Colin Wilson Otisak Atlantide

možda središte svjetske pomorske civilizacije koja se protezala čak
do Kine. Zato je vrlo vjerojatno da su imali nadzor nad svime, de­
setljećima ili stoljećima prije katastrofe koja se dogodila 9600.
godine pr. Kr. Rand je mislio da su oni pokušavali shvatiti periodi­
čne potrese i vulkanske aktivnosti koje su opustošile njihovu zemlju
na dulje vrijeme (postoji teorija koja uporno tvrdi da je Atlantida
pretrpjela tri katastrofe i bila razorena trećom).

Moramo pretpostaviti da su stanovnici Atlantide znali za pomi­
canje Zemljine kore dugo vremena - Hapgood misli da su to znali
već prije 15 000 godina - te su bili svjesni njezine brzine i smjera
pomicanja. (O'Brienov navještaj da su 'civilizatori' odnijeli svoje
znanje u Atlantidu, sigurno bi pridonio vjerodostojnosti ove zamis­
li.) Ako je spomenuta teorija točna, oni su također znali položaj Sje­
vernog pola, prije nego se počeo pomicati. Moramo pretpostaviti da
su izgradili neke 'brojače' - možda kamene krugove, Urielove stro­
jeve - da bi mjerili to pomicanje.

Ono što je Rand otkrio kad je mjerio položaj Baalbeka u odnosu
prema prijašnjim polovima, bilo je nedvosmisleno. Položaj pola na
Yukonu i pola u Grenlandskome moru dala je također važne podat­
ke.

To se dogodilo kad se pojavio mistični broj sedam. Za vrijeme
pola na Grenlandu, Baalbek je bio smješten na 49 stupnjeva sjever­
no (7x7). Ali pravo iznenađenje je nastalo kad je Brand usporedio
Baalbek kad je pol bio na Yukonu. Dok je Sjeverni pol bio u Yuko­
nu, prije gotovo 100 000 godina, Baalbek je bio smješten točno 7
stupnjeva sjeverno.

POGLAVLJE 8.

MJESTA
ZLATNOG REZA

Kad sam prvi put čitao najranije skice za Randovu teoriju, samo
je jedan njezin dio izazvao u meni sumnje: onaj o Rennes-le-
Chateauu, malom francuskom selu u pokrajini Languedoc, gdje je
siromašni svećenik u šupljini crkvenoga stupa otkrio šifrirane doku­
mente i iznenada se obogatio.

Godinu dana prije, moja prijateljica Lynn Picknett poslala mi je
tipkani rukopis svoje knjige The Templar Revelation /l 997./ (Otkri­
će templara) čiji je suautor Clive Prince. Činilo se da misli kako je
dio suvremenog 'dokaza' bio nešto više od prijevare.

Prošle jeseni dobio sam knjigu pod naslovom The Tomb of God
(Božji grob) /1996./, čiji autori Richard Andrews i Paul Schellen-
berger, nisu sumnjali u istinitost priče o selu imena Rennes-le-Cha-
teau. Vjerovali su da su njihova istraživanja otkrila mjesto u Pire-
nejima gdje je pokopan Isus Krist. Televizijska kuća BBC u svojem
je programu oštro osudila njihovu teoriju pa su autori (koji su sudje­
lovali u tome, duboko uvjereni da je njihova knjiga shvaćena ozbilj­
no), vjerojatno imali osjećaj da stoje na nagaznoj mini.

U to vrijeme, pročitao sam i knjigu The Key to the Sacred Pat­
tern /1997/ (Ključ za sveti sustav), autora Henryja Lincolna - čo­
vjeka koji se silno počeo zanimati za selo Rennes-le- Chateau prije
gotovo 30 godina - i tada sam shvatio da nisam imao pravo, jer taj­
na nije otkrivena. Nije samo priča o Rennes-le-Chateauu uvijek

zbunjivala ljude, nego je i geometrija toga područja bila najuvjer­
ljiviji dokaz Randove "geodetske" teorije o posvećenim mjestima i
njegova stajališta da su stari narodi razvili sofisticirane vještine pre­
življavanja.

Godine 1969., ime Rennes-le-Chateau nije bilo poznato ni veći­
ni turista koji su voljeli Languedoc i njegova drevna povijesna mje­
sta. Većina njih, koji su otišli onamo, pohrlili su prema zidinama što
su okruživale Carcassonne, plodno tlo srednjovjekovne hereze,
zvane katarizam. On je naučavao da je "ovaj svijet" stvorio Vrag i
da je zlo sve što ima veze s materijom (vjerovanje se nazivalo i ma-
niheizam). Katarizam je krvavo ugušen 1209. godine kada je mno­
gobrojna vojska zauzela to područje i poubijala na tisuće katara.
Godine 1244. katari su se povukli u svoje posljednje sklonište, u
tvrđavu Montsegur, na vrhu planine, a 200 pripadnika bili su, nakon
pada tvrđave, živi spaljeni na golemoj lomači.

U posljednjim danima opsade, četvorica su branitelja noću po­
bjegla iz tvrđave, noseći 'blago' katara - dva mjeseca prije toga,
dvojica katara pobjegli su s još više blaga. Posjetio sam tvrđavu
prije nekoliko godina i još se sjećam strmog uspinjanja koje me is­
crpilo. Zar je moguće da je pergament otkriven u crkvenom stupu
doveo svećenika do blaga katara i obogatio ga?

Henry Lincoln bio je pisac televizijskih dramskih tekstova kad je
1969. godine prvi put naišao na tu tajnu. Na odmoru sa ženom i dje­
com, boraveći u francuskoj seljačkoj kući u Cevennesu, slučajno
mu je pod ruku došla broširana knjiga s naslovom Le Tresor Maudit
(Prokleto blago) koju je napisao Gerard de Sede. U knjizi je opisana
priča o siromašnom seoskom svećeniku imena Berenger Sauniere,
koji je imao 33 godine kad je 1885. došao u Rennes-le-Chateau. Bio
je vrlo siromašan - prihod od kojeg su živjeli on i nadstojnik samo­
stana bili su oko šest funti sterlinga godišnje.

Neko vrijeme nakon toga, bogata župljanka, kontesa de Cham-
bord, dala je Sauniereu 3 000 franaka da obnovi crkvu - to je moglo
biti 1886. ili 1891. godine, što ovisi o različitim procjenama. Tije­
kom obnove crkve, jedan je radnik pronašao četiri drvena cilindra u
kojima su se nalazili smotuljci dokumenata. Cilindri su se nalazili u
četvrtastom vizigotskom stupu, koji je držao kameni oltar. Dva do-

kumenta bila su rodoslovlja mjesnih obitelji, navodno povezanih s
kraljevskom dinastijom Merovinga, koja je vladala Francuskom -
dosta loše - od 5. do 8. stoljeća. Ostala dva dokumenta bili su latin­
ski tekstovi iz Novoga zavjeta, pisani bez razmaka između riječi.

Tekstovi su očito pisani u šiframa - zapravo, šifra kraćega teksta
bila je jednostavna, pa ju je Henry Lincoln odgonetnuo čim je po­
gledao prikaz u knjizi Gerarda de Sedea. Neka su slova podignuta
iznad ostalih, a kad su ispisana jedno za drugim, na kraju je pisalo:
A Dagobert II roi et a Sion est ce tresor et il est la mort'- 'Ovo bla­
go pripada kralju Dagobertu II. i Sionu, i on ovdje leži mrtav.' Sion
je bio Jeruzalem, a posljednji dio rečenice mogao bi značiti i da je
on, Sion, mrtav.' Dagobert je bio francuski kralj iz dinastije Mero­
vinga, koji je živio u 7. stoljeću u Rennes-le-Chateauu, u davnim
danima kada je taj gradić bio u procvatu. Autor pergamenata vjero­
jatno je bio Sauniereov pradjed Antoine Bigou, župnik u Rennes-de-
Chateauu, u doba francuske revolucije.

Sauniere je odnio pergamente svojem biskupu, koji je bio dovolj­
no radoznao da ga pošalje u Pariz kako bi se posavjetovao s raznim
učenim ljudima. U Parizu je posjetio crkvu St. Sulpice i razgovarao
s njezinim upraviteljem opatom Bieilom. Susreo se i s Bieilovim ne­
ćakom, mladim kapelanom Emilom Hoffetom, članom 'okultistič-
kog' kružoka osnovanog u Parizu 1890. godine (neke je Huysmans
opisao u svojem 'sotonističkom' romanu La Bas). Hoffet je upoznao
Saunierea s krugom pisaca i umjetnika među koje su spadali pjesnik
Stephane Mallarme, dramaturg Maurice Maeterlinck i skladatelj
Claude Debussy. Sauniere se isto tako - vjerojatno preko Debussyja
- susreo s čuvenom sopranisticom Emmom Calve i vjerojatno postao
njezinim ljubavnikom (bio je daleko od asketa).

Prije nego je napustio Pariz, Sauniere je posjetio Louvre i kupio
reprodukcije triju slika, jedna je bila - Les Bergers d'Arcadie - Ar­
kadijski Pastiri, Nicholasa Poussina, a prikazivala je tri pastira i
pastirice ispred groba na kojemu su bile uklesane riječi 'Et in Arca­
dia Ego', koje se obično prevode ovako:'Ja (smrt) sam i u Arkadiji.'

Vrativši se u Rennes-le-Chateau nakon tri tjedna, unajmio je rad­
nike da podignu kamenu ploču na podu ispred oltara, koja je nasta­
la još u doba kralja Dagoberta II. Pronašli su dva kostura i 'vrč s

Izbrisani nadgrobni kamen.

bezvrijednim medaljicama'. Sauniere je otjerao pomagače i proveo
večer sam u crkvi. Tada je počinio neobično djelo vandalizma na
grobu u crkvenom dvorištu - bio je to grob otmjene dame Marie de
Blanchefort - izbrisao je, naime, dva natpisa s njezina groba.

Nije znao da su oba već objavljena u knjižici što ju je tiskao mje­
sni antikvar. Jedan natpis je sadržavao riječi "Et in Arcadia Ego' (pi­
san mješavinom grčkog i latinskog pisma) na obje strane. Drugi je
neobičan po tomu što sadrži četiri spuštena slova koja nisu obja­
šnjena i to: tri e, dva p, i četiri velika slova TMRO. Od malih slova
može se oblikovati samo jedna riječ - epee, "mač' - dok se od veli­
kih slova pojavljuje jedino riječ MORT - 'smrt'. Utvrđeno je da je
riječ epee ključna u odgonetavanju drugog pergamenta koji je Sau­
niere pronašao u stupu.

Tako se Sauniere iznenada obogatio. Dao je sagraditi toranj za
vodu i javnu cestu koja je zamijenila prašnjavu seosku. Za sebe je
sagradio vilu s vrtom i toranj u gotičkom stilu da u njemu smjesti
biblioteku. Posjećivali su ga razni ljudi a među njima su bili Emma
Calve i austrijski nadvojvoda Johann von Habsburg, rođak cara
Franza Josefa. Njegove mnogobrojne goste običavala je obilno na-

hraniti i vinom napojiti njegova mlada nadstojnica, seljanka Marie
Denarnaud.

Novi, manje uslužan biskup, htio je znati otkud potječe Saunie-
reovo bogatstvo. Kad je Sauniere odbio odati izvor tog bogatstva -
rekavši da pripada bogatom pokajniku koji ustrajava na anonimnos­
ti - biskup je naredio da se Sauniere premjesti u drugu župu. Budući
da je odbio premještaj, neki je drugi svećenik došao na njegovo
mjesto. (Prilično čudno, kad je biskup poslao svoju žalbu u Rim,
papa je stao u Sauniereovu obranu ...) Godine 1905. francuska Vla­
da, koja je bila svjetovna - počela mu je praviti neugodnosti optu­
žujući ga da je austrijski špijun. Činilo se da dio njegovih redovitih
prihoda dolazi iz Austrije.

Godine 1917. Sauniere je umro od ciroze jetre. Bilo mu je tada
65 godina. Priča se daje svećenik koji je bio pri njegovoj samrtnoj
postelji bio toliko zaprepašten njegovom ispovijedi, da mu je odbio
dati posljednju pomast.

Njegova domaćica živjela je u vili, a umrla je 1953. godine. Go­
dine 1946. prodala je vilu, a prodavaču nekretnina obećala je odati
tajnu koja će ga učiniti bogatim i moćnim. Ali, moždana kap odu­
zela joj je moć govora, pa je tako tajnu ponijela sa sobom u grob.

To je bila ta izvanredna priča što ju je Henry Lincoln saznao iz
knjige Gerarda de Sedea.* Očito, bilo je mnogo pitanja. Je li Sauni­
ere pronašao nešto od blaga koje je pripadalo katarima koji su umrli
u tvrđavi Montsegur? Ili je saznao tajnu o kojoj su neki bogati po­
krovitelji željeli da on šuti, kupujući njegovu šutnju golemim svota­
ma novca? Je li bio ucjenjivač, ili samo član male skupine koja je
strogo čuvala tajnu? Postojala je još jedna mogućnost - da je blago
pripadalo templarima, srednjovjekovnom redu vitezova koji su ima­
li golemo bogatstvo i utjecaj tijekom 12. i 13. stoljeća, i koje je bi­
lo uništeno preko noći.

Templari su se zvali po svojem izvornom glavnom sjedištu u po­
drumu Salomonova hrama u Jeruzalemu (bolje reći, to su bili ostaci
hrama kojega su uništili Rimljani 70. godine, samo četiri godine na­
kon što ga je Herod ponovno izgradio). Jeruzalem je pripao kršćan-

* Opširnije o tome u knjizi "Sveta krv, Sveti gral", M. Baigent, R. Leigh, H. Lincoln.

skim vitezovima 1099. godine nakon Prvoga križarskog rata. Dva­
deset godina poslije, devet francuskih vitezova iz okolice Troyesa
došli su kralju Baldwinu II. Jeruzalemskom, i rekli da su se zavjeto­
vali štititi ceste i držati ih sigurnima za kršćanske hodočasnike.
Tražili su dopuštenje da podignu dom na Brdu Hrama pa im je Bal­
dwin dao parcelu na kojoj se nalazio i sam podrum Hrama, kojeg su
oni pretvorili u štalu.

Bilo je neobično da devetorica vitezova nisu organizirali zaštitu
hodočasnika (u svakom slučaju, njih devetorica teško bi bili djelo­
tvorna ophodnja). Umjesto toga, proveli su sedam godina iskopava­
jući svoju 'štalu', i jedva su se ponekad usudili izaći. Očito su nešto
tražili. Izraelski arheolozi su 1970- ih godina pronašli jedan od nji­
hovih tunela.

Ali, što su tražili? Kada su Rimljani uništili Hram 70. godine, sa
sobom su odnijeli opljačkano blago. Zar je moguće da su ostaci toga
blaga bili skriveni pod Hramom? Ili su tražili nešto drugo?

U knjizi The Sign and the Seal /1992/ (Znak i pečat)* Graham
Hancock nagađa nešto vrlo zanimljivo. Kao što smo vidjeli u po­
sljednjem poglavlju, Etiopljani su tvrdili da je Zavjetni kovčeg kre­
nuo u njihovu zemlju u vrijeme kralja Salomona u 10. stoljeću pr.
Kr., ali istina je vjerojatno da je Kovčeg nestao iz hrama tijekom
vladavine kralja Manašea (687.- 642. pr. Kr.) koji je, prema Bibliji,
'činio zlo u blizini Gospoda' i koji je bio predstavljen uklesanim li­
kom u Hramu.

Izvrsno obavivši detektivski posao, Hancock je slijedio trag kov­
čega iz Jeruzalema do crkve u Axumu u Etiopiji. Svećenici zaduže­
ni za 'kovčeg' stalno su odbijali provjeru, ali Hancockova najnovi­
ja knjiga navodi da su priznali kako je ono što su čuvali zapravo bila
kutija, koja je sadržavala postkršćanske kopije Ploča zakona što ih
je Mojsije donio sa Sinaja.

Hancock je pretpostavljao da su templari tragali za Kovčegom,
za koji legenda tvrdi da je skriven u tajnoj prostoriji ispod sobe u
kojoj je bio smješten, kad su u Salomonov hram upali Babilonci
587. godine pr. Kr. želeći uništiti grad i odvesti Židove u sužanjstvo.

* "Znak i pečat", Graham Hancock.

Zašto bi devetorica vitezova željelo Kovčeg? Vjerojatno zato što
bi, u doba kad je vladala vjera, kada su se štovale svete relikvije (i
donosilo se veliko bogatstvo crkvi ili samostanu), vlasništvo nad
najsvetijim predmetom na svijetu moglo red koji ga bude posje­
dovao, učiniti najmoćnijim na svijetu.

Ma što da su vitezovi tražili, čini se da to nisu našli. Godine 1126.,
sedam godina nakon njihova iskopavanja, Hugh de Payens, vođa vi­
tezova, vratio se u Francusku. Izgledalo je da neće uspjeti utemeljiti
red.

Tada se pojavio spasitelj, Bernard iz Clairvauxa, poslije sv.
Bernard, koji je pripadao redu cistercita* i bio jedan od najmoćni­
jih francuskih svećenika, iako je odlučno odbio promaknuće u redu
opata. Bio je i nećak jednog od vitezova, Andrea de Montbarda, koji
se pridružio Payensu na povratku u Francusku. Dvije godine posli­
je, sazvan je crkveni sabor u gradu Troyesu, čiji je cilj bio utjecati
na Crkvu da se pozabavi ponovnim utemeljenjem Reda vitezova
templara. To se dogodilo negdje 1128. godine kada je utemeljen
'Red siromašnih Kristovih vojnika i Salomonovog hrama', koji je
bio odgovoran jedino papi. Uz pomoć svetoga Bernarda, pridruži­
vali su mu se novaci a i novac je pristizao, tako da su templari po­
stali najbogatiji red u Europi.

Što se zapravo dogodilo? Udruženje koje se trebalo raspasti 1126.
godine, za nekoliko je godina postalo bogato i moćno. Što su to Hugh
de Payens i Andre de Montbard rekli sv. Bernardu da im je dao
takvu potporu? Je li to bio samo prijateljski čin zbog njegova ujaka?
Ili su vitezovi obavijestili sv. Bernarda o važnosti i sjajnim otkrići­
ma do kojih su došli u Hramu?

Hancock se odvažio pretpostaviti da su vitezovi nešto ponudili
Bernardu zauzvrat jer je podupirao gotičku arhitekturu. Prije toga,
crkve su se uglavnom gradile u romaničkom stilu, s okruglim arka­
dama koje su podupirali kratki debeli stupovi. To je bilo iz posve
praktičnih razloga. Sama težina stropa i gornjih dijelova crkve
značila je da je težina pritiskivala stupove i prijetila da se zidovi
izboče prema van, pa su se često radi toga urušavali. Tada su arhi-

* cistercit - pripadnik jednog ogranka benediktinskog reda

tekti riješili problem. Stropovi su postajali tanji, držala su ih 'rebra',
a arkade su građene uže i više - u tipično gotičkom stilu. Prvi sa­
mostan koji je sagrađen u tom stilu bio je samostan sv. Denisa u
Parizu, a njegova je gradnja bila pod vodstvom velikog inovatora,
Abbota Sugera. Tanji zidovi - koji su podupirali potporne polulu-
kove - oslobodili su više mjesta za prozore - jedan od najčuvenijih
primjera bila su obojena stakla crkve u Chartresu, koja je izgrađena
poslije u istom stoljeću (uz zdušnu potporu sv. Bernarda).

Hancock se pita je li moguće da su templari naučili tajnu gotičke
arhitekure pod svodovima Salomonova hrama. To ne znači da je taj
hram građen u gotičkom stilu, ali je bio čuven po svojoj ljepoti i
skladu, a dok su boravili u njemu, vitezovi su slučajno mogli naići
na neke od osnovnih elemenata gotičke arhitekture.

No, nastao je problem s datumima. Prema podacima koje je obja­
vila Encyclopedia Britanica, arhitekti su počeli rješavati problem
arkada 1120. godine, kada je devet vitezova obavljalo iskapanja tek
dvije godine. Međutim, to se ne poklapa s teorijom - da sv. Denis,
prva gotička opatija, nije bila sagrađena do 1140. godine. I kako je
Rand upozoravao, propadanje gotičke arhitekture u sljedećih neko­
liko stoljeća bilo je očito i neshvatljivo jednako kao i prestanak gra­
dnje piramida, odmah nakon što je izgrađena Piramida u Gizi. Dublji
smisao oba ta slučaja jest, da je tada jak mlaz energije i inspiracije
stvorio gotovo nadljudska djela u arhitekturi, i tada se zaustavio.

Hancock ima još jednu, gotovo jednako tako fascinantnu teoriju.
Grad Troyes, u kojemu su templari imali potporu Crkve, bio je ro­
dno mjesto Chretiena de Troyesa, pjesnika koji je između 1165. i
1182. godine bio zaslužan za prvu veliku literarnu raspravu o legen­
di kralja Artura. Taj je pjesnik prvi pisao o Svetome gralu* - Han­
cock ide tako daleko da kaže kako je on izmislio Sveti gral, te pre­
tpostavlja da je ideja nastala iz priča o Kovčegu iz Covenanta, koje
je Chretien mogao čuti od templara. Navodi riječi znanstvenice
Helen Adolf. Ona je mislila da je drugi, raniji kroničar Grala, Wol­
fram von Eschenbach, koji je napisao Parsifal, izvukao svoju verzi-

* gral - prema srednjovjekovnoj priči, to je čudotvorna zdjela iz koje je Krist pio na Po­
sljednjoj večeri i u kojoj je Josip iz Arimateja navodno skupio Kristovu krv kad je on bio
proboden na križu.

ju grala - kamena - iz Kebra Nagasta u Abesiniji. To je sjajna za­
misao, ali čini se kontradiktornom prema mišljenju mnogih učenih
ljudi, zbog djelovanja koje su imale priče o gralu, a koje su ispjevali
putujući glazbenici davno prije nego ih je Chretien zapisao.

Zašto je to važno? Treba imati na umu da templari nisu samo
tražili moć - oni su je uskoro imali u izobilju - nego su pošli tražiti
tajanstveni predmet, vjerojatno Kovčeg, i zato je njihov red poslije
povezan s tajnom. To se vjerovanje zadržalo do danas.

Drugi križarski rat započeo je Bernard iz Clairvauxa, nakon pada
Edesse 1144. godine, ali je završio neuspjehom. Muslimani pod
vodstvom Saladina, ponovno su zauzeli Jeruzalem 1187. godine. Ti­
jekom sljedećeg stoljeća, vodilo se još sedam neuspješnih križar­
skih ratova da bi se obnovila moć kršćanstva. Pad Akre 1291. godi­
ne zaokružio je neuspjeh tih ratova, pa su vitezovi templari izgubili
smisao postojanja.

No, nisu izgubili ni svoju moć ni svoje bogatstvo (koje se djelo­
mice temeljilo na poreznim olakšicama). S novim Velikim majsto­
rom, Jacquesom de Molayem, viđali su svoje rane na otoku Cipru i
razmišljali što trebaju činiti. Problem je bio nesiguran Cipar, jer su
muslimani upadali u Limasol i zarobljavali svakoga tko je trebao
biti spašen. Templari su razmatrali povratak u Francusku, ali je i tu
bilo problema. Kralj Filip Lijepi (1265.-1314.,) bio je u sukobu s
papom Bonifacijem VIII. a kako su templari papu smatrali svojim
gospodarom, kralj ne bi baš dobro prihvatio njihov povratak u Fran­
cusku.

Zapravo, kralj nije bio naklonjen Redu vitezova templara, jer je
mislio da su, kao i njihov gospodar papa, arogantna zanovijetala (to
je moglo biti zato što im se jednom htio pridružiti, ali su ga odbili).
Nakon što je papa zaprijetio da će svrgnuti Filipa, kralj je optužio
Bonifacija da je heretik i na kraju mu odredio kućni pritvor. Spašen
je, ali je ubrzo nakon toga umro.

Kada je njegov nasljednik, Bonifacije IX., pokazao namjeru da
nastavi borbu svojega preteče, Filip ga je dao otrovati, a na njego­
vo je mjesto imenovao svojega kandidata Bertranda de Gottea iz
Bordeauxa, te ga je postavio na papinski tron. Filip je postavljao
brojne preduvjete za potporu Bertrandovoj kandidaturi, a jedan je

bio da papa treba premjestiti svoje sjedište u Francusku. Drugi uvjet
držao je u tajnosti i nikad nije otkriven. Većina povjesničara zaklju­
čila je da je tajna klauzula obuhvaćala uvjet da se papa ne bi smio
suprotstavljati njegovu planu, prema kojemu treba uhititi templare i
prisvojiti njihov novac.

Bertrand je tako 1305. postao papa Klement V., i kralj je odmah
počeo planirati jedan od najčudnijih poteza u povijesti - uhititi sve
templare - 15 000 njih, i optužiti ih za krivokletstvo. To je kao da
moderni vladar neke zemlje planira urotu da uhiti sve dužnosnike
kopnene vojske, mornarice i zračnih snaga.

Nevjerojatno, ali plan je uspio. Zapečaćene naredbe izdane su
četiri tjedna prije napada na templare koji su bili uhićeni u petak,
13. listopada 1307. godine*

Templari su bili optuženi za homoseksualnost, štovanje demona
Bafometa i pljuvanje po križu. Mučeni nad užarenom posudom sa
žeravicom, mnogi su to priznavali, a medu njima je bio i sam Jacques
de Molay. Ali, na dan kada su bili osuđeni 18. ožujka 1314. godine,
Molay je zanijekao svoje priznanje, izjavivši da je ono dobiveno
mučenjem. Kralj se razbjesnio što je njegov plan osujećen. Odmah
je naredio da se Molay i njegov prijatelj Geoffrey de Charney, koji
je isto tako zanijekao svoje priznanje, živi peku na laganoj vatri.

To se dogodilo sljedećeg dana na otoku na Seini, koji se zove Ile
de Palais. Govorilo se da je Molay pozvao kralja i papu da se za go­
dinu dana sastanu ispred Božjeg trona. Bila to istina ili ne, sigurno
je prizivao Boga da osveti svoju smrt. Za tri mjeseca i kralj i papa
bili su mrtvi. Filip je stradao od veprovih kljova, a Klement je umro
od groznice.

Koje li ironije! Filip je počinio to zvjerstvo uzalud. Nadao se da
će svoju riznicu, koja se ispraznila zbog rata, ponovno napuniti bo­
gatstvom templara, ali čini se da je blago tajanstveno nestalo. Pri­
mjerice, vitezovi iz Bezua (blizu Rennes-le-Chateaua) izbjegli su
zamci i pobjegli s golemim blagom. Je li bilo slučajno da se taj vitez
zvao Signeur de Gotte, i je li on bio povezan s papom, prijašnjim

* Tvrdi se da je to razlog zašto se petak, 13. smatra nesretnim danom, ali nema dokaza za
to - kršćani petak smatraju nesretnim danom jer je Isus rekao da će biti razapet u petak, a
nesretni broj 13 je broj zabilježen na Posljednjoj večeri.

Bertrandom de Gotteom? Ili je možda slučajno papina majka bila
članica obitelji Blanchefort, koja je posjedovala dvorac na vrhu bre­
žuljka koji graniči s Bezuom?

Zna se da je dan uoči uhićenja templara, 12. listopada 1307.,
osamnaest brodova isplovilo iz La Rochelle, luke templara. Nitko
ne zna što je bilo s njima, jednostavno su nestali iz povijesti. Ali,
barem je jedan od brodova, čini se, zaplovio prema Škotskoj gdje je
dio blaga pohranjeno u zgradi prekrasne kapelice koja se naziva
Rosslyn, u blizini Edinburgha. (Isto je tako dobro znati da je Hugh
de Payens bio oženjen Škotlanđankom Catharine de St. Clair, čiji su
potomci poslije sagradili kapelicu Rosslyn.)

No, bilo kako bilo, da li je bogatstvo Berengera Saunierea bilo
dio blaga koje je pripadalo templarima, to se nikad neće pouzdano
doznati, iako je Henry Lincoln prilično siguran da to zna. Ono što
se uistinu zna jest da su postojale dvije utvrde templara u blizini
Rennes-le-Chateaua - Bezu i Blanchefort - te da se Filip Lijepi nije
uspio domoći blaga dvojice templara.

Godine 1969., nakon što je Henry Lincoln pronašao knjigu Ge-
rarda de Sedea tijekom svog odmora u Cevennesu, vratio se u Lon­
don i uspio za tu priču zainteresirati prijatelja koji je radio za BBC.
Njih dvojica pošli su u Rennes-le-Chateau, i već pri prvom posjetu
činilo im se da ih netko promatra. U susjednom selu Rennes-les-
Bains, Lincoln je pronašao izvor koji se zvao Fontana ljubavnika;
blizu je bila stijena sa srcem probodenim strijelom, a ispod njega
stajalo je: E. Calve, 1891. Emma Calve bila je lijepa sopranistica
koja je navodno odabrala Saunierea za jednoga od svojih mnogob­
rojnih ljubavnika, a 1891. godina bila je godina kad su se trebali ot­
kriti pergamenti. Lincoln je fotografirao natpis, ali kad se vratio,
odmah nakon što je pribavio bolje osvjetljenje, natpis je bio izbrisan
sa stijene.

Gerard de Sede je pristao raditi kao konzultant na programu. Mo­
gao je osigurati ključ za odgonetavanje druge tajne rukopisa na
pergamentu. To je bila veoma složena šifra, koja je uključivala te­
hniku poznatu kompjutorskim stručnjacima, kao što je Vigenerov
proces. Slova abecede napisana su dvadeset šest puta, prvo slovo
počinje sa A, drugo sa B, treće sa C i tako dalje. Ključne riječi MORT

EPEE smještene su iznad rukopisa, a slova su pretvarana uz pomoć
Vigenerove tablice.

'Uzvišeni tekst Marie de Blanchefort' (koji je Sauniere pokušao
uništiti) tada je uzet kao još jedna ključna fraza. Na kraju su slova
smještena na šahovsku ploču, serijom skakačevih poteza stvorila
poruku koja se može ovako prevesti: PASTIRICA BEZ ISKUŠE­
NJA KOJOJ SU OTROV I DESETICA (novac) DRŽALI KLJUČ
MIRA 681 S KRIŽEM I OVIM KONJEM BOŽJIM DOSTIŽEM
OVOG DEMONA ČUVARA U PODNE MODRIH JABUKA.

Nesumnjivo, to je dovelo Saunierea do blaga, iako je teško shva­
titi kako.

Natpis završava slovima PS. To je Lincoln saznao od Sedea koji
je zastupao organizaciju nazvanu Sionski priorat. U Nacionalnoj
knjižnici u Parizu, Lincoln je pronašao mnoge pergamente i doku­
mente koji su bili pohranjeni sve do 1956. godine, a mnogi su pisani
pod pseudonimom 'Antun Pustinjak'. Jedan je govorio o tajnom
redu koji se nazivao Sionski priorat, dajući popis njegovih Velikih
majstora, u koje se ubraja i veliki alkemičar Nicolas Flamel (čuven
po tomu što je pravio zlato), Leonardo da Vinci, Isaac Newton, Cla­
ude Debussy, a u novije vrijeme i Jean Cocteau. Podsjetimo, Sau­
niere je susreo Debussyja na putu za Pariz. Prema tim dokumenti­
ma, zajednički nazvanima Tajni dosjei - Sionski priorat bio je po
unutarnjem ustrojstvu hijerarhija Reda vitezova templara. U Tajnom
dosjeu navodi se da je Sionski priorat nastavio postojati i kad su
templari uništeni.

To ukazuje na novu mogućnost, koju je zabilježio još jedan istra­
živač, Lionel Fanthorpe, kao i Henry Lincoln: možda Sauniere i nije
pronašao blago, nego samo tajnu koja vrijedi cijelo bogatstvo.

Mnoge poznate činjenice podupiru taj zaključak. Prema Henryju
Buthionu, koji je vlasnik hotela što je nekoć bila Sauniereova vila
Betanija, Sauniere je često bio bez novca. Odbio je platiti 5 000 fra­
naka koje je dugovao za skupocjeni namještaj koji je naručio. Umro
je bez jednog novčića možda zato jer je samo odobravao velike
svote novca koje su se plaćale njegovoj domaćici Marie Denarnaud.
Ipak, čovjek sa skrivenim blagom ne ostaje bez gotovine, čak ako
ju je pohranio u banci.

Na kraju, Lincolnova televizijska reportaža je emitirana pod na­
zivom The Lost Treasure of Jerusalem (Izgubljeno blago Jeruzale­
ma) Od tada, mnogo se materijala vidjelo pa je bilo jasno da će
Drugi program BBC-ja biti vrlo gledan.

Možda je najzanimljiviji zaključak svega toga stigao ubrzo na­
kon što je reportaža emitirana. Umirovljeni vikar engleske crkve
napisao je Lincolnu da 'blago' nije bilo zlato ni dragulji, nego doku­
ment koji dokazuje da Isus nije bio razapet na križu 33. godine, ne­
go je 45. godine još bio živ.

Lincoln ga je posjetio, no svećenik očito nije htio progovoriti. Na
kraju je priznao daje dobio informaciju od anglikanskog znanstve­
nika Canona Alfreda Lilleyja. Lioncolnovo srce vjerojatno je zaigra­
lo kad je čuo sljedeće: Lilley je održavao blisku vezu sa znanstve­
nicima koji se nalaze u St. Sulpiceu i znao je Emilia Hoffeta, koji je
upoznao Saunierea s Debussyjem. To je očito probudilo začuđujuće
mogućnosti. Ako je Debussy uistinu bio Veliki majstor Sionskog
priorata, zar je mogao vjerovati da Isus nije umro na križu? Je li to
bila Sauniereova tajna, koja je toliko zaprepastila svećenika koji je
slušao njegovu posljednju ispovijed?

Izgleda da je u tome odgovor. Možemo se prisjetiti da je Sau-
niere kupio neke kopije slika iz Louvrea, a među njima je bila i Les
Bergers d'Arcadie, na kojoj su prikazana tri pastira i pastirice kako
stoje uz grob pokazujući riječi: 'Et in Arcadia Ego' prije nego što je
napustio Pariz.

De Sede je rekao Lincolnu da je pravi grob o kojemu je riječ na
slici otkriven u Arquesu, nedaleko Rennes-le-Chateaua. Zapravo,
iako nema latinskog natpisa grob je potpuno isti, kao i kamen na
kojemu se pastir odmara na slici.

Nicolas Poussin (1594.-1665.) bio je jedan od najistaknutijih sli­
kara svojega doba. Iako rođen u Normandiji, tek je u Rimu stjecao
slavu i veći dio života proveo je ondje. Kratko vrijeme služio je kra­
lja Luja XIII. i Richelieua. Poussinova slika Les Bergers d'Arcadie
došla je u posjed Luja XIV., nakon što su upravitelji njegova iman­
ja pokušavali, vrlo uporno, neko vrijeme doći do nje. Kad ju je kralj
napokon uspio dobiti, držao ju je zaključanu daleko od svojih pri­
vatnih odaja. Govorkalo se da bi ona mogla odati kakvu tajnu ako

se izloži javnosti. Čini se da sama slika ne daje nikakva objašnjen­
ja o tome: zašto ju je kralj tako silno želio, ili zašto ju je držao po­
dalje od oka javnosti.

Ono što znamo jest da je godine 1656. kraljev ministar financija,
Nicolas Fouquet, poslao svoga mlađeg brata Louisa u Rim da posje­
ti Poussina. Louis je tada pisao Fouquetu:

On i ja stvarali smo planove o kojima ću vas uskoro moći po­
tanko obavijestiti; stvari koje ću vam dati preko N. Poussina,
prednosti koje bi kraljevi teško dobili od njega i koje, prema
onomu što kaže, nitko na svijetu neće ponovno dobiti u sto­
ljećima koja dolaze. To će se postići bez velikog troška i može
se čak pretvoriti u zaradu. To su stvari koje je teško temeljito
istražiti. Ništa na Zemlji u današnje vrijeme ne može donijeti
veće blago, niti se ono može ičim mjeriti...

O čemu je mogao govoriti? 'Ništa na svijetu ne može donijeti veće
bogatstvo', zvuči kao da govori o blagu, osim što sam kaže da se
ono može pretvoriti u zaradu', čime nas navodi da zapravo misli na
nešto drugo. Sigurno je daje kralja, koji je imao tek 5 godina kada
je došao na prijestolje, sve manje volio njegov sjajan i ambiciozan
ministar financija. Fouquet se odmah obogatio i prema riječima nje­
gova pomoćnika, Colberta, to je postigao prepravljajući knjige sva­
kog popodneva. Godine 1661. Louis ga je dao uhititi i na kraju je
završio u zatvoru. (Neki povjesničari pretpostavljaju da je on bio onaj
čuveni čovjek sa željeznom maskom, ali umro je 23 godine prije to­
ga tajanstvenog zatvorenika.)

Je li moguće daje Fouquet imao izdajničke namjere kad je poslao
svojeg brata Louisa da se sastane s Poussinom?

Kralj Dagobert II., potomak obitelji Merovinga, rođen 651. go­
dine, bio je otet još kao dijete i odveden u Irsku, dok je majordom
zauzeo njegovo mjesto. Vratio se u Francusku, zapravo u Rennes-
le-Chateau, oženio se vizigotskom princezom Giselle i vratio prije­
stolje. No, ubijen je 679. godine dok je spavao pod stablom. Crkva
je sigurno bila umiješana u to ubojstvo, kao i njegov glavni sluga
Pipin Debeli. Pipin je bio djed poznatog ratnika Karla Martela, koji
je obranio Francusku od muslimanskog pohoda i sudjelovao u bitki

kod Poitiersa. Martelov sin, Pipin Mali, došao je na prijestolje i uveo
dinastiju Karolinga, posinivši najpoznatijeg pripadnika te dinastije,
slavnog Charlemagnea.

Potomci Dagoberta bili su razumljivo zavidni i ljuti jer su svr­
gnuti s prijestolja. Uvijek je postojao pokret za njihovu obnovu, sli­
čno kao jakobita u Engleskoj. Kao i jakobiti, izgubili su svrhu pos­
tojanja, ali jedan je merovinški potomak postigao slavu koja se
mogla usporediti s onom Karla Martela ili Charlemagnea. Bio je to
Godfrey de Bouillon (1058.-1100.), vojvoda od Lorrainea, čovjek
koji je poveo Prvi križarski rat i ponovno zauzeo Jeruzalem - vitez
koji je postao prvi kralj Jeruzalema.

I ovdje se može pojaviti mala sumnja u to da je on bio utemelji­
telj - ili jedan od utemeljitelja-jedne druge dinastije, Sionskog pri-
orata, ili kako se to prvotno zvalo 'Red naše Gospe iz Siona'. Sion
je drugo ime za Jeruzalem i uskoro nakon što je Jeruzalem zaposjed­
nut, na Brdu Hrama bio je izgrađen samostan, a oni koji su u njemu
živjeli bili su poznati pod imenom Red naše Gospe iz Siona. Prema
Secret Dossier (Tajni dosjei), Red je osnovan 1090. godine, devet
godina prije pada Jeruzalema. Petorica od devet prvotnih templara
bili su članovi Reda. Vjerojatno je templarski Red nastao iz sionskog
Reda.

Lincoln citira dokaze kako bi pokazao da su se oba reda uskoro
razvijala odvojeno. Čini se da ih je nevjerojatna snaga i blago tem­
plara učinilo tvrdoglavima 'poput jogunaste djece'. Prilike su posta­
le napete 1187. godine, kada je templar Gerard de Ridefort poveo
vitezove u nepromišljen sukob sa Saracenima i izgubio Jeruzalem -
ovaj put zauvijek. Tada se činilo da je Red iz Siona izgubio strplje­
nje s templarima i raskinuo sve veze s njima. Red je promijenio ime
u Sionski priorat. Jedan od njegovih glavnih ciljeva bilo je vratiti
dinastiju Merovinga na francusko prijestolje. Kada su templari bili
uništeni 1307., red je nastavio postojati, nedvojbeno zato jer je bio
dobro čuvana tajna.

To objašnjava zašto je Luj XIV. bio uznemiren i želio se riješiti
Fouqueta te doći do Poussinove slike. Ako je 'tajna koju kraljevi ni­
su mogli izvući iz njega' bila tajna Sionskog priorata, Luj je imao
razloga biti zabrinut. Njegov ujak Gaston d'Orleans bio je oženjen

sestrom vojvode od Lorrainea. Postojala je namjera svrgnuti Gasto-
nova starijeg brata Luja XIII. u korist Gastona, što bi značilo da bi
krv Merovinga još jednom potekla venama francuskih kraljeva.

Ta namjera nije uspjela. Ali, kako je Luj XIII. bio bez djece, čini­
lo se vrlo vjerojatnim da će Gaston ipak baštiniti prijestolje. Tada je
na sveopće iznenađenje Luj XIII. dobio sina - rodila ga je njegova
supruga Ana iz Austrije. Mnogi su vjerovali da je kardinal Richelieu
bio njegov pravi otac, ili je možda unajmio "momke za rasplod"
među kojima je, neki nagađaju, bio Richelieuov kapetan mušketira,
Francois Dauger. Tako su spriječeni planovi Merovinga i Sionskog
priorata.

Francois Dauger imao je dva sina, Luja i Eustahija. Mnogi su ko­
mentirali njihovu sličnost s Luisom XIV., što bi bilo i razumljivo
ako su oni, zapravo, njegova polubraća. Eustahije je uvijek upadao
u neprilike, no obojica su na kraju bili uhićeni, Luj zbog ljubavnih
problema, a Eustahije jer je izazivao nered. Luj je bio oslobođen i
nastavio je s pobunama. Eustahije je nestao i možda je on bio čovjek
sa željeznom maskom. (Bila je to zapravo baršunasta maska, i ako
je Eustahije uistinu bio tajanstveni zatvorenik, možda su ga prisilili
da je nosi zbog sličnosti s kraljem.). Njegova obrana može biti na­
mjera da se ucjenjuje kralja - 'Oslobodi mojega brata inače ćeš...',
ili se mogao priključiti Sionskom prioratu i Merovinzima, koji su
bili presretni jer Luj XIV. nema pravo biti na prijestolju.

Habsburgovci su isto tako bili članovi dinastije Lorraine, pa tako
i najvažniji kandidati za članstvo u Sionskom prioratu, što dalje po­
jašnjava činjenice da je jedan od Sauniereovih gostiju bio Johann
von Habsburg, i da je Sauniere primao novac iz Austrije. To zvuči kao
da gaje njegov posjet St. Sulpiceu uveo među ljude koji su bili volj­
ni podijeliti svoju tajnu s njime, i dati mu poveću financijsku po­
tporu kao sadašnjem korisniku Dogobertove drevne utvrde.

Ova složena i fascinantna priča ima i naličje. Lincoln je saznao
od umirovljenog svećenika da se 'pravo blago' odnosi na saznanje
da Isus nije umro na križu i da ono dolazi iz St. Sulpicea. Da je St.
Sulpice bio Pariz, sjedište Sionskog priorata, tada bi se mogla doz­
nati Sauniereova tajna - tajna koja je šokirala svećenika koji ga je
posjetio dok je bio na samrtnoj postelji - da Isus nije umro na križu,

pa je po tome kršćanska crkva sagrađena na temeljima od pijeska,
zapravo na ideji da je Isus umro kako bi spasio čovjeka od tereta is­
konskoga grijeha.

Dok je Lincoln radio na programu BBC-ja pod nazivom Sjenka
templara, iznenada ga je prekinula zapanjujuća misao. On i još dvo­
jica istraživača, Richard Leigh i Michael Baigent šalili su se na ra­
čun legende koja govori o tome da je majku kralja Meroveha, ute­
meljiteljicu loze Merovinga oplodilo morsko biće. Jedan od njih se
našalio i rekao kako priča zvuči 'ribički'. Lincoln i Leigh su se po­
gledali jer su istodobno posumnjali, Riba - simbol kršćanstva.' Zar
je legenda mogla značiti da je gospa bila oplođena ... simbolom
kršćanstva, izravnim potomkom Isusa?

Merovinški kraljevi tvrdili su da vladaju po 'pravu krvi' - kra­
ljevske krvi - a ne imenovani od Crkve. Je li krvno srodstvo na koje
su bili toliko ponosni bilo od samog Isusa? U tom slučaju, tko je bi­
la Isusova žena? U selu Les Saintes Maries de la Mer, svake godine
slavi se dolazak Marije Magdalene u Francusku. Ona sa sobom nosi
Pravi križ i Sveti gral. Sauniere je sagradio knjižnicu koju je nazvao
kula Magdala. Mistici srednjeg vijeka poistovjetili su je s planetom
Venerom, božicom ljubavi.

Lincoln i Leigh počeli su nagađati da su Isus i Marija Magdalena
otišli u Francusku i začeli lozu Merovinga. Možda je grob na Pou-
ssinovu platnu bio zapravo Isusov grob? Bilo je to neobično naga­
đanje - Lincoln je ustrajavao na tome da je to tek nagađanje, koje
je knjigu The Holy Blood and the Grail (Sveta krv, sveti gral), Lin-
colna, Leigha i Baigneta učinilo trenutačnim bestselerom.

Do tada je Lincoln saznao iz ispitivanja reportera BBC-ja da je
najvažniji živi član Sionskog priorata Pierre Plantard. Potjecao je iz
plemenite obitelji Merovinške loze. Dogovoren je sastanak i Lincoln
je pozvao Plantarda da pogleda drugi film o Rennes-le-Chateauu -
The Priest, the Painter and the Devil (Svećenik, slikar i vrag). Poka­
zao se kao ljubazan i uljudan gospodin - rođen 1920., a bila je nazo­
čna i skupina njegovih sljedbenika. Čini se da je najbliži bio markiz
Philip de Cherisey. Lincoln je saznao da je on bio odgovoran za ve­
ćinu dokumenata Secret Dossier pohranjenih u Louvreu.

Sjedeći iza njih, Lincoln je bio zadovoljan kada je primijetio da
su iznenada postali oprezni kad je na filmu bila prikazana slika je­
dnog dokumenta na pergamentu, u kojemu je Lincoln otkrio oblik
pentagrama, nastao spajanjem točaka petokrake zvijezde.

Pentagram je jedan od najstarijih magijskih simbola. Jednom su
mi savjetovali da ga (mentalno) nacrtam na stupu ulaznih vrata ako
želim zaustaviti neželjene posjetitelje - mora biti okrenut naopako.
Postavljen okomito, pretpostavlja se da odbija zlo. Okrenut naopa­
čke, (kao čovjek koji stoji na glavi) vjeruje se da privlači mračne
sile.

Koje je njegovo podrijetlo? Nitko nije siguran, iako je imao va­
žnu ulogu u Pitagorinoj geometriji. Jedno od najuvjerljivijih objaš­
njenja uključuje planet Veneru. Ako zamislimo Zemlju kao središte
Sunčeva sustava (kao što se nekad davno vjerovalo), postaje očito
da će biti trenutaka kad će Sunce 'zasjeniti' svaki planet, jer ono
ulazi između planeta i Zemlje. Merkur je primjerice 'pomračen' tri
puta na godinu i kad bismo povukli crte između tih triju točaka na
nebu, one bi oblikovale nepravilan trokut. Mars je 'zamračen' četiri
puta, a oblik koji se dobije povlačenjem crta je nepravilni pravokut­
nik. Zapravo, sve planete daju nepravilne oblike, osim Venere, koja
čini pravilan peterokut. Ako su, kao što smo već dokazali u ovoj
knjizi, stari narodi proučavali nebo mnogo ranije nego što možemo
i zamisliti, čini se vjerojatnim da je Venera bila vrlo rano povezana
s peterokutom.

Uz skriveni pentagram (koji nije bio pravilan) najednom od do­
kumenata, Lincoln je primijetio nešto čudno u svezi s Poussinovom
geometrijom na slici Les Bergers d'Arcadie. Tragajući za 'tajnom'
koja je, čini se, uznemirila Luja XIV, uočio je da je štap pastira, koji
se nalazi desno od groba, skladno odrezan na dva dijela pastirovom
rukom, a udaljenost od vrha štapa do pastirova kažiprsta je točno
'polovica mjere'. Odmah zatim primijetio je drugu 'polovicu mjere'
na slikarskom platnu. Slika je očito bila dizajnirana geometrijski.
Pokazao je platno profesoru Christopheru Cornfordu s Kraljevskog
koledža za umjetnost, koji je otkrio nešto još fascinantnije.

Kada je Cornford izvijestio Henryja Lincolna o slici Les Bergers
d'Arcadie, objasnio je da je počeo tražiti jedan od dvaju sustava

kojima se stalno koriste klasični slikari. Jedan je sustav brojeva i
temelji se na Platonovu Timeju (dijalogu o stvaranju univerzuma),
koji je snažno utjecao na renesansu. Drugi je sustav prilično star, a
temelji se na omjeru zlatnoga reza. Cornford je očekivao da će naći
sustav Timeja na Poussinovu platnu, jer se tada sustav zlatnog reza
smatrao zastarjelim, ali nije našao ni traga tome. Temeljni sustav koji
je bio korišten na slici Les Bergers d'Arcadie je zlatni rez. Slika je
bila također puna pentagonalne geometrije.

Razmotrimo sada sljedeći peterokut nacrtan u krugu:

Pentagram je geometrijski oblik, stopostotni zlatni rez. U dijagramu
EF je fi omjeru EB, a CF je fi omjera CA.

Kada je Cornford pogledao malo pozornije, mogao je nacrtati
peterokut koji je išao izvan slike.

Ukratko, peterokut je bio ukodiran u Poussinovo platno.
Cornford se zapitao, da li je rečenica 'Poussin drži ključ ...' mo­

gla imati ikakve veze s krajolikom oko Rennes-le-Chateaua, mjesta
gdje je Sauniere tragao za blagom? To je dovelo Lincolna do jedno­
ga od najvažnijih otkrića. Kada je pogledao na kartu područja oko
Rennes-le-Chateaua, jedna mu je činjenica odmah privukla pozor­
nost: tri njegova ključna mjesta. Rennes-le-Chateau, dvorac iz doba
templara u Bezuu i dvorac Blanchefort - bile su tri točke trokuta, a
svi su bili smješteni na vrhovima brežuljaka.

Kada je Lincoln nacrtao trokut na svojoj karti i nastavio mjeriti
linije, iznenadio se. Bio je to precizan istokračan trokut, tj. imao je
dvije potpuno jednake stranice. S Bezuom na vrhu trokuta, linije od
Bezua do Blancheforta i od Bezua do Rennes-le-Chateaua bile su
jednake.

To nije mogla biti slučajnost. Davno u prošlosti izgleda da je
netko opazio da su tri vrha brežuljka činila trokut, tj., s vremenom
su bili odabirani kao dio tajnog uzorka.

Lincoln se našao u čudu - ako bi nekom zgodom postojala još
dva brežuljka, oni bi činili ostali dio peterokuta. Naravno, mislio je
da previše traži ... pa ipak, kada je proučavao kartu, zaprepastio se
kad se pokazalo da su postojala dva takva brežuljka, i to na očeki­
vanome mjestu. Istočni se brežuljak zvao La Soulane, a zapadni Se-
rre de Lauzet. Kada se pet brežuljaka spojilo, tvorili su savršen pe­
terokut.

No, Lincolna je čekalo još jedno iznenađenje. Kada je tražio sre­
dište karte, ustanovio je daje ono označeno uz drugi brežuljak, koji
se naziva La Pique. Iako je njegov vrh na karti izgledao poput mrt­
vog središta, zapravo je bio 228 m jugoistočno od središta, što se
moglo i očekivati - konačno, to nije bio krajolik koji je izgradila
ljudska ruka.

Dakle, to je bila temeljna tajna Rennes-le-Chateaua: on je bio dio
svetoga krajolika. Možda je i zato Dagobert II. odabrao Rennes-le-
Chateau za svoj dom, i možda je zato njegov sin Sigisbert pobjegao
ondje nakon ubojstva svojega oca. Kraljevska krv Merovinga bila je
povezana s magičnim krajolikom.

Randa je počeo zanimati Rennes nakon što je pročitao knjigu
The Holy Blood and the Holy Grail. Ondje stoji da nekoliko kilome­
tara istočno od Rennes-le-Chateaua leže ruševine dvorca Blanche-
fort, djedovskog doma Bertranda de Blancheforta, četvrtoga Velikog
majstora vitezova templara, koji je bio na čelu Reda sredinom 12.
stoljeća.

Čini se da je Blanchefort 'odobrio tajanstvena iskapanja' na pla­
nini gdje se nalazio njegov dvorac, ali sve kao najveću tajnu. Godi­
ne 1156. mnogi su njemački rudari stigli na rad u planinu, tobože
tražeći zlato. Ali, nije moguće da je ondje bilo zlata jer su Rimljani
stoljećima prije iscrpili te rudnike. Bilo im je zabranjeno sklapati
bilo kakvo prijateljstvo s mjesnim stanovništvom, i držali su se stro­
go odvojeno od lokalne zajednice. Lincoln smatra da je nešto drugo
privuklo Velikoga majstora u to područje. Prirodno, Rand se pitao
je li to moglo imati ikakve veze s njegovim kartama svetih mjesta.

Pisao je: 'Slažem se s Lincolnovim zaključkom da je složenost
mjesta Rennes-le-Chateaua vrlo očita' ... stari geometri ostavili su
nam empirijsku stvarnost svojega izvanrednog rada. Ostavili su do­
kaze o svojim vještinama i znanju mjerenja što je kroz mnoga duga
stoljeća bilo izgubljeno". To se podudara sa svime što smo otkrili
o kartama Atlantide.'

Lincoln je također uočio važnost zlatnog reza u cijelome podru­
čju Rennesa i to je povezao s planetom Venerom. On dokazuje zašto
se Venera štuje u čitavom svijetu. Nama sa Zemlje, njezina se orbi­
ta pokazuje pentagonalno. Peterokut je geometrijski oblik koji se
uvjerljivo pojavljuje u zlatnom rezu. Prije 100 000 godina, za vrije­
me pola u Yukonu, Rennes je bio smješten na granici zlatnog reza,
linije koja ide od pola do pola.

No, on nije bio jedino mjesto. Nanking, u Kini također se posve
uklapa u taj obrazac. Iznenađuje činjenica da su se obje granične
crte dogodile samo u razdoblju pola na Yukonu. Nije to bila jedina
veza koja je povezivala stare Kelte s Kinom. U djelu Uriel's Machi­
ne Lomas i Knight proučavaju istraživanje arheologinje dr. Elizabe-
the Wayland Barber, čija knjiga The Mummies of Urumchi (Mumije
iz Urumhe) istražuje mumificirane ostatke nekolicine Kavkažana,
koji su pronađeni u kineskoj pokrajini Xinjiang. E. W. Barber je ot-

krila karirani materijal na mumijama. Napisala je: 'Ne samo da je
taj materijal izgledao poput škotske karirane vunene tkanine (tar­
tan), već je imao istu težinu, mekoću i prvotnu gustoću kao i tkani­
na kilta' .

Lomas i Knight komentiraju:

Barber priznaje da se dvoje nepovezanih ljudi moglo pojaviti
s istom kariranom tkaninom i tartanima, ali kad je uzela u ob­
zir sve činjenice koje su se činile slučajnima, bila je potpuno
sigurna u svoj zaključak: isključila je slučajnost. Izgledalo je
sigurno da su tada ti ljudi imali izravnu vezu sa stanovništvom
britanskih otoka, koji su isto tako tkali kariranu tkaninu i tar­
tan, dakle bili su povezani s ljudima koje mi danas nazivamo
Keltima.

U knjizi The New View Over Atlantis (Novi pogledi na Atlantidu)
John Michell također povezuje stare Kelte s Kinom:

U Kini su donedavno, kao i davno u Britaniji, svaka zgrada,
svaki kamen i drvo bili smještani u područje prema magij­
skom sustavu gdje su zakoni matematike i glazbe bili izraženi
u geometriji Zemljine površine. Izrazita ljepota i sklad svako­
ga dijela Kine, što svi putnici opažaju, nije slučajna. Svaki je
lik osmišljen. Ondje gdje je priroda postavila dva brežuljka u
neskladnom odnosu, kineski bi geometri promijenili oblik
jednoga od njih.

Činjenica jest da su Rennes-le-Chateau i Nanking, smješteni na lini­
ji zlatnoga reza na udaljenost od pola do pola. To je također podu-
piralo zaključak da su i Kelti i Kinezi dijelili znanje, ili još vjeroja­
tnije da su njihove zasebne tradicije proistekle iz istog izvora.

Moja omiljena priča o Randovim istraživanjima povezana je s
piramidom, ali ne onom iz Egipta ili Meksika, nego s piramidom iz
Kine.

U ljeti 1997. godine, Rand je razmišljao o polu u Hudsonovu za­
ljevu i orijentaciji meksičkih religijskih mjesta prema njemu. U to
vrijeme je čuo od Laure Lee, prijateljice i novinarke na radiju, čiji
se program iz Seatlea emitirao po cijelome svijetu, da će se njemač-

ki pisac Hartwig Hausdorf pojaviti u njezinu programu, i da će go­
voriti o drevnim piramidama u Kini. Rand nije imao pojma da u Kini
postoje piramide.

Hausdorf, autor knjige The Chinese Roswell (Kineski Roswell)
bio je pod utjecajem teorije Erica von Danikena o 'drevnim astro­
nautima'. Proputovao je Kinu, Tibet i Mongoliju u potrazi za doka­
zom da su izvanzemaljci posjećivali Zemlju u dalekoj prošlosti.
Hausdorf je objašnjavao u radijskoj emisiji da se u proljeće godine
1945. pilot američkih zračnih snaga James Gaussman vraćao iz
Chungkinga, kada ga je kvar na motoru zrakoplova prisilio da nisko
sleti u blizini Xiona, u pokrajini Shansi. Dok je letio tako nisko,
jasno je pod sobom mogao vidjeti bijelu piramidu 'goleme veliči­
ne'. Uspio je snimiti nekoliko fotografija, iako one neće biti obja­
vljivane sljedećih 45 godina. Dvije godine poslije, 1947. godine pi­
lot Maurice Sheahan uspio je vidjeti drugu golemu piramidu kad je
letio iznad pokrajine Shansi. Opet je fotografirao. Iako su fotografi­
je objavljene u novinama New York Timesu i ostalim novinama, u
ožujku 1947. godine kineski su arheolozi zanijekali da u Kini ima
piramida.

Godine 1962. pilot novozelandskog zrakoplovstva Bruce Cathie
čuo je od Kineza da nema piramida u Kini. Ipak je uspio potvrditi
postojanje nekoliko njih, i u knjizi The Bridge of Infinity (Most vje­
čnosti) dao je naslutiti da postoji čitava mreža piramida na našem
planetu čija se svrha gradnje povezuje s 'ley linijama' i energijama
Zemlje. (Njegova viđenja imaju nešto zajedničko s viđenjem Chri-
stophera Dunna)

U ožujku 1994. godine Hausdorf je uspio pribaviti dozvolu da
posjeti Xion, nekadašnji glavni grad carstva koje se smatra kolijev­
kom kineske civilizacije. (Car Qin Shihuang, koji je dao sagraditi
Veliki zid, ondje ima grobnicu okruženu sa 10 000 vojnika izrađe­
nih u terakoti i u prirodnoj veličini.) Vidio je brojne piramide na ra­
vnici, ali nisu bile visoke 304 m kao što je izvještavao Gaussman,
nego samo 60,96 m, manje od polovice visine Velike piramide. Te
su piramide imale ravne vrhove i napravljene su od pečene ilovače
tvrde kao kamen. Na njima je bilo zasađeno drveće i druga vegeta-

Takozvana 'Bijela piramida' iz Kine smještena je po zlatnom rezu na
udaljenosti od Sjevernog pola do ekvatora.

čija. Hausdorf je shvatio da stoji na nekoj vrsti kratera, na njegovu
vrhu, koji je navodio na pomisao da se urušila jedna soba.

Tijekom dva sljedeća posjeta, Hausdorf je istražio šesnaest pira­
mida, a izjavio je da ih je nabrojio stotinjak. Profesor Wang Zhijun,
upravitelj Banpo muzeja, koji je o tome s njim raspravljao, činilo se
da misli kako su piramide dio svetog sustava linija feng shuija,
kineske varijacije travnatog terena. Profesor Zhijun je procijenio da
su nastale oko 2 500. godine pr. Kr. - u doba kad su građene pirami­
de u Gizi. Hausdorf nije mogao sam posjetiti Bijelu piramidu u Xionu.
Priznao je kako nije siguran da ona postoji.

Rand je istraživao (fi) mjesta kad je čuo za Bijelu piramidu.
­ašao je grad Xian u svojem Timesovom atlasu, ali nije imao pojma
koliko bi mogla biti udaljena Bijela piramida. Dok je nagađao, pitao
se da li je to mogla biti fi udaljenost od pola. Izračunao je da bi ona
trebala biti 5,639 km, što bi bilo 34 stupnja i 23 minute sjeverne ze­
mljopisne dužine.

Nekoliko dana poslije, nazvao je Shawna Montgomerya u To­
ronto da s njim porazgovara o svojim posljednjim istraživanjima.

Spomenuo je Bijelu piramidu i teškoće koje je imao u pronalaženju
njezinih preciznih koordinata.

'O, pa ja to imam' rekao je Shawn. 'Bijela piramida se nalazi u
knjizi Brucea Cathiea. Pogledat ću njezine koordinate.' Nakon ne­
koliko trenutaka, vratio se s odgovorom: 34 stupnja i 26 minuta sje­
verne zemljopisne dužine - samo 3 minute (ili 4,8 km) od Randove
lokacije.

Činilo se da je Cathie imao neke satelitske snimke piramida. No,
bila je još uzbudljivija činjenica, što je točno na tome mjestu koje je
izračunao Rand, na 34 stupnja, 23 minute sjeverne zemljopisne du­
žine, bila još jedna piramida. Pokazao je da je libanonsko selo Eh-
din, gdje su O'Brienovi locirali Kharsag, također na toj zemljopis­
noj širini i da je 5 stupnjeva istočno od Gize.

Tako je Randova metoda karata pronašla još jedno sveto mjesto.
Ali, koja je njegova lokacija u odnosu prema starom Sjevernom
polu u Hudsonovu zaljevu? Rand je privukao pozornost mnogih na
web-stranicu pod nazivom 'How Far Is It?' i željno je čekao odgo­
vor. Kada se pojavio na ekranu, Rand se zadovoljno nasmijao. Dok
je pol bio u Hudsonovu zaljevu, Bijela piramida se nalazila na 5 stu­
pnjeva sjeverne zemljopisne dužine, tj. na istoj zemljopisnoj širini
kao i Byblos, grad svet i Egipćanima i Feničanima.
Randov e-mail opisuje njegovo otkriće: 'Čini mi se da sam polo­
žaj kineskih piramida pokazuje da su Kinezi posjedovali napredno
znanje o dimenzijama Zemlje, i da su imali sposobnost odrediti te
udaljenosti s vrlo malim pogreškama'.
Još je značajnije napomenuti da su ljudi u Kini posjedovali zna­
nje o površini Zemlje u vrijeme dok je Kina, prema povjesničarima,
bila potpuno izolirana od ostatka svijeta.
Rand mi je objasnio svoj razlog za istraživanjem mjesta prema
zlatnom rezu:

Zlatni rez je nešto što postoji svugdje u svemiru, bez obzira na
sustavni broj (baza 10,12,60 i tako dalje). Ako je neka napre­
dna civilizacija pokušavala uspostaviti vezu s nekim budućim
ljudima, nikad nisu mogli biti sigurni da će njihove vage i mje­
re biti iste kao i one koje su razvili mnogo prije nego što su
izumrli.

No, nikad se neće mijenjati sljedeće: dimenzije Zemlje i
geometrija zlatnog reza. Udaljenost od ekvatora do Sjevernog
pola uvijek će biti ista, bez obzira na brojčani sustav kojim se
koristili, i uvijek ćete moći podijeliti tu udaljenost uz pomoć
zlatnog reza.

Geometrija Rennes-le-Chateaua je, kao što vidimo, peterokutna
geometrija, a ona je, kao što Lincoln smatra, povezana s fi zlatnim
rezom. Znači li to da je mjesto Rennes-le-Chateau bilo staro 100 000
godina? Gotovo sa sigurnošću možemo reći - ne. Njegova je pete­
rokutna geometrija prirodna, nije ju stvorio čovjek. Ali, Randova
teorija karata navodi na to da su Enohovi 'anđeli' (to jest geolozi),
radili svoje nacrte u vrijeme kad je pol bio u Hudsonovu zaljevu,
potvrđujući da je Rennes-le-Chateau najneobičnije mjesto na svije­
tu, ne samo zato što je njegova geometrija peterokutna i odražava
zlatni rez, nego i zato jer je Rennes-le-Chateau bilo mjesto zlatnog
reza i u vrijeme pola na Yukonu. To je mjesto sigurno zaslužilo da
bude obilježeno jednim od njihovih 'znakova', na kojima su posli­
je mnoge generacije gradile svoja sveta mjesta.

Druga sveta mjesta pristaju uz taj model. Abydos, 'rodno mjesto
Ozirisa', Cuzco u Andama i Nipur, najsvetiji sumeranski grad, svi
oni su bili smješteni na ekvatoru tijekom pola na Yukonu, ali su mo­
rali biti sagrađeni tek prije nekoliko tisuća godina. Rennes-le-Cha­
teau je u dobru društvu, ali se razlikuje po jednoj kritičnoj točki:
smješten je na prirodnom peterokutu, i svakako bi se trebao smatrati
svetim.

To je dakle bio razlog da je Rennes-le-Chateau uključen u po­
mno izrađene karte, a Lincolnovo djelo Key to the Sacred Pattern
potvrdio je da je to jedno od najznačajnijih mjesta u našoj knjizi,
prirodno 'magično područje'.

Bilo je prilično čudno da je P. Plantard odbio potvrditi Lincolnov
uvid. Iako je bilo očito da su on i Cherisey bili zaprepašteni Lincol-
novim otkrićem peterokutne geometrije u Saunierovim pergamenti­
ma, Plantard jednostavno ne bi govorio opširnije o tome. Naprotiv,
kad ga je Lincoln pitao o skrivenim šiframa, Plantard je dao nevje­
rojatan odgovor. Rekao je da je pergamente 'izradio' njegov prija­
telj Cherisey za kratak, desetminutni televizijski film koji je napra-

vio još prije nekoliko godina. Naravno da Lincoln u to nije povje­
rovao. Neopisivo mnoštvo šifri ne ostavlja sumnju da je to bilo da­
vno, da je trebalo dugo vremena i vještina da se sve to pripremi.

Čini se da nema sumnje kako je Plantardova prvotna namjera
bila - ali i namjera "Priorata" - da javnost dozna za tu tajnu. De Se-
de je najprije rekao Lincolnu: 'Nadali smo se da bi to moglo zani­
mati nekoga poput vas.' Lincoln je sada zagrizao i otkrio petero-
kutnu geometriju, pa se činilo da Plantard misli kako je Lincoln su­
više uspješan, te se zato želio povući.

Ako je tako, sigurno je bio oduševljen reakcijom na knjigu An-
drewsa i Schellenberga The Tomb of God. Teza knjige temeljila se
na tomu da je prava tajna Rennes-le-Chateau bila u lokaciji Isusova
groba, u podnožju planine Pech Cardou, 4,8 km istočno od Rennes-
le-Chateaua. Program BBC-ja oprezno je predstavio knjigu, sum­
njajući da je Plantard varalica, a cijela tajna oko Rennes-le-Chatea-
ua prijevara - što je bila glavna promjena stajališta od Lincolnova
prijašnjeg programa.

Nakon što sam gledao to okrutno raskrinkavanje na televiziji,
rekao sam supruzi: 'Čini se da je ovo kraj tajne Rennes-le-Chatea-
ua'. Ali razmislivši, shvatio sam da to nije kraj. Program se mogao
prikazati - ili je mogao pokazati - kao da je Sionski priorat nedavna
izmišljotina, da je pergamente vjerojatno krivotvorio Cherisey i da
je Plantard vjerojatno varalica, ali tajna je još uvijek ostala tajnom.
Kako se Sauniere obogatio preko noći? Što je otkrio u vizigotskom
stupu? Što sam više razmišljao o tome, to sam sve više uviđao da
bit tajne i dalje ostaje neriješena, bez obzira na to je li P. Plantard
bio varalica ili ne.

No, je li uistinu bio varalica? Lynn Picknett i Clive Prince izložili
su slučaj protiv njega u knjizi The Templar Revelation (Otkriće tem­
plara). Postao je slavan u okupiranom Parizu 1942. godine kao Ve­
liki majstor lažnog reda slobodnih zidara imena Alfa-Galates, koji
je bio 'izrazito nekritičan' prema nacistima - čini se da su ga nacisti
odobravali. Ali, tada bi ga oni doista i odobrili; dio Himlerova posla
bio je dokazati da Nijemci imaju uzvišeno podrijetlo još u davnim
norveškim sagama, trebao je stvoriti suvremeni mistični red s kori­
jenima u arijevskoj prošlosti. Pierre Plantard, kojega Picknett i Prin-

ce opisuju kao nekadašnjeg planera za uzgoj zimskih vrtova koji je
navodno, ponekad imao problema s plaćanjem najamnine, tada je
promijenio ime u Pierre Plantard de Saint-Clair. Igrao je važnu ulo­
gu u povratku generala de Gaulla 1958. godine. Godine 1956. Sion-
ski priorat počeo je skupljati 'zagonetne dokumente' u Nacionalnoj
knjižnici. Željelo se pokazati da su ti dokumenti zasnovani na prije­
vari.

Pišući ovo poglavlje, ponovno sam pročitao Lincolnove četiri
knjige - The Holy Blood and the Holy Grail, The Messianic Legacy
(Mesijanska ostavština), /obje od Leigha i Baigenta/, The Holy Place
(Sveto mjesto) i Key to the Sacred Pattern. Ponovno sam proučavao
Lincolnovu televizijsku emisiju o Sauniereu i prioratu, te pročitao
knjige kao što su Picknettova The Templar Revelation i knjiga Da­
vida Wooda Genesis te knjigu Lionela i Patriciae Fanthorpe The
Holy Grail Revealed. (Sveti gral se objavio). Ne mogu naći razlog
zašto bih vjerovao da je Sionski priorat izmišljotina, ili da Pierre
Plantard nije baš onaj za kojeg se predstavlja.

Zasigurno je i sam Lincoln u to sumnjao. U svojoj knjizi The Me­
ssianic Legacy opisuje kako su on i njegovi suautori pošli u Pariz,
u posjet Plantardu, s osobitom namjerom da ga se suoči s glavnim
kontradiktornostima, uključujući dvije očite potvrde o rođenju, je­
dna na ime 'Plantard', a druga na ime 'Plantard de Saint-Clair'.
Plantard, kojemu to nije bilo neugodno, odgovorio je na svaku poje­
dinost preciznim objašnjenjima. Rodni list u kojemu stoji njegovo
ime Plantard, kao i profesija njegova oca 'valet de chambre', bila je
objašnjena kao nadomjestak lažne informacije koja je prevarila Ge­
stapo tijekom rata. Kada su Lincoln i njegovi prijatelji pošli do op­
ćine da suoče službenu vlast s objašnjenjem, spremno su se složili s
Plantardom.

Lincoln i ja smo zaključili da je Plantard uistinu bio Plantard de
Saint-Clair. Također je vrlo vjerojatno da je priča o Sionskom prio­
ratu istinita, od njegovog osnutka 1090. do Jeana Cocteaua i Plan-
tarda. (U knjizi In The Shadow of the Templars (U sjenci templara)
Lincoln je snimao unutrašnjost crkve Notre Dame u Francuskoj, za­
tim crkvu u blizini Leicester Squarea u Londonu, gdje se nalazi
freska raspeća što ju je napravio Cocteau, ističući ružu na podnožju

križa - simbol templara - i drugi dokaz da je Cocteau uistinu bio
član Sionskog priorata.)

Sam Lincoln je napisao uvod za jednu od najčudnijih, ali najza­
nimljivijih knjiga o Rennes-le-Chateauu, Genesis Davida Wooda,
koji je došao do čudesnog otkrića na tom području: pet crkava
(uključujući i Rennes-le-Chateau) pripadale su istom krugu. Wood
je otkrio da su povezane s peterokutnom geometrijom. Lincoln piše
(u knjizi Key to the Sacred Pattern): "Sada je bilo jasno da je moje
otkriće peterokutnih planina bio tek prvi uvid u nešto što je mnogo
složenije. Ovdje je dokaz daje postojao visoko osmišljen geometrij­
ski plan ...' Prilično čudno da je Wood zanemario peterokutne pla­
nine koje je otkrio Lincoln.

Woodova knjiga - i njezin nastavak Geneset - sigurno su im­
presivni i genijalni, ali rješenje koje daje ima više zajedničkoga s is­
traživanjima Zechariaha Sitchina, nego s Lincolnovim pretjerano
pomnim proučavanjima. On pronalazi brojčanu šifru koja upućuje
na bogove starog Egipta i na 'bajkovitu priču' koja je tiskana kao
epilog knjizi Genesis. Ta ga je priča dovela do sljedećeg zaključka:
prije 200 000 godina neka nad-rasa iz svemira, iz sustava Sirijusa
došla je u naš Sunčev sustav u tri golema svemirska broda i zauzela
planet Mars. Ta se nad-rasa nazivala Elohim. Budući da je Mars po­
čeo oskudijevati vodom, koristili su Zemlju kao svoju 'farmu', iako
je njezina gravitacijska sila bila prejaka za njih. Stvorili su humano-
idna bića koji su se zvali Set, Oziris, Isis i Neftis, te kržljavu malu
životinju Horus, kao i manje inteligentna bića koje su nazvali 'pro­
matrači'. Njihova baza na Zemlji bio je otok Atlantida. Stvorili su i
dvije sporedne, podređene vrste (čak manje inteligentne), a nazvali
su ih Cain i Seth. Klonirali su životinje za svoju hranu. Prirodno je
da su podređeni smatrali bogovima nadglednike - Ozirisa, Isisa i
druge.

Suprotno uputama Elohima, Isis je stvarao više tih sporednih bi­
ća da smanji posao Sethima i Cainsima i pokus je ubrzo izmaknuo
nadzoru. Nephilim, koji je bio odabran da radi na oplodnji ženki
'majmunica', otkrio je da one silno uživaju u tome i da su to počele
raditi potajice, te su okotile strašno izobličene križance. Tada je Elo­
him odlučio uništiti većinu stanovništva na Zemlji kometom, koji je

opustošio i razorio Atlantidu. Na kraju, uz pomoć egipatskih bogo­
va, preživjeli su započeli civilizaciju koju danas poznajemo...

Razumljivo je da Lincoln nije htio imati ništa s tom sumnjivom
mitologijom u kojoj se nagađalo, pa je odlučio da je ne prihvati. Ipak
nije sumnjao u to da su neka od Woodovih geometrijskih otkrića
valjana. Dapače, bio je zadivljen njegovim otkrićem da je engleska
milja, a ne kilometar (što bi se očekivalo) korištena kao jedinica
mjere, tko god je najranije oblikovao golem peterokut što povezuje
francuske crkve. Kad je to provjerio prema svojoj geometriji, otkrio
je da je Wood ipak možda imao pravo.

Godine 1991. Lincoln je uspostavio vezu s danskim televizij­
skim producentom rođenim na otoku Bornholmu. Erling Haagensen
bio je zadivljen s petnaestak crkava na Bornholmu, koje potječu iz
13. stoljeća (iz vremena vitezova templara). Čini se da su ih često
povezivali s drevnim megalitima - zapravo, neki megaliti bili su
ugrađeni u zidove crkve. Lincoln se poigravao idejom da je možda
neki od uzoraka Rennes-le-Chateaua bio stvoren u megalitsko doba.
Kad mu je Haagensen rekao da je geometrija koju je prepoznao u
Bornholmu peterokutna, Lincoln se uvjerio u to da je svaki od njih
'otkrivao različite dijelove iste tajne.'

Haagensen je otkrio da je engleska milja prisutna u geometriji
Bornnholma. Primjerice, ako je Haagensenova geometrija bila is­
pravna, tada je udaljenost između dviju crkava, Ibsker i Povlsker,
trebala iznositi 7 milja, a ona je upravo toliko i iznosila.

Zašto milja? U poglavlju 'Mjere' Lincoln iznosi neobične, ali
krajnje uvjerljive činjenice. Francuski metar koji se koristi od 1791.
bio je jedna deset milijuntnina udaljenosti od Sjevernog pola do
ekvatora. Lincoln pokazuje da je stara engleska mjera nazvana štap,
kolac ili prečka (koja je jedna na tristodvadesetina milje) također
primitivnija verzija koju Lincoln naziva Cromlechov kolac/mjera za
dužinu/ (198,41874 inča) precizna mjera zemljine površine: 1
Cromlechov kolac pomnožen sam sa sobom (to jest na kvadrat) je
1 kilometar (39 370 inča). Kad se ta drevna mjera (198 inča) po­
množi s brojem fi 1.618 koristeći zlatni rez, rezultat je 320 kolaca u
1 milji. Postoji dakle matematička povezanost, između britanskog
kolca, kilometra i između kolca pomnoženog sa fi i milje.

Rand uzastopce ističe da je zlatni rez jedan od najvažnijih ključe­
va za njegovu geometriju svetih mjesta. On bilježi: 'Otkrio sam da
je jedna od Bornholdskih crkava bila 16:18 zapadno od Velike pi­
ramide. Pretpostavlja se da je ta crkva (u Vestermarie) građena na
vrhu megalitskog spomenika. Tijekom pola na Yukonu taj se spo­
menik pridružio Aveburyju, Stonehengeu, Londonu i drugim mje­
stima koja se nalaze na 30 stupnja sjeverno.

Ako je teorija preciznih karata točna, Rennes-le-Chateau i pira­
mide u Kini bili su dio široko rasprostranjene mreže vjerskih mjes­
ta. Isto se tako čini da je, bez obzira na to tko je uredio specifični
položaj mjesta, taj isti bio svjestan ranijih pomicanja Zemljine kore
koja su prethodila polu u Hudsonovu zaljevu.

Randa je zanimalo podvodno mjesto u najzapadnijoj točki Japa­
na. On piše:

'Godine 1987. instruktor ronjenja Kihachiro Aratake istraži­
vao je južne vode oko otoka Yonaguni, kad je naišao na pri­
zor koji mu je oduzeo dah. Dolje pod vodom ležala je građevi­
na koja je izgledala kao da ju je sagradio čovjek. Sirenje ovog
otkrića, ako je vjerovati, prisilit će nas da ponovno napišemo
azijsku pretpovijest. To je ono što profesor Masasaki Kimura,
pomorski seizmolog sa Sveučilišta Ryukyus u Okinawi, vje­
ruje da se mora učiniti. Za primjer je naveo Yonaguni pirami­
du i otada je pobjednik što se tiče njezine autentičnosti. Pri­
družili su mu se, oduševljeno potkrijepivši njegovo stajalište,
Graham Hancock i Santha Faija.

No, postoje i drugi istraživači, kao što su John Anthony
West i Robert Schoch, koji vjeruju da je građevina pod vodom
hir prirode, dakle prirodna tvorevina. Profesor Kimura suprot­
stavlja se tim argumentima upozoravajući na 'zid' na zapad­
nom rubu spomenika, koji sadrži blokove vapnenca koji nisu
svojstveni otoku.

Iako on i dalje vjeruje da je to prirodna anomalija, Shoch
bilježi: 'Na otoku Yonaguniju nalaze se grobovi čija starost
nije utvrđena, ali jasno je da su vrlo stari. Neobično, arhitek­
tura tih grobova vrlo sliči onoj na spomeniku.

Randova snimka potaknula ga je da pomisli kako je Yonaguni vrlo
značajno sveto mjesto, jer je bilo smješteno na važnoj točki 10 fi ši­
rine Yukonova pola, spajajući tako Nanking, Rennes-le-Chateau i
kapelicu Rosslyn na liniju zlatnog reza na Yukonovu polu.

Ali, kako ćemo vidjeti, precizna snimka pokazuje da se mnoga
mjesta mogu poredati ne samo prema polu u Hudsonovu zaljevu,
nego također prema mnogo starijem polu na Yukonu. Iz toga se mo­
že naslutiti da je postojala tradicija koja seže daleko u prošlost, naj­
manje 100000 godina unatrag.

Iako Rand vjeruje da današnji ljudi postoje više od 100 000 godi­
na, ideja o 100 000 godina staroj civilizaciji moguća je, pa stoga
smatra kako je vjerojatnije da su povezanost s Yukonovim polom
utemeljili znanstvenici, koji su se koristili geološkim dokazom prije
potopa, prije otprilike 12 000 godina.

Drugim riječima, kao što se Charles Hapgood koristio primije­
njenom geologijom 1950. godine da bi odredio položaj ranijih polo­
va, tako je moguće da su atlantidski "mjernici' otkrili prijašnju ze­
mljopisnu širinu Yukonova pola, i smjestili svoje temelje ondje gdje
su presijecane s polom Hudsonova zaljeva (koji je bio njihov pol
neposredno prije potopa).

Henry Lincoln poziva se na izvrsnu knjigu Historical Metrology
(Povijesna mjerenja) (1953.), koju je napisao magistar inženjer A.
E. Berriman, vrsni poznavatelj kultura drevnog Egipta, Babilona,
Sumera, Kine, Indije, Perzije i mnogih drugih. Knjiga počinje pita­
njem - 'Je li Zemlja izmjerena u dalekoj prošlosti?' i nastavlja po­
kazivati kako je ona uistinu izmjerena. To dokazuje da se stare pro­
cjene i mjerenja temelje na mjerenju Zemlje, što znači da je Zemlja
već bila izmjerena.

Knjiga je vjerojatno ostavila dojam na Berrimanove suvremeni­
ke kao beznadno ekscentrična. Kaže da je jedna mjera bila djelić
Zemljinog obujma, da se mjera kopnenog zemljišta (akra) temeljila
na decimalnom djeliću kvadrata Zemljinog radijusa, da su se neka
mjerenja temeljila na gustoći vode i zlata. To zvuči gotovo kao da
Berriman posjeduje podatak o drevnoj civilizaciji koja je netragom
nestala, ali su ostale njezine drevne mjere.

To je, naravno, spojivo s Hapgoodovim komentarom da povijest
ne mora postojano ići ravno naprijed, nego se može zaustaviti ili
čak vratiti natrag. To bi mogla biti osnova za njegovu čudnu tvrdnju
da je znanost postojala još prije 100 000 godina.

Henry Lincoln se povezao s Norvežaninom Haraldom Boehl-
keom, koji je došao do čudnih otkrića o norveškim udaljenostima.
Norveška je bila bezbožna zemlja sve do prije tisuću godina. Dolas­
kom kršćanstva nestale su raštrkane trgovačke postaje, a zamijenila
su ih veća središta koja su postala gradovi. Boehlkeova istraživanja
su, čini se, potvrdila kako su ti gradovi - Oslo, Trondheim, Bergen,
Stavangar, Hamar, Tonsberg - bili na mjestima posve svojevoljno
odabranima. Primjerice, Oslo se nalazi na rukavcu mrtve vode, dok
nitko nema pojma zašto je Stavangar odabran da bude prijestolnica.
No, čini se da je postojao matematički razlog za to: udaljenost od
Osla do Stavangara je 304 km, a udaljenost od Osla do Bergena 304
km; od Tansberga do Stavangara 272 km, od Tansberga do Halsno-
ya 272 km, i tako dalje. Dapače, položaj starih samostana pokazuje
pentagonalnu geometriju. Izgleda da se Crkva koristila tajnim geo­
metrijskim znanjem u stvaranju nove kršćanske Norveške.

Lincoln je također povezao 'crkvenu mjeru' od 188 metara isko-
ristivši podatke francuskog časopisa za daljnje primjere i pentago-
nalne mjernike. Profesorica matematike Patricia Hawkins, koja je
živjela u Francuskoj, mogla je naći više od 162 'crkvene mjere' koje
su povezivale crkve, njihove brežuljke i raspela uz rub ceste, koja
su se nazivala kalvarije u području Quimper u Bretanji.

Lincoln ovako počinje posljednje poglavlje Key to the Sacred
Pattern :

Nalazimo se pred misterijem. Izgrađeni krajolik Rennes-le-
Chateaua i njegova povezanost s engleskom miljom (kao oči­
ta povezanost milje s dimenzijama Zemlje) lako se mogu pri­
kazati s mnoštvom primjera koji to potvrđuju. Očita je mjera
i geometrija. Uzorci su ponovljivi. Oblici nisu važni. Sve je to
stvoreno u dalekoj prošlosti, na koju ta pojava baca novo svje­
tlo.

Zauzimao se da povjesničari i arheolozi obrate pozornost na taj dokaz.
Kada je govorio o 'uzorcima', Lincoln nije govorio samo o pen-

tagramu planina ili o krugu crkava. Njegova studija o području Re-
nnes-le-Chateaua otkriva mnoge uzorke, koji su mogli biti stvoreni
namjerno. 'Sveto mjesto', kako ga naziva, prirodni je pentagram
planina, umjetno konstruirani hram izgrađen zato da ga one okružu-
ju'.

Moram priznati da samo trebam vidjeti kartu obilježenu linijama
da bih zastenjao i zatvorio knjigu, ali me Lincoln brzo uvjerio u
suprotno. Primjerice, imao je dijagram centritan na crkvu u Rennes-
le-Chateauu, s linijama koje su povučene iz nje na okolna sela, cr­
kve i dvorce. Ravne linije pružaju se iz neke udaljene crkve ili dvor­
ca i idu ravno kroz crkvu u Rennes-le-Chateauu, te izlaze na neku
drugu stranu, na neki drugi dvorac ili crkvu.

Missegre

StSernin Montjoi
Bouriege Camp??
Calvaire
Calvaire Lanet

« Grotte

Calvaire

Cavirac StLoue

Jedno od njegovih najuvjerljivijih otkrića jest uzorak mreže. Kad se
povuku linije koje povezuju razna mjesta, otkrilo se da idu uspore­
dno jedna s drugom, i to ne samo slijeva nadesno nego također
odozgo prema dolje. Linije su bile odvojene na istoj udaljenosti.

Jedinica mjere na ovom žičanom uzorku je engleska milja -
točka koju je David Wood napravio u svezi s geometrijom toga po-

dručja. (Lincoln ispisuje liste udaljenosti koje su u miljama: npr., od
Rennes-le-Chateaua do Bezua, točno 4 milje; od Rennes-le-Chatea-
ua do Soulanea, točno 4 milje.)

Otkrio je još nešto što može pojasniti Saunierovo neobjašnjivo
bogatstvo. Mnoge od njegovih produženih linija prolazile su kroz
kulu koju je Sauniere izgradio za svoju knjižnicu; Kulu Magdalu,
koja je smještena što više na zapad, koliko je to gradnja dopuštala -
dao je sagraditi na samom rubu padine.

Ne tako davno, prije smrti godine 1917. Sauniere je naručio iz­
gradnju još jednog tornja 60 metara visokog. Ne znamo gdje je tre­
bao biti, ali Lincoln pokazuje jednu od najvažnijih (produženih crta)
linija toga područja, a to je 'linija izlazećeg sunca' koja dolazi iz
crkve u Arquesu, prolazi kroz Blanchefort, ide sve do Rennes-le-
Chateaua. To je bila prva linija koju je Lincoln dobio kada je tražio
engleske milje. Bila je dugačka gotovo 6 milja.

Da je ona bila dugačka točno 6 milja, završavala bi na obronku
ispod kule Magdale. Budući da je na obronku ispod kule, morala bi
biti viša od kule ako se granična mjesta - Blanchefort i crkva u Ar-
quesu - mogu vidjeti s njegova vrha. Je li to mjesto na kojemu je
Sauniere mislio sagraditi novi toranj? Ako jest, on ističe činjenicu
da je cijelo područje izmjereno i sagrađeno na geometrijskoj logici
koja čovjeka podsjeća na ulice New Yorka.

Vrlo brzo nakon što je Sauniere otkrio pergamente, mnogo je
vremena trošio obilazeći okolno područje brežuljka, govoreći da
skuplja kamenje za gradnju. Mnogi sumnjaju u to da je tražio blago,
ali sada postoji druga vjerojatnost: da je na putu u Pariz saznao tajnu
o geometriji 'hrama' i sada je to provjeravao. Tada je dao sagraditi
kulu Magdalu, završavajući time liniju 'izlazećeg sunca', krenuvši
čak daleko na zapad koliko je god mogao. No, obronak ga je na to­
me mjestu zaustavio. Moguće je da se dvadeset pet godina poslije
pripremao sagraditi i drugi toranj, visok 60 metara kojim bi završio
liniju 'izlazećeg sunca'. Čini se da ga je otkriće pergamenata dovelo
do toga da postane čuvar 'hrama', s novcem koji ide uz taj nađeni
smotuljak pergamene.

Svojim tridesetogodišnjim istraživanjem Rennes-le-Chateaua,
Henry Lincoln je upozorio na postojanje drevne znanosti mjerenja
Zemlje. Kako je u srednjem vijeku ta znanost, čini se. bila pod okri­
ljem Crkve (prirodno je da pretpostavimo uključenost templara),
bio je sklon povjerovati da ta znanost može biti mnogo starija -još
od megalitskog doba. To nas odmah podsjeća na Alexandera Thoma
i njegovo djelo Stone Age Einsteins (Einsteini kamenog doba), dok
Randov dokaz pokazuje da možda gledamo vrijeme tisućama godi­
na prije Stonehengea ili Karnaka.

Čini se da Berriman upozorava na isto u svojoj knjizi Historical
Metrology (Povijesno mjerenje). Njegov argument da je pretpovi­
jesno mjerenje bilo izvorno geodetsko - to jest da je nastalo od od­
ređenog mjerenja Zemlje - opširno se tumači na samome početku,
u poglavlju 1.

Upućuje na to da, iako Grci nisu znali veličinu Zemlje, njezin
opseg iznosi točno 216 000 grčkih stadija (grčki stadij je 600 grčkih
stopa, a grčka stopa je 1,15 puta duža od britanske stope.)

Ako želimo otkriti koliko grčkih stadija ima u 1 stupnju Zemlji-
nog opsega, podijelimo 216 000 stadija sa 360 koliko ima stupnje­
va u krugu i dobit ćemo 600 - što je jednako broju stopa u stadiju.
Ako tada to podijelimo sa 60 - da bismo dobili broj stadija u jednoj
minuti opsega - dobit ćemo 10 stadija. Zamijenimo to s grčkim sto­
pama - 6 000 - i iznova podijelimo sa 60, kako bismo dobili broj
grčkih stopa u jednoj sekundi, doznajemo da ona iznosi točno 100.

To nije slučajno. Udaljenosti se normalno ne izračunavaju u lije­
pim zaokruženim brojkama. Očito je: a) da su Grci uzeli svoje stadi­
je odnekud drugdje; b) da je netko drugi znao točnu veličinu Ze­
mlje. Berriman je prepun zagonetnih činjenica - npr. područje veli­
kih kupališta u Mohenjo Darou, u dolini Inda ima 100 četvornih jardi.

Evo još jedne neobičnosti: Rimljani su imali mjeru za Zemlju
koju su nazivali jugerum, a koja iznosi 5/8 engleske akre (kao što i
francuski metar iznosi 5/8 engleske milje) i točno 100 kvadrata en­
gleskog 'kolca'. Ponovno se suočavamo s idejom da drevne mjere
nisu ovisile o hiru nekoga drevnog kraljevog mjerača, nego o tradi­
ciji koja ima svoje korijene u dalekoj prošlosti i temelji se na toč­

nom znanju o veličini Zemlje.

Lincoln ima čudnu, ali fascinantnu pretpostavku u vezi te 'engle­
ske povezanosti'. U svojoj ranoj fazi ispitivanja područja Rennes-
le-Chateaua, otišao je u Nacionalnu knjižnicu zajedno s Gerardom
de Sedeom, koji mu je predložio da prouči knjigu Le Vrai Langue
Celtique (Pravi keltski jezik) opata Henrija Boudeta, svećenika ko­
ji je živio u obližnjem Rennes-les-Bains i bio bliski Saunierov pri­
jatelj.

Zapravo postoji čvrst dokaz da je Boudet bio Sauniereov blaga­
jnik. Plantardov djed posjetio je Boudeta godine 1892. koji je, ne
samo prenio na Saunierea više od 3,5 milijuna zlatnih franaka (ili
još bolje na Sauniereovu kućepaziteljicu Marie Denarnaud), nego je
više od 7,5 milijuna zlatnih franaka dao biskupu Billardu, čovjeku
koji je imenovao Saunierea i koji je očito bio upućen u tajnu. Budu­
ći da je jedan stari zlatni franak vrijedio 35 današnjih franaka, a u 1
funti sterlinga ima 9 franaka, Sauniere je primio više od 13 miliju­
na funti (preko 20 milijuna $), a njegov biskup dvostruko više.

Lincoln je nabavio Boudetovu knjigu, no smatrao ju je zbunju-
jućom, ali i zabavnom. Činilo se kako Boudet misli da je izvorni je­
zik čovječanstva prije Tornja u Babelu bio engleski - ili čak kelts­
ki. Taj dio Boudetove knjige Lincoln je opisao kao 'lingvističko la-
krdijaštvo', a budući da su Boudeta smatrali inteligentnim čovje­
kom, Lincoln je posumjao da je on mislio jedno, a govorio drugo.
Ali knjiga je postala nešto daleko zanimljivija dok je autor i dalje
raspravljao o složenosti megalitskih građevina toga područja. U
njezinu podnaslovu je pisalo - The Cromlech of Reines-le-Bains
(Kromlek iz Reines-les-Bains) - kromlek je megalit napravljen od
velikog vodoravnog megalita, koji leži na dva okomita kamena, i
sličan je velikom stolu za objed.

Ako je Boudetov posao bio samo najaviti tajnu koju je cijelo po­
dručje čuvalo, a ona potječe još iz megalitskog doba, Lincoln je
sumnjao da je Boudetova namjera bila da svom čitatelju kaže kako
jedan od glavnih ključeva za otkrivanje tajne leži u Engleskoj -
možda u engleskim mjerama kao što je engleska milja. Je li Boudet
tvrdio da su izvorne mjere čovječanstva engleske - kao i milja?

Ukratko, područje Renne-le-Chateaua sigurno zaslužuje da bude
jedno od Randovih svetih mjesta. Ono se razlikuje od ostalih, jer je
smješteno na prirodnom pentagramu. Lincoln je siguran da je to
mjesto sveto već najmanje 1000 godina, jer se 'hram' koji se sasto­
ji od crkvi, dvoraca i sela, morao oblikovati najmanje prije 1000 go­
dina. (Rand, naravno, vjeruje da se ono smatralo svetim mjestom i
kada je pol bio u Hudsonovu zaljevu.

Time se javlja i jedno očito pitanje. Pentakularna struktura plani­
na toga područja može se vidjeti jedino iz zraka ili na dobro ucr­
tanoj karti, ali znamo da prije 1000 godina nije bilo preciznih kara­
ta, osim portolana, koje su označavale more. Kopnene karte nisu
bile obrađene. Vidjeli smo i Hapgoodov dokaz da su karte postojale
- čak i karta Antarktika prije ledenog doba - mnogo tisuća godina
prije pojave kršćanstva.

POGLAVLJE 9.

ŠTO SU PRONAŠLI
TEMPLARI

U svibnju 1996. godine zajedno sa svojom suprugom posjetio
sam Edinburgh. Bili smo pozvani na ručak kod Hancockova
ujaka Jima Macaulaya. U baru njegova golf-kluba predložio je: 'Po­
podne bih vas volio odvesti na jedno posve osobito mjesto.'

'Koje?' - upitao sam.
'Zove se kapelica Rosslyn. Sagradio ju je jedan templar sredinom
15. stoljeća.' Podsjetio me daje u to vrijeme već prošlo nešto više od
sto godina otkako je Filip Lijepi dao uhititi templare. 'Francuski tem­
plari uhićeni su 1307. godine, a mnogi od njih pobjegli su u Škotsku.'

Moja supruga Joy, povjesničarka po struci, upitala je Jima po
čemu je to mjesto toliko posebno.

'Postoji isklesan kukuruzni klip - koji je nastao pola stoljeća pri­
je nego što je Kolumbo otkrio Ameriku.'

Kad smo stigli u kapelicu, očekivali smo nešto doista neobično.
I nismo se razočarali. Prije svega, kapelica Rosslyn građena je
izrazito gotičkim stilom. Ured za prodaju ulaznica bio je ujedno i
knjižara, pa sam ondje kupio nekoliko brošura o Rosslynu, uključu­
jući i onu Roberta Brydona: The Guilds, the Masons and the Rosy
Cross (Cehovi, slobodni zidari i rosenkreuzeri). Zapazio sam i knji­
gu The Hiram Key (Hiramov ključ*) Christophera Knighta i Roberta

* "Hiramov Ključ", Christopher Knight, Robert Lomas.

Lomasa. Već sam prije čuo za nju, zapravo su me na nju upozorili.
Moja knjiga koja nosi naslov From Atlantis to the Sphinx trebala je
izići iz tiska toga vikenda. No, knjiga Keeper of Geneses Roberta
Bauvala i Grahama Hancocka već je bila objavljena. Rekli su mi da
je knjiga The Hiram Key sa sličnom temom objavljena u isto vrije­
me. Urednici novinskih rubrika o književnosti odlučili su dati osvrt
na sve tri knjige u istom članku, pa su skratili prostor za osvrt na
svaku. Tako sam The Hiram Key smatrao potencijalnim suparni­
kom, no to me nije spriječilo da Joy kupim knjigu kako bi je mogla
čitati u vlaku.

Rosslyn je vrlo čudno mjesto, a Jim Macaulay bio je odličan vo­
dič. Ta kršćanska kapelica izgledala je napola bezbožnička. Prije
svega, bila je ukrašena raznom vegetacijom, bilo je tu obilje izrez­
barenog cvijeća i plodova, i kako je Jim istaknuo, bezbožnički lik
poznat pod imenom Zeleni Čovjek, nalazio se posvuda. U mitologi­
ji on predstavlja ponovno rađanje vegetacije svakog proljeća. Što je
radio u kršćanskoj crkvi?

U svojoj knjizi Mysteries (Tajne), koju sam napisao prije 20 go­
dina, objasnio sam drevnu religiju božice Mjeseca, Dijane, koju je
potisnulo kršćanstvo, no koja ipak nije posve nestala. Ekscentrična
znanstvenica Margaret Murray upozoravala je da je vještičarstvo
bilo utemeljeno na drevnome štovanju božice Dijane, i da su se sa­
stanci vještica u kojima je vrag opisan kako predsjeda danom od­
mora vještica, bili samo bezbožnički obredi plodnosti, koje je vodio
visoki svećenik odjenut u odoru boga Pana, s kozjim nogama i rogo­
vima na glavi.

Pitao sam se je li William St. Clair (ili Sinclair, kako se poslije
pisalo njegovo ime), čovjek koji je sagradio kapelicu Rosslyn, uisti­
nu bio pobožan kršćanin kakav bi i trebao biti. Očito je postojala
tajna o tome mjestu. Nije moglo biti nikakve sumnje u slikovni pri­
kaz kukuruza ili biljke aloa kaktusa, također podrijetlom iz Ame­
rike, koja prilično sliči ljiljanu i ima gorak okus.

Napustili smo Rosslyn nakon nekoliko sati, osjećajući se neobi­
čno uznemireni; postojalo je sigurno nešto posebno u svezi s tim
mjestom. Jim nas je dopratio do vlaka koji se vraćao u Glasgow,
gdje sam te večeri trebao održati predavanje. Dok smo se vozili, po-

čeo sam čitati knjigu koju mi je Jim posudio, a zvala se Time Stands
Still (Vrijeme još uvijek stoji) autora Keitha Critchlowa, dok je Joy
čitala The Hiram Key. Odmah sam shvatio zašto mi je Jim posudio
upravo tu knjigu. U knjizi From Atlantis to the Sphinx nagađao sam
o civilizaciji koja je predvidjela 'katastrofu Atlantide', a na početku
knjige Time Stands Still Critchlow govori o istraživanjima drevnih
megalita Aleksandra Thoma, a potom nastavlja priču o babilonskim
glinenim pločicama, koje su se čuvale na prašnjavoj polici knjižnice
Plimpton u New Yorku. Bile su upisane pod nazivom 'trgovačke
pločice', a nedavno je dokazano da sadrže vrlo zanimljive brojke:
parove Pitagorinih tripleta, a to su brojke koje se odnose na Pitago-
rine trokute.

Najjednostavniji Pitagorin trokut, gdje je kvadrat hipotenuze jed­
nak zbroju kvadrata drugih dviju stranica trokuta, ima stranice od 3,
4 i 5 jedinica. Kada su kvadrirane, brojke iznose 9, 16, 25. Naravno,
9+16=25. Na babilonskim pločicama nalaze se samo dvije od tri
brojki. Ali, to su bile velike brojke, kao što su 12, 709,13 500 i 18 541.
Kako su Babilonci - ili Sumerani, od kojih su vjerojatno potekle te
brojke - kvadrirali napr. 18 541? Njihov brojčani sustav nije bio do­
tjeran, nego zamršen poput rimskih brojaka. Critchlow zaključuje
da su 'pravi brojevi prenosili vrstu trenutne percepcije općenitog
odnosa koji postoji između tih brojeva'.

Neki ljudi, poznati kao matematička čuda - imaju neobičnu spo­
sobnost da mogu napamet proračunavati goleme sume. Petogodišnji
dječak Benjamin Blyth, izlazeći s ocem u šetnju, jednog je jutra
zapitao oca koliko je sati. Njegov nu je otac odgovorio 'Deset mi­
nuta do osam.' Nakon što su prošli oko sto metara, Benjamin je re­
kao: 'U tom slučaju živim ...' i naveo je broj, oko 158 milijuna se­
kundi. Kad su se vratili kući, njegov je otac sve to stavio na papir i
rekao: 'Ne, pogriješio si za 172 800 sekundi'. 'Ne, nisam', rekao je
dječak, zaboravio si dvije prestupne godine'.

Mnogi od tih čuda u računanju vrlo su mladi, i njihova moć raču­
nanja polako nestaje kako odrastaju. (U kasnijim godinama, Benja­
min Blyth postao je sasvim prosječna, normalna osoba.) Ne može­
mo zamisliti takve neobične moći, ali one se očito javljaju prirod­
no. Je li moguće da su Sumerani - ili njihovi daleki preci - mogli

nekako vidjeti to mnoštvo brojki u svojim glavama, kao da su im
pred očima? Psihijatar Oliver Sacks spominje blizance, koji su imali
ispodprosječne mentalne sposobnosti računanja, a bili su smješteni
u newyoršku psihijatrijsku kliniku. Gledajući kutiju šibica kako
pada sa stola, mogli su prebrojati šibice prije nego li je kutija pala
na pod. Jesu li drevni ljudi, koji su stvorili konstantu Ninive bili po­
put njih?

The Hiram Key jednako je tako sjajna knjiga i sve je prije nego
kontroverzna. Ona je pojačala moju sumnju da je William St. Clair
mogao biti čuvar neke neobične - nekršćanske tajne.

Robert Lomas i Christopher Knight bili su slobodni zidari, a ja
sam vrlo malo znao o tomu. Znao sam da se za njih vjerovalo kako
su se pojavili u cehovima (obrtnika) u srednjemu vijeku, kao što su
bili cehovi klesara koji su sagradili Chartres. U to se vrijeme gradi­
lo mnogo katedrala, pa je bilo posla za sve klesare. Tako su klesari-
zidari putovali od mjesta do mjesta i uveli tajno rukovanje po čemu
su se međusobno prepoznavali.

Slobodno zidarstvo se počelo općenito prihvaćati sredinom 17.
stoljeća, kada je, čini se, pokret bio umiješan u čudne poslove ro-
senkreuzera. Sve je počelo 1614. godine objavom pamfleta, koji je
nazvan Fama Fraternitas (or Fraternal Declaration) of the Meri-
torius Order of the Rosy Cross (Objava bratovštine o hvalevrijed­

nom Redu ružinoga križa). Pamflet je imao svrhu opisati život misti­
čnog magičara Christiana Rosenkreuza, koji je živio u 15. stoljeću
i doživio 106 godina. Njegovo tijelo čuvalo se u tajanstvenom gro­
bu sljedećih 120 godina. Pamfletom se pozivalo sve zainteresirane
da se pridruže Bratovštini. Bilo im je rečeno kako je dovoljno da sa­
mo objave svoje želje (usmeno ili pismeno) nakon čega će netko s
njima stupiti u vezu. Na stotine ljudi izrazilo je želju da im se pri­
druži, ali po onome što se zna, nikad nitko nije dobio odgovor.

Nakon Fama Fraternitas slijedila su još dva nova rosenkreuzer-
ska djela, Confessio (Priznanje, 1615.) i veće djelo The Chemical
Wedding (Kemijsko vjenčanje, 1616.), što je još više pojačalo rosen-
kreuzersku groznicu. Za autora se vjeruje da je bio protestatski
teolog Johann Valentin Andrae, koji je, najvjerojatnije, autor knjige
The Chemical Wedding, iako je to zanijekao pišući druga dva djela.

Počeo je kao mladi idealist, koji se nadao da će pokrenuti novi du­
hovni pokret - kao i mnogi drugi ljudi toga vremena - osjećajući da
je trenutak za novi početak.

Čini se daje u Škotskoj i Engleskoj 1640. godine osnovana orga­
nizacija koja se nazvala Slobodni zidari. Katolička crkva ih nije vo­
ljela, ali u ranim danima njezina nastanka, posebice u Škotskoj - u
toj je organizaciji bilo mnogo katolika, kao i protestanata. Slobodno
zidarstvo temeljilo se na načelu bratstva čovjeka. U romanu War and
Peace (Rat i mir) junak, Petar Bezukov, osjećao se praznim i du­
hovno i emotivno sve dok nije upoznao jednoga slobodnog zidara,
koji je obnovio njegovu vjeru u život. Taj mu je slobodni zidar re­
kao: 'Nitko ne može sam postići istinu. Postavljajući samo kamen
na kamen, uz suradnju sviju, milijuni generacija, od našeg praoca
Adama sve do današnjih dana, podizali su hram koji će biti dosto­
jno mjesto boravka velikoga Boga.' Nastavlja objašnjavati da je pr­
venstvena zadaća toga reda 'otkriti veliku tajnu koja se javila još u
davnim danima'. Petar tako postaje slobodni zidar prošavši zaista
neobične i zamršene obrede. U njih je uključen i obred simbolične
smrti i ponovnog rođenja, a inicijacija završava tako da se čovjek
osjeti potpuno obnovljenim i ima osjećaj 'kao da se vratio s dugog
puta'. Mozart je isto tako prošao kroz takve magične obrede i ugra­
dio ih u svoju operu The Magic Flute (Čarobna frula).

Sve to dokazuje da je slobodno zidarstvo bilo tajno društvo, čija
je svrha bila u članovima izazvati osjećaj velike religiozne preo­
brazbe. Može se vidjeti da ono sadržava i neke paradokse. Andrae
je pisao rosenkreuzerske pamflete kao vrstu 'obmane' (kao što je i
sam izjavio), pa ipak, želio je izazvati duhovnu revoluciju. Nietzsc­
he je rekao: 'Velik je čovjek onaj koji igra ulogu svojih ideala.'An­
drae se nadao da stvarajući visoke ideale zapravo stvara veličinu.
No, cinik bi mogao reći da je slobodno zidarstvo slučajni rezultat
obmane.

Knight i Lomas razvili su mnogo zanimljivije i uzbudljivije gle­
dište o slobodnom zidarstvu. Suvremeni slobodni zidari skloni su
vjerovati da je čista izmišljotina neobična ceremonija inicijacije - s
omčom oko vrata, papučom na jednoj nozi, a na drugoj podignutom
nogavicom do koljena - uz nerazumljiva pitanja i odgovore. Budući

da su Lomas i Knight proučavali ceremonije, koje se izvode u tri­
deset tri stupnja slobodnog zidarstva, sve su više počeli osjećati da
korijeni tog tajnog društva sežu u davnu prošlost, ne samo dva do
tri stoljeća prije, nego tisućama godina unatrag, a možda i više. Ka­
ko su napredovali u svojem istraživačkom projektu, vrlo su brzo za­
ključili da slobodno zidarstvo može potjecati još od doba Reda vite­
zova templara, i da je najzanimljivija tajna baš ona koja govori o
devet prvih vitezova i onome što su otkrili ispod Hrama u Jeruza­
lemu.

Iako su templari naizgled bili organizacija koju je stvorilo neko­
liko križara u nadi da će steći moć i utjecaj, iza njih stoji jak osjećaj
iznimnoga znanja i pripadnosti tajnoj tradiciji. Da li ih je Filip
Lijepi uistinu uništio samo zato što se htio obogatiti? Ili je to bilo iz
nekoga drugog motiva koji je dijelio s Crkvom?

Ponovno se postavlja pitanje: ako je Crkva progonila templare
samo zato što je Filip uvjerio papu Klementa V. da mu pomogne
prisvojiti njihovo bogatstvo, zašto je neprijateljstvo Crkve trajalo
tako dugo? Uostalom, Filip se smatrao neprijateljem Crkve (koja ga
je izopćila), i taj je osjećaj ojačao njegovim kasnijim zahtjevom da
se središte crkvene moći premjesti iz Rima u Avignon. Templari su
zapravo služili papu. Nakon Filipove smrti moglo se očekivati da će
papa ponovno osjećati simpatije za templare. Zašto ih je onda Crkva
stvarno mrzila i željela iskorijeniti kao štakore?

Lomas i Knight nastavljaju ispitivati i otkrivati izvor slobodno­
ga zidarstva, a započeli su odbacujući teoriju o klesarima, jer u En­
gleskoj nije bilo klesarskih cehova. Spominju zanimljivu činjenicu
da Salomonov hram nije bio, kao što bi većina nas pretpostavila,
velika građevina koja se prostirala na golemom zemljištu, nego je
bio mnogo manji od njegova harema, veličine prosječne crkve, reci­
mo veličine kapelice u Rosslynu. Usmjerivši pozornost na templa­
re, zaključili su - kao što smo i mi zaključili u posljednjem poglav­
lju - da su Hugues de Payens i njegovi vitezovi proveli mnoge go­
dine kopajući ispod ostataka hrama, tražeći nešto osobito, nešto u
čije su postojanje unaprijed sumnjali.

Što su tražili? Lomas i Knight smatraju da su vitezovi pronašli
riznicu drevnih svitaka pergamenata, koje je ondje netko ostavio

prije nego su Rimljani razorili Hram 70. godine po. Kr. Svici su za­
pravo bili zapisi i tajni obredi židovske vjerske zajednice koja se
zvala eseni. Kada je počela židovska pobuna protiv Rimljana 66.
godine, židovske su knjige bile skrivene u Hramu i špiljama uz Mr­
tvo more. God. 1947. otkrio ih je arapski pastir te odnio kući. Nasre-
ću, nije ih iskoristio za potpalu. Tako su ti svici postali čuveni di­
ljem svijeta kao Svici s Mrtvoga mora.

Lomas i Knight pretpostavljaju da su svici skriveni u Hramu bili
još značajniji. Lomas nagađa: 'Znali su da su našli nešto od neproc­
jenjive važnosti, nešto što je vjerojatno bilo vrlo sveto, pa su ih
odlučili prevesti.... Čovjek koji je imao rješenje bio je Geoffrey de
St. Omer, druga odgovorna osoba nakon Huguesa de Payena ...' Ge­
offrey je odnio Svitke starom svećeniku Lambertu, sada poznatom
pod imenom Lambert de St. Omer.' Danas je najpoznatija od svih
Lambertovih radova njegova nepromišljena kopija crteža koja opi­
suje božanski Jeruzalem.'

Taj je crtež napravljen oko 1120. godine i pokazuje osnovne sim­
bole slobodnog zidarstva, pet stoljeća prije nego se pretpostavlja da
je to tajno društvo utemeljeno. Dapače, simbolizam uvjerava Loma-
sa i Knighta da je crtež nastao u Hramu te da je to bila jedna od stva­
ri koje su našli templari.

Ideja Nebeskog Jeruzalema (ili Novog Jeruzalema), ističu oni,
pronađena je u svitcima s Mrtvoga mora i temelji se na Ezekielovoj
viziji. Donose sljedeći zaključak: 'Otkrićem svitaka Nebeskog Jeru­
zalema ... sada smo sigurni da su templari uistinu pronašli tajne svo­
jega reda ispisane na svicima koje su skrili Nazireji (ili eseni iz Ku-
mrana)...'

Za razliku od Grahama Hancocka, Lomas i Knight nisu upozo­
ravali da Svici sadrže tajnu gotičke arhitekture, ali su se složili da
su mnogobrojne katedrale, koje su se gradile po čitavoj Europi, po­
sebice u Francuskoj (80 katedrala i 500 samostana), izravna poslje­
dica te vizije Nebeskog Jeruzalema, koju su templari donijeli sa so­
bom iz ruševina Salomonovog hrama.

Lomas i Knight su istraživali Palestinu u doba kad je ondje živio
Isus, i njihovi zaključci jasno pokazuju zašto su templari poslije bili
progonjeni kao heretici. Isus je bio pripadnik sljedbe esena, čije

'izgubljene zapise' znamo pod nazivom Svici s Mrtvoga mora. Iz­
vorni eseni bili su ortodoksni Židovi koji se nisu slagali s učenjem
svećenika o nadzoru nad Hramom. Iz prosvjeda, povukli su se u
Kumran gdje su živjeli asketskim životom. Njihov je vođa bio Isu­
sov mlađi brat Jakov, poznat i kao 'Učitelj Pravednosti'.

Isusa kao i njegovog rođaka Ivana Krstitelja, eseni su štovali kao
mesije od kojih se očekivalo da će povesti narod u pobunu protiv
Rimljana, i koji će utemeljiti kraljevstvo Božje. Nakon smrti Ivana
Krstitelja, Isus je postao radikalniji, te je proveo godinu dana svoje­
ga poslanstva skupljajući sljedbenike. Uvjeren da je vrijeme za ak­
ciju napokon došlo, i da će Bog poduprijeti pobunu, Isus je na ma­
garcu dojahao u Jeruzalem, ispunivši tako Zaharijino proročanstvo
da će kralj stići na magarcu. Izazvao je nemir u Hramu, napadajući
one koji su živjeli od posuđivanja novca uz velike kamate, i tada se
povukao u obližnje selo Betaniju da ondje pričeka pobunu koja će,
kako se nadao, uskoro početi.

Ali ustanka nije bilo, barem ne još tada. Rimljani su uhitili Isusa
i njegova brata Jakova. Lomas i Knight vjerovali su da je Jakov za­
pravo čovjek poznat kao Baraba (što nije vlastito ime nego znači
'sin oca'). Jakov je oslobođen, a Isus razapet.

Poslije, kad je Isusovo tijelo nestalo iz groba, nastala je priča da
je Isus ustao od mrtvih. Eseni su vjerovali da je to bio znak ispunje­
nja Isusove misije kao Mesije. Tako je rođeno kršćanstvo.

Nova se religija dalje mijenjala dolaskom Pavla, koji je oko 60.
godine, dok je išao cestom za Damask, imao viziju. Zbog toga je
postao glavni tumač nove vrste kršćanstva. Važno je zabilježiti, is­
tiču Lomas i Knight, da Damask nije bio onaj Damask u Siriji, gdje
Pavao nije bio poznat, nego Kumran koji se isto tako zvao.

Jakov i njegovi sljedbenici vjerojatno nisu mogli vjerovati kad je
njihov glavni progonitelj stigao u Kumran, izjavivši za sebe da je
kršćanin, raspitujući se o Jakovljevu bratu Isusu. Ali, njihova će
utjeha prerasti u bijes kad saznaju o 'kršćanstvu' koje je propovi­
jedao Pavao - da je Isus umro na križu preuzevši na sebe grijehe čo­
vječanstva, i da se svatko može osloboditi iskonskog grijeha prih­
vati li Isusa za Sina Božjega. Kršćani iz Kumrana počeli su na Pavla
gledati kao na 'govornika laži'.

Povijesnom slučajnošću preživjela je Pavlova verzija kršćanstva.
Razlog za trijumf kršćanstva bio je posve politički. Godine 66. po­
čela je još jedna pobuna Židova, potaknuta djelomice ubojstvom
Jakova, koga su židovski svećenici bacili s vrha Hrama. Tada su, vje­
ruju Lomas i Knight, stanovnici Kumrana odlučili skriti svoje zapi­
se dok se ne uspostavi mir. Manje značajni zapisi bili su skriveni u
špiljama uz Mrtvo more, a oni značajniji u Hramu, gdje su ih prona­
šli templari, jedanaest stoljeća poslije.

No, pobuna nije uspjela. Rimski ju je vojskovođa Vespazian ugu­
šio neopisivom okrutnošću, a tada je poubijao i većinu kršćana. U
to je vrijeme Pavao izbivao iz zemlje, propovijedajući svoju verzi­
ju kršćanstva onima koji nisu bili Židovi. I ta je verzija, kakve li iro­
nije, obišla svijet i pobijedila.

Oko 300. godine Rimsko carstvo se počelo raspadati zbog svoje
golemosti i potrebe za mnogobrojnom vojskom. Car Konstantin do­
sjetio se nečemu. Otprilike svaki deseti njegov podanik je bio krš­
ćanin, pa ako bi kršćanstvo učinio službenom vjerom Rimskoga
Carstva, imao bi potporu u svakom gradu i selu, i pristašu cara u sva­
kome mjestu dovoljno velikom da ima biskupa. (Sam Konstantin
nikad nije postao kršćaninom - i dalje je štovao boga Sunca - Sola
Invictusa).

Njegovo je rješenje bilo djelotvorno i kršćani su održavali Rim­
sko Carstvo još dva stoljeća. Ali, tada je moć preuzela kršćanska
crkva. Lomas i Knight navode riječi pape Lava X., koji je bio suvre­
menik Henryja VIII.: 'Mit o Kristu dobro nam je poslužio'.

I sada možemo sagledati moguće vjerske razloge zbog kojih se
Crkva toliko željela riješiti templara. Oni su bili izravni potomci
Jeruzalemske crkve iz Kumrana. Znali su istinu o izvornome kršćan­
stvu esena, znali su kako je tu istinu sv. Pavao prisilno zaustavio, i
kako je nova verzija kršćanstva postala religija Rimskoga Carstva.

Možda je to bila ta strašna tajna koju je Beranger Sauniere na
samrtnoj postelji odao svećeniku. Ako je tako, ne iznenađuje nas da
je svećenik bio toliko zaprepašten onime što je čuo.

Rand vjeruje da senzacionalno otkriće ispod Hrama ima malo
veze s Isusom. Vjeruje da su kralj Filip i njegova marioneta, papa
Klement V., pokušavali uništiti templare zbog strogo svjetovnih ra-

zloga. Kralj je bio ljubomoran na njihovu moć i dugovao im je mno­
go novca. Koristio se herezom kao trikom da poništi svoje dugove
i domogne se templarskog zlata. Nije mario za teološka pitanja, bio
je sebičnjak koji je samo želio proširiti svoju slavu. Religija mu je
bila tek oružje kojim je poput toljage mlatio one koji mu se nisu po­
koravali.

Rand smatra da su templari otkrili drevne karte ispod Salomo-
nova hrama, kojima su se služili da odrede važna mjesta koja odra­
žavaju zemljopisni položaj pola dok je bio na Yukonu. Izgleda da
Rennes-le-Chateau nije jedino mjesto povezano s templarima i po­
lom prije, otprilike 100 000 godina. Objašnjava da je tek 1127. go­
dine nakon što su se u Francusku vratili pravi članovi Reda, Hugues
de Payens počeo tražiti nove članove. U siječnju 1128. godine od
Crkve je dobio službeno priznanje za templarski red i tako je postao
prvi Veliki Majstor. Te iste godine de Payens je posjetio Henryja I.
Engleskog, i bio mu je priređen kraljevski doček. Sljedeće, 1129.
godine, osnovano je prvo templarsko središte u Engleskoj, u Lon­
donu, na mjestu na kojemu je sada postaja podzemne željeznice
Holborn.

Kad je Rand usporedio londonske koordinate s polom u Yukonu,
otkrio je da je za vrijeme pola u Yukonu razlika bila unutar pola stu­
pnja od 30 stupnjeva sjeverno. To je, naravno, današnja zemljopis­
na širina Velike piramide. London nije bio jedino britansko sveto
mjesto povezano s templarima koje ima tu zemljopisnu širinu. Među
njima su bili Glastonbury, Stonehenge, Bath, Avebury, Old Sarum i
Tintagel.

Tintagel se, naravno, povezuje s kraljem Arturom, s njegovim
Vitezovima okruglog stola i potragom za Svetim gralom. Rand je
primijetio da se nalazi 36 stupnjeva zapadno od Velike piramide, a
to je jedna desetina opsega Zemlje. Tijekom pola u Yukonu, Tintagel
je bio smješten na 29 stupnjeva, 59 minuta sjeverno, točno na ze­
mljopisnoj širini na kojoj se danas nalazi Velika piramida.

Krenemo li od Tintagela prema istoku, nalazimo Glastonbury. John
Michell piše: 'Glastonbury se opisuje kao jedino pravo britansko
nacionalno svetište, omphalos ili britanski hram i engleski Jeruza-

lem.' Poput Tintagela, i Glastonbury je bio smješten na 30 stupnje­
va sjeverno dok je pol bio na Yukonu.

Avebury i Stonehenge su tako blizu jedan drugomu, da za po­
trebe preciznih karata oni zajedno s Old Sarumom tvore skupinu
svetih mjesta na 30 stupnjeva sjeverno za vrijeme pola na Yukonu.
Avebury kao i Tintagel bio je smješten na 29 stupnjeva, 59 minuta
sjeverno, pokazujući tako drevnu povezanost između ta dva mjesta.
Nigel Pennick bilježi: 'Nekolicina istraživača, uključujući Keitha
Critchlowa i Johna Michella, privukli su mi pozornost na još jednu
neobičnu slučajnost u Stonehengeu. Prema njihovim proračunima
glavna geometrija i dimenzije travnatih područja na istoj su paraleli
kao i kapelica St. Mary u Glastonburyju, poznata po tome što je naj­
ranije sagrađena kršćanska kapelica.'

Između 1199. i 1254. templari su imali glavno englesko sjedište
u Baldocku, sada u Hertfordshireu. Kada je Rand usporedio to
mjesto s ostalim svetim mjestima, primijetio je da je njegova veza s
polom na Yukonu bila ista kao i određeno mjesto u Aziji. Ponovimo
da je, kao i u slučaju Rennes-le-Chateaua i Nankinga, o kojemu ra­
spravljamo u posljednjem poglavlju, postojala geodetska poveza­
nost između europskog i azijskog svetog mjesta, u ovom slučaju iz­
među drevnoga grada Pjongjanga u Sjevernoj Koreji i engleskog tem­
plarskog glavnog sjedišta u Baldocku.

Koreja ima mnogo drevnih spomenika koji propadaju. Pjong-
jang, glavni grad Sjeverne Koreje, danas je poslovno industrijsko
središte, ali nekoć je imao piramide. Korejska povijest podijeljena
je na tri razdoblja ili kraljevstva. Prvo je bilo povezano s bogovima
i nazivalo se Koguryo. Sarah Milledge Nelson piše o njemu:

U početku su postojala najmanje dva društvena sloja u Ko-
guryu: plemenitaši koji su dobro živjeli, te podčinjeni sloj koji
su sačinjavali pobijeđeni narodi. Pripadnici višega društvenog
sloja voljeli su graditi velike raskošne građevine, živjeli su
luksuzno i bili odjeveni u svilu ukrašenu zlatnim i srebrnim
ukrasima. Svoje mrtve pokapali su u velike raskošne grobni­
ce. Prostrane Koguryo palače i grobnice bile su iskopane i u
Kini i u Koreji.