Colin Wilson Otisak Atlantide

iz Chavina, a čiji je svaki milimetar bio pokriven crtežima, silno sli­
čila kineskom brončanom slonu iz dinastije Shang (2 000 godina pr.
Kr.) što ga je vidio u Freer galeriji u Washingtonu. Bio je uvjeren da
je postojala veza između Kine i Perua.

U iskapanjima kod Chavina pronađene su također kamene glave
ravnih nosova, naglašenih nosnica i izbuljenih očiju. Fox je vidio
lončarski predmet u Taipehu na Tajvanu, koji je imao iste karakteri­
stike. Njegova je prva teorija bila da su kineski ribari prešli preko
Pacifika i zaustavili se u Peruu. Da li ih je mogla tamo odnijeti veli­
ka poplava? Činilo mu se da to nije bilo moguće. Bilo je vjerojatni­
je da su došli u Peru prije. Tada je počeo sumnjati: glave iz Chavina
nisu izgledale baš kao kineske. Prije svega, oči su imale drukčiji ob­
lik. Je li bilo moguće da pomorci nisu bili Kinezi, nego ljudi koji su
došli iz drugih krajeva zemlje u Kinu, te su također predstavljeni na
lončarskim predmetima iz Taipeha. Počeo je uočavati sličnosti dviju
kultura drevne Indije i Srednje Amerike, primjerice slikovno prika­
zivanje falusa u Indiji i Uxmalu u Meksiku.

Što ako su ti drevni pomorci bili Dravidi, prastanovnici Indije?
Oni su bili tamnoputi i štovali su falus kao simbol plodnosti. Nadi­
rući Arijci pobijedili su ih i potisnuli na jug. Čini se da se njihova
religija temeljila na matrijarhatu. I vjerojatno su štovali božicu Mje­
seca.

Foxovo usporedno proučavanje umjetnosti Amerike. Azije i Eu­
rope navelo ga je da zaključi kako je postojalo vrijeme - koje on
naziva faza 1. - kad je vladala jedinstvena svjetska kultura. Tada se
dogodila velika kataklizma - golemi asteroid projurio je pokraj Ze­
mlje i izazvao poplave. Kao posljedica toga, Ande su se počele
uzdizati, a zelena Sahara počela se pretvarati u pustinju. U tom novom
razdoblju povijesti, starija svjetska kultura bila je zamijenjena me­
diteranskom - faza 2. - kulturom Grka i Feničana. Matrijarhat je ne­
stao, a zamijenila gaje mnogo grublja muška kultura. Feničani, koji
su bili aktivni i u fazi 1. vratili su se u Meksiko i Brazil, ali ovaj put
u potrazi za mineralima i dragim kamenjem.

Kao slika drevne povijesti, knjiga Gods of the Cataclysm, obilu­
je argumentima a njezina usporedba s američkom, azijskom i medi­
teranskom umjetnosti vrlo je uvjerljiva. Dva prijašnja zapažanja ovo-

ga poglavlja čini se da podupiru sljedeću tezu: Zappova primjedba
da riječ atl (kao u Atlantidi) nije grčkog podrijetla nego pripada
Mayama, a Kelley dokazuje sličnost između hindskog i aztečkog
kalendara. Glavni argument knjige, da je povijest podijeljena na
dvije faze, onu prije potopa i onu poslije, očito se slaže s tvrdnjama
ove knjige, osim što Fox smješta potop oko 7 000 godina poslije, a
godinu 2 800. zamjenjuje sa 9600. godinom

Na prvi pogled argumenti Jima Baileyja čine se manje zahtjevni­
ma, jer se vjerojatno odnose uglavnom na brončano doba, koje je u
Egiptu počelo oko 2 500. godine pr. Kr., a u Britaniji oko 2 000 go­
dina pr. Kr. Ali, on također tvrdi da su prije početka brončanog doba
za bakrom jednako tragali 'drevni putnici' pa je 'bakreno doba' po­
čelo oko 7 000. godine pr. Kr. (Također primjećuje da je među tisu­
ćama zemljanih pločica u Asurbanipalovoj knjižnici u Ninivi bilo
ništa manje nego 8% popisa minerala sličnog bakru). Svakako, ot­
kriće da čovjek kopa rudu u Južnoj Africi već više od 40000 godi­
na ide u prilog njegovoj tezi da je kopanje ruda bilo značajno u evo­
luciji civilizacije.

Zapravo, on je možda naveo jedno, vjerojatno mnogo značajnije
otkriće: da jedan rudnik željeza u Južnoj Africi datira od prije 100 000
godina. To izravno odgovara pojavi anatomski modernih ljudskih
bića kakva smo vi i ja, koja su se počela baviti rudarstvom u Južnoj
Africi prije 100.000 godina. Iz toga se može zaključiti nešto što je
izravno povezano s pojavom pomno izrađenih karata: da je znanje
geologije mnogo starije nego to možemo pretpostaviti. Rudarstvo
je, napokon, tehnološka primjena znanosti geologije. Rand vjeruje
da je geologija vrlo stara znanost, kao i astronomija.

Iz svih tih raznih područja istraživanja počinje izranjati slika koja
ima više zajedničkog s Hapgoodovom svjetskom pomorskom civi­
lizacijom, nego s opreznim mišljenjima znanstvenika, koji smatraju
da je civilizacija započela u Sumeru oko 4 000 godine pr. Kr. To sta­
jalište o azijskom širenju okupljao je snage dulje vremena. Godine
1940. Gordon Eckholm sastavio je dugačak popis podudarnosti iz­
među Azije i Srednje Amerike. Jedan od njegovih studenata, Paul
Tolstoy sa Sveučilišta u Montrealu, doista je dokazao teze svojega

starog profesora proučavajući tkaninu izrađenu od celuloze, tkaninu
dobivenu iz unutrašnje kore drveta koja se pretvara u proizvode kao
što su file i papir. Meksikanci su to izrađivali u vrijeme dok su Cor­
tes i njegovi španjolski osvajači stigli, ali to su radili i domoroci Su­
lawesi u Indoneziji. Tolstoj je proveo 30 godina proučavajući izradu
odjeće od celuloze u cijelome svijetu. Istraživao je i alat koji se
koristio pri izradi. Među stotinama primjeraka te tkanine iz cijeloga
svijeta, sličnosti stila između onih u Indoneziji i Srednjoj Americi,
Tolstoja su učvrstile u uvjerenju da su te zemlje bile veoma pove­
zane. Njegov je zaključak bio da su Indonežani prešli ocean 1 000
godina prije Kolumba. Nijedan suvremeni znanstvenik ne raspravlja o
tome da je proizvodnja i upotreba celuloze pošla u suprotnome
smjeru: iz Jave i Bornea u Afriku, gdje se proširila cijelim kontinen­
tom. Ta tkanina od celuloze rađena je posve drukčijom tehnikom od
one iz Sulawesia i Meksika.

Veliko značenje tvrdnje kako je kultura Maya došla s dalekog
zapada, preko oceana, ima i sljedeću potporu.

Sada treba razmotriti i drugi razlog koji još više iznenađuje.

Putnici u ranom 19. stoljeću koji su putovali u Mezopotamiju, bi­
blijsku 'zemlju s dvije rijeke', bili su vjerojatno razočarani kad su
otkrili da je tako neplodna i neromantična. Nije bilo ni piramida, ni
hramova, ni obeliska, samo suha pustinjska zemlja s pješčanim olu­
jama i brežuljcima neobična izgleda, koji su se uzdizali iz svetih ni­
zina poput minijaturnih vulkana.

Godine 1840., francuski konzul u Mosulu, gradu na desnoj obali
Tigrisa, bio je dr. Paul Emile Botta. Lingvist i znanstvenik, živo se
zanimao za akademske i filozofske rasprave koje su tada, kao i sada,
dijelile francuske intelektualce. Još od doba kada je Napoleon po­
veo sa sobom arheologe da u Egiptu proučavaju piramide i hramo­
ve, Francuzi su se zanimali za arheologiju, osobito kad je mladi
genij Champollion uspio dešifrirati egipatske hijeroglife uz pomoć
kamena iz Rosette.

Botta je slijedio prepisku o lokaciji drevnoga grada Ninive, glav­
nog asirskog grada u kojem su Sanherib i Asurbanipal sijali strah u
srca svojih susjeda. Čini se da je grad netragom nestao u starome

vijeku. Jedna od pretpostavki bila je, da se nalazio u području Mo-
sula.

Botta svoje konzularne dužnosti nije smatrao baš tako zahtjevni­
ma, a Mosul je za njega bio grad pun prašine. Zato je imao običaj
izjahati i navečer uživati u povjetarcu duž rijeke i pustinje s tajan­
stvenim humcima. Od mještana Arapa kupio je i nekoliko komada
starog posuđa te dijelove isklesanih glinenih pločica. Odlučio je
početi s iskapanjima blizu seoca Kuyunjik gdje se nalazio humak
koji je mnogo obećavao. Prolazio mjesec za mjesecom, a nije se
pronašlo ništa značajnijega od razbijenih glinenih lonaca i glinenih
pločica, pa je pomislio kako je uzalud potrošio vrijeme i novac.
Lokalni turski paša - Mezopotamijom su tada vladali Turci - tako­
đer je otežavao život svojim uhođenjem prilikom iskapanja. Plašio
je radnike uvjeravajući ih da francuski konzul traži blago. Botta je
već htio napustiti arheologiju, kad mu je neki povjerljivi Arapin
rekao da će u njegovu selu pronaći mnogo starih crijepova i posuđa.
Bottu nije trebalo mnogo nagovarati da povede svoje ljude u seoce
Khorsabad, 12 km sjeverno, gdje su iskopali neki rov, te uskoro nai­
šli na zid obrubljen kamenim pločama, na kojima su bili crteži ži­
votinja. Botta je znao daje pronašao palaču kralja Sargona II., koji
je vladao oko 700. godine pr. Kr. Pokazalo se da je palača golema,
da ima oko dvije stotine soba čiji su zidovi ukrašeni bradatim mu­
škarcima, ratnicima na konjima i krilatim životinjama. Nije otkrio
Ninivu, nego je ponovno otkrio staru Asiriju.

Tri puna stoljeća, od 911. do 610. godine pr. Kr., Asirci su si kr­
čili put i uništavali sve, pokazujući svoju moć s takvom okrutnošću
da su se njihovi neprijatelji konačno udružili protiv njih. Ubijali su
ih kao štetočine, razarajući njihove gradove i pretvarajući ih u zgari­
šta. Dva stoljeća poslije, grčki mecene kralja Kira prošli su pokraj
golemih ruševina Ninive i Nimruda - priču je ispričao povjesničar
Ksenofon. Zadivile su ih divovske opustjele ruševine. Ali, lokalni
stanovnici im nisu znali reći ništa o opustošenim gradovima - čak i
sjećanje na Asirce bilo je uništeno.

Godine 1842. Botta je susreo mladog Engleza Henryja Layarda,
koji je sanjao o Srednjem istoku još od doba kad je čitao The Arabi­
an Nights. Njih dvojica često su zajedno pušili lulu - a katkad i opi-

jum - a kad bi mu Botta pokazao na brežuljak u Kuyunjiku, Layar-
da bi obuzela strastvena želja za arheološkim istraživanjem, što bi
se moglo usporediti sa strašću kockara.

Layard nije imao novca, ali je imao dar uvjeravanja. Nakon tri
godine uspio je uvjeriti britanskog veleposlanika u Carigradu, da
mu da 60 funti, koje je iskoristio da započne iskapanja drugoga ta­
janstvenog humka Nimrud (Calah). Iskopao je nalaze još spektaku­
larnije nego Botta - gomile krilatih lavova i bikova koji su uskoro
bili na putu za Britanski muzej. Sada poznat, financiran škrto iz bri­
tanske riznice, Layard je skrenuo pozornost na Kuyunjik, koji je
prije nekoliko godina porazio Bottu. Za nekoliko sati je shvatio, da
se Francuz veoma približio jednom od najvažnijih arheoloških na­
lazišta, jer to je doista bila Niniva, veliki biblijski grad. Layard se
zatekao kako iskapa uništenu palaču Asurbanipala (669.- 626. godi­
ne), jednoga od najmoćnijih i najokrutnijih kraljeva.

I Francuzi su se ponovno počeli natjecati oko iskapanja, pa su
brežuljak kod Kuyunjika dijelili s njima. Jednoga dana 1852. godi­
ne, kad je Francuz bio odsutan, njegov pomoćnik Hormuzd Rassam,
odlučio je učiniti nešto nedopustivo. Naredio je svojim radnicima
da probuše tunel na drugu stranu linije koja ih je dijelila. Bog arheo­
logije bio je s njim - imali su sreću! Rassam je prekopao zid i našao
se u Asurbanipalovoj knjižnici punoj glinenih pločica s urezanim
klinastim pismom.

Iako jedan od najokrutnijih silnika u povijesti, Asurbanipal je bio
zanesen sakupljač pisanih dokumenata. Uvijek kad je osvojio neki
grad, dao bi prenijeti njegovu knjižnicu u Ninivu. Na taj je način
skupio oko 30 000 glinenih pločica, koje su se uglavnom odnosile
na magiju, egzorcizam i proricanja. Nakon što su bile otkrivene, plo­
čice su prenesene u Britanski muzej.

U ono vrijeme nitko nije znao čitati klinasto pismo, iako je bri­
tanski časnik Henry Rawlinson učinio važan korak prepisujući nat­
pise na stijeni pokraj Behistuna u Perziji. Ondje ih je dao urezati
perzijski kralj Darije, a bili su pisani na staroperzijskom, elamitskom
i babilonskom jeziku (koji je bio manje-više oblik asirskog). Godine
1857. Rawlinson je tiskao svoj prvi prijevod s asirskog. U to vrije­
me vratio se u Englesku te se zaposlio u Britanskome muzeju. On-

dje je radio s mladićem Georgeom Smithom, graverom novčanica,
koji se zanimao za arheologiju i radio za njega.

Među pločicama što ih je Smith donio iz Ninive bila je jedna ko­
ja je sadržavala velike, i to besmisleno velike brojeve. Budući da
nije bio matematičar, Smith nije niti pokušao otkriti što oni znače.
Francuski znanstvenici pretvorili su ih konačno u decimale. Jedan
babilonski broj sadržavao je 15 brojki: 195,955,200,000,000. Taj broj
je fascinirao francuskog znanstvenika Mauricea Chatelaina, koji
se 1950. godine preselio u Kaliforniju, nakon što su u Maroku izbili
nemiri poslije stjecanja nezavisnosti. Chatelain je radio za vladu
Sjedinjenih Država kao inženjer aeronautike i svojedobno bio izabran
za pokusne letove u svemir - za projekt Apollo.

Godine 1963. Chatelain je saznao za nevjerojatno složen kalendar
Maya, koji je mnogo točniji od europskog kalendara. Impresioniran
matematičkim sposobnostima Maya, iznenada se počeo pitati, je li
mogla postojati ikakva veza između Asiraca iz Ninive i Maya.

Uskoro je otkrio da broj iz Ninive i nije bio tako proizvoljan kako
je to izgledalo. Bio je 70 puta pomnožen sa 60 na sedmu potenciju.

Što bi takva stara civilizacija mogla raditi s tako velikim broje­
vima i matematičkom sofisticiranošću na koju su upućivali brojevi?
Mi mislimo da su ti drevni ljudi bili više ratari i obrtnici, a manje
matematičari. Chatelain se sjetio nejasnog podatka: Sumerani, pro­
nalazači pisma, računali su u šezdeseticama, a ne u deseticama, što
mi činimo. A Babilonci su svoju kulturu preuzeli pretežito od Sume-
rana. Asirci su, pak, naizmjence pobjeđivali Babilonce.

Sumerani su bili uspješni astronomi, koji su znali koliko dugo
treba svakom planetu da se okrene u svojoj kružnoj putanji, ne samo
kad se radi o nama susjednim planetima, kao što su Venera, Mars i Ju­
piter, nego su imali podatke o Uranu i Neptunu. I Sumerani su podi­
jelili dan na 24 sata i 60 minuta, a svaka je minuta imala 60 sekundi.

U trenutku nadahnuća, Chatelain se pitao može li broj iz Ninive
izraziti vrijeme u sekundama. Pod tom pretpostavkom, izračunao je
da taj broj iznosi 2 268 000 000 dana, ili nešto više od 6 milijuna
godina.

Neumorni inženjer tada se sjetio precesije ekvinocija, koja se
polagano događa Zemljinoj osi i kojoj treba nešto manje od 26000

godina da završi svoj ciklus (to je poznato i kao velika godina).
Pokušao je to podijeliti s konstantom ninive (tako je nazvao taj broj)
i odmah je saznao da je na dobrome putu: dokazalo se da se radi o
točnom broju precesijskog ciklusa, zapravo o 240 velikih godina.

Chatelain se pitao je li konstanta ninive ono što su astrolozi i
okultisti zvali 'velikom konstantom Sunčeva sustava', broj koji bi
se mogao primijeniti na ciklus svih tijela u Sunčevom sustavu,
uključujući i Mjesec. Nastavio je izračunavati cikluse planeta u se­
kundama (nedvojbeno, koristeći NASA-in kompjutor) te je otkrio
da je svaki ciklus bio točan dio konstante ninive.

Ako je Chatelain imao pravo, došao je do otkrića vrijednog divlje­
nja. Naše pokroviteljsko moderno gledište jest, da su stari astrono­
mi bili zainteresirani za nebo samo zbog apsurdne predrasude o
ljudskoj sudbini koja je navodno zapisana u zvijezdama. To je isto
vjerovanje koje prisiljava modernog čitatelja novina da se okrene
svom astrološkom znaku. Zapravo, kaldejski astronomi su očito ra­
zumjeli naš Sunčev sustav kao i Isaac Newton, i nisu otkrili ništa osim
svojega shvaćanje Principia.

Ako se ta tvrdnja može dokazati, ona bi potvrdila ideju da je civi­
lizacija starija mnogo tisuća godina nego što se može pretpostaviti.
Ako su Sumerani znali za konstantu ninive već prije 5.000 godina,
njihovo znanstveno saznanje moralo je postojati i prije toga. Tako
visoka intelektualna razina nije se mogla postići preko noći.

Chatelain je pošao korak dalje. Kada je podijelio konstantu nini­
ve u Sunčeve godine, a tada to usporedio s modernom astronom­
skom tabelom, koja se temelji na cezijskom satu koji daje najtočni­
ju procjenu o trajanju sekunde, otkrio je neznatan nesklad na šestom
decimalnom mjestu. Bila je to razlika samo od dvanaestmilijuntnog
dana na godinu, ali to ga je zbunilo. Tada je našao rješenje. Moderna
astronomska mjerenja kažu da se rotacija Zemlje usporava vrlo po­
lako, pa je svaka godina kraća za šestmilijunti dio sekunde.

Prije 64 800 godina konstanta ninive dokazala se posve točnom i
to je uvjerilo Chatelaina da je prvi put tada izračunata - u vrijeme

* precesija ekvinocija - premještanje točke proljetnog (ili jesenskog) ekvinocija uslijed
laganog zakretanja pravca Zemljine osi zbog čega se Sunce svakoga dana vraća u tu točku,
čime ono završava svoj puni obrat po ekliptici

kad se prema antropolozima, naš predak, kromanjonski čovjek po­
javio tek nedavno u Europi.

Kako Chatelain objašnjava stajalište koje se čini prilično pret­
jeranim? Odgovor se može pronaći u naslovu njegove knjige Our
Cosmic Ancestors (Naši kozmički preci) objavljenoj 1987. godine.
Kao von Daniken, i on vjeruje da su našu Zemlju posjetili izvanze-
maljci. Kao znanstvenik koji se bavi svemirskim prostranstvom,
saznao je da su 'sve letove Apolla i Geminija pratili iz daljine, a
katkad iz velike blizine, letjelice izvanzemaljskog podrijetla. Svaki
put kad se to dogodilo, astronauti su o tome obavijestili kontrolu po­
sebno zaduženu za praćenje, koja im je naredila da o tome šute. Svi
koji se zanimaju za 'leteće tanjure' čuli su za taj zahtjev mnogo pu­
ta. Ali, sada je informacija došla od čovjeka koji je izrađivao pla­
nove komunikacijskog sustava za svemirske letjelice.

Kako god se njegova objašnjenja promatraju, teško je prekora-
vati logiku njegovih zaključivanja o tome kada je konstanta ninive
prvi put izračunata. Ako Chatelain ima pravo, izgledalo bi da su naši
drevni preci posjedovali znatno sofisticiranije znanje nego što ga mi
možemo objasniti izrazima konvencionalne povijesti.

Kad je Chatelain prvi put čuo za beskonačne brojeve Maya, naj­
prije im nije pridavao osobito značenje. Godinama poslije naišao je
na primjedbe koje je sam zapisao, te se zainteresirao za dva beskona­
čna broja koji su pronađeni na nadgrobnim pločama kod Quiriga u
Guatemali, intelektualnom središtu kulture Maya. Oba broja izraže­
na su vjerojatno u danima, što je bila jedinica mjere koju su Maye
koristili. Te je brojeve pretvorio u godine i otkrio da je jedan broj
bio tek nešto manji od 93 milijuna godina, dok je drugi bio 403 mi­
lijuna godina. Njegov rad s konstantom ninive učinio ga je radozna­
lim pa je pokušao dijeliti brojeve s tom konstantom. Zaprepastio se
kad je otkrio da je 93 milijuna godina točno 15 puta veće od konstan­
te, dok je 403 milijuna veće 65 puta.

Chatelain je objavio to nevjerojatno otkriće u knjizi pod naslo­
vom (Our Venusian Cosmic Ancestors, Naši venerijanski kozmički
preci), objavljenoj u Parizu 1975. godine. Kao što se očekivalo, nije
uspjela izazvati osobit dojam, čak i kad je o njoj pričao Peter Tomp­
kins u svojem bestsleru Mysteries of the Mexican Pyramids (Tajne

meksičkih piramida) 1976. godine. U studenom 1998. godine čitao
sam kasniju verziju knjige Our Cosmic Ancestors (Naši kozmički
preci), koju je tiskala mala tiskara u Arizoni prije deset godina.
Poglavlje o konstanti ninive sadržavalo je bitni dio informacije za
knjigu koju sam htio napisati s Random Flem-Athom. Chatelainov
prikaz povezanosti između Maya i Sumerana prenerazio me.

Promotrimo dublji smisao te veze. Vjerujemo da Maye potječu
1 000 godina pr. Kr. Čini se da se svi slažu kako su oni primili svoje
znanje od Olmeca, tvoraca onih golemih kamenih glava koje su prvi
put bile otkrivene 1860. godine, a izgledale su kao afričke, iako neki
autoriteti vjeruju da su to kineska lica - ideja koja se poklapa s teo­
rijom o 'azijskom širenju'.

Ali, čak su se i Olmeci pojavili tisućama godina nakon Sumera­
na, koji su možda došli u Mezopotamiju 4 000 godina prije. Kako
onda može postojati veza među njima?

Ne zna se odakle potječu Sumerani. U knjizi Eden in the East
(Raj istoka) Stephen Oppenheimer iznosi teoriju da su možda stigli
iz 'Sundalanda' za vrijeme velikog potopa 6 000 godina pr. Kr., te
su se nastanili u dolini Inda prije seobe na istok u Egipat i Sumer. U
knjizi From Atlantis to the Sphinx (1996. godine), upozorio sam, ka­
ko postoji dokaz da jedna od vedskih himni, najstariji poznati zapis
na svijetu, dokazuje da se to dogodilo 6000. godina pr. Kr:

Poznavatelj Veda David Frawley primijetio je da su himne iz
Rig Vede pune oceanskoga simbolizma koji, čini se, tvrdi kako
su one potekle iz neke pomorske kulture - što je svakako kon­
tradikcija pretpostavci da su Azijci došli odnekuda iz Srednje
Europe. Također je zapazio himne koje su govorile o 'preci­
ma' što su došli preko mora, nakon što su se spasili od potopa.

Proučavajući aluzije na astronomiju u vedskim himnama,
Frawley je zaključio da aluzija na ljetni solsticij u Djevici po­
kazuje datum oko 4 000 godine pr. Kr., dok aluzija na ljetni
solsticij u Vagi ukazuje na godinu 6 000. pr. Kr. Također je za­
ključio da su autori Veda znali za precesiju ekvinocija. Te re­
volucionarne ideje iznesene su u knjizi Gods, Sages and Kings
(Bogovi, mudraci i kraljevi) objavljenoj 1991. godine.

Također sam spomenuo i drugi dokaz iz vedskih himni da se one
odnose na vrlo rano razdoblje, te zaključio: 'Frawley ističe da su
hinduski Varuna, egipatski Oziris i grčki Uran simboli zviježđa Ori-
ona, te da njihovi mitovi upućuju na proljetni ekvinocij u Orionu
oko 6 000. godine pr. Kr.

U knjizi From Atlantis to the Sphinx govorio sam donekle i o dje­
lu Hamlet's Mill (Hamletov mlin) Georgea Santillane i Hertha von
Dechendea. To je studija koja i dalje pokazuje da zajednički naziv­
nik svih ranih mitova jest ideja o velikom mlinu zvijezda (katkad se
to opisuje kao bućkanje oceana mlijeka, Mliječnog puta). Taj mlin
koji melje, predstavlja precesiju ekvinocija - koja je, kao što smo
vidjeli, očito obrnuto kretanje proljetne točke (zviježđa u kojem se
Sunce diže u proljetnom ekvinociju) kroz sva zviježđa. Sada se
Sunce diže u Ribama, dakle, mi živimo u Ribama. Ali otprilike za
osam stoljeća, ono će se dizati u Vodenjaku pa će naši potomci za
2 000 godina živjeti u doba Vodenjaka. U normalnom astrološkom
zodijaku, Vodenjak dolazi prije Riba. Zato je nastala precesija ekvi­
nocija - ekvinociji se pomiču natrag u polaganom ciklusu na nebu.
Već i to dokazuje da civilizacija može biti tisućama godina starija
nego to povjesničari i arheolozi vjeruju. Potrebno je 2 160 godina da
se proljetna točka pomakne iz jednog zviježđa u drugo, a 25 920
godina treba da cijeli precesijski ciklus dođe na svoj početak. San-
tillana i von Dechend objašnjavaju da su Inuiti, Islanđani, Norve­
žani, prastanovnici Amerike, Finci, Havajci, Japanci, Kinezi, Perzi-
janci, Rimljani, stari Grci, drevni Hindusi, stari Egipćani i mnogi
drugi narodi bili upoznati s cijelim ciklusom Hamletova mlina, s
precesijom ekvinocija (knjiga je dobila ime po mlinu za mljevenje
žita koji je pripadao Amlodhiju, islandskom junaku čije je ime do
nas došlo kao Hamlet). Ti stari narodi, ne znajući da ona nastaje zbog
jednostavnog kolebanja zemljine osi, pridavali su precesiji ekvino­
cija veliko religijsko značenje. Uglavnom zato jer su vjerovali kako
završetak svake epohe donosi neku strašnu katastrofu.

Druga knjiga o precesiji je The Death of Gods in Ancient Egypt
(Smrt bogova u starom Egiptu) Jane B. Sellers. Bila je tako ljuba­
zna da nam pošalje ukratko svoje mišljenje.

Postoji mogućnost da su od prve upotrebe dijagonalnog ka­
lendara 2100. godine pr. Kr., ili njihove očite zloupotrebe u gro­
bovima Seta I. (oko 1304. godine pr. Kr.) i Ramzesa IV. (oko
1115. godine pr. Kr.) Egipćani računali potreban broj godina
kao 'oznaku zvijezda' da se godina podigne ponovno na pri­
jašnji datum. To naravno uključuje čitanje zvjezdanog kalenda­
ra na različit način... dajući mu drukčiju namjenu. Taj 'Vječni
povratak' bio bi mnogo važniji za umrlog kralja nego što bi to
bilo bilježenje sati tijekom noći ili dana u jednoj godini. Si­
gurno je da je - od vremena Plutarha, koji je, nakon što je pi­
tao egipatske svećenike za dopuštenje, napisao prvu cjelovitu
priču o mitu Ozirisa - numerička je formula za taj povratak
neba bila poznata. U Plutarhovoj priči o Ozirisu nalaze se svi
brojevi potrebni da najave vrijeme potpunog precesijskog ci­
klusa, podupirući argumente da nije samo priča o Ozirisovoj
smrti i ponovnom rođenju bila temeljena na proučavanim re­
zultatima precesije, nego su u jedno vrijeme svoje povijesti
Egipćani pokušavali razumjeti i izmjeriti ovu tajanstvenu za­
mršenost neba. ...

Suprotno tomu, John Lash vjeruje da je pronašao vrlo stare dokaze
precesije u zodijaku urezane na stropu hrama boga Hatora u Den-
deri. Taj zodijak, nastao oko 100. godine pr. Kr., uvijek me je zadi-
vljavao - pisao sam o njemu prvi put u knjizi Star seekers (Tražitelji
zvijezda) objavljenoj 1980. godine - jer je Schwaller de Lubicz
tvrdio u svojoj knjizi Sacred Science (Sveto znanje), kako se čini­
lo da to dokazuje da su stari Egipćani znali za precesiju ekvinocija
u dobu Bika prije više od 6 000 godina pr. Kr.

Ovaj osobit argument nije uvjerio Johna Westa. U svojoj knjizi
Serpent in the Sky (Zmija na nebu), objavljenoj godine 1979. West
komentira da su dva nadodana ciklusa previše nepravilna da bilo što
dokažu. Proučavajući zodijak Dendere, shvatio sam njegovo staja­
lište. Dapače, u studenom 1999. godine, kad sam bio predsjednik na
konferenciji za istraživanja Andrewa Collinsa na Sveučilištu u Lon­
donu, čuo sam kako autor John Lash govori o svom radu koji je u

tijeku, The Skies of Memory (Nebo sjećanja). Ponudio je neke svoje
nove, vrlo uvjerljive dokaze da su Egipćani doista znali za precesiju.

Naravno, zodijak ima dvije osi, jedna prolazi od sjevera prema
jugu, a druga od istoka prema zapadu, dakle, dva nadodana zodija­
ka koja je nazvao A, B, C i D. John Lash je otkrio i petu os, koju je
nazvao E, a koja pokazuje naše doba. Molio sam ga da objedini svoj
rezultat za ovu knjigu pa mi je poslao sljedeći tekst:

Glavna istočno-zapadna os denderskog zodijaka prolazi sredi­
nom zviježđa Ovna, koji odgovara datumu od oko 700. godi­
ni pr. Kr. u precesijskom trajanju.

Posljednji put Dendera je bila obnovljena pod Augustom
(između 30. godine pr. Kr. do 14. godine po. Kr.) iako je rad
koji je za to bio potreban, trajao nekoliko stoljeća. Sadašnji
hram nosi obilježje znatno starije strukture. Zapravo, francus­
ki arheolog Auguste Mariette zapazio je, iznenađen, da su te­
melji Dendere dublji nego obično. Dok su Luxor, Karnak i ve­
ćina drugih egipatskih hramova bili građeni samo na površini
tla (to je Mariette primijetio), Dendera je potonula šest metara
u zemlju. Datum 700 godina pr. Kr., koji je provjerio Sch-
waller de Lubicz prema autoritetu francuskog astronoma Jean
- Baptiste Biota je - grubo rečeno - sredina arijanskog doba.

Je li zodijak Dendere planiran u to doba i zato postoji us­
mjerenje na istok, tradicionalnu točku postanka? Bilo kako bi­
lo, na prijelazu od Ovna do Riba, oko 120 godina pr. Kr., hram
je još uvijek bio obnavljan.

Zodijak ima dva sjeverna pola - jedan smješten u Hijeni,
nama poznat kao Mali medvjed, a drugi u Tu-artu, hipopota-
musu, poznatom kod nas kao Zmaj, nebeski Zmaj.

Dva pola postoje zato jer je, kao što znamo, Zemljina os
smještena na 23,5 stupnjeva u odnosu na njezinu ravninu kre­
tanja oko Sunca. Sjeverni pol pokazuje trenutačno na Hijenu
kao u Denderi, ali ne na točno isto mjesto u Hijeni. To je zato
jer Zemljina os polako rotira oko osi njezine orbitalne razine,
centrirane neprestano u Zmaju. Ovo dugo 'kolebanje' označava
uobičajen ciklus od 25 920 godina. Ovo obuhvaćanje obaju

polova u denderski zodijak može jasno pokazivati da su stari
Egipćani znali za precesiju.

Pretpostavlja se da je precesija ekvinocija otkrivena oko
134. godine pr. Kr., a otkrio ju je grčki astronom Hiparh. On
je promatrao kartu zvijezda što ju je izradio njegov preteča Ti-
mokaris otprilike 150 godina prije. Primijetio je da je jedna
svjetla zvijezda koju je proučavao okrenuta nepravilno, dva
stupnja dalje od mjesta na kojem bi se trebala nalaziti. Zaklju­
čio je da se zvijezda gibala brzinom od oko jedan stupanj sva­
kih 75 godina. (Zapravo, precesija uzrokuje kretanje od jednog
stupnja svake 72 godine.)

Schwaller de Lubicz je tvrdio da dva hijeroglifa izvan kru­
ga zodijaka označuju crtu između Blizanaca i Bika, upućujući
na precesijski datum oko 4 000 godina pr. Kr., što dalje poka­
zuje kako su Egipćani željeli da denderska rukotvorina prika­
že pomak u precesijskom dobu. Dr. Anthony West je smatran
neuvjerljivim.

Međutim, godine 1999. radio sam na knjizi o vremenskim
razdobljima svijeta, kad me zaprepastilo zanimljivo zapaža­
nje. Svaki zodijak oblikovan na četiri godišnja doba prirodno
ima dvije osi, koje se ukrštavaju pod pravim kutom: liniju
ekvinocija (istok-zapad) i liniju solsticija (sjever-jug). Svi
znanstvenici jasno su opazili kod Dendere taj 'osovinski križ'.

Istočni kraj osi A, prolazeći kroz zviježđe Ovna, vjerojat­
no utvrđuje doba kad je počela obnova Hrama, oko 700. go­
dine pr. Kr., kao što je gore utvrđeno. Konstrukcija zodijaka
također jasno spaja dvije druge osovine, C i D.

Ali, budući da sam proučavao sveopću konstrukciju zodi­
jaka, shvatio sam da postoji i peta, još neutvrđena os. Moju
pozornost je najprije privukla prisutnost lika Djevice, božice
plodnosti koja se poistovjećuje s Izis, koja drži vlat žita u po­
kretu poznatom iz sumerskih izvora već rano u trećem tisuć­
ljeću pr. Kr.

Znao sam da je zodijak Dendere precizan astronomski mo­
del s osima koje se točno mogu odrediti prema precesiji -
ukratko, to je radni zvjezdani sat. Međutim, na njemu se nala-

ze posebno samo dvije zvijezde: Sirius, smješten između ro­
gova svetoga Bika na osi B, i Spica (ili Klas), zvijezda koja se
otprije poistovjećuje s Djevicom koja drži vlati. Tada sam se
počeo pitati koja bi os ucrtana od zvijezde Spica kroz pol Hi­
jene, tako izgledala.

U vrijeme kada je Dendera bila obnovljena, Spica je imala
posebno značenje za astronome. To je bila blistava zvijezda
koju je prvi promatrao Timokaris, onaj isti koji je poslije vo­
dio Hiparha do otkrića precesije ekvinocija.

Povjesničari tvrde da je već od 600. godine pr. Kr. posto­
jao blizak dodir između egipatskih i grčkih astronoma, pa bi
bilo opravdano pretpostaviti kako je Spica, Egipćanima poz­
nata kao Mena, bila predmet njihova razgovora. Možda je
postojala posebna namjena za isticanje Spice u Denderi. Kad
sam crtao petu os E, primijetio sam tri značajne činjenice koje
nisu mogle biti slučajne. Prvo, os kulminira razdvajajući oltar
Hrama na četiri Ovnove glave, smještene na periferiji zodijaka.
Čini se da to povezuje njegove unutarnje osobine, predstavlje­
ne solarnim zodijakom ekliptičkih konstelacija te lunarnim
uzorkom dekana, desetog stupnja podjele Mjesečeve orbite,
koji prolazi obodnicom.

Drugo, os E prolazi kroz Ribe, repom ribe, ili one najuda­
ljenije ribe, upravo ondje gdje se danas događa proljetni ekvi­
nocij.

Treće, os E proširena do stopala Djevice označava rep La­
va u točki koja je odgovarala precesiji 10 500. godine pr. Kr.
Ukratko, os E označava trenutak precesije kada jedan puni
krug završava, a novi počinje.

Mi sada živimo u posljednja dva stoljeća punog godišnjeg
ciklusa od 26 000 godina.

Kad sam promatrao potpuni crtež, prepoznao sam da os E
živo i točno signalizira taj trenutak značajnog prijelaza. Tko
god je projektirao Denderu bio je dalekovidan i predvidio je
naše vrijeme kad se proljetni ekvinocij događa pod repom
zapadne Ribe, jer je to vrijeme kad kulminira cijeli ciklus. S

proljetnim ekvinocijem upravo na tom položaju u Ribama,
osovinski križ se zatvara u jedinstvenu liniju s galaktikom.

Posljednjih 30 godina, astronomi su odredili da središte
naše galaktike leži u liniji s vrhom strijele Strijelca. Os E stoji
točno u pravom kutu u odnosu na tu točku.

Pola ciklusa, prije 12.960. godine, pokazuje datum od
10.500. godine o čemu se tako burno raspravljalo u sadašnjim
istraživanjima pretpovijesti. Pola ciklusa je prikazano na na­
čin na koji je Spica povezana s njim, uz pomoć položaja osi,

zapravo položaj 24 stupnja od repa Lava.
Budući da su Egipćani znali predstaviti zakonitosti zvi­
jezde s velikom točnošću, pretpostavljam da je ova anomalija
bila namjerna. Spica, kako ja zovem tu precesijsku zvijezdu,
čini se da je majstorski ključ za denderski zodijak. Os E otkri­
va infrastrukturu koja se temelji na galaktičkim obilježjima za
koje se pretpostavlja da su otkrivena tek nedavno.
Ako su moji zaključci točni, Dendera ne dokazuje samo da
je precesija bila poznata i primjenjivana u shemi Staroga svi­
jeta, već je i u potpunom ciklusu od 26.000 godina bila shva­
ćena.

Drugim riječima, Lash je pokazao kako je precesija bila poznata
tisućama godina prije nego što je Hram u Denderi bio ponovno
sagrađen.

Ako Chatelain ima pravo, tada su i Sumerani i Mave znali točno
trajanje precesijskog ciklusa (konstanta ninive je točno 240 puta taj
ciklus), a dva beskonačna broja Maya otkrivena u Quirigu djeljivi
su s konstantom ninive.

Što se tiče znanja astronomije, Peter Tompkins piše:

Ciklus Maya od 942 890 dana ili 2 582 godine pokazuje da je
sada 130 konjunkcija Saturna - Jupitera. (On također pokriva
druge cikluse: 15 konjunkcija Neptuna - Urana, 1 555 konju­
nkcija Jupitera - Marsa, 2 284 Marsa - Venere, 6 522 Venere -
Merkura i 2 720 konjunkcija Saturna - Marsa). Dva puta taj
ciklus, ili 5 163 godina je 260 konjunkcija Saturna - Jupitera,

što daje veliki ciklus s istim brojem koliko ima dana u svetoj
godini Maya.

Stanovnici Mezopotamije povezivali su svoje mjere vre­
mena i prostora u sekunde vremena i sekunde svjetlosnog luka.
A 34 020 milijuna dana nije samo broj dana u 3 600 sumerskih
precesija ekvinocija, već je to 3 600 desetina stupnja egipat­
skih stopa od 0,308 metara - a to je obujam svijeta.... Stano­
vnici Mezopotamije nisu samo odabrali kao jedinicu mjere
stopu koja je Zemljina proporcija. Ona je također bila propor­
cionalna velikoj Platonskoj godini (precesijski ciklus) od
25 920 godina. Bilo bi čudno da jedinica koju je podijelio
Hunab Ku (stvoritelj Maya) za Maye nije bila jednako propor­
cionalna prema Zemlji. U Teotihuacanu i Palenqueu ta pradav­
na srednjoistočna stopa pristaje Pepeljuginoj cipelici jednako
dobro kao i Keopsovu stopalu.

Zamolili su nas da prihvatimo, kako se ista mjera - temeljena na
obujmu Zemlje - koristila u starom Egiptu, Sumeru, Teotihuacanu i
Palenquei. Ali, što je još nevjerojatnije, da su prilično primitivni
Indijanci, koji su mislili da Sunce može nestati zauvijek na kraju
svake 52 godine, imali znanje o nebeskom svodu kojeg se ne bi po­
sramio ni moderni kraljevski astronom. Chatelain kaže: T Maye su
znali za precesiju ekvinocija te postojanje Urana i Neptuna.' Kako
su znali za te planete bez teleskopa, tisućama godina prije nego su
ih otkrili zapadni astronomi?

Računali su razdoblja kružnoga gibanja i konjunkcije različi­
tih planeta te otkrili... neke jednake astronomske cikluse, kao
65 kružnih gibanja Venere što je jednako kao i 104 sunčeve
godine ili 327 okretanja Merkura. I oni su koristili ciklus od
33 968 dana za predviđanje pomrčine, a taj je ciklus bio jed­
nak kao i 5 lunarnih precesija, 93 sunčeve godine, 196 pomr­
čina, 150 lunarnih mjeseci... U međuvremenu i Maye su
otkrili ciklus od 1 886 040 dana stoje predstavljalo točno 260
konjunkcija Jupitera i Saturna, 2 310 Marsa i Jupitera, 2 418
Zemlje i Marsa te 3 230 Zemlje i Venere.

Veliki stručnjak za Maye, Sylvanus Griswold Morley je primijetio:

Kad se materijalna dostignuća drevnih Maya u arhitekturi,
skulpturi, keramici, obradi kamena, ukrašavanju i tkanju pa­
muka te bojanju dodaju njihovim intelektualnim dostignući­
ma - otkriću pozicione matematike s popratnim razvitkom
nule, konstrukcijom usavršene tehnologije s fiksnom počet­
nom točkom, upotrebom mjerača vremena koji je bio točan kao
naš gregorijanski kalendar, znanjem astronomije koje je bilo
naprednije od znanja starih Egipćana i Babilonaca - možemo
ih proglasiti, bez straha od kontradikcija, najbriljantnijim sta­
novnicima ovoga planeta, a sve to gledano u svjetlu njihovih
znanih kulturnih ograničenja koja su bila ista kao ona u ra­
nom neolitskom dobu u Starome svijetu. (nakosio autor),

Dio odlomka koji sam podvukao ističe problem. Graham Hancock
iznosi zanimljivu primjedbu o Mayama u svojoj knjizi Fingerprints
of the Gods kad govori o njihovu čudesnom znanju astronomije,
citirajući arheologa Maya, Erica Thompsona koji je 1954. godine
pitao kako su Maye došli na zamisao da kartiraju nebo. a ipak nisu
uspjeli shvatiti načelo kotača, brojili su milijune, a nikad nisu nau­
čili izvagati vreću kukuruza. Možda je odgovor jednostavan. Han­
cock pretpostavlja da su Maye dobili svoje astronomsko znanje iz
'drugih izvora' - iz jedne mnogo starije civilizacije.

Gordonu Eckholmu učinila se zanimljivom činjenica da Maye
nisu poznavale kotač. U arheološkim istraživanjima 1940. godine,
Eckholm je iskopao igračku Maya - bio je to pas na četiri kotača,
onakav kakvog djeca na Zapadu vuku na uzici po svojim dječjim
sobama već stoljećima. Eckholm je istaknuo sličnost između te ig­
račke i kineske igračke na kotačima iz istog razdoblja (obje igračke
smješta otprilike u 2 000. godinu pr. Kr.). Maye su imale igračku na
kotačima, a ipak nisu shvatili da se kotači mogu koristiti na kolima
ili drugim vozilima. Očito je da nitko nije gledao kotač, niti je imao
'heureka' iskustvo, a to, čini se, upućuje na činjenicu da su Maye bi­
li, kao stoje Thompson rekao, 'beznačajni'. Jedva je vjerojatno da
se kotač razvio iz njihove astronomije ili začuđujućeg kalendara s
njegovim 'dugačkim brojevima'.

Chatelain tvrdi isto:

Sigurno je teško zamisliti da su prije 1 000 godina Maye mo­
gle izračunati konstantu od 147420 milijuna dana - broj koji
ima dvanaest znamenki. Ali, još više začuđuje kad se vidi taj
broj, samo 65 puta manji, izražen u sekundama umjesto u da­
nima, a upotrebljavali su ga Sumerani, narod koji je živio na
suprotnoj strani globusa. Ta činjenica zapravo pokazuje kako
su Maye i Sumerani imali izravnu vezu jedni s drugima, ili su
imali isti izvor (nakosio autor)

Budući da su Sumerani bili na vrhuncu svojih dostignuća 3.000 go­
dina prije Maya, može se vjerojatno izdvojiti 'izravna veza', čak
ako Hapgood ispravno vjeruje da je postojala poznata pomorska
civilizacija 7000 godina pr. Kr. Ono što se čini još vjerojatnijim
jest, da se bavimo starom kulturom koja je proučavala nebeski svod
već prije mnogo tisuća godina, kulturom koja se temeljila na pomor­
stvu.

Chatelain, kao i von Daniken, vjeruje da je to znanje došlo od
svemirskih posjetitelja, ali još je vjerojatnije da su astronomi prou­
čavali nebo tisućama godina. Čini se razumnim razmišljanje da je
jedan od razloga zbog kojega su naši preci bili tako zainteresirani za
nebo bio taj što su koristili svoje znanje o zvijezdama u pomorstvu.

Jedno otkriće iz 1997. godine podupire to razmišljanje. Istražu­
jući staro korito jezera u Mata Mengeu na otoku Floresu (koji se na­
lazi istočno od Jave i Balija), skupina paleoantropologa iz Australije
pronašla je kameni alat. Korito vulkanskog pepela u kojem su oruđe
pronašli Mike Morwood i njegovi kolege sa Sveučilišta Nova En­
gleska (Novi južni Wales) bilo je starije od 800 000 godina, a potje­
calo je iz vremena homo erectusa. Životinjske kosti nađene u blizi­
ni bile su jednako stare. Neobično je to, stoje Flores malen otok, za
koji se ne zna da li je bio nastanjen. Najbliža nastanjena lokacija je
znatno veći otok Java, postojbina 'Čovjeka s Jave', koji također pri­
pada našem najranijem pretku, homo erectusu.

Da bi stigli na Flores, ovi primitivni ljudi morali su putovati od
otoka do otoka, prelazeći oko šesnaest kilometara. Morwood tvrdi:
sposobnost organiziranja koju je zahtijevala vjerojatno prilično ve-

lika skupina ljudi koja prelazi more, pokazuje to da je homo erectus
posjedovao određene lingvističke sposobnosti.

To sam zaključio kad sam u A Criminal History of Mankind (Kri­
minalistička povijest čovječanstva), objavljenoj 1983. godine, raspra­
vljao o nalazima u špilji pokraj Chou-kou-tiena u Kini, 1929. godi­
ne. Govorio sam o 14 lubanja homo erectusa koje su imale koso čelo
i udubljenu bradu. Sve lubanje bile su unakažene na tjemenu, kao
da im je mozak bio izvađen. Pekinški čovjek, kako je nazvan taj na­
laz, bio je ljudožder - pretpostavlja se da ga je ubio (ispekao i po­
jeo) drugi pekinški čovjek, otprilike prije pola milijuna godina.

Kanibalizam je rijetko bio način prehrane. Čak kad se koristi u
novije doba, on je uglavnom povezan s obredima, i temelji se na
vjerovanju da se snaga i vitalnost umrlog neprijatelja može apsor­
birati, ako ga se pojede. Pekinški čovjek imao je vjerojatno obilje
drugog mesa, što je vidljivo iz mnogih životinjskih kostiju nađenih
u špiljama. Ako se radilo o obrednom kanibalizmu, moramo pretpo­
staviti da je koristio vrstu jezika za sporazumijevanje, jer je teško
zamisliti obred bez jezika.

Homo erectus bio je prvi čovjek kojega poznajemo kao našeg
pretka, prvi koji je sve vrijeme hodao. Njegovo je srce moralo radi­
ti jače kako bi povećalo opskrbu krvlju u mozgu, što je povećavalo
veličinu njegova mozga a i njegovu inteligenciju. Čini se razumnom
pretpostavka da je njegov mozak imao 'jezičnu matricu', upravo
kao što mozak ptice ima matricu za let.

Svakako, čini se važnim dublji smisao tragova homo erectusa na­
đenog na Floresu. Ne možemo niti zamisliti da čimpanza izgradi
splav jer ne može komunicirati artikuliranim glasovima.

Zašto bi homo erectus želio krenuti na Flores s Jave? Vjerojatno
u potrazi za osnovnom instinktivnom potrebom svih životinja - za
teritorijem. Mogao je vidjeti druge otoke s planinskih vrhova Jave.
Ako je natjecanje za hranu ili borba s drugim agresivnim susjedima
otežavala život, tada je odlučio pokrenuti se, i povesti obitelj sa so­
bom. No, ako je mogao izgraditi splav, tada je morao biti mnogo in­
teligentniji od svojih predaka.

Drugo nedavno otkriće o kojem je pisao znanstvenik John Mc-
Crone daje ozbiljnost ideji da je homo erectus bio vjerojatno inte-

ligentniji nego što ga smatramo, jer je koristio vatru prije milijun i
pol godina. Od godine 1970. mnogi su antropolozi potpomogli sta­
jalište Louisa Leakeyja da je čovjek naučio paliti vatru tek prije
40.000 godina! Prema Leakeyjevu mišljenju, čovjek je postao rato­
borno stvorenje jer je noću sjedio oko vatre, pričajući priče o borba­
ma i junaštvu. Dakle, vatra je bila odgovorna za 'kulturnu eksplozi­
ju' koja je stvorila homo sapiensa.

Ali, 1970. i 1980. otkriven je dokaz o logorskim vatrama u Koobi
Fori i Chesowanji u Keniji. 'Leće' od narančaste zemlje pronađene
su zajedno s kostima i kamenim alatom homo erectusa. Slične leće,
široke oko 45 cm, nađene su uz logorske vatre domorodaca. Godine
1999., proučavanja Ralpha Rowletta sa Sveučiličta Missury u Ko­
lumbiji, nedvojbeno su učvrstila mišljenje da su te leće bile izrađe­
ne uz logorske vatre, a ne uz šumske vatre izazvane gromovima.

Rowlettov kolega Randy Bellomo na zanimljiv je način iskoris­
tio Zemljin magnetizam da dokaže kako su takve vatre postojale
prije mnogo godina. Kao što je Hapgood zabilježio, željezo u tlu
nanizano je u liniji s magnetskim polom i zagrijava 'neprestano' tu
liniju poput kompasa. Bellomo je otkrio da se sedimenti željeza Ko­
obi Fore neznatno razlikuju uz magnetsku liniju uslijed čestih po­
sjeta jednog nomadskog plemena tijekom dugog razdoblja.

Brian Ludwig sa Sveučilišta Rutgers proučavao je oko 40.000
kamenih rukotvorina i ostatke alata, pokušavajući odrediti jesu li
metode izrade alata ostale jednake. Pronašao je udubljenja koja su
poznata kao lomovi nastali zbog izlaganja vatri i na alatu starom mi­
lijun i pol godina.

I tako opet imamo dokaz da je homo erectus bio inteligentnije
biće nego se bilo koji antropolog to usudio tvrditi. To ponovno na­
vodi na pomisao da je poznavao vrstu govornog jezika.

Ako je znao sporazumijevati se jezikom i graditi splavi, tada slje­
deće pitanje postaje jasno samo po sebi: je li se moglo dogoditi da
homo erectus nije bio samo prvi čovjek, nego i prvi pomorac na duge
staze? Uspravan položaj tijela idealan je za pomno pretraživanje
obzora na moru. A on je imao mnogo vremena - pola milijuna godi­
na i više - da nauči skakutati po otocima i ploviti otvorenim morem.

Imao je također mnogo vremena da razvije svoju opsesiju za zvijez­
dama.

Sve to pokreće drugo umjesno pitanje. Ako su naši preci plovili
morima prije 800.000 godina, zašto je čovjeku bilo potrebno još
792.000 godina (prva priznata civilizacija, Jerihon, datira iz 8.000.
godine pr. Kr.) da počne graditi civilizaciju? Vjerojatno je odgovor
da mu nije trebalo tako dugo. Naš je problem što mi ne prepoznaje­
mo znakove civilizacije kad ih vidimo - kao što su kamene lopte u
Kostariki, koje navode na pomisao da je čovjek plovio tisućama mi­
lja oceanom 'prije civilizacije'. No, ako nije postojala civilizacija,
zašto se treba brinuti? Ljudi plove oceanima uglavnom zbog trgo­
vačkih potreba. Vrlo je vjerojatno da je Hapgood imao pravo - da je
opća pomorska civilizacija postojala još prije 100.000 godina.

Postoji dokaz da su naši preci prije 400.000 godina - tada je to
bio homo sapiens - bili inteligentniji nego mi to mislimo. U djelu
Timescale (Vremenska skala) Nigel Calder izjavljuje: 'Piagetski
testovi primijenjeni na kameni alat iz Isimile u Tanzaniji, koji može
biti star oko 330.000 godina (datiranje uranom), dokazuju da su
tvorci bili inteligentni kao moderna ljudska bića. Postavljajući to
pitanje u djelu From Atlantis to the Sphinx, komentirao sam da je
razlog što se civilizacija nije razvila mnogo brže bio taj što su ljud­
ska bića sklona živjeti mehanički, radeći danas ono što su radili i ju­
čer i prošle godine. U svijetu danas živi vjerojatno bezbroj ljudi čija
je inteligencija tako velika kao i inteligencija samih znanstvenika,
umjetnika i drugih intelektualaca iz naših povijesnih knjiga, a ipak
ostaju nepoznati jer se nisu pokušali izvući iz svakidašnje osred-
njosti.

Dok sam pisao te primjedbe, Mike Morwood i znanstvenici iz
Novoga južnog Walesa još nisu otkrili alat u koritu jezera na Flore-
su, koje će pokazati da je homo erectus plovio morima još prije
800.000 godina. To je promijenilo moje mišljenje o ljudskome jezi­
ku. Poput većine ljudi, i ja sam pretpostavljao da je čovjek razvio
jezik u prošlosti prije 30 000 godina. Otkriće da je pekinški čovjek
bio ljudožder prisililo me da promijenim to mišljenje, i počnem vje­
rovati kako je bio dovoljno inteligentan da obavlja neki vjerski ob­
red pri kojem se služi jezikom. Bio sam sklon vjerovati da je 'eks-

plozija mozga' koja se dogodila posljednjih 500.000 godina - to jest
iznenadni porast veličine čovjekova mozga - bio rezultat jezičnog
razvoja.

Ali, otkriće na Floresu baca sumnju na moju pretpostavku. Ono
daje naslutiti da je čovjek imao dovoljno znanja o jeziku i prije
800.000 godina ako je surađivao u gradnji splavi i plovidbi. To me
za uzvrat navelo da posumnjam, nije li jezik bio jednako prirodan
čovjeku kao i uspravan položaj tijela, pa su ljudi možda razgovarali
prije milijun godina. U tom slučaju čini se nepojmljivim da je govor
ubrzao razvoj civilizacije tek u posljednjih 10.000 godina. Već i sa­
mo znanje Maya o matematici i astronomiji čini tu ideju apsurd­
nom. Ako sumnjamo u Chatelainov dokaz o konstanti ninive i o dva
beskonačna broja otkrivena u Quirigu, ostaje nam dostignuće koje
je posve izvan onoga što smatramo normalnim ljudskim sposobno­
stima.

Sugerirao bih da postoji samo jedno logično rješenje: civilizaci­
ja je tisućama, možda desecima tisuća godina starija nego što misli­
mo. Ali, u tom slučaju, gdje su dokazi za to? Gdje su ruševine te
stare civilizacije ?

Kad su John West i Robert Schoch navijestili da je Sfinga možda
najmanje dva puta starija nego što egiptolozi vjeruju, bio je to iza­
zov stručnjacima koji su proučavali visoravan Gize. 'Pokažite nam
tu spornu civilizaciju!' Ali, bilo koji dokaz o njoj mogao je biti
zakopan u pustinjskome pijesku, kao što je bio slučaj s onom čud­
nom, monolitnom strukturom nazvanom Osireion, koja je bila zatr­
pana pod pijeskom ispod Hrama Setija I. To je struktura čiji blijedi,
masivni blokovi i nedostatak ornamenata navode na pomisao da se
radi o starijem stupnju egipatske civilizacije. Drugi dokaz možda
leži pod morem ili ledom Antarktika. Kada razmatramo dokaz ka­
kav su Hapgoodovi 'drevni morski kraljevi' ili konstanta ninive i
brojevi Quirige, postaje teško ne priznati da ima nečega čudnog u
odnosu na naš današnji ograničeni pogled na povijest čovječanstva.

Rekao bih da su jednako uvjerljivi dokazi koje je Flem-Ath sku­
pio dok je proučavao drevna religijska mjesta i njihove neobičnos­
ti, a koja su vidljiva na Zemlji.

POGLAVLJE 7.

PALI ANĐELI

I njihova su lica sjala poput sunca, a njihove oči bile su poput
upaljenih svjetiljki. Iz njihovih usta izlazila je vatra. Njihova
odjeća je sličila perju, stopala su im bila purpurna, a krila sjajnija
od zlata, ruke bjelje od snijega.

To je bio prizor koji je dočekao Enoha, pradjeda Noe, kada su ga
jedne noći probudila dva visoka, blistava stvorenja. Stranci su podi­
gnuli Enoha u zrak, odakle su mu, pripovijeda nam, pokazali pro­
strano more, mnogo veće od mora okruženog otocima gdje sam ja
živio. Budući da je Enoh živio negdje na Srednjem istoku, ovo
more okruženo otocima vjerojatno je Mediteran, a mnogo veće
more može biti Atlantski ocean ili Pravi ocean o kojem se govori
u Platonovu prikazu Atlantide.

Prije nego je otišao s ta dva čudna posjetitelja, Enoh je dao upute
svojim sinovima da ga ne pokušavaju pronaći, što znači da je njego­
vo odredište bilo na Zemlji, a ne na nebu. Bio je prenesen na neko
mjesto puno svjetla, bez imalo tame koje je bilo pokriveno snije­
gom i ledom, na kraju Zemlje. Enoh je živio stoljećima prije po­
topa, zato je to rijedak opis doma bogova prije uništenja. Rečeno
mu je da je stigao na nebo. Christian i Barbara O'Brien koji su te­
meljito proučavali taj materijal, skloni su riječ nebo prevesti kao
planinsko područje.

Ne moramo putovati daleko da prepoznamo pravo mjesto ovdje,
na našem planetu, koje odgovara tom opisu, visoko mjesto s beskraj-

nim danima i polarnim uvjetima koje leži na kraju Zemlje. Antark­
tik je najviši kontinent na planetu s prosječnom visinom dva puta
višom od drugoga najvišeg, od Azije. Je li 'nebo' koje su dva stran­
ca pokazala Enohu drugo ime za Atlantidu? Drugo ime za Antark­
tik?

Sve te zadivljujuće pojedinosti mogu se naći u Enohovoj knjizi.
Otkrivene na živopisnim stranicama, nalaze se metode drevnih znan­
stvenika koji su odlučili izmjeriti i pregledati svoj planet. Dok su to
radili, ostavili su nam otisak svojih nalaza u svetim mjestima po
cijelome globusu.

Ova važna knjiga zauvijek bi se izgubila da nije bilo pustolovnog
duha lutalice, jednoga od najvećih ekscentrika 18. stoljeća, Škota
Jamesa Brucea, koji se rodio 1730. godine i proveo 12 godina života
u tajanstvenoj potrazi u nepoznatim predjelima srca Afrike. Jedna
od najzanimljivijih stvari koje je donio sa sobom bila je zaboravlje­
na Enohova knjiga, smatrana tako mračnom i bogohulnom da bi
svaki kršćanin doveo svoju dušu u opasnost time što bi je čitao.

Bruce je bio škotski aristokrat. Potekao je iz kraljevske dinastije
Roberta od Brucea koji je porazio Engleze u borbi kod Bannock-
burna godine 1314. James Bruce je bio strašan neprijatelj u borbi,
visok 195 cm, snažno građen, crvene kose i prodorna glasa. Bio je
strašan sebičnjak, pa je moguće shvatiti što je navodilo ljude da ga
ne vole. Umro je ogorčen i sam.

Kao učenik u Harrowu, Bruce je želio postati svećenik, a njegov
je otac htio da postane odvjetnik. Obojica su bila razočarana. Bru-
ceov pokušaj da studira tako ga je opterećivao, da je doživio živčani
slom, pa mu je otac dopustio da pođe svojim putem. Njegova je am­
bicija bila putovati u daleke krajeve, istraživati nepoznato. Tražio je
dopuštenje da postane trgovac u Indiji, no tada se pokolebao jer se
zaljubio. Na nesreću, djevojka - siroče bogatog trgovca vinom, s vi­
nogradima u Španjolskoj i Portugalu - imala je tuberkulozu. Bruce
i njegova mlada žena bili su na putu za Provansu, kad se ona izne­
nada razboljela u Parizu i umrla za nekoliko dana. Očajan od tuge,
Bruce ju je dao pokopati u samu ponoć. Tada je kroz oluju odjahao
do Boulogne, gdje se onesvijestio.

Vrativši se u Škotsku, povukao se. Počeo je proučavati strane
jezike i povijest - osobito su ga zanimali slobodni zidari i vitezovi
templari. Zato se uputio na putovanje želeći posjetiti templarska mje­
sta u Europi. Morao se vratiti kad mu je otac umro. Sa 28 godina
Bruce je postao nasljednik velikog imanja.

Na pomolu je bilo razdoblje parnih strojeva, i industrijska revo­
lucija već je započela. Naravno, Brucea to nije zanimalo - njegovo
je srce bilo u Srednjem vijeku, sanjao je o vitezovima i križarima.
Imao je sreću, otkrili su ugljen na njegovoj zemlji u Kinnairdu, i on
ju je ustupio rudarskoj tvrtki, koja mu je to bogato platila. Tada je
otputovao u Španjolsku proučavati arapske rukopise u Escorialu,
putovao je niz Rajnu brodom te proučavao starine u Italiji.

Bruce je bio slobodni zidar, pripadao je loži Canongate iz Kil-
winninga. Uz pomoć drugoga slobodnog zidara, lorda Halifaxa, po­
nuđeno mu je mjesto konzula u Alžiru što je silno odgovaralo nje­
govu romantizmu, i obećavalo slobodno vrijeme za arheologiju. No,
pokazalo se da je to teži posao nego što je očekivao. Alžirski zaljev
bio je nestabilan, težak i povremeno pun nasilja. Jednom je prilikom
neki sudski službenik zadavljen u konzulovoj prisutnosti. Bruce je
trebao svu svoju tvrdoglavost i odlučnost kako bi izbjegao da ga ve­
žu u vreću i bace u Mediteran. Nakon dvije godine s olakšanjem je
napustio to mjesto.

Tada se sa trideset pet godina spremao krenuti u pustolovinu svo­
jega života. Još uvijek nije poznat njegov pravi životni cilj. U knjizi
The Blue Nile (Plavi Nil) objavljenoj 1962. godine Alan Moorehe-
ad ne sumnja kako je bio opsjednut mišlju da pronađe izvor Nila, što
bi ga sigurno proslavilo. U to vrijeme izvor Nila nije bio otkriven.
Poznato je da su ga oduševili crni Židovi Abesinije (sadašnje Etio­
pije), falasi. Njihova je prisutnost navodila na pomisao da su upra­
vo oni iz Jeruzalema donijeli Zavjetni kovčeg. Kao čovjek koji se
duboko zanimao za svete tekstove, James Bruce je svakako želio
pronaći što više činjenica o čudnoj tajni Enohove knjige. Apokrifnu
knjigu Staroga zavjeta čuvali su s poštovanjem rani kršćanski teo­
lozi, npr. Origen i Klement iz Aleksandrije, a tada je nestala. Glasi­
ne su navodile na pomisao da knjiga sadržava skandalozne podatke

o anđelima i njihovu seksualnom ponašanju, objašnjavajući možda
zašto je rana Crkva odlučila to zatajiti (ako je to doista bilo tako).

Susrećući se s mnogim opasnostima i pustolovinama, kao što su
brodolomi i pljačkaši, Bruce se probio do Kaira, odakle je otplovio
uz Nil. Namjeravao je otići u Abesiniju, zemlju nepoznatu Europ­
ljanima - posjetila su je samo dva katolička misionara - a kao pro­
testant Bruce nije imao visoko mišljenje o katolicima.

Prvi dio njegova putovanja bio je dosta ugodan - plovio je bro­
dom uz Nil do Asuana. Ondje ga nije uplašila prva pojava mrene na
oku, nego lokalni rat. Odlučio je nastaviti plovidbu do Crvenog mo­
ra. Nekoliko tjedana suočavao se s nepoznatim područjem. Napo­
kon su Bruce i njegova pratnja našli put do grada Gondara, koji je
tada bio glavni grad Abesinije, a sastojao se od oko 10 000 kolibica
od ilovače sa stožastim krovovima. Iznad njih se uzdizala kraljevs­
ka palača s pogledom na golemo more, gotovo posve okruženo oto­
cima, na jezero Tanu.

Ime Abesinija znači 'zbrka'. Bruce je doista našao zemlju u ne­
miru - očito je to bilo njezino uobičajeno stanje. Kralj i njegov vezir
nisu bili u gradu, nego u kaznenoj ekspediciji. Uskoro je postalo
jasno da se ovdje iznimno visoka razina nasilja smatrala prilično
normalnom pojavom. Vojnici su jahali okolo s testisima svojih ne­
prijatelja koji su se ljuljali na njihovim kopljima. Njihov omiljeni
obrok je bio mesni odrezak koji su jeli sirov, jednostavno ga režući
s bedra žive krave, nakon čega je sirovi ostatak bio pokriven ze­
mljom, a životinja otjerana. Bruce se upoznao s kraljem Tecla Hai-
manoutom i njegovim vezirom Rasom Michaelom kad su se vratili
s ratnog pohoda. Upravo su se zabavljali kopanjem očiju tucetu za­
robljenika.

Bio je sretne ruke. Mogao je biti kastriran, mogao je ostati i bez
glave. Ali, Rasu Michaelu se svidio, pa mu je dao zapovjedništvo
nad eskadronom kraljeve konjice. Bruce se uvijek volio isticati od­
jeven u pancirni oklop. Umetnuo je svoje pištolje u širok pojas te
zaprepastio domaćine sposobnošću da ubija planinske ptice grablji­
vice dok je galopirao na bojnom konju.

Odabravši pravo vrijeme, Bruce se uspio baviti i iskapanjem.
Odveli su ga na vrh planine gdje se nalazio izvor rijeke Little Abbai.

Njegov ga je vodič uvjeravao da je to izvor Nila. Na Brucea je to
ostavilo snažan dojam. Ali, vodič nije imao pravo - izvor Bijelog
Nila je tisuću milja udaljen i nalazi se južno, u jezeru Viktoriji, dok
je izvor njezinog pritoka, Plavog Nila zapravo u jezeru Tani, neko­
liko milja sjevernije od planine na kojoj se nalazio. Bruce je bio više
entuzijast nego savjestan zemljopisac. Ali u samostanu Gondaru, na
obalama jezera Tane, naišao je na otkriće koje je nadmašilo njegovu
pogrešnu pretpostavku o izvoru Nila.

Abesinija je postala kršćanska zemlja 320. godine po. Kr., ali bu­
dući da se nalazila tako daleko od velikih sjevernih središta kršćan­
stva, zadržala je vlastitu tradiciju. Jedan od najzanimljivijih dijelo­
va te tradicije sadržan je u epu Kebra Nagast ili Knjiga o slavi kral­
jeva. Kad je Bruce otputovao u Gondar, nitko u Europi nije nikad
ništa čuo o tom epu. U njemu se priča kako je Zavjetni kovčeg do­
nesen u Etiopiju iz Jeruzalema u 9. stoljeću pr. Kr. Čini se da je kra­
ljica od Sabe imala svoj glavni grad u Abesiniji. Bila je prekrasna
mlada djevica, koja je nakon šest godina provedenih na prijestolju
čula za Salomona i njegovu mudrost, pa je otputovala u Jeruzalem
da ga vidi. Oboje su bili zadivljeni jedno drugim, i dan prije njezi­
na odlaska iz Jeruzalema zamolio ju je da provede noć s njim. Pri­
stala je pod uvjetom da zadrži nevinost. Salomon joj je to obećao,
ali je i on postavio neobičan uvjet - da će sve ovisiti o njoj - ona
neće smjeti uzeti ništa što pripada njemu. Budući da nije imala ta­
kvih namjera, pristala je.

Usred noći kraljica je ustala popiti malo vode. Salomon se pro­
budio i upozorio je da je prekršila obećanje. 'Ali, to je samo voda!',
prosvjedovala je. 'Što je dragocjenije od vode?', upitao je Salomon.
I budući da se morala složiti s njim, žrtvovala je svoje djevičanstvo.

Poslije devet mjeseci rodila je u Aleksandriji sina. Kad je mladić
navršio 20 godina, pošao je u Jeruzalem da vidi svojega oca. Salo­
mon ga je tako zavolio da ga je imenovao kraljem. Na povratku u
Abesiniju pratili su ga najstariji sinovi Salomonovih dvorjana. Bili
su potišteni i očajni što su ostavili Zavjetni kovčeg, najsvetiji židov­
ski simbol koji je sadržavao ploče zakona što ih je Mojsije dobio na
planini Sinaju. Zato je sin velikog svećenika savjetovao da Kovčeg
uzmu sa sobom. To su i učinili uz pomoć Gospodinovog anđela, ko-

ji je izjavio da je i sam Kovčeg odlučio kako je vrijeme da napusti

Jeruzalem.

I tako je, prema epu Kebra Nagast, Kovčeg stigao u Abesiniju.
Kad je Bruce to pročitao, vjerojatno je bio jako uzbuđen. Činilo
se kako to pokazuje da je Abesinska crkva najstarija na svijetu, te
da vuče korijene još od kralja Salomona. Tko zna, možda je to tako
i sa slobodnim zidarima. Prema falasima, crnim Židovima iz Abesi-
nije, možda oni potječu od dvorjana koji su pratili mladoga kralja u
Abesiniju. Je li Bruce čuo za ep Kebra Nagast na svojim istraživa­
njima - možda u Escorialu - i je li moguće da motiv njegova dola­
ska u Abesiniju nije bio pronaći izvor Nila, nego Zavjetni kovčeg?
Bruceovo sljedeće otkriće bilo je još uzbudljivije. U istom samo­
stanu dopustili su mu da pročita kopiju davno izgubljene Enohove
knjige. To je izazvalo tako mnogo znatiželje, da se astrolog kraljice
Elizabete, dr. John Dee pokušao domoći kopije po svaku cijenu, čak
i na natprirodan način. On i njegov magijski pomoćnik Edward Ke-
lley sudjelovali su na seansama u kojima su 'anđeli' (ili duhovi) dik­
tirali Enohovu knjigu - ili barem nešto od Enohove knjige - Kellye-
ju. (Nikad nećemo doznati je li to bio onaj tekst koji je Bruce otkrio,
jer je tekst nestao).

Čak i kratak pogled na taj rukopis vjerojatno je objasnio Bruceu
zašto su ga ranokršćanski znanstvenici smatrali značajnim - tvrdilo
se da je to barem dio povijesti svijeta, koji nedostaje. Enoh je bio
Adamov unuk i sin Kaina, a bio je i otac Metuzalema, Noinog dje­
da. Bruce je to mogao smatrati samo zanimljivim proširenjem bib­
lijskoga kanona. Bio je visoko obrazovan Škot, koji je živio u doba
Voltairea i Gibbsona, no morao je smatrati sadržaj Enohove knjige
fantastičnim, ali i apsurdnim mitom. S druge strane, kao slobodni
zidar, također je moguće da je pročitao tu knjigu sa snažnim osob­
nim zanimanjem za staru tradiciju slobodnih zidara, prema kojoj je
Enoh predvidio propast svijeta zbog velikog potopa.

Bila je godina 1770., godina dana nakon što je stigao u Abesi­
niju. Kada se vratio iz Gondara, počeo je građanski rat. Bruce je
odlučio i sam sudjelovati u ratu jer je bio ratni zapovjednik, ali rat
je završio porazom, bijegom Rasa Michaela i pokoljem njegovih pri­
staša.

Bruce je preživio pa je mogao napustiti zemlju koju je došao
braniti. Bilo je to dugačko i iscrpljujuće putovanje u civilizaciju -
trajalo je oko 18 mjeseci. Proveo je neko vrijeme oporavljajući se u
Italiji i Parizu, prije nego se konačno vratio u London u lipnju 1774.
godine.

Ova egzotična priča nema lijep završetak. Moglo bi se očekivati
da će putovanja donijeti Bruceu slavu, jer je 18. stoljeće neobično
voljelo putopisne priče - James Boswell je postao slavan jer je po­
sjetio Korziku, dok je varalica imenom George Psalmanazar, koji je
tvrdio da je iz Formoze (sada Tajvana) stekao slavu i postao bliski
prijatelj dr. Johnsona. Ljudi su prihvaćali Brucea više kao Marka
Pola na povratku iz Kine. Oni koji su čitali prikaze putovanja Marka
Pola, smatrali su ih fikcijom. James Bruce je doživio nešto slično
kad je pričao o ljudima koji jedu odreske sa žive stoke i režu dije­
love svojih bližnjih s istom okrutnošću. Ljudi su uljudno slušali,
skrivajući smiješak nevjerice, koji je nastao djelomice zbog načina
kojim je Bruce pričao priču, jer nije mogao prikriti visoko mišljenje o
sebi.

Otišao je u London, pronašao siromašnog svećenika Latrobea, te
proveo godinu dana diktirajući mu svoju knjigu Travels to Discover
the Source of the Nile (Otkrivanje izvora Nila). Obećao je platiti
svojem pisaru kad bude završen peti dio knjige, iako je bilo karak­
teristično za njegovu podlu i neiskrenu prirodu da odgađa isplatu.
Tada je pokušao prevariti Latrobea dajući mu samo pet gvineja.
Moglo se gotovo očekivati da će se njegova knjiga primiti sa zlo­
bom i podrugivanjem. Umro je pet godina nakon toga. Spotaknuo se
na stubama i pao na glavu.

Mora se priznati: unatoč svim nedostacima svojega karaktera,
Bruce je napisao jednu od najboljih putopisnih knjiga! Obavio je i
drugu važnu ulogu u literaturi vrativši Enohovu knjigu - ništa ma­
nje nego tri primjerka. Jednu od njih je darovao knjižnici Bodleian
u Oxfordu, a drugu Nacionalnoj knjižnici u Parizu - treći primjerak
je zadržao za sebe, uz Jobovu knjigu - tvrdio je da tamo i pripada.
Ponavljam da nije znao odabrati pravi trenutak. Usred Prosvjetitelj­
skog doba zanimanje za religiju bilo je slabo, i crkve su bile napo-

la prazne. Nitko se nije zanimao za nerazumljivu apokrifnu biblij­
sku knjigu i ona je ostala neprevedena.

Enohova knjiga pojavila se konačno u engleskom prijevodu
1821. godine, više od četvrt stoljeća nakon Bruceove smrti. Preveo
ju je hebrejski znanstvenik Richard Laurence. Sada je svijet bio
spreman za nju - bilo je doba romantizma sa sveopćim zanimanjem
za duhove, demone i sve nadnaravno. Priča o razbludnim palim an­
đelima uzbudila je široko čitateljstvo.

Možemo reći da je Enohova knjiga proistekla iz 6. odlomka
Knjige Postanka, koji govori o tome kako su sinovi Božji - anđeli
- opazili da su kćeri čovjeka lijepe pa su odlučili uzeti ih za žene.
'Oni su bili divovi na Zemlji onih dana - kad su se sinovi Boga
združili s kćerima čovjeka i dali im djecu koja su postala moćni
ljudi, vrlo poznati!'

Enohova knjiga objašnjava tu priču. Čini se da je u danima Ja-
reda, Enohova oca, 200 pobunjenih 'anđela' koje zovu 'čuvari',
sišlo na vrh planine zvane Hermon, visoke 2 740 m., i spremali su se
spustiti u doline s namjerom da imaju seksualne odnose sa smrtnim
ženama.

Prema Enohu, činilo se da su pobunjeni anđeli uzimali žene
smrtnice k sebi u postelju, a njihove su ljubavnice rađale 'divove'
koji su doslovno bili neobuzdani. Počeli su 'gutati' ljudska bića, ra­
zvijajući okus za krv. Najjednostavniji način da se da smisao tom
odlomku jest pretpostaviti, da su izdanci 'čuvara' postali nasilni i
skloni ratovima, prilično slični Abesincima Bruceovih dana, čije su
ga okrutnosti natjerale da pobjegne iz zemlje. Očito je da su pobu­
njeni anđeli također naučili ljude umijeću pravljenja oružja uz
pomoć taljenja. Žene su poticali na seksualnu slobodu, učeći ih ka­
ko da nose ukrase i koriste šminku. Naučili su ih i vradžbinama i
obrednoj magiji. Pritom izranja slika rane plemenske civilizacije,
kada su se žene morale navikavati da rađaju djecu i rade teške po­
slove. 'Čuvari' su ih naučili da život može biti ugodniji ako na seks
gledaju kao na sredstvo uživanja. Naučili su ih i kako da se riješe
neželjenih posljedica svojega promiskuiteta.

Moderni čitatelji možda gledaju na to s odobravanjem, misleći
da su žene onoga vremena vjerojatno trebale ohrabrenje za slobodu.

To je bilo gledište što su ga imali romantičari poput lorda Byrona i
njegovog prijatelja Thomasa Moora. Byronova drama Heaven and
Earth (Nebo i Zemlja) pojavila se iste godine kad i prijevod Enoho-
ve knjige, a temelji se na odlomku iz Postanka o sinovima Boga koji
su uzimali kćeri čovjeka za žene. Drama završava spektakularnim
prizivanjem potopa, a bilješke pokazuju da je 'Enohova knjiga, koju
su sačuvali Etiopljani, po njihovu pričanju bila prethodnica velikog
potopa.' Godine 1823. Moore je objavio poemu The Loves of the
Angels (Ljubavi anđela), utemeljenu na istoj temi.

Pobunjeni 'čuvari' nisu bili samo učitelji u zavođenju. Jedan je
poučavao astronomiju, drugi astrologiju, jedan se bavio znanjem o
oblacima ili je znao kako uzvratiti magijske čarolije. Netko je znao
o Suncu, Mjesecu i Zemlji. Unatoč njihovim namjerama, Bog je
odlučio da budu kažnjeni. Poslao je vlastite čuvare želeći učvrstiti
svoju volju. Među njima su bili Gabriel, Rafael i Uriel. (Ti sluge
Božji zovu se također čuvari, što navodi na pomisao da nisu svi
čuvari bili pobunjeni duhovi). Pobunjeni čuvari bili su uhvaćeni i
utamničeni. (Čini se da je Bog Starog zavjeta bio nemilosrdan poput
kakvoga ljudskog silnika). Knjiga Andrewa Collinsa From the Ashes
of Angels (Iz pepela anđela) objavljena 1996. godine možda je naj­
bolji uvod u tu temu. Zatvor pobunjenih čuvara nalazio se blizu
mjesta na koje su se spustili, to jest na planini Hermon.

Tada je Bog želio pročistiti Zemlju velikim potopom koji je pre­
živio samo Noa. Ali prije toga Enoh mora ispričati još jednu priču.
Čini se da je njegov sin Metuzalem imao sina Lameha, čija je žena
rodila dijete Nou. Njegov izgled je zaprepastio njegova oca: djete­
tova koža nije bila iste boje kao koža drugih ljudi Srednjega istoka,
smeđa, nego potpuno bijela i ružičasta, slična koži stanovnika sje­
vera. Njegova je kosa bila također bijela, a oči prekrasne i činilo se
da osvjetljavaju sobu.

Lameh je otišao Metuzalemu, svojem ocu i rekao mu: 'Dobio sam
čudnog sina koji ne sliči ljudskom biću, nego više djetetu anđelu.'
Lameh je pretpostavljao da je otac njegova djeteta jedan od čuvara.
Metuzalem ga nije mogao razuvjeriti, nego je pošao tražiti svojega
oca Enoha, koji se povukao u neku daleku zemlju (u dijelu iste priče
nađene među Svicima s Mrtvog mora, ta je zemlja nazvana raj).

Enoh je rekao Metuzalemu da uvjeri svojega sina, kako je novoro­
đenče zaista njegov sin, a nazvat će ga Noa. Enoh je u viziji pred­
vidio da će svijet biti ilništen potopom, ali Noa i njegova djeca bit
će 'spašeni od pokvarenosti' koja je zahvatila zemlju. (Očito je da
su se ti događaji dogodili prije nego su čuvari stigli na Zemlju.) I ta­
ko se dogodilo da je Bog odabrao Nou za oca nove rase čovječanstva.

Ipak, čovjek se ne može oteti dojmu da Enoh možda nije bio po­
sve iskren Metuzalemu i da će ova buduća rasa možda imati vezu s
palim anđelom i njegovom naravi.

Enohova knjiga koju je Bruce donio iz Abesinije, nije bila jedi­
na verzija. Poslije su pronađeni mnogi fragmenti, čak na grčkom i
latinskom jeziku. No, jedna druga knjiga, na slavenskom jeziku, sa­
državala je zanimljive dodatke priči.

Treba reći da je Enohova knjiga napisana 200 godina pr. Kr., a to
je vjerojatno učinio neki član zajednice esena u Kumranu na Mrtvo­
me moru. Usmena tradicija bila je mnogo starija. Slavenska verzija
poznata kao The Secrets of Enoch (Enohove tajne) vjerojatno je kom­
pilacija židovskog autora koji je živio u Aleksandriji u doba Isusa.

Ona sadrži prikaz koji počinje odlomkom Enohove otmice kad
su visoka bića odletjela s njim na mjesto vječne svjetlosti, koje je
bilo pokriveno snijegom i ledom.

Kad su stigli na odredište, Enoha su poveli na putovanje na ko­
jem je vidio strašan ponor koji je postao prototip kršćanskog pakla:

I ljudi su me poveli u sjeverni predio i pokazali mi strašno
mjesto, na kojemu je bilo svih vrsta mučenja. Vladala je groz­
na tama i neprobojna tmina. Nije bilo svjetla, nego samo su­
morna vatra koja je uvijek gorjela, a užarena rijeka protjecala
je kroz to mjesto, koje je bilo okruženo vatrom. Na sve strane
vladali su hladnoća i led. Vatre su gorjele, ali posvuda je bilo
hladno i ledeno. Zatvorenici su bili divlji, a anđeli strašni i ne­
milosrdni, nosili su opasno oružje. Njihovo mučenje bilo je
nemilosrdno.

Ja sam rekao: 'Jao, kako je strašno to mjesto!'A ljudi su mi
rekli: 'Enoh, ovo je mjesto za one koji ne štuju Boga, koji čine
loša djela na Zemlji.'

Pakao je bio kršćanski koncept koji, kao ni Vrag, nije bio poznat Ži­
dovima. 'Šeol', riječ katkad prevedena kao 'pakao', značila je mje­
sto na kojemu se uništavao otpad i taj odlomak, koji, čini se, nago­
vještava Danteov pakao, bio je vjerojatno glavni razlog da je Eno-
hova knjiga 'nestala'. Ideja da nebo može biti mjesto mučenja, bila
bi neprihvatljiva crkvenim očima.

Nakon letimičnog pogleda na 'pakao', Enoha su poveli na puto­
vanje - ovaj put ga je vodio anđeo Gabriel - po raju, ili 'vrtu is­
pravnosti.' Čini se da je to bio rajski vrt, jer kad je primijetio jedno
osobito prekrasno drvo nježna mirisa, rekli su mu da je to Drvo spo­
znaje s kojega je Eva ubrala jedan od plodova (bilo je očito da su ti
plodovi visjeli u skupinama poput grozdova, pa se nije moglo radi­
ti o jabukama). Činilo se da Gospodina, kojega su zvali Jahve - Elo-
him, zabrinjava jedno drugo drvo, Drvo života. Ako čovjek pojede
plodove s toga drveta, njegov će se život produžiti u nedogled.

A sada dolazi jedan od najzanimljivijih odlomaka Enohove knji­
ge. 'I ja sam vidio onih dana kako su anđeli dobivali dugačke
konopce. Oni su uzimali krila i letjeli prema sjeveru. Pitao sam jednog
anđela: 'Zašto su uzeli konopce i odletjeli?' A on je odgovorio: 'Od­
letjeli su na mjerenje .'

Čvoraste 'konopce' koristili su i egipatski svećenici kad su plani­
rali graditi svoje hramove. Ti konopci nisu bili ništa drugo nego pra­
ktičan geometrijski alat. Christian O'Brien, inženjer s mjeračkim
iskustvom, prevodi taj odlomak svjetovnim izrazima: 'Tada sam vi­
dio kako su neki anđeli dobili dugačke 'vrpce' za mjerenje i oni su
se požurili na sjever. Zato sam pitao anđela koji je bio blizu mene,
zašto su oni uzeli te vrpce i otišli. A on je odgovorio: 'Otišli su oba­
viti mjerenja'.

Anđeli koji nešto mjere? To nema smisla u kršćanskoj zamisli
anđela. Ali, što ako su ta bića bila drevni znanstvenici, koji su se
bavili geološkim i zemljopisnim ispitivanjima i mjerenjima?

Enohova knjiga također otkriva općenito važnu svrhu mjerenja
riječima:' Ove mjere otkrit će sve tajne Zemljinih dubina ...'. Radi­
lo se o geološkom mjerenju. Rand je dobro poznavao knjigu Andre-
wa Collinsa From the Ashes of Angels koja prepričava Enohovu
priču. Collins opisuje kako je krajem 19. stoljeća babilonska eks-

pedicija sa Sveučilišta u Pensilvaniji otkrila dijelove razbijenog
valjka od ilovače u Nipuru, dijelu koji se još uvijek zove Mezopo­
tamija. Ti dijelovi pronađeni su u hramu Enlila, vrhovnog boga Su-
merana, koji je bio manje značajan samo od Anua, Gospodara uni­
verzuma, i bili su ispisani klinastim pismom. Prisjetimo se pločica
pronađenih na brežuljku Kuyunjiku 1852. godine, koje dokazuju da
je postojao ep Gilgameš. Može im se oprostiti pretpostavka da je
prijevod toga valjka postao iznimno važan, ali vratili su ga na Sveuči­
lište u Philadelphiji. To je učinio profesor Herman V. Hilprecht. Os­
tavio gaje u podrumu muzeja i još je ondje zamotan.

U povijesti psihičkih istraživanja, Hilprecht je poznat zbog dru­
goga čudnog događaja koji se tiče Nipura. Godine 1893. pokušao je
dešifrirati natpis s nekog prstena, za koji je vjerovao kako potječe iz
Belovog hrama. Iscrpljen jalovim nastojanjima, zaspao je. Sanjao je
da mu je svećenik Belovog hrama pokazao sobu s blagom, te mu
objasnio da je 'prsten' dio zavjetnog valjka koji je bio razrezan na
tri dijela. Kad mu je bilo naređeno da izradi naušnice za Belovog si­
na Niniba, svećenik je odlučio razrezati valjak. Treći dio neće nikad
biti pronađen, rekao je svećenik. Ali drugi dio još uvijek postoji.

Sljedećeg dana, naoružan ovom novom informacijom, Hilprecht
je otkrio da je njegov san bio točan. Drugi prstenje postojao među
katalogiziranim stvarima i kad su dva dijela bila postavljena jedan
uz drugi, mogao se pročitati natpis bogu Ninibu. Poslije je potvr­
đeno da su oba prstena potekla iz riznice Belovog hrama. Kao što je
svećenik u snu rekao, treći dio nije nikad pronađen.

Proći će još 20 godina prije nego će profesor iz Bryn Mawr, ime­
nom George Aaron Barton skupiti sve dijelove prosute u tri kutije.
Njegovo otkriće najprije ga je ispunilo oduševljenjem. Nije se radi­
lo o popisu riznice hrama niti o himni Enlilu, nego je to bila dugač­
ka priča koju treba usporediti s Gilgamešom. Barton je mislio daje
to najstariji tekst na svijetu. Bio je zabilježen na devet pločica. Ko­
načno je zaključio da je to sumerska verzija mita o stvaranju svijeta.
Njegov prijevod tog zapisa u knjizi Miscellaneous Babylonian In­
scriptions (Razni babilonski natpisi) objavljenoj 1918. godine nije
uspio uzbuditi ni njegove kolege, a još manje javnost koja se više
brinula za kraj Velikoga rata.

Prošlo je više od pola stoljeća prije nego je primjerak Bartonove
knjige (1970. godine) došao u ruke geologa Christophera O'Briena,
koji je proveo velik dio života radeći za britanski Naftni institut na
Srednjem istoku. O'Brien je i sam naučio čitati klinasto pismo, a
dok je pregledavao Bartonov prijevod i reprodukcije originalnih te­
kstova, zaključio je kako mnogi dijelovi nisu objašnjeni, pa ih je
odlučio sam prevesti.

Otkrio je da se ne radi o mitu o stvaranju koji opisuje sumerske
bogove. Činilo se da je tekst vrlo prizeman prikaz kako je skupina
ljudi, nazvanih Anunnaki ili Anannage, osnovala poljoprivrednu za­
jednicu Kharsag na nekoj zaravni u planinskom području. Ta naseo­
bina poznata je i kao Ehdin, što nas podsjeća na Eden (raj), kako
ističe O'Brien. Čitatelji Sitchinove knjige Earth Chronicles odmah
će prepoznati Anunnakije kao bića s 'dvanaestog planeta' Niburua
koji su, tvrdi autor, stigli na Zemlju prije gotovo pola milijuna godi­
na u potrazi za zlatom koje bi koristili (na neki tajanstveni način)
kako bi zaštitili atmosferu svojeg planeta od uništenja. Sitchin nala­
zi dokaz za te svemirske posjetitelje u Starom zavjetu, i u raznim
sumerskim tekstovima (iako se ne radi o tekstovima iz Kharsaga).
On vjeruje da su čovjeka pretvorili u roba kako bi radio teške poslo­
ve u rudnicima zlata.

Christian O 'Brien, njegova žena i suautorica Barbara Joy, odbili
su hipotezu o svemircima. Bili su studenti istočnjačke religije i
skloni prihvatiti postojanje 'astralnih zrakoplova', postojanje kraljev­
stva izvan čvrste materije. Zato, iako se nikada nisu izjasnili odakle
su Anannage došli, čini se da su vjerovali kako se više radi o 'paralel­
noj dimenziji'. Slična podjela mišljenja postoji među onima koji
proučavaju fenomen NLO-a. U vrijeme kada su ti objekti prvi put
uzbudili javnost, krajem 1940. godine, većina pisaca koja se zani­
mala za to, mislila je da su 'leteći tanjuri' posjetitelji s drugih svje­
tova. U posljednje vrijeme sve se više prihvaća mišljenje da su 'oni'
doslovno izvanzemaljci, dakle, da mogu kontrolirati 'višu vibracij-
sku razinu' i ne smiju se smatrati čistom materijom.

Godine 1986. O'Brienovi su objavili svoj prikaz natpisa u Khar-
sagu u djelu The Genius of the Few: The Story of Those Who Foun­
ded the Garden of Eden (Genije izabranih: Priča o onima koji su

pronašli Edenski vrt). Ne iznenađuje činjenica da svojim pažljivim,
znanstvenim i neuzbudljivim pristupom knjizi nisu uspjeli utjecati
na Sitchina i Velikovskog. Knjiga je bila previše kontroverzna za
akademike, a pretrezvena i eruditska za široku publiku koja je guta­
la drevne misterije. Ali, od tada je privlačila mnogobrojne čitatelje.

Naslov knjige je citat Andrea Parrota, O'Brienovoga mentora u
arheologiji, koji je isticao kako je plamen srednjoistočne civilizaci­
je 'zapalio istodobno mnoga mjesta: Suzu, Lagaš, Ur Uruk, Ašnu-
nak, Ninivu i Mari dok napokon, zahvaljujući geniju izabranih, nije
djelovao kao u alkemijskom topioničkom loncu. To je čudesna mno­
gostrana umjetnost'.

O'Brienovi pitaju što je potaknulo to simultano sijanje civilizaci­
je na tako mnogo mjesta? Vjeruju da se odgovor nalazi u Ananna-
geu, ili (kako ih oni više vole zvati) u Blistavim bićima čije se ime
objašnjava u drugom poglavlju knjige The Genius of the Few. O'Bri­
en se pita zašto Biblija počinje rečenicom' Na početku je Bog stvo­
rio nebo i zemlju" kad se kaže da je Elohim stvorio nebo i zemlju?
Elohim je množina, a ne jednina, zato treba reći da su bogovi stvo­
rili nebo i zemlju. Da je Biblija mislila na Boga, ona bi koristila ob­
lik jednine, el, što zapravo znači 'blistav'. Ta riječ se može pronaći
u mnogim starim jezicima. Na sumerskom ona znači 'blistavilo', na
babilonskom ellu znači 'blistavi'. Čak engleska riječ elf znači blista­
vo biće, dok u Cornwallu gdje ja živim el označava anđela (na starom
cornish jeziku).

I tako Biblija kaže da su Blistava bića, koja su stvorila nebo i
zemlju, rekla: 'Stvorimo čovjeka po našoj slici.' Jahve, vođa tih bi­
ća, zasadio je vrt u raju, a prorok Enoh nije hodao 's Bogom' nego
s blistavim bićima.

O'Brien ističe drugu važnu točku. Riječ 'heavens' (nebo) -
ha'shemin - prije je značila gorovito zemljište. 'Earth' (zemlja) -
ha'ares - znači tlo, ili u ovom kontekstu - nisko zemljište. Tako Bi­
blija zapravo kaže da su ova bića (ili anđeli) stvorila brda i doline,
a brda su uključivala Edenski vrt.

O'Brien također priča kako je pronašao ep Kharsag u Nipuru,
opisujući da ga je iz podruma filadelfijskog muzeja iskopao George
Barton, te ga preveo kao da se radi o religioznim fragmentima, obja-

šnjavajući zašto Bartonov prijevod smatra tako nezadovoljavaju­
ćim, s dugačkim navodima iz originalnog teksta na akadski. O'Brien
zatim priča o Kharsagu nakon što su se na Zemlju spustila Blistava
bića. I on smatra ta bića više ili manje identičnima čuvarima iz Eno-
hove knjige.

Budući da čitatelja može zbuniti razgovor o tim bićima ili čuva­
rima, savjetujem da ovdje govorimo o njima kao o civilizatorima, kao
o 'izabranima', čiji genij je stvorio civilizaciju. Ep Kharsaga obja­
šnjava da to nisu bili anđeli - inače bi bili imuni na kugu koja je uni­
štila Eden - nego su to bila bića od krvi i mesa, čije su moći i talenti
bili daleko iznad onih što su ih imala ljudska bića onog vremena.

Vođa onih koji su donosili civilizaciju zvao se Enlil - to je ime
boga u čijem je hramu pronađen valjak Kharsag. Enlilova žena, go­
spodarica od Kharsaga zvala se Ninlil. Oni su odlučili da naselje
nazovu Edin, što je akadsko ime za visoravan. Ime Kharsag znači
'zračni ograđen prostor.'

Drugim riječima, Blistavi su izgradili prvo poljoprivredno nase­
lje na svijetu, gdje su ljudska bića bila primitivni lovci. Odabrali su
područje okruženo planinama- O'Brien vjeruje da je to mjesto gdje
se spaja današnji Libanon sa Sirijom i Izraelom. Smatra da je to bilo
oko 8 000. godine pr. Kr. Na tu Edensku visoravan donijeli su civili­
zaciju, izgradili kuće od cedrovine, napravili spremišta, iskopali jar­
ke za navodnjavanje. Enlil i drugi vođe imali su velike kuće, a po­
stojala je i bolnica za žene. Okolni brežuljci bili su pokriveni voćnja­
cima, sadile su se žitarice. Žetve su bile tako obilne da su dopuštali i
svojim susjedima da se pridruže njihovu naselju i dijele njihovo obi-
lje.

Iako je Enlil bio priznat kao vođa, Eden je vođen na demokrat­
ski način. Postojalo je Vijeće od sedam članova. Pretpostavimo li da
su svi oni bili smrtni, moramo također znati da je živjelo mnogo
Enlila tijekom više od 2 000 godina postojanja Kharsaga, i da je to
ime značilo nešto kao 'kralj'.

Gospodarica od Kharsaga Ninlil, naziva se i gospodarica zmija.
To je navelo Georga Bartona da pretpostavi kako je ona bila neka
vrsta zmijske božice. Andrew Collins citira drugi drevni fragment
teksta o čuvarima, koji opisuje jednoga od njih 's licem sličnim

zmiji.' Collins je spreman vjerovati kako to navodi na misao o pod­
muklom, mršavom licu, uskih očiju.

Ovo korištenje drugoga starog fragmenta nudi priliku da se po­
stavi pitanje koje će možda zabrinuti neke čitatelje: zašto bi netko
ozbiljno shvaćao te čudne priče i legende o pohotnim palim anđeli­
ma i Blistavim bićima, koja su zasadila Edenski vrt? Priče o grčkim
bogovima smatramo tek mitovima. Nitko ne vjeruje da je Zeus doi­
sta živio na planini Olimpu sa svojom ženom Herom, te da je provo­
dio pola svojega vremena pretvarajući se u bika ili labuda da bi za­
veo smrtne djevojke.

Jedno od objašnjenja jest da su se te priče prenosile usmeno kroz
mnoge generacije prije nego su bile zapisane. Kad čitamo Ilijadu,
brzo shvatimo da to i nije samo dokona priča koju je izmislio putu­
jući pjesnik ili bard, nego da je utemeljena na istinitim događajima.
Arheološka istraživanja ne ostavljaju sumnju da se to događalo. Tek
stari tekstova nagađaju da je postojalo mnogo različitih djela o
Enohu i čuvarima. Kao i u slučaju Ilijade, i ta su djela utemeljena
na narodnu sjećanju.

Što se tiče epa Kharsag, čini se da on pripovijeda dugačku i
detaljnu priču koja također sadrži činjenice. Naprimjer, nastavlja se
priča kako se nakon mnogih stoljeća napretka, nad Edenom nadvi-
lo nevrijeme s olujama, poplavama i strašnom hladnoćom. Uzima­
jući u obzir da znamo što se dogodilo na kraju posljednjeg ledenog
doba 14 000 godina pr. Kr., kad je klima bila vrlo hirovita, kad su se
topla razdoblja brzo smjenjivala s hladnijima, čini se vjerojatnim da
je Kharsagu presudilo vrijeme.

Ali, nije to bilo samo loše vrijeme. Bješnjele su strašne oluje, a
jednu od njih O'Brien opisuje kao oluju što je trajala tisuću godina.
Kuću Enlila uništila je vatra. Nastao je dugotrajni mrak, a gusta
neprestana kiša izazivala je poplave. Enlil je rekao: 'Moja naseobi­
na je nestala; razorila ju je voda.' Posljednje riječi gospodarice Nin-
lil možda su još važnije: 'Zgrada znanja je uništena, sve što je zna­
nje stvorilo, uništeno je.' Jasno, jedna od prvenstvenih zadaća na­
seobine Kharsag bila je - stvoriti znanje. Za O'Brienove su Blista­
va bića bila nositelji znanja ljudskoj rasi.

Na toj točki, na kraju pločice broj 9 prekida se Kharsagov ep. Ne
znamo koliko je još pločica neotkriveno, ali O'Brienovi vjeruju da
su Blistava bića postala civilizatori čovječanstva i osnivači sred-
njoistočne civilizacije. U posljednjoj kompilaciji pod nazivom The
Shining Ones (Blistava bića) koja uključuje i djelo The Genius of
the Few (Duh nekolicine) čak su sugerirali da su civilizatori odigrali
ulogu u civilizaciji Srednje i Južne Amerike te Atlantide. Također se
izjavljuje da se 'nedvojbeno najvredniji opisi rajskog vrta nalaze u
Enohovoj knjizi'. Oni podrobno govore o Enohu namećući misao,
da je on zapravo vidio Kharsag kao rajski vrt dok su ga anđeli vodili
da vidi nebo. Ističe se da je Enoh vidio Veliku kuću, da je opisivao
prekrasno drveće, čak i veliko spremište.

Već smo govorili o odlomku iz knjige o Enohu, u kojemu su an­
đeli dobivali dugačke uzice i bili upućivani na 'mjerenje'. O'Brien
misli da su 'anđeli' stvorili dio rajskog vrta, možda sustav navod­
njavanja, ali za Randa taj odlomak ima posve različitu interpretaci­
ju. Anđeli su se žurili na sjever, a s točke Južnog pola svi su smje­
rovi sjeverni.

O tome zašto bi anđeli obavljali neka premjeravanja, Rand je
mislio da možda već zna mogući odgovor. Zaključivši da su mnoga
mjesta cijeloga svijeta, kao Giza i Lhasa, nanizana na matematičku
mrežu 'svetih širina', činilo se mogućim da je postojala vrsta mjere­
nja. Isto sugeriraju Hapgoodove stare karte, koje prikazuju pojas od
Kine do Antarktika bez leda. Čini se da su naši preci, koji su posto­
jali 'prije civilizacije' imali sveobuhvatno znanje o površini našega
planeta.

Rand je smatrao da je to premjeravanje provodila tada tehnički
najnaprednija civilizacija, Atlantida, koja je bila poticana spozna­
jom da će se dogoditi katastrofa - a to je, gotovo sigurno značilo
pokretanje Zemljine kore. Njihova je namjera bila pronaći koliko je
površinski sloj već bio pomaknut. Rand je mislio da su zato nad­
glednici bili upućeni na 'premjeravanje'.

Hapgood je smatrao kako je pokretanje Zemljine kore, uslijed
kojeg se Sjeverni pol pomaknuo s Hudsonova zaljeva na njegov sa­
dašnji položaj, počelo oko 15 000 godina pr. Kr. Činilo mu se da se
to događalo polako i gotovo neprimjetno, iako, prema svemu sude-

ći, to nije moguće. Napuklina u San Andreasu u Kaliforniji širi se
polako, ali iznenadni potres, i te kako bi je mogao učiniti zamjetlji­
vom.

Randovo čvrsto vjerovanje da su stanovnici Atlantide mnogo
znali o geologiji navodi na pomisao da su vjerojatno proučavali tu
temu dugo vremena prije konačne katastrofe, možda više od 2 000
godina. Godine 9 600. pr. Kr. nagib Zemljine osi bio je mnogo veći
nego danas, a završetak ledenoga doba označila je velika poplava.
Zato su imali dobar razlog da se pozabave geologijom.

Njihova nastojanja, kao što znamo, pokazala su se kao gubitak
vremena, barem ako prihvatimo činjenicu da je katastrofa napokon
uništila njihovu civilizaciju. Ali Rand misli da su generacije, koje su
došle mnogo kasnije nakon katastrofe, vidjele tragove onih koji su
'premjeravali'. To su bila sveta mjesta na kojima su te generacije
nastavile graditi svoje hramove.

Meni se čini da dokaz što ga navodi Hapgood u knjizi Maps of
the Ancient Sea Kings zajedno s Randovim istraživanjima uvjerlji­
vo upućuje na neko prijašnje opće zemljopisno znanje.

Knjiga Uriel 's Machine Christophera Knighta i Roberta Lomasa
pomaže donekle Randovu i O'Brienovu hipotezu 'premjeravanja',
navodeći na pomisao da je Enoh znao za sve opasnosti s neba. Uriel
je jedan od čuvara iz knjige o Enohu - ne jedan od pobunjenika,
nego jedan od onih koji su poslani na Zemlju da ih kazne. Dio Eno-
hove knjige zove se 'Knjiga nebeskih lučonoša' i uglavnom je astro­
nomska rasprava. Jednom prilikom Enoha nose prema planini 'tvr­
dih kamenih stijena' na zapadu: 'Vidio sam šest velikih vrata s kojih
se sunce uzdiže i šest velikih vrata iza kojih sunce zalazi i mnogo
prozora desno i lijevo od tih vrata'. Lomas i Knight su se sjetili
Stonehengea s njegovim 'portalima' između kamenova, koji su bili
postavljeni okomito od trilitona*.

Godine 1960. britanski astronom Gerald Hawkins počeo je isti­
cati da je Stonehenge možda bio kompjutor kamenog doba, konstru­
iran da izračuna trenutak izlaska i zalaska Sunca i Mjeseca u ciklusu
dužem od 18,6 godina. Njegova knjiga Stonehenge Decoded (Deši­
frirani Stonehenge) koja se pojavila 1965. godine, postala je od-

* triliton - tri velika kamena u kiklopskom zidu

mah najprodavanija knjiga, iako svojim hipotezama nije uvjerila
većinu astronoma. Zapravo, njezine ideje su sada općenito prihva­
ćene. Rad profesora Alexandera Thoma 1970. godine o drevnim
kamenim krugovima, podupirao je Hawkinsovu teoriju.

Osnovna zamisao je sljedeća: ako stojite u središtu kruga, mo­
žete vidjeti izlazak Sunca ili Mjeseca i predvidjeti godišnje doba
prema položaju tih tijela iza 'brojača'. Lomas i Knight su odlučili
konstruirati 'Urielov stroj' na nekom brežuljku Yorkshira, nešto kao
jednostavnu promatračnicu. Neprestano su promatrali izlazak i za­
lazak Sunca iz središta kruga prema obzoru, te su postavili brojače
na određeno mjesto. Prateći ustrajno te izlaske godinu dana, završili
su istraživanja s dva vijugava reda stupova postavljenih jedan na­
suprot drugom. Kao što su to uočili i drevni graditelji 'hengea', i oni
su opazili da godina nije uredno podijeljena na četiri dijela solstici­
jima i ekvinocijima. Budući da je Zemljina putanja oko Sunca elip­
sa, postoje 182 izlaska Sunca u godini od zimskog do ljetnog solsti­
cija, ali ima ih 183 od ljetnoga do zimskoga. Isti nesklad je uočen
između proljetnih i ljetnih ekvinocija.

Njihova promatranja su omogućila da saznaju zašto su drevni
graditelji spomenika - 'ovi Einsteini kamenoga doba' - izabrali za
svoju jedinicu duljinu onoga što Thom naziva 'megalitnim* jar-
dom' - 32,64 inča (82.90 cm). (Thom je priznao da je udvostručio
osnovnu cjelinu koju je pronašao na svim megalitskim mjestima -
41,45 cm - kako bi veličinu približio modernom jardu). Lomas i
Knight su otkrili da je njihov 'stroj' registrirao trajanje godine koja
ima 366 dana (između jednoga i drugog solsticija). To ih je navelo
da utvrde 'megalitski stupanj' od jedne tristošezdesetšestine djelića
Zemljinog kružnog gibanja. Oni su sačuvali svoje putokaze, kojima
su odredili megalitske stupnjeve, te su otkrili da nekoj zvijezdi treba
3,93 minute da se pokrene od jedne vertikale do druge.

Gotovo je sigurno da su graditelji megalita koristili njihalo kao
sat. Vrijeme potrebno njihalu da završi jedan zamah određeno je
njegovom duljinom. Lomas i Knight su otkrili da njihalo mora biti
točno 41,45 cm dugačko kako bi se njihalo 366 puta u 3.93 minuta.

* megalit - pretpovijesni kameni spomenik

Zato su 'Einsteini kamenog doba' izabrali 41,45 cm za svoju os­
novnu jedinicu. Lomas i Knight su riješili problem koji je zbunjivao
Thoma.

'Urielov stroj' (koji je po djelovanju jednak primitivnoj drvenoj
motki), mogao se upotrijebiti ne samo kao brojač izlazaka Sunca i
Mjeseca, nego također kao promatračnica za mjerenje putanje ko­
meta. Mogao je prilično jednostavno izmjeriti ima li komet takvu
putanju da udari o Zemlju. Drugim riječima, možda su naši preci
koristili 'Urielov stroj' kao vrstu proricatelja za neku katastrofu.

Rand je sigurno tako mislio, iako je smatrao da svrha 'Urielova
stroja' nije bila koristiti Zemlju da se izmjeri nebo, nego koristiti
položaj zvijezda da bi se kontrolirali pokreti u samoj Zemlji - što bi
bila vrsta seizmičkog aparata pomoću kojeg se predviđa pomicanje
Zemljine kore.

Prema Randovoj teoriji, u 65. poglavlju Enohove knjige, prije
potopa je bilo značajnih geoloških događaja: 'Onih dana Noa je
vidio Zemlju koja je tonula, a njezina propast bila je blizu.' Tada
Enoh šalje anđela da opomene Nou o dolazećoj globalnoj katastrofi:
'Idi Noi i ...otkrij mu kraj koji mu se približava - cijela će Zemlja
biti uništena, potop će zahvatiti cijelu Zemlju i uništiti sve što je na
njoj'.

Počeo je sumnjati da će položaj svetih mjesta koja su raspršena
po sjevernoj hemisferi u razmacima od 5 do 10 stupnjeva, biti ide­
alan način da se održi trag svim geološkim promjenama unutar pla­
neta. Znamo da je prije potopa Enoh vidio anđele kako s uzicama
lete na 'mjerenja'.

Znamo i to da su svake godine nakon što je Nil poplavio egi­
patske ravnice, svećenici uzimali čvoraste uzice da ponovno izraču-
naju granice. Također su koristili uzice kao geometrijski alat za
pripremu pri gradnji hramova. Te su 'uzice' bile praktične za mjere­
nje.

Rand je zaključio da su provodili geološka mjerenja, da su po­
moću Urielova stroja predviđali geološke promjene, koje su kul­
minirale kad je Noa tražio pomoć od Enoha.

Da je bilo na desetine astronomskih promatračnica smještenih na
poznatim koordinatama, kao v ekvator, 15°S 30°S i tako dalje,

tada bi usporedna informacija s tih 'promatračnica' dopustila ljudi­
ma Atlantide da procjene smjer premještanja. Naprimjer, Giza koja
je prije postojala na 15°S, a završila na 30°S, najprije bi prošla kroz
dužinu od 16°S. Tako se i Uskršnji otok, koji je prije bio na ekva­
toru, pomicao na jug dok nije stigao na svoju sadašnju lokaciju od
27°J, prošavši najprije kroz 1°J. I Lasa, glavni duhovni grad Tibeta,
prošla je kroz 1°S dok nije skliznula od ekvatora na svoju današnju
širinu od 30°S.

Lomasova i Knightova 'sofisticirana sprava za mjerenje mag­
netske deklinacije' bila bi idealan seizmički monitor da otkrije bilo
kakvu promjenu Zemljine kore ili plašta. Ako se Zemljin plašt po­
čne pomicati, tada zvijezde više ne bi bile na svojim mjestima, i
Urielov stroj bi uočio nesklad. Naši promatrači svećenici-znanstve-
nici znali bi da se događa nešto strašno.

Kad sam to provjerio kod Roberta Lomasa, odgovorio je da bi se
Urielov stroj zaista mogao koristiti za otkrivanje promjena na Ze­
mlji. Iako je primijetio da bi samo 12 zvijezda s prvom magnitudom
(najsvjetlije zvijezde) mogle biti korisne, to bi bilo dovoljno da
izvrše svoju geološku zadaću.

Proučavajući slobodne zidare, Lomas i Knight su utvrdili da je
geologija stara znanost jednako kao i astronomija i geometrija. Zato
je prilično vjerojatno Randovo mišljenje da su astronomi Atlantide
promatrali nebo, želeći otkriti vrijeme katastrofe.

Treba spomenuti da su Lomas i Knight također prihvatili ideju o
katastrofama koje su bile posljedica udarca kometa. Oni prednost
daju 3 200. godini a ne 2 200. godini kao datumu udarca, koji se
dogodio na području Mediterana, mjestu biblijskog potopa. Vrijeme
potapanja Atlantide stavljaju u 7 640. godinu pr. Kr., a ne u 9 600.
kako smo Rand i ja sugerirali u ovoj knjizi.

Članak o Urielovu stroju Damiana Thompsona citira arheologa
Tima Schadler-Halla, koji kaže da u istočnom Yorkshireu postoji
neobjašnjen geološki zapis star mnogo stoljeća prije 7460. godine i
nakon nje nema nikakvih znakova o divovskom plimnom valu za
koji se pretpostavlja da je 'počistio' sve živo u Britaniji, te stvorio
veliko slano jezero Salt Lake Cityju u SAD-u.

Urielov stroj ostavlja malo sumnje da se udarac kometa mogao
izračunati tjednima ili čak mjesecima prije nego će se dogoditi.
Naprimjer, Donatijev komet nazvan je po talijanskom astronomu
Giovanniju Batisti Donatiju, a bio je vidljiv od lipnja 1858. do tra­
vnja 1859. godine. Čini se da to ide u prilog 'teoriji promatranja'. U
svakom slučaju, ako su stanovnici Atlantide proučavali geologiju
zbog potresa i poplava, tada bi njihovi 'brojači' bili na istim mjesti­
ma desetljećima i stoljećima.

Kao što s pločica u Kharsagu čitamo o katastrofi koja je zapre­
pastila 'civilizatore', pitamo se što ju je moglo prouzročiti. Je li to
mogao biti jedan od onih iznenadnih uvjeta koji navješćuje povra­
tak ledenog doba o kojem smo raspravljali? To je moguće, ali ljudi
su preživjeli Ledeno doba prije više od 100 000 godina. Činilo se da
ne postoji razlog zbog kojeg se oni ne bi 'ukopali' i čekali da se pri­
like poboljšaju.

Ali što ako su ti uvjeti izazvani katastrofalnim udarom kometa?
U tom slučaju, moramo ih smjestiti u doba Platonove Atlantide, jer
katastrofa o kojoj govori astronom Bill Napier (2200. godine pr.
Kr.) dogodila bi se nakon vremena starih Sumerana, i odredila bi
drugo vrijeme pločica Kharsaga. Katastrofa u 9 500. godini navela
bi na pomisao da se cijelo razdoblje 'Edenskoga vrta' dogodilo
mnogo prije.

U knjizi From the Ashes of Angels Andrew Collins je iznio zani­
mljive i značajne pretpostavke. Nije bio osobito zadovoljan pret­
postavkom O'Briena da se raj nalazio na ograđenoj visoravni, na
mjestu gdje je danas granica između Libanona, Sirije i Izraela.' Čini
se da je O'Brien tako zaključio, jer Enohova knjiga kaže kako su
čuvari sišli na planinu Hermon pokraj Damaska. Nema vidljivog
pokazatelja o tome gdje se nalazi Enohov rajski vrt. Collins je ot­
krio druge mezopotamske tekstove koji su govorili o boravištu bo­
gova na sjeveru. Jedan akadski tekst iz trećeg tisućljeća pr. Kr. go­
vori da je Karsag Kurra bila sveta planina smještena neposredno iz­
van sjevernih granica njihove zemlje, Mezopotamije, što bi značilo
da je bila u Kurdistanu. Collins je otišao ondje istražiti teren.

Jedan od razloga da je O'Brien izabrao blizinu planine Hermon
jest taj što je ondje bilo cedrovih šuma (glasoviti libanonski cedar),

čijim su drvom civilizatori izgradili svoje naselje. U knjizi The Ge­
nius of the Few O 'Brien priznaje da visoka planinska zemlja u ko­
joj se nalazio Kharsag opisom sliči Zagros planinama Luristana i
Kurdistana. Ali, kaže da su planine Zagros pokrivene hrastovima,
da nema cedrova - po čemu bi samo Libanon mogao biti Kharsag.

Međutim, u tome se prevario. Collins je uskoro ustvrdio da je
nekad bilo cedrovih šuma na planinama Zagros, i da su one postoja­
le još od kraja ledenog doba. Međutim, istaknuo je da geneza opisu­
je Boga koji je zasadio vrt na istoku, rajski vrt. Istočno od čega?
Planina Hermon nije istočno ni od čega osim od Libanona i Medi­
terana. S druge strane, cijelo područje oko jezera Van i jezera Urnia,
gdje kurdske i armenske legende smještaju rajski vrt i mjesto na ko­
jemu je pristala Noina arka, nalazi se istočno od Turske. Najranija
verzija Gilgameša napisanog na sumerskom. stavlja veliku cedrovu
šumu u kurdistanske planine Zagros.

Dapače, Collins je saznao za drevni anatolijski (turski) grad Ne-
vali Cori, čiji su izrezbareni stupovi na prvi pogled nalikovali onima
u golemom dvorištu nazvanom Kalasasaya u Tiahuanacu u Anda-
ma. Ondje su se našli ostaci monolitnog hrama koji je, čini se, bio
obredno središte. Njegovim dijelovima odredila se starost metodom
radioaktivnog ugljika - ti dijelovi potječu iz 8 400. godine pr. Kr.
Poslije je posumnjao u vezu između čuvara Enoha i priča Vira-
coche, boga koji je donio civilizaciju u Srednju i Južnu Ameriku, te
kult pernate zmije Quetzalcoatl (što je drugo ime za Viracochu).

Collins je pošao na visoravan Kurdistana u istočnoj Turskoj u
potrazi za rajskim vrtom. Uskoro više nije sumnjao da su svi podaci
o njemu u epu Kharsag, upućivali na to da se radi o planinama Za­
gros. Rand se nije složio s tim. Precizne karte pokazuju da su
O'Brienovi imali pravo kad su Kharsag povezali s libanonskim se­
lom Ehdin, pokraj brežuljka Hermona i Baalbeka (vidi poglavlje 8).

U svojim istraživanjima Collins je s prijateljem posjetio Kapado-
kiju u istočnoj Turskoj. Ondje su otkrili vrstu lunarnog krajolika s
ukrućenom lavom, uglavnom iz vulkana Erciyas Dag. Krajolik je
bio pun tornjića stvorenih djelovanjem vjetra. Rani kršćani probili
su u njima tunele da naprave redovničke ćelije i kapelice. Ovo po-

dručje je blizu Catal Huyuka, jednoga od najstarijih gradova na svi­
jetu, koji je procvat doživio prije oko 8 000 godina.

Nakon što su pregledali mnoge od ranih 'crkava', vodič im je sa­
vjetovao da pogledaju 'podzemne gradove'. Kakve 'podzemne gra­
dove'?, pitao je Collins. Vodič je objasnio da su ih gradili kršćani
koji su pokušali pobjeći od progona muslimana u vrijeme Muha­
meda. Odvezao ih je u Kaymakli, gdje su 1964. godine otkrili pod­
zemni grad. Bila je to vrsta podzemnih prostorija na nekoliko razi­
na s hodnicima širokim 3 m, a visokim 1,98 m. Vrata su se zatvara­
la golemim okruglim kamenjem koje se s unutrašnje strane moglo
'zaključati'. Činilo se da su graditelji tih soba visokih stropova u
ono vrijeme bili iznimno visoki. Otkriven je drugi podzemni grad
ispod grada Derinkuyua. Zgrade su ondje imale samo osam katova,
iako su bile nevidljive s tla, unatoč ventilatorskim cijevima. Grad je
bio dovoljno prostran za oko dvadesetak tisuća ljudi.

Dok sam čitao Collinsov prikaz, sjetio sam se, da sam nešto o
tim gradovima vidio - bilo ih je trideset šest - u knjizi Ericha von
Danikena. Radilo se o njegovoj knjizi According to the Evidence
(Prema dokazu). Kao što se može očekivati, Danikenova teorija je
bila sljedeća: lokalne stanovnike posjetili su svemirci koji su otišli
nakon što su zaprijetili da će se vratiti i kazniti one koji ne žele po­
slušati njihove naredbe. Zato se stanovništvo povuklo pod zemlju.

Čak ako se prihvati teorija o izvanzemaljcima, ova ideja nije vje­
rojatna, jer bi stanovnici trebali hranu koja bi se morala uzgajati na
površini; morali bi obrađivati polja uz pomoć stoke, a to bi otkrilo
njihova boravišta. Isto vrijedi za objašnjenje vodiča da su kršćani
potražili utočište u tim gradovima kako bi se skrili od muslimana.
'Skriti' se na takvim mjestima bilo bi isto kao biti uhvaćen poput
štakora u stupici. Zapravo, mogla je postojati samo jedna svrha za
gradnju takvoga podzemnoga grada: da se izbjegne temperatura
zraka nad zemljom. U zagušljivim, vrućim ljetima i vrlo hladnim zi­
mama, temperatura podzemnih gradova ostajala je oko 8 stupnjeva
Celzijusovih.

Collins kaže kako postoji geološki dokaz da je Turska utonula u
malo ledeno doba oko 500. godine sredinom 9. tisućljeća pr. Kr. To
ima više smisla. Ako je krajolik bio pokriven snijegom i ledom, i

bio šiban ledenim vjetrovima, podzemni grad bio bi ugodan kao
Hobitova rupa.

Mjesni arheolog Omer Demir rekao je Collinsu da vjeruje kako
najstariji dijelovi grada potječu iz kasnog paleolitskog razdoblja,
možda prije 8 500. godine. Ti dijelovi bili su rasječeni kamenim ala­
tom, ne metalnim. A, grad su gradile dvije vrste ljudi. Oni koji su
gradili najstariji dio bili su mnogo viši od onih drugih - zato su gra­
dili više stropove.

Vidimo kako je moguće da se zajednica Kharsaga raspala zbog
uvjeta ledenoga doba ranije nego su O'Brienovi pretpostavili - to
jest oko 10 000 godina pr. Kr. O 'Brien je izračunao taj datum kao
datum stvaranja Kharsaga, oko 8 200 godina pr. Kr. iz činjenice da
su cedrovi Libanona postojali upravo u to vrijeme. Ako je pogriješio
u smještanju Kharsaga u Libanon, tada je taj datum proizvoljan. Ako
je Kharsag zadesila katastrofa 9 600. godine pr. Kr., a procvat je do­
življavao više od 2 000 godina, (kao što O'Brien vjeruje), to bi po­
maknulo njegov postanak unatrag, možda na 11 500. godinu pr. Kr.

Zar nije moguće da je rad na podzemnim gradovima počeo u to
vrijeme? Collins citira perzijsku legendu u kojoj je Bog rekao pasti­
ru Yimi neka sagradi 'var' - podzemni grad ili kule - da bi zaštitio
ljude i životinje od ledenih uvjeta koje je izazvao zao demon. Goto­
vo 2 000 ljudi morat će potražiti zaštitu u tom gradu.

Može li se ta legenda odnositi na podzemne gradove Kapadoki-
je? Postojala je čvrsta veza između Kapadokije i Kurdistana, a ta­
kođer između Kurdistana i susjedne Perzije. U tom slučaju je sporna
veza između tih podzemnih gradova i završetka kasnog ledenog
doba.

Iz toga razdoblja proizlazi da se Zemlja morala boriti s još jed­
nom katastrofom, s kometom koji se razdvojio u sedam gorućih pla­
nina, te prouzročio strašnu poplavu, praćenu sveopćim vulkanskim
aktivnostima. Collins tvrdi da se ta katastrofa odrazila u riječima
jedne verzije Enohove knjige, nađene među Svicima s Mrtvoga mo­
ra. Ondje se kaže da su pobunjeni čuvari napokon bili uništeni 'va­
trom, naftom i sumpornim plamenom.'

Čini se da postoji opće protivljenje toj tvrdnji: naime, da li bi ep
Kharsag spomenuo 'sedam planina'? Ali, taj ep je nedovršeni dio

koji završava na pločicama 8 i 9, dugom zimom i velikom olujom.
Možda pločice 10 i 11 leže u podrumu nekoga iračkog muzeja, ili
samo pod zemljom, kao i one pločice koje nedostaju o Gilgamešu,
čekajući da ih otkrije neki drugi George Smith.

Već sam napomenuo da je Andrew Collins sklon sumnjati u vezu
između 'civilizatora Edena' i 'boga' Viracoche, koji je donio znanje
Srednjoj i Južnoj Americi. Također ih povezuje sa starim Egiptom.
Collins prihvaća - kao i ja - da je egipatska civilizacija nastala vje­
rojatno tisućama godina prije faraona.

Collins primjećuje da je kod Anannaga, koji su gradili Kharsag,
postojalo Vijeće sedmorice, a u 'građevinskim tekstovima' Edfua
spominje se sedam mudraca, božanskih bića, koja su organizirali
izgradnju hramova i svetih mjesta. Graham Hancock piše o njima:

Kontekst u kojem se opisuju mudraci, obilježava nadmoć za-
mišljanja 'poplave' u kojoj su 'iskonske vode' (iz kojih je iz­
ronila iskonska Velika planina), opisane kako se postupno
povlače. Sjećamo se Noinog planinskog vrha uz koji je prista­
la njegova arka nakon biblijskog potopa, te sedam mudraca -
apkallu - stare babilonske tradicije za koje se smatra da su
'živjeli prije potopa' i izgradili zidove svetoga grada Uruka.
Jednako tako, je li slučajno da se indijska tradicija sjeća kako
je 'sedam mudraca' (riši) preživjelo potop, a trebali su budu­
ćim generacijama prenijeti mudrost svijeta koji je postojao
prije potopa. U svakom slučaju, mudraci se pojavljuju kao
prosvijetljeni preživjeli u kataklizmi koja je pročistila svijet.

Hancock kaže da je sedmero mudraca došlo s otoka koji je uništila
poplava, a većina njegovih božanskih stanovnika bila je potopljena.
Nakon toga se sedmero mudraca preselilo u Egipat. Moramo imati
na umu da se otok zvao Dilmun, a pojavljuje se u sumerskoj akad-
skoj mitologiji kao raj, što zvuči značajno, kao varijanta rajskog vrta.

Edfu tekstovi i tekstovi nađeni u piramidama govore da je tih
sedam mudraca nazvano i 'sljedbenicima Horusa', koji su ponovno
izgradili svijet nakon velike katastrofe. Budući da je riječ o malom
prostoru Srednjeg istoka, čini se nemogućim da su sedmorica mu­
draca Egipta, sedmorica savjetnika Kharsaga.

Ova razmišljanja odnose se na Randova zapažanja o zemljopisu
svetih gradova (vidi Dodatak 5). Primjećuje da se O'Brienovi i
Andrew Collins slažu kako je sedam mjesta Srednjeg istoka bilo
povezano s Blistavim bićima - to su Baalbek, Biblos i Ehdin u
Libanonu, Jerihon blizu Jeruzalema, Catal Huyuk u Turskoj, Edfu u
Egiptu i konačno Nipur, sveti glavni grad drevnih Sumerana. U jed­
nom e-mailu mi je napisao:

Ako su Blistava bića poduzimala zemljopisne izmjere na tim
mjestima prije potopa, tada se mogu uklopiti u precizne karte
Atlantide.

Baalbek je možda najdojmljivije mjesto Srednjeg istoka
zbog divovskih blokova kamenja koje se koristilo u konstruk­
ciji platforme, što će postati hram posvećen rimskom bogu Ju­
piteru. U nagrađenom dokumentarcu Johna Westa "The My­
stery of the Sphinx" (Tajna Sfinge), pokazao nam je kako je
teško čak i modernim inženjerima, koji koriste najveće dizali­
ce na svijetu, pomaknuti predmet težak i po 200 tona. Blokovi
korišteni za gradnju u Baalbeku mnogo su veći od onih nađe­
nih u Egiptu.

Andrew Collins komentira njihovu težinu: 'Znanstvenici
smatraju da vanjski zid podija, poznat kao velika platforma,
pripada rimskim hramovima. Umetnut u jedan od njegovih
slojeva, to su tri najveća kamena bloka koji su ikad korišteni
za gradnju nečega što je čovjek izveo. Svaki teži približno
tisuću tona. Ti kamenovi leže jedan do drugoga na petoj razi­
ni jednoga doista kiklopskog zida smještenog uz zapadne gra­
nice Jupiterova hrama. Ta tri kamena nazvana su triliton. Čak
da ne postoje, i kad bi ostalo samo šest blokova kamena koji
leže pod njima, ipak bi to kamenje bilo teže od 450 tona. Sloj
ispod trilitona gotovo je jednako tako zbunjujući. Sastoji se
od šest mamutskih kamenova 9,14 x 12,19 m u dužini, 3,04 m
u dubinu, od kojih svaki teži otprilike 450 tona.'

Collins sumnja u tvrdnju nekih znanstvenika, koji ističu
kako su Rimljani odgovorni za Veliku platformu pa kaže: 'Ni­
gdje u postojećim rimskim bilješkama se ne spominje arhitek-

tura i inženjeri koji su bili potrebni za konstrukciju Velike pla­
tforme. Nijedan rimski povjesničar ili učen čovjek ne komen­
tira kako je bila građena. Nema ni priča o načinu na koji su rim­
ski graditelji postigli tako zapanjujuće vještine inženjerstva.'

Umjesto toga Andrew Collins istražuje mitologiju ljudi
koji su živjeli u dolini Bequa. Njihova je priča posve drukči­
ja. 'Oni kažu da je prvi grad Baalbek izgrađen prije velikog
potopa, a izgradio ga je Kain, Adamov sin kojega je Bog pro­
tjerao u zemlju Nod, koja leži istočno od raja, jer je ubio svo­
jega brata Abela, a on je taj grad nazvao po svojem sinu Enohu.
Kažu da se mala tvrđava pretvorila u ruševine za vrijeme po­
topa. Mnogo nakon toga ponovno su je izgradili divovi.'

I tako, kaže Brand, prema lokalnoj tradiciji, postojala su najmanje
dva razdoblja u izgradnji Baalbeka: jedno mnogo prije potopa (bu­
dući da ga je podignuo Kain, a koji je cvjetao prije Enoha, Noina
pradjeda), a drugo mnogo poslije potopa kad je rasa divova zauzela
grad. Rand, kao i Collins vjeruje da su kao i mnoga druga sveta mje­
sta u svijetu, Baalbek jednostavno prisvojile sljedeće generacije, u
ovom slučaju to su bili Rimljani.

Randova sljedeća misao jest da usporedi lokaciju Baalbeka s
polom u Hudsonovu zaljevu:

Otkrio sam da se nalazi na udaljenosti od 10 fi od ekvatora.
Znao sam da se najveće kamenje, korišteno za konstrukciju u
Novom svijetu, nalazi u Cuzcou i oko njega, a on je također bio
na širini od 10 fi prije potopa. Sitchin je komentirao sličnosti
između Baalbeka i Cuzca: znamo samo to da su obje strane
dijelile istu svetu širinu.

Zainteresirao me taj razvoj. Činilo mi se da je geološko
'pregledavanje' Enohovih anđela možda označavalo udalje­
nost od ranijih položaja Zemljine kore ili omotača. Odlučio
sam vidjeti u kakvom je odnosu Baalbek prema polu u Gren-
landskom moru (50 600 godina pr. Kr.) i prema polu na Yuko-
nu (91600 godina pr. Kr.) (vidi Dodatak 4).

Randova teorija o svetim mjestima temelji se na ideji, kao što i sam
Hapgood daje naslutiti, da su stanovnici Atlantide bili središnji dio,