I On će opet doći i suditi živima i mrtvima. 2
Prvi dio 3
1. Rover se zagledao u bijeli betonski pod zatvorske ćelije površine jedanaest kvadratnih metara. Zaškrgutao je pomalo predugačkim prednjim sjekutićem u donjoj čeljusti. Stigao je do najtežeg dijela svoje ispovijesti. Jedini zvuk u ćeliji stvarali su njegovi nokti kojima se češao po tetovaži Bogorodice na nadlaktici. Momak koji je prekriženih nogu sjedio na krevetu prekoputa njega nije progovorio ni riječ otkako je ovaj ušao. Samo se nasmiješio blaženo poput Bude pa se zagledao u neku točku na Roverovom čelu. Tog su momka zvali Sonny. Pričalo se da je još kao tinejdžer ubio dvoje ljudi, a govorkalo se i da mu je otac bio korumpirani policajac i da Sonny može izliječiti dodirom. Bilo je teško reći sluša li momak Rovera: njegove zelene oči i veći dio lica bili su skriveni iza duge prljave kose, ali to nije bilo važno. Rover je samo htio oprost grijeha i Sonnyjev nezaobilazni blagoslov da sutra može izaći iz strogog zatvora Staten s osjećajem pročišćenosti. Rover nije religiozan, ali ovo mu ne može naškoditi. Planira se promijeniti i živjeti kao svi drugi normalni ljudi. Rover duboko udahne. „Mislim da je bila iz Bjelorusije. Minsk je u Bjelorusiji, zar ne?“ Rover naglo podigne pogled, ali momak mu ne odgovori. „Nestor ju je zvao Minsk“, reče Rover. „I rekao mi je da je ubijem.“ Kad se ispovijedaš nekome čiji je mozak spržen, očita prednost leži u činjenici da taj neće zapamtiti nijedno ime ili događaj, pa ti je isto kao da pričaš sa sobom. Možda su baš zbog toga zatvorenici u Statenu radije otvarali dušu tom tipu nego zatvorskom kapelanu ili psihologu. „Nestor je nju i osam drugih cura držao u kavezu u Enerhaugenu. Istočnoeuropljanke i Azijatkinje. Mlade. Tinejdžerke. Odnosno, nadam se da su imale barem toliko. Ali Minsk je bila starija. Jača. Pobjegla je. Stigla je čak do parka Toyen prije 4
nego što ju je zgrabio Nestorov pas. Onaj argentinski mastif. Znaš na koju vrstu psa mislim?“ Momak gotovo ni u jednom trenutku nije skinuo pogled s njega, ali podigao je ruku. Uhvatio se za bradu i polako počeo prstima prolaziti kroz nju. Tad mu spuzne rukav prljave prevelike košulje i otkrije ožiljke i tragove igle. Rover nastavi: „Prokleto veliki albino-psi. Zaklat će svakoga na koga ih gazda nahuška. A i pokojeg nesretnika usput. Naravno, u Norveškoj su zabranjeni. Tip iz Rælengena nabavio je nekoliko komada iz Češke pa ih sad uzgaja i registrira kao bijele boksere. Otišao sam s Nestorom po jedno štene. Platili smo ga više od pedeset somova u kešu. Štene je bilo tako slatko da nitko nikad ne bi pomislio da...“ Rover zastane. Govorio je o psu samo da bi odgodio ono neizbježno. „Uglavnom...“ Rover pogleda tetovažu na svojoj nadlaktici. Katedrala s dva tornja. Po jedan za svaku odsluženu kaznu, ali ništa na njoj nema nikakve veze s današnjom ispovijedi. Prije je švercao oružje za motorističku bandu i u svojoj radionici vršio primopredaju. Bio je dobar u tome. Predobar. I toliko se opustio da je zaboravio na oprez, pa su ga na koncu uhvatili. Nestor ga je bio uzeo pod svoje. Pobrinuo se da mu bude dužan kako bi se dočepao najboljeg oružja prije motorističke bande ili nekih drugih koji su ga se također htjeli domoći. Za nekoliko mjeseci posla platio mu je više nego što se Rover nadao zaraditi tijekom čitavog života od popravljanja motocikala u toj svojoj radionici. Ali Nestor je zauzvrat tražio mnogo. Previše. „Nepomično je ležala u grmlju, krvi je bilo posvuda. Pas joj je odgrizao komad lica – vidjele su joj se desni.“ Rover se namršti. Neka više prijeđe na stvar. „Nestor je rekao kako je vrijeme da nauče lekciju. Neka i druge cure vide što će im se dogoditi. Uostalom, što mu Minsk vrijedi s onakvim licem...“ Rover proguta knedlu. „Pa mi je rekao da je dokrajčim. Vidiš, tražio je da mu tako dokažem da sam jedan od njegovih. Imao sam stari pištolj Ruger MK II koji sam malko izmijenio. I iskreno sam htio to napraviti. Stvarno jesam. Nije bio problem u tome...“ Rover osjeti kako mu se grlo steže. Često je razmišljao o tome i prisjećao se onih nekoliko sekundi te noći u parku Toyen. Ona mu je djevojka neprestano bila pred očima. Nestor i on u glavnim ulogama, a ostali kao tihi svjedoci. Čak je i pas bio miran. Prevrtio je tu sliku u glavi možda stotinu puta. Tisuću? A ipak, tek sad kad je prvi put to izgovorio naglas, shvatio je da ono nije bio samo san, nego da se to doista dogodilo. Možda mu mozak sve dosad nije htio to pojmiti. Zato mu se sad okrenuo želudac. Rover duboko udahne kroz nos da ne povrati. „Ali nisam mogao to napraviti. Iako sam znao da joj nema spasa. Pas je samo čekao mig, a ja sam pomislio kako bih ja, da se radi o meni, odabrao metak. Ali okidač kao da je zablokirao. Nisam ga mogao povući.“ 5
Činilo se da mladić skoro neprimjetno kima. Možda je tako nesvjesno pokazivao da sluša Roverovu priču. A možda je samo pratio ritam glazbe koju jedino on čuje. „Nestor je rekao da nemamo cijelu vječnost, ipak smo bili u javnom parku. Pa je iz futrole na nozi izvukao malen zakrivljen nož, zgrabio je za kosu, podigao je i izgledalo je kao da joj samo zamahuje nožem ispred vrata. Kao da čisti ribu. Krv je šiknula samo tri-četiri puta. Ali znaš čega se najbolje sjećam? Psa. Počeo je zavijati čim je nanjušio krv.“ Rover se nagnuo naprijed i naslonio laktove na koljena. Prekrio je uši dlanovima i počeo se njihati naprijed-natrag. „A ja nisam učinio ništa. Samo sam stajao ondje i gledao. Jebeno nisam ni prstom maknuo. Gledao sam i dok su je zamatali u deku i unosili u auto. Odvezli su je u šumu u Østmarkseterenu. Izvadili su je i gurnuli niz brijeg prema jezeru Ulsrudvannet. A kako ondje mnogo ljudi šeće pse, pronašli su je već sljedećeg dana. Hoću reći, Nestor je htio da je pronađu, ako me kužiš? Htio je da novine objave slike. Da ih može pokazati drugim curama.“ Rover makne dlanove s ušiju. „Nisam mogao spavati zbog noćnih mora i vidio sam je kad god bih zatvorio oči. Cura bez polovice lica smiješi mi se i pokazuje sve zube. Pa sam otišao Nestoru i rekao mu da ne mogu dalje tako. Rekao sam da mi je dosta sređivanja Uzija i Glockova i da opet želim popravljati motocikle. Htio sam živjeti mirnim životom umjesto da uvijek strahujem zbog pandura. Nestor je rekao da nema problema, vjerojatno je naslutio da nisam stvoren za opakog tipa. Ali jasno mi je dao do znanja što će mi se dogoditi ako progovorim. Mislio sam da smo kvit. Odbio sam svaki posao koji mi je potom ponuđen iako sam imao još nekoliko Uzija kod sebe. Ali uvijek sam imao osjećaj da se nešto kuha. Da će me koknuti. Skoro sam osjetio olakšanje kad su panduri došli po mene i strpali me u zatvor. Mislio sam da ću ovdje biti sigurniji. A završio sam iza rešetaka zbog starog slučaja – u kojem sam bio samo pomagač. No dvojica koju su uhvatili priznala su da sam im ja nabavio oružje. I ja sam odmah sve priznao.“ Rover se glasno nasmije. Tad se nakašlje i udobnije smjesti. „Izlazim odavde za osamnaest sati. Nemam pojma što me čeka vani. Ali znam da Nestor zna da izlazim iako me puštaju na slobodu četiri tjedna ranije. Zna sve što se ovdje događa, baš kao i u policiji, u to sam siguran. Ima oči i uši posvuda. Ali ja nekako mislim, da me htio ubiti, to je lako mogao i ovdje, nije trebao čekati da izađem. Što ti misliš?“ Tišina. Momak i dalje samo šuti i uopće ne izgleda kao da o ičemu razmišlja. „Što god bude“, reče naposljetku, „blagoslovčić ne može naškoditi, zar ne?“ Na spomen blagoslova Sonnyju su se zacaklile oči. Podigao je desnu ruku i pokazao Roveru neka priđe bliže te da klekne. Rover se koljenima spustio na malen tepih ispred kreveta. Franck drugim zatvorenicima nije dopuštao da imaju tepihe na podovima ćelija – u Statenu su primjenjivali taj dio švicarskog modela: svi suvišni 6
predmeti bili su zabranjeni. Svaki je zatvorenik mogao imati najviše dvadeset osobnih predmeta. Ako želiš cipele, moraš se odreći dva para gaća ili dvije knjige. Rover pogleda Sonnyjevo lice. Potom obliže suhe ispucale usne. Glas mu je bio iznenađujuće blag. Iako su riječi izlazile polako, dikcija mu je bila savršeno jasna. „Neka ti se svi bogovi na nebesima smiluju i otpuste ti grijehe. Umrijet ćeš, ali će duša grešnika pokajnika otići u raj. Amen.“ Rover pogne glavu. Na obrijanom potiljku osjeti mladićevu ruku. Sonny je bio ljevak, ali i bez poznavanja statističkih trica nije bilo teško zaključiti da će mu životni vijek biti kraći nego većini dešnjaka. Možda se predozira već sutra ili tek za deset godina – tko bi to znao? No Rover ni na trenutak nije pomislio da dječak liječi, kako se pričalo. A nije baš vjerovao ni u glasine o blagoslovu. Zašto je onda uopće došao k njemu? Pa, religija je kao neka vrsta osiguranja; ne misliš da će ti doista zatrebati. A kako su ljudi govorili da momak spremno preuzima tvoje grijehe i ništa ne traži zauzvrat, zašto ne prihvatiti malo duševnog mira? Rover se pitao kako je netko poput Sonnyja mogao počiniti hladnokrvno ubojstvo. To mu uopće nije imalo smisla. A možda ima nečega u onoj staroj izreci da vrag ima mnogo lica. „Selam alejkum“, začuo je glas i ruka se podigla. Rover je ostao na mjestu pognute glave. Jezikom je opipao glatko naličje zlatnog zuba. Je li sad spreman? Spreman za susret sa Stvoriteljem, ako je to njegova sudbina? Podignuo je glavu. „Znam da nikada ne tražiš ništa zauzvrat, no...“ Pogledao je mladićeva gola stopala na kojima je ovaj sjedio. Vidio je tragove igle na velikoj veni zgloba. „Zadnji sam put robijao u Botsenu, pa znam da je tamo lako doći do droge, nikakav problem. Ali Botsen ipak nije zatvor s najvećim osiguranjem kao ovaj. Priča se da je Franck stao na kraj švercu u Statenu, no...“ Rover gurne ruku u džep, „to baš i nije istina.“ Tad izvuče iz džepa nešto veličine mobitela, nekakav pozlaćeni predmet u obliku pištolja. Rover povuče okidač. Iz cijevi sukne plamen. „Već si vidio nešto slično? Da, kladim se da jesi. Policajcima koji su me pretražili kad sam došao ovamo bio je poznat. Rekli su mi da jeftino švercaju cigarete ako me zanima. I dopustili su mi da zadržim upaljač. Pretpostavljam da nisu pročitali moj dosje. Danas više nitko ne radi svoj posao kako treba – dođe ti da se zapitaš kako uopće išta raditi u ovoj državi.“ Rover odvagne pištolj na dlanu. „Prije osam godina napravio sam dva ovakva. Ne hvalim se ako ti kažem da ih nitko u Norveškoj ne bi bolje napravio. Javio mi se posrednik koji mi je rekao da njegov klijent želi pištolj koji neće morati skrivati, oružje koje ne izgleda kao pištolj. Pa sam smislio ovo. Smiješno je kako svi slično reagiraju. Prvo pomisle da je riječ o pištolju, očito. Ali kad im pokažeš da ga mogu koristiti kao upaljač, sasvim zaborave da to stvarno može biti i pištolj. I dalje misle da je možda riječ o četkici za zube ili odvijaču. Ali ne i o pištolju, to nikako. Dakle...“ Rover odvrne zavrtanj na dnu ručke. „U njega stanu dva metka od devet mili7
metara. Zovem ga ‘ubojica sretnog para’.“ Tad uperi cijev u mladića. „Jedan tebi, dušo...“ A potom ga uperi sebi u čelo „I jedan meni...“ Roverov smijeh usamljeno odjekne malenom ćelijom. „Dakle, trebao sam napraviti samo jedan pištolj jer klijent nije htio da itko sazna za moj mali izum. Ali napravio sam još jedan. I uvijek sam ga imao kod sebe radi zaštite, za slučaj da me Nestor pokuša ubiti dok sam još bio unutra. Ali sutra izlazim i više mi ne treba, pa je sada tvoj. I ovo...“ Rover iz drugog džepa izvuče kutiju cigareta. „Izgledalo bi čudno da imaš upaljač bez cigareta, zar ne?“ A onda izvuče požutjelu posjetnicu s natpisom MOTOSERVIS ROVER i gurne je u kutiju cigareta. „Evo ti moja adresa ako ti ikad zatreba mehaničar za motocikl. Ili vraški dobar Uzi. Kao što sam rekao, imam ih još nekoliko...“ Vrata su se otvorila s vanjske strane i glas je zagrmio: „Rover, izlazi!“ Rover se okrene. Zatvorskom čuvaru hlače su visjele u stranu od teškog snopa ključeva zakvačenih za remen koji mu je dijelom prekrivao obješen trbuh prepun sala. „Njegova svetost ima posjetitelja. Bliskog rođaka, da se tako izrazim.“ Zaroktao je od smijeha i okrenuo se prema čovjeku iza sebe. „Bez uvrede, ha, Per?“ Rover gurne pištolj i kutiju cigareta ispod pokrivača na mladićevom krevetu i pogleda ga posljednji put. A onda brzo izađe iz ćelije. Kapelan se blijedo nasmiješio i automatski popravio ovratnik. Bliski rođak. Bez uvrede. Poželio je pljunuti u debelo nacereno lice zatvorskog čuvara, ali okrenuo se prema zatvoreniku koji je izlazio iz ćelije i pretvarao se da ga je prepoznao. Pogledao je tetovaže na njegovim nadlakticama. Bogorodica i katedrala. Ali, ne, tijekom godina vidio je previše tetovaža i lica da bi ih više uopće mogao razlikovati. Kapelan uđe u ćeliju. Tad osjeti miris tamjana. Ili nečega što ga je podsjećalo na tamjan. Kao kad se kuha droga. „Bok, Sonny.“ Mladić na krevetu nije podigao pogled, ali polako je kimnuo. Per Vollan shvatio je tu kretnju kao znak da mladić registrira što se zbiva oko njega, da mu je jasno da mu je netko došao u posjet. Kao da se ne buni. Kad je sjeo i shvatio da je stolica još ugrijana, nije mu baš bilo drago kad se sjetio tko je sjedio ondje netom prije njega. Bibliju koju je ponio spustio je na krevet pokraj mladića. „Danas sam ti odnio cvijeće roditeljima na grob“, rekao je. „Znam da me nisi to tražio, ali...“ Per Vollan pokušao je uhvatiti mladićev pogled. I sam je imao dva sina; obojica su odrasla i odavno više ne žive s roditeljima. Baš kao ni Sonny. Jedina je razlika u tome što se njegovi sinovi uvijek mogu vratiti kući. 8
Na sudu je učitelj, svjedok obrane, rekao da je Sonny bio darovit učenik, talentiran hrvač, popularan, uvijek spreman pomoći... Rekao je da je mladić htio biti policajac poput svog oca. Ali otkako su mu oca pronašli mrtvog uz oproštajnu poruku u kojoj je priznao da je bio korumpiran, Sonny se više nije pojavljivao u školi. Kapelan je pokušao zamisliti sram koji je osjećao petnaestogodišnjak. Pokušao je zamisliti sram koji bi njegovi sinovi osjećali kad bi saznali što je učinio njihov otac. Tad opet popravi ovratnik. „Hvala ti“, rekao je Sonny. Per je pomislio kako Sonny izgleda neobično mlado. Ali sigurno je na pragu tridesete. Tako je. Sonny je odslužio dvanaest godina, a osuđen je kad je imao osamnaest godina. Možda su ga droge sačuvale, usporile starenje, pa su mu posijedjele samo kosa i brada. No one nevine dječačke oči i dalje s čuđenjem promatraju svijet. Pokvaren svijet. Bog zna da je to zao svijet. Per Vollan bio je zatvorski kapelan više od četrdeset godina i vidio je da na svijetu ima sve više i više grijeha. Zlo se širilo poput raka, činilo zdrave stanice bolesnima, trovalo ih svojim vampirskim ugrizom i regrutiralo ih da nastave obavljati taj prljavi posao. A jednom kad te zlo ugrize, nema natrag. Od toga se nitko nije izliječio. „Kako si, Sonny? Jesi li uživao u slobodnom danu? Jesi li uspio vidjeti more?“ Odgovora nije bilo. Per Vollan pročisti grlo. „Zatvorski čuvar kaže da si vidio more. Možda si u novinama pročitao da je sljedećeg dana pronađeno tijelo žene, i to nedaleko od mjesta na kojem si bio. Pronašli su je u krevetu, ubijena je u svom domu. Glava joj je... Pa, sve su pojedinosti ovdje...“ Kucnuo je prstom po Bibliji. „Čuvar je već napisao izvještaj u kojem stoji da si pobjegao dok si bio na moru i da te sat vremena kasnije pronašao pored ceste. Kaže da si odbio reći gdje si bio. Važno je da nikako ne osporavaš njegovu izjavu, shvaćaš li? Kao i obično, reći ćeš što manje možeš. U redu? Sonny?“ Per Vollan konačno je uspio uhvatiti mladićev pogled. Njegov izraz lica nije otkrivao previše od onoga što mu se zbivalo u glavi, ali Per je bio prilično siguran da će Sonny Lofthus slijediti naredbe i da policiji ili javnom tužitelju neće reći više nego što treba. Imao je samo jedan zadatak: promrmljati tiho, ponizno „Kriv sam“ kad ga upitaju smatra li se krivim. Iako to može zvučati paradoksalno, Vollan bi povremeno osjetio da taj mladić ima snagu volje i instinkt za preživljavanjem koji ga vraća na pravi put, za razliku od svih drugih narkomana koji su oduvijek bili u slobodnom padu, nikada i nisu imali drugih planova i od samog su početka srljali u glib. Tu snagu volje znao je nesvjesno pokazati nekim zapažanjem ili pak pitanjem koje bi jasno dalo do znanja da sve vrijeme pomno sluša, štoviše, da zbilja čuje. I da sve vidi. Ili bi jednostavno iznenada ustao, koordinirano, uravnoteženo i fleksibilno, s kretnjama koje je bilo nemoguće vidjeti kod drugih ovisnika. A u nekim bi se trenu9
cima, kao, recimo, sada, činilo da ne vidi ama baš ništa. Vollan se promeškolji na stolici. „Naravno, to znači da jedno dulje vrijeme za tebe nema izlazaka. Ali ionako ne voliš biti vani, zar ne? A i ovaj si put ipak vidio more.“ „Vidio sam rijeku. Je li je muž ubio?“ Kapelan poskoči onako kako bi to učinio da je nešto neočekivano izronilo iz duboke vode ravno ispred njega. „Ne znam. Je li važno?“ Opet ništa od odgovora. Vollan uzdahne. Ponovo osjeti mučninu koja mu se u posljednje vrijeme često javljala i odmah prestajala. Možda bi ipak trebao otići liječniku. „Ne brini se zbog toga, Sonny. Samo se sjeti da se ljudi poput tebe vani cijeli dan pate da bi došli do sljedećeg fiksa. A ovdje ti je sve riješeno. I ne zaboravi da vrijeme prolazi. Kad odslužiš stare kazne, više im nećeš biti od koristi, ali ako priznaš ovo ubojstvo, možeš produljiti boravak u zatvoru.“ „Znači, ipak je muž. Je li bogat?“ Vollan pokaže na Bibliju. „Ovdje je opis kuće u koju si ušao. Velika je i skupo namještena. Ali alarm koji je trebao čuvati to ogromno bogatstvo nije bio uključen; ulazna vrata uopće nisu bila zaključana. Obitelj se preziva Morsand. On je brodovlasnik s povezom na oku. Vidio si ga u novinama, zar ne?“ „Jesam.“ „Jesi li? Nisam mislio da ti...“ „Jesam, ubio sam je. I, da, pročitat ću kako sam to učinio.“ Per Vollan uzdahne. „Dobro. Moraš zapamtiti neke pojedinosti o načinu na koji je ubijena.“ „Dobro.“ „Ona je... Odsječen joj je gornji dio glave. Koristio si pilu. Razumiješ li?“ Nakon toga nastupi duga tišina koju je Per Vollan poželio ispuniti povraćanjem. Bolje to nego ovako iskorištavati dečka. Tad ga dobro promotri. O čemu ovisi ishod nečijeg života? Je li u pitanju niz nasumičnih događaja na koje nemaš nikakvog utjecaja ili neka kozmička sila nalik sudbini kojoj ne možeš umaknuti? Potom opet popusti neobično neugodan ovratnik, potisne mučninu i sabere se. Sjetio se što je na kocki. Tad ustane. „Ako me zatrebaš, bit ću u Centru Ila na Alexander Kiellands plass.“ Primijetio je da ga je mladić upitno pogledao. „Samo privremeno, shvaćaš.“ Tad 10
se brže-bolje nasmije. „Žena me izbacila, a kako poznajem ljude koji vode to prihvatilište...“ Per zastane. Iznenada je shvatio zašto toliko zatvorenika dolazi razgovarati s mladićem. Stvar je u tišini. U činjenici da netko jednostavno sluša, bez ikakve reakcije ili prosudbe. On iz drugih izvlači riječi i tajne, a ne čini ama baš ništa. Upravo je tome i on težio, ali zatvorenici kao da su naslutili njegove skrivene namjere. Nisu znali o čemu je riječ, samo to da on svim silama pokušava saznati njihove tajne. A ako dobije pristup njihovim dušama, kasnije ga možda dočeka nagrada u kraljevstvu nebeskom. Kapelan je vidio da je mladić otvorio Bibliju. Trik je bio tako jednostavan da je bilo gotovo smiješno: utori u stranicama služili su kao pretinci. U njima su se nalazili preklopljeni papiri s informacijama koje je Sonny trebao za priznanje ubojstva. I tri malene vrećice heroina. 11
2. Arild Franck zarežao je „Naprijed!“ ne skidajući pogled s dokumenta na stolu. Začuo je kako se otvaraju vrata. Ina, njegova tajnica, već je najavila posjetitelja i Franck je na trenutak poželio reći kapelanu da je zauzet. To ne bi bila laž; za pola sata ima sastanak s komesarom u Politihusetu, policijskoj središnjici u Oslu. Ali u posljednje vrijeme Per Vollan nije bio dovoljno stabilan, pa nije zgorega provjeriti može li ostati sabran. U ovom slučaju nema mjesta pogreškama. „Nemoj sjesti“, rekao je Arild Franck, potpisao dokument i ustao. „Morat ćemo porazgovarati u hodu.“ Krenuo je prema vratima, uzeo službenu kapu i kaput pa začuo kako kapelan vuče noge iza njega. Arild Franck rekao je Ini da se vraća za sat i pol pa kažiprstom dotaknuo senzor na vratima koja vode na stubište. Zatvor je bio na dva kata i nije bilo dizala jer ona znače okna koja otvaraju niz ruta za bijeg, a ti prolazi također bi se morali zatvarati u slučaju požara. Nadalje, kaos koji nastane tijekom evakuacije samo je jedna od brojnih mogućnosti koje maštoviti zatvorenici u drugim zatvorima iskoriste za bijeg. Iz istog su razloga svi električni kabeli, razvodne kutije i cijevi za vodu postavljeni izvan dosega zatvorenika, dakle nalaze se ili izvan zgrade, ili su unutar zidova. Ništa nije prepušteno slučaju. Odnosno on nikad ništa ne prepušta slučaju. Čak je sjedio s arhitektima i međunarodnim stručnjacima za zatvore dok su radili na skicama Statena. Istina, kao inspiracija poslužio je zatvor Lenzburg u kantonu Aargau u Švicarskoj: ultramoderan ali jednostavan, s naglaskom na sigurnosti i funkcionalnosti više nego na udobnosti. Ali upravo je on, Arild Franck, bio odgovoran za njegov nastanak; Staten je ustvari bio Arild Franck i obratno. Pa zašto je onda navodno beskrajno mudar odbor, proklet bio, njega imenovao samo zamjenikom ravnatelja zatvora, a onog idiota iz Halderna postavio za šefa? Da, Franck je uvijek bio ne12
brušeni dijamant i, ne, on nije tip koji će lizati dupe političarima i skakati od sreće na svaku njihovu sjajnu ideju o tome koje bi se reforme mogle uvesti u zatvorski sustav, a još treba provesti i one otprije. Ali zato je znao svoj posao – zadržati ljude pod ključem i spriječiti da se za to vrijeme razbole, umru ili postanu primjetno gora ljudska bića. Bio je lojalan onima koji su to zaslužili i brinuo se za svoje ljude. A to ni blizu nije mogao reći za svoje nadređene u toj potpuno iskvarenoj, politički motiviranoj hijerarhiji. Prije nego što su ga namjerno preskočili kad se nekoga trebalo imenovati za šefa, Arild Franck nadao se da će nakon što ode u mirovinu dobiti barem malenu bistu u predvorju – iako je njegova žena smatrala da njegov bikovski vrat, lice kao u buldoga i neuredna ćela nisu primjereni za bistu. Ali ako drugi ne cijene tvoja postignuća, onda si – smatrao je on – moraš sam pomoći. „Više ne mogu ovo raditi, Arild“, rekao mu je Per Vollan dok ga je slijedio hodnikom. „Na što točno misliš?“ „Ja sam kapelan. Mislim na ovo što radimo dečku. Tjeramo ga da prizna nešto što nije napravio. Da odsluži kaznu umjesto supruga koji je...“ „Pssst.“ Kod vrata kontrolne sobe, ili „komandnog mosta“, kako ju je Franck zvao, prošli su pored starca koji je na trenutak prestao prati pod i prijateljski mu kimnuo. Johannes je bio najstariji zatvorenik u zatvoru, onakav kakve je Franck volio, nježna dušica koju su još u prošlom stoljeću uhvatili – skoro pa slučajno – kako šverca drogu. Otad nije ni mrava zgazio i tijekom godina postao je poslušan i toliko se uklopio da se plašio jedino dana kad bude morao izaći na slobodu. Nažalost, zatvorenici poput njega nisu predstavljali izazov za zatvor Staten. „Vollan, zar te muči savjest?“ „Da, da, muči me, Arild.“ Franck se nije mogao sjetiti kad su se njegovi zaposlenici točno počeli obraćati svojim naređenima imenom ni kad su šefovi zatvorskih uprava započeli nositi civilnu odjeću umjesto uniforme. U nekim su zatvorima i čuvari nosili civilnu odjeću. Tijekom pobune u zatvoru Francisco de Mar u Sao Paulu čuvari su ubili jednog od kolega jer zbog suzavca nisu raspoznavali osoblje od zatvorenika. „Ne mogu više“, odjednom će kapelan. „Ma daj?“ Franck se požuri niz stepenice. Bio je u dobroj formi za čovjeka kojeg je od mirovine dijelilo manje od deset godina, i to zato što je trenirao, na što su mnogi zaboravili iako su dio industrije u kojoj je pretilost, nažalost, postala prije pravilo nego iznimka. Osim toga, zar on nije trenirao mjesni plivački klub kad mu se kći 13
tamo natjecala? U slobodno vrijeme on je dao svoj doprinos zajednici, vratio je dug zemlji koja je tolikima dala tako mnogo. Kako su ga se onda usudili preskočiti? „A što ti savjest govori o onim mladićima za koje postoje dokazi da si ih zlostavljao, Vollan?“ Franck kažiprstom dotakne senzor na sljedećim vratima koja ih odvedu u hodnik koji je na zapad vodio do ćelija, a na istok prema svlačionicama za osoblje i izlazu na parkiralište. „Predlažem da to shvatiš ovako: Sonny Lofthus okajava i tvoje grijehe, Vollan.“ Sljedeća vrata, opet senzor. Franck dotakne zaslon. Volio je taj izum koji je kopirao iz zatvora Obihiro u Kushiru u Japanu. Umjesto izdavanja ključeva, koje je moguće izgubiti, kopirati ili zlorabiti, u bazu podataka uneseni su otisci prstiju svih koji su imali ovlasti proći kroz ta vrata. Tako su eliminirali rizik od neopreznog rukovanja ključevima, ali imali su i dosje u kojem je stajalo tko je i kada prošao kroz određena vrata. Ugradili su i nadzorne kamere, naravno, no lice je moguće sakriti. Ali otiske prstiju nije. Vrata su se tiho otvorila i ušli su u komoru, malenu prostoriju s golim metalnim vratima na svakom kraju. Ondje su se jedna vrata morala zatvoriti prije nego što se sljedeća otvore. „Kažem ti da ne mogu više, Arild.“ Franck prisloni prst na usne. Osim nadzornih kamera, koje su pokrivale gotovo čitav zatvor, komore su imale i dvosmjeran komunikacijski sustav kako bi se moglo stupiti u vezu s kontrolnom sobom za slučaj da itko, iz bilo kojeg razloga, ondje zaglavi. Izašli su iz komore i nastavili prema svlačionicama u kojima su se nalazili tuševi i ormarići za odjeću i osobne stvari svakog zaposlenika. Franck je zaključio da njegovi zaposlenici ne moraju znati da šef ima glavni ključ koji otvara svaki od ormarića. Upravo suprotno. „Mislio sam da znaš s kim imaš posla“, rekao je Franck. „Ne možeš jednostavno odustati. Tim je ljudima lojalnost pitanje života i smrti.“ „Znam“, odgovorio je Per Vollan, a disanje mu je postalo ružno hroptanje. „Ali ja pričam o vječnom životu i smrti.“ Franck zastane pred izlazom i brzo pogleda prema ormarićima kako bi se uvjerio da su sami. „Znaš rizik?“ „Bog mi je svjedok, neću ništa reći ni živoj duši. Želim da to točno tako preneseš, Arild. Reci im da ću šutjeti kao grob. Samo želim van. Molim te, pomozi mi.“ Franck spusti pogled. Pogleda senzor. Van. Postoje samo dva izlaza. Ovaj stražnji i onaj drugi, kroz recepciju na ulazu. Nema otvora za ventilaciju, nema požarnih izlaza, nema većih kanalizacijskih cijevi kroz koje bi se mogao provući odrastao čovjek. 14
„Možda“, rekao je i prislonio prst na senzor. Bljesnulo je maleno crveno svjetlo na vrhu kvake i ukazalo na pretraživanje baze podataka. Kad se ono isključilo, umjesto njega uključilo se maleno zeleno svjetlo. Franck gurne vrata. Tad ih je zaslijepilo blještavo sunce pa su stavili sunčane naočale dok su išli preko velikog parkirališta. „Reći ću im da želiš van“, rekao je Franck, izvadio ključeve automobila i virnuo u stražarnicu u kojoj su dan i noć sjedila dva naoružana čuvara. Ceste koje su vodile u zatvor i iz njega imale su čelične prepreke koje čak ni Franckov novi Porsche Cayenne ne bi mogao svladati. Možda bi to uspio s Hummerom H1 koji je razmišljao kupiti, ali taj bi automobil bio preširok jer su namjerno napravili uži ulaz da velika vozila ne mogu proći. A on je mislio upravo na ta velika vozila kad je htio da se postave čelične barikade unutar ograde visoke šest metara koja okružuje zatvor. Franck je tražio da se kroz njih provede struja, ali molba je odbijena jer se Staten nalazio u središtu Osla, pa bi mogli stradati nevini civili. Nevini, malo sutra – da bi netko s ulice dotaknuo ogradu, prvo bi morao preskočiti zid visok pet metara s bodljikavom žicom na vrhu. „Usput, kamo ćeš?“ „Alexander Kiellands plass“, odgovorio je Per Vollan prepun nade. „Žao mi je“, rekao je Arild, „nisi mi usput.“ „Nema problema, autobus mi je točno na ulazu.“ „Dobro. Javit ću se.“ Zamjenik ravnatelja zatvora sjeo je u automobil i odvezao se do stražarnice. Pravila su nalagala da svako vozilo – uključujući njegovo – treba zaustaviti i pretražiti putnike u njemu. Čuvari su tek sad kad su ga vidjeli kako izlazi iz zgrade zatvora i ulazi u automobil, podigli rampu i pustili ga da prođe. Franck je uzvratio pozdrav čuvarima. Zaustavio se na semaforu na glavnoj cesti. U retrovizoru je pogledao svoj ljubljeni Staten. Nije savršen, ali jako je blizu tom idealu. Za nedostatke krivio je odbor za planiranje, nove i besmislene propise ministarstva kao i napola korumpiran Odjel za ljudske resurse. On je samo htio ono što je najbolje za sve jer vrijedni i uredni stanovnici Osla zaslužuju siguran život i određeni životni standard. Dakle, dobro, sve je moglo ispasti drugačije. Nije mu se sviđalo što mora biti ovako. Ali kao što je običavao govoriti početnicima na bazenu: ili ćeš potonuti, ili ćeš zaplivati, nitko ti neće pomoći. A onda je počeo razmišljati o onome što ga čeka. Mora prenijeti poruku. I uopće ne sumnja u ishod. Svjetlo na semaforu promijenilo se u zeleno pa je nagazio na papučicu gasa. 15
3. Per Vollan prošao je kroz park pored Alexander Kiellands plass. Srpanj je bio kišovit i neuobičajeno hladan, no sunce se sad vratilo i park se zelenio kao da je proljeće. Ljeto se vratilo: kamo god pogledao, vidio bi ljude kako sjede i upijaju sunce podignutih lica i zatvorenih očiju kao da će ga ponestati. Na putu do roštilja na zelenim površinama i balkonima u gradu grmjeli su skateboardi i zveckale su gajbe piva. Ali bilo je i onih koji su bili još više oduševljeni što je temperatura opet porasla. Oni su se ponašali kao da ih gužva u parku čini nevidljivima: odrpani likovi skutreni na klupama ili oko fontane dozivali su ga promuklim sretnim glasovima nalik kreštanju galebova. Čekao je zeleno na križanju Uelands gate i Waldemar Thranes gate dok su kraj njega prolazili kamioni i autobusi. Pogledao je fasade na drugoj strani ulice koje su se pomaljale pred njim kad bi se promet raščistio. Plastične navlake prekrivale su prozore zloglasnog puba Tranen koji još od svog osnutka 1921. taži žeđ najžednijih stanovnika – posljednjih trideset godina taj je posao vodio Arnie „Skiffle Joe“ Norse koji se odijevao u kaubojski kostim i vozio monocikl dok je svirao gitaru i pjevao s cijelim bendom kao pratnjom koju su činili stari slijepi orguljaš i Tajlanđanka koja je svirala def i automobilsku trubu. Per Vollan pogleda pročelje zgrade na kojoj je stajao natpis od kovanog željeza Ila Pensjonat zacementiran u fasadu. Tijekom rata u kući su bile smještene neudane majke. Sada je to rezidencijalna ustanova za najranjivije ovisnike u gradu. Za one koji se nisu htjeli skinuti. Posljednja postaja prije kraja. Per Vollan prijeđe cestu, zastane na ulazu u Centar Ila, pozvoni i pogleda ravno u kameru. Tad začuje zujanje mehanizma za otvaranje pa uđe. Uime dobrih starih vremena centar mu je privremeno prepustio sobu. To je bilo prije mjesec dana. 16
„Bok, Per“, pozdravi ga mlada smeđooka žena koja se spustila otvoriti rešetke na kraju stepenica. Netko je oštetio bravu pa se više nije moglo otključati izvana. „Kafić je sad zatvoren, ali stigneš večerati ako odmah kreneš.“ „Hvala ti, Martha, ali nisam gladan.“ „Izgledaš umorno.“ „Hodao sam sve od Statena.“ „Zbilja? Mislila sam da odande vozi autobus.“ Krenula je natrag vukući noge po stepenicama. „Morao sam o nečemu razmisliti“, odgovori on. „Netko te ranije tražio.“ Per se sledi. „Tko?“ „Nisam pitala. Možda policija.“ „Zašto to misliš?“ „Pošto-poto su htjeli razgovarati s tobom, pa sam pomislila da je možda riječ o nekom zatvoreniku kojeg poznaješ. Ili tako nešto.“ Već, pomislio je Per. Već su došli po mene. „Vjeruješ li ti u išta, Martha?“ Ona se okrene na stepenicama. Nasmiješi se. Per pomisli da bi se neki mladić mogao ludo zaljubiti u taj osmijeh. „Misliš na Boga i Isusa?“ upitala je Martha pa gurnula vrata recepcije koju je zapravo činila udubina u zidu u kojoj se nalazio ured. „Mislim na sudbinu. Na borbu između slučajnosti i sudbine.“ „Vjerujem u Ludu Gretu“, promrmljala je Martha i nastavila listati papire. „Duhovi nisu...“ „Inger kaže da je jučer čula dječji plač.“ „Inger je jako nervozna, Martha.“ Ona proviri iz recepcije. „Moramo porazgovarati, Per.“ On uzdahne. „Znam. Puni ste i...“ „Danas su zvali iz centra u Sporveisgati. Kažu da požar znači da će još najmanje dva mjeseca biti zatvoreni. U zajedničkim sobama trenutačno je više od četrdeset naših stanara. Ne možemo dalje ovako. Kradu jedan od drugoga, a onda se tuku. Pitanje je vremena kad će netko nastradati.“ 17
„U redu. Neću se još dugo zadržati.“ Martha nakrivi glavu i upitno ga pogleda. „Zašto ti ne dopušta da spavaš u kući? Koliko ste godina bili u braku? Četrdeset, zar ne?“ „Trideset i osam. Ona je vlasnica kuće i... Komplicirano je.“ Per se umorno nasmiješi, okrene joj leđa i krene niz hodnik. Iza dvojih vrata treštala je glazba. Amfetamini. Ponedjeljak je, ured za socijalnu pomoć otvoren je nakon vikenda i nevolje se osjećaju u zraku. On otključa vrata svoje sobe. Malena odrpana sobica s jednim krevetom i ormarom stajala je šest tisuća kruna mjesečno. Za taj si novac izvan Osla mogao unajmiti čitav stan. Sjeo je na krevet i zagledao se kroz prašnjav prozor. Promet je vani pospano zujao. Sunce je sjalo kroz tanke zavjese. Muha na prozorskoj dasci borila se za život. Uskoro će umrijeti. To je život. Nije stvar u smrti, nego u životu. Smrt je ništa. Prije koliko je godina došao do tog zaključka? Kad je spoznao da sve što je propovijedao nije ništa drugo nego obrana koju su ljudi stvorili zbog straha od smrti? A ipak, nijedno od njegovih starih uvjerenja nije imalo nikakva značaja. Ono što mi ljudi mislimo da znamo ništa je u usporedbi s onim što nam je potrebno da bismo otupili strah i bol. A onda je napravio puni krug. Povratio je vjeru, oprostio Bogu i takav život, i takvu smrt. Sad je vjerovao, i to snažnije nego ikad prije. Izvukao je blok ispod novina i počeo pisati. Per Vollan nije imao mnogo toga reći. Nekoliko rečenica na jednom listu papira, to je sve. Prekrižio je svoje ime na omotnici s pismom Almina odvjetnika u kojem se kratko navodio njegov udio u bračnoj imovini na koju je, procijenili su, imao pravo. A to nije bilo mnogo. Kapelan se pogleda u zrcalo, namjesti ovratnik, navuče svoj dugački kaput i izađe iz sobe. Martha više nije bila na recepciji. Inger je uzela omotnicu i obećala da će je dostaviti. Sunce je sada već bilo nisko na nebu; dan se povlačio. Prošao je kroz park i krajičkom oka primijetio kako svi igraju svoje uloge bez očitih pogrešaka. Dok je prolazio pored ljudi, nitko od njih nije prenaglo ustao s klupe, a kad se predomislio i odlučio prošetati Sannergatom, nije bilo automobila koji bi se diskretno uključili u promet. Ali bili su ondje. Iza prozora na kojem se odražavala mirna ljetna večer, u usputnom pogledu prolaznika, u hladnim sjenkama koje su se šuljale s istočne strane kuća i nestajale na suncu. A Per Vollan pomislio je da je njemu čitav život upravo takav: neprekidna, besciljna, iscrpljujuća borba između tame i svjetla u kojoj nikad nijedna strana nije odnijela pobjedu. Ili se možda prevario? Svakim se danom tama prikradala korak bliže. Čekala ga je duga noć. Ubrzao je korak. 18
4. Simon Kefas otpije gutljaj kave. Kad se sjedi za kuhinjskim stolom, vidi se maleni vrt ispred njihove kuće u ulici koja se zove Fagerliveien u četvrti Disen. Tijekom noći je padala kiša i trava je još svjetlucala na jutarnjem suncu. Pomislio je kako bi možda doslovno mogao vidjeti kako trava raste. A to je značilo još jedan izlazak s kosilicom. Košnja je bučna, naporna, znojna i prepuna psovki, ali je i dobra. Else je jednom htjela znati zašto nije nabavio električnu kosilicu kakvu imaju njihovi susjedi. Njegov je odgovor bio jednostavan: novac. Taj je odgovor značio kraj skoro svakog razgovora dok je odrastao u toj kući i tom susjedstvu. Ali u to je vrijeme ondje još uvijek bilo običnih ljudi: učitelja, frizera, taksista, radnika u javnom sektoru. Ili policajaca poput njega. Ni sadašnji stanovnici nisu ništa posebno, ali uglavnom rade u marketinškoj industriji ili IT-u, ili su novinari, liječnici, imaju agencije za mondene proizvode ili su naslijedili dovoljno novca za jednu od malenih idiličnih kuća, što je podizalo cijene tamošnjih stanova, baš kao i to susjedstvo na društvenoj ljestvici. „O čemu razmišljaš?“ upitala ga je Else dok je stajala iza njega i milovala ga po kosi. Primjetno je oćelavio; na svjetlu se to dobro vidjelo. No njoj se to, tvrdila je, sviđalo. Sviđalo joj se što izgleda onako kako i treba izgledati policajac koji će uskoro u mirovinu. Sviđalo joj se što će i ona jednog dana ostarjeti. Iako je on dvadeset godina stariji od nje. Jedan od njihovih novih susjeda, umjereno slavan filmski producent, pomislio je da mu je ona kći. Njega to nije zasmetalo. „Razmišljam o tome koliki sam sretnik rekao je. „Što imam tebe. I sve ovo.“ Ona ga poljubi u tjeme i on osjeti njezine usne na koži. Sinoć je sanjao da je morao odlučiti hoće li se odreći vida da bi njoj pomogao. A kad se probudio i ništa nije vidio, na trenutak – prije nego što je shvatio da ne vidi zbog maske koju nosi da ga ujutro ne probudi jako sunce – bio je istinski sretan. 19
Tad se oglasilo zvono na vratima. „Sigurno je Edith“, rekla je Else. „Idem se presvući.“ Otvorila je vrata svojoj sestri i nestala na katu. „Bok, tetak Simon.“ „Pa vidi tko nam je to došao!“ reče Simon i pogleda dječakovo nasmiješeno lice. Edith uđe u kuhinju. „Oprosti, Simon, ali gnjavio me da dođemo ranije da može isprobati tvoju kapu.“ „Naravno“, odgovori Simon. „Ali, Mats, zašto ti danas nisi u školi?“ „Danas je dan obuke za učitelje“, uzdahne Edith. „Škole nemaju pojma koliki je to problem za samohrane majke.“ „U tom slučaju, zbilja ti hvala što si se ponudila odvesti Else.“ „Nema na čemu. On je, ako dobro shvaćam, u Oslu samo danas i sutra.“ „Tko to?“ upitao je Mats pa povukao tetka za ruku i natjerao ga da ustane. „Američki specijalist za operacije oka“, odgovorio je Simon pretvarajući se da se ukočio više nego što doista jest i puštajući da ga dječak povuče na noge. „Hajde, idemo vidjeti možemo li pronaći tu policijsku kapu. Posluži se kavom, Edith.“ Simon i Mats ušli su u hodnik i dječak je oduševljeno poviknuo kad je ugledao crno-bijelu kapu koju je njegov tetak izvukao iz ormara. Ali utihnuo je i umirio se čim mu je Simon stavio kapu na glavu. Stajali su ispred zrcala. Dječak je pokazao na tetkov odraz i počeo proizvoditi zvukove kao da puca. „U koga pucaš?“ upitao ga je tetak. „U zlikovce“, brzo odgovori dječak. „Bum! Bum!“ „Nazovimo to vježbom ciljanja“, rekao je Simon. „Čak ni policija ne smije bez dopuštenja pucati na zlikovce.“ „Da, može! Bum! Bum!“ „Mats, ako to napravimo, idemo u zatvor.“ „Idemo?“ Dječak je zastao i zbunjeno pogledao tetka. „Zašto? Pa mi smo policija.“ „Jer mi postajemo zločinci ako pucamo u nekoga koga možemo uhititi.“ „Ali... možemo ih upucati kad ih odvedemo na policiju, zar ne?“ Simon se nasmije. „Ne. Tada sudac mora odlučiti na koliko dugo netko ide u za20
tvor.“ „Mislio sam da ti odlučuješ o tome, tetak Simon.“ Simon je vidio razočaranje u dječakovim očima. „Sad će ti tetak nešto reći, Mats. Drago mi je što ne moram odlučivati o tome. Drago mi je što ja samo hvatam kriminalce. Jer to je zabavan dio posla.“ Mats zaškilji na jedno oko i nakrivi kapu. „Tetak Simon...“ „Da?“ „Zašto ti i teta Else nemate djece?“ Simon stane iza Matsa, stavi ruke dječaku na ramena i nasmiješi mu se u zrcalu. „Što će nam djeca kad imamo tebe, zar ne?“ Mats je nekoliko trenutaka ozbiljno promatrao tetka u zrcalu. A onda mu se lice razvedrilo. „Da!“ Simon zavuče ruku u džep i izvadi mobitel koji je počeo vibrirati. Zvao ga je kolega. Simon je nekoliko trenutaka samo slušao što mu drugi policajac govori. „Gdje kraj rijeke Aker?“ naposljetku je upitao. „Pored Kube, kraj likovne akademije. Tamo je pješački most...“ „Znam gdje je to. Stižem za trideset minuta.“ Obukao je cipele, stegnuo vezice i navukao jaknu. „Else!“ zazvao ju je. „Da?“ Ona se pojavila na vrhu stepenica. Ponovo ga je iznenadilo koliko je lijepa. Duga joj je kosa tekla oko sitnog lica poput crvene rijeke. Pjegice na malenom nosu i oko njega. A onda mu je palo na pamet da će te pjegice biti na njezinom licu i kad njega više ne bude. A onda je brzo stigla sljedeća misao koju je pokušao potisnuti: tko će se tad brinuti za nju? Znao je da ga odande vjerojatno ne vidi – samo se pretvara. On se nakašlje. „Dušo, moram ići. Hoćeš li me nazvati i reći mi što ti je rekao doktor?“ „Hoću. Oprezno vozi.“ Dvojica sredovječnih muškarca prolazila su parkom koji se zove Kuba. Većina je ljudi mislila da to ima neke veze s državom Kubom, tim više što su se u Grünerløkki, toj nekoć radničkoj četvrti, znali održavati politički motivirani prosvjedi. Trebali ste živjeti ondje mnogo godina da biste znali kako se tamo nekoć nalazio golem spremnik za plin u obliku kocke. Njih dvojica prijeđu preko pješačkog mosta koji je prije vodio do stare tvornice 21
gdje je danas likovna akademija. Zaljubljeni parovi upravo su vješali lokote s datumima i inicijalima na ogradu mosta. Simon zastane i promotri ih. Deset godina je s Else, a svakim danom kao da je voli sve više. U njegovom životu nikada neće postojati druga žena i njemu nije potreban lokot da bi to znao. A nije potreban ni njoj jer se on nadao da će ga ona debelo nadživjeti, pa će imati vremena pustiti novog muškarca u svoj život. A on se već pomirio s tom spoznajom. S mjesta na kojem je stajao vidio je Amodt Bro, skroman mostić preko skromne rječice koja dijeli taj skromni glavni gradić na istočni i zapadni dio. Nekoć jako davno, dok je Simon bio mlad i blesav, upravo je s tog mosta skočio u rijeku. Pijani trojac, trojica momaka od kojih su dvojica imala nepokolebljivu vjeru u sebe i svoje mogućnosti. Dvojica su bila uvjerena da su najbolji u trojcu. Onaj treći, Simon, davno je bio shvatio da se ne može natjecati s prijateljima kad je riječ o inteligenciji, snazi, društvenim vještinama ili umijeću zavođenja. Ali on je ipak bio najhrabriji od njih. Ili drugim riječima – najspremniji riskirati. A skok u zagađenu vodu nije zahtijevao ni intelekt ni fizičko umijeće, samo odvažnost. Simon Kefas često je mislio da ga je pesimizam potaknuo da se kocka s budućnošću koju nije odviše cijenio i da je za sve kriva neka urođena svijest o tome da može izgubiti manje nego drugi. Držao je ravnotežu na ogradi dok su mu prijatelji urlali da to ne čini govoreći mu da je poludio. Ali on je skočio. Bacio se s mosta kao da se pozdravio sa životom i odlučio zaigrati predivan rulet sa sudbinom. Skočio je u vodu kojoj se od bijele pjene nije ni vidjela površina, a ispod nje skrivao se ledeni zagrljaj u kojem je vladala tišina, samoća i mir. Kad je izronio doslovno bez ogrebotine, oni su počeli navijati. Simon im se pridružio. Iako se pomalo i razočarao što se vratio. Čudesno je na što sve slomljeno srce može natjerati mladića. Simon odagna uspomene i usredotoči se na vodopad između dva mosta. Točnije, na čovjeka koji je ostao ondje kao na nekoj fotografiji, zamrznut usred pada. „Mislimo da je doplutao niz rijeku“, rekao je forenzičar koji je stajao pored Simona. „A onda mu se odjeća zaplela u nešto što je virilo iz vode. Rijeka je ovdje obično plitka, možeš je prehodati.“ „Dobro“, rekao je Simon, posisao duhan u ustima i nakrivio glavu. Mrtvac je visio okomito prema dolje s rukama uz tijelo. Voda je oblikovala bijelu aureolu oko trupla i glave. Podsjetila ga je na Elseinu kosu. Drugi forenzičari konačno su gurnuli čamac u vodu i sada su pokušavali osloboditi truplo. „Kladim se u pivo da je samoubojstvo.“ „Mislim da si u krivu, Elias“, odgovorio je Simon i zataknuo prst ispod gornje usne pokušavajući iščeprkati duhan. Htio ga je baciti u vodu, ali zaustavio se. Vremena su se promijenila. Osvrnuo se oko sebe u potrazi za košem. 22
„Onda, ne želiš se kladiti?“ „Ne, Elias, ne želim.“ „Oh, oprosti, zaboravio sam...“ Forenzičar je djelovao posramljeno. „Sve pet“, rekao je Simon i otišao. U prolazu je kimnuo visokoj plavokosoj ženi u crnoj suknji i kratkoj jakni. Da joj oko vrata nije visjela policijska značka, lako biste je zamijenili s bankovnom službenicom. Bacio je duhan u zelenu kantu za smeće na kraju mosta i prišao obali očima skenirajući tlo. „Glavni inspektor Kefas?“ Elias podigne pogled. Žena koja mu se obratila bila je arhetip Skandinavke i izgledala je točno onako kako ih stranci zamišljaju. Činilo mu se da misli kako je previsoka, pa je bila blago pognuta i nosila je ravne cipele. „Ne, to nisam ja. Tko ste vi?“ „Kari Adel.“ Podigla je značku koja joj je visjela oko vrata. „Upravo sam se priključila Odjelu za ubojstva. Rekli su mi da ću ga ovdje pronaći.“ „Dobro došli. A što će vam Simon?“ „Trebao bi mi biti mentor.“ „Imate sreće“, rekao je Elias i pokazao prema čovjeku koji je hodao obalom rijeke. „Eno ga tamo.“ „Što traži?“ „Dokaze.“ „Ali dokazi će sigurno biti u rijeci, tamo gdje je truplo, a ne nizvodno od njega.“ „Da. Pretpostavio je da smo već pretražili to područje. I jesmo.“ „Drugi forenzičari kažu da je riječ o samoubojstvu.“ „Da, i ja sam to pomislio. Čak sam se glupo pokušao okladiti u pivo s njim.“ „Glupo?“ „On ima problem“, rekao je Elias. „Zapravo, imao je problem.“ Primijetio je kako je žena podigla obrve. „Nije to tajna. A ako ćete raditi zajedno, najbolje je da to odmah u startu znate.“ „Nitko mi nije rekao da ću raditi s alkoholičarom.“ „On nije alkoholičar“, rekao je Elias. „On je ovisnik o kocki.“ Odmaknula je plavu kosu iza uha i zaškiljila. „Kakva kocka?“ „Ona koja gubi, kako kažu. Ali vi ste mu nova partnerica, sami ga upitajte. 23
Odakle dolazite?“ „Iz Odjela za narkotike.“ „Pa, onda vam je rijeka dobro poznata.“ „Tako je.“ Zaškiljila je i pogledala prema truplu. „Naravno, možda je riječ o narkoubojstvu, ali ako je tako, lokacija ne odgovara. Ne dilaju teške droge ovoliko uzvodno. Za to morate otići na Schous plass i most Nybrua. A kanabis obično nije motiv za ubojstvo.“ „Oh, dobro“, rekao je Elias i kimnuo prema čamcu. „Konačno su ga uspjeli spustiti. Ako sa sobom ima dokumente, uskoro ćemo saznati tko...“ „Znam ja tko je žrtva“, rekla je Kari Adel. „Per Vollan, zatvorski kapelan.“ Elias je odmjeri od glave do pete. Zaključio je da će se uskoro prestati oblačiti poput detektivki koje je vidjela u američkim TV serijama. Ali osim toga izgleda kao da ipak ima nešto posebno. Možda je ona među onima koje će se istaknuti. Možda pripada toj rijetkoj vrsti. Ali i prije je tako znao misliti o nekim ljudima, pa ništa. 24
5. U prostoriji za ispitivanje prevladavale su svijetle boje jer je namještaj bio od borovine. Na prozoru koji gleda na kontrolnu sobu visjele su crvene zavjese. Inspektoru Henriku Westadu iz policije u Buskerudu prostorija se činila zgodnom. Doputovao je iz Drammena u Oslo i sad je sjedio upravo u toj prostoriji u kojoj su prošli put razgovarali s djecom iz slučaja seksualnog napada. Ondje se još uvijek nalazila ona anatomska lutka. Ovog je puta bila riječ o istrazi ubojstva. Proučavao je dugokosog čovjeka s bradom koji je sjedio s druge strane stola. Sonny Lofthus. Izgledao je mlađe nego što mu je pisalo u dosjeu. Nije djelovao drogirano – zjenice su mu bile normalne veličine. Ali na ljudima s visokom tolerancijom na narkotike malokad se vidi da su drogirani. Westad se nakašlje. „Znači, zavezao si je, upotrijebio običnu pilu i otišao?“ „Da“, odgovorio je. Odrekao se prava na odvjetnika, a na gotovo sva pitanja odgovarao je kratkim rečenicama. Naposljetku je Westad počeo postavljati pitanja na koje treba odgovoriti samo „da“ ili „ne“. A upalilo je. Naravno da je prokleto upalilo – imaju priznanje. Ali osjećaj je bio kriv. Westad pogleda fotografije pred sobom. Vrh ženine glave i lubanja bili su gotovo odrezani i gurnuti u stranu, a držali su se samo za kožu. Vidio joj se mozak. Davno je odustao od ideje da se prema izgledu ljudi može odrediti za kakvo su zlo sposobni. Ali ovaj čovjek, on... nije pokazivao nikakvu hladnoću, agresivnost ili znakove mentalne zaostalosti koje je Westad primijetio kod drugih hladnokrvnih ubojica. Westad se nasloni. „Zašto priznaješ?“ Osumnjičeni slegne ramenima. „DNK na mjestu zločina.“ 25
„Kako znaš da smo ga pronašli?“ Osumnjičeni dotakne svoju dugačku gustu kosu koju je zatvorska uprava mogla silom ošišati da je baš htjela. „Kosa mi otpada. To je nuspojava dugotrajnog uzimanja droge. Mogu li sada ići?“ Westad slegne ramenima. Priznanje. Tehnički dokazi na mjestu zločina. Zašto onda ipak sumnja? On se nagne prema mikrofonu između njih. „Razgovor s osumnjičenikom Sonnyjem Lofthusom prekinut je u trinaest sati i četiri minute.“ Vidio je da se crvena lampica ugasila i znao je da je službenik vani zaustavio snimanje. Ustao je i otvorio vrata da zatvorski službenici mogu ući, skinuti Lofthusu lisičine i odvesti ga nazad u Staten. „Što mislite?“ upitao je službenik čim je Westad ušao u kontrolnu sobu. „Što mislim?“ Westad navuče jaknu i grubo, ljutito je zakopča. „Nije mi rekao ništa na temelju čega bih mogao stvoriti neko mišljenje.“ „A što je s razgovorom od jutros?“ Westad slegne ramenima. Javila se prijateljica žrtve. Prijavila je da joj je žrtva rekla kako ju je suprug Yngve Morsand optužio za preljub i zaprijetio joj da će je ubiti. Rekla je da ga se Kjersti Morsand bojala. Između ostalog, i zato što su suprugove sumnje bile osnovane – stvarno je bila upoznala nekoga i razmišljala je o razvodu. To je vjerojatno najklasičniji motiv ubojstva. A što bi bio mladićev motiv? Žena nije silovana, ništa iz kuće nije ukradeno. Provaljeno je u ormarić s lijekovima u kupaonici, a suprug je tvrdio da ondje nema tableta za spavanje. Ali zašto bi se čovjek koji, sudeći po tragovima igle, ima pristup teškim drogama gnjavio s nekoliko tričavih tableta za spavanje? A sljedeće se pitanje nametnulo samo po sebi: Zašto bi se istražitelj s potpisanim priznanjem gnjavio s takvim tričarijama? Johannes Halden meo je pod pored ćelija u Krilu A, kad je ugledao dvojicu čuvara kako mu prilaze s mladićem koji je hodao između njih. Mladić se nasmiješio: djelovao je kao da s dvojicom prijatelja ide na neko lijepo mjesto bez obzira na lisičine. Johannes na trenutak odloži metlu i podigne desnu ruku. „Vidi, Sonny! Rame mi je bolje. Hvala ti.“ Mladić je morao podići obje ruke da bi starcu pokazao palac gore. Čuvari su zastali ispred vrata jedne od ćelija i skinuli mu lisičine. Nisu ih morali otključati jer su se vrata ćelije automatski otvarala svakog jutra u osam sati i ostajala otvorena do deset navečer. Osoblje u kontrolnoj sobi pokazalo je Johannesu kako se ćelije zaključavaju i otključavaju jednim pritiskom tipke. Sviđala mu se kontrolna soba. Zato je ondje uvijek sporije čistio pod. Djelovala mu je kao kontrolni most supertankera. Na 26
takvom je mjestu i on trebao završiti. Prije „incidenta“ radio je kao mornar i studirao na pomorskom fakultetu. Planirao je postati profesionalni pomorac. Potom časnik, pa prvi časnik i na koncu kapetan. I onda bi se pridružio ženi i kćeri u kući u predgrađu Farsunda te bi započeo raditi u luci. Zašto je onda ono napravio? Zašto je sve upropastio? Zašto je pristao prokrijumčariti dvije velike vreće iz luke Songkhla na Tajlandu? Dobro je znao da je u njima heroin. Poznavao je Kazneni zakon i histeričan norveški pravni sustav koji je u to doba krijumčarenje droge izjednačavao s ubojstvom. Nije mu čak ni trebala neka golema svota novca koji mu je ponuđen da te vreće dostavi na adresu u Oslu. Zašto je onda pristao na to? Nedostajalo mu je uzbuđenja? Ili se nadao da će je opet vidjeti; onu predivnu Tajlanđanku u svilenoj haljini, s dugačkom sjajnom crnom kosom? Je li se ponadao da će opet ugledati one njezine bademaste oči, čuti onaj blagi glas dok mu usnama slatkim poput trešnje šapuće teške engleske riječi, govoreći mu da mora to napraviti radi nje i njezine obitelji u Chiang Raiju, da će ih jedino tako spasiti? Nikad nije povjerovao u tu njezinu priču, ali vjerovao je u njezin poljubac. A taj ga je poljubac odveo preko oceana, pa preko granice, zatim u pritvor pa u sudnicu i naposljetku u sobu za posjete u kojoj mu je njegova gotovo odrasla kći rekla da obitelj više ne želi imati posla s njim. Završio je u zatvoru. Taj je poljubac bio sve što je želio, a obećanje tog poljupca ostalo je jedino čemu se još nadao. Nitko ga nije čekao kad je izašao. Obitelj ga se odrekla, prijatelji su otišli svojim putem, a on nikad više neće moći raditi na brodu. Pa je potražio jedine ljude koji su ga bili spremni prihvatiti. Kriminalce. I vratio se starom poslu. Švercu. Regrutirao ga je Ukrajinac Nestor. Heroin iz sjevernog Tajlanda krijumčario se kamionima starim putem droge preko Turske i Balkana. Iz Njemačke pošiljke su se distribuirale u skandinavske zemlje, a Johannesov posao bio je odvoziti tu posljednju rutu. Kasnije je postao doušnik. Ni za to nije imao neki dobar razlog. Jednostavno se pojavio policajac koji je probudio nešto u njemu za što ni sam nije znao da ima u sebi. A iako je čista savjest kao nagrada bila manje privlačna od poljupca lijepe žene, tom je policajcu stvarno vjerovao. Imao je nešto u pogledu. Johannes je možda mogao postati pošten, srediti se, tko zna? Ali jedne jesenje večeri taj je policajac ubijen. I Johannes je tada prvi i jedini put čuo ime koje se izgovara sa strahopoštovanjem. Blizanac. Od tog je trenutka bilo samo pitanje vremena kad će Johannes ponovo pasti. Riskirao je sve više prevozeći sve veće i veće pošiljke. Dovraga, htio je da ga uhvate. Želio se iskupiti za ono što je učinio. Zato je osjetio olakšanje kad su ga carinici zaustavili na švedskoj granici. Namještaj u njegovom kamionu bio je prepun heroina. Sudac je podsjetio porotu na količinu zaplijenjenog heroina kao i na činjenicu da Johannesu to nije bio prvi prijestup. To je bilo prije deset godina. U Statenu je 27
proveo posljednje četiri godine, otkako je zatvor otvoren. Viđao je zatvorenike kako dolaze i odlaze, baš kao i čuvari, prema kojima se ponašao s poštovanjem koje i zaslužuju. A on je zauzvrat dobio isto, odnosno uživao je u poštovanju kakvo se iskazuje samo starcima. Onima koji više nisu nikakva prijetnja. Jer nitko od njih nije znao njegovu tajnu. Nisu znali da je kriv za izdaju. Nisu znali zašto si je nametnuo takvu kaznu. A on je odustao od nade da će ipak jednom dobiti ono jedino što vrijedi. Poljubac koji mu je obećala ona lijepa žena. Čistu savjest koju mu je obećao mrtvi policajac. A onda je prebačen u Krilo A gdje je upoznao mladića koji je mogao liječiti. Johannes se zaprepastio kad je čuo njegovo prezime, ali nije rekao ništa. Samo je nastavio prati podove, gledati u pod i raditi drugima sitne usluge koje život na takvome mjestu čine podnošljivim. Letjeli su dani, tjedni, mjeseci, godine i vrijeme se pretvorilo u život koji će uskoro završiti. Rak. Rak pluća. Rak malih plućnih stanica, kako je rekao liječnik. Agresivan rak najgore vrste ako se ne otkrije na vrijeme. Nije bio otkriven na vrijeme. Nitko više nije mogao ništa. A najmanje Sonny. Nije bio ni blizu točnog odgovora kad ga je Johannes upitao što misli od čega boluje. Momak je rekao – prepone. Ha-ha. A rame mu se oporavilo samo od sebe, ako ćemo iskreno, a ne od Sonnyjeve ruke koja svakako nije bila toplija od uobičajenih 37 stupnjeva. Zapravo je bila mnogo hladnija. Ali momak je bio prava dobričina, a Johannes ga je želio ostaviti u uvjerenju da liječi dodirom. Pa je Johannes zadržao za sebe i izdaju i bolest. Ali znao je da mu ponestaje vremena. Znao je da svoju tajnu ne može ponijeti u grob. Ne ako želi počivati u miru umjesto užasnog scenarija u kojem će se probuditi kao zarobljen zombi kojeg su pojeli crvi, osuđen na vječnu muku. Nije vjerovao u vječnu patnju, ali pogriješio je već mnogo puta u životu. „Toliko toga...“ mrmljao je Johannes Halden u bradu. Ostavio je metlu po strani, prišao Sonnyjevoj ćeliji i pokucao. Odgovora nije bilo. Opet je pokucao. Pričekao. A onda je otvorio vrata. Sonny je sjedio s gumenom vezicom stegnutom oko podlaktice, a njezin kraj bio mu je u zubima. Nad nabreklom venom držao je iglu pod propisanim kutom od trideset stupnjeva. Sonny mirno podigne pogled i nasmiješi se. „Da?“ „Oprosti, ja... Ovo može pričekati.“ „Jesi li siguran?“ 28
„Da... Nema žurbe“, nasmijao se Johannes. „Imam sat vremena.“ „Možeš li pričekati četiri sata?“ „Četiri sata zvuči mi sjajno.“ Starac je vidio kako igla probija venu. Mladić pritisne špricu. Tad prostoriju ispune tišina i tama, poput crne vode. Johannes se tiho povuče i zatvori vrata. 29
6. Simon se ljuljao na stolici. Prislonio je mobitel na uho i podigao noge na stol. Bila je to umjetnost koju je trojac toliko usavršio da su izazivali jedan drugoga, a pobjednik je bio onaj koji bi najdulje uspio održati ravnotežu. „Znači, Amerikanac ne želi reći svoje mišljenje?“ rekao je tiho jer nije htio da drugi djelatnici Odjela za ubojstva znaju išta o njegovom privatnom životu, a djelomično i zato što je sa suprugom uvijek tako razgovarao. Tiho, intimno. Kao da su u krevetu, zagrljeni. „Ma, želi“, odgovorila je Else, „ali ne odmah. Prvo hoće pregledati rezultate ispitivanja i snimke. Sutra ću znati više.“ „Dobro. Kako si?“ „Dobro.“ „Kako dobro?“ Nasmijala se. „Ne brini se toliko, dušo. Vidimo se navečer.“ „U redu. A tvoja sestra, je li...?“ „Da, još je ovdje i vratila me kući. Sada se prestani brinuti i prekini vezu jer radiš!“ On nevoljko prekine vezu. Razmišljao je o onom snu u kojem je jedino on mogao spasiti. „Glavni inspektor Kefas?“ On podigne pogled. Prvo malo pa više. Pred stolom je stajala visoka žena. Jako visoka. I mršava. Ispod kratke suknje virile su noge tanke kao čačkalice. „Ja sam Kari Adel. Rečeno mi je da ću vam pomagati. Pokušala sam vas pronaći na mjestu 30
zločina, ali već ste bili otišli.“ I bila je mlada. Jako mlada. Više je sličila ambicioznoj bankovnoj službenici nego policajki. Simon se još više zanjihao na stolici. „Na kojem mjestu zločina?“ „U Kubi.“ „A kako znaš da je riječ o mjestu zločina?“ Vidio je kako se meškolji. Traži izlaz. Ali izlaza nema. „Na mogućem mjestu zločina“, rekla je na koncu. „I tko kaže da mi treba pomoć?“ Ona pokaže palcem iza sebe. „Ali mislim da meni svakako treba pomoć. Nova sam ovdje.“ „Friško s obuke?“ „Osamnaest mjeseci u Odjelu za narkotike.“ „Znači, nova. I već si se probila u Ubojstva? Čestitam, Adel. Imaš mnogo sreće, dobre veze ili si...“ Naslonio se i izvukao limenku duhana iz džepa traperica. „Žena?“ ubacila se ona. „Htio sam reći pametna.“ Ona je pocrvenjela i u očima joj je vidio da joj je neugodno. „Jesi li pametna?“ upitao je Simon i gurnuo komadić duhana ispod gornje usne. „Bila sam druga u generaciji.“ „I koliko planiraš ostati u Ubojstvima?“ „Kako to mislite?“ „Ako ti se nije sviđalo u Narkoticima, zašto misliš da će ti se u Ubojstvima svidjeti?“ Ona se opet promeškoljila. Simon shvati da je u pravu. Ona je jedna od onih koji se kratko pojave na sceni pa nestanu na gornjim katovima među višim činovima. Pametna. Možda će naposljetku otići iz policije. To su učinili pametnjakovići u Odjelu za teške prijevare. Sa sobom su odnijeli svoja znanja i ostavili Simona na cjedilu. „Otišao sam s mjesta zločina jer se ondje više ništa nije moglo pronaći“, rekao je Simon. „Reci mi, odakle bi ti počela?“ „Porazgovarala bih s obitelji“, odgovorila je Kari Adel i pogledom potražila kamo bi mogla sjesti. „Saznala gdje je bio i što je radio prije nego što je završio u rijeci.“ Njezin naglasak govorio je da je iz istočnog dijela zapadnog Osla, i to baš iz one četvrti u kojoj se ljudi plaše da bi ih pogrešan naglasak mogao obilježiti. 31
„Dobro, Adel. A njegova obitelj je...“ „... Njegova supruga. Uskoro bi mu bila bivša supruga. Nedavno ga je izbacila iz kuće. Porazgovarala sam s njom. Odsjeo je u centru za ovisnike. Smijem li sjesti...?“ Pametna. Nema što. „Nema potrebe“, odgovorio je Simon i ustao. Procijenio je da je najmanje petnaest centimetara viša od njega. Pa ipak je morala napraviti dva koraka za jedan njegov. Uska suknja. Sve je to lijepo, ali okladio bi se da će uskoro nositi nešto drugo. Zločini se rješavaju u trapericama. „Znate da ne smijete ući.“ Martha je stala na ulaz u Centar Ila i pogledala posjetitelje. Učinilo joj se da je već negdje vidjela tu ženu. Teško je zaboraviti nekog tako visokog i mršavog. Odjel za narkotike? Imala je plavu beživotnu kosu, bila je nenametljivo našminkana i imala je bolan izraz lica zbog kojeg je ostavljala dojam razmažene kćeri bogataša. Kolega joj je bio potpuna suprotnost. Visok otprilike metar i sedamdeset, u šezdesetima. Izborano lice. Ali i bore od smijeha. Prosijeda kosa i oči u kojima se vidjela blagost, veselje i tvrdoglavost. Automatski je čitala ljude dok bi s novim stanarima provodila obavezne intervjue kako bi utvrdila kakvo ponašanje i koje nevolje od njih mogu očekivati. Ponekad bi pogriješila. Ali rijetko. „Ne moramo ulaziti“, rekao je čovjek koji se predstavio kao glavni inspektor Kefas. „Mi smo iz Odjela za ubojstva. Riječ je o Peru Vollanu. On je živio ovdje...“ „Živio?“ „Da, mrtav je.“ Martha uzdahne. To joj je uvijek bila prva reakcija kad bi saznala da je opet netko umro. Pitala se pokušava li tako uvjeriti sebe da je barem ona još živa. A onda bi uslijedilo iznenađenje. Ili prije činjenica da i nije iznenađena. Ali Per nije bio ovisnik, nije sjedio u čekaonici smrti kao svi oni drugi stanari. Ili se prevarila? Zar je ona to ipak vidjela, možda podsvjesno znala? Ne, nije stvar u tome. Nešto je drugo posrijedi. „Pronađen je u rijeci Aker.“ Inspektor je vodio razgovor. Ženi je na čelu pisalo „početnica“. „Dobro“, rekla je Martha. „Niste iznenađeni?“ „Ne. Ne, možda nisam. Naravno, takve me vijesti uvijek šokiraju, ali...“ „Ali sve to ide u rok službe, zar ne?“ Inspektor pokaže prema prozorima susjedne zgrade. „Nisam znao da je Tranen zatvoren.“ 32
„Pretvorit će ga u finu slastičarnicu“, rekla je Martha i zagrlila se kao da joj je hladno. „Za mlade mame koje vole cappuccino.“ „Znači, i ovamo su stigli. Tko bi rekao“, kimnuo je prema jednom od okorjelih ovisnika, kojemu su koljena klecala dok je prolazio pored njih, i dobio odmjereno kimanje kao odgovor. „Ovdje je mnogo poznatih lica. No Vollan je bio zatvorski kapelan. Obdukcija još nije gotova, ali na njemu nismo pronašli tragove igle.“ „Nije boravio ovdje zbog problema s drogom. Pomogao nam je kad smo imali nevolja s bivšim zatvorenicima koji su živjeli ovdje. Vjerovali su mu. Zato mu i jesmo ponudili privremeni smještaj kad se morao odseliti od kuće.“ „To znamo. Pitam zašto vas njegova smrt nije iznenadila, a znate da nije bio ovisnik. Možda je riječ o nesretnom slučaju.“ „Pa, je li tako?“ Simon pogleda visoku mršavu ženu. Oklijevala je sve dok joj nije kimnuo. A onda je konačno progovorila: „Nismo pronašli tragove nasilja, ali područje oko rijeke poznato je po kriminalu.“ Martha je primijetila njezin naglasak i zaključila da ima posla s kćeri stroge majke koja je za obiteljskom trpezom ispravljala svaku riječ koju bi dijete pogrešno izgovorilo. Također je pretpostavila da ju je plašila kako nikad neće pronaći pristojnog supruga bude li govorila kao nekakva prodavačica. Glavni inspektor nakrivi glavu. „Što mislite, Martha?“ On joj se svidio. Djelovao je kao netko kome je stalo. „Mislim da je znao da će umrijeti.“ Inspektor podigne obrvu. „Zašto?“ „Zato što mi je napisao pismo.“ Martha obiđe stol u sobi za sastanke nasuprot recepciji na prvom katu. Uspjeli su zadržati gotički stil i to je možda bila i najljepša prostorija u cijeloj zgradi. Iako konkurencija nije bila ozbiljna. Natočila je šalicu kave glavnom inspektoru, a on je sjeo i započeo čitati pismo koje joj je Per Vollan ostavio na recepciji. Njegova partnerica sjela je na rub stolice tik do njega i počela slati poruke s mobitela. Pristojno je odbila kavu, čaj i vodu, kao da se boji da je ondje sve zaraženo nepoželjnim bakterijama. Kefas joj gurne pismo u ruke. „Ovdje piše da svu svoju imovinu ostavlja hostelu.“ Njegova kolegica pošalje poruku i nakašlje se. Glavni inspektor okrene se pre33
ma njoj. „Adel?“ „To se više ne zove hostel. Sad se zove centar.“ Kefas je djelovao iskreno iznenađen. „Zašto?“ „Zato što sad imamo socijalne radnike i ambulantu“, objasnila je Martha. „Pa smo više od hostela. A pravi je razlog što riječ ‘hostel’ ima nepoželjne konotacije. Opijanje, tučnjave i jadni uvjeti života. Pa su to upakirali u nešto ljepše, odnosno promijenili su nam ime u centar.“ „Svejedno...“ rekao je glavni inspektor. „Zar je Vollan doista svu svoju imovinu planirao ostaviti ovom centru?“ Martha slegne ramenima. „Sumnjam da je uopće imao mnogo. Jeste li vidjeli datum ispod potpisa?“ „Pismo je napisao jučer. Mislite da je to zato što je znao da će umrijeti? Mislite da se ubio?“ Martha se zamisli. „Ne znam.“ Visoka mršava žena opet se nakašljala. „Bračni brodolom nije, koliko mi je poznato, rijedak motiv samoubojstva kod muškaraca starijih od četrdeset godina.“ Martha je imala osjećaj da ta žena zna točne brojke, odnosno da u malom prstu ima cijelu statistiku. „Je li djelovao depresivno?“ upitao je Simon. „Više potišteno nego depresivno, rekla bih.“ „Nije rijetkost da suicidalna osoba počini samoubojstvo nakon što izađe iz depresije“, rekla je žena. Zvučala je kao da čita iz udžbenika. Simon i Martha su je pogledali. „Samu depresiju karakterizira apatija i potrebna je određena inicijativa da bi se počinilo samoubojstvo.“ Tad se začuje obavijest da je netko od njih primio poruku na mobitel. Kefas se okrene prema Marthi. „Žena izbacuje sredovječnog muškarca koji piše nešto što bi se moglo protumačiti kao oproštajno pismo. Zašto to ne bi moglo biti samoubojstvo?“ „Nisam rekla da nije.“ „Ali?“ „Djelovao je uplašeno.“ „Čega se bojao?“ Martha slegne ramenima. Pitala se stvara li si nepotrebne nevolje. „Per je bio čovjek s mračnom stranom. Otvoreno je govorio o tome. Rekao je da je postao kape34
lan jer mu je oprost trebao više nego drugima.“ „Kažete da je napravio nešto što mu se ne bi moglo lako oprostiti?“ „Nešto što bi mu se teško moglo oprostiti.“ „Shvaćam. Govorimo li o grijesima koji nisu tipični za pripadnike svećenstva?“ Martha je šutjela. „Zato ga je supruga izbacila?“ Martha je oklijevala. Ovaj je čovjek pronicljiviji od većine policajaca koje je upoznala. Ali može li mu vjerovati? „U mom poslu svladate umijeće opraštanja neoprostivog, glavni inspektore. Naravno, moguće je da Per nije mogao oprostiti samome sebi i da je zato odabrao taj izlaz. Ali moguće je i da je... netko, recimo, otac zlostavljanog djeteta, htio izbjeći podizanje optužnice koja bi stigmatizirala i žrtvu. A, osim toga, taj netko ne bi mogao biti siguran da će Per Vollan biti kažnjen. A i sama kazna nije dovoljna. Pa je netko odlučio biti i sudac, i porota, i krvnik.“ Martha kimne. „Ljudi naude djetetu, bili oni svećenici ili ne. Zar i sami niste imali posla sa slučajevima u kojima je zakon bio nedostatan?“ Simon Kefas odmahne glavom. „Kad bi policajci razmišljali na taj način, zakon bi bio besmislen. A i ja doista vjerujem u vladavinu zakona. Pravda mora biti slijepa. Sumnjate li na nekog konkretno?“ „Ne.“ „Dugovi zbog narkotika?“ upitala je Kari Adel. Martha odmahne glavom. „Znala bih da se drogirao.“ „Pitam jer sam upravo kolegi iz Narkotika poslala poruku u vezi Pera Vollana. A on kaže...“ Izvukla je mobitel iz džepa uske jakne. Začuo se klink kad joj je s mobitelom ispala pikula i zakotrljala se po podu. „Znao sam ga vidjeti kako razgovara s Nestorovim dilerima“, pročitala je naglas pa ustala i krenula u potragu za pikulom. „Vidio sam ga kako kupuje paket, ali ne i kako ga plaća.“ Kari Adel vrati mobitel u džep i uhvati pikulu prije nego što je udarila u zid. „Što mislite o tome?“ upitao je Simon. „Mislim da se ova zgrada naginje na Alexander Kiellands plass. S te je strane više ilovače, a manje granita.“ Martha se nasmijala. Visoka mršava žena samo se osmjehnula. „A mislim i da je Vollan nekome dugovao novac. Vrećica heroina stoji tri stoti35
ne kruna. A to nije ni puna vrećica, nego doza od 0,2 grama. Dvije vrećice dnevno...“ „Polakše malo“, prekine je Simon. „Narkomani ne dobivaju na dug, zar ne?“ „Ne, obično ne. Ali možda je nekome radio usluge, pa su ga plaćali heroinom.“ Martha podigne ruke. „Nije bio ovisnik, kad vam kažem! Pa posao mi je znati kad je netko čist, dobro?“ „Gospođice Lian, naravno, u pravu ste“, rekao je Simon i protrljao bradu. „Možda heroin nije bio za njega.“ Ustao je. „Uostalom, morat ćemo pričekati da čujemo što kaže patolog.“ „Dobro si se sjetila kontaktirati Narkotike“, rekao je Simon dok su se vozili niz Uelands gate prema središtu grada. „Hvala“, odgovorila je Kari. „Martha Lian je draga cura. Jesi li već prije surađivala s njom?“ „Nisam, ali ne bih je odbila da sam imala priliku.“ „Što?“ „Oprosti, glupa šala. Pitaš poznajem li je iz vremena dok sam radila u Narkoticima. Poznajem je. Zgodna je i oduvijek sam se pitala zašto radi u Centru Ila.“ „Zato što je lijepa?“ „Poznato je da dobar izgled čak i ljudima prosječne inteligencije i osrednjih sposobnosti pomaže napredovati u karijeri. Koliko ja vidim, rad u centru nije baš odskočna daska za nešto bolje.“ „Možda misli da radi nešto korisno.“ „Korisno? Imate li pojma kolika je plaća u...“ „Ni plaće u policiji nisu bogzna što.“ „Istina.“ „Ali to je dobar početak ako se kombinira s diplomom pravnog fakulteta“, zaključio je Simon. „Kad planiraš dati drugu godinu?“ Ponovo je vidio rumenilo na njezinom vratu. Znao je da je pogodio u živac. „Dobro“, rekao je Simon. „Drago mi je što imamo priliku koristiti tvoje usluge. Vjerujem da ćeš mi uskoro biti šefica. Ili ćeš dobiti posao u privatnom sektoru u kojem su plaće u prosjeku pedeset posto više kad su u pitanju ljudi tvojih vještina.“ „Možda“, rekla je Kari. „Ali sumnjam da ću vam ikada biti šefica. Pa, sljedećeg ožujka odlazite u mirovinu.“ 36
Simon nije znao bi li se smijao ili plakao. Skrenuo je lijevo na Grønlandsleiret prema policijskoj središnjici. „Pedeset posto viša plaća dobro dođe ako planiraš neko renoviranje. Stan ili kuća?“ „Kuća“, odgovorila je Kari. „Planiramo dvoje djece i trebat ćemo više mjesta. A s obzirom na cijene kvadrata u središtu Osla možeš kupiti jedino nešto što kasnije treba renovirati. Osim ako nisi naslijedio novac. A roditelji su nam su živi i zdravi i, osim toga, Sam i ja smatramo da novac kvari čovjeka.“ „Kvari? Ti to ozbiljno?“ „Da.“ Simon pogleda prema pakistanskim trgovcima koji su izašli iz svojih pregrijanih trgovina na ulicu. Ondje su čavrljali, pušili i promatrali promet. „Ne zanima te kako znam da tražiš kuću?“ „Pikula“, odgovorila je Kari. „Odrasli bez djece nose pikulu u džepu samo ako obilaze stare kuće ili stanove kako bi provjerili treba li renovirati i podove.“ Stvarno je pametna. „Imaj samo ovo na umu“, rekao je Simon. „Možda nije potrebno ravnati podove kuće stare sto dvadeset godina.“ „Možda i nije“, složila se Kari pa se nagnula naprijed i bacila pogled na tornjeve crkve Grenland. „Ali volim ravne podove.“ Simon se stane smijati. Možda mu se ova cura i svidi. I on voli ravne podove. 37
7. „Poznavao sam ti oca“, rekao je Johannes Halden. Vani je počelo kišiti. Dan je ranije bio topao i sunčan, ali oblaci su se skupili na obzoru i blaga ljetna kiša slila se na grad. Johannes se prisjeti kako je to izgledalo prije nego što je završio u zatvoru. Kako bi se kapljice kiše zagrijale čim bi mu dotakle osunčanu kožu. Kako se s asfalta uzdizao miris prašine. Miris cvijeća, trave i lišća mutio mu je pamet i rasplamsavao strasti. Ah, ta divlja mladost. „Bio sam doušnik“, rekao je Johannes. Sonny je sjedio u tami kraj zida i nemoguće mu je bilo vidjeti lice. Johannes nije imao previše vremena: ćelije će se uskoro zaključati preko noći. Zato duboko udahne. Evo, sad će. Rečenica koju mora izgovoriti, ali boji se posljedica. Morao je izgovoriti riječi koje mu tako dugo stoje na srcu da se bojao kako su već pustile korijenje. „Nije istina da se ubio, Sonny.“ Eto. Konačno mu je rekao. Tišina. „Ne spavaš, Sonny?“ Johannes je vidio kako se tijelo pomiče u sjeni. „Znam kako ste se ti i majka osjećali. Kad ste saznali da ti je otac mrtav. Kad ste pročitali poruku u kojoj je pisalo da je on krtica u policiji, netko tko pomaže dilerima i trgovcima drogom. Da im je on dojavljivao o racijama, dokazima, osumnjičenima...“ Vidio je da je Sonny trepnuo. „Ali istina je posve suprotna, Sonny. Otac ti je mislio da je otkrio krticu. Čuo sam kako Nestor objašnjava šefu na telefon da se moraju riješiti policajca koji se zove Lofthus prije nego što sve upropasti. Rekao sam ti ocu za taj razgovor, rekao sam mu da je u opasnosti, da policija brzo mora nešto poduzeti. Ali tvoj je otac rekao da ne 38
može uplitati druge ljude i da mora djelovati sam jer je znao da su neki policajci u dosluhu s Nestorom. Pa me natjerao da šutim i ne kažem ništa ni živoj duši. I održao sam to obećanje sve dosad.“ Je li Sonny shvatio? Možda nije, ali sada više nije bilo važno što ga je Sonny saslušao. Više nisu važne ni posljedice. Jedino je važno da je Johannes olakšao dušu. Konačno mu je rekao. Prenio je poruku. „Otac ti je tog vikenda bio sam. Ti si bio izvan grada s majkom, na hrvačkom natjecanju. Znao je da dolaze po njega, pa se zatvorio u onu vašu žutu kuću u Bergu.“ Johannesu se učinilo da osjeća nešto u tami. Promjenu pulsa i disanja. „Ipak, Nestor i njegovi ljudi uspjeli su ući. Nisu htjeli nevolje koje bi stvorila pucnjava na policajca, pa su ti natjerali oca da napiše oproštajno pismo.“ Johannes proguta knedlu. „Zauzvrat su mu obećali da će poštedjeti tebe i majku. Kasnije su ga ubili njegovim pištoljem.“ Johannes zatvori oči. Bilo je jako tiho, a on je svejedno imao osjećaj da mu netko urla na uho. Nešto ga je stezalo u prsima i grlu, što nije osjetio već godinama. Blagi Bože, kad je posljednji put zaplakao? Kad mu se rodila kći? Jer sada više nije mogao stati, morao je dovršiti ono što je započeo. „Vjerujem da se pitaš kako je Nestor uspio ući u kuću.“ Johannes zadrži dah. Činilo se da je i mladić prestao disati jer je sad čuo samo kako mu krv glasno zuji u ušima. „Netko me vidio kako razgovaram s tvojim ocem, a Nestor je mislio da je policija imala previše sreće s nedavnim presretanjem kamiona. Zanijekao sam da je riječ o meni, rekao sam da površno poznajem tvog oca i da je pokušao izvući informacije iz mene. Ali Nestor je bio uporan i rekao da ako mi tvoj otac vjeruje da mu želim postati doušnikom, kad mu se pojavim na vratima, otvorit će mi bez problema. Dodao je da ću mu jedino tako dokazati da sam mu odan...“ Johannes je čuo da mladić opet diše. Brzo. Teško. „Tvoj otac otvorio je vrata. Jer doušniku vjeruješ, zar ne?“ Osjetio je pokret, ali nije ništa ni čuo ni vidio dok ga nije pogodio udarac. A dok je ležao na podu, s metalnim okusom krvi u ustima, i osjećao kako mu zub klizi po vratu, slušao je kako mladić urla iz petnih žila, čuo je kako se vrata ćelije otvaraju i potom viku čuvara dok su hvatali Sonnyja i stavljali mu lisičine. Razmišljao je samo o nevjerojatnoj brzini, preciznosti i silini udarca tog narkića. I razmišljao je o oprostu. O oprostu koji nije dobio. I o vremenu. O sekundama koje prolaze. I o noći koja se primicala. 39
8. Arild Franck je kod svog Porsche Cayennea najviše volio zvuk. Odnosno baš to što je taj automobil tako tih. Potmulo brujanje 4.8-litarskog V8 motora podsjećalo ga je na zvuk majčine šivaće mašine dok je odrastao u Stangeu u predgrađu Hamara. A i to je bio zvuk tišine. Tišine, mira i usredotočenosti. Otvorila su se suvozačka vrata i ušao je Einar Harnes. Franck nije znao gdje mladi odvjetnici u Oslu kupuju odijela, ali znao je da biraju drugačije trgovine nego on. Nije vidio ni smisao kupovine svijetlih odijela. Ona trebaju biti tamna. I trebaju stajati manje od pet tisuća kruna. Razlika u cijeni između njegovih i Harnesovih odijela trebala je otići u štednju za buduće generacije koje će tek zasnovati obitelji i nastaviti graditi Norvešku. Ili u fond za ranu ugodnu mirovinu. Ili za Porsche Cayenne. „Čujem da je u samici“, rekao je Harnes čim je automobil kliznuo s rubnika na ulazu u odvjetnički ured Harnes & Fallbakken išaranom grafitima. „Pretukao je drugog zatvorenika“, rekao je Franck. Harnes podigne urednu obrvu. „Gandhi je nekog udario?“ „Nikad ne znaš što je tim narkićima u glavi. Ali četiri se dana skidao na hladno i vjerujem da je sada i više nego spreman na suradnju.“ „Da, to je nasljedno – tako sam čuo.“ „Što si čuo?“ Franck potrubi sporoj Corolli. „Samo ono što svi već znaju. Ima li još što?“ „Ne.“ Arild Franck skrene ispred Mercedesovog kabrioleta. Jučer je posjetio samicu. Osoblje je upravo bilo počistilo ostatke povraćanja, a momak je sjedio ispod vunene deke u kutu. Franck nikad nije uživo vidio Aba Loft40
husa, ali znao je da je sin krenuo očevim stopama. Bio je hrvač poput oca, već s petnaest godina tako perspektivan da mu je Aftenposten predvidio sjajnu karijeru. A sad sjedi u smrdljivoj ćeliji, trese se kao prut i cvili kao curica. Odvikavanje je isto za sve. Zastali su pred stražarnicom. Einar Harnes pokazao je isprave i čelična barijera se podignula. Franck je parkirao Cayenne na označeno mjesto pa su on i Harnes prišli glavnom ulazu gdje je Harnesov posjet evidentiran. Obično bi Franck Harnesa uveo na stražnji ulaz, kroz garderobu za osoblje, i tako izbjegao da njegov posjet ostane u sustavu. Nije htio ostaviti prostora za špekulacije o tome što odvjetnik Harnesovog kalibra tako često radi u Statenu. Svaki zatvorenik osumnjičen za sudjelovanje u novom kriminalnom slučaju obično se ispitivao u policijskoj središnjici, ali Franck je zamolio da se ovaj razgovor održi u Statenu jer se Sonny Lofthus trenutačno nalazio u samici. U tu svrhu samo za njih ispražnjena je jedna od ćelija. S jedne strane stola sjedili su policajac i policajka u civilu. Franck ih je već negdje vidio, ali nije se mogao sjetiti kako se zovu. Tip s druge strane stola bio je tako blijed da se stapao s mliječnobijelim zidom. Pognuo je glavu i čvrsto stegnuo šakama stol, kao da se prostorija vrti. „Dakle, Sonny“, rekao je Harnes vedro i spustio ruku mladiću na rame, „jesi li spreman?“ Policajka se nakašljala. „Pitanje je prije je li gotov.“ Harnes joj se kiselo nasmiješio i podigao obrve. „Kako to mislite? Nadam se da niste počeli ispitivati mog klijenta bez prisutnosti odvjetnika.“ „Rekao je da vas ne moramo čekati“, odgovorio je policajac. Franck pogleda momka. Njušio je nevolje. „Dakle, već je priznao?“ uzdahnuo je Harnes, otvorio aktovku i izvukao iz nje tri spojena lista papira. „Ako želite priznanje napismeno, onda...“ „Upravo suprotno“, rekla je policajka. „Upravo je zanijekao da ima bilo kakve veze s ubojstvom.“ Prostorija je tako utihnula da je Franck čuo pjev ptica izvana. „Što je napravio?“ Harnesu su obrve poletjele sve do vrha čela. Franck nije znao što ga više ljuti: odvjetnikove uredne obrve ili to koliko je spor kad se treba suočiti s nadolazećom katastrofom. „Što je još rekao?“ upitao je Franck. Policajka je pogledala zamjenika ravnatelja zatvora, a onda i odvjetnika. „U redu je“, rekao je Harnes. „Ja sam zatražio da bude ovdje za slučaj da zatre41
bate više informacija o Lofthusovom izlasku.“ „Osobno sam ga odobrio“, rekao je Franck. „I ništa nije govorilo da će posljedice biti tako tragične.“ „Još ne znamo da je tome bilo tako“, rekla je policajka. „Jer nemamo priznanje.“ „Ali dokazi...?!“ uzviknuo je Arild Franck pa se zaustavio. „Što znate o dokazima?“ upitao ga je policajac. „Samo sam pretpostavio da imate nekakve dokaze“, odgovorio je Franck. „S obzirom na to da je Lofthus osumnjičen. Zar ne, gospodine...?“ „Viši inspektor Henrik Westad“, rekao je policajac. „Ja sam prvi razgovarao s Lofthusom, ali sada je promijenio iskaz. Čak kaže da ima alibi za vrijeme ubojstva. Svjedoka.“ „Doista ima svjedoka“, nadovezao se Harnes i pogledao svog klijenta koji je samo šutio. „Čuvara koji ga je pratio prilikom izlaska. I on tvrdi da je Lofthus nestao na...“ „Još jednog svjedoka“, rekao je Westad. „A tko bi to bio?“ zarežao je Franck. „Lofthus tvrdi da je sreo čovjeka po imenu Leif.“ „Leif... I kako još?“ Svi su pogledali dugokosog zatvorenika koji je djelovao zamišljeno i posve nesvjesno njihove prisutnosti. „Ne zna“, rekao je Westad. „Kaže da su porazgovarali na odmorištu. Tvrdi da je svjedok vozio plavi volvo s naljepnicom JA ♥ DRAMMEN i misli da je svjedok bolestan ili da ima problema sa srcem.“ Franck je zagraktao od smijeha. „Mislim“, započne Einar Harnes napeto i krene vraćati papire u aktovku, „da bismo sada trebali završiti da se mogu konzultirati s klijentom.“ Franck se običavao ceriti kad bi se razbjesnio. A sada mu je bijes ključao u glavi poput ekspres-lonca i morao se kontrolirati da ne bi glasno prasnuo u smijeh. Pogledao je Harnesovog takozvanog klijenta. Sonny Lofthus sigurno je poludio. Prvo napad na starog Haldena i sad ovo. Valjda mu je heroin konačno pojeo mozak. Ali Sonny jednostavno ne može ovo pokvariti jer je ovo neopisivo važno. Franck je duboko udahnuo i u glavi začuo klik koji je označio isključivanje ekspres-lonca. Samo mora ostati sabran, dati mu vremena. Da odvikavanje odradi svoje. 42
Simon je stajao na mostu Sannerbrua i gledao vodu koja je tekla osam metara ispod njih. Bilo je šest popodne i Kari Adel upravo je upitala koja pravila o prekovremenom radu vrijede u Ubojstvima. „Nemam pojma“, odgovorio je Simon. „Javi se Ljudskim resursima.“ „Vidite li išta dolje?“ Simon odmahne glavom. Iza žbunja na istočnoj strani rijeke jasno je vidio stazu koja je pratila rijeku sve do nove zgrade Opere u fjordu Osla. Neki čovjek sjedio je na klupi i hranio golubove. U mirovini je, pomisli Simon. To rade ljudi u mirovini. Na zapadu se nalazila moderna zgrada s prozorima i balkonima koji su nudili pogled na obje strane rijeke i most. „Zašto smo onda ovdje?“ upitala je Kari i nestrpljivo zatoptala po asfaltu. „Moraš nekamo ići?“ upitao je Simon i osvrnuo se oko sebe. Automobil se polako provezao pored njih, nasmiješen prosjak zamolio ih je da mu razmijene novčanicu od dvjesto kruna, par s dizajnerskim sunčanim naočalama i roštiljem na dnu kolica u prolazu nečemu se smijao. Volio je Oslo tijekom ljetnih praznika, kad bi se grad ispraznio i ponovo postao samo njegov. Kad bi opet postao jedno ogromno selo njegova djetinjstva, mjesto u kojem se gotovo ništa ne događa, a sve što se dogodi nešto znači. Grad koji razumije. „Neki prijatelji pozvali su nas na večeru.“ Prijatelji, pomisli Simon. Nekad je i on imao prijatelje. Što im se dogodilo? Možda su se i oni pitali isto. Što se njemu dogodilo? Nije znao odgovor. Rijeka je bila duboka tek metar i pol. Na nekim mjestima iz vode su virile stijene. U autopsiji se spominju ozljede koje zadobiješ kad padneš s određene visine, a to može objasniti slomljeni vrat – pravi uzrok smrti. „Ovdje smo jer smo hodali duž obale rijeke Aker i ovo je jedino dovoljno visoko mjesto na kojem je voda dovoljno plitka da netko tako snažno udari u stijene. Osim toga, ovo je most najbliži prenoćištu.“ „Rezidencijalnom centru“, ispravila ga je Kari. „Bi li se ti ovdje pokušala ubiti?“ „Ne.“ „Mislim, da se želiš ubiti.“ Kari zastane. Pogleda prema ogradi. „Mislim da bih odabrala neko više mjesto. Ovdje je prevelika šansa da bih preživjela. Prevelik je rizik da bih završila kao invalid...“ „Ali ne bi ni gurnula nekog preko mosta da ga želiš ubiti, zar ne?“ 43
„Ne, vjerojatno ne bih“, zijevnula je. „Znači, tražimo nekoga tko je Peru Vollanu slomio vrat i onda ga odavde bacio u rijeku.“ „To je, pretpostavljam, ono što vi zovete hipotezom.“ „Ne, to mi zovemo hipotezom. Ta večera...“ „Da?“ „Nazovi dečka i otkaži.“ „Da?“ „Prvo ćemo pročešljati ovaj kraj u potrazi za svjedocima. Možeš početi obilaziti sve one čiji balkoni gledaju na rijeku. A onda ćemo detaljno pregledati arhive i pronaći sve one koji bi mogli nekome slomiti vrat.“ Simon zatvori oči i udahne. „Zar Oslo ljeti nije divan?“ 44
9. Einar Harnes nikad nije imao ambiciju spasiti svijet. Samo njegov maleni dio. Točnije – svoj dio. Zato je studirao pravo. Točnije, onaj dio prava koji mu je bio potreban da položi ispite. Dobio je posao u odvjetničkoj tvrtki koja se odlučno držala dna pravnog sustava u Oslu, dovoljno je dugo radio za njih da dobije dozvolu, pokrene svoj ured s Erikom Fallbakkenom, ostarjelim polualkoholičarom s kojim je otkrio novo dno odvjetničkog posla u Oslu. Uzimali su najbeznadnije slučajeve i svaki od njih gubili, ali u tom procesu stekli su reputaciju branitelja najnižih slojeva društva. Priroda njihovih klijenata značila je da je pravno partnerstvo Harnes & Fallbakken svoje račune naplaćivalo – ako ikada – na dane kad ljudi podižu socijalnu pomoć. Einar Harnes ubrzo je shvatio da njegov posao nije osigurati da se pravda provede. On je bio tek nešto skuplja alternativa kad su u pitanju utjerivači dugova, socijalne službe i gatare. Prijetio je ljudima koji su mu plaćali da drugima prijeti tužbama, najbeskorisnije stanovnike grada zapošljavao je na minimalnu plaću i potencijalnim klijentima bez iznimke obećavao pobjedu. No imao je jednog klijenta koji je bio pravi razlog zašto je Harnes i dalje poslovao. Njegov dosje nije postojao u arhivi ureda – ako se potpuni kaos koji je vladao ormarićima o kojima je brigu vodila tajnica na vječnom bolovanju uopće i mogao nazvati arhivom. Taj je klijent uvijek plaćao račune, i to obično u gotovini, a rijetko je i tražio račun. Neće ga tražiti ni za sate koje će Harnes upravo potrošiti. Sonny Lofthus sjedio je na krevetu prekriženih nogu, a u pogledu mu se vidio čisti očaj. Prošlo je šest dana od onog razgovora i momku je bilo teško, no izdržao je dulje nego što su očekivali. Izvještaji drugih zatvorenika s kojima je Harnes bio u kontaktu zvučali su nevjerojatno. Sonny nije pokušao nabaviti drogu; upravo suprotno, odbio je speed i kanabis. Viđen je u teretani u kojoj je proveo dva sata na traci za 45
trčanje – bez stanke, a potom je dodatna dva sata proveo podižući utege. Noću su se iz Sonnyjeve ćelije čuli vriskovi. Ali držao se. I to tip koji je dvanaest godina bio težak ovisnik o horsu. Jedini ljudi koji su se, koliko je Harnes znao, dosad uspjeli izvući bili su oni koji su drogu zamijenili nečim jednako ovisničkim, što ih je moglo stimulirati i motivirati jednako kao narkotici. A i taj je popis bio nevelik. Možda su pronašli Boga, zaljubili se ili dobili dijete. I to je to. Ukratko, pronašli su nešto što je njihovom životu dalo novu i drugačiju svrhu. Ili je to bio utopljenikov posljednji izlazak na površinu prije nego što konačno potone? Einar Harnes znao je samo da njegov poslodavac želi odgovore. Ne. Ne odgovore. Rezultate. „Imaju DNK dokaze, pa ćeš biti osuđen priznao ti ili ne. Zašto bezrazložno produljivati agoniju?“ Odgovora nije bilo. Harnes je tako grubo prošao kroz zalizanu kosu na tjemenu da ga je zaboljelo. „Za sat vremena mogu ti dostaviti vrećicu Superboya, pa ne vidim u čemu je problem. Samo trebaš ovdje potpisati.“ Kucnuo je prstom po tri A4 papira na aktovci koju je držao u krilu. Momak je pokušao ovlažiti suhe ispucale usne jezikom koji je bio tako bijel da se Harnes zapitao proizvodi li možda sol. „Hvala ti. Razmislit ću.“ Hvala ti? Razmislit ću? Nudio je drogu jadnom narkiću koji upravo prolazi odvikavanje! Zar je momak počeo prkositi zakonu gravitacije? „Slušaj, Sonny...“ „I hvala ti na posjetu.“ Harnes je odmahnuo glavom i ustao. Momak neće izdržati. Harnes samo mora pričekati još jedan dan. Mora biti strpljiv da prođe razdoblje tijekom kojeg se može računati na čudo. Dok je odvjetnik slijedio čuvara kroz svu silu vrata i brava do izlaza gdje ga je zamolio da mu pozove taksi, razmišljao je što će reći njegov klijent. Ili prije, što će njegov klijent učiniti ako Harnes ne spasi svijet. To jest ako ne spasi onaj mali dio svijeta. Geir Goldsrud nagnuo se i zagledao u zaslon. „Kog to vraga izvodi?“ „Čini se da privlači pozornost“, odgovorio je drugi čuvar u kontrolnoj sobi. Goldsrud pogleda momka. Duga brada dopirala mu je do golih prsa. Stajao je na stolici ispred jedne od nadzornih kamera, kuckao kažiprstom po objektivu i mrm46
ljao nešto nerazumljivo. „Finstad, ideš sa mnom“, rekao je Goldsrud i ustao. Prošli su pored Johannesa koji je u hodniku prao pod. Taj prizor podsjetio je Goldsruda na nešto kao na filmu. Stepenicama su se spustili u prizemlje, prošli kroz zajedničku kuhinju pa nastavili niz hodnik gdje su zatekli Sonnyja na stolici na kojoj je i ranije stajao. Goldsrud mu je na torzu i rukama vidio da je momak nedavno vježbao – pod kožom su mu se nazirali mišići i vene. Čuo je da su neki okorjeli ovisnici u teretani podizali utege pa se onda pucali. Zatvorom su kružili amfetamini i razne tablete, ali Staten je bio jedan od rijetkih norveških zatvora – možda i jedini – u kojem je postojao određeni nadzor nad uvozom heroina. Pa ipak se činilo da ga Sonny nabavlja bez problema. Sve dosad. Nikakvo čudo što je očajan. „Pomozite mi“, zamolio ih je Sonny kad ih je ugledao. „Svakako“, rekao je Goldsrud i namignuo Finstadu. „Vrećica će te koštati dva soma.“ Htio se našaliti, ali vidio je da je Finstad nesiguran. Momak odmahne glavom. Napinjao je čak i vratne mišiće. Goldsrud je čuo glasine da je nekoć bio talentiran hrvač. Možda je istina ono što kažu – da mišiće koje stekneš do dvanaeste možeš kao odrastao čovjek vratiti za samo tjedan dana. „Zaključajte me.“ „Ne zaključavamo prije deset navečer, Lofthus.“ „Molim vas.“ Goldsrud je bio zbunjen. Znalo se dogoditi da zatvorenici traže da ih se zaključa u ćeliju jer se nekog boje. Ponekad, ali ne uvijek imali su razloga strahovati. Strah je česta nuspojava zločina. Ili obratno. Ali Sonny je vjerojatno bio jedini zatvorenik u Statenu koji među zatvorenicima nije imao ni jednog jedinog neprijatelja. Upravo suprotno, smatrali su ga svetom kravom. I momak nikad nije pokazivao ni trunku straha, a očito je imao fizičku i mentalnu snagu da se nosi s ovisnošću bolje nego većina. Zašto onda...? Momak otrgne krastu s uboda na nadlaktici i tad Goldsrud shvati da svi tragovi uboda na njegovom tijelu imaju kraste. Nije bilo svježih uboda. Momak se skinuo. I zato je tražio da ga zaključaju. Odvikavao se i bio je previše svjestan da će uzeti sve što mu ponude, ma što to bilo. „Dođi“, rekao je Goldsrud. „Molim te, Simon, podigni noge.“ 47
Simon podigne pogled. Stara čistačica bila je tako sitna i pognuta da se od kolica jedva vidjela. Počela je raditi u policijskoj središnjici i prije nego što se Simon ondje pojavio, valjda još u prošlom tisućljeću. Ta žena nije se ustručavala reći svoje mišljenje i sve je kolege neovisno o spolu zvala tetkicama. „Bok, Sissel, opet je došlo tvoje vrijeme?“ Simon pogleda na sat. Prošla su četiri sata. Službeno, radni dan u Norveškoj je završio. Zakon o radu jasno je propisivao da moraš otići s posla na vrijeme, za kralja i domovinu. U prošlosti mu odlazak s posla na vrijeme nije bio ni najmanje važan, ali to je bilo onda. Znao je da ga sad Else čeka, da je još prije nekoliko sati počela pripremati večeru i da će se kad on stigne kući, pretvarati da je složila jelo nabrzinu u nadi da on neće primijetiti nered, mrlje i druge znakove sve slabijeg vida. „Već dugo nismo zajedno pušili, Simon.“ „Sad žvačem duhan.“ „Kladim se da te ona tvoja mlada žena natjerala da prestaneš. Još nemaš djece?“ „Još nisi u mirovini, Sissel?“ „Ja mislim da ti već negdje imaš dijete i zato ne želiš još jedno.“ Simon se nasmiješio, pogledao kako ona poteže krpu ispod njegovih nogu i ponovo se zapitao kako je sitno tijelo Sissel Thou moglo izroditi tako golemo potomstvo. Rosemaryina beba. Uklonio je papire. Slučaj Vollan još je uvijek neriješen. Nitko od stanovnika zgrade kod mosta Sannerbrua nije ništa vidio niti se javio i jedan svjedok. Dok ne pronađu dokaze da je počinjen zločin, slučaj pada u drugi plan, rekao je njegov šef i naredio Simonu da sljedećih nekoliko dana posveti sređivanju izvještaja o dva riješena slučaja. Tužiteljica ih je gnjavila zbog njih i tvrdila da su „tanašni“. Nije pronašla nikakve pogreške, samo je htjela da „se detalji srede na višoj razini“. Simon isključi računalo, navuče jaknu i krene prema vratima. Još je bilo ljeto, što je značilo da osoblje koje nije na godišnjem odlazi u tri sata i da se u otvorenom uredu koji miriše na ljepilo iz pregradnih zidova i koji je ugrijan suncem svako malo začuje tek kuckanje. Iza jedne pregrade ugledao je Kari. Podigla je noge na stol i čitala knjigu. Nagnuo se preko pregrade. „Danas nema večere s prijateljima?“ Ona je automatski zaklopila knjigu i pogledala ga kao da osjeća krivnju zbog nečega. On pogleda naslov: Korporativno pravo. Znao je kako je ona svjesna da se ne treba osjećati loše što uči na poslu jer ionako nije dobila nikakve zadatke. To je naprosto dio života u Ubojstvima: ako nema ubojstava, nema ni posla. Kad je vidio kako je porumenjela, Simon je shvatio da je svjesna kako će je diploma pravnog fa48
kulteta naposljetku odvesti iz tog odjela i da se zbog toga osjeća pomalo kao izdajica. A nezadovoljstvo se javilo jer je samu sebe uvjerila da smije tako trošiti vrijeme. No ipak je instinktivno zatvorila knjigu čim se on pojavio. „Sam ovog vikenda surfa u Vestlandetu. Više volim čitati ovdje nego kod kuće.“ Simon kimne. „Policijski posao zna biti dosadan. Čak i u Ubojstvima.“ Pogledala ga je. On slegne ramenima. „Posebno u Ubojstvima.“ „Zašto ste onda odabrali istraživati ubojstva?“ Skinula je cipele i privukla bose noge do ruba stolice. Kao da se nada dugačkom odgovoru, zaključio je Simon. Ona je vjerojatno jedna od onih kojima je bilo kakvo društvo draže od samoće, jedna od onih koji bi radije sjedili u gotovo praznom otvorenom uredu u kojem bi im netko mogao doći praviti društvo nego u svojoj dnevnoj sobi u kojoj ih zajamčeno čekaju mir i tišina. „Možda nećeš vjerovati, ali napravio sam to iz protesta“, rekao je i sjeo na rub stola. „Otac mi je bio urar i htio je da naslijedim njegov posao. A ja nisam htio biti očeva loša kopija.“ Kari rukama stegne dugačke tanke noge. „Jeste li požalili?“ Simon pogleda prema prozoru. Vani je zrak treperio od vrućine. „Ljudi dobro zarađuju od prodaje satova.“ „Ne i moj otac“, odgovori Simon. „A nije volio ni lažnjake. Odbio je pratiti trendove i raditi jeftine kopije ili plastične digitalne satove. Mislio je da je to lakši put. Bankrotirao je sa stilom.“ „Pa, to objašnjava zašto niste htjeli biti urar.“ „Ne, ipak sam završio kao urar.“ „Kako?“ „Forenzičar. Balističar. Putanje streljiva i takve stvari. To je jako slično štimanju satova. Vjerojatno smo sličniji roditeljima nego što smo spremni priznati.“ „Pa, što se dogodilo?“ nasmiješila se ona. „Jeste li bankrotirali?“ „Pa“, pogledao je na sat. „Pretpostavljam da me zašto počelo zanimati više nego kako. Ne znam jesam li donio pravu odluku kad sam postao taktički istražitelj. Projektili i rane od metaka ipak su predvidljiviji od ljudskog mozga.“ „Tako ste završili u Odjelu za teške prijevare?“ „Pročitala si moj životopis.“ „Uvijek se informiram o ljudima s kojima ću surađivati. Jesu li vam se smučili krv i ubojstva?“ 49
„Ne, ali bojao sam se da će se smučiti Else, mojoj ženi. Kad smo se vjenčali, obećao sam joj normalnije radno vrijeme i da ću izbjegavati rad u smjenama. Sviđalo mi se raditi u Odjelu za teške prijevare – osjećao sam se kao da opet popravljam satove. Kad smo kod moje žene...“ Ustao je sa stola. „Zašto ste onda napustili Odjel za teške prijevare kad vam se tamo toliko sviđalo?“ Simon se umorno nasmiješi. Ne, to se ne može saznati iz životopisa. „Lazanje. Mislim da sprema lazanje. Vidimo se sutra.“ „Nego, nazvao me jedan bivši kolega. Kaže da je vidio narkića sa svećeničkim ovratnikom.“ „S ovratnikom?“ „Onakvim kakav je nekad nosio Per Vollan.“ „Što si napravila s tom informacijom?“ Kari opet otvori knjigu. „Ništa. Rekla sam mu da je slučaj zaključen.“ „Nije zaključen, samo je u mirovanju. Dok se ne pronađu novi dokazi. Kako se zove taj narkić i gdje ga možemo pronaći?“ „Gilberg. U prenoćištu.“ „U rezidencijalnom centru. Možeš li napraviti stanku?“ Kari je uzdahnula i zatvorila knjigu. „A što je s lazanjama?“ Simon slegne ramenima. „U redu je. Nazvat ću Else, shvatit će. A lazanje su bolje kad se podgriju.“ 50