Colin Wilson Otisak Atlantide

Rand Flem-Ath
Colin Wilson

OTISAK
ATLANTIDE

OTKRIVANJE TAJNE O DAVNO IZGUBLJENOJ CIVILIZACIJI

Naslov izvornika : R. Flem-Ath and C. Wilson THE ATLANTIS BLUEPRINT

_______Unlocking the mistery of a long-lost civilization________

___________Copyright © 2000 Rand Flem-Ath and Colin Wilson

Američki znanstvenik Charles Hapgood uvjeravao je 1982. g. mladog
knjižničara Rand Flem-Atha u nešto čudesno - da je civilizacija stara
gotovo 100 000 godina, a on ima za to dokaze. No, prije nego što je
uspio dokazati te neobične tvrdnje, Hapgood je tragično stradao u au­
tomobilskoj nesreći.

Zajedno s Colinom Wilsonom, Flem-Ath je počeo istraživati istinitost
izjave američkog znanstvenika. Njihovo proučavanje najsvetijih mjesta
na svijetu - Stonehengea, Velikih piramida, Machu Picchua i mnogih
drugih mjesta, dovelo ih je do začuđujućih otkrića. Te spomenike nije
gradilo stanovništvo zbog svojih lokalnih potreba, već su oni činili čvrst
geometrijski model koji je zauzvrat dao naslutiti postojanje drevne
napredne civilizacije, koja je postojala prije nego što je potop razorio
Atlantidu, čije je znanje o svijetu bilo mnogo šire nego što se prije
moglo i zamisliti.

Knjiga OTISAK ATLANT1DE odgonetava ovu značajnu tajnu i
njezine uzroke te pokušaj znanstvenika Atlantide da sačuvaju baštinu
svoje civilizacije. Ona pokazuje kako se to znanje povremeno gubilo
i ponovno otkrivalo. OTISAK ATLANTIDE je izazov našoj percepciji
čovječanstva; to je knjiga koja predstavlja svoje argumente s golemom
sposobnošću uvjeravanja - naime, ona tvrdi da naša civilizacija nije
prva koja se pojavila na planetu, a vjerojatno nije ni posljednja.

SADRŽAJ

Predgovor 04

1. Hapgoodova tajna potraga za Atlantidom 11
2. Precizne karte
3. Početni meridijan u Gizi 38
4. Totova sveta soba
5. 6 000 stupnjeva Celzijusovih 67
6. Drevni moreplovci 088
7. Pali anđeli 110
8. Mjesta zlatnog reza 137
9. Što su pronašli templari 173
10. Baština 202
240
272

Dodatak 1: Precizne karte Atlantide 16. listopada 294
Dodatak 2: Pismo Charlesa H. Hapgooda od

1982. godine Rand Flem-Athu 302
Dodatak 3: Sveta mjesta povezana s polom u

Hudsonovu zaljevu 305
309
Dodatak 4: Sveta mjesta povezana s polom na Yukonu 312

Dodatak 5: Traganje za izgubljenim mjestima 317
Dodatak 6: Gubitak vremena i izgubljeni prostor:

Kako je određivanje starosti ledene jezgre
pošlo krivim smjerom

Dodatak 7: Mehanika pomicanja zemljinog omotača 324

O autorima 330

PREDGOVOR

Rand Flem-Ath

Pokraj mjesnog trgovačkog središta, neki se dječak naginje nad
novčić koji se sjaji pod vodom u fontani punoj mjehurića. Mali pu­
stolov skida cipele, ali prije nego se uspije popeti preko ruba jezer­
ca da uhvati potonulo blago, njegova ga majka povlači natrag i gura
mu sjajni novčić u ruku. 'Zaželi nešto', nagovara ga. Uz dramatičnu
pronicavost, novčić je bačen u vodu i brižno promatran kako tone na
plavo popločeno dno fontane.

Dok sam pratio djetetovo uvođenje u obred želja, pitao sam se,
koliko onih koji bacaju novčiće znaju koje je podrijetlo ovoga ro­
mantičnog praznovjerja.

U drevna vremena tekuća voda se smatrala darom bogova. Mje­
sto na kojemu joj je božica Zemlje dopustila da se pojavi, smatralo
se svetim. Da izraze zahvalnost, ljudi bi ondje ostavljali mali dar. Ta
se tradicija zadržala čak i kad su ljudi naučili otkrivati vodu kopa­
njem bunara.

Tada se dogodila suptilna, ali trajna promjena u našim gledišti­
ma. Počeli smo nadzirati prirodu, pokoravati je našim planovima.
Nekadašnji religijski impuls da se poštuju bogovi i božice izblijedio
je i pretvorio se u čin magije, smišljen da privoli njihove moći za
našu osobnu upotrebu.

Danas, kad se zaustavimo usred buke nekoga trgovačkog centra,
ili se naslanjamo na hladnu fontanu dok uživamo u praznicima,
želeći baciti novčić u vodu, većina nas nije svjesna da oponašamo
drevni obred. Trgovačka zona prima vodu iz pomno planiranog su-

stava slavina i filtera, dok je njezin izvor vjerojatno kilometrima
daleko. A ni izvor nema pojma da je nekad bio dar bogova. Trgova­
čki centar nije sveto mjesto.

Ali, u Starome svijetu, lokacija je bila izvanredno značajna.
Neka mjesta bila su toliko sveta da je samo nekolicini posjetitelja
bio dopušten ulaz na to područje. Mreža zamršenih značenja okru­
živala je rijeke, jezera i šume. S vremenom se to značenje prenijelo
na hramove, piramide i druge spomenike sagrađene na svetome tlu.
Postojala je duboka simbolika mjesta na kojemu smo živjeli i na ko­
jemu smo štovali Boga, jer je mnogo toga ovisilo o našem odnosu
sa zemljom.

Pojavom poljoprivrede, čovječanstvo je raskinulo taj ugovor sa
zemljom. Čovjek više nije osjećao da je podložan jednom brižnom
poretku, koji je nadgledala moćna božica Zemlja. Kad su motike
rastvorile zemlju, čovjek je shvatio da se na prirodu može djelovati.
Ali, dio cijene koju smo platili zbog moći što smo je osjetili, jest strah.
Strah da će se bogovi osvetiti jer smo prekinuli odnos s prirodom.

U Delfima su stari Grci štovali svetu stijenu nazvanu 'ompha­
los', koja je označavala pupak ili središte Zemlje. Jedan mit priča o
tome. Sa suprotnih krajeva Zemlje, Zeus je pustio dva orla. Jedan je
odletio na zapad, drugi na istok. Dvije ptice slučajno su ukrstile svoj
let kod Delfa, i tako označile grad kao središte svijeta. Ali, prije ne­
go su Delfi mogli biti zauzeti, bog Sunca Apolon, morao je posveti­
ti to tlo borbom s golemom zmijom, pitonom koji je živio pod ze­
mljom.

Poput zmajeva drevne Kine, pitona su smatrali opasno nepred-
vidivim, ali nakon hrabre borbe, Apolon je trijumfirao ukrotivši
stvorenje - glavu zmije probio je kopljem. Da se to proslavi, polo­
žili su svetu stijenu, omphalos, na mjesto Apolonove pobjede.

U drevnome Japanu priča se sličan događaj u pokrajini Hitachi,
gdje se smatralo da morsko čudovište Hishin-Uwo uzrokuje potre­
se. Jedan bog je prikovao to stvorenje na riječnu stijenu koja se zove
Kaus-mi-ishi, i time je ublažio podrhtavanje tla.

A u Delhiju u Indiji, postoji željezni stup koji je tako duboko
utisnut u tlo da se vjerovalo kako je probio glavu zmijskog kralja

Vasuke, od kojega je svijet slobodan tako dugo dok taj stup ostane

na svome mjestu.

Nadaleko poznati mitovi svjedoče drevno vjerovanje da su neka
mjesta na zemlji sveta i zahtijevaju poštovanje. Često, kao u sluča­
ju Delfa, smatra se da ta mjesta posjeduju izvanrednu moć, da su i
ona središte ili pupak svijeta. Jedno su vrijeme takvim držali Cuzco
u središnjim Andama, Nipur u drevnom Sumeru, Jeruzalem, Meku,
Uskršnji otok i Delhi.

Mnogi stari narodi zamišljali su svijet kao golem disk što plovi
oceanom. Sveti grad leži upravo u središtu te zemlje - diska, kako
su vjerovali njegovi građani. Dok su gradili gradove i podizali spo­
menike, stari narodi su projektirali svoje zgrade s velikom pažnjom,
kako ne bi povrijedili nijednog boga. To se smatralo uobičajenom
dužnošću, jer ako je svetome mjestu smetao nepravilan položaj, ta­
da bi se oslobodila nekontrolirana moć prirodnih sila. a nakon toga
bi slijedila propast.

Feng shui je kinesko umijeće otkrivanja najprikladnije uređenog
prostora. Temeljni kamen svake nove zgrade uvijek je pomno biran,
jer je smatran sidrom cijele zgrade i njegov položaj sprečavao je
nasilno djelovanje podzemnih duhova u njihovoj želji da razore
strukturu zgrade. Cijelo okolno područje također se pažljivo prou­
čavalo. Vjerovalo se da se u planinama skrivaju zmajevi, koji se
mogu probuditi iz drijemeža i uništiti djelo čovjeka, ako ih on ne
smiri. Ako planinski vrh nije bio savršeno zaobljen, morao se modi­
ficirati. Kinezi su bili pravi reformatori tla. jer su preoblikovati ze­
mlju u takve uzvisine oko sebe koje su osiguravale savršen sklad.

Bile su prihvaćene brojne metode kako bi se dopustio slobodan
protok energije chi, vjerovalo se da ta pozitivna energija struji cije­
lim univerzumom. Zrcala i fontane, ispravno namješteni, mogli su
pojačati pozitivan protok energije chi. a zle sile su se usmjeravale
daleko od domova i radnih mjesta, izbjegavanjem projekata koji su
sadržavali ravne crte.

Oko 1700 godina pr. Kr. u Kinu su stigli jezuiti. Tijekom borav­
ka sustavno su uništili brojne knjige 6 feng shuiju dok su licemjer­
no "prepisivali" rukopise. Zato je bilo samo pitanje vremena kad će
drevna kineska praksa pronaći svoj put u projektiranju takvih mje-

sta kao što je Versailles. Originalni nacrti glasovite francuske palače
građene za Luja XIV., bili su pravokutnog oblika, ali tajanstvena
primjena filozofije feng shuija zahtijevala je promjenu. Zavojiti pu-
teljci i sjenice bili su uvedeni da zadovolje oko. Ako su istodobno
uklanjali zle duhove, još bolje. Mišljenje da neko mjesto posjeduje
skriveno značenje zove se geomantija, gatanje iz nasumce označe­
nih točaka.

Kao što se astrologija pretvorila u astronomiju, a alkemija posta­
la kemija, tako je i drevna znanost geomantija pronašla svoj moder­
ni ekvivalent u geologiji, zaboravljenoj znanostj iz staroga doba. Za
razliku od astrologije - astronomije, koja priziva lik svećenika za­
gledanog u zvijezde, ili alkemije - kemije koja doziva u sjećanje
laboratorije poput Frankensteina, pune cijevi za pokuse i plinova
koji se dime, geomantiji - geologiji nedostaju popularni likovi. Ali,
jednom davno, ona je bila cijenjena znanost.

U srcu geologije leži druga drevna znanost, geometrija. Geome­
trija, što znači 'mjerenje zemlje', jest znanost koja je bila proširena,
kao što ćemo vidjeti, po cijeloj zemaljskoj kugli, ali imala je
najveću važnost u starom Egiptu, gdje su godišnje poplave Nila po­
tapale granice između terena koji su se obrađivali. U djelu Sacred
Geometry: Symbolism and Purpose in Religious Structures (Sveta

geometrija: simbolizam i svrha religijskih struktura) Nigel Pennic
objašnjava postupak što su ga poduzimali svećenici, želeći svake
godine ponovno uspostaviti red:

Bilo je potrebno da metoda mjerenja bude praktična i jednos­
tavna. Zahtijevala je samo dva čovjeka i uže s čvorovima, te
znanje o takozvanom 'Pitagorinom' trokutu, stoljećima prije
nego što je Pitagora hodao zemljom.

Da bi se pripremilo područje, jednostavnom metodom tre­
balo je odrediti pravi kut. To se postizalo označavanjem užeta
na 13 jednakih dijelova. Četiri dijela su tvorila jednu stranu
trokuta, tri drugu, a pet je bilo hipotenuza nasuprot pravom
kutu.

Ova jednostavna metoda održala se do danas, a koristila se
u vrijeme kad je počela gradnja grobova i hramova. To je bio
početak povijesnog 'mjerenja hramova pomoću užeta'. Tom

tehnikom bilo je razmjerno lako postaviti pravokutne i druge
složenije geometrijske likove.

'Mjerenje hrama užetom' sa 13 uzlova, pokazalo se značajnim, jer
je upućivalo na podrijetlo ljudi koji su donijeli svetu geometriju u
Egipat.

Ističući ideju o geomantiji, pretpostavlja se da postoji nešto je­
dinstveno u odnosu na sveta mjesta, što je poticalo ljude da izgrade
zadivljujuće spomenike na posebnim lokalitetima. Neki su autori
pretpostavljali da su naši preci poznavali moći u zemlji koje su oda-
šiljale energiju na posebne dijelove njezine površine. Ta je energija
mogla biti duhovne prirode, npr. u grčkim Delfima gdje je duh bo­
žice Zemlje, zmija Tifon, oslobodila snagu koja je svećenike i sve­
ćenice privukla da pronađu proročišta. Drugi autori, npr. Bruce Ca­
thie, vjeruju da postoje sveta mjesta na nekim kritičnim točkama
zemljine površine s kojih su naši preci mogli crpiti univerzalnu ener­
giju, koja protječe cijelim našim planetom.

Ali, možda postoji drugo objašnjenje za lokaciju svetih spomeni­
ka? John Michell u svojoj knjizi City of Revelation (Grad objave)
komentira da su tradicije koje se odnose na te spomenike jedinstvene
u tvrdnji, kako postoje ostaci nekadašnjih prirodnih znanosti osno­
vanih na načelima o kojima danas ništa ne znamo. Potraga za tim
izgubljenim načelima postala temeljno obilježje tajnog društva slo­
bodnih zidara. U listopadu 1752. godine, kad je George Washington
postao slobodni zidar u Fredericksonburgu. čule su se sljedeće riječi:

'Pravo djelovanje slobodnih zidara je područje znanosti -
astronomija, kemija, geologija i etika, a osobito ona znanost
naših predaka sa svim tajnama i pričama koje se temelje na
tim osnovama.

Pokušajmo usmjeriti rijeku - pođimo od umijeća svećeni­
ka do znanosti, od tajne do znanja, od alegorije do prave povi­
jesti.'

Što god mislimo o slobodnim zidarima u današnje vrijeme, možda
možemo priznati da svećeničko umijeće geomantije treba biti pono­
vno rođeno.

Kao što je astrologija možda oblik degenerirane astronomije, a
alkemija može imati svoj početak u znanosti kemije, zar geomanti-
ja ne može biti degradirani oblik drevne geologije? To je bilo pitanje
koje me konačno natjeralo u istraživanje, a ono je postalo knjiga
Otisak Atlantide.

Danas se pretpostavlja da su sveta mjesta kao što su piramide:
egipatske, kineske i južnoameričke, gradili tamošnji stanovnici zbog
svojih lokalnih razloga. Ali, ova knjiga otkriva da postoji jedinstve­
ni globalni uzorak koji povezuje sve te spomenike. To upućuje na
postojanje napredne civilizacije prije potopa, koja je uspjela pri­
općiti važne geodetske, geološke i geometrijske informacije ljudima,
drevnim pomorcima, iscrtavajući pomorskim kartama zemaljsku
kuglu.

To znanje se povremeno gubilo, ali je bivalo opet pronađeno.
Najprije su ga prakticirali nepoznati ljudi koji su živjeli uglavnom
u Libanonu, zatim Feničani, a u najnovije vrijeme vitezovi templari.
Izgubljena civilizacija neka svoja duboka saznanja darovala je bu­
dućim generacijama.

U toj potrazi pridružio mi se Colin Wilson, autor brojnih knjiga,
od kojih spominjem naslov From Atlantis to the Sphinx (Od Atlan­
tide do Sfinge).

Naša suradnja počela je iznenada. Colin je napisao uvod knjizi
When the Sky Fell: In Search of Atlantis (Kad se nebo srušilo: U po­

trazi za Atlantidom), koju smo moja supruga Rose i ja objavili
1995.godine. Zimi 1997./8. godine poslao mi je faks pitajući me
mogu li verificirati potpis Charlesa Hapgooda na primjerku njegove
prve značajne knjige Earth's Shifting Crust (Pomicanje Zemljine
kore). Colin je znao da ja poznajem Hapgoodov potpis jer sam se s
njim dopisivao od 1977. do 1982. godine. Bio sam sretan što mu
mogu reći da je knjigu doista potpisao Charles.

Colin i ja ostali smo u vezi i on mi je poslao presliku dokumen-
tarca pod naslovom The Flood (Potop), koji je on predstavio i u ko­
jem sam se i ja pojavio. Bilo je to otprilike u vrijeme kad sam odlu­
čio da u novoj knjizi obuhvatim prethodne četiri godine svojega is­
traživanja. Rose je bila zauzeta pisanjem prvog romana, i tako sam
bio privremeno bez suradnika. Pitao sam se hoće li Colin biti zain-

teresiran da mi se pridruži u toj pustolovini. Da bih ga obavijestio o
tome kamo me odveo moj posljednji rad, poslao sam mu članak
nazvan Blueprints from Atlantis koji je trebao biti objavljen u ameri­
čkom časopisu Atlantis Rising (vidi dodatak 1). Nakon što je proči­
tao članak, Colin me nazvao i rekao da bi se vrlo rado pridružio
istraživanju.

Započeli smo smrću jednog profesora u Novoj Engleskoj.

Autorova primjedba: Tekst ove knjige - Otisak Atlantide - zajednič­
ki su napisali Rand Flem-Ath i Colin Wilson. Međutim, kako bismo
omogućili čitatelju da razlikuje njihove individualne glasove. Colin
Wilson govori u prvom licu, a Rand Flem-Ath u trećem.

POGLAVLJE 1 .

HAPGOODOVA
TAJNA POTRAGA
ZA ATLANTIDOM

J edne kišne noći u prosincu 1982. godine, profesor antropologije
u mirovini iz Nove Engleske imenom Charles Hapgood, zako­
račio je s pločnika ne osvrnuvši se ulijevo. Udario ga je jureći auto­
mobil. Umro je u bolnici tri dana poslije.

Dva mjeseca prije toga događaja, sredio je svoje knjige i ruko­
pise te pozvao svoje sinove da dođu i uzmu što žele. Bio je u miro­
vini 16 godina, i sa 78 godina bio je zadovoljan spoznajom da je u
posljednjih 30 godina života stvorio djelo zadivljujuće originalno­
sti. Djelo Earth's Shifting Crust (Pomicanje Zemljine kore) iz 1958.
godine, napisano uz zdušno ohrabrenje i suradnju Alberta Einsteina,
predlagalo je raspravu o revolucionarnoj novoj teoriji o velikim le­
denim razdobljima, naime, o teoriji da se Zemljina kora pomiče
poput kože na hladnoj pečenki pod težinom polarnih ledenih kapa,
pa može pokrenuti cijeli kontinent. Ali, možda je njegova najre­
volucionarnija knjiga bila Maps of the Ancient Sea Kings (Karte drev­
nih kraljeva mora) iz 1966. godine , koja je dokazivala, bez imalo
sumnje, da je civilizacija mnogo starija nego su to povjesničari pret­
postavljali. To mu je trebalo donijeti svjetsku slavu, jer su njegovi
argumenti bili neosporni. Tiskao je i drugo izdanje knjige Earth's

Shifting Crust pod naslovom The Path of the Pole (Putanja pola)
1970. godine, s još više dokaza za svoju teoriju o pomicanju zemlji-
ne kore.

Rođen 1904. godine, Hapgood je diplomirao na Harvardu filozo­
fiju znanosti, potom je, tijekom 1930. godine, studirao u Freiburgu
gdje je bio svjedok nastanka nacizma. Kad je počeo II. svjetski rat,
primljen je na dužnost u Ured za strateška istraživanja - što je bila
preteča CIA-e, kao stručnjak za Njemačku. Nakon završetka rata,
Hapgood je postao profesor antropologije na koledžu Springfield u
Masachusettsu.

Bio je dobar nastavnik, vjerovao je da ima utjecaj na svoje stu­
dente. Kad ga je 1949. godine student imenom Henry Warrington
zapitao o izgubljenom kontinentu Mu, o legendarnoj civilizaciji za
koju se pretpostavljalo da je potonula u Tihi ocean, Hapgood mu je
rekao da ga pođe sam potražiti, i kada se vrati, neka o svojem istra­
živanju izvijesti razred. Nakon toga mu je rekao da istraži dokaze i
o Atlantidi.

Warringtonu je bila dostupna samo dobro obrađena enciklopedi­
ja, te je doznao da je 1850. godine engleski zoolog imenom L.P.
Sclater uočio čudnu sličnost između životinja i biljki Indije i Au­
stralije. Zaključio je kako je vjerojatno postojao most zemlje izme­
đu malajskog arhipelaga i južne obale Azije u eocenskm razdoblju,
otprilike, prije 55 milijuna godina. Nazvao je tu zemlju Lemurija,
jer je njegov izgubljeni kontinent povezivao mjesta gdje su živjeli
brojni lemuri - vrsta primata.

I Madame Blavatska, ekscentrična genijalka, uvrstila je u svoje
podatke postojanje Lemurije, tvrdeći da je to dom bića nazvanih
"treća osnovna rasa", koji su preteča ljudskih bića, izgledali su po­
put golemih majmuna i komunicirali su telepatijom. Nakon njih se
pojavila Atlantida, i na kraju naša današnja civilizacija, koja je peta
osnovna rasa. Ali, budući da su samo članovi Teozofskog društva
uzeli Madame Blavatsky ozbiljno, mišljenje o Lemuriji nije bilo ši­
re prihvaćeno.

Godine 1880. briljantan, ali hirovit francuski znanstvenik Augus­
tus La Plongeon, tvrdio je da zna čitati tekstove drevnih Maya iz
Meksika, u kojima je pronašao potvrdu o kontinentu nazvanom Mu,

koji je nestao u morskim valovima nakon strahovitog potresa. Ma­
lobrojni su mu povjerovali. Tada je godine 1926. bivši britanski
obavještajni časnik James Churchward, koji je bio pukovnik u ben-
galskoj konjici, napisao knjigu pod naslovom The Lost Continent of
Mu (Izgubljeni kontinent Mu) u četiri nastavka. Churchward je
imao prijatelja koji se zvao William Niven, a bio je škotski inženjer
i arheolog amater. Provodio je iskapanja u blizini sela Amantija,
sjeverno od Mexico Cityja, gdje je pronašao stotine pločica, očito
pisanih pismom Maya. Niven je ocijenio da su pločice stare više od
12 000 godina jer su se nalazile vrlo duboko pod zemljom. Suvre­
meni stručnjaci za civilizaciju Maya nisu mogli odgonetnuti pismo,
ali kada je Niven pokazao neke od pločica Churchwardu. bivši ko­
njanik je ustvrdio da ih može pročitati. Objasnio je kako je tijekom
boravka u Indiji upoznao hinduskog svećenika i sprijateljio se s
njime. Kad je svećenik saznao da se mladi britanski časnik zanima
za arheologiju, dvije ga je godine učio čitati natpise koji su, kako je
tvrdio, bili pisani na naacalskom jeziku, zajedničkom jeziku čovje­
čanstva, koji je bio i jezik izgubljenog kontinenta Mu. Tada je Ni­
ven upozorio na istinitost druge tvrdnje Churchwardova mentora:
da je svećenstvo kontinenta Mu poslalo emisare u Srednju Ameriku
da ih pouče u svom tajnom znanju, te pripreme mjesto utočišta u
slučaju propasti vlastite civilizacije. To se napokon i dogodilo, pre­
ma Churchwardu, otprilike prije 50 000 godina.

Budući da Churchward nije pokušao to znanstveno predstaviti
javnosti, njegove su knjige bile odbačene kao izmišljotina. Kad je
Henry Warrington dao izvještaj razredu Charlesa Hapgooda na ko­
ledžu Springfield, svi su se složili da nema pravih dokaza o konti­
nentu Mu.

S Atlantidom je bilo drukčije. Prvi ju je opisao Platon u dva svoja
dijaloga: 'Timej' i 'Kritija'. Grčki neoplatonistički filozof Proklo je
izjavio da je Platonov student Krantor oko 340.-275. godine pr. Kr.
posjetio Egipat gdje je vidio stupove ispisane legendom o Atlantidi.

U djelu 'Timej', Platonov ujak Kritija opisuje kako je njegov
predak Solon (639.-579. godine pr. Kr.), veliki državnik, posjetio
Egipat prije dva stoljeća. Shvativši da su Egipćani znali mnogo više
o povijesti nego Grci, namamio je skupinu svećenika da govore o

prošlosti, rekavši im sve što je znao o grčkoj povijesti. Mamac je bio
uspješan. Jedan stari svećenik mu je rekao: 'O, Solon, Solon, vi
Grci ste svi prava djeca.' Nastavio je govoriti da je Zemlja doživjela
mnoge katastrofe koje su gotovo uništile čovječanstvo, jednom je to
bila vatra, jednom voda, a jednom nešto drugo. Ali, 9 000 godina pr.
Kr. dogodila se jedna od najvećih katastrofa - uništavanje vodom.
U to vrijeme, rekli su Solonu, Atena je već postojala, a vani na oce­
anu, izvan Herkulovih stupova koje sada poznajemo kao Gibraltar­
ska vrata, bio je otok - kontinent nazvan Atlantida, velik kao Libija
i Azija zajedno. Libijom je smatrao cijelu Sjevernu Afriku, a Azi­
jom područje jednako Srednjem istoku.

Svećenik je tada rekao nešto zbunjujuće. S Atlantide, objasnio je,
nije bilo moguće stići do drugih otoka koji su bili dio Atlantide, a s
njih na cijeli kontinent što se nalazio nasuprot Atlantidi, na konti­
nent koji okružuje ono što se može doista nazvati oceanom.

Moguće da je pod kontinentom što se nalazi nasuprot Atlantidi
svećenik mislio na Ameriku - jer ima dokaza da su Europljani po­
sjetili Ameriku tisućama godina prije Kolumba - Ali, reći da konti­
nent nasuprot Atlantidi okružuje ocean, zvuči pomalo čudno. More
može okruživati kontinent, ali sigurno je da kontinent ne okružuje
more.

Na Atlantidi, rekao je svećenik, moćna dinastija kraljeva uspjela
je proširiti svoje kraljevstvo sve do granica Egipta. Njihova sljedeća
ambicija bila je osvojiti Egipat i Grčku, ali im se Grčka oduprla. Sa­
vez koji su sklopili Atenjani uspio je poraziti Atlantidu. Nakon toga,
strahovita katastrofa, zapravo potresi i poplave, razorili su veći dio
Grčke te progutali Atlantidu svojim valovima.

Ovo nije uobičajena verzija povijesti. Prema Oxfordskom klasič­
nom rječniku, Atena vjerojatno potječe iz otprilike 900. godine pr.
Kr., možda i nekoliko stoljeća prije. Iako dopušta da su se 'pouz­
daniji ostaci kasnijeg razdoblja uglavnom suočili s pretpovijesnim
dokazima naseljavanja', još uvijek postoji golema praznina između
900. i 9 000. godine pr. Kr. S druge strane znamo da arheologija ne­
prestano pomiče doba civilizacije. Godine 1960. vjerovalo se da
Jerihon, prvi utvrđeni grad, potječe iz godine 6 500. pr. Kr. Ali, da­
nas se smatra da je nastao barem 2 000 godina prije. Na kameni zid

visok oko 6,09 m, širok 2,74 m, naslanjao se najmanje jedan apsi-
dni toranj kojega se ne bi sramio nijedan od dojmljivih srednjovje­
kovnih dvoraca, kaže jedan stručnjak. Ali, rani naseljenici ne
grade zidove i kule na ovaj način. Oni grade kolibice s jednom pros­
torijom. Europljanima je trebalo tisuću godina da se pomaknu s
utvrđenih barikada do srednjovjekovnih dvoraca. Stoga je Jerihon
možda star 8 000 godina. A zašto onda to ne bi mogla biti i Atena?

U djelu Kritija Platon opisuje sljedeću priču: Atlantidu je osno­
vao bog mora Posejdon (Neptun), koji je bio otac pet parova bliza­
naca, a imao ih je sa smrtnom ženom. Bog joj je sagradio kuću na
brežuljku, te je okružio koncentričnim krugovima mora i zemlje.
Svaki od parova blizanaca dobio je dio otoka. Generacijama, oni su
širili svoju dominaciju nad drugim otocima i kopnom Europe.

Veliki inženjeri, stanovnici Atlantide, sagradili su kružni grad, 18,6
km u presjeku, s metalnim zidom i golemim kanalom koji ga je pove­
zivao s morem. Uz grad se prostirala ravnica veličine 387 x 579 km,
na kojoj su ratari uzgajali hranu za grad. Iza toga uzdizale su se pla­
nine s plodnim poljima na kojima je pasla različita stoka, uključujući
slonove. Platon je ispisao mnoge stranice opisujući veličanstvene
zgrade s vrućim i hladnim fontanama, sa zajedničkim blagovaonica­
ma i palačama građenima od raznobojnog kamena. S jednakim smis­
lom za pojedinosti, prikazao je zatim društvenu strukturu Atlantide.

Kako je vrijeme prolazilo, nastavlja Kritija, božanski element
Atlantide oslabio je zbog utjecaja ljudske nazočnosti i stanovnici
više nisu mogli održavati svoj napredak. Značenje je vrlo jasno: ne­
pomućeni napredak čini ljudska bića lijenima, a oni koji su preagre-
sivni pa si ne dopuštaju tek vegetiranje, bježe iz dosade koristeći
svoju energiju u borbi za moć i bogatstvo (stvari se ni danas nisu
mnogo promijenile). Iako su stanovnike Atlantide smatrali sretnima
i zadovoljnima, bogovi su bili potpuno svjesni njihove pokvareno-
sti. Stoga je Zeus sazvao sve bogove na sastanak u svojoj palači.

Na tome mjestu Kritija se prekida. Platon nikada nije dovršio to
djelo, niti je nastavio pisati treći dijalog planirane trilogije Hermo-
crates. Najvjerojatnije objašnjenje jest da su njegove planove preki­
nuli bolest i smrt - umro je u osamdesetoj godini.

Priča o Atlantidi nastavljala je fascinirati čitatelje više od 2 000
godina. U 19. stoljeću član američkog Kongresa Ignatius Donnelly
napisao je prvu cjelovitu studiju o toj legendi, zaključujući da je ona
gotovo sigurno vjerodostojni zapis činjenica.

Atlantis, the Antidiluvian World (Atlantida, preddiluvijski svijet),

knjiga je nevjerojatnog dometa tiskana 1882. Djelo tvrdi da su kolo­
nije Atlantide bile Sjeverna i Južna Amerika te Egipat i Španjolska.
Autor knjige je sklon vjerovati da su Azorni otoci u srednjem Atlan­
tiku jedini dio potonulog otoka koji je ostao vidljiv. Donnelly je go­
tovo nagovorio britanskog premijera Gladstonea da pošalje pomor­
ski brod u potragu za ostacima Atlantide.

Donnelly, opisan kao 'najveći erudit koji je ikada sjedio u kon­
gresu', čini se da je bio neobičan čovjek. Bio je autor vrlo utjecajne
knjige koja je pretpostavljala da je William Shakespeare bio zapra­
vo Francis Bacon. Njegov tekst o Atlantidi Ragnarok, The Age of Fire
and Gravel (Ragnarok, doba vatre i šljunka), 1883. godine nasta­
vlja objašnjavati podrijetlo naslaga pijeska, šljunka i gline koji pokri­
vaju veći dio Zemlje, tvrdeći da je to ostalo nakon poplave koje je
prouzročio golem komet, koji je pretvorio u paru oceane te je nastalo
doba tame. Donnelly daje naslutiti da se to dogodilo kad je čovjek već
počeo razvijati civilizaciju. Taj se događaj opisuje u mnogim mitovi­
ma o katastrofi. On misli da je područje u koje je udarila kometa
vjerojatno bilo srednji Atlantik - dakle Atlantida.

To je zanimljivo razmišljanje, jer se utjecajem kometa najbolje
objašnjava propast Platonove legendarne civilizacije. Ali, Donnelly-
jevo vjerovanje da je Atlantida bila smještena na srednjem Atlantiku
ne može opstati. Objašnjenje je sažeto u popularnoj knjizi o misteri­
jima, iz 1961. godine.

Na prvi pogled konfiguracija tla Atlantika između Bermuda i
Španjolske očito potvrđuje prijašnje postojanje Atlantide.
Dubinske sonde zapadno od Španjolske otkrivaju najprije do­
linu na dubini od tri tisuće stopa, a tada se morsko dno uzdiže
strmo do vrhunaca Azora, koji su zapravo vrhovi visokog pla­
ninskog lanca što se prostire pod morem u smjeru sjever -
jug. Oceansko dno upada tada u drugu dolinu duboku 2 tisuće

stopa, te se ponovno strmo uzdiže do otoka Bermuda, drugog
planinskog vrhunca. Zato se čini kako Azori predstavljaju po­
sljednje preostale istaknute položaje Atlantide. Ali geološko
pretraživanje oceanskog dna otkrilo je da, ako je bilo ikakvih
uleknuća tla, ona su se mogla događati stotinama tisuća godi­
na ili čak mnogo prije vremena pretpostavljenog nestanka
Atlantide.

To bi isključivalo postojanje Atlantide u Atlantskom oceanu - barem

s obzirom na veličinu Sjeverne Afrike i Srednjeg istoka zajedno.

Budući da je Hapgood ponovno čitao Platonov izvještaj, bio je
začuđen činjenicom da je to zvučalo kao opis nečega što se doista
dogodilo. Njemu se činilo da nije najzanimljivije pitanje gdje je
Atlantida bila, nego što je moglo prouzročiti njezinu katastrofu. Ni­
jedna erupcija vulkana ne bi bila dovoljno snažna da uništi cijeli je­
dan kontinent, i da se njezina razorna moć osjeti i u Grčkoj.

Beznačajan izgred u vlastitoj kući potaknuo je novi slijed misli.
Hapgood je, naime, stavio u stroj za pranje rublja tešku vunenu de­
ku i kada se bubanj počeo okretati, stroj se počeo tako tresti da je
otkinuo komade kuhinjskog poda. Otprilike u vrijeme kada se to
dogodilo, Hapgoodov prijatelj, inženjer Hugh Auchinloss Brown
iznio je vlastitu teoriju o mogućoj katastrofi na Zemlji. Polarne le­
dene kape su goleme, a sam Antarktik je dva puta veći od Sjedinje­
nih Država. Sjeverna ledena kapa sastoji se gotovo potpuno od plu-
tajućeg leda, ali Antarktik je golem kontinent pokriven ledom. Budu­
ći da se Zemlja neprestano vrti poput stroja za pranje rublja, njezina
ledena kapa može djelovati kao težak pokrivač, uzrokujući neuje­
dnačenu raspodjelu mase. Auchinloss Brown išao je tako daleko da
je pretpostavio kako se uslijed mase leda na polovima Zemlja može
preokrenuti na stranu svakih 7000 godina. To je naveo i pisac znan­
stvene fantastike Allen Eckert u romanu pod naslovom The Hab
Theory - HAB su inicijali Auchinlosa Browna.

Auchinloss Brown je istaknuo da postoji značajna razlika izme­
đu vrtnje stroja za pranje rublja i našega planeta. Budući da se vrti
oko svoje osi, Zemlja je 'deblja' na ekvatoru nego na polovima.
Zato ona zapravo nalikuje golemom kotaču zamašnjaku čija se vrt­
nja stabilizira sama. Leteći kotač bi se okretao ekscentrično kad bi

netko pričvrstio težinu na njegove rubove, ali polarni led nije na ru­
bu, nego je tako reći u središtu kotača. Hapgood je morao pokušati
izračunati masu nepravilnog leda uslijed koje bi kotač mogao sna­
žno zadrhtati. A. Brown je molio kolegu neka izračuna središte gra­
vitacije antarktičke ledene kape koja je nepravilna oblika. Saznao je
da je središte gravitacije na Antarktiku oko 574 km zapadno od sa­
moga pola. To je značilo da bi, kada led dosegne određenu debljinu,
Antarktik teoretski prouzročio učinak svezanog debelog pokrivača.
Tada je morao istražiti može li ta nepravilna površina leda, koji je
uglavnom debeo oko 3 km, izazvati podrhtavanje letećeg kotača za­
mašnjaka. Odgovor je došao, ali je bio razočaravajući. Stabiliziraju­
ći učinak kotača bio je tisuću puta veći od težine leda na južnom polu.
HAB teorija A. Browna bila je također osporena.

Na toj mrtvoj točki pojavio se njegov prijatelj James Hunter
Campbell, inženjer i izumitelj, suradnik Thomasa Edisona. On mu je
dao savjet koji je potpuno promijenio smjer istraživanja. Naravno,
tvrdio je Campbell, nema potrebe za učinkom teškog pokrivača da
bi cijela Zemlja podrhtavala na svojim osima. Zemljina kora je vrlo
tanak pokrivač od čvrste građe, debela je 34 do 68 km, a lebdi na
moru rastopljenih stijena, i zato bi masa nepravilnog leda morala
djelovati samo tako da Zemljina kora klizne na tekućini koja se
nalazi pod njom.

To je bilo Hapgoodovo veliko otkriće. Iznenada se pojavila vrlo
snažna teorija, koja je dokazivala što se moglo dogoditi Atlantidi.
Dapače, dobio je jaku potporu teorijom njemačkog meteorologa,
Alfreda Lothara Wegenera, koji je predavao na Sveučilištu u Grazu.
Oko 1910. godine Wegener je isticao kako je dovoljno samo pogle­
dati kartu svijeta da vidimo kako izbočina na obali Južne Amerike
vrlo jasno pristaje uz prazninu na obali Afrike. Nije li moguće da su
one jednom bile dio istoga kontinenta, a tada su se razdvojile? Wege­
ner je nazvao svoj hipotetički superkontinent imenom Pangaea.

Wegenerova hipoteza bila je, kao što je poznato, predstavljena
akademskom svijetu 1915. godine u knjizi pod naslovom The Origin
of the Continents and Oceans (Podrijetlo kontinenata i oceana).

Dočekana je s bijesnim otporom i bila je javno ismijana. Što je raz­
dvojilo kontinente, htjeli su znati njegovi kolege. Zašto bi se oni od-

vojili kad je površina Zemlje tako očito čvrsta? Wegenerov odgovor
bio je sličan Sclaterovim opažanjima o Lemuriji iz 1850. godine:
postoje slične naslage stijena i fosila i u Africi i u Južnoj Americi.
To je slučajnost, tvrdili su njegovi protivnici.

Wegener se borio dalje svjestan da je izgubio bitku, a 1930. go­
dine njegova je teorija bila uglavnom odbijena. Pošao je na svoju
posljednju ekspediciju na Grenland, gdje je umro od srčane kapi iza­
zvane iscrpljenošću. Njegova je teorija ubrzo zaboravljena.

Wegenerovi kritičari nisu imali potpuno krivo. Njegova se teori­
ja temeljila na dvije pretpostavke: da je morsko dno glatko i ravno,
pa se kontinenti mogu pomicati preko njega kao goleme splavi, i da
je mekano i reljefno. No, dno mora nije ravno - ono je često brdovi­
to, a njegove su stijene tvrde. Ipak, Wegenerova osnovna spoznaja
- da su kontinenti jednom bili čvrsta masa zemlje koja se razdvoji­
la - bila je točna. Potvrđena je nekoliko desetljeća poslije njegove
smrti. Njegovo ime možete danas pronaći u svakom znanstvenom
rječniku.

Godine 1952. Hapgood je zapravo preispitivao Wegenerovu hi­
potezu - no, s jednom važnom razlikom. Za razliku od Wegenera,
Hapgood je imao jasnu ideju o tome što je moglo prouzročiti pomi­
canje kontinenata - bila je to masa polarnog leda. Odlučio je prido­
biti pomoć najpoznatijega živog znanstvenika. Alberta Einsteina.
Hapgood mu je pisao i prije, pitajući ga o prirodi univerzuma koji
se povećava. Einstein mu je odgovorio i Hapgood mu je pisao po­
novno. Ovaj put ga je pitao, misli li da se radioaktivni elementi, npr.
radij, mogu nagomilati u zemljinoj kori u većoj količini jednostav­
nijih elemenata zbog snažnog pritiska.

Iako je odgovor izgubljen, čini se da je Einstein pokazao zani­
manje za to pitanje, jer mu je 15. 11. 1952. godine, dva tjedna
nakon prvog pisma, Hapgood poslao memorandum o silama koje su
utjecale na Zemljinu koru. Dao je primjedbu na kojoj se temeljila
njegova teorija. Opazivši koliko je golema posljednja američka le­
dena površina, poznata pod imenom Wisconsin, Hapgood je istak­
nuo da, ako se ta površina proširila na sjever sve do Sjevernoga
pola, njezina bi težina vjerojatno mogla povući Zemlju u stranu.
Hapgood je koristio izraz 'nagnuti se'. Mislio je da Sjeverni pol nije

bio tada u sadašnjem položaju, nego mnogo južnije, u Hudsonovu
zaljevu.

Einstein je odmah shvatio bit prilično opširnog memoranduma.
Odgovorio je nakon devet dana (24. 11. 1952. godine) , pri­
mijetivši da je jednom u nekom popularnom članaku pročitao kako
nepravilna masa leda na polovima može prouzročiti klizanje Zemlji-
ne kore. Izrazio je mišljenje da je poželjno pažljivo proučavati tu
hipotezu.

Upravo to je Hapgood trebao - ohrabrenje najpoznatijeg znan­
stvenika na svijetu - kako bi mogao nastaviti radom, te razviti svoju
teoriju o pomicanju Zemljine kore. Njegova reakcija bila je da po­
čne pisati knjigu o svojoj teoriji.

Šest mjeseci prije nego je ponovno pisao Einsteinu, završio je
rukopis pod naslovom The Ice Age (Ledeno doba), prvog poglavlja
njegove knjige. Samo prije jednog stoljeća, Hapgood je isticao,
ljudi jednostavno nisu mogli prihvatiti pretpostavku da je Zemlja je­
dnom bila pokrivena golemim prostranstvima leda, uključujući In­
diju i Afriku. Sada znamo da je u pretkambrijsko doba, otprilike
prije 800 milijuna godina, cijela Zemlja bila smrznuta sve do ekva­
tora. To ledeno doba trajalo je još 300 milijuna godina. Od tada se
nije dogodilo ništa tako izvanredno, ali Zemlja je prošla kroz niz le­
denih doba, čiji je uzrok još uvijek tajna.

Da su se ledena doba pojavljivala u redovitim razmacima, bilo bi
očito objašnjenje kako Sunčev sustav povremeno prolazi kroz veli­
ki oblak kozmičke prašine. Ali, ne postoji nikakav zamjetan uzorak
učestalosti takvog događanja, pa se moraju razmotriti druge teorije.

Godine 1872. Škot James Croll objavio je knjigu pod naslovom
Climate and Time (Klima i vrijeme) u kojoj tvrdi da ledeno doba
može objasniti nagib Zemljine osi, o čemu ovise zima i ljeto. Sada
je taj nagib 23,4 stupnjeva. Kad ne bi bilo nagiba, ne bi bilo godiš­
njih doba. Postoji mogućnost da bi zima i ljeto bili jače izraženi kad
bi se nagib povećao. Zapravo, nagib se povećava i do 24,4 stupnja.
Croll tvrdi da to izaziva ledena doba.

Srpski znanstvenik Milutin Milanković, razvio je 1920. godine
tu teoriju još više. Tvrdio je da kretanje Zemlje oko Sunca varira na
tri načina: nagibom Zemljine osi koja se neznatno mijenja u 41 000

godina. Druga tvrdnja jest da se točka kad Zemljina putanja dođe
najbliže Suncu (to se naziva perihel) mijenja svakih 20 000 godina.
Postoje i neznatne promjene putanje (poznate kao ekscentričnost)
koje se događaju svakih 100 000 godina. Milanković je tvrdio da bi
ledeno doba nastalo kad bi se ta tri čimbenika dogodila istodobno.
Sljedećih 20 godina Milanković je nastavio crtati karte i grafikone,
čime je ostavio dubok dojam na klimatologe. Zanimalo ga je samo
pleistocensko razdoblje, najnovija geološka epoha koja je završila
prije 10 000 godina, ali njegov grafički prikaz toga doba, takozvana
Milankovićeva krivulja, pokazala je klimatske promjene toga raz­
doblja sa znatnim pojedinostima.

No, postoji problem u njegovoj teoriji. Dok ta teorija može obja­
sniti neznatna kolebanja u klimi, ne može odgovoriti na pitanje
zašto su se golema prostranstva leda proširila oko tropskih predjela.
Ledeno pretkambrijsko doba, staro 300 milijuna godina čini se da
zahtijeva nešto više od tri varijacije putanje, koje bi se dogodile isto­
dobno.

Drugu zanimljivu teoriju postavio je meteorolog Sir George Simp­
son 1950. godine. Njegove primjedbe zvuče paradoksalno. On tvrdi
da je povećanje sunčeve topline uzrok ledenog doba. ističući da bi
povećavanje topline donijelo mnogo više kiše, jer bi sunce pretva­
ralo u paru više morske vode (zbog toga tropska područja imaju
monsune). U polarnim predjelima pada uglavnom snijeg. Ako zimi
padne više snijega nego što se može pretvoriti u paru tijekom ljeta,
ledene kape će postajati sve deblje, i nastat će ledeno doba. Ali, ako
će povećana Sunčeva radijacija prouzročiti nastanak ledenog doba,
ona će jednako tako zagrijati mora pa će većina oceana bez leda po­
stati topli poput Mediterana. Studija o taloženju školjki na morskom
dnu, koju je iznio Cesare Emiliani sa Sveučilišta u Chicagu, ne po­
kazuje takav porast temperature. Zato je i Simpsonova teorija mora­
la biti odbačena.

Postoji još jedna vjerojatna mogućnost - da ledeno doba izaziva
vulkanska prašina u Zemljinoj atmosferi. Tijekom prvih desetljeća
20. stoljeća smanjila se vulkanska aktivnost pa su slijedila duga,
vruća ljeta kojih se sjećaju oni rođeni prije 1950. godine. Povećanje
vulkanskih erupcija povećalo je promjenljivost meteorološkog vre-

mena, pa su ljeta postala sušna, a zime tople. Što je uzrok toga po­
većanja vulkanskih aktivnosti? Jedna teorija tvrdi da je Zemlja vje­
rojatno bila pogođena velikim meteoritima ili malim asteroidima.
Ali nije bilo takvih znatnih događaja još od velike eksplozije u
Tunguziji, koja je 1908. godine opustošila stotine četvornih kilo­
metara sibirskih šuma.

Još uvijek nemamo čvrstih dokaza o uzrocima ledenog doba. Ali,
Hapgood je nastavio radom i postavio je još jedno zbunjujuće pita­
nje: zašto razdoblja ledenog doba nisu raspodijeljena na lokacijama
gdje bismo ih očekivali, tj. zašto se led širi od polova prema ekvato­
ru? Kako možemo objasniti nedavno ledeno doba, koje je ostavilo
nedirnutim Sibir i Aljasku, dok se Europa zamrznula gotovo do
Londona i Berlina? A što je s ledenim prostranstvima koja su pokri­
la Indiju pomičući se na sjeveru u dobu karbona? Jedno od objašnje­
nja moglo bi biti, da je otprilike 300 milijuna godina taj dio Indije
bio mnogo viši i zato hladniji nego danas. Ali bilo je također ledenih
prostranstava na morskoj razini u Aziji, Africi i Australiji, a ledena
prostranstva u Africi i na Madagaskaru proširila su se u 'suprotnom
smjeru' od ekvatora.

Može se također očekivati da će ledeno doba istodobno utjecati
na sjevernu i južnu hemisferu. Ali, nije tako. Postoji dokaz o ledenim
površinama na južnoj hemisferi, ali to se nije dogodilo istodobno na
sjevernoj i obratno.

Pretpostavka da se Zemljina kora ne može pomicati, i da je zem­
lja koja se sada nalazi na Sjevernom i Južnom polu uvijek bila na
istome mjestu, ne mogu se poduprijeti. Umjesto toga, pretpostav­
kom da se Zemljina kora može pomicati, sve je objašnjeno: led koji
je gotovo stigao do zemljopisne širine Londona, dok je Sibir ostao
bez leda, ledena prostranstva u Indiji, te druge nepravilnosti.

Hapgood je bio sretan što je imao prijatelja zoologa Ivana San-
dersona, koji se zanimao za ono što danas zovemo 'anomalije', a to
su čudne i neobjašnjive pojave. Sanderson se zanimao za istraživanja
ruskog znanstvenika Imanuela Velikovskog, koji je otkrio beresov-
skog mamuta, nađenog smrznutog u Sibiru oko 1901. godine, u na­
pola stojećem položaju s cvijetom zlaticom u ustima. Očito je po­
stojala takva flora, ali se klima brzo promijenila. No, kako bi takav

nagli pad temperature mogao prouzročiti pomicanje Zemljine kore?
Hapgood je i sam bio u Kanadi jednoga vrućeg ljeta. Bilo je dovolj­
no toplo da se okupa u jezeru i nakon toga osuši na suncu. A tada je
odjednom vjetar promijenio smjer i zapuhao je sjeverozapadnjak.
Temperatura je pala tako brzo da se jezero zaledilo za nekoliko sati.
Zamišljao je beresovskog mamuta kako žvače latice na toploj trati­
ni, kad je iznenada zapuhala oluja s vjetrom od 200 km na sat. (Je­
dna od posljedica vulkanske prašine u zraku je porast temperaturnih
razlika između polova i ekvatora te snažniji vjetrovi).

Ali, zašto i drugi mamuti nisu bili zahvaćeni tom olujom? Odgo­
vor je: bilo ih je na tisuće. Iz Sibira je bilo izvezeno posljednjih
desetljeća 19. stoljeća, 20000 kljova a tisuće kljova ostalo je zako­
pano pod zemljom. Bjelokost je neupotrebljiva, osim ako ne pripa­
da svježe ubijenim životinjama, ili je brzo zamrznuta. Mnogi od
smrznutih mamuta bili su savršeno jestivi, što je dokaz da su bili
smrznuti na temperaturi od mnogo stupnjeva ispod nule i tako su
ostali sačuvani tisućama godina. Ako se meso drži na temperaturi
oko nule ili oko točke smrzavanja, ledeni kristali ga formiraju i
'uništavaju ' razarajući mu stanice. Očito je neka strašna katastrofa
gurnula Sibir iz toplog dana u temperaturu ispod nule, što je trajalo
15 000 godina.

Hapgood je tada raspravljao o kostima mastodonta nađenima u
državi New York oko 1880. godine, što se u ono vrijeme smatralo
dokazom kako su mastodonti preživjeli ledeno doba. Kasnija geolo­
ška proučavanja su dokazala da je poput sibirskih mamuta, i njih
zahvatio iznenadni pad temperature. Našli su se na zaleđenom pros­
toru koji je poslije nastao, tako da su mastodonti Sjeverne Amerike,
kao što su medvjedi, konji, divovski dabrovi, jeleni, sjevernoame-
rički sobovi, losovi i bizoni - bili također pogođeni katastrofom.
Osnovna razlika jest ta da je Sibir postao ledeno hladan. Zašto?

Jer se pomaknuo prema sjeveru.

Einstein je pročitao Hapgoodov rukopis, te mu odgovorio nakon
pet dana: 'Smatram vaš materijal dojmljivim. Imam dojam da je vaša
hipoteza ispravna. Teško je vjerovati da su se znatniji pomaci Ze­
mljine kore dogodili jedan za drugim, nakon kratkog vremena'.
Njegovo ohrabrenje navelo je Hapgooda da mu pošalje još materi-

jala u rukopisu. Godine 1954. Einstein je dao potporu Hapgoodu da
dođe na sastanak u Institut za razvoj istraživanja u Princetonu, gdje
je Einstein radio. Nažalost, Robert Oppenheimer, 'otac atomske
bombe', vrlo utjecajan član odbora, usprotivio se Hapgoodu i njegov
zahtjev je bio odbijen. Dana 18. 05. 1954. godine napisao mu je
pismo u kojemu izražava svoje suosjećanje i, možda kao utješnu
nagradu, poslao mu je uvod u knjigu koja će dobiti naslov Earth's
Shifting Crust vjerojatno smatrajući da će mu to, dugoročno, biti
vrednije od priznanja.

U studenom 1954. godine Einstein je opet potpomogao Hapgo-
odov zahtjev da se dopusti istraživanje, koje bi izvodila Guggen-
heimova fondacija. Bio je ponovno odbijen. Sljedećeg siječnja Hap-
good i Campbell posjetili su Einsteina na Sveučilištu Princeton i dugo
razgovarali. Taj je razgovor Hapgood zabilježio i naveo u izvješta­
ju što ga je poslije poslao Einsteinu, koji se složio s njim i izjavio
da su navodi točni. Međutim, zamolio je da ga ne citira, jer se za
razgovor nije pripremio. Hapgood je poslije tiskao tu primjedbu u
svojoj knjizi Earth's Shifting Crust. Campbell je pokušao matema­
tički dokazati kako je antarktička ledena kapa mogla prouzročiti
pucanje Zemljine kore. Einstein je bio potpuno uvjeren u Hapgo-
odove geološke dokaze da Zemljina kora može puknuti i skliznuti.
Sumnjao je samo u to, ima li kapa polarnog leda ikakve veze s time
u što je Hapgood vjerovao u vrijeme izdavanja drugog izdanja
knjige The Path of the Pole 1970. godine. On je, naime sumnjao u
to, može li masa leda, čak ako je nagomilana u nepravilnom obliku
kao na Antarktiku, potaknuti klizanja Zemljine kore.

Einstein je umro u bolnici 16. travnja u 76. godini. Hapgood je
tako izgubio najutjecajnijeg branitelja, ali napokon je knjiga Earth's
Shifting Crust bila gotovo posve završena. Ono što se nekad činilo
bezumnom teorijom, dobivalo je postupno potporu iz drugih izvo­
ra. Profesor George W. Bain shvatio je da se kemijski sastav tla mi­
jenja pod utjecajem sunčeva svjetla. Otkrio je da je tropsko tlo po­
sve različito od tla u hladnim krajevima. Na temelju proučavanja
ranih geoloških razdoblja, zaključio je da je u karbonskom razdo­
blju ekvator prolazio otocima novog Sibira, ili drugim riječima, da
je Sibir bio smješten bliže ekvatoru.

Bain je objavio svoje rezultate 1953. godine. Dvadeset godina
prije njega, kineski profesor Ting Ying H. Ma sa Sveučilišta Fukien
proučavao je koralje te došao do sličnih zaključaka. Nekadašnja
koraljna mora nisu imala isti položaj kao danas, nego su ga povre­
meno mijenjala. Najprije je Ma to pokušao objasniti Wegenerovom
teorijom o pomicanju kontinenata. Ali, 1949. godine, kad se Hapgo-
od počeo baviti tim problemom, zaključio je da bi samo pomicanje
Zemljine kore moglo promijeniti uzorak tla. Ma je sumnjao da je
pomicanje tla bilo čak i dublje od kore, da se odnosilo i na pokrov,
tj. na sloj ispod Zemljine kore.

Hapgoodov petogodišnji rad bližio se kraju, pa je trebalo samo
pronaći izdavača. U tom odlučnom času, palo mu je u krilo jedno
drugo zadivljujuće istraživanje.

Godine 1956., 26. kolovoza, radio je prenosio raspravu sa Sveu­
čilišta Georgetown u Washingtonu, područje Kolumbije. Voditelj
emisije bio je stručnjak za vikinške zemljopisne karte, kapetan
Arlington H. Mallery. Raspravljalo se o zemljopisnoj kani iz godine
1513., na kojoj je pisalo kako je karta izdvojena iz velikog broja
starih zemljopisnih atlasa, a to je učinio turski pomorac i nekadaš­
nji gusar imenom Piri Reis (piri znači - admiral). Reisu su vjeroja­
tno slučajno odrubili glavu zbog neprijateljskih spletki 1554. godi­
ne. Njegova je karta prikazivala Južnu Ameriku, dio Zapadne Afri­
ke, a na dnu karte se nalazilo tlo koje je, čini se, bilo dio Antarktika.
Nešto prije, iste godine, Mallery je pročitao članak u časopisu Geo­
graphical Journal o otkrićima na Antarktiku tijekom međunarodne
ekspedicije 1949. godine, uključujući i sonarno mjerenje dubine pod
ledom koji je okruživao obalu. U tom trenutku, njegov prijatelj M.
I. Walters spustio je na njegov stol kopiju karte Pirija Reisa, koju je
neki turski časnik nedavno predstavio Kongresnoj knjižnici. Već
pogled na kartu pokazao je Malleryju kako postoji čudesna usklađe­
nost između udubljenja što ih pokazuje karta Pirija Reisa i udublje-
nja nedavno otkrivenih sonarom. Sam Piri Reis je izjavio da svaka
od karata koje je koristio potječu iz vremena Aleksandra Velikog,
koji je rođen 356. g. pr. Kr. Budući da je Antarktik bio u to vri­
jeme nesumnjivo pokriven površinom leda - od kojega je velik dio
bio debeo tri kilometra - te originalne karte su vjerojatno bile zabi-

lježene davno prije Aleksandra, prema opreznoj procjeni, oko 4000.
godine pr. Kr.

Ali, zemljopisna karta nije za uporabu ako na njoj nešto ne piše.
Pretpostavlja se da se pismo razvilo tek nakon što su ga Sumerani
počeli koristiti za plaćanje raznih pristojbi, oko 3 500 godine pr. Kr.
Izgledalo je kao da karta Pirija Reisa dokazuje kako je pismo bilo u
uporabi već davno, 4 000 godina pr. Kr. Nadalje, sam Antarktik je
otkriven tek 1818. godine. Karta Pirija Reisa daje naslutiti postoja­
nje kultivirane pomorske civilizacije u vrijeme, dok se, prema po­
vjesničarima, civilizacija upravo razvijala na srednjem Istoku.

Naravno, s obzirom na njegovo zanimanje za Antarktik, Hap-
good je bio neobično uzbuđen novim otkrićem. Već je zaključio da
je prije posljednjega velikog pomicanja Zemljine kore, manji dio
podijeljenog kontinenta, upravo južno od Patagonije, bio izvan an­
tarktičkog kruga, a tek se poslije primaknuo bliže i zato možda bio
bez leda 9 600 godina pr. Kr. Tada je, prema Platonu, nestala Atlan-
tida. Hapgood nije imao namjeru reći ni riječ bilo kome - nije htio
da ga otpuste kao člana nekog ludoga društva - činilo se da karta Pi­
rija Reisa potvrđuje njegovu sumnju da je Platon imao pravo o drev­
noj civilizaciji koja je antidatirala poznate povijesne zapise.

Hapgood je u to vrijeme bio asistent na koledžu Keene State, di­
jelu Sveučilišta New Hampshire. Ponovno je privolio studente da
mu pomognu u njegovu posljednjem pothvatu. Oni su trebali prou­
čavati zemljopisnu kartu Pirija Reisa bez predrasuda, te je usporedi­
ti s raznim drugim kartama. Kao prvo, otkrili su, da su karte toga
doba bile neobično nedotjerane. Jedna je prikazivala Italiju naslo­
njenu na Španjolsku, druga Englesku u obliku čajnika. Te karte koje
su koristili pomorci - poznate kao portolani, što znači 'od luke do
luke' - ipak su bile nevjerojatno točne. Prema Piriju Reisu, njegova
se karta temelji djelomice na karti koju je imao Kolumbo, iako je
nitko nije uspio locirati. Ali, možda se on koristio kartama iz stare
knjižnice u Aleksandriji. Hapgood je vjerovao da su one našle put u
veliku knjižnicu u Konstantinopolu, koji su Turci zauzeli 1453. go­
dine.

Adolf Erik Nordenskiold (1832.-1901.), još jedan vodeći struč­
njak za rane karte, 1889. godine smatrao da se portolani temelje na

kartama koje su nastale mnoga stoljeća pr. Kr. Nakon deset arktičkih
ekspedicija, Nordenskiold je postao svjestan žalosnog stanja polar­
ne kartografije. Počeo je sastavljati stare karte, pa je nastao Fak­
simil atlasa (Facsimile Atlas, Stockholm, 1889. godine), koji se op­
ćenito smatrao jakim poticajem za moderno proučavanje kartografi­
je. Veliki geograf i astronom Ptolemej, koji je bio knjižničar u Ale­
ksandriji oko 1 500. godine pr. Kr., izradio je karte koje su bile manje
točne od srednjovjekovnih portolana, iako je imao na raspolaganju
najveću knjižnicu na svijetu. Je li moguće da su obični pomorci
nadmašili rad Ptolemeja, osim ako nisu plovili prema drugim karta­
ma?

Zapravo, na kartama Pirija Reisa pronađene su mnoge pogreške
- npr., dopustio je da se 20 karata što ih je upotrijebio, ponavljaju.
Tako je prikazao dva puta rijeku Amazonu, iako je izostavio prika­
zati 1 520 km dugačku crtu obale. Jedna pogreška može se pripisati
grčkom astronomu Eratostenu, koji se rodio oko 275. godine pr. Kr.
Znao je da se u Sieni, u Gornjem Egiptu (blizu današnjeg Asuana)
sunce odražava u jednom dubokom bunaru na solsticij 21. 06.
Utvrde u ono vrijeme nisu bacale nikakvu sjenu. Ali, u Aleksandriji,
850 km sjeverno, to se dagađalo. Izmjerio je duljinu sjene jedne
utvrde u Aleksandriji u podne 21. 06., iskoristivši je da izračuna
kut sunčevih zraka. Bilo je to 7 stupnjeva, što je približno pedeseti-
na od 360 stupnjeva. Budući da je znao udaljenost do Siene, znači­
lo je da 850 km predstavlja 7 stupnjeva Zemljine polarne obodnice.
Stoga je bilo lako ustanoviti da 360 stupnjeva može biti predstav­
ljeno kao 42 250 km. Stvarni obujam oko polova je 41 947 km. Bila
je to, dakle, začuđujuće točna procjena za 240. godinu pr. Kr., kad
većina ljudi nije bila čak ni svjesna da je Zemlja okrugla.

Malom pogreškom, Eratosten je povećao promjer Zemlje za 45
stupnjeva. Da je Hapgood prihvatio tu pogrešku, karta Pirija Reisa
bila bi još točnija, pod pretpostavkom da se temeljila na starim grč­
kim i egipatskim izvornim kartama.

Kada je Piri Reis izrađivao svoju kartu, poznati kartograf Gerar-
dus Mercator imao je tek godinu dana, pa je Reisov rad antidatirao
Mercatorovu metodu 'projekcije' Zemlje na ravnu plohu, označivši
je širinama i dužinama. Kartografi su koristili jednostavniju meto-

du, tako što su izabrali neki grad kao središte, te nacrtali krug oko
njega koji su podijelili na 16 dijelova, poput torte. Zatim su u krugu
ucrtali kvadrate, i nastavili ih proširivati prema van, da bi stvorili
vrstu grube širine i dužine - to je bila zamršena, ali djelotvorna me­
toda. Kad su Hapgoodovi studenti proučavali Reisovu kartu, brzo
su utvrdili da njezino originalno središte leži negdje izvan karte,
prema istoku. Većina je mislila da se radi o Aleksandriji, ali pomni
proračuni su pokazali kako je pravo središte vjerojatno Siena, sveto
središte Gornjeg Egipta. To im je dalje pomoglo da pomisle kako
imaju posla sa starom kartom.

Kad su kartografi Aleksandrije počeli izrađivati vlastite karte,
možemo pretpostaviti da nisu odmah otplovili da vide Južnu Ame­
riku ili Antarktik, nego su svoje karte temeljili na drugim, još stari­
jim kartama. Ali, koliko su stare bile te karte?

Zanimljiv dokaz nudi nam rješenje. Krajem 2. stoljeća pr. Kr. grč­
kom gramatičaru Agatarhidu iz Knida, privatnom učitelju jednoga
od kraljeva Egipta iz doba Ptolemeja, rečeno je da je prema staroj
tradiciji jedna strana osnovice Velike piramide točno jedna osmina
minute stupnja Zemljine polarne obodnice (minuta je šezdeseti dio
stupnja). Svaka strana osnovice Velike piramide ima 756 stopa ili
više od 230 metara. Ako se to pomnoži s osam, a tada sa 60, pa sa
360, rezultat je nešto manje od 40 000 kilometara ili nešto manje od
25 000 milja (točnije, to su 24 933 milje). To je zadivljujuće točna
mjera polarne obodnice Zemlje. Zapravo, veličina Velike piramide,
s dodatkom njezine osnovice, također je u točnom odnosu s veliči­
nom Zemlje - zapravo, vrh je ondje gdje bi trebao biti Sjeverni pol.

Veliku piramidu sagradio je faraon Keops (Khufu) oko 2 500. go­
dine pr. Kr. Kako su u to doba stari Egipćani mogli znati veličinu
Zemlje? Možda su znali da je okrugla, jer su zamijetili kako je sjena
Zemlje na Mjesecu za vrijeme pomrčina zaobljena, ili su promatrali
kako brod postupno nestaje na obzoru dok se udaljuje.

Ono što je na Hapgooda ostavilo tako snažan dojam, bila je začu­
đujuća točnost karte Pirija Reisa kad se zanemari pogreška od 4,5
stupnja. Primijetio je da su se 1541. godine učeni ljudi u Mexico
Cityju dali na posao, želeći odrediti točnu zemljopisnu dužinu svo­
jega grada tako što su mjerili vrijeme između dvije pomrčine Mje-

seca, jednu u Mexico Cityju, a drugu u Toledu u Španjolskoj. Njiho­
vi proračuni znatno su se razlikovali. S druge strane, karte su često
bile tako točne da su se razlikovale samo za pola stupnja zemljo­
pisne dužine. To je bilo nešto što Europljani nisu postigli tako dugo
dok John Harrison nije izumio pomorski kronometar u 18. stoljeću.

Hapgood je također bio zadivljen velikim otokom uz obalu Južne
Amerike. Smješten na petom stupnju sjeverno od srednjoatlanskog
ruba, čini se da je imao 500 km u promjeru, a ipak ga danas ovdje
nema. Dapače, taj je otok zabilježen na Reinelovoj karti iz 1510, kao
i na karti francuskog kartografa Philipa Buachea 1737. godine.

Hapgood se zanimao za mnoge pustolovine, pa je 1959. godine
napisao zahtjev Kongresnoj knjižnici, moleći ih za dodatni materi­
jal. Pozvali su ga da dođe i sam izabere. Kada je stigao na Dan neza­
visnosti, bio je pomalo zbunjen našavši stotinu primjeraka, koji su
mu bili na raspolaganju. Nekoliko je dana razgledavao karte i tada,
kako sam opisuje, 'okrenuo sam stranicu i sjeo zapanjen.' Ono što
je vidio bila je karta koju je izradio Orontej Finej godine 1531., a
prikazivala je Antarktik kakav uglavnom izgleda na današnjim kar­
tama. Ali na njoj su bili zaljevi bez leda, rijeke koje su tekle u more,
čak i planine koje su sada zakopane pod ledom, iako Orontejeva
karta nije prikazala Palmerov poluotok, koji se prostire između sje­
verozapadnog Antarktika i obale Patagonije. Zapravo, nema takvog
poluotoka. Čak kad bi se led otopio, bio bi to samo otok. Ukratko,
originalnu kartu je izradio netko tko je znao sve o Antarktiku, o nje­
govoj unutrašnjosti i obali. To je moglo značiti da su karte Antark­
tika već izradili mornari koji su ga istražili i zabilježili njegovu unu­
trašnjost. Ili to znači da su njegovi starosjedioci to učinili sami za
sebe. Bez obzira na to što se dogodilo, očita je činjenica da karte
Antarktika postoje više od 6000 godina.

Drugi portolani bili su jednako tako značajni. Durcert Portolano
pokazuje 1339. godine precizno poznavanje prostora od Galwaya
do Don Basina u Rusiji. Karte turskog hodočasnika Hadjija Ahmada
iz 1559. godine pokazuju svijet kao da lebdi iznad Sjevernog pola.
Čini se da karta također pokazuje Sibir i Aljasku kao jedno kopno.
Budući da je to karta srcolika oblika, sa Sibirom u jednom otvoru,
a Aljaskom u drugom, to može jednostavno odražavati činjenicu da

kartograf nije imao mjesta da uključi u kartu onaj potez mora kod
Beringovih vrata između Sibira i Aljaske. Međutim, kad ne bi bilo
Beringovih vrata, originalna karta morala bi biti izrađena prije više
od 12 000 godina, kada su Sibir i Aljaska bili spojeni kopnenim mo­
stom. Karta stara 12 000 godina, to zvuči nevjerojatno. Ali, sve što je
Hapgood otkrio, zvuči jednako apsurdno. Počeo je shvaćati zašto su
portolani u Kongresnoj knjižnici ostali desetljećima neistraženi.
Svaki znanstvenik koji ih je pobliže pogledao, vjerojatno je protrnuo
te brzo zaklopio fascikl.

Karta Antarktika koju je 1737. godine objavio Philip Buache po­
kazuje da je Antarktik kontinent podijeljen na dva otoka - kao što
danas znamo, sve je pod ledom. Kako je Buache to znao?

Vjerojatno je koristio karte starije od onih kojima se služio Oron-
tej Finej i tvorac karata Dulcert Portolana, koji je upotrijebio stare
karte što su pokazivale unutrašnje zamrznuto more.

Karta što ju je Hapgood pronašao u knjizi Josehpa Needhaha
Science and Civilisation in China (Znanost i civilizacija u Kini), a
koja datira iz godine 1137., bila je urezana u kamen i nacrtana preko
mreže numeriranih četvorina. Hapgood je učinio zanimljivo otkriće
s kartom Pirija Reisa i mnoštvom drugih koje datiraju još iz vreme­
na knjižnice u Aleksandriji. Njihov stupanj zemljopisne širine bio je
kraći od stupnja dužine, jer je izvorni kartograf koristio pravokutnu
mrežu numeriranih četvorina. Kasniji kartograf je to pogreškom
promijenio u kvadratnu mrežu pa je nastala i pogreška u dužini. Bu­
dući da se ista pogreška s dužinom ponovila i na kineskoj karti, čini­
lo se da original potječe iz pradavnog doba. Hapgood je zaključio:
možda to dokazuje da je naša izgubljena civilizacija od prije 5 ili
10.000 godina proširila svoje kartografiranje i ovdje jednako kao u
Americi i na Antarktiku.

Hapgood je također uočio da je Zapadna Afrika, kao što ju je opi­
sao Piri Reis, vjerojatno bila obilno opskrbljena vodom - npr.,
opisana su jezera koja danas više ne postoje. I druge pradavne karte,
koje navodi Hapgood, pokazuju jezera u Africi. Prije 10 000 i 6000
godina - maestral, sjeverni vjetar, bio je vrlo vlažan, donosio je vla­
gu s ledenjaka koji su se otapali u ledenom dobu, pa je Sahara bila
zelena i plodna. Budući da je karta Piria Reisa zabilježila Zapadnu

Afriku s jezerima, izgledalo bi da originalna karta kojom se koristio
Piri Reis, potječe iz toga vlažnoga razdoblja.

U knjizi Maps of the Ancient Sea Kings (Karte drevnih morskih
kraljeva) Hapgood je izgrađivao svoj pristup istraživanju dok nije
postao prihvatljiv. 'Nije moguće knjigu pročitati i smatrati je izmišlje­
nim nagađanjem, jer svaka stranica nosi obilježje širokog i strplji­
vog istraživanja. No, zaključci posljednjeg poglavlja s podnaslo­
vom A Civilisation that Vanished (Nestala civilizacija) morat će za­
prepastiti svakog znanstvenika koji je knjigu shvatio ozbiljno, jer
zvuči kao pravi materijal za knjige H. Riddera Haggarda ili Julesa
Vernea:

Dokaz predstavljen starim kartama kao da sugerira postojanje
čovjeka u pradavnim vremenima, prije nastanka bilo koje po­
znate kulture, prije prave civilizacije napredne vrste čovjeka,
koja je bila smještena ili na jednom području - ali je imala
trgovačke veze s cijelim svijetom - ili je bila u pravom smislu
svjetska kultura. Ona je, barem u nekim aspektima, bila na­
prednija od grčke ili rimske. U geodeziji, pomorskoj znanosti
i kartografiranju, ta je civilizacija bila naprednija od bilo koje
poznate kulture 18. stoljeća prije kršćanskog doba. Tek u 18.
stoljeću mi smo razvili praktične načine pronalaženja zemljo­
pisne dužine. Tek smo tada izmjerili točan opseg Zemlje. Prije
19. stoljeća nismo slali brodove za istraživanje arktičkih i an­
tarktičkih mora; tek smo tada počeli istraživati dno mora. Ove
karte pokazuju da su neki drevni narodi već prije to učinili.

Pitajući se, kako velika civilizacija može bez traga nestati, Hapgood
je ustanovio osnovno načelo istraživanja: našli smo ono što smo tra­
žili. Portolani su stoljećima bili poznati. O karti Pirija Reisa, otkri­
venoj u palači Topkapi u Istambulu 1929. godine, raspravljalo se u
Kongresnoj knjižnici već 1930. godine, prije nego što je zanimanje
ponovno buknulo 1956. godine. Ali, nitko nije vidio njezino znače­
nje - ili, ako je to nekome uspjelo, bio je dovoljno hrabar da postavi
pitanja koja je i Hapgood postavljao.

Zašto onda objavljivanje knjige Maps of Ancient Sea Kings nije
izazvalo značajniju akademsku raspravu 1966. godine? Odgovor mo-

ra biti djelomice taj, da je Akademija već ponešto sumnjala u Hap-
gooda. Godine 1958., kad se u tisku konačno pojavila knjiga Earth s
Shifting Crust, jedan od najpoznatijih tjednika The Saturday Ev­
ening Post objavio ju je u skraćenom obliku. Već i to je bilo dovolj­
no da izazove ljutnju i zavist akademika. U predgovoru kasnijem
izdanju knjige The Path of the Pole. 1970. godine, akademik geolog
F. N. Earll priča kako je, nakon što je pročitao taj skraćeni prikaz,
tražio recenzije o knjizi u tehničkim i akademskim časopisima, ali
nije našao nijednu. Kad se reakcija napokon pojavila, kaže Earll,
'jedva bi se mogla opisati kao racionalna - bolji bi izraz za nju bio
- histerija'. Jedan akademik je ogorčeno izjavio da Hapgood nije
geolog, dok je drugi citirao autoritet koji se nije slagao s autoriteti­
ma što ih je Hapgood navodio, i to je koristio kao osnovu da osudi
cijelu knjigu. Ukratko, prema Hapgoodu su se odnosili ljutito i s
prezirom jer se usudio pisati o geologiji.

Tako se nijedan od tih profesora nije usudio raspravljati o knjizi,
koja je tvrdila da je otkrila dokaz o civilizaciji koja je postojala prije
bilo čega poznatog povijesti. Bilo je lakše zanemariti Hapgooda.

Iz još jednog razloga nitko nije bio spreman smatrati Hapgooda
ozbiljnim. Godine 1960. knjiga pod naslovom Le Matin des Magi-
ciens (Jutro čarobnjaka) Louisa Pauwelsa i Jacquesa Bergiera po­
stala je najprodavaniji bestseler u Francuskoj i bila je prevedena na
dvanaestak jezika. Pauwels je bio novinar, a Bergier fizičar koji se
zanimao i za alkemiju. Njihova knjiga bila je blistava i sjajna zbir­
ka alkemije, arheologije, magije, hermetizma i književnih nagađa­
nja s poglavljima o moći ljubavi, o Velikoj piramidi, o Gurdjieffu i
nacističkom okultizmu. Jedan od najvažnijih prikaza bila je, među
inim portolanima, zemljopisna karta Pirija Reisa. 'Jesu li ove karte
bile izrađene', pitali su autori, 'na temelju opažanja nastalih na pa­
lubi letećeg stroja ili neke vrste svemirskog broda? Opažanja koja
su zapisali posjetitelji s onu stranu svijeta?' Budući da je knjiga The
Morning of the Magicians osvojila cijeli svijet, karta Pirija Reisa
postala je još više povezana sa svjedočenjem o 'drevnim astronau­
tima'. Hapgood koji je deset godina radio na knjizi Maps of the
Ancient Sea Kings, nije mogao lošije proći.

Godine 1966., direktor švicarskog hotela imenom Erich von Da­
niken, čija je strast za putovanjima bila uglavnom zadovoljena u
svijetu knjiga, posvetio je svoje noći pisanju knjiga, tvrdeći da su
Zemlju u dalekoj prošlosti posjetili svemirci. Tu je ideju četiri godi­
ne prije njega sugerirao ruski astronom Joseph Shklovkii u knjizi
Universe, Life, Mind (Univerzum, život i um) objavljenoj u Americi
1966. godine, s dodatnim materijalom astronoma Carla Sagana pod
naslovom Inteligent Life in Universe (Inteligentna bića u svemiru).
Danikenova knjiga sastojala se uglavnom od tvrdnji da su spomeni­
ke kao što su piramide, kipovi na Uskršnjem otoku i hramovi Maya
u Meksiku gradili, ili pomagali graditi, drevni astronauti. Tiskana u
Švicarskoj pod naslovom Erinnnerungen an die Zukunft (Sjećanja
na budućnost) u 3.mj. 1968. godine, brzo je postala bestseler, jedna­
ko kao englesko i američko izdanje pod naslovom 'Chariots of the
Gods (Kočije bogova).

Znanstvenici su istaknuli kako je knjiga puna nevjerojatnosti i
netočnosti. Daniken je uspio udvostručiti težinu Velike piramide pet
puta, a njegova tvrdnja da Egipćani nisu znali za užad ili drvo za
valjke, lako se pobila slikama sa zidova grobnica i piramida.

Njegova tvrdnja da kipovi s Uskršnjeg otoka nisu mogli biti is­
klesani iz veoma čvrste vulkanske stijene kamenim alatom, bila je
također osporena. To je učinio Thor Heyerdahl godine 1950. s neko­
liko otočkih domorodaca, upotrijebivši kameni alat nađen u kame­
nolomu. Daniken je tvrdio kako na Uskršnjem otoku nema drva za
valjke, vjerojatno ne znajući da je ondje nekad raslo drveće, prije
nego je sve drvo bilo iskorišteno. Za linije iz Nazce u Peruu, Dani­
ken je tvrdio da su bile piste za svemirske brodove, zanemarujući či­
njenicu da su to samo ogrebotine na površini klimavih stijena. Čitave
knjige i televizijski dokumentarci napadali su Danikenov 'dokaz',
pokazujući da se većina tvrdnji temelji na nepoznavanju dostignuća
stanovnika Egipta, Uskršnjeg otoka, Perua i drugih zemalja.

Na prvim stranicama knjige Daniken je (jednako kao Pauwels i
Bergier) predstavio kartu Pirija Reisa: 'Najnovija istraživanja pro­
fesora Charlesa Hapgooda daju nam još više zbunjujućih podataka.
Usporedbe s modernim fotografijama našega planeta gledanog sa

satelita, pokazale su da su originali karata Pirija Reisa vjerojatno
napravljeni s velikih visina. Kako se to objašnjava?'

Hapgood, naravno, nije nikad rekao ništa od toga. Činjenica da
Piri Reis nije uspio prikazati 1 520 km južnoameričke obale, pa je
ponovio drugu plovidbu, upućuje na to da karta nije napravljena iz
zraka. Unatoč svemu, milijuni ljudi bili su uvjereni kako je Hap­
good pomogao Danikenu, jer je također vjerovao da su karte nacr­
tali 'drevni astronauti'.

Hapgood se manje brinuo nego što je bilo potrebno - bilo je dru­
gih važnijih pojava koje su mu zaokupljale um. Nekoliko godina bio
je uvjeren kako je pronašao pravo mjesto Atlantide, i da će zbog to­
ga možda napustiti akademski svijet i posvetiti se aktivnijem životu
istraživača. Dana 5. prosinca 1958. godine pisao je svom prijatelju
Ivanu Sandersonu da najavi ono što je nazvao 'najsenzacionalnijim
otkrićem našega vremena.'

Proučavajući kartu Pirija Reisa Hapgood je primijetio, kao što smo
vidjeli, neki tajanstveni otok, otprilike 1600 kilometara udaljen od
obale Venezuele i utoka rijeke Orinoco. Pronašao je i druge dvije
stare karte, koje su prikazivale taj otok dokazujući njegovo posto­
janje. Sada nema takve kopnene mase, nego samo dva mala otoka
poznata kao stijene Sv. Petra i Pavla. Svaka hridina je dugačka oko
400 m, i smještena je iznad srednjoatlantskog pojasa. To su vrhun­
ci planina koje su sada pod vodom. Hapgood je bio uvjeren kako je
to sve što je ostalo nad površinom od Platonove Atlantide - upravo
na mjestu koje je Platon označio, u srednjem Atlantiku. Veličina toga
tajanstvenog otoka - 590 x 422 km - zvučala je točno. Platon je ta­
kođer izjavio kako je na Atlantidi postojala i velika središnja planina,
sveta planina, a Hapgood je mislio da su to stijene Sv. Petra i Pavla.

Sanderson je savjetovao Hapgoodu neka ne spominje Atlantidu
u svojoj knjizi Maps of the Ancient Sea Kings, da ga ne bi obilježili
kao luckasta čovjeka. Ali, upozorenje nije bilo potrebno - Hapgood
je bio itekako svjestan neprijateljskog odnosa svojih kritičara, da bi
položio glavu na panj. Osim toga, dokaz će uskoro biti dostupan
svakomu. Sve što je bilo potrebno, uvjeravao je Hapgood Sander-
sona, bio je bogati mecena koji će posuditi jahtu i platiti unajmljiva­
nje podvodnih kamera kojima se mogu pogledati strmi obronci pla-

nina - gdje bi se moralo nalaziti, prema Platonu - zlato vrijedno oko
pet stotina milijuna dolara.

U knjizi Atlantis, the Eigth Continent (Atlantida, osmi kontinent),
1984. godine Charles Berlitz kaže kako je 1963. godine Hapgood
došao u Bijelu kuću s namjerom da nagovori predsjednika Kenne-
dyja da mu posudi nosač zrakoplova kako bi istražio morsko dno
pod stijenama Sv. Petra i Pavla. On citira Hapgoodova neobjavlje­
na sjećanja:

'Bila je sreća što sam imao i prije veze s Bijelom kućom gdje
sam tijekom II. svjetskog rata radio neke poslove za predsjednika
Roosevelta... Nije bilo teško pronaći nekoga bliskog Kennedyjevi-
ma u Massachussetsu, koji će mu dogovoriti sastanak s Predsjedni­
kom... Imali smo zajedničke prijatelje u Demokratskoj stranci u Bo­
stonu.' Hapgood je izradio shemu na osnovi koje bi zrakoplovi let­
jeli u sve širim krugovima nad hridinama Sv. Petra i Pavla. Ako bi
se nešto ugledalo na morskom dnu, to bi se istražilo podvodnim ka­
merama. Prepoznao je opasnost: kad bi se novinari domogli priče,
stavili bi je na naslovnu stranicu kao vijest dana, i njegov bi ugled
stradao. Stoga je predložio da se istraživanje vodi pod naslovom 'Još
jedna oceanografska ekspedicija'.

Do listopada 1963. godine dogovoren je sastanak s Kennedyjem
- ali, Kennedy je ubijen u studenom. Preplašen, Hapgood je predlo­
žio da bi možda Nelson Rockefeller, Sandersonov prijatelj, mogao
biti zainteresiran. Budući da se Sanderson jedanput susreo s Waltom
Disneyjem u nekom društvu, i njega bi se moglo pitati. Potraga za
Atlantidom mogla bi biti čudesan akcijski film.

Ali, Hapgood se ponovno razočarao. Cijelo desetljeće koncentri­
rao se na pisanje i proučavanje. Njegov prijatelj Sandersom umro je
1973. godine. Te je godine Hapgood rekao dopisnici Henriettei
Mertz kako odustaje od istraživanja, iako zna da područje Atlantide
'leži oko stijena Sv. Petra i Pavla'. Nadao se da će drugi slijediti trag
koji je on tako teško pronašao.

Godine 1982. u listopadu, Hapgood je pisao mladom korespon-
dentu Randu Flem-Athu (dodajući neobičan postscriptum na svoje
životno djelo o drevnim civilizacijama. Nakon što je napisao kako
priprema treće izdanje knjige 'Pomična Zemljina kora', koja se tre-

ba tiskati 1983. godine, nastavio je govoriti o svojim posljednjim
otkrićima: 'Osim toga, postoji dokaz da je posljednje pomicanje Ze-
mljine kore pomaknulo oba američka kontinenta prema jugu oko 30
stupnjeva, te posve uništilo život i civilizaciju na njima. Klimatske
promjene bile su manje drastične u Starome svijetu, postojalo je vi­
še širokih putova kojima se moglo pobjeći.'

Pomak od 30 stupnjeva odnosio se na oko 3 380 kilometara, što
je golema udaljenost. Ako se dogodila velika katastrofa koja je opu­
stošila život i civilizaciju, tada se to sigurno moralo dogoditi prije
više od 5 000 godina, kao što je Hapgood i pretpostavljao.

Sljedeći dio pisma nudio je još veće otkriće: 'Osim toga, s neda­
vno uzbudljivim otkrićima, vjerujem da sam dao dokaz o cijelom
jednom ciklusu civilizacije u Americi i Antarktiku, navodeći moder­
ne znanstvene discipline koje se mogu vratiti unatrag 100.000 godi­
na ...'

100,000 godina? Može li se raditi o pogreški od 10 000 godina?
Ne, ostali dio dugačkog pisma bio je natipkan besprijekorno, bez
najmanje pogreške. Hapgood ga je vjerojatno vrlo pažljivo pročitao,
prije nego što ga je stavio u omotnicu. Ali, tada se vjerovalo da se
predak modernog čovjeka, kromanjonac, nije pojavio na Zemlji do
otprilike prije 40 000 godina (iako je od tada granica pomaknuta čak
na više od 200 000 godina). Osim toga, Hapgood nije govorio o špilj­
skom čovjeku, nego o nizu civilizacija s 'naprednim razinama znano­
sti.'

U sljedećoj rečenici rekao je Randu: Mnogi dokazi kojima o
tomu raspolažem bit će objavljeni u novom izdanju knjige: Eart's
Shifting Crust.' Kao što je svima poznato, Hapgood je bio politički
neopredijeljen, ali ne bi izložio svoj ugled opasnosti zbog neke fik­
sne ideje. Bilo je očito kako je mislio da je pronašao znanstveni do­
kaz star više od 100.000 godina, iz vremena kad je, prema paleon­
tologiji* iz godine 1982. najstarije ljudsko biće na Zemlji bio nean-
dertalac.

* godine 1982. smatralo se da anatomski moderan čovjek nije stariji od 65 tisuća godina.
Danas mnogi paleontolozi vjeruju daje moderno ljudsko biće staro možda 200.000 godina.

Rand Flem-Ath odgovorio je odmah, tražeći savjet u svezi s Hap-
goodovim razlozima za ovu začuđujuću tvrdnju. Tjednima nije bilo
odgovora. Tada mu je pismo vraćeno s oznakom 'Umro'.

Hapgoodovo posljednje pismo navelo je Randa da počne istra­
živati podrijetlo znanosti i civilizacije. O tome govori ova knjiga.

POGLAVLJE 2.

PRECIZNE KARTE

LJ eti 1976. godine dvadesetsedmogodišnji Kanađanin imenom
Rand Flem-Ath (kada se oženio s Rose De'ath promijenio je
svoje ime Fleming, spajajući ga sa supruginim) išao je na razgovor
u svezi sa zaposlenjem u Veliku javnu knjižnicu u Viktoriji, koja se
nalazi na južnom vrhu otoka Vancouvera, u Britanskoj Kolumbiji.
Budući da je rezultat razgovora trebao čekati do sljedećeg pone­
djeljka, da rastereti um preko vikenda, odlučio je skicirati jedan sce­
narij. Radilo se o skupini stranaca iskrcanih na pustom otoku, koja
se odluči ondje prezimiti. Dok je razmišljao o prikladnoj lokaciji,
čuo je na radiju Donovanovu pjesmu, nazvanu Hej, Atlantido! Pala
mu je na um ideja i u svoj je pisaći blok načrčkao: 'Atlantida =
Antarktik'. Budući da ništa nije znao o Atlantidi, proveo je ostatak
dana u javnoj knjižnici, čitajući o Platonovom izgubljenom konti­
nentu iza Herkulovih stupova.
Kada je čuo da je dobio posao, bio je već tako zanesen svojim is­
traživanjem da nije dolazilo u obzir da ga napusti. A jedan od razlo­
ga, što je prilično neobično, bilo je njegovo ime. Dok je bio u školi,
učenici su dobili zadaću da napišu esej o poznatoj osobi koja nosi
njihovo ime. Istražujući svojega poznatog imenjaka, Sir Aleksandra
Fleminga koji je dobio Nobelovu nagradu za medicinu, Rand je sa­
znao kako je Fleming 1924. godine, vrativši se u svoj laboratorij na­
kon nekog vremena, otkrio da je iz neopranog ostatka jela u sudo­
peru isklijala plijesan koja je uništila bakterije u okolnom području.
Kušao je plijesan i otkrio da bi mogla razoriti većinu bakterija - i

tako je slučajno otkrio penicilin. Čitajući o imenjakovu otkriću,
Rand Fleming je odlučio da nikad neće dopustiti da koincidencija
prođe neistraženo - ona može biti uvod u veliko otkriće.

Ubrzo nakon početka rada u Velikoj javnoj knjižnici Viktorija,
Rand je slučajno naišao na svoju koincidenciju. U mnogim knjiga­
ma o Atlantidi, susretao se s istom zemljopisnom kartom. Nacrtao
ju je jezuitski svećenik iz 17. stoljeća, Athanasius Kircher, čovjek
enciklopedijskog znanja, koji je bio glasovit u svom vremenu kao
Albert Einstein u svome. U djelu Mundus Subterraneus (Podzemni
svijet) izdanom 1665. godine, Kircher je izjavio da karta pokazuje
Atlantidu i da se temelji na karti ukradenoj iz starog Egipta. Ukrali
su je rimski osvajači, a pronađena je u vatikanskim podrumima. Iz
nekoga neobičnog razloga, Kircher je označio sjever na dnu karte.

Rand je bio zaneseni čitatelj karata još od sedme godine kada ga
je njegov otac, koji je bio u zrakoplovstvu, vozio iz Nove Škotske
do Arizone, a potom u Los Angeles da vidi Disneyland. Dobio je za­
datak da prati auto karte. Silno je uživao u tome poslu, pa je od tada
uvijek upravljao vozilom na putovanjima.

Karta Athanasiusa Kirchera dovela ga je do proučavanja starih
karata. Uskoro je u katalogu svoje knjižnice naišao na Hapgoodovu
knjigu Maps of The Ancient Sea Kings s podnaslovom Evidence of
Advanced Civilisation in the Ice Age (Dokaz o naprednoj civilizaci­

ji ledenog doba). Hapgoodova knjiga oduzela mu je dah. Tu je na­
šao kombinaciju svojih sadašnjih preokupacija - stare karte i led.

Preletjevši preko stranica, iznenada se zaustavio na drugoj važ­
noj koincidenciji. Promatrao je kartu Antarktika bez leda. Bila je
prilično slična Kircherovoj karti Atlantide. Okrenuo je globus u
knjižnici naglavačke i usporedio ga s onim što je vidio na Kirchero­
voj karti. Bilo je očito da se radi o velikoj sličnosti. U pamfletu pod
naslovom Introduction to Antarctica (Uvod u Antarktik) koji su iz­
dale pomorske obrambene snage na Antarktiku, došao je do karte
svijeta gledanog s Antarktika. Radilo se o otkriću. Karta je pokazi­
vala Antarktik gotovo kao središnju točku svijeta. Iznenada su Pla­
tonove riječi '...cijeli suprotni kontinent', dobile novo značenje. Jer
Antarktik je bio u sredini, a kontinenti oko njega, izgledali su kao
masa zemlje.

Godine 1665. Athanasius Kircher objavio je kartu Atlantide za koju
je tvrdio da je nastala u Egiptu. Na latinskome svitku piše: "Položaj
Atlantide sada ispod mora, prema egipatskom i Platonovu opisu."

Kircherova karta bez natpisa.

- Kircherova egipatska karta u usporedbi s
modernom kartom Antarktika bez leda -

Mi na Zapadu zamišljamo kartu svijeta s Atlanskim oceanom u
sredini, kao što prikazuju karte iz naših školskih atlasa, koji je odvo­
jen od drugoga velikog oceana, Tihog. Gledano s Antarktika, na svi­
jetu postoji samo jedan veliki ocean, 'Pravi ocean', kako ga naziva
Platon.

Rand je bio tako uzbuđen svojim otkrićem daje napisao raspravu
o tome pod naslovom Atlantis of the True Ocean (Atlantida Pravog
oceana) i dao ju javno ovjeriti. Uvodni odlomak sadržavao je ko­
mentar: "Gledano s perspektive satelita, Zemlja ima samo jedan pra­
vi ocean, a Antarktik je u njegovu središtu." Lokacija Atlantide bila
je opisana s Atlantide.

Randa je Atlantida počela opsjedati. Sada se čudio kako ga je
Rose mogla podnositi, pa komentira: 'Bio sam fanatik, okarakteri­
ziran, kao što je govorio Winston Churchill, kao netko tko ne može
promijeniti svoj um i ne želi promijeniti svoj cilj.'

- Oceanografi pretpostavljaju da na Zemlji postoji samo jedan ocean.
Zajednički ocean vidljiv je na ovoj projekciji, koju je izradio američki
Pomorski institut s Antarktikom u središtu. Platonov prikaz Atlantide

govori o izgubljenom kontinentu u 'Pravom oceanu'. -

No, postojala je glavna prepreka pri njegovoj identifikaciji Atlan­
tide s Antarktikom. Svaka enciklopedija koju je konzultirao, tvrdila
je da je Antarktik pod ledom milijunima godina. Poput Hapgooda
prije njega, Rand je usmjerio pozornost na ispitivanje katastrofe,
koja je mogla razoriti cijeli kontinent u jednom danu i jednoj noći.

U djelu Laws (Zakoni) Platon je uočio da je svijet poljoprivrede
nastao u višim predjelima, nakon što je razorna poplava uništila sva
niža područja. Rand je zapazio da je sovjetski botaničar Nikolaj
Ivanovič Vavilov (1887.-1943.) zaključio, da svjetski poznate divlje
biljke potječu iz osam središta, a sva se ona nalaze u planinskim
područjima, uključivši jezero Titicacu u Andama. Drugo je podru­
čje Tajland, točno nasuprot jezeru Titicaci, na drugoj strani globusa.

Rand je počeo istraživati mitske katastrofe mnogih američkih
starosjedilačkih plemena - Uta, Kutenaija, Okanagana, A'a'tama,
Cahtoa i Cherokeea kao i peruanskih Araucanianea. Sve su to bile le­
gende o strašnim potresima poslije kojih su slijedile poplave. Mno­
ge su tvrdile da zbog promjena na površini Sunca, ono izgleda kao
da će se rastopiti, kao da će se raspasti. Bilo je i mnoštvo mitova o

poplavama. Rand je mislio daje njihov broj upućivao na iskonsku
katastrofu, kao onda kad se 'nebo srušilo na zemlju'.

U travnju 1977. godine Rose je darovala Randu National Atlas of
Canada za njegov 28. rođendan. Ovdje je pronašao još jednu anoma­
liju koja je nudila rješenje. Karta ledenog doba Sjeverne Amerike
pokazala je da su mnogi otoci na dalekom sjeveru, gdje je Randov
otac službovao kad je Rand imao dvanaest godina, bili bez leda u
ledeno doba. Kako se to moglo dogoditi?

Rand je pronašao rukopis Hapgoodove knjige Earth's Shifting
Crust na Sveučilištu u Viktoriji; zapravo je to bilo drugo izdanje s
novim naslovom The Path of the Pole (Putanja pola). I kad je Rand
otvorio knjigu, shvatio je da gleda zadnju stranicu zemljopisne kar­
te, koja ima naslov The Path of the North Pole, pokazujući ni više
ni manje nego tri različita položaja pola u posljednjih 80 000 godi­
na - Yukon, Grenlandsko more i Hudsonov zaljev. Na ovom posljed­
njem je bilo mjesto pola sve do 9 600. godine pr. Kr. Hapgoodova
opsežna prikupljanja geoloških i geomagnetskih dokaza poduprla
su njegova stajališta.

Zemljopisni pol, ili ono što je poznato kao pravi Sjeverni i Južni
pol, izmjeren je pomoću Zemljine osi. Međutim, magnetski Sjever­
ni i Južni pol izmjereni su položajem najvišeg intenziteta Zemljinog
magnetskog polja. Ono se obično nalazi u blizini pravoga pola. Ko­
risteći činjenicu ove blizine, Hapgood je mogao izračunati položaj
prijašnjih polova istražujući njihova magnetska obilježja zapisana
na lavi koja se ohladila, te na stijenama prošlosti. Budući da su
izlazili iz unutrašnjosti Zemlje, lava i metali u njoj, (osobito željezo)
skrutili su se u položaju koji je pokazivao ravno prema magnetskom
polu. To je Hapgoodu osiguralo podatke da odredi lokaciju prijaš­
njih polova.

Većina podataka bila je vrlo jednostavna. Geolozi su mogli prona­
ći domet nekadašnje ledene površine po znakovima koje je led
ostavio za sobom, kao što su doline izdubljene glečerima. Arktički
krug možemo nacrtati kao kružni dio ljepljivog flastera sa Sjever­
nim polom kao središtem. Prije 10 000 godina izgledalo je da se taj
flaster pomiče više prema dolje, pa je njegovo središte bilo u Hud-
sonovu zaljevu, a njegov najjužniji rub nalazio se daleko na jugu u

- Prije 9600. godine arktički krug je bio u Hudsonovu zaljevu (60S, 83Z),
a antarktički krug se nalazio u južnom Indijskom oceanu (60J ,97I) -

području Ohija. Kao što je Rand primijetio, zapadni rub flastera nije
se prostirao do zapadne obale Kanade. Hapgood je zaključio: 'Tako
možemo reći da su topli uvjeti arktičkog arhipelaga Kanade bili
stalni tijekom zaleđivanja na Wisconsinu, što je trajalo 40 000 god­
ina, do nastanka moderne civilizacije.'

Hapgood je predstavio dokaze na isti način, kako bi pokazao da
se Sjeverni pol pomaknuo s područja Yukona na Grenlandsko more
prije otprilike 80 000 godina, a tada s Grenlandskog mora prema
Hudsonovu zaljevu prije 50 000 godina. Od Hudsonova zaljeva po­
maknuo se na sadašnji položaj prije 17 000 do 12 000 godina. Drugim
riječima, najveće pomicanje Zemljine kore započelo je oko 15 000
godina pr. Kr., a završilo je otprilike 10 000 godina poslije.

To premještanje pola nije bilo polagano i blago što se tiče ljud­
skih bića. Pomicanje s Hudsonova zaljeva do njegova današnjeg

položaja, vjerojatno je izazvalo mnoge šokove, a neki su bili katak-
lizmički, npr. pomicanje Zemljine kore u području La Brea u Kali-
forniji oko 11 000 godina pr. Kr., što je uništilo dvanaestak vrsta u
dvadeset pet godina.

Sljedeća četiri mjeseca Rand je uvijek iznova čitao knjigu The
Path of the Pole, uzbuđen mnoštvom potvrda da je Antarktik možda
Atlantida. Tadaje zajedno s Rose napisao raspravu o svojim otkrići­
ma:

Vjerujemo daje izvještaj koji je dao Platon u svom djelu Timej
kakav se pojavio prije 12 000 godina, točan globalni pogled na
Zemlju južne hemisfere.

Zatim vjerujemo da je prijašnja umjerena zona Antarktika
omogućila naseljavanje ljudi prije nego što se Zemljina kora
počela pomicati.

Vjerujemo da je izgubljeni kontinent Atlantida. zapravo naš
općenito zanemaren, izgubljeni otok - kontinent Antarktik.

Dodajemo kako vjerujemo da je Atlantida bila napredna
civilizacija, vjerojatno svjetska kultura koja je posjedovala
potpuno zemljopisno saznanje o cijelom planetu.

U srpnju 1977. godine poslali su taj dokument Hapgoodu. Odgovor
koji su dobili bio je pun entuzijazma: 'Začuđen sam i radostan zbog
vašega članka koji sam danas dobio. Vjerovali ili ne, to je prvo doi­
sta znanstveno istraživanje moga rada koje je ikad učinjeno. Našli
ste dokaze za pomicanje Zemljine kore koje ja nisam pronašao.'

Bili su ganuti ne samo Hapgoodovom tipičnom toplinom i iskre-
nošću, nego i priznanjem da su obavili važan posao. Randov novi
dokaz ticao se činjenice da je na Antarktiku led najdeblji jer nije
padalo mnogo snijega. To se činilo apsurdnim jer se snijeg pretvara
u led. Jednako je zbunjivala činjenica da je led najtanji u područji­
ma s najviše snijega. Najočitije objašnjenje jest ono da su područja
s najdebljim ledom bila unutar antarktičkog kruga tisućama godina
dulje nego područja s najtanjim ledom. Drugim riječima, Antarktik
je kliznuo prema dolje, a dio koji je jednom bio izvan antarktičkog
kruga, sada se nalazi unutar njega.

Rand je otkrio dokaz o površini masivnog lebdećeg leda koja se
jednom protezala od Antarktika do južnog Indijskog oceana. Ako se
takav led brzo otapa jer je iznenada nastupilo toplije razdoblje, dno
je bilo ozbiljno poremećeno. Zapravo, bilo je dokaza u znanstvenoj
literaturi da se upravo to dogodilo. Kad je kontinent Antarktik, na
kojemu jednom nije bilo leda, skliznuo u antarktički krug, gurnuo je
golemu ledenu površinu - veličine današnjeg Sjevernog pola - gore
prema Indiji na drugoj strani globusa. Rand je pronašao obavijesti o
toj ledenoj površini u dva nerazumljiva materijala skrivena u časo­
pisu Science (Znanost), objavljenom nakon Hapgoodova djela Path
of the Pole.

Rand je učinio drugo važno otkriće koje je promaknulo Hapgo-
odu. Bilo je to djelo zaboravljenog pisca Williama Fairfielda War-
rena, utemeljitelja Bostonskog sveučilišta, koji je prvi pretpostavio
da su svjetski poznati mitovi o nebu koje se ruši, te o izgubljenom
raju, uspomene na veliki geološki preokret, iako je sugerirao da je
taj nekadašnji raj bio na Sjevernom polu. Paradise Found: the Cra­
dle of the Human Race at the North Pole (Pronađeni raj: kolijevka

ljudske rase na Sjevernom polu) (1885. godine) nevjerojatno je
eruditski rad očito nadahnut Donellyjevim djelom Atlantis (Atlan-
tida), koji citira dokaze iz japanske i kineske literature, te niz starih
kultura: perzijske, egipatske, akadske, asirske, babilonske i grčke.

Rand je također otkrio djelo jednoga drugog zaboravljenog uče­
njaka, Indijca Bala Gangadhara Tilaka koji je tiskao studije najrani­
jih indijskih svetih tekstova, Veda. Nadahnut Warrenom, Tilak je
napisao knjigu The Arctic Home in the Vedas (Arktički dom u Veda-
ma) 1903. godine. Pronašao je dokaz za postojanje arktičkog raja u
tekstovima drevne Indije, kao i u perzijskom Zendavestu, naročito
u činjenici da drevni tekstovi sadržavaju dokaz o stanju polarnih
uvjeta, uključujući i dužinu polarnog dana i noći. Nepoznati autori
vedskih himni, po svemu sudeći, znali su zemljopis polarnih kraje­
va.

'Kad Tilak ne bi bio pod utjecajem Warrenove interpretacije ved-
ske literature koja je postavila sjever u središte Zemlje', istaknuo je
Rand, 'vidio bi da je Antarktik znatno vjerojatniji dom za njegov
otočni raj'. U svakom slučaju, Hapgood je istaknuo da ledena kapa

na Sjevernom polu potječe otprije 50 000 godina, što je bilo nevje­
rojatno vrijeme da otočni raj bude stvoren, dok je antarktička lede­
na površina nastala prije 10 000 ili 11 000 godina. (Rand je bio suz­
držano ljut kad je Hapgood upotrijebio svoje argumente o Warrenu
i Tilaku u drugom izdanju svoje knjige 1979. godine, govoreći o nji­
ma bez ijedne riječi pohvale.)

Bez obzira na to koliko su bili oduševljeni Hapgoodovim toplim
ohrabrenjem, bračni par Flem-Ath bili su zbunjeni, jer nije reagirao
na sugestiju da je Atlantida Antarktik. Ako se itko potrudio karto-
grafirati unutrašnjost Antarktika dok je bio podijeljen na dva otoka,
vjerojatno su to bili njegovi stanovnici. Tek 1995. godine Rand je,
istražujući Hapgoodovu arhivu na Yaleu, shvatio kako je Hapgood
mislio da je već otkrio Atlantidu mnogo sjevernije, na hridinama Sv.
Petra i Pavla. Međutim, Rand je smatrao daje Hapgood pogriješio.
Bilo je točno - tajanstveni otok na karti Pirija Reisa izgledao je
velik 420 x 590 km. Prema Platonu, iza grada se nalazilo oko 387 x
579 km zemlje,* ali je Platon također objasnio da je kontinent bio
velik kao Libija i Azija zajedno (približno kao Sjeverna Afrika i
Srednji istok). Planinski dio Atlantide bio je veći od dijela ravnice.
Nema nikakva znaka o kontinentu u Atlantiku koji bi bio takvih
dimenzija.

Ohrabreni od Hapgooda, kao što je Hapgooda jednom hvalio
Einstein, Rand i Rose počeli su raditi na knjizi pod naslovom Atlan­
tis at Last (Konačno Atlantida!) koja je obuhvatila rezultate Rando-
va istraživanja. Knjiga je bila dovršena 1980. godine. Počeli su tra­
žiti nakladnika, a Rand je razvijao vlastite teorije o mogućnosti
knjige.

Godine 1981. Rand i Rose (koja se rodila u Engleskoj) preselili
su se u London, gdje je Rand mogao koristiti čitaonicu Britanskog
muzeja, i tako nastaviti svoje istraživanje Atlantide. Kako bi finan­
cijski poboljšala njihovo stanje, Rose je našla posao, a on se zapo­
slio u naftnoj tvrtci Conoco.

Posao je odgovarao Randu. Svakodnevno je radio s geolozima i
geofizičarima, jer im je nabavljao karte dna Sjevernog mora i dostu-

* Brojke koje daje Platon jesu 3 000 sa 2 000 stadija, a stadij je grubi ekvivalent za engles­
ki furlong, tj. oko 211 m.

pne geološke dokaze spremne da vladi najave istraživanja nafte u
tome moru. Podaci što ih je Rand skupljao omogućili bi tvrtci da
odluči na kojim područjima treba raditi. Rand je vodio skupinu od
petero ljudi, a njegovo umijeće čitanja karata dobro mu je došlo.
Također je uživao u tome što je mogao s profesionalnim geolozima
raspravljati o Hapgoodovoj teoriji pomicanja Zemljine kore. Bio je
jednako zadovoljan kad je otkrio da su mnogi otvoreni za takve ra­
sprave. Sve slobodno vrijeme provodio je u Britanskom muzeju.
Pronašli su nakladnika za knjigu Atlantis at Last, ali je on, nažalost,
propao prije njezina objavljivanja. Međutim, dani provedeni u čita­
onici Britanskog muzeja pružali su Randu tako mnogo čudesnih
informacija, da bi objavljivanje knjige vjerojatno bilo prerano i
stvorilo bi osjećaj antiklimaksa. Nastavio je raditi s uzbuđenjem ko­
je je raslo kako su nova otkrića potvrdila točnost Hapgoodove teori­
je o pomicanju Zemljine kore.

Ono što ga je stalno zbunjivalo bila je činjenica da Hapgooda i
dalje zanemaruju znanstvenici koji se bave Zemljom, iako su nje­
govi argumenti za 'putanju pola' znanstveno ustanovili, a znanstve­
no su prihvaćene teorije o tektonskim poremećajima, što je teoriju
o pomicanju Zemljine kore činilo manje kontroverznom. Dok je
pratio neke Hapgoodove primjedbe o postanku poljoprivrede, za­
prepastilo ga je moguće objašnjenje u knjizi pod naslovom The
Structure of Scientific Revolutions (Struktura znanstvenih revoluci-

ja), koju je napisao Thomas S. Kuhn. Argumenti iz te knjige pro­
slavili su Kuhna - ali su izazvali i suprotno djelovanje u znanstve­
nim krugovima kad se knjiga pojavila 1962. godine. Kuhn je pret­
postavljao da znanstvenici pogrešno misle kako je baviti se znanoš­
ću ravnodušna aktivnost bez ikakvih osjećaja. Kad jednom čvrsto
postanu uvjereni u jednu teoriju - Kuhn je više volio koristiti riječ
paradigma - u njima se počne razvijati emocionalna vezanost, slič­
na vezanosti majke za dijete i ako im itko počne prigovarati, počnu
se braniti, ostajući čvrsto uvjereni da je njihova ljutnja neprilika
razumnog čovjeka suočena s apsurdnim situacijama na koje uzalud
troše vrijeme. Zbog toga su velike znanstvene revolucije - iz doba
Kopernika, Newtona, Einsteina, kvantne teorije - nailazile na takav
odlučan otpor. Čak 1960. godine glasoviti britanski geofizičar Sir

Harold Jeffreys smatrao je da Zemljina kora nije pokretna unatoč
dokazima o tektonskim pokretima. Kuhn je istaknuo da su potrebni
snažni dokazi kako bi se pokrenulo takvo ukorijenjeno mišljenje -
činjenice nemaju izgleda kad se ima na umu životni vijek vjerova­
nja u istu teoriju. Radeći za skupinu ljudi nazvanu 'Business Inter­
national' (Međunarodni posao), zapravo za svjetovnu tvrtku koja je
osiguravala istraživanja za udruženu izvršnu vlast. Rand se susreo s
poučnim i zabavnim primjerom. Sprijateljio se s jednim od Kuhno-
vih studenata, s kojim je često raspravljao o teoriji pomicanja Ze-
mljine kore. Rand je pritom objašnjavao kako se to odrazilo na po­
javu poljoprivrede, na vrste koje su izumrle i na zaleđivanje. Nakon
nekoliko mjeseci Kuhnov student počeo je vjerovati da je Hapgo-
odovo pomicanje Zemljine kore dobar primjer za Kuhnovu 'para­
digmu pomicanja', kao i za jednu vrstu neprijateljstva s kojom su se
susretali. To je prijateljstvo trajalo do dana kad je Rand priznao da
je njegovo zanimanje za predmet bilo izazvano Platonovim izvješ­
tajem o Atlantidi. Tada je Kuhnov student iznenada odbio rasprav­
ljati o pomicanju Zemljine kore.

Zabrinuti da bi daljnje prihvaćanje te teze oslabilo njihovu ener­
giju za bavljenje Atlantidom, Rand i Rose su se odlučili vratiti u Vi-
ktoriju i nastaviti rad na knjizi. Četiri godine u Londonu bile su od
goleme važnosti za razvoj Randove teorije. Nakon Hapgoodove smrti
1982. godine - koja je jako pogodila Randa - osjetio je kako je
naslijedio Hapgoodove neriješene probleme.

Naravno, glavni problem je bilo pitanje, što je zapravo izazvalo
pomicanje kore. U knjizi The Path of the Pole Hapgood je zaključio
isto što i Einstein - da odgovor nije učinak stroja za pranje rublja,
pri čemu bi nepravilna kapa polarnog leda prouzročila da Zemlja
snažno 'zadrhti'. Skupio je mnoge druge dokaze o tome da se kora
ne pomiče. Rand je bio sklon vjerovati da su Milankovićeve hipo­
teze o ledenim dolinama bile točne. Složio se s time da se to događa
istodobno s još tri čimbenika - to su nagib, razdoblje kad se Zemlja
nalazi najbliže Suncu (obično krajem prosinca) i kad je putanja
planeta nepravilna. Zaključio je kako je glavni čimbenik ciklus na­
giba Zemljine osi, koji je trajao 41 000 godina.

Rand i Rose su napisali knjigu When the Sky Fell i počeli su je
nudili izdavačima. Možda bi bilo bolje da su ostali kod naslova
Atlantis at Last. Da je Rand najavljivao kako stare karte dokazuju
da su Zemlju posjetili izvanzemaljci s druge galaktike, knjigu bi
vjerojatno prihvatio prvi izdavač koji bi je pročitao. Ali ozbiljno
proučavanje pomicanja Zemljine kore s dodatkom o postanku po­
ljoprivrede, nije bio dovoljan bestselerski potencijal, iako se u knji­
zi tvrdilo da je Atlantida bila na Antarktiku. Hapgood je bio zabo­
ravljen i njegove se knjige više nisu tiskale. Zašto nastojati da se
one ožive? Jedan izdavač je mislio da je knjiga čudesna, ali pisana
previše akademski. Drugi ju je smatrao intrigantnom, ali također
previše akademskom. Treći je rekao da gaje knjiga ostavila bez da­
ha, ali ne zna kakvom je čitateljstvu ponuditi. Naposljetku su Rand
i Rose shvatili da knjiga neće nikad biti objavljena. Prošlo je deset
godina, a Rand i Rose su se preselili na otok Vancouver. Izdavač za
knjigu o Atlantidi nije pronađen, ali Rand je i dalje čitao o arheolo­
giji, o iskapanju sisavaca i svemu onom što je bilo povezano s nje­
govom potragom za Atlantidom. Iako toga nije bio svjestan, prilike
su postupno postajale sve povoljnije za njegovu knjigu. Preokret je
nastao kad je John Anthony West pročitao rukopis i pristao napisati
pogovor.

West je bio egiptolog iako ga takvim nisu smatrali stručnjaci
arheolozi. Bio je zadivljen djelom čovjeka koji nije bio spominjan
u krugovima egiptologa. Bio je to Rene Schwaller de Lubicz. Sch-
waller (ime Lubicz darovao mu je litvanski princ, njegov poznanik)
bio je sin imućnog alzaškog ljekarnika. U svojoj dvadesetoj godini
otišao je u Pariz studirati slikarstvo u radionici Matissa, ali uskoro
je to napustio i počeo proučavati teologiju i alkemiju. Utemeljio je
'ezoteričnu školu' nazvanu 'Suhalia' u blizini St. Moritza u Švicar­
skoj. Kad je škola propala, on i njegova žena Isha preselili su se u
prostranu seosku zgradu u Grassu, na jugu Francuske, a tada, 1937.
godine, otišli su u Egipat gdje ga je zadivio Hram u Luxoru.

Schwaller je vjerovao da su Egipćani razmišljali na način koji
sadašnji svijet gotovo ne može shvatiti. U Aleksandriji je posjetio
grob Ramzesa IX. i ondje su ga očarale slike koje su prikazivale
pravokutan trokut u kojem je hipotenuza bila faraonovo tijelo. Stra-