pominjala krv. Vejn nije pričao o meni. Pričao je o tebi.” “Da.” Razmišljam o tome, u kakvom je strahu morala biti, i kako je verovatno otrčala ocu, i kako se i Ira sigurno uspaničio. “Ira te je video onakvu krvavu. Pomislio je...” Ne progovara. Ali sad se sve logički uklapa. “Ira nije hteo da ubije Gila i mene da bi sebe zaštitio”, kažem. “Ali bio je otac. Na kraju, uprkos svem svom zalaganju za mir, ljubav i razumevanje, Ira je pre svega i iznad svega bio otac, kao i svaki drugi otac. Spreman da ubije kako bi zaštitio ćerku.” Ponovo jeca. Svi su ćutali. Svi su se bojali - moja sestra, moja majka, Gil, njegova porodica, sad i Lusi. Svi oni nose deo krivice, i svi su to skupo platili. A ja? Ja volim da se vadim na tadašnju mladost i potrebu da - šta? Teram kera? No da li je to uopšte opravdanje? Te sam noći imao obavezu da čuvam kampere. Pogazio sam je. Drveće kao da se zbija oko nas. Dižem pogled ka njemu, a onda posmatram Lusino lice. Vidim tu lepotu. Vidim tu oskvrnutost. Želim da joj priđem. Ali ne mogu. Ne znam zašto. Umesto toga se okrećem i udaljujem se od žene koju volim. Očekujem da mi vikne da stanem. Ali ona ćuti. Pušta me da odem. Čujem joj jecaje. Još neko vreme hodam. Hodam, izlazim iz šume, stižem do auta. Sedam na haubu i sklapam oči. Na kraju će morati ovamo da se vrati. Zato sedim i čekam je. Pitam se kuda ćemo dalje kad bude izašla. Pitam se hoćemo li zajedno otići tim kolima, ili će ova šuma, posle svih tih godina, prigrabiti još jednu, poslednju žrtvu.
IZJAVE ZAHVALNOSTI Za mnoge oblasti nisam stručnjak, pa je zato dobro što poznajem nesebične genije koji to jesu. Možda će ovo zvučati kao nasumično ređanje uvaženih imena, ali jesu mi pomogli prijatelji i/ili kolege dr Majki Baden, Linda Ferstejn, dr Dejvid Gold, dr En Armstrong-Koben, Kristofer Dž. Kristi i pravi Džef Bedford. Hvala Miču Hofmanu, Lisi Džonson, Brajanu Tartu, Eriki Imranji i svima iz Datona. Hvala Džonu Vudu iz Oriona i Fransoazi Trifo iz Belfonda. Hvala Aronu Pristu i svima iz Književne agencije Arona Prista koja vri od kreativnosti. Kao i uvek, napominjem da je ovo delo plod mašte. Neki će možda poverovati kako me je delom nadahnula stvarna travestija pravde u Severnoj Karolini. Takvi neće biti u pravu. Ovu zamisao sam imao podobro pre no što se odigrao taj konkretni događaj. Ponekad umetnost sledi život. Ponekad život sledi umetnost. U svakom slučaju, ova knjiga nipošto nije ogledalo nijednog događaja, ni stvarnog ni izmišljenog, niti pak predstavlja moje mišljenje o njemu. Najzad, naročitu zahvalnost voleo bih da uputim izuzetnoj Lisi Erbah Vens, koja je za poslednjih deset godina naučila da se izvrsno obračunava s mojim ćudljivim raspoloženjima i nesigurnošću. Lisa, ti si carica!
O AUTORU Harlan Koben je autor dvadeset romana i prvi pisac koji je osvojio sve tri značajne nagrade kriminalističkog žanra - Edgar, Šejmus i Entoni. Smatraju ga jednim od najuspešnijih bestseler autora u Americi. Rođen je u Njuarku u Nju Džerziju, a diplomirao je političke nauke na Armherstu. Živi u Nju Džerziju sa suprugom i četvoro dece. www.HarlanCoben.com
Notes [←1] Svaka američka država ima i svoj nezvanični naziv. Država vrtova je Nju Džerzi. (Prim. prev.) [←2] JaneCare, od imena Džejn i reči care - nega. (Prim. prev) [←3] Čuveni restoran nazvan po svom enterijeru, delo francuskog arhitekte Žaka Karlija. (Prim. Prev) [←4] Reč je o na brzinu snimljenoj fotografiji Ijana Makmilana koja se našla na jednom od najčuvenijih omota u istoriji ploča. Ona je bila uzrok urbane legende o navodnoj smrti Pola Makartnija. Naime, na fotografiji je na čelu kolone Džon Lenon u belom, za njim stupa Ringo Star u crnom, na kraju kolone je Džordž Harison u teksas-platnu, a među njima korača bosonogi Pol Makartni, u teget odelu, i ispada iz koraka. Mašti obožavalaca nije trebalo mnogo da u slici pročitaju “skrivenu šifru” i “prepoznaju” u povorci “sveštenika”, “pogrebnika”, “grobara” i “mrtvaca” - to jest, samog Pola. (Prim. prev.)