Sin - Jo Nesbo

Potom spusti poklopac i čvrsto zatvori oči. Pomislila je da će zaplakati. Ali nije. Samo je prasnula u smijeh. Smijala se histerično, kao netko tko je upravo skočio u zečju rupu, pomislila je. A onda je otvorila oči i uspela se stepenicama. Kad je stigla gore, shvatila je da sve vrijeme pjevuši. That you’ve always been her lover and you want to travel with her... Luda. ... and you want to travel blind and you know that she will trust you. Luda, luda. ... ‘cause you’ve touched her perfect body with your mind. Markus je igrao Super Marija kraj otvorenog prozora, kad je začuo kako se vani otvaraju vrata. Pogledao je kroz prozor. Bila je to ona lijepa žena. Barem je danas bila lijepa. Izašla je iz žute kuće i krenula prema ulazu u dvorište. Markus se sjeti kako se Sin razveselio kad mu je sinoć rekao da ga ona čeka u kući. Markus nije znao mnogo o tome, ali činilo mu se da je Sin zaljubljen u nju. Žena priđe curicama koje su igrale gumi-gumi i nešto ih upita. One su pokazale rukom, a ona se nasmiješila, nešto im odgovorila i brzo krenula u smjeru koji su pokazale. Markus se upravo bio vratio igrici, kad je primijetio da se pomiču zavjese u spavaćoj sobi. Tad priđe dalekozoru. Bio je to Sin. Stajao je na prozoru, škiljio i držao se za bok omotan zavojem. Bio je gol. I smiješio se, djelovao je sretno. Kao Markus na Badnjak, malo prije otvaranja poklona. Ustvari, više kao Markus kad se probudi na božićno jutro i sjeti svih poklona koje je dobio. Sin izvuče ručnik iz ormara, otvori vrata i krene van, ali onda zastane. Pogleda u stranu prema stolu. I zgrabi nešto s njega. Markus izoštri sliku. Bila je to knjiga u crnom kožnatom uvezu. Sin je otvori i započne čitati. A onda mu padne onaj ručnik. Tad sjedne na krevet i nastavi čitati. Listao je knjigu. Dugo je tako sjedio, a Markus je vidio kako mu se izraz lica neprekidno mijenja dok mu se čitavo tijelo grči... A onda se sav stisnuo. Potom je naglo ustao i bacio knjigu u zid. A onda je učinio isto s obližnjom svjetiljkom. Opet je dodirnuo onaj zavoj, viknuo pa sjeo na krevet. Pognuo je glavu i gurao je među koljena, a ruke je omotao oko vrata. I dok je tako sjedio, činilo se da mu se cijelo tijelo trese. 301

Markus shvati da se dogodilo nešto strašno, ali nije znao što. Došlo mu je da odjuri k njemu, da nešto učini ili kaže, utješi ga. Znao je kako se to radi jer je često tješio mamu. Rekao bi joj nešto lijepo, podsjetio je na nešto što su zajedno radili. A kako toga nije bilo mnogo, ona bi se brzo sjetila na što je mislio. Tužno bi se nasmiješila i pomilovala ga pa bi joj odmah bilo bolje. Ali Markus nije znao što bi uopće rekao Sinu jer se njih dvojica i nisu poznavala. Osim toga, možda Sin hoće biti sam. Markus je to mogao shvatiti – i sam je bio takav. Kad bi ga mama tješila zbog toga što ga je netko gnjavio, Markus bi se samo naljutio – njezino tješenje činilo ga je samo još slabijim i ispadalo je da su nasilnici u pravu, da je on stvarno slabić. Ali Sin nije slabić. Nije valjda? U međuvremenu Sin se okrenuo prema prozoru i vidjelo se da plače. Oči su mu bile crvene, a suze su mu se slijevale niz obraze. Ali što ako je Markus pogriješio? Što ako je Sin isti kao on? Ne, to nije istina, Sin nije takav! On je velik, jak, hrabar i pomaže onima koji to nisu. Ili onima koji još nisu postali takvi. Sin opet dohvati onu knjigu i počne nešto pisati. Malo kasnije istrgne taj list iz knjige, izgužva ga i baci u koš pored vrata. Pa sve ispočetka. Tog je puta pisao mnogo kraće. Potom je istrgnuo i tu stranicu pa još jednom pročitao što je napisao. A onda je zažmirio i prislonio usne na papir. Martha je spustila vrećicu s namirnicama na radnu ploču u kuhinji pa obrisala znoj s čela. Trgovina je bila dalje nego što je očekivala i na povratku se jako žurila. Pod slavinom je isprala jagode u košarici pa odabrala dvije najveće i najljepše među njima, a onda ih sa stručkom ljutića koji je usput nabrala ponijela sa sobom. Tijelom joj prođe val sreće već od same pomisli na njegovu vruću kožu pod pokrivačem. Pomislila je da je sad poput narkomanke koju obuzme onaj tako dobar osjećaj čim pomisli na drogu. A on je sad postao njezina droga. Navukla se već nakon jedne doze! To je njezino prokletstvo i užitak. Već je bila na stepenicama, kad je ugledala otvorena vrata spavaće sobe. Pomislila je da nešto nije u redu. U kući je bilo previše tiho. U krevetu nije bilo nikoga. Na podu je ležala razbijena svjetiljka. Njegova odjeća je nestala. Pod krhotinama svjetiljke vidjela je onu crnu knjigu koju je i sama ranije pronašla. Zazvala ga je po imenu iako je znala da ga nema. Kad se vratila, dvorišna vrata bila su otvorena iako ih je ona prije zatvorila za sobom. Došli su po njega, baš kako joj je i najavio. Očito se opirao, ali uzalud. Ostavila ga je samog, usnulog, nije ga ču302

vala, nije... Okrenula se i primijetila list papira na jastuku. Papir je bio žut i činio se otrgnut iz bilježnice. Riječi su bile ispisane starom kemijskom koja je još ležala kraj jastuka. Odmah je pomislila da je to olovka njegova oca. A prije nego što je pročitala što piše, pomislila je da se povijest ponavlja. Dok je čitala, ispustila je cvijeće iz ruku i pokrila usne dlanom kako bi sakrila bolan izraz lica i oči pune suza. Draga Martha, molim te, oprosti mi, ali sada moram nestati Uvijek ću te voljeti. Sonny 303

39. Markus je sjedio na krevetu u žutoj kući. Nakon što je ona žena onako izjurila kroz vrata samo dvadeset minuta nakon što je Sin otišao, Markus je pričekao još deset minuta pa shvatio da se neće vratiti. A onda je prešao ulicu. Ključ je bio na starom mjestu. Krevet je sad bio namješten, a krhotine lampe bile su u košu za smeće. Ispod njih pronašao je i dva izgužvana lista papira. Riječi na njima bile su ispisane lijepim, gotovo ženskim rukopisom. Draga Martha, tata mi je jednom ispričao kako je vidio čovjeka koji se utapao. Bio je u patroli, sve se zbivalo usred noći. Neki ga je dječak dozivao s obale kraj marine. Kad su trebali pristati, dječakov otac je pao u vodu. Kako nije znao plivati, uhvatio se za čamac, ali dječak ga nije mogao izvući. Kad je patrola stigla, otac je već odustao od borbe, pustio se i potonuo. Sve je to trajalo samo nekoliko minuta, a tata je pozvao ronioce. U pozadini dječak je neutješno plakao. I dok su tako čekali, onaj se čovjek odnekud pojavio i posve blijed pokušao uhvatiti zrak. Dječak je radosno vrisnuo, ali otac je odmah opet potonuo. Tata je skočio za njim, ali bilo je previše mračno. Kad je izronio, ugledao je lice onog dječaka. Još je bio radostan jer je mislio da je sada sve u redu – mislio je da je otac uspio udahnuti, a i policija je stigla. Tata mi je rekao da je vidio kako se dječaku slomilo srce kad je shvatio da se 304

Bog samo poigravao s njim i puštao ga da misli kako mu je vratio ono što mu je netom oduzeo. Tata je tada rekao da je Bog, ako postoji, zacijelo okrutan. Sad mislim da shvaćam o čemu je govorio. Jer, konačno sam pronašao njegov dnevnik. Možda je htio da znamo. Možda je samo bio okrutan. Zašto bi inače pisao dnevnik i sakrio ga na tako očitom mjestu, ispod madraca? Martha, život je pred tobom. Mislim da ga možeš iskoristiti za nešto dobro. Ja nisam bio te sreće. Oprosti mi, ali sada moram nestati. Uvijek ću te voljeti. Sonny Markus pogleda prema stolu. Ondje je još ležala ona knjiga koju je čitao Sin. Crne korice, žute stranice. Prelistao ju je. Odmah je shvatio da je to dnevnik, ali da ga taj čovjek nije vodio iz dana u dan. Nekada bi između datuma prošlo i nekoliko mjeseci. Na drugim bi mjestima stajao samo datum i nekoliko rečenica. Naprimjer, pisalo je da će se nekakva „trojka“ raspasti jer je nešto stalo između njih. Tjedan dana kasnije pisalo je da je Helene trudna i da su kupili kuću. Ali i da je od policijske plaće teško preživjeti te da je šteta što su i njegovi i Heleneini roditelji tako siromašni da im ne mogu pomoći. A dosta kasnije pisalo je kako mu je drago što je Sin počeo trenirati hrvanje. Potom je pisalo da je banka povećala kamate, pa jednostavno neće moći otplaćivati rate, stoga mora nešto poduzeti da ne završe na cesti. Mora nešto smisliti. Helene je obećao da će sve biti u redu. Srećom, čini se da dečko nije ništa primijetio. 19. ožujka Sonny kaže da želi biti kao ja i da će postati policajac. Helene misli da se previše uvrgao na mene i da me idealizira. Odgovorio sam joj da je to tako sa sinovima, i ja sam bio takav. Sonny je dobar dečko, možda i previše dobar za ovaj grubi svijet, ali imati takvog sina pravi je blagoslov. A onda su uslijedile stranice koje Markus nije baš shvaćao. Riječi poput neizbježan osobni bankrot i prodati dušu vragu. I ime Blizanac. 305

Markus nastavi listati. 4. kolovoza Danas su opet razgovarali o krtici. Tvrdili su da Blizanac ima svog čovjeka među nama. Nevjerojatno je koliko su ljudi nemaštoviti, čak i kad su policajci. Uvijek govore jedan ubojica, jedan izdajica. Kako to da ne shvaćaju genijalnost dinamike dvojca? Jedan uvijek ima alibi dok je drugi aktivan, pa tako obojica posve izbjegavaju sumnju u dovoljnom broju slučajeva da ih to automatski diskvalificira kao potencijalne krtice. Da, dobro smo to osmislili. Štoviše, savršeno. Korumpirani, jadni policajci koji su se odrekli svih ideala za šaku srebrnjaka. Droga, trgovina ljudima, pa čak i ubojstva – nema veze. Više ništa nije važno. Ima li povratka? Postoji li mogućnost priznanja, kazne i oprosta, a da pritom ne uništim sve oko sebe? Ne znam. Samo znam da ne mogu više. Markus zijevne. Čitanje ga je uvijek uspavljivalo, posebno kad bi u nečemu bilo toliko nerazumljivih riječi. Prelistao je još nekoliko stranica. 15. rujna Koliko još možemo ovako, prije nego što Blizanac otkrije tko smo? Komuniciramo putem adresa na Hotmailu s tuđih, ukradenih računala koje smo „posudili“ iz policijskog skladišta, ali ni to nije posve sigurno. S druge strane, da je htio, mogao je nadzirati mjesta primopredaje. Kad sam prošlog tjedna uzimao omotnicu zalijepljenu s donje strane stola u kafiću Broker u Bogstadveienu, bio sam siguran da su me otkrili. Za šankom je sjedio neki tip i piljio u mene, a iz aviona se vidjelo da je neki krimos. Nisam se prevario. Prišao mi je i rekao mi da sam ga deset godina ranije uhitio zbog preprodaje ukradene robe. I da je to najbolje što mu se dogodilo u životu jer je nakon toga prestao s tim sranjima pa da sad s bratom vodi ribnjak. Pružio mi je ruku, zahvalio mi i otišao. Stvarno lijepo. U omotnici me dočekalo Blizančevo pismo. Želi da ja – očito nije znao da nas je dvojica – napredujem u policiji, da se probijem na viši položaj od kojeg će on više profitirati. Odnosno, obojica ćemo imati koristi od toga. Ključne informacije i velika lova. On će pomoći i povući neke veze. Naglas sam se nasmijao. Taj tip je lud, i to spada u onu vrstu luđaka koja neće stati dok ne zavladaju svijetom. Sam neće stati – netko ga drugi mora zaustaviti. Pokazao sam pismo S.-u. Ne znam zašto, ali on se nije smijao. 306

Markus je kroz otvoren prozor začuo kako ga zove majka. Sigurno joj nešto treba. Mrzio je kad bi ga samo tako dozivala kroz prozor, kao da joj je pas. On nastavi listati. 6. listopada Nešto se dogodilo. S. želi da stanemo dok smo u prednosti, da zamrznemo operaciju. A Blizanac mi već danima ne odgovara na e-mailove – što se nikad prije nije dogodilo. Možda rade zajedno? Ne znam, ali svjestan sam da se iz nečega ovako važnog ne može izaći samo tako. Znam da mi S. više ne vjeruje. Iz istog razloga iz kojeg ja više ne vjerujem njemu. Pokazali smo jedan drugome svoje pravo lice. 7. listopada Noćas sam konačno shvatio sve. Blizanac treba samo jednog od nas i upravo će to dobiti – samo jednog. Onaj drugi je bezvrijedan ogorčeni svjedok, netko koga se treba riješiti. A S. je to shvatio prije mene. I zato se žurim, moram ga srediti prije nego što on sredi mene. Zamolio sam Helene da sutra odvede Sonnyja na natjecanje jer moram nešto završiti. A S.-u sam predložio da se večeras u ponoć nađemo kod srednjovjekovnih ruševina u Maridalenu i popričamo. Zvučao je pomalo iznenađeno što tražim da se nađemo tako kasno i na tako pustom mjestu, ali pristao je. 8. listopada Tako je tiho. Napunio sam pištolj. Spoznaja da ćeš uskoro okončati nečiji život baš je čudan osjećaj. I sam se pitam kako sam se našao u ovoj situaciji. Zbog brige za obitelj? Ili za samoga sebe? Možda sam ipak pao u iskušenje misleći da ću postići više od svojih roditelja, izgraditi život koji je nekima drugima bez zasluga ponuđen na pladnju. Jesam li bio hrabar i odlučan, ili blag i popustljiv? Jesam li loš čovjek? Često sam si postavljao pitanje: kad bi moj sin bio u ovoj situaciji, bih li htio da učini što sam ja učinio? I tad odgovor postaje stvarno jednostavan. Spreman sam krenuti u Maridalen. Vidjet ćemo kakav ću se vratiti. Možda se vratim kao ubojica. Čudno, ali ponekad – valjda svi imamo to u sebi – se molim da netko jednom pronađe moj dnevnik. I više ništa nije pisalo. Markus prelista preostale prazne stranice sve do onih istrgnutih s kraja. A onda vrati knjigu na policu pa polako siđe niz stepenice. Majka ga je i dalje uporno i glasno dozivala. 307

40. Betty je ušla u pretrpanu ljekarnu, pritisnula tipku RECEPTI na automatu pa sjela na slobodnu stolicu među ljude koji su zurili pred sebe ili kuckali po mobitelima usprkos znaku koji je zabranjivao njihovo korištenje. Nagovorila je svog liječnika da joj prepiše jače sedative. „Privremeno ću ti prepisati jače benzodiazepine pa ćemo vidjeti“, rekao joj je i naglasio da je to začarani krug koji je može odvesti u ovisnost što joj nipošto neće pomoći riješiti problem. Betty mu je odgovorila da je njezin najveći problem nesanica. A stanje joj se pogoršalo kad je shvatila da je bila u istoj prostoriji s najtraženijim ubojicom u zemlji, čovjekom koji je ubio onu ženu na Holmenkollåsenu. I za kojeg je u današnjim novinama pisalo da je također osumnjičen za ubojstvo brodovlasnikove žene. Navodno je nasumično upao u kuću u predgrađu Drammena i otpilio joj glavu. Betty je proteklih dana hodala svijetom kao zombi u nekakvom polusnu i halucinirala. Posvuda je vidjela njegovo ime: na televiziji i plakatima, u tramvaju i izlozima trgovina. Poštar, susjed, konobar – svi su poprimali njegov lik. A sada je bio ondje. Stajao je za pultom s nekakvim turbanom ili zavojem. Plaćao je gotovinom svežanj šprica i igala. One mutne slike i fotoroboti iz novina nisu naročito vjerodostojni, ali Betty je primijetila da se i žena do nje došaptava sa susjedom, pa ga je možda i ona prepoznala. Ali kada se čovjek s turbanom okrenuo, Betty shvati da se opet zabunila. Sivo i bezizražajno lice nije bilo nimalo nalik onome koje je vidjela u apartmanu 4. Kari je vozila nagnuta nad upravljačem pokušavajući pročitati brojeve na kućama u ulici velikih vila. Cijele noći nije ni oka sklopila, ali konačno je odlučila. Sam se čudio što Kari tako ozbiljno shvaća posao na kojem ne želi ostati. I u pravu je, ali 308

Kari voli red. Osim toga, što ako joj se ovo zavede u dosje pa joj poslije zatvori neka vrata? Zato je odlučila otići ravno k njemu. Tad zakoči. Pronašla je broj. Razmišljala je bi li ušla automobilom kroz širom otvorena dvorišna vrata, ali ipak je parkirala na ulici. Krenula je niz strm asfaltiran prilaz kući. Prskalica je zalijevala vrt. Sve je bilo tako mirno. Popela se uz stepenice i pozvonila. Iz kuće se začuo glasan lavež. Pričekala je, ali nitko nije otvarao. Baš kad se okrenula otići, on se stvorio pred njom. Sunce mu je zabljesnulo u četvrtastim naočalama. Sigurno joj se prišuljao s druge strane, iza kuće i garaže. „O čemu je riječ?“ Držao je ruke iza leđa. „Inspektorica Kari Adel. Htjela sam popričati s vama o nečemu.“ „O čemu?“ Zavukao je ruke iza remena na leđima kao da podiže traperice ili izvlači košulju iz njih – ipak je bio topao ljetni dan. Ili je možda gurnuo pištolj za pojas i pokrio ga košuljom. „O Simonu Kefasu.“ „Aha. A zašto si baš sa mnom došla popričati o njemu?“ Kari odmahne glavom. „Rekao mi je da ima iskustva s curenjem informacija, pa nisam htjela koristiti službene kanale. Misli da imamo krticu.“ „To ti je rekao?“ „I zato sam pomislila da je najbolje otići ravno na vrh. Vama, ravnatelju.“ „Da, da“, odgovori Pontius Parr i protrlja usku bradu. „Onda je bolje da uđemo, inspektorice.“ Veseli erdel terijer odmah je skočio na Kari. „Willoch! Pričali smo o tome...“ Pas se spusti pa joj lizne ruku. Cijelo vrijeme mahao je repom kao propelerom. Dok su hodali prema dnevnoj sobi, Kari objasni kako su joj rekli da ravnatelj danas radi od kuće. „Da, malo se zafrkavam“, reče ravnatelj kroz podsmijeh. Pokaže joj je da sjedne na velik trosjed zatrpan jastučićima. „Zapravo sam ovog tjedna trebao otići na godišnji, ali cijeli ovaj cirkus s ubojicom na slobodi...“ Tad uzdahne pa se zavali u fotelju. „Što je sa Simonom?“ Kari se nakašlje. U glavi je već odradila ovaj razgovor i smislila sva moguća objašnjenja i kako se ograditi – nije joj cilj tužakati, nego osigurati bolju kvalitetu 309

posla. Ali kad je konačno sjela nasuprot ravnatelju policije koji je djelovao opušteno i susretljivo – i sam priznao da se malo zafrkava – došlo joj je da odmah prijeđe na stvar. „Simon radi na svoju ruku“, reče mu. Ravnatelj policije podigne obrvu. „Slušam.“ „Kripos nas je pozvao da se uključimo u istragu, ali ne surađujemo s njima. A on više ni sa mnom ne surađuje. To nije važno, ali čini mi se da on ima neki svoj plan. Ne želim biti umiješana u njegove nezakonite postupke. Jednom me izravno zamolio da se maknem jer je planirao izbjeći propise.“ „Aha? A kad je to bilo?“ Kari mu ukratko prepriča sastanak s Iversenom. „Hm.“ Parr je to „m“ rastegao unedogled. „Ne zvuči dobro. Poznajem Simona i volio bih ti reći da mu to uopće nije nalik. Ali, nažalost, to je tako nalik njemu. Što misliš, što on to planira?“ „Želi osobno uhititi Sonnyja Lofthusa.“ Parr se palcem i kažiprstom uhvati za bradu. „Shvaćam. Tko još zna za ovo?“ „Nitko, došla sam ravno k vama.“ „Dobro. Obećaj mi da nikome više nećeš reći za ovo. Sigurno shvaćaš da je situacija jako delikatna. Zbog ove je istrage policija pod posebnim povećalom i ne možemo si dopustiti neprofesionalnost pojedinaca.“ „Naravno, shvaćam.“ „Sad to prepusti meni. Kad odeš, pretvarat ćemo se da se ovaj sastanak nikad nije dogodio. Možda ti zvuči kao da preuveličavam, ali tako te kolege neće proglasiti cinkericom. Jer znaš, takve se stvari pamte.“ Pamte se. To joj nije palo na pamet. Kari proguta slinu i brzo reče: „Hvala vam.“ „Nema na čemu, ja tebi trebam zahvaliti, Adel. Ispravno si postupila. A sad se vrati na posao i idi dalje – da tako kažem – kao da se ništa nije dogodilo.“ Ravnatelj policije ustane. „A sad se žurim. Imam samo ovaj dan nerada prije nego što se vratim u žrvanj.“ Kari ustane. Laknulo joj je što je sve prošlo lako i bezbolno. Ravnatelj zastane na vratima. „Gdje je Simon sada?“ „Ne znam. Sinoć je nestao s uviđaja na mjestu zločina gdje smo imali onaj automobil s truplom i otad ga nitko nije vidio.“ 310

„Hm. Dakle, nemaš ni približnu ideju o tome gdje bi mogao biti?“ „Malo prije uviđaja dala sam mu popis hotela u kojima bi se Lofthus mogao skrivati.“ „Na čemu si temeljila taj popis?“ „Provjerila sam sve koji su platili gotovinom. To danas gotovo više nitko ne čini.“ „Pametno. Sretno ti.“ „Hvala.“ Kari se spustila niz stepenice. Kad je stigla do prskalice, začula je korake iza sebe. Parr je hodao iza nje. „Samo sam ti htio reći još nešto“, započeo je. „Kako sada stoje stvari, lako se može dogoditi da baš ti uhitiš Lofthusa.“ „Da?“ Kari je bila svjesna da nije zvučala baš jako samouvjereno. „Ako dođe do toga, imaj na umu da je on naoružan i opasan. Ako postupiš – ili postupite – u samoobrani, svi će te razumjeti.“ Kari zatakne nemiran pramen iza uha. „Što to znači?“ „Samo to da je prag tolerancije kad je u pitanju upotreba oružja u ovoj istrazi mnogo niži nego inače. Ne zaboravi da je on već mučio jednu službenu osobu.“ Vjetar joj donese sitne kapljice na lice. „Dobro“, rekla je. „Porazgovarat ću sa šefovima u Kriposu“, nastavi Parr. „Čini ste da biste ti i Åsmund Bjørnstad mogli timski pristupiti ovoj istrazi. Mislim da slično gledate na stvari.“ Simon je zurio u ogledalo. Prolaze godine. I sati. Više nije onaj isti čovjek otprije petnaest godina. Toliko se promijenio samo u ova protekla sedamdeset i dva sata. Nekad je mislio da je nepobjediv. A nekad je mislio i da je zadnje smeće. S vremenom je shvatio da nije ni jedno ni drugo, nego čovjek od krvi i mesa koji duboko u sebi zna da ima mogućnost postupiti ispravno, ali i podati se najnižim porivima. Znači li to da on, ili bilo koji drugi čovjek, ima slobodu izbora? Zar ne bismo svi isto riješili jednadžbu kad bi nam šanse za uspjeh bile potpuno jednake? Neki bi rekli da možeš promijeniti stavove pa ti, naprimjer, u život uđe neka žena i ti postaneš mudriji, dođeš do novih spoznaja, promijene ti se prioriteti. Da, to se događa, ali te nove stvari koje ti postanu važne promijene samo varijable u jednadžbi – ali uvijek je rješavaš na isti način. I te nove izbore neprekidno ponavljaš. Tvoje postupke određuje kemijski sastav mozga, saznanja koja su ti na raspolaganju, instinkt za preživljava311

njem, seksualni nagon, strah od smrti, naučeni moral i instinkt čopora. Ne kažnjavamo druge zato što su zli, nego zato nam njihov izbor nije po volji kad biraju ono što smeta čoporu. Moral nije nešto zadano ili vječno – to je skup pravila nužnih za blagostanje čopora. A oni koji nisu u stanju poštovati ta pravila i postupati u skladu s tim obrascem to nikad i neće biti u stanju jer je sloboda izbora samo iluzija. Kao i svi mi drugi, zločinci samo čine ono što moraju. I zato ih je potrebno ukloniti kako se ne bi razmnožavali i trovali čopor svojim genima koji uvjetuju disfunkcionalno ponašanje. Simon pomisli da u ogledalu vidi robota. Kompleksnog robota s mnoštvom mogućnosti, ali ipak samo robota. Što je onda taj momak kažnjavao? Koji mu je bio cilj? Spasiti svijet koji ne želi da ga se tako spasi? Iskorijeniti ono za što si ne želimo priznati da nam treba? Tko bi još uopće mogao živjeti u svijetu bez kriminala, besmislenih pobuna luđaka, iracionalnosti koje nas uvijek guraju naprijed? Bez nade u bolji – ili gori – svijet. Za sve je kriv taj prokleti nemir koji morskom psu ne dopušta da zastane jer bi se ugušio. Ovo sad je dobro. Neka ostane ovako. Baš ovako. Ovo se jednostavno ne događa. Simon u tom trenutku začuje korake. Provjeri pištolj. Netko okrene ključ u bravi. Potom prostorijom odjeknu brzi koraci. Nekome se žurilo. Simon je odbrojavao sekunde ne skidajući pogled sa svog odraza u ogledalu iznad umivaonika. Momak uđe u sobu, vidi da je sve isto kao kad je otišao pa se automatski opusti i spusti gard. Mogao je krenuti i u kupaonicu, ali u tom bi slučaju ostavio oružje. Simon nastavi brojati. Kad je stigao do dvadeset, otvorio je vrata i iskoračio stežući pištolj ispred sebe. Momak je sjedio na krevetu. Na glavi je imao zavoj. Ispred njega na podu nalazila se otvorena aktovka koju je Simon ranije vidio u ormaru. U njoj su se nalazile vrećice bijelog praha. Simonu je odmah bilo jasno o čemu je riječ. U lijevoj ruci momak je držao žličicu prepunu tog praha, a u desnoj upaljač. Na krevetu svežanj jednokratnih šprica i neotpakiranih igala. „Tko će prvi?“ upitao je. 312

41. Simon sjedne na stolicu prekoputa Sonnyja. Promatrao je kako upaljačem grije žlicu. „Kako si me pronašao?“ „Uz pomoć mobitela“, odgovorio je Simon ne skidajući pogled s plamena. „I zvukova u pozadini. Prostitutke na djelu. Znaš li tko sam?“ „Simon Kefas“, odgovori momak. „Prepoznao sam te po slikama.“ Heroin se topio, a na površini su se pojavili mjehurići. „Neću pružati otpor. Ionako sam se htio predati, samo malo kasnije.“ „Stvarno? A zašto? Završio si s križarskim pohodom?“ „Nema nikakvog pohoda“, odgovorio je momak i oprezno odložio žlicu. Tekući heroin morao se ohladiti. „Postoje samo slijepi vjernici. Postojimo mi koji vjerujemo u ono što smo naučili kao djeca. Ali onda dođe dan kad shvatimo da svijet ipak ne funkcionira tako. Svi smo mi zapravo smeće.“ Simon položi pištolj na dlan i pogleda ga. „Sonny, nisam te došao uhititi. Vodim te Blizancu. Tebe, drogu i novac koji si mu ukrao.“ Momak ga je pogledao i počeo skidati plastičnu vrećicu sa šprice. „Dobro. Svejedno. Hoće li me ubiti?“ „Hoće.“ „Počistit će smeće. Ali prvo me pusti da to ovo uzmem.“ Spustio je u žlicu komadić vate pa provukao iglu kroz nju. „Ne znam kakav je, ima li kakvog smeća u njemu“, skoro se opravdavao što je to učinio. Podigao je pogled i provjerio je li Simon shvatio ironiju. 313

„Droga iz skladišta Kallea Farrisena“, rekao je Simon. „Nemoj mi reći da je sve dosad nisi ni poželio probati?“ Momak se nasmije kratko i gorko. „Oprosti, nisam htio biti nepristojan“, rekao je Simon. „Zaboravi na to. Ali ipak si uspio odoljeti. Kako?“ Momak slegne ramenima. „I ja znam ponešto o ovisnosti“, nastavi Simon. „Popis stvari koje nam pomažu da se suzdržimo nije baš predug. Bog, djevojka, dijete ili smrt. U mom slučaju presudila je djevojka. A u tvom?“ Momak je šutio. „Otac?“ Sonny je samo znatiželjno promatrao Simona kao da je upravo nešto shvatio. Simon odmahne glavom. „Nevjerojatno sličite. Uživo i više nego na slikama.“ „Uvijek su mi govorili da mu uopće ne sličim.“ „Nisam ni govorio o tvom ocu, nego o majci. Imaš njezine oči. Uvijek je ustajala ranije, prije svih nas, da stigne doručkovati prije posla. Ponekad bih i ja ustao ranije da je mogu gledati, tako pospanu i bez šminke ali s onim predivnim očima.“ Sonny je sada bio posve nepomičan. Simon je vrtio pištolj kao da traži nešto na njemu. „Bilo nas je četvero. Dijelili smo taj stan u Oslu jer je tako bilo jeftinije. Tri dečka s policijske akademije i tvoja majka. Nas trojica, trojka, bili smo najbolji prijatelji. Tvoj otac, ja i Pontius Parr. Tvoja majka javila se na oglas za slobodnu sobu. Mislim da smo se sva trojica zaljubili na prvi pogled.“ Simon se nasmiješi. „Udvarali smo joj se jedan drugome iza leđa. A sva smo trojica dobro izgledali – sigurno joj je odluka bila teška.“ „Nisam to znao“, reče momak. „Ali siguran sam da je pogriješila.“ „Točno“, složi se Simon. „Odabrala je mene.“ Simon podigne pogled s pištolja i pogleda Sonnyja ravno u oči. „Sonny, tvoja majka bila je ljubav mog života. Kad me ostavila zbog tvog oca, posve sam se izgubio. A još je gore postalo kad se nedugo potom saznalo da je trudna. Odselili su se, kupili kuću u Bergu. Ona je bila trudna, on je bio na policijskoj akademiji, nisu imali ni prebijene pare. Ali kamate su bile niske – u ono su ti doba banke doslovno bacale novac pod noge.“ Sonny nije ni trepnuo. Simon pročisti grlo. „Otprilike u to doba počeo sam ozbiljnije kockati. Već sam bio u dugovima, ali tada sam se počeo kladiti na konje. I ulagao sam velike svote. Osjećao sam se neka314

ko slobodno tako na rubu – znao sam da će me bilo kakav ishod pomaknuti s mjesta. Gore ili dolje – bilo mi je gotovo svejedno. Otprilike u to doba udaljio sam se i od tvog oca. Valjda nisam mogao podnijeti njegovu sreću. On i Pontius postali su nerazdvojan dvojac, trojka se raspala. Kad me zamolio da ti budem kum, ispalio sam nekakav glupi izgovor. Ali ipak sam se ušuljao u crkvu za vrijeme tvog krštenja. Samo ti nisi plakao. Mirno si se osmjehivao mladom i nervoznjikavom svećeniku kao da ti njega krstiš. Sutradan sam otišao i stavio trinaest somova kruna na konja po imenu Sonny.“ „I?“ „I... duguješ mi trinaest somova.“ Sonny se nasmiješi. „Zašto mi sve to govoriš?“ „Zato što sam se često pitao je li sve moglo ispasti drugačije. Jesam li mogao drugačije postupiti kad sam već imao izbora. Ili Ab. Ili ti. Einstein je svojedobno definirao ludilo kao pokušaj da neprekidno rješavaš jednu te istu jednadžbu u nadi da ćeš dobiti drugačiji rezultat. Ali, Sonny, što ako je Einstein bio u krivu? Što ako postoji nešto drugo, neko božansko nadahnuće koje nam ipak pomaže donijeti drugačije odluke?“ Sonny stisne gumenu vrpcu oko bicepsa. „Simon Kefas, sad zvučiš kao vjernik.“ „Ne znam, samo se pitam. Ali znam da je tvoj otac imao najbolje namjere bez obzira na to koliko ga ti sada osuđivao. Htio je bolji život, ne samo za sebe, nego za sve troje. I ta mu je ljubav došla glave. A ti sad osuđuješ i sebe jer misliš da si isti on. Ali nije tako, ti nisi on. Ako je on napravio neke greške, ne znači da ti nemaš priliku učiniti pravu stvar. Sinovi ne moraju biti kao očevi, nego bolji od njih.“ Sonny zubima uhvati kraj gume. „Možda, ali kakve to sad ima veze?“ promrmlja, zabaci glavu i stegne gumu zubima. Na podlaktici mu iskoče vene. U slobodnoj ruci spremno je držao špricu. Položio ju je na dlan i palcem joj dodirivao vrh. Simona je podsjećao na kineske igrače stolnog tenisa. Držao je špricu u desnoj ruci iako je bio ljevak, ali narkomani ionako obično koriste obje ruke kad se fiksaju. „Ima veze. Jer sad je red na tebi da doneseš odluku, Sonny. Hoćeš li zabosti tu iglu? Ili ćeš mi pomoći uhvatiti Blizanca? I krticu?“ Na samom vrhu igle pojavila se sjajna kapljica. S ulice su dopirali zvukovi prometa i smijeh. Iz susjedne sobe začulo se prigušeno dahtanje. Osluškivali su mirno bilo grada u ljetno doba. „Dogovorit ću sastanak na kojem će se pojaviti i Blizanac. Ali tebe trebam živog. Bit ćeš mamac.“ 315

Činilo se da ga momak ne sluša. Pognuo je glavu i zgrčio se nad špricom. Spremao se na šut. Simon se spremio na najgore. Ali tad odjednom začuje momkov glas. „Tko je krtica?“ „Saznat ćeš ako dođeš. Znam kroz što prolaziš, Sonny. Ali uvijek dođe taj trenutak kad više nema odgađanja, kad si više ne možeš govoriti da ćeš biti slab samo još jedan dan i kad si više ne možeš obećavati da ćeš sutra – sutra sigurno – okrenuti novi list.“ Sonny odmahne glavom. „Nema novog lista.“ Simon ponovo pogleda špricu. I tad shvati da se u njoj nalazi prekomjerna doza. „Sonny, želiš li umrijeti, a da ne saznaš?“ Momak podigne pogled i pogleda Simona. „Kefas, zar ne vidiš gdje me dovelo ovo što znam?“ „Stigli smo?“ upitao je Åsmund Bjørnstad i nagnuo se preko upravljača. Pročitao je natpis nad ulazom. „Hotel Bismarck.“ „Tako je“, rekla je Kari i otkopčala pojas. „Sigurna si da je ovdje?“ „Simon je htio znati koji se hoteli s mog popisa nalaze u Kvadraturenu. Pretpostavljam da on nešto već zna, pa sam nazvala svih šest hotela i poslala im slike Sonnyja Lofthusa.“ „I Bismarck ti je potvrdio? „ „Recepcionar je potvrdio da čovjek sa slike živi u sobi dvjesto šesnaest. Rekao je da je i policajac već dolazio i da ga je pustio u sobu. Naglasio je da se hotel dogovorio s policajcem i da se nada da ćemo poštovati dogovor.“ „Simon Kefas?“ „Bojim se da je riječ o njemu.“ „Dobro, idemo.“ Åsmund Bjørnstad podigne voki-toki. „Posebna jedinica Delta, javi se.“ Zvučnik zakrči. „Delta. Prijam.“ „Uđite. Soba dvjesto šesnaest.“ „Shvatili. Ulazimo. Prijam.“ Bjørnstad spusti voki-toki. „Kakve su to upute dobili?“ upita Kari. Primijetila je da joj se košulja pripila uz 316

tijelo. „Njihova osobna sigurnost je prioritet. Ako dođe do najgoreg, smiju pucati i ubiti. Kamo ideš?“ „Idem na zrak.“ Kari prijeđe cestu. Ispred nje trčali su specijalci sa strojnicama. Neki su upali na glavni ulaz, drugi su ušli u dvorište i krenuli prema požarnim stepenicama i izlazu za nuždu. Prošla je pored recepcije. Na stepenicama je začula kako razbijaju vrata i mukle odjeke detonacija. Hodala je niz hodnik, a onda je nečiji voki-toki zakrčao: „Sve čisto.“ Ona otvori vrata. U sobi su bila samo četiri specijalca: jedan u kupaonici, a trojica u sobi. Vrata ormara i prozori bili su otvoreni. Bili su sami. Nije bilo ni stvari. Gost je napustio hotel. Markus čučne i potraži žabe u travi. U tom trenutku iz žute kuće izađe Sin i krene ravno prema njemu. Poslijepodnevno sunce bilo je tako nisko da je Sin kad je zastao ispred Markusa, izgledao kao da mu zrake izlaze iz glave. Smiješio se, a Markus je bio sretan što ne izgleda onako žalosno kao onog jutra. „Došao sam se pozdraviti, Markus.“ „Odlaziš?“ „Da, odlazim.“ „Zašto svi uvijek odlazite?“ Rečenica mu je jednostavno izletjela. Sin čučne i položi dlan Markusu na rame. „Markus, sjećam se tvog tate.“ „Stvarno?“ upita Markus u nevjerici. „Da. I što god ti mama pričala, prema meni je uvijek bio dobar. A jednom je uhvatio i ogromnog losa koji je zalutao ovamo iz šume.“ „Stvarno?“ „Da. Sam.“ Tad Markus primijeti nešto neobično. Sinu iza glave kroz otvorene prozore spavaće sobe u žutoj kući divlje su se vijorile tanke bijele zavjese. A vani nije bilo ni daška vjetra. Sin ustane, pomiluje Markusa po glavi i krene niz ulicu. Zviždukao je i mahao 317

nekom aktovkom. Markus opet primijeti nešto krajičkom oka pa se okrene i pogleda prema žutoj kući. Zavjese su gorjele. Tek je tada vidio da su i drugi prozori širom otvoreni. Los, pomisli Markus. Tata je ulovio losa. Iz kuće se začuje neki zvuk nalik na uzdah. A onda se začula tutnjava pa pjevušenje. Potom je zvuk postajao sve glasniji i naposljetku kao da je kuća pobjedonosno zapjevala. Iza crnih prozora zaplesale su crne plesačice i počele slaviti propast, sudnji dan. Simon je sjedio u automobilu. Motor je radio u leru. Dolje niz ulicu bio je parkiran neki automobil. Nov plavi Ford Mondeo. Sa zatamnjenim staklima. Ispred kirurgije nekidan je vidio takav isti automobil. Naravno, možda je slučajnost, ali policijska središnjica u Oslu baš je lani nabavila osam takvih modela. A zatamnjena stakla trebala su sakriti plavu rotirku zakvačenu za naslon sjedala. Simon zgrabi mobitel sa suvozačkog sjedala i okrene broj. Javio se na prvo zvono. „Što želiš?“ „Zdravo, Pontius. Smeta te što mi je mobitel uvijek u pokretu?“ „Simon, prestani se glupirati i obećavam ti da neće biti posljedica.“ „Nikakvih?“ „Nikakvih, ali samo ako odmah prestaneš sa svime. Jesmo li se dogovorili?“ „Pontius, ti bi se uvijek nešto dogovarao. Pa, evo, ja ti nudim dogovor. Nađimo se sutra ujutro u jednom restoranu.“ „Stvarno? A što je na meniju?“ „Nekoliko kriminalaca kojima bi se zacijelo htio okititi.“ „Možeš li mi detaljnije objasniti o čemu se radi?“ „Ne mogu. Ali reći ću ti vrijeme i adresu ako mi obećaš da ćeš povesti samo jednu osobu. Moju partnericu Kari Adel.“ Tad zavlada tišina. „Simon, pokušavaš me preveslati?“ „Jesam li to ikad napravio? Ne zaboravi, mnogo toga je na kocki. Možeš dobiti ili izgubiti. Točnije, ako ne uhitiš te osobe, ne želim ni pomišljati na to koliko toga 318

ćeš izgubiti.“ „Obećavaš da mi nećeš postaviti nekakvu zamku?“ „Obećavam. Stvarno misliš da bih dopustio da Kari strada?“ Tišina. „Ne, ne mislim to. To nije tvoj stil, Simon.“ „Valjda zato i nisam postao ravnatelj policije.“ „Duhovito. Kada i gdje?“ „U sedam i petnaest. Aker Brygge 86. Vidimo se.“ Simon otvori prozor i baci mobitel. Uređaj nestane u susjedovoj živici. U daljini su zavijale vatrogasne sirene. Tad ubaci u brzinu i doda gas. Vozio je na zapad. Kod Smestada skrene prema Holmenkollåsenu. Uvijek mu se činilo da se odande pruža dobar pogled. Honda više nije bila na vidikovcu. Forenzičari su obavili posao. To ipak nije bilo mjesto zločina. Barem ne ubojstva. Simon je parkirao s pogledom na fjord i zalazak sunca. Kako se padao mrak, grad je sve više sličio ugasloj vatri u kojoj još tinja žar. Simon podigne ovratnik balonera i spusti sjedalo. Morao je pokušati odspavati. Sutra je važan dan. Najvažniji. Samo ako sreća bude na njihovoj strani. „Probaj ovu“, rekla je Martha i pružila jaknu momku. Bio je relativno nov – vidjela ga je samo jednom prije. Dvadeset godina. Imat će sreće ako doživi dvadeset i petu. Tako su se barem okladili kolege iz Centra Ila. „Odlično, super ti stoji!“ nasmiješila se. „Probaj i ovo.“ Pružila mu je traperice koje su bile nošene jedva nekoliko puta. Primijetila je da netko stoji iza nje pa se okrenula. Valjda je ušao kroz kafić i nije imala pojma koliko ju je već promatrao s ulaza u skladište. Bio je prilično upadljiv u odijelu i sa zavojem na glavi, ali Marthi je bilo svejedno. Vidjela je samo prodoran neodoljiv pogled u njegovim očima. Baš ono što nije htjela. I sve što je htjela. • • • 319

Lars Gilberg ispružio se u svojoj novoj novcatoj vreći za spavanje. Prodavač u trgovini sportske opreme sumnjičavo je promotrio hiljadarku, ali prihvatio ju je i pružio Gilbergu tu čudesnu vreću. Gilberg je trepnuo. „Vratio si se“, dobacio mu je. „Ajme, jesi li ti to postao hindu?“ Glas mu je odjeknuo ispod mosta. „Možda“, odgovorio je momak i čučnuo kraj njega. „Treba mi prenoćište za večeras.“ „Samo daj, ali rekao bih da imaš dovoljno love za hotel.“ „Tamo će me naći.“ „Dobro, ovdje ima dovoljno mjesta i nema nadzora.“ „Smijem li posuditi i neke novine? Mislim, ako si ih već pročitao?“ Gilberg se tiho nasmijao. „Uzmi moju staru vreću, sad mi služi kao jastuk.“ Izvukao je ispod sebe poderanu prljavu vreću za spavanje. „Zapravo, znaš što? Uzmi ti ovu novu, a ja ću još noćas spavati u staroj. Kako bih ti rekao... U staroj je ostalo previše mene.“ „Jesi li siguran?“ „Naravno. Staroj ionako nedostajem.“ „Hvala ti, Lars.“ Lars Gilberg se samo nasmiješio. A kad je legao, osjetio je neku toplinu koja nije imala veze s vrećom. Ta je toplina dopirala iznutra. Bila je večer i hodnikom je odjeknuo uzdah kad su se sva vrata u Statenu istovremeno zaključala. Johannes Halden sjedne na krevet. Ali ništa mu nije pomagalo. Mogao je stajati, ležati ili sjediti – bolovi nisu jenjavali. A znao je da nikada neće prestati, samo će se pogoršati. Bolest je sad bila i vidljiva. Osim raka pluća pojavila se i oteklina u preponama veličine loptice za golf. Arild Franck je održao riječ. Kao kaznu za pomoć u Sonnyjevu bijegu ostavio je Johannesa da umire od bolova u ćeliji bez liječničke pomoći i analgetika. Doduše, možda ga Franck pošalje u ambulantu kad dođe trenutak smrti. Tad će vjerojatno htjeti izbjeći prijavu smrtnog slučaja u ćeliji. Bilo je tiho. Sasvim tiho i pod nadzorom. Nekad bi čuvari patrolirali nakon zatvaranja ćelija, a topot njihovih koraka djelovao je umirujuće. U zatvoru Ullersmo Flåvelsmo, stariji pobožan čovjek, pjevušio je tijekom obilaska. Pjevao je stare psal320

me dubokim baritonom. Bila je to najljepša uspavanka dugogodišnjem zatvoreniku. Čak bi se i oni najbješnji smirili kad bi hodnicima odjeknuo Håvelsmov poj. Johannes poželi da je Havelsmo sad ovdje. Ili onaj momak. Ali nije se smio žaliti. Momak mu je dao ono što je tražio. Oprost. I uspavanku. Johannes prinese špricu svjetlosti. Uspavanka. Momak mu je rekao da mu je to kapelan, blaženi Per Vollan, prošvercao u Bibliji – neka mu napaćena duša počiva u miru – i dodao da je to najčišći heroin koji postoji u Oslu. A onda mu je pokazao i što da učini kad se primakne taj čas. Johannes prisloni iglu na plavu nabreklu venu na ruci. Teško udahne. Dakle, to je to. Čitav jedan život. I taj je život mogao biti posve drugačiji samo da nije pristao prošvercati one vreće iz luke u Songkhli. Čudno je to. Bi li danas pristao na to? Ne bi. Ali on kakav je tada bio opet bi isto postupio. Pristao bi svaki put. Pa onda i nije moglo biti drugačije. Pritisnuo je špricu i malo se stresao kad je igla probila kožu. A onda je gurnuo vrh šprice. Ujednačeno i smireno – ubrizgao je sve. Prvo je primijetio da je bol odmah nestala. A onda je došlo i ono drugo. I tad je konačno shvatio o čemu pričaju svi narkomani. Slobodni pad. Zagrljaj. Zar ga je stvarno cijelo vrijeme samo jedna šprica dijelila od toga? Zar ga je od nje dijelilo samo toliko? Jer sada je opet bila ondje, u svijetloj haljini, s onom sjajnom crnom kosom i bademastim očima. I nježnim glasom koji mu je šaputao one složene engleske riječi usnama mekim kao trešnje. Johannes zažmiri i sklupča se na krevetu. Poljubac. To je jedino želio u životu. Markus je treptao pred televizijskim ekranom. Proteklih tjedana govorili su samo o ubojstvima, ništa drugo nisi ni mogao čuti na radiju ili televiziji. Mama mu je rekla da ne gleda to toliko jer će ružno sanjati. Ali on nije imao noćne more. Sad je na televiziji govorio čovjek kojeg je Markus poznavao. Sjedio je za stolom ispred šume mikrofona i odgovarao na pitanja. Markus je prepoznao njegove četvrtaste naočale. Iako nije shvaćao što to znači i kakva tu veza postoji, znao je da taj čovjek više neće morati isključivati grijanje u žutoj kući koja je izgorjela. 321

Peti dio 322

42. U dvadeset i pet do sedam Beatrice Jonasen, tajnica u odvjetničkom uredu Tomte & Øhre, trudila se ne zijevati dok se pokušavala sjetiti na koji je film podsjeća baloner žene koja je upravo ušla. Na neki s Audrey Hepburn. Doručak kod Tif anyja? I nije stvar samo u baloneru – svilena marama na glavi i sunčane naočale neopisivo su je podsjećali na šezdesete. Žena je spustila torbu na stol, rekla da je to, po dogovoru, za Jana Øhrea i otišla. Pola sata kasnije sunce je bliještalo na prozorima fasade Gradske vijećnice. Prvi su brodovi pristajali na Aker Brygge s radnim ljudima iz Nesoddtangena, Sona i Drobaka koji su išli na posao. Čekao ih je još jedan vedar dan, ali neka oštrina u zraku govorila je da ni ovo ljeto neće trajati zauvijek. Promenadom između molova hodala su neka dvojica. Prošla su pored još nepostavljenih terasa restorana, butika koji će se otvoriti za nekoliko sati i uličnih prodavača koji su otpakiravali robu spremajući se za posljednji val turista koji će ove sezone nahrupiti u prijestolnicu. Mlađi od njih dvojice nosio je elegantno ali izgužvano i prljavo sivo odijelo, a stariji je nosio karirani sako kupljen kod Dressmanna na rasprodaji i hlače koje su se slagale sa sakoom samo po cijeni. Obojica su imala potpuno iste sunčane naočale kupljene na benzinskoj prije dvadeset minuta i jednake aktovke. Skrenuli su u pustu uličicu. Nakon pedesetak metara spustili su se niz limene stepenice do skromnog ulaza u neki restoran koji je, ako je suditi po skromnom natpisu, služio riblja jela. Stariji zgrabi kvaku. Bilo je otključano. Pokuca. U otvoru na sredini vrata pojavilo se lice iskrivljeno kao odraz u oblom ogledalu. Otvorio je vrata, a riječi su zazvučale kao da dolaze duboko ispod mora: „Ruke tako da ih vidim.“ Poslušali su ga i vrata su se otvorila. Dočekao ih je plavokos čovjek snažne građe. Obojica su pogledala pištolj koji 323

je bio uperen u njih. „O, dobar dan“, rekao je stariji čovjek u kariranom sakou i podigao naočale na čelo. „Ulazite“, rekao im je plavokosi. Ušli su u lokal u kojem su ih neka druga dvojica u crnim odijelima odmah počela pretresati, a plavokosi se opušteno naslonio na pult garderobe i gledao ih preko nišana. Starijem su iz futrole na ramenu izvukli pištolj i pružili ga plavokosom. „Ovaj je čist“, rekao je drugi čovjek u crnom i pokazao glavom prema onom mlađem. „Ali ima nekakve zavoje na trbuhu.“ Plavokosi se zagledao u njega. „Dakle, to je naš Buda s mačem? Pakleni anđeo? Tako nešto?“ Mlađi je šutio. Plavokosi pljune na pod pred svoje ulaštene crne cipele Vass. „Sasvim prikladno, dečko. Izgledaš kao da ti je netko zašio križ na čelo.“ „Kao i tebi.“ Plavokosi se namršti. „Što ti to znači, Buda?“ „Zar ga ne osjećaš?“ Plavokosi mu priđe i propne se na prste tako da su im se nosovi gotovo dodirivali. „Mir, mir“, upozori ih stariji. „Začepi, stari“, odgovorio je plavokosi pa podigao mlađem sako i košulju. Polako mu počne opipavati zavoj na trbuhu. „Je li to ovdje?“ upitao je kad je rukom stigao do slabina. Mlađem na čelu izbiju grašci znoja. Plavokosi gurne dva prsta u zavoj. Mlađi otvori usta, ali nije ispustio ni glasa. Plavokosi se naceri. „Da, hvala ti. Valjda je ovdje.“ A onda je zabio prste u meso i povukao ga k sebi. Mlađi promuklo zaurla. „Bo, on nas čeka“, upozori ga jedan od pomoćnika. „Dobro, dobro“, tiho odgovori plavokosi ne skidajući pogled s mlađeg čovjeka koji je teško disao. Tad ga zgrabi još čvršće. Mladiću se ispod naočala niz obraz slije suza. „Pozdravljaju te Sylvester i Evgeni“, prošaptao je plavokosi pa ga pustio i okrenuo se prema suradnicima. „Uzmite im aktovke i uvedite ih.“ Njih dvojica pruže aktovke i krenu prema sali. Stariji je automatski usporio. Ispred zelenog svjetla akvarija u kojem je svjetlucao kristal na velikom bijelom kamenu s dugim vlatima koje su lelujale na struji mjehurića i u kojem su šarene ribice plivale lijevo-desno iznad jastoga na dnu čija su kliješta bila stegnuta čeličnim ži324

cama ocrtavao se lik jednog čovjeka. Jednog ogromnog čovjeka. „Kao što sam i obećao“, rekao je stariji, „evo ga.“ „Ali ja ovdje ne vidim nikakvu krticu“, dobacio je mlađi. „Vjeruj mi, doći će i krtica.“ „Glavni inspektor Simon Kefas“, zagrmio je ogromni čovjek. „I Sonny Lofthus. Dugo sam ovo čekao. Dođite, sjednite.“ Oni priđu. Mlađi je bilo malo ukočeniji od starijeg. Sjeli su nasuprot golemom čovjeku. Kroz dvokrilna vrata kuhinje bešumno izađe još jedan čovjek širokih ramena i vrata debelog kao u preostale trojice. „Došli su sami“, objavi pa priđe odboru za doček koji je oblikovao polukružni živi zid oko starijeg i mlađeg. „Ovdje je možda prejako svjetlo?“ upita ogromni mladića koji još nije skinuo sunčane naočale. „Hvala, ali vidim sve što treba“, odgovori on mirno. „Dobar odgovor. Eh, da su mi te tvoje mlade i zdrave oči“, ogromni čovjek uperi veliki prst prema svojim očima. „Jesi li znao da se osjetljivost oka na svjetlost smanji za trideset posto i prije pedesete? To ti je život – put u mrak, a ne u svjetlost. Nisam neosjetljiv, Kefas, kad je riječ o tvojoj ženi, ali baš zato moramo naučiti kako ići kroz život ne oslanjajući se na vid. Moramo, baš kao krtica, koristiti druga čula kako bismo prepoznali prepreke i prijetnje koje su pred nama.“ U tom trenutku raširi ruke. Sličile su ogromnim bagerima s vilama. „A možemo i nabaviti krticu koja će gledati umjesto nas. Samo, problem s krticama je što se uglavnom motaju pod zemljom, pa ih je lako izgubiti. Tako sam ja izgubio svoju krticu. Nemam pojma što se dogodilo s njom. A pretpostavljam da je i ti tražiš, zar ne?“ Mladić slegne ramenima. „Pretpostavit ću – Kefas te dovukao ovamo tako što ti je obećao da ćeš upoznati krticu?“ Stariji se nakašljao: „Sonny je na ovaj sastanak došao svojevoljno jer želi primirje. On smatra da je račun za smrt njegova oca poravnat i da svatko može krenuti svojim putem. A kako bi te uvjerio u iskrenost svojih motiva, spreman je vratiti novac i drogu. Zauzvrat ćeš ti obustaviti lov na njega. Možemo li pokazati obje aktovke?“ Ogromni kimne plavokosom koji je spustio aktovke na stol. Stariji dohvati jed325

nu od njih, ali plavokosi mu zaustavi ruku. „Samo daj“, rekao je stariji i podigao ruke. „Samo sam htio pokazati da je gospodin Lofthus donio trećinu novca i droge. Ostatak slijedi ako dobije obećanje o primirju i odavde izađe živ.“ Kari je ugasila motor. Pogledala je neonski znak na zgradi bivše radionice. Crvenim slovima pisalo je A-k-e-r B-r-y-g-g-e. Iz brodića koji je upravo pristao nadirali su ljudi. „Je li stvarno sigurno da ravnatelj policije ide na sastanak s kriminalcima bez oružane pratnje?“ „Jedan moj prijatelj znao je reći“, odgovori Pontius Parr, provjeri pištolj i vrati ga u futrolu, „tko ne riskira, ne profitira.“ „To sliči Simonu“, rekla je Kari pa pogledala toranj Gradske vijećnice. Sat je pokazivao sedam i deset. „Baš tako“, nasmiješio se Parr. „Znaš što, Adel? Mislim da će nama dvoma ovo biti dan za pamćenje. Volio bih da mi se poslije pridružiš na konferenciji za novinare. Ravnatelj policije i mlada inspektorica.“ Mljacnuo je kao da isprobava okus tih riječi. „Da, mislim da oni vole takve stvari.“ Tad otvori suvozačka vrata i izađe iz automobila. Kari potrči za njim duž promenade. „Onda?“ upita stariji čovjek., Je li vam to prihvatljiv aranžman? Vraća vam se ukradeno, a Lofthusa ćeš ostaviti na miru i on će nestati iz države?“ „A ti ćeš dobiti malu naknadu za ovo posredovanje u pregovorima, ha?“ nasmiješio se ogromni. Ogromni je pogledao Simona kao da traži nešto što ne može naći. „Bo, otvori aktovku.“ Plavokosi iskorači prema njima. Potom pokuša podići metalne kopče. „Šefe, zaključane su.“ „Jedan“, rekao je mladić gotovo šaptom. „Devet, devet, devet.“ Plavokosi okrene metalne kotačiće. Otvorio je aktovku i pokazao sadržaj šefu. „Gle, gle“, rekao je ogromni i podigao jednu vrećicu bijelog praha. „Trećina. A gdje je ostatak?“ 326

„To je tajna“, odgovori stariji. „Naravno. A kako glasi šifra za aktovku s lovom?“ „Ista je“, odgovori mladić. „1999. Godina kad si izgubio oca, zar ne?“ Mladić je šutio. „Dobro“, stariji čovjek pljesne rukama i nasilu se nasmiješi. „Možemo li sada otići?“ „Ali htio sam da prvo doručkujemo“, odgovori ogromni. „Volite li jastoge?“ Tišina. Ogromni teško uzdahne. „Ruku na srce, ni ja ih baš ne volim. Ali znate što? Ipak ih jedem. Zašto? Zato što se to očekuje od čovjeka na mom položaju.“ Kad je zamahnuo rukama, sako mu se zategnuo preko snažnih prsa. „Jastog, kavijar, pjenušac. Ferrariji kojima nedostaju dijelovi, umirovljene manekenke u potrazi za alimentacijom. Osama na jahtama, topli Karibi. Radimo mnogo toga što zapravo i ne želimo, zar ne? Ali mora se da bi se motivacija održala. Ne govorim o sebi, nego o onima koji rade za mene. Oni moraju vidjeti sve te sitne simbole uspjeha, onog što sam postigao. Onog što će i sami postići budu li radili svoj posao.“ Tad gurne cigaretu među mesnate usne. Cigareta je izgledala neobično sitno u odnosu na njegovu veliku glavu. „Naravno, ti simboli su tu i da mojim konkurentima pokažu moju snagu i moć. Isti je slučaj s nasiljem i okrutnošću. Ne volim to. Ali to je ponekad neophodno da bi se održala motivacija. Dugove mi moraju vratiti. Moram ih nekako motivirati da mi ne bi radili o glavi...“ Pripalio je cigaretu upaljačem u obliku pištolja. „Naprimjer, svojedobno mi je jedan čovjek modificirao oružje. Ali povukao se iz tog biznisa. Mogao sam prihvatiti da su mu motocikli draži od pištolja, ali nisam mogao prihvatiti da je prodao Uzi nekome tko je već pobio nekoliko mojih ljudi.“ Tad kucne kažiprstom po staklenom zidu akvarija. Njih dvojica pogledaju u njegov prst. Mlađi se lecnuo, a stariji je samo zurio. Onaj bijeli kamen s vlatima koje su lelujale uopće nije bio kamen. A kristal koji je bljesnuo nije bio kristal, nego zlatni zub. „Kad nekome odrubiš glavu, to se sigurno čini kao pretjerano nasilje, ali neka su sredstva nužna da bi se ostvario cilj, a pritom mislim na odanost ljudi koji me okružuju. Siguran sam da se slažeš, glavni inspektore.“ „Molim?“ upita stariji. Ogromni okrene glavu i pogleda ga. „Nešto mi slabije čuješ, inspektore.“ Stariji čovjek makne pogled s akvarija pa pogleda ogromnog čovjeka. „A, eto, 327

stižu me godine. Bilo bi bolje kad bi govorio samo malo glasnije.“ Blizanac se iznenađeno nasmije. „Glasnije?“ Povuče dim cigarete pa se okrene prema plavokosom. „Jeste li provjerili da nisu ozvučeni?“ „Jesmo, šefe. I njih i lokal.“ „Znači da si malo nagluh, Kefas? Pa, kako ćeš onda sa ženom kad... Kako ide ona izreka? Slijepi vode gluhe?“ Okrenuo se podignutih obrva i četvorica iz njegove pratnje prasnu u smijeh. „Smiju se jer me se boje“, objasnio je ogromni čovjek mladiću. „Mali, bojiš li se i ti?“ Opet nije bilo odgovora. Stariji pogleda na sat. Kari pogleda na sat. Sedam i četrnaest. Parru je naredio da dođu na vrijeme. „Evo ga“, rekao je Parr i pokazao natpis na fasadi. Prišao je vratima, otvorio ih i pridržao ih Kari. U garderobi je bilo tiho i mračno, ali iz dubine lokala dopirao je neki glas. Parr je iz futrole na ramenu izvukao pištolj i pokazao Kari da učini isto. Znala je da se pročulo o njezinom rukovanju sačmaricom iz Enerhaugena, pa je morala objasniti ravnatelju da – usprkos svemu – nema previše iskustva s opasnim zadacima. Ali ravnatelj joj je rekao da je Simon inzistirao da ona – i nitko drugi – bude prisutna. Znala je i da pokazivanje policijske značke odradi posao u devet od deset slučajeva, a u devedeset i devet posto situacija pomogne kad pokažeš oružje. Ipak joj je srce divlje tuklo dok su prolazili kroz restoran. Čim su zakoračili u salu, onaj glas je utihnuo. „Policija!“ viknuo je Parr i uperio pištolj prema skupini za jedinim zauzetim stolom. Kari je odskočila u stranu i nanišanila ogromnog čovjeka. Načas je zavladao muk i čuo se samo glas Johnnyja Casha kako iz malog zvučnika na zidu između buffeta i preparirane volovske glave pjeva Give my love to Rose. Očito su stigli u neki mesni restoran koji poslužuje i doručak. Za stolom su sjedila neka dvojica u svijetlosivim odijelima i iznenađeno ih pogledala. Kari je shvatila da u dobro osvijetljenom restoranu ipak nisu sami. Za stolom pored prozora sjedio je stariji par koji je, čini se, upravo doživio zajednički infarkt. Ali pogriješili su, pomislila je Kari. Ovo ne može biti restoran u koji ih je poslao Simon. A onda je niži čovjek obrisao usta salvetom i progovorio: „Ravnatelju policije Parr, hvala što ste osobno došli. Uvjeravam vas da nitko od nas nije naoružan niti vam želi nauditi.“ „A tko ste vi?“ upitao je Parr. 328

„Ja sam Jan Øhre. Odvjetnik sam i zastupam ovog gospodina, Ivera Iversena starijeg.“ Pokazao je prema višem čovjeku i Kari tad primijeti da je sličan sinu. „A što vi radite ovdje?“ „Isto što i vi, pretpostavljam.“ „Stvarno? Meni su obećali kriminalce za doručak.“ „I to će obećanje ispuniti, Parr.“ „Vidiš“, nastavio je ogromni, „trebao bi se bojati.“ Kimnuo je plavokosom koji je izvukao tanak nož duge oštrice pa prišao momku i podlakticom mu povukao glavu. Istodobno mu je prislonio nož na grkljan. „Zar si stvarno mislio, Lofthus, da mi je ona sića koju si maznuo važna? Nosi je. Bou sam obećao da će te moći isjeći na komadiće. Zato tu drogu i lovu smatram ulaganjem. Ulaganjem u motivaciju, da tako kažem. Naravno, tom se problemu može pristupiti na više načina, ali za tebe je najbezbolniji da nam kažeš što si napravio Sylvesteru da bismo ga mogli sahraniti kako i priliči jednom katoliku. Onda?“ Mladić proguta slinu, ali i dalje je šutio. Veliki opali šakom po stolu tako da su čaše poskočile. „Zar si i ti nagluh?“ „Možda i jest“, naceri se plavokosi koji je prislonio lice tik do mladićeva uha. „Buda ima čepiće u ušima.“ Drugi su se nasmijali. Ogromni ravnodušno odmahne glavom pa počne vrtjeti šifru na aktovci. „Bo, izvoli. Slobodno ga izreži.“ Kad je otvorio aktovku, začuo se neki rezak zvuk, ali sve je previše zanimalo što će Bo napraviti s nožem da bi primijetili metalnu iglu koja je ispala iz aktovke i pala na pod. „Tvoja mudra majka gotovo je uvijek u pravu“, rekao je Simon. „Ali s tobom je pogriješila. Nikad nije trebala podojiti đavolje dijete.“ „Kog vraga...“ započne ogromni. Njegovi ljudi se okrenu. U aktovci se, uz pištolj i Uzi, nalazio maslinastozelen predmet nalik dršci bicikla. Ogromni podigne nepoznati predmet i primijeti kako stariji čovjek spušta sunčane naočale na oči. 329

„To je istina, dogovorio sam se s glavnim inspektorom Kefasom da moj klijent i ja dođemo ovamo“, rekao je Jan Øhre nakon što je Pontiusu Parru pokazao iskaznicu odvjetničke komore. „Mislio sam da vas je obavijestio.“ „Nije“, odgovori Pontius Parr. Kari je na licu ravnatelja policije vidjela iznenađenje i bijes. Øhre pogleda svog klijenta. „To onda znači da ne znate za naš dogovor?“ „Kakav dogovor?“ „O smanjenju kazne.“ Parr odmahne glavom. „Kefas mi je samo rekao da će mi danas predati kriminalce na pladnju. O čemu je riječ?“ Øhre mu je htio odgovoriti, ali Iver Iversen se nagnuo i nešto mu šapnuo. Øhre kimne, a Iversen se opet nasloni i zatvori oči. Kari ga pogleda. Izgledao je nekako poraženo. Iscrpljeno, rezignirano. Øhre se nakašlje. „Glavni inspektor Kefas smatra da ima određene, pa, dokaze protiv mog klijenta i njegove supruge. Riječ je o nizu ugovora o kupoprodaji nekretnina sklopljenim sa stanovitim Levijem Thouom. Možda vam je poznatiji po nadimku Blizanac.“ Thou, pomislila je Kari. Neobično prezime, a opet – čini se da ga je nedavno čula. Upoznala je nekog tko se tako zove. I to u policijskoj središnjici. Vjerojatno nekoga nevažnog. „Kefas tvrdi da ima dokaze o navodnom naručenom ubojstvu iza kojeg, kako smatra, stoji Agnete Iversen. Iz poštovanja prema sinu mog klijenta Kefas je spreman spriječiti iznošenje tih dokaza i odobriti smanjenje kazne mom klijentu u zamjenu za njegovo priznanje i svjedočenje protiv Thoua, odnosno Blizanca.“ Pontius Parr skine četvrtaste naočale. Kari se iznenadila kad je vidjela da su mu oči dječački plave boje. „To zvuči kao dogovor koji se treba ispoštovati.“ „Odlično.“ Øhre uzme mapu sa stolice kraj sebe. Iz nje izvadi omotnicu i preko stola je gurne ravnatelju policije. „Ovdje su izvodi s pojedinostima o svakoj kupoprodajnoj transakciji koja je služila za pranje novca Leviju Thouu. Iversen je spreman svjedočiti i protiv Fredrika Ansgara, bivšeg inspektora u Odjelu za teške prijevare, čiji je zadatak bio spriječiti istragu tih transakcija.“ Parr uzme omotnicu i opipa je. „Unutra je nešto tvrdo“, rekao je. „USB. Na njemu je audiosnimka koju je glavni inspektor poslao mom klijentu 330

sa svog mobitela i zamolio ga da vam je predamo.“ „Znate li što je gore?“ Øhre i Iversen ponovo izmijene poglede. Ovaj se nakašlje. „U pitanju je snimka jedne osobe. Glavni inspektor Kefas kaže da ćete vi znati o kome je riječ.“ „Računalo je kod mene, pa je možemo odmah preslušati.“ Otvorena aktovka. Oružje. Maslinastozelena boja. Simon Kefas zažmirio je u posljednji tren i rukama prekrio oči. Bljesak mu je polizao lice poput plamena, a prasak ga je udario poput šake u želudac. Tad je otvorio oči i brzo se nagnuo pa zgrabio pištolj. Okrenuo se. Plavokosi je stajao kao da je upravo pogledao u lice Meduze. Još je držao ruku Sonnyju na glavi, a nož na njegovu vratu. Tek je tad Simon shvatio da plavokosi stvarno ima križ na čelu. Metu. Simon je opalio i odmah ugledao rupu ispod plave kose. Dok je plavokosi padao, Sonny je zgrabio Uzi. Simon mu je objasnio da paraliziranost traje samo dvije sekunde. I to su uvježbavali u hotelu Bismarck: kada treba zgrabiti oružje i zapucati. Naravno, nisu mogli predvidjeti baš sve pojedinosti, pa je malo prije nego što je Blizanac otvorio aktovku i aktivirao topovski udar, Simon bio siguran da će im plan propasti. Ali sad dok je gledao kako Sonny izvodi piruetu s prstom na okidaču, znao je da Blizanac neće otići kući zadovoljan, kao nakon uspješnog dana na poslu. Meci su letjeli iz oružja koje je uporno mucalo samo jedan slog. Dvojica su već pala, a treći je uspio zavući ruku u sako prije nego što su mu meci ispisali isprekidanu liniju preko grudi. Zastao je na trenutak, a onda su koljena primila poruku da je mrtav, a Simon se već okrenuo prema Blizancu. I zaprepašteno je pogledao u praznu stolicu. Kako se onako težak čovjek može tako brzo kretati... Ugledao ga je uz rub akvarija odmah pored kuhinje. Naciljao je i triput opalio. Vidio je pogodak na Blizančevu sakou i kako puca staklo akvarija. Na trenutak se činilo da će voda zadržati četvrtast oblik, onako iz navike ili zbog djelovanja neke čudnovate sile, ali onda se stuštila kao zeleni zid. Simon je pokušao izmaknuti, ali bilo je kasno. Nagazio je na nekakvog jastoga koji je krenuo. Simonu je popustilo koljeno pa se srušio u vodu. Kad je podigao glavu, Blizanca više nije bilo, samo su se dvokrilna kuhinjska vrata još uvijek ljuljala. „Jesi li dobro?“ upitao je Sonny i pružio mu ruku. „Nikad bolje“, zastenjao je Simon i odgurnuo mu ruku. „Ali ako nam Blizanac sad pobjegne, nikad ga više nećemo naći.“ Simon potrči prema vratima kuhinje, šutne ih i uđe držeći pištolj pred sobom. Osjetio je težak miris velike kuhinje. Pogledom je preletio po radnim plohama, mati331

ranim metalnim štednjacima, nizu tava, kuhača i šeflji koje su visjele s niskog stopa i zaklanjale mu vidik. Simon čučne pokušavajući uhvatiti neki pokret ili sjenu. „Na podu“, rekao je Sonny. Simon spusti pogled. Vidio je crvene mrlje na sivkasto-plavim kamenim pločicama. Dobro je vidio – pogodio je Blizanca. U daljini su se zalupila vrata. „Idemo.“ Krvavi trag vodio je iz kuhinje do mračnog hodnika u kojem je Simon skinuo sunčane naočale pa pojurio uz stepenice do još jednog hodnika s metalnim vratima u dnu. A upravo bi takva vrata proizvela zvuk koji su netom začuli. Ipak, Simon je pootvarao sva vrata na koja je usput naišao. Devetero ljudi od deset onih koji bježe od dva čovjeka i jednog Uzija odabralo bi najkraći i najočitiji put za bijeg, ali Blizanac je odabrao onaj deseti. Uvijek hladan, racionalan i proračunat. Taj tip preživio bi i brodolom. A također je lako mogao zalupiti onim vratima kako bi ih naveo na krivi trag. „Pobjeći će nam“, rekao je Sonny. „Smiri se“, rekao je Simon i otvorio posljednja vrata. Prazno. Krvav trag sada ih je vodio samo u jednom smjeru. Iza tih metalnih vrata krio se Blizanac. „Spreman?“ upitao je Simon. Sonny kimne i uperi pištolj u vrata. Simon se leđima nasloni na zid do vrata, pritisne kvaku i gurne ih. Sonnyja zapljusne svjetlost. Simon izađe iz hodnika i osjeti vjetar na licu. „A, jebote...“ Izašli su na pustu ulicu okupanu jutarnjim suncem. Bili su u Ruselokkveienu odakle se stiže do raskrižja s Munkedamsveienom, a dalje su Kraljevski vrtovi. Nigdje nisu vidjeli automobil. Nigdje nije bilo ni žive duše. Kao ni Blizanca. 332

43. „Ovdje prestaje krvavi trag“, rekao je Simon i pokazao na asfalt. Blizanac je vjerojatno shvatio da ostavlja za sobom trag pa je nekako zaustavio kapanje krvi. Taj tip zbilja bi preživio i brodolom. Promatrao je prazan Ruselokkveien. Pogledom je prešao po crkvi sv. Pavla i mostiću nakon kojeg je put nestajao iza zavoja. Lijevo i desno duž Munkedamsveiena. Nigdje nikoga. „Pa, dovraga!“ Sonny se ljutito udari Uzijem po bedru. „Da je trčao niz ulicu, sustigli bismo ga“, rekao je Simon. „Nekamo je ušao.“ „Ali gdje?“ „Ne znam.“ „Možda ga je ovdje čekao auto?“ „Možda. Ali vidi!“ Simon pokaže mrlju između Sonnyjevih cipela. „Evo ipak jedne krvave mrlje. Možda je...“ Sonny odmahne glavom i odmakne sako. Čista košulja koju mu je Simon dao bila je natopljena krvlju. Simon tiho opsuje. „Onaj gad ti je ipak otvorio ranu?“ Sonny slegne ramenima. Simon se opet zagleda niz ulicu. Nigdje nije bilo nijednog jedinog automobila. Trgovine se još nisu otvorile. Posvuda je vidio samo zatvorene ulaze u zgrade. Kamo je mogao nestati? Promijeni perspektivu, pomislio je Simon. Pogledaj. Odmakni se... Tad nakrivi glavu. Vidio je nešto krajičkom oka. Odsjaj sunca na pokretnom komadu stakla. Ili metala. Na mesingu. „Dođi“, rekao je Sonny. „Idemo još jednom pregledati restoran, možda je.. „Nije“, tiho odgovori Simon. Ručka od mesinga. Teške šarke koje se polako 333

same zatvaraju. Uvijek otvorena vrata. „Vidim ga.“ „Vidiš?“ „Vrata na crkvi, vidiš li ih?“ Sonny pogleda u tom smjeru. „Ne.“ „Zatvaraju se. Ušao je u crkvu. Idemo.“ Simon potrči. Nogu pred nogu pa ubrzaš. Jednostavan pokret koji je činio još od malih nogu. Otad se natrčao i svake je godine bivao sve brži. A sada je iz godine u godinu bivao sve sporiji. Više ga nisu služila ni koljena ni pluća. Prvih dvadeset metara uspijevao je pratiti Sonnyja, a onda je posustao. Momak je bio na punih pedeset metara ispred njega kad je preskočio tri stepenice, povukao teška vrata i ušao u crkvu. Simon uspori očekujući da će začuti tup, prigušen, gotovo dječji zvuk kakav pucanj proizvodi s druge strane zida. Ali ništa. Tad pojuri uz stepenice, otvori teška vrata pa uđe u crkvu. Taj miris. Ta tišina. Težina svih onih mislilaca. Klupe su bile prazne, a na oltaru je gorjela svijeća. Simon se sjeti da za pola sata započinje jutarnja misa. Svjetlost svijeće titrala je iznad razapetog Spasitelja na križu. Ali tad Simon začuje pobožan šapat i okrene se lijevo. Sonny je sjedio u otvorenom odjeljku ispovjedaonice. U rupičasti drveni zid drugog odjeljka ispred kojeg je skoro skroz bila navučena crna zavjesa Sonny je uperio Uzi. A Simon je kroz malen procjep ugledao šaku. Na kamenom podu ispod zastora razlila se lokvica krvi. Simon se pribrao toliko da je mogao razabrati Sonnyjev šapat. „Neka ti se svi bogovi na nebesima smiluju i otpuste ti grijehe. Umrijet ćeš, ali će duša grešnika pokajnika otići u raj. Amen.“ Tišina. Simon ugleda Sonnyjev prst na okidaču. Vrati pištolj u futrolu. Nije namjeravao ništa učiniti. Ama baš ništa. Neka momak presudi. A kasnije može presuditi i njemu. „Da, ubili smo ti oca.“ Blizančev glas iza zavjese bio je tih. „Morali smo. Krtica mi je dojavila da će ga tvoj otac ubiti. Čuješ li me?“ Sonny je šutio. Simon zadrži dah. „Planirao je to učiniti te noći kraj ruševina u Maridalenu“, nastavi Blizanac. „Krtica mi je rekao da mu je policija na tragu i da je pitanje vremena kad će ga otkriti. Stoga je predložio da ubojstvo zamaskiramo u samoubojstvo. Da ispadne kako je tvoj otac krtica jer će onda policija prekinuti istragu. Pristao sam. Morao sam zaštititi 334

svoju krticu, zar ne?“ Simon primijeti da je Sonny oblizao usne. „A tko je bio krtica?“ „Ne znam. Kunem ti se da ne znam. Komunicirali smo samo e-mailom.“ „Onda nikad nećeš ni saznati“, rekao je Sonny pa podigao Uzi držeći prst na okidaču. „Jesi li spreman?“ „Stani! Sonny, ne moraš me ubiti, ionako ću ovdje iskrvariti. Samo te molim, daj da se oprostim s najdražima prije nego što umrem. Pa mi smo i tvom ocu dopustili da u onoj poruci napiše kako je volio tebe i tvoju majku. Zar se ti nećeš jednako smilovati ovom grešniku?“ Simon je promatrao kako se Sonnyju prsa podižu i spuštaju. Mišići vilice su mu se trzali. „Nemoj“, započne Simon. „Nemoj, Sonny, on će...“ Sonny se okrene prema njemu i blago ga pogleda. Imao je Helenein blagi pogled. Ali već je bio spustio Uzi. „Ali, Simon, samo traži da...“ Simon je u procjepu iza zavjese primijetio pokret. Pokret ruke. S pozlaćenim upaljačem u obliku pištolja. Znao je da nema dovoljno vremena. Nije imao dovoljno vremena da upozori Sonnyja i da ovaj reagira, a nije bilo ni dovoljno vremena da izvuče svoj pištolj iz futrole i osigura Else ono što joj pripada. Stajao je na ogradi mosta iznad Akera i pod njim se pjenio vodopad. I tad je skočio. Skočio je s mosta, kao da se pozdravio sa životom i odlučio zaigrati onaj divni brzi rulet sudbine... Nije mu zato trebala ni pamet ni snaga, samo luđačka hrabrost osuđenika koji je bio spreman prokockati budućnost koju nije cijenio jer je znao da može izgubiti manje od drugih. Skočio je u otvoreni odjeljak, između Sina i rupičaste drvene ploče. Začuo je prasak. Osjetio je ubod paralizirajućeg ledenog ili vrelog žalca koji mu je prepolovio tijelo i presjekao sve veze. A onda se začuo još jedan zvuk. Uzi. Simonu je glava pala na pod odjeljka i kiša piljevine zasula mu je lice. Začuo je kako Blizanac vrišti, podigao je glavu i vidio kako tetura prema klupama dok mu meci paraju leđa kao roj pčela. Prazne i još užarene čahure Uzija pekle su mu čelo. A Blizanac je porušio dva reda klupa pa pao na koljena, ali još se pomicao. Odbijao je umrijeti. Izgledalo je tako neprirodno. Kad je Simon prije mnogo godina otkrio da majka jednog od najtraženijih kriminalaca radi kao čistačica u njihovoj zgradi i kad joj se obratio zbog toga, prvo što 335

mu je rekla bilo je baš to – Levi nije bio prirodan. Ona mu je bila majka i, naravno, voljela ga je, ali plašio ju je od dana kad se rodio. Ispričala mu je da je maleni-veliki Levi redovito dolazio na posao s njom jer ga nije imao tko čuvati. Jednom je pogledao kantu vode koju je gurala na kolicima i rekao da se ondje nalazi netko tko izgleda baš kao on. Sissel mu je rekla da se igra s tim nekim i otišla isprazniti koš za smeće. Kad se vratila, dječaku su još samo noge virile iz kante pa ga je Sissel morala žestoko povući kako bi ga izvukla. Bio je mokar i plav u licu. Ali umjesto da zaplače – što bi većina djece učinila – on je prasnuo u smijeh. Ispričao joj je da ga je zločesti Blizanac pokušao ubiti. Ponekad se pitala odakle joj je došao i jednom je rekla Simonu da se osjetila slobodnom tek kad se odselio. Blizanac. Na salu između debelog vrata i ogromnog potiljka pojavile su se dvije rupe i pokreti su naglo zamrli. Ipak je prirodan, pomislio je Simon. Posve prirodan sin jedinac. Znao je da je ogromni čovjek mrtav i prije nego što se srušio i udario čelom u kameni pod uz neugodan tresak. Simon zatvori oči. „Simon, gdje te...?“ „U prsa“, odgovorio je Simon i nakašljao se. Na ruci je osjetio da kašlje krv. „Zovem hitnu.“ Simon otvori oči. Kao da je vidio sebe odozgo. Gledao je tamnocrvenu mrlju koja mu se širila po košulji. „Pusti, neće stići na vrijeme.“ „Ali hoće, samo da...“ „Slušaj me.“ Sonny je već krenuo izvaditi mobitel, ali Simon ga je zgrabio za tu ruku. „Znam ponešto o prostrijelnim ranama, dobro?“ Sonny mu spusti ruke na prsa. „Uzalud“, rekao je Simon. „Sada idi, bježi. Slobodan si, odradio si posao.“ „Ne, nisam.“ „Bježi, radi mene.“ Simon ga je uhvatio za ruku. Bila je topla i poznata, kao njegova. „Obavio si posao.“ „Ne miči se.“ „Rekao sam ti da će krtica danas biti ovdje. I bio je ovdje. A sada ga više nema. Bježi.“ 336

„Hitna odmah dolazi.“ „Čuješ li me...“ „Bolje šuti.“ „Sonny, to sam bio ja.“ Simon pogleda ravno u bistre i blage momkove oči. „Ja sam bio krtica.“ Simon je očekivao da će se Sonnyju od šoka raširiti zjenice i da će crnilo prekriti zelene irise. Ali to se nije dogodilo. I tad Simon shvati. „Pa, ti si to već znao, Sonny.“ Pokušao je progutati slinu, ali opet je zakašljao. „Znao si da sam to ja. Kako?“ Sonny rukavom obriše krv sa Simonovih usana. „Arild Franck.“ „Franck?“ „Kad sam mu odsjekao prst, propjevao je.“ „Propjevao? Ali on nije znao da sam to ja. Sonny, nitko nije znao da smo Ab i ja bili krtice. Ali stvarno nitko.“ „Nije, ali Franck je rekao ono što je ipak znao. Da je krtica imala svoj pseudonim.“ „I rekao ti ga je?“ „Da. Pseudonim je bio Skakač.“ „Da, Skakač. Pod tim sam imenom kontaktirao Blizanca. Znaš, netko me jednom davno tako zvao. Samo jedna osoba. Kako si ti onda znao...?“ Sonny izvuče nešto iz džepa sakoa. Bila je to fotografija dvojice muškaraca i jedne žene. Svi su bili mladi i nasmijani pored kamenog znaka. „Kad sam bio mali, volio sam listati album i vidio sam ovu fotografiju s planinarenja. Pitao sam mamu tko je zagonetni fotograf tako zanimljivog imena – Skakač. Odgovorila mi je da je to Simon, treći iz njihovog društva. Rekla mi je da ga je zvala Skakač jer je skakao gdje se nitko drugi ne bi usudio.“ „Pa si zbrojio dva i dva...“ „Franck nije znao da su postojale dvije krtice, pa se priča savršeno uklopila. Moj otac te otkrio, a ti si ga ubio da te ne bi odao.“ Simon trepne, ali tama se uporno približavala s ruba vidokruga. Ali vidio je jasnije nego ikad. „I onda si me odlučio ubiti. Zato si me i kontaktirao. Pomogao si mi da te pronađem. A ti bi samo morao čekati.“ 337

„Tako je“, odgovorio je Sonny. „A onda sam pronašao očev dnevnik i shvatio da je i on bio upetljan. Obojica ste bili izdajnici.“ „I tad ti se čitav projekt srušio pa si odustao. Nisi više imao razloga ubijati.“ Sonny kimne. „Zašto si se onda predomislio?“ Sonny ga pogleda. „Rekao si mi nešto. Rekao si da sinovi ne moraju biti kao očevi, nego da...“ „... Nego da moraju biti bolji od njih.“ U tom trenutku Simon začuje policijske sirene u daljini. Osjetio je Sonnyjev dlan na čelu. „I budi, Sonny. Budi bolji od svog oca.“ „Simon?“ „Da?“ „Umireš. Imaš li posljednju želju?“ „Želim da ona dobije moj vid.“ „A želiš li i oprost grijeha?“ Simon zatvori oči i odmahne glavom. „Ne mogu... Ne zaslužujem...“ „Nitko ga ne zaslužuje. Svi smo mi ljudi kad griješimo. I bogovi kad opraštamo.“ „Ali tko sam ja tebi – nitko i ništa, stranac koji ti je oteo najdraže...“ „I ti si netko. Ti si Skakač, uvijek prisutan, samo te nema ni na jednoj slici.“ Sonny otvori Simonov sako i gurne sliku u unutarnji džep. „Ponesi i ovo. To su tvoji prijatelji.“ Simon zatvori oči. Pomislio je – nije važno. Riječi Sina odjekivale su praznom crkvom: „Neka ti se svi bogovi na nebesima smiluju i otpuste ti grijehe...“ Simon ugleda kap krvi koja je odnekud sa Sonnyjeva sakoa pala na pod crkve. Spustio je kažiprst na njezinu zlaćanu crvenu površinu. Kapljica mu se zalijepila za vrh prsta i on ga je prinio usnama pa zažmirio. Zurio je u bijeli vodopad. Voda. Ledeni zagrljaj. Tišina, samoća. I mir. A ovoga puta neće izroniti. U tišini koja je uslijedila nakon drugog preslušavanja snimke Kari je čula miran cvrkut ptica koji je dopirao kroz odškrinut prozor restorana. Ravnatelj policije šokirano je zurio u laptop. 338

„Dobro?“ upitao je Øhre. „Dobro“, složio se Parr. Odvjetnik je izvukao USB i pružio ga ravnatelju policije. „Jeste li prepoznali glas?“ „Jesam“, rekao je Parr. „To je Arild Franck koji je praktički šef zatvora Staten s najvećim mogućim osiguranjem. Adel, provjeri postoji li taj račun na Kajmanskim otocima koji je ovaj izdiktirao. Ako postoji, čeka nas skandal nad skandalima.“ „Moja sućut“, rekao je Øhre. „Ni govora“, odgovorio je Parr. „Godinama sam sumnjao u to. A nedavno smo dobili i informaciju od jako ozbiljnog kolege iz Drammena koji tvrdi da je Lofthus dobio slobodan dan dok je bio u Statenu kako bi mogao biti žrtveno janje u slučaju Morsand. Dosad nismo ništa poduzimali jer nam je trebala jača optužnica protiv Francka, ali ovo je baš ono oružje koje smo tražili. I samo još nešto...“ „Da?“ „Je li vam glavni inspektor Kefas rekao zašto je htio da se nas dvoje nađemo s vama umjesto da osobno dođe?“ Iversen pogleda Øhrea pa slegne ramenima. „Rekao je da ima drugih obaveza. I da samo vas dvoje iz cijele policije imate njegovo potpuno povjerenje.“ „Shvaćam“, rekao je Parr i ustao. „I još nešto“, Øhre pokaže svoj mobitel. „Moj klijent povezao je inspektora Kefasa sa mnom jer me ovaj htio angažirati oko prijevoza i plaćanja jednog oftalmološkog zahvata u klinici Howell u Baltimoreu. Zahvat je dogovoren za sutra. Prihvatio sam taj angažman. Upravo mi je tajnica javila da je prije sat vremena neka žena donijela u naš ured crvenu sportsku torbu s pozamašnim iznosom u gotovini. Ne znam želi li policija ispitati i taj slučaj?“ Kari primijeti da su ptice prestale pjevati. Sad se čula policijska sirena. Sirene. Množina. Parr se nakašljao. „Ne znam zbog čega bi taj podatak bio značajan. A kako ste prihvatili angažman, dužni ste čuvati privatnost podataka i ne smijete mi ništa reći – čak i kad bih htio znati išta o tome.“ „Dobro, to smo onda riješili“, rekao je Øhre pa zatvorio aktovku. Kari je osjetila vibracije u džepu. Odmah je ustala, maknula se od stola pa izvukla mobitel. Pikula joj je ispala na drveni pod. „Adel.“ Piljila je u pikulu koja kao da se predomišljala hoće li krenuti ili ostati na mjestu. A onda je, nakon malo migoljenja, polako i neodlučno krenula prema jugu. 339

„Hvala“, Kari vrati mobitel u džep. Okrenula se prema Parru koji je upravo ustajao. „Pronađena su četiri trupla u ribljem restoranu Nautilus.“ Ravnatelj policije četiri puta trepne iza naočala. Kari se upitala je li ta potreba da trepće kad god se u njegovoj policijskoj postaji pojavi leš neki tik. „Gdje je to?“ „Ovdje.“ „Ovdje?“ „Ovdje na Aker Bryggeu. Samo stotinjak metara dalje.“ Tad ugleda svoju pikulu. „Idemo.“ Samo je htjela pokupiti pikulu. „Adel, što čekaš? Idemo!“ Pikula je ravnomjerno ubrzavala. Ako odmah ne odluči, izgubit će je. „Evo me“, rekla je i potrčala za Parrom. Sirene su sada bile glasnije. Zvuk im se sve više približavao i rezao zrak kao srp. Istrčali su na sunce u vedro ljetno jutro i plavičasti grad. Trčali su, a ljudi u jutarnjoj gužvi razmicali su se kako bi ih propustili. Pred očima prelijetale su joj gomile lica. Negdje u primozgu nešto je reagiralo na jedno od njih. Sunčane naočale, svijetlosivo odijelo. Parr je ugledao uličicu u koju je već utrčala gomila uniformiranih policajaca. Zastala je, okrenula se i sleđa gledala kako sivo odijelo u posljednji tren hvata brod za Nesoddtangen. A onda se okrenula i potrčala za Parrom. Martha je parkirala kabriolet i naslonila se. Promatrala je galeba koji je lebdio na vjetru između vedrog neba i plavog fjorda. Kombinirao je snagu i vanjske sile dok je mirno letio u potrazi za hranom. Ona duboko i smireno udahne, ali srce joj je tuklo. Brodić je upravo pristajao. Tako rano ujutro nije bilo mnogo putnika koji putuju iz Osla za Nesoddtangen i lako će ga ugledati. Ako je uspio. Ako. U tom trenutku još jednom promrmlja molitvu koju je ponavljala u sebi otkako je prije sat i pol izašla iz odvjetničkog ureda Tomte & Øhre. Nije ga bilo na prethodnom brodiću koji je pristao prije pola sata, ali u sebi je govorila da je to ipak bilo nerealno očekivati. Ali ako ga ne bude na ovome... Da, što će u tom slučaju? Nije imala plan B. Nije ga htjela imati. Evo putnika. Nije ih bilo mnogo – u to doba ljudi su uglavnom putovali prema gradu, a ne iz njega. Ona skine sunčane naočale. Srce joj poskoči. Ugledala je neko340

ga u svijetlosivom odijelu. Ali to nije bio on. Srce joj se istog trenutka stegne. Ali ondje je bio još netko u svijetlosivom odijelu. Nekako se nagnuo, kao brodić u koji prodire voda. Srce joj opet naraste u grudima, a u grlu ju je gušilo. Možda je to samo sjaj ranojutarnjeg sunca na sivom odijelu, ali činilo joj se da on sjaji. „Hvala ti“, prošaptala je. „Hvala, hvala.“ Pogledala je u retrovizor, obrisala suze i namjestila maramu na glavu. Mahnula mu je, a on je uzvratio. I dok je čekala da se popne do mjesta na kojem je parkirala, kroz glavu joj je prošla misao da je sve tako predobro da bi bilo istinito. Pred sobom je vidjela utvaru, duha. Upravo su ga ubili, ustrijelili, razapeli na svjetioniku, a ona vidi samo njegovu dušu. Uspravila se na sjedalu i skinula naočale. Bio je blijed. Imao je crvene oči i shvatila je da je i on plakao. A onda joj je prišao, zagrlio je i privukao k sebi. Prvo je pomislila da se ona trese, ali onda je shvatila da ustvari on drhti. „Kako...“ „Dobro“, rekao je i nije ju pustio. „Sve je prošlo u najboljem redu.“ Neko vrijeme stajali su tako u tišini pripijeni jedno uz drugo, kao da se mogu držati samo jedno za drugo. Upitat će ga kasnije. Bit će prilike. „Što ćemo sada?“ ona upita. „Sada“, on započne. Pažljivo ju je spustio na sjedalo i tiho zastenjao. „Sada tek počinje. Velika torba“, kimnuo je prema stražnjem sjedalu. „Samo ono najvažnije.“ Nasmiješila se, stavila CD u radio i pružila mu mobitel. „Ja vozim prvi dio. GPS?“ Pogledao je zaslon svog mobitela, a iz zvučnika se oglasio robotski glas: „Own... personal...“ „Tisuću i trideset kilometara“, rekao je. „Procjena trajanja putovanja: dvanaest sati i pedeset jedna minuta.“ 341

Epilog Pahulje su padale s bezbojnog beskrajnog neba i lijepile se za asfalt, cestu, automobile i kuće. Kari se sagnula na stepenicama kako bi zavezala cipele i promatrala ulicu kroz noge. Simon je imao pravo. Mnogo novih stvari vidiš kad se pomakneš i promijeniš perspektivu. Jednostavno progledaš. Trebalo joj je vremena da shvati i spozna koliko je Simon bio u pravu. Ne baš uvijek i u svemu, ali u iritantno velikom broju slučajeva. Uspravila se. „Želim ti lijep dan na poslu, ljubavi“, rekla je djevojka na vratima i poljubila Kari u usta. „I ja tebi.“ „Nema ničega lijepog u glancanju parketa, ali potrudit ću se. Kad se vraćaš?“ „Za ručak ako ništa ne iskrsne.“ „Super, ali čini se da je nešto iskrsnulo.“ Sam mahne rukom, a Kari se okrene. Pred ulazom netko je upravo parkirao poznat automobil, a iz njega je izvirilo još poznatije lice. „Što je bilo, Åsmund?“ doviknula je Sam. „Oprostite što vas prekidam u renoviranju, ali moram ti oteti ženu“, dovikne viši inspektor. „Nešto se dogodilo.“ Kari pogleda Sam, a ona je pljesne po stražnjem džepu traperica. Kari je negdje tijekom jeseni spremila sako i suknju u ormar i više ih nije izvadila. „Idi i služi državi, ženo.“ Dok su se vozili autocestom, Kari je piljila u snježni krajolik. Razmišljala je kako snijeg predstavlja prekretnicu prekrivajući sve što je bilo i mijenjajući svijet 342

pred našim očima. Mjeseci koji su uslijedili nakon pucnjave na Aker Bryggeu i u crkvi bili su vrlo kaotični. Naravno, dio kritika primila je i policija koja je morala opravdati samostalan pohod. Ali Simon je sahranjen uz sve počasti. Narod je htio vidjeti da je postojao takav policajac i da ipak ima nekoga tko će se obračunavati s kriminalcima u svom gradu i položiti život za pravdu. Pa što ako je, kako je i ravnatelj Parr spomenuo na sprovodu, povremeno zaobišao poneki propis? Ili norveški zakon, kad smo kod toga. Doduše, Parr nije imao prava previše mu prigovarati jer je i sam malo prevario norveške poreznike tako što je dio obiteljskog novca prebacio u fond na Kajmanske otoke. Kad su tjedan dana nakon sprovoda otišli u Simonov dom, Kari mu je otvoreno rekla da ju je trag plaćenih računa u kući Lofthusovih odveo ravno do njega. A Parr je odmah priznao i dodao da nije prekršio nijedan zakon. Uostalom, pobude su mu bile donekle čiste – htio je umiriti savjest što nije više pomagao Sonnyju i njegovoj majci nakon Abovog samoubojstva. Parru to nije bio naročit trošak, a tako bi dečka – nakon odslužene kazne – dočekala njegova vlastita kuća. Buda s mačem nestao je bez traga i svi su se polako mirili s tom činjenicom. Njegov križarski pohod očito je završio smrću Levija Thoua, poznatog kao Blizanac. Else je bilo mnogo bolje. Operacija u SAD-u izvedena je s osamdesetpostotnim uspjehom, rekla je Kari kad ju je inspektorica posjetila nekoliko tjedana nakon sprovoda. Ali ništa nije savršeno. Ni život, ni ljudi, ni Simon. Ništa, osim ljubavi. „Znaš, nikad nije zaboravio Helene. Ona je bila ljubav njegova života.“ Još je bilo ljeto i njih su dvije sjedile u Elseinom vrtu u Disenu, pile porto i gledale zalazak sunca. Kari je shvatila da će joj Else nešto ispričati. „Rekao mi je da su druga dvojica koja su joj se udvarala – Ab i Pontius – bila sposobnija, jača, pametnija. Ali samo ju je on vidio. Upravo je u tome bila Simonova snaga. Mogao je prezreti ljude, vidjeti njihove anđele i demone. Naravno, istovremeno se borio sa svojim demonom. Simon je bio teški kockar.“ „Znam, rekao mi je.“ „On i Helene započeli su vezu dok mu je život bio u kaosu zbog kockarskih dugova. Veza nije potrajala, ali Simon je rekao da ju je tad već bio povukao sa sobom na dno, a Ab Lofthus ju je spasio. Ab i Helene su se odselili. Simon je bio očajan. A nedugo potom saznao je da je trudna. Očajnički se predao kocki, sve je već bio izgubio i već je bio na rubu ponora kad se obratio vragu i ponudio mu zadnje što je imao – dušu.“ „Otišao je Blizancu.“ „Tako je. Simon je bio među rijetkima koji su znali Blizančev pravi identitet. Ali Blizanac nikad nije saznao za Simona i Aba. Komunicirali su samo telefonom i pismima. A kasnije i preko e-maila.“ 343

U tišini koja je uslijedila začulo se brundanje automobila s Trondheimsveiena i Sinsenkrysseta. „Znaš, Simon i ja sve smo govorili jedno drugome. Ali o tome mu je bilo teško pričati. Nije se volio prisjećati kako je prodao dušu. Pretpostavljao je da su mu sva ta sramota, poniženje, prezir prema samome sebi bili potrebni jer su mu donijeli tupilo koje je prikrilo onu drugu bol. To je kod njega bila neka vrsta mentalnog mazohizma.“ Tad popravi haljinu. Tako je krhka, a opet tako jaka, pomisli Kari. „Ali Simona je najviše mučilo ono što je napravio Abu. Mrzio je Aba jer mu je oduzeo jedino što je u životu volio. I zato ga je povukao u provaliju sa sobom. Kada je izbila kriza i rata je skočila, Ab i Helene upali su u velike dugove. Morali su brzo nešto zaraditi da ne završe na ulici. Kako se Simon već bio pogodio s Blizancem, odmah je otišao i po Abovu dušu. Ab se isprva protivio, čak mu je prijetio da će ga prijaviti. A onda je Simon pronašao Abovu Ahilovu petu – Sina. Objasnio mu je da je život okrutan i da će mu sin nakraju završiti u bijedi zbog njegova rasipništva. A to je Simonu najteže palo. Ab se izjedao iznutra, gubio je dušu. Ali barem nije bio sam u tome. A onda je Blizanac odlučio postaviti krticu na viši položaj u policiji. A tad nije više bilo mjesta za dvojicu.“ „Else, zašto mi sve to govoriš?“ „Zato što me zamolio. Htio je da naučiš nešto iz njegovih pogrešaka, da ti to pomogne kad budeš donosila odluke. Tako mi je rekao.“ „Zamolio te? Znači li to da je znao kako će...“ „Ne znam, Kari. Samo mi je rekao da je u tebi prepoznao sebe. Nije htio da kao policajka ponavljaš njegove greške.“ „Ali znao je da neću zauvijek ostati u policiji.“ „Jesi li sigurna da nećeš?“ Posljednje zrake sunca bljesnule su u čaši crnog vina kad ju je Else prinijela usnama, polako otpila, a onda je vratila na stol. „Kad je Simon shvatio da će ga Ab Lofthus ubiti kako bi ostao jedini Blizančev kontakt, javio se Blizancu i rekao mu da moraju ukloniti Aba. Tvrdio je da Ab ima dokaze protiv njih i da je stvar hitna. Rekao je da su on i Ab kao jednojajčani blizanci koji uvijek sanjaju jednu te istu noćnu moru u kojoj ubiju jedan drugoga. Simon je preduhitrio Aba. Ubio je svog najboljeg prijatelja.“ Kari proguta knedlu i suspregne suze. „Ali pokajao se“, prošapće. „Da, pokajao se. Prestao je biti krtica. A mogao je nastaviti po starom. Ali onda je umrla i Helene. Simon je došao do kraja, više nije imao što izgubiti. I zato se više nije bojao. Posvetio je ostatak života iskupljenju. Dobrim djelima. Beskompromisno 344

se bacio na sve koji su bili korumpirani kao on nekad, a to mu nije donijelo previše prijatelja u policiji. Ostao je sam, ali nije se samosažalijevao. Smatrao je da zaslužuje biti usamljen. Jednom mi je rekao da je mržnja prema sebi mržnja koju hraniš svakog jutra kad se pogledaš u zrcalo.“ „Ali ti si ga spasila?“ „Govorio mi je da sam njegov anđeo. Ali Simona nije spasila moja ljubav. Što god ti pametnjakovići govorili, tvrdim ti da se nitko nikad nije spasio zbog toga što ga je netko volio. Njega je spasila ljubav prema meni. Spasio je samoga sebe.“ „Tako što ti je uzvratio ljubav.“ „Amen.“ Kari je sjedila s njom do ponoći. Kad je krenula kući, Else joj je u predsoblju pokazala jednu fotografiju. Tri osobe kraj kamenog znaka. „Ovo je bilo kod Simona kad su ga pronašli. A ovo je Helene.“ „Vidjela sam njezinu sliku u kući prije požara. Rekla sam Simonu da me podsjeća na neku pjevačicu ili glumicu.“ „Na Miju Farrow. Vodio me gledati Rosemaryinu bebu samo da bi mogao nju gledati. A tvrdio je da nisu nimalo slične.“ Slika je ganula Kari. Bilo je nečega u njihovim osmijesima. Optimizma. Vjere. „A ti i Simon niste željeli djecu?“ Else odmahne glavom. „On se bojao.“ „Čega?“ „Da će mu djeca naslijediti taj ovisnički gen i imati iste poroke kao on. Destruktivnu sklonost riziku. Da neće poštovati granice. Zezala sam ga da već ima izvanbračne djece pa da se zbog toga boji. Ali, eto, bilo je kako je bilo.“ Kari kimne. Rosemaryina beba. Tad joj na pamet padne stara sitna čistačica iz policijske središnjice čijeg se imena naposljetku sjetila. Kari se pozdravi s Else i izađe u ljetnu noć. Blag povjetarac kao da ju je ponio ravno do automobila i sjedala odakle je promatrala svjež snijeg razmišljajući o tome kako snijeg mijenja okoliš. Eto, ona i Sam možda će uskoro dobiti prvo dijete. A da ne spominje kako je odbila dobru odskočnu dasku u Ministarstvu pravosuđa kad je u pitanju karijera. I jednako unosnu ponudu jedne osiguravajuće tvrtke. Kad su izašli iz grada i prešli mostić koji vodi na makadamsku cestu, sjetila se upitati Åsmunda kamo idu i zašto. „Policijska postaja Drammen zamolila nas je za pomoć“, rekao je Åsmund. „Žrtva je brodovlasnik Yngve Morsand.“ 345

„Kriste, pa to je onaj suprug.“ „Tako je.“ „Ubojstvo? Ili samoubojstvo?“ „Ne znam ništa više.“ Parkirali su iza patrolnog vozila, prošli kroz dvorišna vrata na drvenoj ogradi i ugledali vrata velike kuće. Ususret im je krenuo viši inspektor iz Buskeruda koji je zagrlio Kari, a Åsmundu se predstavio kao Henrik Westad. „Možda je samoubojstvo?“ upitala je Kari dok su ulazili. „Zašto to misliš?“ „Tuga zbog ženine smrti“, objasnila je Kari. „Pritisak zbog činjenice da je bio osumnjičen. Ili jednostavno nije mogao podnijeti krivnju što ju je ubio.“ „Možda“, odgovorio je Westad i uveo ih u dnevnu sobu. Forenzičari u zaštitnim odijelima okupili su se oko čovjeka u fotelji. Kari su podsjetili na bijele crve. „Ali sumnjam“, Westad dovrši rečenicu. Kari i Bjørnstad piljili su u pokojnika. „Jebemti“, tiho dobaci Bjørnstad. „Nije se... valjda...“ Kari se sjetila tvrdo kuhanog jajeta koje je doručkovala tog jutra. Možda je već trudna, pa joj je zato mučno? Otjerala je tu pomisao i usredotočila se na žrtvu. Iskolačio je jedno oko, a preko drugog je nosio crni povez. Točno iznad poveza imao je neravnu posjekotinu ondje gdje mu je bila prepiljena lubanja. 346

S a d r ž aj P r v i d i o 3 1. 4 2. 12 3. 16 4. 19 5. 25 6. 30 7. 38 8. 40 9. 45 10. 51 11. 61 D ru g i d i o 6 6 1 2. 6 7 1 3. 7 6 1 4. 8 3 1 5. 9 2 1 6. 9 8 1 7. 1 0 2 1 8. 1 1 2 1 9. 1 2 1 2 0. 1 3 8 Tr e ć i d i o 1 4 8 2 1. 1 4 9 2 2. 1 6 0 2 3. 1 6 9 2 4. 1 7 6 2 5. 1 8 0 2 6. 1 8 7 2 7. 1 9 6 2 8. 2 1 1 3 4 7

2 9. 2 1 8 3 0. 2 2 8 3 1. 2 3 1 3 2. 2 4 3 Č e t v r t i d i o 2 4 8 3 3. 2 4 9 3 4. 2 6 2 3 5. 2 6 8 3 6. 2 7 8 3 7. 2 8 8 3 8. 2 9 7 3 9. 3 0 4 4 0. 3 0 8 4 1. 3 1 3 P e t i d i o 3 2 2 4 2. 3 2 3 4 3. 3 3 3 E p i l o g 3 4 2 3 4 8