Rose Madder - Stephen King

paperjasto kako visi na grmu. Prigne se, otrgne to s grma i podigne ispred očiju. Teško je biti siguran na ovom svjetlu, ali mu se učini da je crveno ili ruţičasto. Je li ona nosila na sebi odjeću takve boje? Ĉinilo mu se da je na sebi imala traperice, ali sve mu se pomiješalo u glavi. Ĉak i da je zaista bila riječ o trapericama, skinula je jaknu koju joj je onaj kurcolizac posudio a moţda ispod— Iza sebe začuje tihi zvuk, kao da je plamenac zalepršao na povjetarcu. Norman se okrene i smeđi mu šišmiš uleti u lice, škljocne svojim brkatim ustima a krilima udari po njegovim obrazima. Ruka, koju je drţao oko drška revolvera, sad ga pusti i ščepa šišmiša, lomeći kosti u njegovim krilima tako da ih je prignječio o šišmiševo tijelo poput umobolnog svirača harmonike. Neman ga presavine i rastrga šišmiša na dva dijela takvom snagom da je njegova zakrţljala utroba pala na njegove cipele. "Trebao si se drţati podalje od mog lica, glupane ", reče mu Norman pa baci ostatke šišmiša natrag u duboku sjenu hrama. "Odlično ti ide ubijanje šišmiša, Normane. " Isuse Kriste, to je zaista bilo blizu - točno iza njega! On se ovaj put okrene tako brzo da je skoro izgubio ravnoteţu i skotrljao se niz kameni trijem. Tlo iza hrama koso se spuštalo prema potoku. Na pola puta, usred nečeg što je sličilo najmrtvijem vrtu na svijetu, stajala je njegova mila skitalica Rose - stajala podignute glave na mjesečini i gledala u njega. Tri stvari mu upadnu u oči jedna za drugom. Prvo da više nije nosila traperice, ako ih je uopće i nosila; bila je odjenuta u mini haljinu koja je izgledala kao da joj je mjesto na maskenbalu studentske bratovštine. Drugo, imala je drukčiju kosu. Bila je plava i začešljana od lica. Treće, bila je prelijepa. "Šišmiši i ţene", reče ona hladno. "To je tvoj domet, zar ne? Normane, skoro da te ţalim. Ti si bijeda od čovjeka. A zapravo i nisi muškarac. A ta glupa maska koju nosiš te neće učiniti muškarcem. " "UBIT ĆU TE, KURVO!" Norman skoči s trijema i zajuri se nizbrdo prema mjestu na kojem je stajala Rosie. Njegova rogata sjenka vukla se za njim preko mrtve trave na mjesečini boje kosti. 3 TRENUTAK JE STAJALA NA MJESTU, KAO UKOPANA, A SVAKI MIŠIĆ NA TIJELU kao da joj se ukočio kad je on jurnuo, vrišteći ispod te ogavne maske koju je nosio. Ono što ju je pokrenulo bila je iznenadna uţasna slika - koju joj je, pretpostavljala je, poslala Praktično-Razborita - teniskog reketa kojim se posluţio, drška vlaţna od krvi. Ona se okrene, suknja zata zaleprša, pa potrči prema potoku. Kamenje, Rosie... ako padneš u taj potok... Ali neće pasti. Ona je zapravo bila Rosie, stvarna Rosie, i neće pasti u potok. Pod uvjetom da ne zaboravi što bi se dogodilo kad bi pala. Miris vode dopre do nje

dovoljno jak da je zapeku oči... a usta zgrče od ţelje. Rosie podigne lijevu ruku, stisne nosnice kaţiprstom i srednjakom i skoči na drugi kamen. S njega skoči na četvrti, pa na suprotnu obalu. Lagano. Ĉas posla. Barem dok se nije poskliznula i opruţila koliko je duga i široka i počela kliziti po skliskoj travi natrag prema crnoj vodi. 4 NORMAN UGLEDA KAKO JE PALA I NASMIJE SE. ĈINI SE DA ĆE SE SMOĈITI. Ne brini, Rosie, pomisli on. Ja ću te upecati i laganim te udarcima osušiti. O da. No tad ona ustane grčevito zabijajući prste u obalu. Baci jedan uţasnut pogled preko ramena... samo što se nije njega bojala; gledala je u vodu. Kad je ustala, zabljesne njezina straţnjica, kao od majke rođena, i dogodi se nešto zapanjujuće: počne mu se dizati. "Dolazim Rose ", zasopće on. Da, a moţda će uskoro doći i na drugi način. Svršiti dok njezin ţivot bude svršavao, moglo bi se reći. On poţuri prema potoku, gazeći fine otiske Rosieinih stopala teškim čizmama Humpa Petersona i stigne do tekućice u trenutku kad je Rosie stigla do vrha druge obale. Ona zastane ondje na trenutak, okrene se i ovaj put pogleda u njega. Tad učini nešto što ga skameni na mjestu i na trenutak paralizira od čuđenja. Pokaţe mu srednji prst. Učinila je to kako valja, pa poljubi prst i pošalje poljubac Normanu prije no što otrči u gaj mrtvih stabala. Jesi li vidio to, Norm, prijatelju stari? bik upita u njegovoj glavi. Gadura te odjebala. Jesi li vidio? "Da", dahne on. "Vidio sam. Sredit ću ja to. Sve ću ja srediti. "Ali mu nije padalo na um da divljački jurne preko potoka i moţda padne u nj. Bilo je nečeg u vodi što se Rose nije sviđalo i bilo bi mu pametno da bude jako oprezan, da doslovce pazi kamo staje. Prokleti potok moţda je pun onih malih juţnoameričkih riba velikih zuba, onih koje mogu oglodati kravu do kostiju kad su dobre volje. Nije znao moţe li te nešto ubiti u priviđenju, ali je ovo sve manje izgledalo kao priviđenje. | Pokazala mi je dupe, pomisli on. Svoje golo dupe. Moţda bih i ja njoj i mogao nešto pokazati... zar se ne kaţe tko bi doli, sad je gori? Norman nabere usta i iskezi se, u odvratnoj grimasi koja nije bila osmijeh i stane Humpovom čizmom na prvi bijeli kamen. Kad je to učinio, mjesec zađe za oblak. Kad je ponovno izašao, Norman je bio na pola puta preko I malog potoka. Pogleda u vodu, najprije znatiţeljno, pa očarano i uţasnuto. Mjesečina je prodirala kroz vodu koliko i ţitko blato, ali nije mu od tog zastao dah i odsjekle mu se noge. Mjesec koji se zrcalio u toj crnoj vodi nije uopće bio mjesec, nego izbijeljena i iscerena lubanja.

Popij malo ovog sranja, Normie, šapne lubanja na površini vode. Ma što, okupaj se, ako ţeliš. Zaboravi ove gluposti. Pij i zaboravit ćeš. Pij i više te nikad neće mučiti; ništa te neće mučiti. Zvučalo je tako vjerojatno, tako ispravno. On podigne pogled, moţda da vidi izgleda li mjesec na nebu kao ona lubanja u vodi, ali umjesto tog ugleda Rosie. Stajala je na mjestu na kojem je staza ulazila u gaj mrtvih stabala, pokraj kipa dječaka podignutih ruku s pimpekom koji se klatio pred njim. "Nećeš se izvući tako lako", dahne on. "Neću—" Kameni se dječak tad pomakne. Spusti ruke i ščepa Rosie za desno zapešće. Rosie vrisne i počne uzaludno udarati po objeručnom stisku. Kameni se dječak kesio i pred Normanovim očima isplazi svoj mramorni jezik i sugestivno zapaluca njime prema Rosie. "Dobar dečko ", šapne Norman. "Drţi je - samo je ti drţi. " On skoči na drugu obalu i potrči prema svojoj zabludjeloj ţeni, raširenih ruku. 5 "Da TI GA UMOĈIM?" UPITA JE KAMENI DJEĈAK HRAPAVIM MONOTONOM. Ruke koje su joj stiskale zapešće bile su uglate i stezale je, gorki uteg. Ona pogleda preko ramena: Norman je doskočio na obalu a rogovi njegove maske probodu noćni zrak. On se posklizne na skliskoj travi, ali ne padne. Prvi put nakon što je shvatila da u policijskom automobilu ispred njezine kuće sjedi Norman, osjetila se na rubu panike. Uhvatit će je, a zatim što? Zubima je rastrgati na komade. Umrijet će u mukama, s mirisom njegove kolonjske vode u nosnicama. On će— "Da ti ga umočim?'" sikne kameni dječak. "Moţe ševa, Rosie, da te malo naguzim, da mi ga malo pop—" "Ne!" vrisne ona. Iz nje ponovno provali gnjev, šireći se kroz njezine misli poput crvene zavjese. "Ne, ostavi me na miru, prestani s tim srednjoškolskim preseravanjem i ostavi me na MIRU! " Zamahne lijevom rukom, ne razmišljajući koliko će je zaboljeti kad zabije šaku u lice mramornog kipa... ali je zapravo uopće nije zaboljelo. Kao da je kuglom za rušenje zidova udarila u nešto spuţvasto i gnjilo. Ugleda na trenutak novi izraz lica - zabezeknutost je zamijenila pohotu - a tad se smijuljavo lice kipa rasprsne na stotinu komadića boje tijesta. Teţak, tegoban pritisak njegovih ruku popusti na njezinu zapešću, ali je sad tu bio Norman, Norman skoro na njoj, pognute glave, daha koji je slinio kroz masku, ispruţenih ruku. Rosie se okrene. Osjeti kako jedan njegov ispruţeni prst sklizne po zatovoj naramenici i ona jurne. Odsad će se utrkivati.

6 TRĈALA JE KAO KAD JE BILA DJEVOJĈICA, PRIJE NO ŠTO JE NJEZINA PRAKTIĈNA, razborita majka započela s teškom zadaćom poučavanja Rose Diane McClendon tomu što se pristoji jednoj finoj djevojčici a što se ne pristoji (trčanje, posebice u dobi kad grudi pritom poskakuju ispred tebe, ni u kojem slučaju to nije bilo). Drugim riječima, razleti se, pognute glave, ruku stisnutih u šake koje su se dizale i spuštale uz njezine slabine. U početku je bila svjesna da joj je Norman za petama, manje svjesna da je počeo posustajati, najprije pola metra, pa nekoliko metara. Ĉula ga je kako stenje i puše čak i kad je zaostao za njom i zvučao je kao Erinves u labirintu. Bila je svjesna svog lakšeg disanja i toga kako joj pletenica poskakuje gore-dolje i lijevo-desno po leđima. No najviše je bila svjesna svog mahnitog ushita, krvi koja joj je jurnula u glavu sve dok nije pomislila da će prsnuti, ali da će to prsnuće biti ekstaza. Ona podigne pogled i ugleda kako mjesec trči s njom, juri kroz zvijezdama , prošarano nebo iza grana mrtvih stabala koja su ondje stajala poput ruku divova koje su zakopali ţive i koji su umrli pokušavajući se iskopati. Jednom, kad joj je Norman zareţao da prestane trčati i da ne bude tako zajebana, ona se nasmije. Misli da se pravim fina, pomisli ona. Tad skrene iza zavoja na stazi i ugleda kako joj se na put ispriječilo stablo koje je srušila munja. Nije bilo vremena zaobići ga, a ako pokuša I zakočiti uspjet će se jedino nabiti na jednu ili nekoliko mrtvih, štrčećih I grana stabla. Ĉak ako to izbjegne, tu je Norman. Umakla mu je malo, ali zastane li, makar i na trenutak, zaskočit će je kao pas zeca. Sve joj to proleti kroz misli u sekundi. A tad vrišteći - vjerojatno 1 od uţasa, moţda iz prkosa, a najvjerojatnije zbog oboje - ona skoči I ispruţenih ruku kao Supergirl, preskoči preko stabla i prizemlji na lijevo rame. Prekobicne se, poskoči ošamućeno na noge i ugleda Normana kako zuri u nju preko srušenog debla. Rukama se grčevito drţao za oprljene batrljke dviju grana i hrapavo soptao. Povjetarac se nadme i ona osjeti kako se od Normana širi zapah još nečeg osim znoja i kolonjske vode English Leather. "Ponovno si počeo pušiti, zar ne?" reče ona. Oči ispod cvijećem ukrašenih gumenih rogova promatrale su je potpuno nerazumno. Donji dio maske grčevito se trzao, kao da se muškarac skriven u njoj pokušavao nasmiješiti. "Rose", reče bik. "Prestani stim." "Nisam ja Rose", reče ona pa se razdraţljivo nasmije kao da je on doista najgluplji stvor na svijetu - el toro dumbo. - Ja sam Rosie. Rosie stvarna. Ali ti više nisi stvaran, Normane... zar ne? Ĉak ni sebi. Ali sad to nije vaţno, nije mi vaţno, jer sam se odvojila od tebe." Ona se okrene zatim, pa pobjegne.

7 VIŠE NISI STVARAN, POMISLI ON KAD JE ZAOBIŠAO VRH STABLA GDJE JE BILO dovoljno prostora da se nesmetano prođe. Protrčala je kroz šikaru koliko je noge nose, ali kad je Norman ponovno došao na stazu, on samo lagano potrči. Bilo je to jedino što je trebao učiniti. Onaj nutarnji glas, koji ga nikad nije iznevjerio, reče mu da staza završava nedaleko ispred njega. To ga je trebalo razveseliti, ali mu je u ušima neprestano odzvanjalo što je rekla prije no što mu je posljednji put okrenula svoj draţesni mali zadak. Ja sam Rosie stvarna, ali ti više nisi stvaran, čak ni sebi... odvojila sam se od tebe. Pa, pomisli on, ovaj posljednji dio je blizu istini. Zaista će doći do razvoda, ali pod mojim uvjetima, Rose. On još malo potrči, pa zastane, obriše rukom čelo i ne iznenadi se kad na ruci primijeti znoj, ne razmišljajući o tome, zapravo, iako je još nosio masku. "Rose, bolje ti je da se vratiš!" dovikne on. "Posljednja prilika!" "Dođi i uhvati me ", odvrati mu ona a glas joj zazvuči jedva primjetno drukčije, iako zbog čega drukčije, nije znao reći. "Dođi i uhvati me, Normane, nisi daleko. " Ne, nije daleko. Ganjao ju je preko pola drţave, pa odjurio za njom u drugi svijet, ili san, ili nekakvo prokletstvo, ali sad joj je ponestalo prostora za trčanje. "Više nemaš kamo otići, slatkice", reče Norman i krene korakom prema zvuku njezina glasa, ruku stisnutih u šake. 8 ONA DOTRĈI NA OKRUGLU ĈISTINU I UGLEDA SEBE: KLEĈI POKRAJ ONOG jedinog ţivog stabla, okrenutih leda, pognute glave, kao da moli ili duboko razmišlja. Nisam to;'a, pomisli Rosie nervozno. Nisam to zapravo ja. Ali je mogla biti. Ţena koja je, okrenutih leđa, klečala u podnoţju 'šipkova stabla' mogla je biti njezina blizanka. Jednake visine, jednake građe, vlasnica istih dugih nogu i širokih bokova. Bila je odjevena u jednaku grimiznu tuniku - ono što je crnkinja nazvala zat - a plava joj se kosa spuštala niz leda do struka u plavoj pletenici jednakoj Rosienoj. Jedina je razlika bila u tome da su ţenine obje ruke bile gole, jer je Rosie nosila njezinu grivnu. No to vjerojatno nije bila razlika koju bi Norman primijetio. Nikad nije vidio da bi Rosie nosila nešto takvo i sumnjala je da bi on to primijetio, napose u stanju u kakvom je sad bio. Tad ugleda nešto što bi mogao primijetiti - tamne mrlje na straţnjem dijelu vrata i nadlakticama Rose Madder. Rojile su se poput gladnih sjenki. Rosie zastane i zagleda se u ţenu koja je klečala na mjesečini okrenuta prema stablu.

"Došla sam", reče nesigurno. "Da, Rosie", reče ona druga svojim slatkim, ţeljnim glasom. "Došla si, ali još nedovoljno daleko. Ţelim da odeš ondje." Ona pokaţe prema širokim bijelim stubama koje su vodile u podzemlje ispod riječi LABIRINT. "Ne daleko - desetak stuba će biti dovoljno, legneš li na njih. Tek toliko da ne moraš gledati ovo. Nećeš ţeljeti to vidjeti... iako moţeš gledati odlučiš li da ipak ţeliš vidjeti." Ona se nasmije. Taj je zvuk bio pun iskrenog veselja i zbog tog je, pomisli Rosie, tako nepatvoreno uţasan. "U svakom slučaju", nastavi ona, "bilo bi dobro da čuješ što će se dogoditi između nas. Da, mislim da bi to bilo jako dobro." "Moţda neće pomisliti da si ti ja, čak ni na mjesečini." I ponovno se Rose Madder nasmije. Od tog zvuka dlačice na Rosienu zatiljku se najeţe. "Zašto ne bi, mala Rosie?" "Imaš... ovaj... mrlje na koţi. Vidim ih čak i na ovom svjetlu." "Da, ti ih vidiš", reče Rose Madder i dalje se smijući. "Ti vidiš, ali on neće. Jesi li zaboravila da je Erinves slijep?" Rosie zausti da kaţe, Pomutili ste se, gospođo, riječ je o mojem suprugu, a ne biku u labirintu. Tad se sjeti Normanove maske i ne reče ništa. "Pohitaj" reče Rose Madder. "Ĉujem ga gdje dolazi. Niza stube, mala Rosie... i nemoj proći preblizu mene." Ona zašuti, pa doda svojim uţasnim, promišljenim glasom: "Nije sigurno." 9 NORMAN JE TRĈKARAO NIZ STAZU, OSLUŠKIVAO. U JEDNOM MU SE TRENUTKU UĈINI da je čuo Rosie kako govori, ali to je moţda samo zamislio. To ionako nije bilo vaţno. Ako je netko s njom, ubit će i tu osobu. Bude li imao sreće, moţda čak i Debelu Gertu - moţda je ta pretjerano razvijena dizel-lezbača pronašla put do ovog sna pa će se Normanu pruţiti zadovoljstvo da smjesti metak kalibra 0.45 u njezinu debelu lijevu sisu. Pomisao da bi mogao ustrijeliti Gertu potakne ga da potrči. Sad je bio tako blizu da mu se činilo da osjeća njezin miris - sablasno pomiješane arome sapuna Dove i šampona Silk. On izađe iza posljednje okuke. Dolazim, Rose, pomisli on. Nemaš kamo pobjeći, nemaš se gdje skriti. Došao sam te odvesti kući, dušo. 10 BILO JE SVJEŢE NA STUBAMA KOJE SU VODILE U LABIRINT I ROSIE PRIMIJETI miris koji nije osjetila prilikom prvog izleta - vlaţni miris truleţi. Pomiješani s njim bili su

smradovi izmeta i trulog mesa i divlje ţivotinje. Ona uznemirujuća pomisao (mogu li se bikovi penjati po stubama?) ponovno joj se javi, ali ovaj put u njoj nije bilo straha. Erinves više nije u labirintu, osim ako je i cijeli svijet - svijet s njezine slike - labirint. Oda, onaj čudni glas, onaj koji nije sličio glasu Praktično-Razborite, reče mimo. Ovaj svijet, svi svjetovi. A u svakom puno bikova. Rosie, mitovi bruje od istine. U tome je njihova moć. Zato se odrţavaju. Ona se opruzi na stubama; teško je disala, srce joj je tuklo. Bila je prestrašena, ali je osjećala i stanovitu tegobnu usrdnost u sebi i shvati o čemu je riječ: bila je to još jedna maska za njezin bijes. Ruke ispred njezina lica bile su stisnute u šake. Učini to, pomisli ona. Učini to, ubij gada, oslobodi me. Ţelim ga čuti kako umire. Rosie, pa ne misliš to ozbiljno! To je bila Praktično-Razborita, uţasnuta i zgađena. Reci da ne misliš ozbiljno! Samo što nije mogla, jer je jednim dijelom ţeljela. Većim dijelom je to ţeljela. 11 STAZA PO KOJOJ JE HODAO, OKRUGLOM ĈISTINOM; ONA JE BILA ONDJE. Na posljetku, evo je. Njegova skitalica Rose. Kleči okrenuta mu leđima, odjevena u tu kratku crvenu haljinu (bio je gotovo uvjeren da je crvena), splela je svoju kurvinski obojenu kosu niz leđa u nekakav perčin. Stajao je na mjestu, na rubu čistine, i gledao u nju. Bila je to Rose, u to nije bilo sumnje, ali se ipak promijenila. Kao prvo, straţnjica joj je bila manja, ali to nije bilo presudno. Njezino se drţanje promijenilo. A to znači? Da je vrijeme za malu korekciju, naravno. "Zašto si do vraga obojila kosu?" upita je on. "Izgledaš kao droca, jebemti!" "Ne, ti ne shvaćaš", smireno će Rose, ne okrenuvši se. "Bila je obojena prije. Uvijek je ispod bila plava, Normane. Obojila sam je da te zavaram. " On učini dva krupna koraka prema središtu čistine. Njegov gnjev je jačao kao i uvijek kad bi mu se ona usprotivila ili mu proturječila, kad bi mu se itko usprotivio ili mu proturječio. A stvari koje je rekla večeras... stvari koje mu je rekla... "Ma nemoj me jebat! " uzvikne on. "Ma moj me jebat!" odgovori ona a tad podcrta tu zapanjujuće neučtivu izjavu prezrivim smijehom. Ali se ne okrene. Norman učini još dva koraka prema njoj pa ponovno stane. Ruke, sa stisnutim šakama, visjele su mu sa strane. Pogledom pretraţi čistinu, prisjetivši se toga kako je nešto mrmljala dok je prilazio čistini. Bio je na oprezu zbog Gert ili moţda onog kurcoliza od njezina dečka,

koji ga se spremaju ustrijeliti svojom pucaljkom, ili ga zveknuti kamenom. No ne ugleda nikog, što je vjerojatno značilo da je razgovarala sa sobom, nešto što je kod kuće stalno činila. Osim ako netko ne čuči iza stabla na sredini čistine. To je stablo bilo jedina ţiva stvar u toj mrtvoj prirodi, lišća dugog, zelenog i uskog, koje je sjajilo poput svjeţe nauljenog avokada. Grane su se povijale pod teretom nekakvog čudnog voća koje Norman ne bi taknuo čak ni u sendviču s maslacem od kikirikija i ţelea. Pokraj njezine savinute noge leţalo je obilje palih plodova i miris vrenja u njima podsjeti Normana na vodu u onom potoku. Voće koje tako miriše ili ubija ili tako jako otruje ţeludac da poţelite da ste mrtvi. Ulijevo od stabla stajalo je nešto što ga učvrsti u uvjerenju da je riječ o snu. Izgledalo je poput ulaza u stanicu newyorške podzemne ţeljeznice, isklesanog iz mramora. No to nije vaţno; nije vaţno ni to stablo ni njegovo voće koje miriše na mokraću. Vaţna je Rose, Rose i to njezino smijuljenje. Vjerojatno su je tome naučile njezine prijateljice narkomanke, ali to nije bilo vaţno. Ovdje je da je nauči nečem što jest vaţno: da onaj tko se tako smije, lako strada. Učinit će to u ovom snu ako i ne moţe u stvarnosti; učinit će to čak ako sad zapravo leţi na podu njezine sobe izrešetan policijskim mecima i proţivljava smrtni delirij. "Ustani. " On učini još jedan korak prema njoj i izvuče revolver iza pojasa traperica. "Moramo porazgovarati. " "Da, imaš pravo", reče ona, ali se ne okrene i ne ustane. Klečala je ondje dok su mjesečina i sjene polegle po njoj poput zebrinih šara. "Pogledaj me, prokletnice!" On učini još jedan korak prema njoj. Nokti ruke koja je drţala revolver sad su se zarivali u njegov dlan poput do usijanja uţarenih metalnih strugotina. A ipak se ona ne okrene. Ipak ne ustane. "Erinyes iz labirinta!" reče ona svojim blagim, pjevnim glasom. "Ecce taurus! Evo bika!" Ali ona ipak ne ustane, ipak se ne okrene pogledati ga. "Nisam ja nikakav bik, ti pičko!" vikne on i povuče masku krajevima prstiju. Maska se ne pomakne. Više nije izgledala zalijepljena za njegovo lice ili izlivena prema njegovu licu; činilo se da ona i jest njegovo lice. Kako to moţe biti? upita se on zbunjeno. Kako to moţe biti? Pa to je samo jeftina nagrada koju je neki klinac osvojio u luna-parku! Nije imao odgovor na to pitanje, ali maska se nije dala skinuti bez obzira koliko je on natezao. Bio je mučno siguran da će osjetiti bol gurne li nokte u nju. Krvarit će. A ima i samo jedan otvor za oči, koji kao da se premjestio posred čela. Vidno polje kroz taj otvor je potamnjelo; prethodno sjajna mjesečina postala je mutna. "Skini je s mene!" zariče na nju. "Skini je s mene, gaduro! Ti to moţeš, zar ne? Znam da moţeš! I ne zajebavaj se više sa mnom! Da se nisi USUDILA zajebavati sa mnom!" On posrćući prijeđe ostatak puta do mjesta gdje je klečala i pograbi je za rame. Naramenica toge se pomakne i ono što ugleda ispod uţasne ga, pa on tiho, prigušeno dahne. Koţa je bila crna i trula kao kora voća koje je truljelo u zemlji oko podnoţja stabla - plodova toliko gnjilih da su bili na rubu da se pretvore u tekućinu.

"Bik je izašao iz labirinta", reče Rose i uspravi se na noge gipkom lakoćom koju nikad u nje nije vidio niti naslutio da je ima. "I tako sad Erinyes moţe umrijeti. Tako je zapisano; tako će biti. " "Jedino što će ovdje umrijeti—"progovori on no samo toliko uspije reći. Ona se okrene i kad je svjetlost mjeseca otkrije, Norman vrisne. Nesvjesno opali dvaput u tlo između svojih nogu, pa ispusti revolver. Rukama se uhvati za glavu i krikne, uzmičući, posrćući na nogama kojima je sad jedva vladao. Ona odgovori na njegov krik jednim od svojih. Po gornjem dijelu njezinih prsa rojila segnjileţ; vrat joj je bio ljubičasto- crn kao u ţrtve davljenja. Koţa je na mjestima puknula i iz nje su curile guste suze ţutog gnoja. No nisu mu ti znakovi uznapredovale i očito smrtonosne bolesti mamili krikove iz grla koji su provaljivali iz njegovih usta u prolomu urlika; nisu oni probili krhku opnu njegova ludila da bi propustili uţasniju stvarnost, poput nemilosrdne svjetlosti nepoznatog sunca. Učinilo je to njezino lice. Bilo je to lice šišmiša u koje su bile usađene uţegle lude oči bijesne lisice; bilo je to lice boţanski lijepe boginje koje se ugleda na ilustraciji skrivenoj u nekoj staroj prašnjavoj knjizi poput rijetkog cvijeta na korovom zaraslom napuštenom gradilištu; bilo je to lice njegove Rose, čiji se izgled uvijek izdizao iznad neuglednosti zbog plahe nade u njezinim očima i jedva primjetne, sjetne krivulje njezinih usta kad miruju. Poput lopoča na opasnom jezeru, ta različita obiljeţja prelijevala su se na licu koje se okrenulo prema njemu, a tad iščeznu i Norman shvati što leţi ispod njih. Bilo je to paukovo lice, izobličeno od gladi i umobolnog razbora. Usta koja su se otvorila otkriju ogavno crnilo puno svilenih pipaka za koje su se zalijepile stotine kukaca i buba, neke mrtve, neke umiruće. Oči pauka bila su velika krvava jaja grimizne boje koja su pulsirala u dupljama poput ţivog pijeska. "Priđi još bliţe, Normane", šapne mu pauk na mjesečini i prije no što mu se um potpuno slomi, Norman shvati da se paukova, svilenkastim nitima ispunjena usta koja su vrvjela kukcima, pokušavaju nasmiješiti. Kroz otvore za ruke, a i ispod kratke suknjice, počnu izbijati nove ruke, samo što to nisu bile ruke, ništa slično rukama, i on vrisne. Vrištao je i vrištao i vrištao; vriskovima je zazivao zaborav, svršetak spoznaje i vida, ali zaborav ne dođe. "Priđi"', pjevušio je pauk, ispruţivši prema njemu svoje ne-ruke, a gubica njegovih usta zjane. "Ţelim porazgovarati s tobom." Na svršecima crnih ne-ruku, prljavih od čekinja, bile su pandţe. Pandţe se spuste na Normanova zapešća, noge, na nabrekli visuljak u preponama u kojem je još kuckalo. Jedna ljubavnički zamigolji u njegova usta; čekinje ga ogrebu po zubima i unutrašnjosti obraza. Ne-ruka mu uhvati jezik, iščupa ga i slavodobitno zamaše njime ispred njegova jednog, zgranutog, uţeglog oka. "Ţelim porazgovarati s tobom, i to... jako... IZBLIZA!" On učini posljednji mahniti pokušaj da se oslobodi no umjesto toga bude povučen u gladni zagrljaj Rose Madder. U kojem je Norman naposljetku doznao kako je to kad netko grize tebe umjesto da ti grizeš druge. 12

ROSIE JE LEŢALA NA STUBAMA ZATVORENIH OĈIJU, ŠAKA STISNUTIH IZNAD glave i slušala ga kako vrišti. Pokušavala je ne zamišljati što se događa gore i podsjećala se da to Norman vrišti. Norman s onom uţasnom olovkom, Norman s teniskim reketom, Norman sa zubima. No ipak je nadvladao uţas njegovih krikova, njegovi urlici smrtne boli dok je Rose Madder... ... dok je ona činila što je već činila. Nakon stanovitog vremena - dugo, dugo vremena - krikovi prestanu. Rosie je leţala na mjestu. Polako je otpuštala stisnute šake ali je oči još drţala čvrsto stisnute i dahtala u kratkim, hrapavim udisajima. Mogla je ostati ondje leţati satima, da je nije pozvao slatki, ludi glas one ţene: "Priđi, mala Rosie! Priđi i raduj se! Bika više nije!" Polako, na nogama iznemoglim i drvenim, Rosie ustane najprije na koljena a tad na noge. Popne se uza stube i stane na zemlju. Nije ţeljela gledati, ali oči kao da su joj ţivjele vlastitim ţivotom; pogledom prijeđe preko čistine i dah joj zastane u grlu. Ona ispusti dah u dugom, tihom uzdahu olakšanja. Rose Madder je još klečala, još okrenuta leđima. Ispred nje je leţao mutni smotuljak nečeg što je na prvi pogled izgledalo kao krpa. A tad se nešto u obliku bijele morske zvijezde skotrlja iz sjene na mjesečinu. Bila je to ruka i Rosie tad ugleda i ostatak njega, poput ţene koja je iznenada prepoznala oblik u psihijatrovoj mrlji tinte. Bio je to Norman. Raskomadan, očiju iskolačenih u dupljama u izrazu smrtnog uţasa, ali ipak Norman. Rose Madder podigne ruku dok je Rosie gledala u nju i s niske grane ubere plod sa stabla. Stisne ga u ruci - ruci ljudskoj i prilično ljupkoj osim crnih i ţivahnih mrlja koje su migoljile ispod njezine koţe - pa iz njezine šake najprije poteče sok grimizne boje a tad se plod rascijepi u vlaţnu, tamnocrvenu brazdu. Ona izvadi desetak sjemenki iz te bogate kaše i počne ih sijati po rastrganom tijelu Normana Danielsa. Posljednju gume u jedno izbuljeno oko. Začuje se vlaţan pucketav zvuk kad ga je zabola dublje - zvuk kao kad se nagazi na debeli grozd. "Sto to radiš?" upita Rosie, protiv svoje volje. Jedino se uspjela suzdrţati da doda Ne okreći se, moţeš mi reći a da se ne okreneš! "Osjemenjujem ga." A tad učini nešto što u Rosie izazove osjećaj kao da je zakoračila u roman 'Richarda Racinea': prigne se i poljubi leš u usta. Naposljetku se odmakne, uzme ga u naručje, ustane i okrene se prema bijelom mramornom stubištu koje je vodilo u zemlju. Rosie odvrati pogled. Srce joj je lupalo u grlu. "Slatko sanjaj, pasji skote", reče Rose Madder i zavitla Normanovo tijelo u tamu ispod jedne jedine uklesane riječi LABIRINT. Gdje će, moţda, sjemenke koje je posadila uhvatiti korijena i niknuti.

13 "VRATI SE PUTEM KOJIM SI DOŠLA", REĈE ROSE MADDER. STAJALA JE KOD stuba; Rosie je stajala na drugoj strani čistine, na početku staze, okrenutih leđa. Nije čak ţeljela riskirati pogledati u Rose Madder jer shvati da ne moţe potpuno vjerovati da će je oči poslušati. "Vrati se, nađi Dorcas i svog čovjeka. Ona ima nešto za tebe. Ja ću sad malo porazgovarati s tobom... ali samo nakratko. Tad smo nas dvije gotove. Mislim da će to za tebe biti olakšanje." "Mrtav je, zar ne?" upita Rosie, zagledana u mjesečinom obasjanu stazu. "Doista mrtav." "Pretpostavljam da ćeš ga viđati u snovima," Rose Madder reče oporo, "pa što? Jednostavna je istina da su loši snovi puno bolji od loših buđenja." "Da. Tako jednostavno da mnogim ljudima to promakne." "Idi sad. Ja ću doći k tebi. Rosie?" "Molim?" "Sjeti se stabla. " "Stabla? Ne—" "Znam da ne shvaćaš. Ali ćeš shvatiti. Sjeti se stabla. A sad idi." Rosie ode. I ne osvrne se.

DESETI DIO STVARNA ROSIE 1 BILL I ONA CRNKINJA - DORCAS, ZVALA SE DORCAS, A NE WENDY - VIŠE nisu bili na uskoj stazi iza hrama a i Rosiene odjeće je nestalo. To je nije zabrinulo. Ona se odvuče oko građevine, pogleda na brijeg, ugleda ih kako stoje pokraj zaprege s ponijem i krene prema njima. Bili joj dođe u susret, blijeda, zdvojna lica od brige. "Rosie? Sve u redu?" "Dobro sam", reče ona i nasloni lice na njegove grudi. Kad ju je obgrlio rukama, ona se upita koliko pripadnika ljudske rase razumije grljenje - kako grljenje godi i kako netko moţe poţeljeti da ostane satima zagrljen. Vjerojatno neki to shvaćaju, ali je sumnjala da su u većini. Da bi se potpuno shvatilo koliko zagrljaj znači, moţda ih se mora puno propustiti. Oni priđu Dorcas koja je stajala i gladila ponijevu njušku prošaranu bijelim. Poni podigne glavu i pospano pogleda u Rosie. "Gdje je..." zausti Rosie, pa zašuti. Caroline, skoro je rekla, Gdje je Caroline? "Gdje je dijete?" A tad hrabro: "Naše dijete?" Dorcas se nasmiješi. "Na sigurnom. Na sigurnom je mjestu, ne uzrujavaj se zbog tog, gospođice Rosie. Tvoja je odjeća na straţnjem dijelu kola. Presvući se, ako ţeliš. Kladim se da bi se rado izvukla iz tog što sad imaš na sebi." "Tu bi okladu dobila" reče Rosie i zaobiđe kola. Osjeti neopisivo olakšanje kad skine zat s koţe. Dok je zakopčavala traperice, sjeti se nečeg što joj je rekla Rose Madder. "Tvoja gospodarica kaţe da imaš nešto za mene." "Oh!" Dorcas pretrne. "Boţe moj ! Da sam to zaboravila, odrala bi mi koţu!" Rosie podigne bluzu a kad ju je navukla preko glave, Dorcas joj je nešto pruţala.

Rosie to uzme i zagleda se radoznalo, naginjući je na sve strane. Bila je to vješto izrađena keramička bočica, ne veća od kapaljke. Grlić je bio zatvoren komadićem pluta. Dorcas se osvrne, ugleda Billa kako stoji podalje i gleda sanjivo, no čini se zadovoljno, niz brijeg u ruševine hrama. Kad se ponovno okrenula Rosie, progovori glasom tihim, ali jasnim. "Jedna kap. Za njega. Posije." Rosie kimne glavom kao da je točno znala o čemu Dorcas govori. Tako je bilo jednostavnije. Bilo je pitanja koje je mogla postaviti, vjerojatno i trebala postaviti, ali joj je mozak bio preumoran da ih oblikuje. "Mogla sam ti dat manje, samo što će mu moţda trebat još jedna kap, kasnije. Al pripazi, curo. Ovo je opasno!" Kao da nešto na svijetu nije, pomisli Rosie. "Spremi na sigurno", reče Dorcas promatrajući kako je Rosie spustila bočicu u dţepić svojih traperica. "I ne govori ništa njemu o tom." Ona mahne glavom u Billovu smjeru, pa pogleda ponovno u Rosie, crna lica ozbiljna i mrka. Na trenutak se u tami činilo da njezine oči nemaju zjenica, poput očiju nekog grčkog kipa. "A znaš i zašto, zar ne?" "Da", reče Rosie. "Ovo su ţenska posla." Dorcas kimne glavom. "Tako je, upravo to." "Ţenska posla", ponovi Rosie a u glavi začuje Rose Madder kako kaţe Sjeti se stabla. Ona sklopi oči. 2 NJIH TROJE SJEDILI SU NA VRHU BRDA NEODREĐENO VRIJEME, BILL I ROSIE zajedno, zagrljeni oko struka, Dorcas malo po strani, blizu mjesta na kojem je poni još pospano pasao travu. Poni bi svako malo pogledao u crnkinju, kao da se pita zašto je toliko puno ljudi još na nogama u ovo gluho doba noći, ali Dorcas se nije na to obazirala, samo je sjedila rukama obgrlivši koljena i gledala zamišljeno u kasni mjesec. Rosie je izgledala kao ţena koja u sebi vrši obračun ţivotnih izbora i otkriva da su loši brojčano nadmoćni dobrima... i to ne u zanemarivom broju. Bili je nekoliko puta nešto zaustio i Rosie ga je ohrabrujuće pogledala, ali bi on svaki put zatvorio usta ne rekavši ni riječi. Upravo kad se mjesec zapleo u stabla s lijeve strane srušenog hrama, poni ponovno podigne glavu i ovog se puta oglasi tihim, veselim rzajem. Rosie pogleda niz brijeg i ugleda Rose Madder, snaţnu, lijepo oblikovanih bedara koja su ljeskala na slaboj svjetlosti blijedećeg mjeseca. Njezina kosa spletena u pletenicu njihala se poput klatna na staroj uri. Dorcas zadovoljno zagunđa i ustane. Rosie osjeti sloţenu mješavinu strepnje i

iščekivanja. Poloţi ruku na Billovu podlakticu i zagleda se ozbiljno u njega. "Nemoj gledati u nju", reče. "Ne", reče Dorcas, "a i ne postavljaj pitanja, Billy, ako te i zamoli." On je zbunjeno pogledavao u Dorcas pa u Rosie, pa ponovno Dorcas. "Zašto ne? Tko je ona, uopće? Kraljica proljeća?" "Ona je kraljica čega ţeli bit", reče Dorcas, "i upamti to. Ne gledaj u nju i nemoj ničim izazivat njen bijes. Ne mogu ti više reć; nema vremena. Sklopi ruke u krilu, mladiću, i gledaj u njih. Ne skidaj pogleda s njih." "Ali—" "Pogledaš li u nju, poludjet ćeš", jednostavno reče Rosie. Pogleda u Dorcas, koja kimne glavom. "Ovo jest san, zar ne?" upita Bili. "Hoću reći... nisam mrtav, zar ne? Jer ako je ovo zagrobni ţivot, mislim da bih ga radije preskočio." On pogleda u krajolik iza leda dolazeće ţene i zadrhti. "Prebučno. Odveć krikova." "To je san", potvrdi Rosie. Rose Madder je sad bila jako blizu, vitak uspravni lik koji je hodao kroz mikado štapiće svjetla i sjene. Sjene su pretvarale njezino opasno lice u masku mačke, ili moţda lisice. "To je san u kojem moraš učiniti ono što ti kaţemo." "Učini kako ti Rosie i Dorcas kaţu umjesto kako ti Simon kaţe.54" "Aha. A Dorcas kaţe da staviš ruke u krilo i gledaš u njih dok ti jedna od nas ne kaţe da moţeš prestati." "Smijem li?" upita on i pogleda je ispod napola podignutih vjeđa, pogledom koji je, njoj se učini, zapravo izraţavao ošamućenu zbunjenost. "Da", reče Rosie zdvojno. "Da, smiješ, samo ga ne gledaj, do vraga!" On ispreplete prste i krotko ponikne pogledom. Rosie je sad čula hihot dolazećih koraka, svilenkasti zvuk trave koja klizi po koţi. I ona ponikne pogledom. Trenutak potom ugleda par golih mjesečinastih nogu kako su zastale ispred nje. Zavlada tajac, razbijen jedino dalekim zovom neke ptice koja pati od nesanice u daljini. Rosie svrne pogled udesno i ugleda Billa kako sjedi potpuno nepomično pokraj nje i gleda u svoje sklopljene ruke pomnjivo kao Zen student kojeg su za jutarnjeg obreda posjeli pokraj učitelja. Naposljetku, stidljivo, ne diţući pogleda, ona reče: "Dorcas mi je dala što si ţeljela da dobijem. U mojem je dţepu." "Dobro", odgovori slatki, pomalo promukao glas. "To je dobro, Rosie stvarna." Pjegava ruka zaleluja u njezinu vidnom polju i nešto padne u Rosi eno krilo. Bljesne odsjevom zlata na blijedoj kasnoj svjetlosti. "Za tebe", reče Rose Madder. "Nazovi ga suvenirom. Učini s njim što ţeliš." Rosie ga podigne s krila i začuđeno se zagleda u nj. Riječi na njemu - Sluţba, odanost, zajedništvo - činile su trokut oko dragog kamena na prstenu, 54 Parafraza rime iz dječje igre Simon Says.

načinjenog od obsidijana. Kamenje sad bila jedna ţarka točka grimiza, zlokobno motreće oko. Muk se otegne i u njemu je bilo nekakvog iščekivanja. Ţeli li da joj zahvalim? upita se Rosie. Neću to učiniti... ali ću reći istinu o svojim osjećajima. "Drago mi je da je mrtav", reče, blago i bez uzbuđenja. "Laknulo mi je." "Dabome da ti je drago i naravno da ti je laknulo. Sad ćeš otići natrag u svoj svijet Rosie stvarne, s ovom ţivotinjom. Dobar je, mislim." Prizvuk nečeg - Rosie si nije mogla dopustiti da pomisli da bi mogla biti riječ o pohoti - uvuče se u glas te druge ţene. "Dobri gleţnjevi. Dobre slabine." Tajac. "Dobre butine." Ponovno tajac, a tad se jedna pjegava ruka spusti i pomiluje Billovu smršenu, znojnu kosu. Pri tom dodiru, on udahne, ali ne podigne pogled. "Dobra ţivotinja. Štiti ga i on će štititi tebe." Rosie tad podigne pogled. Bojala se toga što bi mogla ugledati, ali se ipak nije uspjela suzdrţati. "Da ga nisi ponovno nazvala ţivotinjom", reče ona glasom koji je podrhtavao od jarosti. "I makni tu svoju bolesnu ruku s njega." Ugleda kako je Dorcas protrnula, ali ugleda to tek kutom oka. Veći dio njezine pozornosti usmjerila je na Rose Madder. Što je očekivala od tog lica? Sad kad je gledala u nj na blijedećoj mjesečini, nije znala točno reći. Vjerojatno Meduzu. Ili Gorgonu. Ţena koja je stajala ispred nje nije bila to. Nekoć (a i ne tako davno, pomisli Rosie), njezino je lice bilo izvanredne ljepote, lice koje se vjerojatno moglo mjeriti s onim Helene Trojanske. Sad su crte njezina lica postale oronule i nejasne. Jedna od onih tamnih mrlja, boje poput donje strane krila čvorka, proširila se po cijelom lijevom obrazu i očešala o njezino čelo. Uţareno oko koje je svjetlucalo iz te sjene bilo je i mahnito i snuţdeno. Nije to bilo lice koje je Norman vidio, to joj je bilo jasno, ali je vidjela lice koje se pritajilo ispod - kao da je stavila ovo lice u Rosienu čast, poput šminke - i to u njoj pobudi osjećaj hladnoće i mučnine. Ispod te ljepote bilo je ludilo... ali ne samo ludilo. Rosie pomisli: To je neka vrsta bjesnoće - ona je izgriza, svi njezini obrisi i čari i ljepote podrhtavaju na vanjskom rubu njezine kontrole, uskoro će se to sve smrviti u prah, i ako sad odvratim pogled s nje, okomit će se na mene i učiniti što je učinila Normanu. Moţda će poslije poţaliti zbog tog, ali to mi ne bi pomoglo, zar ne? Rose Madder ponovno ispruţi ruku, no ovaj put dotakne Rosienu glavu - najprije čelo, pa kosu, koja je puno pretrpjela pa su se vlasi izvukle iz pletenice. "Hrabra si, Rosie. Dobro si se borila za svoju... svog prijatelja. Odvaţna si i imaš dobro srce. No smijem li ti dati jedan savjet prije no što te pošaljem natrag?" Ona se nasmiješi, vjerojatno pokušavajući biti mila, ali Rosieno srce na trenutak prestane kucati prije no što sitnim koračićima jurne naprijed. Kad je Rose Madder razvukla usne i otkrila rupu u licu koja uopće nije sličila ustima, više nije nimalo sličila ljudskom biću. Usta su joj bila paukova, nešto stvoreno da jede kukce koji čak nisu bili ni mrtvi, nego samo ubodom ţalca dovedeni u stanje obamrlosti.

"Naravno", Rosiene usne bile su utrnule i hladne. Glatka pjegava ruka milovala ju je po sljepoočici. Paukova se usta iscere. Oči zasjaju. "Isperi boju iz kose", šapne Rose Madder. "Nisi stvorena da budeš plavuša." Njihovi se pogledi sretnu; nijedna ne ponikne pogledom. Rosie shvati da ne moţe spustiti pogled; bio je prikovan za lice druge ţene. Kutom oka vidjela je kako Bili i dalje smrknuto gleda u svoje ruke. Obrazi i čelo ljeskali su mu se od znoja. Rose Madder odvrati pogled. "Dorcas." "Da, gospo?" "Dijete—?" "Bit će spremno kad vi budete spremni." "Dobro", reče Rose Madder. "Ţarko je ţelim vidjeti a i vrijeme je da pođemo. Vrijeme je i da ti pođeš, Rosie Stvarna. Ti i tvoj muškarac. Vidiš, mogu ga tako nazvati. Tvoj muškarac, tvoj muškarac. Ali prije no što odeš..." Rose Madder ispruţi ruke. Polako, skoro omađijano, Rosie ustane i ude u ponuđeni zagrljaj. Tamne mrlje koje su se širile po tijelu Rose Madder bile su vruće i grozničave - Rosie se učini da ih osjeća kako se migolje na njezinoj koţi. Inače je ta ţena u tunici - u zatu - bila hladna kao leš. Ali se Rosie više nije bojala. Rose Madder joj poljubi obraz, visoko kod čeljusnog zgloba i šapne: "Volim te, mala Rosie. Da smo se barem srele u bolje vrijeme, kad bi me mogla vidjeti u boljem svjetlu, ali smo se, s obzirom na okolnosti, dobro slagale. Srodne duše. Samo se sjeti stabla." "Kojeg stabla?" zdvojno upita Rosie. "Kojeg stabla?" Ali Rose Madder odmahne glavom nepokolebljivom konačnošću, odmakne se korak natrag i prekine njihov zagrljaj. Rosie posljednji put pogleda to neugodno, umobolno lice i ponovno se prisjeti one lisice i njezine mladunčadi. "Jesam li ja ti?" šapne ona. "Reci mi istinu -jesam lija ti?" Rose Madder se nasmiješi. Blijedi osmijeh, ali na trenutak Rosie u njemu ugleda odbljesak čudovišta i ona zadrhti. "Nema veze, mala Rosie. Prestara sam i prebolesna da bih se bavila takvim pitanjima. Filozofija je u nadleštvu zdravih. Ne zaboraviš li stablo, to ionako neće biti vaţno." "Ne shvaćam—" "Pst!" Ona poloţi prst na njezine usne. "Okreni se, Rosie. Okreni se i ne gledaj me više. Predstava je završena." Rosie se okrene, sagne, poloţi ruke na Billove (još ih je čvrsto stiskao, a prsti su mu bili napet, isprepleten čvor između bedara) i povuče ga na noge. Slikarskog stalka ponovno nije bilo, a slika koja je stajala na njemu - njezin stan noću, ovlaš prikazan mutnim uljanim bojama

- narasla je do golemih razmjera. Ponovno to uopće nije bila slika, nego prozor. Rosie krene prema njemu, ţeleći jedino proći kroza nj i ostaviti tajne ovog svijeta za sobom zauvijek. Bili je zaustavi potegnuvši je za zapešće. Okrene se Rose Madder i obrati joj se ne dopuštajući pogledu da se podigne iznad njezinih grudi. "Hvala što ste nam pomogli", reče on. "Nema na čemu", smireno reče Rose Madder. "Oduţite mi se time što ćete lijepo s njom postupati." Vraćam milo za drago, pomisli Rosie i ponovno je prođu srsi. "Dođi", reče ona i povuče Billa za ruku. "Molim te, krenimo." No on se zadrţi još trenutak. "Da", reče on. "Lijepo ću s njom postupati. Dobro sam shvatio što se događa ljudima koji to ne čine. Moţda i bolje no što bih ţelio." "Tako lijep muškarac", zamišljeno će Rose Madder a tad se njezin ton promijeni - postane divlji, skoro mahnit. "Vodi ga dok moţeš, Rosie Stvarna! Dok još moţeš!" "Idite!" zavapi Dorcas. "Odlazite, ovog trena!" "Ali mi daj što je moje prije no što odeš!" vrisne Rose Madder, glasom cvilećim i nezemaljskim. "Daj mi to, gaduro!" Nešto - nije to bila ruka, nego nešto pretanko i predlakavo da bi bilo ruka - zalomi na mjesečini i sklizne po nadlaktici Rosie McClendon koja se očajnički usukala. Vrisnuvši, Rosie strgne zlatnu grivnu sa sebe i baci je pod noge nadimljućeg, uvijajućeg lika pred sobom. Vidjela je kako je Dorcas obgrlila taj lik pokušavajući ga obuzdati no Rosie nije ţeljela čekati da vidi što će se dogoditi. Pograbi Billa za ruku i povuče ga kroz sliku veličine prozora. 3 NIJE IMALA OSJEĆAJ DA SE SPOTAKNULA, ALI JE VIŠE PALA NO ŠTO JE IZAŠLA IZ slike. Jednako tako i Bili. Pali su na pod ugrađenog ormara jedno pokraj drugog, na dugi, trapezoidni četverokut mjesečine. Bili ogrebe glavu o dovratak, dovoljno jako da ga zaboli, ali kao da je bio nesvjestan toga. "To nije bio san", reče on. "Isuse, bili smo u slici! Onoj koju si kupila kad sam te upoznao! " "Ne", reče ona mirno. "Uopće nije tako." Oko njih, mjesečina počne i jačati i saţimati se. Istodobno izgubi svoj pravokutni a brzo poprimi kruţni oblik. Kao da su se vrata polako zatvorila za njima poput zaslona objektiva. Rosie osjeti snaţan poriv da se okrene i vidi što se događa, ali se suzdrţi. A kad je Bili počeo okretati glavu, ona njeţno poloţi dlanove na njegove obraze i okrene njegovo lice prema svojem. "Nemoj", reče ona. "Kakve koristi od tog? To što se dogodilo sad je iza nas." "Ali—" Ona Svjetlost se zbila u zasljepljujuće jarki reflektor oko njih i Rosie padne na um

luda pomisao da bi ih, kad bi je Bili uzeo u naručje i zaplesao s njom preko sobe, ta ţarka zraka pratila. "Nije vaţno", reče ona. "Ništa od tog nije vaţno. Ostavi se toga." "Ali gdje je Norman, Rosie?" "Nema ga", reče ona a zatim, gotovo kao humoristički dodatak: "A nema ni mojeg pulovera i jakne koju si mi posudio. Pulover nije bio bogzna što, ali mi je ţao zbog jakne." "Hej", reče on, s nekom vrstom omamljenog nehaja, "ne razbijaj glavu sitnicama." Uski se reflektor stisne u hladnu i rasplamsalu glavu šibice, zatim u vrh igle a tad iščezne, ostavljajući tek bijelu točkicu odbljeska pred njezinim očima. Ona ponovno pogleda u ormar. Slika je bila točno ondje gdje ju je stavila poslije njezina prvog izleta u svijet u njoj, samo što se sad ponovno promijenila. Sad se vidio samo brijeg i hram ispod njega na posljednjim zrakama blijedećeg mjeseca. Zbog mirnoće tog prizora - i odsutnosti ljudskih likova - Rosie se učini klasičnijom nego ikad. "Kriste", reče Bili. Trljao je svoje natečeno grlo. "Što se dogodilo, Rosie? Nije mi jasno što se dogodilo. " Nije prošlo puno vremena otkad su otišli; u hodniku, onaj grlati stanar kojeg je Norman ustrijelio još je vikao iz sveg glasa. "Idem pogledati mogu li mu pomoći", reče Bili i teško ustane. "A da pozoveš hitnu pomoć? I policiju?" "Da. Pretpostavljam da su već na putu, ali ću ih svejedno nazvati." On ode do vrata, pa se osvrne zamišljeno, još masirajući vrat. "Rosie, što ćeš reći policiji?" Ona razmisli trenutak, a tad se nasmiješi. "Ne znam... ali ću smisliti nešto. Ovih su dana na brzinu smišljene priče moja jača strana. Kreni sad. Učini što moraš." "Volim te, Rosie. To je jedino u što sam siguran." On ode prije no što je uspjela odgovoriti. Ona krene korak-dva za njim, pa stane. U dnu hodnika sad ugleda kolebljivo, treperavo svjetlo koje je sigurno bilo svijeća. Netko reče: "Isusa mu! Je li pogođen?" Billov promrmljam odgovor izgubi se u ranjenikovoj dernjavi. Ranjen je doista bio, ali ne tako strašno. Ne ako uspijeva proizvesti toliko decibela. Neljubazno, reče samoj sebi, podigne slušalicu svog novog telefona i nazove 911. Moţda i jest bilo neljubazno, ali je moţda bilo i realistično. Rosie se činilo da nije vaţno je li ovako ili onako. Počela je gledati na svijet iz druge perspektive i to što je pomislila o onom čovjeku u hodniku koji viče bio je tek jedan znak utjecaja te nove perspektive. "Nije vaţno dok ne zaboravim stablo", reče ona, nesvjesna da je uopće nešto i rekla. Telefonsku slušalicu na drugom kraju podigne netko nakon prvog zvona. "Halo, 911, ovaj se poziv snima." "Da, sigurna sam u to. Zovem se Rosie McClendon, stanujem u Ulici Trenton 897, na drugom katu. Mojem susjedu s trećeg kata potrebna je hitna pomoć." "Gospođo, moţete li mi reći prirodu njegova—" Mogla je, i te kako je mogla, ali joj

tad nešto drugo padne na um, nešto što dotad nije shvaćala ali sad jest, nešto što se moralo učiniti iste sekunde. Spusti telefon i gume prva dva prsta desne ruke u dţepić traperica. Taj bi dţepić kadšto dobro došao, ali je i smetao -još jedan vidljivi znak polusvjesne predrasude svijeta protiv ljevaka kao što je ona. Bio je to, u pravilu, svijet koji su stvorili dešnjaci za dešnjake i bio pun nepogodnosti. Ali nema veze; ako ste ljevak, naviknete se na to, i to je sve. A to se moţe, pomisli Rosie. Kao u onoj staroj pjesmi Boba Dvlana o autocesti 61 u kojoj se kaţe, o da, to se jako lako moţe. Istisne majušnu keramičku bočicu koju joj je Dorcas dala, zapilji se u nju dvije-tri sekunde, pa nakrivi glavu da osluhne što se događa ispred vrata. Još se netko pridruţio društvu na kraju hodnika a muškarac koji je dobio metak (barem je tako Rosie pretpostavljala) govorio im je nešto zasoptanim, plačljivim glasićem. A u daljini Rosie začuje kako sirene dolaze u ovom smjeru. Ona ode u čajnu kuhinju i otvori svoj mali hladnjak. U njemu je bio paketić dimljene kobasice u kojem je još bilo tri-četiri kriške, četvrt litre mlijeka, dva jogurta, pola litre soka i tri boce Pepsi. Ona uzme jednu od potonjih, odvrne poklopac i stavi je na radnu plohu. Ponovno sijevne pogledom preko ramena, napola očekujući da će ugledati Billa na vratima (Sto to radiš? upitao bi. Sto to spravljaš?). Vrata su bila prazna i ona ga začuje na kraju hodnika, kako govori smirenim, obzirnim glasom koji je zavoljela. Noktima iščeprka onaj komadić pluta iz grlića majušne bočice. Tad je podigne i prođe njome ispod nosa poput ţene koja miriše bočicu parfema. Nije namirisala parfem, ali je poznavala taj miris - istodobno gorak, metalan, no ipak neobično privlačan. Mala je bočica sadrţavala vodu iz potoka koji je tekao iza Bikova hrama. Dorcas: Jedna kap. Za njega. Poslije. Da, samo jedna; više bi bilo opasno, ali bijedna bila dovoljno. Sva pitanja i sva sjećanja - mjesečina, Normanovi jezivi krici boli i uţasa, ţena u koju mu je bilo zabranjeno gledati - nestat će. Kao i njezino strahovanje da bi ta sjećanja mogla poput kiseline nagristi njegovo duševno zdravlje i njihovu tek procvalu vezu. To bi se moglo pokazati izlišnom brigom - ljudski je um ţilaviji i prilagodljivoj i no što bi mnogi ljudi povjerovali. Ako ju je četrnaest godina provedenih s Normanom nečemu naučilo to je bilo to, no je li to rizik koji je voljna prihvatiti? Kad moţe lako doći do preokreta? Što je opasnije, njegova sjećanja ili ova tekuća amnezija? Pazi, curo. Ovo je opasna tvar! Rosien pogled odluta s male keramičke bočice do sudopera, pa ponovno, polako do bočice. Rose Madder: Dobra ţivotinja. Štiti ga i on će štititi tebe. Rosie zaključi da je izbor riječi Rose Madder prezriv i pogrešan, ali da je zaključak ispravan. Polako, oprezno, ona nagne keramičku bočicu na grlić boce Pepsi-Cole i dopusti da jedna kap padne iz prve u drugu.

Plink. A sad ostatak prolij u sudoper; brzo. Ona učini pokret rukom, ali se tad sjeti ostatka Dorcasinih riječi: Mogla sam ti dat manje, samo što će mu kasnije moţda zatrebat još jedna kap. Da, a ja? upita se ona, gume sićušni čep u grlić boce i vrati je u onaj nespretni dţepić traperica. A ja? Hoće li i meni poslije biti potrebna kap— dvije, dane bih pošašavila? Smatrala je da neće. Usto... "Oni koji ništa ne nauče iz prošlosti osuđeni su ponoviti to prokletstvo", promrmlja ona. Nije znala tko je to rekao, ali je znala da je previše vjerojatno da bi se preko toga moglo olako prijeći. Poţuri natrag do telefona, drţeći pripravak od Pepsi u jednoj ruci. Ponovno nazove 911 i dobije istog telefonista koji povuče isti prvi potez: pripazi se, ţeno, ovaj se poziv snima. "Ponovno Rosie McClendon", reče ona. "Nešto nas je prekinulo." Ona učini sračunatu stanku pa se nervozno nasmije. "Vraga, to nije baš istina. Uzbudila sam se i izvukla telefonsku utičnicu iz zida. Ovdje je ludnica." "Da, gospođo. Poslali smo vozilo hitne pomoći u Ulicu Trenton 897, na zahtjev Rose McClendon. Primili smo dojavu s iste adrese o pucnjevima, gospođo, vi nam dojavljujete o ranjavanju vatrenim oruţjem?" "Da, mislim da je tako." "Ţelite li da vas spojim s policijom?" "Ţelim razgovarati s pukovnikom Haleom. On je detektiv što znači da mi treba DET-OD ili kako se već naziva." Nastane stanka a kad telefonist ponovno progovori, zvučao je malo manje poput stroja. "Da, gospođo, naziv je Detektivski odjel - DET-OD. Spojit ću vas." "Hvala. Ţelite li moj broj ili imate uključenog lovca?" Iznenađenje, bez sumnje. "Imam vaš broj, gospođo." "Mislila sam da je tako." "Ostanite na vezi, prebacit ću vas." Dok je čekala, podigne bocu Pepsi i prođe njome ispod nosa, kao što je učinila s onom drugom, puno manjom bocom. Učini joj se da osjeća jedva osjetni gorki miris... ali joj se to moţda samo učinilo. A kao da je to vaţno. Ili će popiti ili neće. Ka, pomisli ona a zatim, pa što? Prije no što je mogla nastaviti razmišljati o tome, netko se javi. "Detektivski odjel, narednik Williams." Da mu Haleovo ime i ostane čekati na vezi. Ispred njezine sobe u hodniku, mrmljanje i stenjući odgovori su se nastavljali. Sirene su sad bile puno bliţe. 4

"HALO, OVDJE HALE!" NEKI GLAS NAGLO ZAŠTEKĆE U NJEZINO UHO. NIJE nimalo zazvučao kao opušten, promišljen muškarac kojeg je upoznala. "To ste vi, gospođo McClendon?" "Da—" "Dobro ste?" Još je štektao i sad je podsjeti na sve policajce koji su ikad sjedili u njezinoj dnevnoj sobi izutih cipela dok je miris njihovih nogu ispunjavao prostoriju. Nije mogao dočekati da mu ona sama ispriča što ima; ne, bio je odveć uzrujan i sad je morao obigravati oko njezinih nogu i lajati poput terijera. Muškarci, pomisli ona i zakoluta očima. "Da." Reče to polako, poput čuvara igrališta koji pokušava smiriti histerično dijete koje je palo s penjalice. "Da, dobro sam. I Bili - gospodin Steiner -je dobro. Oboje smo dobro." "Je li to bio vaš suprug?" Zvučao je uzrujano, korak-dva od čiste panike. Bik na širokom polju, kopitom grebe po zemlji i traţi crvenu krpu koja ga je izazvala. "Je li to bio Daniels?" "Da. Ali njega više nema." Zastane pa doda: "Ne znam kamo je otišao." Ali vjerojatno negdje gdje je vruće a rashladni uređaji ne rade. "Naći ćemo ga", reče Hale. "Obećajem vam, gospođo McClendon - naći ćemo ga. " "Sretno", reče ona blago i svrne pogled prema otvorenim vratima ugrađenog ormara. Dodirne svoju lijevu nadlakticu gdje je još osjećala jenjavajuću toplinu grivne. "Moram sad prekinuti. Norman je ustrijelio susjeda s gornjeg kata i moţda mu mogu nečim pomoći. Dolazite li i vi?" "Naravno da dolazim." "Vidimo se kad stignete. Zbogom." Ona spusti slušalicu prije no što je Hale uspio reći još nešto. Uđe Bili, a kad je to učinio, svjetlo u hodniku se upali iza njegovih leđa. On se ogleda, iznenađeno. "Sigurno je riječ o glavnoj sklopci... što znači da je bio u podrumu. Ali ako je namjeravao spustiti sklopku, zašto nije—" Prije no što je uspio dovršiti rečenicu, ponovno počne kašljati, i to jako. Presavine se, iskrivi lice i uhvati se rukama za svoje natučeno i otečeno grlo. "Izvoli", reče ona i poţuri prema njemu. "Popij malo ovog. Izvađeno iz hladnjaka i hladno je." On uzme Pepsi, popije nekoliko gutljaja, pa podigne bocu i čudno se zagleda u nju. "Ima čudan okus", reče. "Zato što ti je grlo nateklo. Vjerojatno je malo i krvarilo pa osjećaš okus krvi. Hajde, do dna. Mrzim te slušati kad tako kašlješ." On popije ostatak, odloţi bocu na mali stolić a kad je ponovno pogledao u nju, ona ugleda u njegovim očima tupu prazninu koja je silno uplaši. "Bili? Bili, što je? Nešto nije u redu?"

Onaj prazni pogled na trenutak se zadrţi, a tad se on nasmije i odmahne glavom. "Nećeš vjerovati. Vjerojatno zbog današnjih stresova, ali..." "Što? Neću što vjerovati?" "Nekoliko trenutaka nisam se mogao sjetiti tko si", reče on. "Nisam ti se mogao sjetiti imena, Rosie. No još je čudnije da se nekoliko trenutaka nisam mogao sjetiti ni svojeg. " Ona se nasmije i korakne prema njemu. Začuje topot stopala -vjerojatno bolničari - kako se uspinju uza stube, ali se ne obazre na to. Ona ga zagrli što je jače mogla. "Zovem se Rosie", reče ona. "Ja sam Rosie. Rosie stvarna. " "Tako je", reče on i poljubi je u sljepoočicu. "Rosie, Rosie, Rosie, Rosie, Rosie." Ona sklopi oči i pritisne lice o njegovo rame; u tami iza sklopljenih vjeđa ugleda ogavna paukova usta i crne lisičine oči, oči premirne da bi se iz njih dalo pročitati ludilo ili duševno zdravlje. Znala je da će ih još dugo viđati kao što ih vidi sada. A u njezinoj se glavi oglase četiri riječi, poput mrtvačkog zvona: Vraćam milo za drago. 5 INSPEKTOR HALE PRIPALI CIGARETU NE TRUDEĆI SE TRAŢITI DOPUŠTENJE, prekriţi noge i zagleda se u Rosie McClendon i Billa Steinera, dvoje ljudi koji su oboljeli od akutnog oblika zaljubljenosti; svaki put kad bi se pogledali u oči, Hale bi im u zjenicama pročitao DOBALĈAKA. Dovoljno da se Hale upita jesu li se oni nekako uspjeli riješiti nepoţeljnog Normana... samo što je znao da nije tako. Nisu oni taj tip. Ne ovo dvoje. Dovukao je kuhinjski stolac u dnevni boravak i sjeo na nj naopako, jedne ruke poloţene preko naslona a brade naslonjene na ruku. Rosie i Bili stisnuli su se na dvosjedu koji si je umišljao da je trosjed. Prošlo je nešto više od sat vremena nakon što je Rosie prvi put nazvala 911. Ranjeni susjed s trećeg kata, zvao se John Briscoe, odveden je u deţurnu bolnicu; bolničar je njegovu ranu opisao kao 'površinsku ranu s visokim pretenzijama'. Sad se situacija malo smirila. Haleu se to sviđalo. Samo bi još jedno ţelio znati - kamo se do vraga djenuo Norman Daniels. "Jedan od instrumenata je raštiman", reče on, "i kvari ton cijelom orkestru." Rosie i Bili se pogledaju. Hale je bio siguran da u očima Billa Steinera vidi zbunjenost; za Rosie nije bio tako siguran. U njezinim je očima bilo nečeg, u to je bio skoro siguran. Nešto ne ţeli reći. On polako prolista svoje bilješke prema unatrag, ne ţureći se, ţeleći da se malo vrpolje. No nijedno od njih se ne uzvrpolji. Iznenadila ga je tolika Rosiena mirnoća - ako nešto skriva - ali je on ili previdio nešto vaţno u vezi s njom ili tome nije obratio dovoljno pozornosti. Nikad nije bila nazočna policijskom ispitivanju, ali je slušala rasprave i prepričavanja o tisućama njih dok je u tišini posluţivala Normana i

njegove prijatelje pićima ili im praznila pepeljare. Bila je upućena u njegovu tehniku. "U redu", reče Hale kad je bio siguran da mu nijedno od njih neće pruţiti nit koju bi mogao povući. "Evo dokle smo stigli u razmišljanjima. Norman dolazi ovdje. Norman nekako uspijeva ubiti policajce Alvina Demersa i Leeja Babcocka. Babcocka posjedne na suvozačko mjesto, Demersa stavlja u prtljaţnik. Norman razbije svjetla u ulaznom predvorju, siđe u podrum i isključi šaku osigurača, prilično nasumce, iako su jasno označeni na dijagramima zalijepljenima u kutijama s osiguračima. Zašto? Ne znamo. Lud je. Tad se vraća u crno-bijeli policijski automobil i pretvara da je Demers. Kad stignete vi i gospodin Steiner, on vas udari s leđa - skoro zaguti gospodina Steinera, goni vas uza stube, puca na gospodina Briscoea kad ovaj pokuša pokvariti zabavu, pa provali vaša vrata. Priča dosad štima?" "Da, mislim da da", reče Rosie. "Bilo je prilično zbunjujuće, ali tako se vjerojatno dogodilo." "No sad slijedi dio koji ne razumijem. Vi se sakrijete u ugrađeni ormar—" "Da—" "—upada Norman poput Freddyja Jasona ili kako se već zove onaj iz filmova strave— "Pa, nije baš bilo tako—" "—i divlja po stanu kao slon u staklani, zadrţi se u kupaonici dovoljno dugo da izbuši nekoliko rupa u plastičnom zastoru... i tad izjuri van. To mi ţelite reći?" "Tako se dogodilo", reče ona. "Dabome, nismo ga vidjeli kako divlja, jer smo bili u ormaru, ali smo čuli." "Ta mizerija od policajca prođe kroz sav taj pakao da bi vas našao, popišaju se na njega, unište mu nos, ubije dva policajca a zatim... što? Ubije plastični zastor i pobjegne? To mi ţelite reći?" "Da." Shvatila je da više nema smisla govoriti. Nije je sumnjičio ni za što protuzakonito - da jest, bio bi puno uvijeniji, kao prvo - ali pokuša li ona proširiti jednostavnu priču o kojoj su se dogovorili, mogao bi nastaviti s tim svojim kevtanjem čitavu noć, a već ju je od tog zaboljela glava. Hale pogleda Billa. "I vaša je priča slična?" Bili odmahne glavom. "Ja se ne sjećam", reče on. "Posljednje čega se jasno sjećam je da sam parkirao Harleya ispred onog policijskog automobila. Bila je gusta magla. A poslije toga, sve je u magli." Hale zgađeno podigne ruke u zrak. Rose uhvati Billa za ruku, poloţi je na svoje bedro, poklopi objema rukama i slatko mu se nasmiješi. "Sve je u redu", reče ona. "Sigurna sam da ćeš se vremenom svega prisjetiti." 6 BILL JOJ OBEĆA DA ĆE OSTATI. ODRŢAO JE RIJEĈ - I ZASPAO ĈIM MU JE GLAVA dotaknula jastuk koji je posudio s dvosjeda. To ne iznenadi Rosie. Legne

pokraj njega na uski krevet, zagleda se u maglu koja je kuljala oko uličnih svjetiljaka i pričeka da joj vjeđe oteţaju. Kad nisu, ona ustane, ode u ormar, upali svjetlo i sjedne prekriţenih nogu ispred slike. Oblij evala ju je tiha mjesečina. Hram je bio blijeda grobnica. Na nebu su kruţili strvinari. Hoće li im sutra, kad sunce grane, ručak biti Normanovo meso? upita se ona. Vjerojatno neće. Rose Madder smjestila je Normana na mjesto na koje ptice nikad ne dolaze. Zagleda se još trenutak-dva u sliku, pa ispruţi ruku i opipa prstima zamrznute poteze kistom. Taj je dodir umiri. Ona ugasi svjetlo i vrati se u krevet. Ovaj put san brzo dođe. 7 PROBUDI SE - i PROBUDI BILLA - RANO PRVOG DANA SVOG ŢIVOTA BEZ Normana. Vrištala je. "Vraćam milo za drago! Vraćam milo za drago! O Boţe, njezine oči! Njezine crne oči!" "Rosie", reče on i prodrma je za rame. "Rosie!" Ona ga pogleda, najprije blijedo, lica mokrog od znoja, spavaćice natopljene znojem; pamučni se materijal slijepio za udubine i obline njezina tijela. "Bili?" On kimne glavom. "Nego što. Dobro si. Oboje smo dobro." Ona zadrhti i privine se uza nj. Tješenje se uskoro pretvori u nešto drugo. Leţala je ispod njega, desne ruke čvrsto stegnute oko svojeg lijevog zapešća iza njegova vrata a kad je ušao u nju (s Normanom nikad nije osjetila takvu njeţnost ni takvo pouzdanje), pogled joj padne na njezine traperice koje su leţale blizu kreveta na podu. Ona keramička bočica još je bila u dţepiću. Ona procijeni da u njoj još ima najmanje tri kapi te gorko privlačne vode - a moţda i više. Popit ću je, pomisli ona, trenutak prije no što je napusti njezina sposobnost suvislog razmišljanja. Popit ću je, naravno da hoću, zaboravit ću i to će biti najbolje - kome su potrebni ovakvi snovi? Ali negdje u dubini - puno dublje od njezine stare prijateljice PraktičnoRazborite - znala je odgovor na to: njoj su potrebni takvi snovi, eto kome. Njoj. Pa iako će zadrţati bočicu i to što je u njoj, neće je zadrţati za sebe. Jer onaj tko zaboravi prošlost, osuđen ju je ponovno proţivjeti. Pogleda Billa. On ju je gledao, raširenih očiju zamagljenih od naslade. Njegov uţitak, shvati ona, bio je i njezin i ona se prepusti da je on odvede kamo ţeli, i zadrţe se ondje prilično dugo, hrabri mornari koji plove na malom brodu njihova kreveta.

8 OKO POLOVICE JUTRA, BILL SE IZVUĈE IZ KREVETA KUPITI POGAĈICE I nedjeljne novine. Rosie se istušira, odjene, pa sjedne na rub kreveta bosih nogu. Osjećala je njihove mirise, odvojene, ali i onaj pomiješani. Ĉinilo joj se da nikad nije ljepše mirisala. A najbolje od svega? To je bar lagano pogoditi. Nema kapi krvi na plahti. Nigdje nema krvi. Njezine su traperice preselile ispod kreveta. Zakvači ih noţnim prstima, pa izvadi bočicu iz dţepića. Odnese traperice u kupaonicu, gdje je iza vrata drţala plastičnu košaru za rublje. Bočica ide u ormarić s lijekovima, barem zasad, gdje se lako moţe sakriti iza njezine boce Motrina55. Prekopa po ostalim dţepovima traperica prije no što ih baci u prljavo rublje, tako stara navika jedne domaćice da je bila potpuno nesvjesna... dok se njezini prsti ne sklope oko nečeg duboko u upotrebljavanijem lijevom prednjem dţepu. Ona to izvadi, podigne, pa zadrhti kad Rose Madder progovori u njezinoj glavi. Suvenir... učini s njim što ti je volja. Bijaše to Normanov policijski prsten. Natakne ga na palac, okrene lijevo-desno, dopusti da Svjetlost sa zamrznutog stakla kupaoničkog prozora bljesne na riječima Sluţba, odanost, zajedništvo. Zadrhti ponovno i na trenutak-dva je očekivala da će se Norman materijalizirati oko tog zlosretnog talismana. Poslije pola minute, kad je Dorcasina bočica bila na sigurnom u ormariću za lijekove, ona poţuri natrag do zguţvanog kreveta; ovaj put nije obraćala pozornost mirisu muškarca i ţene koji se još osjećao. Razmišljala je i gledala u noćni stolić. Imao je ladicu. Zasad će staviti prsten u nju. Poslije će smisliti što s njim; zasad jedino što ţeli jest skloniti ga s očiju. Ne bi bilo sigurno ostaviti ga vani, u to je bila sigurna. Hale će sigurno navratiti poslije, naoruţan s još nekoliko novih pitanja i puno starih i ne bi bilo dobro kad bi on ugledao Normanov policijski prsten. Nimalo dobro. Ona otvori ladicu, gume ruku u nju da spusti prsten... a tad joj se ruka ukoči. U ladici je već bilo nešto. Komadić plave tkanine, briţljivo presavijen u smotuljak. Bila je prošarana grimiznim mrljama; izgledale su poput kapi napola osušene krvi. "Boţe moj", šapne Rosie. "Sjemenke!" Ona izvadi paketić koji je nekad bio dio jeftine pamučne spavaćice, sjedne na krevet (koljena su joj odjedanput bila preslaba da je drţe) i poloţi paketić na krilo. U glavi začuje Dorcas kako joj govori da ne kuša to voće pa čak ni da ruku koja je dodirivala sjemenke ne stavlja u usta. Nazvala ga je stablom šipka, ali Rosie nije bila sigurna da je to bio šipak. Ona odmota uglove paketića i zagleda se u sjemenke. Srce joj je toptalo u grudima poput trkaćeg konja. 55 Vrsta pilula protiv bolova.

Nemoj ih zadrţati, pomisli ona. Nemoj, nemoj. Ostavi prsten svog pokojnog supruga pokraj svjetiljke, zasad. Rosie ustane i ode ponovno u kupaonicu, drţeći rastvoreno platno na dlanu. Nije znala kad je Bili otišao, izgubila je pojam o vremenu, ali je to bilo poodavno. Molim te Boţe, pomisli ona, neka red za pogačice u trgovini bude dugačak. Ona podigne dasku na zahodskoj školjci, klekne i uzme prvu sjemenku s tkanine. Moţda su u ovom svijetu sjemenke lišene magičnih svojstava, no jagodice njezinih prstiju odmah obamru i znala je da su ove drukčije. Nisu joj prsti postali potpuno neosjetljivi nego sjemenke kao da su prenijele neku čudnu amneziju na njezino meso. No ona ipak na trenutak pridrţi sjemenku i zapilji se u nju. "Jedna za lisicu", reče ona i baci je u školjku. Voda odmah procvjeta zlokobnom grimiznom bojom. Izgledala je poput ostatka prerezanog zapešća ili grla. Miris koji dopre do njezina nosa nije bio miris krvi; bila je to gorka, pomalo metalna aroma potoka iza Bikova hrama. Bila je tako jaka da su joj zasuzile oči. Uzme drugu sjemenku s platna i podigne je ispred očiju. "Jedna za Dorcas", reče ona i baci je u školjku. Boja potamni - sad više nije bila boje krvi nego ugrušaka - a miris je bio tako jak da su joj se suze počele slijevati niz obraze. Oči su joj bile crvene poput očiju ţene koja je do laktova u nasjeckanom luku. Podigne posljednju sjemenku s platna do očiju. "I jedna za mene", reče ona. "Jedna za Rosie." No kad je pokušala tu posljednju baciti u školjku, prsti je nisu puštali. Ona pokuša ponovno, s jednakim uspjehom. Umjesto toga, glas one luđakinje joj ispuni glavu i progovori uvjerljivo normalno: Sjeti se stabla. Sjeti se stabla, mala Rosie. Sjeti— "Stablo", promrmlja Rosie. "Sjeti se stabla, da, to sam shvatila, ali kojeg stabla? I što bih trebala učiniti? Sto bih do vraga trebala učiniti?" Ne znam, odgovori PraktičnoRazborita, ali što god učinila, učini brzo. Bili bi se mogao vratiti svakog trenutka. Svakog djelića trenutka. Ona pusti vodu i zagleda se kako crvenkasto-ljubičastu tekućinu zamjenjuje bistra voda. Tad ode natrag do kreveta, sjedne na nj, i zapilji se u posljednju sjemenku koja je leţala na zamrljanom komadu pamučnog platna. Sa sjemenke pogled joj skrene naNormanov prsten. Tad ponovno pogleda u sjemenku. Zašto ne mogu baciti ovu prokletu sjemenku? upita se ona. Zaboravi na to prokleto stablo, samo mi reci zašto zaboga ne mogu baciti ovu posljednju sjemenku pa da svršim s tim. Ne dobije odgovor. No kroz otvoreni prozor dopre do nje uzbuđeni reski zvuk dolazećeg motora. Prepozna Billov Harley. Brzo, ne postavljajući si više pitanja, Rosie stavi prsten u njeţnoplavi komadić platna zajedno sa sjemenkom. Tad ga ponovno presavine, poţuri do radnog stola i uzme torbicu s njega. Torbica je bila izfucana i jeftina, ali je njoj puno značila - nju je tog proljeća donijela iz egipatskog suţanjstva56. Ona je otvori i stavi u nju plavi smotuljak, gurne ga na dno, gdje će biti 56 Aluzija na biblijsku priču o babilonskom suţanjstvu Ţidova u doba Jude, kad se dio Ţidova sklonio u Egipat, a po

još sigurnije skriven nego keramička bočica u ormariću za lijekove. Kad je to učinila, ona priđe otvorenom prozoru i počne uvlačiti puna pluća svjeţeg zraka. Kad je Bili ušao noseći debele nedjeljne novine i sramotno velik broj pogačica naguranih u papirnatu vrećicu, Rosie mu se okrene s blistavim smiješkom. "Sto te zadrţalo?" upita ona i pomisli u sebi: Kakva si ti lisica, Rosie. Kakva li— Osmijeh na njegovu licu, kao odgovor na njezin, odjedanput postane nesiguran. "Rosie? Dobro si?" Njezin se osmijeh ponovno razvuče. "Dobro sam. Samo kao da mi je bikova sjena prešla preko groba." Samo što to nije bila bikova sjena. 9 MOGU LI TI DATI JEDAN SAVJET PRIJE NO ŠTO TE OTPRAVIM NATRAG? UPITALA JE Rose Madder, i kasno tog poslijepodne va, nakon što im je Hale došao priopćiti sokantnu vijest o Anni Stevenson (koju su našli tek jutros zbog njezine često ponavljane ţelje da joj u ured ne ulaze nepozvani posjetitelji) pa tad otišao, Rosie posluša taj savjet. Bila je nedjelja, ali frizerski salon u Skyview Mallu bio je otvoren. Frizerka kojoj su je dodijelili shvatila je što Rosie ţeli, ali se nakratko usprotivi. "Ovako je tako lijepa!" reče ona. "Da, vjerojatno je tako", odgovori Rosie, "ali je ipak mrzim." I tako frizerka obavi svoj posao a iznenađeni prosvjedi koje je očekivala od Billa kad ga je vidjela te večeri izostali su. "Kosa ti je kraća, ali inače izgledaš kao što si izgledala kad si prvi put došla u moju trgovinu", reče on. "Mislim da mi se to sviđa." Ona ga zagrli. "Dobro." "Ţeliš kinesku večeru?" "Samo ako obećaš da ćeš ponovno prespavati kod mene." "Kad bi sva obećanja bilo tako lako ispuniti", reče on, smiješeći se. 10 osloboĎenju od Babilona vratio u Palestinu.

NOVINSKI NASLOV u PONEDJELJAK: POLICAJAC ODMETNIK VIĐEN U WISCONSINU Novinski naslov u utorak: POLICIJA ŠUTI KAO ZALIVENA O UBOJICI POLICAJACA DANIELSU Novinski naslov u srijedu: ANNA STEVENSON KREMIRANA; 2.000 LJUDI U NIJEMOJ POGREBNOJ POVORCI Novinski naslov u četvrtak: DANIELS MOŢDA IZVRŠIO SAMOUBOJSTVO, NAGAĐAJU UPUĆENI U petak, Norman je prešao na drugu stranicu. Sljedećeg petka više ga nije bilo. 11 USKORO POSLIJE 4. SRPNJA, ROBBIE LEFFERTS ANGAŢIRA ROSIE DA ĈITA roman koji je bio potpuno drukčiji od knjiga 'Richarda Racinea': A Thousand Acres57 od Jane Smiley. Bila je to priča o Obitelji farmera iz Iowe, samo što zapravo nije bila o tome; Rosie je tri godine bila kostimograf u srednjoškolskoj dramskoj grupi, pa iako nikad nije učinila ni korak ispred reflektora, ipak je mogla prepoznati Shakespeareova ludog kralja kad bi ga srela. Smiley je odjenula Leara u kombinezon, ali luđak je luđak. A pretvorila ga je i u spodobu koja je Rosie zastrašujuće podsjećala na Normana. Onog dana kad je završila čitanje te knjige ("Tvoj najbolji posao dosad", reče joj Rhoda, "ijedna od najbolje pročitanih knjiga koje sam ikad čula"), Rosie se vrati u svoju sobu i izvadi neuokvireno ulje iz ormara gdje je stajalo sve od noći kad je Norman... ovaj... nestao. Bilo je to prvi put da ju je pogledala nakon te noći. Ono što ugleda ne iznenadi je jako. Na slici je ponovno bio dan. Obronak je bio isti, zarastao i prilično grbav, hram u podnoţju je bio isti (ili otprilike isti; Rosie se činilo da se neobično iskrivljena perspektiva hrama donekle promijenila, postala normalna), a ţene se još nisu vratile. Rosie je zaključila da je Dorcas odvela luđakinju da posljednji put vidi svoje dijete... a tad će Rose Madder nastaviti sama put do mjesta gdje slični njoj odlaze kad im kucne smrtna ura. Odnese sliku niz hodnik do šahta za spaljivanje smeća. Drţala ju je oprezno za rubove kao i prije - kao da se bojala da bi joj ruka mogla skliznuti kroz nju u onaj drugi svijet, bude li neoprezna. Istina je bila da se zapravo i bojala toga. Kod šahta za spaljivanje smeća ponovno zastane i zagleda se posljednji put u sliku koja ju je zazvala s prašnjave police u zalagaonici, zazvala je nijemim, 57 Tisuću jutara.

odrješitim glasom koji je vjerojatno pripadao osobno Rose Madder. A vjerojatno i jest, pomisli Rosie. Ona podigne ruku prema vratašcima okna za spaljivanje, ali zastane, jer joj pogled zapne za nešto što je prije previdjela: dva obrisa u visokoj travi na obronku. Ona prstom lagano prijeđe preko obojene površine tih obrisa, mršteći se, pokušavajući se sjetiti što bi to moglo biti. Nakon nekoliko trenutaka dosjeti se. Ruţičasta mrljica bila je njezin pulover. Crna mrlja pokraj nje bila je jakna koju joj je Bili posudio za motorističku voţnju po autocesti onog dana. Nije joj bilo ţao pulovera, jeftinog sintetičkog odjevnog predmeta, ali joj je bilo ţao jakne. Nije bila nova, ali se mogla nositi još priličan broj godina. Usto, voljela je vratiti stvari koje bi joj ljudi posudili. Ĉak se i Normanovom karticom posluţila samo jedanput. Pogleda u sliku, pa uzdahne. Nema je smisla zadrţati; uskoro će otići iz garsonijere koju joj je Anna pronašla i nije imala namjeru vući za sobom više prošlosti no što je bilo potrebno. Znala je da se neće moći riješiti onog njezina dijela koji je bio usječen u njezin mozak poput šrapnela, ali— Sjeti se stabla, Rosie, reče glas, ovog puta sličan Anninu - Anna koja joj je pomogla kad joj je pomoć bila potrebna, kad se nije imala kome obratiti, Anna koju nije mogla oplakati kako je ţeljela... iako je lila krokodilske suze za milom Pam i njezinim lijepim plavim očima uvijek spremnima uočiti 'nekog zanimljivog'. No sad osjeti ujed tuge od kojeg joj zadrhte usne i zasvrbi nos. "Anna, oprosti mi", reče ona: Nema veze. Taj glas, opor i pomalo ohol. Nisi ti stvorila mene, nisi stvorila Normana, i ne moraš preuzimati odgovornost za nas. Ti si Rosie McClendon, a ne Mary Tifusarka7', i bilo bi dobro da to ne smetneš s uma kad ti zaprijete vihori melodrame. Ali se moraš sjetiti— "Ne, ne moram", reče ona, presavine sliku napola i sklopi je, poput nekog tko odlučno sklapa knjigu. Staro drvo na kojem je bilo razapeto platno pukne. Platno se ne podere nego raspadne na vrpce koje su vi- sjele poput krpica. Boja na tim komadićima bila je izblijedjela i nejasna. "Ne, ne moram. Ničeg, ako ne ţelim, a ne ţelim. " Oni koji zaborave prošlost— "Tko jebe povijest!" vikne Rosie. Vraćam milo za drago, odgovori glas. Šaptao je, umiljavao se. Upozoravao. "Ne čujem te", reče Rosie. Podigne poklopac otvora šahta za spaljivanje, osjeti toplinu, osjeti čađu. "Ne čujem te, ne slušam, svršeno je." Ona gume potrganu i presavijenu sliku kroz vratašca i pošalje je poput pisma naslovljenog na nekog u paklu, pa se podigne na prste da je isprati pogledom kako pada prema ognju. _____________________________

71 Typhoid Mary, nadimak Mary Mallon (umrla 1938.), kuharice koja je donijela tifus u New York. JEDANAESTI DIO ŽENA LISICA 1 U LISTOPADU, BILL JE PONOVNO ODVEDE NA IZLETIŠTE POKRAJ JEZERA. OVAJ put pođu njegovim automobilom; lijep je jesenski dan, ali presvjeţ za motor. Kad su stigli ondje, jelo poslagali ispred sebe, šume oko njih zaplamtjele od jesenskih boja, on je upita ono što je ona neko vrijeme znala da je namjerava pitati. "Da", kaţe ona. "Ĉim stigne sudska odluka." On je zagrli, poljubi i dok ona ovija ruke oko njegova vrata i sklapa oči, negdje duboko u glavi začuje glas Rose Madder: Svi su računi sad podmireni... a ako ne zaboraviš stablo, to neće ionako biti vaţno. Ma koje stablo? Stablo ţivota? Stablo smrti? Stablo znanja? Stablo dobra i zla? Rosie zadrhti i zagrli jače svog budućeg supruga, a kad on rukom uhvati njezinu lijevu dojku, ona se zapanji time kako joj srce brzo tuče ispod nje. Koje stablo?

2 VJENĈAJU SE KOD MATIĈARA. OBRED SE ODRŢI NA POLA PUTA IZMEĐU DANA zahvalnosti i Boţića, deset dana nakon stoje sudska presuda o razvodu od Normana Danielsa zbog neodazivanja postala pravomoćna. Prve noći kao Rosie Steiner, probude je suprugovi krikovi. "Ne smijem gledati u nju!" on vrišti u snu. "Nije joj vaţno koga će ubiti ! Nije joj vaţno koga će ubiti ! Molim te, ne moţeš li učiniti nešto da prestane VRIŠTATI?" A tad, tiše, sve tiše: "Što ti je u ustima? Kakve su to ni ti?" Tad su bili u jednom newyorškom hotelu, noćili na putu za St Thomas gdje će provesti dvotjedni medeni mjesec, ali iako nije ponijela plavi paketić, na dnu torbice koju je donijela iz egipatskog suţanjstva ima keramičku bočicu. Neki instinkt - u ovom slučaju, pomisli ona, mogao bi posluţiti i naziv ţenska intuicija - ju je na to natjerao. Posluţila se njome u još dvije prilike nakon ovakvih noćnih mora, pa idućeg jutra, dok se Bili brijao, ona ubaci posljednju kap u njegovu kavu. Mora dostajati, pomisli ona poslije kad baci bočicu u zahod i povuče vodu. Ako neće, ipak će morati. Medeni mjesec je predivan - puno sunca, puno dobrog seksa, nijedno ne sanja ruţne snove. 3 U SIJEĈNJU, DANA KAD SU ZAPUSI VJETROM NOŠENA SNIJEGA STIGLI JUREĆI preko ravnica i zameli grad, test za rano otkrivanje trudnoće kaţe Rosie Steiner što ona već zna: da će dobiti dijete. A zna i još nešto, što joj test ne moţe reći: da će biti djevojčica. Caroline naposljetku stiţe. Svi su računi podmireni, pomisli glasom koji nije njezin dok stoji kod prozora njihova novog stana i gleda snijeg. Podsjeća je na maglu one noći u Bryant Parku, kad su stigli kući i otkrili da ih Norman čeka. Aha, aha, aha, pomisli ona, jer joj je ta misao već dosadila; ponavlja se učestalošću melodije koja ne da mira i ne izlazi iz glave. Podmireni su dok se sjećam stabla, je li tako? Ne, odgovara luđakinja, glasom tako smrtonosno jasnim da se Rosie okrene na peti, a srce joj zlopatno tuče sve do sredine čela, na trenutak uvjerena da je Rose Madder s njom u sobi. No iako je glas još ondje, soba je prazna... Ne... nego dok se budeš uspijevala kontrolirati. Dok ti to bude uspijevalo. No oboje se svodi na isto, zar ne?

"Izlazi", kaţe ona praznoj sobi a njezin promukli glas zadrhti. "Izlazi, gaduro. Ne prilazi mi. Odlazi iz mog ţivota." 4 NJEZINA DJEVOJĈICA TEŠKA JE 3,8 KILOGRAMA. PA IAKO JE CAROLINE NJEZINO tajno ime i uvijek će biti, ime koje je zapisano na rodnom listu je Pamela Gertrude. Isprva se Rosie protivi i kaţe da s njihovim prezimenom poslije njezina drugog imena ono postaje neka vrsta knjiţevne igre riječima . Ona zahtijeva, ali bez puno ţara, da se zove Pamela Anna. "Ma daj", kaţe Bili, "to zvuči kao voćni desert u nekom otrcanom kalifomijskom restoranu." "Ali—" "I neka te ne muči Pamela Gertrude. Kao prvo, nikad neće čak ni najboljim prijateljicama reći da joj je srednje ime Gert. Moţeš se kladiti u to. A kao drugo, spisateljica o kojoj govoriš je ona koja je rekla ruţa je ruţa je ruţa. Ne vidim boljeg razloga da se zadrţi neko ime." I tako su ga zadrţali. 5 NEDUGO PRIJE NO ŠTO JE PAMMY NAVRŠILA DVIJE GODINE, NJEZINI RODITELJI odluče kupiti kuću u predgrađu. Tad su je već mogli priuštiti; oboje su napredovali u poslu. Krenu od hrpe brošura i polako izluče desetak mogućnosti, pa šest, pa četiri, pa dvije. I tu iskrsnu problemi. Rose ţeli jednu; Billu se više sviđa druga. Razgovor se pretvara u raspravu jer __________________________ Gertrude Stein, slavna američka spisateljica. se njihova stajališta razilaze, rasprava eskalira u svađu - naţalost, ali ništa neobično; čak i najbolji i najskladniji brak nije imun na povremene okršaje... ili nadmetanje u urlanju. Po svršetku ovog nadmetanja, Rosie odjuri u kuhinju i počne pripremati večeru. Najprije gume pile u pećnicu, pa pristavi vodu za kukuruz u klipu koji je kupila

svjeţ na kiosku uz cestu. Malo poslije, dok čisti krumpir na radnoj plohi pokraj pećnice, Bili izađe iz dnevne sobe, gdje je gledao fotografije dviju kuća koje su izazvale tu neuobičajenu razmiricu između njih... a ustvari razmišljao o njihovu rječkanju. Ona se ne okrene začuvši njegove korake kao što inače čini, a ne okrene se ni kad se on sagne i poljubi je u zatiljak. "Oprosti mi što sam vikao na tebe zbog kuće", reče on tiho. "I dalje smatram da je ona u Windsoru bolja za nas, ali mi je iskreno ţao da sam povisio glas." On pričeka njezin odgovor, a kad ga ne dobije, okrene se i ţalosno odvuče iz sobe, vjerojatno misleći da se ona još ljuti. Ali se ona ne ljuti; bijes ni na koji način ne opisuje njezino trenutačno duševno stanje. Ona je bijesna kao ris, ubojito bijesna, a njezina šutnja nije djetinjasto 'durenje', nego gotovo mahniti pokušaj (sjeti se stabla) da se obuzda da ne pograbi lonac vruće vode sa štednjaka, okrene se i baci mu ga u lice. Jasna slika koju vidi u glavi sumorna je i turobno privlačna: Bili tetura, vrišti, a koţa mu poprima boju koju još nekad vidi u snovima. Bili grebe po obrazima dok prvi mjehuri počinju izbijati na koţi iz koje se puši. Njezina lijeva ruka trţne se u smjeru drška lonca, i te noći, dok je leţala besana u krevetu, četiri riječi su joj se neprekidno ponavljale u glavi: vraćam milo za drago. 6 IDUĆIH DANA, ONA POĈINE KAO OPSJEDNUTA GLEDATI U SVOJE RUKE, I LICE, no uglavnom u ruke, jer će ondje početi. Gdje će što početi? Ne zna, točno... ali zna da će prepoznati (stablo) kad vidi. Otkrije mjesto koje se zove 'Elmovo bejzbolsko vjeţbalište' na zapadnoj strani grada i počinje ondje redovito odlaziti. Većina klijentele su muškarci u ranoj srednjoj dobi koji pokušavaju odrţati svoje fakultetske rezultate ili srednjoškolci voljni potrošiti pet dolara za povlasticu da se nakratko mogu pretvarati da su Ken Griffey ml. ili Big Hurt. Ponekad bi neka od njihovih djevojaka izvela nekoliko udaraca, no uglavnom su djevojke bile ukras, stajale pokraj zaslona ili nešto skupljeg 'Prvoligaškog tunela' i gledale. Ima tu i nekoliko ţena od trideset i kusur godina čiji se udarci odmah zabiju u zemlju ili odu u aut. Nekoliko? Zapravo nijedna, osim ove gospođe kratke smeđe kose i blijedog, ozbiljnog lica. Pa se dečki šale i smijulje i gurkaju jedan drugog laktom i okreću kape naopako da bi pokazali kako su opaki, a

ona uopće ne obraća pozornost na njih, ni na njihov smijeh ni na to kako pomnjivo odmjeravaju njezino tijelo koje se lijepo oporavilo poslije poroda. Lijepo? Za komada u godinama (govore si) prava je bomba, čvrsta kao kamen. Nakon stanovitog vremena, prestanu se smijati. Prestanu jer je ta gospođa u majicama bez rukava i širokim sivim hlačama, nakon početničke nespretnosti i promašaja (nekoliko je puta dobila udarac od tvrde gumene loptice koje se izbacuju strojno), počela izvoditi dobre a uskoro i sjajne udarce. "Ţenska ga drapa bez stida", reče jedan od njih jednog dana kad Rosie, zadihana i zajapurena, kose zalizane od lica u obliku vlaţne kacige, odere tri izvrsna udarca, jedan za drugim, cijelom duljinom tunela ţicanih stijenki. Pri svakom udarcu ispusti visok, jeziv uzvik, poput Monice Seleš kad servira as. Zvuči kao da joj je lopta učinila nešto naţao. "A i stroj je prolupao", reče drugi kad stroj za izbacivanje loptica skutren u središtu tunela iskašlje loptu brzinom od stotinu dvadeset kilometara na sat. Rosie ispusti svoj mučni krik, glave nagnute skoro do ramena i izboči kukove. Lopta se vrati na suprotnu stranu, brzo. Udari u ţičani zid šezdesetak metara niţe u tunelu, još u uzlaznoj putanji, i izboči zelenu tkaninu prije no što padne i pridruţi se ostalima koje je već pogodila. "Kako je samo snaţno raspalila", naruga se treći. Izvadi cigaretu, tutne je u usta, izvadi kutiju šibica i upali jednu. "Dobiva—" ______________________________ 72 Batting cages - ograđeni paravani na kojima bejzbolski bacači vjeţbaju, a koji zadrţavaju i promašene udarce. Ovaj put Rosie doista vrisne - poput kreštanja neke gladne ptice - i lopta sijevne niz tunel u obliku bijele crte. Udari u ţičanu mreţu... i prođe kroz nju. Rupa koju je ostavila za sobom sliči rupi koju bi za sobom mogao ostaviti metak ispaljen izbliza. Onaj dečko s cigaretom zastane kao ukopan, upaljena šibica mu oprlji prste. "Što si ono rekao, bratac?" blago upita prvi mladić. 7 POSLIJE MJESEC DANA, USKORO NAKON ŠTO SE VJEŢBALIŠTE ZATVORILO TE sezone, Rhoda Simmons naprasno prekine Rosie dok je čitala novu knjigu Glorie Naylor i reče joj da je za taj dan gotovo. Rosie se usprotivi da je prerano. Rhoda se sloţi, ali reče da

Rosie gubi izraţajnost: bolje da predahneš do sutra, reče. "Aha, a ja ţelim završiti danas", reče Rosie. "Još samo dvadeset stranica. Rho, ţelim završiti tu prokletu knjigu." "Sve što sad učiniš morat će se ionako ponoviti", reče Rhoda tonom koji nije trpio prigovora. "Ne znam dokle te sinoć Pamelacita drţala budnom, ali danas ti više ne ide." 8 ROSIE USTAJE I PROLAZI KROZ VRATA, POVUĈE IH TAKO SNAŢNO DA IH JE SKORO iščupala iz njihovih debelih tihih šarki. A tad, u kontrolnoj sobi, pograbi naglo prestravljenu Rhodu Simons za ovratnik njezine proklete bluze od Norme Kamali i tresne joj licem o kontrolnu ploču. Koljenasti prekidač sprši njezin patricijski nos poput zubaca viljuške za roštilj. Krv prska posvuda, kuglice krvi stvaraju se na staklu studijskog prozora i slijevaju u ruţnim tracima grimizne boje. "Rosie, ne!" vrišti Curi Hamilton. "Boţe moj, što to radiš?" Rosie zakvači nokte za Rhodino grlo i razdere ga, gurne lice u vrući mlaz krvi, ţeleći se okupati u njemu, ţeleći krstiti taj novi ţivot protiv kojeg se tako budalasto borila. A nema potrebe odgovoriti Curtu; ona odlično zna što čini, vraća milo za drago, eto što čini, vraća milo za drago, Bog pomogao svakome tko se nađe na krivoj strani kad ona bude svodila račune. Bog pomogao— 9 "ROSIE?" POZOVE JE RHODA NA INTERFON I PRENE IZ TOG UŢASNOG NO duboko privlačnog sanjarenja. "Dobro si?" Obuzdaj se, mala Rosie. Obuzdaj se i sjeti se stabla. Ona spusti pogled i shvati da je olovka koju je drţala sad u dva komada. Zapilji se u njih nekoliko trenutaka, duboko dišući, pokušavajući umiriti svoje ustreptalo srce. Kad je osjetila da moţe govoriti više-manje smirenim tonom glasa, ona reče: "Aha, dobro sam. Ali ti si u pravu, zbog male sam bila budna dokasno i umorna sam. Zatvorimo dućan." "Pametna cura", kaţe Rhoda, a ţena s druge strane stakla - ţena koja skida slušalice malčice uzdrhtalim rukama - pomisli, Ne. Nije pametna. Ljuta. Ljuta cura. Vraćam milo za drago, šapne glas duboko u njezinoj glavi. Prije ili poslije, mala Rosie, vraćam milo za drago. Ţeljela ti to ili ne, vraćam milo za drago.

10 OĈEKUJE DA ĆE TE NOĆI LEŢATI BUDNA, ALI POSLIJE PONOĆI NAKRATKO ZASPI i sanja. Sanja o stablu, onom stablu, a kad se probudi pomisli: Nije ni čudo što mi je bilo tako teško shvatiti. Nije ni čudo. Ĉitavo sam vrijeme mislila na pogrešno stablo. Leţi pokraj Billa, gleda u strop i razmišlja o snu. U njemu je čula zvuk galebova iznad jezera, plač i Billov glas. Bit će dobro budu li normalni, govorio je Bili. Ostanu li normalni i ne zaborave stablo. Ona zna što joj je činiti. 11 IDUĆEG DANA NAZOVE RHODU I KAŢE JOJ DA NEĆE DOĆI NA SNIMANJE. Početak gripe, reče. Tad se odveze po autocesti 27 prema jezeru, ovaj put sama. Na sjedištu pokraj nje je njezina stara torbica, ona koju je donijela iz egipatskog suţanjstva. U ovo doba dana i godine ima cijelo izletište za sebe. Skine cipele, stavi ih ispod izletničkog stola i krene sjeverno kroz plićak na rubu jezera, kao što je učinila s Bili om kad ju je doveo ovdje prvi put. Mislila je da će imati problema da nade zaraslu stazu koja je vodila do obale, ali nije. Dok se verala po njoj zabijajući noţne prste u šljunčani pijesak, upita se u koliko je snova kojih se nije sjećala došla ovdje otkad su počeli njezini bjesovi. Dabome, nije bilo načina to doznati, a nije ni vaţno. Na vrhu staze je neravna čistina a na čistini srušeno stablo - ono kojeg se naposljetku sjetila. Nikad nije zaboravila ono što joj se dogodilo u svijetu slike, i ona sad shvati, bez trunke iznenađenja, da je ovo stablo isto ono koje se srušilo preko staze koja je vodila do Dorcasina 'šipkova stabla'. Ugleda lisičji brlog ispod prašnjavog buketa korijena na lijevom kraju stabla, ali je prazan i izgleda staro. Ona ipak ode do njega, pa klekne - nije sigurna hoće li njezine klecave noge izdrţati puno dalje. Otvori torbicu i istrese ostatke svog starog ţivota na zaštitni pokrov od lišća. Ispod zguţvanih priznanica iz praonica rublja i odavno zastaijelih potvrda, ispod popisa za kupovinu s riječima SVINJSKI KOTLETI! na vrhu, podcrtanih, napisanih štampanim slovima i istaknutih uskličnikom (svinjski kotleti oduvijek su bili najmilija Normanova hrana), je plavi smotuljak s uzorkom crvenkasto-ljubičastih kapi. Zadrhti, počne plakati - djelomice zato što je djelići njezina starog, bolnog ţivota ţaloste a djelomice zato što se silno boji da joj je novi ugroţen - ona počne rukama kopati rupu u zemlji u podnoţju srušenog stabla. Kad je bila dvadesetak centimetara

duboka, ona poloţi paketić pokraj nje i otvori ga. Sjemenka je još ondje, okruţena zlatnim krugom prstena njezina prvog supruga. Stavi sjemenku u rupu (sjemenka je zadrţala magične osobine; prsti joj obamru čim ju je dotaknula) a tad ponovno poloţi prsten oko nje. "Molim te" kaţe, ne znajući da li zapravo moli ni kome je molitva namijenjena ako se moli. U svakom slučaju, molitva joj bi uslišena, na neki način. Začuje se oštro kevtanje. U njemu nema saţaljenja, samilosti, nema njeţnosti. Nestrpljivo je. Ne zajebavaj se sa mnom, poručuje. Rosie podigne pogled i ugleda lisicu na drugoj strani čistine: stoji nepomično i gleda je, podignuta repa. Zari se poput luči na pozadini oblačnog sivog neba. "Molim te", ponovi ona tihim, izmučenim glasom. "Molim te, ne dopusti mi da budem to čega se bojim. Molim te... samo mi pomozi da obuzdam svoju ćud i da ne zaboravim stablo." Ne začuje ništa što bi mogla protumačiti kao odgovor, čak ni jedan od onih nestrpljivih kevtaja. Lisica samo stoji ondje, isplaţena jezika i dašće. Rosie se čini da se kesi. Ponovno pogleda u prsten koji je okruţivao sjemenku, a tad ga prekrije mirisnim sagom zemlje. Jedna za moju kraljicu, pomisli ona, jedna za dvorsku damu, a jedna za djevojčicu koju ostaviše u kući samu. Jedna za Rosie. Ona natraške ode do ruba čistine, do početka staze koja će je odvesti natrag do jezera. Kad se našla ondje, lisica brzo otapka do srušenog stabla, onjuši mjesto gdje je Rosie zakopala prsten i sjemenku i tad legne ondje. Još dašće i još se kesi (Rosie je sad sigurna da se kesi), još gleda u Rosie svojim crnim očima. Mladunci su otišli, kaţu te oči, i lisjak koji mi ih je podario je otišao. Alija, Rosie... ja čekam svoju priliku. Iako je potrebno, vraćam milo za drago. Rosie traţi ludilo ili razum u tim očima... i ugleda oboje. Tad lisica spusti svoju lijepu njušku na svoj lijepi rep, sklopi oči i kao da zaspi. "Molim te", šapne Rosie, posljednji put i tad ode. Dok se vozi niz Skyway, na povratku u ono što se nada da je njezin ţivot, baci posljednji dio svog starog ţivota - torbicu koju je donijela iz suţanjstva - kroz prozor automobila u zaljev Coori.

12 BJESOVA JE NESTALO. Dijete, Pamela, daleko je od odrasle, ali je dovoljno stara da ima vlastite prijatelje, da su joj narasle pupaste grudi, i da ima mjesečnicu. Dovoljno stara da se ona i njezina majka prepiru zbog odjeće i izlazaka i neizlazaka i njezinih postupaka i s kim se smije viđati i koliko dugo. Razdoblje tornada Pamina puberteta još nije počelo, ali Rosie zna da dolazi. No gleda na to staloţeno jer je bjesova nestalo. Billova je kosa uglavnom posijedjela i prorijedila se. Rosie je još smeđokosa. Nosi jednostavnu frizuru, spuštenu na ramena. Katkad je podigne, ali nikad ne plete pletenicu. Godine su prošle otkad su bili na izletu na obali jezera, pokraj autoceste 27; Bili kao da je zaboravio na to kad je prodao svog Harley Davidsona, a prodao je Harleya jer, kako reče: "Rosie, refleksi su mi prespori. Kad uţici postanu opasnost, vrijeme je prekinuti s njima." Rosie ne osporava tu izjavu, ali joj se čini da je Bili zajedno s motorom prodao golemi paket uspomena i ona za njima ţaluje. Kao da je velik dio njegove mladosti bio u prtljaţnim torbama tog motora, a on ih je zaboravio pregledati i izvaditi je prije no što je jedan simpatičan mladić iz Evanstona odvezao motor. Više ne odlaze na izlete, ali jednom godišnje, uvijek u proljeće, Rosie odlazi sama. Promatrala je kako mlado stablo raste u sjeni srušenog, od grančice do grane pa do jedre mladice glatkog, ravnog debla i samopouzdanih grana. Promatrala je kako se diţe, godinu za godinom, na čistim gdje sad ne skakuće mladunčad. Sjedne ispred njega u tišini, nekad čak i sat vremena, ruku uredno sklopljenih u krilu. Ne dolazi se klanjati ili moliti, ali osjeća u tom obredu nešto ispravno, osjećaj ispunjenja duţnosti, nekog neizrečenog obnavljanja zavjeta. Pa ako joj dolazak ovdje pomaţe da nekome ne učini nešto naţao - Billu, Pammy, Rhodi, Curtu (Rob Lefferts nije problem; kad je Pammy navršila pet godina, umro je tiho od srca) - znači da je to dobro utrošeno vrijeme. Kako ovo stablo raste pravilno! Njegove mlade grane već su zaogrnute uskim lišćem tamnozelene nijanse a u posljednje dvije godine primijetila je bljeskove boje duboko u njegovu lišću - cvjetovi koji će kasnije postati voće. Kad bi netko nabasao na ovu čistinu i pojeo voće, Rosie je bila uvjerena da bi posljedica bila smrt i to uţasna smrt. To je muči, s vremena na vrijeme, ali dok ne ugleda znakove da su drugi ljudi ondje bili, ne brine previše. Dosad nije vidjela takvih znakova, nijednu limenku piva, kutiju cigareta ili papirić od kaugume. Sad joj nije teško doći ovdje i sklopiti svoje čiste, neumrljane ruke u krilu, gledati u stablo svog bijesa i izrazite mrlje grimizne boje koje će poslije postati omamljujuće slatko voće smrti. Kadšto dok sjedi ispred tog stabalca, ona pjeva. "Ja sam zapravo Rosie", pjeva ona, "i ja sam Rosie stvarna... vjerujte mi... na svijetu mi nema ravne... "

Naravno, nije tako, osim za ljude koji joj nešto znače u ţivotu, ali budući da su to jedini ljudi do kojih joj je stalo, to je u redu. Svi su računi podmireni, kako bi rekla ţena u zatu. Stigla je u sigurnu luku, i tih proljetnih jutara pokraj jezera, dok bi sjedila na travom obrasloj, tihoj čistini koja se nije nimalo promijenila svih ovih godina (kao na lošoj slici kakvu se moţe naći u nekoj antikvarnici ili zalagaonici), podvinutih nogu, ona bi katkad osjetila takvu silnu zahvalnost da bi joj se učinilo daj oj srce neće izdrţati. Zbog te zahvalnosti pjeva. Mora zapjevati. Nema izbora. A kadšto ona lisica - sad stara, odavno već nerotkinja, sjajnog repa prošaranog sjedinama - dođe do ruba čistine i stane ondje i kao da sluša Rosienu pjesmu. Dok tako stoji, njezine crne oči ne poručuju Rosie ništa određeno, ali je nemoguće ne primijetiti zdrav, star i bistar um iza njih. 10. lipnja 1993 - 17. studenoga 1994.