Sin - Jo Nesbo

Agnete Iversen osjetila ju je kako dolazi. Hladnoća. Počela ju je osjećati u stopalima i rukama. Širila se glavom, vrhom tjemena. Probijala se sa svih strana ravno do srca. A pratila ju je tama. Sara je pogledala čovjeka koji je ušao na stanici metroa Holmenkollen. Sjeo je u drugi vagon, onaj iz kojeg je ona upravo izašla kad su tri mladića s naopako okrenutim bejzbolskim kapama ušla na Voksenliji. Ljeti je u vlakovima nakon jutarnje gužve bilo malo ljudi, pa je ona bila jedina putnica. A sada su počeli gnjaviti i njega. Čula je onog najmanjeg – koji je očito bio vođa – kako naziva onog čovjeka gubitnikom. Smijao se njegovim tenisicama, govorio mu da izađe iz njihovog vagona i vidjela je kako je pljunuo na pod pred njega. Glupavi delinkventići. I tada je jedan od njih, zgodan plavokos momak, vjerojatno zanemareno dijete iz bogate obitelji, izvukao skakavac. Blagi Bože, zar će oni stvarno...? Zamahnuo je njime ispred onog čovjeka. Sara je zamalo vrisnula. Ljudi koji su bili u drugom vagonu zaurlali su od smijeha. Plavušan je zario nož u sjedalo između čovjekovih koljena. Vođa je nešto govorio i dao mu pet sekundi da izađe. Čovjek je ustao. Na trenutak se činilo kao da razmišlja o tome da im se usprotivi. Da, stvarno je tako izgledalo. Ali onda je stisnuo crvenu sportsku torbu uz tijelo i krenuo se premjestiti u drugi vagon. „Jebena kukavica!“ vikali su za njim na iskrivljenom norveškom. A onda su zaroktali od smijeha. U vlaku su sad bili samo on, ona i tri mladića. Čovjek je zastao na vratima koja su spajala dva vagona, nekoliko sekundi hvatao ravnotežu i pogledi su im se susreli. Iako mu u očima nije vidjela strah, znala je da se prepao. Vidjela je da se boji baš kao svi oni slabi i poraženi koji uvijek poginju glavu, miču se i prepuštaju teritorij svakome tko pokaže zube i zaprijeti nasiljem. Sara ga je prezirala. Prezirala je njegovu slabost. I svu dobronamjernost kojom se očito okružio. Dio nje volio bi da su ga pretukli. Trebalo ga je naučiti da mrzi. I nadala se da je on vidio prezir u njezinim očima. I da će mu biti neugodno. Ali on se nasmiješio, tiho promrmljao „Bok“, sjeo dva reda dalje i sanjivo se zagledao kroz prozor kao da se ništa nije dogodilo. Dobri Bože, kakvi smo to ljudi postali? Ponašamo se poput nekih jadnih starica koje se nemaju čak ni obraza sramiti. Bila je u iskušenju da i sama pljune na pod. 101

17. „A kažu da u Norveškoj ne postoji viša klasa“, dobacio je Simon Kefas podižući bijelo-narančastu policijsku vrpcu da Kari Adel može proći ispod nje. Pred ulazom u garažu zaustavio ih je zadihan policajac u uniformi kojem se čelo caklilo od znoja. Pokazali su mu nalog, provjerio je fotografije i zamolio Simona da skine sunčane naočale. „Tko ju je pronašao?“ upitao je Simon i zaškiljio. „Čistačice“, odgovorio je policajac. „U podne su došle na posao i nazvale hitnu.“ „Ima li svjedoka? Netko je nešto čuo ili vidio?“ „Nitko nije ništa vidio“, odgovorio je policajac. „Ali porazgovarali smo sa susjedom koja kaže da je začula prasak. Prvo je pomislila da je eksplodirala guma. U ovakvom susjedstvu ljudi i ne znaju kako zvuči pucnjava.“ „Hvala“, rekao je Simon, opet stavio sunčane naočale pa krenuo stepenicama u kuću. Ondje su forenzičari u bijelim kombinezonima provjeravali ulazna vrata malim crnim kistovima. Zastavice su označavale put koji su već očistili, a vodio je ravno do trupla koje je ležalo na podu u kuhinji. Kroz prozor je ulazilo sunce obasjavajući kameni pod i reflektirajući se u lokvicama vode i razbijenom staklu oko ivančica. Pored trupla čučao je čovjek u odijelu i razgovarao s patologom. „Ispričavam se“, rekao je Simon, a čovjek u odijelu podigao je pogled. Kosa mu je bila uredno počešljana i imao je tanke zulufe. Sjajila se od gela i drugih proizvoda za njegu kose, a Simon se zapitao je li taj čovjek Talijan. „Tko ste vi?“ 102

„I ja bih to vas mogao upitati“, odgovorio je čovjek i ne pomaknuvši se. Simon je procijenio da je u ranim tridesetima. „Glavni inspektor Kefas iz Ubojstava.“ „Drago mi je. Åsmund Bjørnstad, detektiv iz Kriposa. Izgleda da ne znate da mi preuzimamo ovaj slučaj.“ „Tko to kaže?“ „Pa, ovaj put to kaže vaš šef.“ „Glavni nadzornik?“ Čovjek u odijelu odmahnuo je glavom i uperio prst u strop. Simon je primijetio njegove uredne nokte. Sigurno su manikirani. „Šef policije?“ Bjørnstad kimne. „Kontaktirao je Kripos i rekao nam da odmah dođemo.“ „Zašto?“ „Valjda je zaključio da ćete ionako zatražiti našu pomoć.“ „Pa da možete ovako uplesati i preuzeti kormilo?“ Åsmund Bjørnstad se nasmiješi i kaže: „Slušajte, nisam ja tako odlučio. Ali kad god se od Kriposa zatraži pomoć u slučajevima ovakvih zločina, naš je uvjet da mi vodimo istragu, i taktički i tehnički.“ Simon samo kimne; znao je da je tako. Ovo nije prvi put da Kripos ili norveška nacionalna služba za istragu teških zločina preuzima slučaj koji je trebao pripasti Odjelu za ubojstva policije u Oslu. I znao je da bi trebao biti zahvalan na jednom slučaju manje, vratiti se u ured i posvetiti se istrazi Vollanove smrti. „Pa, kad smo već ovdje, mogli bismo razgledati“, rekao je Simon. „Zašto?“ Bjørnstad nije ni pokušao sakriti nezadovoljstvo. „Siguran sam da sve držite pod kontrolom, Bjørnstad, ali sa mnom je novopečena istražiteljica. Dobro će joj doći da malo vidi kako tretiramo pravo mjesto zločina. Što vi mislite?“ Kriposov istražitelj nevoljko pogleda Kari. A onda slegne ramenima. „Sjajno“, rekao je Simon i čučnuo. Tek je tada pogledao truplo. Sve dotad to je namjerno izbjegavao jer mu se htio posve posvetiti. Imaš samo jednu priliku steći prvi dojam. Gotovo simetričan krug krvi usred bijele pregače podsjetio ga je na japansku zastavu, jedino što je činjenica da je sunce zauvijek zašlo kad je u pitanju žena koja je piljila u strop s mrtvačkim izrazom na koji se on tijekom svoje karijere nikad nije uspio naviknuti. Simon je već više puta pomislio da taj izraz predstavlja spoj ljudskog tijela i nečeg posve dehuma103

niziranog čemu sad manjka vitalnosti, kao da se ljudsko tijelo svelo na nekakav predmet. Rečeno mu je da se žrtva zove Agnete Iversen. Vidio je da je upucana u prsa. Činilo se da je riječ o jednom metku. Pogledao joj je ruke. Nokti nisu bili slomljeni, a na rukama nije primijetio tragove borbe. Lak na srednjem prstu lijeve ruke bio je okrhnut, no to se moglo dogoditi i tijekom pada. „Ima li znakova provale?“ upitao je Simon i pokazao patologu neka okrene truplo. Bjørnstad odmahne glavom. „Vrata su možda ostala otključana. Žrtvin suprug i sin upravo su bili otišli na posao. Ni na kvaki nismo pronašli otiske.“ „Nijedan?“ Simon stane proučavati rub radne plohe. „Ne. Kao što vidite, kvaka je čista.“ Simon pogleda izlaznu ranu na žrtvinim leđima. „Ravno kroz nju. Čini se da je metak prošao samo kroz meka tkiva.“ Patolog stisne usne i napući ih, a ta je gesta govorila Simonu da je zaključak prilično logičan. „A metak?“ upitao je Simon i pogledao u zid iza radne plohe. Åsmund Bjørnstad nevoljko je pokazao gore. „Hvala“, rekao je Simon. „A čahura?“ „Još je nismo pronašli“, odgovorio je istražitelj i izvadio mobitel sa zlatnim kućištem. „Shvaćam. A kako glasi Kriposova preliminarna teorija?“ „Teorija?“ Bjørnstad se nasmiješio i podigao mobitel. „Pa valjda je očito. Provalnik je ušao u kuću, ovdje zapucao u žrtvu, odnio sve vrijedno što je uspio pronaći i pobjegao. Planirana pljačka s ubojstvom koje nije bilo u planu, rekao bih. Možda mu se suprotstavila ili počela vrištati.“ „A što mislite, kako...“ Bjørnstad podigne ruku pokazujući da je uspostavio poziv. „Bok, ja sam. Možeš mi dati popis svih osuđenih za provale? Brzo provjeri tko se od njih nalazi u Oslu. Prioritet su oni koji su imali vatreno oružje. Hvala.“ Tad je vratio mobitel u džep sakoa. „Slušaj, stari moj, ovdje imamo pune ruke posla, pa ću te zamoliti da...“ „Sve pet“, rekao je Simon i široko se nasmiješio. „Ali ako obećamo da nećemo smetati, možemo li još malo razgledati?“ Kriposov istražitelj sumnjičavo pogleda starijeg kolegu. „I obećavamo da nećemo hodati unutar zastavica.“ I Bjørnstad im dopusti da ostanu na mjestu zločina. 104

„Pronašao je ono što je tražio“, primijetila je Kari dok su stajali pred krevetom u spavaćoj sobi s debelim tepihom od zida do zida. Na posteljini je ležala torbica, otvoren prazan novčanik i kutija za nakit obložena crvenim baršunom, također prazna. „Možda“, rekao je Simon. Prekoračio je zastavice i čučnuo pokraj kreveta. „Rekao bih da je stajao otprilike ovdje dok je istresao torbicu i kutiju za nakit. Što ti misliš?“ „Da, jer je sve na krevetu.“ Simon je proučavao tepih. Spremao se ustati, a onda je zastao usred pokreta i sagnuo se. „Što je to?“ „Krv“, odgovorio je Simon. „Krvario je po tepihu?“ „Malo vjerojatno. Trag je velik, pa je vjerojatno riječ o otisku cipele. Zamisli da provaljuješ u kuću u ovako bogatoj četvrti – što bi mislila, gdje se nalazi sef?“ Kari je pokazala prema ormaru. „Točno tako“, odgovorio je Simon, ustao i otvorio vrata ormara. Sef se nalazio usred zida i bio je veličine mikrovalne pećnice. Simon spusti ruku na ručku. Zaključano. „Osim ako provalnik naknadno nije polako zaključao sef – što bi bilo neobično s obzirom na to da je odbacio kutiju za nakit i torbicu – dakle, nije ga dirao“, rekao je Simon. „Da vidimo jesu li gotovi s truplom.“ Na povratku u kuhinju Simon je ušao u kupaonicu. Izašao je namršten. „Što je?“ upitala je Kari. „Znaš li da u Francuskoj imaju jednu četkicu na četrdeset stanovnika?“ „To je mit i ta je statistika jako stara“, odgovorila je ona. „Ali ja sam star čovjek“, uzvratio je Simon. „Kako god, obitelj Iversen nema ni jednu jedinu četkicu za zube.“ Vratili su se u kuhinju. Trenutačno nije bilo nikoga oko trupla Agnete Iversen, pa ga je Simon mogao neometano proučiti. Pogledao joj je ruke, pobliže promotrio kut ulaznih i izlaznih rana. Ustao je i zamolio Kari da stane točno pred žrtvine noge leđima okrenuta radnoj plohi. „Unaprijed se ispričavam“, rekao je, prišao pa joj stavio prst na grudi na isto mjesto na kojem je metak ušao u tijelo Agnete Iversen, a onda joj stavio i drugi prst 105

između lopatica, točno na mjestu koje odgovara izlaznoj rani na žrtvi. Onda se sagnuo i podigao jednu ivančicu, naslonio koljeno na radnu plohu pa gurnuo cvijet u rupu od metka. „Dođi“, rekao je, sišao s radne plohe i krenuo niz hodnik prema ulaznim vratima. Zastao je pored slike koja se nakrivila, nagnuo se pa pokazao na nešto crveno u kutu okvira. „Krv?“ upitala je Kari. „Lak za nokte“, odgovorio je Simon pa prislonio lijevu nadlanicu na sliku. Preko ramena pogledao je truplo. Potom je krenuo prema vratima. Na pragu je zastao i čučnuo. Nagnuo se nad grumen zemlje označen zastavicom. „Da se to nisi usudio dirati!“ rekao je glas iza njih. Njih dvoje podiglo je glave. „Oh, to si ti, Simon“, rekao je čovjek u bijelom pa prešao prstom po mokrim usnama skrivenim duboko u riđoj bradi. „Bok, Nils. Dugo se nismo vidjeli. Kako se ponašaju prema tebi u Kriposu?“ Čovjek slegne ramenima. „Ma, dobro. Ali zato što sam toliko star i potrošen da me vjerojatno žale.“ „Ti to ozbiljno?“ „Ma, tako se i osjećam“, uzdahnuo je forenzičar. „Danas se sve vrti oko DNK, Simon. Oko DNK i računalnih modela koje ljudi poput nas ne razumiju. U moje vrijeme sve je bilo drugačije.“ „Mislim da ipak još nismo za baciti“, rekao je Simon proučavajući sigurnosni lokot na ulaznim vratima. „Reci ženi da sam je pozdravio, Nils.“ Bradati čovjek kao da se zbunio. „I dalje nemam...“ „Onda pozdravi psa.“ „Pas mi je uginuo, Simon.“ „A onda bismo trebali preskočiti čavrljanje, Nils“, rekao je Simon i izašao. „Kari, broji do tri, a onda vrisni iz petnih žila. Poslije izađi na stepenice i ostani ondje. Dobro?“ Kimnula je, a on je zatvorio vrata. Kari je pogledala Nilsa koji je odmahnuo glavom pa otišao. A onda je vrisnula iz petnih žila. Viknula je ono što su je naučili vikati u onim rijetkim prigodama kad pogodi rupu na golfu. Potom je otvorila vrata. Simon je uperio kažiprst u nju s dna stepenica. „Sada se pomakni“, rekao je. Poslušala ga je i vidjela kako se on pomiče ulijevo dok škilji na jedno oko. „Sigurno je stajao ovdje“, rekao je Simon. I dalje je kažiprstom pokazivao na 106

nju. Okrenula se i vidjela bijelu ivančicu na kuhinjskom zidu. Simon je pogledao udesno. Prišao je javorovima. Raširio ih. Kari je shvatila što traži. Čahuru. „Aha“, promrmljao je u bradu, izvukao mobitel, približio ga očima i tad je začula digitalni zvuk škljocanja nalik onom pravog fotoaparata. Palcem i kažiprstom uzeo je malo zemlje i poravnao je. A onda se vratio na stepenice i pokazao joj što je fotografirao. „Otisak stopala“, rekla je. „Pripada ubojici.“ „Oh?“ „Dobro, mislim da je za danas lekcija završila, Kefas.“ Okrenuli su se. Bio je to Bjørnstad. Djelovao je ljutito. Oko njega stajali su forenzičari uključujući riđobradog Nilsa. „Skoro smo gotovi“, rekao je Simon i pokušao se vratiti unutra. „Mislio sam da samo...“ „Mislim da smo gotovi“, rekao je Bjørnstad pa mu stao na put prekriživši ruke na prsima. „Pronašao sam cvijet u svojoj rupi od metka, a to je zbilja previše. Bilo je dosta za danas.“ Simon slegne ramenima. „Dobro, ionako sam vidio dovoljno da izvučem zaključke. Sretno s pronalaskom profića, dečki.“ Bjørnstad je prezirivo otpuhnuo. „Pokušavaš impresionirati mladu studenticu i ovo nazvati ubojstvom s predumišljajem?“ Okrenuo se prema Kari. „Žao mi je što stvaran život nije ni izbliza uzbudljiv kao što bi htio ovaj starkelja. Ovo je tipična pljačka koja je pošla po zlu.“ „U krivu si“, rekao je Simon. Bjørnstad spusti ruku na bok. „Roditelji su me naučili da poštujem starije. Dajem ti deset sekundi poštovanja, a onda želim da nestaneš.“ Jedan od forenzičara se nasmijao. „Kako dragi roditelji“, dobacio je Simon. „Devet sekundi.“ „Susjeda kaže da je začula pucanj.“ „I što onda?“ „Imanja su velika i kuće su međusobno poprilično udaljene. A imaju dobru izolaciju. Susjeda ne bi začula nešto nalik pucnju da je došlo iz kuće. No izvana...“ Bjørnstad zabaci glavu i pogleda Simona nekako podrugljivo. „Što želiš reći?“ 107

„Gospođa Iversen bila je visoka otprilike kao Kari. Ako je stajala na nogama, a znamo da je metak ušao ovdje...“ pokazao je na Karina prsa, „i izašao točno ovdje na leđima, mogao je završiti na zidu gdje sam stavio ivančicu jedino ako je ubojica bio na nekom mjestu niže od nje i ako je oboje bilo daleko od kuhinjskog zida. Drugim riječima, žrtva je stajala ovdje gdje sad stojimo, a ubojica je stajao vani u dnu stepenica. Zato je susjeda začula pucanj. No susjeda nije začula vriskove ni buku koja bi prethodila pucnju, ništa što bi govorilo o otporu ili borbi, pa vjerujem da se sve dogodilo brzo.“ Bjørnstad pogleda kolege. Promeškolji se. „I što, onda ju je odvukao unutra?“ Simon odmahne glavom. „Ne, mislim da je zateturala unutra.“ „Zašto to misliš?“ „Dobro si zaključio da je gospođa Iversen bila jako uredna. Jedino što u kući odudara je ova slika ovdje koja se nakrivila.“ Svi su se okrenuli i pogledali što Simon pokazuje. „Osim toga, na okviru slike najbliže vratima ima laka za nokte. A to znači da je zagrebla po njoj dok je teturala prema unutra. U tom trenutku joj se okrhnuo lak na srednjem prstu lijeve ruke.“ Bjørnstad odmahne glavom. „Da je ubijena na dovratku i da je hodala unazad, bilo bi tragova krvi u hodniku.“ „I bilo ih je“, rekao je Simon, „ali ubojica ih je počistio. Sam si rekao da na kvaki nema otisaka. Nikakvih, čak ni od članova obitelji. Ne zato što je Agnete Iversen taman bila započela temeljito čistiti nekoliko sekundi nakon što su joj suprug i sin otišli na posao, nego zato što ubojica nije htio ostaviti nikakve dokaze. I prilično sam siguran da je obrisao krv s poda u koju je ugazio i da nije htio ostaviti otiske stopala. Pa je obrisao i potplate.“ „Tako znači?“ rekao je Bjørnstad. I dalje ga je onako gledao, ali više se nije smiješio. „I sve si to zaključio samo tako?“ „Kad obrišeš potplate cipela, ne ukloniš krv iz utora na njima“, rekao je Simon i pogledao na sat. „Ali ta će se krv sama obrisati ako, naprimjer, staneš na debeli sag kojemu vlakna uđu i u utore potplata te upiju krv. Na tepihu u spavaćoj sobi vidjet ćeš mrlju od krvi. Mislim da će se tvoj forenzičar složiti sa mnom, Bjørnstad.“ U šutnji koja je uslijedila Kari je začula zvuk automobila koji su policajci zaustavili na vrhu ceste. Potom su se začuli uznemireni glasovi, a jedan je pripadao mlađem muškarcu. Žrtvin suprug i sin. „Kako god“, rekao je Bjørnstad hineći ravnodušnost. „Nakraju uopće nije važno 108

gdje je žrtva ubijena. Ovo je provala koja je pošla po zlu, nikakvo ubojstvo s predumišljajem. A čini se da će nam se uskoro pridružiti netko tko može potvrditi da je iz kutije nestao nakit.“ „Dobro je to s nakitom“, rekao je Simon, „ali ja bih, da sam provalnik, uveo Agnete Iversen u kuću i prisilio je da mi pokaže gdje skriva prave vrijednosti. Natjerao bih je da mi kaže kombinaciju koja otvara sef. Svaki, čak i najgluplji provalnik zna da u ama baš svakoj ovakvoj kući postoji sef. Ali on ju je jednostavno ubio i pritom je htio da ga susjedi čuju. I nije se uspaničio – vidiš po tome kako je uklonio dokaze da je bio oprezan. Ne, on je znao da se neće zadržati na mjestu zločina i da će imati vremena otići mnogo prije nego što stigne policija. Nije riječ o lopovu jer je ukrao taman dovoljno da neiskusan istražitelj kojeg su roditelji tako lijepo odgojili ubrzo zaključi da je riječ o provali koja je pošla po zlu pa da i ne potraži pravi motiv.“ Simon je morao priznati da uživa u šutnji i iznenadnoj promjeni boje Bjørnstadova lica. Duboko u sebi Simon Kefas bio je jednostavna duša, ali nipošto nije bio osvetoljubiv. Iako je bio u iskušenju da mladom kolegi zada posljednji udarac, poštedio ga je. Ipak mu nije rekao da je lekcija završila. S vremenom i iskustvom Åsmund Bjørnstad lako bi mogao postati dobar istražitelj. A dobri istražitelji moraju naučiti biti ponizni. „Jako zanimljiva teorija, Kefas“, rekao je Bjørnstad. „Imat ću je na umu. Ali ne smijemo gubiti dragocjeno vrijeme i...“ osmjehnuo se, „možda da sad ipak kreneš?“ „Zašto mu nisi rekao sve?“ upitala je Kari dok je Simon oprezno vozio kroz zavoje niz Holmenkollåsen. „Sve?“ upitao je Simon hineći nevinost. Kari se morala nasmijati. Simon je glumatao da je ekscentrični starac. „Znaš da je čahura sletjela negdje u cvjetnjak. Nisi je pronašao, ali otisak stopala jesi. I fotografirao si ga. A zemlja odgovara onoj pronađenoj u hodniku?“ „Da.“ „Zašto mu onda i to nisi rekao?“ „Zato što je on ambiciozan istražitelj kome je ego veći od timskog duha, pa je za njega bolje da to sam otkrije. Bit će motiviraniji ako bude mislio da slijedi dokaze koje je on pronašao, a ne ja i krene u potragu za čovjekom koji nosi cipele broj četrdeset tri i koji je izvukao čahuru iz cvjetnjaka.“ Stali su na crveno u Stasjonsveienu. Kari prikrije zijevanje. „A kako si ti donio zaključak da je Bjørnstad takav?“ Simon se nasmijao. „Lako. I ja sam nekoć bio mlad i ambiciozan.“ 109

„Ali ambicija s vremenom izblijedi?“ „Dio, da“, nasmiješio se Simon. Samouvjeren osmijeh, pomislila je Kari. „Zato si prestao raditi u Odjelu za teške prijevare?“ „Zašto te to toliko zanima?“ „Bio si šef. Glavni inspektor zadužen za velik tim. U Ubojstvima su ti dopustili da zadržiš titulu, ali sad ipak vodiš jedino mene.“ „Aha“, rekao je Simon, prošao križanje i nastavio prema Smestadu. „Preplaćen, prekvalificiran, relikt. Ili sam samo dao svoje.“ „Što se dogodilo?“ „Ne želiš...“ „Da, želim.“ Vozili su se u tišini. Kari je zaključila da joj je bolje šutjeti. Gotovo su stigli u Majorstuen kad je Simon opet progovorio. „Otkrio sam operaciju pranja novca. Govorimo o ozbiljnoj svoti novca. O ljudima na visokim položajima. Moji su nadređeni smatrali da moja istraga nosi velik rizik. Da nemam dovoljno dokaza i da ćemo se naći na tankom ledu ako nastavimo s istragom, a da naposljetku ne uspijemo osigurati osuđujuću presudu. Ne govorimo o običnim kriminalcima. Osumnjičeni su bili jako moćni ljudi koji se bore za svoje interese koristeći iste resurse kao policija. Moji kolege bojali su se da ćemo ako i uspijemo sve to dokazati, kasnije platiti, odnosno da nas sve čeka odmazda.“ Opet šutnja. Tišina je potrajala sve do parka Frogner, gdje je Kari konačno izgubila strpljenje. „Znači, izbacili su te jer si pokrenuo kontroverznu istragu?“ Simon odmahne glavom. „Imao sam problema. S kockom. Ili, da upotrijebim tehnički izraz – ludomanija. Kupovao sam i prodavao dionice. E sad, nije to bilo nešto mnogo. Ali kad radiš u Odjelu za teške prijevare...“ „... Imaš pristup internim informacijama.“ „Nikad nisam tako trgovao dionicama, ali ipak sam prekršio pravila. I to su iskoristili koliko god je išlo.“ Kari kimne. Probijali su se prema središtu grada i Ibsenovom tunelu. „A nakon toga?“ „Više ne kockam. Niti gnjavim ljude.“ Opet onaj tužni rezignirani osmijeh. Kari je razmišljala o planovima za večer. Otići u teretanu. Večerati s rođacima. 110

Pogledati stan u Fagerborgu. A onda se začula kako postavlja pitanje koje joj se valjda pojavilo u drugom nesvjesnom dijelu mozga: „Zašto je ubojica odnio čahuru sa sobom?“ „Svaka čahura ima serijski broj, ali on nas rijetko dovede do ubojice“, odgovorio je Simon. „Možda se bojao da je ostavio otiske na njoj, ali mislim da je ovaj ubojica unaprijed mislio i na to, pa je koristio rukavice dok je punio pištolj. Također možemo zaključiti da je taj pištolj relativno nov, odnosno da je proizveden u posljednjih nekoliko godina.“ „Ma, da?“ „Već deset godina proizvođači oružja moraju ugravirati serijski broj na iglu oružja. Ta igla ostavi jedinstven otisak kad udari u čahuru. To znači da za identifikaciju vlasnika trebamo samo praznu čahuru i registar vatrenog oružja.“ Kari zagrize donju usnu i polako kimne. „Dobro, to shvaćam. Ali ne shvaćam zašto je htio da izgleda kao provala.“ „Baš kao što se bojao da je možda ostavio dokaz na čahuri, boji se i da ćemo otkriti tko je on ako saznamo njegov pravi motiv.“ „Pa, onda je jasno“, rekla je Kari, ali zapravo je razmišljala o nekretnini u Fagerborgu. U oglasu je pisalo da stan ima dva balkona, jedan na istočnoj strani i drugi na zapadnoj. „Kako to misliš?“ upitao je Simon. „Suprug“, rekla je Kari. „Svaki suprug u toj situaciji zna da će upravo njega policija prvog sumnjičiti ako ne sredi da izgleda kao da mu je žena ubijena iz nekog drugog razloga. Primjerice, tijekom provale.“ „A koji bi bio prvi razlog?“ „Ljubomora. Ljubav. Mržnja. Ima li još što?“ „Nema“, rekao je Simon. „To je sve.“ 111

18. Rano tog poslijepodneva na Oslo se sručio pljusak, ali to nije ohladilo grad. A onda je, kao da se želi iskupiti, kroz oblake zapeklo sunce koje je okupalo glavni grad bijelom svjetlošću od koje se s krovova i ulica podigla para. Louis se probudio kad je sunce bilo tako nisko na nebu da su mu zrake tukle u oči. Pogledao je svijet oko sebe. Ljudi su prolazili ispred njega i njegove posude u koju je skupljao milostinju. Taj je posao bio prilično unosan do prije nekoliko godina, kad su u Norvešku počeli pristizati rumunjski Romi. Ubrzo potom bilo ih je gotovo na svakom koraku. A onda su stigle čitave horde. Nametnici koji kradu, prose i švercaju. A protiv nametnika valja se boriti svim raspoloživim sredstvima. Louis je vjerovao da norveški prosjaci – baš kao i norveške brodarske kompanije – imaju pravo na državnu zaštitu od strane konkurencije. Sad je situacija postala takva da je morao krasti – to mu je bilo iscrpljujuće ali i ispod časti. Uzdahnuo je i provjerio posudu prljavim prstima. U njoj se nešto začulo. Nije zvučalo kao kovanice. Možda su novčanice? Ako je tako, bolje mu je da ih spremi prije nego što ih neki od onih Cigana ukrade. Pogledao je u posudu. Dvaput trepnuo. A onda ga je podigao. Bio je to sat. Ženski, reklo bi se po izgledu. Rolex. Očito krivotvorina. Ali težak. Stvarno težak. Zar ljudi zaista vole nositi na ruci tako teške stvari? Čuo je da ti satovi mogu pod vodu i do pedeset metara dubine, što je sigurno jako korisno kad odeš na plivanje. U kvartu je oduvijek bilo čudaka. Louis se osvrne po ulici. Poznavao je urara na uglu Stortingsgate; zajedno su išli u školu. Možda bi on mogao... Louis se jedva uspravi. Kine je stajala pored svojih kolica iz trgovine i pušila. Ali kad se upalilo zeleno na semaforu pa su svi drugi pješaci krenuli preko zebre, ona je ostala na mjestu. Predomislila se. Danas neće prijeći cestu. Ostala je na mjestu i dovršila cigaretu. A ona je kolica davno, stvarno davno, ukrala iz IKEA-e. Jednostavno ih je odvezla iz trgovine i ukrcala u kombi na parkiralištu. Odvezla je i njih i krevet Hemnes, stolić 112

Hemnes i neke police Billy do mjesta na kojem ju je, kako je bila uvjerena, čekala budućnost. To je trebao biti njezin život. On je složio namještaj i pripremio fiks za oboje. On je sad mrtav, a ona je živa. I više nije narkićka. Dobro je. No prošlo je previše vremena otkako je spavala u krevetu Hemnes. Ona petom ugasi cigaretu i zgrabi kolica iz IKEA-e za ručku. Primijetila je da je netko – vjerojatno neki pješak – u njezinim kolicima na prljavom vunenom prekrivaču ostavio plastičnu vrećicu. Ljutito ju je zgrabila; nije to prvi put da su ljudi njezina kolica i njezinu imovinu zamijenili s košem za smeće. Osvrnula se. Znala je gdje se nalazi ama baš svaki koš za smeće u Oslu, pa je znala da je jedan od njih točno iza nje. Ali tada je zastala. Vrećica je bila teška i pobudila je znatiželju u njoj. Otvorila ju je. Gurnula je ruku i izvukla sadržaj na poslijepodnevno sunce. A on je svjetlucao i sjajio se. Ogrlice i prsten. Privjesci su bili dijamanti, a prsten od čistog zlata. Pravo zlato, pravi dijamanti. Kine je bila gotovo sigurna da se nije prevarila jer je dobro znala kako izgledaju zlato i dijamanti. U krajnjoj liniji, u vrijeme njezina odrastanja uz namještaj nisu dolazile i upute za sastavljanje. Johnny Puma razrogačio je oči. Osjetio je kako mu se prikrada strah pa se okrenuo u krevetu. Nije čuo da itko ulazi, ali sada je netko teško disao i stenjao. Zar je došao Coco? Ne, dahtanje je prije zvučalo kao ševa nego naplata dugovanja. Jednom je neki par dobio dopuštenje da boravi u Centru Ila; uprava je vjerojatno pomislila kako to dvoje toliko treba jedno drugo, pa su napravili iznimku. Taj je čovjek stvarno trebao tu ženu: ona je financirala njihovu ovisnost tako što se ševila od sobe do sobe sve dok uprava nije izgubila strpljenje i izbacila je. Došljak je stenjao. Ležao je na podu leđima okrenut njemu i Johnny je iz slušalica na njegovim ušima čuo sintetsku ritmičku glazbu i monoton robotski glas. Momak je radio sklekove. U svoje vrijeme Johnny je mogao napraviti stotinu sklekova na jednoj ruci. Momak je bio, bez svake sumnje, snažan, ali borio se s izdržljivošću – leđa su mu se već počela savijati. U svjetlosti koja je sipila između zavjesa i udarala u zid vidio je fotografiju koju je vjerojatno momak objesio na zid. Na njoj je bio neki čovjek u policijskoj uniformi. I vidio je još nešto na prozorskoj dasci. Par naušnica. Izgledale su skupocjeno; pitao se gdje ih je momak ukrao. Ako su stvarno skupe kao što izgledaju, mogle bi riješiti Johnnyjev problem. Kružile su glasine da Coco sutra odlazi iz prihvatilišta i da njegovi potrčci sakupljaju sve otvorene dugove. A to je značilo da Johnny ima još samo nekoliko sati da nabavi novac. Razmišljao je o tome bi li provalio u neki od stanova u Bislettu jer su mnogi otišli na odmor. Mogao bi pozvoniti i vidjeti ima li odgovora. Ali prvo je morao sakupiti energiju. A ovo mu je jednostavnije i sigurnije. Pitao se bi li se mogao iskrasti iz kreveta i neopaženo ukrasti naušnice, ali odustao je od te ideje. Bio on izdržljiv ili ne, tako bi riskirao ba113

tine. Sama ideja bila je smiješna. Ali mogao bi omesti došljaka, izmisliti izgovor da ga izvuče iz sobe i onda napasti. Johnny iznenada uhvati momkov pogled. Ovaj se bio okrenuo i sad je radio trbušnjake. Nasmiješio se. Johnny je pokazao da mu želi nešto reći pa je momak skinuo slušalice. Johnny je čuo riječi „... sad sam čist“ pa je i sam progovorio. „Hoćeš li mi pomoći da se spustim u kafić, frende? I ti moraš pojesti nešto nakon vježbanja. Ako tijelo nema masnoća ili ugljikohidrata koje može trošiti, počet će jesti mišić, kužiš? I onda si uzalud naporno vježbao.“ „Hvala na savjetu, Johnny. Prvo ću se otuširati, ali ti se spremi.“ Momak je ustao. Strpao je naušnice u džep i krenuo u smjeru zajedničkih tuševa. Dovraga! Johnny zatvori oči. Ima li energije za ovo? Da, mora je imati. Samo dvije minute. Brojao je sekunde. A onda je sjeo na rub kreveta. Odgurnuo se. Ustao. Zgrabio hlače sa stolice. Upravo ih je navlačio, kad se začulo kucanje na vratima. Momak je valjda zaboravio ključeve. Johnny je odšepao do vrata i otvorio ih. „Koliko ti puta moram reći da...?“ Stegnuta šaka s bokserom pogodila ga je ravno u čelo i Johnny Puma pao je na leđa. Vrata su se otvorila. Ušli su Coco i njegova dva momka. Momci su ga uhvatili za ruke, a Coco je glavom tako jako udario Johnnyja da je potiljkom zveknuo o gornji krevet Kad je uspio podići pogled, gledao je ravno u Cocove ružne oči namazane maskarom. Vidio je i sjajan vrh visoke potpetice. „Ja sam zaposlen čovjek, Johnny“, rekao je Coco na lošem norveškom. „Drugi imaju novca, ali ipak ne plaćaju. Ti nemaš novca, znam to, pa ćeš ti biti primjer svima njima.“ „P-primjer?“ „Ja sam razuman čovjek, Johnny. Ostat će ti jedno oko.“ „Ali... Molim te, Coco.“ „Ne miči se jer ću oštetiti oko dok ti ga budem vadio. Želim da drugi gadovi vide da je to pravo oko, dobro?“ Johnny je počeo vrištati, ali brzo ga je ušutkala ruka na ustima. „Polako, Johnny. U oku nema mnogo živaca. Bol neće biti strašna, obećavam.“ Johnny je znao da bi mu strah trebao dati snage da mu se suprotstavi, ali u njemu kao da više nije bilo ni trunke energije. Johnny Puma, čovjek koji je nekoć golim rukama podizao automobile, apatično je zurio u vrh potpetice koja se približavala. „Koliko?“ Glas je bio tih, gotovo šapat. Okrenuli su se prema vratima. Nitko nije čuo kad je ušao. Kosa mu je bila mokra i na sebi je imao samo traperice. „Izlazi!“ procijedio je Coco. Momak je ostao na mjestu. 114

„Koliko ti duguje?“ „Odmah! Želiš isprobati moj nož?“ Došljak se i dalje nije pomicao. Snagator koji je držao usta Johnnyju pustio ga je i krenuo prema momku. „On... Ukrao mi je naušnice!“ rekao je Johnny. „Istina je! U džepu su mu. Njima sam ti htio platiti, Coco. Pretraži ga i vidjet ćeš! Molim te, molim te, Coco!“ Johnny je začuo jecaje u svom glasu, ali nije ga bilo briga za to. Osim toga, činilo se da ga Coco ne čuje – samo je piljio u dečka. Vjerojatno se svinji sviđalo ono što je vidio. Coco je pokretom ruke opozvao snagatora i nasmijao se. „Ljepotane, govori li Johnny istinu?“ „Možeš pokušati saznati“, odgovorio je dečko. „Ali da sam na tvom mjestu, rekao bih koliko ti duguje i bilo bi manje nevolja. I manje nereda.“ „Dvanaest tisuća“, odgovorio je Coco. „Zašto...?“ Zastao je usred rečenice kad je dečko gurnuo ruku u džep, izvukao svežanj novčanica i počeo ih naglas brojati. Kad je došao do dvanaest, pružio ih je Cocu, a ostatak gurnuo u džep. Coco je oklijevao. Kao da s tim novcem nešto nije bilo kako treba. A onda se nasmijao. Otvorio je usta i otkrio zlatne zube koje je ugradio umjesto savršeno zdravih bijelih. „Jebote. Je-bo-te.“ Ponovo je prebrajao novac. Podigao pogled. „Onda smo gotovi?“ upitao je momak, ali ne s kamenim licem mladog dilera koji je u životu pogledao previše filmova. Upravo suprotno, on se smiješio. Kao što su se konobarice smiješile Johnnyju u vrijeme kad je jeo u finim restoranima i kad bi ga upitale je li zadovoljan jelom. „U redu je“, nacerio se Coco. Johnny je legao i zatvorio oči. Još neko vrijeme nakon što su Coco i njegovi snagatori zatvorili vrata i nestali niz hodnik, odjekivao je Cocov smijeh. „Ne brini se“, rekao je momak. Johnny ga je čuo iako se silno trudio isključiti njegov glas. „I ja bih postupio isto da sam bio na tvom mjestu.“ Ali nisi na mom mjestu, pomislio je Johnny i dalje osjećajući suze negdje između grla i prsa. Ti nisi bio Johnny Puma. I onda postao ovo u što sam se sad pretvorio. „Zašto se ne bismo spustili u kafić, Johnny?“ U sobi se vidjela jedino svjetlost zaslona računala. Jedina buka dopirala je kroz vrata koja je Simon ostavio pritvorenima. Čuo se tih zvuk radija iz kuhinje na donjem katu i kako Else lupa loncima. Ona je bila tipična žena iz obitelji sa sela – uvi115

jek je nešto trebalo očistiti, oprati, posložiti, pomaknuti, posaditi, zašiti, ispeći. Ona nikad nije mogla samo besposleno sjediti i uživati u trenutku. Ma koliko toga obavio danas, sutra te je čekalo još nekakvih obaveza. A to je značilo da uvijek moraš raditi ravnomjernim ritmom i nikada se ne smiješ ubiti od posla. Bila je to umirujuća buka nekoga tko je navikao pronalaziti ispunjenje u poslu, zvuk koji je širio nekakav mir i zadovoljstvo. Pomalo joj je i zavidio. Ali katkad bi začuo i druge zvukove: kad bi se spotakla ili kad bi joj nešto ispalo na pod. Kad bi se to dogodilo, on bi samo osluškivao. Pričekao bi hoće li začuti njezin glas koji bi mu rekao ima li sve pod kontrolom. I kad bi se tako uvjerio da je sve u redu, ne bi joj poslije to ni spomenuo, nego bi je ostavio u uvjerenju kako ništa nije primijetio. Ulogirao se na mrežu Odjela za ubojstva i pročitao izvješća o Peru Vollanu. Kari je napisala stvarno mnogo toga, zbilja se potrudila. A ipak, dok je čitao, imao je dojam da nešto nedostaje. Čak ni najbirokratskiji policijski izvještaj koji je potpuno pratio proceduru nije mogao prikriti činjenicu da ga je napisao netko mlad i ambiciozan. Karini su izvještaji bili školski primjer pisanja policijskih izvještaja: kratko i jasno, i sve same činjenice. Nije bilo tendencioznih teorija ili smjelih hipoteza. Bili su beživotni i hladni. Pročitao je i izjave svjedoka tražeći nešto zanimljivo o ljudima s kojima je Vollan bio u kontaktu. Ništa. Zagledao se u zid. Razmišljao je o dvije riječi. Nestor. Riješeno. A onda je stao guglati Agnete Iversen. Pojavili su se novinski naslovi o ubojstvu. BRUTALNO UBOJSTVO POZNATE INVESTITORICE U NEKRETNINE UBIJENA I OPLJAČKANA U SVOM DOMU Kliknuo je na jedan od naslova. Citirali su Åsmunda Bjørnstada s tiskovne konferencije u Brynu. Kriposov je istražiteljski tim otkrio da je Agnete Iversen pronađena u kuhinji, no vjerojatno je ubijena na ulazu. Nastavio je čitati. Neki dokazi sugeriraju da je u pitanju pljačka, no zasad ne možemo isključiti 116

druge motive. Simon je listao do starijih novinskih članaka. Bili su gotovo isključivo iz poslovnih tiskovina. Agnete Iversen bila je kći jednog od najvećih zemljoposjednika u Oslu, imala je magisterij iz ekonomije s Whartona u Philadelphiji i relativno je mlada preuzela upravljanje obiteljskim bogatstvom. No umirovila se nakon udaje za kolegu ekonomista Ivera Iversena. Jedan ju je novinar opisao kao administratoricu, nekog tko učinkovito i profitabilno upravlja portfeljem. Njezin suprug, s druge strane, prihvatio je agresivniju strategiju, često je kupovao i prodavao, što je nosilo veći rizik ali i veću dobit. Drugi je članak, star dvije godine, prikazivao njihova sina Ivera mlađeg ispod naslova NASLJEDNIK MILIJUNAŠ UŽIVA KAO PLAYBOY NA IBIZI. Preplanuo, nasmijan, širokog osmijeha i crvenih očiju zbog bljeskalice fotoaparata, znojan nakon plesa s bocom pjenušca u jednoj ruci i plavušom u drugoj. Prije tri godine stranica poslovne rubrike u novinama prikazivala je Ivera starijeg kako se rukuje sa šefom financija Gradskog vijeća Osla kad je objavljeno da su Nekretnine Iversen potrošile milijardu kruna za kupnju gradskog zemljišta. Simon je začuo kako je netko otvorio vrata radne sobe. Pred njega je sletjela šalica vrelog čaja. „Ne trebaš više svjetla?“ upitala je Else i spustila mu dlanove na ramena. Vjerojatno ga je htjela izmasirati. Ili je samo izgubila ravnotežu. „I dalje čekam sljedeći nastavak“, odgovorio je Simon. „Nastavak čega?“ „Onog što je liječnik rekao.“ „Ali nazvala sam te i rekla ti – ljubavi, zar si postao zaboravan?“ nasmijala se i poljubila ga u potiljak. Osjetio je njezine meke usne na koži. Činilo mu se da ga voli. „Rekla si da se nema što učiniti“, odgovorio je Simon. „Jesam.“ „Ali?“ „Što?“ „Poznajem te, Else. Nije rekao samo to.“ Odmaknula se i ostavila samo jednu ruku na njegovu ramenu. On je čekao što će mu reći. „Rekao je da postoji nova vrsta operacije u SAD-u. Pomoći će onima nakon 117

mene.“ „Nakon tebe?“ „Kad ta operacija i oprema postanu standardni postupak. Ali dotad će proći godine i godine. Sada je to složeno i stoji pravo bogatstvo.“ Simon se okrenuo tako brzo da je morala ustuknuti. Uhvatio ju je za dlanove. „Ali to su sjajne vijesti! Koliko?“ „Više nego što si može priuštiti žena koja prima invalidninu i netko na policijskoj plaći.“ „Else, slušaj. Nemamo djece. Imamo kuću, ne trošimo novac ni na što drugo. Imamo odakle to platiti...“ „Prestani, Simon. Dobro znaš da nemamo novca. A kuća nam je pod hipotekom.“ Simon proguta knedlu. Nije spomenula njegov kockarski dug. I uvijek je tako pazila da ga ne podsjeti kako još otplaćuju njegove grijehe iz prošlosti. Stegnuo joj je ruke. „Smislit ću nešto. Imam prijatelje koji će nam posuditi novac. Vjeruj mi. Koliko?“ „Imao si prijatelje, Simon. Ali u posljednje vrijeme uopće se ne čuješ s njima. Uvijek ti ponavljam da moraš održavati kontakt ili ćete se potpuno razići.“ Simon uzdahne. Slegne ramenima. „Imam tebe.“ Ona odmahne glavom. „Ja ti nisam dovoljna, Simon.“ „Da, jesi.“ „Ne želim ti biti dovoljna.“ Sagnula se i poljubila ga u čelo. „Umorna sam. Idem leći.“ „Dobro, ali koliko stoji...?“ Ona je već otišla. Simon pogleda za njom. Potom isključi računalo i izvuče mobitel. Pogleda popis kontakata. Stari prijatelji. Stari neprijatelji. Neki korisni, većina nije. Odluči okrenuti broj jednog od njih kojeg je smatrao neprijateljem. Ali od njega bi moglo biti koristi. Fredrik Ansgar iznenadio se kad ga je nazvao, baš kao što je Simon i očekivao, ali hinio je oduševljenje i pristao se naći s njim – nije se pretvarao da je zatrpan poslom.. Kad je prekinuo razgovor, Simon je sjedio u tami, zagledan u mobitel. Razmišljao je o svom snu. O svom vidu. Dao bi joj svoje oči. A onda je shvatio što vidi na mobitelu. Bila je to fotografija otiska stopala u cvjetnjaku. 118

„Dobra klopa“, rekao je Johnny i obrisao usta. „Ti nećeš ništa jesti?“ Momak se nasmiješio i odmahnuo glavom. Kafić je bio prostorija s otvorenom kuhinjom, šankovima za posluživanje, odjelom za samoposluživanje i stolovima koji su svi bili zauzeti. Obično se zatvarao poslije ručka, ali otkako je renoviran kafić Bymisjonen za ovisnike u Skippergati, produljili su radno vrijeme, što je značilo da dolaze i drugi gosti, ne samo stanari. Ali kako ih je većina u nekom trenutku živjela u Centru Ila, Johnny je poznavao svako lice. Otpio je gutljaj kave i pogledao namrštene ovisnike. U očima im je vidio tipičnu paranoju, koja kao da ih vječno drži, i traganje za nečim. Ondje se uvijek netko vrzmao. Mjesto je bilo nalik izvoru u savani gdje je svatko u jednom trenutku plijen, a već u drugom lešinar. Osim onog momka. Sve dosad izgledao je opušteno. Johnny je slijedio njegov pogled do kuhinje u kojoj se upravo pojavila Martha. Navukla je kaput i očito se spremala kući. A Johnny je vidio kako se momku šire zjenice. Ovisnici gotovo nesvjesno uvijek proučavaju zjenice drugih ljudi. Pucaju li se? Jesu li urokani? Jesu li opasni? Na isti način proučavaju im kretnje ruku. Tako vidiš sprema li te se netko pokrasti ili namjerava izvući nož. Ti drugi ovisnici također često u opasnim situacijama onako instinktivno stave ruku na mjesto na kojem čuvaju drogu ili novac da bi ga zaštitili. A momak je držao ruke u džepovima. Tamo gdje je prije stavio one naušnice. Johnny ipak nije baš toliko glup. Martha ulazi, momku se šire zjenice. Naušnice. Stolica zaškripi po podu kad momak ustane i grozničavo se zagleda u nju. Johnny se nakašlje. „Stig...“ Prekasno. Momak je već okrenuo leđa Johnnyju i krenuo prema njoj. U istom trenutku otvorila su se ulazna vrata i ušao je čovjek koji mu je odmah upao u oči. Kratka crna kožnata jakna, kratko ošišana crna kosa. Široka ramena i odlučan izraz lica. Nervozno je odgurnuo stanara koji se bio ukipio baš kao pravi narkić. Mahnuo je Marthi kao i ona njemu. A Johnny je vidio da je momak to primijetio. Zastao je kao da je izgubio volju, a Martha je krenula prema vratima. Vidio je kako onaj tip gura ruku u džep kožnate jakne i podiže lakat da ga ona može uhvatiti pod ruku. A to je i učinila. Bila je to uvježbana kretnja dvoje ljudi koji su zajedno već neko vrijeme. Nestali su u vjetrovitoj i iznenada hladnoj večeri. Momak je zaprepašteno stajao nasred prostorije, kao da mu treba vremena da probavi informacije. Johnny je vidio da su se sve glave u prostoriji okrenule prema njemu. I znao je o čemu svi razmišljaju. Lovina. Johnnyja je probudio zvuk plača. I na trenutak je pomislio da je u sobi duh. Beba. Opet se vratila. Ali onda je shvatio da zvuk dolazi s gornjeg kreveta. Okrenuo se na bok. Krevet se počeo tresti, a plač se pretvorio u jecaje. Johnny je ustao i stao pred krevet. Stavio je ruku momku na rame, a on se tresao kao list. Johnny upali 119

lampicu na zidu iznad njega. Prvo je ugledao zube zarivene u jastuk. „Boli?“ upitao je Johnny, a pitanje je zazvučalo više kao izjava. U njega je gledalo mrtvački blijedo, znojno lice upalih očiju. „Heroin?“ upitao je Johnny. Liceje kimnulo. „Hoćeš da ti pokušam nabaviti malo?“ Odmahivanje glavom. „Znaš da si na krivom mjestu ako se želiš skinuti?“ upitao je Johnny. Kimanje. „Kako ti onda mogu pomoći?“ Dečko navlaži usne bijelim jezikom. Nešto je prošaptao. „Ha?“ nagnuo se Johnny. Osjetio je težak truo dah koji je dopirao momku iz usta. Jedva da je razumio riječi. Uspravio se i kimnuo. Johnny se vrati u krevet i zagleda u madrac iznad sebe. Bio je prekriven najlonom koji nije propuštao tjelesne izlučevine. Slušao je neprekidnu buku iz centra, zvuk uvijek nemirnih brzih koraka u hodniku, psovanje, glasnu glazbu, smijeh, kucanje po vratima, očajničke krikove i žurno dilanje koje se odvijalo pred vratima. Ali ništa od toga nije moglo ublažiti tiho jecanje i riječi koje mu je momak prošaptao: „Spriječi me ako pokušam izaći.“ 120

19. „Dakle, sad si u Ubojstvima“, rekao je Fredrik i nasmiješio se iza sunčanih naočala. Dizajnerski logotip na ručki bio je tako sitan da se Simon morao dobro zagledati da bi ga vidio, ali netko modno osvješteniji od njega odmah bi znao da je riječ o jednom od ekskluzivnih brendova. Simon je svejedno pretpostavio da su naočale sigurno skupe, baš kao i Fredrikova košulja, kravata, manikura i frizura. Ali, stvarno, svijetlosivo odijelo sa smeđim cipelama? Valjda se to danas nosi. „Jesam“, odgovorio je Simon i zaškiljio. Sjeo je tako da mu vjetar i sunce tuku u leđa, ali sunčane zrake odbijale su se o staklene površine novosagrađenih zgrada s druge strane kanala. Našli su se jer je Simon tako htio, ali Fredrik je predložio japanski restoran na Tjuvholmenu; četvrti kojem bi se naziv doslovno mogao prevesti kao „otok lopova“, pa se Simon zapitao odnosi li se to na sve ondašnje investicijske kompanije uključujući Fredrikovu. „A ti ulažeš novac ljudi koji su toliko bogati da im više nije važno što ćeš napraviti s njim?“ Fredrik se nasmije. „Tako nekako.“ Konobar je pred svakog od njih spustio malen pladanj s nečim što je sličilo malim meduzama. Simon je i pomislio da su ono male meduze. Naime, u Tjuvholmenu sushi je postao pizza za gornju srednju klasu. „Nedostaje li ti kada Odjel za teške prijevare?“ upitao je Simon i otpio vode iz čaše. Tvrdilo se da je to voda iz Vossa, izvezena u SAD i potom uvezena u Norvešku, očišćena od esencijalnih minerala potrebnih tijelu koje ionako možeš unijeti u organizam besplatno ako piješ vodu iz slavine. A boca te vode stajala je šezdeset kruna. Simon je prestao pokušavati shvatiti kretanja na tržištu, tu psihologiju i borbu 121

za moć. Ali Fredrik nije. On je to pohvatao. Bio je u igri. Simon je ionako mislio da je on oduvijek bio takav. Imao je toliko toga zajedničkog s Kari; i on je bio predobro obrazovan, previše ambiciozan i odveć svjestan svoje vrijednosti da bi mu policija mogla stati na kraj. „Nedostaju mi kolege i uzbuđenje“, odgovorio je Fredrik. „Ali polagan ritam i birokracija nikako. Možda si i ti zato otišao?“ Tako je brzo podigao čašu da mu Simon na licu nije stigao pročitati je li on doista ne zna ili se samo pretvara. Na koncu, svađa oko pranja novca izbila je nedugo nakon što je Fredrik objavio da prelazi na popularnu mračnu stranu. Ali možda tad više nije ni imao veza u policiji. „Tako nekako“, procijedio je Simon. „Ubojstva ti bolje leže“, rekao je Fredrik i lažno diskretno bacio pogled na sat. „Kad smo kod onog što mi leži“, započeo je Simon, „htio sam se naći s tobom jer trebam pozajmicu. Zbog svoje žene. Potrebna joj je operacija očiju. Else – sjećaš je se?“ Dok je Fredrik žvakao meduze, ispustio je zvuk koji se mogao svakako protumačiti. Simon je pričekao da proguta zalogaj. „Žao mi je, Simon, ali novac klijenata ulažemo samo u provjerene kompanije ili državne obveznice. Nikad ga ne posuđujemo građanima.“ „Svjestan sam toga, ali pitam tebe jer ne mogu koristiti uobičajene kanale.“ Fredrik je oprezno obrisao kutove usana i spustio ubrus na tanjur. „Žao mi je što ti ne mogu pomoći. Operacija očiju? Zvuči ozbiljno.“ Tad im je prišao konobar, uzeo Fredrikov tanjur, vidio da je Simonov netaknut i upitno ga pogledao. Simon mu je pokazao neka ga odnese. „Jelo ti se nije svidjelo?“ upitao je Fredrik i na dvije riječi stranog jezika koji je lako mogao biti i japanski zatražio račun. „Ne znam, ali općenito sam sumnjičav prema beskičmenjacima. Prelako ih je progutati, ako me razumiješ. Uostalom, ona je životinja djelovala još živo, pa se nadam da će dobiti drugu priliku u akvariju.“ Fredrik se nepotrebno srčano nasmijao šali, sretan što je drugi dio njihova razgovora završio. Zgrabio je račun čim je stigao. „Pusti meni...“ započeo je Simon, ali Fredrik je već gurnuo karticu u POS uređaj koji je konobar donio i sada je pritiskao tipke. „Drago mi je što sam te vidio i žao mi je što ti nisam mogao pomoći“, rekao je Fredrik kad je konobar nestao. Simon je shvatio da se Fredrik već sprema otići. „Jesi li čitao o jučerašnjem ubojstvu žene koja se preziva Iversen?“ 122

„O, Bože, jesam“, Fredrik odmahne glavom, skine naočale i protrlja oči. „Iver Iversen jedan je od naših klijenata. To je tragedija.“ „Vjerujem da ti je bio klijent i dok si radio za Teške prijevare.“ „Molim?“ „Hoću reći, osumnjičeni. Šteta što su svi tvog kalibra dali otkaz. S ljudima poput tebe slučaj smo mogli dovesti na sud. Poslovanje nekretninama treba se nadzirati. Nekad smo se slagali oko toga, sjećaš se, Fredrik?“ Fredrik je opet stavio naočale. „Uvijek si kockao s velikim ulozima, Simon.“ Simon kimne. Znači, Fredrik zna zašto je Simon iznenada prešao u drugi odjel. „Kad smo kod kockanja“, rekao je Simon, „ja sam samo glupi murjak bez diplome iz ekonomije, ali kad god bih pregledavao Iversenove račune, zapitao bih se kako je kompanija uspjela opstati. Beznadno je loše kupovala i prodavala nekretnine, odnosno u većini slučajeva trpjela je goleme gubitke.“ „Da, ali oduvijek su dobro upravljali svojom imovinom.“ „Blaženi gubici koje preneseš u drugu godinu. Zbog njih Iversen posljednjih godina nije platio gotovo ni krune poreza na dobit.“ „Blagi Bože, zvučiš kao da si se vratio u Odjel za teške prijevare.“ „Moja lozinka i dalje mi omogućava pristup starim datotekama. Sinoć sam bacio pogled na to.“ „Zbilja? Ali u tome nema ničega ilegalnog, porezni zakoni su jednostavno takvi.“ „Jesu“, složio se Simon, naslonio bradu na dlan pa se zagledao u plavo nebo. „Ti to najbolje znaš. Naposljetku, ti si istraživao Iversena. Možda je Agnete Iversen ubio bijesni poreznik.“ „Što?“ Simon se kratko nasmijao pa ustao. , Ja sam samo starac koji te zafrkava. Hvala na ručku.“ „Simon?“ „Da.“ „Ne želim ti buditi lažne nade, ali raspitat ću se o pozajmici.“ „Hvala ti na tome“, rekao je Simon i zakopčao sako. „Bok.“ Nije se ni morao okrenuti – znao je da ga Fredrik zamišljeno promatra kako odlazi. 123

Lars Gilberg spustio je novine koje je pronašao ispred supermarketa. Te će mu novine večeras poslužiti kao jastuk. Članak o ubojstvu bogatašice sa zapadne strane Osla protezao se čak na nekoliko stranica. Da je žrtva bila neka sirota duša koja je umrla od predoziranja nečistom robom negdje niz rijeku u Skippergati, jedva da bi zaslužila nekoliko redaka. Faca iz Kriposa, čovjek koji se preziva Bjørnstad, objavio je medijima da se u istrazi koriste svi dostupni resursi. Ma, stvarno? A da pokušaju uhvatiti one masovne ubojice koji miješaju arsen s drogom pa je prodaju? Gilberg proviri iz sjene. Prilazio mu je lik u majici s kapuljačom. Izgledao je poput onih trkača koji su džogirali uz rijeku. No lik je ugledao Gilberga i usporio, a Gilberg je pretpostavio da je ili murjak ili neki bogatunčić koji traži speed. Gilberg je prepoznao momka tek kad je stigao pod most i skinuo kapuljaču. Bio je znojan i zadihan. Gilberg je odlučno ustao s novina i gotovo je izgledao sretno što ga vidi. „Bok, dečko. Čuvao sam ti stvari, znaš. Još su tamo.“ Kimnuo je prema grmlju. „Hvala ti“, rekao je momak, čučnuo i provjerio puls. „Ali pitao sam se možeš li mi učiniti još jednu uslugu?“ „Naravno. Bilo što.“ „Hvala ti. Koji dileri prodaju Superboy?“ Lars Gilberg zatvori oči. Dovraga. „Nemoj to raditi, dečko. Okani se Superboya.“ „Zašto?“ „Zato što ti mogu nabrojati najmanje trojicu koje je samo ovog ljeta ubilo baš to sranje.“ „Tko prodaje najčišću robu?“ „To ne znam. Ja to ne uzimam. Ali dilere ti je lako pronaći – Superboy se prodaje samo na jednom mjestu u gradu. Uvijek rade u paru. Jedan ima drogu, a drugi uzima novac. Nalaze se ispod mosta Nybrua.“ „Kako izgledaju?“ „Ovisi, ali taj koji ubire novac obično bude nabijen prištav tip kratke kose. On je šef, ali voli biti na ulici i sam rješavati lovu. Gad je oprezan i ne vjeruje svojim dilerima.“ „Nabijen i prištav?“ „Da, odmah ćeš ga prepoznati po spuštenim kapcima zbog čega uvijek izgleda pospano. Kužiš me?“ „Govoriš o Kalleu?“ „Znaš ga?“ 124

Momak polako kimne. „Onda znaš što mu se dogodilo s kapcima?“ „Znaš možda kad radi?“ upitao je momak. „Tamo su od četiri do devet. Znam to jer se prvi kupci počinju skupljati pola sata prije. A posljednji dojure malo prije devet. Kao štakori su, boje se da će im pobjeći.“ Momak navuče kapuljaču. „Hvala, frende.“ „Lars. Zovem se Lars.“ „Hvala ti, Lars. Trebaš li što? Novac?“ Larsu je novac uvijek trebao. Odmahnuo je glavom. „Kako se ti zoveš?“ Momak slegne ramenima, napravi pokret koji je trebao značiti neka ga zove kako god ga volja. A onda nastavi trčati. Martha je sjedila na recepciji kad se on pojavio na stepenicama i projurio pored nje. „Stig!“ zazvala ga je. Zastao je trenutak prekasno. Možda zbog toga što su mu refleksi usporeni. Ili se nije zvao Stig. Znojio se i izgledao kao da se vratio s trčanja. Nadala se da nije bježao od nevolja. „Imam nešto za tebe“, rekla je. „Čekaj!“ Podigla je kutiju, rekla Mariji da će se vratiti za nekoliko minuta i pojurila za njim. Rukom mu je nježno dotakla lakat. „Dođi, idemo u tvoju i Johnnyjevu sobu.“ Kad su ušli u sobu, dočekao ih je neobičan prizor. Zastori su bili rastvoreni, pa se soba kupala u svjetlosti. Johnnyja nije bilo nigdje na vidiku, a zrak je bio svjež jer je jedan od prozora bio otvoren – onoliko koliko se mogao otvoriti jer im je Gradsko vijeće Osla naredilo da u svim sobama ugrade zaštitne brave na prozorima. Naređenje je uslijedilo neposredno nakon nekoliko incidenata kad su pješaci na pločniku skoro stradali od velikih i teških predmeta kao što su radijski prijamnici, linije, a ponekad i televizori, koji su redovito letjeli kroz prozore centra. Stanari centra nabavljali su mnogo elektroničke robe, ali provođenje te naredbe ipak je nastupilo tek kad je kroz prozore Centra Ila počeo letjeti organski otpad. Naime, zbog socijalne fobije koja je vladala među stanarima mnogi od njih često nisu željeli koristiti zajedničke toalete, pa ih je nekolicina dobila dopuštenje vršiti nuždu u kantama u sobama. Uglavnom su ih praznili na predviđenim mjestima, a ponekad, nažalost, i nije bilo tako. Jedan stanar držao je kantu na prozorskoj dasci da jednostavno može otvoriti 125

prozor i riješiti se najgoreg smrada. Jednog je dana neki zaposlenik otvorio vrata sobe, a propuh je prevrnuo kantu. To se zbilo tijekom renoviranja nove slastičarnice, a slučaj je htio da na ljestvama točno ispod prozora stoji soboslikar. Soboslikar je izbjegao opasnije ozljede, ali Martha – koja je prva stigla na mjesto nezgode i priskočila upomoć ozlijeđenom muškarcu – znala je da će taj incident imati trajne posljedice. „Sjedni“, rekla je i pokazala na stolicu. „I skini cipele.“ On ju je poslušao. Otvorila je kutiju. „Nisam htjela da ih drugi vide“, rekla je i izvukla par cipela od meke crne kože. „Pripadale su mom ocu“, rekla je i pružila mu ih. „Mislim da nosite isti broj.“ Djelovao je iznenađeno i osjetila je da se crveni. „Ne možeš tražiti posao u tenisicama“, brzo je dodala. Ogledala se po sobi dok ih je navlačio. Nije bila sigurna, ali činilo joj se da osjeća miris deterdženta. Koliko je njoj poznato, čistači danas nisu bili ovdje. Prišla je fotografiji na zidu. „Tko je ovo?“ „Moj otac“, odgovorio je. „Stvarno? Policajac?“ „Da. Vidi.“ Okrenula se prema njemu. Ustao je pa prvo spustio na pod desnu nogu, a potom i lijevu. „!?“ „Savršeno mi pristaju“, nasmiješio se. „Hvala ti, Martha.“ Lecnula se kad joj je izgovorio ime. Nije da je nitko nije zvao imenom – stanari su se svima tako obraćali. Prezimena, adrese i imena članova obitelji bili su povjerljivi; u krajnjoj liniji, osoblje je svakodnevno svjedočilo dilanju. Ali bilo je nečega u načinu na koji je on sad izgovorio njezino ime. Kao da ju je dotaknuo. Meko i nježno, gotovo opipljivo. Shvatila je da ne smije biti sama u sobi s njim; isprva je pretpostavljala da će i Johnny biti ondje. Pitala se gdje je on. Johnnyja su iz kreveta mogli izvući jedino droga, toalet ili hrana. Tim redoslijedom. A ipak je ostala na mjestu. „Kakav posao tražiš?“ upitala je. Bila je svjesna da zvuči zadihano. „Nešto u pravnom sustavu“, ozbiljno je odgovorio. Bilo je nečega slatkog u toj njegovoj iskrenosti. Gotovo dragocjenog. „Kao tvoj otac?“ „Ne, policajci rade za izvršnu vlast. Želim raditi u sudstvu.“ Nasmiješila se. Bio je toliko drugačiji od svih. Možda je zato toliko razmišljala 126

o njemu – nije bio nimalo nalik drugim ovisnicima. I toliko se razlikovao od Andersa. Anders je djelovao mirno i sabrano, a ovaj je dečko bio otvoren i ranjiv. Anders je bio sumnjičav i grub prema ljudima koje je tek trebao upoznati i steći dobro mišljenje o njima, Stig je djelovao srdačno, blago, gotovo naivno. „Moram ići“, rekla je. „Da“, složio se i naslonio na zid. Otkopčao je majicu s kapuljačom. Majica ispod nje bila je posve mokra od znoja i zalijepila mu se za tijelo. Htio je još nešto reći, ali njoj je zakrčao voki-toki. Prinijela ga je uhu. Netko joj je došao u posjet. „Što si htio reći?“ upitala ga je. „Može pričekati“, rekao je momak i nasmiješio se. Opet onaj policajac. Čekao ju je na recepciji. „Pustili su me“, ispričao se. Martha ljutito pogleda Mariju koja je podigla ruke kao da se brani. „Možemo li negdje...?“ Martha ga je uvela u sobu za sastanke, ali nije ga ponudila kavom. „Znate li što je ovo?“ upitao je i podigao mobitel da ona može vidjeti ekran. „Slika zemlje?“ „To je otisak stopala. Vama to vjerojatno ne znači mnogo, ali pitao sam se zašto mi taj otisak stopala izgleda tako poznato. A onda sam shvatio da je to zato što sam ga vidio na čitavom nizu mjesta zločina. Znate, tamo gdje nalazimo trupla. Uglavnom kao tragove u snijegu na kontejnerskom terminalu u luci, u narkomanskoj jazbini, u dvorištu nekog dilera, u bunkeru iz Drugog svjetskog rata gdje se sada urokavaju narkići. Ukratko...“ „Ukratko, na mjestima koja posjećuju ljudi koji žive ovdje“, uzdahnula je Martha. „Točno. Obično se ispostavi da je neka smrt bila nesretan slučaj, ali što god bio uzrok, ovaj otisak stopala uvijek se pojavljuje. Plave vojne tenisice postale su najčešća obuća ovisnika i beskućnika po cijeloj Norveškoj jer ih dijele Vojska spasa i Bymisjonen. I stoga su posve beskorisne kao dokaz jer ih nosi previše ljudi s kriminalističkim dosjeima.“ „Pa što onda tražite ovdje, glavni inspektore Kefas?“ „Takve se tenisice više ne proizvode, a one postojeće već su iznošene. Ali ako bolje pogledate sliku, vidjet ćete da otisak ima jasan uzorak, što znači da su tenisice nove. Provjerio sam kod Vojske spasa i rekli su mi da su posljednju pošiljku tenisica poslali vama u ožujku ove godine. Moje pitanje glasi: Jeste li od proljeća nekome dali ovakve tenisice? Broj četrdeset tri.“ 127

„Odgovor je da, naravno.“ „Kome...“ „Mnogima.“ „Broj...“ „Muškarci sa zapada najčešće imaju upravo taj broj noge – a znači da to vrijedi i za narkomane. Nisam vam spremna reći ništa više.“ Martha ga je pogledala i čvrsto stisnula usne. Policajac uzdahne. „Poštujem vašu odluku da štitite privatnost stanara. Ali sad ne govorimo o gramu speeda, nego o istrazi ubojstva. Pronašao sam ovaj otisak u Holmenkollåsenu gdje je jučer ubijena žena. Agnete Iversen.“ „Iversen?“ Martha je iznenada opet ostala bez daha. Neobično. Ali opet, onaj isti terapeut koji joj je postavio dijagnozu gubitka empatije rekao joj je da je to jedan od znakova stresa. Glavni inspektor Kefas malčice nakrivi glavu. „Da, Iversen. Bilo je u svim novinama. Ubijena je na ulazu svog doma...“ „Da, da, vidjela sam neke naslove. Ali ne čitam takve priče. U ovom poslu ima dovoljno crnila. Znate na što mislim.“ „Znam. Zvala se Agnete Iversen. Četrdeset i devet godina. Prije je bila poslovna žena, nakon toga kućanica. Udana, dvadesetogodišnji sin. Predsjednica lokalnog Ženskog instituta. Poznata humanitarka. Vjerojatno možemo reći da je bila jedan od stupova našeg društva.“ Martha se nakašlje. „Sigurni ste da otisak pripada ubojici?“ „Nismo. Ali u spavaćoj sobi pronašli smo dio otiska stopala koji odgovara ovome.“ Martha se ponovo nakašlje. Trebala bi otići liječniku. „Ali pretpostavimo da se sjetim svih kojima sam dala tenisice broj četrdeset tri. Kako ćete saznati tko je od njih bio na mjestu zločina?“ „Nisam siguran možemo li to saznati, ali čini se da je ubojica ugazio u žrtvinu krv pa se ona uvukla u utore na potplatu. I ako se zgrušala, u njima zasigurno još uvijek ima krvi.“ „Shvaćam“, rekla je Martha. Glavni inspektor Kefas čekao je njezinu reakciju. Ona ustane. „Ali bojim se da vam ja nisam od koristi. Naravno, mogu provjeriti s drugim zaposlenicima sjećaju li se oni broja četrdeset tri.“ 128

Policajac je ostao sjediti kako bi joj dao vremena da se predomisli. I da mu nešto kaže. A onda je i on ustao te joj pružio posjetnicu. „Hvala vam, cijenim to. Nazovite me u bilo koje doba.“ Martha je nakon odlaska glavnog inspektora Kefasa ostala sjediti. Zagrizla je donju usnu. Rekla mu je istinu. Broj četrdeset tri doista je najčešća veličina muškog stopala. „Zatvaramo“, objavio je Kalle. Bilo je devet i sunce je počelo zalaziti iza zgrada na obali rijeke. Uzeo je posljednje novčanice od stotinu kruna i gurnuo ih u torbicu na pojasu. Čuo je da u Sankt Peterburgu dilere koji imaju kod sebe gotovinu toliko često pljačkaju da im je mafija nabavila čelične torbice za novac koje se mogu zavariti oko struka. Imale su uzak utor u koji se ugura novac i šifru poznatu samo dečkima u centrali, pa nije imalo svrhe mučiti dilere niti su oni mogli pasti u iskušenje da kradu. Diler je s tim pojasom oko struka morao spavati, jesti, odlaziti na zahod i ševiti, no Kalle je ozbiljno razmišljao o tome da kopira taj izum. Stajati ondje sam iz večeri u večer dovodilo ga je do ludila. „Molim vas!“ Glas je pripadao jednoj od onih potrošenih narkićkih kurvica. Cura je bila kost i koža. Glava joj je bila nalik žrtvama holokausta. „Sutra“, odgovorio je Kalle već na odlasku. „Moram nabaviti bar malo!“ „Sve smo prodali“, slagao je i pokazao dileru Pelvisu neka krene za njim. Ona je počela plakati. Kalle nije osjetio nikakvo suosjećanje. Ti ljudi jednostavno moraju naučiti da se trgovina zatvara u devet i da ne možeš doći u devet i dvije minute. Naravno, mogao se zadržati do devet i deset, možda čak devet i petnaest kako bi dovršio posao s onima koji su sakupili novac u posljednji tren. Ali on ima i život, pa ne može po cijele dane visjeti na poslu. Mora znati kad mu je kraj radnog vremena. Nema smisla raditi dulje da bi zaradio više jer je ionako imao monopol nad Superboyem, pa je znao da će se ona vratiti i sutra. Zgrabila ga je za ruku, ali Kalle ju je otresao. Zateturala je na travu i pala na koljena. „Imali smo dobar dan“, dobacio je Pelvis dok su se žurili niz stazu. „Što misliš, koliko smo zaradili?“ „Što ti misliš?“ ispalio je Kalle. Ovaj idiot nije bio u stanju pomnožiti ni broj vrećica s cijenom. Danas je nemoguće naći normalnog radnika. Prije nego što su prešli most, okrenuo se i provjerio slijedi li ih tko. Odavno ima 129

tu naviku. Bila je rezultat skupo plaćenog iskustva iz vremena još kad je radio kao diler koji je nosio previše gotovine pa završavao kao žrtva razbojstava koja nije mogao prijaviti policiji. To je dragocjeno iskustvo stekao jednog ljetnog dana kad je zadrijemao na klupi s heroinom vrijednim tristo tisuća kruna koji je trebao prodati za Nestora. Kad se probudio, droge je nestalo. Nestor ga je potražio sljedećeg dana i objasnio mu da mu Šef ljubazno da je izbor. Oba palca, jer je bio tako šeprtljav, ili oba kapka, jer je zaspao na poslu. Kalle je odabrao kapke. Držala su ga dvojica u odijelima – jedan tamnokos, a drugi plav – i Nestor mu je povukao kapke te ih zarezao onim svojim užasnim zakrivljenim arapskim nožem. Kasnije je Nestor – također prema šefovim uputama – dao novac Kalleu da taksijem ode u bolnicu. Kirurzi su mu objasnili da mu nove kapke mogu rekonstruirati samo komadićem kože s drugog dijela tijela. Objasnili su mu i da ima sreće što nije Židov, pa nije obrezan. Naime, pokazalo se da je koža s glavića po svojstvima najbliže kapcima. Kad se sve zbroji, operacija je bila uspješna. Kalle je svima koji bi upitali što mu se dogodilo s kapcima odgovarao da je imao nesreću s kiselinom i da su mu presadili kožu s bedra. Ali s tuđeg bedra, objasnio bi ako bi pitanje postavila žena s kojom je bio u krevetu i koja bi poželjela vidjeti ožiljak. I dodao bi da je samo dijelom Židov, ako bi je to zanimalo. Dugo je vjerovao da nitko ne zna njegovu tajnu, sve dok mu u baru nije prišao tip koji je nakon Kallea došao na to mjesto i glasno ga upitao zar mu ujutro ne smrdi po kurcu kad protrlja oči. Tip i njegovi prijatelji počeli su urlati od smijeha. Kalle je razbio bocu o šank, probo ga, izvukao bocu i zarezao ga po licu te ponavljao isto sve dok tip nije ostao bez očiju. Sljedećeg dana Nestor je posjetio Kallea i prenio mu da je šef čuo novosti. Kalle se mogao vratiti na svoj stari posao koji je, eto, opet bio dostupan. Šef je podržao njegovu snalažljivost. Od tog dana Kalle nikad nije zatvarao oči ako nije bio potpuno siguran da je sve pod kontrolom. A sada je vidio samo uplakanu ženu na travi i usamljenog trkača s kapuljačom. „Dva soma?“ pogađao je Pelvis. Idiot. Nakon petnaestominutne šetnje središtem istočnog Osla i opskurnijim ali napornijim ulicama Gamlebyena kroz otvorena vrata ušli su u napuštenu tvornicu. Predaja utrška ne bi smjela trajati dulje od sat vremena. Osim njih ondje su bili samo Enok i Syff koji su prodavali speed kraj Elgena i Tollbugate. Kasnije su još trebali izvagati, pomiješati i popakirati nove vrećice za sutradan. A onda konačno može kući svojoj Veri. U posljednje vrijeme se duri. Put u Barcelonu koji joj je bio obećao nije se dogodio jer je cijelog proljeća imao posla s dilanjem, pa joj je umjesto toga obećao put u Los Angeles u kolovozu. Nažalost, zbog njegove kriminalne prošlosti odbili su mu dati vizu. Kalle je znao da žene poput Vere 130

nisu strpljive, da imaju drugih opcija, pa ju je morao redovno ševiti i mahati joj raznim sitnicama pred pohlepnim bademastim očima da bi je zadržao. I na to mu je odlazilo sve vrijeme i energija. Ali i novac, a to je značilo više posla. Našao se između čekića i nakovnja. Prošli su otvoreno područje prekriveno šljunkom koji je bio umrljan naftom i tu i tamo prekriven visokom travom. Ondje su bila i dva kombija bez kotača, trajno parkirana na ciglama. Skočili su na rampu za utovar ispred zgrade od crvene cigle. Kalle je unio četveroznamenkastu šifru u ploču, začuo kako je brava zazujala i vrata su se otvorila. Iznutra se čula grmljavina drum and bassa. Gradsko vijeće pretvorilo je prizemlje te tvorničke dvokatnice u vježbaonice za mlade bendove. Kalle je unajmio sobu na prvom katu po paprenoj cijeni, i to uz objašnjenje da vodi agenciju za organizaciju koncerata i promociju bendova. Rekao je da pokušava osigurati gažu nekom bendu, no svi znamo da je ovo teško vrijeme za umjetnost. Kalle i Pelvis hodali su hodnikom prema dizalu, a ulazna vrata polako su se zatvarala za njima. Kalleu se na trenutak učinilo da kroz buku čuje kako netko trči vani po šljunku. „Tri soma?“ Pelvis je bio uporan. Kalle odmahne glavom i pozove dizalo. Knut Schroder spustio je gitaru na pojačalo. „Čik-pauza“, objavio je i krenuo prema vratima. Znao je da drugi članovi benda kolutaju očima. Još jedna čik-pauza? Za tri dana čeka ih nastup u Klubu mladih, a otužna je činjenica da moraju vježbati kao manijaci ako ne žele zvučati baš ono usrano. Knut je o članovima svog benda mislio da su pravi primjer malih ministranata: nisu pušili, rijetko su pili i nikad nisu ni vidjeli joint, a kamoli ga probali. Kako je to rock ‘n’ roll? Zatvorio je vrata za sobom i čuo kako bez njega počinju svirati sve od početka. Ne zvuči loše, ali nema tu duše. Kad nema njega... Nasmiješio se dok je prolazio pored dizala i dvije prazne prostorije za probe. Krenuo je hodnikom prema izlazu. Sve ga je pomalo podsjećalo na najbolji dio DVD-a Eaglesa Hell Freezes Over – u kojem je Knut potajno uživao. Bend vježba s Filharmonijskim orkestrom Burbanka. Orkestar duboko usredotočeno svira New York Minute, a Don Henley okreće se prema kameri, mršti se i šapuće: „Ali nemaju blues u sebi...“ Knut prođe pored prostorije za probe od koje su vrata uvijek bila otvorena jer je brava oštećena, a nosači tako iskrivljeni da ih je bilo nemoguće zatvoriti. I tad zastane. Unutra je bio neki čovjek okrenut leđima. Već se događalo da narkići provaljuju u potrazi za instrumentima ili opremom koju bi mogli lako unovčiti, ali to je prestalo kad se na prvi kat zgrade uselila neka agencija koja je potrošila gomilu novca na nova čvrsta vrata sa šifrom. 131

„Hej, ti!“ viknuo je Knut. Tip se okrenuo. Bilo ga je teško procijeniti. Trkač? Ne bi rekao. Iako je bio u majici s kapuljačom i donjem dijelu trenirke, nosio je i elegantne cipele od crne kože. Samo se narkići tako loše odijevaju. Ali Knut se nije uplašio – zašto bi ga uopće bilo strah? Visok je kao Joey Ramone i nosi istu onakvu crnu kožnatu jaknu. „Što radiš ovdje, čovječe?“ Tip se nasmiješi. A to je značilo da nije član bajkerske bande. „Samo malo čistim.“ Zvučao je uvjerljivo. A to se i događalo sa zajedničkim prostorijama za probe – sve bi se naposljetku uništilo ili pokralo, a nitko nikad nije htio preuzeti odgovornost za održavanje reda. Na prozoru je i dalje bila samo plastična cerada, a jedini preostali instrument bio je otrcan bas-bubanj na kojem je netko goticom ispisao THE YOUNG HOPELESS. Pod je bio prekriven opušcima, puknutim žicama i bubnjarskim štapovima, a posvuda je bilo komada samoljepljive trake za izoliranje. Ondje se nalazio i stolni ventilator koji je vjerojatno koristio bubnjar kako bi se rashladio. Potom i kabel za gitaru koji je Knut trebao provjeriti, no vjerojatno više nije bio upotrebljiv. Istini za volju, ti kabeli su nepouzdana roba. Budućnost se krila u bežičnoj tehnologiji i majka je obećala Knutu da će mu kupiti bežični sustav prestane li pušiti. To je pak Knuta inspiriralo da napiše pjesmu Ona opako pregovara. „Nije li malo prekasno da javni djelatnici i dalje budu na poslu?“ upitao je Knut. „Razmišljamo opet početi svirati.“ „Mi?“ „The Young Hopeless.“ „Ah, sviraš s njima?“ „Bio sam im bubnjar. Mislio sam da sam snimio drugu dvojicu, no nestali su u dizalu.“ „Ne, ti tipovi rade u agenciji za organizaciju koncerata i promociju bendova.“ „Oh? Mogu li nam pomoći?“ „Mislim da ne uzimaju nove klijente. Pokucali smo im, ali rekli su nam da odjebemo“, Knut se naceri, izvuče cigaretu iz kutije i stavi je među usne. Možda tip puši, pa bi zajedno mogli popušiti jednu vani. Mogli bi popričati o glazbi. Ili o opremi. „Ipak ću otići provjeriti“, rekao je bubnjar. Tip je prije sličio pjevaču nego bubnjaru, no Knut je pomislio kako bi možda i 132

mogao otići ljudima iz agencije. Imao je nešto... Neku karizmu. A ako mu otvore vrata, možda bi i Knut mogao navratiti kasnije. „Idem s tobom. Pokazat ću ti gdje je.“ Tip je bio neodlučan. A onda je kimnuo. „Hvala ti.“ Veliko teretno dizalo pomicalo se tako sporo da je Knut imao vremena detaljno objasniti zašto je pojačalo Mesa Boogie tako sjajno i zašto baš ono osigurava pravi rokerski zvuk. Izašli su iz dizala. Knut je pokazao na plava metalna vrata, jedina na katu. Tip pokuca. Nakon nekoliko sekundi otvorio se malen procjep u visini glave i ukazao se par krvavih očiju. Baš kao i onaj put kad je Knut pokušao ući. „Što hoćeš?“ Tip se nagnuo prema vratima, vjerojatno da vidi što se krije iza tog čovjeka. „Biste li razmislili o tome da osigurate nastup bendu The Young Hopeless? Mi smo jedan od bendova koji vježbaju u prizemlju.“ „Odjebi i ne pojavljuj se više ovdje. Kužiš?“ Ali tip je ostao blizu vrata i Knut je vidio da mu se oči pomiču lijevo-desno. „Ali, prilično smo dobri. Volite li Depeche Mode?“ Iza krvavih očiju začuo se nečiji glas. „Tko je to, Pelvis?“ „Neki bend.“ „Riješi ih se, jebote! I vrati se na posao, želim doma do jedanaest.“ „Čuo si šefa.“ Otvor se zatvorio s treskom. Knut je u četiri koraka došao do dizala i pritisnuo gumb. Vrata su se polako otvorila i on je ušao. Ali tip je ostao na mjestu. Pogledao je zrcalo koje je agencija postavila navrh zida s desne strane čim izađeš iz dizala. Prikazivalo je njihova metalna vrata, bog te pitaj zašto. Istina, ovo nije bila najugodnija četvrt Osla, ali nevjerojatno su paranoični za jednu agenciju koja se bavi bendovima i koncertima. Možda u uredu čuvaju mnogo gotovine od prethodnih gaža? Čuo je da poznati norveški bendovi dobivaju pola milijuna kruna za nastup na festivalima. A to je još jedan razlog da nastavi vježbati. Kad bi barem nabavio bežični sustav. I pronašao novi bend. S dušom. Možda da se pokuša udružiti s ovim novim tipom? Tip se konačno vratio u dizalo, ali postavio je ruku preko senzora, pa se vrata nisu mogla zatvoriti. A onda je povukao ruku i proučavao fluorescentno osvjetljenje na stropu dizala. Kad bolje razmisli – ništa od toga. Knut ima dovoljno iskustva sa psihopatima. Izašao je zapaliti cigaretu, a tip se vratio čistiti prostoriju za probe. Knut je sjedio na stražnjem dijelu jednog od kamioneta kad je tip izašao. „Čini se da drugi kasne, a ne mogu ih dobiti jer mi je riknula baterija“, rekao je 133

i podigao mobitel koji je djelovao novo. „Pa idem po cigarete.“ „Slobodno se posluži“, rekao je Knut i pružio mu kutiju. „Koje bubnjeve imaš? Ne, dopusti da pogodim. Djeluješ kao tradicionalist. Ludwig?“ Tip se nasmiješio. „Hvala ti, jako ljubazno od tebe. Ali pušim samo Marlboro.“ Knut slegne ramenima. Poštovao je ljude uvijek vjerne jednom brendu, bili to bubnjevi ili cigarete. Ali Marlboro? Kao da kažeš da voziš samo toyotu. „Kul, čovječe“, rekao je Knut. „Vidimo se.“ „Hvala ti na pomoći.“ Gledao je kako tip hoda po šljunku prema ulazu, a onda se okreće i vraća. „Upravo sam se sjetio da mi je šifra za vrata u mobitelu“, rekao je kao da mu je neugodno. „A baterija...“ „Baterija ti je krepala, znam. Šifra je 666S. Sam sam je smislio. Znaš li što to znači?“ Tip je kimnuo. „To je šifra za samoubojstvo koju koristi policija u Arizoni.“ Knut je nekoliko puta trepnuo. „Stvarno?“ „Aha. Slovo S označava suicid. To me tata naučio.“ Knut je gledao kako tip odlazi u ljetnu večer. Nalet vjetra polegao je visoku travu kraj ulaza i natjerao je da se zaljulja poput koncertne publike kad se raspekmezi na neku ljubavnu baladu. Samoubojstvo. Čovječe, pa to je više kul nego 666 Sotona! Pelle je pogledao u retrovizor i protrljao nogu. Danas mu ništa nije išlo od ruke. Posao nikakav, on je bio loše raspoložen, a tek adresa koju mu je putnik na stražnjem sjedalu upravo rekao. Centar Ila. Pa su zasad stajali na Pelleovu uobičajenom mjestu, na stajalištu taksija u Gamlebyenu. „Mislite na prenoćište?“ „Da, ali sada se zove... Da, mislim na prenoćište.“ „U prenoćište vozim samo ako mi se plati unaprijed. Žao mi je, ali imao sam loša iskustva.“ „Naravno. To mi nije palo na pamet.“ Pelle je gledao kako putnik – ili, točnije, potencijalni putnik – kopa po džepovima. Pelle je punih trinaest sati bez prekida bio u taksiju i proći će još nekoliko sati prije nego što krene prema stanu na Schweigaards gate, parkira taksi, s mukom se popne uz stepenice na štakama koje je čuvao pod sjedalom, sruši se na krevet i zaspi. Ako je moguće, bez snova. Iako to ovisi o snu. Možda ga čeka raj, a može biti i pa134

kao, nikad se ne zna. Putnik mu pruži novčanicu od pedeset kruna i punu šaku sitniša. „Ovdje ima malo više od stotke. To nije dovoljno.“ „Stotka nije dosta?“ Sada je ne tako potencijalni putnik bio iskreno iznenađen. „Dugo se niste vozili taksijem?“ „Može se i tako reći. Imam samo to, ali odvezite me dokle možete za stotku.“ „Može“, složio se Pelle, strpao novac u pretinac za rukavice jer tip nije izgledao kao da želi račun pa nagazio na papučicu gasa. Dok je Martha sjedila na recepciji, prvo je vidjela Stiga kako izlazi, a potom i Johnnyja. Stig je nosio crne cipele koje mu je ona dala. Tad Martha odluči zaviriti u sobu 323. Propisi centra daju im za pravo da sobu svakog stanara pretraže bez najave ili njihova dopuštenja ako posumnjaju da netko od stanara ima oružje. To je na koncu sasvim normalno. Ali kako definirati normalno? Martha prvo pregleda ladice. A onda i ormar. U ladicama je bila odjeća. Samo Johnnyjeva – već je znala što Stig nosi. Kad je otvorila vrata ormara, vidjela je da je donje rublje koje je dala Stigu uredno složeno na jednoj polici. Kaput je visio na vješalici. Navrh police vidjela je crvenu sportsku torbu koju je uvijek imao sa sobom kad je tek došao u centar. Posegnula je za njom, kad je u dnu ormara ugledala plave teniske. Duboko je udahnula. Zadržala dah. Tražila je zgrušanu krv. A onda ih je okrenula. S olakšanjem je uzdahnula i osjetila da joj srce preskače. Potplati su bili nevjerojatno čisti. Na njima nije bilo ni mrlje. „Što to radiš?“ Martha se okrenula, a srce joj je divlje lupalo. Dlanom je stisnula grudi. „Anders!“ Sagnula se i nasmijala. „Nasmrt si me uplašio.“ „Čekao sam te“, napućio je usne i gurnuo ruke u džepove kožnate jakne. „Skoro je pola deset.“ „Oprosti, izgubila sam pojam o vremenu. Netko je dojavio da stanari u ovoj sobi možda drže oružje, pa mi je dužnost to provjeriti.“ Martha je bila tako uzbuđena da je laž došla sama od sebe. „Dužnost?“ Anders prezrivo otpuhne. „Možda bi trebala razmišljati o tome što dužnost znači. Većina ljudi misli na obitelj i dom kad govori o dužnosti. A ne na rad na ovakvom mjestu.“ Martha uzdahne. „Anders, molim te, ne započinji...“ Ali znala je da neće popustiti. Obično mu je trebalo nekoliko sekundi da se razbjesni. „Kad god odlučiš, možeš početi raditi u galeriji moje majke. I slažem se s njom da bi ti za osobni razvoj bilo mnogo bolje da se družiš sa stimulativnim ljudima nego s gubitnicima koji se ovuda vucaraju.“ 135

„Anders!“ Martha je podigla glas, ali znala je da je preumorna da bi se sad prepirala s njim. Zato mu je prišla i spustila mu ruku na rame. „Nemoj ih zvati gubitnicima. I već sam ti rekla – tvojoj majci i njezinim kupcima nisam potrebna.“ Anders povuče ruku. „A ni ovim ljudima ovdje nisi potrebna. Njima treba da ih država prestane izvlačiti iz blata. Ti tvoji prokleti narkići najdraži su projekt norveške države.“ „Nisam spremna na još jedan takav razgovor. Zašto ne odeš bez mene, a ja ću uzeti taksi kad završim?“ Ali Anders je prekrižio ruke na prsima i naslonio se na dovratak. „A na kakav si razgovor spremna, Martha? Pokušavam te natjerati da odrediš datum...“ „Ne sad.“ „Da, sad! Moja majka želi isplanirati ljeto i...“ „Rekla sam, ne sad.“ Pokušala ga je odgurnuti, ali nije se pomicao. Ispružio je ruku i presjekao joj put. „Kakav je to odgovor? Ona plaća...“ Martha se provukla ispod njegove ruke, izašla na hodnik i krenula. „Hej!“ Čula je kako su se vrata sobe zatvorila s treskom, a onda je za sobom začula i Andersove korake. Zgrabio ju je za ruku, okrenuo i privukao sebi. Prepoznala je skupi parfem koji mu je majka poklonila za Božić, a Martha ga nije mogla podnijeti. Srce joj je gotovo zastalo kad je u njegovim očima primijetila crnu prazninu. „Da se nisi usudila otići“, zarežao je. Automatski je podigla ruku kako bi se zaštitila i tad vidjela šok na njegovu licu. „Što je to?“ prošaptao je ledenog glasa. „Pomislila si da ću te udariti.“ „Dvaput“, kad je opet zarežao, osjetila je njegov vreli dah na licu. „Dvaput u devet godina, Martha. A ti se ponašaš kao da sam nekakav jebeni... nekakav jebeni nasilnik.“ „Anders, pusti me, ti si...“ Začula je kašalj iza sebe. Anders joj je pustio ruku, bijesno se zagledao preko njezinog ramena i dobacio: „Onda, narkiću, hoćeš li proći ili ne?“ Okrenula se. Bio je to on. Stig. Samo je stajao i čekao. Mirno je skrenuo pogled s Andersa na nju. U očima mu je vidjela pitanje. Odgovorila mu je migom koji je značio da je sve u redu. Kimnuo je i prošao kraj njih. Njih dvojica u prolazu su se strijeljala pogledom. Bili su iste visine, ali Anders je imao šira ramena i bio je mišićaviji. Martha je promatrala kako Stig odlazi niz hodnik. A onda je pogledala Andersa. Nakrivio je glavu i gledao je neprijateljski, onako 136

kako je u posljednje vrijeme sve češće gleda. Taj pogled pravdala je njegovom frustracijom zbog manjka priznanja na poslu. „Koji je ovo kurac bio?“ zarežao je. Nekad davno nije ni psovao. „Što?“ „Kao da ste vas dvoje... komunicirali. Tko je onaj tip?“ Izdahnula je gotovo s olakšanjem. Sad je bila na poznatom teritoriju. Anders je ljubomoran. To se nije promijenilo još od početka njihove veze kad su bili tinejdžeri, pa se s tim naučila nositi. Stavila mu je ruku na rame. „Anders, ne budi blesav. Dođi sa mnom, idemo po moju jaknu pa ćemo kući. I večeras se nećemo svađati, pripremit ćemo večeru.“ „Martha, ja...“ „Pssst“, rekla je, ali već je znala da je pobijedila. „Ti ćeš spremiti večeru, a ja ću se istuširati. Dobro? A sutra ćemo porazgovarati o vjenčanju. Može tako?“ Vidjela je da se on želi pobuniti, ali stavila mu je prst na usne. Na one pune usne u koje se zaljubila. Prešla je prstom po pažljivo obrijanoj tamnoj bradi. Možda ju je ispočetka i privukla njegova ljubomora? Nije se mogla sjetiti. Smirio se kad su stigli do automobila. Vozio je BMW. Automobil je kupio protiv njezine volje, uvjeren da će joj se svidjeti kad shvati koliko je udoban, posebno na dugim putovanjima. I kad vidi koliko je pouzdan. Kad je pokrenuo automobil, krajičkom oka opet je ugledala Stiga. Izašao je, brzo prešao cestu i krenuo na istok. Preko ramena prebacio je onu crvenu torbu. 137

20. Simon se provezao pored igrališta i skrenuo u njihovu ulicu. Vidio je da susjed opet priprema roštilj. Glasne, suncem okupane i pivom natopljene provale smijeha naglašavale su ljetnu tišinu susjedstva. Kuće su većinom bile prazne i na cesti je bio parkiran samo jedan automobil. „I, evo nas“, rekao je Simon i zaustavio se ispred garaže. Nije znao zašto je to rekao. Else je dobro znala da su stigli. „Hvala ti što si me odveo u kino“, rekla je Else pa spustila dlan na njegovu ruku na mjenjaču. Kao da će je otpratiti do ulaznih vrata, zaželjeti joj laku noć i onda ostaviti. Nikad to ne bih mogao, pomislio je Simon i nasmiješio joj se. Pitao se koliko je filma uopće uspjela vidjeti. Odlazak u kino bila je njezina ideja. Tijekom filma nekoliko puta krišom ju je pogledao i vidio da se barem smije na pravim mjestima. Ali Woody Allen ipak je poznat baš po tome da zasniva humor više na dijalozima nego pokretima. Svejedno, bilo im je lijepo. Proveli su još jednu lijepu zajedničku večer. „Ali kladim se da ti je nedostajala Mia Farrow“, zadirkivala ga je. On se nasmijao. Bila je to njihova interna šala. Kad ju je prvi put odveo u kino, pogledali su Rosemaryinu bebu, briljantan film Romana Polanskog u kojem Mia Farrow rodi đavolje dijete. Else je bila užasnuta i dugo je vjerovala da joj Simon tako želi dati do znanja da ne želi djecu – posebno kad je uporno inzistirao da ga pogledaju još jednom. Tek joj je kasnije – nakon četvrtog filma Woodyja Allena u kojem glumi Mia Farrow – kliknulo da ga ne fascinira đavolji potomak, nego ta glumica. Dok su hodali od automobila prema ulaznim vratima, Simon je primijetio bljesak svjetlosti s ulice, nešto nalik ručnoj svjetiljci. Dolazio je iz parkiranog automobi138

la. „Što je ono bilo?“ upitala je Else. „Ne znam“, odgovorio je Simon i otključao ulazna vrata. „Hoćeš li pristaviti kavu? Brzo ću ti se pridružiti.“ Simon ju je ostavio i prešao cestu. Znao je da automobil ne pripada nikome od susjeda. Niti ikome tko živi u tom susjedstvu. Limuzine u Oslu uglavnom su značile da je u gradu netko iz ambasade, kraljevske obitelji ili neki ministri. Znao je još samo jednu osobu koja se vozila u prostranom automobilu sa zatamnjenim staklima i osobnim vozačem. A taj njegov vozač upravo je izašao i otvorio stražnja vrata Simonu. On se sagnuo, ali ostao je vani. Sitan čovjek koji je sjedio u automobilu imao je špičast nos na okruglom bucmastom licu koje bi većina ljudi opisala kao vedro. Nosio je plavu ležernu jaknu sa zlatnim gumbima kakve vole norveški bankari, brodovlasnici i pjevači iz osamdesetih. Simon je oduvijek smatrao da takve jakne otkrivaju duboko skrivenu fantaziju mnogih Norvežana da postanu kapetani brodova. „Dobra večer, glavni inspektore Kefas“, rekao je čovjek veselim živahnim glasom. „Što radiš u mojoj ulici, Nestor? Ovdje nitko ne kupuje ona tvoja sranja.“ „Da, da. Uvijek si bio opak borac protiv zločina, ha?“ „Daj mi razlog da te uhitim i to ću učiniti.“ „Ako nije protuzakonito pomagati ljudima u nevolji, sumnjam da će to biti potrebno. Zašto ne uđeš da popričamo na miru, Kefas?“ „Ne vidim razloga zašto bih to učinio.“ „Znači, i tebi je stradao vid?“ Simon se zagleda u Nestora. Kratke ruke i kratak nabit torzo. A rukavi jakne tako su mu kratki da mu vire zlatne manšete s inicijalima HN. Hugo Nestor tvrdio je da je Ukrajinac, ali prema njegovu dosjeu rodio se i odrastao u Florou, potjecao je iz ribarske obitelji, a prije nego što je promijenio prezime, zvao se Hansen. Nikad nije bio u inozemstvu, osim kratko kad je pohađao tečaj ekonomije u švedskom Lundu, ali nije ga završio. Bog zna gdje je pokupio onaj neobični naglasak, ali to sigurno nije bilo u Ukrajini. „Pitam se je li tvoja mlada žena uopće vidjela glumce u filmu, Kefas. Ali valjda je barem čula da Allen nije glumio sam. Taj Židov ima odvratan kreštav glas. Nemam ništa protiv Židova pojedinačno, ali mislim da ih je Hitler dobro procijenio kao rasu. Slaveni su isti. lako sam Istočnoeuropljanin, moram priznati da je imao pravo kad je rekao da Slaveni ne mogu voditi ni sami sebe. Na rasnoj razini, hoću reći. A taj Allen, zar on nije i pedofil?“ 139

Dosje je također navodio da je Hugo Nestor najvažnija karika u lancu krijumčarenja droge i trgovine ljudima u Oslu. Nikad nije osuđen, nikad nije optužen, uvijek bi ga samo osumnjičili. Bio je prepametan i preoprezan, ljigava lignja. „Ne znam, Nestor. Ali znam da kruži glasina kako su tvoji momci smaknuli zatvorskog kapelana. Zar ti je ostao dužan?“ Nestor se široko osmjehnuo. „Mislio sam da ti je ispod časti slušati tračeve, Kefas. Uvijek si imao stila, za razliku od svojih kolega. Da imaš više od trača, naprimjer, pouzdanog svjedoka koji bi došao na sud i identificirao me, onda bi me dosad već uhitio. Imam li pravo?“ Ljigava lignja. „Uglavnom, došao sam tebi i tvojoj ženi ponuditi novac. Dovoljno novca, rekao bih, za tu skupu operaciju očiju.“ Simon proguta knedlu. Glas mu je zakreštao kad je odgovorio: „Zar ti je Fredrik rekao?“ „Tvoj bivši kolega u Odjelu za teške prijevare? Reći ću ti ovako. Čuo sam za tvoju nevolju. Pretpostavljam da si mu se obratio u nadi da će tvoja molba doprijeti do ušiju poput mojih. Jesam li pogodio, Kefas?“ Nasmiješio se. „Uglavnom, imam rješenje koje će nam obojici odgovarati. Zašto onda ne uđeš?“ Kad je Simon zgrabio kvaku, vidio je kako se Nestor automatski pomakao da bi mu napravio mjesta. Nastojao je disati mirno da mu glas ne bi zadrhtao od bijesa. „Nastavi govoriti, Nestor. Molim te, daj mi razlog da te uhitim.“ Nestor upitno podigne obrvu. „A koji bi to razlog bio, glavni inspektore Kefas?“ „Pokušaj podmićivanja javnog službenika.“ „Podmićivanja?“ Nestor se nasmije kratko i kreštavo. „Nazovimo to poslovnom ponudom, Kefas. Vidjet ćeš da možemo.. Simon nije čuo ostatak rečenice jer je limuzina očito imala zvučnu izolaciju. Otišao je ne osvrćući se. Žalio je samo zbog toga što nije jače zalupio vratima limuzine. Čuo je kako auto kreće dok gume škripe na asfaltu. • • • „Uzrujan si, dušo“, rekla je Else kad su sjeli u kuhinju popiti kavu. „Tko je ono bio?“ „Netko se izgubio“, odgovorio je Simon. „Pokazao sam mu put.“ Else mu priđe s vrčem kave. Simon se zagleda kroz prozor. Ulica je sada bila pusta. On iznenada osjeti vrelu bol na bedrima. „Dovraga!“ On joj izbije vrč iz ruke koji sleti na pod s glasnim treskom. „Dovraga, ženo, upravo si me zalila vrelom kavom. Jesi li... Jesi li ti...“ Tad je vrisnuo. 140

Dio mozga znao je što će joj sljedeće reći i pokušavao je pregristi jezik, ali osjećao se isto kao maloprije kraj Nestorova automobila: nije htio biti ondje i dolazilo mu je da sve porazbija, a da je imao nož, bio bi ga zario u sebe. I u nju. „Jesi li ti slijepa?!“ Kuhinja je utihnula i čulo se samo kako se poklopac vrča otkotrljao po linoleumu pa se kava izlila po podu. Ne! Nije to mislio. Nije. „Oprosti. Else, žao...“ Ustao je kao da će je zagrliti, ali ona je već krenula prema sudoperu. Otvorila je hladnu vodu i gurnula krpu pod nju. „Skini hlače, Simon, daj da...“ Zagrlio ju je sleđa. Naslonio joj je čelo na vrat. „Žao mi je, tako mi je žao. Molim te, oprosti mi. Ja... Samo ne znam više što bih. Trebao bih ti moći pomoći, ali... ne mogu, ne znam, ja...“ šaptao je. Iako ona još nije zaplakala, osjećao je kako joj tijelo drhti i kako ti drhtaji prelaze na njega. Grlo mu se stegnulo. Progutao je jecaje. Ni sam nije znao kako je to uspio, ali sada su i ona i on drhtali. „Ja bih se trebala ispričati“, jecala je ona. „Trebao bi biti s nekom boljom, s nekom koja te nikad ne bi... ozlijedila.“ „Ali nema bolje od tebe“, prošaptao je. „Dobro? I samo me zalijevaj vrelom kavom, nikad te neću pustiti, dobro?“ Ona je znala da govori istinu, znao je to. On će učiniti i otrpjeti bilo što, žrtvovat će ama baš sve. ... da će to doprijeti do ušiju poput mojih... Ali nije se mogao prisiliti na to. U daljini je čuo kako u susjedstvu netko urla od smijeha dok se njoj u tami slijevaju suze niz obraze. Kalle pogleda na sat. Dvadeset do jedanaest. Dan je bio dobar: prodali su više Superboya nego što inače prodaju čitav vikend, pa je brojanje novca i priprema novih paketića potrajalo dulje nego obično. Skinuo je masku od gaze kakve su obično nosili dok bi pripremali i miješali drogu na radnoj plohi u velikoj sobi od dvadeset kvadratnih metara koja im je služila kao ured, tvornica droge i banka. Droga je očito stigla do njega razblažena, ali Superboy je ipak bio najčišća droga na koju je naletio u svojoj dilerskoj karijeri. Bila je tako čista da kada ne bi nosili maske, ne bi bili samo urokani, nego i mrtvi zbog udisanja čestica koje bi letjele u zrak prilikom miješanja i pakiranja blijedosmeđeg praha. Vratio je maske u sef ispred hrpe novčanica i vrećica droge. Treba li nazvati Veru i reći joj da kasni? Ili je vrijeme da bude odlučan, da joj objasni tko je šef, tko tu zarađuje i tko bi trebao imati pravo dolaziti i odlaziti bez jebenog vječnog objašnjavanja? Kalle je naredio Pelvisu da provjeri hodnik. Dizalo se nalazilo nekoliko metara desno od željeznih vrata njihova ureda. U 141

dnu hodnika nalazila su se vrata koja su vodila na stubište, ali ona su – protivno svim vatrogasnim propisima – bila zaključana lancem. „Cassius, provjeri parkiralište“, viknuo je Kalle na engleskom i zaključao sef. U uredu je bilo tiho. Buka je dopirala jedino iz prostorija za probe, ali volio je vikati. Cassius je bio najveći i najdeblji Afrikanac u Oslu. Njegovo bezoblično tijelo bilo je tako golemo da je bilo teško odrediti što je što, ali ako su mišići činili i deset posto njegove mase, to je bilo dovoljno da zaustavi većinu. „Nema automobila, nema ljudi na parkiralištu“, rekao je Cassius nakon što je provirio između željeznih šipki na prozoru. „Hodnik je čist“, rekao je Pelvis koji je virio kroz otvor na vratima. Kalle je okrenuo ručku sefa. Uživao je u jednostavnom nauljenom otporu i mekim klikovima. Kombinaciju je čuvao u glavi i samo ondje. Nigdje je nije zapisao i nije imala nikakve logike – nije iskoristio datum rođendana ili nešto slično. „Idemo“, rekao je i uspravio se. „Obojica pripremite pištolje.“ Oni su ga zbunjeno pogledali. Kalle im nije ništa rekao, ali kad je ranije pogledao u one oči koje su virile kroz otvor, u njima je bilo nečega. Znao je da je došljak vidio kako Kalle sjedi za stolom. Dobro, ono je bio samo neki tip iz usranog benda koji traži agenta, ali na stolu je bilo dovoljno novca i droge da bi bilo koji idiot mogao stvoriti sliku. Mogao se samo nadati da je tip vidio i dva pištolja na stolu, Cassiusov i Pelvisov. Kalle priđe vratima. Mogla su se zaključati iznutra, a otključavao ih je samo njegov ključ. To je značilo da je Kalle mogao unutra zaključati svakog tko je nešto radio, ako bi sam morao izaći. Šipke na prozoru bile su čvrste. Ukratko, nitko tko je radio za Kallea nije mogao pobjeći s novcem ili drogom. Ili pustiti unutra neželjene goste. Kalle pogleda kroz otvor. Nije zaboravio da je Pelvis upravo rekao da je zrak čist, nego je automatski pretpostavio da bi Pelvis izdao svog šefa i otvorio vrata ako bi mu se to isplatilo. Dovraga, i Kalle bi tako postupio. Već je jednom to učinio. Kroz otvor nije vidio nikoga. Provjerio je zrcalo koje je postavio na zid da bi bio siguran da se nitko ne krije uz vrata ispod otvora. Slabo osvijetljen hodnik bio je prazan. Okrenuo je ključ i pridržao vrata drugoj dvojici. Pelvis je izašao prvi, slijedio ga je Cassius, a potom i Kalle. Okrenuo se zaključati vrata. „Koji kur...!“ Bio je to Pelvis. Kalle se okrenuo. Tek je tad vidio ono što zbog kuta gledanja nije mogao vidjeti kroz otvor: vrata dizala bila su otvorena. Ali i dalje nije vidio što je u dizalu, a unutra svjetlo nije radilo. Samo je vidio kako blijeda svjetlost hodnika osvjetljava nešto metalno s jedne strane vrata dizala. Izolir-traka prekrivala je senzore. A pod je bio pun razbijenog stakla. „Pazi...“ 142

Ali Pelvis je već napravio tri koraka do otvorenog dizala. U tami dizala Kalleov mozak registrirao je bljesak iz cijevi prije nego što je začuo pucanj. Pelvis je zateturao kao da ga je netko pljusnuo. Zbunjeno je pogledao Kallea. Izgledao je kao da mu se na čelu stvorilo treće oko. A onda ga je život napustio i tijelo mu se stropoštalo na pod kao odbačen kaput. „Cassius! Jebote!“ Kalle je u panici zaboravio da Cassius ne govori norveški, ali to očito nije bio problem. Cassius je već uperio pištolj u tamu dizala i opalio. Kalle je osjetio kako mu je nešto udarilo u prsa. Nikad prije nije bio s pogrešne strane cijevi, ali sad je znao zašto bi se ljudi u koje bi uperio pištolj onako smiješno ukopali u mjestu, baš kao da su se skamenili. Bol mu se širila prsima, nije mogao disati, a morao je pobjeći. Iza neprobojnih vrata bilo je zraka, ondje ga je čekala sigurnost, ta je vrata mogao zaključati. Ali ruka ga nije slušala, pa nije mogao gurnuti ključ u bravu. Osjećao se kao da sanja, kao da hoda pod vodom. Srećom, zaklonilo ga je Cassiusovo tijelo koje je pucalo i pucalo. Ključ je konačno ušao u bravu i Kalle ga je okrenuo, gurnuo vrata i bacio se unutra. Sljedeći je pucanj imao drugačiji zvuk i Kalle je pretpostavio da dolazi iz dizala. Okrenuo se kako bi zatvorio vrata, ali gurao je u Cassiusa. Polovica njegova ramena i ruka debela kao bedro bili su zarobljeni. Dovraga! Pokušao ih je odgurnuti, ali ostatak Cassiusa pokušavao je ući u ured. „Hajde onda, debeli seronjo!“ zarežao je Kalle i otvorio vrata. Afrikanac se izlio poput dizanog tijesta i razlio preko praga. Kalle se zagledao u njegov stakleni pogled. Iskolačio je oči poput svježe ulovljene ribe, a usta su mu se otvarala i zatvarala. „Cassius!“ Jedini je odgovor bilo mokro mljackanje, a onda je na Afrikančevim usnama prsnuo velik ružičasti mjehur. Kalle se naslonio na zid u pokušaju da izgura planinu od čovjeka i zatvori vrata, ali uzalud. Sagnuo se i pokušao ga uvući u prostoriju. No bio je pretežak. Pištolj! Cassius je pao na ruku. Kalle je opkoračio truplo i očajnički pokušavao ugurati ruku pod njega boreći se s naslagama sala. Gurnuo je ruku u salo do lakta, a onda izvana začuo korake. Znao je što će se dogoditi. Pokušao se izmaknuti, ali prekasno. Vrata su ga udarila u glavu i onesvijestio se. Kad je Kalle otvorio oči, ležao je na leđima i gledao tipa u kapuljači. Tip je nosio žute higijenske rukavice i u rukama stezao pištolj koji je uperio u njega. Iz tog kuta Kalle je vidio držak Cassiusova pištolja koji mu je virio ispod trbuha. „Što želiš?“ 143

„Želim da otvoriš sef. Imaš sedam sekundi.“ „Sedam?“ „Počeo sam odbrojavati prije nego što si se osvijestio. Šest.“ Kalle je ustao. Vrtjelo mu se, ali uspio se probiti do sefa. „Pet.“ Okrenuo je polugu. „Četiri.“ Još jedna znamenka i sef će se otvoriti, a novac nestati. A taj će novac on osobno morati nadomjestiti, takva su pravila. „Tri.“ Oklijevao je. Može li se dokopati Cassiusova pištolja? „Dva.“ Hoće li tip stvarno pucati ili samo blefira? „Jedan.“ Tip je ubio dvojicu, a da nije ni trepnuo. Sigurno se neće previše uzrujati zbog samo još jednog ubojstva u nizu. „U redu“, rekao je Kalle i odmaknuo se u stranu. Nije mogao podnijeti pogled na novac i vrećice s drogom. „Stavi sve unutra“, naredio mu je tip i pružio crvenu sportsku torbu. Kalle ga je poslušao. Nije se žurio niti je odugovlačio – jednostavno je ispraznio sadržaj u torbu, a mozak mu je automatski računao. Dvjesto tisuća kruna. Dvjesto tisuća... Kad je završio, tip mu je rekao da baci torbu na pod njemu pred noge. Kalle ga je opet poslušao. U tom je trenutku shvatio da će ako ga taj tip planira ubiti, sada to i učiniti. Eto. Tip ga više ne treba. Kalle je napravio dva koraka prema Cassiusu. Mora se dočepati tog pištolja. „Neću te ubiti ako to napraviš“, rekao je tip. Koji vrag? Zar tip čita misli? „Stavi ruke na glavu i izađi na hodnik.“ Kalle je oklijevao. Znači li to da će ga poštedjeti? Prekoračio je Cassiusa. „Nasloni se na zid i stavi ruke iznad glave.“ Kalle ga posluša. Okrene glavu. Vidio je da je tip već uzeo Pelvisov pištolj pa da sada čuči i gura ruku ispod Cassiusa, ali nije skidao pogled s Kallea. Uspio je uzeti i Cassiusov pištolj. „Molim te, izvuci metak iz onog zida“, rekao je tip i pokazao na što misli, a tad je Kalle shvatio gdje ga je već vidio. Pored rijeke – to je onaj trkač. Sigurno ih je slijedio. Kalle podigne pogled i primijeti kraj uništenog metka zaglavljenog u cementu. 144

Na zidu je bila krv iz Pelvisove glave. Metak nije putovao velikom brzinom, pa ga je Kalle uspio iščupati noktima. „Daj ga ovamo“, rekao je tip i slobodnom rukom uzeo metak. „Sada želim da nađeš moj drugi metak i dvije prazne čahure. Imaš trideset sekundi.“ „Što ako je drugi metak u Cassiusu?“ „Mislim da nije. Dvadeset i devet.“ „Čovječe, pa vidi ovu planinu sala!“ „Dvadeset i osam.“ Kalle se bacio na koljena i počeo tražiti. U sebi je bjesnio što je štedio na žaruljama. Na trinaest je pronašao četiri Cassiusova metka i jedan od tipa. Na sedam je pronašao i drugi metak koji je tip ispalio na njih – taj je vjerojatno prošao kroz Cassiusa i odbio se o metalna vrata jer su imala malenu udubinu. Kad je tip prestao odbrojavati, još nije bio pronašao posljednju čahuru. Zatvorio je oči. U sebi se molio da ga tip poštedi. Začuo je pucanj, ali nije osjetio bol. Otvorio je oči i shvatio da je još na sve četiri. Tip je podigao cijev Pelvisova pištolja s Cassiusa. Kriste, opet je zapucao u Cassiusa da bi bio siguran da ga je ubio! A tada je prišao Pelvisu, podigao Cassiusov pištolj do mjesta gdje je ušao prvi metak i prilagodio kut. Pa povukao okidač. „Jebote!“ vrisnuo je Kalle i začuo užas u svom glasu. Tip je spremio druga dva pištolja u crvenu sportsku torbu i uperio svoj u Kallea. „Hajde. Uđi u dizalo.“ Dizalo. Razbijeno staklo. To se mora dogoditi u dizalu. Tamo će se baciti na njega. Ušli su u dizalo i na svjetlu koje je dopiralo iz hodnika Kalle je vidio da na podu ima još razbijenog stakla. Odabrao je jedan duži komad koji je izgledao kao da je stvoren za taj posao. Kad se vrata zatvore, zavladat će potpuna tama i tad se samo mora sagnuti, zgrabiti krhotinu i... Vrata su se zatvorila. Tip gurne pištolj u hlače. Savršeno! Dječja igra. Smračilo se. Kalle se sagnuo. Prsti su pronašli krhotinu. Uspravio se. A onda je shvatio da odjednom ne može ni prstom pomaknuti. Kalle nije znao što ga je snašlo, samo je osjetio da je potpuno nepokretan. Pokušao se osloboditi iz tog čudnog zahvata, ali imao je osjećaj kao da poteže pogrešan kraj čvora – stisak se pojačao, a ruke i vrat vraški su ga boljeli. Zacijelo je u pitanju neka borilačka tehnika. Tad mu krhotina klizne iz ruke. Dizalo se pokrene. Kad su se vrata opet otvorila, začulo se beskonačno bubnjanje i basovi, a onda je stisak popustio. Kalle je otvorio usta i udahnuo. Tip je opet uperio pištolj u njega i pokazao mu neka krene niz hodnik. Kalle je bio prisiljen ući u jednu od prostorija za probe i sjesti 145

leđima naslonjen na radijator. Dok je tako nepomično sjedio, zagledao se u bas-bubanj na kojem je pisalo THE YOUNG HOPELESS, a tip ga je zavezao za radijator dugačkim crnim kabelom. Nije se imalo smisla opirati. Napadač ga nije planirao ubiti jer bi to dosad već učinio. A novac i drogu može nadomjestiti. Morat će ih platiti iz svog džepa, ali on se više brinuo što će morati objasniti Veri da u dogledno vrijeme nema shopping-izleta u mondene gradove. Tip podigne dvije gitarske žice s poda. Deblju mu je zavezao oko glave preko korijena nosa, a tanju oko brade. Valjda ih je zavezao za radijator iza njega jer je Kalle osjetio kako mu se ona tanja zabila u kožu i sad mu gnječi desni. „Pomakni glavu“, rekao je tip. Morao je vikati kako bi nadglasao glazbu koja je dopirala niz hodnik. Kalle je pokušao okrenuti glavu, ali gitarske žice bile su prečvrsto stegnute. „Dobro.“ Tip je postavio ventilator na stolicu, uključio ga i uperio Kalleu u lice. Kalle je zatvorio oči da se obrani od strujanja zraka, ali osjetio je kako mu se suši znoj na koži. Kad je opet otvorio oči, vidio je da je tip stavio jednu od vrećica s kilogramom nerazrijeđenog Superboya na stolicu ispred ventilatora pa navukao kapuljaču kako bi pokrio nos i usta. Što, dovraga, radi? A onda je Kalle ugledao krhotinu. Osjećao je kako mu se oko srca steže hladna šaka. Znao je što će se dogoditi. Tip je uzeo krhotinu. Kalle se umirio. Vrh stakla pogodio je plastičnu vreću, probio je i u sljedećem trenutku zrak je ispunio bijeli prah. Ulazio je u Kalleu u oči, usta i nos. Zatvorio je usta. Ali morao se nakašljati. Potom je opet zatvorio usta. Osjećao je kako mu se gorkast prah lijepi za sluznicu koja ga je odmah počela peći; droga mu je već ulazila u krvotok. Fotografija Pellea i njegove žene visjela je na upravljačkoj ploči s lijeve strane između upravljača i vrata. Pelle je prešao prstima po glatkoj masnoj površini. Vratio se na svoje uobičajeno mjesto na Gamlebyenu, ali to je bio gubitak vremena. Vladao je mir kao i svakog ljeta, a na zaslonu je vidio polaske s drugih mjesta u gradu. Ipak, uvijek se mogao nadati. Vidio je kako neki čovjek izlazi iz stare tvornice. Hodao je brzo i odlučno kao da želi pokazati da mu se žuri i da mora sjesti u jedini taksi na stajalištu prije nego što se svjetlo na krovu ugasi i taksist se odveze. Ali tad je iznenada zastao i naslonio se na zid. Nagnuo se. Stajao je točno ispod ulične svjetiljke, pa je Pelle jasno vidio kako izbacuje sadržaj želuca na asfalt. Nema šanse da ga primi u taksi. Tip je i dalje bio pogrbljen i povraćao je. Pelle je to i sam iskusio mnogo puta. Već od samog pogleda na tog čovjeka osjetio je žuč u grlu. A onda je tip obrisao usta 146

rukavom majice, uspravio se, povukao remen torbe na rame i krenuo prema Pelleu. Tek kad mu se skroz približio, Pelle je shvatio da je to onaj isti tip kojeg je povezao prije samo sat vremena. Onaj koji nije imao dovoljno novca da dođe do prenoćišta. A sada je očito htio još jednu vožnju. Pelle pritisne gumb za centralno zaključavanje i malo spusti prozor. Pričeka da tip priđe automobilu i uzaludno pokuša otvoriti vrata. „Oprosti, frende, ali ne mogu te povesti.“ „Molim vas...“ Pelle ga pogleda. Niz obraze slijevale su mu se suze. Bog zna što se dogodilo, ali to nije njegov problem. Istina, tip možda ima tešku životnu priču, ali u Oslu nećeš dugo preživjeti kao taksist ako otvaraš vrata tuđim nevoljama. „Slušaj, vidio sam kako povraćaš. Ako mi povratiš u taksiju, to će te koštati soma kruna, a ja ću izgubiti dnevni prihod. Osim toga, kad sam te posljednji put vozio, nisi imao prebijene pare. Zato te neću voziti, dobro?“ Pelle podigne prozor i zagleda se pred sebe u nadi da će momak krenuti svojim putem, ali također se bio spreman odvesti bude li taj čovjek izazivao nevolje. Kriste, večeras ga je tako boljela noga. Krajičkom oka vidio je da momak otvara torbu, vadi nešto i lijepi to na staklo. Pelle napola okrene glavu i ugleda novčanicu od tisuću kruna. Odmahne glavom, ali tip je i dalje samo nepomično stajao. Kao da čeka što će Pelle odlučiti. Pelle zapravo nije bio zabrinut – ranije te večeri tip nije izazivao nikakve nevolje. Upravo suprotno, umjesto da gnjavi Pellea da ga poveze dalje, što bi učinila većina ljudi bez novca, zahvalio mu je kad je taksimetar pokazao da je potrošio onih stotinu kruna. Zahvalio mu je tako iskreno da je Pelle zažalio što ga nije odvezao do prenoćišta – za to bi mu trebalo samo dvije minute. Pelle uzdahne i pritisne gumb za otključavanje vrata. „Hvala vam, zbilja vam hvala.“ „U redu. Kamo?“ „Prvo u Berg, molim vas. Moram samo nešto ostaviti i bio bih vam zahvalan kad biste me pričekali. A onda u Centar Ila. Platit ću vam unaprijed, naravno.“ „Nema potrebe“, rekao je Pelle i pokrenuo automobil. Njegova žena bila je u pravu. On je predobar za ovaj svijet. 147

Treći dio 148

21. U deset ujutro sunce je već bilo visoko na nebu kad je Martha parkirala Golfov kabriolet na Waldemar Thranes gate. Izašla je i lakim koracima prošla pored slastičarnice do ulaza u kafić Centra Ila. Primijetila je da je neki muškarci, ali i žene, odmjeravaju u prolazu. To samo po sebi nije bilo ništa neobično, ali nekako joj se činilo da danas privlači više pozornosti. Pripisala je to svom neobično dobrom raspoloženju iako ga nije znala objasniti. S budućom svekrvom svađala se oko datuma vjenčanja, svađala se s Grete, upraviteljicom prenoćišta, na temu dežurstava, a s Andersom se svađala doslovno oko svega. Možda je bila dobre volje jer je danas imala slobodan dan, jer je Anders za vikend otišao s majkom u prirodu i jer je na dva dana imala ono sunce samo za sebe. Kad je ušla u kafić, vidjela je kako su se podigle sve paranoične glave. Sve osim jedne. Nasmiješila se i mahnula kad su je ljudi zazvali pa mahnula dvjema djevojkama iza pulta. Predala im je ključ. „Bit će sve u redu. Uspjet ćete. Upamti – dvije ste.“ Djevojka je kimnula, ali bila je blijeda. Martha natoči šalicu kave. Stajala je leđima okrenuta prostoriji. Znala je da govori malo glasnije nego što je potrebno. Okrenula se i nasmiješila kad mu je uhvatila pogled. Prišla je stolu za kojim je sam sjedio. Prinijela je šalicu usnama i upitala ga preko nje: „Rano si ustao?“ Kad je on upitno podigao obrvu, ona shvati koliko joj je to pitanje bilo glupo – već je prošlo deset sati. „Većina stanara kasno ustaje“, brzo je dodala. „Da, to je istina“, nasmiješio se. „Slušaj, htjela sam se ispričati zbog jučer.“ 149

„Jučer?“ „Da. Anders inače nije takav, ali ponekad... Kako god, nije imao pravo onako razgovarati s tobom. Nazvao te narkićem i... Pa, znaš.“ Stig odmahne glavom. „Ne trebaš se ispričavati, nisi učinila ništa krivo. A nije ni tvoj dečko. Ja jesam narkić.“ „A ja sam užasna vozačica. No to ne znači da mi ljudi to mogu govoriti u lice.“ Nasmijao se. Smijeh mu je ublažio crte lica i učinio ga još mlađim. „A, kako vidim, i dalje voziš.“ Kimnuo je prema prozoru. „Ono je tvoj auto?“ „Da, znam da je olupina, ali volim neovisnost i slobodu koju mi pruža. Razumiješ?“ „Ne bih znao, nikad nisam vozio auto.“ „Nikad? Stvarno?“ On slegne ramenima. „To je tako tužno“, reče ona. „Tužno?“ „Ništa nije bolje od kabrioleta spuštenog krova na ovako sunčan dan.“ „Čak ni za...“ „Da, čak ni za narkića“, nasmijala se ona. „Nema bolje stvari, vjeruj mi.“ „Onda se nadam da ćeš me jednom povesti na vožnju.“ „Naravno“, rekla je ona. „Što kažeš da idemo sad, iz ovih stopa?“ U pogledu mu je primijetila iznenađenje. Ispalila je to bez razmišljanja. Znala je da ih drugi promatraju. Pa što onda? Satima je znala sjediti s drugim stanarima i raspravljati o njihovim osobnim problemima, a da to nikome ne bude čudno, zar ne? „Svakako“, odgovorio je Stig. „Imam samo nekoliko sati“, rekla je Martha, ali bila je svjesna da je zvučala uznemireno. Zar se predomišlja? „Uz uvjet da mi dopustiš da vozim“, rekao je on. „Mislim, da pokušam voziti. Zvuči zabavno.“ „Znam pravo mjesto. Dođi.“ Dok su odlazili, Martha je osjećala poglede na sebi. Stig se tako usredotočio da se Martha morala nasmijati. Sjedio je pogrbljen i čvrsto stezao upravljač. Radio je bolno spore velike krugove po parkiralištu na Økernu, onom na kojem vikendima nema ni žive duše. „Sad pokušaj raditi osmice.“ 150