Colin Wilson Otisak Atlantide

Vjerojatno je bio izgubio osjećaj za vrijeme. Ali, ja sam sklon vje­
rovati da se on uskladio s vibracijama toga svetoga Hrama, s vibra­
cijama koje su snažne i nakon više od dvije tisuće godina.

U Bauvalovoj i Hancockovoj knjizi ''Keeper of Genesis' (Čuvar
Postanka) našao sam citat znanstvenika E. A. E. Revmonda koji se
odnosi na 'otkrivanje, gradnju i vraćanje u život povijesnog Hrama
u Edfuu'. Ovo 'vraćanje u život', ovo aktiviranje je izazvano obredom
koji obuhvaća zvuk.

I Zemlja ima svoju frekvenciju poznatu kao Schummanova rezo­
nanca, a posljedica je elektromagnetske aktivnosti između Zemlje i
gornje atmosfere. Suviše je niska da se čuje, ali Christopher Dunn
se našao kako računa može li se njezina svrha povezati s vibracija­
ma Zemlje ako je Velika piramida građena s nekom 'tonskom' svr­
hom, kao što sumnja Tom Danley, i je li bila građena s namjerom da
se uklapa u veličinu Zemlje.

Dunn je već vodio neka vlastita istraživanja. U veljači 1995. go­
dine, dok je bio u posjetu Egiptu s Bauvalom i Hancochom. podmi­
tio je jednog čuvara Piramide da ga ostavi samog u kraljevoj sobi
pola sata nakon što odu posjetitelji. Čuvar je pretpostavljao kako on
želi meditirati, pa je pristao da se ugase svjetla. Zapravo, Dunn je
tražio da se svjetla pogase kako nikakav pozadinski žamor ne bi
smetao njegovom snimanju na kaseti. Nosio je sa sobom i svoj digi­
talni brojač frekvencija da izmjeri radio frekvencije za koje je mislio
da se stvaraju u kraljevoj sobi.

Kad su se glasovi turista izgubili u daljini, snažno je udario po
jednoj strani sarkofaga te je slušao odjek zvuka koji je nastao. Pje­
vušio je taj ton da provjeri odjek, tada je pjevušio dalje do kraja ska­
le, dok nije primijetio da je odjek postao jači kad je stigao do tona
za jednu oktavu više.

Brinući se da ne prekorači vrijeme, pošao je kroz predsoblje ka­
ko bi pozvao čuvara da pogasi svjetla jer je njegovo pjevušenje kva­
rilo snimanje. Tada, još uvijek pjevušeći ton sarkofaga, vratio se u
kraljevu sobu gdje je otkrio da buka ventilatora u zračnoj osovini
ometa njegovo snimanje. Nakon još nekoliko snimki, napustio je
Veliku piramidu i vratio se u hotel.

U svojoj sobi preslušao je snimku i otkrio kako nije gubio vrije­
me uzalud. Ton koji je pjevušio izazvao je prizvuk srodan vibraci­
jama u sobi. Dok je slušao vlastiti glas kojim je zvao čuvara da po­
gasi svjetla, začudio se jer je on zvučao kao da se još uvijek nalazi
u sobi, a ne u udaljenom dijelu predsoblja, unatoč činjenici da su
zidovi i listovi od granita i krečnjaka stajali između njega i kaseto-
fona. Njegovo pjevušenje bilo je također jasno snimljeno. Primijetio
je da je zvuk njegovih koraka, dok se vraćao iz Velike galerije, odje­
kivao jasno u prirodnom odjeku sobe - to je bio zvuk sarkofaga.

Dunn je dokazao sljedeće: Kao prvo, da Velika piramida ima sa­
vršenu akustiku, kao što je tvrdio Howard Vyse, a kraljeva soba bila
je vrsta zvučne kutije koja je proizvodila isti zvuk kao i sarkofazi.
Zapravo, radilo se o savršenoj akustici. Velika piramida bila je obli­
kovana kao Galerija šapata u londonskoj katedrali sv. Pavla jer se
šapat na jednoj strani galerije odražava na zidovima.

Znanstvenik Stephen Mehler potvrdio je Dunnova opažanja jer
je i on snimao u kraljevoj sobi. Te je snimke analizirao inženjer,
stručnjak za zvuk, Robert Vawter, koji je priznao daje kraljeva soba
oblikovana kao soba za rezonanciju.

Čak ako priznamo da je Piramida imala namjenu da bude zvuč­
na kutija, to još uvijek nije odgovor na pitanje - zašto? Christopher
Dunn je bio uvjeren kako je u svemu tome važna činjenica da su
proporcije Velike piramide iste kao i Zemljine, što navodi na pomi­
sao da je svrha 'zvučne kutije bila da vibrira sa Zemljom.' Ili, kao
što primjećuje u svojoj knjizi The Giza Power Plant (Električna
centrala u Gizi) - piramida djeluje kao primatelj energije iz same
Zemlje.'

Nedvojbeno, većina čitatelja će osjetiti da je predodžba Velike
piramide kao divovskog rezonatora mnogo prihvatljivija, ali i skep­
tici će morati dopustiti da je Dunn uspio dati smisao njezinim ne­
pravilnostima i očitim apsurdnostima, dajući uvjerljiva objašnjenja
za sve pojave, od podzemne galerije do željeznog pladnja s tragovi­
ma zlata nađenog na rubu južnog zračnog okna. Jedna od Dunnovih
ilustracija temelji se na crtežima Charlesa Piazzija Smytha.

Velika piramida nije samo smještena na meridijanu koji prekriva
više zemlje od bilo kojega drugog; ona je također u središtu Zemlji-
ne mase. Osim toga, smještena je točno u središte delte Nila, pa
kompas položen na tu piramidu može uredno obuhvatiti cijelu deltu
jednim lukom. Zato je Piazzi Smyth mislio kako meridijan u Gizi
mora biti naš moderni početni meridijan. Vjerovao je da je i za drev­
ne Egipćane ona bila početni meridijan.

Svojim djelom The Giza Power Plant C. Dunn je stvorio fasci­
nantnu knjigu o mogućoj tehnološkoj namjeni Velike piramide.
Rand je razvio drugu, jednako fascinantnu teoriju o lokaciji onoga što
je postalo poznato kao Totova sveta soba.

Jedan od Randovih važnih ciljeva u pokušaju da shvati skrivenu
geometriju mjesta u Gizi jest istražiti lokaciju te 'svete sobe'. Čini
se da je ta ideja potekla iz dokumenta nazvanog Zapadni papirus,
koji se sada nalazi u Berlinskome muzeju, a čini se da je preslika
originala Pete dinastije Novoga kraljevstva (u vremenu ubrzo nakon
Keopsa / Khufua). Dokument govori o tome kako je Keops molio
čarobnjaka Djedija da mu da broj, ili točnu lokaciju Totove tajne
prostorije. Rečeno mu je da se ona može pronaći u kremenoj škrinji u
zgradi koja se naziva Inventar. Ali, nitko, dodao je Djedi, neće mo­
ći dobiti broj dok ne dođu tri kralja koji još nisu rođeni... Ovdje se
papirus prekida.

U knjizi Keeper of Genesis (Čuvar Postanka) Robert Bauval i
Graham Hancock naveli su zanimljiv prijedlog. Bauval smatra pira­
mide u Gizi zemaljskim odrazom triju zvijezda u Orionovom poja­
su. On i Hencock objašnjavaju da se tajna prostorija može pronaći
kako se odražava na tlu gdje je 10.500. godine pr. Kr. bila locirana
proljetna točka - mjesto na nebu proljetnog ekvinocija. Ona je bila
ispod stražnjih šapa zviježđa Lava. Autori knjige sugeriraju dalje da
je soba zato smještena ispod stražnjih šapa Sfinge.

U novije vrijeme, Nigel Appleby iznio je plan da se tajna soba
može pronaći kod mjesta na tlu koje je 'odraz' zvijezde Sirius, utje­
lovljenja božice Izis. Ta je lokacija pokazala da je to bila nečija
zemlja za obrađivanje na periferiji Kaira. U vrijeme pisanja o toj teo­
riji, još nije bila provjerena.

Naravno, Rand je bio sklon istražiti problem Totove svete sobe
sa stajališta svojega nacrta Atlantide. Sva naša istraživanja dovela
su nas do vjerovanja da je drevni Egipat sačuvao baštinu jedne rani­
je civilizacije, možda više od jedne, i da je suvremena znanost uve­
like sklona podcijeniti inteligenciju ljudi iz daleke prošlosti. Bilo je
barem vjerojatno kako je postojalo skriveno skrovište znanja unutar
Velike piramide ili oko nje. Bizantski monah i povjesničar Sincel u
9. stoljeću po Kr. napisao je komentar koji je sadržavao obavijest o
izgubljenom egipatskom tekstu The Book of Sothis (Sothisova knji­
ga), koja je kolala u 3. stoljeću pr. Kr. Taj izgubljeni tekst, prema
Sincelu, sadržavao je važne 'zapise' donesene u Egipat odmah 'na­
kon potopa'.

Robert Bauval u Secret Chamber (Tajna soba) iznosi drugu mi­
sao u raspravi nazvanoj 'Kore Kosmou ' iz glasovitog djela Hermetic
Writings, koji se pripisuje Hermesu Trismegistosu (ili Totu). Glaso­
vita rečenica iz toga zapisa jest: 'Kako gore, tako dolje'. Znanstve­
nici su bili skloni odbaciti te zapise kao neoplatonističke tekstove
koje su napisali Grci u 3. stoljeću po Kr. Ali, u posljednje vrijeme
opće je prihvaćeno mišljenje da ti zapisi datiraju od ranog ptolemej-
skog doba u Egiptu (iz 323. godine pr. Kr.) U 'Kore Kosmou' Izis
priča svojem sinu Horusu da je Hermesovo tajno znanje uklesano u
kamen i skriveno 'blizu tajni Ozirisa'. Također se kaže, da je na te
tekstove bačena čarolija kako bi se osiguralo da oni ostanu nevidlji­
vi. Rimski povjesničar iz četvrtog stoljeća Amijan Marcelin također
piše o 'podzemnim prolazima i zavojitim skrovištima koje su ljudi
sagradili prije poplave, kako bi pohranili dokumente da se ne izgu­
bi sjećanje na sve njihove svete obrede.'

Rand je čitao dječju knjigu o čarolijama pod naslovom The Se­
crets of Alkazar (Alkazarove tajne) i nikad nije zaboravio njezin sa­
vjet mladim čarobnjacima: pazite na tehnike krivog upućivanja.
'Publika će uvijek gledati mjesto koje gleda čarobnjak. On ne smije
nikad pogledati ono što želi skriti. Publika će smatrati važnim ono
što čarobnjak smatra važnim, a nevažnim ono što on bude smatrao
nevažnim.' Rand je razmišljao kako bi skrivena soba mogla biti pri­
krivena prema metodama Alkazara.

Najočitije stvari u Gizi su piramide i Sfinge. Zato će onaj tko je
želio nešto skriti, očekivati da buduće generacije posvete pozornost
njima, ako pretpostavimo da je to 'krivo upućivanje.'

Rand se također sjetio da je jedno od svetih imena Sfinge neb,
što znači 'spiralna moć univerzuma'. Zašto bi spirala bila pove­
zana sa Sfingom? Je li moguće da se radilo o Fibonaccijevoj spirali?

U djelu The Keys to the Temple (Ključevi za hram) David Fur­
long je također istaknuo da je u tlocrtima triju piramida u Gizi bio
korišten zlatni rez.

U knjizi The Keys to the Temple David Furloug je otkrio da postoji
fi odnos između piramida u Gizi.

Rand se prisjeća da je u knjizi The Giza Necropolis Decoded (Deši­
frirana nekropola u Gizi) (1975.) Rocky McCollum zapazio kako
može nacrtati Fibonaccijevu spiralu, koja će dodirnuti vrh svih triju
piramida u Gizi. Kao što se može vidjeti, ona se uvija na mjestu ju­
goistočno od piramida, između Sfinge i Nila. Rand je uvjeren da
Totova sveta soba leži u središtu te spirale.*

U rujnu 1980. godine inženjeri iz egipatskog Ministarstva za na­
vodnjavanje premjeravali su dubinu vodenog postolja ispod Sfinge,

* Rand primjećuje da je jugoistočni kut Velike piramide istaknut u djelu Roberta Templa

The Crystal Sun (Kristalno Sunce).

Otkrio je da jedanput godišnje pri zalazu sunca, za vrijeme zimskog solsticija, srednja

piramida baca sjenu zlatnog trokuta na jugoistočni kut Velike piramide. Još jednom

otkrivamo geometrijsku pojavu zlatnog reza povezanu sa zemljopisnim smjerom

jugoistoka. Je li sjena drugi način da se upozori na Totovu svetu sobu?

U djelu The Giza Necropolis Decoded , Rocky McCollum je stvorio
spiralu koja je prošla kroz vrhove triju piramida u Gizi.

te su postavili svoj alat za bušenje na udaljenost veliku kao pola no­
gometnog igrališta, istočno od Piramide. Očekivali su da će morati
prodrijeti oko šest metara pod zemlju. Bili su iznenađeni kad su nji­
hove bušilice prolazile kroz pijesak dok nisu udarile u nešto tvrdo
na više od 15 metara.

Pokazalo se da je to crveni granit, iste vrste kao i onaj pronađen
u predsoblju kraljeve sobe u Velikoj piramidi. Takav granit se ne
može pronaći na području Gize. Kao i crni granit koji obrubljuje
kraljevu sobu, vjerojatno je bio donesen iz Asuana, 800 km južnije.
Sve upućuje na to da ovdje postoji vrsta podzemne sobe. Inženjeri
mjernici su mislili kako tlocrt crvenoga granita daje naslutiti da se
radi o drevnoj luci.

Godine 1990. geolog Thomas Dobecki, koji je pratio J. A. Westa
i R. Schocha u Gizu da provjeri pretpostavku kako je Sfinga mogla
biti uništena vodom, poslao je vibracije dolje u stijenu pod prednjim
šapama Sfinge, te je otkrio dokaz o postojanju pravokutne podze­
mne sobe. U listopadu 1992. godine francuski inženjer Jean Kerisel
bio je u prolazu koji se spušta do podzemne sobe Velike piramide,
koristeći radar koji prodire u tlo. Ispod horizontalnog ulaza koji po­
vezuje završetak ulaza što silazi u podzemnu sobu. Keriselova opre­
ma otkrila je 'strukturu', koja je mogla biti hodnik što prolazi hori­
zontalnim prolazom pod kutem od otprilike 45 stupnjeva. Činilo se
da vodi ravno do Sfinge.

Povjesničaru Herodotu su rekli, kao što smo čuli, da postoje pod­
zemne sobe koje su trebale biti grobnice Keopsa, ali to je općenito
bilo odbijeno kao netočnost. Možda je tako. No, ono što se čini sigur­
nim jest da je plato u Gizi izduben kao saće s podzemnim tunelima.

To se opet dokazalo 1977. godine, kad su stručnjaci s Instituta za
istraživanje u Stanfordu koristili novu tehniku nazvanu otpornost
(koja obuhvaća prolazak električne struje kroz štapove utaknute u
stijenu) da bi istraživali Sfingu. Zaključili su da iza njezinih sjeve­
rozapadnih šapa postoji 'anomalija', koja je izgledala kao tunel i pro­
lazila sa sjeverozapada (smjer Velike piramide) prema jugoistoku.

Ako je središte McCollumove Fibonacci spirale, zapravo Totova
sveta soba, tada vjerojatno postoji veza s Velikom piramidom. Rand
je nacrtao liniju koja prolazi s tog središta prema temeljnom ka­
menu Velike piramide, primijetivši da je prolazila kroz stražnje šape
Sfinge u istome smjeru kao hipotetički tunel stanfordskih istraživača.

U tom je trenutku otkrio nešto što ga je zainteresiralo. Ova lini­
ja koja je dalje prolazila kroz temeljni kamen na sjeveroistočnom
kutu Piramide, pokazivala je ravno na pol u Hudsonovu zaljevu.

T = Totova sveta soba
R= crveni granit ispred Sfinge
H= pol u Hudsonovu zaljevu 28 stupnjeva SZ
Spirala kontrolirana uz pomoć prolazi kroz vrhove piramida u Gizi,
zavija prema unutra na jednoj točki u pustinji. Linija koja se širi iz
središta spirale prema temeljnom kamenu Velike piramide, pokazuje
ravno prema polu u Hudsonovu zaljevu

Dapače, ako se jedna linija povuče od temeljnog kamena prema Sje­
vernom polu, a druga od Sfinge prema tom kamenu, nastaje kut od
28 stupnjeva. U ranijim poglavljima utvrdili smo važnost toga kuta
na platou Gize. Rand komentira:

Ovakvo rješenje lokacije Svete sobe prekida Totovu čaroliju,
otkrivajući da su piramide i Sfinga najčudesniji slučaj "krivog
usmjeravanja" koji je ikad stvoren. To rješava tajnu jugoistoč­
nih i sjeverozapadnih pravaca koji pokazuju na Gizu. Taj pra­
vac pokazuje prijašnji položaj Sjevernog pola dok se nalazio
u Hudsonovu zaljevu. Crveni granit ispred Sfinge može doka­
zati da je dio krova što natkriva tajnu podzemnu strukturu
stvoren zato da pohrani blago izgubljenog svijeta. Samo civi-

lizacija opremljena instrumentima astronomije, geometrije,
geodezije, te saznanjem o prijašnjem položaju Zemljine kore,
mogla bi otkriti blago tako skriveno u 'pustinjskom pijesku'.
Tot je dobro skrio svoje blago.
On misli kako je dio ove poruke promišljeni pokazatelj smjera pre­
ma polu u Hudsonovu zaljevu, čija je namjera upozoriti što se sve
može dogoditi našem planetu. Mi nismo neranjivi. Ponavljajući
Hapgooda, Rand piše: 'Naša predodžba o napretku je iluzija. Mi va­
ramo sami sebe ako mislimo da smo imuni na snage prirode. Ci­
vilizacija se, kao što su naši preci neprestano govorili, razotkriva u
ciklusima.'

POGLAVLJE 5.

6 000
STUPNJEVA
CELZIJUSOVIH

Libijska pustinja jedno je od najzabačenijih područja divljine na
svijetu. Njezine bijele pješčane dine uzdižu se poput stijena,
često su visoke i do 180 metara, i na njima nema ni traga živom biću.
O zabačenosti toga područja javnost je doznala 3. lipnja 1971. go­
dine kada su trojica znanstvenika otkrili egipatski zrakoplov u pu­
stinji pokraj platoa Gilf Kebir. Zrakoplov je nestao prije tri godine,
a zračne potrage nisu ga uspjele pronaći. Iz nepoznatog se razloga
prisilno spustio, a sve što je ostalo u njemu bilo je devet kostura po­
sade. Pilot je vjerojatno umro od žeđi.

Područje na kojemu su pronađeni bio je širok prolaz bez pijeska
između golemih dina. Trojica istraživača: Virgil E. Barnes, James
Underwood i Ali Sbeta istraživali su tajnu koja je zanimala znan­
stvenike gotovo 40 godina. Bila je to zagonetka libijskoga pustinj­
skog 'stakla'.

Komadići ovoga 'stakla' nađeni na površini Libijske pustinje -
koja se usprkos svojem imenu nalazi u Egiptu, 850 km jugozapad­
no od Kaira - bili su najprije identificirani kao 'tektiti'. Često su
vrlo lijepi, njihova boja varira od blijedožute do tamnožute i žutoze­
lene. Draguljar može to 'staklo' obraditi i pretvoriti u poludrago ka­
menje. Nitko zapravo ne zna odakle potječe. Većina znanstvenika

Granica između Egipta i Libije i naslage stakla u Libijskoj pustinji
locirane na zemljopisnoj širini blizu 25 stupnjeva sjeverno

sklona je vjerovati da je nastalo u svemiru, ali se rastopilo dok je
padalo kroz atmosferu.

Za Barnesa i njegovo društvo, otkriće prisilno spuštenog zrako­
plova bio je sretan slučaj, jer su u krugu od stotinjak metara prona­
šli više od dvadeset četiri tektita koji su ležali na pješčenjaku. Nisu
gubili vrijeme vraćanjem u svoj land rover, niti su se uputili u dugu
vožnju natrag u civilizaciju.

Na svojoj ekspediciji - koju je organizirala nacionalna znanstve­
na fondacija - Barnes je koristio karte nađene 1930. godine, a izra­
dio ih je engleski pukovnik Patrick Andrew Clayton, koji je radio za
društvo Egipatskog nadzora nad pustinjom (te će karte imati značaj­
nu ulogu u obrani generala Rommela u II. svjetskom ratu). Barnes

je došao u libijsku pustinju da slijedi otkriće Claytona i njegova pri­
jatelja, profesora Leonarda Spencera, koji je 40 godina bio kustos
Britanskoga muzeja u kojem su čuvani minerali.

Dok su se u prosincu 1932. godine vozili duž koridora bez pijes­
ka, Clayton i Spencer koristili su karte nađene 1930. godine, a pri­
mijetili su odbljesak blistavih predmeta koji su ležali na površini.
Kad su se zaustavili, otkrili su prekrasne komade stakla veličine
graška i jajeta. Spencer koji je vidio mnogo tektita, počeo se osvr­
tati da pronađe krater meteora koji bi ih objasnio, ali se činilo da ga
nije bilo u blizini. Druga je zagonetka bila ta što su tektiti bili prona­
đeni na površini. Budući da su vjerojatno stigli na Zemlju brzinom
metka, moglo se očekivati da su se zabili u tlo.

Dvojica znanstvenika napunili su svoj automobil s pedeset kilo­
grama tih sjajnih žutih krhotina. Mogli su ih skupiti i mnogo više da
su imali mjesta - te se vratili u Kairo. Sljedećih nekoliko dana, dok
su ispitivali nađene uzorke, Clayton i Spencer počeli su shvaćati ka­
ko je zapravo čudno to što su pronašli. Prije svega, neki od tih ko­
mada bili su napukli, pa je izgledalo da su te napukline nastale od
udaraca. Zapravo, sličile su komadima kremena pronađenog pokraj
pretpovijesnih ručnih sjekira. Ali ako su ti komadi imali oblik tanke
plohe, nijedan tektit nije sličio alatu kamenog doba. Druga neobič­
nost bila je njihova začuđujuća količina. Tektiti su prilično rijetki.
Oni se ne nalaze u tako velikom broju.

Kemijske analize otkrile su nove pojedinosti o njima, te upozo­
rile na još jednu tajanstvenost. Činilo se da to uopće nisu tektiti -
bili su od istog silicija kao i pustinjski pijesak. Jedino logično rješe­
nje bilo je da su to ostaci, koji su se odmah rastopili pod utjecajem
bijelog užarenog meteorita i doletjeli zrakom poput šrapnela.

Daljnja ispitivanja toga mjesta sljedećih godina nisu uspjela pro­
naći nikakav krater. Dapače, jedan poseban dokaz upućivao je na
zaključak da to staklo nije nastalo pod utjecajem meteora. Jedan
komad veličine limuna imao je rupu koja je bila izbušena točno kroz
njega - činilo se da ju je netko izdubio metalnim štapom dok je ko­
mad bio još mekan. Dvije druge izbušene rupe bile su samo povr­
šinske. Dokaz je navodio na pomisao da je to staklo bilo obrađivano
ljudskom rukom. Drugi znakovi upućivali su na to da je staklo doti-

cala ljudska ruka. Primjerice, neki mjehurići u staklu bili su raste­
gnuti kao da je staklo bilo okretano ili podizano dok je bilo još
mekano.

Godine 1933. Clayton i Spencer napisali su studiju o svojem
pronalasku i predstavili su je Kraljevskom zemljopisnom društvu.
Član toga društva bio je i znameniti Francis James Rennell, kasnije
lord Rennell of Rodd, koji je bio stožerni časnik u Egiptu u vrijeme
I. svjetskog rata, a poslije je sudjelovao u istraživanjima po Sahari.
Rennell, koji je postao predsjednik Kraljevskoga zemljopisnog dru­
štva 1945. godine, bio je zadivljen tajanstvenošću stakla nađenog u
Libijskoj pustinji.

Arheolozi su smještali klesanje stijena u tom području u godinu
5500. pr. Kr. Obično se smatralo da su to radili nepismeni nomadi,
ali kada se radilo o proizvodima od stakla, arheolozi su dali naslu­
titi da je na tim prostorima bila postignuta prilično razvijena civi­
lizacija u 6. tisućljeću pr. Kr.

Gdje god arheolozi nailaze na takve nepravilnosti, skloni su o
njima šutjeti, kako ih njihovi kolege ne bi optužili da imaju previše
mašte. Takav je bio slučaj 1890. godine, kada je poznati Flinders
Petrie provodio iskapanja u selu Naqada na Nilu, te pronašao lon-
čarsko posuđe i vaze tako fine izrade da je pretpostavio kako pripa­
daju dinastiji staroj oko 2 000 godina pr. Kr. Čak ih je nazvao 'novom
rasom' kad je opisivao te nepoznate ljude čije rukotvorine nisu ni­
malo nalikovale egipatskima. Ali, kad je pronašao još više njihove
tipične grnčarije u grobovima starima 1 000 godina prije, odlučio je
ispustiti Naqade iz svog plana iskapanja. Tako se nije morao suoči­
ti s neugodnošću i objašnjavati da su 'primitivni ljudi' ranije civili­
zacije mogli proizvesti takvo savršenstvo.

Jednako problematične bile su i vaze dugačkih vratova prona­
đene u stepenastoj piramidi u Saqqari koje datiraju iz 2 650. godine
pr. Kr. Posude od ilovače mogu se proizvesti u bilo kojem obliku,
jer lončar oblikuje unutrašnjost rukom, ali kako objasniti posudu iz­
rađenu od tvrda materijala kao što je bazalt, kvarc ili diorit. Kako
lončar može izdubiti unutrašnjost posude ako je njezin vrat uzak pa
ni najmanja ruka ne može ući u posudu? Prisiljeni smo stvarati ne­
vjerojatne hipoteze da su zanatlije znali omekšavati tvrde stijene,

kao što je stijena jednom bila rastopljena u peći zemljine unutraš­
njosti, prije nego su joj dali oblik čaše.

Lorda Rennella, koji je proveo mnogo godina u Egiptu, zaintere­
sirale su te tajne. Još uvijek je razmišljao o staklu Libijske pustinje,
kada je kasnih pedesetih godina prošlog stoljeća susreo R.V. Dol-
phina, glavnog inženjera i veoma utjecajnog autoriteta za britansku
atomsku energiju. Kad je Rennell upozorio Dolphina na staklo, ovaj
je odgovorio kako je i on vidio nešto slično u australskoj pustinji, a
saznao je i kako je nastalo - detonacijom atomske bombe.

Dolphin je dao Rennellu primjerak svojega stakla s mjesta pro­
nalaska, a Rennel mu je za uzvrat pokazao neke od posuda iz Libij­
ske pustinje. Ti su primjerci izgledali začuđujuće slični. Kao i posu­
de iz libijske pustinje, Dolphinovi australski uzorci nisu sadržavali
nimalo vode zbog iznimno visokih temperatura na kojima su bili
oblikovani. Dolphin je procijenio da su proizvedeni na 6 000 stupnje­
va Celzijusovih.

To je bila velika tajna. Sherlock Holmes možda bi razmišljao
ovako: stakleni komadi pronađeni su na prilično širokom području,
čak na usporednim mjestima istočno i zapadno. Budući da je njihov
silicijski sastav isti kao i sastav pustinjskog pijeska, znamo da nisu
tektiti. Počinjemo sumnjati da su nastali od meteorita - ali nije pro­
nađen nikakav krater. Izradom obojenog stakla bavili su se alkemi­
čari. Poznato je da se alkemija izučavala u grčko-rimskom Egiptu,
kao i u drevnim Indiji i Kini. Je li to moglo biti staklo alkemičara?
Budući da pokazuje znakove obrade ljudskom rukom, jedino mogu­
će objašnjenje jest da je to otpad ili nusproizvod nekoga industrij­
skog procesa. No, ako Dolphin ima pravo kad je riječ o temperaturi
pri kojoj je staklo rađeno, tada se pretpostavlja da su stari Egipćani,
ili neki drugi ljudi u tome kraju, posjedovali nešto slično atomskoj
energiji.

Kad su došli do te točke istraživanja, Watson je pitao Holmesa
osjeća li groznicu, ali taj očito besmislen zaključak ipak je predložio
Dolphin, a lord Rennell ga je shvatio ozbiljno. Nakon proučavanja
libijskog pustinjskog stakla, Dolphin je pomislio da su Feničani mo­
žda znali tajnu atomske energije jer su radili na 6 000 stupnjeva Cel­
zijusovih. On je i dalje govorio kako je pustinjsko staklo možda

oblikovano, kad je atomska energija izmaknula ljudskom nadzoru i
prouzročila eksploziju.

Drugi razlog zbog kojega je lord Rennell ozbiljno shvatio tu
tajnu jest taj što je i sam posjedovao ogrlicu iz starog Egipta izrađe­
nu praktički od čistog zlata. Nije moguće dobiti čisto zlato bilo kak­
vim uobičajenim metalurgijskim postupkom, jer je teško ukloniti
različite nečistoće koje postoje u rudi. Danas se to radi kemijskim
procesom koji nije bio poznat u Starome svijetu, iako jedna druga
metoda uključuje zagrijavanje zlata dok ono ne ispari kao tekućina
u aparatu za destilaciju. Tada se hladi i nečistoće nestaju. I to zahti­
jeva veoma visoke temperature.

Ako su naši preci doista radili s oblikom atomske energije, mogli
bi proizvesti i potrebnu visoku temperaturu, ali trebalo bi im mnogo
vode. Isto bi se dogodilo da je staklo Libijske pustinje bilo nusproi­
zvod industrijskog procesa.

Je li Libijska pustinja uvijek bila bez vode? Da bi odgovorio na
to pitanje, Dolphin je stupio u vezu s drugim članom Kraljevskoga
geografskog duštva, koji je bio stručnjak za zemljopis Staroga svi­
jeta. Njegovo je ime bilo Charles Hapgood. Dolphin je pisao Hap-
goodu još 1957. godine, te ga obavijestio o staklu Libijske pustinje
kao i o svojoj teoriji da je ono vjerojatno proizvedeno vrstom atom­
ske fisije. Pitao je, da li je ikada u Libijskoj pustinji bilo vode. Od­
govarajući mu, Hapgood ga je uvjeravao da je 6 000 godina pr. Kr.
bilo mnogo vode čak i na mjestu gdje se danas nalazi pustinja Sa­
hara. Naime, nekoliko tisuća godina nakon što je pol promijenio
mjesto, Sahara je bila zelena i bilo je mnogo jezera na području na
kojemu je bilo pronađeno staklo u Libijskoj pustinji. Neki od crteža
nađeni na stijenama u Sahari, prikazuju stoku i pastire.

Uskoro se Hapgood počeo dopisivati i s lordom Rennellom, ali
je izrazio sumnju u Dolphinovu ideju o atomskoj energiji. Članu
Američkoga zemljopisnog društva, Charlesu B. Hitchcocku, pisao
je Hapgood 1. 01, 1959. godine: 'Ova dvojica (Rennell i Dolp­
hin) poslali su mi praktički neosporan dokaz, da je neka vrlo drevna
rasa (prije možda 6 000 godina) mogla kontrolirati temperaturu od
6 000 stupnjeva Celzijusovih prilikom oplemenjivanja metala i sili-

kata. I sama ta izjava oduzimala je dah prosječnom arheologu, ali ne

vidim način da objasnim dokaz koji su mi poslali.'

Rennellova i Dolphinova opažanja uklapala su se vrlo dobro u
zaključke koje je Hapgood dobio proučavanjem 'karata drevnih
morskih kraljeva'. Ta civilizacija je bila tisućama godina starija ne­
go što povjesničari pretpostavljaju. Općenito prihvaćeno mišljenje
izraženo je člankom o metalurgiji koji je objavila najnovija Ency­
clopedia Britannica - čovjek je počeo taliti kovine oko 4 000 godi­
na pr. Kr. Ako je, što je vjerovao Hapgood, gradio prekooceanske
brodove barem 3 000 godina prije toga, tada je tehnički bio sigurno
dobro osposobljen da nauči kako koristiti metale.

Dogodilo se da je i sam Hapgood vidio ogrlicu od čistoga zlata,
ali ona je potjecala iz Meksika, a ne iz Egipta. Dapače, kapetan Ar­
lington Mallery, koji je prvi proučavao kartu Pirija Reisa, također je
dao neke nevjerojatne tvrdnje o tehnologiji metala, govoreći o tome
u jednoj radio-emisiji u kolovozu 1956. godine. Tako se Hapgood
upoznao s proučavanjem starih karata.

Mallery je iskopao mnoge peći u Ohiju i Virginiji. Bio je uvjeren
da se metoda taljenja željeza rabila još 4 000. godine pr. Kr. Za vri­
jeme radio emisije u Georgetownu, Mallery je dao izjavu koja još
više začuđuje: kako je Britanski muzej poslao neki željezni alat iz
Egipta jednom metalurgu na procjenu i bio iznenađen 'otkrivši da
su stari Egipćani koristili finu metalurgiju', proces koji uključuje
zagrijavanje metala na temperaturu na kojoj on isparava, nakon
čega se kondenzira u obliku prašine. Mallery je pretpostavljao da su
Egipćani dobivali te temperature 'istim postupkom kojim je napra­
vljena atomska bomba' - atomskom fisijom. 'Tako su prije 5 000
godina Egipćani koristili iste postupke za koje mislimo da smo ot­
krili tek danas - proizvodeći atomsku bombu'. Mallery je dodao ka­
ko 'trajanje postupka odgovara vremenskom usklađivanju drevnih
karata' - drugim riječima, možda se radi o 6 000 do 7 000 godina pr.
Kr. I Mallery je bio uvjeren kako je pronašao zlato koje je bilo 100%
čisto.

Tako je Hapgood već znao za tvrdnju koju je sada iznio Dolphin
- da su pretpovijesni ljudi, koje je opisao kao 'Feničane', naučili
stvarati i održavati temperature od 6 000 stupnjeva (što je samo

2 000 stupnjeva Celzijusovih manje od temperature na površini Sun­
ca). Nije bio spreman priznati da odgovor leži u atomskoj energiji.
Hapgood je razvio teoriju koja je nastala iz jednog komentara što ga
je pronašao u knjizi Mysteries of Ancient South America (Tajne dre­
vne Južne Amerike) objavljenoj 1956. godine. U toj knjizi Harold
Wilkins piše:

U istoj zemlji Ekvadoru, na morskoj obali vrlo blizu mjesta
Esmeralda, pronađeni su čudni ostaci koji ne pripadaju samo
razdoblju prije Inka, nego izgleda da su iz staroga europskog
kamenoga doba ... Rukotvorine toga nepoznatog naroda, čiji
se grad nalazi ispod morske razine ekvadorskih obala, jedin­
stvene su. Osim lijepih opsidijskih zrcala izrađenih poput leća
na način koji daje naslutiti da je ta rasa imala znanje o optici,
nađene su i čudne pravokutno oblikovane prizme, na čijim su
izbrušenim plohama urezane životinje, hijeroglifi ili neki sim­
boli.

Konkavna zrcala mogla su naravno, usmjeriti sunčane zrake -
Arhimed je napravio golema metalna zrcala da zadrže u zaljevu Ri­
mljane koji su osvajali Sirakuzu 211. godine pr. Kr., jer je tako zapa­
lio njihove brodove. Hapgood je rekao Charlesu Hitchcocku, s kojim
se dopisivao: 'Ipak, nisam sklon prihvatiti objašnjenje na koje je
lord Rennell bio potaknut: da su ti drevni ljudi (neidentificirani)
imali atomsku energiju. Ja vidim jedno drugo moguće objašnjenje -
da su koristili solarnu energiju u sustavu leća, kao što su navodno
bile one pronađene na obali Ekvadora.

Sam Rennell nije bio sklon prihvatiti hipotezu o atomskoj ener­
giji, ali on i Dolphin nisu sumnjali da staklo Libijske pustinje poka­
zuje postojanje civilizacije koja je posjedovala tehnologiju, kojom
je mogla postići visoke temperature, a to je bilo barem 6 000 godina
pr. Kr.

U studenom 1958. godine Hapgood je pisao Ionu Edwardsu, pro­
fesoru egiptologije u Britanskome muzeju moleći ga da provjeri
Malleryjevu tvrdnju da su drevni Egipćani imali finu metalurgiju.
Edwards je odgovorio kako ne postoji dokaz da su Egipćani posje­
dovali bilo što osim najjednostavnijih oblika metalurgije. Nerado,

Hapgood se prestao nadati da je pronašao dokaz za drevnu tehno­
logiju, ali kao Rennell i Dolphin, bio je potpuno uvjeren da je posto­
jala. Manje od godinu dana nakon toga, njegovo otkriće portolana
u kongresnoj knjižnici učvrstilo ga je u vjerovanju da je postojala
civilizacija koja je bila starija i od 'feničanske' Rennella i Dolphina.

Ljeti 1995. godine Rand je posjetio Sveučilište Yale i Hapgoodo-
vu arhivu. On i njegov prijatelj Martin Schnell - koji je upozorio
Randa na članak o Sfingi Paula Robertsa - stigli su na Sveučilište i
iznajmili sobe. Tri su tjedna, odmah poslije doručka, kopali po Be-
ineckovoj Rijetkoj knjizi i zbirci rukopisa. Napuštali bi sveučilišnu
biblioteku tek kad se zatvarala. Ondje su pronašli i pomno bilježili
dokumente o lordu Rennellu i staklu iz Libijske pustinje a pretraži­
vali su i korespondenciju koja je otkrila 'Hapgoodovu tajnu potragu
za Atlantidom'.

Sljedećeg ljeta složila se druga kockica u mozaiku. Randa i Rose
posjetio je prijatelj imenom Shawn Montgomery, kojega su upozna­
li one godine kad su otputovali u Toronto zbog knjige When the Sky
Fell (Kad se nebo srušilo). Montgomery je bio na istraživačkom pu­
tovanju Kanadom i Amerikom, razgovarao je s ljudima koji su dije­
lili njegovo zanimanje za 'znanstvene nepravilnosti'. Dok su njih
troje sjedili za doručkom onoga dana kad je Montgomery trebao ot­
putovati, počeo im je pričati o svojem posjetu znanstveniku Yullu
Brownu, koji je radio na novoj tehnologiji koja je sigurno spadala u
"nepravilnosti". Brown je naučio kako napraviti smjesu vodika i ki­
sika čija su svojstva zbunjivala svakog znanstvenika koji ih je ispi­
tivao. Tu je smjesu nazvao Brownovim plinom. Dok je govorio, iz­
vukao je jednu od Brownovih brošura i stavio je na stol. Rand ju je
pregledavao nezainteresirano dok je njegov prijatelj nastavio gov­
oriti. Iznenada je zastao i širom otvorio oči. Ugledao je stranicu sa
slikom Sunca koje odašilje zrake, a u središtu Sunca bila je rečeni­
ca '6 000 Celzijusovih stupnjeva.' Rand je bio uvjeren daje učinio
značajan pomak prema rješavanju tajne stakla iz libijske pustinje.

Montgomery je radio s Grahamom Smithom, koji je surađivao u
istraživanju Marshala McLuhana na Sveučilištu u Torontu. Njih dvo­
jica napravili su niz televizijskih programa o zaboravljenom ili poti­
snutom znanju. Brownov plin popeo se visoko na popisu pojava

- Rujan 1979., Sidney, Australija, novinski dokument o Brownovu plinu
stavlja podatak o 6 000 stupnjeva Celzijusovih u središte informacije.

koje su željeli istražiti. Zato je Montgomery nazvao Browna u Kali-
forniju. Bilo mu je iznimno teško razumjeti njegov naglasak, koji je
bio čudna smjesa bugarskog i australskog jezika, ali je na kraju us­
pio. Ono što je saznao zvučalo je vrlo nevjerojatno. Kad mu je Brown
rekao da u Ottawi postoji Brownov plinski generator, on i Smith ni­
su gubili vrijeme, nego su posjetili njegova vlasnika, profesora An-
drewa Michrowskog iz Planetarnog udruženja za čistu energiju.

Profesor Michrowski odveo ih je pod krov gdje je generator sta­
jao na stolu. Budući da je generator mogao sublimirati metale u
plinove, a miris nastojao zadržati u zatvorenom prostoru, zrak nije
bio potreban. Michrowski je koristio iskru da zapali plamen koji je

nastao u malom otvoru kao kod plamenika za zavarivanje, i demon­
stracija je počela.

Brown je rekao Montgomeryu da plamen može trenutačno izdu­
biti otvor u drvu ili metalu. Montgomery je ispružio veliku drvenu
žlicu. Nastalo je kovitlanje žutog plamena, a mali čisti otvor širok 1,2
cm pojavio se u dnu žlice!

Nakon takve demonstracije, većina ljudi bi pretpostavila da je
plamen bio vruć kao acetilenski žižak za kisik. Zato se Montgomery
iznenadio kad mu je profesor Michrowski dao plamenik i rekao da
izmjeri temperaturu u blizini otvora iz kojega je izlazio plamen.
Njegov mu je instinkt govorio da ništa ne riskira i on je to učinio.
Izmjerio je otvor koji je bio topao.

Montgomery je uzeo štap zavarivača izrađenog od volframa i us­
mjerio je plamen na njega. Izgledalo je kao da je zapalio magnezij-
sku vrpcu. Nastao je zasljepljujući bijeli plamen, a štap od volframa
počeo je nestajati. Očekivalo se da će postati prevruć da bi ga se
držalo u ruci. Ali, bio je iste temperature. Čak i kada je bijeli plamen
bio udaljen samo 4 cm od njegovih prstiju, nije bio vruć. Pokušao
je plamenom prolaziti preko svoje ruke, pomičući ga naprijed-natrag.
Bio je vruć i opekao bi ga da gaje držao mirno na jednome mjestu.
No, bio je samo topao. Inače, plamen iz plinske peći spalio bi tkivo.
Brownov plamen mogao je očito sagorjeti volfram na oko 6 000 stu­
pnjeva, ali nije nimalo oštetio tkivo.

Tijekom sljedećeg sata Montgomery je provjerio sposobnost ge­
neratora. Prelazio je plamenom po komadu opeke koja je najprije
postala staklasta, a tada se počela topiti. Zavarili su komad stakla na
komad opeke, tada komad bakra na opeku, zatim komad stakla na
bakar, a onda su izbušili rupe na užarenoj opeki koja je trebala odo­
ljeti visokoj temperaturi i zavarili bakar na nju. Pretvorili su šaku
pijeska u staklenu kuglu, pa su zajedno varili primjerke raznih me­
tala kao što su bakar i bronca, nikal i željezo. Na kraju su se razni
kruti metali pretvorili u tekuće stanje. Kako je plamen to mogao uči­
niti bez dovoljno visoke tremperature koja bi spalila tkivo? Montgo­
mery to nije znao. Niti itko drugi. I zato je znanost odlučno ignorira­
la Brownov plin.

Kad su se vratili u Toronto, Montgomery i Smith kupili su mali
generator s Brownovim plinom. Kina je bila jedina zemlja koja ga je
proizvodila. Postojale su tri veličine generatora, a oni su mogli naba­
viti samo najmanji. Bio je sličan onome koji su vidjeli kod Michr-
owskoga. To ih je razočaralo jer je njegov plamenik bio veličine
vrha olovke, i ono što je on trebao izvesti u svakom se slučaju treba
događati u manjim omjerima. Ali, bilo je očito da je funkcionirao -
iako se činilo da nije u skladu sa zakonima prirode.

Tko je bio bugarski čarobnjak koji je stvorio tako neobičan stroj?
Pravo ime Yulla Browna bilo je Ilia Velbov, a rodio se točno u ponoć
na Uskrs 1922. godine. Bio je religiozan. Postao je student sjemeni­
šta koje ga je trebalo pripremiti za svećeničko zvanje. Pitanje koje
će ga odvesti do stvaranja plina palo mu je na um dok je kao sedam-
naestogodišnjak čitao Bibliju. Druga poslanica Sv. Petra objavljuje
da će jednoga dana Zemlju progutati vatra. Mladi Velbov čudio se
kako vatra može progutati planet čija površina ima više mora nego
kopna? Možda se voda može nekako pretvoriti u plamenove?

Volio je čitati i Julesa Vernea U to je vrijeme, slučajno čitao je­
dno od njegovih najboljih djela The Mysterious Island (Tajanstveni
otok), napisan 1874. godine. Tada je Velbovu pala na um zanimljiva
ideja da se voda može koristiti i kao gorivo. To je moderna verzija
Robinsona Crusoa, osim što ima pet glavnih likova (šest ako brojite
kapetana Nema iz romana Twenty Thousand Leagues Under the Sea
(Dvadeset tisuća milja pod morem), koji se pojavljuje na kraju, i či­
jom smrću završava treći dio dramatičnim riječima. Posada broda je
izbačena na obalu dalekog otoka kad se njihov navigacijski balon
srušio u more. Verneova namjera bila je pokazati kako takva skupi­
na ljudi ne samo da može preživjeti, nego uz pomoć znanosti i zdra­
vog razuma 19. stoljeća sposobna je stvoriti malenu, ali ugodnu ver­
ziju civilizacije.

Pola drugog dijela knjige opisuje brodolomce kako sjede oko
vatre u zimskoj večeri, srčući kavu pripremljenu od plodova bazge,
raspravljajući o problemu: što će se dogoditi kad svijet jednom
ostane bez ugljena. 'Što će gorjeti umjesto ugljena?', pita jedan od
likova. Cyrus Harding, znanstveni stručnjak u romanu, odgovara -
'Voda!' i nastavlja objašnjavati:

Voda se cijepa na svoje iskonske elemente ... uz pomoć elektri­
čne energije koja će sada postati snažna i prikladna za uprav­
ljanje... Da, prijatelji moji, vjerujem da će se voda jednoga
dana koristiti kao gorivo, da će vodik i kisik, iz kojih se voda
sastoji, korišteni odvojeno ili zajedno, biti neiscrpan izvor to­
pline i svjetla ... Jednoga dana strojarnice parobroda i dijelovi
lokomotive bit će opskrbljeni s ta dva kondenzirana plina koji
će gorjeti, i osloboditi nevjerojatnu kalorijsku vrijednost ...
Voda će biti ugljen budućnosti.

Čak i primjedba o elektricitetu bila je začuđujući primjer proročan­
skog predviđanja. Moramo se sjetiti da je Verne stvarao svoj roman
uz plinsku svjetiljku. Edison je otkrio električnu žarulju tek 1879.
godine, pet godina nakon toga, a tek 1883. godine Nikola Tesla je
otkrio izmjeničnu struju i omogućio da se električna energija preno­
si na velike udaljenosti.

Svaki znanstvenik koji je čitao Verneovu knjigu, odbacio bi nje­
govo proročanstvo kao glupost. Zakon o čuvanju energije kaže da
iz stroja možete dobiti samo onoliko energije koliko ste je unijeli u
njega. Ako raščlanite vodu elektrolizom, vodeći električnu struju
kroz nju, i tada ponovno spojite vodik i kisik paljenjem šibice, eks­
plozija koja je posljedica toga, dat će samo onoliko energije koliko
ste je vi uveli elektrolizom. Možda student sjemeništa nije bio toga
svjestan. Svakako, znanstvenik nastavlja sanjati o danu kad će se san
Cyrusa Hardinga pretvoriti u stvarnost. Ali, u proljeće 1941. godine,
Bugarska se pridružila silama Osovine te objavila rat Britaniji i Sje­
dinjenim Državama. Ilia Velbov našao se u položaju zapovjednika
okupacijske jedinice marinaca na malenom grčkom otoku u Egej-
skome moru. Nakon što su nacisti bili slomljeni, a Rusi zauzeli Bu­
garsku, Brown je diplomirao i postao inženjer elektrotehnike, te je
neko vrijeme radio u Moskvi. Ali, mrzio je komunističko društvo pa
ga je njegova žena prijavila tajnoj policiji. Ona je bila odana komu­
nistkinja. Sljedećih šest godina proveo je u koncentracijskom logo­
ru 'čvrstog režima', ondje se razbolio i skoro umro.

No, vjerojatno ga je baš mržnja održavala na životu. U svakom
slučaju, odlučio je pobjeći od komunista. To je učinio preplivavši ri-

jeku koja dijeli Bugarsku od Turske. Dok je stajao drhteći u svojoj
mokroj odjeći na drugoj strani granice, uhitila ga je turska granična
straža. Zatvorili su ga kao špijuna. U zatvoru je proveo sljedećih pet
godina.

Naposljetku, uz pomoć američke obavještajne službe - a naroči­
to kapetana čije je ime bilo Brown - bio je oslobođen 1958. godine.
Dopustili su mu da emigrira u zemlju po vlastitom izboru. Izabrao
je Australiju. Budući da se činilo dobrom idejom da uzme englesko
ime, izabrao je ime Brown u čast američkog kapetana, a Yull zato
što je obožavao Yula Brynera (čije je ime krivo pisao). Stekao je di­
plomu inženjera elektrotehnike, te je uspio u Sydneyju pronaći
posao u Udruženoj australskoj industriji, gdje je crtao i gradio poku­
sne instrumente. Ali, nije ga zadovoljavalo raditi za nekog poslo­
davca, a i posao nije bio zanimljiv. Nakon 10 godina napustio je to
mjesto i otvorio vlastitu radionicu.

Bilo je to razdoblje kad su otmice zrakoplova bile svakodnevna
pojava. Zračne luke cijeloga svijeta morale su uvesti sigurnosne su­
stave. Jednostavni metalni detektor otkrivao je metalne novčiće ili
kopče na remenu kao i skriveno oružje, prisiljavajući zaštitare da
pretražuju džepove putnika te prolaze detektorima preko njihovih
ruku i nogu. Brown je ispravno tvrdio da je to gubitak vremena. Što
je sa sigurnosnim sustavom koji je otkrivao puške ili bombe, a zane­
marivao sve ostalo? Savjetovao je pomična vrata koja se okreću oko
svoje osovine i imaju tri načina otkrivanja: jedan za predmete teže
od sedam kilograma, jedan za predmete veličine puške, a jedan za
čelik obogaćen ugljikom, koji se koristio za izradu pištolja. Trebalo
je četiri tisuće australskih dolara da se instalira, ali nitko, ni banke
ni zračne luke nisu bile zainteresirane. Svi su više voljeli staru me­
todu ispitivanja. I tako Brownov prvi izum nije našao kupca.

Brown se ponovno počeo baviti idejom koja mu je zaokupljala
um otkada je one večeri čitao Julesa Vernea: pretvoriti vodu u gorivo.
Kao inženjer elektroenergije, vjerojatno je razumio sve znanstvene
pogreške, no neka duboka intuicija tjerala ga je da bude uporan.
Shvatio je kako može biti opasno miješati vodik i kisik kad je jedna
slučajna eksplozija uništila njegov laboratorij i gotovo ga stajala ži­
vota. No, nastavljao je s radom.

Osnovni problem je veoma jednostavan: kada se pomiješa vodik
s kisikom, oni se prirodno spajaju. Dakle, ako se voda podvrgne
elektrolizi, vodik i kisik se stave, takoreći u posebne zatvorene sobe
- to jest, između njih se postavi mreža koja drži plinove odvojene.
To podiže otpor u posudi i znači da je svaki proces koji ovisi o elek­
trolizi vode neobično skup. Zato se vodik, kojega ima mnogo u pri­
rodi, ne koristi kao gorivo - on je preopasan kao što su to otkrili
proizvođači letjelica. Sam će vodik jednostavno eksplodirati blagim
praskom, ili će izgorjeti slabim plamenom. Tek kad se pomiješa s
kisikom, postaje opasno eksplozivan. Isto vrijedi i za zemni plin, a
ipak se milijuni ljudi koriste plinskim štednjacima.

Nakon tri godine eksperimentiranja, Yull Brown je ostvario svoj
san da iskoristi vodik u vodi. Njegova glavna pronicava misao, čini
se, bila je sljedeća: ako se vodik i kisik pomiješaju u istom omjeru
u kojem postoje u vodi, oni bi morali biti - da tako kažemo - sretni
da se spoje mirno, bez glasnog praska. To se pokazalo točnim. Kad
se dva plina ponovno spoje iskrom, rezultat nije eksplozija, nego
implozija. To znači, oni se spoje da bi stvorili vodu koja zauzima
mnogo manji prostor. Ako nastane reakcija u zatvorenoj posudi, na­
staje vakuum. Kad je Brown proveo te plinove kroz veliki otvor te
ih upalio cigaretom, koja mu je bila stalno u ustima, rezultat je bio
gotovo bezbojni plin koji je gorio na temperaturi od oko 130 stup­
njeva Celzijusovih, samo nešto malo topliji od kipuće vode, pa se
mogao pomicati gore-dolje uz golu ruku i ne ozlijediti je. No, kad
se primijeni na volfram, koji se otapa na 3 000 stupnjeva Celzijuso­
vih, on ga jednostavno pretvara u paru.

Očito, događa se nešto vrlo čudno. Plamen ne zagrijava samo
materijal, on reagira na njega. Umjesto da se jednostavno zagrije do
130 stupnjeva, temperatura volframa raste, sve dok volfram ne ispa­
ri. Jedino objašnjenje što su ga ponudili znanstvenici koji su proma­
trali reakciju jest, da Brownov plin možda drži vodik i kisik u njihovu
atomskom stanju, umjesto da im dopusti da se spoje u molekule O2 i
H2. Čak ako se dokaže daje to točno, vrlo je teško shvatiti zašto pla­
men, stvoren od atoma a ne od molekula, djeluje tako da se supstan­
cije na koje se primjenjuje ponašaju tako nekontrolirano.

Reakcija Shawna Montgomerya izazvala je u njemu osjećaj da
je prisustvovao nečemu sličnom alkemiji. Ako plamen koji gori na
130 stupnjeva može probušiti rupe u nesagorivoj opeki od šamota i
ispariti volfram, tada zakoni prirode nisu jednostavni kako se pret­
postavljalo. Izgledalo je da Brownov plinski plamen može nekako
'uzeti u obzir' supstanciju koju zagrijava, što zvuči više kao sre­
dnjovjekovna alkemija nego kao kemija koju smo učili u školi.

Isto se može reći za sposobnost plina da detoksificira nuklearni
otpad, na što je Brown uvijek iznova upozoravao. Pisac Christopher
Bird opisuje kako je Brown otopio komad radioaktivnog americi-
ja 241 (nastalog raspadanjem izotopa plutonija) zajedno s komadi­
ćima čelika i aluminija na opeki. 'Nakon nekoliko minuta pod pla­
menom otopljeni metali trenutačno bljesnu. Brown smatra da ta
reakcija razara radioaktivnost. 'Americij koji je prije iznosio 16 000
jedinica radijacije na minutu, sada je pokazao samo 100 jedinica u
minuti - što je ista bezopasno niska razina kao i radijacija u prirodi.

Baš kad je izgledalo daje Brownovu radu suđeno da bude zane­
maren, primio je ponudu od Narodne Republike Kine. Razlog po­
nude bio je što su u kineske podmornice počeli ugrađivati Browno-
ve plinske generatore umjesto golemih spremišta za svježu vodu, a
kineski su znanstvenici počeli uklanjati svoj nuklearni otpad zagri­
javajući ga Brownovim plinom.

Yull Brown nikako nije bio varalica. Kinezi su otkrili da njegov
plin doista djeluje. Tako je mislilo i veliko američko udruženje koje
mu je izgradilo laboratorij i mnogi ljudi kao profesor Michrowsky,
koji su kupovali Brownove plinske generatore. Godinama je stotine
ljudi gledalo demonstracije kojima je prisustvovao i Shawn Mont­
gomery: probijanje rupe u nesagorivoj opeki od šamota, ili pretva­
ranje volframa u plin.

Moguće rješenje naše tajne moglo bi ležati u činjenici da Brow­
nov plin praska kad gori. Oksiacetilenski plamen je zapravo kon­
trolirana eksplozija. Isto se događa i sa zavarivanjem plamenikom,
koji koristi vodik umjesto acetilena. Kada se vodik i kisik spoje u
posve istom omjeru kakav imaju u vodi, oni ne stvaraju gotovo ni­
kakvu toplinu. Kad se plamen prinese nekoj tvari kao što je volfram,
izgleda kao da kisik i vodik uđu u kemijsku reakciju s volframom

potpomognuti plamenom. Također je moguće, kao što je bilo ista­
knuto, da se plamen sastoji od atoma vodika i kisika, a ne od mole­
kula, i da se zato njihova sposobnost kombinacija povećava.

Obični plamen gori zagrijavanjem tvari dok se njezini elementi
ne odijele, što se događa kad se papiru prinese šibica. S druge stra­
ne, pomiješate li sumporne i željezne strugotine, a tada ih zagrija­
vate nad plamenom na metalnom pladnju, sumpor će se rastopiti i
postati smeđ, pa će početi ključati i jako se pjeniti. Ako odmaknete
plamen, reakcija će trajati i dalje dok, umjesto sumpora i željeza ne
dodate grudu željeznog sulfida. Dakle, ako se sumporni dioksid i ki­
sik provedu preko zagrijanog platiniranog azbesta, oni će se udružiti
i nastat će sumporni trioksid. Kada se on otopi u vodi, nastaje sum­
porna kiselina. Platinirani azbest je katalizator - tj. on se ne mijenja
reakcijom. To zvuči kao alkemija - sigurno kao jedna vrsta alkemi-
je, koja se događa kad volfram ispari ako se zagrijava plamenom od
130 stupnjeva.

Drugim riječima, Brownov plin može jednostavno navesti da vol­
fram, nesagoriva opeka od šamota, zlato, ruda ili radioaktivni otpad
reagiraju kao sumporne i željezne strugotine koje se kombiniraju u
prijeko potrebnoj kemijskoj reakciji tako jednostavno, kao da uro­
nite komad cinka u solnu kiselinu i promatrate kako se otapa. Ako
je tako, onda je bit Brownova plina jednostavno izazivanje kemi­
jskih reakcija. To bi također objasnilo zašto je moguće držati jedan
kraj volframa dok on 'gori'. To bi značilo da Yull Brown nije bio pre­
cizan kad je izjavio da taj plin može stvoriti temperaturu od 6 000
stupnjeva Celzijusovih. Kad je kalifornijska tvrtka pod nazivom Di­
versified Inspections istražila što se događa kad Brownov plin pre­
tvori volfram u paru, inspektor koji se bavi uređajima za optička
mjerenja, bio je zbunjen kad je pročitao da postoji 'mjera mnogo ni­
ža od točke ključanja toga metala'. U svojem četverodjelnom član­
ku o Brownovu plinu u časopisu Raum und Zeit (Prostor i vrijeme),
Christopher Bird čini se da to smatra pogrešnim. On kaže da je novi
mjerni instrument pokazao 6 000 stupnjeva, iako je služba Diversi­
fied Inspections odbila ponuditi certifikat o tom učinku. Moguće da
je to zato jer njihova mjerna sprava nije registrirala 6 000 stupnjeva.

Bird nastavlja izvještavati: kad se izmjeri temperatura 'praska'
unutar cilindra, ona je tek 4,3 stupnja. Činjenica jest da je Shawn
Montgomery mogao i dalje držati štap volframa dok je 'gorio'. Mo­
guće je da reakcija Brownova plina ne izaziva visoke temperature.

Možda su naši preci znali tajnu Brownova plina. Mnoge stvari
upućuju na to. U lipnju 1963. godine njemački arheolog William
Konig iz Iračkog muzeja u Bagdadu, otvorio je partski grob u kojem
je našao glinenu vazu sa željeznim cilindrom, unutar kojega se na­
lazila željezna šipka pričvršćena asfaltom i rastopljenim olovom.
Konigu je izgledala kao primitivna baterija. Njegovi kolege arheo­
lozi osporavali su to, jer je grob nastao otprilike 250 godina pr. Kr.
Ali, dr. Arne Eggebrecht je konstruirao takvu posudu te ulio u nju
voćni sok. Rezultat je bila poluvoltna struja, koja je trajala 18 dana.
Njome je za pola sata mogao zlatom premazati srebrnu figuricu.
Uočio je da je na mnogim egipatskim pozlaćenim likovima zlato
vrlo visoke čistoće, i nije moglo biti nalijepljeno ili zakovano. Uvje­
rio se da su stari Egipćani poznavali tajnu elektrogalvanizacije*.

Kada je Veliku piramidu istraživao pukovnik Howard-Vyse go­
dine 1837., naredio je jednom od svojih pomoćnika, J. R. Hillu da
barutom ukloni završetak južnoga 'zračnog okna' u kraljevoj sobi.
Hill je ondje pronašao željezni pladanj dugačak 30 cm, širok 10,16
cm, a debeo 0,31 cm, koji je bio položen u zidnu konstrukciju pira­
mide. U Odjelu za mineraloška istraživanja Kraljevskog koledža u
Londonu 1989. godine, prilikom ispitivanja pladnja, utvrđeno je da
je pladanj od željeza, koje je bilo topljeno na temperaturi višoj od
1 000 stupnjeva. Smatralo se da stari Egipćani nisu znali taliti želje­
zo - sva njihova željezna ruda potjecala je iz zaliha koje su ostavili
meteoriti. Ali, pladanj nije bio izrađen od meteoritskog željeza -
sadržavao je previše nikla. Izgledalo je da su stari Egipćani znali za
taljenje željezne rude 2 000 godina prije željeznog doba. Prilično
čudno, ali tragovi zlata pronađeni na jednoj strani željeznog pladnja
pokazivali su daje bio galvaniziran zlatom! Naravno, zlato je mo­
glo biti i lavirano. Ali ako je Eggelbrecht imao pravo o svojim kipi­
ćima, pladanj je možda bio podvrgnut elektrogalvanizaciji.

* galvanizacija - postupak prevlačenja predmeta niklom, kromom, srebrom i drugim meta­
lima

Nitko nikad nije na zadovoljavajući način objasnio što su deko­
rateri zidova egipatskih grobnica koristili kao izvor svjetla dok su
radili. Na stropovima nema ni traga crnilu svjetiljaka. Objašnjenje
može, naravno, biti jednostavno - da su se potrudili očistiti svu ča­
đu. Također, izgleda da rezbarije na zidovima Hrama u Denderi pri­
kazuju električna svjetla i izolatore...

Da su Egipćani posjedovali tehnologiju koja je bila tek u zamet­
ku, kao bagdadska baterija, mogli bi elektrolizom razdvojiti vodik i
kisik u vodi, mogli bi posjedovati znanje kako da stvore Brownov
plin.

Kad je Shawn Montgomery razgovarao s Yullom Brownom u
travnju 1996. godine, Brown mu je rekao da su Azteci znali proizve­
sti plin koji je i on sam proizveo, tzv. Brownov plin. Koristeći oso­
bitu smjesu mokrog i suhog drveta, zapalili su ga i stvorili visoku
temperaturu uslijed koje se zarobljena para odijeli i postane plin. On
pucketa, uslijed čega zlatna ruda - vjerojatno isto tako zarobljena u
gorućem drvetu - proizvede deset puta više zlata od količine koja se
dobije u normalnom postupku odvajanja. Prema Brownu: 'Oni su
proizvodili mnogo zlata. Mnogo zlata! Ali, nisu mogli dobiti toliko
zlata iz rude koju su proizvodili. Radio sam pokuse i otkrio zašto su
to mogli raditi. Brownovim plinom možete proizvesti deset puta više
zlata iz iste količine rude.'

Montgomery je pitao, da li je to isto učinio i s a m , a Brown je od­
govorio: 'O, da. Čak su ga i neki Maye koristili u proizvodnji zlata.
Ispitivali su ga i laboratorijski te zaključili da je ovo točno. Ne samo
u odnosu na zlato, nego također za platinu, srebro i ostale metale.'
Kad se sjetimo ogrlice od čista zlata lorda Rennella i isto takve ogr­
lice iz Meksika koju je vidio Hapgood, prirodno je pitati se, jesu li
obje nastale uporabom Brownova plina.

Montgomery je također pitao, može li Brownov plin poslužiti u
proizvodnji tektita. Brown je ponovno odgovorio potvrdno. 'Već sam
poslao dva plinska stroja u teksašku tvornicu instrumenata da se
pročisti silicijev dioksid i proizvedu silicijski poluvodiči. Dodate li
plin koji u sebi ima ugljikovodikov učinak, on otapa silicijev diok­
sid, ugljik onečišćuje i razara čistu kristalnu strukturu poluvodiča...
Ali Brownovim plinom otapa se silicijev dioksid, a voda koja je bli-

zu kristalizacije stvara samo idealan kristal. To daje poluvodiču
savršeno veliku brzinu vodljivosti i dobru solarnu ćeliju.'

Montgomery je sama sebe zatekao kako zamišlja golemu površi­
nu pročišćenog silicija u sunčanom okruženju - možda je to Libij­
ska pustinja - koja proizvodi vrlo velike količine jeftine električne
struje, iako se razlikuje od stakla iz te pustinje, koje kao da je nasta­
lo atomskom eksplozijom.

Ima i drugih objašnjenja. U proljeće 1997. godine boravio sam u
Meksiku i pripremao televizijski dokumentarac koji se temeljio na
mojoj knjizi From Atlantis to the Sphinx (Od Atlantide do Sfinge).
Proveli smo jedan dan na svetome mjestu u Tuli (koja se nekoć zvala
Tollan), 85 km sjeverno od Mexico Cityja. To je u drevna vremena bio
glavni grad Tolteka, predaka Azteka, čije je carstvo doživjelo procvat
u razdoblju od 700. do 900. godine po. Kr., iako se njihovo podri­
jetlo može otkriti čak u pretkršćanskom razdoblju. Prema legendi,
Tollan je značajan kao mjesto konačne borbe između dva boga Quet-
zalcoatla i Tezcatlipoca, koji obično simboliziraju snage dobra i zla
(iako bi to Tolteci smatrali prejednostavnim). Quetzalcoatl se pois­
tovjećuje s Viracochom, Kon Tikijem, Votanom i drugim bogovima
Srednje i Južne Amerike. On je bijeli bog koji je veoma davno došao
s istoka. U knjizi From Atlantis to the Sphinx citirao sam mišljenje
Brasseura de Bourberga, znanstvenika iz 18. stoljeća, koji je vjero­
vao da je Quetzalcoatl jedan od preživjelih s Atlantide, koji je sa
sobom donio umijeće civilizacije. Legenda priča da ga je naposljet­
ku svladao Tezcatlipoca, 'gospodar zadimljenih zrcala' (koji poput
čarobnog kristala daje viziju o dalekim mjestima), te je otplovio na
splavi obećavši da će se vratiti.

Vrlo me zainteresirao i odlomak u knjizi Grahama Hancocka
Fingerprints of the Gods* koja govori o čudnim predmetima što ih
posjeduju četiri velika kipa u Tuli. Te kamene figure, visoke 4,87 m,
stoje na platformi na vrhu okrnjene piramide u hramu Jutarnje zvi­
jezde, i jednom davno su podupirale drveni krov hrama. Godine
1880. francuski istraživač Desire Charnay otkrio je to sveto mjesto
i pronašao blokove crnog bazalta za koje je pretpostavljao da su bili

* Graham Hancock: Otisci bogova.

stopala golemih kipova. Nazvao ih je 'Atlantesi' (Atlantiđani). Če­
tiri visoka kipa bila su doista pronađena nakon 60 godina, pa se ime
prenijelo na njih.

Ono što je značajno kod tih kipova jest da oni u rukama drže nei-
dentificirane predmete. Predmet na desnoj strani kipa na prvi po­
gled izgleda kao zapadnjačka šestocijevna puška u futroli. Ali, su­
deći po držaču kojim se ona drži s dva prsta, izgleda više kao ručka
neke puške. U desnoj ruci je nešto što su znanstvenici opisali kao
snop strijela i torbica za mirisne štapiće. Budući da su paralelne stri­
jele savijene, čini se nemogućim da su to strijele. Graham Hancock
ističe kako ima osjećaj da su originalne naprave bile izrađene iz me­
tala.

Po povratku kući, daljnja ispitivanja fotografija koje smo snimili
nisu uspjela pružiti nikakvo drugo objašnjenje o namjeni tih pred­
meta. Nije moguće da su bili korišteni kao atl-atls ili bacači koplja,
što se tvrdi u mnogim knjigama vodičima.

Shawn Montgomery me je poslije upozorio na odlomak o Tuli u
knjizi Zecharia Sitchina The Lost Realms (Izgubljena kraljevstva),
u četvrtoj knjizi niza Earth Cronicles (Kronika Zemlje). Među ugled­
nim znanstvenicima Sitchin nije ime koje bi nekoga moglo zavarati,
jer ga se često povezivalo s Erichom von Danikenom. On je, naime,
vjerovao da su Zemlju nekoć davno naseljavali posjetitelji iz svemi­
ra. Ali, Sitchin se razlikuje od Danikena po nečemu vrlo važnom, a
to je kvaliteta učenosti. Bez obzira na to smatramo li njegove teori­
je održivima ili ne, on je neiscrpan rudnik informacija. A u djelu The
Lost Realms on raspravlja o kipovima iz Tollana, te ističe da jedan
od stupova predstavlja osobitu rezbariju čovjeka koji nosi slojevitu
odjeću i nešto što izgleda kao vrsta naprtnjače. U ruci drži isti alat
- nešto poput pištolja u futroli - i uperio ga je u kameno lice ispred
sebe. Plamen koji se pomiče izlazi iz cijevi 'pištolja'. Sitchin kaže
da ga je taj čovjek 'koristio kao bacač plamena kojim je oblikovao
kamen'.

Odbacimo li ili ne te njegove teorije smatrajući ih previše neu­
vjerljivima, ostaje činjenica da su čudni predmeti koje drže bogovi
Tollana strojevi iz kojih izlaze svinuti plameni jezici, a za to se vje­
rojatno koristio Brownov plin. Izgleda da su Tolteci ili posjedovali

tehnologiju, ili su barem znali dovoljno da je pripišu svojim bogovi­
ma. Većina bogova u svjetskoj mitologiji može napasti i gromove,
ali ne opisuju ih kao bića koja u rukama nose oružje iz kojeg suklja
plamen.

Sitchin ima još nekoliko zapažanja o Tollanu. Piramidu su isko­
pali ponovno 1940. godine. To je učinio arheolog Jorge Acosta, koji
je radio iskapanje Teotihuacana. Acosta je pronašao dubok jarak u
samoj piramidi u kojem se nalazio 'Atlanteas ', stup visok 4,87 m,
čije je golemo stopalo našao Charnay 1880. godine. Našao je četiri
stupa koji su jednom stajali na kutovima krova.

Piramida koja je ranije sagrađena leži ispod hrama Jutarnje zvije­
zde. Na tome su mjestu ostaci unutrašnjih soba i hodnika koji još
nisu istraženi, kao i izrezbarena kamena cijev, izrađena od djelića
koji pristaju jedan uz drugoga, široka oko 45,72 cm. Bila je postav­
ljena u isti kut kao i zidovi piramida i širila se cijelom visinom pira­
mide.

Acosta je pretpostavljao kako je svrha cijevi bila drenaža vode,
ali kao što je Sitchin rekao, zašto klesati dotjeranu kamenu cijev kad
bi jednako dobra bila i cijev od gline? Kamena cijev bila je očito dio
strukture piramide, te je imala posebnu svrhu.

Sitchin je rekao: 'Činjenica da ostaci susjednih zgrada, koje su
imale mnoge sobe i katove, upućuje na određeni industrijski napre­
dak, ali također na činjenicu da je u starom vijeku voda iz rijeke
Tule bila kanalizirana tako da je tekla pokraj tih zgrada. To dopuš­
ta mogućnost da se na tome mjestu, kao i kod Teotihuacana, razvi­
la vrsta pročišćavajućeg i oplemenjujućeg procesa već vrlo rano.'
Takva zapažanja nedvojbeno podsjećaju na nagađanja Johna Dol-
phina i lorda Kennella o mogućnosti da je staklo iz Libijske pusti­
nje bilo usputni proizvod nekoga industrijskog procesa. Stichin ide
i dalje pa tvrdi: 'Nije li tajanstven alat postojao, ne zbog klesanja
kamena, nego zbog razbijanja kamena koji su trebali za svoje rude?
Drugim riječima, nije li to kamenje bilo razvijeni alat? A nije li mine­
ral koji su tražili bilo zlato?'

Sitchin tvrdi da su svemirski posjetitelji željeli iskapati zemlju
zbog skupocjenih minerala, od kojih je najvažnije bilo zlato, a tre­
bali su ga za znanstvene svrhe. Navodi izvještaje angloameričke

korporacije koja je nudila arheolozima da proučavaju stare rudnike
zato, što se rudarska tehnologija koristila u Južnoj Africi nakon
100.000. godine pr. Kr. Ističe da, iako se zlato u Peruu i Meksiku
dobivalo ispiranjem rijeka, to nije donosilo veliko bogatstvo tim
zemljama. Citira španjolskog kroničara tvrdeći da su Španjolci iz­
mamili od Inka 6 milijuna unci zlata i 20 milijuna unci srebra godi­
šnje. Vjeruje, kao i Yull Brown, da su imali znatno učinkovitiju me­
todu iskorištavanja skupocjenih metala iz rudnika.

I dalje ističe kako četiri 'Atlantiđanina' koji drže krov Jutarnje
zvijezde, podsjećaju na staro egipatsko vjerovanje da četiri Horuso-
va sina drže nebo na četiri strane svijeta. Ta ista četiri boga pratila
bi umrlog faraona 'uz stepenice prema nebu' što je opisano u hije-
roglifima kao vrsta stepenaste piramide. Taj simbol stepenaste pira­
mide koji ukrašava zidove oko Tollanske piramide, postao je važan
simbol za Azteke, koji su se javili poslije Tolteka. Sitchin također
upućuje na vezu između pernate zmije, Quetzalcoatla, i egipatske
'krilate zmije' koja pomaže sprovesti umrlog faraona na nebo. Jedna
od Sitchinovih osnovnih teza jest da postoji bliska veza između sta-
roegipatskih i meksičkih bogova.

Provjeravajući što Rand misli, shvatio sam da je Tula locirana na
istoj dužini kao starije mjesto Teotihuacan, ističući opet da se čini
kako su mjesta 'svetih prostora' bila brižljivo birana, a ne izabrana
nasumce.

Ponuđen mi je drugi ključ za moguću vezu između Egipta i Me­
ksika, jer smo radili na istom televizijskom programu. Vozili smo od
La Paza u Boliviji preko goleme ravnice, koja se zove Altiplana, do
drevnoga grada Tiahuanaca u Andama. Svete ruševine su 4 200 m
iznad mora, iako je Tiahuanaco nekad bio luka na obližnjem jezeru
Titicaci. Bilo je to prije nego su velika geološka pomicanja uzdrma­
la tlo i pomaknula jezero dvadesetak kilometara dalje.

Sada je malo ostalo od velike luke, osim ruševina lučkog prostora
Puma punku (Pumina vrata), gdje golemi kameni blokovi leže ras­
pršeni poput čunjeva. Jedan kamen ima duboki rez napravljen oštri­
com, koji izgleda kao da je napravljen vrstom dijamantne pile.

Nekoliko stotina metara dalje nalaze se ostaci velikog hrama
zvanog Kalasasaya. U sjeverozapadnom kutu stoji najpoznatije obi-

lježje Tiahuanaca - ulazna vrata koja izgledaju kao minijaturni Arc
de Triomphe. Njegova gornja vrata imaju pukotinu koja se spušta
do samoga ulaza u sredini. Prije 20. stoljeća, bila je nešto veća od
pukotine. U knjizi Arthura Posnanskyog Tiahuanaco, the Craddle of
American Man (Tiahuanaco, kolijevka američkog čovjeka) (1915. go­
dine), fotografije pokazuju kako su vrata jednostavno napukla na dva
dijela, najvjerojatnije zbog potresa.

Dok sam lutao oko Tiahuanaca, zadivila me preciznost izrade.
Masivni kameni blokovi, od kojih su neki teži od sto tona, bili su
klesani tako pomno da između blokova nije mogao proći ni nož.
Ondje gdje su blokovi bili odvojeni, kao kod Puminih vrata, bilo je
očito da su često bili spajani metalnim sponama, vjerojatno zato da
se spriječi njihovo razdvajanje u potresu. Profesor Neil Steede, koji
je radio na istom televizijskom programu, ispitivao je jednu od tih
spona koja je bila dugačka oko 15 cm, i oblikovana kao veliko slovo
I. Primijetio je da su graditelji imali vrstu pokretne kovačnice - mi­
kroskopska pretraživanja su pokazala da je metal lijevan u taj polo­
žaj dok je bio još topao. Nikada nisu pronađeni ni tragovi pokretne
kovačnice, a otvorena vatra očito ne bi bila dovoljna da se rastopi
metal za te spone. Jednako tako, na Altiplanu nema mnogo drveća
koje bi se moglo koristiti kao gorivo.

Izvještaj Shawna Montgomeryja o plamenu Brownova plina, koji
metal pretvara u tekuće stanje za nekoliko trenutaka, podsjetilo me
na metalne spone u Tiahuanacu. Rand i Shawn su se već rano u svojim
raspravama pitali jesu li se te spone lijevale u pokretnoj kovačnici,
kao što je Steede dao naslutiti, ili uz pomoć stroja koji sliči lemilici
viđenoj na četverokutnim stupovima u Tuli.

Slijed događaja odveo me u Egipat, u Gizu. Ondje su me 45 me­
tara od piramide Semenkarea snimali kako istražujem zid precizno
klesanih blokova i ističem kako je otkriveno da su u Egiptu takvi
blokovi bili spajani metalnim spojnicama. Kao što je Graham Han­
cock rekao, te su spojnice pronađene i u Angkor Vatu, u Kambodži.

Tiahuanaco ima još jedno obilježje koje potiče neka od pitanja što
se postavljaju i u Tuli, a to je piramida poznata kao Akapana, koja je
jednom bila golema piramida sa sedam terasa i ravnim vrhom, a izgle­
dala je više kao industrijski kompleks ili moderna građevina. Nekoć

je dominirala prostorom na kojemu su bili hramovi, ali 90% njezina
ravnog kamenja godinama su uzimali razni 'graditelji', tako da ono
što je ostalo izgleda na prvi pogled kao prirodni brežuljak. Svatko tko
se na njega popne otkrit će jezero. Ali, to nije bio brežuljak.

Unutra, kao i u piramidi u Tollanu, nalaze se tuneli i jedna pro­
storija neutvrđene namjene, koju je bolivijski arheolog Oswaldo
Rivera opisao kao 'kraljevu sobu'. Spojeni kameni kanali prenosili
su vodu, a ta je piramida bila okružena jarkom. Velike količine vode
koje bi pale na njezin vrh, usmjeravali su u središnje dvorište - koje
sada izgleda kao jezero - a tada u sustav za navodnjavanje, koji je
vjerojatno bio postavljen oko sve četiri strane prve terase kako bi
mu bilo omogućeno da izađe na otvoreno, tada je vođen opet unutra
pa van, sve uokolo jarka. Vrh je bio pokriven zelenim šljunkom koji
je izgledao kao voda u 'jezeru'. Cijela zgrada bila je spomenik vodi.
Sjetili smo se Sitchinovih riječi o Tuli i 'ostacima zgrada s mnoš­
tvom soba i mnogo katova, koje su se naslanjale na piramidu', što
'daje naslutiti industrijski napredak i....upućuje na mogućnost da se
na ovome mjestu, kao i u Teotihuanacu, dogodila vrsta pročišćavanja
ruda i procesi oplemenjivanja vrlo rano.'

Dok sam stajao na vrhu piramide Akapana, koja gleda na jug
prema planinama Quimsachata, a tada i prema prostranoj ravnici
koja se prostirala svuda oko mene, otkrio sam da pokušavam zami­
sliti kako je izgledalo to mjesto kad je Tiahuanaco bio na vrhuncu
svojega napretka. Bilo je teško zamisliti golemi grad s lukom i zgra­
dama koje su bile građene od neizmjernih blokova, od kojih su neki
težili gotovo 200 tona. Kako su ih dopremili? I što je grad radio usred
te prilično močvarne ravnice? A što se tada dogodilo? Činilo se da
ga je neka velika katastrofa pretvorila u neplodnu ravnicu. Kada se
to dogodilo? Prema muzeju što se nalazi nasuprot Kalasasaye i pre­
ma knjizi Alana L. Kolata Tiwanaku (pisanje grada je različito),
Tiahuanaco se snažno razvio oko 100. godine po Kr., dosegnuo je svoj
vrhunac oko 500. godine, a tada je postupno propadao sve do 1000.
godine. Kakva je bila ta strahovita kataklizma koja je raskolila
Vrata Sunca na dva dijela, te razbacala golemo kamenje luke posvu­
da uokolo? Bilo je očito da se nije radilo samo o lokalnom potresu,
ali nema nikakvih izvještaja o takvoj kataklizmi oko 500. godine.

Na prijelazu u 20. stoljeće profesor Arthur Posnansky, koji je ci­
jeli život proučavao ruševine, zaključio je kako je Tiahuanaco bio
osnovan oko 15.000 godine pr. Kr. Taj se zaključak temeljio na dvi­
je točke u vezi sa zemljištem što je označavalo ljetne i zimske sol­
sticije. U sadašnjem trenutku, dva žarka pojasa locirana su na 23
stupnja i 30 minuta s obje strane ekvatora, ali kad je građena Kala-
sasaya, tropski pojasevi su bili malo bliže ekvatoru, točnije na 23
stupnja 8 minuta i 48 sekundi. Ova promjena širine pojaseva poslje­
dica je neznatnog pomicanja Zemljine kore, što je poznato kao na-
krivljenost ekliptike. To je omogućilo da Posnansky izračuna kada je
bila građena Kalasasaya.

Rezultat je zaprepastio znanstvenike, koji su mislili da je Po­
snansky odredio datume tisućama godina prerano. Ali, između
1927. i 1930. godine skupina njemačkih znanstvenika, koje je vodio
dr. Hans Ludendorffiz Potsdama, provjeravala je rezultate. Bili su
skloni prihvatiti da Posansky ima pravo. Akademsko ushićenje do­
velo ih je do toga da revidiraju svoju procjenu, pa su završili pret­
postavkom da je Tiahuanaco možda nastao 9300. godine pr. Kr. Ali,
čak je i taj datum zaprepastio arheologe i povjesničare, pa su ga
smatrali 9 000 godina preranim. To gledište, kao što znamo, prevla­
dava i danas.

Ipak, ne potpuno. Arheolog profesor Neil Steede, koji je prou­
čavao Tiahuanaco mnogo godina, zaključio je da je taj sveti grad
građen prije otprilike 12.000 godina. A što još više iznenađuje, to
misli i dr. Oswaldo Rivera, upravitelj Narodnog instituta za arhe­
ologiju, koji je 21 godinu vodio iskapanja Tiahuanaca. U televizij­
skom programu pod naslovom The Mysterious Origins of Man (Ta­
janstveno podrijetlo čovjeka) snimljenom 1996. godine, Rivera je
javno iznio svoje mišljenje kako se ne slaže sa Steedeovom proc­
jenom. On je mislio da su graditelji Tiahuanaca jednostavno učinili
neznatnu pogrešku - uostalom, govorimo samo o 21 sekundi stupnja.
Steede je vrlo jasno izrazio svoje neslaganje. Mislio je da graditelji,
tako precizni kao oni koji su osnovali Tiahuanaco, ne bi učinili ni tu
malu pogrešku.

Do kraja 1996. godine Rivera je nastavio promatrati zalaske sun­
ca nad Tiahuanacom, što je zahtijevalo mjerenje i drugog kraja

Kalasasaye. Njegovi proračuni su ga konačno uvjerili da je Steede
imao pravo - nije bilo nikakve 'male pogreške'. Mjerenja zalazaka
dala su jednake podatke kao i mjerenja izlazaka sunca. Rivera je bio
siguran da je Kalasasaya bila građena oko 12.000 godine pr. Kr., što
je bilo blizu vremenu kad je propala Atlantida.

POGLAVLJE 6.

DREVNI MOREPLOVCI

Ranih tridesetih godina prošloga stoljeća, kompanija United Fruit
počelaje krčiti prašume jugozapadne Kostarike u Srednjoj Ame­
rici, kako bi posadila plantažu banana u području zvanom Diquis
Delta. Probijajući se i krčeći put kroz prašumu, radnici su počeli
nailaziti na golemo okruglo kamenje koje je stršilo iz tla. Naporno
kopanje otkrilo je da su to bile kugle, koje su izgledale poput gole­
mih lopti za plažu, a razlika je bila u tome što su bile od granita.
Najveća je imala 2,75 metara u promjeru, a najmanja je bila veličine
teniske loptice. Čini se da su kugle nekoć bile dio različitih religij­
skih mjesta: postavljene su na vrhove humaka, i bile okružene us­
pravnim stupovima i kipovima. Ono što je čudilo bila je njihova sa­
vršena izrada. Mnoge su imale pravilni oblik kugle, a njihova je po­
vršina bila glatka kao papir.

Goleme kamene kugle vrlo su neobične, i nešto u vezi s njima
odmah izaziva znatiželju. Neki od bogatijih stanovnika San Josea i
Limona, glavnih gradova, prenijeli su ih na tratine ispred svojih ku­
ća i otkrili pritom da najveća teži 20 tona. Neki su ih arheolozi pre­
gledali, klimali glavama i izjavili kako vjerojatno predstavljaju ili
Sunce ili Mjesec, a možda oboje. Nakon toga su ih zaboravili.

Jedno desetljeće poslije, američki arheolog Samuel K. Lothrop,
provodio je kratak odmor sa svojom ženom u području Diquisa, kad
je ugledao jednu od kugli na tratini u Palmar Suru. Rekli su mu da
ih ima na stotine i nitko ne zna što zapravo predstavljaju. Evo zago­
netke koju treba riješiti! Budući da je Lothropu vrijeme išlo na ruku,

jer su pljačkaši spriječili da nastavi posao - iskapanje posuđa u
Chortegyju - odlučio je posvetiti neko vrijeme ovom neobičnom
problemu.

Uložio je malo više truda i otkrio da glatka kamena kugla nema
nikakva uporišta. Posjetio je mjesto gdje su neke kugle bile još uvi­
jek ostavljene na svojem prvotnom položaju. Primijetio je da se če­
sto nalaze u skupini od tri i da su postavljene u obliku trokuta. Dru­
ge su bile položene u ravnim linijama, a bilo ih je i u skupinama od
45. Ali, trokuti su bili čudno nepravilni, često je u njima bilo kugli
različitih veličina što je upućivalo na pomisao da postoji razlog za
takav raspored, skrivena šifra koju nije moguće naslutiti. Lothrop je
napisao raspravu o kamenim loptama, koja je bila objavljena pod
okriljem Instituta Peabody u Hardvardu, a tada se vratio tajnama koje
su bile pristupačnije. Nijedan drugi arheolog nije nastavio istraživati
taj predmet, jer se činilo da ga je Lothrop iscrpio u svojoj jezgrovitoj
raspravi.

Prošla su tri desetljeća. Izgledalo je da su kamene kugle zabora­
vljene. Tada je, 1981. godine, Ivar Zapp, mladi profesor arhitekture
na Sveučilištu u Kostariki, odlučio uvesti nov pristup toj tajni. Na­
dahnuto ga je djelo engleskog stručnjaka Johna Michella čije je ime
bilo povezano s 'ley linijama' - dugačkim ravnim tragovima, koji
se prostiru kao kanali preko engleskog krajolika. Zapp se sjetio du­
gačkih ravnih crta kamenih kugli u Diquis Delti i počeo razmišlja­
ti...

'Travnate linije' otkrio je 1921. godine engleski poslovan čovjek
Alfred Watkins jašući na konju preko brežuljaka pokraj Bredwar-
dina u grofoviji Herefordshire. Primijetio je da su neki drevni utrti
putovi miljama dugački, ravni poput strijele i usmjereni često prema
vrhovima brežuljaka. Iznenada je pomislio kako je Engleska ispre-
križana stotinama tih 'starih ravnih utrtih putova'. Nazvao ih je 'leys'
ili 'leas', te je zaključio da su to trgovačke staze što su ih koristili
prastanovnici Britanije.

Kad se John Michell susreo s tim problemom sredinom 1960-ih
godina, bilo je to uglavnom zato jer ga je zadivila tajna letećih obje­
kata, koja je izazivala uzbuđenje od trenutka kad je poslovan čovjek
Kenneth Arnold vidio njihovu formaciju kako je proletjela straho-

vitom brzinom pokraj Mount Rainiera u državi Washington 1947.
godine. Nakon toga, javilo se na tisuće očevidaca.

Michell je primijetio neobičnu činjenicu da su mnogi 'leteći tanju­
ri' viđeni u blizini onih utrtih linija koje se očito mogu bolje opaziti
iz zraka nego sa Zemlje, a naročito su vidljivi na raskrižjima neko­
liko takvih putova. Saznao je da i Kinezi imaju slične linije nazva­
ne lung mei, ili putovi zmajeva i da su ucrtane kako bi kanalizirale
'magične energije između neba i zemlje'. Michell se dosjetio da bi
te linije mogle označavati neko 'strujanje Zemljine sile'. Saznao je
da rašljari, primjerice, mogu otkriti te utrte tragove pomoću vibraci­
ja u svojim rašljastim štapovima ili uz pomoć viska. Primijetio je da
ti putovi često prolaze 'svetim' mjestima, kao što su grobni humci,
stare crkve ili drevni spomenici kakav je Stonehenge.

Ivar Zapp je uočio da kamene lopte u Diquis Delti vjerojatno po­
stavljaju neka od istih pitanja, kao i megaliti Stonehengea - no što
se toga tiče - takva pitanja postavlja i golemo kamenje Velike pira­
mide. Kako su ti kameni blokovi mogli biti isklesani tako savršeno?
Kako su ih prenosili? Neke od kugli bile su pronađene visoko u
planinama duž obala Kostarike, te nije bilo moguće zamisliti da su
ih uz brežuljak gurali brojni ljudi - to bi bilo preteško i vrlo opasno.

Zapp je poveo skupinu studenata u Diquis Deltu da pokušaju ot­
kriti tajnu kugli. Bili su zbunjeni, ali činilo se da problem ipak obas­
java tračak svjetlosti. Lothrop je za sobom ostavio dijagrame o iz­
gledu mnogih originalnih kamenova prije nego su bili preneseni u
muzej ili na travnjake privatnih kuća. Zapp je opazio da su po dvije
skupine bile svrstane na svaku stranu crte koja je pokazivala ravno
na magnetski Sjeverni pol. U tom slučaju, upitao se, je li bilo mo­
guće da su druge stranice trokuta bile usmjerene prema određenim
točkama na Zemlji?

Kad je tu svoju teoriju pokušao ispitati na kartama, produžujući
crte ravnalom, rezultat gaje razočarao. Izgledalo je da crte ne poka­
zuju ništa naročito, iako se to može objasniti činjenicom da je karta
ravna projekcija naborane Zemljine površine. Zapp je opet pokušao,
ovaj put krojačkim centimetrom i globusom. Jedna linija projicirana
od Palmar Sura, gdje su pronađene kugle, prolazila je ravno kroz
Kokosov otok, zatim kroz otočje Galapagos, pa je išla na Uskršnji

otok. Sjetio se da su slične kugle bile otkrivene na tom otoku, iako
su bile manje od divovskih kugli na Kostariki.

Kad je pomnije pogledao tu 'znamenitu crtu' koja je išla od Pal­
mar Sura do Uskršnjeg otoka, vidio je da crta zapravo zaobilazi Us­
kršnji otok te da je udaljena od njega 70 km. Tada se sjetio da su
polinezijski mornari mogli otkriti postojanje otoka udaljenog 118
km, proučavajući valove i oblake, jer i jedne i druge remeti postoja­
nje tla. I mornari su mogli uočiti da u blizini lete ptice, npr. čigre i
blune koje se gnijezde na tlu. Linija dugačka 11 830 km prolazila je
kroz druga dva otoka, a zaobišla je Uskršnji otok samo za 70 km. Ti
su se otoci mogli smatrati pogotkom.

Njegova su zapažanja naišla na odobravanje dok je proučavao
druge ravne linije. Druga strana istog trokuta proširivala se preko
Atlantika, te vodila do Gibraltarskih vrata. U drugoj skupini kame­
nja, crta je vodila do Velike piramide. A u još jednoj, ona je, ne samo
pokazivala na južnu Englesku, nego je prolazila točno kroz Stone-
henge. To nije bila slučajnost.

Činilo se da je Ivar Zapp otkrio svrhu kamenih kugli. One su vje­
rojatno bile pomoć pri navigaciji, čime se može objasniti zašto su
neke kugle bile poredane u ravne linije, a neke su bile na planinama
pa su se mogle vidjeti s mora. Objasnila se i činjenica zašto je više
kamenih kugli pronađeno na otoku Cano, izvan obale Kostarike,
koja je okrenuta prema Pacifiku.

Lothrop je također uočio da su kugle često pronađene pokraj uro-
đeničkih mjesta za pokop pokojnika, što je navodilo na razmišljanje
da su možda bile vrsta odavanja počasti umrlima, iako je razumljivo
da se obilježja koja pokazuju smjer, nađu na takvim lokacijama, jer
su se mornari nadali vodstvu od duhova umrlih navigatora.

Pitanje mjesta na kojem su kugle bile oblikovane treba raspravi­
ti. Arheološki nalazi u Diquis Delti datiraju od 12 000. godina pr. Kr,
do 500. godine po. Kr. Neki arheolozi smještaju nastanak kamenih
kugli između nekoliko stoljeća pr. Kr. i 500. godine po. Kr. Oni su
skloni konzervatizmu, a krajnji oprez u određivanju datuma novih
nalaza je način da se pokaže kako ste trezven i poštovan član aka­
demske zajednice, a ne onaj što brzopleto donosi zaključke. To može
biti pogrešno. Američki arheolog Matthew W. Stirling pronašao je

- Kamal, naprava za upravljanje plovilom koja se sastoji od dugačke
čvoraste uzice s drvenim četvorinama na svakome kraju.

godine 1920. golemu negroidnu glavu u Tres Zapotesu u Meksiku.
To je dalo naslutiti da olmečka kultura, koja je izradila tu glavu, po­
tječe možda još od 600. godine pr. Kr. Arheologa su njegovi akadem­
ski kolege dočekali s povicima neodobravanja. Sterling je zapravo
bio previše konzervativan. Sada je poznato da kultura Zapotec datira
od 1 200. godine pr. Kr. Zato je i moguće da su divovske kamene
kugle dokaz Hapgoodove općeprihvaćene teze da je svjetska civili­
zacija nastala oko 7 000. godine pr. Kr.

Zapp je poznavao Hapgoodovo djelo Maps of the Ancient Sea
Kings, te je bio savršeno svjestan njegove hipoteze. Student Hum-
berto Carro uočio je da u priči o Sinbadu pomorcu iz knjige Arabian
Nights (Priče iz 1001 noći) postoji opis naprave za upravljanje po
moru nazvane kamal. To je dugačka čvorasta uzica s drvenom če­
tvorinom na kraju. Čvorovi su označavali zemljopisnu širinu raznih
luka. Arapski navigator držao bi jedan uzao među zubima, te usmje­
rio uzicu na Sjevernu zvijezdu da odredi položaj broda.

Zapp je i prije vidio tu čvorastu uzicu na malome kipu što ga je
Lothrop pronašao pokraj skupine kamenih kugli. Kip je držao kra­
jeve uzice u jednoj ruci, a središte uzice bilo mu je u ustima, stva­
rajući tako oblik slova V. Zapp je vidio slične kipove u raznim dije-

lovima svijeta, od lončarskih crteža na grobnim mjestima razdoblja
prije Inka u Peruu, do prikaza u dolini Inda u Indiji.

Kostarika je, naravno, izraz kulture pomoraca jer se nalazi na je­
dnom od najužih dijelova Srednje Amerike, s dva golema oceana sa
svake strane. Humberto Carro je naišao na drugi zanimljiv dokaz,
na članak Thora Heyerdahla koji je objašnjavao kako se plovi na
balsa splavi protiv vjetra i vodene struje. Tisućama godina prije
izuma kobilice broda, Peruanci su koristili pokretne središnje daske
za usmjeravanje plovila, koje su im omogućavale da mijenjaju smjer.
U 16. stoljeću, Francisco Pizarro se susreo s flotilom takvih splavi
izvan obala Perua. Bile su neobično velike i dolazile su prema njima
protiv vjetra i vodene struje. Saznao je da su plovili na tim splavima
duž cijele obale Južne Amerike. Sjećamo se da je Heyerdahl koris­
tio sličnu splav nazvanu Kon-Tiki, kako bi dokazao da su drevni
pomorci mogli prijeći ocean. Poslije je to potvrdio prešavši Atlantik
od Egipta do Amerike.

Kad je Kristofor Kolumbo pristao uz obalu Kostarike 1502. go­
dine na svojem četvrtom putovanju preko Atlantika, istraživače su
domoroci primili s velikim poštovanjem i odveli su ih na dvodnev­
no pješačenje do groba jedne ugledne osobe. Grob je bio ukrašen
pramcem broda. Izgleda da su domoroci predstavljali velikim istra­
živačima iz Španjolske jednoga od svojih glasovitih pomoraca. Ka­
meni spomenici ili grobne ploče na koje su postavljali mrtvaca
izgledale su kao središnje daske peruanskih balsa splavi, a drugi li­
kovi, vjerojatno svećenici i kraljevi, bili su postavljeni na identične
središnje daske, zapravo kamene replike daski koje su imale veliku
važnost u njihovim životima.

Jesu li primitivni pomorci mogli ploviti na takve velike uda­
ljenosti? Čini se da je to Heyerdahl dokazao. Ali on je znao položaj
Uskršnjeg otoka kad je pošao na plovidbu. Da li bi mornari Srednje
Amerike, npr. 5 000. godine pr. Kr., znali da postoji taj otok? Čak da
su i znali, bi li se usudili gurnuti balsa splav u beskrajan i prazan Ti­
hi ocean?

Zapp se domogao knjige koja je odgovorila na to pitanje. We, the
Navigators (Mi pomorci), bila je knjiga Davida Lewisa, objavljena
godine 1972., u kojoj Lewis opisuje plovidbu preko Pacifika s do-

morocima na njihovoj splavi, plovidbu dugačku 13 000 nautičkih
milja. Otočani su se koristili pomorskim znanjem što su ga nasli­
jedili od svojih predaka. I Lewis opisuje 'liniju kamenja' postavlje­
nu kroz cijeli Pacifik - on sam vidio je to kamenje na Tongi i Gil-
bertovim otocima. Za razliku od kamenih kugli, ovdje se radilo o
ravnim koraljnim pločama (što se može i očekivati od otoka s obi­
ljem koralja). I te ploče bile su postavljene u skupine od tri zajedno.
Lewis je smatrao kako im je namjena bila 'pokazati smjer otoka'.
Kamenje je imalo drugu namjenu. Najstarije dijete u obitelji naučili
su da ga koristi kako bi saznali položaj zvijezda. Djeca bi napamet
naučila o mnogim zvijezdama koje su svrstali u red s 'kamenjem' u
razno doba godine. To su nastavljali raditi cijeli život, prenoseći po­
slije znanje na svoju djecu. Plovidba je tim pomorcima postala ne­
što posve prirodno, nešto poput praćenja auto karata za modernog
motoriziranog čovjeka.

Zapp je uočio sličnosti između srednjoameričke, polinezijske i
grčke astronomije. Znao je da riječ atl nije grčkog podrijetla, nego
da dolazi iz jezika Maya i Nahuatla iz Srednje Amerike, a označa­
va vodu. Atlahuak je bio zaštitnik Tenochtitlana, grada što su ga Az­
teci sagradili na jezeru - današnjeg Mexico Cityja. Platonova poto­
nula civilizacija nazvana je Atlantida, a njezin glavni grad je bio
okružen i obrubljen kanalima, poput nekih starih gradova Srednje
Amerike. Je li moguće da je Atlantida zapravo Amerika? To je izne­
nađujući argument što ga Ivar Zapp i njegov suautor George Erik-
son predstavljaju u svojoj knjizi Atlantis in America (Atlantida u
Americi), objavljenoj 1998. godine.

Oni ističu da je bilo mnogo teorija o položaju Atlantide: od Me­
diterana, Sjevernog mora, dijela Atlantika blizu Kariba te Antark­
tika. Ovaj je posljednji, tvrde oni, najvjerojatniji jer su drugi polo­
žaji premali da bi odgovarali Platonovu opisu. Ali, to ne može biti
Antarktik jer Platon opisuje Atlantidu kao zemlju 's obiljem sunca'
- polutropsku - a to jedva odgovara Antarktiku. (Nisu uzeli u obzir
Hapgoodovu hipotezu da je Antarktik nekoć bio mnogo sjevernije).

Zapp i Ericson su također vjerovali da je Atlantidu uništio komet
ili asteroid promjera oko 8,5 km, koji je zadesio Karibe godine 10
513. pr. Kr., pokrenuvši veliki plimni val koji je preplavio cijelu

Srednju Ameriku - središte njihove 'Atlantide' - i protutnjao od je­
dnog oceana do drugoga, ostavljajući za sobom sjećanje ljudi na tu
katastrofu. U djelu Uriel's Machine (Urielov stroj) Robert Lomas i
Christopher Knight ističu da su prostrane slane doline Utaha nastale
od morske soli, kao i jezero po kojemu je grad dobio ime: Salt Lake
City (Grad slanog jezera). To navodi na pomisao da je za to odgovo­
ran golem plimni val s Tihog oceana, visok možda 5,1 km

Početkom 20. stoljeća američki arheolozi nisu prihvatili ideju o
sjećanjima domorodaca, tvrdeći da u Americi u ono vrijeme nisu
postojala ljudska bića. Najutjecajniji antropolog Ales Hrdlicka iz
Narodnog muzeja bio je čvrsto uvjeren da je čovjek stigao u Ame­
riku oko 3 000 godina pr. Kr. Općepoznata predodžba da su lovci
prešli preko kopna koja je nekoć postojalo između Rusije i Aljaske,
preko Beringova tjesnaca, još uvijek je osnovna teorija moderne an­
tropologije. Ali današnja geološka proučavanja, ističe Zapp, otkrila
su da je 'Beringia' bila pustinja bez vegetacije. Budući da je bila
oko 1 000 km široka, ne postoji moguć dokaz za pretpostavku kako
su je azijski lovci odlučili prijeći da bi stigli do jednako tako neplo­
dne Aljaske.

Godine 1927. pronađen je u Novom Meksiku kostur dugodlakog
bizona s oštricom koplja među rebrima. Budući da je taj bizon izu-
mro prije više od 10.000 godina, Hrdlickova teorija bila je upitna.
Godine 1932. arheolozi su pronašli još oštrica kopalja zabodenih u
kosti mamuta pokraj Clovisa u Novom Meksiku Nakon toga se
'čovjek iz Clovisa' smatra prvim ljudskim bićem u Americi koje po­
tječe iz vremena od 10 000 godina pr. Kr.

Postoji nebrojena gomila dokaza za vezu između Amerike i civili­
zacije Dalekog istoka. Joseph Needham, autor golemog djela 'Science
and Civilisation in China'(Znanost i civilizacija u Kini) opisuje po­
sjet Mexico Cityju godine 1947. Tada je primijetio da postoje 'očite
sličnosti između mnogih obilježja visokorazvijene srednjoameričke
civilizacije i onih u Istočnoj i Jugoistočnoj Aziji.' Tada je upozorio
na desetak osobitih dodirnih točaka, uključivši piramide, dvoglave
zmajeve, odjeću izrađenu od perja i zrnaca žada stavljenih u usta
mrtvaca. Needham ističe da se golem broj dokaza nagomilao posje­
tom Azijata Americi u 7. stoljeću pr. Kr, iako Grant Keddie, kustos

Kraljevskog muzeja Britanske Columbije u Kanadi vjeruje da su
Azijci stvorili trgovačke punktove oko sjevernopacifičkog ruba još
prije 5 000 godina.

Ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća, Emilio Estrada, ekva­
dorski poslovan čovjek, koji je bio i arheolog - amater, pročitao je
knjigu o japanskoj arheologiji. Dubok su dojam na njega ostavile
sličnosti između japanskog lončarstva iz razdoblja Jomon (oko
3 000 godina pr. Kr.) i drevnih krhotina što ih je iskopao pokraj Val-
divie, na obali Ekvadora. Svoja zapažanja prenio je na Betty Meg-
gars iz instituta Smithsonian, ali ona se nije zainteresirala sve dok
1963. godine nije otputovala u Japan i vidjela lončarstvo staro 5 000
godina, pronađeno na otoku Kyushu. Uvjerila se da sličnosti pri obli­
kovanju predmeta nisu slučajnost.

Njezino objašnjenje bilo je sljedeće: ribarski brodić s otoka Kyu­
shu odnio je tajfun preko oceana do Ekvadora, a Japanci su naučili
domoroce Indijance izrađivati keramiku. Bila je zaprepaštena kad je
većina arheologa odbila njezinu teoriju objašnjavajući da bi ribari
pomrli od gladi na putovanju dužem od 13 500 km. Naravno, arheo­
lozi su imali pravo - putnici bi trebali imati velike zalihe hrane na
brodu, možda više nego je trebao Kolumbo da prijeđe Atlantik. Nije
vjerojatno da se takvo putovanje izvede slučajno, iako bi to mogli
učiniti mornari s Kostarike o kojima priča Ivar Zapp.

Jedan od najznačajnijih pristaša širenja azijske kulture u Americi
je David Kelley, arheolog koji je prije odlaska u mirovinu radio na
Sveučilištu u Calgaryju. Kelley je stručnjak za Maye, koje se još
uvijek cijeni zbog nevjerojatne preciznosti njihova kalendara.

Prvi kalendar što su ga koristili bio je sam Mjesec. Godine 1962.,
znanstvenik Aleksander Marshack iz muzeja Peabody, pregledavao
je pod povećalom kost staru 35 000 godina. Imala je čudan niz zna­
kova što ih je napravio naš predak - male rupe ugravirane u kost
nekim oštrim predmetom. To je izgledalo kao dekorativan ukras, ali
rupe su bile bušene u različito vrijeme. Marshack je shvatio kako
zapravo gleda u najraniji poznati kalendar, te da ukrasi pokazuju
mjesečeve mijene.

Grci su izradili svoj kalendar prema Mjesecu kojemu treba pri­
bližno 29,5 dana da obiđe Zemlju. Uskoro su se suočili s još većim

problemom: 12 x 29,5 dana, to je samo 354 dana, što je 11,25 dana
kraće od godine dana. S kalendarom koji se odvija tako brzo, treba­
lo je samo 16 godina da početak ljeta stigne usred zime. Svaki grčki
ratar koji bi pokušao uskladiti svoju sadnju prema čuvenom Works
and Days (Radovi i dani) ratara pjesnika Hesioda, koji je živio oko
800. godine pr. Kr., uskoro bi bio potpuno zbunjen.

Čak ni Sumerani nisu uspjeli riješiti taj problem. Iako su podije­
lili dane na 24 sata, a sate na šezdeset minuta, nisu uspjeli dobiti
pravu godinu dana. Dodali su pola dana svakom lunarnom mjesecu,
koji je sada imao 30 dana, pa je godina trajala 360 dana.

Za prosječnog čovjeka koji živi u malome gradu ili na selu, broj
dana u godini doista nije važan. Godišnja doba se izmjenjuju, bez
obzira na to brojite li ih ili ne. Zato za kalendar kojemu je nedosta­
jalo nekoliko dana to nije bilo važno.

Stari Egipćani su se konačno približili pravoj dužini godine, doda­
jući još pet dana za koje se smatralo da su rođendani Ozirisa, Izis,
Horusa, Neftisa i Seta. Neki znanstvenici vjeruju da je Nil imao ulo­
gu kalendara jer su poplave nastajale u isto vrijeme svake godine.
Ali, Egipat je bio - kao što smo vidjeli - zelen do prije nekoliko ti­
suća godina. Prema egiptologu Henryju Lhotu, Sahara je bila zelena
između 7000. i 2 000. godine pr. Kr. Kad je građena Velika pira­
mida, okolni pejzaž bio je vjerojatno savana. Neolitski Egipćani nisu
imali razloga strahovati od poplava Nila. Tada nisu ovisili o njemu
kao sada. Zašto bi ti ratari trebali precizan kalendar? Schwaller de
Lubicz bi rekao kako je to bila baština mnogo starije civilizacije -
Atlantide.

Ljudi koji su izradili precizniji kalendar od bilo koga- čak točniji
od rimskoga, čiji je julijanski kalendar imao 365,25 dana - bili su
Maye. Njihova godina je trajala 365,242 dana. Zašto su rani Maye
- takozvani 'klasični Maye' koji su gradili gradove u prašumi prije
nego što su ih tajanstveno napustili oko 890. godine po. Kr. - željeli
točan kalendar? Naša današnja uvjerenja, koja se temelje na cezijevu
satu, pokazuju 365, 2422 dana; dakle, samo 0,0002 sekunde dulje.

Dapače, Maye su pronašli simbol za nulu, koja se danas smatra
temeljnom vrijednošću u matematici (ni Grci ni Rimljani nisu imali
nulu u svojim računanjima).

Svojom potpunošću i preciznošću astronomija Maya izaziva di­
vljenje. Mi računamo godinu po Suncu. Tako su računali i Maye, ali
su je računali i prema planetu Veneri, te ciklusima Jupitera i Satur-
na. Što se tiče trajanja naše zemaljske godine, riješili su problem
koji su propustili riješiti Egipćani pa čak i Rimljani - time što su
imali, ni više ni manje, tri odvojena kalendara temeljena na raznim
godinama: solarnoj s 360 dana, kojoj su dodali pet pribrojenih dana
(iako su, kao što je rečeno prije, znali točno njezino trajanje). Zatim
su imali lunarnu godinu s 354 dana i tzolkin, naročit 'sveti' kalen­
dar s 260 dana podijeljenih na 13 mjeseci od kojih je svaki imao 20
dana. Taj se kalendar koristio za magijske i obredne svrhe.

Ta tri ciklusa događala su se istodobno. Budući da bi tzolkin bio
već dugo u svojoj drugoj godini kad bi obična godina tek završila,
njihovo 'stoljeće' bilo je potpuni ciklus u kojem su se tri manja ko­
načno poklopila jedan s drugim, što se događalo svake 52 godine.
Godina Venere (koja je imala 584 dana) dostigla je drugi ciklus sva­
ka dva mayanska stoljeća (104 godine).

Daljnji kalendar nazvan 'dugo brojenje' koristio se za izračuna­
vanje dugih vremenskih razdoblja. Njegova cjelina, kao što smo
rekli, bila je 20 dana. Godina od 360 dana (ili 18 cjelina) zvalo se
tun, 20 tuna činilo je katun, 20 katuna zvalo se baktun, tj. 144 000
dana, a 13 baktuna bilo je jednako 'Velikom ciklusu", ili "Zemljinoj
dobi' na kraju koje će sve biti razoreno i počet će iznova. Završetak
sadašnjeg ciklusa dogodit će se 2012. godine.

Stručnjak za Maye David Kelley, zanimao se za azteški kalendar
koji je blisko povezan s kalendarom Maya (Azteci su vladali neko­
liko stoljeća nakon Maya). Primijetio je sličnosti između 20 dana
aztečkog kalendara i onih dana drevnog lunarnog hindskog zodija­
ka koji je nebo podijelio na 28 kuća, što su odgovarale konstelaci­
jama zvijezda. Opazio je da bog oluje Rudra vlada lunarnom kućom
upravo na pola puta do ciklusa Apahe, božice voda. Aztečki kalen­
dar je upozoravao na kišu na pola puta oko ciklusa božice voda. I
kad je Kelley stavio dva zodijaka jedan uz drugoga, uočio je da se
aztečki simbol smrti javlja točno nasuprot Yami, hinduskom bogu
smrti. Sljedeći, aztečki dan jelena, odgovara hindskom bogu jelena,
Prajapatiju.

Sljedeći dan u ciklusu najprije se činio manje sličnim - aztečki
zec pojavio se uz hindusko opojno piće soma, dok se Kelley nije
sjetio da aztečka božica zečica predstavlja pijanstvo. Dapače, ona je
čak i božica Mjeseca. Soma također vlada Mjesecom - u aztečkoj kao
i u hinduskoj mitologiji. Zec, a ne čovjek živi na Mjesecu. A u Me­
ksiku se ne kaže da netko 'pije kao spužva', nego kao '400 zečica.'

Kelley sad više nije sumnjao da aztečki i hinduski zodijak imaju
isti izvor, te da je morala postojati neka prekooceanska veza. Tako­
đer komentira sličnosti lunarnog zodijaka na Srednjem i Dalekom
istoku, a veza između hinduskog i aztečkog zodijaka podsjeća ga na
knjigu Roberta Gravesa The White Goddess (Bijela božica). Naj­
važniji argument knjige jest tvrdnja da je religija božice Mjeseca
mnogo starija od religije boga Sunca, koji ju je na kraju zamijenio,
ili barem potisnuo.

Kelley ima još uvjerljiviji dokaz da su postojali prekooceanski
putnici. Zanimanje mu je pobudilo razmišljanje američkog sinologa
Hugha Morana da su hebrejske i grčke abecede nastale iz kineskog
lunarnog zodijaka. Ovaj put se radi o vezi s kalendarom Maya, a ne
Azteka. Postoje očite podudarnosti. Grčko slovo kappa i hebrejsko
kaph odgovara slovu k. Kaph također znači dlan ruke, a Kelley pri­
mjećuje kako je dan Maya - Manik - predstavljen kao ruka i vjero­
jatno se izgovarao kao keh. Sljedeće slovo grčke abecede je lamb­
da, na hebrejskom lamed. U kalendaru Maya to je lamat (drugi jezik
Maya zove se lambat, što je bliže riječi lambda). Zatim u hebrej­
skom jeziku postoji riječ mem, a u grčkom mu, što znači voda, ne
samo na hebrejskom nego također na semitskom iz kojeg su ga Grci
posudili. Sljedeće slovo kod Maya je mulu kojim vlada bog mor­
skog psa i također odgovara aztečkom danu za vodu. Taj niz K - L
- M čini se Kelleyju previše povezan da bi bio tek slučajnost.

Kelley vjeruje da je kalendar Maya potekao iz hinduskoga grada
Taxila, koji je bio veliko indijsko trgovačko mjesto na putu svile do
Kine, a sada se nalazi u Pakistanu. Ističe da je, nakon što ju je osvo­
jio Aleksandar Veliki 323. godine pr. Kr., Taxila postala središte
učenosti kao i Aleksandrija, s mnogim učenim ljudima, koji su dola­
zili iz dalekih krajeva kao što je bila Kina i Egipat. Ti ljudi, misli
Kelley, kretali su na duga putovanja u Meksiko.

Kelley uočava kako su istočnjački vladari bili duboko zaintere­
sirani za pomrčine Sunca i Mjeseca zbog njihova 'okultnog' znače­
nja. Da bi mogli zacrtati buduće pomrčine, učeni ljudi Taxile morali
su znati obujam Zemlje. Znanstveno napredniji od Europljana iz
Kolumbovih dana, oni su već znali da je Zemlja okrugla. 'Zato su
se učeni ljudi Taxile i uputili na ekspediciju da poboljšaju svoju as­
tronomiju.'

Kad je John Barber upitao Kelleyja kakvu je vrstu brodova
mogao koristiti primitivan čovjek, rekao je kako misli da je to krivo
pitanje. 'Problem broda je sitnica. Ljudi su mogli putovati bilo kuda
posljednjih 40.000 godina. Mogli su to učiniti namjerno i vratiti se
bilo kad u posljednjih 5.000 godina.' Ukratko. Kelley se slaže sa
Zappom i Eriksonom da je čovjek bio pomorac tisućama godina.

Zapravo, takvo mišljenje je postojalo još prije dvadeset godina.
Knjige Jamesa Baileyja The God-Kings and the Titans (Bogovi kra­
ljevi i Titani) objavljena 1973. godine, kao i Gods of the Cataclysm
(Bogovi kataklizme), Hugha Foxa 1976. godine, tvrde da je posto­
jala svjetska civilizacija pomoraca davno prije Grka i Rimljana. U
prvoj knjizi Bailey tvrdi kako je glavna snaga koja je povukla civi­
lizirane ljude brončanog doba na more, bila potraga za bakrom i
kositrom, čija je legura bronca bila najtvrđi metal poznat čovjeku.
Veći dio knjige potanko uspoređuje srednjoameričke kulture te kul­
ture Azije i Europe. Karta pokazuje da putovi brončanog doba sli­
jede oceanske struje i trgovačke vjetrove posvuda preko Atlantika i
Pacifika. Baley navodi fenički natpis otkriven u Parahybi u Brazilu,
koji kaže kako je oluja odvojila neki brod iz Sidona od flote deset
brodova, prije nego je bio bačen na one udaljene obale. Drugi fenič­
ki natpis u Riju, nađen na vertikalnoj površini stijene visoke 915
metara, jednostavno tvrdi - Tir, Fenikija, Badezir, prvorođeni Jeth-
bala'. Bez obzira na to jesu li ili nisu Feničani s natpisa u Riju bili
u potrazi za mineralima, Bailey vjeruje da je američki kontinent bio
jedan od glavnih izvora Staroga svijeta za kositar i bakar. U nastav­
ku knjige The God - Kings and the Titans pod naslovom Sailing to
Paradise (Plovidba u raj), 1994. godine, navodi povjesničara koji je
pratio razvoj tehnologije, J. R. Forbesa:' Mnogi dijelovi drevne po­
vijesti mogli su se opisati kao borba za dominaciju nad kamenolo-

mirna i zalihama rude ili opskrbe metalom, dodajući: 'To je bit naše

tvrdnje u ovoj knjizi.

U predgovoru knjizi God-Kings and Titans, paleontolog Ray­
mond Dart ističe kako su povjesničari znanosti prihvatili činjenicu
da je rudarstvo započelo oko 4000. godine pr. Kr., a 1960. godine
počela se određivati starost pretpovijesnih predmeta, tako da se
mjerilo vrijeme raspadanja radioaktivnih izotopa željezne rude iz
rudnika Ngwenia u Swazilandu. Mjerenje je pokazalo da se kopanje
zemlje u potrazi za crvenom željeznom rudom (hematitom) obavlja­
lo ovdje još 7 690. godine pr. Kr. Godine 1969. utvrđeno je da su na­
ši preci bili rudari već 41 250. godine pr. Kr. Dart zaključuje, spom­
injući ekspediciju Kon-Tiki Thora Heyerdahla, da je 'on otvorio oči
cijeloga svijeta za veličinu pomorskog iskustva čovječanstva.'

Djelo Gods of the Cataclysm {Bogovi kataklizme 1976. godine)
Hugha Foxa, bilo je jednako tako originalno i izazovno. Foxova je
žena bila iz Perua i ondje je proveo mnogo godina proučavajući
drevne kulture Srednje i Južne Amerike. Jedno od takvih istraživanja
dogodilo se u Chavinu, na obalama Perua, čije su ruševine bile
otkrivene 1919. godine. Arheolog koji je iskapao kod Chavina pri­
mijetio je da su ruševine bile pokrivene golemim nanosom prljav-
štine i stijenja, kao da je grad bio preplavljen valovima.

Fox je čitao knjigu The Biblical Flood and the Ice Epoch (Biblij­
ski potop i ledeno doba) objavljenu 1966. godine, koju je napisao
Donald Patten. On je tvrdio kako je 'veliki potop bio središnji do­
gađaj u ljudskoj povijesti', jer je odvojio prapovijest od povijesti.
Patten je vjerovao kako je 'neki astralni posjetitelj' projurio blizu
Zemlje 2 800 godina pr. Kr., uništivši veći dio čovječanstva. Postoji
važan dokaz za poplavu u mediteranskom području oko 2 200. go­
dine pr. Kr. U knjizi Uriel 's Machine Christopher Knight i Robert
Lomas vole se više koristiti godinom 3 200. pr. Kr. za tu poplavu,
ali sigurno se nije radilo o Pattenovu 'svjetskom potopu' koji je go­
tovo izbrisao čovječanstvo sa Zemlje. A datum velikog potopa, 'kad
se nebo srušilo', čini se daje bila godina 9600. pr. Kr.

Fox ističe kako je Pattenovo mišljenje da je civilizacija bila goto­
vo uništena velikom poplavom, potvrđeno ruševinama Chavina po­
krivenog blatom. Također ističe da je kamena mačka, koju je donio