Sin - Jo Nesbo

Poslušao ju je i dodao malo gasa, ali kad je motor zaurlao, instinktivno je podigao nogu s papučice. „Nekidan je u centru bila policija“, rekla je Martha. „Htjeli su znati jesam li nekome dala nove tenisice. Zbog ubojstva neke gospođe Iversen, ako si čuo za to.“ „Da, čitao sam o tome“, rekao je. Pogledala ga je. Svidjelo joj se što čita novine. Većina stanara nikad nije ni vidjela slova. Nisu čitali vijesti, nisu znali tko je premijer ni što znači 11. rujna. Ali znali su cijenu speeda u krunu bilo gdje u gradu, kolika je čistoća heroina i koji su postoci aktivnih sastojaka u svim farmaceutskim proizvodima. „A kad pričamo o Iversenu, ne zove li se tako onaj čovjek koji ti je trebao pronaći posao?“ „Tako je. Otišao sam tamo, ali sada neće biti ništa od toga.“ „Oh, baš šteta.“ „Da, ali neću odustati. Imam još imena na popisu.“ „Sjajno! Znači, imaš cijeli popis?“ „Da, imam.“ „Hajmo pokušati mijenjati brzine.“ Dva sata kasnije jurili su niz Mosseveien. Ona je vozila. Jedna strana fjorda Osla ljeskala se na suncu. Pokazalo se da on brzo uči. Bilo je nekoliko pokušaja i pogrešaka u lekciji o tome kako se mijenjaju brzine i otpušta kvačilo, ali kad su to riješili, on se ponašao kao da je programirao mozak da sve zapamti kako treba. Jednostavno je ponavljao te radnje kao da su mu već postale automatske. Nakon tri pokušaja kretanja na uzbrdici mogao je to izvesti bez ručne kočnice. A kad je shvatio kako bočno parkirati, savladao je to gotovo iritantno vješto. „Što slušamo?“ „Depeche Mode“, odgovorio je. „Sviđaju ti se?“ Slušala je gotovo zborske dvoglase i mehanički ritam. „Sviđa“, odgovorila je i pojačala zvuk. „Zvuči jako... engleski.“ „Istina. Što još čuješ?“ „Hm. Veselu distopiju. Kao da svoju depresiju ne shvaćaju ozbiljno, ako me razumiješ.“ Nasmijao se. „Razumijem te.“ Nakon što su nekoliko minuta jurili autocestom, skrenula je prema poluotoku koji se zove Nesoddtangen. Ceste su postale uže, a promet rjeđi. Zaustavila se uz rub 151

ceste. „Jesi spreman za pravu stvar?“ Kimnuo je. „Da, spreman sam za pravu stvar.“ Odgovorio je toliko strastveno da je posumnjala kako nije mislio samo na vožnju. Izašli su iz automobila i zamijenili mjesta. Gledala je kako sjeda bliže upravljaču i usredotočeno gleda ispred sebe. Pritisnuo je kvačilo i ubacio u brzinu. Oprezno je stavio nogu na papučicu gasa. „Retrovizor“, upozorila ga je i sama provjerila retrovizor. „Nema nikoga“, rekao je. „Žmigavac.“ Dao je žmigavac, promrmljao „Jesam“ i nježno otpustio kvačilo. Polako je kliznuo na cestu. Motor se začuo malko preglasno. „Ručna“, rekla je, zgrabila polugu između njih i otpustila je. Osjetila je njegovu ruku kad ju je pomaknuo jer je htio učiniti isto. Dotaknuo ju je i trznuo se kao da se opekao. „Hvala ti“, rekao je. Deset minuta vozili su se u potpunoj tišini. Pustili su da ih pretekne vozač kojemu se očito žurilo. Prema njima jurio je kamion s prikolicom. Zadržala je dah. Znala je da bi na uskoj cesti – iako je bila svjesna da ima dovoljno mjesta za oba vozila – automatski prikočila i pomaknula se u stranu. Ali Stig to nije učinio. Nije si znala objasniti zašto je vjerovala da će on ipak postupiti ispravno. Muški mozak ima urođenu sposobnost shvaćanja triju dimenzija. Vidjela je kako opušteno drži ruke na upravljaču. I zaključila da mu nedostaje upravo ona osobina koje ona ima napretek – tendencija preispitivanja vlastite procjene. Prema osjetljivim debelim venama na nadlanici vidjela je da mu srce mirno radi. Vidjela je kako mu ruke brzo okreću upravljač ne previše udesno, a onda kad su se mimoišli s kamionom, automobil je zatresao udar vjetra. „Ideš!“ uzbuđeno se nasmijao i pogledao je. „Jesi li i ti to osjetila?“ „Jesam“, odgovorila je. „Osjetila sam.“ Tad mu je rekla neka vozi prema Nesoddenu, uzbrdo po makadamskoj cesti. Parkirali su iza niza niskih kuća s prozorčićima na stražnjoj strani i velikim prozorima na strani koja gleda prema moru. „Obnovljene vikendice iz pedesetih“, objasnila je Martha. Hodala je ispred njega nekim puteljkom koji je vodio kroz visoku travu. „Odrasla sam u jednoj od njih. A ovdje je bilo naše tajno sunčalište...“ Stigli su do kamenog dijela. Pod njima ležalo je more i čula se vesela vriska djece u plićaku. Nedaleko od njih nalazio se mol s brodićem koji je plovio na sjever 152

Osla. Za vedrih dana činilo se da je sjever Osla udaljen svega stotinjak metara. Zapravo je bio pet kilometara daleko, no većina ljudi koji su radili u glavnom gradu radije je putovala brodom nego automobilom kružila četrdeset pet kilometara. Sjela je i udahnula slan zrak. „Moji roditelji i njihovi prijatelji govorili su da je Nesodden mali Berlin“, rekla je Martha. „Zbog umjetnika koji su došli živjeti ovamo. Bilo im je jeftinije živjeti u ruševnoj kolibi nego u Oslu. Kad bi temperatura pala debelo ispod nule, ljudi bi se okupili u kući u kojoj bi bilo najmanje hladno. A to je bila naša koliba. Ostali bi ondje i do jutra pili crno vino jer nije bilo dovoljno madraca za sve. A onda bismo svi zajedno doručkovali.“ „Zvuči lijepo.“ Stig sjedne pored nje. „Da, baš tako. Ljudi su se brinuli jedni za druge.“ „Idilično.“ „Ne znam ništa o tome. S vremena na vrijeme posvađali bi se oko novca, jedni drugima kritizirali umjetnost ili spavali s tuđim supružnicima. Ali ovdje je uvijek bilo živo i uzbudljivo. Moja sestra i ja vjerovale smo da stvarno živimo u Berlinu, a onda je jednog dana tata donio kartu i pokazao nam gdje se nalazi pravi Berlin. I objasnio nam je da je taj grad jako, jako daleko, da do njega ima više od tisuću kilometara. Ali da ćemo jednoga dana otići tamo. I obići Brandenburška vrata te otići u palaču Charlottenburg u kojoj ćemo sestra i ja živjeti kao princeze.“ „Jesi li ikad bila tamo?“ „U pravom Berlinu?“ Martha odmahne glavom. „Moji roditelji nikad nisu imali previše novca. I nisu doživjeli starost. Bilo mi je osamnaest kad su umrli i morala sam se brinuti za sestru. Ali uvijek sam sanjala o Berlinu. Toliko da više nisam sigurna postoji li ti taj grad uopće.“ Stig kimne, zatvori oči i legne na travu. Ona ga pogleda. „Možemo li opet slušati onu tvoju glazbu?“ On otvori jedno oko. Zaškilji. „Depeche Mode? CD je ostao u autu.“ „Daj mi svoj mobitel“, rekla je. On joj ga pruži pa ona počne pritiskati tipke. Uskoro su se iz malih zvučnika začuli zvuci ritmičnog disanja. A onda im je ozbiljan glas predložio odlazak na put. Stig se toliko šokirao da se morala nasmijati. „To se zove Spotify“, rekla je i stavila mobitel između njih. „Možeš slušati glazbu s interneta. Nisi to znao?“ „U zatvoru nismo smjeli imati mobitele“, rekao je i odlučno zgrabio mobitel. „U zatvoru?“ 153

„Da, odležao sam.“ „Zbog dilanja?“ Stig zakloni lice od sunca. „Tako je.“ Ona kimne. A onda se brzo nasmiješi. Što li je zamišljala? Da je on ovisnik o heroinu i istovremeno uzoran građanin? Ali nije imao izbora, baš kao i svi drugi. Tad mu uzme mobitel iz ruke. Pokaže mu kako radi GPS i kako na karti može vidjeti gdje su te izračunati najkraću rutu do bilo kojeg mjesta na svijetu. Fotografirala ga je, pritisnula snimanje, podigla uređaj i zamolila ga da nešto kaže. „Danas je lijep dan“, rekao je. Prekinula je snimanje i pustila mu snimku. „To je moj glas?“ upitao je iznenađeno, očito posramljen. Pritisnula je stop i ponovo pustila snimku. Glas je bio pomalo kreštav: „To je moj glas?“ Nasmijala se kad mu je vidjela izraz lica. Zatim još glasnije kad joj je oteo mobitel, pronašao tipku za snimanje i onda je bio red na njoj. Sad je ona morala nešto reći, ne, morala je pjevati. „Neću!“ pobunila se. „Radije bih da me slikaš.“ Odmahnuo je glavom. „Glasovi su bolji.“ „Zašto?“ Napravio je pokret kao da će popraviti kosu i gurnuti je iza uha. Navika nekoga tko je dugo imao dugačku kosu i sad je samo smetnuo s uma da se u međuvremenu ošišao, pomislila je. „Ljudi mogu promijeniti izgled. Ali glas je uvijek isti.“ Pogledao je prema pučini i ona je slijedila njegov pogled. Vidjela je samo kako se površina ljeska, galebove, stijene i jedra u daljini. „Neki glasovi“, složila se. Mislila je na bebu. Na plač koji se začuo preko voki-tokija. To se nikad neće promijeniti. „Voliš pjevati“, rekao je on. „Ali ne pred drugima.“ „Zašto to kažeš?“ „Jer voliš glazbu. Ali kad sam te zamolio da pjevaš, prestravila si se. Baš kao i ona cura u kafiću kad si joj dala ključ.“ Lecnula se. Zar joj čita misli? „Čega se bojala?“ „Ničega“, odgovorila je Martha. „Ona i druga cura trebaju srediti i organizirati registratore na tavanu. Nitko ne voli ići gore, pa kad treba nešto napraviti, zaposlenici se uvijek izmjenjuju u tome.“ „Što ne valja s tavanom?“ 154

Martha je pogledom slijedila galeba koji je lebdio u zraku visoko iznad mora i malo se pomicao sjedne strane na drugu. Vjetar je gore sigurno jači. „Vjeruješ li u duhove?“ tiho je upitala. „Ne.“ „Ni ja.“ Naslonila se na laktove. „Centar Ila izgleda kao da je iz devetnaestog stoljeća, zar ne? Ali zapravo je sagrađen tisuću devetsto dvadesetih. Ispočetka je ondje bilo obično prenoćište...“ „Slova od lijevanog željeza na ulazu.“ „Tako je, to je iz tog razdoblja. Međutim, za vrijeme rata Nijemci su ga pretvorili u dom za neudane majke i njihovu djecu. U to doba ondje je bilo mnogo tragičnih priča i sve su ostavile traga na zidovima. Jedna od stanarki imala je dječaka. Tvrdila je da je bezgrešno začela; u ono doba mnoge su cure to tvrdile kad bi se našle u nevolji. Muškarac za kojeg su svi sumnjali da je otac bio je oženjen i, naravno, poricao da ima ikakve veze s djetetom. O njemu su kružile dvije glasine. Govorilo se da je član pokreta otpora, kao i to da je njemački špijun koji se ubacio u pokret otpora. Navodno su baš zato Nijemci dopustili toj ženi da se smjesti onamo umjesto da njega uhite. Uglavnom, jednog jutra njega je netko ubio u prepunom tramvaju u središtu Osla. Ubojica nikad nije pronađen. Pokret otpora tvrdio je da su eliminirali izdajnika, a Nijemci su tvrdili da su uhvatili člana pokreta otpora. Kako bi razuvjerili sve nevjerne Tome, Nijemci su objesili truplo na vrh svjetionika Kavringen.“ Pokazala je preko mora. „Mornari koji su danju prolazili pored svjetionika lijepo su mogli vidjeti istrunulo truplo koje su kljucali galebovi, a oni koji su prolazili noću vidjeli bi sjenu na moru. A onda je jednog dana truplo nestalo. Neki su tvrdili da ga je uklonio pokret otpora. Ali od tog je dana žena počela gubiti razum. Tvrdila je da je mrtvac progoni. Da joj je usred noći došao u sobu, nagnuo se nad kolijevku njihove bebe, a kad mu je viknula neka izađe, pogledao ju je s crnim rupama koje je imao umjesto očiju.“ Stig podigne obrvu. „Tu priču ispričala mi je Grete, upraviteljica Centra Ila“, rekla je Martha. „Uglavnom, legenda kaže da beba nije prestajala plakati, ali kad god bi se žene iz drugih soba požalile i rekle joj da smiri svoje dijete, žena bi odgovarala da joj sin plače za njih oboje i da će tako biti zauvijek.“ Martha zastane. Na redu je bio njezin omiljeni dio priče. „Govorilo se da žena nije znala za koju je stranu djetetov otac radio, ali da ga je, da mu se osveti što je odbio priznati očinstvo, prijavila Nijemcima kao člana pokreta otpora, a pokretu otpora kao špijuna.“ Martha zadrhti od naleta vjetra pa se uspravi i obgrli koljena. „Jednog jutra nije 155

sišla na doručak. Pronašli su je na tavanu. Objesila se o jednu od velikih krovnih greda. Na tom mjestu još se vidi blijed trag užeta.“ „I sada opsjeda tavan?“ „To ne bih znala. Znam samo da je tamo teško boraviti. Ne vjerujem u duhove, ali znam da nitko ne može dugo biti na tavanu. Kao da osjećaš neku zlu prisutnost. Ljude zna zaboljeti glava i osjećaju kao da ih netko gura iz prostorije. A često je riječ o novim zaposlenicima ili radnicima koje unajmimo radi održavanja, o ljudima koji ne znaju tu priču. I, ne, nema azbesta u izolaciji ili nečeg takvog.“ Proučavala ga je, ali nije pokazivao nevjericu niti se osmjehnuo kao što je očekivala. Jednostavno ju je slušao. „Ali to nije sve“, nastavila je. „Beba.“ „Da“, rekao je. „Da? Jesi li shvatio?“ „Beba je nestala.“ Zapanjeno ga je pogledala. „Kako si znao?“ On slegne ramenima. „Pogodio sam.“ „Neki tvrde da ga je majka odnijela pokretu otpora one noći kad se objesila. Drugi tvrde da je ubila dijete i zakopala ga u vrtu da joj ga nitko ne bi mogao uzeti. U svakom slučaju...“ Martha uzdahne. „Dječak nikad nije pronađen. A čudno je što svako toliko začujemo šum na voki-tokiju, a ne možemo odrediti odakle dolazi. Ali mislimo da je...“ učinilo joj se da izgleda kao da je i to pogodio, „djetetov plač.“ „Djetetov plač“, ponovio je. „Mnogi u centru, a posebno novi polude kad to začuju, ali Grete im govori da voki-tokiji ponekad pokupe zvukove dječjih monitora iz susjedstva.“ „Ali ti ne vjeruješ u to?“ Martha je oklijevala. „Možda je u pravu.“ „Ali?“ Opet nalet vjetra. Na zapadu su se pojavili crni oblaci. Martha požali što nije ponijela kaput. „Sedam godina radim u Centru Ila. A kad začuješ taj uvijek isti glas...“ „Da?“ „Kunem se, to je jedna te ista beba.“ Stig kimne. Šutio je, nije ponudio objašnjenje, nije prokomentirao. Samo je kimnuo. To joj se svidjelo. 156

„Znaš što znače oni oblaci?“ na koncu je upitao i ustao. „Da će početi kiša pa je vrijeme da krenemo kući?“ „Ne“, odgovorio je. „Znače da odmah moramo na plivanje pa ćemo se još stići osušiti na suncu.“ „Gubitak empatije“, rekla je Martha. Ležala je na leđima i gledala u nebo. Usne su joj i dalje bile slane od mora, a na koži ispod mokrog donjeg rublja osjećala je koliko je kamen ugrijan. „To znači da sam izgubila sposobnost brige za druge. To je u norveškom sustavu socijalnog rada toliko nezamislivo da nemamo ni riječ za to.“ Nije odgovarao. I to je bilo u redu, zapravo i nije razgovarala s njim. On joj je samo bio izgovor da može razmišljati naglas. „Valjda je to način zaštite ili neka vrsta samoobrane kad se čovjeku postane preteško nositi s nečim. Ili je izvor možda presušio. Moguće da mi je ponestalo ljubavi.“ Razmislila je o tome. „Ne, to nije istina. Imam mnogo ljubavi... samo što...“ Martha je vidjela kako nebom juri oblak u obliku Velike Britanije. Malo prije nego što je prošao preko vrha stabla iznad njezine glave, pretvorio se u mamuta. Na mnogo načina osjećala se kao da leži na kauču kod svog terapeuta. On je bio među malobrojnima koji su i dalje imali kauč u ordinaciji. „Anders je bio najhrabriji i najnježniji dečko u školi“, rekla je oblacima. „Kapetan školske nogometne reprezentacije. Molim te, nemoj me pitati je li bio na čelu školskog vijeća.“ Pričekala je. „Pa, je li bio?“ „Da.“ Oboje prasne u smijeh. „Jesi li bila zaljubljena u njega?“ „Jako. Još sam. Zaljubljena u njega. On je dobar čovjek. On nije samo netko tko je drag i dobro izgleda. Sretna sam što imam Andersa. A ti?“ „Što ja?“ „Koliko si djevojaka imao?“ „Nijednu.“ „Nijednu?“ Podigla se na laktove. „Tako zgodan dečko kao ti? Ne vjerujem.“ 157

Stig skine majicu. Koža mu je na suncu bila tako blijeda da ju je gotovo zaslijepila. Iznenadila se kad je primijetila da nema svježih tragova uboda. Vjerojatno su bedra ili spolovilo druga priča. „Stvarno?“ „Istina je da sam se ljubio s nekim curama...“ Pogladio se po starim tragovima uboda. „Ali ovo mi je bila jedina ljubavnica...“ Martha pogleda tragove igle. I ona ih je poželjela dotaknuti. Učiniti da nestanu. „Kad smo prvi put porazgovarali, rekao si mi da si se skinuo“, rekla je. „Neću reći Grete. Bar ne neko vrijeme. Ali znaš...“ „Centar je samo za aktivne ovisnike.“ Kimnula je. „Misliš li da ćeš uspjeti?“ „Položiti vozački?“ Osmjehnuli su se jedno drugome. „Danas sam čist“, odgovorio je. „Sutra je novi dan.“ Oblaci su i dalje bili daleko, ali u daljini je začula grmljavinu kao znak onoga što će doći. Kao da je i sunce to znalo jer je odjednom jače zasjalo. „Daj mi svoj mobitel rekla je.“ Martha uključi snimanje. A onda zapjeva pjesmu koju je njezin otac imao običaj svirati na gitari njezinoj majci. Uglavnom kad bi privodili kraju neku od onih nebrojenih ljetnih zabava. Sjedio bi sa svojom starom gitarom na istom mjestu na kojem oni sad sjede i prebirao po žicama tako tiho da se glazba jedva čula. Bila je to pjesma Leonarda Cohena u kojoj je on govorio kako je oduvijek bio njezin ljubavnik, da bi putovao s njom i slijepo je slijedio, da zna kako mu vjeruje jer je umom dotaknuo njezino savršeno tijelo. Pjevala je tihim nježnim glasom. Uvijek je tako pjevala: zvučala je slabije i krhkije nego što je doista bila. S vremena na vrijeme zapitala bi se je li doista takva. Možda je onaj drugi grublji glas koji je koristila da bi se zaštitila ustvari lažan. „Hvala ti“, rekao je kad je završila. „To je stvarno bilo lijepo.“ Nije se upitala zašto joj je neugodno. Bilo joj je neobično što joj nije neugodnije. „Vrijeme je da se vratimo.“ Nasmiješila se i vratila mu mobitel. Trebala je znati da kad pokušavaš spustiti star truo krov kabrioleta, neminovno prizivaš nevolje, ali htjela je osjetiti svjež zrak u vožnji. Muka je trajala petnaest minuta, ali zahvaljujući kombinaciji praktičnog razmišljanja i sirove snage konačno su uspjeli. I znala je da ga više neće moći podići, ne bez rezervnih dijelova i Andersove pomoći. Kad je ušla u auto, Stig joj je pokazao mobitel. Unio je Berlin u GPS. „Tata ti je 158

bio u pravu“, rekao je. „Od malog Berlina do velikog Berlina ima tisuću trideset kilometara. Procijenjeno vrijeme vožnje je dvanaest sati i petnaest minuta.“ Ona je vozila. Vozila je brzo kao da mora nešto hitno obaviti. Ili kao da pokušava pobjeći. Pogledala je u retrovizor. Bijeli oblaci visoko nad fjordom podsjećali su je na mladenku koja odlučno i nezaustavljivo maršira za njima slijedeći ih s velom od kiše. Prve teške kapi dočekale su ih usred gustog prometa na cesti koja se zove Ring 3 i odmah je shvatila da je bitka izgubljena. „Ovdje skreni desno“, rekao je Stig. Kiša se pojačala. „Gdje smo?“ „U Bergu. Vidiš onu žutu kuću?“ „Da.“ „Znam ljude čija je i prazna je. Ti me pričekaj ispred garaže, a ja ću otvoriti vrata.“ Pet minuta kasnije sjedili su u automobilu koji je sad bio parkiran između zahrđalog alata, starih guma i vrtnog namještaja prekrivenog paučinom, a oni su samo gledali kako se kiša slijeva s vanjske strane otvorenih vrata garaže. „Čini se da će padati neko vrijeme“, rekla je Martha. „A mislim da krov više ne možemo podignuti.“ „Slažem se“, rekao je Stig. „Što kažeš na kavu?“ „Gdje?“ „U kuhinji. Znam gdje je ključ.“ „Ali...“ „Ovo je moja kuća.“ Pogledala ga je. Nije vozila dovoljno brzo. Nije stigla na vrijeme. Sad je prekasno. „Dobro“, složila se. 159

22. Simon je podesio zaštitnu masku i proučavao truplo. Podsjećalo ga je na neko koje je već negdje vidio. „Ovaj je prostor u vlasništvu Gradskog vijeća i još je pod njihovom upravom“, rekla je Kari. „Prostorije iznajmljuju za siću mladim bendovima koji unutra imaju probe. Bolje je pjevati o tome da si gangster nego se vozikati uokolo i doista biti ono o čemu pjevaš.“ Simon se sjetio na koga ga truplo podsjeća. Na Jacka Nicholsona, nasmrt smrznutog u Isijavanju. Sam ga je pogledao. Nakon nje. A prije Else. Možda je bila stvar u snijegu. Mrtvac je izgledao kao da leži u snijegu. Tanak sloj heroina prekrivao je truplo i većinu prostorije. Heroin oko čovjekovih usana, nosa i očiju povezao se s vlagom i počeo se grudati. „Pronašao ga je bend koji ima probe malo niz hodnik“, rekla je Kari. Truplo je otkriveno sinoć, ali Simon je tek na poslu saznao da je ukupno ubijeno troje ljudi. Tad je saznao i da slučaj vodi Kripos. Drugim riječima, šef je opet zatražio pomoć od Kriposa – što je u startu isto kao da im je odmah predao slučaj – a da prije toga uopće nije porazgovarao sa svojim Odjelom za ubojstva. Ishod bi u konačnici možda bio isti, ali svejedno. „Zove se Kalle Farrisen“, rekla je Kari. Naglas je čitala preliminarni izvještaj. Simon je bio nazvao šefa i zamolio ga da im ga pošalje. I zatražio je trenutačan pristup mjestu zločina. U krajnjoj liniji ovo je njihov teren. „Simon“, rekao mu je šef, „smiješ pogledati, ali da se nisi miješao. I prestar si za nadjebavanje.“ 160

„Možda si ti prestar“, odgovorio mu je Simon. „Čuo si me, Simon.“ Simon bi se s vremena na vrijeme uhvatio kako razmišlja o tome. Nije bilo nikakve sumnje tko je od njih dvojice imao veći potencijal. Kad je onda krenulo po zlu? Kad je pala odluka tko će sjesti na koju stolicu? Tko će zauzeti visoku šefovsku fotelju, a tko će se naći na dnu lanca, u Odjelu za ubojstva, podrezanih krila? A najbolji od njih završio je na stolici svoje radne sobe s vlastitim pištoljem prislonjenim na čelo. „Žice za gitaru koje je imao oko glave su E i G, proizvodi ih Ernie Ball. Gitarski kabel proizvodi Fender“, čitala je Kari. „A ventilator i radijator?“ „Što?“ „Ništa. Nastavi.“ „Ventilator je bio uključen. Prema mrtvozornikovom preliminarnom zaključku Kalle Farrisen se ugušio.“ Simon je proučavao čvor na kabelu. „Čini se da je Kalle bio prisiljen udahnuti drogu koju mu je ventilator puhao u lice. Slažeš li se?“ „Slažem se“, rekla je Kari. „Neko vrijeme mogao je zadržavati dah, ali onda više nije imao snage za to. Gitarske žice spriječile su ga da okrene glavu. Ali pokušavao je i odatle ozljede od tanje žice. Heroin mu je završio u nosu, želucu i plućima. Ušao mu je u krvotok. Osjetio je djelovanje droge i nastavio disati, ali tada pliće jer heroin onemogućava disanje. I konačno je prestao disati.“ „Tipična smrt od predoziranja“, rekao je Simon. „Slično se dogodilo mnogim njegovim kupcima.“ Pokazao je na kabel. „A tko god da je zavezao ovaj kabel, sigurno je ljevoruk.“ „Moramo se prestati ovako nalaziti.“ Okrenuli su se. Na dovratku je stajao Åsmund Bjørnstad i lukavo se smješkao. Iza njega bilo je dvoje ljudi s nosilima. „Sada bismo odnijeli truplo, pa ako ste završili...“ „Vidjeli smo sve što smo htjeli“, rekao je Simon i ustao na jedvite jade. „Smijemo li razgledati?“ „Naravno“, rekao je Kriposov istražitelj i dalje s onim poluosmijehom te im galantno pokazao put. Simon je iznenađeno pogledao Kari i zakolutao očima, a ona je podigla obrve kao da želi reći da Kriposov istražitelj sad pjeva drugu pjesmu. „Ima li svjedoka?“ upitao je Simon u dizalu i pogledao razbijeno staklo. „Nema“, odgovorio je Bjørns tad. „Ali gitarist benda koji je pronašao truplo 161

kaže da je ranije sinoć ovdje bio neki tip. Tvrdio je da svira u bendu koji se zove The Young Hopeless, pa smo provjerili i saznali da taj bend više ne postoji.“ „Kako je izgledao?“ „Svjedok kaže da je tip nosio kapuljaču koja mu je prekrivala lice. Danas se mnogo mladih tako nosi.“ „Znači, bio je mlad?“ „Svjedok misli da jest. Rekao je da je izgledao kao netko tko ima između dvadeset i dvadeset pet godina.“ „Koje je boje bila majica s kapuljačom?“ Bjørnstad otvori notes. „Mislim, sive.“ Tad su se otvorila vrata dizala. Oprezno su izašli i obišli trake i zastavice koje su postavili forenzičari. Na katu je bilo četvero ljudi. Dvoje živih i dvojica mrtvih. Simon je kratko kimnuo jednom od živućih. Imao je gustu riđu bradu i bio je sagnut na sve četiri nad truplom. U ruci je držao svjetiljku veličine olovke. Pokojnik je ispod oka imao veliku ranu. Oko glave na podu nalazila se tamna crvena aureola od krvi. Na vrhu kruga krv je oblikovala lik nalik suzi. Simon je jednom pokušao objasniti Else da i mjesto ubojstva može biti lijepo. To je pokušao jednom i nikad više. Druga veća žrtva ležala je na pragu, točnije, gornji dio tijela prelazio je prag. Simon je automatski pogledom skenirao zidove i u jednom pronašao rupu od metka. Uočio je otvor na vratima i ogledalo ispod stropa. A onda je napravio korak unazad prema dizalu, podigao desnu ruku i naciljao. Predomislio se i umjesto toga podigao lijevu ruku. Napravio je korak desno kako bi kut odgovarao putanji metka kroz glavu – uz uvjet da lubanja nije promijenila putanju metka – i naciljao rupu u zidu. Zatvorio je oči. Nedavno je stajao u istom položaju. Na stepenicama ispred doma Iversenovih. Ciljao je desnom rukom. I tad se morao pomaknuti da bi kut odgovarao. Tad je jednom nogom zakoračio preko popločane staze. I stao na tlo. Na istu meku zemlju koja je okruživala žbunje. Ali na tlu pored staze nije bilo otisaka stopala. „Dame i gospodo, hoćemo li nastaviti s razgledavanjem?“ Bjørnstad pridrži vrata pa pričeka da Kari i Simon opkorače truplo i uđu. „Vijeće je ovu prostoriju iznajmilo navodnoj promotorskoj agenciji.“ Simon zaviri u prazan sef. „Što misliš, što se dogodilo?“ „Rat bandi“, odgovorio je Bjørnstad. „Napali su tvornicu u vrijeme zatvaranja. Prva je žrtva ubijena dok je ležala na podu; iz poda smo izvukli metak. Druga je ubijena dok je ležala na pragu; i ondje je metak u podu. Zgrabili su trećeg kako bi otvorili sef. Uzeli su novac i drogu, a onda ga ubili dolje kako bi konkurenciji poslali poruku i rekli im tko je sada šef.“ 162

„Shvaćam“, rekao je Simon. „A čahure?“ Bjørnstad se brzo nasmijao. „Znam, znam. Sherlock Holmes njuši vezu s ubojstvom Iversen.“ „Nema praznih čahura?“ Åsmund Bjørnstad pogleda Simona pa Kari, a onda opet Simona. I potom uz mađioničarski osmijeh iz džepa traperica izvuče plastičnu vrećicu. Mahne njome Simonu pred očima. U njoj su se nalazile dvije prazne čahure. „Oprosti što ti rušim teoriju, stari“, rekao je. „Osim toga, rupe od metaka u žrtvama govore o mnogo većem kalibru oružja od onog pronađenog u Agnete Iversen. I time smo zaključili razgledavanje. Nadam se da ste uživali.“ „Imam samo tri pitanja prije nego što odemo.“ „Da čujem, glavni inspektore Kefas.“ „Gdje ste pronašli čahure?“ „Pored trupala.“ „Gdje su bili pištolji žrtava?“ „Nismo ih pronašli. Posljednje pitanje?“ „Jesi li dobio naredbu da budeš kooperativan i povedeš nas u razgledavanje?“ Åsmund Bjørnstad se nasmije. „Možda mi je tako sugerirao šef u Kriposu. Uvijek radimo što nam šefovi kažu, zar ne?“ „Da“, složio se Simon. „Ako želimo napredovati, tako radimo. Hvala što ste nam dopustili da razgledamo.“ Bjørnstad se zadržao u prostoriji, a Kari je krenula za Simonom. Zastala je iza njega kad je Simon umjesto da uđe u dizalo, zamolio bradatog forenzičara da mu posudi svjetiljku pa prišao rupi od metka u zidu. Osvijetlio ju je. „Jesi li već izvadio metak, Nils?“ „To je sigurno stara rupa. U njoj nismo pronašli nikakve metke“, odgovorio je Nils proučavajući povećalom pod oko trupla. Simon čučne, poliže prste i prisloni ih na pod ispod rupe. Pokazao je prste Kari. Vidjela je sitne čestice cementa na njegovoj koži. „Hvala ti što si mi posudio svjetiljku“, rekao je Simon, a Nils je podigao pogled, kratko kimnuo i uzeo je. „Što je to bilo?“ upitala je Kari kad su se vrata dizala zatvorila pred njima. „Moram malo razmisliti pa ću ti reći.“ Kari je bila nervozna. Ne zato što je mislila da šef nešto izvodi, nego zato što ga 163

nije mogla pratiti. A ona nije navikla na to da nije u stanju držati korak. Vrata su se otvorila i ona je izašla. Okrenula se i upitno pogledala Simona koji je i dalje stajao u dizalu. „Molim te, mogu li posuditi tvoju pikulu?“ upitao ju je. Uzdahnula je i gurnula ruku u džep. Simon stavi malenu žutu pikulu nasred poda. Isprva se kotrljala polako, a onda je ubrzala do ruba dizala pa nestala u procjepu između unutarnjih i vanjskih vrata. „Ups“, rekao je Simon. „Idemo je potražiti u podrum.“ „Nije nezamjenjiva“, odgovorila je Kari. „Imam ih još kod kuće.“ „Ne govorim o pikuli.“ Kari je opet pojurila za njim dva koraka iza njega. Barem dva. A onda se nečega sjetila. Kako se mogla prijaviti na drugi posao koji bi sada radila. Bolja plaća, veća neovisnost. Nema ekscentričnih šefova ni zadaha smrti. Ali doći će i taj dan, a dotad se samo mora naoružati strpljenjem. Pronašli su stubište, podrumski hodnik i vrata dizala. Za razliku od onih na gornjim katovima ova su vrata bila jednostavna i metalna, s pločom od mutnog stakla. Na vratima je stajao znak. KONTROLA DIZALA ZABRANJEN ULAZ Simon protrese kvaku. Zaključano. „Idi gore do soba za probe i vidi možeš li pronaći neki kabel“, rekao je Simon. „Kakav...?“ „Bilo kakav“, odgovorio je i naslonio se na zid. Pregrizla je jezik i krenula prema stubištu. Nakon dvije minute vratila se s kabelom te gledala kako Simon skida utikače i plastičnu izolaciju. Potom je savio kabel u obliku slova U i gurnuo ga ispod vrata do visine kvake. Začuli su glasan škljocaj i poletjele su iskre. Otvorio je vrata. „Kriste“, rekla je Kari. „Gdje si to naučio?“ „Kao klinac često sam upadao u nevolje“, odgovorio je Simon pa se spustio u okno dizala koje se nalazilo pola metra niže od podrumskog poda. Promotrio je otvor. „Da nisam postao policajac...“ „Zar to što radiš nije opasno?“ upitala je Kari. „Ako dizalo krene dolje...“ Ali Simon je već bio na sve četiri i rukama je prelazio po betonu. „Trebaš li svjetla?“ upitala je nadajući se da neće primijetiti napetost u njezinom glasu. 164

„Uvijek“, nasmijao se. Kari se s usana oteo prigušen krik kad je začula tih prasak i vidjela kako se pokreću debele nauljene žice. Ali Simon je brzo ustao, oslonio se o podrumski pod i izašao na hodnik. „Dođi“, rekao joj je. Brzim korakom, skoro pa trkom krenula je za njim uz stepenice, kroz izlaz i na dvorište. „Čekaj!“ viknula je prije nego što je ušao u automobil koji su parkirali između dvije olupine kamiona. Simon je zastao i pogledao je preko krova. „Znam“, rekao je. „Što znaš?“ „Znam da je prokleto iritantno kad ti partner krene u solo misiju, a ti ne znaš što se zbiva.“ „Točno tako! Onda, kad ćeš...“ „Ali ja nisam tvoj partner, Kari Adel“, rekao je Simon. „Ja sam ti šef i mentor. Reći ću ti kad bude pravi trenutak. Shvaćaš?“ Pogledala ga je. Vidjela je kako mu povjetarac podiže smiješno tanku kosu sa sjajne ćele. A vidjela je i tamnu sjenu u inače prijateljskom pogledu. „Shvaćam“, rekla je. „Uzmi ovo.“ Otvorio je šaku i spustio nešto na krov automobila. Ona je spojila dlanove i uhvatila obje stvari. Pogledala ih je. Jedna je bila žuta pikula. A druga je bila prazna čahura. „Možeš otkriti nove stvari ako promijeniš perspektivu i kut gledanja“, rekao joj je. „Tako kompenziraš žute pjege. Idemo.“ Ušla je na suvozačko sjedalo, a on je pokrenuo automobil i krenuo prema izlazu. Šutjela je. Čekala. On je zastao pa dugo i usredotočeno gledao desno prije nego što se uključio u promet, baš kao što rade oprezni stariji vozači. Kari je uvijek mislila da je to tako zbog niže razine testosterona u njihovom organizmu. Ali sada je prvi put pomislila da je tu racionalnost izgradilo iskustvo. „Najmanje je jedan metak ispaljen iz dizala“, rekao je i stao iza nekog volva. Ona je šutjela. „A tvoj prigovor glasi?“ „To ne odgovara dokazima“, rekla je Kari. „Žrtve su ubijene mecima koji su pronađeni točno ispod njih. Vjerojatno su ležali na podu kad su ubijeni, a to ne odgovara kutu ako je metak ispaljen iz dizala.“ „Tako je. Međutim, na koži tipa koji je upucan u glavu ima opekotina od baruta, a na košulji druge žrtve vide se spaljena vlakna oko rane od metka. A to nam govo165

ri...?“ „Da su ubijeni izbliza dok su ležali. To odgovara praznim čahurama pronađenim pored njih i mecima u podu.“ „Točno. Ali zar ti nije čudno da se dva muškarca prvo sruše na pod, a onda ih netko ubije?“ „Možda su se tako uplašili kad su vidjeli pištolj da su se uspaničili i spotaknuli. Ili im je rečeno neka legnu.“ „Dobro razmišljaš. Ali jesi li primijetila nešto u krvi oko trupla najbližeg dizalu?“ „Da je ima mnogo?“ „Da.“ Rastegnuo je tu riječ i dao joj do znanja da to nije sve. „Krv koja je potekla iz žrtvine glave oblikovala je lokvicu“, rekla je. „A to znači da žrtva kasnije nije pomicana.“ „Da, ali na rubu lokvice ima kapljica. Kao da je krv špricala. Drugim riječima, krv koja je tekla prekrila je područje po kojem je prvo prsnula iz glave. Imajući u vidu duljinu i raspon prskanja, žrtva je vjerojatno bila na nogama kad je ubijena. Zato ju je Nils pregledavao povećalom – dokazi ne odgovaraju.“ „Ali ti imaš objašnjenje?“ „Da“, jednostavno je rekao Simon. „Ubojica je ispalio prvi metak iz dizala. Prošao je kroz žrtvinu glavu i ostavio rupu u zidu koju si vidjela. Čahura je sletjela na pod dizala...“ „I otkotrljala se niz nakošen pod, pala u procjep i završila u dnu okna?“ „Aha.“ „Ali... Metak u podu...“ „Ubojica je opet pucao u njega, izbliza.“ „Ulazna rana...“ „Naš prijatelj iz Kriposa misli da je ubojica koristio metak većeg kalibra, ali da ima imalo pojma o balistici, vjerojatno bi primijetio da su prazne čahure od metaka manjeg kalibra. Znači da veliku ulaznu ranu ustvari tvore dvije manje ulazne rane koje se preklapaju, a ubojica ih je pokušao spojiti u jednu ranu. Zato je uzeo prvi metak koji je napravio rupu u zidu.“ „Onda to nije stara rupa od metka kao što forenzičari misle“, rekla je Kari. „Zato na podu ima svježe žbuke“, nasmiješio se Simon. Vidjela je da je zadovoljan njezinim odgovorima. I iznenadila se kad je shvatila da ju je to razveselilo. 166

„Potraži opis vrste metka i serijski broj na čahuri. To je drugačija vrsta streljiva od onog koje smo pronašli na katu. Znači da je ubojica iz dizala pucao iz jednog pištolja, a kasnije ih je ubio mecima iz drugog oružja. Mislim da će balističari dokazati da meci potječu iz pištolja samih žrtava.“ „Zbilja?“ „U tome si ti stručnjakinja, Adel, ali teško mi je povjerovati u priču o tri nenaoružana tipa u narkoskladištu. Ubojica je odnio sa sobom njihove pištolje kako ne bismo otkrili da ih je upotrijebio.“ „U pravu si.“ „Pitanje je“, rekao je Simon i stao iza tramvaja, „naravno, zašto mu je toliko važno da ne pronađemo prvi metak i praznu čahuru.“ „Zar nije očito? Na temelju otiska igle saznali bismo serijski broj pištolja, a registar vatrenog oružja ubrzo bi nas odveo do...“ „Pogrešno. Pogledaj poleđinu čahure. Nema traga. Koristi stariji pištolj.“ „Dobro“, rekla je Kari i odlučila više ne koristiti riječ „očito“. „Onda ne znam o čemu je riječ. Ali imam osjećaj da ćeš mi ti reći...“ „I hoću, Adel. Prazna čahura koju držiš ista je vrsta streljiva kao ono kojim je ubijena Agnete Iversen.“ „Shvaćam. Ali želiš reći da...?“ „Vjerujem da ubojica pokušava sakriti činjenicu da je ubio i Agnete Iversen“, rekao je Simon i tako naglo zakočio na semaforu da mu je vozač iza njega potrubio. „Mislim da u slučaju Iversen nije pokupio praznu čahuru zato što je imala trag igle, kao što sam isprva mislio. Mislim da je to napravio jer je već tad planirao drugo ubojstvo, pa pokušava umanjiti rizik da povežemo ubojstva. Kladim se da su čahure koje je ubojica odnio sa sobom iz doma Iversenovih iste kao te koje imaš u rukama.“ „Ista vrsta streljiva. Ali ti su meci prilično česti, zar ne?“ „Jesu.“ „Kako si onda siguran da veza postoji?“ „Nisam siguran“, uzvratio je Simon i zagledao se u semafor kao da gleda tempiranu bombu. „Ali samo je deset posto populacije ljevoruko.“ Kimnula je. Pokušala je sama izvući zaključke. Odustala je i uzdahnula. „Ne znam, predajem se.“ „Kallea Farrisena za radijator je zavezao netko ljevoruk. Agnete Iversen ubio je netko ljevoruk.“ „Shvaćam ono drugo, ali to prvo...“ 167

„Trebao sam prije shvatiti. Kut iz hodnika do kuhinjskog zida. Da je metak koji je ubio Agnete Iversen ispalio dešnjak i s mjesta s kojeg je, kako sam mislio, pucao, morao bi jednom nogom stajati na stazi, a drugom na zemlji. Odgovor je da je s obje noge stajao na stazi jer je pucao lijevom rukom. U tome sam ja zaribao.“ „Da vidim jesam li shvatila“, započela je Kari i spustila bradu na dlanove. „Postoji veza između Agnete Iversen i ove tri žrtve. A ubojica se svim silama potrudio da tu vezu ne uočimo jer misli da će ga upravo to razotkriti.“ „Jako dobro, policajko Adel. Promijenila si perspektivu i kut gledanja, pa sad vidiš.“ Kari je začula kako netko bijesno trubi pa otvorila oči. „Zeleno je“, rekla je. 168

23. Više nije tako jako kišilo, ali dok je gledala kako Stig uzima ključ i otključava podrumska vrata, Martha je navukla jaknu preko glave. Podrum je, baš kao i garaža, bio prepun stvari koje su pričale povijest obitelji – ondje su bili ruksaci, kolčići za šatore, niske crvene čizme koje su izgledale kao rekvizit za neki sport, možda boks. Sanjke. Ručna kosilica koja je zamijenjena nekom spravom na benzin. Velika škrinja za namirnice. Široke police sa staklenkama i praznim bocama povezanim paučinom, a onda i čavao s ključem i privjeskom s izblijedjelim slovima koja su nekoć govorila čemu služi ključ. Martha je zastala kraj niza skija još prekrivenih blatom s uskršnjeg izleta. Jedna od skija, najduža i najšira, napukla je po dužini. Kad su ušli u kuću, Martha je odmah shvatila da ondje godinama nitko nije živio. Vjerojatno je bila stvar u mirisu ili prašini, a možda i u nevidljivom sloju vremena. A kad su ušli u dnevni boravak, ta se teorija i potvrdila. Nije vidjela nijedan predmet proizveden u prošlom desetljeću. „Pripremit ću kavu“, rekao je Stig i ušao u susjednu prostoriju koja je služila kao kuhinja. Martha pogleda fotografije na ormariću. Prvo onu s vjenčanja. Sličnost je bila nevjerojatna, posebno s mladenkom. Druga je fotografija, vjerojatno snimljena nekoliko godina kasnije, prikazivala obitelj s druga dva para. Martha je imala osjećaj da te parove povezuju muškarci. Možda zbog načina na koji su se promatrali. Svi su stajali na isti način, gotovo u istoj pozi i imali su iste osmijehe kao da pršte od samopouzdanja. Ta tri muškarca – sva trojica alfa mužjaci – ležerno su označavali svoje teritorije i bili su potpuno ravnopravni, pomislila je. Tad je ušla u kuhinju. Stig joj je bio okrenut leđima dok se naginjao prema hladnjaku. 169

„Jesi li pronašao kavu?“ upitala je. Okrenuo se, brzo zgrabio žuti samoljepljivi papirić s hladnjaka i gurnuo ga u džep hlača. „Jesam“, odgovorio je i otvorio ormarić iznad sudopera. Istresao je kavu u filtar, nalio vodu u aparat za kavu i uključio ga brzim vještim pokretima. Skinuo je jaknu i objesio je na naslon jedne od kuhinjskih stolica. Ne na onu najbližu sebi, nego prozoru. Na svoju stolicu. „Dakle, ovdje si živio“, progovori ona. On kimne. „Jako sličiš majci.“ Stidljivo se nasmiješio. „To su mi često govorili.“ „Govorili?“ „Moji roditelji više nisu živi.“ „Nedostaju ti?“ Odmah mu je vidjela na licu. Vidjela je da ga je to jednostavno, gotovo obično pitanje udarilo poput malja i prodrlo kroz prolaz koji je zaboravio zatvoriti. Dvaput je trepnuo pa otvorio i zatvorio usta, kao da je bol došao tako neočekivano i iznenada da je izgubio dar govora. Okrenuo se i uključio aparat za kavu pa namjestio vrč kao da već nije bio na svom mjestu. „Tvoj otac na fotografijama djeluje jako autoritativno.“ „I bio je takav.“ „Na dobar način?“ Okrenuo se prema njoj. „Da, na dobar način. Brinuo se za nas.“ Kimnula je. Razmišljala je o svom ocu koji je bio potpuno drugačiji. „Trebalo se brinuti za tebe?“ „Da“, brzo se osmjehnuo. „Trebalo se brinuti za mene.“ „Što je? Nešto si se zamislio.“ On slegne ramenima. „Što je?“ on ponovi. „Ma, vidio sam da gledaš onu slomljenu skiju.“ „Što s njom?“ Zamišljeno se zagledao u kavu koja se već počela cijediti u vrč. „Svakog Uskrsa išli smo u posjet djedu u selo Lesjaskog. Ondje je bila skijaška skakaonica na kojoj je rekord držao moj otac. A djed je držao onaj prijašnji. Bilo mi je petnaest i trenirao sam cijele zime kako bih postavio novi rekord. Ali te je godine Uskrs bio kasno i vri170

jeme je bilo blago, pa kad smo došli djedu, u podnožju brda više skoro da i nije bilo snijega. Bio je sunčan dan, vidjele su se grančice i kamenje. Svejedno sam morao pokušati. Brzo je pogledao Marthu koja je kimnula u znak ohrabrenja. „Otac je znao koliko sam želio ići, ali rekao mi je da to ne činim jer je preopasno. Pa sam samo kimnuo i nagovorio dečka sa susjedne farme da mi bude svjedok i izmjeri dužinu. Pomogao mi je raširiti snijeg po području na koje sam namjeravao doskočiti, a onda sam otrčao navrh brda, navukao skije koje je otac naslijedio od djeda i krenuo. Gore je bilo nevjerojatno sklisko, ali start je bio dobar. Zapravo i predobar. Letio sam i letio. Osjećao sam se kao orao, nije me bilo briga ni za što jer je to bilo to, o tome se radilo, ništa nije bilo bolje od toga.“ Martha je vidjela da mu oči sjaje. „Sletio sam otprilike četiri metra dalje od mjesta na kojem smo raširili snijeg. Skije su probile bljuzgu i udarile u oštar kamen koji je razrezao skiju kao da je banana.“ „A ti?“ „Ja sam zaorao po blatu i bljuzgi te nastavio orati još neko vrijeme.“ Martha uplašeno stavi ruku na prsa. „Blagi Bože. Jesi li se jako ozlijedio?“ „Bio sam sav izudaran. I mokar do kože. Ali ništa nisam slomio. Sve i da jesam, vjerojatno ne bih primijetio jer sam mislio samo na to što će mi reći otac. Napravio sam nešto što mi je zabranio. I uništio mu skiju.“ „I što je rekao?“ „Nije mnogo govorio, samo me upitao što bi prema mom mišljenju bila primjerena kazna.“ „A što si ti rekao? „ „Rekao sam da mi zabrani izlaske na tri dana. Ali on je rekao da je Uskrs i da će dva dana biti dosta. Nakon očeve smrti mama mi je rekla da je dok sam bio u kazni, natjerao dečka s farme da mu pokaže gdje sam sletio i da mu ispriča priču od početka do kraja. I da se tome smijao do suza. Ali natjerao je majku da mu obeća kako mi to neće reći jer bi me to samo ohrabrilo za nove ludosti. Umjesto toga oštećenu skiju donio je kući uz izliku da je želi popraviti. Ali majka je tvrdila da su to gluposti, da mu je to bio najdraži suvenir.“ „Mogu li je opet vidjeti?“ Natočio im je kavu pa su ponijeli šalice u podrum. Sjela je navrh škrinje i gledala kako joj pokazuje skiju. Bila je to teška bijela Splitkeinova skija sa šest pukotina s donje strane. Razmišljala je o tome kako je ovo bio čudan dan. Sunce i pljusak. Nepregledna blještava morska pučina i mračan hladan podrum. Stranac kojeg kao da poznaje čitav život. Tako daleko. Tako blizu. Tako ispravno. Tako pogrešno... 171

„Jesi li bio u pravu za skok?“ upitala je. „Je li to stvarno nešto najbolje na svijetu?“ Zamišljeno je nakrivio glavu. „Moj prvi fiks. To je bilo još bolje.“ Oprezno je naslonila pete na škrinju. Možda odatle dopire hladnoća. A onda je shvatila da je uključena; između ručke i ključanice na bravi gorjela je lampica. Neobično. Sve ostalo u kući govorilo je da je dugo napuštena. „Pa, barem si postavio novi rekord.“ Odmahnuo je glavom i nasmiješio se. „Nisi?“ „Skok se ne računa ako padneš, Martha“, odgovorio je i otpio gutljaj kave. A ona je pomislila da se iako to nije bio prvi put da je čula kako joj izgovara ime, osjeća kao da je prvi put ono prešlo preko tuđih usana. „Onda si trebao nastaviti skakati. Jer se sinovi natječu s očevima, a kćeri s majkama.“ „Misliš?“ „Svi sinovi misle da će postati kao svoji očevi. Ti ne misliš tako? Zato su tako razočarani kad mane očeva izađu na vidjelo. Tada vide vlastite promašaje i buduće poraze koji ih čekaju. A ponekad je šok tolik da odustanu prije nego što i započnu.“ „Ti si se tako osjećala?“ Martha slegne ramenima. „Moja majka nije trebala ostati u braku. Ali odabrala je lakši put. Jednom sam joj to rekla kad smo se svađale oko nečega što mi nije dopuštala, ne sjećam se više što je to bilo. Vrištala sam da je nepošteno uskratiti mi sreću samo zato što ju je sebi uskratila. Nikad u životu nisam toliko zažalila zbog nečega što sam rekla i nikad neću zaboraviti bol na njezinom licu kad mi je odgovorila: ‘Nisam htjela riskirati da izgubim jedino što me čini sretnom. Tebe.“ Stig pogleda kroz podrumski prozor. „Ponekad griješimo kad mislimo da znamo istinu o roditeljima. Možda nisu slabi. Možda se dogodilo nešto zbog čega smo stekli pogrešan dojam. Što ako su bili jaki? Što ako su bili spremni ostaviti ukaljano ime, dopustiti gubitak svake časti, preuzeti tuđu krivnju samo da bi spasili one koje vole? A ako su oni bili tako jaki, možda si i ti takav.“ Drhtaj u njegovom glasu bio je gotovo neprimjetan. Gotovo. Martha je pričekala da je ponovo pogleda pa upitala: „Onda, što je napravio?“ „Tko?“ „Tvoj otac.“ Vidjela je kako mu poskakuje Adamova jabučica. Vidjela je da sad brže trepće. Čvrsto je stisnuo usne. Vidjela je da to želi. Da pobliže promatra točku odskoka. Mogao bi mekše pasti ako se nagne. 172

„Potpisao je oproštajno pismo kao samoubojica prije nego što su ga ubili“, odgovorio je Stig. „Da bi spasio majku i mene.“ Martha osjeti vrtoglavicu. Možda ga je gurnula preko ruba, ali sada je padala s njim. I nije se mogla vratiti do točke koja bi izbrisala sve ono što je saznala. Je li duboko u sebi cijelo vrijeme znala što čini? Je li željela onu ludu vožnju, ovaj slobodni pad? Tog vikenda Stig je bio s majkom na hrvačkom turniru u Lillehammeru. Njegov otac inače je išao s njima, ali rekao je da mora ostati kod kuće jer mora obaviti nešto važno. Stig je pobijedio u svojoj kategoriji i kad su došli kući, odjurio je u očevu radnu sobu pohvaliti mu se. Otac je sjedio okrenut leđima s glavom položenom na stol. Stig je isprva pomislio da je otac zaspao dok je radio. A onda je vidio pištolj. „Taj sam pištolj vidio samo jednom prije. Otac je znao pisati dnevnik u svojoj radnoj sobi. Taj je dnevnik imao kožnate korice i žute listove. Dok sam bio dijete, govorio je da je to njegova ispovijed. Mislio sam da je ispovijed druga riječ za pisanje, a onda mi je kad sam imao jedanaest godina, vjeroučitelj rekao da se ispovjediti znači reći nekome svoje grijehe. Kad sam se tog dana vratio kući iz škole, ušuljao sam se u njegovu radnu sobu i pronašao ključ stola – znao sam gdje ga drži. Htio sam znati očeve grijehe. Otključao sam...“ Martha zadrži dah kao da ona priča tu priču. „Ali dnevnik nije bio ondje. Umjesto dnevnika pronašao sam stari crni pištolj. Zaključao sam ladicu, vratio ključ i iskrao se iz sobe. Bilo me je sram. Pokušao sam špijunirati oca, razotkriti ga. Nikad to nikome nisam priznao i nikad više nisam pokušao saznati gdje drži dnevnik. Ali kad sam tog vikenda stajao iza oca, sve mi se vratilo. To mi je bila kazna za ono što sam učinio. Htio sam ga probuditi, pa sam mu stavio ruku na vrat. Nije stvar u tome da nije bio topao. Tijelo mu je bilo ledeno, nekako tvrdo i hladno kao mramor, baš mrtvo. I znao sam da sam ja kriv. A onda sam vidio pismo...“ Dok joj je govorio kako je pročitao pismo, Martha mu je gledala venu na vratu. Gotovo je vidjela majku koja je stajala na dovratku. Rekao je da je isprva htio poderati pismo, pretvarati se da ga nije ni bilo. Ali nije to mogao. A onda je stigla policija i on im ga je predao. A na njima je vidio da su ga i oni htjeli poderati. Vena mu je pulsirala kao kod neiskusnih pjevača. Ili kao nekome tko nije navikao previše govoriti. Majka je počela piti antidepresive koje joj je prepisao liječnik. A onda je na svoju ruku počela piti i druge lijekove. Ali govorila je da ništa ne djeluje tako dobro ili brzo kao alkohol. Pa je počela piti. Votka za doručak, ručak i večeru. Pokušao se brinuti za nju, skinuti je s lijekova i alkohola. Da bi to mogao, prestao je s hrvanjem, a onda više nije išao ni u školu. Učitelji su im dolazili kući, zvonili na vrata pitajući zašto on, učenik koji je imao tako dobre ocjene, sada markira, ali otjerao ih je. Majci 173

se stanje pogoršavalo. Postala je autodestruktivna, a onda i suicidalna. Imao je šesnaest kad je čisteći maminu sobu, među lijekovima otkrio špricu. Znao je što je to ili barem čemu služi. Zario ju je u svoje bedro i odjednom je sve bilo bolje. Sljedećeg dana spustio se na Platu i kupio prvu dozu. Šest mjeseci kasnije iz kuće je prodao sve što se moglo brzo zamijeniti za gotovinu i potpuno opljačkao bespomoćnu majku. Više ga nije bilo briga ni za što, a najmanje za sebe, ali trebao je novac da bi ublažio bol. Kako je bio mlađi od osamnaest i nije mogao završiti u zatvoru, počeo je zarađivati za drogu priznajući manje pljačke i razbojstva za koje su bili optuženi stariji kriminalci. Kad je napunio osamnaest, ponuda je ponestalo, a pritisak da nabavi novac je porastao, pa je pristao priznati dva ubojstva u zamjenu za drogu dok je bio u zatvoru. „I sad si odslužio kaznu?“ upitala je. On kimne. „To svakako jesam.“ Ona siđe sa škrinje i priđe mu. Nije razmišljala. Bilo je prekasno za to. Pružila je ruku i dotakla mu venu na vratu. Pogledao ju je golemim crnim zjenicama koje su gotovo zaklonile šarenice. A onda ga je obgrlila oko struka, a on nju oko ramena, poput plesača koji se ne mogu dogovoriti tko će povesti ples. Neko su vrijeme tako stajali, a onda ju je privukao sebi. Gorio je, sigurno je imao groznicu. Ili ju je ona imala? Zatvorila je oči, osjetila njegov nos i usne na kosi. „Idemo gore“, prošaptao je. „Imam nešto za tebe.“ Vratili su se u kuhinju. Vani je kiša prestala. On izvuče nešto iz džepa jakne prebačene preko naslona stolice. „Ovo je za tebe.“ Naušnice su bile tako lijepe da je isprva ostala bez riječi. „Ne sviđaju ti se?“ „Predivne su, Stig. Ali kako si... Jesi li ih ukrao?“ Ozbiljno ju je pogledao, ali samo je šutio. „Oprosti, Stig.“ „Znam da se više ne drogiraš, ali te su naušnice bile nečije i...“ „Ona više nije živa“, prekine je Stig. „A nešto ovako lijepo treba nositi netko živ.“ Martha zbunjeno trepne. A onda poveže dva i dva. „Bile su... One su...“ Pogledala ga je napola zaslijepljena suzama. „Pripadale su tvojoj majci.“ Zatvorila je oči, osjetila njegov dah na licu. Njegovu ruku na obrazu, grlu, vratu. Svoju ruku na njegovom boku. Htjela ga je odgurnuti, ali ipak ga je privukla još bliže. Znala je da su se u mašti već odavno poljubili. Najmanje stotinu puta otkako 174

su se upoznali. Ali drugačije je bilo kad su im se usne konačno dotakle jer joj je cijelim tijelom prošao nekakav strujni udar. Oči su joj bile zatvorene i osjećala je njegove usne, tako meke, i ruke kojima joj je klizio po leđima, njegovu bradu, njegov miris i okus. Željela je to, željela je sve. Ali dodir ju je probudio, istrgnuo iz lijepog sna koji si je dopustila sanjati jer nije bilo posljedica. Sve dosad. „Ne mogu“, prošaptala je drhtavim glasom. „Sada moram ići, Stig.“ Pustio ju je i ona se brzo okrenula. Otvorila je ulazna vrata i zastala. „Ja sam kriva, Stig. Ne možemo se više ovako nalaziti. Shvaćaš li? Nikad više.“ Zatvorila je vrata prije nego što je uopće čula njegov odgovor. Sunce se probijalo kroz sloj oblaka i sa sjajnog crnog asfalta uzdizala se para. Zakoračila je u tu vlažnu vrelinu. Markus je kroz dalekozor vidio kako žena juri u garažu, pokreće stari golf kojim su stigli i kreće unatrag. Krov je i dalje bio spušten. Vozila je tako brzo da je nije uspio dobro vidjeti, ali učinilo mu se da plače. A onda je vratio dalekozor na kuhinjski prozor. Uvećao. Neki muškarac stajao je ondje i gledao za njom. Stegnuo je šake i stisnuo vilicu, a na sljepoočnicama su mu pulsirale vene kao da osjeća bol. Već u sljedećem trenutku Markus je shvatio i zašto. Sin je ispružio ruke, otvorio šake i prislonio ih na prozorsko okno. Nešto je zabljesnulo na suncu. Naušnice. Zarile su mu se u dlanove i dva potočića krvi potekla su mu niz zglobove. 175

24. Ured je bio u polumraku. Netko je na odlasku pogasio svjetla, vjerojatno misleći da odlazi zadnji, pa je Simon pustio da tako i ostane. U ljetnim večerima još je bilo dovoljno svjetlosti. Osim toga, imao je novu tipkovnicu s osvijetljenim tipkama, pa nije morao uključiti stolnu lampu. Samo njihov kat zgrade trošio je dvjesto pedeset tisuća kilovatsati godišnje. Kad bi smanjili potrošnju na dvjesto tisuća, navodno bi mogli nabaviti dva nova patrolna vozila. Surfao je po web-stranici klinike Howell. Fotografije očne klinike nisu bile nimalo nalik drugim američkim privatnim bolnicama koje su izgledale kao hoteli s pet zvjezdica s nasmiješenim pacijentima, ekstatičnim svjedočanstvima i kirurzima koji sliče filmskim zvijezdama i pilotima. Klinika je objavila samo nekoliko fotografija i šture informacije o kvalifikacijama osoblja, rezultatima, člancima objavljenim u uglednim časopisima i nominacijama za Nobelovu nagradu. A, najvažnije od svega, na stranici se navodio postotak uspješnih operacija za postupak koji je trebala Else. Bio je veći od pedeset, ali ne onako visok kako se nadao. S druge strane, bio je dovoljno nizak da bude uvjerljiv. Na web-stranici nije bilo cijena. Ali on nije zaboravio koji je iznos bio u pitanju. Bio je dovoljno visok da bude uvjerljiv. U tami je osjetio pokret. Kari. „Pokušala sam te dobiti kod kuće. Tvoja žena rekla je da si ovdje.“ „Jesam.“ „Zašto radiš ovako kasno?“ Simon slegne ramenima. „Kad se ne možeš vratiti kući s dobrim vijestima, odgađaš povratak što više možeš.“ 176

„Kako to misliš?“ Simon ju je ignorirao. „Što želiš?“ „Napravila sam sve što si tražio i pretražila sve moguće i nemoguće, ali nisam pronašla vezu između ubojstva Iversen i ovog trostrukog. Nema ama baš ničega.“ „Jasno ti je, nadam se, da to ne isključuje mogućnost da veza ipak postoji“, rekao je Simon i otvorio novu internetsku stranicu. Kari privuče stolicu i sjedne. „Pa, ako postoji, ja je ne mogu pronaći. A tražila sam. I razmišljala...“ „Dobro je razmišljati.“ „Možda je stvarno tako jednostavno. Provalnik je prvo nabasao na dom Iversenovih pa na mjesto s drogom i novcem. A iz prve je pljačke naučio da ljude prvo moraš natjerati da ti daju šifru i tek ih potom možeš opljačkati.“ Simon podigne pogled s računala. „Provalnik koji je već ubio dvoje ljudi protrati pola kile Superboya ulične vrijednosti od pola milijuna kruna da bi ubio treću žrtvu?“ „Bjørnstad misli da postoji veza s bandama i da je riječ o načinu slanja poruke konkurenciji.“ „Bande znaju poslati poruku, a da pritom ne potroše pola milijuna na poštarinu, policajko Adel.“ Kari zabaci glavu i uzdahne. „Agnete Iversen nikako nije umiješana u dilanje i nema veze s tipovima poput Kallea Farrisena. Rekla bih da je to prilično sigurno.“ „Ali mora postojati nekakva veza“, Simon je bio uporan. „Iako mi jedno ne ide u glavu. Otkrili smo da pokušava sakriti da veza postoji, ali ne možemo otkriti kako su zločini povezani. Ako je stvarno tako teško pronaći vezu, zašto uložiti toliki trud da bi se sakrilo da su oba zločina djelo istog ubojice?“ „Možda to nema veze s nama“, Kari zijevne. Odmah je zatvorila usta kad je vidjela da je Simon promatra razrogačenih očiju. „Naravno. U pravu si.“ „Misliš?“ Simon je ustao pa odmah sjeo. Tad udari dlanom po stolu. „Ne brine se zbog mogućnosti da će mu policija otkriti identitet. U ovom je slučaju riječ o nekome drugome.“ „Boji se da će netko drugi krenuti za njim?“ „Da. Ili možda ne želi otkriti da je ovdje. Ali u isto vrijeme...“ Simon dlanom uhvati bradu i tiho opsuje. 177

„U isto vrijeme...?“ „Malo je složenije. Jer se on zapravo ne skriva. Zbog načina na koji je ubio Kallea mislim da je doista poslao poruku nekome.“ Simon ljutito udari nogom i stolica se nagne. Sjedili su bez riječi. Nisu ni primijetili da tama oko njih postaje sve gušća. Simon je prvi prekinuo tišinu. „Razmišljao sam da je Kalleov život završio kao i život ljudi koji su kupovali drogu od njega. Ugušio se zbog predoziranja. Kao da je ubojica nekakav anđeo osvetnik. Zvuči poznato?“ Kari odmahne glavom. „Samo bih napomenula da Agnete Iversen vjerojatno nije smaknuta istom logikom. Koliko znam, nikada nikome nije pucala u prsa.“ Simon ustane. Priđe prozoru i zagleda se u uličnu rasvjetu. Vani su tutnjali kotači skateboarda, a na njima su jurila dvojica momaka u majicama s kapuljačama. „Oh, zamalo sam zaboravila“, rekla je Kari. „Ipak sam pronašla jednu vezu. Između Pera Vollana i Kallea Farrisena.“ „Da?“ „Čula sam se s jednim od starih doušnika iz vremena dok sam radila za Narkotike. Rekao je da mu je čudno što je dvoje ljudi koje se tako dobro poznavalo umrlo u tako kratkom vremenu.“ „Vollan je znao Farrisena?“ „Da. I to dobro. Jako dobro, kako tvrdi moj doušnik. I još nešto. Provjerila sam Kalleov dosje. Nekoliko puta bio je ispitan u vezi s istragom ubojstva otprije nekoliko godina. Čak je bio u pritvoru. Žrtva nikad nije identificirana.“ „Nikad?“ „Znamo samo da je riječ o mladoj Azijatkinji. Prema analizi zubi bilo joj je šesnaest godina. Svjedok je vidio nekog čovjeka kako joj zabija špricu u dvorištu. A na prepoznavanju pokazao je na Kallea.“ „Aha.“ „Ali Kalle je pušten kad je netko drugi priznao.“ „Srećković.“ „Slučajno ili ne, ali čovjek koji je priznao ubojstvo je onaj isti koji je nedavno pobjegao iz zatvora Staten.“ Kari je promatrala Simonov nepomični lik pred prozorom. Pitala se je li čuo što je rekla. Spremala se ponoviti, kad se oglasio njegov grubi ali umirujući djedovski glas: „Kari?“ 178

„Da?“ „Želim da provjeriš ama baš svaki aspekt života Agnete Iversen. Saznaj je li u životu ikad bila povezana s bilo čim nalik pucnjavi. Bilo što takvo. Jesi li shvatila?“ „Jesam. Što ti je na umu?“ „Mislio sam...“ ona umirujuća nota njegova glasa je nestala, „da ako... Ako... Onda...“ „Onda što?“ „Onda je ovo tek počelo.“ 179

25. Markus je pogasio svjetla u spavaćoj sobi. Imao je čudan osjećaj: gledao je nekog, a taj netko njega nije vidio. Ipak bi se trznuo svaki put kada bi Sin pogledao kroz prozor ravno u Markusov dalekozor. Kao da je znao da ga netko špijunira. Sin je sad bio u sobi svojih roditelja. Sjedio je na ružičastom ormariću koji je, Markus je to znao, bio prazan osim nekoliko pokrivača i plahti. Soba bez zavjesa bila je osvijetljena lampom s četiri žarulje, pa je bilo lako vidjeti unutra. A kako je žuta kuća bila nešto niža od njegove, Markus je s vrha kreveta koji je dovukao do prozora lako mogao vidjeti što Sin radi. A to nije bilo mnogo: dugo je sjedio ondje sa slušalicama u mobitelu. Zacijelo je pjesma koju je slušao bila dobra jer bi svake tri minute opet pritisnuo tipku na mobitelu kao da je se ne može zasititi. I svaki bi se put nasmiješio na istom mjestu iako je sad vjerojatno bio tužan zbog one cure. Poljubili su se, a onda je ona odjurila kao da je svi vrazi gone. Siroti dečko. Markus se pitao treba li otići onamo i pokucati mu na vrata. Upitati Sina želi li svratiti k njima na večeru. Njegova bi majka vjerojatno mislila da je to lijepo. Ali Sin je djelovao tužno, pa možda nije htio društvo. Uvijek ima sutra. Markus će ustati ranije, otići mu pozvoniti i donijeti mu topla peciva. Da, to će napraviti. Markus zijevne. I njemu je u glavi svirala pjesma. Ne, to zapravo nije bila pjesma, više rečenica koja se neprekidno vrtjela otkako je onaj divljak iz Tåsena upitao Sina je li on Markusov otac. „Možda jesam.“ Možda i jest. Ideš! Markus ponovo zijevne. Vrijeme je za spavanje. Na koncu, ujutro mora ustati ranije i ugrijati peciva. Baš se spremao odmaknuti dalekozor, kad se nešto dogodilo. Sin je ustao. Markus opet pogleda kroz dalekozor. Sin je podigao tepih i izvukao onu dasku s poda. Skrovište. Stavljao je nešto u skrovište. Bila je to ona crvena sportska torba. Otvorio ju je. Izvadio je vrećicu bijelog praha. Markus je odmah znao o čemu 180

je riječ jer je takve vrećice vidio na televiziji. Droga. Tad je Sin iznenada podigao glavu. Djelovao je kao da osluškuje nešto i trzao ušima poput antilopa na pojilištu s Animal Planeta. A sad je i Markus začuo zvuk motora u daljini. Automobil. U ovoj ulici kasno noću tijekom ljetnih praznika nije bilo mnogo prometa. Sin je nepomično sjedio, kao da je paraliziran. Markus je vidio farove koji su osvjetljavali asfalt. Velik crni automobil, terenac, zastao je ispod uličnih svjetiljki između njihovih kuća. Iz automobila su izašla dva čovjeka. Markus ih je proučavao kroz dalekozor. Obojica su bila u crnim odijelima. Ljudi u crnom. Drugi dio bio je najbolji. Ali niži čovjek bio je plavokos, što se nikako nije uklapalo. Viši je imao crnu kovrčavu kosu, baš kao Will Smith, ali imao je i veliku ćelu, a koža mu je bila bijela kao vapno. Markus je gledao kako popravljaju odijela dok promatraju žutu kuću. Onaj proćelavi pokazao je na osvijetljeni prozor spavaće sobe pa su brzo prišli ulazu. Sin će konačno imati posjetitelje! Baš kao i Markus, toj dvojici bilo je draže preskočiti ogradu. I baš kao on, hodali su po travi umjesto po šljunčanoj stazi, očito svjesni da tako stvaraju manje buke. Markus ponovo usmjeri dalekozor prema spavaćoj sobi. Sin je nestao. I on ih je vjerojatno vidio pa se spustio dočekati goste. Markus usmjeri dalekozor prema ulaznim vratima. Ona dvojica već su se penjala stubama. Bilo je previše mračno da bi Markus vidio što se točno dogodilo. Ali čuo je razbijanje, a onda su se vrata otvorila. Markus je prestao disati. Oni... Oni su provalili. Ono su provalnici! Možda im je netko rekao da je kuća prazna. Bilo kako bilo, mora upozoriti Sina. Što ako su opasni? Markus skoči s kreveta. Da probudi majku? Nazove policiju? I kaže... Što točno? Da je špijunirao susjeda? A kad dođu uzeti otiske prstiju kako bi pronašli provalnike, onda će pronaći i njegove tragove! I pronaći će drogu koju je Sin sakrio pa će i on završiti u zatvoru. Markus je stajao nasred sobe ne znajući što bi. A tad je primijetio pokrete u sobi. Ponovo je pogledao kroz dalekozor. Oni ljudi sada su bili u sobi. Nešto su tražili u ormaru i ispod kreveta. Oni... imaju oružje! Markus je instinktivno ustuknuo kad je onaj viši s uvojcima prišao prozoru, provjerio je li zatvoren i pogledao ravno u Markusa. Sin se sigurno sakrio, ali gdje? Čini se da je torbu s drogom stavio u skrovište, ali to mjesto nije dovoljno veliko za čovjeka. Ha! Nikad ga neće pronaći jer on tu kuću poznaje mnogo bolje od njih, baš kao što su vijetnamski vojnici poznavali džunglu mnogo bolje nego Amerikanci. Samo mora biti tih kao miš, isto kao Markus. Sin će biti dobro. Mora biti dobro. Dragi Bože, molim te da mu se ništa ne dogodi. Sylvester se osvrnuo po sobi i počešao ćelavi polumjesec između tamnih uvojaka. „Dovraga, Bo, sigurno je bio ovdje! Siguran sam da jučer nije bilo svjetla u sobama.“ 181

Otvorio je ružičasti ormar, gurnuo pištolj u futrolu i pripalio cigaretu. Niži plavokosi muškarac stajao je nasred sobe i stezao pištolj. „Imam osjećaj da je ovdje negdje.“ Sylvester mahne cigaretom. „Opusti se, bio je ovdje i otišao. Provjerio sam oba zahoda i drugu sobu.“ Plavokosi muškarac odmahne glavom. „Ne, negdje je u kući.“ „Odustani, Bo. Pa, nije on duh, nego samo amater koji je imao sreće. Dosad je imao sreće.“ „Možda si u pravu. Ali ne bih podcjenjivao sina Aba Lofthusa.“ „A ja bih trebao znati tko je to?“ „To je bilo prije tvog vremena, Sylvester. Ab Lofthus bio je najopakiji murjak u gradu.“ „Kako ti to znaš?“ „Jer sam upoznao tipa, kretenu. U devedesetima Nestor i ja bili smo usred posla u Alnabruu kad su se Lofthus i još jedan murjak provezli tamo. Lofthus je odmah znao da su nabasali na drogu, ali umjesto da pozove pojačanje, on i partner pokušali su nas ćopiti. Ab Lofthus sam je prebio četvoricu naših prije nego što smo ga uspjeli svladati. A to nije bilo nimalo lako. Kad ti kažem, tip je bio hrvač. Htjeli smo ga ubiti na licu mjesta, ali Nestor se usrao jer se bojao da bi ubojstvo murjaka moglo biti loše za posao. A dok smo se mi svađali oko toga, tip je ležao na podu i urlao ‘Samo dajte!’, kao onaj ludi kralj iz Monty Pythona, sjećaš se? Odsijeku mu ruke i noge, ali on i dalje ne priznaje poraz.“ Bo se nasmije. Nasmijao se onako kako se smije lijepoj uspomeni, pomislio je Sylvester. Tip je bio bolestan, volio je smrt i sakaćenje, pa je po cijele dane mogao gledati web-serijale u kojima se ljudi stvarno ozljeđuju. Gledao je prave stvari, nikakve šaljive kućne snimke na kojima se ljudi spotiču ili sudaraju sa zidom. „Zar nisi rekao da su bila dvojica?“ upitao je Sylvester. Bo prezrivo otpuhne. „Partner mu se odmah predao. Baš je htio surađivati. Pao je na koljena i molio za milost. Znaš taj tip ljudi.“ „Aha“, složio se Sylvester. „Gubitnik.“ „Ma, ne“, odgovorio je Bo. „Pobjednik. To se zove emocionalna inteligencija. A strategija je odvela tog tipa dalje nego što možeš zamisliti. Ali sad je bilo dosta prisjećanja. Idemo opet pretražiti kuću.“ Sylvester slegne ramenima. Već je gotovo izašao kad je shvatio da ga Bo ne sli182

jedi. Okrenuo se i pogledao partnera koji je još uvijek stajao kao ukopan i piljio u mjesto na kojem je Sylvester dotad sjedio. U poklopac ormara. Bo prinese prst usnama i pokaže na ormar. Sylvester izvuče pištolj i pomakne osigurač. Zvukovi su postali glasniji, a srce mu je tuklo u grlu. Bo se nečujno pomakne lijevo od ormara da bi Sylvester mogao čisto nanišaniti. Sylvester objema rukama stegne pištolj i priđe bliže. Bo mu pokaže da će on otvoriti poklopac. Sylvester kimne. Zadržao je dah dok je Bo, nišaneći ormar, gurao pod poklopac prste lijeve ruke. Pričekao je sekundu i osluškivao. Pa otvorio poklopac. Sylvester osjeti otpor okidača na kažiprstu. „Dovraga!“ procijedi Bo. U ormaru se nalazila samo posteljina. Bo i Sylvester zajedno su pretražili druge sobe, paleći i gaseći svjetla, ali ništa. Na koncu su se vratili u spavaću sobu. Ondje je sve bilo točno kako su i ostavili. „Bio si u krivu“, rekao je Sylvester. Riječi je izgovarao polako i jasno jer je znao koliko će naljutiti Boa. „Otišao je.“ Bo je podigao ramena kao da ga odijelo steže. „Ako je dečko nestao i ostavio upaljeno svjetlo, znači da se planira vratiti. A budemo li spremni kad se vrati, bit će nam lakše nego da moramo provaljivati.“ „Možda“, rekao je Sylvester. Shvaćao je što se zbiva. „Nestor želi da ga čim prije uhvatimo. Znaš, može napraviti mnogo štete.“ „Aha, znam“, zareži Sylvester. „Zato ćeš noćas ostati ovdje za slučaj da se vrati.“ „Zašto ja uvijek odrađujem usrane poslove?“ „Odgovor počinje sa slovom p.“ Položaj. Sylvester uzdahne. Poželio je da netko ubije Boa pa da dobije novog partnera. Nekog tko je na nižem položaju. „Predlažem da ga pričekaš u dnevnoj sobi. Odande imaš pogled na ulazna vrata i podrum“, rekao je Bo. „Ne možemo biti sigurni da ćemo ovog tipa srediti lako kao kapelana.“ „Čuo sam te i prvi put“, rekao je Sylvester. Markus je vidio kako ona dvojica izlaze iz sobe u kojoj je još uvijek gorjelo svjetlo, a nedugo potom plavokosi čovjek izašao je iz kuće, ušao u terenac i odvezao se. Sin je još bio negdje unutra, ali gdje? Možda je čuo kako netko pokreće automobil i odlazi, ali je li znao da je jedan od njih još u kući? Markus uperi dalekozor u tamne prozore, ali sad više nije ništa vidio. Sin se mogao iskrasti iz kuće i pobjeći, ali Markus je sumnjao da je to učinio. Sjedio je kraj prozora i osluškivao, pa bi valjda nešto čuo. Markus osjeti pokret pa opet usmjeri dalekozor prema spavaćoj sobi. I 183

dalje je samo u toj sobi gorjelo svjetlo. I vidio je da je bio u pravu. Krevet se pomicao. Odnosno, preciznije, pomicao se madrac. Nešto ga je guralo u stranu. I eto ga! Bio se sakrio između podnice i velikog debelog madraca na kojem je Markus volio ležati. Dobro što je Sin tako mršav. Da je debeo kao što se Markusova majka bojala da će Markus postati, ona dvojica bila bi ga vidjela. Tad Sin oprezno priđe onom podnom skrovištu, podigne dasku i izvuče nešto iz crvene sportske torbe. Markus podesi dalekozor, izoštri sliku i ostane bez daha. Sylvester je namjestio fotelju tako da vidi ulazna vrata i dvorište. Ulična svjetiljka osvjetljavala je ulaz, ali po škripanju šljunka kad je Bo odlazio znao je da će svakog posjetitelja ionako prvo čuti. Možda ga čeka duga noć, pa je morao smisliti kako će ostati budan. Pregledao je policu s knjigama i našao što je tražio. Obiteljski foto-album. Uključio je stolnu lampu i odmaknuo je od prozora da se izvana ne vidi svjetlost. Počeo je listati fotografije. Djelovali su kao sretna obitelj, toliko različita od njegove. Možda je to objašnjavalo njegovu opsjednutost slikama tuđih obitelji. Volio ih je gledati i zamišljati kako bi to bilo. Bio je svjestan da obiteljske fotografije ne pričaju cijelu priču, ali svakako nisu namještene. Sylvester zastane na slici troje ljudi vjerojatno snimljenoj tijekom uskršnjih praznika. Nasmijani i preplanuli, stajali su pored suhozida. Žena je bila u sredini; prema drugim fotografijama Sylvester je pretpostavio da je to majka. Njoj slijeva stajao je otac, onaj Ab Lofthus. A zdesna muškarac s naočalama bez okvira. Trojka na putovanju. Fotograf: Skakač, pisalo je ispod slike ženskim rukopisom. Sylvester podigne pogled. Učinilo mu se da je nešto začuo. Pogledao je prema dvorištu. Nema nikoga. A zvuk nije dopirao s ulaza ni iz podruma. Ali nešto se promijenilo: gustoća zraka, bilo je nečega opipljivog u tami. Tama. Oduvijek se pomalo bojao mraka jer se njegov otac pobrinuo za to. Sylvester se više nije mogao usredotočiti na fotografiju. Kao ni na njihovu sreću. Dobro je poznato da se u tami ne treba bojati buke. Zvuk je bio nalik pucketanju očeva remena. Sylvester se zagleda u fotografiju. Sad je bila poprskana krvlju i imala je rupu koja je prolazila kroz čitav album. Nešto bijelo sletjelo je na krv i počelo plutati po njoj. Pero? Sigurno je ispalo iz fotelje. Sylvester je zaključio da je u šoku jer nije osjećao nikakvu bol. Ne još. Pogledao je svoj pištolj koji mu je iz ruke kliznuo na pod daleko izvan dohvata. Čekao je sljedeći pucanj, ali ništa. Možda je tip bio uvjeren da ga je ubio, a u tom slučaju ima šansu preživjeti samo ako se bude pretvarao da je mrtav. Sylvester je samo zatvorio oči. Čuo je momka kako prilazi pa je zadržao i dah. Osjetio je kako mu ruka na prsima pretražuje sako, pronalazi novčanik i vozačku dozvolu i vadi ih. Dvije ruke uhvatile su ga oko struka, izvukle iz fotelje i prebacile preko ramena... A onda je momak počeo hodati. Očito je stvarno jak. Čuo je kako se otvaraju vrata i pale svjetla, korake koji se spuštaju niz stepenice, a onda je osjetio ustajao zrak. Momak ga je nosio u podrum. Sad su bili dolje. Začuo se zvuk otpuštanja plastičnih brtvi. A onda je Sylvester pao, ali sletio je mekše 184

nego što je očekivao. Osjetio je pritisak u ušima i sve mu se smračilo. Otvorio je oči. Bio je u potpunoj tami. Ništa nije vidio. Ležao je u nekakvoj kutiji. Ne treba se bojati tame. U tami se ne kriju čudovišta. Začuo je korake, a onda su i oni utihnuli. Podrumska vrata su se zalupila. Ostao je sam. Momak očito nije shvatio da je još živ. A sad je samo morao ostati miran i bez naglih pokreta. Mora pričekati da momak zaspi. Tad će pobjeći. Ili nazvati Boa koji će se pojaviti s dečkima i ubiti tipa. Bilo je neobično što nije osjećao nikakvu bol, samo vrelu krv koja mu je kapala niz ruku. Ali bilo mu je hladno. Jako hladno. Sylvester je pokušao pomaknuti noge i namjestiti se u položaj iz kojeg bi mogao dohvatiti mobitel, ali to mu nije polazilo za rukom. Vjerojatno su mu noge utrnule. Uspio je gurnuti ruku u džep sakoa i izvući mobitel. Dotaknuo ga je i zaslon je zasvijetlio u tami. Sylvester zadrži dah. Čudovište je bilo točno pred njim i gledalo ga je iskolačenih očiju i razjapljenih usta prepunih oštrih zubi. Vjerojatno bakalar umotan u foliju. Oko njega bilo je nekoliko zamrznutih vrećica, nekoliko pakiranja plodova mora, pileći fileti, svinjetina, bobice. Svjetlost mobitela odražavala se u kristalićima leda oko njega. Bio je u škrinji. Markus se zagledao u kuću i stao odbrojavati sekunde. Otvorio je prozor pa iznutra začuo prasak i vidio nekakav bljesak. A onda je opet sve utihnulo. Markus je bio uvjeren da je začuo pucanj, ali tko je pucao? Dragi Bože, daj da je ono bio Sin. Molim te, samo nemoj da su njega ubili. Markus je brojao do sto, a onda je primijetio kako se otvaraju vrata spavaće sobe. Hvala Bogu, eno ga opet! Sin je vratio pištolj u sportsku torbu, uklonio podnu dasku pa počeo vraćati u torbu plastične vrećice bijelog praha. Kad je završio, prebacio je torbu preko ramena i otišao iz sobe ne ugasivši svjetlo. Nedugo potom ulazna vrata zatvorila su se s treskom i Markus je vidio kako Sin korača dvorištem. Zastao je, pogledao lijevo i desno pa nestao niz ulicu u istom smjeru odakle je stigao prvi put. Markus se baci na krevet. Živ je! Upucao je zlikovce! Oni su sigurno bili zlikovci, zar ne? Naravno da jesu. Markus je bio tako uzbuđen da noćas sigurno neće ni oka sklopiti. Sylvester je začuo kako se zatvaraju ulazna vrata. Škrinja je bila tako dobro izolirana da nije mogao čuti baš bogzna što, ali vrata su tresnula takvom silinom da je osjetio vibracije. Napokon. Naravno, mobitel nije mogao ništa ni slati ni primati, pa je nakon trećeg pokušaja odustao. Sylvester je sad počeo osjećati bol, a istovremeno je postajao omamljen. Budnim ga je držala jedino bol. Naslonio je dlanove na poklopac i gurnuo ga. Osjetio je blag napadaj panike kad poklopac nije odmah popustio. Gurnuo je jače. I dalje nije popuštao. Prisjetio se zvuka plastičnih brtvi i sjetio se kako se zalijepe za površinu. Morao je samo primijeniti veću silu. Ponovo je gurnuo poklopac rukama, i to najjače što je mogao. Ali ništa. A onda je shvatio. Momak je zaključao škrinju. 185

Tog puta panika ga nije samo obuzela, nego ga je doslovno davila. Sylvester je počeo hiperventilirati, ali prisilio se da ne paničari i nastojao se kontrolirati. Dopustio je da ga preplavi mrak, ona prava tama. Razmišljaj. Isključi sve drugo i samo razmišljaj. Noge. Zašto ih se prije nije sjetio? Noge su mu mnogo snažnije od ruku. Nogama je mogao podići dvije stotine kilograma, i to bez problema. Rukama samo sedamdeset. A ovo je samo brava škrinje kojoj je jedina svrha da spriječi krađu hrane. Neće valjda to zaustaviti velikog snažnog muškarca koji očajnički želi izaći iz škrinje. Između njega i poklopca bilo je dovoljno prostora da ga gurne nogama, samo treba saviti koljena i stopalima se osloniti na njega. Ali nije mogao saviti koljena. Jednostavno su ga odbijala poslušati. Nikad prije nije doživio da mu noge tako utrnu. Pokušao je još jednom. Ništa. Kao da su odspojene. Tad se uštipnuo. Za bedro. Odjednom je počeo gubiti kontrolu. Misli. Ne, nemoj misliti! Prekasno. Rupa u fotoalbumu, krv. Metak mu je vjerojatno presjekao leđnu moždinu. Šakama je udarao po poklopcu, ali uzalud. Popuštala je jedino kontrola u njemu. A to se jednostavno ne smije dogoditi. Tako ga je otac naučio. Ali kad je naposljetku kontrola posve popustila, Sylvester je znao da će umrijeti. Kao u svojim noćnim morama. Zaključan. Sam. U tami. 186

26. „Ovo je savršeno nedjeljno jutro“, zaključila je Else gledajući kroz prozor automobila. „Slažem se“, odgovorio je Simon, promijenio brzinu i pogledao je. Pitao se koliko toga vidi i je li u stanju razaznati da su Kraljevski vrtovi nakon jučerašnjeg pljuska posebno zeleni. I vidi li uopće da prolaze pored Kraljevskih vrtova. Upravo je Else predložila da odu na Chagallovu izložbu u Hovikodden. Simon je rekao da je to izvrsna ideja, samo da prije toga mora svratiti do kolege koji živi u Skillebekku, što im je usput na putu do galerije. Bilo je mnogo mjesta za parking duž Garnie Drammensveiena. Stare plemićke kuće i zgrade tijekom praznika djelovale su prazno. Tek poneka zastava ambasade zavijorila bi se na povjetarcu. „Neću dugo“, rekao je Simon. Izašao je i prišao vratima. Adresu je pronašao na internetu. Prezime koje je tražio nalazilo se pri vrhu popisa. Dvaput je pozvonio i gotovo odustao, kad se začuo ženski glas. „Da?“ „Je li Fredrik tamo?“ „Ovaj... Tko pita?“ „Simon Kefas.“ Uslijedilo je nekoliko sekundi šutnje, ali Simon je začuo krčanje kao da je netko stavio ruku na interkom. A onda se žena opet oglasila: „Sad će sići.“ „U redu.“ Simon je čekao. Bilo je prerano da normalni ljudi ustanu, pa je na ulici vidio samo jedan par svoje dobi. Izgledali su kao da su izašli u nedjeljnu šetnju. Muškarac je nosio kapu od tvida i kaki hlače. Tako se odijevaš kad ostariš. Simon je pogledao njihov odraz u staklenoj ploči na ulaznim vratima od hrastovine. Kapa od tvida i sunčane naočale. Kaki hlače. Nedjeljna kombinacija. Potrajalo je – očito je 187

probudio Fredrika. Ili njegovu ženu. Tko god ona bila. Simon je pogledao automobil i vidio da Else gleda ravno u njega. Mahnuo joj je. Ona nije reagirala. Ulazna vrata su se otvorila i pojavio se Fredrik u trapericama i majici. Očito se i otuširao – odmaknuo je s lica gustu mokru kosu. „Nisam te očekivao“, rekao je. „Što...“ „Idemo u kratku šetnju.“ Fredrik pogleda na svoj teški sat. „Slušaj, ja sam u...“ „Posjetio me Nestor sa svojim dilerskim šljamom“, rekao je Simon dovoljno glasno da ga par u blizini čuje. „Ali rado ću nastaviti razgovor gore u stanu gdje ti je... žena?“ Fredrik pogleda Simona. A onda zatvori vrata za sobom. Hodali su po pločniku. Fredrikove natikače lupkale su po asfaltu i odjekivale među zidovima. „Došao mi je ponuditi zajam o kojem sam razgovarao s tobom, Fredrik. I samo s tobom.“ „Nisam razgovarao ni s kim po imenu Nestor.“ „Ne moraš ga preda mnom zvati ‘netko po imenu Nestor’. Obojica jako dobro znamo da znaš o kome je riječ. Ali slobodno laži o drugim stvarima koje znaš o njemu.“ Fredrik zastane. „Molim te, Simon. Nema šanse da tu pozajmicu dobijem od svojih klijenata. Pa sam tvoj problem iznio trećoj strani. To si i očekivao od mene, zar ne? Budi iskren.“ Simon nije odgovarao. Fredrik uzdahne. „Slušaj, samo ti pokušavam pomoći. U najgorem slučaju riječ je o ponudi koju ne možeš odbiti.“ „U najgorem slučaju sad neki gad misli da je našao način da me stisne. Misli da sad konačno ima načina. Jer nikad me prije ničim nije mogao držati u šaci, Fredrik. Tebe da, ali mene ne, nikad.“ Fredrik se nasloni na ogradu. „Možda je baš to tvoj problem, Simon. Možda je to razlog što nikad nisi napredovao u karijeri kako si trebao.“ „Zato što nisam bio na prodaju?“ Fredrik se nasmiješi. „Nagao si. Nisi diplomatičan. Vrijeđaš čak i ljude koji ti pokušavaju pomoći.“ Simon pogleda napuštenu prugu koja je potjecala još iz doba kad se koristio Vestbanen. Nije znao zašto, ali kad je vidio tračnice, preplavili su ga melankolija i uzbuđenje. „Jesi li čitao o trostrukom ubojstvu u Gamlebyenu?“ 188

„Naravno“, odgovori Fredrik. „Novine samo o tome i pišu. Čini se da su digli sve pripadnike Kriposa. I dalje ti dopuštaju da se igraš s njima?“ „Kao i obično, najbolje igračke čuvaju za sebe. Jedan od ubijenih je Kalle Farrisen. Je li ti to ime poznato?“ „Ne mogu reći da jest. Ali ako Ubojstvima nije dopušteno da vode slučaj, zašto onda...“ „Zato što je Farrisen davno osumnjičen da je ubio ovu curu.“ Simon izvuče sliku koju je isprintao iz dosjea i pruži je Fredriku. Gledao je kako proučava blijedo lice azijatskih crta. Već joj se po licu moglo zaključiti da je mrtva – ostatak tijela nisi ni trebao vidjeti. „Pronađena je u dvorištu. Sve je napravljeno da izgleda kao da se predozirala. Petnaest godina. Možda šesnaest. Nije imala dokumente, pa nikad nismo saznali tko je ni odakle je. Ni kako je ušla u Norvešku. Možda je stigla brodom iz Vijetnama u kontejneru. Saznali smo samo da je bila trudna.“ „Da, čekaj, sjećam se tog slučaja. Mislio sam da je netko priznao to ubojstvo.“ „Da, naposljetku je netko priznao. Svi su bili iznenađeni. Ali mene sad zanima postoji li ikakva veza između Kallea Farrisena i tvog omiljenog klijenta Iversena?“ Fredrik slegne ramenima i pogleda preko fjorda. Odmahne glavom. Simon je slijedio njegov pogled i zagledao se u šumu jarbola na jahtama usidrenima u marini. U posljednje vrijeme izraz „jahta“ označavao je plovilo tek nešto manje od bojnog broda. „Jesi li znao da je čovjek koji je priznao ubojstvo te cure i koji je zbog toga osuđen pobjegao iz zatvora?“ Fredrik opet odmahne glavom. „Uživaj u doručku“, odustane Simon. Simon se naslonio na zakrivljeni pult garderobe u Hovikoddenu. Ondje je sve bilo zakrivljeno. U neoekspresionističkom stilu. Pogledao je Else. Ona je gledala Chagalla. U galeriji je izgledala tako sitno, čak sitnije od Chagallovih likova. Možda je bila stvar u krivuljama koje su stvarale iluziju kao u Amesovoj sobi. „Znači, otišao si Fredriku postaviti samo to jedno pitanje?“ upitala je Kari dok je stajala kraj njega. Stigla je dvadeset minuta nakon što ju je nazvao. „I sad tvrdiš...“ „Da sam znao da će zanijekati“, odgovorio je Simon. „Ali morao sam ga vidjeti kako bih se uvjerio da laže.“ „Svjestan si, usprkos nekim televizijskim serijama koje tvrde suprotno, da je iznimno teško otkriti da netko laže?“ „Fredrik nije samo ‘netko’. Dobro ga poznajem, naslušao sam se njegovih laži, 189

pa prepoznajem kad to čini.“ „Znači, Fredrik Ansgar je poznati lažljivac?“ „Nije. On laže iz nužde, a ne zato što ima takve predispozicije ili sklonosti.“ „Dobro. A kako to znaš?“ „Nisam to znao prije nego što smo zajedno počeli raditi na velikoj istrazi u Odjelu za teške prijevare.“ Vidio je da Else djeluje izgubljeno, pa se glasno nakašljao kako bi po zvuku shvatila gdje je. „Bilo je teško dokazati da Fredrik laže“, nastavio je Simon. „On je bio jedini ekonomist u istrazi i teško smo mogli provjeriti ono što je govorio. U početku su to bile manje nepodudarnosti i čudne slučajnosti, ali sve skupa bilo je toliko očito da bi bila riječ o slučajnosti. Nije nas obavijestio o nekim stvarima ili nas je namjerno pogrešno informirao o drugima. Samo sam ja posumnjao. A s vremenom sam naučio prepoznati kad laže.“ „Kako?“ „Prilično jednostavno. Stvar je u njegovom glasu.“ „U glasu?“ „Laž povlači i neke emocije. Fredrik dobro laže kad gledaš izbor riječi, logiku i govor tijela. Ali glas je jedini emocionalni barometar koji ne može kontrolirati. Ne može namjestiti onaj pravi prirodni ton glasa. On i sam čuje da ne govori istinu i zna da bi ga to moglo odati. Zato se ne može osloniti na svoj glas kad mu se postavi izravno pitanje na koje mora dati takav isti odgovor. I onda počinje kimati ili odmahivati glavom umjesto da odgovori.“ „A kad si ga upitao zna li da postoji ikakva veza između Kallea „Samo je slegnuo ramenima kao da ne zna.“ „Znači da je lagao?“ „Da. I odmahnuo je glavom kad sam ga upitao zna li da je Sonny Lofthus pobjegao iz zatvora.“ „Zar mu tako nije jednostavnije?“ „Da, Fredrik je jednostavan čovjek koji je baš zbog toga naučio tablicu množenja bolje od većine ljudi. Slušaj, evo što tražim od tebe. Hoću da pregledaš sve osude Sonnyja Lofthusa. Vidi možeš li saznati ima li drugih osumnjičenih u svakom od tih slučajeva.“ Kari Adel kimne. „Sjajno, ionako nisam imala planova za vikend.“ Simon se nasmiješi. „Taj slučaj Odjela za teške prijevare“, rekla je Kari. „O čemu se radilo?“ 190

„O prijevari“, odgovorio je Simon. „Utaja poreza, ozbiljan novac, važna imena. Kako se činilo, mogli smo srušiti poznate poslovnjake i političare, a činilo se i da bi nas mogao odvesti do gospodina glavnog.“ „A tko je to?“ „Blizanac.“ Kari zadrhti. „Moram priznati da je to čudan nadimak.“ „Nije čudan koliko priča o njemu.“ „Znaš li kako se Blizanac zapravo zove?“ Simon odmahne glavom. „Koristi nekoliko imena. Zapravo, ima toliko imena da je posve anoniman. Kad sam tek došao u Odjel za teške prijevare, bio sam naivan i mislio da kao velika riba mora biti uočljiviji. Istina je, naravno, da je nečija važnost obrnuto proporcionalna njegovoj vidljivosti. Blizanac mi je opet utekao. Zbog Fredrikovih laži.“ „Misliš li da je Fredrik Ansgar bio krtica?“ Simon žustro odmahne glavom. „Fredrik još nije ni bio započeo raditi u policiji kad se pojavila krtica. Mislim da je u tom trenutku bio manji igrač, ali očito je mogao napraviti mnogo štete da je napredovao. Pa sam ga spriječio.“ Kari razrogači oči. „Prijavio si Fredrika Ansgara šefu?“ „Nisam, nego sam se nagodio s njim. Ili će otići u tišini, ili ću ono što znam o njemu reći šefovima. To vjerojatno nije bilo dovoljno za istragu ili otkaz, ali podrezali bi mu krila i karijera bi mu neko vrijeme bila na čekanju. Pristao je otići.“ Kari na čelu iskoči vena. „I... pustio si ga samo tako?“ „Riješili smo se trule jabuke, a policija nije ukaljala obraz. Da, pustio sam ga.“ „Takve ljude ne možeš samo tako pustiti.“ Začuo joj je bijes u glasu. Posve opravdan. „Fredrik je sitna riba, a i objasnio sam ti – izvukao bi se. Nije se čak ni pretvarao da ponuda nije dobra. Ustvari, još uvijek osjeća da mi duguje uslugu.“ Simon se okrene prema njoj. Htio ju je isprovocirati i uspio je. Ali činilo se da je bijes već splasnuo. Sad se činilo da je pronašla još jedan razlog da napusti policiju prvom prilikom. „A priča o Blizančevu nadimku?“ Simon slegne ramenima. „Vjerujem da doista ima brata blizanca. Kad mu je bilo jedanaest godina, dvije noći zaredom sanjao je da je ubio brata. Kako su bili jednojajčani blizanci, bilo je logično pretpostaviti da je brat sanjao isto. Od tog trenutka jedino je pitanje bilo tko će prvi to napraviti.“ 191

Kari pogleda Simona. „Tko će prvi to napraviti“, ponovila je. „Ispričavam se“, rekao je Simon i pojurio k Else koja samo što se nije sudarila sa staklenim zidom. Fidel Lae prvo je vidio automobil, a tek ga onda začuo. To je nevolja s tim novim automobilima: jedva da imaju ikakav zvuk. Da je vjetar puhao s ceste, preko pustopoljine i prema farmi, možda bi čuo kako gume škripe na cesti, kako netko mijenja brzine ili barem zvuk visokih okretaja motora dok se automobil penje uzbrdo, ali u suprotnom mogao se pouzdati samo u svoje oči. Bar kad je riječ o automobilima. Ljudi i životinje posve su druga priča – za njih ima najbolji alarmni sustav na svijetu. Devet dobermana u kavezu. Sedam kuja koje se kote svake godine i čiju štenad naplaćuje soma i dvjesto – po štencu. Uzgajivačnica se službeno bavila uzgojem upravo te pasmine. Kupcima su dolazili s mikročipovima, osigurani protiv genetskih anomalija i s pedigreom registriranim u Norveškom kinološkom savezu. Neslužbeni dio posla krio se dublje u šumi. Dvije kuje i jedan mužjak. Oni nisu bili registrirani. Argentinski mastifi. Dobermani su ih se nasmrt bojali. Pedeset pet kilograma agresivnosti i lojalnosti u albino-bijeloj kratkoj dlaci koja je objašnjavala zašto svi Fidelovi psi u imenu imaju riječ Ghost, odnosno“duh“: kuje su bile Ghost Machine i Holy Ghost, a mužjak Ghostbuster. Kupci su mogli nazvati štenad kako im drago uz uvjet da ih plate, i to sto dvadeset tisuća kruna. Cijena je pokazivala da je riječ o rijetkim psima koji imaju ubilački nagon, kao i činjenici da je ta pasmina zabranjena u Norveškoj i nekoliko drugih zemalja. Kako se njegovi kupci nisu previše brinuli zbog cijene ni norveških zakona, ništa nije govorilo da bi im cijena mogla pasti. Upravo suprotno. I zato je Fidel ove godine pomaknuo nastambe za argentinske mastife dalje u šumu kako se njihov lavež ne bi čuo na farmi. Automobil je prilazio farmi. Cesta je vodila jedino do nje, pa se Fidel tiho spustio do ograde koja je uvijek bila zatvorena, i to ne zato što bi dobermani mogli pobjeći, nego zato da neželjeni gosti ne mogu ući. A kako su svi osim njegovih kupaca bili neželjeni gosti, Fidel je uvijek pri ruci imao preuređenu pušku Mauser M98. Nalazila se u šupi pored kaveza. Bolje komade oružja čuvao je u glavnoj zgradi, ali uvijek je mogao tvrditi da koristi Mauser za lov na losove jer su oni stvarno ponekad tumarali pustopoljinom. Bolje reći, tumarali su kad god vjetar nije puhao iz smjera argentinskih duhova. Fidel je stigao do ograde kad i automobil s logotipom tvrtke koja ima rent-a-car. Prema škripanju mjenjača Fidel je zaključio da vozač nema baš previše iskustva s tom vrstom vozila. Osim toga, polako je ugasio svjetla, brisače i konačno motor. „Što je?“ upitao je Fidel odmjeravajući tipa koji je izašao iz automobila. Majica 192

s kapuljačom i smeđe cipele. Gradski tip. Svako toliko netko takav stigao bi tamo bez najave. Ali to se ipak rijetko događalo. Fidel nije oglašavao svoju adresu na internetu kao druge uzgajivačnice. Tip priđe ogradi pred kojom je stajao Fidel ne pokazujući nikakvu želju da je otvori. „Tražim psa.“ Fidel još više spusti šiltericu. „Žao mi je, ali uzalud si dolazio. S potencijalnim vlasnicima svojih pasa razgovaram samo po preporuci. Tako stvari stoje. Doberman nije obiteljski pas, nego mu treba vlasnik koji zna što uzima. Nazovi me u ponedjeljak.“ „Ne tražim dobermana“, odgovorio je tip i pogledao preko Fidela. Preko farme i kaveza s devet legalnih kuja. Prema šumi. „Preporučio te Gustav Rover.“ Tip izvuče posjetnicu. Fidel je pogleda. Roverova motoristička radionica. Fidel je dobro pamtio imena i lica jer nije često sretao ljude. Motorist sa zlatnim zubom. Bio je ondje s Nestorom po onog argentinskog mastifa. „Rekao je da će tvoji psi čuvati bjeloruske kućne pomoćnice i pobrinuti se da ne pobjegnu.“ Fidel je neko vrijeme češao bradavicu na zglobu. A onda otvori vrata na ogradi. Tip sigurno nije policajac jer je njima zabranjeno ulaziti u kriminalne poslove poput kupovine ilegalnih pasmina jer bi tako ugrozili cijelu istragu. Barem mu je tako rekao odvjetnik. „Imaš li...?“ Tip kimne, gurne ruku u džep majice i izvuče bunt novčanica. Svaka od tisuću kruna. Fidel otvori spremište za oružje i izvuče Mauser. „Nikad im ne idem bez ovoga“, objasnio je. „Kad bi neki od njih pobjegao...“ Do nastambe im je trebalo deset minuta. Posljednjih pet minuta čuo se bijesan i sve glasniji lavež. „Gladni su, moram ih nahraniti“, objasnio je Fidel, ali nije dodao „tobom“. Kad su ugledali vlasnika, psi su se počeli bacati na žičanu ogradu kao da imaju bjesnoću, a kad bi skočili nazad na zemlju, ograda je i dalje podrhtavala. Fidel je jako dobro znao koliko je duboko zabio držače ograde i samo se nadao da je to dovoljno duboko. Uvozni njemački kavezi imali su metalne podove da psi poput terijera, jazavčara i drugih pasmina sklonih kopanju ne mogu iskopati izlaz, a zahrđali željezni krov čuvao ih je od kiše i sprečavao da i oni najspremniji preskoče ogradu. „Najopasniji su kad su u čoporu“, objasnio je Fidel. „Tada slijede vođu, Ghostbustera. On je najveći.“ Kupac samo kimne. Pogleda pse. Fidel je znao da ga je strah. Razjapljene če193

ljusti prepune sjajnih oštrih zubi s blijedoružičastim desnima. Jebeš mu sve, i on ih se boji. Bio je siguran da je šef samo kad je bio s jednim psom, i to, ako je moguće, s nekom od kuja. „Kad uzmeš štene, brzo se moraš postaviti kao vođa te se pobrinuti da tako i ostane. Imaj na umu da blagost u vidu popuštanja i dobrote pas vidi kao tvoju slabost. Neželjeno ponašanje treba biti kažnjeno, a to je tvoj posao. Jesi li shvatio?“ Kupac se okrene prema Fidelu. U njegovim nasmiješenim očima bilo je nečega neobičnog kad je ponovio: „Moj je posao kažnjavanje neželjenog ponašanja.“ „Dobro.“ „Zašto je onaj kavez prazan?“ „Prije sam imao dva mužjaka. Kad bih ih stavio u isti kavez, jedan bi završio mrtav.“ Fidel izvuče snop ključeva. „Dođi i pogledaj štence. Tamo imaju svoj posebni kavez.“ „Prije nego što to napraviš, reci mi nešto.“ „Da?“ „Je li poželjno ponašanje pustiti psa da izgrize lice djevojci?“ Fidel se ukopa na mjestu. „Molim?“ „Je li poželjno ponašanje koristiti psa da izgrize lice curi koja pokušava pobjeći iz ropstva ili to treba kazniti?“ „Slušaj, pas se ponaša instinktivno i ne možeš ga kriviti što je...“ „Ne govorim o psu. Govorim o vlasniku. Što misliš, treba li ga kazniti?“ Fidel se zagleda u kupca. Možda je ipak murjak? „Pa, ako se dogodi takva nesreća, onda...“ „Sumnjam da je to bila nesreća. Poslije je vlasnik curi prerezao grkljan i bacio joj tijelo u šumu.“ Fidel čvršće stegne Mauser. „Ne znam ništa o tome.“ „Ali ja znam. Vlasnik se zove Hugo Nestor.“ „Slušaj, želiš li ti psa ili ne?“ Fidel nekoliko centimetara podigne cijev puške koja je dotad bila uperena u tlo. „Kupio je psa od tebe. Nekoliko njih. Zbog toga što ti prodaješ pse koji se mogu koristiti u takve svrhe.“ „Što ti znaš o tome?“ 194

„Dovoljno. Odgulio sam dvanaest godina i naslušao se raznih priča. Jesi li se kad zapitao kako je to biti u kavezu?“ „Slušaj...“ „Sada možeš saznati.“ Fidel nije imao vremena podići pušku prije nego što ga je tip zgrabio sleđa i tako mu čvrsto stisnuo ruke uz tijelo da je uspio samo cvileći ispustiti sav zrak iz pluća. Vlasnik uzgajivačnice jedva da je čuo grozničav lavež kad ga je tip podigao u zrak. Potom se nagnuo unazad, još malo podigao Fidela i u velikom luku bacio ga preko glave. Ali kad je Fidel pao na vrat i rame, tip se bacio na njega. Fidel se borio za zrak dok se pokušavao osloboditi. Ali brzo se umirio kad je ugledao cijev pištolja. Četiri minute kasnije Fidel je gledao u leđa čovjeka koji je izgledao kao da hoda po vodi dok je u magli prelazio pustopoljinu. Fidel je stezao žičanu ogradu pored velikog lokota. Zaključao ga je u prazan kavez. U drugom kavezu ležao je Ghostbuster i lijeno ga promatrao. Tip je napunio vodom zdjelu u Fidelovu kavezu i ostavio mu četiri kutije pseće hrane. Uzeo mu je mobitel, ključeve i novčanik. Fidel počne vrištati. A bijeli vragovi odgovorili su režanjem i lajanjem. Nastamba je bila tako duboko u šumi da ih nitko nije mogao ni čuti ni vidjeti. Jebote! Onaj tip je zbilja otišao. Tad je zavladala neobična tišina kojom se prolomilo samo kreštanje neke ptice. A onda je Fidel začuo kako prve kapi kiše bubnjaju po zahrđalom krovu. 195

27. Kad je Simon tog ponedjeljka u osam sati i osam minuta izašao iz dizala, na umu je imao tri stvari. Prvo je primijetio da je Else tog jutra u kupaonici umivala oči posve nesvjesna da je Simon promatra iz spavaće sobe. Drugo, pomislio je da je možda Kari zadao previše posla u nedjelju. A kao treće, razmišljao je o tome kako mrzi otvorene urede, posebno nakon što mu je jedna od Elseinih prijateljica, arhitektica, rekla da je mit kako otvoreni uredi štede prostor po zaposleniku jer se zbog buke moraju kreirati posebne prostorije za sastanke, pa ispadne da je pita skuplja od tepsije. On priđe Karinu stolu. „Uranila si“, reče joj. Ona ga pospano pogleda. „Dobro jutro i tebi, Simon Kefas.“ „Hvala ti. Jesi li što pronašla?“ Kari se nasloni. Iako je zijevala, Simonu se učinilo da joj na licu vidi zadovoljstvo. „Prvo sam tražila vezu Iversena i Farrisena. Ništa. Onda sam pregledala presude Sonnyju Lofthusu i druge osumnjičene. Lofthus je osuđen za ubojstvo neidentificirane djevojke, moguće podrijetlom iz Vijetnama, koja je umrla od predoziranja. Policija je isprva sumnjičila Kallea Farrisena. Ali Lofthus je robijao za još jedno ubojstvo. Riječ je o Oliveru Joviću, kosovskom Srbinu koji se počeo probijati na tržištu kad je na Stensparkenu pronađen s bocom coca-cole u grlu.“ Simon je napravio grimasu. „Prerezali su mu grkljan?“ „Ne, nisam to mislila. Cijela boca coca-cole bila mu je zabijena niz grlo.“ „Niz grlo?“ „S grlićem prema dolje. Tako je lakše. Bila mu je ugurana u usta tako da su mu 196

zubi udarali u dno boce.“ „Kako znaš?“ „Vidjela sam slike. Narkotici su mislili da je to poruka potencijalnoj konkurenciji. Htjeli su im poručiti da ne smiju uzeti prevelik zalogaj koke.“ Tad brzo pogleda Simona i doda: „Bočica coca-cole. Kao asocijacija na koku.“ „Hvala ti, shvatio sam.“ „Policija je pokrenula istragu, ali to ih nije nikamo dovelo. Slučaj nikad nije zatvoren, ali otkrili su jako malo prije nego što je Sonny Lofthus uhićen zbog ubojstva Azijatkinje. Priznao je i Jovićevo ubojstvo. Tijekom ispitivanja rekao je da su se on i Jović našli u parku kako bi riješili dugove, ali Lofthus nije imao dovoljno novca pa mu je Jović zaprijetio pištoljem. Lofthus ga je napao i bacio na tlo. Valjda je to policiji zvučalo razumno jer je Lofthus bivši hrvač.“ „Hm.“ „Zanimljivo je što je policija na boci pronašla otisak prsta.“ „I?“ „I nije Lofthusov.“ Simon kimne. „ A kako je to Lofthus objasnio?“ „Rekao je da je pronašao bocu u obližnjoj kanti. Da to narkići poput njega uvijek rade kako bi podigli kauciju.“ „Ali?“ „Narkići ne skupljaju prazne boce. Trebalo bi im previše vremena da skupe dovoljno novca za dnevnu dozu. A u izvještaju stoji da je riječ o otisku palca i da je uzet s dna boce.“ Simon je shvatio na što ona cilja, ali nije joj htio pokvariti veselje. „Mislim, tko drži palac na dnu boce dok pije? No ako je pokušavaš ugurati nekome niz grlo...“ „A misliš da policija to nije uzela u obzir?“ Kari slegne ramenima. „Mislim da policija ne daje prioritet dilerskim obračunima. U bazi nisu pronašli otisak, pa kad se pojavio netko s priznanjem u slučaju koji već neko vrijeme nisu mogli riješiti...“ „Oni su zahvalili nebesima, označili slučaj kao riješen i krenuli dalje?“ „Tako radite, zar ne?“ Simon uzdahne. Tako vi radite. U novinama je pročitao da se reputacija policije počela popravljati nakon skandala proteklih godina, ali i dalje su bili tek mrvicu popularniji od željeznica. Vi. Sigurno je zahvaljivala sudbini što je jednom nogom već 197

izvan onog otvorenog ureda. „Znači, Sonny Lofthus osuđen je za dva ubojstva, ali u oba je slučaja sumnja padala na dilere? Hoćeš reći da je on profesionalno žrtveno janje?“ „Tebi se ne čini tako?“ „Možda. Ali i dalje nema ničega što ga povezuje s Farrisenom ili Agnete Iversen.“ „Postoji i treće ubojstvo“, rekla je Kari. „Kjersti Morsand.“ „Brodovlasnikova žena“, rekao je Simon istovremeno razmišljajući o kavi i aparatu za kavu. „To je slučaj policije u Buskerudu.“ „Točno. Otpiljen joj je vrh glave. Sonny Lofthus osumnjičen je i za to ubojstvo.“ „Ali to sigurno nije točno. Bio je u zatvoru kad se to dogodilo.“ „Nije, bio je na dnevnom dopustu. I bio je u blizini. Čak su na mjestu zločina pronašli jednu njegovu vlas.“ „Šališ se“, rekao je Simon i odmah zaboravio na kavu. „Ali sigurno bi novine pisale o tome. Zloglasni ubojica povezan s novim ubojstvom – što je zanimljivije od toga?“ „Policajac iz Buskeruda koji vodi istragu odlučio je da se to neće objaviti“, rekla je Kari. „Zašto?“ „Pitaj njega“, odgovorila je Kari i pokazala prema visokom plećatom čovjeku koji im je prilazio s plastičnom šalicom kave u ruci. Nosio je debelu vunenu vestu usred ljeta. „Henrik Westad“, rekao je čovjek i pružio ruku. „Inspektor sam u policiji u Buskerudu. Vodim istragu o smrti Kjersti Morsand.“ „Zamolila sam Henrika da svrati k nama na razgovor“, rekla je Kari. „Dovezli ste se čak iz Drammena usred jutarnje gužve?“ upitao je Simon i rukovao se s policajcem. „Jako smo vam zahvalni.“ „Prije jutarnje gužve. Ovdje smo od šest i trideset. Nisam mislio da se ima što dodati istrazi, ali vaša je kolegica jako temeljita.“ Kimnuo je Kari i sjeo na stolicu nasuprot njoj. „Zašto niste objavili da ste na mjestu zločina pronašli vlas osuđenog ubojice?“ upitao je Simon i ljubomorno pogledao kavu koju je Westad prinosio usnama. „To je gotovo riješen slučaj. Policija obično ne zataškava dobre vijesti.“ 198

„To je istina“, složio se Westad, „posebno ako vlasnik te vlasi na prvom razgovoru prizna ubojstvo.“ „Pa, što se dogodilo?“ „Dogodio se Leif.“ „Tko je Leif?“ Westad polako kimne. „Mogao sam izdati priopćenje za medije nakon prvog razgovora, ali nešto se jednostavno nije uklapalo. Bilo je nečega neobičnog u držanju osumnjičenog. Pa sam htio pričekati. A kad sam drugi put porazgovarao s njim, povukao je priznanje tvrdeći da ima alibi. Tipa po imenu Leif koji je vozio plavi volvo s naljepnicom JA ♥ DRAMMEN, a Lofthus je iz nekog razloga smatrao da taj čovjek ima problema sa srcem. Pa sam provjerio kod prodavača volva u Drammenu i na odjelu za kardiologiju u bolnici u Buskerudu.“ „I?“ „Leif Krognæss, pedeset i tri godine. Živi u Konnerudu u Drammenu i na fotografiji koju sam mu pokazao odmah je prepoznao osumnjičenog. Sreo ga je na odmorištu uz staru glavnu cestu koja ide usporedo s Drammensveienom. Znate na što mislim, to je jedno od onih odmorišta s klupama i stolovima za piknike. Leif Krognæss otišao se provozati po suncu, ali zaustavio se i nekoliko sati sjedio na tom odmorištu jer se osjećao neobično iscrpljenim. Ne vjerujem da je to odmorište popularno kod motorista – njima je draža nova cesta, a osim toga ondje je jezerce, pa ima dosta komaraca. Uglavnom, tog su dana na istom odmorištu za drugim stolom sjedila još neka dvojica. Satima su samo sjedili bez riječi, a izgledali su kao da nešto ili nekoga čekaju. A onda je jedan od njih pogledao na sat i rekao da je vrijeme da krenu. Dok su prolazili pored stola za kojim je bio Krognæss, jedan od njih dvojice sagnuo se, upitao Krognæssa kako se zove i rekao mu da posjeti liječnika zbog toga što mu nešto nije u redu sa srcem. No tad ga je onaj drugi odvukao, a Krognæss je pretpostavio da je čovjek koji mu se obratio pacijent s psihijatrije koji je dobio izlazak. Potom su se ona dvojica odvezla svojim putem.“ „Ali nije mogao zaboraviti tu scenu“, rekla je Kari. „Pa je otišao liječniku. Liječnik je otkrio da doista ima problema sa srcem i odmah je primljen u bolnicu. Zato se Leif Krognæss sjeća čovjeka kojeg je nakratko sreo na odmorištu pored stare glavne ceste kraj rijeke Drammen.“ Rijeka Drammen, pomisli Simon. „Tako je“, rekao je Westad. „Leif Krognæss tvrdi da mu je onaj tip spasio život. Ali to sad nije važno. Nas samo zanima izvještaj patologa u kojem stoji da je Kjersti Morsand ubijena upravo u vrijeme dok su ona dvojica sjedila na odmorištu.“ 199

Simon kimne. „A ona vlas? Niste provjerili kako je završila na mjestu ubojstva?“ Westad slegne ramenima. „Kao što sam rekao, osumnjičeni ima alibi.“ Simon je cijelo vrijeme čekao da Westad spomene momkovo ime. Tad se nakašljao i rekao: „Može biti da je vlas podmetnuta. A ako je Sonnyju Lofthusu odobren dnevni izlaz da bi izgledalo kako je on počinio to ubojstvo, onda je u to upetljan i netko iz zatvora Staten. Zato ste šutjeli?“ Henrik Westad odgurne čašu po Karinom stolu – valjda mu okus više nije bio po volji. „Rečeno mi je da šutim“, rekao je. „Mom su šefu odozgo naredili da ne petlja po slučaju dok ga oni detaljno ne prouče.“ „Žele još jednom provjeriti činjenice prije nego što skandal postane javan“, rekla je Kari. „Nadajmo se da je riječ o tome“, tiho doda Simon. „A zašto onda razgovarate s nama ako vam je naređeno da šutite, Westad?“ Westad opet slegne ramenima. „Teško mi je biti jedini koji zna za to. A kad je Kari spomenula da radi sa Simonom Kefasom... Pa, priča se da niste beskičmenjak.“ Simon pogleda Westada. „Znate da je to samo ljepši izraz za galamdžiju?“ „Znam“, složio se Westad. „Ne tražim nevolje. Samo ne želim biti jedini koji zna.“ „Mislite da je tako sigurnije?“ Westad slegne ramenima i treći put. Sad više nije djelovao onako visoko i plećato. A i unatoč vesti izgledao je kao da mu je odjednom postalo hladno. U sobi za sastanke vladala je potpuna tišina. Hugo Nestor usredotočio se na visoku stolicu na čelu stola. Prekrivena kožom bijelog bizona, bila je okrenuta od njih. Čovjek koji je tamo sjedio tražio je objašnjenje. Nestor podigne pogled prema slici na zidu iznad njega. Prikazivala je raspeće. Groteskno, krvavo i prilično detaljno. Čovjek na križu imao je dva roga na čelu i plamteće crvene oči. Osim tih pojedinosti sličnost je bila očita. Pričalo se da je umjetnik naslikao tu sliku nakon što mu je čovjek koji sad sjedi na onoj stolici ispod nje odsjekao dva prsta zbog duga. Dio s prstima bio je istinit – Nestor je osobno svjedočio tom činu. Pričalo se i da je čovjek koji sad sjedi ondje na onoj stolici uklonio tu sliku svega dvanaest sati nakon što ju je slikar izložio u galeriji. Kao i slikarovu jetru. Taj dio priče nije bio istinit. U sljedećih osam sati zapravo su mu izvadili slezenu. Što se pak tiče kože bijelog bizona, Nestor nije mogao potvrditi ni zanijekati 200