imala takvog dečka. Kad ugledaš taj izraz na njezinu licu, odahneš negdje u duši, zar ne? Barem na neko vrijeme." "... kurvo..." šapne on. "Aha, ti se pališ na bubrege, dabome, mogu puno toga zaključiti po licima, Bog mi je dao taj dar." Koljenima se pomicala naviše po njegovu tijelu. Stigla je skoro do njegovih ramena. "Neki se pale na noge, neki na dupe, neki na sise, a ima onih, uvrnutih gnjida kao što si ti, Normane, koji se pale na bubrege. No, vjerojatno znaš za onu staru izreku 'Svakom svoje, reče stara cura i poljubi kravu.'" "... s mene..." šapne on. "Normane, Rosie nije ovdje," reče ona, ne obazirući se na njega i odmigolji još malo više, "ali me zamolila da ti predam poruku od njezinih bubrega putem mojih bubrega. Nadam se da si spreman, jer poruka stiţe." Ona učini posljednji korak na koljenima, namjesti se iznad njegova podignuta lica i počne mokriti. Ah, slatkog li olakšanja. Isprva Norman kao da nije shvaćao što se događa. A tad shvati. On vrisne i pokušaje zbaciti. Gert osjeti kako je on podiţe i posluţi se guzovima da ponovno ljosne na njega. Iznenadila se snazi njegova otpora, nakon batina koje je dobio. "E nećeš, lijepi moj", reče ona i nastavi prazniti mjehur. Nije mu prijetila opasnost od utapanja, ali nikad nije vidjela toliko gnušanje i gnjev na ljudskom licu. A zbog čega? Malo vruće vode. A ako je ikad itko u povijest zasluţio da ga se popisa, bio je to ovaj bolesni gov— Norman silno, neartikulirano zariče, podigne obje ruke, zgrabi je za podlaktice i zarije u njih nokte. Gert vrisne (najviše od iznenađenja, iako ju je i vraški zaboljelo) i prenese teţinu natrag. On to iskoristi i kad se ona pomaknula, on se svim silama upre, jače nego prije, i uspije je prevrnuti. Ona se prilijepi za zid od cigle s njezine
lijeve strane. Norman se posrćući osovi. Po licu i obrijanoj glavi curila je tekućina, kapala s njegove koţne motorističke jakne, a jednobojna bijela pamučna majica ispod jakne zalijepila mu se za tijelo. "Popisala si se na mene, pičko", zapišti on i nasrne na nju. Cynthia ispruţi nogu. Norman se spotakne i ponovno licem zabije u invalidska kolica. Otpuţe od nje na rukama i koljenima, pa se okrene. Pokuša ustati, skoro u tome i uspije, pa ponovno padne na zemlju, sopćući, gledajući u Gert svojim uţarenim sivim očima. Umobolnim očima. Gert krene prema njemu, s namjerom da ga prikuje uza zemlju i ne pušta. Slomit će mu leda kao zmiji bude li potrebno, a sad je vrijeme da se to učini, prije no što skupi dovoljno snage da se ponovno podigne na noge. On se maši za jedan od mnogih dţepova na svojoj koţnoj jakni i u jednom trenutku, u kojem joj se okrene ţeludac, ona je bila uvjerena da ima revolver, da će joj ispaliti dva-tri metka u trbuh. Barem ću umrijeti praznog mjehura, pomisli ona i stane na mjestu. Nije bila riječ o revolveru, nego o nečem ništa manje opasnom: imao je šoker. Gert je poznavala neku luđakinju beskućnicu u središtu grada koja je njime ubijala štakore, i to one tako velike za koje su mislili da su koker španijeli koji pukim slučajem nemaju kod sebe potvrdu o pedigreu. "Hoćeš malo?", upita Norman, još na koljenima. Mahao je šokerom amotamo ispred sebe. "Hoćeš malo, Gertie? Pa dođi sama jer ćeš dobiti s tim hoćeš-nećeš..." On umukne, gledajući sumnjičavo prema uglu zgrade. Iz tog su smjera dopirali uzbuđeni ţenski povici. Bili su daleko, ali su se pribliţavali. Gert se posluţi tim trenutkom nepaţnje da se odmakne korak unatrag, dohvati ručke srušenih invalidskih kolica i podigne ih naglim trzajem. Stane iza njih. Ručke za guranje potpuno su utonule u njezinim snaţnim smeđim rukama. Gurkala ih je prema njemu brzim pokretima. "Aha, samo dođi", reče ona. "Dođi, bubreţnjaku. Dođi, govance jedno. Dođi, pederu. Ţeliš me omamiti? Šoker ti je na gotovs, ha? Pa dođi onda. Mislim da imamo vremena otplesati još jedan tango prije no što stignu ljudi u bijelim kutama da te odvedu u Sunnydale Acres ili gdje već otpremaju takve ćaknute tipove kao što si t—" On ustane, pogleda ponovno u smjeru zvuka glasova koji su se pribliţavali i Gert pomisli, Jebi ga, imam samo jedan ţivot, neka ga proţivim kao plamša i gurne kolica u njega što je snaţnije mogla. Ona ga pogode posred tijela, on jekne i ponovno se prevali preko njih. Gert nasrne na njega, začuvši Cynthijin uplakani, drhtavi vrisak trenutak prekasno: "Pazi Gert, još ga ima! " Začuje se tihi ali zlokoban pucketavi zvuk - ziiitttt! - i iz Gertina gleţnja, gdje ju je dotaknuo šokerom, pa do kuka, sune kromirana munja smrtne boli. To što
joj je koţa bila vlaţna od mokraće vjerojatno je učinilo Normanovo oruţje još djelotvornijim. Svi mišići u njezinoj lijevoj nozi zgrče se tako da su joj suze navrle na oči a tad popuste. Gert se skljoka na zemlju. Dok je padala, ščepa zapešće ruke u kojoj je Norman drţao šoker i zavrne ga što je jače mogla. Norman zatuli od boli i ritne se objema nogama u čizmama. Jedna promaši, ali peta druge dohvati je visoko po ošitu, točno ispod grudi. Bol je bila tako neočekivana i snaţna da je Gert potpuno zaboravila na svoju nogu, barem privremeno, ali nije puštala šoker, i svijala je zapešće dok se prsti nisu otvorili i ta zla naprava pala na zemlju. Norman se nogama odgura od nje. Iz usta su mu izlazili krvavi mjehuri, a iz nosa kapala krv u finim kapljicama. Oči je razrogačio od nevjerice; pomisao da ga je jedna ţena nalemala još mu nije potpuno došla do svijesti, a vjerojatno i nije mogla doći do svijesti. On se posrćući osovi na noge, pogleda u smjeru glasova - sad su bili jako blizu - a tad pobjegne duţ drvene ograde, natrag prema zabavištu. Gert nije smatrala da će daleko dospjeti prije no što privuče pozornost osiguranja; izgledao je kao statist iz filma Petak trinaesti. "Gert..." Cynthia je plakala i pokušavala dopuzati do mjesta gdje je Gert leţala na boku i promatrala Normana kako iščezava. Gert obrati pozornost djevojci i shvati da je dobila puno više batina no što se Gert isprva učinilo. Iznad njezina desnog oka nabubrila je masnica nalik na tmasti oblak a nos joj vjerojatno nikad više neće biti isti. Gert se teškom mukom podigne na koljena i počne puzati prema Cynthiji. Stignu jedna do druge i zagrle se tako, ruku čvrsto stegnutih oko vrata da se ne bi prevrnule. Na jedvite jade govoreći kroz natečene usne, Cynthia reče: "I ja bih ga prebacila... kao što si nas učila... samo me iznenadio." "Sve u redu", reče Gert i poljubi je njeţno u sljepoočicu. "Jesi li jako povrijeđena?" "Ne znam... ne kašljem krv... korak u dobrom smjeru." Pokušavala se nasmiješiti. Očito joj je to pričinjavalo bol, ali je ipak pokušavala. "Popisala si ga." "Da. Jesam." "Guba", šapne Cynthia pa ponovno briţne u plač. Gert je zagrli i tako ih zatekne prva skupina ţena, kojima su za petama stigla dvojica iz osiguranja: na koljenima između straţnjeg zida zahoda i praznih, prevrnutih invalidskih kolica, glava naslonjenih na rame one druge, priljubljenih poput mornara-brodolomaca.
16 ROSIEN PRVI NEJASNI DOJAM ĈEKAONICE NA HITNOM PRIJAMU BOLNICE NA East Sideu bio je da su ondje sve ţene iz 'Kćeri i sestara'. Kad je prošla kroz čekaonicu prema Gerti (jedva primjećujući muškarce koji su je okruţili), shvati da nisu nazočne najmanje tri: Anna, koja je moţda još na oproštaju povodom smrti bivšeg supruga; Pam, koja radi; i Cynthia. Nenazočnost te posljednje podstakne njezinu prepast. "Gert!" vikne ona, gurajući se kroz muškarce jedva ih pogledavši. "Gert, gdje je Cynthia? Je li—" "Gore je." Gert pokuša osokoliti Rosie smiješkom, ali joj to ne uspije naročito. Oči su joj bile otečene i crvene od suza. "Zadrţali su je u bolnici i vjerojatno će ostati neko vrijeme, ali će se oporaviti, Rosie. Prilično ju je gadno izmlatio, ali bit će dobro. Znaš li da imaš na glavi kacigu? Baš je... slatka." Billove se ruke ponovno nađu na kopči ispod njezine brade, ali je Rosie jedva bila svjesna da joj skidaju kacigu. Gledala je u Gert... Consuelo... Robin. Traţila pogled koji će joj reći da je kuţna, da je donijela boleštinu u njihovu prethodno nezaraţenu kuću. Traţila mrţnju. "Ţao mi je", reče ona promuklo. "Ţao mi je zbog svega." "Zašto?" upita Robin, iskreno iznenađena. "Pa nisi ti istukla Cynthiju." Rosie je nesigurno pogleda, pa ponovno pogleda Gertu. Gert je odvratila pogled i kad Rosie isprati njezin pogled, osjeti kako je oblijeva uţas. Prvi je put shvatila da ovdje ima i policajaca a ne samo ţena iz K & S. Dva u civilu i tri uniformirana. Policajci. Ona ispruţi onemoćalu ruku i zgrabi Billa za prste. "Morate razgovarati s ovom ţenom", Gert je govorila jednom od policajaca. "Njezin je suprug počinitelj. Rosie, ovo je poručnik Hale." Oni su se svi okrenuli i pogledali u nju, policajčevu suprugu koja je imala obraza i drskosti ukrasti suprugovu bankovnu karticu a tad pokušati pobjeći iz njegova ţivota. Normanova braća, gledaju u nju. "Gospođo?" reče neuniformirani policajac po imenu Hale i na trenutak zazvuči tako slično Harleyu Bissingtonu da joj dođe da vrisne. "Samo mirno, Rosie", promrmlja Bili. "Ja sam ovdje i ostat ću ovdje." "Gospođo, što nam moţete reći o ovome?" Barem više nije zvučao poput Harleya. To je bila samo varka njezina mozga. Rosie pogleda kroz prozor prema ulazu na autocestu. Pogleda prema istoku - smjeru iz kojeg će za nekoliko sati stići noć, diţući se iz jezera. Ugrize se za usnu pa ponovno pogleda u policajca. Drugu ruku poloţi na Billovu i progovori promuklim glasom koji je jedva prepoznala kao svoj. "Zove se Norman Daniels", reče poručniku Haleu.
Zvučiš kao ţena sa slike, pomisli ona. Zvučiš kao Rose Madder. "On je moj suprug, policajac detektiv i on je lud."
OSMI DIO ŽIVIJO BIK 1 BIO SE OSJEĆAO KAO DA, NEKAKO, LEBDI IZNAD VLASTITE GLAVE, ALI KAD SE Debela Gerta popisala po njemu, to se promijenilo. I sad, umjesto da se osjeća kao balon ispunjen helijem, glava mu je bila poput plosnatog kamena kojim je neka snaţna ruka zaigrala 'ţabice'po površini jezera. Više nije lebdio; sad kao da je poskakivao. Još nije mogao povjerovati što mu je učinila ta debela gadura. Znao je, da, ali znati i vjerovati su katkad dva odvojena svijeta, a ovo je bio jedan od takvih trenutaka. Kao da se dogodila neka zla preobrazba i prometnula ga u neku novu spodobu, predmet koji bespomoćno otklizava po površini percepcije, a kojem su dopuštena samo kratka razdoblja razbora i čudna, nepovezana i razlomljena iskustva. Sjećao se da je ustao iza sraonice, da mu je iz lica krvarilo iz šest posjekotina i ogrebotina, nos napola začepljen, posvuda bolan od opetovanih sudara s vlastitim invalidskim kolicima, u rebrima i trbuhu mu je muklo bubnjalo od stotinu pedeset kilograma Debele Gerte koji su sjeli na njega... ali bi to sve mogao podnijeti - to i još više. No njezina voda i njezin miris, ne samo mokraće nego ţenske mokraće, tjerao je njegov mozak da ustukne svaki put kad bi mu misli skrenule u tom smjeni. Kad bi se sjetio toga što je učinila, došlo bi mu da zavrišti a svijet - s kojim je silno ţelio ostati u vezi, ako ne ţeli završiti iza rešetaka, vjerojatno zavezan u luđačku košulju i pun thorazina - bi se počeo gubiti u omaglici. Dok je posrtao pokraj ograde pomisli: Dočepaj je se, dočepaj je se, okreni se i dočepaj je se, dočepaj je se i ubij je zbog tog što je učinila, jedino ćeš tako moći ponovno
mirno spavati, jedino ćeš tako moći ponovno misliti. No jedan je dio njegova mozga bio razboritiji, pa umjesto da je se dočepa, on pobjegne. Debela je Gerta vjerojatno mislila da ga je otjerao zvuk dolazećih koraka, ali nije. Pobjegao je jer su ga rebra tako jako boljela da je mogao disati samo s pola pluća, barem zasad, a i ţeludac ga je bolio, a u testisima mu je tuklo od te duboke, očajničke boli koju jedino muškarci poznaju. A nije ni bol bio jedini razlog zbog kojeg je pobjegao - nego to što je bol značio. Bojao se da bi s Debelom Gertom, ako ponovno krene na nju, ovog puta mogao izvući deblji kraj. I tako je utekao, posrćući duţ daščane ograde što je brţe mogao a glas Debele Gerte progonio ga je poput podrugljivog duha: Ostavila ti je poruku... od njezinih bubrega putem mojih bubrega... poruku, Normie... evo je, stiţe. A tad se dogodi jedno od onih razdoblja praznog hoda između dva odskoka kamena po površini vode, kratko; kamen njegova uma udari o površinu stvarnosti i odskoči u zrak, a kad se vratio k sebi - moţda već nakon petnaest sekundi, a moţda tek nakon četrdeset pet - prošlo je određeno vremensko razdoblje. Trčao je po središnjoj stazi prema zabavištu, trčao bezglavo poput krave u stampedu, zapravo je trčao od izlaza iz parka umjesto prema njima, trčao je prema Pieru, trčao prema jezeru, gdje bi bilo čas posla najprije ga opkoliti a zatim svladati. U međuvremenu, njegov je um kreštao glasom njegova oca, svjetskog prvaka u hvatanju za muda (a na najmanje jednom nezaboravnom lovačkom izletu svjetskog prvaka u pušenju one stvari). Bila je to ţena! Vrištao je Ray Daniels. Normie, kako si mogao dopustiti da ti mjeru uzme jedna pička? On odagna taj glas iz glave. Stari se dovoljno izderavao na njega za ţivota; ni za ţivu glavu neće to slušati sad kad mu je stari mrtav. Sredit će on Gertu, sredit će on Rose, sredit će on sve njih, ali se mora maknuti odavde da bi to učinio... prije no što svaki policajac iz ovdašnje sluţbe osiguranja počne traţiti obrijanog tipa krvavog lica. Već ionako odveć ljudi zjaka u njega, a kako i ne bi? Smrdio je na pišaku a izgledao kao da ga je pandţama izbrazdala divlja mačka. Ne razmišljajući skrene na puteljak koji je prolazio između paviljona s videoigrama i Pustolovine s juţnih mora, ţeleći pobjeći onim nakazama kod kioska i tad mu se posreći. Pokrajnja vrata videoigraonice se otvore i izađe, Norman pretpostavi, dijete. Nije se moglo pouzdano reći. Bio je nizak kao dijete i odjeven kao dijete - traperice, Reebokice, majica Michaela McDermotta (VOLIM DJEVOJKU PO IMENU KIŠA, pisalo je na njoj, što god to do vraga značilo) - no glava mu je bila potpuno pokrivena gumenom maskom. Maska Ferdinanda Bika. Ferdinand je imao velik, blentavi osmijeh na licu. Rogovi su mu bili ukrašeni cvjetnim vjenčićima. Norman nije ni trenutka oklijevao, nego ispruţi ruku i pograbi masku s djetetove glave. Uhvati i priličan komad kose, ali tko ga jebe. "Hej!" vrisne klinac. Skinute maske, izgledao je otprilike jedanaestogodišnjak. No ipak je zvučao više bijesno nego prestrašeno. "Vratite mi to, to je moje, dobio sam je! Što mislite, tko ste—"