Sin - Jo Nesbo

10. Johannes je izlio prljavu vodu u umivaonik pa vratio kantu u ormar. Oprao je svaki hodnik na prvom katu i kontrolnu sobu. Sad se veselio knjizi koja ga je čekala u ćeliji. Snjegovi Kilimandžara. Bila je to zbirka kratkih priča, ali onih koje je mogao čitati iznova nebrojeno puta. Radilo se o čovjeku s gangrenom na nozi, o nekome tko umire. I o tome kako ga to saznanje ne čini boljom ili gorom osobom, samo oštroumnijim, iskrenijim, nestrpljivijim čovjekom. Johannes nikad nije bio neki ljubitelj knjiga. Knjigu mu je preporučio zatvorski knjižničar, a kako je Johannesa Afrika zanimala još iz vremena dok je plovio u Liberiju i na Obalu Bjelokosti, pročitao je prvih nekoliko stranica o tom naizgled nevinom čovjeku na samrti u šatoru usred savane. Prvi ju je put samo preletio, a sada je čitao polako, riječ po riječ, kao da nešto traži. Ni sam nije znao što točno. „Bok.“ Johannes se okrene. Sonnyjevo „bok“ bilo je izrečeno gotovo šaptom. Taj ispijeni lik pred njim, s nečim divljim u pogledu, bio je toliko blijed da je bio gotovo proziran. Poput anđela, pomisli Johannes. „Bok, Sonny. Čuo sam da su te premjestili u samicu. Kako se sada osjećaš?“ Sonny slegne ramenima. „Imaš dobar lijevi kroše, dečko“, naceri se Johannes i pokaže rupu u kojoj mu se nekad nalazio zub. „Nadam se da mi možeš oprostiti.“ Johannes proguta knedlu. „Meni treba oprostiti, Sonny.“ 51

Gledali su se bez riječi. Johannes je vidio da Sonny pogledava niz hodnik. Nastala je stanka. „Bi li pobjegao iz zatvora za mene, Johannes?“ Johannes je polako u sebi ponovio te riječi u nadi da će mu zvučati smislenije, a onda upita: „Kako to misliš? Ne želim bježati. Osim toga, nemam kamo. Odmah će me pronaći i opet strpati ovamo.“ Sonny nije odgovarao, ali iz pogleda mu je isijavao očaj i Johannes shvati. „Želiš... Želiš da pobjegnem i nabavim ti Superboy.“ Sonny i dalje nije odgovarao, ali manično je zurio u starca. Jadnik, pomisli Johannes. Prokleti heroin. „Zašto ja?“ „Zato što ti jedini imaš pristup kontrolnoj sobi i jedino ti to možeš napraviti.“ „Krivo. Ja jedini imam pristup kontrolnoj sobi i zato znam da je to nemoguće. Vrata se otvaraju jedino na otisak prsta pohranjenog u bazi podataka. A ja nisam u njoj, prijatelju. I ne mogu me dodati bez četiri primjerka prijave koja se odobrava u upravi. Vidio sam ih...“ „Sva se vrata zaključavaju i otključavaju iz kontrolne sobe.“ Johannes odmahne glavom i pogleda niz hodniku kako bi se uvjerio da su i dalje sami. „Čak i ako se probiješ van, u stražarnici na parkiralištu stoje čuvari. Oni pregledavaju isprave svih koji ulaze ili izlaze.“ „Svih?“ „Da. Osim kad je promjena smjene, kad propuštaju poznate automobile i lica.“ „Uključuje li to osobu u uniformi čuvara?“ „Sto posto.“ „Onda moraš nabaviti uniformu i pobjeći za vrijeme smjene.“ Johannes prisloni kažiprst i palac na bradu. Vilica ga je još uvijek boljela. „Kako ću nabaviti uniformu?“ „Iz Sørensenova ormarića u garderobi. Morat ćeš ga otvoriti odvijačem.“ Sørensen je bio čuvar koji je već dva mjeseca na bolovanju. Živčani slom. Johannes je znao da se to sada drugačije zove, ali to je ista stvar, prokleta gvalja emocija. I njemu se to dogodilo. Johannes ponovo odmahne glavom. „Garderoba je u vrijeme promjene smjene puna čuvara. Netko će me prepoznati.“ 52

„Promijeni izgled.“ Johannes se nasmije. „Bravo. I, recimo da nabavim uniformu, kako ću zaprijetiti skupini čuvara da me puste?“ Sonny podigne dugu bijelu košulju i izvadi kutiju cigareta iz džepa. Gurne cigaretu među suhe usne i pripali je upaljačem u obliku pištolja. Johannes polako kimne. „Nije riječ o drogi. Želiš da vani nešto napravim, zar ne?“ Sonny je povukao plamen s upaljača i izdahnuo dim. Oštro ga je pogledao. „Hoćeš li to napraviti?“ Glas mu je bio topao i blag. „Hoćeš li me odriješiti grijeha?“ upita Johannes. Arild Franck ugledao ih je čim je zamaknuo iza ugla. Sonny Lofthus prislonio je ruku Johannesu na čelo. Ovaj je stajao pognute glave i zatvorenih očiju. Izgledali su mu kao pederi. Vidio ih je na zaslonu u kontrolnoj sobi; neko su vrijeme razgovarali. Povremeno bi zažalio što svaku kameru nije opremio mikrofonom jer je prema njihovim opreznim pogledima zaključio da ne razgovaraju o okladi koja se tiče neke nogometne utakmice. A onda je Sonny izvukao nešto iz džepa. Momak je bio leđima okrenut kameri, pa nije mogao vidjeti o čemu je riječ sve dok mu se iznad glave nije stao podizati dim cigarete. „Hej! Znaš da smiješ pušiti samo u označenim prostorijama.“ Johannesova sijeda glava je pala, a Sonny mu je pustio ruku. Franck im je prišao. Pokazao je palcem preko ramena. „Idi prati podove negdje drugdje, Johannes.“ Franck je pričekao da starac dovoljno odmakne. „O čemu ste razgovarali?“ Sonny slegne ramenima. „Ne, nemoj mi reći. Svetost ispovijedi je nepovrediva“, zacerekao se Arild Franck. Zvuk je odzvanjao golim zidovima. „Onda, Sonny, jesi li stigao razmisliti?“ Momak ugasi cigaretu na kutiji, vrati je u džep i počeše se ispod pazuha. „Svrbi?“ Momak je šutio. „Vjerujem da postoje i gore stvari od svraba. Kao i od skidanja na hladno. Jesi li čuo za onog tipa koji se objesio o lampu? Ali navodno se predomislio nakon što je odgurnuo stolicu. Zato si je noktima razderao vrat. Kako se ono zvao? Gomez? Diaz? Nekad je radio za Nestora. Netko se bojao da bi mogao progovoriti. Nije bilo dokaza, samo su bili zabrinuti. To im je bilo dovoljno. Smiješno, zar ne? Ležiš u krevetu noću, u zatvoru si, a najviše te muči jesu li ti vrata ćelije zaključana. Možda u kontrolnoj sobi postoji netko tko će u zatvoru punom ubojica omogućiti pristup tebi 53

jednim pritiskom gumba?“ Momak je pognuo glavu, ali Franck mu je vidio kapljice znoja na čelu. Opametit će se on. Ionako mu nema druge. Franck nije volio da mu zatvorenici umiru u ćelijama njegovog zatvora. Takvi su slučajevi uvijek privlačili pozornost ma kako uvjerljivo izgledalo. „Da.“ Odgovor je bio tako tih da se Franck automatski nagnuo prema njemu. „Da?“ ponovio je. „Sutra. Sutra ćete dobiti priznanje.“ Franck prekriži ruke na prsima i zanjiše se na petama. „Dobro. Onda ću sutra ujutro dovesti gospodina Harnesa. I ovaj put ne želim gluposti. Kad večeras legneš u krevet, predlažem ti da dobro pogledaš rasvjetu na stropu. Jesmo li se razumjeli?“ Momak podigne glavu i pogleda zamjenika ravnatelja zatvora ravno u oči. Franck je davno odustao od ideje da su oči zrcalo duše; previše je puta gledao u dječački plave oči zatvorenika koji su lagali koliko su dugi i široki. A to je i neobičan izraz. Zrcalo duše. Logično je da bi to trebalo značiti da svoju dušu vidiš u tuđim očima. A zašto mu je onda bilo tako nelagodno pogledati u oči ovom momku? Franck se okrene. Mora ostati fokusiran. Ne smije si dopustiti misli koje ne vode nikamo. „Mjesto je ukleto, zar ne?“ Lars Gilberg prstima boje ugljena prinese usnama tanku smotanu cigaretu i zaškilji prema policajcima koji su stajali nad njim. Simon i Kari tri su sata tražili Gilberga i konačno ga pronašli ispod mosta Grünerbrua. Potragu su započeli u Centru Ila u kojem ga nitko nije vidio više od tjedan dana, nastavili je u kafiću Bymisjonen u Skippergati i naposljetku otišli u prenoćište Vojske spasa u Urtegati gdje ih je informacija odvela u smjeru rijeke do Elgena, kipa koji je označavao granicu teritorija speeda i heroina. Putem je Kari objasnila Simonu da prodaju amfetamina i metamfetamina na rijeci južno od Elgena, sve do mosta Vaterland, trenutačno vode Albanci i Sjevernoafrikanci. Četvorica Somalijaca sjedila su na klupi. Ljenčarili su i navukli kapuljače preko lica da se zaštite od večernjeg sunca. Jedan od njih je kimnuo kad je vidio fotografiju koju mu je Kari pokazala i uputio ih na sjever prema heroinskom području pa namignuo i upitao ih žele li gram kristala za put. Njihov je smijeh pratio Simona i Kari dok su hodali prema mostu Grünerbrua. „Kažeš da više ne želiš boraviti u Centru Ila jer je uklet?“ upitao ga je Simon. 54

„Nije da ja to mislim, čovječe. Znam da je tako. Tamo nitko ne može spavati u sobama. Već su zauzete, osjećaš nečiju prisutnost čim uđeš. Probudio bih se usred noći i ne bi, naravno, bilo nikoga, ali osjećao sam se kao da mi netko puše u lice. I nije bilo tako samo u mojoj sobi, pitaj koga god hoćeš.“ Gilberg je nezadovoljno pogledao popušenu cigaretu. „Znači, radije spavaš vani?“ upitao je Simon i ponudio mu svoju limenku duhana. „Duhovi ili ne, da ti budem iskren, ne podnosim baš dobro te skučene prostore. Osjećam se zarobljeno. A ovo mjesto...“ Gilberg pokaže prema krevetu od novina i staroj vreći za spavanje kraj sebe. „Ovo je vrhunsko mjesto za odmor, jelda?“ Pokazao je i prema mostu. „Krov koji ne prokišnjava. Pogled na more. Nema troškova, a ima jednostavan pristup javnom prijevozu i lokalnim znamenitostima. Što ti više treba?“ Uzeo je od Simona tri komadića duhana pa gurnuo jedan ispod gornje usne, a druga dva spremio u džep. „Postao si kapelan?“ upitala je Kari. Gilberg nagne glavu i pogleda Simona. „Ovratnik koji nosiš“, objasnio je Simon. „Možda si u tim svojim novinama pročitao da je kapelan pronađen mrtav u rijeci nedaleko odavde.“ „Ne bih znao ništa o tome.“ Gilberg izvadi ona dva komadića duhana iz džepa, vrati ih u limenku i pruži je Simonu. „Forenzičarima će trebati dvadeset minuta da dokažu kako je ovaj ovratnik pripadao kapelanu, Lars. A ti ćeš dobiti dvadeset godina za njegovo ubojstvo.“ „Ubojstvo? O tome nisam ništa.. „Znači, ipak čitaš crnu kroniku? Bio je mrtav prije nego što je bačen u rijeku. Znamo to po modricama na koži. Udario je u kamenje, a modrice su drugačije kad si već bio mrtav. Pratiš me?“ „Ne.“ „Želiš da ti nacrtam? Ili bi radije da ti opišem osjećaj klaustrofobije u zatvorskoj ćeliji?“ „Ali, ja nisam...“ „Možemo te i nekoliko tjedana zadržati u pritvoru čak ako si samo osumnjičen. A ćelije pritvora još su skučenije.“ Gilberg je izgledao uplašeno i nekoliko je puta snažno stisnuo duhan u ustima. „Što želite?“ 55

Simon čučne ispred Gilberga. Dah beskućnika nije samo zaudarao – imao je i okus. Sladak okus trulog voća i smrti. „Želimo da nam kažeš što se dogodilo.“ „Ne znam ništa, upravo sam vam rekao.“ „Ništa nam nisi rekao, Lars. Ali zvuči kao da ti je važno. To da nam ne kažeš, hoću reći. Zašto?“ „Uzeo sam samo ovaj ovratnik. Doplutao je na obalu i...“ Simon ustane i zgrabi Gilberga za ruku. „Hajde, idemo.“ „Čekaj!“ Simon ga pusti. Gilberg pogne glavu. Teško uzdahne. „To su učinili Nestorovi ljudi. Ali ne mogu... Znate što Nestor napravi ljudima koji...“ „Da, znam. Ali znaš i da će on saznati ako ti se ime nađe u evidenciji razgovora u policijskoj središnjici. Predlažem da nam sada kažeš sve što znaš pa ću odlučiti kako postupiti.“ Gilberg polako odmahne glavom. „Odmah, Lars!“ „Sjedio sam na klupi pod drvećem, tamo gdje staze vode do mosta Sannerbrua. Bio sam udaljen samo deset metara kad sam ih vidio na mostu, ali mislim da oni mene nisu vidjeli. Bio sam skriven u žbunju, znate? Bila su dvojica i jedan je držao kapelana, a drugi mu je rukom držao čelo. Bio sam dovoljno blizu da vidim bjeloočnice kapelanu. Bile su posve bijele, kao da su mu se jabučice okrenule u glavi, znate što mislim? Ali nije ispustio ni glasa. Kao da je znao da nema smisla. A onda mu je drugi tip okrenuo glavu unazad kao prokleti kiropraktičar. Čuo sam je kako puca, ne šalim se, zvučalo je kao da netko gazi po grančicama u šumi.“ Gilberg stavi kažiprst na gornju usnu, dvaput trepne i zagleda se u daljinu. „Osvrnuli su se oko sebe. Kriste, upravo su ubili čovjeka nasred mosta Sannerbrua, a ostali su posve mirni. A opet, Oslo je čudno pust usred ljeta, znate što mislim? Pa su ga bacili preko ciglenog zida, tamo na kraju ograde.“ „To se poklapa s mjestom na kojem vire stijene“, rekla je Kari. „Neko vrijeme ležao je na stijenama, a onda ga je struja povukla i odnijela. Nisam se ni pomaknuo. Da su oni tipovi vidjeli da sam ih vidio...“ „Ali vidio si ih“, rekao je Simon. „I bio si dovoljno blizu da ih možeš prepoznati.“ Gilberg odmahne glavom. „Nema šanse. Već sam ih zaboravio. To je nevolja kad se urokavaš svime čega se uspiješ dočepati. Sredi ti glavu.“ „Hoćeš reći da je to pozitivna posljedica“, rekao je Simon i protrljao lice. „Ali kako znaš da rade za Nestora?“ Kari se nemirno meškoljila. 56

„Po njihovim odijelima“, objasnio je Gilberg. „Izgledali su identično, kao da su maznuli pošiljku crnih dvodijelnih odijela namijenjenu norveškom udruženju pogrebnika.“ Jezikom je pomaknuo duhan u ustima. „Znate što mislim?“ • • • „Slučaj je opet došao na vrh popisa prioriteta“, rekao je Simon Kari na putu prema policijskoj središnjici. „Želim da analiziraš kuda se Vollan kretao četrdeset i osam sati prije nego što je ubijen i da mi nabaviš popis svih, ali stvarno svih s kojima je bio u kontaktu.“ „Dobro“, rekla je Kari. Prošli su klub Blå i zastali propustiti skupinu mladih prolaznika. Hipsteri na putu za koncert, pomislio je Simon i pogledao Kubu. Vidio je velik zaslon podignut na vanjskoj pozornici. Kari je nazvala oca i rekla mu da neće doći na večeru. Prikazivao se neki crno-bijeli film. Slike Osla. Kao da su snimljene pedesetih. To je vrijeme Simon pamtio iz svog djetinjstva. Hipsterima je to vjerojatno zanimljivo jer je to nešto iz prošlosti, nevino i slatko. Začuo je smijeh. „Razmišljala sam o nečemu“, započela je Kari. „Rekli ste da bi Nestor znao ako bismo Gilberga priveli na razgovor. Jeste li to ozbiljno mislili?“ „A što ti misliš?“ upitao je Simon i krenuo prema Hausmannsgate. „Ne znam, ali zvučali ste ozbiljno.“ „Ne znam što sam mislio. To je duga priča. Godinama su kružile glasine o krtici u policiji, o nekome tko je dojavljivao informacije osobi odgovornoj za većinu trgovine drogom i prostituciju u Oslu. Ali to je bilo davno i iako se u to doba mnogo pričalo o tome, nitko nikad nije iznio dokaze da ta osoba doista postoji.“ „Tko to?“ Simon pogleda kroz prozor. „Zvali smo ga Blizanac.“ „Ah, Blizanac“, rekla je Kari. „Pričali su o njemu u Narkoticima, ali to je bilo nalik Gilbergovoj priči o duhovima u Centru Ila. Je li on zbilja postoji?“ „Aha, Blizanac postoji.“ „A krtica?“ „Pa, čovjek koji se zvao Ab Lofthus za sobom je ostavio oproštajno pismo u kojem je tvrdio da je on krtica.“ „Zar to nije dovoljan dokaz?“ „Meni nije.“ 57

„Zašto?“ „Zato što je Ab Lofthus bio najmanje korumpiran policajac koji je ikada radio u policiji u Oslu.“ „Kako znate?“ Simon je stao na crvenom u Storgati. Činilo se da se tama izlijeva iz zgrada oko njih, a s tamom su dolazila noćna stvorenja. Hodala su vukući noge, ili su bila naslonjena na zidove u prolazima iz kojih je tutnjala glazba, ili su pak sjedili u automobilima, a laktove su gurnuli kroz prozor. Pogledi su im bili znatiželjni, gladni. Lovci. „Zato što mi je on bio najbolji prijatelj.“ Johannes pogleda na sat. Deset i deset. Deset minuta nakon zaključavanja. Svi drugi sad su zaključani u ćelijama, a njega će ručno zaključati kad završi posljednju rundu čišćenja oko jedanaest sati. To je baš neobično. Kad si dugo u zatvoru, dani počnu blijedjeti brzo kao što minute lete, a polugole djevojke na kalendaru ne uspijevaju pratiti mjesece koji prolaze. Ali ovaj se posljednji sat činio dugim kao godina. Duga i užasna godina. Ušao je u kontrolnu sobu. Na dužnosti su bila trojica, čovjek manje nego danju. Kad se jedan od njih okrenuo od zaslona, zaškripale su opruge u stolicama. „Večer, Johannes.“ Bio je to Geir Goldsrud. Nogom je gurnuo kantu za smeće ispod stola. To mu je bila automatska reakcija. Mladi nadzornik smjene pomagao je starom čistaču kojeg su boljela leđa. Johannes je oduvijek volio Geira Goldsruda. Iz džepa je izvukao pištolj i uperio ga Goldsrudu u lice. „Fora. Gdje si to nabavio?“ upitao je jedan od čuvara, plavokos čovjek koji je igrao nogomet u trećoj ligi za Hasle-Loren. Johannes nije odgovarao, samo je zurio u točku između Goldsrudovih očiju. „Pripali mi je, hoćeš li?“ Treći je čuvar gurnuo cigaretu u usta. „Makni to, Johannes.“ Goldsrud je govorio tiho, ne trepćući, i Johannes je vidio da ovaj shvaća. Ovo nije neki zgodan upaljač. „Pravi alat Jamesa Bonda. Koliko tražiš za njega?“ Nogometaš je ustao i krenuo prema Johannesu pobliže ga pogledati. Johannes je uperio maleni pištolj ujedan od zaslona i povukao okidač. Nije znao što može očekivati, pa se uplašio koliko i drugi kad se začuo prasak, a zaslon je eksplodirao i staklo 58

se rasulo. Nogometaš se ukopao. „Na pod!“ Johannes je bio blagoslovljen gromoglasnim baritonom, ali glas mu je sada bio visok i kreštav, kao u neke histerične žene. Ali upalilo je. Spoznaja da očajan čovjek stoji pred tobom sa smrtonosnim oružjem ima jači učinak od autoritativnog glasa. Sva su trojica kleknula i stavila ruke iza glave kao da je riječ o vježbi tijekom koje učiš što ti je činiti ako se zatekneš ispred cijevi pištolja. A možda i jesu to vježbali. Možda je potpuna predaja jedini način. I vjerojatno jedino prihvatljivo rješenje s obzirom na to kolika im je plaća. „Lezite! Lezite na pod!“ Učinili su kako im je rečeno. Bilo je to gotovo čudesno. Pogledao je kontrolnu ploču ispred sebe. Pronašao je gumb koji otvara i zatvara vrata ćelija. A onda i onaj kojim se upravlja bravama i svim ulazima. Konačno veliki crveni gumb, onaj koji otvara ama baš sva vrata i koji se koristi samo u slučaju požara. Pritisnuo ga je. Dug zavijajući ton govorio da je zatvor sada otvoren. Glavom mu je proletjela smiješna pomisao. I govorila mu da je oduvijek htio biti na takvom mjestu. Kapetan za kormilom broda. „Gledajte u pod“, rekao je. Glas mu je već postao jači. „Ako me bilo tko pokuša zaustaviti, ja i moji dečki sredit ćemo i vas i vaše obitelji. Sjetite se da znam sve o vama, dečki. Trine, Valborg...“ Nabrojao je imena njihovih žena i djece, naveo škole koje pohađaju, njihove hobije, adrese u Oslu, izrecitirao je sve ono što je sakupio tijekom godina sve vrijeme ne skidajući pogled sa zaslona. Kad je završio, otišao je. Izašao je i počeo trčati. Trčao je niz hodnik, a onda niz stepenice na donji kat. Povukao je prva vrata. Otvorila su se. Nastavio je duž sljedećeg hodnika. Srce mu je već tuklo, nije vježbao koliko je trebao, nije bio u formi. Ali sada se namjeravao posvetiti tome. I druga su se vrata otvorila. Noge su prosvjedovale zbog brzine kojom je trčao. Možda je stvar u raku, možda mu je zahvatio mišiće i oslabio ga. Treća vrata vodila su do komore. Pričekao je da se prva vrata tiho zatvore za njim brojeći svaku sekundu. Pogledao je niz hodnik prema svlačionicama za osoblje. Kad su se vrata konačno zatvorila, zgrabio je kvaku pred sobom. Pritisnuo ju je i povukao. Zaključano. Dovraga! Opet ih je pokušao otvoriti. Vrata se nisu pomicala. Pogledao je u bijelu pločicu senzora kraj vrata. Dotaknuo ju je kažiprstom. Lampica je zasvijetlila žuto na nekoliko sekundi, a onda se ugasila i druga je zasvijetlila crveno. Johannes je znao da to znači kako mu senzor nije prepoznao otisak prsta, ali ipak je pokušao otvoriti vrata. Zarobljen je. Sad je gotovo. Pao je na koljena pred vratima. U istom je trenutku začuo glas Geira Goldsruda. „Žao mi je, Johannes.“ 59

Glas je dopirao iz zvučnika visoko na zidu i zvučao je mirno, gotovo smirujuće. „Samo radimo svoj posao, Johannes. Kad bismo se predali čim nam netko zaprijeti obiteljima, u Norveškoj ne bi bilo nijednog jedinog zatvorskog čuvara. Opusti se, doći ćemo po tebe. Hoćeš li gurnuti pištolj kroz rešetke ili želiš da prvo pustimo suzavac?“ Johannes pogleda u kameru. Vide li mu očaj na licu? Ili olakšanje? Olakšanje što je njegov bijeg upravo završio i što će mu se život nastaviti kao prije. Manje-više. Vjerojatno može zaboraviti da će ikad više prati podove na gornjem katu. Gurnuo je pozlaćeni pištolj kroz rešetke. A onda je legao na pod, stavio ruke iza glave i sklupčao se kao pčela koja je ubola prvi i posljednji put. Ali kad je zatvorio oči, nije čuo hijene i nije bio u avionu koji leti prema vrhu Kilimandžara. I dalje je bio nigdje i bio je živ. Ništa se nije promijenilo. 60

11. Upravo je prošlo sedam i trideset, a jutarnja kiša padala je po parkiralištu Statena. „Bilo je samo pitanje vremena“, rekao je Arild Franck i otvorio vrata stražnjeg izlaza. „Svi ovisnici u osnovi imaju slab karakter. Znam da to nije moderno govoriti, ali, vjeruj mi, znam kakvi su.“ „Sve dok znam da će otpjevati priznanje, ništa mi drugo nije važno.“ Einar Harnes spremao se ući, ali prvo je morao obići tri čuvara na ulazu. „Razmišljam večeras proslaviti s dvije-tri čaše pjenušca.“ „Ah, tako te dobro plaćaju?“ „Kad sam vidio tvoj auto, shvatio sam da moram naplaćivati više.“ Nacerio se dok je kimao prema Porsche Cayenneu na parkiralištu. „Naveo sam to kao dodatni trošak za rad koji uništava dušu, a Nestor je rekao...“ „Pssst!“ Franck gurne ruku ispred Harnesa i propusti čuvare koji su izlazili. Većina ih se presvukla u civilnu odjeću, ali neki su se toliko žurili stići kući iz noćne smjene da su gotovo trčali prema automobilima još u zelenim zatvorskim uniformama. Harnesa oštro pogleda čovjek koji je preko uniforme opušteno prebacio dugačak kaput. Znao je da ga je već negdje vidio. Ali iako nije znao kako se on točno zove, bio je siguran da mu ovaj zna ime: on je bio mutni odvjetnik koji se pojavljivao u medijima, a bio je povezan s jednako mutnim slučajevima. Možda su se taj čovjek i drugi njemu nalik počeli pitati što Harnes radi na stražnjem ulazu u Staten. Teško da će popraviti imidž ako čuju da spominje Nestora... 61

Franck je pustio Harnesa kroz vrata pa ga slijedio sve dok nisu stigli do stubišta koje vodi na prvi kat. Nestor im je jasno dao do znanja da danas moraju dobiti priznanje napismeno. Ako istraga o smrti Kjersti Morsand odmah ne bude gotova, policija bi mogla otkriti nove dokaze koji bi Sonnyjevo priznanje učinili nevaljalim. Harnes nije znao odakle Nestoru sve te informacije niti ga je to uopće zanimalo. Ravnatelj zatvora imao je, naravno, najveći ured, ali ured zamjenika ravnatelja imao je pogled na džamiju i Ekebergasen. Nalazio se u dnu hodnika i bio je dekoriran jezivim slikama mlade umjetnice koja se specijalizirala za slike cvijeća i rasprave o svom libidu u tabloidima. Franck pritisne gumb na interfonu i zatraži da mu u ured dovedu zatvorenika iz ćelije 317. „Taj me auto stajao milijun i dvjesto tisuća kruna“, rekao je Franck. „Kladim se da je pola tog iznosa otišlo na Porscheov znak na haubi“, primijetio je Harnes. „Aha, a druga polovina otišla je vladi u obliku poreza“, uzdahnuo je Franck i utonuo u neobičnu uredsku stolicu s visokim naslonom. Izgleda kao tron, pomislio je Harnes. Tad je netko pokucao na vrata. „Uđite!“ viknuo je Franck. Pojavio se čuvar. Pod rukom stezao je kapu i nevoljko salutirao. S vremena na vrijeme Harnes bi se zapitao kako je Franck uspio natjerao osoblje da na tako modernom mjestu prihvati vojničke običaje. Uz sva pravila kojih su se još morali držati. „Da, Goldsrud?“ „Ja sad odlazim, ali prije nego što odem, htio sam provjeriti imate li pitanja o izvještaju sinoćnje smjene.“ „Još ga nisam stigao pogledati. Trebam li što znati kad si već ovdje?“ „Ništa važno osim pokušaja bijega. Pretpostavljam da se to tako zove.“ Franck prisloni dlan na dlan i nasmiješi se. „Drago mi je što čujem da naši zatvorenici pokazuju takvu inicijativu i dovitljivost. Tko i kako?“ „Johannes Halden u ćeliji dva...“ „Dvjesto trideset osam. Starac? Stvarno?“ „Nekako se domogao pištolja. Mislim da nije planirao bijeg. Samo sam vam htio reći da je incident bio manje dramatičan nego što će vam se možda učiniti na temelju onoga što stoji u izvještaju. Ako želite moje mišljenje, vjerojatno je dovoljna blaža kazna. Johannes je godinama radio za nas i zbilja se trudio...“ 62

„Zadobivanje nečijeg povjerenja mudar je potez ako ga planiraš prevariti. Pretpostavljam da je upravo to starac napravio s tobom.“ „Pa, vidite...“ „Upravo si mi dao do znanja da si mu dopustio da te nadmudri, Goldsrud. Dokle je stigao?“ Harnes je osjetio suosjećanje prema čuvaru koji je kažiprstom prešao po znojnoj gornjoj usni. Uvijek je suosjećao sa slabijima. Lako se mogao zamisliti na njihovom mjestu. „Do komore. Ali nije bilo prave opasnosti da će proći kraj čuvara, čak i da se probio van. Stražarnica ima neprobojno staklo i proreze za oružje, a...“ „Hvala na informaciji, ali ja sam osmislio ovaj zatvor, Goldsrud. I mislim da si slab na tog tipa s kojim se malo previše družiš. Neću ništa reći dok ne pročitam izvještaj, ali mislim da se cijela smjena treba pripremiti za neka teška pitanja. Što se Johannesa tiče, ne možemo biti blagi – imamo klijentelu koja će iskoristiti svaki znak slabosti. Shvatio?“ „Shvatio.“ Tad je zazvonio telefon. „Slobodan si“, rekao je Franck i podigao slušalicu. Harnes je očekivao još jedno salutiranje, ali Goldsrud je napustio prostoriju kao civil. Odvjetnik ga je promatrao i lecnuo se kad je Arild Franck vrisnuo: „Kako to, dovraga, misliš da je nestao?“ Franck je zurio u složen krevet u ćeliji 317. Pred krevetom stajao je par sandala. Na noćnom ormariću nalazila se Biblija, na stolu šprica u plastičnoj foliji, a na stolici bijela košulja. I to je bilo sve. Pa ipak je čuvar iza Francka ponovio ono očito: „On nije ovdje.“ Franck pogleda na sat. Vrata ćelija neće se otvoriti još četrnaest minuta, pa nestali zatvorenik ne može biti ni u jednoj od zajedničkih prostorija. „Sigurno je izašao iz ćelije kad je Johannes sinoć iz kontrolne sobe otvorio sva vrata.“ Goldsrud je stajao na dovratku. „Blagi Bože“, prošaptao je Harnes i po navici prstom stisnuo korijen nosa gdje su mu stajale naočale sve dok lani nije dao petnaest tisuća kruna za lasersku operaciju na Tajlandu. „Ako je pobjegao...“ „Začepi“, procijedi Franck. „Nije mogao proći čuvare. Još je negdje ovdje. Goldsrud, oglasi alarm. Zaključajte sva vrata – neka nitko ne izlazi i ne ulazi.“ 63

„Ali moram odvesti djecu u...“ „To se odnosi i na tebe.“ „A što je s policijom?“ upitao je jedan od čuvara. „Zar ih ne trebamo obavijestiti?“ „Ne!“ zaurlao je Franck. „Lofthus je još u Statenu, kad vam kažem! Nikome ni riječ!“ Arild Franck strijeljao je starca pogledom. Zaključao je vrata za sobom i provjerio da nema čuvara. „Gdje je Sonny?“ Johannes je ležao u krevetu i trljao pospane oči. „Zar nije u ćeliji?“ „Prokleto dobro znaš da nije.“ „Onda je sigurno pobjegao.“ Franck se sagne, zgrabi starca za ovratnik i povuče ga k sebi. „Makni taj cerek s lica, Johannes. Znam da čuvari vani nisu ništa vidjeli, a to znači da je negdje ovdje. A ako mi ne kažeš gdje je, možeš se pozdraviti s liječenjem raka.“ Franck je vidio iznenađenje na starčevu licu. „Oh, možeš zaboraviti na tajnost medicinskih podataka. Imam oči i uši posvuda. Onda, što ćemo?“ Pustio je Johannesa koji je pao na jastuk. Starac popravi tanku kosu i sklopi ruke iza glave. Nakašlje se. „Znate što, šefe? Mislim da sam dovoljno dugo živio. Vani me nitko ne čeka. A grijesi su mi oprošteni, pa možda imam šanse otići u raj. Možda bih je trebao iskoristiti dok je još imam. Što vi mislite?“ Arild Franck tako je silovito zaškrgutao zubima da je imao osjećaj da će mu popucati plombe. „Znaš što ja mislim, Johannes? Mislim da ćeš otkriti da ti nijedan grijeh nije oprošten. Jer ovdje sam ja bog i jamčim ti polaganu i bolnu smrt od raka. Pobrinut ću se da ostaneš u ćeliji sve dok te rak ne pojede i da umreš u bolovima. I neće mi biti prvi put, uvjeravam te.“ „Radije to nego pakao u koji vi idete, šefe.“ Franck nije bio siguran je li grgljanje koje je dopiralo iz starčeva grla samrtni hropac ili smijeh. Na povratku u ćeliju 317 Franck je ponovo provjerio voki-toki. I dalje nije bilo ni traga Sonnyju Lofthusu. Znao je da će uskoro morati oglasiti uzbunu da je jedna osoba nestala. Ušao je u ćeliju 317, bacio se na krevet i pogledom odmjerio pod, zidove i strop. Jebeno nije mogao vjerovati. Zgrabio je Bibliju s noćnog ormarića i ba64

cio je u zid. Otvorila se na podu. Znao je da je Vollan koristio Bibliju za krijumčarenje heroina, pa je pogledao uništene stranice. Oštećena Vjerovanja i rečenice bez smisla. Opsovao je i bacio jastuk u zid. Gledao je kako pada na pod. Zagledao se u dlake koje su ispale iz njega. Crvenkaste dlake nalik bradi i neki dugački pramenovi. Šutnuo je jastuk. Ispalo je još prljave plave kose. Kratke kose. Svježe obrijan. I tad mu je sinulo. „Noćna smjena!“ zaurlao je u voki-toki. „Provjerite čuvare koji su izašli pri kraju noćne smjene!“ Franck je pogledao na sat. Osam i deset ujutro. Sada je znao što se dogodilo. I znao je da je prekasno da išta poduzme. Ustao je i šutnuo stolicu koja se razbila kad je udarila u neprobojno staklo kraj vrata. • • • Vozač autobusa pogledao je zatvorskog čuvara koji je zbunjeno gledao kartu i novčanicu od pedeset kruna koju je dobio kao kusur za svoju stotku. Barem je mislio da je putnik zatvorski čuvar jer je ispod kaputa nosio uniformu s čuvarskom iskaznicom i prezimenom SØRENSEN, no vozaču se na tren učinilo da je na fotografiji netko drugi. „Već se neko vrijeme niste vozili autobusom, ha?“ upitao je vozač. Loše ošišan čovjek kimne. „Samo dvadeset i šest kruna ako unaprijed kupite kartu“, objasnio je vozač, ali po putnikovom izrazu lica zaključio je da mu se i to čini kao pljačka. Bila je to uobičajena reakcija svih koji se nekoliko godina nisu vozili po Oslu autobusom. „Hvala na pomoći“, rekao je čovjek. Vozač je krenuo sa stanice i u retrovizoru promatrao leđa zatvorskog čuvara. Nije znao odrediti zašto ga je toliko zaintrigirao, možda je bilo nečega u njegovom glasu. Bio je topao i iskren, kao da mu je doista zahvalio od srca. Vidio je da sjeda i u čudu gleda kroz prozor poput onih stranih turista koji se povremeno voze autobusom. Vidio je da iz džepa kaputa izvlači komplet ključeva i proučava ih kao da ih vidi prvi put. Iz drugog džepa izvadio je žvakaću. A onda se morao usredotočiti na promet pred sobom. 65

Drugi dio 66

12. Arild Franck stajao je kraj prozora svog ureda. Pogledao je na sat. Većinu odbjeglih zatvorenika uspiju vratiti unutar prvih dvanaest sati. Medijima je rekao da se to dogodi u prva dvadeset četiri sata kako bi u slučaju da sve potraje dulje od dvanaest sati mogao tvrditi da su bili brzi. Ali sada je prošlo gotovo dvadeset i pet sati, a oni još nemaju nikakvih tragova. Upravo je bio u velikom uredu ravnatelja zatvora. U onom bez pogleda. I ondje je čovjek s uredom bez pogleda zatražio objašnjenje. Ravnatelj zatvora bio je loše volje jer se morao ranije vratiti s godišnje konferencije nordijskih zatvora u Reykjaviku. Jučer ga je nazvao s Islanda i javio mu da će on dati izjavu medijima. Taj njegov šef baš je volio razgovarati s medijima. Franck je zatražio da se vijest ne objavi puna dvadeset četiri sata da Lofthusu lakše uđu u trag, ali njegov je šef to glatko odbio i rekao da nije riječ o nečemu što se može zataškati. Prvo, Sonny Lofthus je ubojica i javnost ima pravo znati. Drugo, moraju poslati njegovu sliku medijima kako bi ga uopće pronašli. I treće, želiš vidjeti i svoju sliku u medijima, pomislio je Franck. Da bi oni na političkom vrhu koji ti čuvaju leđa vidjeli da radiš i ne uživaš u plavoj laguni uz rakiju. Franck je pokušao objasniti ravnatelju da ništa neće postići slanjem slika medijima: sve slike Sonnyja Lofthusa koje imaju potječu iz vremena kad je zatvoren, dakle stare su dvanaest godina, a tad je imao dugu kosu i bradu. A sve slike nadzornih kamera nakon što se ošišao bile su tako zrnate da se nisu mogle iskoristiti. No ravnatelj je baš navalio obrukati Staten. „Policija ga traži, Arild. Svjestan si da je samo pitanje vremena kad će neki novinar nazvati i upitati zašto nismo priopćili da je netko pobjegao, a potom će htjeti znati i je li netko i prije pobjegao iz Statena. Radije bih da ih preduhitrimo, Arild.“ 67

Ravnatelj je čak upitao Francka što on misli koje bi se mjere trebale postrožiti. A Franck je znao i zašto: da on kao ravnatelj može otići prijateljima u vladi i zamjenikove ideje predstaviti kao svoje. Ideje čovjeka čiji ured ima pogled. A ipak je tom idiotu iznio svoje prijedloge. Otiske prstiju treba zamijeniti prepoznavanje glasa i treba uvesti elektroničko praćenje s neuništivim GPS čipovima. Neke je stvari Arild Franck cijenio više od samog sebe, a zatvor Staten bio je među njima. Pogledao je Ekebergåsen okupan jutarnjim suncem. Ovo je nekoć bila radnička četvrt. I sam je jednom davno sanjao da će ondje kupiti kućicu. Sad je imao veću kuću u skupljem dijelu Osla. No i dalje je sanjao o kućici. Iako je Nestor izgledao kao da ga vijest o bijegu ni najmanje ne dira, Franck se nije brinuo zbog toga što se taj čovjek doimao tako mirnim. Upravo suprotno, sumnjao je da su ljudi poput njega najmirniji upravo kad donose tako jezive odluke da vam se krv ledi u žilama. S druge strane, kad je trebalo nešto poduzeti, imali su tako jednostavnu, jasnu i praktičnu logiku da im se Arild Franck i protiv svoje volje divio. „Pronađi ga“, rekao je Nestor. „Ili se pobrini da ga nitko ne pronađe.“ Ako pronađu Lofthusa prije nego što netko drugi dođe do njega, mogu ga uvjeriti neka prizna da je ubio gospođu Morsand. Imaju oni svoje načine. Ali mrtav im više neće biti od koristi. Tako stvari stoje. Plusevi i minusi. No naposljetku je stvar u čistoj logici. „Simon Kefas na telefonu za vas“, začuo se Inin glas preko interkoma. Arild Franck automatski otpuhne. Simon Kefas. Primjer čovjeka koji misli samo na sebe. Beskičmenjak koji je zbog ovisnosti o kocki gazio preko leševa. Rekli su da se promijenio kad je upoznao ženu s kojom je sad. Ali zamjenik ravnatelja zatvora najbolje zna da se ljudi ne mijenjaju – Franck je o Simonu Kefasu znao sve što je trebao znati. „Reci mu da me nema.“ „Želi se naći s vama danas tijekom dana. Riječ je o Peru Vollanu.“ O Vollanu? Franck je bio uvjeren da policija misli kako je Vollan počinio samoubojstvo. Uzdahnuo je i pogledao novine na stolu. Mediji su detaljno pisali o bijegu, ali tema barem nije bila na naslovnicama. Vjerojatno zato što nisu imali dovoljno dobru fotografiju odbjeglog zatvorenika. Lešinari su vjerojatno čekali da dobiju fotorobot ubojice na kojem će, nadali su se, izgledati kao kriminalac. A u tom će se slučaju razočarati. „Arild?“ Imali su prešutan dogovor da mu se imenom obraća samo kad nema nikoga u blizini. 68

„Nađi mu termin, Ina. Ali nemoj mu dati više od trideset minuta.“ Franck je pogledao prema džamiji. Uskoro će isteći dvadeset i pet sati. Lars Gilberg prišao je korak bliže. Momak je ležao na komadu kartona pokriven dugačkim kaputom. Stigao je dan ranije i pronašao skrovište iza žbunja koja je raslo uz puteljak i okolne zgrade. Samo je sjedio ondje tiho i nepomično, kao da se igra skrivača. Dvojica uniformiranih policajaca zastanu, pogledaju Gilberga pa fotografiju koju su držali u rukama i krenu dalje. Gilberg je šutio. Kad je kasnije te večeri počelo kišiti, momak se pojavio i legao pod most. Nije tražio ničije dopuštenje. Nije da bi mu netko rekao da ne može tamo prespavati, ali njega ionako nije bilo briga za to. I još nešto. Nosio je uniformu. Lars Gilberg nije bio siguran čija je to uniforma – vojska ga je odbila i u životu je navukao na sebe samo onu zelenu uniformu časnika na regrutaciji. „Nepodoban“, tako je glasio pomalo neprecizan zaključak. Lars Gilberg pitao se postoji li nešto za što je podoban. I ako postoji, hoće li ikada otkriti što je to? Možda mu je odgovor pred nosom: nabavljanje novca za drogu i život pod mostom. Tako sada provodi dane. Momak je spavao i mirno disao. Lars Gilberg mu priđe. Nešto u pokretima tog momka i njegovoj boji kože Gilbergu je govorilo da je narkić. U tom bi slučaju mogao imati nešto droge kod sebe. Gilberg mu je sada prišao toliko blizu da je vidio kako se momku pomiču kapci kao da se jabučice ispod njih vrte. Čučnuo je i oprezno podigao kaput. Pružio je prste prema džepu na prsima uniforme. Sve se dogodilo tako brzo da Lars gotovo nije ni shvatio što ga je snašlo. Momak je stegnuo ruku oko njegova zgloba i Lars se našao na koljenima, lica pritisnutog o mokro tlo i s rukama iza leđa. Glas mu je šapnuo u uho: „Što želiš?“ Nije zvučao ljutito ili agresivno, čak ni uplašeno. Prije je bio pristojan, kao da momka iskreno zanima kako mu može pomoći. Lars Gilberg postupio je kao i obično kad bi se našao licem u lice s neuspjehom. Prihvatio je poraz. „Htio sam ti ukrasti drogu. Ili, ako je nemaš, novac.“ Momak ga je držao u klasičnom zahvatu: zglob mu je savio u podlaktici i pritisnuo mu stražnji dio lakta. Policijski zahvat. Ali Gilberg je znao kako policajci hodaju, govore, izgledaju i mirišu, a taj momak nije bio policajac. „Čime se ti rokaš?“ „Morfijem“, zastenjao je Gilberg. „Koliko možeš nabaviti za pedeset kruna?“ „Malo. Količina nije nešto.“ 69

Momak je popustio stisak i Gilberg je brzo izvukao ruku. Pogledao je momka. Trepnuo je prema novčanici koju mu je pružao. „Oprosti, imam samo ovo.“ „Nemam ti što prodati, frende.“ „Lova je za tebe. Ja sam se skinuo.“ Gilberg zaškilji na jedno oko. Kako ono kažu? Kad nešto zvuči predobro da bi bilo istinito, obično tako i ispadne. Ali opet, tip je možda samo lud. Zgrabio je novčanicu i gurnuo je u džep. „To je najamnina jer sam ti dopustio da spavaš ovdje.“ „Jučer sam vidio policiju“, rekao je momak. „Često dolaze ovamo?“ „Tu i tamo, ali u posljednje vrijeme svrate svako malo.“ „Znaš li gdje ih nema?“ Gilberg nakrivi glavu i pogleda momka. „Ako želiš sasvim izbjeći policiju, uzmi sobu u prenoćištu. Probaj u Centru Ila. Onamo ne puštaju murjake.“ Momak se zagledao u rijeku pa polako kimnuo. „Hvala ti na pomoći, prijatelju.“ „Nema na čemu“, zaprepašteno promrmlja Gilberg. Ovaj je zacijelo lud. A onda se momak, kao da želi potvrditi njegove sumnje, počeo skidati. Gilberg ga je promatrao sa sigurne udaljenosti. Kad je momak ostao samo u donjem rublju, omotao je uniformu oko cipela. Gilberg mu pruži plastičnu vrećicu koju ga je momak prije zatražio. U nju složi odjeću i cipele. Potom stavi vrećicu ispod kamena, između grmova iza kojih je jučer sjedio. „Pobrinut ću se da je nitko ne pronađe“, rekao je Gilberg. „Hvala ti. Držim te za riječ.“ Momak se nasmiješio i zakopčao kaput do grla da mu se ne vide gola prsa. A onda je polako krenuo niz stazu. Gilberg je gledao za njim dok je bosim stopalima gacao po lokvicama na asfaltu. Držim te za riječ? Ovaj je zbilja skrenuo. Martha je stajala na recepciji i na računalu gledala snimke nadzornih kamera iz Centra Ila. Točnije, zagledala se u čovjeka koji je gledao u kameru na ulazu. Još nije pozvonio jer nije pronašao malenu rupu u pleksiglasu koji pokriva zvono. Morali su ugraditi pleksiglas jer je udaranje po zvonu bila uobičajena reakcija svih koje nisu puštali unutra. Martha pritisne tipku za mikrofon. „Mogu li vam pomoći?“ 70

Momak nije odgovarao. Martha je već ustanovila da momak nije jedan od sedamdeset i šestero njihovih stanara. Iako je u posljednja četiri mjeseca kroz centar prošlo stotinu stanara, ona je upamtila svako pojedino lice. Ali zaključila je da momak pripada ciljnoj publici klijenata centra, poznatoj kao oni koji spadaju u ovisnike o drogi. Nije izgledao drogirano, vjerojatno je čak bio čist, no stvar je bila u izrazu lica. U borama oko usana. U užasnoj frizuri. Uzdahnula je. „Trebate li sobu?“ Momak je kimnuo i ona je okrenula ključ koji otvara bravu na donjem katu. Pozvala je Stine koja je u kuhinji pripremala sendviče za jednog od stanara. Zamolila ju je da pripazi na recepciju. A onda je otrčala niz stepenice i prošla kroz željezna vrata koja su branila pristup recepciji za slučaj da se netko pokuša probiti kroz glavni ulaz. Momak je stajao na dovratku i gledao oko sebe. Kaput mu je bio zakopčan do grla i dopirao mu do gležnjeva. Bio je bos i u jednom otisku stopala kraj vrata vidjela je tragove krvi. Ali Martha je dosad vidjela valjda sve što se može vidjeti, pa su joj najviše pozornosti privukle upravo njegove oči. Način na koji ju je promatrao. Nije to znala objasniti. Njegove oči zurile su u nju i u njima je vidjela da obrađuje dojam koji je ostavila. Možda to nije mnogo zanimanja, ali je više nego što je navikla privlačiti u centru. I na trenutak joj je palo na pamet da možda ipak nije ovisnik, ali brzo je odbacila tu pomisao. „Bok. Pođi sa mnom.“ Slijedio ju je na prvi kat pa kroz recepciju do sobe za sastanke. Ostavila je, kao i obično, otvorena vrata da ih Stine i drugi mogu vidjeti. Zamolila ga je da sjedne i izvukla obrasce za obavezan uvodni razgovor. „Ime?“ upitala je. Oklijevao je. „U obrazac moram upisati kako se zoveš“, rekla je i pomogla mu kao i većini onih koji stignu onamo. „Stig“, rekao je oprezno. „Može Stig“, prihvatila je. „Još nekako?“ „Berger?“ „Kako god ti kažeš. Datum rođenja?“ Naveo je datum i godinu, a ona je brzo izračunala da ima trideset godina. Izgledao je mnogo mlađe. To je ono neobično kod ovisnika: lako im je pogrešno procije71

niti godine. „Netko te uputio ovamo?“ Odmahnuo je glavom. „Gdje si noćas spavao?“ „Ispod mosta.“ „Pretpostavit ću da nemaš trajno boravište i da ne znaš kojem centru za socijalni rad pripadaš. Odabrat ćemo broj jedanaest, što je datum tvog rođenja, i to nam je onda...“ Provjerila je popis. „Centar za socijalni rad Alna koji će, milošću Božjom, pristati financirati tvoj boravak ovdje. Koje droge koristiš?“ Držala je olovku iznad papira, ali on nije odgovarao. „Samo reci koji ti je omiljeni opijat.“ „Skinuo sam se.“ Ona spusti olovku. „Centar Ila namijenjen je ovisnicima. Mogu nazvati centar u Sporveisgati i vidjeti imaju li sobu za tebe. Ondje je mnogo ljepše nego ovdje.“ „Hoćete reći da...?“ „Da, hoću reći da se moraš redovno drogirati kako bi dobio sobu“, umorno se nasmiješila. „A kad bih rekao da sam lagao jer sam mislio da ću lakše dobiti sobu ako kažem da sam čist?“ „Onda si točno odgovorio na pitanje, ali nemaš više džokera.“ „Heroin“, rekao je. „I?“ „Samo heroin.“ Označila je kvadratić na obrascu, ali sumnjala je da govori istinu. U Oslu skoro više nije bilo narkića koji su uzimali samo heroin; u posljednje su vrijeme svi kombinirali narkotike iz jednog jednostavnog razloga: ako već razblaženi heroin pomiješaš s benzodiazepinom poput Rohypnola, dobiješ i jači i dulji šut za isti novac. „Zašto si došao ovamo?“ Slegnuo je ramenima. „Trebam krov nad glavom.“ „Imaš li kakvih bolesti ili piješ neke lijekove?“ „Ne.“ „Imaš li kakvih planova za budućnost?“ Pogledao ju je. Marthin otac znao je govoriti da je čovjekova prošlost zapisana 72

u njegovim očima i da je vrijedi naučiti čitati. Ali u očima ne piše budućnost. Ona je uvijek nepoznanica. Pa ipak će se Martha kasnije prisjetiti tog trenutka i zapitati je li mogla ili trebala biti sposobna pročitati nešto o budućim planovima čovjeka koji joj je rekao da se zove Stig Berger. Odmahnuo je glavom. Jednako je odgovorio na pitanja o poslu, obrazovanju, ranijim predoziranjima, bolestima, infekcijama krvi i mentalnim poremećajima. Naposljetku je objasnila da centar vodi politiku potpune povjerljivosti i da nikome neće prijaviti da je on njihov stanar, ali da može, ako tako odluči, ispuniti obrazac kojim centru da je dopuštenje da određenim osobama proslijedi informaciju o njegovu boravku ondje u slučaju da ih netko kontaktira zbog toga. „Kad tvoji roditelji, prijatelji ili djevojka požele stupiti u kontakt s tobom, naprimjer.“ Umorno se osmjehnuo. „Nemam ja takvih.“ Martha Lian već je mnogo puta čula taj odgovor. Toliko puta da ga više nije ni doživljavala. Njezin terapeut to je nazivao gubitkom empatije i objasnio joj da se to u nekom trenutku dogodi svima koji su u toj vrsti posla. Ali Martha se brinula zbog toga što je nju to držalo. Naravno, shvaćala je da osoba koja se brine zbog vlastite ciničnosti može biti samo ograničeno cinična, ali nju je oduvijek pokretala baš empatija. Prava suosjećajnost. Ljubav. A činilo joj se da joj toga ponestaje. Stoga se iznenadila kad su te riječi koje je dosad čula toliko puta sada ipak dirnule nešto u njoj, kao što igla natjera atrofirani mišić da se pokrene. Pokupila je papire, spremila ih u mapu koju je ostavila na recepciji i povela novog stanara u prizemlje. „Nadam se da nisi paranoičan i da nemaš ništa protiv rabljene odjeće“, rekla je i okrenula se da se on može presvući. On je skinuo kaput pa obukao odjeću i tenisice koje mu je odabrala. Ostala je okrenuta leđima sve dok se on nije nakašljao. A onda se okrenula prema njemu. U blijedoplavom džemperu i trapericama izgledao je viši i uspravniji. Nije bio ni onako mršav kao u kaputu. Pogledao je obične plave tenisice. „Da“, rekla je. „To nose beskućnici.“ Brojne organizacije iz osamdesetih dobile su višak plavih tenisica od norveške vojske i one su postale zaštitni znak ovisnika i beskućnika. „Hvala“, rekao je tiho. Martha je krenula terapeutu zbog stanara koji joj nije zahvalio. Bio je to jedan u nizu slučajeva autodestruktivnih pojedinaca koji žive samo zahvaljujući socijalnoj državi i raznim organizacijama na koje se narkići onda još vječno ljute. I tad je baš bila izgubila strpljenje. Rekla mu je da se nosi kvragu ako mu se ne sviđa veličina jednokratne šprice koju je dobio besplatno, i to kako bi otišao u svoju sobu – onu koju je centar za socijalni rad plaćao tisuću kruna mjesečno – i nafiksao se drogom koju je platio novcem od bicikala ukradenih u susjedstvu. Uz pritužbu na njezin ra73

čun stanar je priložio četiri stranice svoje tužne životne priče. Bila mu se prisiljena ispričati. „Odvest ću te u sobu“, rekla je. Na putu do drugog kata pokazala mu je gdje se nalaze kupaonice i zahodi. Pored njih su prolazili muškarci brza koraka i drogiranog pogleda. „Dobro došao u najbolji supermarket za narkiće u Oslu“, rekla je Martha. „Ovdje?“ upitao je momak. „Dopuštate dilanje?“ „Pravila to ne dopuštaju, ali ako si narkić, sigurno imaš kod sebe. To ti je korisna informacija. Ne provjeravamo imaš li gram ili kilogram. Ne kontroliramo što se u sobama kupuje ili prodaje. Ulazimo u sobe samo ako posumnjamo da stanar ima oružje.“ „Ima i takvih?“ Pogledala ga je krajičkom oka. „Zašto pitaš?“ „Samo želim znati koliko je ovdje opasno boraviti.“ „Svi ovdašnji dileri imaju pomoćnike koji su utjerivači. Koriste sve, od bejzbolskih palica do vatrenog oružja, kako bi utjerali dugove od stanara. Prošli sam tjedan napravila premetačinu sobe i ispod kreveta pronašla pušku za podvodni ribolov.“ „Pušku za podvodni ribolov?“ „Aha. Sting 65.“ Iznenadio ju je njezin vlastiti smijeh, a on se samo osmjehnuo. Imao je lijep osmijeh. Mnogi su stanari imali lijep osmijeh. Pokucala je pa otključala sobu 323. „Morali smo zatvoriti nekoliko soba zbog požara, pa stanari moraju dijeliti sobe dok se šteta ne sanira. Cimer ti je Johnny, a svi ga zovu Johnny Puma. Ima mijalgični encefalomijelitis i uglavnom je u krevetu. On je prilično drag i tih tip, pa sumnjam da ćeš s njim imati problema.“ Otvorila je vrata. Unutra je bilo mračno, pa je upalila svjetlo. Fluorescentne tube na stropu nekoliko su puta bljesnule i upalile se. „Stvarno zgodno“, rekao je momak. Martha se osvrnula po sobi kakve nude u Centru Ila. Ljudi su ih u opisivali kao zgodne samo sarkastično. Ali on je nekako imao pravo. Da, linoleum je bio istrošen i nebeskoplavi zidovi bili su prepuni udubina i grafita koje je bilo nemoguće oprati, ali soba je bila čista i prozračna. Od namještaja ondje se nalazio krevet na kat, ormarić s ladicama i izgreban stolić s kojeg se ljuštila boja, no potpuno funkcionalan. Zrak je mirisao po čovjeku koji je spavao na donjem krevetu. Momak je tvrdio da se nikad nije predozirao, pa ga je smjestila na gornji krevet. Donje su krevete obično dodjelji74

vali stanarima za koje su veći izgledi da će se predozirati jer ih je s donjeg kreveta bilo jednostavnije prebaciti na nosila. „Izvoli“, rekla je Martha i pružila mu privjesak s ključem. „Ja sam tvoj primarni kontakt, a to znači da se javljaš meni ako ti što zatreba. Dobro?“ „Hvala“, rekao je, uzeo plavi plastični privjesak i pogledao ga. „Zbilja hvala.“ 75

13. „Evo, ide!“ viknula je tajnica Simonu i Kari koji su sjedili na kožnatom kauču ispod goleme slike nečega što je trebalo predstavljati zoru. „To je rekla i prije deset minuta“, šapnula je Kari. „U raju Bog diktira vrijeme“, odvratio je Simon i gurnuo komadić duhana ispod gornje usne. „Što misliš, koliko košta takva slika? I zašto je odabrao baš nju?“ „Nabava umjetnina u javnim službama, kao što je poznato, nije ništa drugo doli prikrivena potpora mediokritetskim umjetnicima u našoj zemlji“, rekla je Kari. „Kupcima je posve svejedno što visi na zidu dokle god se slaže s namještajem i uklapa u proračun.“ Simon ju je pogledao ispod oka. „Ne znam je li ti to netko već rekao, ali ponekad zvučiš kao da recitiraš naštrebane podatke.“ Kari se osmjehnula. „A žvakanje duhana je loša zamjena za pušenje. Loše je za zdravlje. Pretpostavljam da te žena natjerala da prestaneš jer joj se miris duhana uvlači u odjeću?“ Simon se nasmijao i odmahnuo glavom. Valjda mladi danas misle da su duhoviti. „Dobar pokušaj, ali u krivu si. Zamolila me da prestanem jer želi da što dulje budem s njom. A ona ne zna da žvačem duhan. Držim ga u uredu.“ „Uvedi ih, Ina“, začuo se glas. Simon je pogledao komoru. Ondje je stajao čovjek u uniformi s kapom koja bi se svidjela i predsjedniku Bjelorusije bubnjajući prstima po metalnim šipkama. Simon ustane. „Još ne znamo hoćemo li ih pustiti da izađu“, rekao je Arild Franck. 76

Simon je vidio kako je tajnica jedva primjetno zakolutala očima i zaključio da je to sigurno neka prastara šala. „Onda, kakav je osjećaj opet biti u glibu?“ upitao je Franck uvodeći ih kroz komoru prema stubištu. „Ako se ne varam, sad si u Odjelu za teške prijevare. Oh, oprosti, posenilio sam. Zaboravio sam da su te izbacili.“ Simon se nije ni pokušao nasmijati na tu promišljenu uvredu. „Došli smo zbog Pera Vollana.“ „Čuo sam. Mislio sam da je taj slučaj zaključen.“ „Ne zaključujemo neriješene slučajeve.“ „To je nešto novo?“ Simon se kiselo nasmiješio. „Per Vollan je, ako se ne varam, na dan smrti bio ovdje u posjetu zatvorenicima?“ Franck je otvorio vrata ureda. „Vollan je bio zatvorski kapelan. Vjerujem da je samo radio svoj posao. Ako želiš, mogu provjeriti dnevnik posjeta.“ „Svakako to učini. I trebao bi nam popis svih s kojima je razgovarao.“ „Bojim se da ne znam imena svih s kojima je tog dana bio u kontaktu.“ „Znamo najmanje jednu osobu koju je vidio tog dana“, rekla je Kari. „Zbilja?“ dobacio je Franck i sjeo za stol koji ima za sobom čitavu karijeru. „Mlada damo, ako planirate ostati, donesite šalice za kavu iz onog ormara tamo, a ja ću provjeriti dnevnik posjeta.“ „Hvala vam, ali nisam ljubiteljica kofeina“, odgovorila je Kari. „On se zove Sonny Lofthus.“ Franck ju je ravnodušno pogledao. „Zanimalo nas je možemo li ga posjetiti“, upitao je Simon. Tad je sjeo ne čekajući da mu to Franck ponudi. Pogledao je Franckovo sve crvenije lice. „Oh, oprosti, posenilio sam. On je pobjegao.“ Simon je vidio da Franck smišlja odgovor, ali odlučio ga je preteći. „On nas zanima zbog toga što neobična podudarnost Vollanova posjeta i Lofthusova bijega čini Vollanovu smrt još sumnjivijom.“ Franck se uhvati za ovratnik košulje. „A kako znaš da su njih dvojica razgovarala?“ „Svi obavijesni razgovori pohranjeni su u zajedničkoj bazi podataka“, rekla je Kari koja je ostala stajati. „Kad sam potražila Pera Vollana, njegovo se ime spominjalo u vezi s Lofthusovim bijegom. Spomenuo ga je zatvorenik Gustav Rover.“ 77

„Rover je upravo pušten. Jučer smo ga ispitali jer je razgovarao sa Sonnyjem Lofthusom malo prije nego što je pobjegao. Htjeli smo znati je li Lofthus rekao nešto čime bi dao naslutiti svoje namjere.“ „Mi?“ Simon podigne sijede obrve. „Tehnički, posao je policije – i samo policije – hvatati odbjegle zatvorenike. Ti nemaš veze s tim.“ „Lofthus je bio moj zatvorenik, Kefas.“ „Čini se da ti Rover nije bio od pomoći“, rekao je Simon. „Ali tijekom ispitivanja spomenuo je da je na izlasku iz ćelije susreo Vollana koji je došao porazgovarati s Lofthusom.“ Franck slegne ramenima. „I što s tim?“ „Pa, zanima nas o čemu su razgovarali. I zašto je jedan nedugo potom ubijen, a drugi je pobjegao.“ „Možda je riječ o slučajnosti.“ „Naravno. Poznaješ li čovjeka koji se zove Hugo Nestor, Franck? Još poznatog kao Ukrajinac?“ „Čuo sam za njega.“ „Dakle, da. Postoje li indicije da je Nestor umiješan u bijeg?“ „Kako to misliš?“ „Je li pomogao Lofthusu u bijegu ili mu je zaprijetio u zatvoru pa ga tako potaknuo da pobjegne?“ Franck je bubnjao olovkom po stolu. Činilo se da je zadubljen u misli. Krajičkom oka Simon je primijetio da Kari provjerava poruke. „Znam da pod svaku cijenu želiš odgovore, ali ovo nije slučaj za hvatanje velikih riba“, rekao je Franck. „Sonny Lofthus pobjegao je svojom voljom.“ „Ideš“, rekao je Simon, naslonio se na stolici i spojio prste. „Mladi ovisnik, doslovno amater, pobjegne baš iz Statena bez ikakve pomoći izvana?“ Franck se nasmiješio. „Hoćemo se okladiti da nije amater, Kefas?“ Osmijeh mu se raširio kad Simon nije odgovorio. „Stvarno sam senilan, više se ne kladiš. Daj da te upoznam s tvojim amaterom. Ovo su snimke nadzornih kamera“, rekao je Franck i pokazao prema zaslonu računala od dvadeset četiri inča. „U ovom trenutku svi čuvari u kontrolnoj sobi leže na podu, a Johannes je otključao sva vrata zatvora.“ 78

Zaslon se podijelio na šesnaest prozora i prikazao različite dijelove zatvora. U dnu zaslona nalazio se sat. „I evo ga“, rekao je Franck i pokazao prema jednom od prozora na kojem se vidio hodnik zatvora. Simon i Kari vidjeli su kako mladić izlazi iz ćelije i trči prema kameri. Bio je u bijeloj košulji koja mu je sezala gotovo do koljena, a Simon je zaključio da je mladićev brico još gori od njegovog: izgledao je kao da mu je netko iščupao kosu s glave. A onda je mladić nestao sa slike. I ponovo se pojavio na drugoj snimci. „Na ovoj snimci Lofthus prolazi kroz komoru“, rekao je Franck. „ A dok je on ovdje, Johannes drži govor o tome što će napraviti obiteljima čuvara ako ga pokušaju spriječiti u bijegu. Ali zanimljivo je ono što se zbiva u garderobi za osoblje.“ Vidjeli su kako Lofthus trči u prostoriju s lokotima, ali umjesto da produži ravno prema izlazu, skreće lijevo i nestaje iz kadra iza posljednjeg niza brava. Franck ljutito pritisne jednu od tipki i sat u kutu se zaustavi. Dovede pokazivač na mjesto sata na zaslonu i unese vrijeme 7:20. A onda pokrene snimku ubrzavši je četiri puta. U prozoru su se počeli pojavljivati ljudi u uniformama. Ulazili su u garderobu i izlazili iz nje, a vrata su se neprekidno otvarala i zatvarala. Bilo ih je nemoguće razlikovati, a onda Franck novim pritiskom na tipku zaledi sliku. „Evo ga“, rekla je Kari. „Sada je u uniformi i kaputu.“ „Sørensenovoj uniformi i kaputu“, rekao je Franck. „Vjerojatno se presvukao i pričekao u garderobi. Sjedio je na klupi pognute glave, pretvarajući se da veže cipele, a za to su vrijeme čuvari ulazili i izlazili. Osoblje se ovdje toliko često mijenja da nitko nije dvaput pogledao novog tipa koji se malo sporije presvlači. Pričekao je jutarnju gužvu i izašao s osobljem. Nitko nije prepoznao Sonnyja bez brade i duge kose koju je odrezao u ćeliji i ugurao je u jastuk. Čak ni ja...“ Ponovo je pokrenuo snimku novim pritiskom na tipku, ali sad je nije ubrzao. Na zaslonu se vidjelo kako mladić u kaputu i uniformi izlazi na stražnji izlaz u isto vrijeme dok na njega ulaze Arild Franck i čovjek zalizane kose u sivom odijelu. „A vani ga čuvari uopće nisu zaustavili?“ Franck je pokazao sliku u donjem desnom kutu zaslona. „Ovo je snimljeno u stražarnici. Kao što vidite, puštamo vozila i osoblje bez provjere iskaznica. Nastala bi gužva kad bismo prilikom svake smjene osoblja provodili detaljne sigurnosne procedure. Ali sad će se to ipak promijeniti.“ „Da, prepostavljam da nema gužve prilikom ulaska“, našalio se Simon. U tišini koja je uslijedila čulo se samo kako Kari suspreže zijevanje od te Simonove šale. „Upoznaj svog amatera“, rekao je Franck. Simon Kefas samo je šutio i proučavao leđa čovjeka koji je prolazio pored čuvara. Iz nekog se razloga počeo smijati. Shvatio je da je stvar u Lofthusovu hodu. 79

Poznavao je taj hod. Martha je stajala ruku prekriženih na prsima i proučavala tipove pred sobom. Sigurno nisu iz Odjela za narkotike – poznaje većinu policajaca iz tog odjela, a tu dvojicu nikad prije nije vidjela. „Tražimo...“ započeo je jedan, ali ostatak rečenice izgubio se u urlanju sirene ambulantnih kola koja su prošla iza njih po Waldemar Thranes gate. „Što?“ viknula je Martha. Pitala se gdje je vidjela takva crna odijela. U nekoj reklami? „Sonnyja Lofthusa?“ ponovio je onaj sitniji. Imao je plavu kosu i djelovao je kao da je u životu slomio nos već više puta. Martha je svakodnevno viđala takve nosove, ali sad joj se učinilo da je čovjek ispred nje možda trenirao borilačke vještine. „Nikad ne odajemo imena svojih stanara“, objasnila im je. Onaj drugi, viši ali nabusit čovjek crnih uvojaka namještenih u neobičan polukrug oko čela, pokazao joj je fotografiju. „Pobjegao je iz zatvora Staten i smatra se opasnim.“ Nova ambulantna kola približila su se pa se on nagnuo i zaurlao joj u lice. „Ako on stanuje ovdje, a vi nam to ne prijavite, smatrat ćete se odgovornima za sve što se dogodi. Shvaćate li?“ Dakle, nisu iz Narkotika. To objašnjava zašto ih prije nije vidjela. Kimnula je i zagledala se u fotografiju. Ponovo ih je pogledala. Otvorila je usta kao da će nešto reći, a onda joj je propuh bacio tamni uvojak preko lica. Kad je opet pokušala nešto reći, začula je neku galamu iza sebe. Bio je to Toy na stepenicama. „Hej, Martha, Burre se opet izrezao. Ne znam što ću. U kafiću je“ „Ljeti ljudi neprestano dolaze i odlaze“, rekla je. „U ovo doba mnogi naši stanari vole spavati u parkovima, pa se otvaraju mjesta za nove stanare. Teško je zapamtiti ama baš svako lice...“ „Kao što sam rekao, zove se Sonny Lofthus.“ „Ne žele se svi prijaviti pod pravim imenom. Od stanara ne očekujemo putovnicu ili druge isprave, pa prihvaćamo svako ime i prezime koje nam kažu.“ „Ali centri za socijalni rad valjda znaju o kome je zapravo riječ?“ upitao je onaj plavokosi. Martha zagrize donju usnu. „Hej, Martha, Burre, ono, krvari na sve strane!“ 80

Onaj s aureolom od uvojaka spusti golemu dlakavu ruku na Marthinu golu nadlakticu. „Zašto nas jednostavno ne pustite da sami pogledamo je li ovdje?“ Primijetio je njezin pogled i povukao ruku. „Kad smo kod isprava“, rekla je ona, „možda biste mi mogli pokazati svoje dokumente?“ Primijetila je da se u pogledu plavokosog tipa nešto promijenilo. A onda je onaj kovrčavi ponovo podigao ruku, ali ovog je puta nije spustio na njezinu nadlakticu, nego je uhvatio za nju. „Još malo pa će Burre iskrvariti.“ Toy im priđe. Njihao se i zurio u onu dvojicu vodenastim pogledom. „Što se ovdje zbiva?“ Martha se izvukla iz njegova stiska i spustila ruku Toyu na rame. „Onda mu idemo spasiti život. Gospodo, slobodno pričekajte.“ Martha i Toy krenuli su prema kafiću. Još su jedna ambulantna kola projurila kraj njih. Troja ambulantna kola. Zadrhtala je i protiv volje. Okrenula se kad su stigli do kafića. One dvojice više nije bilo. „Znači da ste ti i Harnes vidjeli Sonnyja izbliza?“ upitao je Simon dok je Franck slijedio njega i Kari u prizemlje. Franck pogleda na sat. „Vidjeli smo mladog obrijanog muškarca kratke kose u uniformi. Sonny kojeg smo poznavali nosio je prljavu košulju, imao je dugu raščupanu kosu i bradu.“ „Želite reći da ćemo ga teško pronaći jer sad drugačije izgleda?“ upitala je Kari. „Snimke nadzornih kamera nisu, kao što možete pretpostaviti, najbolje kvalitete.“ Arild Franck se okrene i prostrijeli je pogledom. „Ali pronaći ćemo ga.“ „Šteta što ne možemo porazgovarati s tim Haldenom“, dobacio je Simon. „Da, kao što sam rekao, stanje mu se pogoršalo“, odgovorio je Franck i poveo ih prema izlazu. „Javit ću vam kad se oporavi dovoljno za posjete.“ „I nemaš pojma o čemu su Lofthus i Vollan razgovarali?“ Franck odmahne glavom. „Uobičajena ispovijed i duhovna misao, pretpostavljam. Iako će svi zatvorenici reći kako misle da je i Sonny Lofthus bio osoba od povjerenja.“ „Kako to?“ „Lofthus se nije družio s drugim zatvorenicima. Bio je neutralan, nije pripadao nikakvim klanovima kojih ima u svim zatvorima. I nikad nije pričao. A to je definicija osobe koja zna slušati, zar ne? Drugi su ga zatvorenici počeli smatrati ispovjedni81

kom, nekim kome mogu povjeriti ama baš sve. A i kome je uopće mogao išta reći? Nije imao saveznika i trebao je odslužiti podulju zatvorsku kaznu.“ „Za kakva je ubojstva osuđen?“ upitala je Kari. „Za ubojstva ljudi“, dobaci Franck sasvim ravnodušno. „Mislila sam...“ „Za ona najbrutalnija. Upucao je Azijatkinju i zadavio kosovskog Albanca.“ Franck im pridrži vrata. „Strašno je što je tako opasan kriminalac sada negdje na slobodi“, rekao je Simon znajući da sada samo dodaje sol na ranu. Nije bio sadist, ali u Franckovu slučaju bio je spreman napraviti iznimku. Franck itekako zna svoj posao; svi su u policiji znali da je upravo on pravi šef Statena iako nema titulu ravnatelja zatvora. Ali smetale su ga te navodne slučajnosti koje zajedno izazivaju sumnju koja Simona doslovno izjeda. A ta je sumnja stvarala onu problematičnu spoznaju koju ne možeš dokazati – da Arild Franck prima mito. „Dajem mu četrdeset i osam sati, glavni inspektore“, rekao je Franck. „Nema novca, rođaka ni prijatelja. On je osamljenik koji je u zatvoru od osamnaeste. Dakle, punih dvanaest godina. Ne zna ništa o vanjskom svijetu, nema kamo i nema se gdje sakriti.“ Kari je vani jedva držala korak sa Simonom, a on je razmišljao o onih četrdeset i osam sati. Bio je u iskušenju da prihvati okladu. Jer nešto mu je na tom momku bilo jako poznato. Nije znao o čemu je točno riječ, možda samo o načinu na koji se kretao. Ili je možda naslijedio i više od toga. 82

14. Johnny Puma okrenuo se u krevetu i pogledao novog cimera. U Centru Ila sustanare su zvali cimerima, ali to je bio posve pogrešan naziv. Zvati ih „neprijateljima iz sobe“ bilo bi mnogo bliže istini. Još nikad nije dijelio sobu s nekim tko mu nije pokušao ukrasti sve što ima. Ili s nekim koga on nije pokušao opljačkati. Zato je svu imovinu, koja se sastojala od vodootpornog novčanika s tri tisuće kruna i duple plastične vrećice s tri grama amfetamina, zalijepio na vrh dlakavog bedra. I najnježniji pokušaj skidanja probudit će ga iz najdubljeg sna. To je bio smisao života Johnnyja Pume posljednjih dvadeset godina: amfetamini i san. Prikupio je većinu dijagnoza koje su mu od sedamdesetih naovamo davali pokušavajući objasniti zašto bi mlad čovjek radije tulumario nego radio, tukao se i ševio umjesto da kupi kuću i zasnuje obitelj, šlagirao se umjesto da se skine i živi nasmrt dosadnim životom. Ali posljednja dijagnoza vjerojatno je dala najbolji odgovor: ME, mijalgični encefalomijelitis. Kronična iscrpljenost. Johnny Puma je iscrpljen? Nitko nije vjerovao u to. Johnny Puma, dizač utega, srce i duša svake zabave, najpopularniji šljaker Lillesanda koji je jednom rukom mogao preseliti klavir. Počelo je bolnim kukom i tabletama protiv bolova koje nisu djelovale, a onda tabletama protiv bolova koje su i predobro djelovale pa se tako navukao, a da to nije ni shvatio dok nije bilo kasno. Sada mu se život sastojao od dugih dana koje je provodio odmarajući se u krevetu i povremenih razdoblja intenzivne aktivnosti kad je svu energiju usmjeravao na nabavku droge. Ili na to kako će pronaći novac da bi platio sve opasniji dug narkobosu u centru, transseksualcu iz Litve koji je napola već promijenio spol, a nazivao se Coco. Johnny je na prvi pogled zaključio da mladić koji je stajao kraj prozora očajnički treba drogu. Neprekidna grozničava potraga. Prisila. Borba. 83

„Frende, možeš li navući zavjese?“ Dečko je poslušao i u sobi je opet zavladala tama. „Što uzimaš, frende?“ „Heroin.“ Heroin? Ovdje u centru ljudi su govorili žuto kad bi mislili na heroin. Hors, žutara ili prah. Ili dečko. Ili Superboy kad su mislili na novu čudesnu drogu koja se u dijelu Osla oko mosta Nybrua mogla kupiti od tipa koji je izgledao kao Pospanko iz Snjeguljice. U zatvoru su govorili heroin. I novajlije su ga tako zvali, naravno. Doduše, pravi novajlije koristili su glupe izraze poput kinesko bijelo, meksičko blato i druge bedastoće koje su pokupili iz filmova. „Mogu ti nabaviti dobar jeftin heroin. Ne moraš izlaziti.“ Johnny je vidio da se nešto zbiva s likom u tami. Viđao je narkiće koji očajnički trebaju drogu, pa se urokaju od samog obećanja da će je dobiti; vjerovao je testovima koji u mozgu registriraju promjene u centru za užitak nekoliko sekundi prije šuta. S četrdeset posto rabata na drogu koju bi mogao kupiti od Hovdingena u sobi 36 Johnny bi mogao sebi nabaviti tri ili četiri vrećice speeda. A to mu je draže nego da opet mora opljačkati susjedstvo. „Ne, hvala ti. Otići ću ako želiš spavati.“ Glas koji je dopirao s prozora bio je tako tih i blag da Johnny nije shvaćao kako ga uopće čuje kroz neprekidnu buku tulumarenja, vrištanja, glazbe, svađe i prometa u Ili. Dakle, tip želi znati hoće li Johnny zaspati, ha? Da ga može pretražiti. Možda pronaći vrećicu na Johnnyjevu bedru. „Ja nikad ne spavam, samo zatvorim oči. Kužiš me, frende?“ Momak kimne. „Idem van.“ Kad su se vrata zatvorila iza njegova novog neprijatelja, Johnny Puma izašao je iz sobe. Trebale su mu samo dvije minute da pretraži tipu garderobu i gornji krevet. Ništa. Smola. Njegov novi cimer ne može biti baš takav žutokljunac kakvim se doima; vjerojatno sve nosi sa sobom. Markus Engseth bio je uplašen. „Sada se bojiš?“ upitao je veći od dvojice momaka pred njim. Markus je odmahnuo glavom i progutao knedlu. „Da, toliko se bojiš da se znojiš, svinjo debela. Hej, osjećaš kako te oblijeva znoj?“ „Vidi, rasplakat će se“, nasmije se drugi momak. Imali su petnaest, možda šesnaest godina. Ili čak sedamnaest. Markus to nije 84

znao, vidio je samo da su mnogo jači i stariji od njega. „Samo ćemo ga posuditi“, rekao je viši momak i zgrabio upravljač Markusova bicikla. „Vratit ćemo ti ga.“ „Jednom“, opet se nasmijao drugi. Markus pogleda prozore kuća u tihoj ulici. Crne slijepe staklene površine. Inače nije volio da ga ljudi gledaju. Volio je biti nevidljiv da samo može preskočiti ogradu i ući u napuštenu žutu kuću. Ali sada se nadao da će se negdje otvoriti prozor i da će odrasli glas reći momcima neka nestanu. Neka se vrate u Tåsen ili Nydalen, u kvartove u kojima je i mjesto divljacima poput njih. Ali ulica je ostala posve tiha. Onako kako je uvijek ljeti. Praznici su i druga djeca iz ulice otišla su u vikendice, na plaže, u strane gradove. Markusu nije nedostajalo društvo za igru, ionako se uvijek igrao sam. Ali bio je sitan, a to je uvijek riskantno kad nisi dio neke veće skupine. Viši tip oteo mu je bicikl iz ruku i Markus je shvatio da više nema snage susprezati suze. Bicikl mu je kupila mama novcem kojim bi inače tog ljeta bili platili putovanje. „Tata mi je doma“, rekao je i pokazao na drugu stranu ulice prema njihovoj crvenoj kući nasuprot onoj žutoj u kojoj je upravo bio. „Zašto ga onda nisi zazvao?“ Momak je sjeo na Markusov bicikl i isprobao ga; bicikl se zaljuljao, a momak se naljutio što gume nisu dovoljno napumpane. „Tata!“ viknuo je Markus i odmah čuo kako povik zvuči bezvoljno i lažno. Stariji su momci zaurlali od smijeha. Onaj drugi sjeo je na stražnji nosač i Markus je vidio kako se guma izvija ispod blatobrana. „Mislim da ti nemaš tatu“, rekao je momak i pljunuo. „Hajde, Herman, idemo!“ „Pokušavam, ali kočiš me.“ „Ne, ne kočim te.“ Trojica momaka su se okrenula. Iza bicikla stajao je neki čovjek i držao stražnji kraj. Odigao ga je s tla pa se bicikl zaljuljao i oba su momka pala. Oteturali su i pogledali prema tom čovjeku. „Što izvodiš?“ zarežao je stariji. Čovjek nije odgovorio, samo ga je pogledao. Markus je primijetio da ima čudnu frizuru, logotip Vojske spasa na majici i ožiljke na podlakticama. Bilo je tako tiho da se Markusu učinilo da čuje pjev svake ptice u Bergu. A izgleda da su tada i stariji momci primijetili ožiljke na rukama tog čovjeka. „Samo smo ga htjeli posuditi.“ Viši momak sada je zvučao drugačije; glas mu je bio kreštav i visok. 85

„Ali ti ga uzmi ako želiš“, brzo doda drugi. Čovjek ih je samo promatrao. Pokazao je Markusu da uzme bicikl. Ona druga dvojica počela su se povlačiti. „Gdje živite?“ „U Tåsenu. Vi ste... Vi ste njegov tata?“ „Možda. Gubite se u Tåsen, dobro?“ Momci su istovremeno kimnuli. Okrenuli su se kao na zapovijed i nestali. Markus je pogledao čovjeka koji mu se smiješio. Iza sebe čuo je kako jedan momak govori drugome: „Tata mu je narkić – jesi mu vidio ruke?“ „Kako se zoveš?“ upitao je čovjek. „Markus“, odgovori on. „Ugodno ljeto, Markus“, rekao je čovjek, vratio mu bicikl i prišao ulazu u žutu kuću. Markus zadrži dah. Kuća je bila nalik drugima u ulici: kao neka kutija, ne odviše velika i okružena malenim vrtom. Ali ta su kuća i vrt očajnički trebali novi sloj boje i nekoga tko će pokositi travu. Čovjek je krenuo prema stubištu koje vodi u podrum. Ne prema ulaznim vratima kao što su činili prodavači ili Jehovini svjedoci. Zar je znao za ključ skriven na gredi iznad podrumskih vrata, onaj koji je Markus uvijek oprezno vraćao na mjesto? Odgovor je stigao kad je začuo kako se otvaraju i zatvaraju podrumska vrata. Markus razjapi usta. Nitko nije bio u toj kući otkako on pamti. Istina, sjeća se samo od svoje pete godine, dakle svega sedam godina, ali nekako je ta kuća oduvijek prazna. Tko bi htio živjeti u kući u kojoj se netko ubio? Istina, postojao je netko tko se pojavljivao najmanje dvaput godišnje. Markus ga je vidio samo jednom i pretpostavljao je da je riječ o osobi koja prije zime uključi grijanje i onda ga u proljeće opet isključi. Sigurno taj netko plaća račune. Majka mu je rekla da bi bez struje kuća dosad bila tako oštećena da se u njoj ne bi moglo živjeti, ali ni ona nije znala tko je taj čovjek. Ali on uopće nije nalikovao čovjeku koji je upravo ušao u kuću, Markus je bio uvjeren u to. Vidio je lice došljaka kroz kuhinjski prozor. U kući nije bilo zavjesa, pa se i on kad je išao tamo, klonio prozora da ga netko ne bi vidio. Onaj čovjek nije djelovao kao da je došao uključiti grijanje. Što onda radi ondje? Kako bi... A onda se Markus sjetio teleskopa. Gurnuo je bicikl kroz dvorišna vrata svoje crvene kuće i potrčao na kat u svoju sobu. Njegov je teleskop – zapravo običan dalekozor na postolju – bilo jedino što tata nije ponio sa sobom kad je otišao. Ili je tako barem mama tvrdila. Markus usmjeri dalekozor prema prozoru žute kuće i namjesti se. Onog čovjeka 86

sad nije bilo. Pomicao je kružni ciljnik po zidu kuće, od prozora do prozora. A onda ga je ugledao. U dječjoj sobi. Tamo je nekoć živio narkić. Markus je pretražio kuću, znao joj je svaki kutak. Uključujući tajno skrovište ispod labave daske na podu glavne spavaonice. Ali sve i da se ondje nitko nije ubio, svejedno nikad ne bi htio živjeti u žutoj kući. Prije nego što je zauvijek napuštena, ondje je živio mrtvačev sin koji je bio ovisnik o drogi, pa je napravio užasan nered i nikad ga nije počistio. A ništa nikad nije ni popravljao, pa je sada krov prokišnjavao. Sin je nestao malo nakon Markusova rođenja. Otišao je u zatvor, tvrdila je Markusova mama. Zato što je nekog ubio. A Markus se pitao nosi li kuća zlu kob svima koji žive u njoj, pa svi oni naposljetku ili počine samoubojstvo, ili ubiju nekoga drugoga. Markus zadrhti. U kući je najviše volio onu njezinu mračnu stranu, mogućnost da izmišlja priče o tome što se nekoć zbivalo u njoj. Samo što danas nije morao izmišljati jer se sve odvijalo samo od sebe. Muškarac otvori prozor spavaće sobe – ništa čudno, kuću je trebalo prozračiti. Pa ipak, Markus je najviše volio tu sobu iako je posteljina bila prljava i premda je pod bio krcat iglama. Onaj čovjek stajao je leđima okrenut prozoru i gledao slike koje je Markus toliko volio. Obiteljsku fotografiju na kojoj se njih troje sretno smiješi. Potom fotografiju na kojoj je dječak u hrvačkom dresu pored oca u trenirci – i zajedno drže pehar. Potom onu na kojoj je otac u policijskoj uniformi. Čovjek je otvorio ormar, izvukao sivu majicu s kapuljačom i crvenu sportsku torbu na kojoj je bijelim slovima pisalo Hrvački klub Oslo. Stavio je nekoliko stvari u torbu, ali Markus nije vidio što. A onda je izašao iz spavaće sobe i nestao. Opet se pojavio u radnoj sobi, malenoj prostoriji sa stolom tik uz prozor. Majka je rekla Markusu da su ondje pronašli truplo. Onaj čovjek tražio je nešto pored prozora. Markus je znao što traži, ali ako ne zna gdje tražiti, nikad to neće pronaći. A onda mu se učinilo da čovjek otvara ladicu stola, ali kako je na stol stavio sportsku torbu, Markus više nije dobro vidio što radi. Čovjek je tada ili pronašao ono što je tražio, ili odustao jer je uzeo sportsku torbu i otišao. Ušao je u glavnu spavaonicu pa se spustio niz stepenice i Markus ga više nije vidio. Deset minuta kasnije podrumska vrata su se otvorila i pojavio se na stepenicama. Navukao je majicu s kapuljačom, prebacio kapuljaču preko glave i torbu preko ramena. Izašao je kroz dvorišna vrata i krenuo cestom, istim putem kojim je i došao. Markus je skočio i istrčao van. Vidio je stražnji dio kapuljače, preskočio ogradu žute kuće, pretrčao dvorište i spustio se niz stepenice u podrum. Uplašen i bez daha, opipao je gredu. Vratio je ključ na mjesto! Uzdahnuo je od olakšanja i ušao. Ustvari nije bio uplašen – to je na neki način bila njegova kuća. Stranac je uljez. Osim ako... Potrčao je u radnu sobu. Krenuo je ravno prema punim policama knjiga. Na drugoj 87

polici gurnuo je prste između Gospodara muha i Mehmede, sokole moj. Ondje se nalazio ključ ladice stola. Ali je li ga pronašao i upotrijebio? Pogledao je stol, gurnuo ključ u bravu i okrenuo ga. Na stoluje bila tamna masna mrlja. Mogla je nastati nakon godina i godina korištenja, ali u Markusovu umu to je bez svake sumnje bio otisak glave koja je ležala točno na tom mjestu u lokvi krvi koja se stvorila nakon što je poprskala zidove baš kao u filmovima. Markus se zagledao u ladicu. Tad uzdahne. Nestao je! Ono je sigurno bio on. Sin. Vratio se. Nitko drugi nikako ne bi mogao znati gdje se nalazi ključ. A imao je i tragove igle na rukama. Markus uđe u dječju sobu. U svoju sobu. Ogledao se oko sebe i odmah shvatio što nedostaje. Fotografija oca u policijskoj uniformi. Discman. I jedan od četiri CDova. Pogledao je preostala tri. Nedostajao je Violator Depeche Modea. Markus ga je slušao, ali nije mu se naročito svidio. Sjeo je nasred sobe da ga se ne vidi s ulice. Slušao je ljetnu tišinu. Sin se vratio. Markus je izmislio čitav život dječaka s fotografije. Ali zaboravio je da ljudi stare. A sada se vratio. Vratio se po ono iz ladice. A onda je Markus začuo motor automobila koji je prekinuo tišinu. „Jesi li siguran da brojevi ne idu sa suprotne strane?“ upitala je Kari i zagledala se u skromne drvene kuće. Nadala se da će prva ugledati kućni broj koji traže. „Možda bismo trebali upitati onog tipa tamo?“ Pokazala je prema kolniku kojim je prema njima hodao čovjek u majici s kapuljačom, spuštene glave i s crvenom torbom preko ramena. „Kuća je točno s druge strane brda“, rekao je Simon i ubrzao. „Vjeruj mi.“ „Znači, poznavao si mu oca?“ „Jesam. Što si saznala o dečku?“ „Svi u Statenu koji su bili spremni progovoriti rekli su da je bio tih i da nije mnogo govorio, ali svi su ga jako voljeli. Nije imao pravih prijatelja i uglavnom se držao po strani. Nisam uspjela pronaći njegove rođake. Ovo mu je posljednja poznata adresa.“ „Imaš li ključeve kuće?“ „Bili su među njegovim stvarima pohranjenima u zatvoru. Ne trebam novi nalog – već je izdan nalog za pretragu nakon njegova bijega.“ „Dakle, policija je već bila u kući?“ „Samo su provjerili je li se Sonny vratio. Iako nitko ne misli da je toliko glup.“ 88

„Nema prijatelja, rođaka, novca. To mu ne ostavlja previše izbora. Ubrzo ćeš shvatiti da su zatvorenici – a to je pravilo – nevjerojatno glupi.“ „Znam, ali onaj bijeg nije izveo idiot.“ „Možda imaš pravo“, prizna Simon. „Ne“, odlučno je ponovila Kari. „Sonny Lofthus bio je odlikaš. Bio je jedan od najboljih hrvača u Norveškoj u svojoj kategoriji. Nije bio najjači, ali bio je taktičar broj jedan.“ „Napravila si domaću zadaću.“ „Nisam“, rekla je ona. „Samo sam guglala njegovo ime, pregledala PDF-ove starih novina i obavila nekoliko poziva. Nije to neka mudrost.“ „Evo i kuće“, rekao je on. Simon parkira. Izašli su, a Kari je otvorila dvorišna vrata. „Baš je oronula“, primijetio je. Simon je izvukao policijski revolver, otkočio ga i pričekao da Kari otključa ulazna vrata. Simon je ušao prvi podignutog pištolja. Zastao je u hodniku i osluškivao. Pritisnuo je prekidač. Upalila se zidna lampa. „Ups“, prošaptao je. „Neobično je što pusta kuća i dalje ima struju. Čini se da je netko nedavno...“ „Ne“, rekla je Kari. „Provjerila sam. Otkako je Lofthus otišao u zatvor, komunalije se plaćaju s anonimnog računa na Kajmanskim otocima. Iznosi nisu visoki, ali to je...“ „Misterij“, složio se Simon. „To je dobro, detektivi se vole baviti misterijima.“ Krenuo je niz hodnik i ušao u kuhinju. Otvorio je hladnjak. Otkrio je da nije uključen, a unutra se nalazila jedna boca mlijeka. Kimnuo je Kari koja ga je zbunjeno pogledala, a onda i shvatila u čemu je stvar. Pomirisala je bocu. Bez mirisa. A onda ju je protresla i začulo se zveckanje grudica koje su nekoć bile mlijeko. Krenula je za Simonom u dnevnu sobu. Pa uz stepenice na prvi kat. Provjerili su sve sobe i završili u prostoriji koja je nekoć bila dječja soba. Simon onjuši zrak. „Njegova obitelj“, rekla je Kari i pokazala prema jednoj od fotografija na zidu. „Da“, potvrdio je Simon. „Njegova majka – izgleda kao pjevačica ili glumica, zar ne?“ Simon nije odgovarao, samo je gledao drugu fotografiju. Točnije, gledao je u blijedi kvadrat na tapeti, na mjestu gdje se nekoć nalazila fotografija. Opet je onjušio zrak. 89

„Uspjela sam doći do jednog od Sonnyjevih bivših učitelja“, rekla je Kari. „Kaže da je Sonny htio biti policajac poput svog oca, ali skrenuo je s puta kad mu je otac umro. Upadao je u nevolje u školi, svađao se, namjerno se izolirao i postao autodestruktivan. I majka mu se, čini se, raspala nakon samoubojstva, a ona...“ „Helene“, rekao je Simon. „Molim?“ „Zvala se Helene. Predozirala se tabletama za spavanje.“ Simon je promatrao sobu. Pogled mu zastane na prašnjavom noćnom ormariću dok je Karin glas zamorio u pozadini: „Kad je Sonnyju bilo osamnaest, priznao je dva ubojstva i tad je završio u zatvoru.“ U tom trenutku on primijeti crtu na prašnjavoj površini. „Dotad je istraga vodila u dva posve različita smjera.“ Simon je u dva brza koraka došao do prozora. Poslijepodnevno sunce padalo je na bicikl koji je ležao na tlu ispred crvene kuće. Pogledao je cestu kojom su stigli. Sada ondje nije bilo nikoga. „Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine“, rekao je. „Kako to misliš?“ Simon zatvori oči. Ima li snage? Ispočetka? Duboko udahne. „Svi u policiji bili su uvjereni da je Ab Lofthus krtica. Kad je Ab umro, krtica je prestala s radom. Prestale su neobično neuspjele racije, dokazi više nisu nestajali, kao ni svjedoci ili osumnjičeni. I to su svi shvatili kao dokaz.“ „Ali?“ Simon slegne ramenima. „Ab je bio ponosan na svoj posao i policiju. Nije se htio obogatiti, važna mu je bila samo obitelj. Međutim, krtica je bez sumnje postojala.“ „I?“ „To znači da još uvijek moramo otkriti tko je to bio.“ Simon opet onjuši zrak. Znoj. Osjetio je miris znoja. Netko je nedavno bio ovdje. „A tko bi to mogao biti?“ „Netko mlad i snalažljiv.“ Simon je pogledao Kari. Preko njezinog ramena. Prema vratima ormara. Znoj. Strah. „Ovdje nema nikoga“, rekao je Simon glasno. „Zrak je čist. Idemo dolje.“ Simon je zastao na pola puta na stepenicama i pokazao Kari da nastavi hodati. 90

Ostao je na mjestu i čekao. Osluškivao je i čvrsto stegnuo dršku pištolja. Tišina. A onda je krenuo za Kari. Vratio se u kuhinju, pronašao olovku i napisao nešto na bloku žutih samoljepljivih papirića. Kari se nakašljala. „O čemu je Franck govorio kad je rekao da si izbačen iz Odjela za teške prijevare?“ „Radije ne bih o tome“, odgovorio je Simon, otkinuo samoljepljivi papirić i zalijepio ga na vrata hladnjaka. „Ima li to kakve veze s kockanjem?“ Simon ju je strogo pogledao. A onda otišao. Ona pročita poruku. Poznavao sam ti oca. Bio je dobar čovjek i mislim da bi on isto rekao za mene. Javi mi se i obećavam da ću te sigurno privesti, po propisima. Simon Kefas Tel: 550106573, [email protected] A onda je pojurila za njim. Markus Engseth začuo je kako se motor pokreće. Odahnuo je od olakšanja. Čučao je ispod odjeće na vješalici, leđima naslonjen na stražnju stranicu ormara. Nikad se u životu nije tako bojao – majica mu je bila toliko mokra od znoja da mu se zalijepila za tijelo. A osjećao je i uzbuđenje. Poput slobodnog pada s desetmetarske skakaonice na bazenima u Frogneru. Mislio je da je smrt najgore što mu se može dogoditi. A sad mu se više i nije činila tako strašnom. 91

15. „Kako vam danas mogu pomoći, gospodine?“ upitao je Tor Jonasson. Svojim kupcima uvijek se obraćao upravo tim riječima. Tor je bio dvadesetogodišnjak, kupci u njegovoj trgovini prosječno su bili pet godina stariji od njega, a roba koju je prodavao bila je najnovijeg datuma. I zato je Tor Jonasson mislio da ima nečeg duhovitog u tom njegovom pozdravu. Ali čini se da ovaj kupac nije dijelio njegovo mišljenje – iako je to bilo teško zaključiti jer je tako navukao kapuljaču da mu se lice uopće nije vidjelo. Iz svijeta sjena začuo se glas. „Želim jedan od onih mobitela koji ne prikazuju broj pozivatelja.“ Diler. Naravno. Samo oni traže takve telefone. „Na ovom iPhoneu možete blokirati podatke o pozivatelju“, rekao je Tor i podigao bijeli telefon s police u malenoj trgovini. „Broj vam se neće prikazati na zaslonu osobe koju zovete. Imamo sjajnu ponudu uz ugovor.“ Potencijalni kupac se promeškoljio. Popravio je remen crvene torbe na ramenu. Tor je odlučio da neće skidati pogled s njega sve dok ne izađe iz trgovine. „Ne, ne želim telefon uz ugovor“, odgovorio je tip. „Želim mobitel koji se ne može pratiti. Koji ne može pratiti čak ni mobilni operater.“ Ni policija, pomislio je Tor Jonasson. „Želite anonimni prepaid telefon. Kakav koriste u Žici“, rekao je naglas. „Oprostite?“ „Žica. Televizijska serija. Tako da Narkotici ne mogu povezati telefon s vlasnikom.“ 92

Tor je shvatio da njegov kupac nema blagog pojma o čemu on govori. Blagi Bože. Diler koji govori „oprostite“ i koji nije gledao Žicu. „To postoji u SAD-u, a mi ih u Norveškoj nemamo. Od dvije i pete morate dati osobnu čak i kad kupujete mobitel s prepaid karticom. Mora biti registriran na nečije ime.“ „Na nečije ime?“ „Da, mora biti registriran na vaše ime. Ili na ime vaših roditelja ako, naprimjer, mobitel kupujete njima.“ „Dobro“, rekao je tip. „Dajte mi najjeftiniji mobitel koji imate. S prepaid karticom.“ „Svakako“, odgovorio je Tor. Ovog je puta izbacio „gospodine“, vratio iPhone na policu pa uzeo manji mobitel. „Ovaj nije baš najjeftiniji, ali ima pristup internetu. Košta tisuću dvjesto kruna, zajedno s karticom.“ „Pristup internetu?“ Tor opet pogleda čovjeka. Sigurno nije mnogo stariji od njega, ali djeluje iskreno zbunjeno. S dva prsta Tor zatakne dugačku kosu iza uha. Tu je gestu pokupio gledajući prvu sezonu Sinova anarhije. „SIM kartica dopušta vam da surfate netom na mobitelu.“ „Zar to ne mogu u internet-cafeu?“ Tor Jonasson se nasmijao. Možda ipak ima smisla za humor. „Šef mi je nedavno rekao da je ova trgovina prije nekoliko godina bila internet-cafe. Vjerojatno posljednji u Oslu...“ Čovjek se zamisli. A onda kimne. „Uzet ću ga.“ Na pult istrese hrpicu novčanica. Tor ih podigne. Novčanice su bile krute i prašnjave, kao da su dugo bile negdje skrivene. „Kao što sam rekao, potrebne su isprave.“ Čovjek izvadi osobnu iz džepa i pruži mu je. Tor je pogleda i shvati da je u krivu. Posve u krivu. Ovaj čovjek nikako nije diler – upravo suprotno. Unese u računalo njegovo ime i prezime. Helge Sørensen. Pronađe njegovu adresu. Tad vrati osobnu i ostatak novca čovjeku o kojem je saznao da je zatvorski čuvar. „Prodajete li baterije za ovo?“ upitao je čovjek i podigao uređaj srebrne boje. „Što je to?“ upitao je Tor. „Ovo je Discman“, odgovorio je čovjek. „Vidim da prodajete slušalice za njega.“ Tor se tupo zagledao u policu sa slušalicama iznad iPoda. „Zbilja?“ Tor otvori poleđinu muzejskog primjerka i izvuče stare baterije. Potom pronađe dvije punjive 93

AA baterije Sanyo, stavi ih u uređaj i pritisne play. Iz slušalica začulo se kreštavo zujanje. „Ove baterije su punjive.“ „Onda se neće potrošiti kao ove stare?“ „Ma hoće, ali će i ustati iz mrtvih.“ Toru se učinilo da u sjenama vidi osmijeh. Čovjek skine kapuljaču i stavi slušalice. „Depeche Mode“, rekao je uz širok osmijeh i platio baterije. A onda se okrenuo i izašao iz trgovine. Tor Jonasson se iznenadio kad je shvatio da je lice ispod kapuljače zapravo baš simpatično. Prišao je novom kupcu i upitao gospodina kako mu danas može pomoći. Tor je tek na pauzi za ručak shvatio zašto ga je ono lice toliko iznenadilo. Nije bila stvar u njegovoj simpatičnosti. Lice uopće nije nalikovalo slici na osobnoj. Što nekoga čini privlačnim?, pitala se Martha dok je promatrala mladića na recepciji. Možda je stvar u onome što je govorio. Većina je na recepciju dolazila po sendvič, šalicu kave ili na razgovor o stvarnim ili izmišljenim problemima. A ako nisu dolazili po to, onda bi se pojavili sa spremnikom prepunim rabljenih šprica koje su morali predati u zamjenu za sterilne. Ali novi stanar upravo joj je rekao da je razmišljao o pitanju koje mu je postavila tijekom uvodnog razgovora: ima li planova za budućnost. I, da, sada ih ima. Potražit će posao. Ali da bi to uspio, morao je izgledati profesionalnije, nabaviti odijelo. I vidio je jedno u skladištu. Pa ga zanima bi li ga mogao posuditi... „Naravno“, rekla je Martha, ustala i odvela ga u skladište. Korak joj je prvi put nakon mnogo, mnogo vremena bio lak. Istina, ovo je možda samo hir, nekakav projekt koji će napustiti čim naiđe na prepreku, ali i to je nešto, to se zove nada, privremeni odmor na jednosmjernom putu prema samom dnu. Sjela je na stolicu kraj vrata uskog skladišta i promatrala ga kako ispred ogledala naslonjenog na zid navlači hlače. Isprobavao je već treće odijelo. Jednom je skupina političara iz Gradskog vijeća Osla posjetila njihov centar. Htjeli su vidjeti kakvi su uvjeti života u prihvatilištima u gradu. U skladištu jedan od njih je upitao zašto centar ima toliko odijela sugerirajući da ta vrsta odjeće nije za stanare. Političari su se pozabavili tim pitanjem, a onda je Martha rekla uz osmijeh: „Naši stanari idu na više sprovoda od vas.“ Mladić je bio mršav ali ne i krhak, kako joj se isprva učinilo. Vidjela je kako mu se mišići pomiču ispod kože prepune tragova igle. Bilo ih je sa stražnje strane koljena, na unutrašnjosti bedara, listovima, vratu. Navukao je sako, pogledao se u ogleda94

lo pa se okrenuo prema njoj. Bilo je to prugasto odijelo koje je prethodni vlasnik rijetko nosio prije nego što se moda promijenila pa ga je on – zbog dobrote svog srca i iznimnog modnog ukusa – donirao centru zajedno s ostatkom svoje prošlogodišnje garderobe. Odijelo je mladiću bilo malčice preveliko. „Savršeno““, nasmijala se i pljesnula dlanovima. On se nasmiješio. A kad mu je osmijeh dopro do očiju, imala je osjećaj da je netko uključio električni grijač. Imao je osmijeh koji opušta bolne mišiće i umiruje bol. Osmijeh koji je prijeko potreban nekome tko pati od gubitka empatije. Ali – to joj je tek sad palo na pamet – ona si to ne može dopustiti. Tad skrene pogled i odmjeri ga. „Šteta što ti nemam dobre cipele.“ „Ove su dobre“, lupio je po podu petom plave tenisice. Ona se nasmiješila, ali ovog ga puta nije pogledala. „I trebaš popraviti frizuru. Dođi.“ Povela ga je uz stepenice do recepcije i posjela na stolicu. Pokrila ga je s dva ručnika i pronašla kuhinjske škare. Namočila mu je kosu vodom iz pipe i počešljala ga svojim češljem. I dok su druge cure na recepciji komentirale i davale svoje prijedloge, na pod su padali pramenovi kose. Nekoliko stanara zastalo je ispred recepcije i požalilo se da njih nitko nikad nije tako ošišao, pa zašto onda došljak ima poseban tretman? Martha im je mahnula da odu i usredotočila se na posao. „Gdje ćeš potražiti posao?“ upitala je i pogledala u sitne bijele vlasi na njegovom vratu. Trebat će joj brijaći aparat za to. Ili jednokratna britvica. „Imam neke kontakte, ali ne znam gdje žive pa sam ih mislio potražiti u imeniku.“ „U imeniku?“ prezrivo se nasmijala jedna od djevojaka. „Možeš ih jednostavno potražiti na netu.“ „Mogu to?“ upitao je mladić. „Ti se šališ?“ nasmijala se ona. Pomalo preglasno. I njoj su oči sjajile, primijetila je Martha. „Kupio sam mobitel koji ima internet“, rekao je on. „Ali ne znam kako...“ „Pokazat ću ti!“ Djevojka mu priđe i ispruži ruku. On izvadi mobitel i pruži joj ga. S lakoćom je pritiskala tipke. „Samo ih guglaš. Reci mi ime.“ „Ime?“ „Da. Kako se ti ljudi zovu. Ja se, naprimjer, zovem Maria.“ Martha joj uputi pomalo prijekoran pogled. Djevojka je bila mlada i tek je poče95

la raditi kod njih. Studirala je socijalni rad, ali nije imala praktičnog iskustva. Takvo iskustvo nauči te gdje je točno granica između profesionalne brige za stanare i druženja s njima. „Iversen“, odgovorio je on. „To daje previše rezultata. Znaš li ime?“ „Samo mi pokaži kako se to pretražuje i dalje ću sam“, odgovorio je mladić. „Dobro“, Maria je pritisnula neke tipke i pružila mu mobitel. „Samo ovdje upiši ime.“ „Hvala ti na pomoći.“ Martha je završila sa šišanjem. Ostale su samo sitne dlake na vratu i tad se sjetila da je kad je danas čistila sobe, pronašla britvicu zakvačenu o prozor. Bila je sigurna da ju je netko koristio tijekom pripreme kokaina za snifanje, pa ju je odnijela u kuhinju kako bi se sigurno reciklirala sa sljedećim spremnikom šprica. Sad ju je uzela, nekoliko sekundi držala iznad plamena šibice pa je isprala pod slavinom i uhvatila je palcem i kažiprstom. „Sada moraš biti potpuno miran“, rekla je. „Hm“, promrmljao je mladić zaposlen tipkanjem na mobitelu. Zadrhtala je dok je gledala kako čelična oštrica klizi po mekoj koži njegova vrata. Gledala je kako reže dlake koje su padale na pod. Misao se pojavila sama od sebe – kako je malo potrebno. Kako malo dijeli život od smrti. Sreću od tragedije. Smisao od besmisla. Kad je završila, pogledala mu je preko ramena. Vidjela je ime koje je unio i bijeli simbol koji se vrtio. „Gotovo“, rekla je. On je zabacio glavu i pogledao je. „Hvala.“ Uzela je ručnike i brzo otišla do prostorije za pranje rublja da kasnije posvuda ne bi bilo dlaka. Johnny Puma ležao je u tami licem okrenut prema zidu, kad je čuo cimera kako ulazi i tiho zatvara vrata za sobom. Na prstima je prišao krevetu. Ali Johnny je bio na oprezu. Tip će osjetiti njegove šake ako samo pokuša taknuti njegovu zalihu. Ali cimer mu nije ni pokušao prići – Johnny je čuo kako ponovo otvara vrata ormara. Okrenuo se. Otvarao je vrata svog ormara. U redu. Naime, Johnny je pretpostavio da je tip već pretražio Johnnyjev ormar dok je ovaj spavao i shvatio da unutra nema ničeg vrijednog. Zraka sunca progurala se kroz rolete i pala na mladića. Puma se lecnuo. Mladić je izvadio nešto iz crvene 96

sportske torbe i Johnny je sada jasno vidio o čemu je riječ. Momak je gurnuo predmet u praznu kutiju od tenisica i stavio je na gornju policu. Kad je zatvorio ormar i okrenuo se, Johnny je čvrsto zatvorio oči. Dovraga, pomislio je. Ali nije se usudio otvoriti oči. No znao je da više neće moći zaspati. Markus zijevne. Još više približi dalekozor očima i stane proučavati mjesec iznad žute kuće. A onda ga je usmjerio prema kući. Ondje je bilo posve mirno. Više se ništa nije događalo. Ali hoće li se Sin vratiti? Markus se nadao da hoće. Možda uspije saznati što kani napraviti s onom starom „stvari“ koja se skrivala u ladici. Možda je ta sjajna stvar koja je uvijek mirisala po ulju ista ona kojom je otac... Markus opet zijevne. Danas se svašta dogodilo. Znao je da će noćas spavati kao klada. 97

16. Agnete Iversen imala je četrdeset devet godina, ali ako je suditi po njezinoj glatkoj koži, sjajnim očima i vitkoj figuri, reklo bi se da izgleda kao da joj je trideset i pet. Ali većina je ljudi mislila da je starija zbog sijede kose, konzervativnog klasičnog stila odijevanja i obrazovanog načina izražavanja koji je djelovao pomalo pompozno. I, naravno, zbog života kakvim je obitelj Iversen živjela visoko na Holmenkollåsenu. Oni su pripadali drugačijoj starijoj generaciji. Agnete je bila domaćica s dvije služavke koje su joj pomagale u kući i vrtu ispunjavajući sve zahtjeve same Agnete, njezinog supruga Ivera i sina Ivera mlađeg. Čak i u usporedbi s drugim impozantnim kućama u susjedstvu, dom Iversenovih ostavljao je bez daha. Pa ipak, kućanski poslovi bili su tako uređeni da ispomoć (ili „osoblje“, kako ih je Iver mlađi volio nazivati otkako je maturirao i započeo sociodemokratskije razmišljati) nije započinjala s radom prije podneva. A to je značilo da je Agnete Iversen ustajala prva, odlazila u kratku ranojutarnju šetnju šumom koja je graničila s njihovim imanjem, ponekad ubrala buket ivančica, a onda pripremala doručak svojim muškarcima. Sjedila bi uz čaj i promatrala ih kako doručkuju zdrav i hranjiv obrok koji im je pripremila dok se spremaju za dug i zahtjevan dan u uredu. Kad bi završili s jelom, Iver mlađi rukovanjem bi joj zahvalio na obroku, što je u domaćinstvu Iversenovih tradicija duga nekoliko generacija, a ona bi obrisala stol i otrla ruke o bijelu pregaču koja će uskoro završiti u košari za prljavo rublje. Potom bi ih dopratila do ulaza, svakog poljubila u obraz i gledala kako ulaze u stariji, dobro održavan mercedes, izlaze iz garaže i kreću u sunčan dan. Iver mlađi provodio je školske praznike u obiteljskoj tvrtki u nadi da će tako naučiti što znači naporan rad. Trebao je naučiti da nema besplatnog ručka i da upravlja98

nje obiteljskim bogatstvom donosi niz obaveza, baš kao i povlastica. Šljunak je krckao na prilazu dok su otac i sin kretali prema cesti, a ona im mahala s ulaza. Da joj je netko rekao da čitav prizor nalikuje reklami iz 1950-ih, ona bi se nasmijala, složila s tim komentarom i potom zaboravila na to. Jer Agnete Iversen živjela je točno onako kako je oduvijek željela. Provodila je dane brinući se za dvojicu muškaraca koje je voljela da oni mogu upravljati obiteljskom imovinom u najboljem interesu obitelji i društva – ima li što bolje od toga? S kuhinjskog radija jedva da je čula spikera koji je govorio nešto o porastu fatalnih predoziranja u Oslu, porastu prostitucije i odbjeglom zatvoreniku koji je već dva dana na slobodi. U svijetu je bilo mnogo nevolja. Toliko toga nije bilo kako treba. Nedostajalo je ravnoteže i reda za kojim bi uvijek trebalo težiti. A dok je stajala ondje i razmišljala o savršenoj harmoniji svog života – o svojoj obitelji, domaćinstvu, tom danu – odjednom je začula da su se otvorila bočna vrata u uredno podšišanoj živici visokoj dva metra, a taj je ulaz uglavnom koristilo osoblje. Podigla je ruku i zaklonila pogled od sunca. Mladić koji je hodao uskim popločanim prolazom mogao je biti dobi Ivera mlađeg i prvo je pomislila da mu je ono neki prijatelj. Poravnala je pregaču. Ali kad se približio, zaključila je da je mladić pokoju godinu stariji od njezina sina i da nosi odjeću koju ni Iver ni njegovi prijatelji nikad ne bi obukli: staromodno smeđe prugasto odijelo i plave tenisice. Preko ramena prebacio je crvenu sportsku torbu i Agnete Iversen zapitala se da mladić možda nije iz Jehovinih svjedoka, a onda se sjetila da oni uvijek dolaze u paru. A nije izgledao ni kao trgovački putnik. Stigao je do dna stepenica. „Kako vam mogu pomoći?“ upitala je ona ljubazno. „Ovdje živi obitelj Iversen?“ „Tako je. Ali ako želite razgovarati s Iverom mlađim ili mojim suprugom, onda ste zakasnili. Upravo su otišli.“ Pokazala je preko vrta u smjeru ceste. Mladić je kimnuo, gurnuo ruku u crvenu sportsku torbu i izvukao nešto iz nje. Uperio je to u nju i zakoračio ulijevo. Agnete nikad nije iskusila ništa slično, barem ne u stvarnom životu. Ali još je uvijek dobro vidjela, isto kao kad je bila mlada. To je cijeloj obitelji bilo u genima. Zato ni na trenutak nije posumnjala da loše vidi, samo je udahnula i automatski se povukla korak prema vratima iza sebe. Gledala je u pištolj. Nastavila se povlačiti ne skidajući pogled s momka, ali nije mu mogla vidjeti oči iza oružja. Začuo se pucanj i učinilo joj se kao da ju je netko udario, kao da je zadobila silovit udarac u prsa, pa se nastavila povlačiti, teturati unazad kroz vrata, tupa i bez kontrole nad udovima. Nekako je ostala na nogama čak i u hodniku. Zamahnula je rukama da održi ravnotežu i osjetila je kako dlanom udara po jednoj od slika na zidu. Nije pala sve dok leđima nije udarila u kuhinjska vrata i jedva da je osjetila kad 99

je lupila glavom u kuhinjski pult i povukla sa sobom vazu koja je ondje stajala. Ali dok je ležala na podu glave stisnute o donju ladicu i iskrivljenog vrata tako da je još uvijek mogla vidjeti svoje tijelo, pogledala je u cvijeće. Ivančice su ležale u razbijenom staklu. A njoj se na bijeloj pregači pojavljivalo nešto nalik crvenoj ruži. Tad je svrnula pogled na ulazna vrata. Vani je vidjela obris glave onog momka koji se taman okretao prema javorima s lijeve strane puteljka. A potom se sagnuo i nestao. A ona se molila da doista nestane. Pokušala je ustati, ali nije se mogla pomaknuti; kao da joj tijelo nije htjelo slušati mozak. Zatvorila je oči i osjetila bol kao nikad prije. Preplavila joj je tijelo kao da će ga prepoloviti, ali u isto je vrijeme bila tupa, gotovo daleka. Tad je začula zvuk mekih koraka. Tenisice na kamenom podu. Otvorila je oči. Momak joj je prilazio, ali gledao je u nešto što je stezao među prstima. Čahura metka – viđala ih je kad bi obitelj ujesen odlazila u lov na vikendicu u Hardangerviddi. Ubacio ju je u crvenu torbu, izvadio žute gumene rukavice i krpu. Sjeo je na pete, navukao rukavice i obrisao nešto s poda. Krv. Njezinu krv. A onda je obrisao krpom potplate tenisica. Agnete je shvatila da uklanja otiske stopala i čisti tenisice. To bi učinio profesionalni ubojica. Netko tko ne želi ostaviti nikakve dokaze. Ili svjedoke. Trebala bi se bojati. Ali nije se bojala, nije ništa osjećala – mogla je samo promatrati, registrirati, razmišljati. Prekoračio ju je i otišao u hodnik, kupaonicu i spavaće sobe. Ostavio je vrata otvorena. Agnete je uspjela okrenuti glavu. Momak je otvorio torbicu koju je ostavila na krevetu – planirala je otići u grad i kupiti suknju u Ferner Jacobsenu. Otvorio je novčanik, izvukao novac i ostatak bacio. Prišao je ladicama, otvorio prvu pa i drugu u kojoj se nalazila njezina kutija za nakit. Predivne i neprocjenjivo vrijedne biserne naušnice koje je naslijedila od bake. Tehnički nisu bile neprocjenjive – njezin ih je suprug procijenio na dvjesto osamdeset tisuća kruna. Začula je kako je nakit zazveckao u njegovoj sportskoj torbi. Potom je mladić nestao u obiteljskoj kupaonici i pojavio se s njihovim četkicama u rukama – njezinom, Iverovom i četkicom Ivera mlađeg. Vjerojatno je jako siromašan ili potpuno poremećen, ili oboje. Prišao joj je i sagnuo se. Stavio joj je ruku na rame. „Boli li?“ Uspjela je odmahnuti glavom. Neće mu pružiti to zadovoljstvo. Maknuo je ruku i osjetila je gumenu rukavicu na vratu. Palcem i kažiprstom stisnuo joj je arteriju. Zar će je zadaviti? Ne, nije ju jako stisnuo. „Srce će ti uskoro prestati kucati“, rekao je. Potom je ustao i prišao ulaznim vratima. Krpom je obrisao kvaku. Zatvorio je vrata za sobom. Potom je začula i zvuk dvorišnih vrata. 100