Colin Wilson Otisak Atlantide

nice trokuta imale su omjer 3:4:5, drugim riječima, bio je to trokut
pomoću kojega svako dijete u školi uči Pitagorin poučak - da je
kvadrat nad hipotenuzom jednak zbroju kvadrata nad druge dvije
stranice. Schweller se zainteresirao jer je Ramzes IX. vladao oko
1010. godine pr. Kr., dakle više od 500 godina prije Pitagore. Budu­
ći da je Schwaller proveo mnogo vremena proučavajući arhitekturu
srednjovjekovnih katedrala, znao je da je znanje srednjovjekovnih
slobodnih zidara potjecalo iz starog Egipta. Počeo je sustavno prou­
čavati egipatske hramove, a naročito hramove Luxora.

Prvo što uočava turist koji gleda njegovu kartu Luxora jest da je
Hram 'iskrivljen', kao da je dvorište što leži unutar zidova bilo
malo udareno sa strane nekim golemim čekićem. Budući da su Egi­
pćani bili majstori graditeljstva, koji su mogli položiti kamene
blokove jedan uz drugi tako precizno da se među njih ne može ugu­
rati ni oštrica noža, očito postoji razlog za tu anomaliju. Zadivlju­
jući sklad arhitekture ostavlja malo sumnje da je sve to dio jednoga
geometrijskog plana.

Schwaller se dao na posao da riješi zagonetku. Posljedica toga je
njegovo majstorsko djelo The Temple of Man (Čovjekov hram) obja­
vljeno 1957. godine koje je dokazivalo da je Hram u Luxoru go­
lem geometrijski kompleks, da simbolički predstavlja čovjeka - to
je, zapravo vrsta gigantskog hijeroglifa. Budući da čovjek korača
naprijed, da sliči raskoraku diva Ramzesa II. u jugoistočnom kutu
Hrama, dvorište koje predstavlja niži dio noge ima oblik kvadrata
udarenog sa strane.

Jedno od Schwallerovih oštroumnih zapažanja bilo je da Hram
sadrži i mnogo primjera geometrijske proporcije poznate kao 'zlat­
ni rez' (poslije su ga Grci označili slovom ). Zvuči kao opskurna
definicija iz geometrijske knjige, ali to je stajalište jako važno i ima
središnju ulogu u preciznoj lokaciji svetih mjesta.

Priroda sve vrijeme koristi zlatni rez. Ljudsko tijelo je primjer za
to, a pupak djeluje kao granica između dva dijela. Taj zlatni rez mo­
že se pronaći u spiralama rasporeda lista, u laticama oko ruba cvi­
jeta, u lišću oko debla, u borovim češerima, u sjemenkama glave sun­
cokreta, u morskim školjkama - čak u krakovima spiralne maglice.
Zašto priroda tako voli taj oblik? Jer je to najbolji način zaštite, to

Zlatni rez ili dobiva se podjelom linije

je štednja beskorisnog prostora. Umjetnici su ga također otkrili na
vrlo ranom stupnju, jer je taj način podjele slike čudnovato ugodan
oku, na posve isti način na koji su glazbene harmonije ugodne uhu.

Očito je da postoji nešto vrlo važno u tom broju koji izgleda tako
jednostavno. Zapravo, radi se o broju 0,618034 koji se ponavlja u
beskonačnost.

On se ne ponavlja kao što to čine neke decimale.
Drugi oblik je 1,618. Želite li proširiti crtu udaljenosti, jedno­
stavno je pomnožite brojem 1,618 .
Značajan je i drugi dio matematike: to je niz brojeva što ih je ot­
krio matematičar Fibonacci, u kojima je svaki broj zbroj prethodna
dva broja. Počnete li s 0, a sljedeći je broj 1, tada je 0+1=1 Taj 1 +
prijašnji 1 = 2. Taj 2 + prethodni 1 = 3 . 1 tako dalje.-
0,1,1,2,3,5,8,13,21,34,55 ...
Uzmete li bilo koja dva Fibonaccijeva broja i podijelite li svaki
onim prije njega, odgovor se sve više približava zlatnom broju
0,618034... što su brojevi veći. No, bez obzira na to koliko brojevi

postanu veći - čak kad se radi o bilijunima ili trilijunima, broj nikad
ne može stići do zlatnog broja.

Ovi Fibonaccijevi brojevi mogu se pronaći u borovim češerima,
u školjkama i spiralnim maglicama.

Schwaller se jako uzbudio kad je to otkrio u Hramu u Luxoru.
Proveo je mnogo godina u Švicarskoj, proučavajući zakone uni­
verzalnog sklada sažete u katedralama kakva je ona u Chartresu.
Njegove je rezultate ukrao alkemičar Fulcanelli i objavio ih je pod
svojim imenom 1925. godine u knjizi s naslovom The Mystery of
the Cathedrals (Tajne katedrala), koja je ubrzo postala klasika.
Schwaller nije sumnjao u to da je zakon o skladu bio dio znatno sta­
rije tradicije koja je bila već razvijena u doba starog Egipta. Kad su
njegovi prvi rezultati bili objavljeni 1949. godine u knjizi The Temple
of Man, izazvali su intelektualističko ushićenje one vrste u kojoj
Francuzi toliko uživaju, i Schwaller je ubrzo postao jednako slavan
kao njegovi suvremenici Sartre i Camus. No, ushićenje nije potraja­
lo - javnost se ubrzo zasitila egipatske geometrije.

Schwaller je vjerovao da je spomenuta tradicija antidatirala dre­
vni Egipat, jer u vrijeme njegova prvog posjeta Sfingi, sumnjao je
u to da je ona bila nagrižena pješčanim vjetrovima, nego vodom. To
je navodilo na činjenicu da je ona nastala davno, 2 500 godina pr.
Kr., uobičajenim datumom utvrđenim za piramide u Gizi. Schwalle-
ru je bila bliska okultna tradicija - da Sfingu nisu gradili stari
Egipćani, nego preživjeli iz civilizacije Atlantide, koji su pobjegli
kratko vrijeme prije konačne katastrofe. U svojoj posljednjoj knjizi
Sacred Science (Sveta znanost), govorio je o atlantidskoj rasi, o
'drevnim ostacima koji su se udomaćili u Sjevernoj Africi. Val tih
ljudi, prešavši Saharu u Africi, konačno se naselio u dolini Nila.'
Pravi datum gradnje Sfinge vjerojatno je bio oko 10.000 godina pr.
Kr.

Schwaller je umro u Grassu 1961. u 74. godini. Iako su se njego­
ve knjige brzo rasprodale, primjerak knjige Sacred Science došao je
u ruke studenta egiptologije, Johna Anthonya Westa. On je bio uvje­
ren kako je apsurdno vjerovati da je stari Egipat nastao oko 3 100.
godine, što su prihvatili mnogi egiptolozi. - te da se već nakon pet
stoljeća počelo s gradnjom piramida. Mislio je da bi to izgledalo

kao da tražimo da se vjeruje kako u Europi nije postojala civilizaci­
ja sve do 5. stoljeća prije katedrale u Chartresu. Što je West sazna­
vao više o egipatskoj znanosti, medicini, matematici i astronomiji,
to mu se činilo očitijim da je egipatska civilizacija bila mnogo stari­
ja nego su egiptolozi obično vjerovali.

Dok je čitao knjigu Sacred Science, shvatio je kako možda pos­
toji jednostavan način da se sve to dokaže. Da je Sfinga i tlo oko nje
bilo erodirano kišom, a ne pijeskom koji je nanio vjetar, dobar geo­
log morao bi to vidjeti na prvi pogled. Raspravljao je o tom proble­
mu u neobičnoj knjizi pod naslovom The Serpent in the Sky (Zmija
na nebu). Bila je to čudna knjiga jer se uglavnom bavila raspra­
vom o Schawlleru de Lubiczu, egipatskoj geometriji i zlatnom rezu.
Knjigu sam dobio na recenziju u srpnju 1979. godine. Naravno, odu­
ševio me posljednji odlomak Egypt, the Heir to Atlantis (Egipat, na­
sljednik Atlantide) s fotografijama koje su uspoređivale okolinu
Sfinge s kamenim licem kraljice Hatšepsut iza Hrama. Geolozi se
slažu da su oba mjesta erodirala uslijed djelovanja vode. Meni su
ona doista vrlo slična.

West je potrošio mnogo godina da pronađe geologa širokih po­
gleda kojega bi poštovali njegovi kolege. U pratnji geologa s Bo­
stonskog sveučilišta Roberta Schocha, West je otputovao na izlet u
Kairo. Dok su stajali pred prostorom Sfinge, bio je nervozan što je
bilo razumljivo, jer je gotovo očekivao da će Schoch istaknuti kako
je učinio elementarnu pogrešku, to jest da je eroziju uzrokovao pije­
sak. Na njegovo olakšanje, Schoch je bacio pogled na Sfingu i slo­
žio se s mišljenjem o eroziji pod utjecajem vode.

Razliku djelovanja je lako objasniti. Da je kameno lice bilo razo­
reno u pješčanim olujama, njegovi meki slojevi bili bi istrošeni dok
bi se tvrdi i dalje isticali, tako da bi profil kamena izgledao poput
slojevitoga kolača ili spljoštenog sendviča. Kad kameno lice erodi­
ra zbog oborina, meki slojevi su istrošeni horizontalno, ali kiša ure­
zuje i vertikalne kanale, pa profil stijene izgleda pomalo kao serija
dječjih stražnjica sa zaobljenim linijama. Takvi utjecaji vremena bili
su vidljivi na Sfingi i području oko nje.

Po mišljenju Schocha, Sfinga je vjerojatno bila građena oko 7000
godina pr. Kr., što bi značilo da je stara 9 000, umjesto 4 500 godi-

na. Kada je objavio taj rezultat kolegama geolozima na konferenci­
ji Američkog geološkog društva u listopadu 1991. godine, počele su
žučne rasprave, iako su, što je bilo prilično čudno, mnogi geolozi
bili spremni složiti se s tom viješću. Egiptolozi su izjavili kako je
Schochovo stajalište čisto fantaziranje.

West je također nagovorio starijega sudskog procjenitelja Franka
Dominga iz policijskog odjela u New Yorku da ispita istrošeno lice
Sfinge, te utvrdi da li bi to mogao biti faraon Kefren, čiju su bistu
pronašli zakopanu u Dolini hrama nasuprot Sfingi. Domingo je otpu­
tovao u Kairo te primijenio na Sfingu iste metode koje bi upotrijebio
kad bi pokušao identificirati oštećeno lice trupla na fotografiji. Nje­
gov je zaključak bio: Sfinga nikako nije predstavljala faraona Kefrena
- brada je bila istaknutija, usta su imala drugačiji oblik, a obrazi su
bili nagnuti pod drukčijim kutom.

West je objavio članak o pronalascima u jednom ilustriranom ča­
sopisu i poslao mi presliku. Dogodilo se da su me zamolili da napi­
šem kratak filmski prikaz o Atlantidi za holivudskog producenta.
Iskoristio sam Westovu teoriju da su Sfingu gradili preživjeli s Atlan-
tide. U rujnu 1983. godine sastali smo se u New Yorku i tada mi je
pokazao grubi izvadak televizijskog dokumentarca koji je napravio
o Sfingi. Kad sam mu rekao kako mislim napisati knjigu o cijeloj
priči sa Sfingom te o dobu civilizacije, uputio me na druge pisce ko­
ji bi možda željeli raditi na istoj temi. Jedan od njih je bio novinar
za ekonomska pitanja Graham Hancock, koji je napisao knjigu The
Sign and the Seal* (Znak i pečat) o Zavjetnom kovčegu, a sada je
pisao knjigu tvrdeći da je civilizacija vjerojatno mnogo tisuća godi­
na starija nego to povjesničari vjeruju. Drugi je bio kanadski knji­
žničar Rand Flem-Ath, pisac knjige o Atlantidi, koja je bila još uvi­
jek samo u rukopisu. Zbog svoje knjige zabilježio sam obje njihove
adrese.

Kako se dogodilo da je West saznao za Randovu knjigu When the
Sky Fell? Opet slučajno! U ožujku 1993. godine Rand je čitao časo­
pis 'Saturday Night' koji je sadržavao članak o Sfingi Paula Robert-
sa , pisca koji je pisao o filozofiji Istoka, prepričavajući priču Joh-

* Graham Hancock, Znak i pečat.

na Westa i Roberta Schocha, te opisujući Westovu sumnju da su
Sfingu možda gradili preživjeli s Atlantide. Rand je pisao Paulu Ro-
bertsu priloživši kratak pregled svoje knjige. Na njegovu radost,
Roberts je odgovorio nakon nekoliko dana faksom, pristajući da
pročita cijelu knjigu. Nakon toga je Roberts poslao kratak pregled
svojem starom prijatelju Johnu Westu, a predložio je i jednoga ka­
nadskog nakladnika.

Kad sam se vratio u Englesku u rujnu 1993. godine nisam gubio
vrijeme pišući Randu i Grahamu Hancocku. Za manje od tjedan
dana primio sam tipkani izvadak dviju knjiga: When the Sky Fell i
Fingerprints of the Goods (Otisci bogova)* .

Hancockov tipkani rukopis bio je opširan. Nije tvrdio da su sve­
mirski posjetitelji odgovorni za civilizaciju, kao što je isticao Dani-
ken, nego je jednostavno dokazivao da su naši preci, koji su gradili
Tiahuanaco u Andama, meksičke i egipatske piramide - bili tehnič­
ki usavršeniji nego je do danas bilo priznato. Citirao je astronomske
dokaze bolivijskog znanstvenika Arthura Posnanskog - koji je pro­
veo gotovo cijeli život u proučavanju ruševina Tiahuanaca - o tome
da je 'Hram' ili Kalasasaya bio građen 15 000 godina pr. Kr., 9000
godina prije procjene o početku civilizacije na Srednjem istoku.

Hancock je također naveo belgijskog inženjera Roberta Bauvala,
predstavljenog u knjizi pod naslovom The Orion Mystery (Tajna
Oriona). Bauval je tri piramide u Gizi snimio iz zraka, te ga je iz­
nenadio njihov prilično čudan raspored. Prve dvije piramide - Keop-
sova Velika piramida, i piramida njegova sina Kefrena - bile su
građene u nizu tako da se mogla povući dijagonala s gornjeg lijevog
ugla Velike piramide ravno kroz suprotni ugao, a tada dalje kroz dva
suprotna kuta Kefrenove piramide. Očekivali biste da se ta crta nas­
tavlja kroz dva kuta najmanje od triju piramida, kroz Mikerinovu.
Zašto je, dakle, treća piramida bila izvan niza? I zašto je bila tako
mala u usporedbi s druge dvije? Mikerin je bio moćan faraon, kao
njegovi otac i djed.

Odgovor se javio Bauvalu dok je jedne noći bio u pustinji i pro­
matrao tri zvijezde u Orionovom pojasu - Orion izgleda kao tri
trokuta postavljena jedan na drugi, a pojas prolazi njihovom sredi-

* Graham Hancock: Otisci bogova.

nom. Tri zvijezde su postavljene točno kao tri piramide. Osim toga,
Mliječna staza koja se prostire pokraj njih preko cijelog neba, nali­
kuje Nilu, koji teče na sjeveru uz piramide. Bauval je znao da su
Egipćani smatrali svoju zemlju odrazom neba. Jesu li to mislili do­
slovno, gradeći piramide tako da odražavaju pojas njihova svetog
zviježđa Oriona, koji je predstavljao boga Ozirisa?

Međutim, ako su piramide smatrane slikovitom predodžbom zvi­
jezda Orionova pojasa, Bauval je uočio da one nisu posve dosljedan
odraz zvijezda. Zbog pojave nazvane precesija ekvinocija*,
konstelacija se pomiče gore-dolje nebom otprilike tijekom 26.000
godina. Dok se tako ponaša, ona se okreće pomalo spiralno. Zami­
slite da je dvostruki trokut proboden na kraju kazaljke koja pokazu­
je minute na satu i vi je možete vidjeti kako se pokreće od 12 sati
do pola sata poslije 12. Ona će se u tom razdoblju potpuno okrenuti.
Zapravo, precesija uzrokuje da se konstelacija zvijezda pomiče
samo oko devet minuta poslije 12, ali ona ipak mijenja svoj kut.
Bauval je izračunao kako je prošlo oko 10.500 godina pr. Kr. otkada
je Orion posljednji puta odrazio piramide u Gizi poput velikog zr­
cala.

Osjećao je da je taj jedan datum morao imati duboko značenje za
stare Egipćane - zapravo se to dogodilo u vrijeme koje sveti teksto­
vi označuju kao 'Prvo doba', zep tepi, kao početak egipatske povi­
jesti. Je li Sfinga građena da komemorira to "Prvo doba" oko 10.500
godina pr. Kr.? Ako Bauval ima pravo, sfinga je bila građena prije
Schochove procjene od 7 000 godina prije Krista.

Bauval nije mislio da su i piramide građene 10.500 godina pr. Kr.
- mislio je kako astronomski dokazi koji se odnose na 'zračno svje­
tlo' iz kraljičine sobe pokazuju da je Velika piramida zapravo bila
građena 2.500 godina pr. Kr., upravo kao što vjeruju egiptolozi, ali
je osjećao daje cijeli kompleks Gize bio gotovo sigurno planiran 10
500 godina pr. Kr. U svom djelu Fingerprints of the Gods Graham
Hancock pretpostavlja da je možda niži dio Kefrenove piramide

* precesija ekvinocija - premještanje točke proljetnog ili jesenskog ekvinocija uslijed
laganog zakretanja smjera Zemljine osi, zbog čega se Sunce svakoga dana vrati u tu točku,
čime završava svoj prvi obrat po ekliptici

građen 10 500 godina pr. Kr. jer njegovi masivni blokovi ne sliče
mnogo manjim blokovima drugih dviju piramida.

Graham Hancock mi je mnogo pomagao kad sam počeo pisati
svoju knjigu, koja je bila slučajno tiskana pod naslovom From
Atlantis to the Sphinx (Od Atlantide do Sfingi) . Poslao mi je dvije
potpune verzije tiskanog materijala knjige Fingertprints of the Gods,
a sljedeće godine dobio sam od njega i rukopis nastavka na kojem
su zajedno radili on i Robert Bauval: Keeper of the Genesis (Čuvar
Postanka) s pozivom da iskoristim sve što mi treba.

Rand je također pridonio uspjehu knjige Fingerprints of the Gods.
Graham je javljao kako je fizički i mentalno bio u lošem stanju kad
je završio pisanje knjige, fizički zbog mnogih mjeseci putovanja, a
mentalno jer je počeo sumnjati u vlastite pronalaske o izgubljenoj
civilizaciji, koja je prethodila starom Egiptu i Sumeranima. Njegovi
su mu istraživači zadavali probleme, odstupajući, objašnjavajući da
jednostavno ne postoji nijedno mjesto na Zemlji gdje bi se ostaci ta­
kve izgubljene civilizacije mogli skriti. To mjesto sigurno nije ni dno
Atlantika gdje nema nikakvih dokaza o potonuloj zemljinoj masi.

U to je vrijeme Graham primio Randovo pismo. Njegovu je adre­
su dobio od Paula Robertsa. Priloženi primjerci knjige When the Sky
Fell riješili su njegov problem, dok su se razne karte koje je prouča­
vao - one Pirija Reisa, Philipa Blanchea, Oronteja Fineja - sada sve
srušile, poput dijelova koji nedostaju u igri sastavljanja slika od
rezbarenih komada. Atlantida se morala smjestiti na Antarktiku. S tom
jedinom spoznajom, Graham je povezao sve svoje klimave zaključke.

I u knjizi When the Sky Fell Rand je podsjećao da jezik plemena
Aymara, koje živi oko jezera Titicace, ima strukturu koja je tako lo­
gična, da se može napisati algebarskim rukopisom koji mogu razu­
mjeti i kompjutori. Zato se taj jezik može koristiti kao prijelazni u
osposobljavanju kompjutora da prevodi druge jezike. Njegova je
struktura tako jednostavna da je bolivijski matematičar Rojas de
Guzman smatrao da je taj jezik stvarao druge jezike i da 'je bio kon­
struiran iz ničega'.

To zvuči kao još jedna potvrda Danikenovim posjetiteljima sa
zvijezda, ali ni bračni par Flem-Ath ni Graham Hancock nije za to.
Jednostavno ističu da legende o 'bogovima' postoje svuda u Sred-

njoj i Južnoj Americi, a bogovi su došli s istoka. Njihov poglavica
je imao bradu (domoroci iz Amerike nemaju bradu) i izgledao je
kao Europejac. Ima mnoga imena u raznim dijelovima Južne Ame­
rike - Viracocha, Quetzalcoatl, Kontiki, Votan, Kukulcan - poznat
je kao bog koji je stvorio civilizaciju i moralni zakonik, koji je
zabranjivao ubojstva. Kad je napokon otplovio, obećao je vratiti se.
Azteci iz Meksika krivo su shvatili napad Španjolaca, misleći da se
bogovi vraćaju. To je bio razlog da je njihovo kraljevstvo lako pobi­
jeđeno. Profesor Arthur Posnansky zaključio je iz legendi Avmara
da oni vjeruju kako je njihov jezik bio jezik bogova. Ni Graham
Hancock ni Flem-Athovi ne smatraju postojanje posjetitelja iz sve­
mira objašnjenjem mnogih starih tajni - bijeli bogovi s istoka mo­
žda su doplovili s vlastitog kontinenta, koji je propao kad su oni
došli u Meksiko i Južnu Ameriku.

Nakon mnogih godina razočaranja, pokušavajući pronaći nakla­
dnika za svoju knjigu, bračni par Flem-Ath iznenada je počeo osje­
ćati da su prilike povoljnije. Ponudio sam napisati predgovor knjizi
i ona se pojavila 1995. godine, godinu dana prije moje knjige From
Atlantis to the Sphinx i Bauval-Hancochova djela Keeper of Genesis.

Ovo posljednje djelo nastoji objasniti zašto su - ako su stari Egi­
pćani (ili Atlantiđani) izrađivali planove za piramide u Gizi 10500
godine pr. Kr. - čekali još 8 000 godina da ih sagrade? Prema dvo­
jici autora, razlog je bio veoma formalan. Naime, 2 500 godina pr.
Kr. precesija ekvinocija konačno je dovela konstelaciju Oriona (ko­
ja predstavlja Ozirisa) do točke na nebu koja odražava plato Gize -
mjesto 'Prvog doba' na Zemlji. Egipćani su gradili Veliku piramidu
i propisali pomno izrađen obred kada je Oziris stigao kući u Pira­
midu, a zatim je otišao u svoj dom na nebu. Ta teza mora izazvati
sumnjičavost, i sliči tvrdnji da su učenici koji su bili prisutni pri Isu­
sovu raspeću poslije planirali izgraditi Vatikan da izvedu obred koji
bi bio simbol raspeća, ali to se ipak tvrdi na temelju njihova golema
astronomskog znanja.

Knjiga je bila prevedena na deset jezika. Rand se uskoro našao
zapleten u novi projekt povezan s njegovim prijašnjim djelom.

U listopadu 1993. godine, kratko vrijeme prije nego je bila pri­
hvaćena knjiga When the Sky Fell, John West je poslao Randu čla-

nak Roberta Bauvala prikupvši argumente koji će se pojaviti u knjizi
The Orion Mystery i Keeper of Genesis. Bauval je objasnio svoje gle­
dište da piramide u Gizi točno odražavaju zvijezde Orionova pojasa
najranije 10.500 godina pr. Kr., početkom sadašnjeg 'precesijskog
ciklusa'. Tvrdio je da je Sfinga bila građena u to vrijeme. Rand je
datirao posljednje veliko pomicanje Zemljine kore u 9600. godinu
pr. Kr. A John West je želio znati kako Rand objašnjava taj raskorak
od 900 godina.

Rand je odgovorio da svi arheološki i geološki dokazi upućuju
na 9 600. godinu, kao na točan datum. Ali, Bauvalova tvrdnja nije
uključila činjenicu da je Sfinga morala biti građena 10.500 godina
pr. Kr., nego jednostavno činjenicu daje Sfinga i proslavila taj datum.

Pitanje je u svakom slučaju nastavilo izjedati Randa kao što ga je
problem s Atlantidom mučio prije dvadeset godina, dok ga slučajni
događaj nije smjestio u oštriji fokus. Rose je često donosila kući knji­
ge iz knjižnice za koje je mislila da će zanimati Randa. Jedna je bila
Archaeoastronomy in Pre-Columbian America (Arheološka astrono­

mija u Americi prije Kolumba). Knjiga je objavljena 1975. godine, a
napisao ju je dr. Anthony Aveni. Ona je odredila ključ zagonetke.

Najvažniji pretpovijesni spomenik u Meksiku nesumnjivo je vjer­
ski kompleks Teotihuacan, 32 km sjeveroistočno od Mexico Cityja.
Na vrhuncu svojega razvoja, oko 600. godine, prostirao se na 31 če­
tvornom kilometru, bio je to u ono vrijeme grad veći od carskog Ri­
ma. Tada, oko 750. godine iznenadno je i potpuno propao. Uzrok još
nije poznat, iako postoji vjerojatnost da se radilo o potresu jer su
pronađena velika područja grada uništena do temelja.

Avenija dugačka 3,2 km, poznata kao Put mrtvih, ne proteže se
točno sa sjevera na jug. Proteže se 15,5 stupnjeva prema pravom
sjeveru, i ima smjer sjeveroistok. Nitko ne zna zašto. Postoji pretpo­
stavka da je avenija građena prema položaju zviježđa Plejada (ili
Sedam sestara), konstelaciji koja je bila važna u srednjoameričkoj
mitologiji.

Rand je bio uzbuđen doznavši da postoji čak 49 drugih svetih
gradova u Meksiku s položajem sjever-istok. Dok je proučavao Put
mrtvih, zaprepastila ga je zanimljiva sumnja. Je li bilo moguće da je
grad bio položen u smjeru pravoga sjevera, da je pokazivao pravi

sjever prema starom Sjevernom polu u Hudsonovu zaljevu, u doba
kad je sveti grad Teotihuanacan dobivao prve temelje?

Na prvi pogled to mi je izgledalo mogućim. Pol u Hudsonovu za­
ljevu datiran je u 9600. godinu pr. Kr. Čak i vanjske procjene o Teo-
tihuacanu tvrde da je građen tek oko 4 000 godina pr. Kr. Najšire pri­
hvaćena procjena među arheolozima je 150 godina pr. Kr.

Rand je također bio svjestan činjenice da je većina vjerskih po­
dručja građena na starim religioznim terenima, kao da je i samo tlo
smatrano svetim. Od Australije do Sjeverne Europe, od Kine i Japa­
na do Kanade, sveto mjesto smatra se svetim već milenijima. Mnogi
su hramovi građeni na mjestu starijih hramova. U ranom VII. stolje­
ću papa Grgur Veliki rekao je Augustinu, koji je pokrstio Englesku,
da gradi kršćanske crkve na mjestu poganskih hramova. Kupola na
Stijeni u Jeruzalemu, jedno od islamskih najsvetijih mjesta, sagra­
đena je na židovskom svetom terenu. Arheologija je otkrila ostatke
pet različitih gradova u Tiahuanacu, u Andama. Ako je civilizacija
postojala 10.000 godina pr. Kr., kao što Hapgood i Flem-Athovi vje­
ruju, tada je vrlo vjerojatno da je Teotihuacan bio sveto mjesto ti­
sućama godina prije 4 000.-te g. pr. Kr.

Hapgood je izjavio da je dužina starog Sjevernog pola u Hudso­
novu zaljevu bila oko 83 stupnja zapadno od našega sadašnjeg me­
ridijana u Greenwichu (njegova širina je bila 60 stupnjeva sjever­
no). Teotihuacan je 98 stupnjeva i 53 minute zapadno. Na karti obiju
Amerika izgleda kao da je Put mrtvih usmjeren ravno na pol Hud-
sonova zaljeva. Ali, budući da je karta projekcija globusa na ravnoj
površini, može se steći pogrešan dojam. U svakom je slučaju izgle­
dalo da je taj put usmjeren na stari Sjeverni pol, a to je bio vrlo zna­
čajan prvi korak.

Što je s drugih 49 'pogrešno lociranih' meksičkih terena? Rand
je ispitivao četiri takve lokacije - Tulu, Tenavucan, Xochicalco i
Copan. Rezultat je uvijek bio isti. Raspored svih mjesta činilo se da
pokazuje put do mjesta unutar staroga Sjevernog pola.

Avenije dao vrlo zanimljiv komentar: 'Mnogi uporno vjeruju da
su ono što doista gledamo ostaci nacrta goleme zemlje koje je izra­
dila nestala civilizacija Atlantide.' Očito misli na autore kao što je
Peter Tomkins, koji je napisao knjigu Secret of The Great Pyramids

(Tajna velikih piramida) i Mysteries of the Mexican Pyramids
(Tajna meksičkih piramida), te britanskog pisca Johna Michela,
koji je popularizirao koncepciju 'ley linije' - linije zemljine energije.
Bilo je to godine 1970., ali tu je ideju spomenuo samo zato daje od­
baci. Kao i svi akademici, Aveni je smatrao Atlantidu čistim mitom,
zgodnim lovačkim terenom za ljude s fiksnim idejama. Budući da
su i Hapgood i Rand bili prilično sigurni da je Atlantida ili neka sli­
čna civilizacija doista postojala, Avenijev komentar smatrao se u
svakom slučaju izazovom. Pretpostavimo, s obzirom na argument,
da je postojala vrsta svetog hrama u Teotihuacanu 10.000 godina pr.
Kr., te da je bio okrenut prema Sjevernom polu. Pretpostavimo ta­
kođer da je 49 'pogrešno smještenih' gradova u Meksiku bilo us­
mjereno na pol u Hudsonovu zaljevu. Ako je Hapgood imao pravo,
Antarktik bi možda bio 3 400 km sjevernije nego danas i imao bi ugo­
dnu umjerenu klimu.

Razne pomno ispitivane lokacije sugeriraju da je postojala civi­
lizacija koja se širila po golemom prostranstvu. Profesor Posnansky
misli da je Tiahuanaco u Andama bio grad koji je cvjetao oko 9 000
godina pr. Kr. Izgleda da smo i mi gledali u nešto slično Hapgo-
odovoj predodžbi svjetski rasprostranjene pomorske civilizacije (on
je to smještao u vrijeme oko 7 000 godina pr. Kr., ali mi smo tako­
đer znali da je vjerovao kako je Atlantida bila razorena 9 600 godi­
na pr. Kr.). Da je takva civilizacija postojala, ideja o 'pregledu pro­
strane zemlje' bila bi apsurdna. Hapgoodove 'karte drevnih morskih
kraljeva' dale su naslutiti nešto slično - karte su pokazivale tadašnji
Antarktik dok je bio bez leda.

U ovom trenutku, web stranica nazvana 'Kako je daleko?' omo­
gućila je Randu da izračuna točnu udaljenost bilo kojeg mjesta na
Zemlji do nekoga drugog mjesta. Što je još važnije, ona je također
pokazivala točan smjer jednog mjesta u odnosu na drugo mjesto.
Nažalost, prvi rezultat ovoga novog načina bilo je veliko razočara­
nje. Kad je Rand na taj način pokušao izračunati položaj Teotihua-
canova odnosa prema polu u Hudsonovu zaljevu, otkrio je da taj
položaj, nažalost, ne upućuje na njega kao na putokaz - taj se polo­
žaj, naime, nalazio prije pod nagibom od 11,6 stupnjeva nego na
15,5 stupnjeva, kao što je pretpostavljao. Rand je požurio sa svojim

proučavanjem. Ideja da meksički predjeli pokazuju na stari Sjeverni
pol poput različitih putokaza nije bila dokazana. Iako je tako mnogo
predjela bilo usmjereno istočno od sjevera, web-stranica mu je dala
drugo, jednako tako korisno sredstvo - udaljenost.

Na cijeloj Zemlji jedan stupanj širine jednak je, grubo rečeno, 118
km (stupnjevi dužine, nasuprot tome, variraju od 111 km na ekvatoru
do nekoliko metara na polovima. Doista, na Sjevernom ili Južnom po­
lu možete prijeći cijelu zemljinu dužinu za nekoliko trenutaka).

Rand je znao da Velika piramida otkriva golemo znanje matema­
tičara i zemljopisaca. Njezine četiri strane usmjerene su točno na
četiri strane svijeta, a njezin položaj je 30 stupnjeva sjeverno od
ekvatora - to je jedna trećina udaljenosti od ekvatora od pola. Do­
kaz da su Egipćani znali dužinu ekvatora i njegovu udaljenost od
polova, te da je sama piramida trebala predstavljati pola Zemlje od
ekvatora do Sjevernog pola, dokazuje da su dvije i pol tisuće godi­
na pr. Kr. poznavali zemljopis cijeloga svijeta.

Da li bi Velika piramida, vjerojatno najpoznatije sveto mjesto na
svijetu, dopustila bilo kakav dokaz da podupre teoriju kako su sveti
gradovi bili građeni u smjeru staroga Sjevernog pola?

Rand je ubacio koordinate Gize na web-stranicu, te otkrio da je
u vrijeme pola u Hudsonovu zaljevu Giza bila smještena 15 stupnje­
va dalje na jug (naravno, jer je i pol bio pomaknut prema jugu).
Tada je zamislio crtu od Velike piramide do staroga Sjevernog pola,
a drugu od Velike piramide do sadašnjeg pola. Otkrio je kako je kut
između dviju crta bio 28 stupnjeva - broj 28 čini se da je imao ve­
liku ulogu na podnožja Gize - u velikoj galeriji koja vodi do kralje­
ve sobe ima 28 stuba, a Hram Sfinge ima 28 stupova. Osim toga u
knjizi Keeper of Genesis Bauval i Hancock su istaknuli da je uda­
ljenost, s pozicija Gize, točaka solsticija (položaj u kojima se pojavi
sunce nad obzorom tijekom najduljeg i najkraćeg dana u godini) 56
stupnjeva između svake točke solsticija i ekvinocija.*

Randovo najuzbudljivije otkriće jest da je Hram Sfinge na 28
stupnjeva kao i Hram mrtvih u Velikoj piramidi. Kada se taj raspon
proširi, kao putokaz doslovno pokazuje pol u Hudsonovu zaljevu.

* solsticij 22. prosinca i 21. lipnja kad se sunce prestane kretati dalje na sjever odnosno
jug te se vraća u Rakovoj odnosno Jarčevoj obratnici

Vrijedno je primijetiti da su i Hram Sfinge i Dolina Hrama polo­
ženi nasuprot Sfingi, te su građeni u megalitskom stilu od divovskih
blokova. West, Hancock i Bauval su tvrdili da potječu iz vrlo dav­
nog ranog razdoblja. Isto se odnosi i na Hram mrtvih u Velikoj pira­
midi, zbog čega je Rand tražio njihovu povezanost.

Želeći verificirati metode njihova pristupa i biti siguran kako
rezultati koje je dobio nisu samo posljedica slučajnih proračuna, Rand
se oprezno osvrnuo i na druge lokacije, koncentrirajući se na udalje­
na područja Atlantika i na Srednji istok. Ovdje nije bilo profesora
Avenija da prikladno sažme dokaze svakog područja posebno. Bio
je to dugotrajan rad, ali se pokazao vrijednim. Upravo kao što su
meksički prostori krivo usmjereni na istok od današnjeg Sjevernog
pola (tj. prema starom polu u Hudsonovu zaljevu), tako su srednjo-
istočna područja bila usmjerena na zapad, ponovno prema polu u
Hudsonovu zaljevu. To je uključivalo sljedeća mjesta:

1. Ur Kaldejski - njegov glasoviti zigurat i hram posvećen božici
Mjeseca Nani, okrenuti su na zapad od sjevera

2. Nipur -južno od Bagdada gdje su pronađene pločice s epom o
Gilgamešu u kojem je opisano kako je bio razoren otočni raj Dil-
mun u velikoj poplavi

3. Zigurat i Bijeli hram sumerskoga grada Uruka.
4. Zid plača u Herodovu hramu u Jeruzalemu, koji je okrenut prema

starom Sjevernom polu.

Kao i u slučaju Gize, Rand je počeo istraživati zemljopisnu širinu
svetih gradova. Uskoro je zaključio da se ono što on naziva 'svetom
udaljenošću', ponavlja uvijek iznova: to je širina koja se uvijek mo­
že podijeliti na 360 supnjeva - kao što je Giza smještena na 30 stu­
pnjeva. Quito, sjeverni glavni grad kraljevstva Inka, i Kartaga, feni-
čki grad, oba su bili na 30. stupnju sjeverno za vrijeme pola u Hud­
sonovu zaljevu. Druga mjesta, kao npr. Uskršnji otok, Mohenjo-Daro
i tibetski sveti grad Lhasa bili su smješteni na ekvatoru.

Kad je identificirao 40 gradova na svetim zemljopisnim širina­
ma, bio je prilično siguran da se ne radi tek o igri s brojevima.

Ovo su svete širine u doba dok je pol bio u Hudsonovu zalje­
vu (60°S, 83°Z). Sva ta mjesta su unutar polovice stupnja (30

nautičkih milja) od svete širine. Raiatea i Tahiti u južnom Paci­
fiku su najbliža mjesta toj širini, (naglasio autor)

50° Rosslyn / Loanhead / Kilwinning
Tara / Newgrange / Knowth, Dunecht, Uxmal
Chichen Itza

45° Copan / Quirigua, Canterbury
30° Kartaga, Quioto
25° Troy, Konstantinopol
15° Piramide u Gizi, Jerihon/Jeruzalem, Asher. Nazca,

Gilgal, Heliopol
12° Babilon, Pjongjang
10° Ur / Uruk, Eridu, Teba / Luxor, Suza. Isa, Nara,

Kyoto Heian, Kumasi, Naqada, Lagaš
5° Biblos, Xi'an, Lalibala, Elefantina, Raiatea, Tahiti
0° Lhasa, Aguni, Mohenjo-Daro, Uskršnji otok

Napomena - mjesta povezna znakom '/'smještena su tako blizu jedno drugom da imaju
iste rezultate.

U Kanadi je u siječnju 1995. godine tiskana knjiga When the Sky
Fell i uskoro je prevedena na nekoliko jezika. Djelo Grahama Han-
cocka Fingerprints of the Gods izišlo je u travnju 1995. godine, a
golem uspjeh koji je postiglo dokazuje da je tada postojala publika
diljem svijeta koja se zanimala za ozbiljne knjige o istraživanjima
starih civilizacija. Moja knjiga From Atlantis to the Sphinx posveće­
na Johnu Westu, Grahamu Hancocku i Robertu Bauvalu pojavila se
u svibnju 1996. godine i na dan objavljivanja bila rasprodana. Knji­
ga Keeper of Genesis Roberta Bauvala i Grahama Hancocka poja­
vila se 1996. godine, te uskoro postala najprodavanija knjiga. Je­
dnako uspješna bila je i knjiga Christophera Knighta i Roberta Lo-
masa The Hiram Key (Hiramov ključ) *

Baš u to vrijeme prikazivao se i dokumentarac na kanalu 'Otkri­
ća'. Ja i Rand bili smo autori filma, koji se zvao 'Potop'. Dok sam
ga gledao početkom 1998. godine, pitao sam se jesu li ga vidjeli
Rand i Rose. Odgovor je bio negativan - nisu čak ni znali da se pri­
kazuje. Zato sam im sve snimio i poslao avionskom poštom na otok

* Christopher Knight, Robert Lomas: Hiramov ključ.

Vancouver. Njegov je učinak ponovno bio umirujući. Rand je napi­
sao članak o svojoj teoriji svetog poretka koji je objavljen u časopi­
su Atlantis Rising. Članak je sadržavao sljedeći zaključak:

Nikad nisam mislio da ću naći još jednu pustolovinu koju bih
mogao usporediti s mojom osamnaest godina dugom potra­
gom za Atlantidom. Ali, jedinstven položaj najsvetijih grado­
va na Zemlji izronio je kao tajna, koja u meni izaziva istu
zadivljenost kao i ono putovanje. Nadam se da ću podijeliti to
istraživanje na stranicama nove knjige Finding the Future -
Blueprints from Atlantis (Nalaženje budućnosti - otisci Atlan-
tide) koja će podignuti veo s tih starih prostora i iznijeti na vi­
djelo skrivene sažete prikaze - poruke, zapise pa i detaljne
planove Atlantide.

Ali, postojao je jedan problem. Rose je bila zauzeta svojim dru­
gim romanom; a kao knjižničar zaposlen s punim radnim vremenom,
Rand je imao još manje slobodnog vremena. Dok su gledali snimku
'Potopa', Rand je rekao: 'Zanima me hoće li to zanimati Colina?'
Oboje su mislili da neće jer su znali da sam ja pisao svoju knjigu Alien
Dawn (Vanzemaljsko podrijetlo). No Rand je odlučio da mi sve po­
šalje faksom pa i članak koji je napisao za 'Atlantis Rising'.

Kad sam ga pročitao, osjetio sam da me svrbi tjeme. Ako je nje­
gova teorija o svetim putokazima bila točna, tada se spotaknuo na
najsnažnijem dokazu što se tiče predatlantidske civilizacije. Nisam
gubio vrijeme, javio sam mu faksom da pristajem. Nakon toga smo
prebacili naše dopisivanje na e-mail, jer je uskoro postalo jasno da
bi golema količina informacija koju je sakupio, trebala biti poslana
u dopisima od dvanaestak stranica odjedanput. Za manje od dva
mjeseca imao sam više od dvije stotine stranica.

Većina materijala odnosila se na svete putokaze. Međutim, drugi
smjer istraživanja iznjedrio je začuđujući i gotovo nevjerojatan do­
kaz o Hapgoodovoj 'naprednoj razini znanosti' davno prije najsta­
rije civilizacije.

POGLAVLJE 3.

POČETNI
MERIDIJAN U GIZI

Profesor Charles Piazzi Smyth, kraljevski astronom u Škotskoj,
u listopadu 1884. godine uključio se u raspravu o temi tako
dragoj njegovu srcu - nagovarao je Odbor stručnjaka iz 25 zemalja
svijeta da zamisle jednu crtu sjever - jug, koja bi prolazila kroz
Veliku piramidu i bila početni meridijan na svijetu nultog stupnja
širine.

Može izgledati čudno da je krajem devetnaestog stoljeća, kada
su veliki parobrodi već desetljećima plovili protiv vjetra po svim
oceanima, takvo pitanje ostalo neriješeno. Bilo je predloženo bez­
broj početnih meridijana - praktički svaka zemlja koja je koristila
more, imala je prijedlog za svoj meridijan. Godine 1493. papa Alek­
sandar VI. naredio je da meridijan bude sto morskih milja zapadno
od Azora. Kralj Luj XIII. Francuski tražio je da crta prolazi kroz
Fero na Kanarima. To je bilo dovoljno da prisili Charlesa II. Engles­
kog da sagradi opservatorij u Greenwichu kao obilježje za početni
meridijan. Francuzi se nisu s time složili, zahtijevajući da nulti me­
ridijan prolazi kroz Pariz. Budući da su i druge zemlje gradile op­
servatorije, većina ih je izjavljivala da je njihov glavni grad mjesto
nultog meridijana. Zbog toga su se u listopadu 1884. godine sastale
europske zemlje u Washingtonu, njih 25, da donesu konačan zaklju­
čak.

Greenwich je bio visoko na listi kandidata jer je mnogo brodova
koristilo londonsku luku, ali Smyth se svim silama protivio. U svom
djelu Report of the Commitee on Standard Time and Prime Meridi­
an (Izvještaj Odbora o standardnom vremenu i početnom meridija­
nu) , tiskanom u Clevelandu u Ohiju lipnja 1884. godine, tvrdio je
da je piramida idealan prijedlog, jer bi tada meridijan prolazio kroz
mnogo više zemalja nego bilo koji drugi.

Velika piramida, isticao je, poznata je kao najveličanstveniji spo­
menik koji je ikad podignut. Kao sljedeći argument upozorio je na
njezinu blizinu Jeruzalemu, podsjećajući na drugi dolazak Krista, te
je pretpostavio da bi se svaki dobar kršćanin složio s tim da je me­
ridijan u Gizi najprikladniji.

Odgovor je bio negativan. Izaslanici na kongresu nisu bili kršća­
ni nego znanstvenici. Za Greenwich je glasovalo 22 od 25 kandida­
ta - Francuzi su se, naravno, suzdržali. I tako je odbijen jedan razu­
man i logičan prijedlog.

Godine 1997. Randu je došao prijatelj Johna Westa, pilot zrako­
plovstva koji je tražio neke informacije jer je htio predložiti Gizu

Dužina od Greenwicha

DONJI EGIPAT U ZEMLJOPISNOM SREDIŠTU
Površina kopna cijeloga svijeta (na jednakoj površinskoj projekciji)

Astronom Charles Piazzi Smyth smatrao je da je Velika
piramida smještena u središtu zemljine kopnene mase.

kao početni meridijan - pilot je namjeravao organizirati rock- kon­
cert tisućljeća u Gizi, koja bi mogla tvrditi da je ušla u novo stoljeće
dva sata prije Londona. Kad mu je Rand poslao Smythove preporu­
ke, njega je zaprepastila jedna činjenica. Naime, vidio je da, budući
da je imao podatke o zemljopisnoj širini i dužini tako mnogo svetih
gradova, vrlo jednostavno može dodati ili odbiti dužinu Gize (31
stupanj 8 minuta istočno) da vidi što bi se dogodilo kada bi početni
meridijan bio u Gizi, a ne u Greenwichu. Iznenada se desetak grado­
va počelo uklapati u golemi globalni uzorak.

Posve jednostavno, mjesta čija zemljopisna širina i dužina nisu
izgledale obećavajuće jer su se činile 'previše kompliciranim' (s
previše decimala), iznenada su počele dobivati jednostavne, okrugle
brojeve.

Naprimjer, Tiahuanaco, čija je dužina 69 stupnjeva zapadno od
Greenwicha, 100 stupnjeva je zapadno od Velike piramide. Nekada­
šnji glavni grad Inka, Quito, nalazi se 110 stupnjeva zapadno od Gize.
I druga vrlo važna mjesta, uključujući Teotihuacan i Uskršnji otok,
jesu 120, 130 i 140 stupnjeva zapadno od Velike piramide. Taj se
uzorak također protezao na istok. Kaldejski Ur je točno 15 stupnje­
va istočno od Gize, a tibetski glavni grad Lhasa je 60 stupnjeva is­
točno od Velike piramide.

Ono što je bilo još važnije bila je činjenica, da su mnoge od tih broj­
ki bile brojevi. To se odnosilo i na drevno polinezijsko duhovno
središte zvano Raiatea, koje je također na 180 stupnjeva zemljopisne
širine od meridijana u Gizi. Budući da sam opisao mnoštvo takvih
mjesta u svojem Atlasu svetih mjesta , bio sam jednako tako začuđen
i uzbuđen kao i Rand kad mije ispričao o svojoj nenadanoj sreći.

Jedno od Randovih najiznenađujućih otkrića dogodilo se ubrzo
nakon toga. Otkrio je da ima čak osam svetih mjesta na fi sjeverne
širine duž pola u Hudsonovu zaljevu.

Rand je zaključio da treba postojati jedno suvremeno sveto mje­
sto na položaju 10 sjeverno kako bi se poklapalo sa 10 južno od
mjesta Tiahuanacoa, te da ono mora biti povezano s Velikom pira­
midom. Tražio je po svojem atlasu jedno vrlo specifično mjesto: 10

sjeverno od ekvatora, 120 stupnjeva na zapad. Ništa nije bilo tako
očito - našao je samo tri male crvene točke i ime koje je bilo tako

Piramide i megaliti u Americi i na Uskršnjem otoku
povezani su s početnim meridijanom u Gizi.

sićušno da je trebalo uzeti naočale da bi ga pročitao. Nikad nije čuo
za to ime: Lubaantum u Belizeu, u Srednjoj Americi. Putem Inter­
neta otkrio je daje Lubaantum (mjesto gdje je kamenje palo) drevno
svetište Maya s tri piramide i terasama izrađenima od ukrašenih
kamenih blokova.

Deset gradova duž pola u Hudsonovu zaljevu!
10 znači 4.429,2 nautičke milje od pola što je jednako 16:11 S.

Sveto mjesto Koordinate Udaljenost u Prijašnja
nautičkim miljama širina
Baalbek
Paracas 34:00 S / 36:12 I 4,431 16:09 S
Cuzco 13:50 J / 76:11 Z 4,431 16:09 S
Sidon 13:32 J / 71:57 Z 4,433 16:07 S
Machu Picchu 4,437 16:03 S
Ehdin 33:32 S / 35:22 I 16:33 S
Ollantaytambo 4,407 16:32 S
Niniva 13:08 J / 72:30 Z 16:26 S
34:19 S / 35:57 I 4,408 15:49 S
13:14 J / 72:17 Z 4,414
36:24 S / 43:08 I 4,451

Pokazalo se da sam odmah mogao reći Randu za Lubaantum, jer
sam o njemu napisao članak pod naslovom Unsolved Mysteries Past
and Present (Neriješene tajne prošlosti i sadašnjosti). Lubaantum
će uvijek podsjećati na glasovitu Kristalnu lubanju, poznatiju pod
imenom 'Lubanja sudbine' koja datira iz 700. godine, po. Kr., a bila
je otkrivena u jednom hramu Maya. Otkrila ju je usvojena kći istra­
živača F. A. 'Mike' Mitchell-Hedgesa, Anne Mitchell-Hedges na
svoj sedamnaesti rođendan 1927. godine.

Ann je poslije pričala kako je pozvala oca kada je ugledala da
nešto bliješti pod oltarom. Uz pomoć domorodaca (potomaka Ma­
ya) pomaknut je kamen iza kojeg se pojavio sjajni predmet, gornji
dio lubanje. Pokazalo se da je to prekrasno izrezbarena mrtvačka
glava. Tri mjeseca poslije, Anne je pronašla donju vilicu koja je ne­
dostajala, zakopanu u oštro kamenje. Domoroci Maya ispričali su
Mitchell-Hedgesu da je lubanja bila predmet štovanja, a koristila se
također za liječenje i upućivanje smrti neprijateljima. Mitchell-Hed­
ges ju je vratio domorocima, ali kad je konačno otišao kući, krajem
kišne sezone, oni su mu je ponovno dali u znak poštovanja.

Postoje još dvije u stijenama pronađene kristalne lubanje, ali
Lubanja sudbine daleko je najljepša i najsavršenija. Pojavom New
agea godine 1960. postala je legendom i posvećene su joj mnoge
knjige.

Prilično čudno, ali Mitchell-Hedges je bio neobično šutljiv u
svezi s lubanjom u svojoj autobiografiji Danger My Ally (Opasnost
je moj saveznik). Nakon tvrdnje da je stara najmanje 3 600 godina,
a trebalo je sto pedeset godina da se potpuno izglača, Mitchell-Hed­
ges je nastavio: 'Imam razloga da ne otkrijem kako je došla u moj
posjed.'

Nažalost, razlog je bio gotovo sigurno taj, da ta lubanja nije ui­
stinu potjecala iz Lubaantuma. Godine 1980. američki istraživač Joe
Nickel napisao je članak o kristalnim lubanjama u časopisu Man iz
1936. godine. Članak je pisao o lubanji s pokretnom čeljusti koja je
po opisu vrlo sličila 'Lubanji sudbine'. Ali, bilo je rečeno da je ta
lubanja vlasništvo prodavača umjetnina Sidneyja Burneyja, koji ju
je dao na aukciju kod Sothebyja 1943. godine, no bila je povučena
kad su ponude dostigle samo 340 funti. Izvješća Britanskog muze­
ja navode da je lubanja prodana Mitchell-Hedgesu 1944. godine za
400 funti. Mitchell-Hedges, koji je umro 1959. godine, bio je više
pustolov nego istraživač, a njegove knjige - s naslovima kao Land of
Wonder (Zemlja čuda) i Battles with Giant Fish (Borbe s divovskim
ribama) - odražavaju karakter čovjeka koji je u nekim stvarima bio
pretjerani školarac. Njegov karakter nije bio besprijekoran - godine
1928. je izgubio klevetničku bitku protiv Daily Expressa, koji ga je
optužio da je priredio izmišljenu krađu zbog publiciteta - dakle,
Kristalna lubanja vjerojatno nije bila pronađena u Lubaantumu.

Unatoč nesigurnosti koja okružuje događaje u vrijeme njezine
pojave u 20. stoljeću, lubanja je nedvojbeno autentična. Kristalna
stijena iz koje je bila isklesana vjerojatno potječe iz pokrajine Cala-
veres country u Kaliforniji. Kalifornijski konzervator umjetnina
Frank Dorland, kojemu su dopustili da istražuje tu lubanju šest go­
dina, zaključio je da je stara sigurno više od 12 000 godina. Nickell
je prigovorio da mehanički izlizani zubi dokazuju kako je novijeg
datuma, ali mnogo manje savršena kristalna lubanja izložena u Bri-
tanskome muzeju, također prava, pokazuje jednako tako mehanički
izlizane zube. Laboratorij Hewlett-Packardove kompanije koja pro­
izvodi kristalne oscilatore, testirala je lubanju laserskim zrakama te
zaključila da je izrađena od velikog kristala i bila dotjerivana oko
300 godina, dvostruko od procjene Mitchell-Hedgesa. Imala je neo-

bične optičke kvalitete, kao da su u nju bile ugrađene leće, iako je
to očito bilo nemoguće. Dorland je spominjao poltergeističke pro­
bleme* kad ju je držao kod kuće preko noći, umjesto da je vrati u
banku.

Ako lubanja nije pronađena u Lubaantumu, zašto bi sve to skupa
bilo važno? Frank Dorland je zaključio da lubanja potječe iz Meksi­
ka, te je nastavio dokazivati kako su domoroci koristili kotač za
mljevenje tjeran uzicom nategnutom preko luka.

Jedan još vjerodostojniji lik u južnoameričkim krugovima bio je pot­
pukovnik Percy Harrison Fawcett, čiji je nestanak jedan od najviše
objavljivanih misterija dvadesetih godina prošlog stoljeća.

Tijekom posljednjih 10 godina svojega života, Fawcett je tra­
žio izgubljeni grad u džunglama Brazila. Ima čvrstih dokaza da je
taj tajanstveni grad postojao. U nacionalnoj knjižnici u Rio de Jane-
iru rukopis broj 512, govori kako je 1773. godine banda portugal­
skih lovaca na blago provela 10 godina lutajući golemom unutra­
šnjošću Brazila, područjem velikim gotovo kao Europa. Naišavši na
napušteni grad sagrađen od golemih kamenih blokova, odlučili su
se vratiti u civilizaciju po pojačanje, te su vicekralju u Bahiji posla­
li izvještaj o tom gradu po kuriru starosjediocu. Što im se od tada
dogodilo ne zna se, a rukopis leži zaboravljen u arhivima već goto­
vo 80 godina.

Ta priča ide i dalje, do godine 1516., 24 g., nakon što je Ko­
lumbo otkrio Ameriku, kada je portugalski mornar Diego Alvarez
bio jedini preživjeli nakon brodoloma koji se dogodio blizu mjesta
gdje se nalazi današnji grad Bahia. Zarobilo ga je jedno pleme lju­
doždera Tupinambas, ali iz nekog razloga, poštedjeli su mu život i
dopustili da živi među njima. To se dogodilo zbog domorodačke
djevojke imena Paraguassu, koja je postala njegova žena. (Fawcett
je zove Pocahontas Južne Amerike). Došlo je još Portugalaca i uz
pomoć dobrih Alvarezovih službenika, osnovali su koloniju. Para-
guassuina sestra također se udala za Portugalca i njezino dijete,
Melchior Dias Moreyra, postao je poznat domorocima kao Muribe-

* poltergeist - duh koji bučno baca stvari oko sebe

ca. On je otkrio rudnike srebra i postao imućan čovjek, ali njihovu
lokaciju držao je tajnom.

Nažalost, njegov sin Roberio Dias, rođen u izobilju, težio je posta­
ti članom aristokracije. Oko 1610. godine Roberio je počeo prego­
varati s portugalskim kraljem Don Pedrom II., i ponudio mu da će
prodati rudnike u Muribeci u zamjenu za plemićku titulu - markiz ru­
dnika. Kralj je pristao, ali najprije se želio domoći rudnika srebra.

Na povratku u Bahiju, Dias je otkrio da kralj nema namjeru
održati ni pola svojih obećanja. Kad je nagovorio jednog službeni­
ka da mu pokaže zapečaćenu povelju o plemstvu, razljutio se otkriv­
ši da dokument sadrži samo položaj kapetana u vojsci. Dias je znao
da je u opasnoj situaciji. Ako odbije dati rudnike srebra, zatvorit će
ga guverner, Dom Francisco de Souza, oholi aristokrat koji nije vo­
lio razočaranja. Zato se Dias igrao vremenom, dovodeći guvernero-
vu ekspediciju u bezizlazan položaj. Guverner, shvativši naposljet­
ku da je bio nadmudren, bacio je Diasa u zatvor u kojem je ostao
dvije godine dok nije uspio kupiti svoju slobodu. Umro je ubrzo na­
kon toga, ali lokacija rudnika srebra u Muribecu ostala je tajna.

Mnogi su se pustolovi uputili u divljinu, tražeći izgubljene rud­
nike srebra. I vlada je sponzorirala ekspedicije nazvane bandeiras,
ili zastave, a članovi tih ekspedicija nazvani su bandeirasi, nosači
zastava. Godine 1753., više od stoljeća nakon smrti Roberija Diasa,
skupina bandeirasa uputila se s dobro opremljenom ekspedicijom,
s crncima robovima, domorocima i teglećim životinjama u unutraš­
njost države Minas Geraes, a tada su nastavili put prema središnjem
platou. Ondje su nestali i mnogo godina nije se o njima ništa čulo.
Ali rukopis 512 opisuje njihove pustolovine sa svim pojedinostima.
Puni prijevod toga rukopisa može se naći u knjizi Mysteries of Anci­
ent South America (Misteriji drevne Južne Amerike) koju je 1956.
godine napisao Harold Wilkins.

Nakon niza godina, skupina je naišla na planinski lanac Kordi-
ljera, koji je bio uglavnom od minerala čiji su kristali svjetlucali na
suncu visoko iznad njih.

S vrha planinskog prijelaza pucao je niz brdo pogled na otvorenu
ravnicu. Ondje su, u udaljenosti od oko 4,5 km, ugledali veliki grad,
koji je ostavljao takav dojam, da su pretpostavili kako je vjerojatno

povezan s brazilskim područjem. U strahu da netko ne ugleda nji­
hove obrise, ili pomislivši da bi domoroci možda bili neprijateljski
raspoloženi, sišli su što su brže mogli u dolinu. Tada su odlučili če­
kati da vide što će se dogoditi. Nakon dva dana tišine, poslali su
jednog domoroca u istraživanje. Vratio se i izvijestio ih da nije vidio
nikoga, čak ni trag nekog stopala. Ostali istraživači su tada pošli na­
prijed, ali vratili su se svi s istom pričom. Činilo se da grad nije na­
stanjen.

Sljedećeg dana u ranu zoru, skupina se oprezno kretala naprijed,
spremna na napad iz zasjede. Put ih je odveo do tri velika slavolu­
ka; jedan u sredini bio je najviši i na njemu su bila urezana nepo­
znata slova visoko iznad njihovih glava. Ispod lukova protezala se
široka cesta s velikim kućama, čije su fasade s vremenom pocrnjele.
Sve je bilo tiho i napušteno. Naišli su na slomljene stupove obrasle
raslinjem što je izbijalo iz pukotina. Zgrade su imale krovove od ka­
menih ploča. Kad su se bandeirasi usudili ući u sobe, otkrili su da
su podovi pokriveni krhotinama i jako debelim izmetom šišmiša, što
je dokazivalo kako su zgrade stoljećima napuštene.

Usred grada naišli su na golem trg u obliku četverokuta, u čijem
je središtu bio crni kameni stup s kipom čovjeka koji je pokazivao
rukom prema sjeveru. Izrezbareni obelisci od crnog kamena stajali
su u svakom kutu četverokuta. Na jednoj strani trga nalazila se veli­
čanstvena zgrada čiji se krov napola srušio. Istrošene stube vodile
su u široku dvoranu čiji su zidovi pokazivali tragove obojenih fre­
saka. I to je mjesto bilo puno šišmiša, a smrad njihova izmeta tjerao
je ljude na kašalj.

Izvan glavnog trga grad je bio ruševina s humcima zemlje i du­
bokim pukotinama u tlu. Bilo je očito da je mjesto uništio potres.
Grad je bio okružen dubokom i divljom rijekom, na čijoj su udalje­
noj obali bila zelena polja s mnogo cvijeća. Vidjeli su i jezera s jati­
ma gusaka.

Odlučili su slijediti rijeku nizvodno. Nakon tri dana stigli su do
golemog vodopada, iza kojega se rijeka tako neobuzdano širila, da
je 'izgledala kao prostrani ocean.' Bilo je na njoj nekoliko otoka po­
krivenih drvećem te obilje divljači. Vidjeli su velike anakonde i dru­
ge otrovne zmije.

Istočno od rijeke pronašli su velike pukotine koje su možda bile
rudarski rovovi. Jedna je bila pokrivena golemim kamenom za po-
pločavanje, na kojemu su bili urezani simboli. Pokraj 'rudnika' pro­
našli su ostavljene srebrne šipke.

Ondje se nalazio i razrušeni hram s više čudnih slova iznad nje­
gova trijema, kao i ruševine 'seoske kuće'. Istraživši je iznutra, pro­
našli su stubište od obojenog kamena. Vodilo je u prostranu dvoranu
sa sobama u koje se ulazilo iz te dvorane. Svaka od soba imala je
ostatke fontana.

Nastavili su put nizvodno, i izvjestitelj se uvjerio da se nalaze u
blizini bogatih rudnika - možda legendarnih rudnika srebra u Muri-
becu. Skupina za izviđanje usudila se ići dalje još devet dana. Na
mjestu na kojemu se rijeka širi, tako da izgleda kao veliki zaljev,
ugledali su kanu s posadom. Bila su to 'dva bijelca, dugačke crne
kose, a bili su odjeveni kao Europljani...' Kad su ispalili hitac da
privuku njihovu pozornost, ljudi u kanuu odveslali su u suprotnom
smjeru.

Izvjestitelj je napomenuo daje jedan iz njihova društva, Joao An­
tonio, našao veliki zlatni novčić. Na jednoj njegovoj strani bio je
urezan lik mladog čovjeka kako kleči. Nema sumnje, rekao je, mo­
gu se pronaći i drugi novčići ispod ruševina mrtvoga grada.

Društvo je zaključilo kako bi im bilo bolje vratiti se u civilizaciju.
Kod rijeke Paraguassu izvjestitelj je ispričao njihovu priču i vjero­
jatno poslao indijanskoga glasnika s izvještajem. Glasnik je otišao
prije ostalih. Završio je priču moleći guvernera da u tajnosti zadrži
sadržaj poruke, kako ne bi netko drugi pošao u ekspediciju prije ne­
go će oni to moći učiniti.

Što se dogodilo sa skupinom Portugalaca, njihovim robovima i
vođama nije poznato. Sve što znamo jest da je rukopis nestao u ar­
hivima, a djelomice su ga uništili kukci. Slučajno ga je pronašao ne­
ki brazilski arhivar 1894. godine, gotovo jedno stoljeće nakon što je
bio napisan.

Harold Wilkins, britanski autor koji je pisao ugodnim starinskim
stilom, i čije su knjige bile odlično istražene, dobio je prijepis toga
dokumenta 1939. godine uz pomoć američkoga generalnog konzu-

la u Rio de Janeiru, W. G. Burdetta. Pukovnik Fawcett ga je vidio
prije dvadeset godina i zaključio da je to istinit i točan izvještaj.

Prva reakcija čitatelja na priču o putovanju u izgubljeni grad
vjerojatno je pomisao da je to izmišljotina. Ali, i Fawcett i Wilkins
su vidjeli rukopis, a putopisac Peter Fleming, koji je pokušao slije­
diti Fawcettov trag (opisuje to u knjizi Brazilian Adventure, Brazil­
ska pustolovina) 1933. godine, citirao je arhivsku bilješku broj 512.

Percy Harrisson Fawcett, rođen u Devonu 1867. godine, pridru­
žio se kraljevskom topništvu i kad je imao dvadeset godina služio je
u Trincomalleeu na Ceylonu gdje se počeo zanimati za budizam.
Odsustva je provodio u potrazi za izgubljenim blagom kandyjan-
skih kraljeva. Fawcett zapravo nije volio vojsku i zato je 1906. go­
dine, kad ga je predsjednik kraljevskog zemljopisnog društva pitao
što misli o odlasku u Boliviju da kartografira sjeveroistočnu grani­
cu, brzo je prihvatio ponudu, ali pod uvjetom da vojska pristane
ponuditi ga bolivijskoj vladi. Svoju priču o tim pustolovnim godi­
nama ispričao je u djelu objavljenom posthumno Expedition Faw­
cett (Fawcettova ekspedicija), koju je izdao njegov sin Brian. U
knjizi opisuje susrete s otrovnim paucima, zmijama, vampirskim
šišmišima, čak s divljim bivolima koje su bili prisiljeni ubijati. Tra­
žeći izvor rijeke Verde, svi članovi ekspedicije ostali su bez hrane
te su gladovali dvadeset tri dana. Već su bili blizu smrti kad se poja­
vio jedan jelen. Fawcett je bio tako slab da je jedva mogao podignu­
ti pušku, ali ipak je ubio jelena i to je smatrao pravim čudom. Pojeli
su ga cijelog, zajedno s krznom i kožom.

Upravo za vrijeme te ekspedicije, Fawcett je pokušao poći preča-
cem preko blagih brežuljaka pokrivenih šumom, ali je naposljetku
bio prisiljen vratiti se u dolinu. Njegova priča o tom platou, nadah­
nula je Sir Arthura Conana Doyla da napiše knjigu The Lost World
(Izgubljeni svijet).

Fawcett se vratio u Englesku da služi u Obavještajnoj tajnoj
službi za vrijeme I. svjetskog rata. Potom se vratio u Južnu Ameriku
te slijedio dobar trag izgubljenoga grada bandeirista. Godine 1920.
poplave su ga prisilile da se vrati s ekspedicijom u Matto Grosso
(Velika šuma) u Brazilu.

Nije sumnjao u postojanje Atlantide. Iako je prihvatio tezu da je
kontinent potonuo pod valovima, kao što opisuje Platon, vjerovao
je da su mnogi stanovnici pobjegli u Južnu Ameriku. U knjizi Ex­
ploration Fawcett piše:

Bez obzira na to koliko je romantika obojila priču, ostaje či­
njenica da je legendarno postojanje ostataka visoke civilizaci­
je drevnoga naroda trajalo i dalje među starosjediocima kon­
tinenta.... Postoji znatna sličnost u izvješćima, pa je vjerojatan
zaključak da u svemu ima istine.

Objasnio je svoje vjerovanje - neobično za ono vrijeme - da je 'pro­
kletstvo velike kataklizme pogodilo Južnu Ameriku.' Čini se da je
prihvatio tezu kako je ta katastrofa razorila Platonovu Atlantidu.
'Gotovo je sigurno da je kataklizma bila takvih razmjera da je iza­
zvala plimne valove i manje katastrofe po cijelom svijetu. Uzroko­
vala je podizanje Anda i dovela u Južnu Ameriku ljude koji su bili
'stručnjaci za stvaranje civilizacije.' Fawcettovi zaključci bili su
neobično slični onima koje smo spomenuli u knjizi.

Preživjeli su gradili gradove poput onoga otkrivenog 1743. godi­
ne. 'U postojanje svetih gradova ne sumnjam ni trenutka', kaže
Fawcett. 'Kako bih mogao sumnjati? I sam sam vidio jedan od njih
- i zato sam zaključio da ponovno moram poći u istraživanje. Ostaci
koje sam vidio izgledaju kao istaknuti položaji jednoga od najvećih
gradova...'

To potiče zanimljivo pitanje. Zašto se on čini tako nesigurnim?
Vjerojatno je ostatak grada bio posve pokriven prašumom kao i iz­
gubljeni gradovi Maya što su ih otkrili Stephens i Chaterwood 1830.
godine. To znači da je Fawcett znao gdje treba tražiti izgubljeni grad,
iako je iz njegove knjige očito kako misli da postoje mnogi takvi
gradovi.

Odlučio je poći i pronaći barem jedan od tih izgubljenih gradova,
ali njegov cilj na toj posljednjoj ekspediciji zasigurno nije bio napu­
šteni grad iz 1753. godine što su ga otkrili bandeirosi. Čuo je za 'pre-
odjevene domoroce europskog izgleda', koji su izbjegavali sve veze
s vanjskim svijetom. 'Odredište naše sljedeće ekspedicije - ja je zo­
vem Z zbog lakšeg snalaženja - jest grad za koji se govori da je

naseljen, vjerojatno plašljivim ljudima...' Radi se o tri različita grada
- o napuštenom gradu iz godine 1753., o gradu čije je predgrađe
vidio, te o gradu Z. Nije čudo što se Fawcett odlučio vratiti u Brazil.

Napustio je Englesku i otputovao još jedanput u Južnu Ameriku,
gdje je od 1921. do 1924. skupljao novac za ekspediciju. Kada je
Amerikanac zadužen za prikupljanje novca spiskao većinu tijekom
šestotjedna pijančevanja, Fawcett je ponovno počeo skupljati novac
i konačno ga skupio dovoljno za nastavak istraživanja.

To nije trebala biti pomno birana ekspedicija. Članovi su bili Faw­
cett, njegov dvadesetogodišnji sin Jack i njegov mladi devonski pri­
jatelj Raleigh Rimell. Morali su opremu nositi na leđima.

Najveća opasnost zaprijetila je kad su čamcem stigli u Cyjabu
(danas je to Cuiaba), glavni grad Matto Grossa. Tada su pošli na sje­
ver u nepoznati kraj između rijeka Xingu i Araguaye. Fawcett je
vjerovao da Z leži istočno. U rukopisu koji je poslije tiskao njegov
sin, Fawcett je ostavio prilično točne upute. Kao prvo, objasnio je,
želio je posjetiti stari kameni toranj da riješi tajnu zašto su prozori
te kule bili osvijetljeni noću, plašeći lokalne Indijance.

Uz rijeku Xingu poći ćemo u šumu, držeći se srednje točke
između te rijeke i rijeke Araguaye. Prijeći ćemo postojećim
tragom do Rio Tocantisa u Porto Nacional ili "Pedro Alfonso'.
Naš put će biti između zemljopisne širine od 10 stupnjeva 30
minuta i 11 stupnjeva do uzvisina između država Goyaz i
Bahia. To je potpuno nepoznat kraj za koji se govori da je pun
divljaka, ali gdje očekujem naići na trag nenastanjenih grado­
va. Planine su ovdje prilično visoke. Kretat ćemo se tragom
planina između Bahije i Piauhya do rijeke Sao Francisco; pri­
jeći ćemo je negdje blizu Chique - Chique. Ako ćemo biti u
dobroj kondiciji, posjetit ćemo stari napušteni grad (onaj iz
godine 1753.), koji leži približno na 11 stupnjeva 30 minuta
južno i 42 stupnja 30 minuta zapadno. Tako ćemo zaokružiti
istraživanja, te izići na mjesto s kojega će nas vlak odvesti do
Bahia Cityja.

Iako je Fawcett dao točnu širinu i dužinu 'napuštenoga grada' ban-
deirosa, njegov sin Brian primjetio je: 'Osobno sam istraživao ko-

ordinate koje je dao za grad iz godine 1753. i mogu s puno sigurno­
sti tvrditi da toga grada ondje nema." Čini se da je Fawcett dao
krive koordinate - čudna pogreška za čovjeka koji je bio tako pe­
dantan.

Do 20. svibnja stigli su do sela zvanog Bacairy, sjeverno od Cui-
abua. Još uvijek su više doživljavali neudobnost nego opasnost -
čovjek koji im je prodao magarce, prevario ih je. Jackova noga na-
tekla je od uboda krpelja, pa su morali ostati na farmi nekog pri­
jatelja dok se Jack ne oporavi. Poglavica sela Bacairy rekao im je
kako se uvijek nadao da će jednom otputovati na 'veliki vodopad'.

Zatim, nakon boravka u selu Nafqua - u kojem je Fawcett 1920.
godine poglavicu obavijestio o njihovu slučaju - duž rijeke su sti­
gli do sela Kalapalo na rijeci Kuluene. I ondje, 29. svibnja 1925. go­
dine njihov trag nestaje. Stanovnici sela su poslije izjavili kako se
Fawcettovo društvo uputilo preko sela prema istoku, te da je dim
njihovih logorskih vatri bio vidljiv još pet dana. Ali, 1951. godine,
Izarari, poglavica Kalapaloa dao je izjavu na samrtnoj postelji kako
je ubio Fawcetta i njegovu pratnju. Tvrdio je da gaje Fawcett udario
po licu kad nije htio nositi njegovu prtljagu, a on ga je počeo udarati
toljagom dok nije izdahnuo. Druga dvojica, rekao je, ubijeni su dok
su branili Fawcetta.

Ova je priča sumnjiva. Čovjek s Fawcettovim osjećajem samo-
kontrole vjerojatno ne bi udario poglavicu plemena. Izarari je tako­
đer naveo da je Fawcett zaveo jednu od njegovih žena, što zvuči
uvjerljivije. Kasnijih godina mnogi su putnici tvrdili da su saznali
istinu o Fawcettovoj smrti. Jedna od mogućih priča jest da je Jack
Fawcett povrijedio neki plemenski tabu te da se njegov zločin mo­
rao kazniti smrću, inače bi Izararijevi ljudi i sami postali otpadnici
i ubili bi ih pripadnici drugih plemena.

Što god se dogodilo, čini se jasnim da Fawcett nikad nije stigao
u grad Z niti u napušteni grad iz rukopisa broj 512.

Završio sam slučaj Fawcettove ekspedicije u čudnom stanju ne­
zadovoljstva. Nitko tko to bude čitao neće posumnjati da je Fawcett
točno znao kuda ide i što traži. Razgovarao je s mnogim ljudima,
Europljanima i Amerikancima o izgubljenim gradovima i bio prilično
siguran da oni postoje. Znao je otprilike i gdje se nalaze. Osoba od

koje sam morao zatražiti savjet bio je očito Rand. Njega su Fawcett
i Brazil zadivili još dok je proučavao podatke o Fawcettu u Hapgo-
odovom arhivu u Yaleu, 1995. godine. I on se zanimao za Južnu
Ameriku jer je osjećao da, ako je Atlantida bila na Antarktiku, tada
je gotovo sigurno da su mnogi njegovi stanovnici pobjegli u Južnu
Ameriku.

Rand je imao na umu jedno mjesto kao lokaciju za napušteni grad.
Već se uvjerio da, ako se Giza uzme kao postatlantidski početni
meridijan, cijeli niz gradova potpada pod višekratnik od 10 stupnje­
va -Tiahuanaco je 100 stupnjeva zapadno od Velike piramide, Qui­
to je 110 stupnjeva i tako dalje. Randu se činilo da mora postojati
neko glavno sveto mjesto 90 stupnjeva udaljeno od Gize, ne samo
zato jer je to višekratnik od 10, nego i zato jer je to četvrtina opsega
svijeta.

Širina Tihuanaca (16°38') isprva se činila razočaravajućom, dok
Rand nije shvatio da je ona 10 fi od zemljopisnog pola. Savršeno
mjesto za golemo vjersko središte u području Matto Grosso bilo bi
90 stupnjeva zapadno od Gize i 10 fi južno.

Tražio sam takvo mjesto u Timesovom Atlasu, ali sam otkrio ka­
ko to nije bio cilj Fawcettova posljednjeg putovanja. Njegovo po­
sljednje veliko boravište bilo je oko 80 km južno od Cuiaba, na gra­
nici Bolivije i Brazila. Međutim, kako mi je Rand objašnjavao, ono
se nalazilo u predjelu koji je Fawcett tražio tijekom svojih istraži­
vačkih dana (to je područje na kojem su on i njegovi pratitelji goto­
vo umrli od gladi.) U djelu Mysteries of Ancient South America Ha­
rold Wilkins izjavljuje: 'Fawcettovi prijatelji govore o drugim čud­
nim pričama koje su pukovniku prenijeli lutajući Indijanci, čiji je
plemenski zakon proučavao u Matto Grossu te na granicama Brazi­
la i Bolivije.' Čini se barem mogućim da je na tome mjestu bio
grad koji je napola progutala prašuma, ali ono nije bilo na Fawce-
ttovoj ruti u vrijeme njegova posljednjeg putovanja.

U međuvremenu sam Randu faksirao kartu Fawcettova namjera-
vanog puta (iz djela Exploration Fawcett), zajedno s koordinatama
grada iz godina 1753. Nadao sam se, naravno, da će Fawcettove
koordinate (11 stupnjeva 30 minuta južno, 42 stupnja 30 minuta za­
padno) pasti na jedno od Randovih svetih mjesta, ali to se nije

- Početni meridijan u Gizi povezuje sveta mjesta od Uskršnjeg otoka
(140 stupnjeva zapadno od Velike piramide (ZVP)) do Tiahuanaca (100
stupnjeva ZVP). Taj se uzorak proteže do rijeke Amazone, gdje druga sveta
mjesta čekaju da budu otkrivena.

Svaki kvadrat predstavlja sveto mjesto ili neko potencijalno sveto mje­
sto. Od lijeva nadesno to su: Quito (ekvator 110 ZVP); Tiahuanaco (10 fi
J 100 ZVP); Grad izgubljene Atlantide (10 fi J 90 ZVP) - ovdje je
Fawcett nestao; potencijalna sveta mjesta (10 J 80 ZVP i 15 J 80 ZVP);
Fawcettova Z lokacija; moguće sveto mjesto (10 J 72 ZVP).

dogodilo. Taj je grad bio 73 supnja 38 minuta zapadno od Gize, ali za
točnost karata to ne znači ništa.

Daleko od toga da bude razočaran, Rand je shvatio da je to važno
uporište. Zabilježio je drugo moguće sveto mjesto udaljeno 160 km
od grada iz 1753. godine, 72 stupnja zapadno od Gize, što je jedna
petina opsega Zemlje, 10 stupnjeva južno. Pisao mi je:

Fawcett je dao koordinate 11 stupnjeva 30 minuta južno i 42
stupnja 30 minuta zapadno od lokacije grada iz godine 1753.,
dok je lokacija preciznih karata 10 stupnjeva južno i 40 stu­
pnjeva 52 minute zapadno. Kad se zaokruži širina tih karata
na najbližih pola stupnja (što je Fawcett vjerojatno običavao

raditi), to postaje 41 stupanj zapadno. Molim vas da uzmete u
obzir sljedeće:

11 stupnjeva 30 minuta zapadno - to je Fawcettova lokacija
grada iz 1753. godine, minus 10 stupnjeva južno 41 zapadno
- lokacija Atlantide prema preciznoj karti do najbliže širine
Greenwicha = 1 stupanj 30 minuta, 1 stupanj 30 minuta.

Obje se lokacije razlikuju za 1,5 stupanj.

Ukratko, Rand je sumnjao u to da je Fawcett promijenio lokaciju za
jedan i pol stupanj istočno i južno.

Iznio je i drugi zanimljiv podatak. Ako je Fawcett promijenio lo­
kaciju napuštenoga grada, dodavši 1 stupanj 30 minuta na obje ko­
ordinate, tada je identificirao mjesto koje je jednu petinu puta od
meridijana u Gizi. Je li moguće da je i Fawcett pogriješio na toj to­
čki meridijana u Gizi? Fawcett je bio sedamnaestogodišnjak kad je
Smith skupljao glasove za prolaz nultog meridijana kroz Gizu, do­
kazujući da su stari narodi vjerojatno koristili taj grad kao svoj sre­
dišnji meridijan. Fawcett je dobro poznavao Egipat jer je radio za
britansku obavještajnu službu u Kairu tijekom rata, a bio je i geodet.
Je li koristio meridijan u Gizi da odredi položaj mogućih gradova i
proglasi ih starim gradovima Južne Amerike?

Dok sam utonuo u kartu Brazila, zaokupila mi je pozornost jedna
druga činjenica. Čini se da je Fawcett izabrao čudan put. Cuiaba je
otprilike 1600 km zapadno od napuštenoga grada kuda je on htio
stići i 1100 km južno. Sama Bahija - njegov krajnji cilj - samo je
400 km istočno od 'napuštenoga grada'. To ima smisla; izgubljeni
rudnici Muribeca ne mogu vjerojatno biti daleko od obale, ili bi bilo
predaleko prenositi srebro do Bahije. Čini se - kao što G. K. Chester­
ton kaže u jednoj pjesmi - da je Fawcett odlučio otići u Banocku-
burn putem za Brighton Pier. Zašto bi on počeo svoj put u Cuiabu,
1 700 kilometara istočno od napuštenoga grada? Zašto nije išao na
zapad od Bahije do napuštenoga grada?

Palo mi je na pamet moguće objašnjenje, a kao što pokazuje
Randov sljedeći e-mail, i njemu je to sinulo. Ako se svete širine
računaju u desetinama jedinica, tada bi Fawcett prošao preko još je­
dnog mjesta na svojem putu na zapad - 80 stupnjeva širine zapad-

no od Gize, što je oko 49 stupnjeva zapadno od Greenwicha. Budući
da bi putovao desetom paralelom - drugom svetom širinom, najvje­
rojatnija lokacija grada koji se zove Z ondje je, gdje se ukrštava 80
stupnjeva sa 10 stupnjeva.

Ova točka ukrštanja dvaju meridijana - 80 stupnjeva zapadno od
Gize i 10 stupnjeva južno, samo je 380 km sjeveroistočno od mjes­
ta s kojega je Fawcett nestao. Ako je Z bilo sveto mjesto, tada je to
ukršteno mjesto najvjerojatnija lokacija. Od mjesta Z Fawcett bi tre­
bao putovati gotovo 800 km na istok kako bi stigao do napuštenoga
grada iz godine 1753.

To opet nameće pitanje: zašto bi Fawcett želio skriti svoj polo­
žaj? Možda se nadao da će se vratiti u Englesku i objaviti da je otkrio
tri 'izgubljena grada'? Za jedan je već znao - grad pokriven gustom
šumom. Ako bi mogao precizno odrediti grad Z i napušteni grad iz
godine 1753., njegov bi trijumf bio potpun. Pozdravili bi ga kao je­
dnoga od najvećih istraživača svih vremena. Rukopis djela Explora­
tion Fawcett u njegovu domu u Devonu, sigurno bi postao bestseler,
a on bi dobio obilje novca za drugu ekspediciju. Čak da ne uspije u
tomu, sigurno bi se želio vratiti u Brazil. Kad bi netko u međuvre­
menu vidio rukopis, odustao bi od suparništva. To bi mogao biti je­
dnostavan očit oprez u želji da ne otkrije lokaciju napuštenoga grada,
dok on sam ne dođe tamo.

Je li Randovo mišljenje o lokaciji triju izgubljenih gradova is­
pravno, nije tako teško utvrditi kao što bi se mislilo. Danas nije
potrebno da istraživač opremi ekspediciju te uroni u brazilsku pra­
šumu. Satelit, koristeći vrstu radara koji se upotrebljavao da prodre
kroz oblake Venere, trebao bi samo nadlijetati to mjesto, pretražiti
ga po zonama - da bi locirao ruševine zakopane u vegetaciji. Ar­
heolozi su razvili radar koji može prodrijeti u tlo i locirati ruševine
zakopane pijeskom.

Ono što se još nije otkrilo jest metoda kako da se odluči kamo
gledati, a to je ono što je Rand osigurao svojim kartama Atlantide.

Rand je već otkrio da, ako se povuče jedna crta od Velike piramide
prema Sjevernom polu, a druga od Velike piramide prema starome
Sjevernom polu u Hudsonovu zaljevu, kut između tih dviju crta je

- Dva mjesta za koja se Fawcett zanimao bila su smještena na poziciji 12S
za vrijeme pola u Hudsonovu zaljevu. Od izgubljenoga grada Atlantide,

Hudsonov zaljev se nalazi 12 stupnjeva zapadno na sjever. To mjesto
ima koordinate 12/12. 12S širine za vrijeme pola u Hudsonovu zaljevu;

12 stupnjeva (linija lijevo od 90)

28 stupnjeva, a taj broj igra značajnu ulogu u mjestu Gizi (vidi
poglavlje 4).

Zainteresiran tim otkrićem, počeo je tražiti druge primjere o od­
nosu između dvaju polova. Iz Rosslyna, mjesta templarske crkve u
Škotskoj, kut između dvaju polova je 50 stupnjeva. Ali, njegova je
širina također 50 stupnjeva sjeverno. Rand to naziva mjestom 50/50.
Stonehenge se nalazi na zemljopisnoj širini od 46 stupnjeva, a kut
između dvaju polova također je 46 stupnjeva, to je druga dvostru­
kost, 46/46. Kad je otkrio još takvih 'dvostrukih' mjesta, uvjerio se
da je to jedan od glavnih činitelja koji su vodili naše pretke do uvje­
renja da neko mjesto smatraju svetim. Zbog toga je njegova sugesti­
ja da je lokacija jednoga od Fawcettovih izgubljenih gradova
(onoga pokrivenog vegetacijom) bila mjesto gdje je kut između po­
lova bio 12 stupnjeva, a širina također 12 stupnjeva južno - to je bio
grad 12/12.

30°

-Katedrala u Canterburyju vjerojatno je bila sagrađena na tlu mnogo
starije sakralne lokacije. Za vrijeme pola u Hudsonovu zaljevu, bila je
napola između pola i ekvatora, na širini 45S. Kut između Canterburyja,
sadašnjeg pola i prijašnjeg u Hudsonovu zaljevu iznosi 45 stupnjeva.
Canterbury također ima koordinate 45/45. Jednako je tako 30 stupnjeva
zapadno od Velike piramide, a za vrijeme pola u Hudsonovu zaljevu,
kad je Giza bila na 15S, Canterbury se nalazio dalje na sjever, na 45S.

Rand je tako učinio zanimljiv skok u nepoznato. Od meridijana
u Gizi, jedina važna crta širine (tj., pomnožena s deset) koja prolazi
Engleskom je 30. Ako je ispravna teorija karata, vjerojatno postoji
glavno sveto mjesto na toj crti. Putovao je prstom po karti Engleske
i otkrio da ta crta prolazi gradom Canterburryjem, engleskim naj­
svetijim mjestom.

Nacrtao je zamišljenu liniju prema sadašnjem Sjevernom polu te
prema polu u Hudsonovu zaljevu. Kut između njih bio je 45 stup­
njeva, a Canterbury se nalazio na 45 supnjeva sjeverno za vrijeme
pola u Hudsonovu zaljevu. Dakle, Canterbury je grad s mjerilima
45/45, a budući da se nalazi 30 stupnjeva sjeverno od Gize, a širina

mu je također 30 stupnjeva, njegova su odredišta 30/30 u odnosu na
Gizu.

Canterbury se može smatrati relativno modernim gradom. Nje­
gova prva katedrala bila je sagrađena ubrzo nakon dolaska Sv. Au-
gustina u Englesku, 597. godine. Prije njegova dolaska, međutim, tu
se nalazio glavni grad Ethelberta, saksonskoga kralja koji se pokr­
stio. Ako malo istražimo Memorials of Canterbury (Kronika Canter-
buryja) Deana Stanleyja, vidjet ćemo da je Ethelbert otkrio mjesto
poganskog hrama Augustinu koji je, slijedeći odredbe Grgura Veli­
kog da se grade novi sakralni objekti na poganskim mjestima, sa­
gradio samostan, a poslije je u blizini počeo graditi katedrale.

Poganski hram bio je građen na mjestu s koordinatama 45 45 -
tj., gradio ga je netko tko je znao za pol u Hudsonovu zaljevu. En­
glesko najvažnije sakralno mjesto, Canterbury, također se savršeno
uklapa u Randovu Atlantidu na preciznim kartama.

Ono što je najznačajnije u odnosu na crtu istraživanja otvorenu kod
Lubaantumajest činjenica, da je to Rand pronašao primjenom svoje
teorije, da se sveto mjesto mora otkriti na toj lokaciji, na položaju
10 fi sjeverne širine. Da je njegova teorija neosnovana, vjerojatnost
protiv svega pronađenog bila bi milijun prema jedan. Kad je smje­
stio Lubaantum na dužinu od 10 fi sjeverno i širinu 120 stupnjeva
zapadno, zapravo je potvrdio Smythovo vjerovanje da je meridijan
što su ga koristili stari Egipćani bio na crti dužine, koja je prolazila
sjeverno i južno kroz Veliku piramidu.

POGLAVLJE 4.

TOTOVA
SVETA SOBA

Prema Herodotu, suvremeni Egipćani su se odlučili na nedotjera-
no, pojednostavljeno objašnjenje svrhe Velike piramide. Rekli
su da je ona zapravo spomenik taštine faraona Keopsa (Khufua).
Bezbožnost Keopsa bila je neizreciva. Tijekom svoje pedesetogodi­
šnje vladavine, dao je zatvoriti sve hramove, poslao je svoju kćer da
se prodaje kao bludnica. Ona je zaradila dovoljno ne samo da dovrši
gradnju Velike piramide, nego i da sagradi vlastitu. Herodotu su ta­
kođer rekli da se ispod Velike piramide nalazi niz riznica za 'farao-
novu osobnu upotrebu', tako da su i ti prostori služili kao raskošni
apartmani. Voda Nila uvedena je pomoću tunela. Izdubeno je podze­
mno jezero usred kojega se nalazio otok. Tamo su položili Keopsa
na vječni počinak. Velika piramida, osim što je spomenik nevjerojat­
nom egoizmu, bila je i grobnica. Predodžba o piramidi kao o grobnici
traje do danas - u svom klasičnom djelu o egipatskim piramidama,
profesor Ion Edwards izjavljuje da su one građene s namjerom da
budu grobnice i ništa više.

Taje pretpostavka bila sumnjiva. U djelu The Riddle of the Pyra­
mids (Zagonetka piramida) Kurt Mendelssohn, fizičar koji je studi­
rao kod Maxa Plancka, pokušao je objasniti zašto su piramide
građene. Zaključio je kako ima malo dokaza da su bile grobnice. Od
deset glavnih piramida, samo jedna, stepenasta piramida kralja Đo-
sera u Saqqari, pokazuje nepogrešive znakove da je bila grobnica -
iako su mumificirani dijelovi pronađeni u njezinoj granitnoj riznici.

Kad je podvrgnuta datiranju pomoću radioaktivnog ugljika, dokazi­
vali su da je građena nekoliko stoljeća nakon Đoserove vladavine.
Od ostalih deset piramida, samo su u tri pronađeni sarkofazi (koji su
bili prazni) - pa je teško otkriti zašto su pljačkaši grobnica dovodili
sebe u nezgodan položaj da opljačkaju drugih šest piramida.

Mendelssohnova, mjestimično nevjerojatna teorija bila je, kako
su piramide samo 'radni plan' stvoren da se ujedine egipatska ple­
mena u jednu nacionalnu državu. No, možemo se pitati zašto faraoni
nisu odabrali praktičniju zadaću, kao što je gradnja luka ili brana!
Svejedno, Mendelssohnovi prigovori gradnji grobnica doista su
uvjerljivi, osobito u slučaju Velike piramide. Kada je Herodot otišao
tamo, Piramida je bila pokrivena svjetlucavim krečnjakom i bila je
stara dvije tisuće godina.

Godine 820. Kalif Al-Mamun, sin Haruna Al-Rašida, odlučio je
ući u nju da vidi da li je, kao što tvrdi legenda, doista puna basno­
slovnog bogatstva. Ali, izgleda da nije bilo ulaza u nju. Položaj skri­
venih vrata visoko gore na sjevernoj strani, bio je već davno zabo­
ravljen.

Dlijeta nisu uspjela probiti krečnjak, pa je Al-Mamun naredio da
se upale vatre kako bi se krečnjak raspucao, zatim je na njega nava­
lio ovnom za rušenje bedema. Nakon mnogo mjeseci iscrpljujućeg
rada, njegovi su ljudi probili tunel dubok samo trideset metara.
Upravo kad su htjeli odustati, jedan od radnika začuo je prigušenu
tutnjavu u blizini. Napokon su se probili u uzak tunel, te vidjeli da
je velik kamen pao sa stropa.

Pukom srećom, ušli su nekoliko slojeva ispod originalnog ulaza,
inače bi morali i dalje kopati tunele, dok ne bi izišli na drugu stranu.
Puzeći uz strmi tunel otkrili su ulaz pokriven okovanim kamenom.
Krenuvši u suprotnome smjeru, slučajno su se našli u maloj pod­
zemnoj sobi s jamom koja je bila prepuna gamadi te u kratkom tu­
nelu, koji je izlazio na drugoj strani i ondje završavao. To je sličilo
razočaravajućoj stvarnosti Herodotova jezera s otokom i raskošnim
apartmanom.

Ali, na mjestu na koje je pao kamen, našli su prolaz koji se penjao
prema središtu Piramide. Ustanovili su da je zagrađen masivnom
granitnom stijenom. Upotrijebili su svoja dlijeta da prodru u vapne-

nac oko njega, ali su tada pronašli drugu stijenu, koja je zatvarala
prolaz i tada još jednu. Konačno su mogli uspravno stajati. Naišli su
na drugi nizak hodnik koji je prolazio horizontalno. Vodio je do pro­
storije nalik na štalu s krovom, koji je imao zabate i zidove oblože­
ne solju. Ali, prostorija je bila prazna. Nazvali su je kraljičinom
odajom, jer su arapski grobovi za žene imali šiljate krovove. Razbili
su dio zida, ali nisu naišli ni na kakvo blago.

Vraćajući se istim putem do mjesta na kojem su mogli uspravno
stajati, otkrili su da se prolaz koji se penje nastavlja u istom smjeru,
ali je dio koji je povezivao nasip bio maknut, vjerojatno da se spri­
ječe daljnja istraživanja. Iznenada je hodnik zaokrenuo u jednu gro­
znu galeriju čiji su se strmi zidovi protezali daleko iznad njihovih
glava. Na vrhu te glatke strmine naišli su na put zapriječen kamenom
visokim oko jedan metar. Nakon što su se s mukom popeli preko nje­
ga, našli su se u prostoriji koja bi se mogla nazvati predsobljem, suo­
čeni s golemom rešetkom od granita. Činilo se da je napravljena zato
da se spusti kako bi zaustavila uljeza - ali žljebovi sa strane završa­
vali su 1.20 m nad tlom, tako da se rešetka nikad nije mogla spusti­
ti. Osim toga, u zidovima je bilo još žljebova za rešetke, no ovdje
su se oni spuštali do tla, ali nije bilo rešetaka.

Nastavili su se kretati niz drugi nizak uzak prolaz i konačno stigli
do veće i pravokutne prostorije, koja je postala poznata kao kralje­
va soba. I ona je bila prazna. U njoj se nalazio samo jedan golemi
granitni sarkofag kojemu je nedostajao poklopac. Bio je tako velik
da su ga očito morali unijeti još dok se gradila kraljeva soba, jer je bio
prevelik da ga unesu uz prolaz koji se penjao.

Tako se činilo da Velika piramida nije bila grob, jer ne bi bilo
moguće smjestiti lijes u sarkofag - nije bilo puta kojim bi pljačkaši
groba mogli izići.

Općenito se pretpostavljalo da su granitne stijene koje su zatva­
rale prolaz spuštali odozgo i da su bile spremljene u Velikoj galeri­
ji. Ali, kad su ih radnici jednom spustili, kako su mogli pobjeći?
Nije bilo kostura koji bi dali naslutiti da su bili živi pokopani. Taj
problem ostao je neriješen još 800 godina, dok 1638. godine engle­
ski astronom John Greaves nije primijetio kamen koji je nedostajao
na kosom prilazu sa zapadne strane Velike galerije, upravo tamo

Poprečni presjek Velike piramide u Gizi

gdje se spajao s užim prolazom. Izgledao je kao bunar, ali kad se
Greaves pokušao spustiti, otkrio je da je prolaz zapriječen pijeskom
i oštrim kamenjem te je odustao. Dva stoljeća poslije, godine 1814.,
Talijan Giovanni Caviglia učinio je hrabriji pokušaj, te otkrio da se
bunar spušta u nizak uzak prolaz, koji je vodio dalje do podzemne
sobe s jamom punom gamadi.

Taj je prolaz vjerojatno dopuštao radnicima da izađu nakon što
su spustili granitne zatvarače na njihovo mjesto, osim ako vrh Pira­
mide nije još uvijek bio otvoren u to vrijeme (ovo je bila očita mo­
gućnost, jer je netko vjerojatno zatvorio bunar pijeskom i oštrim
kamenjem, očito s gornje strane.)

Tako je Velika piramida ostala tajnom koja se sastojala od mnogo
manjih tajni. Zašto je, npr. kraljičina soba ostala nedovršena kao što
je upućivalo grubo stanje tla? I zašto su zidovi sobe bili pokriveni
kristaliziranom solju? Ako je faraon promijenio mišljenje i odlučio
imati veću prostoriju sagrađenu na višoj razini, zašto nije postavio
kraljevu sobu izravno iznad kraljičine? Ona je postavljena simetri-

čno u središte piramide, gdje se mogla očekivati prostorija za pokop.
Kraljeva soba je smještena malo iznad toga meridijana.

Teorija koja po svemu sudeći pristaje uz te činjenice, temelji se
na proračunima profesora I. E. S. Edwardsa, jednoga od najvećih
autoriteta za piramide. Oko 2 500. godine pr. Kr. faraon Keops (Khufu)
odlučio si je sagraditi grobnicu, koja ne bi bila dostupna pljačkaši­
ma. Pregledavajući tu podzemnu prostoriju, njegovi su radnici od­
sjekli stijenu, ali on je mislio daje ovdje previše zagušljivo i depre­
sivno, pa je odlučio izgraditi piramidu kao njegov otac i djed. Kra­
ljičina soba je bila slična namjerno smišljenoj varci kako bi uvjeri­
la pljačkaše koji eventualno prodru u nju, da ovdje nema ništa što bi
mogli ukrasti. Takvi kradljivci mogli bi odnijeti samo baklje i svije­
ćnjake te vjerojatno ne bi niti primijetili da postoji drugi prolaz iz­
nad njihovih glava.

Njegova opsjednutost pljačkašima grobnica pretvorila se u para­
noju, i odlučio je sagraditi prolaz koji se penje, ali ga je želio zagra-
diti granitnim rešetkama kako bi bio siguran da nikakvi pljačkaši
neće moći doći ovamo. Zato su se rešetke morale spustiti na njiho­
vo mjesto. A tlo u Velikoj piramidi moralo je biti glatko kako bi se
rešetke mogle tamo spustiti i spremiti. Na vrh Velike galerije posta­
vio je drugu prepreku u obliku visokog kamena, a na njegovoj dru­
goj strani nalazilo se predsoblje i kraljeva soba koju je izabrao za
svoju grobnicu. Dao je postaviti svoj sarkofag, ali je shvatio da bi
zapravo bilo nemoguće unijeti lijes u prostoriju - granitne rešetke i
visoki kamen priječili su put.

Jedino rješenje bilo je - odmah spustiti granitne rešetke na njiho­
vo mjesto, te ostaviti Piramidu nedovršenu do vremena njegove
smrti kad bi se lijes unio u kraljevu sobu s gornje strane. Ali, to bi
značilo da će Piramida ostati otvorena do njegove smrti. U međuvre­
menu, mogli bi se noću uvući lopovi i istražiti tajne grobnice.

U ovom trenutku, pretpostavljam da je Keops s gnušanjem odu­
stao od toga. Odlučio je da Velika piramida postane divovsko zago­
netno mjesto, koje bi odvratilo pljačkaše grobnica od njegova pravog
počivališta. I do danas, mi ne znamo ništa o tome gdje leži njegovo
tijelo.

Zašto je odredio da se iskopa bunar, a tada ga pregradio oštrim
kamenjem? Možda zato jer je, upravo prije završetka gradnje Veli­
ke piramide, iznenada osjetio žaljenje na pomisao da nikad neće po­
novno vidjeti svoj veličanstveni 'ručni rad' te je ostavio taj skrive­
ni ulaz.

Jedan prigovor toj teoriji jest pitanje zašto je radnicima odredio
da sagrade tako mnogo zagonetki. Zašto postoje pukotine urezane u
zidove predsoblja kao da će morati držati tri masivne kamene re­
šetke, kad nigdje nema takvoga kamenja. Zašto postoji niša u zidu
kraljičine sobe, koja je malo odmaknuta od središta? I zašto se u
hodniku koji vodi do kraljičine sobe iznenada pojavljuju dvije
stube? Zašto otvori za zrak koji vode iz kraljičine sobe, ne dosežu
izvan zida i nisu nikad niti bili probijeni kroz zidove te sobe?
Postoje, naravno, izlazi za zrak iz kraljeve sobe, ali koja je svrha tih
otvora u grobu? I zašto su graditelji odlučili sagraditi 36-ti red sa
znatno većim kamenim blokovima nego što su ostali redovi - zasi­
gurno bi bilo razumno postaviti najveći kameni blok na dnu.

Osim toga, Velika galerija je tajanstvena. Zašto je faraon naredio
svojim radnicima da sagrade prolaz širok 2,13, visok 8,53 a duga­
čak 47,85 m, kad je većina prolaza u Velikoj piramidi bila tako
niska da se trebalo sagnuti ili čak puzati? Zašto se hodnik sužava do
polovice svoje širine dok stigne do stropa? I zašto strop nije ravan,
kao većina stropova u Velikoj piramidi, nego je građen od ukrštenih
blokova, kao da je napravljen poput stuba za čovjeka koji može ho­
dati odozgo prema dolje? I zašto postoji podignut kosi prilaz na obje
strane gornje strmine koji to pretvara u kanal koji tone? Zašto po­
stoje četvrtaste rupe urezane u strani zida kosog prilaza, pa odozgo
izgledaju kao da su snimane filmom?

Odgovor je, to je jasno, da samo Bog to zna. Zdrav razum, čini
se, ne daje rješenja za te odgovore. Ovdje je zaslužan Charles Piazzi
Smyth. On je barem uvjerio svijet da je Velika piramida golema za­
gonetka.

Nažalost, njegova nastojanja su u nekim pogledima bila preusp-
ješna. Škot Robert Menzies uzeo je njihove teorije kao logičnu kraj­
nost. Ako je Bog bio stvoritelj Velike piramide kao i stvoritelj Bi­
blije, tada se Piramida mora smatrati knjigom u kamenu. Ostaje sa-

mo dešifrirati njezinu poruku koja je izražena mjerama. Put od ula­
za do triju soba zasigurno je bilo simbolično putovanje kroz vrije­
me, vjerojatno s centimetrima piramide koji su predstavljali godine,
uključujući sva tri događaja svjetske povijesti, to jest - Potop, Iz­
lazak, Raspeće i Drugi dolazak. Početak Velike galerije označavao
je Kristovo rođenje, a brojeći unatrag, može se lako provjeriti da je
svijet stvoren 4004. godine pr. Kr, upravo kao što je biskup Ussher
izjavio 1650. godine.

Smyth je izračunao daje Polarna zvijezda koja je tada bila Alpha
Draconis, sjala ravno kroz ulaz i niz prolaz koji se spuštao u doba
kada je građena Velika piramida 2100. godine pr. Kr. (nedostaje pra­
vi datum od gotovo četiri stoljeća). Menzies je izjavio da mora pos­
tojati obilježje u zidovima prolaza koji se spušta, a označava godi­
ne, i razveselio se kad mu je Smyth rekao da postoje dvije označene
crte na drugoj strani prolaza na mjestu, koje označava 2100. godinu
pr. Kr.

U roku gotovo jednog desetljeća, Velika piramida postala je sre­
tno lovno područje za sve pobožne čudake iz cijeloga svijeta. U Bo­
stonu je osnovano društvo koje je željelo promijeniti jedinice moder­
nog mjerenja i primjenjivati one koje su koristili graditelji Piramide,
a u tome im je pomagao predsjednik društva Garfield. Knjiga pod
naslovom Miracle in the Stone (Čudo u kamenu) koja se pojavila
1877. godine, a napisao ju je Joseph Seiss, postala je bestseler. Pro­
povjednik Charles Taze Russell preobratio se i osnovao Jehovine svje­
doke na bazi proročanstava iz Piramide 1891. godine, najavljujući
1914. godine bitku kod Armagedona, nakon koje će svi Jehovini
svjedoci živjeti zauvijek u 'raju na Zemlji'. Budući da 1914. godine
nije bio kraj svijeta, tisuće Jehovinih svjedoka razočarano je napu­
stilo pokret, a Russell je imao poteškoća uvjeravajući one koji su os­
tali, da se Krist vratio, ali je nevidljiv. Kad je 1916. godine Russell
umro, njegov nasljednik, 'sudac' Rutherford, odlučio je odbaciti pi-
ramidologiju. Objašnjavao je da je Russella zaludio sotona, shvativši
koliko je opasno određivati točan datum svršetka svijeta, kad je nje­
gov izbor godine 1925. prošao bez ikakvih događaja.

Vjerovanje jednoga ranog piramidologa Johna Taylora, da su
Britanci deset izgubljenih plemena Izraela, dovelo je do drugoga

vrlo uspješnog pokreta, do britanskih Izraelita čija je Biblija bila op­
širno djelo Davida Davidsona, nazvana The Great Pyramid: Its Di­
vine Message (Velika piramida i njezina božanska poruka, 1924.
godine.) Objavljivala je da će 'posljednje patnje anglosaksonske
rase trajati od 1928. do 1936. godine. Armagedon će se dogoditi 1953.
godine. Prema britanskim Izraelitima, drugi datum koji će biti od
goleme važnosti cijelom svijetu bio je 16. rujna 1976. godine. Jedi­
na važna vijest vrijedna da se spomene taj dan bila je: vojvoda od
Windsora rekao je svojem premijeru da se namjerava oženiti gospo­
đom Simpson. Zanimljiv događaj, ali ne takav da bi potresao svijet.

Nekolicina 'piramidiota', kako ih je nazvao jedan suvremeni pisac,
bili su možda mala cijena, koja se trebala platiti za strahovit zamah
što ga je dobilo istraživanje piramida koje su poduzeli Taylor i Smyth.
Postavili su vrlo ozbiljno stanovište: matematička i tehnološka sa­
znanja otkrivena Velikom piramidom, čini se da su bila previše sofi­
sticirana za 'primitivce' koji su obrađivali svoja polja oštrim štapo­
vima. Da su Taylor i Smyth živjeli jedno stoljeće poslije, njima bi
se više svidjela alternativa 'drevnih astronauta' nego ideja da su gra­
ditelji Velikih piramida radili pod izravnim vodstvom Boga. Svatko
tko ne prihvati jedan od ta dva stajališta, mora biti privučen samo
zaključkom da su Egipćani znali mnogo više nego što su to povje­
sničari pretpostavljali.

John West je naglasio taj problem u djelu The Serpent in the Sky
(Zmija na nebu), sažimajući stanovište Schwallera de Lubicza:

Egipatska znanost, medicina i astronomija bile su eksponen-
cialno na višoj razini profinjenosti i sofisticiranosti nego to
priznaju moderni znanstvenici. Cijela egipatska civilizacija
temeljila se na potpunom i točnom razumijevanju univerzal­
nih zakonitosti... Dapače, svaki aspekt egipatskog znanja čini
se da je potpun već na samome početku. Znanost, umjetničke
i arhitektonske tehnike, te sustav hijeroglifa ne pokazuju pra­
ktički nikakav znak razdoblja 'razvoja'. Mnoga dostignuća
ranijih dinastija nikad nisu bila nadmašena pa niti poslije do­
stignuta.

West tvrdi kako praktički ne bi bilo moguće da Egipat dostigne ta­
kav razvojni stupanj u samo petsto godina - u vrijeme kad se pretpo­
stavlja da je nastala egipatska civilizacija. West kaže da bi to izgle­
dalo kao da je prvi automobil s motorom bio moderni Rolls-Royce.

Znanstvenici Starog svijeta trebali su znati da su graditelji Velike
piramide imali znatno veće znanje nego se pretpostavljalo za te
'primitivce' - barem nakon toga što je Agatarhid iz Knida otkrio da
je temelj Velike piramide poznati postotak Zemljinog obujma. Ali,
u ono vrijeme nitko nije znao je li taj proračun točan. Zapravo, niko­
ga to nije ni zanimalo jer je većina ljudi mislila da je Zemlja ravna.
U vrijeme Charlesa Piazzija Smytha svi su znali da je Zemlja okru­
gla, i zato je njegovo otkriće da su Egipćani poznavali vrijednost
broja fi ostavilo viktorijanske znanstvenike u sumnji jesu li Egipća­
ni postigli visoku matematičku razinu.

Velika piramida i dalje nudi neriješene tajne. Student, Christo­
pher P. Dunn, pitao je za savjet upravitelja Instituta za krečnjak u
Indijani kako dugo bi trajalo da njihova 33 kamenoloma odsijeku i
pošalju oko dva i pol milijuna blokova, od kojih svaki teži 6 do 30
tona. Odgovoreno mu je da bi im, koristeći moderne strojeve za re­
zanje kamena, trebalo 27 godina. Ali, nitko nije izračunao kako su
graditelji pomicali te blokove uz strminu od 52 stupnja. Herodot ka­
že da su imali stroj napravljen od kratkih debelih, drvenih dasaka
koji je dizao kamene blokove. A budući da je ravni vrh 'stube' često
samo nekoliko centimetara širok, to nije praktično. Bolje je rješenje
da su izgradili umjereno strmu rampu i podizali blokove uvis kono­
pima, koje su koristili za niže gradnje. No, Velika piramida bila je
viša, pa je nagib trebao biti dulji i strmiji, te precizno napravljen
kako se ne bi srušio pod vlastitom težinom. Trebao bi biti dugačak
oko kilometar i pol, zahtijevao bi jednako toliko kamena, kao i sama
građevina. Moderni graditelj trebao bi dizalicu višu od 15 metara s
gredom od 122 metra. Danas u svijetu nema dizalice takve visine, a
sigurno nije postojala ni u starom Egiptu.

Drugi se problem odnosi na vrijeme. Herodotu su rekli da se pi­
ramida gradila 25 godina, što bi značilo da je svaki dan postavljeno
340 blokova. To bi bio težak posao bez stroja koji može podizati

teške predmete. Razumnija procjena bila bi postaviti 34 bloka na
dan, ali to bi značilo da bi im trebalo 200 godina da je sagrade.

Christopher P. Dunn, britanski klesar i inženjer, istraživao je Ve­
liku piramidu s inženjerskog stajališta, i zaključio - u članku pod
naslovom Advanced Machining in Ancient Egypt (Napredno stro­
jarstvo u starom Egiptu) - da egipatske piramide i hramovi 'otkri­
vaju letimične tračke civilizacije koja je tehnički bila naprednija
nego se vjeruje.' Ispitujući blokove koji su bili izbušeni vrstom bu­
šilice u Dolini Hrama ispred Sfinge, uočio je da tragovi ostavljeni
u pukotini pokazuju kako je blok bio izrezan i pretvoren u stijenu
brzinom od jedne desetine centimetra za svako okretanje bušilice.
Zaključuje da se to nije moglo učiniti rukom. Rupa izbušena u stije­
ni od kvarca i ortoklasa navodi na drugo čudno zapažanje. Bušilica
je brže prolazila kroz kvarc nego kroz ortoklas, iako je kvarc tvrđi.
Dun ističe da moderno ultrazvučno strojarstvo ovisi o vibraciji, po­
put dlijeta pneumatske bušilice koja vibrira gore-dolje. Ultrazvučna
bušilica vibrira desecima tisuća puta brže. Kristali kvarca koji se
mogu koristiti da proizvedu ultrazvuk, također odgovaraju ultrazvu­
čnim vibracijama, koje bi ultrazvučnoj bušilici omogućile da brže
prolazi kroz njih. Upućuje li to na postojanje takve ultrazvučne bu­
šilice u starom Egiptu?

Primjedba zvuči smiješno. No, tajna Velike piramide odvela je Sir
Flindersa Petriea, uglednog starog egiptologa, do gotovo jednako
čudne ideje. U svom klasičnom djelu The Pyramids and Temples of
Gizeh (Piramide i hramovi Gize) 1883. godine, slučajno je napome­
nuo da je sarkofag, čiji je vanjski obujam dva puta veći od njegova
unutrašnjeg obujma, bio isklesan s pilom od dva i pol metra, izrađe­
nom od bronce s dijamantnom oštricom. Naravno, nikad nisu bile
pronađene takve pile, kao ni bušilice za koje je Petrie mislio da su
izdubile sarkofag.

Pomno proučavanje piramida uvjerilo je Christophera Dunna da
je preciznost izgradnje piramida gotovo nadljudska. Inženjeru koji
je radio na obradi kamena u kamenolomima Indijane postavio je
pitanje: s kakvom točnošću rade, tj. koliku netočnost sebi dopušta­
ju. Bilo mu je rečeno da je njihova točnost prilična, definirana je na

četvrtinu centimetra. Kad su mu rekli da su blokovi Piramide klesa­
ni sa 0,01 točnosti, rezač kamena nije mogao u to povjerovati.

Za jedan televizijski program Dunn je napravio spravu što je
koriste inženjeri da provjere je li metalna površina obrađena strojem
u tisućinku centimetra. Primijenio ju je na sveti kamen nazvan Ben-
ben u Kairskom muzeju. Upalio je baklju na jednoj strani metala te
pogledao na drugu stranu da vidi prolazi li ikakav tračak svjetla kroz
metal. Nije bilo svjetla.

Petrie je istražujući kamenje, koje je imalo nešto poput plašta, u
Velikoj piramidi, otkrio da je ono bilo klesano po visokoj inženjer­
skoj toleranciji točnosti. Ali, zašto su graditelji piramida radili pre­
ma standardima strojeva, a ne prema standardima mjesta konstruk­
cije, što bi se očekivalo? Još više zbunjuje pitanje: kako su to radili?
Koje su instrumente koristili da isklešu granit ili krečnjak s takvom
točnošću? To je vrsta preciznosti koju bismo očekivali od optičara,
a ne od graditelja.

Pokušavajući oblikovati teoriju koja će objasniti svrhu Velike pi­
ramide, Dunna je zaprepastio komentar pukovnika Howarda-Vysea,
jednoga od ranih istraživača koji je otkrio četiri od pet soba iznad
kraljeve sobe. Howard-Vyse je primijetio da je mogao čuti ljude ka­
ko govore u podzemnoj prostoriji dok je stajao u kraljevoj sobi, što
pokazuje da je akustika Velike piramide bila savršena kao u kon-
certnoj dvorani.

Televizijski producent Boris Said - koji je zajedno s Johnom We-
stom snimio dokumentarac The Mystery of the Sphinx, rekao je
sljedeće u promocijskom materijalu za jedan dokumentarac:

Kasnija istraživanja koje je vodio Tom Danley u kraljevoj
sobi Velike piramide, pokazuju da je Piramida bila građena sa
zvučnom namjenom. Danley je otkrio postojanje četiriju fre­
kvencija, koje su povećane strukturom piramide i materijali­
ma korištenima za njezinu konstrukciju. Taj je F povišeni ton,
bio prema starim egipatskim tekstovima izraz sklada našeg
planeta. Dapače, Danleyevi testovi pokazuju da su te frekven­
cije prisutne u kraljevoj sobi čak i kad se ne proizvodi nikakav
zvuk. One su tamo u frekvencijama koje se nižu od 16 do pola
herza, što je vrlo daleko od granice čovjekova sluha. Prema

Danleyu, te vibracije uzrokuje vjetar koji puše kroz završetke

takozvanih rovova na jednak način kao što nastaju zvukovi

kad se puše iznad vrata boce.

Nastavljao je spominjati daje proizvođač narodnu američku sviralu
stvorenu da bi se svirala podoknica majci Zemlji, uskladio na notu
fis.

Primjedba da su egipatske piramide i hramovi bili usklađeni da
proizvode zvuk, proširila se vrlo brzo. U studenom 1998. godine pri­
družio' sam se izletu što ga je organizirao Robert Bauval, na kojem
je John West bio vođa puta. Zajedno s brojnim drugim piscima -
među kojima su bili Robert Temple, Michael Baigent, Yuri Stoya-
nov i Ralph Ellis - razgledali smo mnoge egipatske hramove uklju­
čujući Karnak i Luxor, Denderu, Edfu i Oseirion kod Abydosa. Uvi­
jek smo iznova zapažali akustičke osobine tih hramova, dok su čla­
novi ekspedicije intonirali tonove u zatvorenim sobama ili čak na
ulazu u njih. Činilo se da je kamen golema glazbena viljuška.

Godine 1998. znanstvenici Southamptonskog sveučilišta otkrili
su da i kamenje Stonehengea ima akustičke osobine, te da je imalo
ulogu divovskih pojačala za bubnjeve u vrijeme blagdana. Njihove
ravne površine akumulirale su, a tada raspršivale zvuk preko širokih
prostora.

U golemom hramu Horusa u Edfuu, na sredini puta između Luxo-
ra i Asuana, moju je pozornost privukla važnost zvuka. Egipatski
povjesničar Emil Shaker, pokazao mi je neke hijeroglife na zidu
blizu svetišta, ističući kako su brojem označavali vrijeme kad se ne­
ki obred mora izvoditi u hramu. U ovom slučaju, to je bio broj tri.
Objasnio je: 'Nema smisla izvoditi obred dva ili četiri puta. To neće
djelovati. Ako je određeno da se izvodi tri puta, onda to znači tri
puta.' Ovaj obred, kao i svi vjerski obredi, uključuje pjevanje himne
Suncu i darivanje Boga žrtvama.

Ja sam pitao: 'Ali, zašto se obred zapravo izvodi?'
'On aktivira hram.'
'Mislite na paljenje svjetla?', pitao sam poslušavši prvu misao
koja mi je pala na um.
'Upravo paljenje svjetla', rekao je Emil.

Ta mi se primjedba učinila fascinantnom - obred koji sadrži pje­
vanje može 'aktivirati' hram. Emil se pobrinuo da to zvuči kao da
je jednako tako automatsko kao paljenje svjetla, ili prolaženje kroz
neki slijed da bi se poslao e-mail.

Prema mojem vodiču, knjizi Johna Westa Travelers Key to Anci­
ent Egypt (Putnikov ključ za stari Egipat), Hram u Edfuu je bio
građen u razdoblju od dvije stotine godina, između 257. i 57. godine
pr. Kr., ali dio toga hrama potjecao je iz doba piramida. Građen je,
naravno, 'na svetom tlu'.

Svetište je izgledalo više kao golema kutija okrenuta na stranu.
Odlučio sam je obići, ali pronašao sam uzak prolaz otraga, zapri­
ječen nekim tko je očito meditirao, čije su čelo i dlanovi bili pritis­
nuti na kamen. Shvatio sam da je to Michael Baigent, suautor (s
Henryjem Lincolnom i Richardom Leighom) knjige The Holy Blo­
od and the Holy Grail (Sveta krv, sveti gral). * Okrenuo sam se i
pošao natrag, ne želeći ga uznemirivati, a umjesto njega slijedio
sam Johna Westa kako bih razgledao glasovite Building Texts (Gra­
đevinski tekstovi) zabilježene na zidovima - tekstove koji se odnose
na daleko razdoblje nazvano First Time (Prvo doba), kada je sedam
mudraca oblikovalo hramove i piramide.

Sat poslije, kad se opet našao na brodu, Robert Bauval mi je re­
kao da se Michael Baigent nije vratio s nama na autobus. Zamolio
me da umjesto njega održim predavanje toga popodneva. Svi su bili
zabrinuti jer nam se Baigent mogao pridružiti tek dolje niz Nil, a mi
smo se nalazili u 'banditskoj zemlji' (nedavno se na turiste pucalo
iz strojnica u Hramu kraljice Hatšepsut). Kada se poslije Michael
pojavio neozlijeđen, nakon što sam ja održao njegovo predavanje,
pitao sam ga što se dogodilo.

'Ne znam, meditirao sam nekoliko minuta, tada sam shvatio da ste
svi otišli.'

Rekao sam mu da sam ga vidio iza svetišta. 'To nije bilo nekoli­
ko minuta prije nego što smo otišli - bilo je to prije najmanje dvade­
set minuta .'

On nije vjerovao. 'Činilo mi se kao samo nekoliko minuta.'

* M. Baigent, R. Leigh, H. Lincoln: 'Sveta krv, sveti gral'.