Colin Wilson Otisak Atlantide

Kraljevstvo Choson u Pjongjangu potječe od 2333. godine pr. Kr.,
iz vremena neposredno prije gradnje Velike piramide u Egiptu.
Korejska legenda kaže da je princ Hwanung otišao na planinu Tae-
baeksan u pratnji svojih tri tisuće slugu noseći darove civilizacije i
gradeći veliki grad.

Koordinate Pjongjanga su 39 stupnjeva sjeverno, 125 stupnjeva
i 47 minuta istočno. Dok je pol bio u Hudsonovu zaljevu, Pjongjang
je bio na 12 stupnjeva sjeverno (kao i Babilon na Srednjem istoku i
Nikko u Japanu). Dok je pol bio u Grenlandskome moru, grad je bio
na 30 stupnja sjeverno, kao i piramide Xi'an. I na kraju, što je naj­
značajnije, Pjongjang je bio 30 stupnjeva sjeverno i onda dok je pol
bio na Yukonu. Zemljopisna širina na kojoj se nalazi Pjongjang s
vremenom se premještala sa 30 stupnjeva sjeverno na 12 stupnjeva
sjeverno. To je korejski glavni grad učinilo geološkim markerom
kako ga Rand naziva, a njih ima samo nekoliko na svijetu: Aguni,
Biblos, Cuzco, Jerihon, Nazca, Pjongjang i Xi'an. Svi ti gradovi bili
su izgrađeni na sjecištu zemljopisnih širina. Izgleda da su stari mjer­
nici Europe, Azije i Južne Amerike koristili svoje znanje o Zemlji-
noj geološkoj prošlosti, i svoje sposobnosti za izračunavanje gole­
mih udaljenosti i precizno određivanje geoloških markera, koji su s
vremenom postali sveta mjesta.

Rand je pronašao druga templarska mjesta, što upućuje na zna­
nje o prijašnjem položaju polova. Glavna luka templara u Francu­
skoj bila je La Rochelle - mjesto iz kojeg je. kako se priča, nestala
čuvena flota - te Montesegur. Oba mjesta bila su smještena na Ra­
kovoj obratnici dok je pol bio na Yukonu. Templari su djelovali iz
Rhodosa, koji je bio na 10 stupnjeva sjeverno za vrijeme pola na
Yukonu, dok se Jeruzalem nalazio 5 stupnjeva sjeverno. Što je više
proučavao njihovu prošlost, to je bio uvjereniji da su templari posje­
dovali karte svijeta otprije gotovo 100 000 godina. To su bile karte
pronađene u iskopinama Salomonovog hrama.

Ali mjesto koje je izazivalo najviše čuđenja bila je kapelica u
Škotskoj, smještena južno od Edinburgha - Rosslyn.

Rosslyn je sagradio William St. Clair dva stoljeća prije pojave
prvih templara u Engleskoj. Kako znamo da je St. Clair bio templar?
Lomas i Knight otkrili su mnogo dokaza u Rosslynu, koje su opisali

Skica rezbarije u kapelici Rosslyn pokazuje viteza templara pri
inicijaciji novog kandidata u slobodno zidarstvo.

u svojim knjigama The Hiram Key i The Second Messiah. (Drugi
Mesija).* Jedan od najuvjerljivijih dokaza je rezbarija koju su pro­
našli na vanjskom zidu kapelice.

Ona prikazuje slobodnozidarski obred, kandidata koji ima povez
na očima i omču oko vrata. Čovjek koji drži uže je templar s križem
na tunici. To znači da je St. Clair bio templar, te da su i templari bili
slobodni zidari. Zapravo, Lomas i Knight smatraju da gradnja Ros-
slyna označuje prvu pojavu slobodnog zidarstva u Ujedinjenom
Kraljevstvu.

Lomas i Knjight počeli su dublje otkrivati povijest St. Clairovih
iz Rosslyna. Izgleda da je William de St. Clair bio Norman, koji je
došao nekako u isto vrijeme kad i Vilim Osvajač 1066. godine. Bio
je poznat i pod imenom Vilim Pristojni. Njegov je sin Henry pošao
u Prvi križarski rat 1095. godine i borio se na strani Huguesa de Pa-
yensa, te je s njim umarširao u Jeruzalem. Hugues se oženio Henry-

* "Drugi Mesija", Christopher Knight, Robert Lomas.

jevom nećakinjom Katarinom St. Clair. Povezanost obitelji St. Clair
s templarima bila je doista vrlo jaka.

Zašto su St. Clairovi nazivali Rosslvn svojim domom? Kratko
istraživanje je pokazalo da to nije bilo točno. Kapelica kao i dvorac,
tada se nazivala Roslin (što je i današnji naziv sela). Godine 1950.
ime se promijenilo u Rosslyn da privuče turiste, jer zvuči više 'sta­
rinski'. Imena sela obično imaju neko značenje. Lomas i Knight su
to provjerili u škotsko-galskom rječniku. Otkrili su da 'ros' znači
znanje, a 'linn' generacija. U razgovoru s današnjim Galima otkrili
su da bi bilo ispravnije reći 'drevno znanje prešlo je na generacije',
što je zvučalo točno onako kako su se nadali - ime mjestu dao je
Henry St. Clair, koji je govorio galskim jezikom kako bi natuknuo
tajnu templara.

No datumi se nisu poklapali. Henry se vratio iz Prvoga križar­
skog rata oko 1100. godine, osamnaest godina prije nego su se Hu-
gues de Payens i njegovi vitezovi preselili u Hram i ondje počeli
svoje istraživanje.

Ipak, sigurno je da ime Roslin, koje daje naslutiti drevno znanje,
nije moglo biti slučajnost. Oba autora već su se prije pitala zašto su
devetorica vitezova otišla u Jeruzalem? Jesu li samo tražili blago ili
su već znali što traže? Ime Roslin upućuje na odgovor da su znali
što traže. Pomno proučavajući kapelicu, autori su otkrili nešto još
zanimljivije. Na jednom od stupova bio je slikovit prikaz osobe -
vjerojatno viteza - kako s obje ruke podiže neku tkaninu. Na tkani­
ni je bilo bradato lice. Glava te osobe bila je istučena, vjerojatno da
se prikrije njezin identitet. Uz njega je bila vunena tkanina koja je
prikazivala raspeće, ali čini se da to nije bilo Isusovo raspeće. Pri­
kazani su ljudi u srednjovjekovnoj odori, i neki koji su imali kuku­
ljice - dakle, članovi Inkvizicije. Druga vunena tkanina predstavlja
templare, a kraj njih se nalazi krvnik.

Za lice na tkanini, autori vjeruju da pripada Jacquesu de Mola-
yju, Velikome Majstoru templara. Molay nije bio mučen u sobi za
mučenje koju je imala Inkvizicija, nego u pariškom glavnom sjedi­
štu templara. Nisu korištene sprave za mučenje ni lanci za vješanje.
Lomas i Knight tvrde da je Molay zapravo bio mučen tako da su ga
raspeli.

Inkvizitor William Imbert, odani katolik, zaprepastio bi se da je
čuo kako su templari zanijekali da je Isus sin Božji. Smatrao bi da
je ceremonija uskrsnuća, kojom su se koristili i templari u svojim
obredima, bogohuljenje. Bilo bi vrlo prikladno mučiti Molayja pri-
bijanjem na vrata. Lomas i Knight vjeruju kako Rosslyn daje dokaz
da se to tako dogodilo.

Nakon što je Molay priznao sve za što ga je Inkvizicija optužila,
skinut je s vratiju i zaogrnut komadom odjeće. Položen je na svoj
krevet u tom 'pokrovu'. Njegovo je tijelo bilo orošeno znojem a krv
je sadržavala visok postotak mliječne kiseline. Autori pretpostavlja­
ju da su krv i znoj 'fiksirali' Molayjev lik na tkanini postupkom koji
je bio sličan onom kad se obrisi cvijeća utisnu među stranice knjige.
(U knjizi The Second Messiah nalazi se kao dodatak mišljenje stru­
čnjaka dr. Alana Millsa o fotografiji i o tom kemijskom procesu.)
Komad tkanine, smatraju oni, danas je poznat kao Sveto torinsko
platno za koje se misli da odražava Isusov lik.

Po čemu se dokazuje da je lik na Torinskom platnu Jacques de
Molay? Kao prvo, postoji zanimljiva činjenica da je 1988. godine
test radioaktivnim ugljikom C14 pokazao da je tkanje platna ispre-
deno između godine 1260. i 1390. godine, što isključuje činjenicu
da je u to platno bilo umotano Isusovo tijelo. No, ti se datumi pokla­
paju s datumom uhićenja i mučenja Jacquesa de Molayja.

Postoji još snažniji opširni dokaz. Platno je pripadalo obitelji
Geoffreyja de Charneyja, koji je 1314. godine spaljen zajedno s Ja-
cquesom de Molayem. Godine 1356. engleski Crni Princ svrgnuo je
francuskog Johna II., sina Luja X. u Poitiersu. Jedan drugi Geoffrey
de Charney, vjerojatno unuk Geoffreyjeva brata Jeana, umro je uz
svoga kralja. Poslije, kad je Geoffreyjeva udovica Jeanne de Vergy
pretraživala muževljeve stvari, među njima je našla komad odjeće
dugačak oko 4,26 m, sa smeđim otisnutim likom muškarca s bra­
dom. Obje su strane, i prednja i zadnja bile vidljive, a mrlje od krvi
pokazivale su da je bio raspet i čavlima pribijen kroz ručne zglobove.

Rimljani su uglavnom raspinjali tako da su čavle pribijali kroz
ručne zglobove, jer dlanovi nisu bili dovoljno jaki da podnesu
težinu tijela i lako su se mogli razderati sve do prstiju. Isus je vjero­
jatno bio tako raspet.

Prirodno je da je Jeanne bila sklona vjerovati da gleda Isusov lik.
Kako se našla u novčanim problemima nakon smrti supruga, odluči­
la je Sveto platno staviti na raspolaganje Crkvi u Lireyju, koju je
sagradio njezin suprug. To je privuklo mnoge hodočasnike i vjero­
jatno riješilo njezine novčane probleme.

Henry iz Poitiersa, biskup Troyesa, izjavio je kako nije istina 'da
je to platno izrađeno ljudskom rukom' i pokušao ga je prisvojiti. No,
nije mu uspjelo, ali je 1532. to platno bilo gotovo uništeno u vatri,
a rastaljeno srebro napravilo je rupe u tkanini. Ipak, očuvan je sre­
dišnji lik i kada su redovnice obnovile platno, izgledalo je kao novo.
Odneseno je u Torinsku katedralu 1578. godine.

Nakon više od pet stoljeća, 25. svibnja 1898. godine ponovno je
bilo izloženo javnosti, pa je fotograf Sendono Pia dobio dozvolu da
ga snimi. Kada je pogledao negativ, bio je zapanjen jer je ugledao
pravo lice, što je jedino moglo značiti da je sam smeđi lik morao biti
negativ koji je sada postao pozitiv.

Jasno, biskup iz Troyesa nije bio u pravu, to nije bila krivotvori­
na, jer lik nije bio naslikan. Čudna 'pretvorba' negativa ostavila je
većinu odanih katolika u uvjerenju da je to bio lik samoga Krista.
Većina vjernika još uvijek u to vjeruje.

Lynn Picknett i Clive Prince razvili su još izvorniju teoriju da lik
na platnu jest fotografski negativ i da je fotograf bio sam Leonardo
da Vinci, koji je snimio vlastiti lik na platnu uz pomoć procesa koji
je izumio. Svi su datumi, naravno, bili krivi, jer je Leonardo rođen
tek 1452. godine, gotovo jedno stoljeće nakon što je to platno prvi
put izloženo, ali tvrde da je Leonardo zamijenio svoj autoportret s
originalnim platnom.

Alan Mills, stručnjak za fotografiju, vjeruje da je iznimno jak
fizički stres oslobodio slobodne radikale kisika u Molayju, dokazu­
jući da su oni 'fotografirali' lik na platnu, koji se tada razvijao tije­
kom 50 godina koliko je platno bilo čuvano. Lomas i Knight razvi­
jaju teoriju da su nakon mučenja, Jacques de Molay i Geoffrey de
Charney, vraćeni u Chaneyjevu obitelj da se oporave. Ali, čini se je­
dnako mogućnim da su platno jednostavno vratili rođaci, koji su
došli posjetiti njega i Molaya - tijekom njihova tamničenja dugog
sljedećih sedam godina.

Lomas i Knight tvrde da je, s obzirom na to da je Torinsko pla­
tno postalo čuvena relikvija, biskup iz Troyesa dao sve od sebe kako
bi to opovrgnuo, strahujući što već dovoljno ljudi zna da je to lik
ubijenog Jacquesa de Molayja, a to je moglo postati opasno. Pojavi
li se kult 'drugog Mesije', to bi moglo Crkvi donijeti ozbiljne nepri­
like. Stoga je biskup iz Troyesa najavio da je to krivotvorina i da se
krivotvoritelj mora kazniti, a Platno uništiti. Zapravo, ono je bilo
skriveno i ponovno izloženo 1389. godine kada se oko tog slučaja
stišala buka.

Lik čovjeka iz Rosslyna bez glave koji drži platno koje predsta­
vlja bradatu glavu, sigurno podupire teoriju o liku Jacquesa de Mo­
layja. Lomas i Knight su pronašli zanimljiv dokaz na 27. stupnju
slobodnog zidarstva. To je obred koji se tiče lažne osude templara i
njihova poricanja križa. Okultist iz 19. stoljeća, A.E. Waite, napisao
je knjigu o templarima, ali je izrazio gnušanje zbog tog obreda, jer
se u njemu koristi križ Lorraine - imao je dvostruke inicijale na se­
bi, JN i JMB. Waiteu su rekli da to znači Isus iz Nazareta i Jacques
Burgundus Molay. Tako se čini da tradicija slobodnog zidarstva na­
vodi na to da je Molay bio raspet. Da je postojala vrsta kulta o Ve­
likom Majstoru templara, dokazuje i događaj iz 1793. godine za vri­
jeme Francuske revolucije. Kad je Luj XIV trebao biti pogubljen,
iz gomile se čuo poklik 'Jacques Molay je osvećen'.

Još jedna tajna o slobodnom zidarstvu zanimala je Lomasa i Kni-
ghta: zašto se ubojstvu Hirama Abifa, arhitekta Salomonova hrama,
pridaje toliko značenje? Zapravo, to je najznačajnija legenda slo­
bodnog zidarstva i svaki slobodni zidar 'postaje' Hiram Abif kad
prolazi obred ubojstva i uskrsnuća u ceremoniji tijekom inicijacije.
Kada Hiram Abif uskrsava, glasno se izgovaraju određene riječi.
One zvuče kao neka brbljarija: 'Ma'at-beb-men-aa, Ma'at-ba-aa.'

No, Christopher Knight je slučajno saznao da je 'ma'at' stara
egipatska riječ. U originalu znači 'uredan i simetričan', poput teme­
lja Hrama. Zatim ona znači ispravnost, istinu i pravdu, pojmove koji
su veoma značajni u slobodnom zidarstvu. Knight je shvatio da je
'brbljanje' staroegipatsko, a znači 'Velik je Majstor iz Ma'ata, velik
je duh Ma'ata.'

U Starom zavjetu Hiram je kralj Tira (I. Knjiga o Kraljevima), ali
i Hiram iz Tira, sin majstora u bronci iz Tira. (II. Ljetopisi). Čini se
da nije bio samo arhitekt Hrama, nego i majstor graditelj koji je
upravljao gradnjom. Bio je uhvaćen i ubijen, a to su učinila tri nje­
gova radnika, koji su mu zadali tri udarca, očito zato jer im nije ot­
krio tajni znak, koji bi im omogućio da se popnu na razinu višu od
one koju su posjedovali (i tako stekli veću zaradu). Sve to zvuči kraj­
nje nevjerovatno - sigurno je da radnici u Hramu nisu mogli pobjeći
posluživši se tako okrutnom prijevarom. Lomas i Knight su posu­
mnjali da priča o Hiramu Abifu skriva važnu povijesnu istinu.

Zašto je obred u slobodnom zidarstvu pun aluzija o tome da nje­
gov izvor leži u starom Egiptu, i zašto je Velika piramida jedan od
njegovih glavnih simbola? Preci današnjih Amerikanaca, svi slo­
bodni zidari, bili su odgovorni za stavljanje simbola piramide na do­
larske novčanice. S obzirom na mnogo veza između Židova i Egip­
ćana u Starome zavjetu, Lomas i Knight su pretpostavili da odgovor
treba tražiti u povijesnim događajima, koji se tiču oba naroda, a koji
su se dogodili mnogo prije nego što je Salomon sagradio Hram. Pre­
ma Knjizi Postanka, Zidovi su nastali kad se Jakov borio s anđelom
i kad se njegovo ime promijenilo u Izrael. Njegovih dvanaest sino­
va dali su svoja imena za dvanaest izraelskih plemena. To se dogo­
dilo u 16. st. pr. Kr.

Židovski povjesničar Josip Flavije poistovjetio je takozvanog
Hiksosa ili Kralja pastira s Hebrejima Starog zavjeta. Hiksi su za­
pravo bili mješovita skupina Semita i Azijata, koji su se preselili u
Egipat oko 1750. godine pr. Kr. - ne kao ratnici nego kao odbjegli
iz pustinje. Širili su svoju moć oko 1630. godine pr. Kr. i vladali 108
godina, do pobune koja je počela u Tebi (sada Luxoru). Iako današnji
znanstvenici smatraju da Josip nije bio besprijekoran, čini se kako
nema sumnje da su preci Židova bili Hiksi. Kraljevi Hiksa vladali
su sjevernim Egiptom (Donji Egipat), ali Tebom su tradicionalno
upravljali preko faraona Sequenenrea, čiji je najstariji sin organizi­
rao pobunu.

Lomas i Knight su se pitali: postoji li faraon na koga bi se mogla
odnositi priča o Hiramu Abifu?

Doista, postojao je, ali samo jedan takav. Bio je to sam Sequenen-
re. Čini se da se faraon Hiksa u to vrijeme nazivao Apofis ili Apopi.
Knight se sjetio knjige o egipatskoj liturgiji s naslovom The Book of
Overthrowing Apopi (Knjiga o propasti Apopija) koja je puna magij­
skih čarolija kako bi se od njega oslobodili. Kraljevi Hiksi nisu bili
popularni jer su štovali Seta, boga oluje, kojega je većina Egipćana
smatrala bogom zla.

Kada bi faraon dolazio na prijestolje, prošao bi kroz obred čija je
svrha bila da ga se pretvori u boga, posebno u Horusa, Ozirisova
sina. Kada je umro, postao je Oziris. Bila je to važna ceremonija ko­
ja se nazivala 'otvaranje usta', kada su mu usta otvarana "adzeom"
(vrstom tesarske sjekirice), pa se njegova duša mogla pridružiti
bogovima na nebu i posredovati za njegove ljude. Apopi je želio
znati tajnu ceremoniju, jer su nakon dva stoljeća Hiksi već postajali
pravi 'Egipćani'. Vjerovali su da će taj obred faraona pretvoriti u
boga. Sebe su vidjeli kao ljude koji su se naglo uzdignuli na visoke
položaje, ali su htjeli postati pravi Egipćani, a faraon Apopi je, na­
ravno, želio postati bog.

Sequenenre je ubijen udarcem u glavu; znamo to po njegovoj
mumiji. Lomas i Knight prilažu jezivu fotografiju mumije s otvore­
nim dubokim ranama na lubanji, bez jednoga oka. Faraon Hiks, Apo­
pi, očito je bio osoba koja je imala najviše motiva da ga ubije.

Ako je Sequenenre bio prvobitni Hiram Abif, tada je tajna koju
tri ubojice pokušavaju od njega iznuditi, zapravo obred koji novo-
okrunjenog faraona pretvara u Horusa.

Prema scenariju Lomasa i Knighta - koji se temelji na obredu
slobodnih zidara - Sequenenrea su uhvatili Jubela, Jubelo i Jube-
lum, čija je zadaća bila prisiliti ga da otkrije tajni obred. On je to
odbio učiniti, vjerojatno ljutito i s prijezirom -jer kraljevi ne vole
da im se prijeti - na što su trojica lupeža izgubili kontrolu i usmrtili
ga s tri udarca. (To je također temeljni dio tradicije slobodnog zidar­
stva - nije im bilo rečeno da ubiju Hirama Abifa nego samo da iz
njega izmame tajnu.)

Lomas i Knight čak nagađaju nešto fascinantno - a što se temelji
na Sequenenrovim podacima - da je Apopijev 'veliki vezir', koji je
planirao da se Sequenenrea prisili da oda tajni obred, bio Josip, sin

Jakova, kojega su braća prodala u ropstvo. Oni idu dalje i pret­
postavljaju da su dvojica ubojica bili Josipova braća Šimun i Levi.
Treći ubojica, vjeruju oni, bio je mladi svećenik iz Sequenenrova
hrama, uvučen u ubojstvo pod prijetnjom da Apopi misli uništiti Te-
bu, te da je jedini način da to spriječi bilo da otkrije obred kojim se
postaje bogom.

Lomas i Knight su otkrili poseban fizički dokaz kako bi poduprli
svoju teoriju. Kao i dokaz o nasilnom udarcu na mumificiranoj Seque-
nenreovoj glavi, pronađena je odmah uz faraona još jedna mumija, či­
je je stanje zbunjivalo egiptologe. Iako je meso bilo mumificirano su­
him zrakom iz groba, unutarnji organi nisu - kao obično - bili balza-
mirani. Bio je kastriran, a njegovo je lice odavalo agoniju. Jasno je da
je bio zamotan u povoje dok je još bio živ, a umro je od gušenja.

Nedvojbeno je to bio jedan od ubojica faraona. Činjenica da je
tako okrutno ubijen i pokopan blizu Sequenenrea upućuje na zaklju­
čak, da to nije bio Hiks, nego član faraonove pratnje koji je bio
kažnjen zbog izdaje. Druga dvojica ubojica - stranaca - jednosta­
vno su bili pogubljeni.

Ali, zašto kastracija? Jer kad je bog Horus osvetio svojega oca
Ozirisa, koji je bio ubijen u bici sa Setom. Horus je izgubio oko, a Set
testise. Stoga bi bilo prilično primjereno kazniti izdajničkog sve­
ćenika na taj način, posebice zato što je Sequenennre izgubio oko.

Sequenenreov sin Kamose osvetio se ubojici svoga oca izaziva­
jući pobunu koja je Hikse protjerala iz Egipta. Kamose je postao
utemeljitelj nove egipatske dinastije, a obred ubojstva i uskrsnuća
Ozirisa, koji se koristio kod njegove krunidbe, bio je obogaćen no­
vom razinom značenja - smrću i uskrsnućem Sequenenrea.

Ako Lomas i Knight imaju pravo kad vjeruju da je faraon, koji
je Josipa postavio za upravitelja Egipta, bio Apopi - a podaci podu­
piru to vjerovanje - tada je Sequenenreovo ubojstvo imalo čak
dublje značenje, jer je Josipov otac Jakov postao Izrael, utemeljitelj
židovskog naroda. Ako su Josip i njegova obitelj bili među Hiksima
koji su protjerani iz Egipta, tada je Sequenenreovo ubojstvo također
dovelo do stvaranja židovskog naroda, što bi pomoglo odgovoriti na
pitanje zašto je Zidovima bilo toliko važno da se taj obred pretvo­
rio u ubojstvo Hirama Abifa, arhitekta Salomonovog hrama.

U istraživanju povijesti slobodnoga zidarstva, Lomas i Knight
čini se da su došli do niza neobičnih otkrića. Tvrdnja da slobodno zi­
darstvo potječe iz Egipta čini se da ima uporište u činjenicama. Uboj­
stvom Hirama Abifa, koje se dogodilo šest stoljeća poslije, egipatska
mitologija pretvorila se u židovsku, koja je uključivala jedan oblik
slobodnog zidarstva što je preživjelo još iz Sequenenreovog vreme­
na a sadržavala je također obred smrti i uskrsnuća. Lomas i Knight
stvorili su prisilni dokaz da je obred bio jedna od tajni esena, koje
su bile skrivene pod Hramom nakon što su raspeli Isusa, u čijoj priči
uskrsnuće također igra glavnu ulogu. Esene koji su čuvali tajnu po­
bio je Tit, a Hram je bio uništen. Lomas piše o obredu slobodnog
zidarstva 'u kojemu se govori o padu Nazireja 70. godine i kako su
u to vrijeme utemeljitelji slobodnog zidarstva napustili Jeruzalem i
raširili se po Europi'. Još kaže da su preživjeli 'vjerovali kako su
sačuvali krvnu lozu mesija: Davida i Aarona koji će se jednog dana
pojaviti i utemeljiti Božje kraljevstvo na zemlji.' Isusa, kojega su
krstitelji Mandejci (potomci esena) smatrali varalicom, sveti Pavao
je uzdigao na razinu boga. Kad je Konstantin iskoristio kršćanstvo
da bi održao svoje carstvo, uskrsnuće je postalo najmoćnija tvrdnja
Crkve kojom je ona pokazivala nadnaravnu moć svoje vladavine.

Kao i kod templara, možemo pretpostaviti dvoje: ili su devetori­
ca prvotnih templara bili potomci 'osnivača' koji su napustili Jeru­
zalem nakon što je hram bio razoren i vratili se s posebnom namje­
rom da nađu dokumente esena, ili su tražili blago, a umjesto njega
našli esenske svitke.

Lomas i Knight nisu sumnjali u to da je prva pretpostavka ispra­
vna verzija događaja. Zapravo, oni vjeruju da je Prvi križarski rat bio
planiran da bi se ponovno osvojio Jeruzalem kako bi vitezovi mogli
tražiti svitke esena. Kad su pronađeni, prikaz 'nebeskog Jeruzalema',
što ga je dao stari učenjak Lambert de St. Omer, otkrio je da su vite­
zovi pronašli ono što su tražili, a Svici su postali temelj moći i bogat­
stva vitezova templara. Na neki su način Crkva i kralj Francuske ipak
saznali najčuvaniju tajnu templara - da nisu kršćani jer ne vjeruju da
je Isus bio sin Božji nego čovjek. To je Filipu Lijepom poslužilo kao
izgovor da uhiti templare i prigrabi njihovo bogatstvo. Ali, nije u
tome uspio jer je netko - vjerojatno papa Klement - upozorio svoje-

ga rođaka u Blanchefortu, i templari su, isplovivši iz luke La Roche-
lle s flotom od osamnaest brodova pobjegli s blagom.

Kuda su otišli? Prikazi kukuruznih klipova i aloa kaktusa u Ros-
slynu daju naslutiti da su neki od njih otplovili u Ameriku. Drugi
templari krenuli su u Škotsku gdje je izgrađen samostan Kilwinning,
u prvim slavnim danima templarske moči oko 1140. godine. Upravo
južno od Glasgowa nalazilo se glavno središte templara. Bilo je to
prirodno sklonište, posebice zato što je obitelj St. Clair živjela blizu,
u Roslinu. Roberta Brucea, škotskog kralja iz Crkve je izopćio pa­
pa, pa se templari nisu imali čega bojati u Škotskoj.

Jedan od glavnih argumenata u knjizi The Hir am Key jest taj da
je kapelica Rosslyn izgrađena kao svojevrsna imitacija Herodova
hrama, te kao mjesto gdje su pohranjeni dragocjeni svici što je bilo
najvrednije 'blago' templara. Tvrde da je i nedovršeni vanjski zid
Rosslyna, koji izgleda kao da je gradnja upravo tada prestala, bio
replika nedovršenog zida u Herodovoj rekonstrukciji Salomonovog
hrama.

Godine 1447., dok se gradila kapela u Rosslynu. buknuo je požar
u glavnom tornju tamošnjeg dvorca. William St. Clair bio je izvan se­
be dok nije saznao da je njegov kapelan ipak uspio spasiti četiri veli­
ka kovčega puna raznih povelja, zbog kojih je. kaže se u izvješću, 'on
bio radostan'. Lomas i Knight ističu kako zvuči čudno da su mu bila
važnija četiri kovčega povelja od vlastitog dvorca - a da se ne spomi­
nju njegova žena i kći koje su živjele u dvorcu. Ako su ti kovčezi sa­
državali tajne svitke iz Jeruzalema, koji su mogli izgorjeti u rosslyin-
skoj kapelici, njegova neobična zabrinutost postaje razumljiva.

Sada bismo trebali razmotrititi vezu između templara i tajne Ren-
nes-le-Chateaua. Ako je Pierre Plantard de St. Clair potomak čovje­
ka koji je izgradio Rosslyin, tada je i on templar. Ispovijed koja je
toliko šokirala mjesnog župnika, koji je bio uz Sauniereovu samrt­
nu postelju, ticala se njegova nevjerovanja da je Isus sin Božji, nego
je mislio da je on običan čovjek. I to se slaže s pretpostavkom Hen-
ryja Lincolna da je Isus došao u Francusku s Marijom Magdalenom,
i da su njegovi potomci bili kraljevi dinastije Merovinga.

No to je, kako i sam Lincoln priznaje, tek pretpostavka. Možda
je istina jednostavnija: da su kraljevi Merovinzi bili zapravo isto ta-

ko nasljednici tajne koju su znali templari, tajne koju sadrže svici
esena. Ako ta veza s Merovinzima nije izmišljotina Plantarda i Si-
onskog priorata, tada se čini da su Merovinzi važna 'veza koja ne­
dostaje' između esena i templara.

Jasno je zašto je Nicolas Poussin govorio o velikoj tajni koju bi
kraljevi teškom mukom izvukli iz njega. Vjerojatno je mislio daje
to znanje - da je Isus čovjek pa se stoga moć Crkve temelji na posve
lažnim tvrdnjama - pravi dinamit koji bi ga mogao stajati života, ali
i ostale koji znaju tu tajnu.

Čitajući Lomasa i Knighta o Hiramu Abifu, zatekao sam se da ra­
zmišljam o drugoj zanimljivoj vezi. Hiram potječe iz Tira. Dok sam
posjetio Tir na svojem putu za Libanon, saznao sam daje to bio fe-
ničanski grad i da Feničani nisu štovali Jahvu. Zašto bi Salomon že­
lio feničkog arhitekta? Vjerojatno zato što je Hiram iz Tira bio naj­
bolji u tom poslu. Ali, glavni fenički bog bio je Baal ili Bel, prema
kojemu su autori Starog zavjeta bili sumnjičavi i neskloni, a glavna
božica bila je Astarta, koju su još zvali Astoreth i Ištar.

Randovo istraživanje vodi ga do uvjerenja, da su templari bili
potomci drevnoga znanja o zemljopisu koje su nekoć imali Feniča­
ni. On piše:

Bila je to njihova kolonija u Kartagi koja upućuje da su Fe­
ničani nekad davno imali stare karte u kojima je upisan raniji
položaj polova. Dok je pol bio u Hudsonovu zaljevu, zemljopi­
sna širina od 30 stupnjeva sjeverno prolazila je Tunisom kod
Kartage. Pretpostavlja se da je taj grad utemeljen u 9. stoljeću
pr. Kr., ali vjerojatno je mnogo stariji. Feničani koji su bili naj­
naprednija pomorska sila Staroga svijeta, možda su imali pris­
tup drevnim kartama, na kojima je bilo označeno neko drevno
mjesto ispod Kartage. Mogli su to mjesto odabrati iz razloga
koji sežu još iz vremena Atlantide. Njegov smještaj na istočnoj
obali maloga poluotoka na tuniskoj obali, mogao bi predstav­
ljati drevne astronome sa savršenim pogledom na sjeverno ne­
bo sa 30 stupnjeva zemljopisne širine. Mediteransko more slu­
žilo je kao savršen odraz neba, a planine ne bi zaklanjale obzor.

Na zapadnoj obali Afrike postojao je drugi fenički grad ko­
ji su Rimljani smatrali najstarijim gradom na svijetu. Malo je

ostalo od Lixusa, ali to je nekoć bila fenička kolonija na atlant­
skoj obali Afrike. Naravno, najljepši fenički grad bio je Bib-
los, koji je poput Pjongjanga u Koreji i Cuzcoa u središnjim
Andama, bio svetim zemljopisnim širinama povezan s polom
u Hudsonovu zaljevu i s polom u Yukonu. Biblos je bio sveti
grad i za Feničane i za Egipćane. Za Feničane je to bio najsta­
riji grad na svijetu, a za Egipćane mjesto gdje se bog Oziris
došao odmoriti nakon što ga je njegov zao brat Set zaključao
u lijes i prepustio vodama Mediteranskog mora.

Biblos, s megalitskim strukturama susjednog Baalbeka, natjerao je
Randa da posumnja kako je ondje bila drevna pomorska sila. koja
je djelovala po čitavom svijetu iz te drevne luke u Libanonu. Ba­
albek je, što smo već vidjeli, izgledao kao mjesto koje su izgradili
pali anđeli s kojima smo se susreli u 7. poglavlju ove knjige.

Rand je znao da je najveće kamenje koje je korišteno u Novom
svijetu bilo u samome Cuzcou i u njegovoj okolici, koja je također
bila na 10 fi zemljopisne širine prije potopa. Sitchin je u knjizi Lost
Realms (Izgubljena kraljevstva) komentirao sličnosti između Baal­
beka i Cuzcoa. Sada znamo da su prije potopa oba mjesta dijelila
istu svetu zemljopisnu širinu (10 fi). Na toj širini, pronađen je grad
Tiahuanaco na jezeru Titicaci. Jedan od mitova povezan s Tiahua-
nacom i jezerom Titicaca, odnosi se na boga koji je s juga došao na­
kon potopa, i dao svojoj djeci uputsva koja su ih odvela do Cuzcoa.

U knjizi When the Sky Fell, Rand i Rose bili su zadivljeni mitovi­
ma o ljudima iz središnjih Anda. Pisali su:

Slavni peruanski povjesničar Garcilasso de la Vega, sin špa­
njolskog osvajača i princeze Inka, zamolio je svojeg ujaka iz
plemena Inka da mu ispriča o podrijetlu njegova naroda. Kako
je jezero Titicaca postalo izvor njihove civilizacije? Ujak je
objasnio:' U drevna vremena, sve područje koje vidiš bilo je
prekriveno šumama i gustim raslinjem, a ljudi su živjeli kao
krvoločne zvijeri bez vjere i vlade, bez gradova i konja, nisu
obrađivali zemlju, niti pokrivali svoja tijela.... (bog Sunca po­
slao je sina i kćer) ...dao im je pravila i zakone po kojima će
živjeti kao civilizirani ljudi, poučio ih kako da stanuju u kuća-

ma i gradovima, da uzgajaju kukuruz i ostale usjeve, da hrane
stada i da se, kao razumna bića, koriste plodovima zemlje.'

Govori se da su bogovi' koji su uveli poljoprivredu u okoli­
ci jezera Titicace, došli 'iz južnog područja' odmah 'nakon
potopa'. Drugim riječima, ljudi koji su već znali obrađivati
zemlju i koji su bili prisiljeni napustiti svoj dom kad je popla­
va uništila njihovu južnu zemlju, donijeli su poljoprivredu na
obale jezera Titicace.

U svojoj klasičnoj knjizi History of the Conquest of Peru (Povijest
osvajanja Perua) William Hickling Prescott ispričao je legendu o
tome kako se Cuzco razvio i postao jedan od najsvetijih mjesta u
Andama. To je priča koja nas muči pretpostavkom da je vrsta vre­
menske kapsule, ili kapsule za preživljavanje, bila postavljena kod
Cuzcoa još prije potopa. Prescot pripovijeda kako je Cuzco postao
sveti grad kad se voda povukla.

Sunce, veliki osvjetljavatelj i roditelj čovječanstva, bilo je sa­
milosno prema jadnom stanju u kojemu su se našli, poslao je
dvoje svoje djece, Mancoa Capaca i Mamu Oello Huaca, da
okupe domoroce u zajednicu i nauče ih živjeti civilizirano.
Nebeski par, brat i sestra, muž i žena kretali su se duž visokih
ravnica u blizini jezera Titicaca i oko 16 stupnjeva južno. Sa
sobom su nosili zlatni klin i htjeli su naći boravište na mjestu
gdje sveti znak bude s lakoćom zabijen u zemlju. Nastavili su
se kretati dalje, ali jedno mjesto vrlo blizu doline Cuzco, uka­
zivalo je na čudo, jer se klin ondje munjevito zabio u zemlju
i zauvijek nestao. Ondje su djeca Sunca stvorila svoje boravi­
šte.

Knjiga Lost Realms također je upozorila na čudesnu geometrijsku
činjenicu: Maria Schulten de D'Ebneth u svojoj je knjizi La Ruta de
Wirakocha (Put Wirakoche) povukla linije pokazujući da je linija 45
stupnjeva, koja je izlazila iz Tiahuanaca, kombinirano s četveroku­
tima i krugovima određenih mjera, obuhvaćala sva ključna drevna
mjesta između Tiahuanaca, Cuzcoa i Quitoa u Ekvadoru, uključu­
jući vrlo značajno mjesto Ollantaytambu'.

Zašto bi graditelji tih drevnih svetih mjesta željeli geometrijski
povezati ta četiri grada? Što zajedničko imaju: Tiahuanacu, Cuzco,
Ollantaytambo i Quito?

Charles Piazzi Smyth je vjerovao da je Velika piramida trebala
biti mjesto početnog meridijana. Kao što vidimo, Tiahuanco leži na
100 stupnjeva zapadno od Velike piramide, a Quito na ekvatoru leži
na 110 stupnjeva zapadno od Gize. To bi moglo značiti da su Tia-
huanaco i Quito sagrađeni nakon što je utvrđen početni meridijan u
Gizi.

Tako se čini da su drevni Egipat i Peru povezani jakom geodet­
skom vezom. Nekoliko autora nagađalo je o mitološkoj povezano­
sti egipatskog boga Ozirisa i boga Viracoche, kojeg su obožavali
narodi središnjih Anda. Za Ozirisa se vjerovalo da je putovao oko
svijeta donoseći civilizaciju mnogim narodima.

Viracocha je bio bog koji je donio poljodjelstvo i civilizaciju u
Ande. Bio je visok, svijetle puti, bradat i odjeven u dugu bijelu odo­
ru. Mitovi govore da je taj stranac došao s juga i smjestio se među
domoroce uz jezero Titicacu, nešto poslije potopa. Donio je upute o
poljodjelstvu, uzgoju životinja, medicini, metalurgiji pa čak i o pi­
sanju, što su Inke kasnije zaboravile. Dvije skupine ljudi pratile su
ga na njegovoj misiji. Jednu skupinu činili su huaminca, odani voj­
nici, a drugu hayuaypanti što znači Blistava bića koja šire Viraco-
chinu riječ diljem svijeta.

'Zlatni klin' koji Sitchin naziva zlatni štap izgleda daje bio vr­
sta projektila koji je vodio djecu Sunca ravno u Cuzco kao prema
svjetioniku smještenom ispod zemlje. Godine 1575. Cristobal de Mo­
lina ponudio je sljedeću molitvu bogu Sunca, Viracochi:

O kralju dana, ti Sunce, moj oče!
Možda bi mogao biti Cuzco:
neka izmjeri Onaj koji zna.

'Blistava bića' pojavila su se u Andama i u planinama Srednjeg isto­
ka, nakon potopa. Bavili su se mjerenjem. Je li drevna andska mito­
logija upućivala na to da je Cuzco sveto mjesto? Postoji li racional­
no objašnjenje mitološkog zapisa? Je li postojala vrsta tehnološkog
ili znanstvenog povoda za 'zlatni klin'? I kakve veze s mjerenjima

ima sve to? 'Zlatni klin' iz Cuzcoa, 'omphalos' iz Delfa i 'mjerenje
hrama' u starom Egiptu, sve je to dio tajnovite mreže koja obuhvaća
cijeli globus, uzorak koji nas tjera na razmišljanje da sveta mjesta
koja obuhvaćaju naš krajolik, nisu slučajno raštrkana zemljom, ne­
go su dio promišljenog plana.

Važna linija koju je otkrila Maria d'Ebneth, a koja povezuje
Tiahuanco i Cuzco, proteže se cijelom dužinom do ekvatora gdje se
siječe s Quitom, glavnim gradom sjevernog carstva Inka. Prije nego
je Zemljin omotač ili kora promijenio položaj, Quito se nalazio na
30 stupnjeva sjeverno. Trag Inka, jedno od najvećih čuda Staroga
svijeta, išao je od Cuzcoa na jugu do Quita na sjeveru. Ta veza iz­
među Cuzcoa i Quita posve je stvarna. I danas se može hodati tra­
gom Inka od Cuzcoa do Quita.

Prescottova knjiga History of the Conquest of Peru bilježi da su
Inke očajno željeli održati vezu između Cuzcoa i Quita. Huayana
Capac, otac posljednjeg Inka, Atahualpe, umro je oko 1525. godine,
nekih sedam godina prije Pizarrova dolaska, koji je prouzročio pad
velikog carstva. Nakon smrti Huayana Capaca, 'njegovo se srce još
uvijek čuva u Quitu, a tijelo je balzamirano i nakon preuređenja ze­
mlje, premješteno je u Cuzco, u veliki hram Sunca uz posmrtne os­
tatke njegovih kraljevskih predaka.

Pizarro je na kraju ubio Atahuallpu, koji je, prije nego je umro,
izrazio želju da njegovi ostaci budu premješteni u Quito, mjesto
njegova rođenja, da ih čuvaju njegovi preci po majci. Pizarro je
odbio zahtjev i umjesto toga spalio ostatke posljednjeg Inke na krš­
ćanskom groblju. Ali, odande, kako je zabilježeno, nakon što su Špa­
njolci napustili Caxamalcau, ostaci su bili u tajnosti premješteni i
preneseni, kako je on to i želio, u Quito.

Prescott nam priča:

Kraljevske građevine u Quitu napravljene su od golemih ka­
menih blokova, za koje nas španjolski osvajači uvjeravaju da
su bili nošeni planinskim stazama iz Cuzca, što je udaljenost
od nekoliko stotina liga. (1 liga = 4,827 km)

I dok su glavni gradovi kršćanskog svijeta, koji su bili uda­
ljeni samo nekoliko stotina milja, ostajali vrlo udaljeni jedni

od drugih, kao da su mora među njima, veliki glavni gradovi
Cuzco i Quito bili su postavljeni visokim stazama Inka u izra­
vnu podudarnost.

Quito, koji leži odmah ispod ekvatora gdje okomite zrake
sunca ne daju sjenu u podne, osobito su cijenili kao omiljeno
boravište velikog božanstva.

Izgleda da je informacija zakopana u Cuzcu prije nego što je pomi­
canje Zemljine kore moglo opskrbiti ljude drevne Amerike točnim
kartama za ucrtavanje njihovih svetih mjesta poslije potopa. Te kar­
te povezivale su Cuzco s Tiahuanacom, te Cuzco s Quitom, i tako
45 stupnjeva travnatih linija koje povezuju ta drevna mjesta počinju
dobivati geodetski smisao. Ollantaytambo i Machu Picchu su tako
blizu Cuzca da bi se mogli smatrati skupinom s Cuzcom u sredini,
i tako biti 'pupak svijeta'. Spomenici u Ollantaytambu sagrađeni su
s najvećim kamenjem koje se koristilo u Novome svijetu. Sitchin po­
vezuje Ollantaytambo s drevnim Baalbekom u Libanonu:

Našli smo mnoge sličnosti između Ollantaytamboa i Baalbe-
ka, uključujući podrijetlo megalita. Veličanstveni kameni blo­
kovi Baalbeka iskopavali su se miljama daleko u dolini, a on­
da su ih na nevjerojatan način podizali, prevozili i stavljali na
mjesta da pristaju uz drugo kamenje na platformi. I u Ollan­
taytambu, na suprotnoj strani doline, iskopani su golemi ka­
meni blokovi. Teške blokove crvenoga granita, nakon što su
bili iskopani, isklesani i oblikovani iz planinskih stijena, pre­
vozili su preko rijeka. Tada bi ih doveli do gradilišta na Ollan­
taytambu, a zatim pažljivo podizali, te stavljali na mjesto i po­
tom ih spajali.

Sitchin nije mogao posumnjati u to da su Ollantaytambo i Baalbek
na istoj udaljenosti od pola u Hudsonovu zaljevu, te da dijele 10 fi
zemljopisne širine. Činjenica jest da su najveći kameni korišteni za
izgradnju u oba svijeta, u Starom i Novom, a pronađeni su na istoj
udaljenosti od pola u Hudsonovu zaljevu. Ovaj rasprostranjeni geo­
detski model često ističe značenje geometrijskog pojma zlatnoga
reza spojenog s brojem 10.

Kada je narod drevnog Izraela pokorio Kanaan, zauzeli su domo­
vinu Feničana, koji su sebe smatrali nasljednicima još ranije pomor­
ske kulture Biblosa. Feničane je privukao Biblos svojom umjetnošću,
kulturom i arhitekturom. Izraelci su poštovali tekovine Feničana i
preuzeli su njihovu arhitekturu pri gradnji hrama kralja Salomona.

U knjizi The Temple and the Lodge (Hram i loža) Michael Bai-
gent i Richard Leigh tvrde kako 'suvremeno arheološko istraživan­
je potvrđuje da Salomonov hram ... očito sliči ostalim hramovima
koje su gradili Feničani ... Čak je moguće ići korak dalje. Hramovi
u Tim posvećeni feničkoj božanskoj majci Astarti, podizani su na
brežuljcima i vrhovima planina - planina Hermon, primjerice vrvi-
laje njezinim svetištima.' Upozorili su da je kralj Salomon isto tako
opisan (I. Knjiga o Kraljevima 3) kako nudi 'žrtve i tamjan na viso­
kim mjestima'.

Upozorili su na činjenicu da Salomonova religija nije bila orto­
doksna. Kad je odrastao, njegove su žene usmjerile njegovo srce na
druge bogove .... Salomon je postao sljedbenik Astarte (I. Knjiga o
Kraljevima 11). Čak se tvrdi da je čuvena Pjesma nad pjesmama
himna posvećena Astarti. Tada se postavilo pitanje: 'Je li Hram bio
posvećen izraelskom bogu ili Astarti?'

To se može činiti teorijom sve dok se ne prisjetimo da je Astarta
bila poznata Grcima kao Afrodita, božica ljubavi (iz njezina imena
nastao je pojam afrodizijak), a Rimljanima kao Venera. I Henry Lin­
coln vjeruje daje planet Venera razlog što je pentagram možda naj­
važniji magijski simbol.

Tako je čovjek koji je sagradio Salomonov hram bio štovatelj
Venere, a i njegov je poslodavac imao sklonosti prema njoj.

Kada se prisjetimo da je geometrija Rennes-le-Chateaua penta-
gramska, odmah možemo vidjeti drugu povezanost sa Salomono-
vim hramom i templarima. Cijelo je područje povezano s Merovin-
zima, templarima i religijom gnostika. Vrsta gnosticizma koja je
dovela do uništenja katara, bilo je vjerovanje da je materiju stvorio
Vrag, a duh Bog, pa je tako 'ovaj svijet' zao. Ali, prema Lomasu i
Knightu, eseni su imali drukčiju verziju gnosticizma. 'Gnosis' znači
znanje, a eseni su smatrali da, kada se čovjek budi prema 'znanju'
- on uskrsava. Svećenici i spasitelji tada više nisu potrebni, jer sam

posjeduje 'znanje'. Takav je položaj, naravno, prokletstvo za sve
oblike utemeljene religije koja ovisi o svećenikovu autoritetu, jer to
ih znanje čini nepotrebnima. To bi se moglo usporediti s kvekeriz-
mom (protestanska sljedba) i vjerovanjem u 'unutarnje svjetlo', ali
i s budizmom i njegovim konceptom prosvjetljenja.

Dok sam čitao Lomasa i Knighta, posebno sam se zanimao za
Kilwinning, izvornu templarsku opatiju u Škotskoj, jer ju je Rand
uvrstio u popis svetih mjesta. Prepoznavši važnost zlatnog reza u
njihovu pozicioniranju, pokušao je izmjeriti zlatni rez od Sjevernog
pola (34°23'S). Tako je otkrio druga dva važna sveta mjesta na toj
zemljopisnoj širini: kineske piramide i Ehdin (Raj O'Brienovih).
Mjerenjem metodom zlatnoga reza od ekvatora (55°37'S), nije mo­
gao ništa naći u Sjevernoj Americi ni Aziji, ali je pronašao da je Kil­
winning samo 3 minute udaljen od stupnja na 55°40'S. I kada je
saznao (iz knjige Holy blood and Holy Grail) o Kilwinningu, prov­
jerio je njegov položaj u usporedbi s Velikom piramidom i pronašao
da je bio na 36° - desetinu od 360°, dakle, potpunog opsega Zemlje.
Kad je saznao da je Kilwinning bio čuven po tome što je bio sagra­
đen na drevnome poganskome mjestu, bio je potaknut na dalje is­
traživanje.

Provjerio je zemljopisnu širinu Rosslyna, bila je 55°52'S i razli­
kovala se samo 15' - što nije bilo loše - ali je još uvijek bila 27,2
km predaleko. Zatim je provjerio njegovu lokaciju prema polu u
Hudsonovu zaljevu. Bila je točno 50°S. O svom otkriću javio mi je
e-mailom:

Ono što Rosslyn čini tako posebnim, njegov je položaj u od­
nosu na današnji Sjeverni pol i na Sjeverni pol koji se nalazio
u Hudsonovu zaljevu. Stani izvan kapelice Rosslyn licem okre­
nutim na sjeverozapad i podigni desnu ruku tako da vršak tvo­
jeg kažiprsta označava Sjeverni pol. Sada digni lijevu ruku i
pokaži na pol u Hudsonovu zaljevu. Vršci prstiju i nos tvore
kut. Taj kut je točno 50°. Rosslyn je prije bio na 50°S, a razli­
ka među kutovima, Sjevernog pola i pola u Hudsonovu zalje­
vu, iznosi točno 50°. To ga je činilo mjestom 50/50, što poka­
zuje točnost geodetske i geološke informacije korištene u nje­
govoj lokaciji.

Ako su templari namjerno smjestili Rosslyn na fi zemljopisnu širi­
nu, koja je isto tako bila 'položaj 50/50', tada su, izgleda, morali
imati saznanja o rasprostranjenoj mreži svetih mjesta.

Za mene je to bila potvrda Lomasovog i Knightovog izvješća o
proroku Enohu. U Hiramovom ključu postoje tri kratka izvješća o
njemu. Na kraju knjige Drugi Mesija navedeno je da postoji jedan
prijelaz u 13. stupanj u škotskom slobodnom zidarstvu koji

govori kako je u vrijeme mnogo prije Mojsija i Abrahama,
Enoh predvidio da će svijet biti poražen apokaliptičnom kata­
strofalnom poplavom ili vatrom. Odlučio je zaštititi barem ne­
što od znanja tada dostupnog čovjeku, tako da ono može pri­
jeći na buduće civilizacije onih koji prežive. Zato je urezao
hijeroglifima velike tajne znanosti i postavio ih na dva stupa:
jedan od opeke, a drugi od kamena.

Slobodnozidarska legenda ide dalje i kazuje da su ti stupo­
vi bili gotovo uništeni, ali su neki preživjeli potop i bili kasni­
je otkriveni - jednog su otkrili Židovi, a drugog Egipćani ....

Tako prema slobodnim zidarima - dva stupa koja su igrala glavnu
ulogu u njihovim obredima - mogu dokazati podrijetlo od Enoha.

Kada sam, prvi put pročitao knjigu Hiramov ključ mislio sam da
je to samo nastojanje više da se utemelje drevni izvori slobodnog zi­
darstva, ali dok sam završavao Drugog Mesiju, činilo mi se da su
Lomas i Knight stvorili vrlo uvjerljiv dokaz za egipatsko podrijetlo
slobodnoga zidarstva i za tajno znanje koje se moglo dokazati preko
Salomonovog hrama, esena i templara. Ne bi me čudilo da je u to
uključena i knjiga o Enohu. Randova knjiga When the Sky Fell već
me je uvjerila da su se drevna sjećanja o velikom potopu održala do
ovog tisućljeća.

Lomas i Knight ističu da je tradicija Enoha i potopa veoma zna­
čajna za slobodno zidarstvo, i u trećem djelu, u knjizi Uriel's Ma­
chine, Enoh je doista glavna ličnost. Kao što je već zabilježeno, Lo­
mas i Knight vjeruju da je potop prouzročio utjecaj kometa, koji se
pojavio 7 640. godine pr. Kr. i da su naši preci mogli smanjiti nje­
gov utjecaj koristeći Urielov stroj. O planeti Veneri ima manje od
32 upute, u kojima objašnjavaju kako ona 'simbolizira ponovno ro-

đenje u judaizmu, slobodnom zidarstvu i mnogim drugim drevnim
tradicijama.'

Postoji i međusobno približavanje slobodnozidarskoj tradiciji i
drugih argumenata u svezi sa starom civilizacijom. Rand je istaknuo
jedan od najfascinantnijih uvida u templarsku tradiciju o važnom
otkriću u ostacima Salomonova hrama: dokaz da je dio templarske
flote koja je napustila La Rochelle, 1307. godine otplovio u Ameri­
ku. (Naravno, vjeruje se da su Vikinzi pronašli svoj put za Ameriku
nekoliko stoljeća prije Kolumba, ali nisu prelazili Atlantik, nego su
se zaustavili na obali Greenlanda.) Prije Kolumbova otkrića Ameri­
ke da li se ijedan templarski brod. koji je zaplovio prema Americi,
ikad vratio u Škotsku?

Kukuruzni klipovi u Rosslynu navode na činjenicu da su neki
templari zaplovili put Amerike. Lomas i Knight spominju da grado­
vi Westford i Massachusets imaju templarskog viteza isklesanog u
kamenoj ploči, dok u New Portu, na Rhode Islandu, postoji neobi­
čan toranj sagrađen na način templarskih okruglih crkava.

Ali, nije vjerojatno da su templari bježeći pred skorim uhićenjem
i mučenjem zaplovili preko Atlantika sve dok nisu saznali kuda idu.
Kako su mogli znati nešto o Americi? Jedini odgovor mogao bi biti
da su imali zemljopisnu kartu ili kane. Jesu li mogli doći do takvih
karata iz blaga koje su Hugues de Payens i vitezovi otkrili 1126. go­
dine u donjim prostorijama Hrama u Jeruzalemu?

U knjizi Hiramov ključ, Lomas i Knight komentiraju: 'Josip je
opazio da su eseni vjerovali kako dobre duše imaju svoje nastambe

preko oceana preko mora na zapadu." Ova zemlja je obilježena

zvijezdom koju su Mandeji iz Iraka nazvali "Merica", a koju Lomas
i Knight navode kao Veneru. Vjeruju da je po toj zvijezdi Amerika
i dobila ime - a ne po istraživaču Amerigu Vespuciju.

Ukratko, ono što su templari otkrili u Jeruzalemu podrazumijeva
i znanje koje je sadržano u Hapgoodovim kartama drevnih kraljeva
mora.

POGLAVLJE 10.

BAŠTINA

Ako letite istočno od La Paza u bolivijskim Andama, gusto zele­
nilo džungle odjednom zamijene otvoreni travnjaci koji se šire
do kuda vam oko seže. To je močvarna ravnica uz rijeku Mamore,
pritoku Amazone, koja je polovicu godine podzemna rijeka, dok os­
tatak godine potpuno isuši. Mala skupina stanovnika koji ondje žive,
moraju se seliti u više predjele kad nastupe poplave.

Godine 1962. američki student s kalifornijskog Sveučilišta Ber­
keley, Bill Denevan, koji je bio svjestan da je ta golema zemlja pra­
ktički nepoznata, nagovorio je pilota bolivijskog zrakoplovstva da
skrene sjeverno nad ravnicom Moxos u područje koje se naziva Beni.
Bio je vrlo uzbuđen dok je svojom kamerom jurio s jednog na drugi
kraj zrakoplova. Ono što je ispod sebe vidio bio je krajolik obojen
u dvije zelene nijanse; svijetlo zelenilo bilo je obrubljeno tamnoze-
lenim, širokim potezima, kao da je apstraktni slikar uzeo kist umo­
čen u bjelilo i njime napravio zelenu vodenu boju nad jednoličnim
krajolikom koji je oblikovao slovo V. Svjetlije zeleno, shvatio je po­
slije, bile su izbočine polja, zapravo zemljani plato koji je nekoć bio
okružen jarcima ispunjenim vodom. Gledajući naprijed, na udalje­
nosti od oko 80 km vidio je drugi djelić zelenog krajolika veličine
prilično velikog sela. Sve se to nalazilo oko njega - krajolik koji su
činila okruglasta polja i ispupčeni brežuljci, zemlja prekrivena drve-
ćem i ravnim linijama, pružale su se kilometrima prema obzoru.
Bilo je četvrtastih jezera, očito stvorenih čovjekovom rukom.

Ono što je Denevana uzbuđivalo bio je krajolik i njegovo strmo
kamenje. Tko god je civilizirao taj golem krajolik, razbacao je nje­
gova ispupčena polja, prokopao jarke i rezervoare nad tisućama rali
zemlje. Ipak, nitko nije ni čuo o velikoj civilizaciji u Amazoni. Ko­
lumbo, naravno, nije prodro tako daleko, i kad su stigli španjolski
osvajači početkom 17. stoljeća, nisu zatekli ništa što bi upućivalo na
prisutnost starog naroda - samo nekoliko tisuća Indijanaca koji su na
silu bili pokršteni.

Kad se Denevan vratio u Sjedinjene Države, pokušao je zaintere­
sirati arheologe za nestalu civilizaciju, ali mu to nije uspjelo. Nitko
mu nije vjerovao. Na kraju je jedan arheolog, Oscar Saavedra, iz
najvećeg grada u regiji, iz Trinidada. počeo istraživati drevni krajo­
lik. Ubrzo je shvatio da polja ima na stotine tisuća; da je tu bilo na
tisuće planina prekriveno šumom kamo se stanovništvo sklanjalo od
poplava; da je bilo više od tisuću milja nasipa s putovima. Budući
da se Saavedra motornim čamcem probijao kroz vodene putove s
drvećem koje se nagnulo, putovao je kroz vodeni krajolik koji je
izradila ljudska ruka, a pružao se na stotine tisuća kvadratnih kilo­
metara, sve do granice Bolivije i Brazila. Ti su kanali često povezi­
vali rijeke s velikom močvarnom dolinom, tako da se cijelo podru­
čje može usporediti s Venecijom, samo što je tisuću puta veće.

Postoje i obrambeni zemljani nasipi koji zorno dokazuju postoja­
nje ljudi i životinja, koji se uspoređuju s antropomorfhim likom
Nazca, koji je bio dugačak 2 kilometra od glave do nožnoga prsta.
Vjeruje se da je sve te građevine izgradilo pleme Paititi u doba 5 500
godina pr. Kr, ali Denevan je odbacio tu procjenu kao pretjerivanje.

Koliko je onda stara ta civilizacija? Starost keramičke glave i
alata koji su seljaci pronašli na svojim poljima ne mogu se precizno
datirati, ali drugim rukotvorinama mogla bi se odrediti starost me­
todom radioaktivnog ugljika. Mogli su nastati oko 5 000. godine pr.
Kr. Denevanovo mišljenje da je stara otprilike nekoliko tisuću godi­
na, bliže je istini. Čak da je tako, civilizacija bi bila stara koliko i
sve što je tada bilo poznato u Južnoj Americi. (Nitko nije vjerovao da
je Tiahuanaco, ta druga velika bolivijska civilizacija, nastala neko­
liko stoljeća prije Kristova rođenja.)

Što se dogodilo s graditeljima? Neki dokazi upućuje na to da su
njihovi preci još uvijek bili tu u velikom broju kada je Kolumbo pre­
šao Atlantski ocean 1492. godine. No, u vrijeme kada su stigli Špa­
njolci dva stoljeća poslije, svi su jednostavno nestali. Bilo je lako
shvatiti zašto ih nitko nije primjećivao. Njihov je život, čini se, bio
stalna bitka s prirodom, iako je njihova poljoprivreda mogla prehra­
niti tamošnje stanovništvo, čiji se broj lako mogao popeti na mili­
june. (Povjesničari su izračunali da su Sjeverna i Južna Amerika pri­
je 1492. godine mogle imati oko 100 milijuna ljudi.) Kada su nesta­
li, zemlja se brzo vratila prirodi.

Prema Denevanovoj teoriji mnogi su umrli od bolesti koju je do­
nio bijeli čovjek, kao što su velike boginje, ospice ili prehlade, koje
su pomele kontinent poput crne smrti, uništivši 90% stanovništva.

Ono što je mene posebice zanimalo u svezi s poljoprivredom i
brežuljcima obraslima šumom u Amazoni, bilo je da to naseljeno po­
dručje daje odgovor na pitanje koje se Randu i meni neprestano
postavlja - ako su doista postojale nestale civilizacije, gdje su onda
tragovi koji upućuju na njihovo postojanje?

Rand daje uvijek isti odgovor. Mogli su nestati pod morem ili
ledom Antarktika. Ili možda leže nezamjećene nama pred nosom,
kao što je civilizacija Moxos u Amazoni neprimjetno iščeznula prije
nego je Denevan zamolio pilota da leti preko tog područja. Čak i za
Tiahuanaco, koji je bio poznat još od vremena osvajača, nitko ne
može točno znati koliko je dugo trajao, kao i civilizacija čiji ostaci
sada leže uokolo, iako su se golemi kameni blokovi s njezinog
lučkog dijela - neki teži 400 tona - nekoć ogledali u jezeru Titicaci.
Ta je civilizacija morala imati domišljate znanstvenike, u slučaju da
je to nekad davno bio grad poput staroga Rima ili svetoga meksič­
koga grada Teotihuacana, a ne izoliran grad usred ravnice.

Osim što su se takvi gradovi otkrivali svuda po svijetu, Randova
teorija nudi i način da ih locira. Njegova ga je metoda odvela na vrh
Lubaantuma, svetoga grada Maya u Belizeu, dok je tražio mjesto
120 stupnjeva zapadno od Velike piramide i 10 fi zemljopisne širine
sjeverno od ekvatora. Otkrio je i tri iznimno značajna mjesta na ze­
mljopisnoj širini polarnog zlatnog reza (to jest zlatni rez se mjerio
od polova, a ne od ekvatora). Bili su to Baalbek, Ehdin (Rajski vrt

O'Brienovih) i kineske piramide. Dok je tragao za linijom na istoku
Kine, otkrio je da ona prolazi preko još jednoga veoma značajnog
svetog mjesta: Ise u Japanu. (Tom sam mjestu posvetio stranicu u
svojoj knjizi Atlas of Sacred Sites (Atlas svetih mjesta). Nastavio je
linijom i pronašao skupinu otoka smještenih na njegovoj 'svetoj ze­
mljopisnoj širini': to su bili Kanarski otoci, 1 120 km od španjolske
obale, 45 stupnjeva zapadno od Velike piramide, a to je 1/8 opsega
Zemlje. I to su, naravno, bila 'fi mjesta'.

Kanarski se otoci općenito smatraju turističkim odredištem, a ne
mjestom koje ima neke hramove ili piramide. U svom razmišljanju
Rand se prisjetio nečega što je čitao o njima u knjizi norveškog is­
traživača Thora Heyerdahla.

Godine 1969., dvadeset godina nakon što je knjiga The Kon-Tiki
Expedition (Kon-Tiki ekspedicija) postala svjetski bestseler, Heyer­
dahl je ponovno istaknuo da su drevni pomorci mogli prijeći gole­
me oceane - ovaj put iz Egipta do Amerike. Uspio je to učiniti - u
drugom pokušaju - u čamcu napravljenom od papirusne trstike. U
svojoj knjizi The Ra Expeditions (Ekspedicija Ra) opisujući ocean­
ska putovanja, zadržao se na tajni Guancha. domorodaca s Kanar-
skog otočja.

Guanche su otkrili Španjolci koji su plovili Kolumbovim mor­
skim putovima, i koji su ih, što je tipično za osvajače, sve uništili. Bili
su visoki, plavooki i plavokosi, a Encyclopedia Britannica ih opisu­
je kao kromanjonske tipove. Jedan od znanstvenih autoriteta uspo­
ređuje ih s domorocima Mugesa u Portugalu, čije se podrijetlo može
dokazati, a datira iz vremena 8.000 godina pr. Kr.

Kako su tamo dospjeli? Vjerojatno su došli morem, iako su bili
stočari i uzgajali ovce, a nisu imali brodove. Zapravo, mrzili su mo­
re. Heyerdahlova je pretpostavka da su Guanchei stigli brodovima
izgrađenima od papirusne trstike, kao i Ra, i nikad nisu naučili radi­
ti drevna plovila. Druga je neobičnost bila u tome da su prakticirali
mumificiranje i bušili lubanje kao i u drevnom Egiptu i Peruu. Jesu
li oni, kako pretpostavlja Heyerdahl, plovili Atlantskim oceanom na
putu prema Americi, kad su otkrili Kanare i odlučili se ondje nasta­
niti?

Drugi autoritet koji je proučavao Guanche, Brazilac Dr. Arysio
Nunes dos Santos, upozorio je da je njihov jezik vjerojatno povezan
s 'dravidskim' jezicima koji potječu iz Indije. Ali, što bi Arijci iz
Indije radili na Kanarima? Santos razvija teoriju da su to bili domo­
roci Atlantide, koji su pobjegli nakon velike katastrofe i da je Atlan-
tida negdje u području Indonezije. Santos, naravno, nikako ne može
imati pravo kad 'Atlantidu' naziva domovinom Guancha, ali bi ipak
mogao imati pravo u tome odakle su došli i kada. U svakom sluča­
ju, Heyerdahl je mislio na tajnu Guancha. Kada mu je 1998. godine
jedan domorodac s Kanara govorio o piramidama izgrađenima od
crnih kamenih blokova, pojurio je onamo da se sam u to uvjeri.

Osam piramida otkriveno je pokraj grada Guimara na Teneri-
fima. Imale su šest stepenica i vrlo su sličile stepenastim pirami­
dama Južne Amerike. Jedna je bila čak u središtu grada, ali nitko na
nju nije obraćao pozornost jer je izgledala poput niza terasa s ravni­
nom na vrhu. Heyerdahl ih je cijenio, te je jednoga norveškog biz­
nismena nagovorio da ih kupi i pretvori u muzej.

Ako je Randova pretpostavka točna, neki od Guancha radije su
ostali na Kanarskom otočju, jer su otoci na toj svetoj zemljopisnoj
širini i dužini bili prikladni za podizanje hramova Suncu.

Moxos ravnica u Boliviji i piramide Guimar na Tenerifima, dva
su primjera civilizacija koje su nestale - ili su zaboravljene. Heyer­
dahl je pronašao još jednu civilizaciju u sjevernom Peruu, kada je
tražio dokaz o postojanju staroga pomorskog puta što bi moglo po­
tvrditi njegovu teoriju da su domoroci Južne Amerike plovili preko
Pacifika.

Jednoga dana, u ožujku 1987. godine Heyerdahl se vozio sjeverno
od ruševina Chana Chana, prijašnjega glavnog grada Chimu Indija­
naca, koje se nalaze u blizini obalnoga grada zvanog Trujillo. Vo-
zivši se duž panameričke autoceste, tražio je usamljenu piramidu
koju je jednom opazio usred pustinje. Nije ju našao, ali je naletio na
starog prijatelja, upravitelja muzeja Christophera Donnana, koji je
radio na iskopinama grada još iz doba prije Inka, a zvao se Pacatna-
mu. On mu je ispričao čudnu priču o pljački i nasilju.

Mjesec dana prije, 6. veljače 1987. godine, skupina pljačkaša gro­
bova prokopala je put u malu piramidu u blizini sela Sipan, blizu

Chiclayoa. Nazvati je piramidom činilo bi se posjetiteljima Sipana
kao pretjerivanje, jer tri piramide u Sipanu izgledaju više kao vre­
menom razrušeni brežuljci u koje je urezano na stotine vodenih ka­
nala. No, ljudi tog područja znaju da su to drevni grobovi; male pre­
dmete poput kuglica koje ondje pronađu, mogu prodavati stranim
turistima za nekoliko pezosa. Neki od tih amatera-pljačkaša grobni­
ca spustili su se uz pomoć motke s vrha jedne piramide, koja se zva­
la Huaca Rajada, i iskapali iz nje.

Pljačkaši su često po cijele noći pretraživali tunele od nepečene
opeke sušene na suncu, ali nisu našli ništa. No, jednom prilikom bili
su sretne ruke. U žljebu između cigli, njihov je vođa - vozač kami­
ona bez posla, po imenu Ernil - pronašao 8 tučenih zlatnih kuglica.
Na crnom tržištu svaka od njih vrijedila bi 17 $. Pohlepan Ernil pri­
čvrstio se željeznim kotačem o strop piramide i odron kamena i pi­
jeska ga je zatrpao. Kad su se desetorica njegovih prijatelja - plja­
čkaša - strčali oko njega da vide što mu se dogodilo, našli su ga
kako leži potrbuške, prekriven zlatnim rukotvorinama, očito vrijed­
nima cijelo bogatstvo. Ernil je probio pod pogrebne sobe, koja je
bila puna zlatnih i srebrnih noževa, zlatnih maski, lančića sa zrnci­
ma, kipova jaguara i rogatih čudovišta.

Pljačkaši su odnijeli 11 vreća dragocjenosti. Bilo je dovoljno zla­
ta da se njime svi obogate, ali posvađali su se dok su dijelili plijen.
Jedan je čovjek ubijen s tri metka u prsa. Drugi je pljačkaš otrčao i
pozvao policiju. Nedugo nakon toga, Emil je ubijen kad ga je poli­
cija pokušala uhititi.

Kustos mjesnog muzeja Walter Alva, pozvan je da ispita zapli­
jenjenu robu. Odmah je shvatio da su pljačkaši pronašli peruanski
ekvivalent Tutankamonove grobnice, iako te prekrasne rukotvorine
nisu bile stare koliko one iz grobnice mladoga faraona. Njih je stvo­
rila civilizacija Indijanaca zvanih Moche, a cvjetala je u razdoblju
od 100. do 700. godine po. Kr. Tada je iznenada nestala. Razlog nes­
tanka bila je tajna sve do kasnih 1990-tih, kad se saznalo da je
Peruom u 6. st. harala čtrdesetogodišnja suša. Obilne kiše koje je
stvarao El Nino prestale su pa su Moche gladovali. Bila je to ista
suša o kojoj su arheolozi nagađali da je otjerala Indijance s peru­
anske Nazca ravnice, pa su stvorili golem zvjerinjak - majmune,

kitove, pauke, ptice - vidljiv samo iz zraka, uzaludno želeći nago­
voriti bogove da im pošalju kišu.

Nažalost, većina blaga Huaca Rajada već je bila prodana kad je
policija došla uhititi Ernila. Walter Alva ispričao je priču Thoru
Heyerdahlu dok su obojica stajali uz donji dio pljačkaševa rova.
Dopustio je Heyerdahlu da pomno ispita prekrasnu zlatnu masku s
očima napravljenima od materijala znanog kao plavi lapis lazuli*.
Kad je Heyerdahl pogledao masku, odmah se sjetio legendi o bogo­
vima koji su došli u Južnu Ameriku donoseći sa sobom civilizaciju.

Dok Meksikanci vjeruju da je bog Quetzalcoatl došao s istoka,
Peruanci iz doline Lambayeque, gdje su smještene piramide, vjeru­
ju u legendu o kralju Naymlapu, koji je došao sa zapada na splavi
od balsa drveta. On je poveo svoje sljedbenike kilometar i pol u
unutrašnjost otoka, gdje je sagradio palače na mjestu zvanom Chot.
Kao Quetzalcoatl i Kon-Tiki, bio je štovan kao bog, a kad je umro,
njegovi su ga sljedbenici pokopali u piramidi te objavili da je odle­
tio. Jezuitski svećenik Cabello, koji je vodio bilješke o toj staroj tra­
diciji, izjavio je da je Naymlapa naslijedilo jedanaest generacija
kraljeva koji su također pokopani u piramidama.

Sve se to već završilo kad je posljednji od kraljeva Fempellec bio
opsjednut demonom koji se pojavio u liku prekrasne žene. Nakon
toga, bogovi su poslali oluje praćene velikom sušom. Da bi udovo­
ljili bogovima, Fempelleca su vezali i bacili u more. No, bilo je pre­
kasno da se spriječi katastrofa izazvana sušom.

Nakon Mocha došli su osvajači Chimu. Oni su izgradili Chan
Chan, a redom su ih pokorile Inke, tako brojni da su trebali imati dva
glavna grada. No, carstvo Inka trajalo je jedva jedno stoljeće prije
dolaska Španjolaca, koji su uništili tu veliku civilizaciju.

Dok je Heyerdahl zurio u plavooku masku, Alva mu je pričao o
mnogo drugih piramida, koje su se nalazile oko 200 km sjeverno, na
mjestu Tucume. Ponudio mu je da ga tamo odvede. Tako se u sum­
rak toga ožujskog dana Heyerdahl zatekao kako gleda sedamnaest
piramida, koje su mogle biti piramidni brežuljci, u koje je El Nino
urezao žljebove. Zapravo, na fotografiji izgledaju više kao divovski

* lapis lazuli -još se naziva i ultramarin; u prirodi se pojavljuje kao plavo, zeleno ili lju­
bičasto obojena smjesa kristalnih minerala

brežuljci od neobrađene porculanske gline u području St. Austella,
Cornwall, gdje živim.

Što se tiče arheologije, bilo je to nedirnuto područje. Heyerdahl
je odlučio da će mu Tucume biti dom sljedećih godina, sve dok pi­
ramide ne otkriju svoju tajnu.

Bio je to hrabar pothvat za sedamdesetrogodišnjeg Norvežanina,
jer je Peru bio pun terorističkih gerilaca koji su sebe nazivali Svje­
tlećim putem. Čak su nasilno preuzeli telefonske veze koje su pove­
zivale Tucume s civilizacijom. Tamošnje stanovništvo smatralo je
piramide svojim vlasništvom, pa su se prema Heyerdahlu ponašali
kao da je uljez. Nedavno pronađeno golo truplo nekog starca u
podnožju piramide, kome su pucali u glavu, možda je bilo upozo­
renje. Optuživali su stranca da je lopov - ubrzo se pričalo kako je
Heyerdahl pronašao zlatnu patku i dvanaest pačića i kako ih je pro­
dao. Čim je postalo jasno da Heyerdahl želi seljane zaposliti, nepri­
jateljstvo se pretvorilo u prijateljstvo pa su ga čak prestali potkra­
dati.

Heyerdahl i njegova ekipa nisu pronašli blago koje bi se moglo
usporediti s onim koje je otkrio Emil i njegova pljačkaška družina
u Sipanu, ali je početkom 1992. godine pronašao nešto što je znači­
lo čak i više za jednog istaživača. Jedan od arheologa, Alfredo Nar-
va'ez čuo je za malu piramidu koju su opljačkali kradljivci. Pronašao
je udubinu koju su napravili pljačkaši. U njezinom su središtu rasla
dva trnovita stabla. Kad je radnik prokrčio put do središta, vidio je
da jedno stablo ima oblik križa, što su mještani smatrali svetinjom.
Radnik je prinio žrtvu drvetu i zamolio ga da mu pomogne pronaći
'lijepe stvari'.

Poslije tjedan dana, otkrili su zid s frizom koji je prikazivao splav
napravljenu od balsa drveta. To nije dokazivalo samo da su ljudi ko­
ji su gradili piramide bili pomorci, nego i to da su koristili jednake
splavi koje su nekad prevezle Thora Heyerdahla preko Tihog ocea­
na do Polinezije.

Friz od drveta balsa koji je pripadao Moche Indijancima i stepe-
nasta piramida s Tenerifa, bili su dokazi da su drevni putnici plovili
Tihim i Atlantskim oceanom mnogo prije Kolumba, a to se mišlje­
nje potpuno slaže s onim Ivara Zappa i Georga Eriksona.

Čim sam pročitao Heyerdahlovu knjigu Pyramids of Tucume
(Piramide iz Tucume), poslao sam Randu e-mail u želji da ga pitam
ima li mjesto značenje za našu preciznu kartu Atlantide. Nažalost,
odgovor je bio negativan. Ali, dok sam pregledavao njegov atlas
Tucume, Rand je uočio Trujillo, mjesto gdje je Heyerdahl boravio
kad je saznao za Tucume, i koje se savršeno uklapalo u uzorak. Rand
je pisao:

Trujillo je mjesto koje se nalazi na početnom meridijanu Gize,
110 stupnjeva zapadno od Velike piramide. To mjesto dijeli tu
zemljopisnu dužinu s Quitom (sjeverni završetak staze Inka) i
sa sjevernim Biminijem. Nalazi se na pola puta između Tiahua-
naca (100 stupnjeva zapadno od Gize), 10 stupnjeva istočno.
Četiri mjesta nalaze se na 10 stupnjeva zapadno (na 120 stu­
pnjeva): Copan, Lubaantum, Quiriga i Chichen Itza.

Nakon nekog vremena, Rand mi je poslao novi e-mail u kojem je
locirao Tucume i otkrio da je udaljen od Trujilla nekoliko sati na
sjever. Trujillo, peruanski treći grad po veličini, nalazi se blizu go­
lemih Chimu ruševina Chana Chana, koji se prostire na 28,49 kva­
dratnih kilometara, kao i dva druga vrlo važna mjesta, Huaca Esme­
ralda i Huaco del Dragon. Veličanstvene piramide posvećene Suncu
i Mjesecu nalaze se 9,6 km na jug. To su prijašnje najveće piramide
u Peruu, a izgradili su ih Moche Indijanci 700 godina prije. Trujillo
bi se uistinu mogao smatrati glavnim svetim mjestom. Značajno je
da je Rand prepoznao Trujillo kao sveto mjesto prije nego je saznao
za te hramove i piramide, a iznenada ih je otkrio dok je proučavao
početni meridijan u Gizi.

Heyerdahl je došao i do drugog, jednako začuđujućeg dokaza. U
rujnu 1976. stigla je u Pariz mumija Ramzesa II., posljednjega veli­
kog egipatskog faraona, koji je umro 1213. godine pr. Kr. Bila je
glavni izložak na izložbi u Muzeju čovječanstva. Ramzes je proveo
većinu života ratujući s Hetitima, i veliki trijem sa stupovima u Hra­
mu u Karnaku možda je njegov posljednji spomenik.

Kad su istražili mumiju otkriveno je da se kvari. Od znanstveni­
ka se tražilo da poprave oštećeno. Jedan od njih bila je dr. Michelle
Lescot iz Muzeja za prirodnu povijest, koja je proučavala komadić

zavoja s mumije pod elektronskim mikroskopom. Na svoje veliko
iznenađenje otkrila je zrnca duhana. Naime, duhan je najprije došao
u Europu iz Južne Amerike u vrijeme Kristofora Kolumba.

Njezin nalaz izazvao je burne reakcije. Egiptolozi su izjavili da
tragovi duhana vjerojatno potječu iz lule nekoga suvremenog znan­
stvenika koji je pušio dok je proučavao mumiju. Dr. Lescot je uzela
primjerke iz dubljeg sloja mumije, i ponovno naišla na tragove du­
hana. Ipak, 'stručnjaci' su to odbili priznati. Rekli su da su sitna
zrnca duhana vjerojatno došla iz neke druge biljke kao što je buni-
ka, koja spada u porodicu duhana. Dr Lescot je znala da to nije isti­
na, ali je odlučila ne nametati svoje mišljenje.

Prošlo je petnaest godina. Godine 1992. njemački istraživači u
Miinchenu počeli su proučavati materijale koje su koristili stari
Egipćani pri postupku mumifikacije. Budući da su željeli otkriti
moguću prisutnost narkotika, obratili su se znanstvenici forenzičar-
ki, čije bi mišljenje inače tražila policija u slučajevima sumnjivih
smrti. Bila je to dr. Svetlana Balabanova s Instituta za forenzičnu
medicinu u Ulmu.

Od dr. Balabanove nije se tražilo da prouči mumiju nekoga tako
značajnog kao što je bio veliki faraon, nego onu svećenice Henut
Taui, koja je umrla u Tebi oko 1 000 godina pr. Kr. Njezina je grob­
nica opljačkana u 19. stoljeću, pa je mumija bila prodana Ludvigu
I., bavarskom vladaru koji je iznimno volio umjetnost. Ludvig I. ju
je darovao muzeju u Miinchenu. Doktorica Balabanova testirala je
mumiju metodom koja ovisi o reakcijama antitijela i pomoću uređa­
ja koji analizira molekularne težine supstancija te ih pokazuje u
obliku grafikona. Obje su metode pokazale da je mumija sadržavala
ne samo nikotin nego i drogu kokain. Prirodno stanište biljke koke
je u Andama. Kada umorni putnik stigne u hotel u La Pazu ili u
Cuzco, ponude mu šalicu čaja spravljenog od listova biljke koke,
koja trenutačno uklanja vrtoglavicu što nastaje od znatne nadmor­
ske visine. Izgleda da su Egipćani već prije više od 3 000 godina
znali o njezinim zaštitničkim svojstvima.

Nalazi dr. Lescot navode na pomisao da su Egipćani vjerojatno
bili u dodiru s domorocima koji su živjeli na istočnoj obali Amerike,
ali ako je Balabanova imala pravo, vjerojatno su stari Egipćani to

radili na suprotnoj obali. Heyerdahl je znao da su drevni Peruanci
također mumificirali svoje mrtve.

Analize Svetlane Balabanove dočekane su čak oštrije nego anali­
ze Michelle Lescot. Primala je uvredljiva i pogrdna pisma, u koji­
ma su je optuživali da fantazira. Kao odgovor objavila je svoje skice
i grafikone, na koje se obrušilo Arheološko udruženje, a odnosilo se
na drugi redak obrane - oskvrnuće. Kada je Balabanova na to odgo­
vorila kao znanstvenica forenzičarka, da je to prva stvar koju je iz­
dvojila, došli su s drugim objašnjenjem - da je mumija bila 'krivo­
tvorina', lažna i da je zapravo izmišljotina nekih poduzetnih Arapa.
Drugi testovi, uključujući i test radioaktivnim ugljikom opovrgnuli
su tu tvrdnju.

Osramoćeni u javnosti, muzeji na koje se sve to odnosilo bili su
skloni sve što prije zaboraviti. Ali, dr. Balabanova nije na to pristala.
Nastavila je s testiranjem mumija, i redovito je nailazila na tragove
duhana i kokaina. Skeptici su i dalje ustrajavali da se vjerojatno radi
o vrsti duhana koji je rastao u Europi i već je odavno iskorijenjen, ali
nisu mogli objasniti odakle kokain.

Netko se sjetio da su 1975. godine na obali Brazila, u Zaljevu vr­
č e v a , pronađeni rimski vrčevi. Zapravo, vrčevi su ondje iskopava­
ni stoljećima, gotovo sigurno još od vremena neke potopljene rim­
ske galije. Rimski bi povjesničari vjerojatno spominjali putovanja
preko Atlantika da su znali za njih. Može se pretpostaviti da je oluj­
ni vjetar bacao galiju morem i nosio je Atlantikom potpomognut
istom zapadnom strujom koja je nosila i Heyerdahlovu Ra. U sluča­
ju Egipćana već i sam broj 'kokainskih mumija' isključuje to obja­
šnjenje.

No, kako egiptolozi nisu našli drugih znakova duhana i kokaina
u starom Egiptu, možemo pretpostaviti da nije bilo redovite trgo­
vine tom robom. Vjerojatno su uz velik trošak duhan i kokain dovo­
zili u Egipat, a koristili su ih za zaštitu mumija kraljeva i kraljica, te
su im time jamčili vječnost. Moramo se suočiti sa zaključkom da su
egipatski svećenici znali za veliki kontinent koji se nalazi preko
oceana širokog 4 800 km i znali su da se ta udaljenost može prijeći
koristeći prednost morskih struja. Osim ako su se morali iskrcati na
kopno, i to na istočnu obalu i putovati volovskim kolima kroz šume,

prerije i planine da bi došli do Perua. Također moramo pretpostavi­
ti da su putovali morem oko Rta oluja (osim ako nisu pošli čak
dužim putom preko Tihog oceana). Teško da bi mogao postojati jači
dokaz o Hapgoodovoj drevnoj civilizaciji koja je prelazila ocean.

Dok istražujemo Ameriku, zanimljivo je pogledati Hapgoodovu
Maps of the Ancient Sea Kings, jer sadrži jedinstvenu kartu Hadjija
Ahmada koja se pojavila u Turskoj 1559. godine.

Primjećujemo da oblik Europe nije bio osobito točan - Medite­
ran primjerice, ima sasvim krivi oblik i nije jasno je li vodena masa
južno od njega Crveno more ili Perzijski zaljev. Hapgood ističe da
se obala Afrike po svojoj preciznosti ne može usporediti s kartom
Pirija Reisa, koja je nastala gotovo pola stoljeća prije.

S druge strane, američki je kontinent toliko besprijekoran da bi­
smo ga lako mogli zamijeniti današnjom kartom. Teško je vjerovati
da je Kolumbo stigao samo prije 67 godina. Kako su tvorci karata
imali tako precizno znanje, kad je gotovo sav kontinent bio divlji­
na? Nadasve, kako je obala Tihog oceana bila nacrtana s takvom
preciznošću? Pizarro i njegovi osvajači iskrcali su se uz obalu Perua

1532. godine, gotovo dvadeset sedam godina prije. Tada je bilo ma­
lo vremena za to da se razvije takvo znanje.

Sljedeća neobičnost karte Hadjija Ahmada jest ta da pokazuje
Aziju i Aljasku spojene zajedno. Kao što je svima poznato, ona ne
prikazuje Beringiju, zemlju koja povezuje Beringov tjesnac, koji je
bio potopljen morem na kraju posljednjeg ledenog doba, ali ako su
dva kontinenta bila odvojena, kao što su sada, bilo je lako pokazati
to uskim otvorom između njih.

Hapgood je citirao oxfordskog znanstvenika Dereka S. Allana,
koji je istaknuo da su - ono što se danas zove Novaja Zemlja spoje­
na sa sibirskom obalom i ono što su sada Novi sibirski otoci - pri­
kazani kao područja suhe zemlje.

Hapgood je bio posve siguran da su se portolani, napr. karta
Hadjija Ahmada, temeljili na kartama napravljenim još u doba da­
vno zaboravljene civilizacije 'drevnih kraljeva mora' - zapravo
Atlantide. Robert Temple se ne slaže s time u svojoj knjizi The Si­
rim Mystery (Tajna Sirima) gdje izlaže zanimljivu teoriju. Slaže
se da stare karte Antarktika - kao što je karta Pirija Reisa, karta
Oronteja Fineja i karta Philipa Buachea - pokazuju Antarktik bez
leda, ali dokazuje da ih nisu napravili stanovnici Antarktika (pri­
mjerice Atlantiđani). Njegovo je mišljenje da su karte 'preživjelo
znanje koje su ostavili posjetitelji iz svemira i koje su mogli otkriti
pravi kopneni obris Antarktika kroz led', jer su ga snimali iz svoje
svemirske letjelice.

Rand je dao primjedbu na tu teoriju. Ako su Templeovi svemirci
razgledavali Antarktik kad je bio pod sadašnjim ledenim pokri­
vačem (oko 600 godina pr. Kr.) zašto njihov prikaz (na karti Hadjija
Ahmada) ne pokazuje pukotinu između Azije i Aljaske? Najlogični­
ji odgovor je da su karte nastale kada su Mali Antarktik i Beringija
bili bez leda?

Rand ovdje ističe značajnu činjenicu: da Hapgood više voli osta­
ti neobjašnjen. Karta koja, barem se tako čini, prikazuje Aziju i
Aljasku spojene, vjerojatno je napravljena davno prije Hapgoodove
'svjetske pomorske civilizacije' iz 7 000. godine pr. Kr. Ona je sigur­
no nastala oko 12 000. godine pr. Kr. ili možda još ranije. Drugim

riječima, Hapgood smatra da su barem neki od portolana nastali
prije 'katastrofe' o kojoj govori Platon.

Potraga za tom knjigom počinje 1966. godine, kad je Hapgood za­
vršio svoju knjigu Maps of the Ancient Sea Kings, zaključkom kako
su portolani tvrdili da je vjerojatno postojala općepriznata pomor­
ska civilizacija 7 000. godine pr. Kr. Ako je takva civilizacija posto­
jala prije 9 000 godina, tada njezini počeci vjerojatno sežu u neko
vrijeme prije.

Znamo da je Hapgood imao uporište, zapravo vjerovanje da je
priča o Platonovoj Atlantidi istinita, te da je pomorska civilizacija
postojala i 10 000 godina pr. Kr. Taj podatak podupire stajalište Neila
Steedea i Oswalda Rivera, upravitelja bolivijskog Zavoda za arhe­
ologiju, daje Tiahuanaco možda star oko 12 000 godina. (Steede je
nedavno obnovio svoj proračun koji iznosi 9 000 godina pr. Kr. -
što bi, naravno, bilo nakon potopa.)

Možemo se prisjetiti i stajališta Roberta Bauvala da su stari
Egipćani smatrali Nil odrazom Mliječne staze, i da su smještali pi­
ramide prema nebu. U knjizi The Sacred Valley of the Incas: Myths
and Symbols (Sveta dolina Inka: mitovi i simboli), Fernando Salazar
temeljito objašnjava kako je dolina rijeke Mlcanote, koja obuhvaća
Machu Pichu i Ollentaytambo, bila brižno oblikovana tako da odra­
žava Mliječnu stazu. Astronomsko znanje ubilježeno u nju seže
daleko u prošlost kad se gradio Tiahuanaco. Uvijek kad pogledamo
u daleku prošlost, čini se da otkrivamo ljude koji su posjedovali so­
fisticirano znanje o astronomiji.

Randova precizna karta Atlantide - posebice činjenica da su broj­
na mjesta u Americi povezana s početnim meridijanom u Gizi - pro­
nose Hapgoodov argument još jedan korak dalje. Ako je Tiahuanaco
bio izgrađen - kao što Steede sada vjeruje - oko 9 000. godine pr.
Kr., tada moramo pretpostaviti da se meridijan Gize koristio još od
toga vremena. Zapravo, Rand smatra da se meridijan Gize vjerojatno
pojavio poslije potopa, jer su svi meridijani povezani sa Sjevernim
polom.

Randova precizna karta očito ide dalje od Hapgoodove jer, ako
on ima pravo, Tiahuanaco je jedino mjesto na općepriznatoj mreži

religijskih mjesta. Čini se, također, da tko god da je određivao po­
ložaj mjesta, bio je svjestan ranijeg pokretanja Zemljine kore koje
je prethodilo polu u Hudsonovu zaljevu. Randova karta pokazuje da
mnoga mjesta mogu biti smještena na dva ranija pola, pokazujući da
je postojala tradicija čiji korijeni sežu daleko u prošlost, najmanje
100 000 godina.

Pokušat ću sažeti podatke o nastaloj teoriji. Ideja da su naši preci
bili zaostali špiljski ljudi pogrešno je shvaćena - bili su mnogo in­
teligentniji nego to možemo i zamisliti. Naša je pogreška što poisto­
vjećujemo inteligenciju s lijevom polutkom mozga. Postoji dublja,
intuitivnija inteligencija, koja je iznad moći našega razumijevanja.

Uspoređujući inteligenciju ranog čovjeka, inteligencija današ­
njeg čovjeka je kao mikroskop u usporedbi s teleskopom. Današnji
čovjek sužava svoje opažanje da bi proučavao pojedinost. Naši da­
leki preci proširivali su svoja opažanja pokušavajući razumjeti koz­
mos. To objašnjava zašto je precesija ekvinocija bila poznata broj­
nim generacijama.

Veliko i katastrofalno pomicanje tla prisililo je čovjeka onoga
doba da ozbiljno proučava zemlju pod svojim nogama. Jednostavan
'pretkazivač' napravljen je od kolaca, 'Urielov uređaj' služio je toj
svrsi.

'Precizna karta' pokazuje da ima više od šezdeset svetih mjesta
koja se dovode u vezu s polom u Hudsoovu zaljevu; njih osam je
povezano s polom u Hudsonovu zaljevu, te istodobno s polom na
Yukonu. Evo tih mjesta: Biblos, Jerihon, Nazca, Cuzco, Xi'an, Aguni,
Pjongjang i kapelica Rosslyn.

Vjerujemo da se velika katastrofa dogodila oko 9 600. godine pr.
Kr., i da se Sjeverni pol tada pomaknuo na svoj sadašnji položaj. To
podrazumijeva, naravno, da je Atlantida (ili kako god nazivali tu
raniju civilizaciju) postojala nešto prije 9.600 godina pr. Kr. No, ko­
liko prije? To je vjerojatno bilo davno, jer su Atlantiđani utvrdili
više od šezdeset svetih mjesta diljem svijeta.

Gledajući sveta mjesta, Rand je primijetio da Avebury, Abydos i
Nipur predstavljaju poseban slučaj. Većina ljudi dobro je upoznata
s Aveburyjem jer su to sljedeća vrata do Stonehengea, ali svi mi ne
znamo značenje Nipura i Abydosa.

Nipur je bio glavno religijsko središte Sumerana. To je mjesto
gdje je babilonska ekspedicija sa Sveučilišta u Pensilvaniji otkrila
ep Gilgameš na kraju 19. stoljeća. Christian i Barbara Joy O'Brien,
koje smo upoznali u 7. poglavlju ove knjige, temeljili su mnoga is­
traživanja na svojem prijevodu epa iz Kharsage, još jednog čuvenog
djela sumerske mitologije koje je otkriveno u svetom gradu Nipuru.

'Osireion', najveće zdanje u Abydosu (rodnome mjestu Ozirisa)
otkriveno je 1903. godine i iskopavano 1913.-1914. Kao i Hram is­
pred Velike sfinge, to se zdanje gradilo od kamenih blokova teških
100 tona. Profesor Naville, koji je 1914. godine bio član egipatske
istraživačke ekspedicije, koja je te godine preuzela iskopavanje, pi­
sao je: Mogao bih reći da to možemo nazvati najstarijim kamenim
zdanjem u Egiptu.'

Poput osam gore navedenih gradova, Avebury, Abydos i Nipur
bili su povezani s polom na Yukonu, ali svi oni, primjećuje Rand,
nisu bili usklađeni s polom u Hudsonovu zaljevu.

Zar je moguće, pitao se, da su ta tri mjesta bila 'prva' sveta mje­
sta? Već mi je rekao kako sumnja da su kasnije generacije smatrale
razdoblje pola u Yukonu vrstom zlatnog doba, pa bi bilo prirodno da
izvorni 'markeri' budu povezani s tim polom.

Imao je i drugi razlog vjerovati kako su ta tri mjesta jedinstvena.
Kad je proučavao njihovu zemljopisnu širinu, shvatio je da su svi
gradovi jedan stupanj 'izvan' linija, kad se uspoređuju sa sedam mje­
sta koje smo gore spomenuli. Prema Randovim proračunima, npr.
da bi dao uzorak koji povezuje ostalih sedam mjesta, Avebury bi
trebao biti na 45 stupnjeva sjeverno, ali je zapravo bio 46 stupnjeva
sjeverno. Abydos i Nipur trebali bi biti na 10 stupnjeva sjeverno, ali
su zapravo na 11 stupnjeva sjeverno.

Pretpostavimo da se dogodilo nešto čudno dok su Avebury, Aby­
dos i Nipur bili samo sveta mjesta. Možda je to bio neki kozmički
događaj, npr. bliski susret s kometom, koji je u sudaru sa Zemljom
prouzročio taj pomak od jednog stupnja. Moramo imati na umu da
je 1 stupanj na Zemljinoj površini oko 120 km. I ako se to dogodilo
prilično brzo, rezultat mora biti doista traumatičan - iako, naravno,
ništa nije slično onomu kad se zemljina kora pomaknula klizeći 30
stupnjeva, što se dogodilo 9 600 godina pr. Kr.

Takav 'raniji pomak' na koji Rand misli kad govori o x događa­
ju, mogao bi objasniti zašto su Avebury, Abydos i Nipur bili poma­
knuti za 1 stupanj. X događaj mogao bi djelovati, kao što je napisao,
kao udarac u stražnjicu. Još 66 događaja, koji su predvidjeli kata­
strofu, bilo je naglo utemeljeno da se dodaju tim prvim trima mjes­
tima: Aveburyju, Abydosu i Nipuru. Upitao sam Randa: Kada se zbio
taj x događaj? Njegov je odgovor bio: 'Ne znam točno, znam samo
da je bilo 9.600. godine pr. Kr.

Bez datuma i fizičkog dokaza kojim bi se potkrijepio x događaj,
Rand priznaje da temelj ideje 'ranoga upozorenja' mora ostati samo
nagađanje. Ali, ističe da je Enoh vjerojatno predvidio dolazeći po­
top kad je govorio Noi. To znanje je moglo nastati zbog promjena u
položaju Aveburyja, Abydosa i/ili Nipura za jedan stupanj 'minimal­
nog pomaka'.

Rand također vjeruje da njegova teorija preciznih karata može
pronaći izgubljeni grad Atlantide.

U drugoj polovici 1980. godine na temelju proučavanja 'mito-
kondrialne DNK (DNK nasljeđene samo od žene) zaključeno je da
su svi današnji ljudi potekli od jedne 'mitokondrialne Eve' prije 200
tisuća godina. Anatomski tragovi današnje žene otkriveni su u Južnoj

Prije 100 000 godina arktički krug bio je centriran nad polom u Yukonu.

Africi 1997. godine. Ona je prelazila Langebaan Lagoon prije 117
tisuća godina. Ukratko, sada se svi slažu da su današnji ljudi nastali
prije 100 tisuća godina.

Prihvaćeno je mišljenje da su se kromanjonci pojavili prije otpri­
like 40 tisuća godina. Gdje su ljudi bili u razdoblju između 100
tisuća i 40 tisuća godina?

Rand predlaže odgovor - Mali Antarktik. Prema Hapgoodovoj
knjizi The Path to the Pole, Sjeverni je pol bio na Yukonu prije 100
tisuća godina. Znamo da se antarktički krug širio prema Južnoj Afri­
ci, gdje je, kako znamo, pronađen ostatak današnjeg čovjeka. Pri­
sutnost tamošnjih školjaka, zajedno s ljudskim fosilima starima 42
tisuća godina, pokazuje da su naši preci od najranijih dana znali is­
korištavati more. Ali, kako su putovali od Južne Afrike do Južne
Amerike i Antarktika?

Thor Heyerdahl je pokazao da morske struje djeluju kao tihe teku­
će vrpce - poput pokretnih pločnika u zračnim lukama. Ako su da­
našnji ljudi iskorištavali morske resurse na obalama Južne Afrike dok
je pol bio na Yukonu, tada se posve jasno može očekivati što bi im se
dogodilo kad bi, kao što se i dogodilo, neki bili 'pometeni' u more .

Prije 100.000 godina oceanske struje u južnom Atlantskom oceanu
prenosile su ljude iz južne Afrike u Ameriku i na Mali Antarktik.

Atlantidski kanal

Atlantidski kanal odvajao je glavno kopno Antarktik od
otoka koji su ležali nasuprot Južne Amerike.

Poznato nam je da su japanski pomorci napravili put preko šireg di­
jela Tihog oceana, i da su pristali uz Kaliforniju, pronašavši tako put
za Arizonu. Godine 1999. dokazano je da fosili otkriveni u Brazilu
pripadaju australskim urođenicima.

Morske struje na južnoj polutki kreću se u smjeru suprotno od
kazaljke na satu. Sljedeća karta pokazuje uzorke oceana i vjetra
prije 91 600 godina pr. Kr.

Ljudi su čamcima i splavima mogli putovati iz južne Afrike do
zapadne obale kontinenta, pa preko južnog Atlantskog mora do Bra­
zila ili Argentine - do područja Malog Antarktika, gdje nije bilo le­
da. U to doba postojao je kanal između glavnog kopna i antarktič­
kog niza otoka, koje Rand naziva 'Atlantidski kanal'. To bi utjeca­
lo na ocean i strujanje vjetrova, jer bi dopuštalo prolaz na pacifičku
stranu Malog Antarktika.

Sada imamo sljedeći scenarij: ljude su odvodile oceanske struje
na Mali Antarktik prije pomicanja Zemljine kore 91 600 godina pr.
Kr.. Pomicanjem Greenlanda od prije 50 600 godina, ljudi su se iz­
nenada proširili svijetom, što ne može biti slučajnost. Oko 91 600
godina pr. Kr., nakon pomaka Zemljine kore, našli smo fosilne ostat­
ke ljudi u Južnoj Africi. Pomicanje tla koji se dogodilo 50 600 go-

dina pr. Kr. prouzročilo je iznenadni priljev ljudi u Aziju, čak u Au­
straliju. S posljednjim pomakom koji se dogodio 9.600 godina pr. Kr.
mnogi ljudi stigli su u Sjevernu i Južnu Ameriku te u Egipat (ako
Schwaller de Lubicz ima pravo). Posljednji val izbjeglica nosi mno­
ge priče o izgubljenom rajskom otoku na jugu, koji je uništila veli­
ka poplava.

Zar nije moguće, pita se Rand, da su se moderni ljudi razvili na
Malom Antarktiku tijekom 40 tisuća godina tišine u fosilnom zapi­
su? Ako je tako, onda bismo ondje mogli pronaći ostatke današnjeg
čovjeka koji datiraju prije 50 tisuća godina ili prije 125 tisuća godi­
na ili još ranije.

Lomas i Knight su konstruirali 'Urielov stroj' za proučavanje
neba i zaključili, prema riječima proroka Enoha, na kojoj je zemljo­
pisnoj širini morao biti postavljen uređaj u 'raju'. Njihova analiza
podataka pokazuje, vjeruju oni, da je Enoh odveden na mjesto iz­
među područja zemljopisne širine od 51 stupanj do 59 stupnjeva
sjeverno. Oni odvajaju južnu polutku jer prvo u što možemo biti
sigurni po logici, bilo je da Enohova zemljopisna širina mora biti
sjeverno od ekvatora, jer jedine zemlje na toj širini na jugu bile bi
Čile, Argentina, Tasmanija ili Novi Zeland, a sva ta mjesta izgleda­
ju jednako nevjerojatnima.

Rand ističe da bi na Malom Antarktiku, koji bi spadao u te ze­
mljopisne širine, bilo mnogo zemlje pogodne za naseljavanje.

Autori su odredili zemljopisnu širinu od 55 stupnjeva sjeverno,
što ih je dovelo do Škotske, i naravno, do kapelice Rosslyn. Postoji
neobična astronomska činjenica o 55 stupnjeva, što je privuklo nji­
hovu maštu: Bilo je vrlo zanimljivo kad smo shvatili da točke gdje
sunce izlazi u ljetnom i zimskom solsticiju tvore pravi kut na ze­
mljopisnoj širini od 55 stupnjeva sjeverno, tvoreći tako potpunu go­
dinu.

U ovoj knjizi primijetili smo da je 55°37'S fi udaljenost od ekva­
tora do Sjevernog pola. Rand daje naslutiti da su Lomas i Knight
pronašli ispravnu zemljopisnu širinu na kojoj je Enoh vidio Urielov
uređaj, ali Rand dokazuje da je ona bila na Malom Antarktiku, i da
prvi uređaj datira prije gotovo 100 tisuća godina (Ako ta tvrdnja
izgleda preuveličano, imajte na umu da je Urielov stroj zapravo

samo raspored kolaca ili visećeg kamenja za proučavanje neba, i da
je ova knjiga pokušala pokazati kako se čovjek u drevno doba,
bavio proučavanjem zvijezda već desecima tisuća godina.)

Rand kaže:

U studenome 1999. godine, Rose mi je pokazala članak iz
novina pod naslovom 'Aktivni vulkani ispod ledene kore Za­
padnog Antarktika i veza sa čvrstom ledenom korom'. Mi­
slila je da bi me zanimala sigurnost ledenog štita na Malom
Antarktiku. Članak je govorio o mogućoj vulkanskoj erupciji
pod ledom, što bi poremetilo čvrstoću ledene kore.

Zatim sam došao do sljedećeg teksta: 'Izrazito kružna obi­
lježja landsatskim oblicima iz ledenog toka E u Zapadnom
Antarktiku, mogla bi se isto tako objasniti kao vulkanske kon­
strukcije.' Odmah sam se zainteresirao za tu pojavu, jer su iz­
razito kružna obilježja o kojima govori tekst, bila blizu obale
Rossova mora. Znamo da je Platonov grad Atlantide bio nei­
zmjeran i kružnog oblika, načičkan brežuljcima koji su stajali
na ravnici u blizini morske obale. Sve te pojedinosti obradili
smo u knjizi When the Sky fell. Sada se činilo da smo slučaj­
no naišli na grad Atlantidu.

Autori tog članka napisali su: 'Ta udubina je poduprta
vrhom u podledenoj topografiji, koja je povezana s jedinstve­
nim magnetskim potpisom'. To me podsjetilo da je jedna od
osobina Platonove Atlantide bila da je okružena metalnim
zidom.

Autori su ponudili mjesto 'vulkana': bio je sjeverozapadno
od Whitmore planine (81:52:05 J; 111:18:10 Z) i taj se oblik
nalazio u blizini pretpostavljenog južnog ruba napukline u tlu,
100 - 200 km istočno i koso od pokretanja ledenog toka. Pod­
vodni ledeni vrh koji je u podnožju širok 6 km, diže se 650 m
iznad okolne topografije sve do 1400 m ledene površine.

Ovdje - ističe Rand - imamo planine, uzdignut brežuljak na ravni­
ci i čak moguće Platonove tople izvore što su mogli potaknuti 'po­
kretanje ledenih tokova'.

Lokacija satelitske slike pokazuje da je to 55 stupnjeva i 15 mi­
nuta južno dok je pol bio na Yukonu, negdje između Lomasovog i
Knightovog ideala od 55 stupnjeva i karte zlatnog reza zemljopisne
širine od 55 stupnjeva, 37 minuta. Je li ta 'izrazito okrugla' struktu­
ra ispod 1 400 metara leda u Malom Antarktiku izgubljeni atlantid-
ski grad? Traženje izgubljenoga grada je potraga na koju se zabo­
ravilo. Ali, precizna karta Atlantide omogućava da se otkrije to
moguće mjesto. Poput Rennes-le-Chateaua, Nankinga, kapelice Ros-
slyn i 'piramide' iz voda Yonaguni, okruglaste strukture koje se vide
pod ledom Antarktika, povezane su sa fi zemljopisnom širinom s
polom na Yukonu. Je li grad bio sagrađen desetke tisuća godina po­
slije, kako bi obilježio prvu pojavu ranih ljudi na Antarktiku.

Postoji li izgubljen grad ispod leda Antarktika?

DODATAK 1

Precizne karte Atlantide

RAND FLEM-ATH

U studenome 1993. godine primio sam faks Johna Anthonyja Westa, koji
me potaknuo na četverogodišnje istraživanje. Članak koji mi je toga dana
stigao napisao je Egipćanin, inženjer građevinarstva Robert Bauval. Ni­
sam nimalo sumnjao da bi se Bauval uskoro mogao proslaviti svojom revo­
lucionarnom teorijom da su egipatske piramide odraz zviježđa Oriona
(vidi The Orion Mistery (Tajna Oriona). No, u članku koji sam tada proči­
tao Robert je dalje razvio svoju ideju. Otkrio je da nisu samo piramide,
nego je i najpoznatija od svih skulptura, Sfinga. okrenuta prema Orionu
kako je to bilo i 10.500 godina pr. Kr. (vidi The Message of Sphinx (Poru­
ka Sfinge).

John je usporedio podatke s faksa s onima koje je dobio u telefonskom
razgovoru. Bio je to jedan od naših prvih razgovora. Pročitao je prvotni ru­
kopis naše knjige When the Sky Fell (vidi web-stranicu www.flem-ath.com)
i poželio napisati pogovor. Naša teorija da bi Antarktik mogao sadržavati
ostatke Atlantide bila je utemeljena na koncepciji geološke pojave pozna­
tog kao pomicanje Zemljine kore. Mnoge sam se godine dopisivao s Char-
lesom Hapgoodom o toj temi. Zaključio sam, na temelju opsežnog istra­
živanja o počecima poljoprivrede i izumiranja u kasnom pleistocenu*, da
je 9.600 godina pr. Kr. bilo vrijeme posljednjeg pomicanja Zemljine kore.

Nakon što smo raspravili pojedinosti pogovora knjige When the Sky
Fell, John me na svoj uobičajeno izravan način upitao: 'Ako je Bauval u
pravu da je Sfinga nastala 10 500 godina pr. Kr., kako to uskladiti s tvo­
jim podatkom od 9.600 godina pr. Kr., kada se dogodilo posljednje pomi­
canje Zemljine kore?'

* pleistocen - razdoblje u razvoju Zemlje (poslije tercijara)

John je upozorio na nešto vrlo važno. Ako je Sfinga građena prije po­
micanja Zemljine kore, kao što to pokazuju Bauvalovi podaci, tada bi se i
smjer spomenika promijenio s pomicanjem Zemljine kore, rezultirajući
pogrešnim odstupanjem. Ali, ostaje činjenica da je Sfinga - zapravo cijeli
kompleks Gize - izjednačen s najvažnijim točkama na Zemlji. Ili je Bau-
valovo računanje astroarhreologije netočno, ili si ti krivo odredio 9.600.
godinu pr. Kr. - rekao je John. Jesi li siguran da je taj datum točan? Jesi
li se mogao zabuniti za 900 godina?

'John', odgovorio sam, 'mnogi arheološki i geološki podaci dobiveni
metodom radioaktivnog ugljika jednako potvrđuju da se posljednja katas­
trofa dogodila 9.600. god. pr. Kr. Slažem se s tim. Možda su stari Egipćani
zapamtili raniji datum, koji je njima bio neobično značajan, no to ne mora
biti i datum nastanka sfinge.

U listopadu 1996. godine Robert Bauval i ja nastavili smo prijateljsku
raspravu na konferenciji u Boulderu, u Koloradu. Bio sam uvjeren da je
Sfinga sagrađena odmah nakon 9600. god. pr. Kr. Objasnio sam zašto je ta­
da nastala. Rekao sam: Zamislite da asteroid ili golem komet udari danas u
Sjedinjene Države te uništi cijeli kontinent i svu kulturu na njemu, vrativši
ga u najprimitivnije životne uvjete. Zamislite jedan tim znanstvenika, koji se
možda našao na sigurnom pod oceanom u podmornici. Preživjevši katakliz­
mu odlučili su da u spomen svojem narodu ostave poruku za buduće naraš­
taje gradeći spomenik koji će biti odraz neba. Koji bi datum odabrali kao
sjećanje na Sjedinjene Američke Države? Da li bi to bio kraj 1996. godine,
godina nastanka njihova svijeta? Mislim da ne bi. Vjerujem da bi podignuli
spomenik kao sjećanje na godinu 1776., kad je rođen njihov narod. Također
mislim da Sfinga upućuje na daleku 10.500. god. pr. Kr., iako je nastala oko
9.600. god. pr. Kr., jer je taj datum bio značajan za njihovu kulturu.

Sada se događa da neslaganja i zagonetke u znanosti djeluju poput kisi­
ka u mojoj krvi! Sva moja filozofija znanosti utemeljena je na motu da su
anomalije ulazna vrata za istraživanje. Često vodim svoje istraživanje me-
todično i pomno (neki bi rekli čak opsesivno!). No, u proteklih 20 godina
istraživanja problema Atlantide i pomicanja Zemljine kore, iznova otkri­
vam da slučajnost igra presudnu ulogu u istraživanju.

Kad ne piše roman, Rose honorarno radi u mjesnoj sveučilišnoj knji­
žnici i njezina sposobnost slučajnog otkrivanja idealno je usklađena s
mojim preciznim metodama. Mnogo je puta donijela kući knjigu koja je
bila upravo ono što mi je trebalo. Kad mi je pokazala knjigu Archaeo-
astronomy in Pre-Columbian America (Arheoastronomija u predkolombi-

jskoj Americi), odmah sam se pohlepno prihvatio čitanja.

Knjigu je 1975. godine napisao dr. Anthony F. Aveni, jedan od vodećih
astroarheologa u svijetu. Pojavila se kao onaj važni dio zagonetke koji
sam pokušavao riješiti na svojoj karti. Izgleda da su gotovo svi važni me-
galitski spomenici Srednje Amerike okrenuti istočno od pravoga sjevera.
Avenije napisao da su stanovnici Srednje Amerike uistinu željeli sagradi­
ti mnoge od svojih gradova .... okrenute malo istočno od pravoga sjevera
... Pedeset od pedeset šest ispitanih mjesta okrenuto je istočno od sjevera.

No, naišao sam na Avenijevo objašnjenje takvoga pogrešnog odstupanja.
On vjeruje da je 'Ulica mrtvih', poznata avenija u Teotihuacanu (blizu Me­
xico Cityja), ključ za razjašnjavanje cijele tajne o tome zašto su spomenici
tako čudno krivo poredani. Ova ulica, koja vodi ravno prema Piramidi Mje­
seca, nalazi se izvan slijeda na 15,5 stupnjeva istočno od sjevera. Zato što
pokazuje 1 stupanj prema konstelaciji Plejada (zviježđa koje je značajno za
srednjoameričku mitologiju), Aveni vidi to koso centriranje kao vrstu obras­
ca, majstorskog plana, za ostatak megalita Srednje Amerike. Dok to vrijedi
za teotihuacansku Ulicu mrtvih, ne vrijedi za druga mjesta koja je Aveni na­
veo u svojoj knjizi. Njegov argument da su ostalih 49 mjesta samo blijede
kopije svetog usmjeravanja Teotihuacana. nije naišao na odobravanje.

No, ja sam imao drukčiju ideju. Bila je to teorija utemeljena na geo­
deziji, proučavanju mjerenja Zemljinog oblika i veličine.

Kao dodatak astronomskim opažanjima, što ako su ta srednjoamerička
mjesta jednako tako bila dio golemoga geodetskog mjerenja? Moje prou­
čavanje drevnih karata uvjerilo me da su Atlantiđani napravili kartu svije­
ta. Što ako su smjerovi većine starih meksičkih gradova bili tek ostaci iz­
gubljene znanosti - zemljopisa? Što ako je usklađivanje starih gradova
bila kamena matrica - precizna karta Zemlje iz pretpotopnog doba?

Teotihuacan leži na 98 stupnjeva i 53 minute zapadne zemljopisne du­
žine. Ako oduzmemo 15 stupnjeva po kojima "nije u nizu s ostalima',
dobivamo položaj na 83 stupnja, 25 minuta zapadno - što je manje od po­
lovice stupnja Hapgoodove lokacije Sjevernog pola 9.600. god. pr. Kr.

Drugim riječima, Ulica mrtvih nalazila se na 15,5 stupnjeva zapadne
zemljopisne dužine koju je Hapgood odredio za stari pol.

Naravno, bio sam vrlo uzbuđen kad sam to otkrio. Je li moguće da su
stari spomenici u Meksiku bili okrenuti prema polu prije zadnjeg pomi­
canja Zemljine kore? Implikacije bi bile duboke. Takav smjer bi upućivao
na postojanje civilizacije, koja je morala posjedovati znanstvene podatke
o zemljopisu Zemlje. Vjerojatno su imali i usavršene metode mjerenja ko­
jima se koristila Amerika prije pomicanja Zemljine kore.

Ubrzo sam otkrio da je nekoliko važnih srednjoameričkih mjesta (pri­
mjerice Tula, Tenayucan, Copan i Xochicalco) potvrđivalo moju geodet­
sku teoriju. Svako njihovo odstupanje, kad se odbije od njihove sadašnje
zemljopisne dužine, daje zemljopisnu dužinu Sjevernoga pola prije
posljednjeg pomicanja Zemljine kore (83 stupnja zapadno). Što ako je bi­
lo, pitao sam se, drugih njesta u Starome svijetu koja su bila okrenuta pre­
ma prijašnjem polu?

Počeo sam istraživati mjesta u Iraku, kolijevci najstarijih civilizacija.

Za razliku od srednjoameričkih mjesta, ova nisu bila proučavana u
odnosu na njihovo odstupanje prema najvažnijim Zemljinim točkama.
Morao sam prikupljati dokaze od mjesta do mjesta, od autora do autora.
Ali, zamoran zadatak bio je vrijedan truda, jer je postignut zapanjujući re­
zultat. Ubrzo sam otkrio da su mnoga najstarija mjesta na Srednjem istoku
zapadno od današnjeg Sjevernog pola. Kao i drevna mjesta Srednje Ame­
rike, ova su bila okrenuta prema 'starom polu'.

Drevni grad Ur, njegov zigurat (stepenasta piramida koja simbolizira
Svetu planinu) i njegovo svetište posvećeno Nanu, bogu Mjeseca, okrenu­
ti su zapadno od sjevera (prema 'starom polu' iz razdoblja kada je bio u
Hudsonovu zaljevu).

Bez kontrole svetoga grada Nipura, nijedan vladar nije imao pravo
izjaviti daje kralj Sumera. Ruševine grada leže južno od Bagdada gdje su
neke od najpoznatijih pločica u arheologiji iskopane na prekretnici sto­
ljeća. Te su pločice otkrile vjerovanje Sumerana u postojanje raja na da­
vno izgubljenom otoku Dilmunu. Mit o Dilmunu, koji smo opisali u knji­
zi When the Sky Fell, u mnogome sliči mitologiji naroda Haida iz Britan­
ske Kolumbije, koja govori kako je bog Enlil uništio otok velikim poto­
pom. Enlilova neopisiva moć štovala se u Nipuru, u hramu i ziguratu koji
je okrenut zapadno od sjevera.

I zigurat i 'Bijeli hram' u sumerskome gradu Uruku pokazuju više na
pol u Hudsonovu zaljevu nego na pravi sjever. Što sam duže gledao, pro­
nalazio sam sve više drevnih mjesta na Bliskom istoku koja su pokazivala
Sjeverni pol prije posljednjeg pomicanja Zemljine kore. Možda je najjači
dokaz jeruzalemski 'Zid plača', jedino što je ostalo od Herodovog hrama,
podignutog na mjestu Salomonova hrama.

Sada znam da sam stajao pred jedinstvenom geodetskom pojavom koja
je zahtijevala istraživanje. Moj sljedeći korak bio je da izračunam prija­
šnju Zemljinu širinu najvažnijih megalita i svetih mjesta u svijetu. Ako je
zemljopisna širina bila smještena na važnim koordinatama, tada sam mo­
gao biti siguran da sam uistinu nešto otkrio.

Prvo mjesto čiju sam zemljopisnu širinu izračunao bila je, naravno,
prekrasna Velika piramida u Gizi. Njezine koordinate su bile 60 stupnjeva
sjeverno, 83 stupnja zapadno (dok je pol bio u Hudsonovu zaljevu). Giza je
bila udaljena 4 524 nautičke milje od pola u Hudsonovu zaljevu, što je
značilo da je njezina zemljopisna širina bila 15 stupnjeva na sjever 9 600.
god. pr. Kr. Činilo mi se čudnim da je Giza, koja se danas nalazi 30 stup­
njeva sjeverno (1/3 udaljenosti od ekvatora do pola), trebala biti nešto ispod
15 stupnjeva na sjeveru (1/6 udaljenosti) prije posljednjeg pomicanja Ze-
mljine kore. Stoga sam odlučio proučiti Lhasu, religiozno središte na Tibe­
tu, jer sam znao da taj grad danas leži 30 stupnjeva na sjeveru, poput Gize.

Lhasine koordinate su 29 stupnja i 41 minutu sjeverno, 91 stupanj i 10
minuta istočno, što iznosi 5 427 nautičkih milja od pola u Hudsonovu za­
ljevu. Udaljenost od ekvatora do pola je 5400 nautičkih milja (90 stup­
njeva x 60 sekundi = 5 400). Tako je Lhasa bila smještena samo 27 nautič­
kih milja (manje od polovice stupnja) od ekvatora u vrijeme vladavine
Atlantide. To mora da je bilo strašno. Pomicanje Zemljine kore pomaknu­
lo je Gizu sa 15 stupnjeva na 30 stupnjeva, dok se Lhasa pomicala od 0
stupnjeva do 30 stupnjeva. Je li to bilo slučajno?

Nije se radilo o slučajnosti kad sam usporedio položaj Gize i Lhase (i
još mnogih drugih drevnih mjesta) s položajem Zemljine kore u tri njezi­
na pomicanja. Začudio sam se kad sam uočio da se stalno ponavljala
zemljopisna širina od 0 stupnjeva, 12, 30 i 45 stupnjeva. Svaki od tih bro­
jeva dijeli Zemljinu konfiguraciju s cijelim brojevima. Očito to nije bilo
slučajno, pa sam svako od njih nazvao mjestom 'svete zemljopisne širine'.
Većina tih mjesta dobro je poznata svakomu koga zanima arheologija ili
sveta mjesta glavnih religija svijeta. Sva ta mjesta su unutar 30 nautičkih
milja (jedan dan hoda) svete zemljopisne širine, pa su tako još preciznije
geodetski usklađena od Avenijevih astronomskih računa.

Svete zemljopisne širine kada je pol bio u Hudsonovu zaljevu
(60 stupnjeva sjeverno 83 stupnja zapadno)

0° Lhasa, Aguni, Mohenjo-Daro, Uskršnji otok
5° Biblos, Xi'an
10° Ur/Uruk/Eridu, Teba/Luxor, Ise, Susa
12° Babilon, Pjongjang
15° piramide u Gizi, Jerihon/Jeruzalem, Ashur, Nazca
30° Kartaga, Quito
45° Copan, Marden

Bilješka: Mjesta označena ovim znakom '/ ' smještena su tako blizu da imaju iste rezultate.

Svete zemljopisne širine kada je pol bio u Grenlandskome moru
(73 stupnjeva sjeverno, 10 stupnjeva istočno)

0° Quito
10° Cuzco/Machu Pichu/Ollantaytambo
12° Angkor
30° Xi'an, Pjongjang
45° piramide u Gizi, Nipur, Dashshur, Saqqara

Svete zemljopisne širine kada je pol bio na Yukonu
(63 stupnja sjeverno, 135 stupnjeva zapadno)

0° Biblos, Machu Picchu/Cuzco/Ollantaytambo, Nazca, Abydos

5° Tiahuanaco, Jerihon/Jeruzalem, Nipur, Babilon, Suša
10° Rodos (Knossos, na otoku Kreti, udaljen 41 nautičkih milja)

12° Gozo (Malta)
15° Lalibala
20° Xi'an, Aguni
30° Avebury/Stonehenge, Glastonbury, Pjongjang

Čitatelj koji pozorno prati tabele, primijetit će da se nekoliko tih mjesta
javlja u više od jedne tabele. Ona su zapravo smještena na točkama križa­
nja dvije (ili čak tri) svete zemljopisne širine. Primjerice, Giza leži na sje­
cištu 15 stupnjeva (pol u Hudsonovu zaljevu) i 45 stupnjeva na sjever (pol
u Grenlandskome moru) i danas je 30 stupnjeva sjeverno. Lhasa koja je
danas 30 stupnjeva sjeverno, bila je na ekvatoru tijekom pola u Hudsono­
vu zaljevu i samo 32 nautičke milje od 30 stupnjeva na sjeveru dok je pol
bio u Grenlandskome moru.

Druga sveta sjecišta uključuju:

Biblos (0° i 5°) Najsvetiji grad Feničana

Machu Picchu Planinska arka visoko u Andama
/Cuzco (0° i 10°) i najsvetiji grad Inka

Nazca (0° i 15°) Golemi crteži vidljivi jedino iz zraka

Aguni (0° i 20°) Podvodni 'zid' ispod japanskog otoka Okinave

Quito (30° i 0°) Ekvatorijalni grad na sjevernom dijelu puta Inka

Pjongjang Glavni grad Sjeverne Koreje;
(30° i 30° i 12°) nekoć je imao piramide
Suza Sveto središte židovskog naučavanja u Iranu,
(5° i 45° i 10°) glavni grad Elama. Prorok Daniel ondje je spaljen.

Jeruzalem (5° i 15°) Mjesto posvećeno judaizmu, kršćanstvu i islamu

Xi'an Kineske piramide smještene su ovdje
(20° i 30° i 5°)
Dokumenti koji se odnose na izgubljeni rajski otok
Nipur (5° i 45°) Dilmun, bili su spašeni iz toga sumerskoga grada.

Babilon (5 i 12) Mjesto poznato po 'visećim vrtovima' koji su bili
jedno od sedam svjetskih čuda. Poznato je po
astronomiji i astrologiji.

O čemu se ovdje zapravo radi?
Vjerujem da su još prije razarajućih pomicanja Zemljine kore, znan­
stvenici u Atlantidi znali da su učestalost potresa i podizanje razine oceana,
koje su oni doživljavali, bila upozorenja dolazeće geološke katastrofe.
Pokušavajući zaštititi svoju civilizaciju od te neumoljive nesreće, postali
su opsjednuti otkrivši upravo ono što je pogodilo Zemlju u davnoj prošlo­
sti.

Timovi znanstvenika prohujali su planetom sa zadatkom da točno iz­
mjere prijašnji položaj Zemljine kore. Ako bi mogli točno odrediti koliko
se kora pomaknula u prošlosti, možda bi to dalo uvid u ono što ih očeku­
je u budućnosti. Tijekom istraživanja, ostavljali su geodetske oznake na
mjestima koja su smatrali presudnima za njihova izračunavanja.

Nakon pomicanja Zemljine kore koje je uništilo Atlantidu, preživjeli
koji nisu ništa znali o zaboravljenim starim mjerenjima, otkrili su stare
zemljopisne mjere. Bilo je prirodno da su vjerovali kako su te čudne geo­
detske oznake onih koji su nestali, bile poruke bogova pa su ta mjesta po­
stala sveta - oko njih su nicali gradovi (nije slučajno da je Teotihuacan
aztečki pojam za mjesto na kojemu borave bogovi). Njihova praktična
svrha bila je izgubljena.

Sljedeće generacije nastavile su štovati ta golema svetišta, ali ipak su
vjetrovi vremena počeli pustošiti prva sagrađena zdanja. Novi oltari građe­
ni su na ostacima onoga što su ostavili mjernici iz Atlantide. Ali, tijekom
svake rekonstrukcije, šaptači iz prošlosti prisiljavali su nove graditelje da
zaštite izvorne smjerove koji upozoravaju na pol u Hudsonovu zaljevu - iz
vremena kada je cvjetala civilizacija na Atlantidi.

Tajne zakopane pod gradovima koji su se postupno rušili, ostale su
skrivene tisućama godina. Konačno su neustrašivi pojedinci u Egiptu,
Mezopotamiji, Indiji, Kini i Americi smogli hrabrosti da počnu iskapati.
Priča o veličanstvenim otkrićima onih koji su se usudili kopati ispod sve-