Sin - Jo Nesbo

priču da je čovjek na onoj stolici platio trinaest i pol tisuća dolara da bi ulovio i ubio bijelog bizona, najsvetiju životinju Lakota Sioux Indijanaca. Pokušao ju je ubiti strijelom. No kad životinja nije htjela umrijeti ni nakon što joj je zario dvije strijele u srce, on je zajahao bizona teškog pola tone i slomio mu vrat bedrenim mišićima. Nestor nije vidio razloga da sumnja u tu priču. Naime, razlika u težini između životinje i tog čovjeka i nije prevelika. Hugo Nestor makne pogled sa slike. U prostoriji je osim njega i onog čovjeka na stolici bilo još troje ljudi. Nestor ispravi ramena i osjeti kako mu se košulja ispod sakoa zalijepila za tijelo. Rijetko se znojio. Ne samo zato što je izbjegavao sunce, vunu lošije kvalitete, vježbanje, vođenje ljubavi i druge fizičke napore nego i zato što je – tako je barem tvrdio njegov liječnik – imao grešku u ugrađenom termostatu koji druge ljude potiče na znojenje. Zato se nije znojio čak ni prilikom najvećih napora – tada je pak riskirao da se pregrije. Ta genetska sklonost dokazivala je ono što je oduvijek znao: da mu roditelji nisu biološki roditelji, da su snovi o tome kako spava u kolijevci u gradu nalik Kijevu sedamdesetih ipak više od snova, da su to najranije uspomene iz njegova djetinjstva. Ali sada se znojio. Nosio je dobre vijesti, a ipak se znojio. Čovjek na stolici nije bio bijesan. Nije se pjenio zbog toga što su iz ureda Kallea Farrisena ukradeni droga i novac. Nije vrištao ni pitao kako je moguće da je Sylvester nestao. Nije ni urlao zašto, dovraga, još nisu pronašli malog Lofthusa. Iako su svi znali što je na kocki. Postojala su četiri moguća scenarija, a tri su bila loša. Loš scenarij broj jedan: Sonny je ubio Agnete Iversen, Kallea i Sylvestera i nastavit će ubijati sve s kojima rade. Loš scenarij broj dva: Sonnyja će uhititi, on će priznati i otkriti imena pravih ubojica u slučajevima za koje je osuđen. Loš scenarij broj tri: ako Sonny ne prizna, Yngve Morsand bit će uhićen zbog ubojstva svoje žene, on neće podnijeti pritisak i reći će policiji što se ustvari dogodilo. Kad im je Morsand prvi put došao i rekao da želi ubiti svoju nevjernu ženu, Nestor je mislio da želi unajmiti plaćenog ubojicu. Ali Morsand je inzistirao na tome da osjeti taj užitak dok bude ubijao ženu, pa je od njih zatražio samo žrtveno janje jer će on, muž rogonja, automatski biti glavni osumnjičeni. A kad je dobra lova u pitanju, sve je na prodaju. U tom slučaju cijena je bila tri milijuna kruna. Razumna satnica za doživotni zatvor, tvrdio je Nestor, a Morsand se složio. Kasnije, dok je Morsand objašnjavao da želi zavezati nevjernu kuju, prisloniti joj pilu na čelo i gledati je u oči dok joj reže glavu, Nestor je osjećao kako mu se dlake na vratu ježe od užasa ali i uzbuđenja. Potom je samo trebalo utanačiti stvar s Arildom Franckom: dečko će biti pušten na jedan dan i otići će na dogovoreno mjesto. Poslali su ga s jednim od Franckovih pouzdanih, korumpiranih i dobro plaćenih čuvara, osobenjakom sklonim debeljucama iz Kaupanga koji je trošio novac na kokain, otplatu dugova i na tako debele i ružne kurve da bi čovjek očekivao da one nje201

mu plate za seks. Četvrti i jedini dobar scenarij bio je jednostavan: pronaći će momka i ubiti ga. To bi trebalo biti jednostavno i to su trebali odmah napraviti. A onaj čovjek ipak je govorio dubokim ugodnim glasom. I zato se Nestor znojio. S visoke bijele stolice dopirao je glas koji je od Nestora tražio objašnjenje. Samo to – objašnjenje. Nestor se nakašljao u nadi da mu glas neće odati strah koji je bio prisutan uvijek kad bi se našao u istoj prostoriji sa šefom. „Vratili smo se u kuću pronaći Sylvestera. Zatekli smo samo prazan naslonjač s rupom od metka u naslonu. Provjerili smo sa svojim kontaktom u Telenoru, ali nijedna njihova bazna stanica od sinoć nije uhvatila signal Sylvesterova mobitela. To znači da mu je Lofthus uništio mobitel ili da je negdje gdje nema signala. U svakom slučaju, mislim da je realno pretpostaviti da Sylvester više nije živ.“ Stolica na čelu stola polako se okrenula i ukazao se čovjek koji je sjedio na njoj. Golemo tijelo, mišići mu napinju šavove odijela, visoko čelo, staromodni brkovi, guste obrve iznad varljivo pospana pogleda. Hugo Nestor pokušao ga je pogledati u oči. Nestor je ubijao žene, muškarce i djecu pritom ih gledajući u oči, a da ne bi ni trepnuo. Naprotiv. Zanimalo ga je može li im u očima vidjeti onaj smrtni strah, pogled koji govori da znaju što ih čeka, spoznaju koja se javi kod umirućih na pragu vječnosti. Još se dobro sjeća one Bjeloruskinje kojoj je prerezao vrat kad to drugi nisu htjeli. Gledao ju je u molećive oči. Kao da su ga napalili svi oni pomiješani osjećaji u njemu – bijes prema onim papcima i ženina kapitulacija i slabost. Osjećao je uzbuđenje što ima nečiji život u rukama i odlučuje hoće li ga, i kada, okončati vlastitim rukama. Mogao joj je produljiti život na sekundu. A onda na još toliko. I još toliko. Ili ne. To je ovisilo samo o njemu. Palo mu je na pamet da je tada bio najbliže seksualnoj ekstazi o kojoj se tako često priča, spajanju s drugom osobom koje je on povezivao tek s nelagodom i poražavajućim pokušajem da nalikuje normalnom čovjeku. Negdje je pročitao da je jedna od stotinu osoba aseksualna. Zbog toga je bio drukčiji od drugih, ali nije bio nenormalan. Upravo suprotno, mogao se usredotočiti na ono važno, na to da gradi svoj život i reputaciju. Mogao je uživati u poštovanju i strahu koji su drugi osjećali prema njemu, a da ga ništa ne ometa u tome ne gubeći dragocjenu energiju kao kad robuješ seksu. To je sigurno racionalno, a shodno tome i normalno. On je normalna osoba koja pristupa smrti radoznalo, a ne sa strahom. I osim toga ima dobre vijesti za šefa. Ali Nestor je uspio zadržati šefov pogled samo na pet sekundi, a onda je pogledao u stranu. Jer je ono što je vidio bilo hladnije i praznije od smrti i uništenja. „Ali dobili smo dojavu gdje bi se momak mogao skrivati“, rekao je Nestor. Golem čovjek podigne one svoje prepoznatljive obrve. „Od koga?“ „Coco nam je dojavio. On je diler koji je donedavno živio u Centru Ila.“ 202

„Onaj psihopat u štiklama?“ Nestor nikad nije uspio dokučiti kako njegov šef zna takve stvari. Nikad ga nije vidio na ulici. Nestor nikad nije upoznao nikoga tko je tvrdio da ga je vidio, a kamoli popričao s njim. A šef je ipak znao sve i tako je bilo oduvijek. U vrijeme krtice to nije bilo neobično jer je tad mogao saznati gotovo sve što se zbivalo u policiji. Ali nakon što su ubili Aba Lofthusa koji ga se spremao prokazati, krtičine su aktivnosti prestale. To je bilo prije gotovo petnaest godina i Nestor se pomirio s tim da vjerojatno nikad neće saznati tko je bio krtica. „Spomenuo je nekog mladog tipa u Ili koji ima toliko novca da je otplatio cimerov dug“, rekao je Nestor pomno uvježbanim glasom naglašavajući „r“ kao istočni Slaveni, vjerujući da zvuči baš kao oni. „Dvanaest somova kruna u kešu.“ „Nitko ne plaća dug drugog narkića“, rekao je Wolf, stariji čovjek zadužen za trgovinu djevojkama. „Točno“, složio se Nestor. „Ali ovaj je dečko to napravio iako ga je cimer optužio da je ukrao neke naušnice. Pa sam pomislio...“ „Misliš na novac iz Kalleova sefa?“ upitao je golemi čovjek. „I na nakit ukraden kod Iversenovih, ha?“ „Da. Posjetio sam Coca i pokazao mu sliku tog tipa. A on je potvrdio da se radi o Sonnyju Lofthusu. Znam čak i broj njegove sobe – tristo dvadeset tri. Pitanje je samo kako ćemo ga...“ Nestor spoji prste i usnama proizvede zvuk sličan pucnju kao da je to sinonim za „ubiti“. „Nećemo moći ući“, rekao je Wolf. „Barem ne neprimijećeno. Vrata su zaključana, netko je uvijek na recepciji i posvuda su nadzorne kamere.“ „Mogli bismo angažirati nekog od stanara“, rekao je Voss, bivši šef zaštitarske tvrtke koji je dobio otkaz nakon petljanja s uvozom i dilanjem anaboličkih steroida. „Nećemo valjda taj posao povjeriti nekom narkiću“, rekao je Wolf. „Lofthus je pobjegao našim navodno sposobnim ljudima, a čini se da je jednog od njih i ubio.“ „Što ćemo onda?“ upita Nestor. „Postaviti zasjedu ispred Centra Ila? Postaviti snajperista u zgradi prekoputa? Zapaliti centar i blokirati sve izlaze? „ „Ovo nije vrijeme za šale, Hugo“, ušutka ga Voss. „Trebao bi znati da se ja nikad ne šalim.“ Nestor osjeti da mu lice gori, ali svejedno se nije oznojio. „Ako ga se ne dočepamo prije policije...“ „Dobra ideja.“ Riječi su bile izgovorene tako tiho da su bile jedva čujne, a ipak su odjeknule prostorijom kao grom. Tad je zavladala tišina. „Što je dobra ideja?“ 203

„Da ga ne diramo prije nego što ga policija uhvati“, rekao je golemi čovjek. Nestor se ogledao po prostoriji kako bi se uvjerio da nije jedini koji ne shvaća, a onda upitao: „Kako to mislite?“ „Mislim točno onako kako sam rekao“, prošaptao je šef, nasmiješio se pa pogledao jedinu osobu koja je dotad šutjela. „Znaš što mislim, zar ne?“ „Znam“, odgovorio je čovjek. „Dečko će se vratiti u Staten. A onda će si možda oduzeti život – kao i njegov otac...“ „Dobro.“ „Javit ću policiji gdje se dečko skriva“, rekao je čovjek, podigao bradu pa odlijepio ovratnik zelene uniforme od vrata. „To neće biti potrebno. Policiju ću ja riješiti“, rekao je golemi čovjek. „Hoćete?“ iznenadi se Arild Franck. Šef se okrene i obrati cijelom stolu. „Što ćemo sa svjedokom u Drammenu?“ „U bolnici je na kardiologiji“, začuo je Hugo Nestor kako netko objašnjava, a on se zagledao u sliku. „I što ćemo poduzeti?“ I dalje je gledao u sliku. „Ono što moramo“, odgovorio je njegov šef. Gledao je kako Blizanac visi na raspelu. Ona se točno ondje objesila. Martha je sjedila na tavanu. Gledala je gredu. Rekla je kolegama da želi provjeriti jesu li papiri složeni kako treba. Sigurno jesu, ali njoj nije to bilo važno. Posljednjih dana ništa joj više nije bilo važno. Neprekidno je mislila na njega, na Stiga, a to je u isto vrijeme bilo i banalno i tragično. Zaljubila se. Oduvijek je vjerovala da nije tip za neke snažne emocije. I prije se zaljubljivala, i to često, ali nikad ovako. Tad bi osjećala leptiriće u trbuhu, rumenilo bi joj oblilo obraze i sve joj se činilo kao neka uzbudljiva igra u kojoj ti se probude sva osjetila. Ali ovo je bilo... kao bolest. Nešto joj je napalo tijelo i kontroliralo svaku misao i postupak. Dogodila joj se prava ljubav i imala je osjećaj kao da ju je zadesila neka bolest ili loša sudbina. To joj je bilo previše. Nije to htjela. I taj ju je osjećaj razdirao. Žena koja se objesila na tom tavanu – možda se i ona tako osjećala? Možda se i ona zaljubila u muškarca za kojeg je duboko u sebi znala da nije za nju? Možda je i nju ljubav toliko zaslijepila da je i sama počela razmišljati što je dobro, a što loše pokušavajući izgraditi novi moral koji će se moći nositi s tom predivnom bolešću? Ili je ona, poput Marthe, shvatila da je zaljubljena tek kad se preduboko povezala s tim čovjekom? Martha se tijekom doručka vratila u sobu 323. Opet je pregledala tenisice. Miri204

sale su na deterdžent. Tko pere potplate gotovo novih tenisica ako nešto ne krije? I zašto su te tenisice u njoj izazvale tolik očaj da je morala otići na tavan? Zagledala se u gredu. Ali neće napraviti ono što je napravila mrtva žena. Neće ga prijaviti. Ne može ga prijaviti. Sigurno postoji razlog, nešto što ona ne zna. On nije takav. U svom poslu naslušala se laži, izlika i verzija stvarnosti da je na koncu općenito prestala vjerovati ljudima. Ali jedno je znala: Stig nije hladnokrvan ubojica. Znala je to jer je bila zaljubljena u njega. Martha zarije lice u dlanove. Osjetila je kako joj se oči pune suzama. Sjedila je ondje i drhtala u tišini. Htio ju je poljubiti. Kao i ona njega. I dalje to želi. Ljubila bi ga ovdje, sad, zauvijek! Tako bi se rado izgubila u tom golemom, predivnom, toplom oceanu emocija. Probala bi tu drogu, predala bi se, pritisnula špricu, osjetila uzbuđenje, bila bi zahvalna i prokleta. Začula je jecanje i osjetila kako se naježila. Tad se zagledala u voki-toki. Tih bebin plač. Htjela je isključiti voki-toki, ali to ipak nije učinila. Plač je sad zvučao drugačije. Kao da se dijete boji i doziva je. Ali to je i dalje bilo ono isto dijete, baš kao i uvijek. Njezino dijete. Izgubljeno dijete. Zarobljeno u vakuumu, ništavilu, a pokušava se vratiti kući. I nitko mu ne može ili ne želi pomoći. Nitko se ne usuđuje. Jer ne znaju što se događa, a ljudi se boje nepoznatog. Martha je slušala bebin plač. Iz sekunde u sekundu postajao je sve glasniji. A onda je začula krčanje i histeričan glas. „Martha! Martha! Dođi...“ Martha se sledila. Što je to bilo? „Martha! Racija je u centru! Naoružani su! Za ime Božje, gdje si?“ Martha podigne voki-toki i pritisne gumb. „Maria, što se zbiva?“ Potom pusti gumb. „Nose crno i vizire, imaju štitove i oružje i mnogo ih je! Moraš sići!“ Martha ustane i sjuri se s tavana. Koraci su joj odjekivali na stepenicama. Otvorila je vrata koja su vodila u hodnik na drugom katu. Vidjela je kako se čovjek u crnom okreće i cilja u nju sačmaricom ili možda strojnicom. Vidjela je trojicu ispred vrata sobe 323. Dvojica su držala kratki ovan za provaljivanje. „Što...“ zausti Martha, ali zašutjela je kad je čovjek ispred nje podigao prst prema ustima skrivenim ispod crnog vizira. Na sekundu se ukočila, a onda shvatila da je sprečava jedino njegovo idiotsko naoružanje. „Želim vidjeti nalog za pretres! Odmah! Nemate pravo...“ Začuo se glasan tresak kad je čovjek pogodio vrata ispod brave. Treći čovjek odškrinuo je vrata i ubacio u sobu nešto nalik dvjema granatama. A onda su se muškarci okrenuli i prekrili uši. Blagi Bože, zar oni...? Bljesak svjetlosti bio je tako snažan da su sva tri policajca bacala sjene u ionako dobro osvijetljenom hodniku, a eks205

plozija je bila tako silovita da je Marthi zazvonilo u ušima. A onda su uletjeli u sobu. „Pomaknite se, gospođice!“ Riječi koje je izgovorio policajac ispred nje zvučale su prigušeno. A izgledalo je kao da urla. Martha ga je samo pogledala. I on je bio u crnoj uniformi koje nose Delte i pancirki. Potom se povukla nazad na stepenice. Naslonila se na zid. Prekopala džepove. U džepu jakne još je uvijek imala posjetnicu, kao da je znala da će joj zatrebati. Nazvala je broj ispod imena. »Da?“ Glas je doista neobičan instrument. Simon Kefas zvučao je umorno i napeto, ali u glasu mu se nije čulo uzbuđenje koje bi čovjek očekivao tijekom racije i velikog uhićenja. Prema akustici zaključila je da nije na ulici ispred centra ni u nekoj od soba, nego u velikom prostoru okružen drugim ljudima. „Ovdje su“, rekla je, „i bacaju granate.“ „O čemu govorite?“ „Ovdje Martha Lian iz Centra Ila. U centru su naoružani specijalci. U tijeku je racija.“ Tijekom stanke koja je uslijedila začula je kako glas u pozadini nešto objavljuje, kao da nekoga zove, možda liječnika koji se treba javiti na postoperativni odjel. Glavni inspektor bio je u bolnici. „Dolazim odmah“, rekao je. Martha prekine vezu, otvori vrata i vrati se u hodnik. Ondje je začula krčanje i zujanje policijskih radiostanica. Policajac uperi oružje u nju. „Hej, što sam vam rekao?!“ Iz njegovog radija začuo se metalan glas: „Izvodimo ga.“ „Samo dajte, pucajte ako morate, ali ja sam ovdje šefica i još nisam vidjela nalog za pretres“, objavila je Martha i promarširala pored njega. A onda je vidjela kako izlaze iz sobe 323. Imao je lisičine i vodila su ga dva policajca. Bio je gotovo gol. Nosio je samo pomalo prevelike bijele gaće i izgledao neobično ranjivo. Unatoč mišićavom torzu djelovao je mršavo, iscrpljeno, bolesno. Iz jednog mu je uha kapala krv. Podigao je pogled i uhvatio njezin. A onda su prošli kraj nje. Bilo je gotovo. Martha uzdahne s olakšanjem. Nakon što je dvaput pokucala, Betty izvadi glavni ključ i uđe u apartman. Kao i obično, otvarala je vrata dvostruko sporije nego inače, pa je gost, ako je još bio u apartmanu, mogao izbjeći neku možda neugodnu situaciju. Takva je bila politika u hotelu Plaza – osoblje nije vidjelo ni čulo ništa što nije trebalo vidjeti ili čuti. Ali to nije bila Bettyina politika. Upravo suprotno. Majka joj je uvijek govorila da će zbog svoje znatiželje jednog dana upasti u nevolje. I to se dogodilo, štoviše, već više puta. 206

Ali u hotelu je to bila korisna osobina. Nitko od osoblja nije znao tako dobro nanjušiti prevarante kao Betty. Njezin zaštitni znak bilo je razotkrivanje ljudi koji su namjeravali živjeti, jesti i piti u hotelu, a da ne podmire račun. I često je radila na svoju ruku. Betty ionako nikad nije skrivala ambicije. U godišnjoj ocjeni šef je pohvalio njezinu vještinu zapažanja, ali i diskreciju kao i činjenicu da interese hotela uvijek stavlja na prvo mjesto. Rekao joj je i da će daleko dogurati – recepcija je njoj samo usputna postaja. Apartman je bio jedan od najvećih u hotelu s panoramskim pogledom na Oslo. Imao je bar, kuhinjicu, kupaonicu i posebnu spavaću sobu s još jednom zasebnom kupaonicom. Iz te kupaonice čuo se klokot vode. Prema hotelskoj evidenciji gost se zvao Fidel Lae, a novac mu očito nije bio problem. Odijelo koje mu je nosila doradio je Tiger. Gost ga je ranije tog dana kupio u Bogstadveienu, poslao krojaču na preinake putem hotelskog ekspres-servisa, a potom je taksijem vraćeno u hotel. Ljeti bi hotel za takve stvari obično angažirao nekakvu ispomoć, ali ovo ljeto bilo je tako mirno da su recepcionari to sami obavljali. Betty se odmah javila da će preuzeti taj posljednji zadatak. Na prvu nije imala razloga za sumnju. Kad ga je prijavila, gost je platio dva noćenja unaprijed, a prevaranti inače ne rade tako. Ali nešto joj svejedno nije dalo mira. Nije joj se činio kao tip koji uzima apartman na zadnjem katu. Više se doimao kao netko tko spava u prenoćištima ili hostelima. Djelovao je neiskusno i dok se prijavljivao, nekako se previše trudio ostaviti dobar dojam. Izgledao je kao da nikad prije nije odsjeo u hotelu, nego je proučio kako to sve izgleda u teoriji pa sad želi pokazati što zna. Osim toga platio je gotovinom. Betty je otvorila ormar i vidjela da su unutra kravata i dvije nove košulje, također Tigerove, vjerojatno iz iste trgovine. Na podu je bio par novih crnih cipela. Pročitala je VASS s unutarnje strane. Objesila je odijelo pored dugačkog mekanog kofera s kotačićima. Kofer je bio gotovo njezine visine – već je viđala takve kofere i znala je da ih koriste za prijevoz snowboarda ili daski za surfanje. Bila je u iskušenju da ga otvori, ali samo ga je stisnula prstom. Kofer je bio prazan ili barem u njemu nije bilo snowboarda. Pored kofera stajao je jedini komad koji nije djelovao novo – crvena sportska torba s natpisom Hrvački klub Oslo. Zatvorila je ormar, prišla otvorenim vratima spavaće sobe i viknula: „Gospodine Lae! Ispričavam se, gospodine Lae!“ Čula je kako se zatvara voda i ubrzo se pojavio čovjek sa zalizanom mokrom kosom i s pjenom za brijanje na licu. „Objesila sam vam odijelo u ormar. Rečeno mi je da preuzmem pismo koje treba poslati.“ „Oh, da. Hvala vam. Možete li pričekati trenutak?“ Betty priđe prozoru i pogleda prema novoj zgradi Opere i fjordu Osla. Nove zgrade bile su stiješnjene poput kolaca na ogradi. Ekebergåsen. Pošta. Glavni kolo207

dvor. Na velikom stolu primijetila je vozačku dozvolu. Nije bila Laeova. Pored nje stajale su škare i Laeova slika na kojoj je nosio upečatljive četvrtaste naočale s crnim okvirom koje je vidjela na njemu dok ga je prijavljivala. Na stolu su stajale dvije potpuno jednako i očito nove aktovke. Ispod poklopca jedne od njih viriô je rub plastične vrećice. Zagledala se u nju. Mutna ali prozirna plastika. S tragovima nečega bijelog. Ustuknula je dva koraka i osvrnula se po spavaćoj sobi. Vrata kupaonice bila su otvorena, pa je vidjela leđa gosta dok je stajao ispred ogledala. Oko struka omotao je ručnik i potpuno se usredotočio na brijanje. A to je značilo da je imala malo vremena. Pokušala je otvoriti aktovku s plastičnom vrećicom. Pogledala je brojčanik sa šifrom. Metalni kotačići pokazivali su 0999. Pogledala je drugu aktovku. 1999. Zar obje aktovke imaju istu šifru? A u tom slučaju 1999 izgleda kao šifra. Godina. Možda je to godina nečijeg rođenja. Ili Princeova pjesma. A u tom slučaju druga aktovka sigurno nije zaključana. Betty je začula kako gost otvara slavinu u kupaonici. Sad se umivao. Stvarno je znala da ne bi trebala to raditi. Podigla je poklopac druge aktovke. I uzdahnula. Aktovka je bila prepuna novčanica. A onda je začula korake iz sobe pa ju je brzo zatvorila, napravila tri brza koraka i zastala pred ulaznim vratima. Srce joj je tuklo. Gost je izašao iz spavaće sobe i nasmiješio se kad ju je pogledao. Ali nešto na njemu bilo je drugačije. Možda samo više nije nosio naočale. Ili joj se samo učinilo da se nešto na njemu promijenilo jer je prekrio oko krvavom maramicom. I u tom trenutku ona shvati u čemu je stvar. Obrijao je obrve, to je to. Tko, za ime Božje, brije obrve? Osim Boba Geldofa u filmu The Wall, naravno. Ali on je bio lud ili se samo pretvarao. Zar je čovjek koji stoji pred njom lud? Nije, luđaci nemaju pune kofere novca, samo misle da je tako. Tad on otvori ladicu stola, izvuče smeđu omotnicu i pruži je Betty. „Hoćete li se, molim vas, pobrinuti da ode današnjom poštom?“ „Sigurno to možemo urediti“, odgovorila je i ponadala se da gost ne osjeća njezin nemir. „Hvala vam najljepša, Betty.“ Ona na to dvaput trepne. Naravno, ime joj piše na hotelskoj uniformi. „Želim vam ugodan dan, gospodine Lae“, nasmiješi se i dohvati kvaku. „Čekajte, Betty...“ Ali tad osjeti kako joj osmijeh nestaje s lica. Vidio ju je kako otvara aktovku i sada će... „Možda je, ovaj, običaj ostaviti napojnicu za takve usluge?“ Ona uzdahne s olakšanjem. „Nikako, gospodine Lae.“ Tek je u dizalu shvatila da je mokra od znoja. Kad će zauzdati tu svoju znatiželju? I kome uopće može priznati da je kopala po stvarima hotelskog gosta? Uosta208

lom, otkad je ilegalno čuvati novac u aktovci? Posebno ako radiš za policiju. Jer upravo je to pisalo na smeđoj omotnici. Policijska središnjica u Oslu Grønlandsleiret 44 Na ruke Simona Kefasa Simon Kefas stajao je u sobi 323 i gledao oko sebe. „Dakle, Delte su upale u sobu?“ upitao je. „I odvele tipa s donjeg kreveta? Johnnyja... kako ga ono zovu?“ „Puma“, odgovori Martha. „Nazvala sam jer sam mislila da ste možda vi...“ „Nisam imao veze s tim. Tko je Johnnyjev cimer?“ „Tvrdi da se zove Stig Berger.“ „Hm. A gdje je on sada?“ „Ne znam. Nitko ne zna. Policija je ispitala sve stanare. Slušajte, ako to niste vi učinili, onda želim znati tko je naredio raciju.“ „Ne znam“, odgovorio je Simon i otvorio ormar. „Ali specijalci se ne mogu poslati na teren bez odobrenja šefa policije, pa upitajte njega. Ovo je odjeća Stiga Bergera?“ „Koliko je meni poznato.“ Imao je osjećaj da mu laže i da dobro zna da odjeća pripada upravo njemu. Podigao je plave teniske s dna ormara. Broj 43. Vratio ih je na mjesto, zatvorio ormar, a onda primijetio fotografiju na zidu pored ormara. I s njom su nestale sve sumnje koje je dotad možda imao. „On se zove Sonny Lofthus“, reče Simon. „Što?“ „Drugi stanar. Zove se Sonny, a na slici je njegov otac Ab Lofthus. On je bio policajac. A sin mu je postao ubojica. Dosad je ubio šestero ljudi. Slobodno se požalite šefu, ali mislim da su specijalci u ovom slučaju bili opravdan izbor.“ Njoj se lice ukoči istog trenutka i zjenice joj se skupe kao da je u sobu odjednom prodrlo previše svjetla. Zaposlenici prenoćišta vidjeli su koješta, ali nikad dosad nisu pružili skrovište masovnom ubojici. On čučne – nešto je bilo ispod kreveta. Tad izvuče napravu. 209

„Što je to?“ upita ona. „Granata za omamljivanje“, odgovori Simon i podigne maslinastozelen predmet koji je izgledao kao gumena ručka bicikla. „Stvara snažan bljesak i prasak od otprilike sto sedamdeset decibela. Nije opasna, ali kad eksplodira, na nekoliko sekundi oslijepite, gluhi ste, omamljeni i dezorijentirani, pa Delte mogu odraditi posao. Ali na ovoj nisu izvukli osigurač, zato nije eksplodirala. Tako to biva. Ljudi pod pritiskom griješe. Slažete li se?“ Tad pogleda teniske, a onda opet nju. Ali njezin pogled bio je miran i odlučan. U tim očima nije vidio ništa. „Moram se vratiti u bolnicu“, rekao je Simon. „Hoćete li me nazvati ako se vrati?“ „Jeste li dobro?“ „Vjerojatno nisam“, odgovori Simon. „Žena mi je u bolnici. Gubi vid.“ Tad pogleda u svoje ruke. A htio je dodati – baš kao i ja. 210

28. Hugo Nestor volio je Vermont. To mjesto predstavljalo je jednu od rijetkih kombinacija restorana, bara i noćnog kluba, a posao je išao dobro kako god okreneš. Klijentelu su činili bogati i lijepi, nelijepi ali bogati, manje bogati ali lijepi, zatim nekoliko slavnih, kao i neki poluuspješni financijaši i ljudi koji su radili noćne smjene u zabavnoj industriji. Upravo su u Vermontu članovi bande Tveita i ljudi upetljani u pranje novca te pljačke banaka i pošta naručivali hektolitre Dom Perignona, a kako je norveškim striptizetama nedostajalo stila, iz Kopenhagena su dovezli bolje djevojke za ples u krilu u privatnim prostorijama. Kokain su im upuhivali slamkama izravno u razne tjelesne otvore, a potom ga i sami tako konzumirali dok su im konobari donosili kamenice, tartufe i paštete od guščje jetre, napravljene od gusaka koje su imale kraljevski tretman. Ukratko, Vermont je bio mjesto sa stilom i tradicijom. Ondje su Hugo Nestor i njegovi ljudi svake večeri mogli sjediti za ograđenim stolom i gledati kako vanjski svijet ide kvragu. Tamo se moglo poslovati jer policajci koji su svraćali u Vermont uopće nisu pridavali pozornost bankarima i financijašima koji su se ondje naveliko družili s kriminalcima. Zato ni zahtjev čovjeka koji je sjedio za njihovim stolom nije bio posebno neobičan. Ušao je, ogledao se oko sebe, progurao kroz gomilu i prišao im, ali kad je pokušao prekoračiti crveno uže koje je označavalo njihov teritorij, Bo ga zaustavi. Izmijenili su nekoliko riječi, a onda Bo priđe Nestoru i šapne mu na uho: „Traži Azijatkinju. Kaže da je za klijenta koji ne pita za cijenu.“ Nestor nagne glavu i otpije malo šampanjca. Blizanac ima izreku koju je Hugo prihvatio kao svoju: Novac ti kupuje šampanjac. „Izgleda li ti kao murjak?“ „Ne.“ 211

„Ni meni. Dovuci mu stolicu.“ Tip je nosio odijelo koje je djelovalo skupo, izglačanu košulju i kravatu. Iznad upečatljivih ekskluzivnih naočala imao je blijede obrve. Ne, krivo. Uopće nije imao obrve. „Mora biti mlađa od dvadeset.“ „Ne znam o čemu govoriš“, rekao je Nestor. „Zašto si ovdje?“ „Moj klijent je prijatelj Ivera Iversena.“ Hugo Nestor zagleda se u njega. Nije imao ni trepavice. Možda ima bolest koja se zove alopecia universalis. Kao Hugov brat – navodni brat koji nije imao ni jedne jedine dlake na tijelu. A u tom slučaju tip sigurno nosi periku. „Moj klijent bavi se špedicijom. Platit će ti u gotovini i heroinom koji je stigao prekomorskim putem. Vjerojatno bolje od mene znaš što to govori o čistoći.“ Manje stanica. Manje posrednika koji razrjeđuju drogu. „Daj da nazovem Iversena“, rekao je Nestor. Tip odmahne glavom. „Moj klijent traži potpunu diskreciju. Ne smije znati ni Iversen niti itko drugi. Ako je Iversen toliko glup da govori prijateljima čime se bavi, to je njegov problem.“ I potencijalno naš, pomisli Nestor. Tko je ovaj tip? Ne izgleda kao potrčko. Štićenik? Ili obiteljski odvjetnik od povjerenja? „Naravno, shvaćam da ovako izravan pristup kad je u pitanju netko koga ne poznajete zahtijeva dodatno osiguranje sigurne transakcije. Moj klijent i ja stoga predlažemo predujam kako bismo dokazali ozbiljnost. Što kažete? „ „Kažem četiristo tisuća“, rekao je Nestor. „To je brojka koju sam rekao napamet jer i dalje ne znam o čemu govoriš.“ „Naravno“, rekao je tip. „To je sasvim izvedivo.“ „Koliko brzo?“ „Mislio sam večeras.“ „Večeras?“ „U gradu sam samo do sutra ujutro, a onda letim nazad u London. Novac mi je u apartmanu u Plazi.“ Nestor i Bo se pogledaju. A onda Nestor u jednom gutljaju ispije šampanjac. „I dalje ne znam o čemu govoriš. Osim ako nas upravo nisi pozvao na piće u svoj apartman.“ Tip se široko osmjehne. „Upravo sam to učinio.“ 212

Tipa su pretražili čim su stigli na parkiralište. Bo ga je držao, a Nestor je tražio oružje i mikrofone. Tip je bez otpora pustio da ga prepipaju. Bio je čist. Bo je vozio limuzinu do Plaze, a onda su preko velikog parkirališta stigli iza Spektruma do visoke staklene prizme koja je bila hotel Plaza. Gledali su grad iz staklenog vanjskog dizala i Nestor je pomislio kako je to baš prikladna metafora: što se više penješ, ljudi izgledaju sve manji. Bo je izvukao pištolj čim je tip otvorio vrata apartmana. Nije bilo nikakva razloga očekivati zasjedu: Nestor trenutačno nije imao neprijatelja, barem koliko je njemu bilo poznato. Nije bilo neriješenih sukoba na tržištu, a policija ga je mogla uhititi ako to želi, no nisu imali povoda. A ipak je osjetio nelagodu koju nije mogao posve definirati. Pripisao ju je profesionalnoj budnosti i odlučio ostati na oprezu. Od čovjeka s takvim stavom i drugi u tom poslu mogli su ponešto naučiti. Nije se Nestor bezveze našao na položaju na kojem je danas. Apartman je bio lijep. Imao je sjajan pogled, to se moralo priznati. Tad tip stavi na stolić dvije aktovke. Dok je Bo provjeravao druge sobe, tip priđe baru i počne miješati pića. „Samo naprijed“, rekao je i rukom pokazao na aktovke. Nestor sjedne kraj stolića, otvori prvu aktovku, a potom i drugu. Unutra je bilo više od četiristo tisuća kruna. Bio je siguran u to. A ako je droga u drugoj aktovci čista kao što tip tvrdi, za taj je iznos mogao kupiti omanje selo prepuno mladih Azijatkinja. „Smijem li uključiti televizor?“ upita Nestor i podigne daljinski. „Slobodno“, odgovori tip. Bio je zauzet miješanjem pića. Bilo je očito da u tome nema iskustva, ali dao si je truda i narezao limun za gin-tonik. Nestor pritisne tipku na daljinskom, preleti obiteljske i dječje filmove, pronađe program s pornografijom i pojača zvuk. Zatim priđe baru. „Šesnaest joj je godina i bit će isporučena na parkiralište Ingierstrand Lida sutra u ponoć. Dovezite se nasred parkirališta i ostanite u autu. Prići će vam netko od mojih ljudi, sjesti na stražnje sjedalo i izbrojati novac. Potom će on otići s novcem, a netko drugi će dovesti curu. Shvatio?“ Tip kimne. Nestor nije spomenuo jednu važnu činjenicu koja se podrazumijevala: cura neće biti u automobilu koji dolazi po novac. Novac će napustiti mjesto sastanka prije nego što stigne auto u kojem će biti cura. Isti princip vrijedi i kad je u pitanju prodaja droge. „A novac...?“ „Još četiristo tisuća“, odgovori Nestor. „U redu.“ 213

Bo se vratio iz spavaće sobe i zastao ispred televizora. Činilo se da uživa u prizoru. Baš kao i većina. A Nestoru je pornjava bila korisna samo zato što je osiguravala predvidivu i ravnomjernu zvučnu kulisu koja je onemogućavala potencijalno prisluškivanje onoga o čemu se priča u sobi. „Ingierstrand Lido sutra u ponoć“, ponovi Nestor. „Popijmo u to ime“, rekao je tip i podigao dvije čaše. „Hvala ti, ali vozim“, odgovorio je Bo. „Naravno“, tip se nasmijao i pljesnuo po čelu. „Coca-cola?“ Bo slegne ramenima, a tip otvori limenku coca-cole, natoči je u čašu pa ubaci i krišku limuna. Nazdravili su i sjeli za stol. Nestor je dao znak Bou pa on uzme prvi svežanj novčanica iz aktovke i počne naglas brojati. Iz automobila je ponio vreću u koju je sad trpao novac. Nikad se nisu služili torbama kupaca jer su se u njima mogli nalaziti čipovi kojima se lako može pratiti put novca. Nestor je shvatio da nešto nije u redu tek kad je primijetio da Bo griješi u brojanju. Ali nije znao o čemu se radi. Tad se osvrne oko sebe. Jesu li to zidovi promijenili boju? Prvo pogleda svoju praznu čašu pa Boovu. A onda i odvjetnikovu. „Zašto u tvojoj nema limuna?“ upita Nestor. Imao je osjećaj da mu glas dopire iz daljine. Odgovor također kao da je dopirao negdje iz daljine. „Intolerancija na citruse.“ Bo prestane brojati. Glava mu klone na novac. „Drogirao si nas“, rekao je Nestor i posegnuo za nožem u futroli na nozi. Imao je vremena samo shvatiti da dodiruje pogrešnu nogu, a onda je vidio kako mu se približava dno lampe. I tad se sve smračilo. Hugo Nestor oduvijek je volio glazbu. A pod tim nije mislio na buku ili djetinje melodije koje većina naziva glazbom, nego na glazbu za odrasle, dakle za ljude koji razmišljaju. Richard Wagner. Kromatska ljestvica. Dvanaest polutonova s omjerima frekvencije koji se temelje na dvanaestom korijenu iz 2. Čista jasna matematika, harmonija, njemački red. Ali zvuk koji je upravo začuo bio je posve suprotan glazbi. Bio je disharmoničan, kaotičan, nepovezan. Kad je došao svijesti, shvatio je da se nalazi u automobilu u nekakvoj velikoj vreći. Osjećao je mučninu i vrtoglavicu, a ruke i noge bile su mu vezane nečim što mu se oštro usijecalo u kožu, pa je vjerojatno bila riječ o plastičnim vezicama kakve je ponekad koristio na curama. Kad se automobil zaustavio, osjetio je da je podignut i tad je shvatio da se najvjerojatnije nalazi u mekanom koferu na kotačiće. Napola je sjedio, napola stajao, a tip ga je gurao i vukao po lošem terenu. Čuo je kako osoba koja vuče kofer dahće i stenje. Nestor ga 214

je dozivao, nudio mu novac u zamjenu za slobodu, ali odgovora nije bilo. A potom je začuo onaj atonalni kaos koji je postajao sve glasniji. I prepoznao ga je čim je netko spustio kofer, a on se našao na leđima. Osjetio je tlo pod sobom i znao je da – jer sad je shvatio i gdje se nalazi – hladna voda koja prodire kroz kovčeg i njegovo odijelo ustvari močvara. Psi. Kratak odsječan lavež argentinskih mastifa. Ali nije znao što se zbiva. Tko je taj tip i zašto mu to radi? Je li ovo rat za teritorij? Ili je tip koji ga je oteo onaj isti koji je ubio Kallea? Ali, zašto ovako? Tip otvori kovčeg pa Nestor zaškilji kad ga je zaslijepila ručna svjetiljka koju mu je uperio u lice. Ruka ga je zgrabila za vrat i podigla na noge. Nestor otvori oči i iza svjetiljke ugleda odbljesak pištolja. Psi iznenada utihnu. „Tko je bio krtica?“ upita glas iza svjetiljke. „Što?“ „Tko je bio krtica? Policija je mislila da je krtica bio Ab Lofthus.“ Hugo Nestor zaškilji prema svjetlu. „Ne znam. Slobodno me ubij, stvarno ne znam.“ „Tko zna?“ „Nitko. Nitko od nas. Možda netko u policiji.“ Svjetiljka se spusti i Nestor je vidio da je to onaj odvjetnik. Skinuo je naočale. „Treba te kazniti“, rekao je. „Želiš li prvo priznati grijehe?“ O čemu on govori? Zvuči kao svećenik. Zar je riječ o onom kapelanu kojeg su ubili? Ali on je bio samo korumpiran pedofil. Sigurno ga nitko ne bi htio osvetiti. „Ni za čim ne žalim“, rekao je Nestor. „Samo to napravi.“ Osjetio je čudnovat mir. Možda je to nuspojava droge. Ili je već dovoljno puta zamislio taj scenarij da se već pomirio s tim da će mu život vjerojatno završiti upravo tako, s metkom u glavi. „Ne žališ ni zbog cure koju si unakazio prije nego što si joj prerezao vrat? Ovim nožem...?“ Nestor trepne kad je svjetlost obasjala zakrivljenu oštricu. Oštricu njegovog arapskog noža. „Nemoj...“ „Gdje držiš cure, Nestor?“ Cure? Zar to želi? Preuzeti trgovinu ljudima? Nestor se pokuša usredotočiti, ali nije mu išlo jer mu se mozak pretvorio u kašu. „Obećavaš da me nećeš upucati ako ti kažem?“ upitao je savršeno svjestan da odgovor „da“ ima otprilike jednak kredibili215

tet kao njemačka marka 1923. „Da“, odgovori tip. Zašto mu je Nestor ipak vjerovao? Zašto je vjerovao obećanju tipa koji je otkako se pojavio u Vermontu, nizao laž za laži? Vjerojatno mu se ludi mozak hvatao za slamke. Jer više nije bilo ničega osim te glupe nade u uzgajivačnici u mrklom mraku usred šume. Nade da tip koji ga je oteo govori istinu. „Enerhauggata 96.“ „Hvala ti“, odgovori tip i gurne pištolj za pojas hlača. Hvala ti? U tom trenutku tip izvuče mobitel i počne unositi neke podatke sa žutog samoljepljivog papirića, vjerojatno broj mobitela. Zaslon mu je obasjao lice i Nestor je pomislio da je tip ipak možda svećenik. Svećenik koji ne laže. To je očita kontradikcija, ali bio je uvjeren da ipak postoje svećenici koji nisu svjesni da lažu. Tip je i dalje stiskao tipke. Slao je poruku. Kad je pritisnuo tipku posljednji put, poruka je bila poslana. A onda je gurnuo mobitel u džep i pogledao Nestora. „Napravio si dobro djelo, Nestor, pa možda ipak budeš spašen“, rekao je. „Mislio sam da bi to htio znati prije...“ „Prije nego što?“ Nestor proguta knedlu. Tip je obećao da ga neće ubiti! Obećao je... Čekaj. Obećao je da ga neće upucati. Tad svjetiljka obasja lokot nastambe. Tip gurne ključ u bravu. Nestor začuje pse. Nisu lajali, samo su režali jedva čujno i nekako usklađeno. Režanje je bilo prigušeno, kao da im je dopiralo iz dubine trbuha i polako se pojačavalo pa postajalo sve glasnije, ali je i dalje bilo kontrolirano, poput Wagnerovih kontrapunkta. Sad nije bilo droge koja bi zaustavila strah. Osjećao se kao da ga netko polijeva ledenom vodom. Kad bi barem pritisak vode otjerao strah, ali taj je tip bio unutra, u njemu, i polijevao mu unutrašnjost glave i tijela. Nije imao kamo. Sam je Hugo Nestor držao crijevo u ruci. Fidel Lae sjedio je u tami i gledao pred sebe. Prestao se pomicati i ispuštati zvukove. Sklupčao se kako bi zadržao toplinu i kontrolirao drhtaje. Prepoznao je dva muška glasa. Jedan je pripadao čovjeku koji se pojavio niotkud i zaključao ga ondje prije dvadeset i četiri sata. Fidel jedva da je taknuo pseću hranu; samo je pio vodu. I drhtao od hladnoće. Čak i u ljetnoj večeri hladnoća nekako uđe u tijelo i skameni te. A onda krv, a ne slina navlaži grlo i voda koju piješ više ne predstavlja utjehu, nego žari kao da je alkohol. Kad je začuo automobil, opet je pokušao vrištati, ali zaplakao je kad ga glas nije 216

htio poslušati, nego je samo zabrundao kao star motor. Po ponašanju pasa shvatio je da netko dolazi. Nadao se tome. I molio. U nekom trenutku konačno je primijetio siluetu na noćnom nebu, vidio je da se tip vratio. Onaj koji je jučer lebdio nad pustopoljinom sad se saginjao kao da nešto vuče. Kovčeg. A u kovčegu je bio živ čovjek. Taj čovjek sada je stajao ruku vezanih iza leđa i čvrsto stisnutih nogu. Očito je teško održavao ravnotežu kad ga je onaj tip stavio ispred vrata kaveza u kojem se nalazio Fidel. Bio je to Hugo Nestor. Stajali su samo četiri metra od Fidelova kaveza, a ipak nije čuo što su govorili. Tip je otključao lokot pa spustio ruku Nestoru na glavu kao da ga blagoslivlja. Nešto je rekao. A onda je nježno gurnuo Nestorovu glavu. Velik čovjek u odijelu kratko je vrisnuo pa pao na leđa i udario u vratašca koja su se otvorila prema unutra. Psi su se uznemirili. Tip je brzo gurnuo i Nestorove noge u kavez pa zatvorio vratašca. Psi su oklijevali. A onda se Ghostbuster trznuo i pokrenuo. Fidel je gledao kako bijeli psi skaču na Nestora. Pokreti su im bili tako tihi da je jasno čuo kako im škljocaju čeljusti dok trgaju meso i gotovo ekstatično reže, a potom se prolomio i Nestorov vrisak. Bio je to jedan jedini drhtav i neobično čist ton koji je poletio prema nordijskom nebu na kojem je Fidel vidio ples kukaca. A onda se ton naglo prekinuo i Fidel je vidio nešto drugo. Sličilo je roju koji se kreće prema njemu i tad je osjetio kako ga prskaju sitne tople kapljice. I znao je o čemu je riječ jer je i sam jednom u lovu prerezao arteriju živom sobu. Fidel obriše lice rukavom pa skloni pogled. Vidio je i da se tip pred kavezom okrenuo na drugu stranu. Vidio je da mu ramena drhte. Kao da plače. 217

29. „Kasno je“, rekao je liječnik i protrljao oči. „Zašto ne odeš kući i naspavaš se, Kefas, pa ćemo sutra porazgovarati?“ „Ne“, odgovori Simon. „Kako god želiš“, rekao je liječnik pa pokazao Simonu neka sjedne na jednu od stolica postavljenih uz zidove bolničkog hodnika. Kad je liječnik sjeo pored njega, zastao je i nagnuo se prema njemu, Simon je znao da su vijesti loše. „Tvoja žena nema još mnogo vremena. Da bi operacija uspjela, mora se izvesti u sljedećih nekoliko dana.“ „A ti ne možeš ništa?“ Liječnik uzdahne. „Inače nemamo običaj savjetovati pacijentima da odu u inozemstvo i podvrgnu se skupom privatnom liječenju, posebno ako je ishod takve operacije donekle nesiguran. Ali u ovom slučaju...“ „Znači, trebao bih je odmah odvesti u kliniku Howell?“ „Nisam ti to rekao. Mnogi slijepci žive punim plućima usprkos hendikepu.“ Simon kimne i opipa granatu za omamljivanje koju je i dalje držao u džepu. Pokušao je pojmiti ono što je upravo saznao, ali mozak kao da mu je pokušavao pobjeći od činjenica, pa je sad intenzivno razmišljao o tome je li hendikep politički korektan izraz. Pretpostavljao je da se to sad kaže „osobe s posebnim potrebama“. Ili je i to – kao hostel – postalo politički nekorektno? Svijet se mijenjao tako brzo da on nije bio u stanju držati korak, a terminologija u zdravstvu i socijalnoj skrbi mijenjala se brzinom munje. Liječnik se nakašlje., Ja...“ započne Simon, kad shvati da mu zvoni mobitel. On ga zgrabi, zahvalan što ga je omeo. Nije imao memoriran broj pošiljatelja poruke. 218

Nestorove zatvorenike pronaći ćete u Enerhauggati 96. Požurite se. Sin Sin. Simon utipka broj. „Slušaj, Simon“, započne liječnik, „nemam vremena za...“ „Sve je u redu“, reče Simon pa podigne ruku i ušutka liječnika. U tom se trenutku oglasi pospan glas: „Falkeid.“ „Bok, Sivert, ovdje Simon Kefas. Želim da pošalješ specijalce na sljedeću adresu: Enerhauggata 96. Koliko brzo možete biti tamo?“ „Noć je.“ „Nisam te to pitao.“ „Za trideset pet minuta. Jesi li dobio odobrenje od šefa?“ „Pontius sad nije dostupan“, slagao je Simon. „Ali ne brini se, imamo dovoljno temelja za raciju. Trgovina ljudima. A vrijeme je ključno. Samo ti učini kako sam ti rekao, ja ću preuzeti odgovornost.“ „Nadam se da znaš što radiš, Simon.“ Simon prekine vezu i pogleda liječnika. „Hvala ti, razmislit ću. Sad se moram vratiti na posao.“ Čim je izašla iz dizala na zadnjem katu, Betty je začula zvukove seksa. „Ma, stvarno“, namrštila se. „To je kabelska“, rekao je zaštitar kojeg je povela sa sobom. Iz susjednih soba požalili su se na buku pa je Betty –jer je takva bila politika hotela – unijela pritužbe u zapisnik na recepciji. 02:13 ujutro, pritužba zbog buke u apartmanu 4 Nazvala je u taj apartman, ali nitko se nije javljao. A onda je pozvala osiguranje. Ignorirali su znak NE OMETAJ na kvaki i silovito pokucali. Pričekali. Opet pokucali. Betty se promeškoljila. „Nervozna si“, rekao je zaštitar. „Imam osjećaj da naš gost nešto... sprema.“ 219

„Nešto?“ „Možda vezano uz drogu... Ali, što ja znam?“ Zaštitar je olabavio pendrek i uspravio se, a Betty je gurnula glavni ključ u bravu. Otvorila je vrata. „Gospodine Lae?“ Dnevna soba bila je prazna. Buku je stvarala žena u crvenom kožnatom korzetu s bijelim križem koji je valjda trebao značiti da je ona medicinska sestra. Betty uzme daljinski i isključi televizor, a zaštitar uđe u spavaću sobu. Aktovke su nestale. Betty je primijetila prazne čaše i polovicu limuna na baru. Limun se osušio i bio je nekako čudne smeđe boje. Betty otvori ormar. Nestali su odijelo, veliki kovčeg i crvena sportska torba. Gost je izveo najstariji trik u povijesti varanja hotela: na vrata objesiš znak NE OMETAJ i pojačaš televizor tako da se čini da si još u sobi. Ali gospodin Lae platio je sobu unaprijed. I već je provjerila: na računu sobe nije bilo troškova bara i restorana. „U kupaonici je neki tip.“ Ona se okrene prema zaštitaru koji je stajao na dovratku spavaće sobe i uđe s njim u kupaonicu. Čovjek koji je ležao na podu izgledao je kao da grli zahodsku školjku. Ali kad su bolje pogledali, vidjeli su da je zavezan za nju vezicama oko zglobova. Bio je u crnom odijelu, imao je plavu kosu i nije bio posve trijezan. Bio je drogiran. Pospano je treptao teškim kapcima. „Odrežite ovo“, rekao je s naglaskom koji im nije bio poznat. Betty kimne zaštitaru, a on izvuče švicarski nožić i prereže plastične vezice. „Što se dogodilo?“ upita Betty. Čovjek se jedva uspravio. Lagano se zanjihao pred njima. Kao da nije mogao fokusirati mutan pogled. „Igrali smo neku glupu igru“, promrmlja. „Idem ja sad...“ Zaštitar stane na dovratak i zapriječi mu put. Betty se osvrne oko sebe. Ništa nije bilo oštećeno. Račun je bio podmiren. Imali su samo pritužbu zbog buke televizora. A sad su riskirali nevolje s policijom, negativne napise u tisku i mrlju na reputaciji. Šef ju je pohvalio zbog diskrecije i zbog toga što su joj interesi hotela uvijek na prvom mjestu. Rekao je da može daleko dogurati, da je recepcija samo usputna postaja nekome poput nje. „Pusti ga“, rekla je. Larsa Gilbera probudilo je šuškanje u grmlju. Okrenuo se. Vidio je obrise neko220

ga među granama i lišćem. Netko je pokušavao maznuti stvari momku. Lars se izvukao iz prljave vreće za spavanje i skočio na noge. „Hej, ti!“ Tip zastane i okrene se. Momak se nekako skroz promijenio. Nije bila stvar samo u odijelu, nego i u njegovu licu. Bilo je nekako natečeno. „Hvala što si mi čuvao stvari“, reče momak i kimne prema torbi koju je držao pod pazuhom. „Hm“, reče Lars, približi se i odmjeri ga. „Nisi u nevoljama, dečko?“ „Pa, jesam“, nasmiješi se momak. Bilo je nečega u tom osmijehu. Nečega blijedog. Usne su mu drhtale. Činilo se da je plakao. „Trebaš li pomoć?“ „Ne, ali hvala što pitaš.“ „Hm. Više te neću vidjeti, ha?“ „Ne, mislim da nećeš. Želim ti lijep život, Lars.“ „Hvala ti. I potrudi se...“ tad zakorači prema momku i spusti mu ruku na rame, „ostati živ. Obećavaš?“ Momak brzo kimne. „Pogledaj ispod jastuka.“ Lars automatski pogleda prema svom krevetu na tlu. A kad se opet okrenuo, vidio je tek leđa momku prije nego što je nestao u tami. Lars se vrati do vreće za spavanje. Ispod jastuka virila je omotnica. On je podigne. Na njoj je pisalo: „Za Larsa.“ Otvorio ju je. Lars Gilberg nikad u životu nije vidio toliko novca. „Ne bi li specijalci već trebali biti ovdje?“ upitala je Kari, zijevnula i pogledala na sat. „Trebali bi“, složio se Simon i bacio pogled na ulicu. Parkirali su na pola Enerhauggate. Broj 96 nalazio se pedeset metara ispred njih na drugoj strani ulice. Bila je to bijela drvena dvokatnica, jedna od onih koje su preživjele rušenje pitoresknih zgrada u Enerhaugenu 1960-ih kako bi se napravilo mjesta za četiri nebodera. Malena kuća djelovala je tako mirno i spokojno u ljetnoj noći da je Simonu bilo teško zamisliti da se unutra itko krije. „Pomalo se osjećamo krivima“, rekao je Simon. „Ali mislim da su staklo i beton prikladniji za današnje društvo.“ „Molim?“ „Citirao sam direktora Građevinskog udruženja OBOS iz I960.“ „Ma hajde“, rekla je Kari i opet zijevnula. 221

Simon se pitao nada li se ona da on osjeća krivnju što ju je usred noći izvukao iz kreveta. Tehnički, nije bilo nužno da i ona bude ondje. „Zašto specijalci nisu ovdje?“ opet ga je upitala. „Ne znam“, rekao je Simon i u tom je trenutku automobil osvijetlio zaslon njegova mobitela koji se nalazio između sjedala. Pogledao je broj. „Ali uskoro ćemo saznati“, rekao je i podigao mobitel. „Da?“ „Ja sam, Simon. Nitko ne dolazi.“ Simon popravi retrovizor. Psiholog bi mogao objasniti zašto je Simon to učinio, ali to je bila automatska reakcija na glas drugog muškarca. Simon se usredotočio na retrovizor kako bi vidio što je iza njega. „Zašto?“ „Jer racija nije pravno utemeljena, detaljno objašnjena i zbog toga što se nisi potrudio koristiti odgovarajuće kanale za aktiviranje specijalaca.“ „Ti možeš izdati to odobrenje, Pontius.“ „Mogu. I ja kažem ‘ne’.“ Simon tiho opsuje. „Slušaj, to...“ „Ne, ti slušaj. Naredio sam Falkeidu da miruje i rekao njemu i njegovim ljudima neka se vrate u krevet. Što izvodiš, Simon?“ „Imam razloga vjerovati da se u Enerhauggati 96 ljudi drže protiv njihove volje. Iskreno, Pontius, to...“ „Iskrenost je vrlina, Simon. Sjeti se toga kad sljedeći put nazoveš šefa Delti.“ „Nije bilo vremena za objašnjavanje. Jebemu, nemamo vremena. Nekad si vjerovao mojoj procjeni.“ „Dobro si upotrijebio perfekt, Simon.“ „Hoćeš reći da mi više ne vjeruješ?“ „Prokockao si sav svoj novac, sjećaš se? I novac svoje žene. Što misliš, što mi to govori o tvojoj procjeni?“ Simon zaškrguta zubima. Nekoć davno nije bilo lako predvidjeti tko će pobijediti u raspravi, dobiti najbolje ocjene, najbrže trčati ili osvojiti najljepšu djevojku. Jedino je sigurno bilo da će stati iza trećeg čovjeka trojke. Ali on je sada mrtav. A iako je Simon oduvijek bio najpametniji i najjači od te trojice, Pontius Parr imao je jednu prednost: mogao je bolje sagledati širu sliku od druge dvojice. „Obavit ćemo to sutra rano ujutro“, reče šef s lakim samopouzdanjem koje je u posljednje vrijeme ljude navodilo da misle kako Pontius Parr sve uvijek najbolje zna. 222

„Ako si dobio dojavu o mogućoj trgovini ljudima na toj adresi, tijekom noći ništa se neće promijeniti. Idi kući i naspavaj se.“ Simon otvori vrata automobila i pokaže Kari neka ostane na mjestu. Zatim zatvori vrata i prošeta nekoliko metara niz ulicu. Govorio je tiho. „Ovo ne može čekati. Pontius, hitno je.“ „Zašto to misliš?“ „Dojava.“ „Od koga?“ „Poruka od nekog... anonimnog. Otići ću sam.“ „Što? Da ti nije palo na pamet! Prestani, Simon. Jesi li me čuo? Čuješ li što ti govorim?“ Simon pogleda u mobitel pa ga vrati na uho. „Procjena policajca na terenu. Sjećaš li se te lekcije, Pontius? Sjećaš se kako smo učili da je takva procjena uvijek iznad naredbe policajaca koji nije na terenu?“ „Simon! Oslo je ionako u rasulu. Gradsko vijeće i mediji skaču nam po glavi zbog onih ubojstava. Da nas se nisi usudio zakopati još dublje. Simon!“ Simon prekine vezu, isključi mobitel i otvori prtljažnik automobila. Otključao je kovčeg s oružjem pa izvadio sačmaricu, pištolj i nekoliko kutija streljiva. Potom iz prtljažnika izvuče i dvije pancirke te uđe u automobil. „Ulazimo“, rekao je pa pružio sačmaricu i jednu pancirku Kari. Ona ga pogleda. „To si maloprije razgovarao sa šefom policije?“ „Jesam“, odgovori Simon pa provjeri je li spremnik Glocka 17 pun. „Dodaj mi lisičine i granatu za omamljivanje iz pretinca za rukavice.“ „Imaš granatu za omamljivanje?“ „To su zaboravili upotrijebiti tijekom racije u Centru Ila.“ Ona pruži Simonu lisičine i granatu. „Imamo li dopuštenje da uđemo?“ „Obavijestio sam ga o našoj namjeri“, rekao je Simon i navukao pancirku. Kari je rasklopila sačmaricu pa je napunila brzim vještim pokretima. „Lovim guske od svoje devete godine“, rekla je umjesto objašnjenja kad je primijetila kako ju je Simon pogledao. „Ali draže su mi puške. Kako ćemo to izvesti?“ „Na tri“, rekao je Simon. „Mislim, kako prilazimo...“ 223

„Tri“, ponovio je Simon pa otvorio vrata. Hotel Bismarck nalazio se u središtu Osla, toliko je bilo točno. Maleni hotel stajao je usred Kvadraturena blizu mjesta na kojem je grad osnovan, na točki u kojoj se dodiruju narkotržište i četvrt crvenih svjetiljki. A u skladu s lokacijom nudio je i sobe na sat s ručnicima koji su već bili kruti od pranja. Sadašnji vlasnik preuzeo je hotel prije šesnaest godina i otad nijednom nije renovirao sobe, no krevete je mijenjao svake dvije godine zbog dotrajalosti. Zato je Ola, vlasnikov sin koji je radio na recepciji od svoje šesnaeste, pomislio da je čovjek koji je ušao u 3:02 zalutao. Tip je nosio lijepo odijelo, dvije aktovke i crvenu sportsku torbu, ali nije imao pratiteljicu ili pratitelja. Htio je platiti sobu za čitav tjedan i prihvatio je ručnik uz skromno „hvala“ pa nestao na drugom katu. Ola se vratio web-stranici Aftenpostena i članku o valu ubojstava u Oslu, špekulacijama o razbuktalom ratu bandi kao i tvrdnji da bi zločini mogli biti povezani s ubojicom koji je pobjegao iz Statena. Neko je vrijeme proučavao fotografiju. A onda je kliknuo na sljedeću stranicu. Simon zastane pred stepenicama koje su vodile u kuću, pokaže Kari neka pripremi oružje i pazi na prozore na prvom katu. A onda se popne tri stepenice i nježno pokuca na vrata. Zatim prošapće „Policija“. Pogledao je Kari kako bi se uvjerio da će ona moći potvrditi kako je svjedočila službenoj proceduri ulaska. Zatim opet pokuca. I ponovo prošapće „Policija“. A potom zgrabi dršku pištolja, nagne se i namjesti u položaj iz kojeg će razbiti staklo pored vrata. U drugoj ruci već je pripremio granatu za omamljivanje. Imao je plan. Naravno da ga je imao. Donekle. Kažu da je najbolje računati na element iznenađenja. Stavio je sva jaja u istu košaru. Uvijek je to činio. A to je, kako mu je jedan mladi psiholog još davno objasnio, njegov najveći problem. Istraživanja potvrđuju da ljudi neprekidno preuveličavaju vjerojatnost da će im se dogoditi nešto nevjerojatno. Naprimjer, da će poginuti u zrakoplovnoj nesreći, da će im netko oteti ili silovati dijete na putu do škole ili da će konj na kojeg si stavio svu ženinu ušteđevinu po prvi put u svojoj trkačkoj karijeri izgubiti. Psiholog je tvrdio da u Simonovoj podsvijesti postoji nešto jače od zdravog razuma i da Simon mora otkriti što je to te konačno započeti razgovor s tim bolesnim ludim tiraninom koji mu uništava život. Samo se treba zapitati postoji li u njegovom životu nešto važnije od svega onoga što ga je zaokupljalo na neki loš način. Da. Else. I tako je naposljetku uspio. Počeo je razgovarati sa zvijeri, ukrotio je. Nijednom nije pokleknuo. Sve dosad. Simon duboko udahne. Spremao se razbiti staklo pištoljem, kad su se otvorila 224

vrata. Simon se okrenuo s pištoljem u rukama, ali nije bio brz kao nekoć. Nije bio ni izbliza tako brz. Ne bi imao šanse preživjeti da je čovjek na dovratku bio naoružan. „Zdravo“, rekao je neki čovjek. „Dobra večer“, rekao je Simon i pokušao se pribrati. „Policija.“ „Kako vam mogu pomoći?“ Čovjek širom otvori vrata. Bio je odjeven. Uske traperice, majica, bose noge. Nije imao gdje sakriti pištolj. Simon vrati granatu u džep i pokaže mu nalog. „Morat ću vas zamoliti da izađete i stanete uz ovaj zid. Odmah.“ Čovjek mirno slegne ramenima i posluša ga. „Osim djevojaka, koliko je ljudi u kući?“ upita Simon. Brz pretres potvrdio je da je čovjek stvarno nenaoružan. „Djevojaka? Sâm sam ovdje. Što želite?“ „Pokaži mi gdje su“, rekao je Simon, stavio mu lisičine pa ga gurnuo pred sebe i pokazao Kari da ih slijedi. Čovjek je nešto rekao. „Molim?“ upitao je Simon. „Govorim vašoj kolegici da i ona slobodno uđe. Nemam što kriti.“ Simon je ostao stajati iza tog čovjeka. Zagledao mu se u vrat. Vidio je da mu se koža jedva vidljivo trza, kao u nervoznog konja. „Kari?“ viknuo je Simon. „Da?“ „Želim da ostaneš vani. Sam ću ući.“ „Dobro.“ Simon položi ruku čovjeku na rame. „Počni hodati i bez naglih pokreta. Držim ti pištolj na leđima.“ „Što sam...“ „Zasad samo trebaš znati da te smatram kriminalcem i da bih te mogao ubiti. Uvijek naknadno možeš dobiti moju iskrenu ispriku.“ Čovjek bez dodatnih prigovora uđe u hodnik. Simon je automatski tražio dokaze onog što je očekivao da će unutra zateći. Četiri para cipela. Čovjek ne živi sam. Plastična zdjelica za vodu i tepih kraj kuhinjskih vrata. „Što se dogodilo psu?“ upitao je Simon. „Kojem psu?“ „Ti piješ iz te zdjelice?“ Čovjek nije odgovarao. „Psi obično laju kad stranci prilaze kući. Znači da imaš usranog psa čuvara 225

ili...“ „Pas je u uzgajivačnici. Kamo idemo?“ Simon se osvrne oko sebe. Na prozorima nije bilo rešetki, a na ulaznim vratima bila je samo jedna brava sa zasunom iznutra. Nisu ondje. „U podrum“, rekao je Simon. Čovjek slegne ramenima i nastavi niz hodnik. Ali Simon je znao da je dobio na lutriji kad je vidio kako čovjek pred njim otključava vrata podruma. Imala su dvije brave. Simon je prepoznao smrad čim su se spustili niz stepenice i to mu je potvrdilo sumnje. Ondje su držali one ljude. Mnogo njih. On čvršće stegne pištolj. Ali nigdje nikoga. „Čemu ovo služi? „ upita Simon dok su prolazili pored kaveza odvojenih čeličnom žicom umjesto zidovima. „Ma, ničemu“, odgovori čovjek. „Ovdje živi pas. A kao što možete vidjeti, ovdje držim i madrace.“ Smrad je sada bio mnogo gori. Cure su sigurno sve donedavno bile ondje. Dovraga, zakasnili su. Ali sigurno će moći izvući DNK iz madraca. Ali što će time dokazati? Da je netko bio u kontaktu s madracem koji se nalazi u podrumu? Bilo bi čudnije da na starim madracima ne pronađu nikakvu DNK. A za raciju nisu ni dobili dopuštenje. Kvragu. Kvragu! Tad Simon na podu pored vrata primijeti malu tenisicu bez vezica. „Kamo vode ta vrata?“ „Samo do prilaza.“ Samo. Pokušava umanjiti značaj tih vrata. Baš kao kad je naglasio kako želi da Kari uđe u kuću. Kad je Simon otvorio vrata, vidio je bok bijelog kombija parkiranog na asfaltu između ove i susjedne kuće. „Za što vam služi kombi?“ upita Simon. „Ja sam električar“, odgovori čovjek. Simon napravi nekoliko koraka unazad. Zatim čučne i podigne tenisicu s podrumskog poda. Je li to broj 36? Manja je od Elseinih cipela. Tad gurne ruku unutra. Još je bila topla. Vlasnica ju je izgubila prije tek nekoliko minuta. A u tom je trenutku začuo nekakav zvuk. Prigušen, jedva čujan, ali točno to. Jecaj. Simon se zagleda u kombi i upravo je htio ustati, kad ga je čovjek šutnuo iz sve snage i viknuo: „Vozi! Vozi!“ Simon se uspio okrenuti i nanišaniti ga, ali on je već pao na koljena i spojio ruke iza glave. Začulo se kako netko turira motor koji cvili u visokim okretajima. Simon se otkotrljao na bok i tad je vidio glave s prednje strane kombija – cure su očito bile straga. 226

„Stani! Policija!“ Simon pokuša ustati, ali vraški ga je boljelo – tip mu je vjerojatno slomio rebro. Prije nego što ga je uspio nanišaniti, kombi je krenuo i izašao mu iz dometa. Kvragu! A onda se začuo prasak i zvuk pucanja stakla. Motor je utihnuo. „Ostani na mjestu“, zarežao je Simon, nekako uspio ustati i izašao. Kombi se zaustavio. Iz njega se začula vriska i grozničav lavež. A scenu pred kombijem Simon će pamtiti zauvijek. Kari Adel u dugom crnom kožnatom kaputu stajala je na svjetlu farova ispred kombija koji više nije imao vjetrobransko staklo. Na ramenu joj je bio kundak sačmarice iz koje se i dalje dimilo. Simon priđe boku kombija i otvori vozačka vrata. „Policija!“ Čovjek koji je bio unutra nije reagirao. Samo je gledao pred sebe kao da je u šoku, a iz kose mu se slijevala krv. Krilo mu je bilo prepuno razbijenog stakla. Simon se nije obazirao na bol u rebrima, nego je samo izvukao čovjeka s vozačkog sjedala i bacio ga na tlo. „Licem prema cesti i ruke iza glave. Odmah!“ Potom je obišao kombi i izvukao jednako zabezeknutog suputnika. Simon i Kari priđu bočnim vratima. Čuli su rezanje i lavež. Simon zgrabi kvaku, a Kari se namjesti pred vrata i pripremi sačmaricu. „Zvuči veliko“, rekao je Simon. „Možda bi se trebala još malo odmaknuti?“ Ona kimne i posluša ga. A onda je on otvorio vrata. Bijelo čudovište iskočilo je iz kombija i poletjelo ravno prema Kari širom razjapljene čeljusti. Sve se dogodilo tako brzo da ona nije stigla zapucati. Životinja je pala na tlo ispred nje i tako ostala. Simon je zaprepašteno pogledao pištolj iz kojeg se dimilo. „Hvala ti“, rekla je Kari. Okrenuli su prema kombiju. Iz njega su ih promatrala prestravljena lica. „Policija“, rekao je Simon pa dodao, kad je po njihovim licima shvatio da to možda nisu dobre vijesti: „Dobra policija. Na vašoj smo strani.“ Potom je izvukao mobitel i okrenuo broj. Stavio ga je na uho i pogledao Kari. „Bi mogla nazvati postaju i reći im da pošalju nekoliko patrolnih vozila?“ „A koga ti zoveš?“ „Novinare.“ 227

30. Počelo je svitati nad Enerhaugenom, ali novinari još nisu dovršili fotografiranje i razgovore s djevojkama koje su umotane u deke ispijale čaj koji im je Kari pripremila u kuhinji. Troje se reportera okupilo oko Simona u nadi da će izvući više detalja. „Ne, ne znamo je li u ovo uključeno još ljudi osim onih koje smo večeras uhitili“, ponovio je Simon. „I da, istina je da smo pronašli adresu temeljem anonimne dojave.“ „Jeste li stvarno morali ubiti nedužnu životinju?“ upitala je novinarka i kimnula prema mrtvome psu kojeg je Kari pokrila dekom iz kuće. „Napao nas je“, odgovorio je Simon. „Napao vas je? Dvoje odraslih protiv malenog psa? Sigurno ste ga nekako mogli obuzdati.“ „Gubitak života uvijek je tužna priča“, rekao je Simon. Znao je da ne bi trebao više ništa reći, ali nije si mogao pomoći pa je nastavio, „ali imajući u vidu da je životni vijek psa obrnuto proporcionalan njegovoj veličini, shvatit ćete – ako pogledate ispod deke – da psa ionako nije čekao predug život.“ Stalsberg, stariji novinar crne kronike, bio je prvi kojeg je Simon nazvao. Sad se cerio. Preko brda stigao je policijski terenac i stao iza patrolnog vozila koje je, na Simonovo nezadovoljstvo, i dalje na krovu imalo upaljenu plavu rotirku. „Ali umjesto da mi postavite još pitanja, predlažem vam da popričate sa šefom.“ Simon kimne prema terencu i novinari se okrenu. Čovjek koji je izašao iz automobila bio je visok i vitak. Zalizao je rijetku kosu i imao je četvrtaste naočale bez okvira. „Šefe Parr“, rekao je Stalsberg, „možete li prokomentirati čini li vam se da ko228

načno napredujemo u rješavanju problema trgovine ljudima? Mislite li da je ovo preokret u istrazi?“ Simon je prekrižio ruke na prsima i uhvatio ledeni pogled Pontiusa Parra. Šef je jedva primjetno kimnuo pa pogledao reportera koji mu je postavio pitanje. „Ovo je svakako važan korak u policijskoj borbi protiv trgovine ljudima. Prije ovog incidenta naglašavali smo da taj problem mora imati prioritet i takav je stav, kao što vidite, urodio plodom. Zato želimo čestitati glavnom inspektoru Kefasu i njegovoj kolegici.“ Parr je na putu do automobila zgrabio Simona za rame. „Koji kurac izvodiš, Simon?“ Jedno Simon nikad nije shvaćao kod svog starog prijatelja – glas mu nikad nije mijenjao boju ili ton. Mogao je biti oduševljen ili bijesan, ali glas mu je uvijek bio isti. „Radim svoj posao. Hvatam zločince.“ Simon zastane, gurne komadić duhana ispod usne pa ponudi limenku Parru koji je zakolutao očima. Bila je to stara šala koja Simonu nikad nije dosadila: Parr nikad u životu nije pušio ili žvakao duhan. „Mislim na ovu predstavu“, rekao je Parr. „Odbiješ poslušati jasnu naredbu da ne ulaziš i potom pozoveš ovamo sve žive novinare. Zašto?“ Simon slegne ramenima. „Pomislio sam da bi nam, za promjenu, dobro došlo malo pozitivnih priča u medijima. Usput, nisam pozvao sve, nego samo one koji rade noćnu. I oduševljen sam što se slažemo oko toga da je procjena policajca na terenu ključni faktor. Da nismo upali, mislim da ne bismo pronašli cure. Baš su ih se spremali nekamo preseliti.“ „Pitam se kako si saznao za ovo mjesto.“ „Kao što sam ti već rekao, dojava.“ „Od koga?“ „Anonimna. S neregistriranog broja.“ „Zatraži od mobilnog operatera neka ga prati. Čim prije saznaj tko ju je poslao da ga možemo ispitati. Jer, ako se ne varam, od uhićenih nećemo izvući ni slova.“ „Misliš?“ „Oni su sitne ribe, Simon. Znaju da će ih velika riba pojesti ako samo zucnu. A želimo velike ribe, zar ne?“ „Naravno.“ „Dobro. Slušaj, Simon, poznaješ me i znaš da sam ponekad previše siguran u vlastitu genijalnost i...“ 229

„I?“ Parr se nakašlje. Zaljulja se na petama. „A ti si ovaj put procijenio situaciju bolje nego ja. Kratko i jasno. Neću to zaboraviti pri sljedećem ocjenjivanju.“ „Hvala ti, Pontius, ali ja ću dotad već odavno biti u mirovini.“ „To je istina“, nasmiješi se Parr. „Kako je Else?“ „Dobro, hvala ti. Ili...“ „Da?“ Simon uzdahne. „Ide nekako. Pričat ćemo drugi put. A sad na spavanje?“ Parr kimne. „Na spavanje.“ Potapša Simona po ramenu, okrene se i krene prema terencu. Simon je gledao za njim. Savio je kažiprst i izvukao duhan. Imao je čudan okus. 230

31. Simon je stigao na posao u sedam u jutro. Uspio je odspavati dva i pol sata, popiti šalicu i pol kave te pola tablete protiv glavobolje. Neki ljudi mogu funkcionirati nakon malo sna, ali on nije jedan od njih. No možda je kod Kari baš obratno. Bilo kako bilo, izgledala je neočekivano budno dok je hodala prema njemu. „Onda?“ rekao je Simon i bacio se na uredsku stolicu pa otvorio smeđu omotnicu koja ga je dočekala u sandučiću. „Nitko od ljudi koje smo sinoć uhitili nije progovorio“, rekla je Kari. „Nisu rekli ni riječ. Čak su odbili reći kako se zovu.“ „Dragi dečki. Poznajemo li ih?“ „O, da. Dečki u civilu su ih prepoznali. Sva trojica već imaju dosjee. Njihov odvjetnik banuo je usred noći i prekinuo naše pokušaje da izvučemo ponešto iz njih. Tip koji se zove Einar Harnes. Uspjela sam otkriti s kojeg je mobitela taj Sin poslao poruku. Pripada Fidelu Laeu. Tip je vlasnik uzgajivačnice. Ne javlja se na mobitel, ali signali baznih stanica govore da je na svojoj farmi. Poslali smo onamo dva patrolna vozila.“ Simon shvati zašto ona, za razliku od njega, ne izgleda kao da je upravo ustala. Ona uopće nije otišla spavati, nego je radila cijelu noć. „A onda i taj Hugo Nestor kojeg si htio da pronađem...“ nastavila je. „Da?“ „Nije na kućnoj adresi, ne javlja se na mobitel, nije u uredu, ali sve adrese koje sam pronašla mogu biti lažne. Zasad imamo samo policajku u civilu koja tvrdi da je vidjela Nestora sinoć u Vermontu.“ 231

„Hm. Misliš li ti da mi smrdi iz usta, policajko Adel?“ „Nisam primijetila, ali nismo.. „Onda ovo ne bi protumačila kao suptilnu poruku?“ Simon podigne tri četkice. „Djeluju kao da su korištene“, rekla je Kari. „Odakle ti?“ „Dobro pitanje“, reče Simon i zaviri u omotnicu. Zatim izvuče list papira s logotipom hotela Plaza na zaglavlju. Ali nije bilo pošiljatelja. Samo kratka poruka napisana rukom. Provjeri DNK. S. Pružio je poruku Kari i pogledao četkice. „Vjerojatno neki bolesnik“, rekla je Kari. „Forenzičari imaju i previše posla s ubojstvima da bi...“ „Odnesi ih ravno u laboratorij“, prekine je Simon. „Što?“ „To je on.“ „Tko?“ „S. To je Sonny.“ „Kako znaš...“ „Reci im da je hitno.“ Kari ga pogleda. Simonu zazvoni mobitel. „Dobro“, reče ona i okrene se. Stajala je ispred dizala kad joj je Simon prišao i stao kraj nje. Navukao je kaput. „Prvo ideš sa mnom“, rekao je. „Da?“ „Upravo me nazvao Åsmund Bjørnstad. Pronašli su još jedno truplo.“ Ptica je šuplje kreštala odnekud iz šume. Åsmund Bjørnstad izgubio je i posljednji tračak arogancije. „Potrebna nam je pomoć, Kefas.“ Simon je stajao pored Kriposova inspektora i Kari. Kroz žičani kavez gledao je u ostatke tijela koje su, temeljem različitih posjetnica, identificirali kao Huga Nestora. Konačnu će potvrdu dobiti kad mu provjere stomatološki karton. Simon je s mjesta na kojem se nalazio i prema pogledu na plombe iskešenih zubi zaključio da je po232

kojnik stvarno redovito odlazio zubaru. Dva su policajca iz Odjela za pse odvela argentinske mastife. Prije toga ponudili su objašnjenje zašto je tijelo u takvom stanju: „Psi su bili gladni. Netko ih je zaboravio nahraniti.“ „Nestor je bio šef Kalleu Farrisenu“, rekao je Simon. „Znam“, zastenjao je Bjørnstad. „Sranje će nastati kad mediji to saznaju.“ „Dva patrolna vozila dolje na farmi slijedila su signal mobitela“, rekao je Bjørnstad. „Ja sam ih poslala“, objasnila je Kari. „Primili smo anonimnu dojavu.“ „Prvo su otkrili Laeov mobitel“, rekao je Bjørnstad. „Bio je navrh ograde, kao da ga je netko ostavio da ga lakše lociramo i pronađemo. Ali tijekom pretresa kuće nisu pronašli Laea. Baš su htjeli otići, kad je jedan od policijskih pasa reagirao i stao vući prema šumi. I tad su pronašli... to.“ Mahnuo je rukama. „A Lae?“ upita Simon i kimne prema čovjeku koji se tresao pod vunenom dekom i sjedio na panju nedaleko od njih. „Tvrdi da mu je ubojica zaprijetio pištoljem. Zaključao ga je u susjedni kavez pa mu uzeo mobitel i novčanik. Lae je bio zaključan trideset i šest sati. Sve je vidio.“ „I što kaže?“ „Jadnik je slomljen, ne prestaje pričati. Lae je ilegalno prodavao pse, a Nestor mu je bio klijent. No nije u stanju detaljno opisati ubojicu. Uobičajeno je da se svjedoci ne sjećaju lica ljudi koji su ih pokušali ubiti.“ „Ma, sjećaju se“, usprotivi se Simon. „Pamte ih ostatak života. Samo ih se ne sjećaju onako kako ih mi vidimo, zato su ti opisi ponekad pogrešni. Pričekaj ovdje.“ Simon priđe onom čovjeku i sjedne na drugi panj do njega. „Kako je izgledao?“ upitao je Simon. „Već sam dao opis...“ „Ovako?“ upita Simon, izvuče fotografiju iz džepa pa mu je pruži. „Pokušaj ga zamisliti bez brade i duge kose.“ Čovjek je dugo gledao u fotografiju. A onda polako kimne. „Taj pogled. Imao je taj pogled u očima. Kao da je nevin.“ „Siguran si?“ „Potpuno.“ „Hvala ti.“ „Neprestano je ponavljao ‘hvala ti’. I plakao je kad su psi ubili Nestora.“ 233

Simon vrati fotografiju u džep. „Još samo nešto. Policiji si rekao da ti je prijetio pištoljem. U kojoj je ruci držao pištolj?“ Čovjek trepne nekoliko puta kao da tek sad razmišlja o tome. „U lijevoj. Bio je ljevak.“ Simon ustane i priđe Bjørn stadu i Kari. „To je Sonny Lofthus.“ „Tko?“ upita Åsmund Bjørnstad. Simon je dugo promatrao inspektora. „Mislio sam da si ti došao sa specijalcima u Centar Ila i pokušao ga uhititi.“ Bjørnstad odmahne glavom. „Uglavnom“, nastavi Simon i ponovo izvadi sliku, „moramo još jednom objaviti opis i izdati tjeralicu da nam javnost može pomoći. Ovu fotografiju treba dostaviti redakcijama NRK i TV2.“ „Sumnjam da će ga itko prepoznati na temelju te slike.“ „Koliko će trebati da je objave?“ „Odmah će stvoriti prostora za tu priču, vjeruj mi“, odgovori Bjørnstad. „Onda neka je objave u jutarnjim vijestima za petnaest minuta“, rekla je Kari, izvukla mobitel i uključila fotoaparat. „Drži sliku i budi miran. Kome je u NRK možemo poslati?“ Morgan Askoy pedantno je cupkao krastu na nadlanici kad je vozač autobusa iznenada zakočio pa ju je Morgan slučajno otkinuo. Pojavila se kapljica krvi. Morgan brzo skrene pogled jer nije podnosio krv. Izađe iz autobusa na stanici kod zatvora Staten. Ondje radi već dva mjeseca. Krenuo je za skupinom drugih čuvara, kad im se pridružio tip u zatvorskoj uniformi. „Dobro jutro.“ „Dobro jutro“, Morgan mu odgovori bez razmišljanja i pogleda ga, ali nije ga mogao nigdje smjestiti. Pa ipak, tip je hodao pored njega kao da se poznaju. Ili kao da ga želi upoznati. „Ti ne radiš u Krilu A“, dobaci tip. „Ili si novi?“ „Krilo B“, odgovorio je Morgan. „Dva mjeseca.“ „Ah, da.“ Tip je bio mlađi od drugih obožavatelja uniformi. Uniforme su uglavnom voljeli stariji čuvari koji su u njima putovali na posao i kući, kao da su ponosni na njih. Baš kao i Franck, zamjenik ravnatelja. Morgan bi se osjećao kao idiot da sjedi u autobusu dok ga svi gledaju i da pritom mora odgovarati na pitanja o tome gdje radi. U State234

nu. U zatvoru. Nema šanse. Tad pogleda iskaznicu na mladićevoj uniformi. Sørensen. Prošli su stražarnicu jedan pored drugog, a Morgan je kimnuo čuvaru. Kad su se približili ulazu, tip je izvukao mobitel i malo zaostao za njim; valjda je slao poruku. Vrata su se zalupila s treskom za čuvarima ispred njih pa je Morgan morao izvući svoj ključ. Otključao je vrata. „Hvala ti“, rekao je taj Sørensen pa se ugurao ispred njega. Morgan je ušao za njim, ali potom je skrenuo prema garderobi. Vidio je da se tip pridružuje ostatku osoblja koje je hodalo prema zatvorskim krilima. • • • Betty skine cipele i baci se na krevet. Kakva noćna! Bila je iscrpljena i znala je da neko vrijeme neće usnuti, ali ništa je ne košta pokušati. A da bi to uspjela, prvo je morala otresti osjećaj da je incident iz apartmana 4 ipak trebala prijaviti policiji. Nakon što je sa zaštitarom pretražila sobu kako bi vidjela je li što oštećeno ili nestalo, Betty je sve počistila i baš je htjela baciti onu polovicu limuna, kad je u smeću otkrila upotrijebljenu špricu. Odmah je zbrojila dva i dva: limun čudne boje i šprica. Prešla je prstom po kori limuna i pronašla nekoliko rupica. Istisnula je kap limuna na dlan i vidjela da je sok mutan, kao da je u njemu kreda. Oprezno je dotaknula sok jezikom – osim što je bio izrazito kiseo, imao je i neku gorkastu notu, kao da je unutra lijek. Morala je odlučiti. Postoji li zakon koji gostima brani imati u sobama limun neobičnog okusa? Ili špricu? A što ako su gosti dijabetičari ili imaju kakvu drugu bolest? Ili u sobi igraju bizarne igrice s posjetiteljima? I tad je zaključila da će jednostavno odnijeti smeće na recepciju i ukloniti ga. U dnevnik je unijela kratku bilješku o buci koja je dopirala iz apartmana 4 i čovjeku kojeg je pronašla zavezanog za zahodsku školjku. Pa, čak se i on ponašao kao da se nije dogodilo ništa strasno. Što je drugo mogla? Dok se svlačila, upalila je televizor postavljen na zid, otišla u kupaonicu, skinula šminku i oprala zube. Slušala je žamor glasova na vijestima TV2. Običavala je ostaviti televizor neka tiho radi jer bi tako lakše zaspala. Možda i zato što ju je glas voditelja vijesti podsjećao na očev. Taj glas mogao je izvještavati i o propasti svijeta, a ona bi se ipak osjećala sigurnom. Ali televizor joj u posljednje vrijeme više nije pomagao. Zato je počela piti tablete za spavanje. Istina, ne jake, ali svejedno. Liječnik joj je predložio da pokuša izbjegavati noćne smjene. Ali ne možeš se probiti na vrh izbjegavajući posao – moraš uprijeti iz petnih žila. Usprkos vodi koja je tekla iz slavine i četkanju zubi začula je kako onaj glas govori da traže osobu u vezi sa sinoćnjim ubojstvom u uzgajivačnici pasa te da je ta osoba povezana s ubojstvom Agnete Iversen i onim trostrukim u Gamlebyenu. Betty ispere usta, zatvori slavinu i vrati se u sobu. Na ulazu se ukopala na mjestu. Na televizoru su prikazivali fotografiju osobe 235

koju traže. Bio je to on. Imao je bradu i dugu kosu, ali Betty je bila majstorica kad je trebalo zaključiti što se inače krije ispod krinke ili usporediti zamaskirano lice s pravim fotografijama zloglasnih prevaranata koji su obilazili druge hotele, pa su u hotelu Plaza očekivali da će se prije ili kasnije pojaviti i na njihovom pragu. Znala je da je ono on. Čovjek kojeg je ona prijavila, samo bez naočala i s obrvama. Pogledala je svoj mobitel koji je ostavila na noćnom ormariću. Uvijek na oprezu ali diskretna. Interesi hotela moraju biti na prvom mjestu. Čekala ju je blistava karijera. Ponovo je zatvorila oči. Njezina majka bila je u pravu. Ta njezina vražja znatiželja. S uredskog prozora Arild Franck promatrao je kako čuvari iz noćne smjene izlaze iz zatvora. Odlučio je zapamtiti sve koji su zakasnili na jutarnju smjenu. To ga je ljutilo. Ljutili su ga svi koji nisu pošteno obavljali svoj posao. Poput Kriposa i Odjela za ubojstva. Policija je dobila nalog da napravi raciju u Centru Ila, a Lofthus im je svejedno pobjegao. Jednostavno se nisu dovoljno potrudili. A sada će oni platiti zbog nesposobnosti policije. Sinoć je ubijen Hugo Nestor. U uzgajivačnici pasa. Nevjerojatno je da jedan čovjek, i to bivši narkić, može stvoriti takav kaos. Pošten građanin kakav je donekle Franck bio je jednako ljutit zbog tih novih dokaza da je policija doista tako nesposobna, kao i zbog činjenice da sve dosad nisu uhitili ni njega, korumpiranog zamjenika ravnatelja zatvora. U očima Simona Kefasa vidio je sumnju, ali Kefas nije imao muda da ga napadne. Ta je kukavica mogla previše izgubiti. Simon Kefas bio je hrabar samo kad je novac bio u igri. Prokleti novac. Što je Franck točno očekivao? Da će zbog tolike love dobiti spomenik, reputaciju stupa društva? A kad se navukao na novac, osjećao se kao da je navučen na heroin. Iznosi na bankovnom računu postali su cilj, a ne sredstvo jer više nije bilo smislenog cilja. I baš kao i svaki drugi ovisnik, Franck je to znao i razumio, ali svejedno si nije mogao pomoći. „Stiže vam u posjet čuvar Sørensen“, dobaci mu tajnica iz druge sobe. „Nemoj ga pustiti...“ „Prošao je pored mene i rekao da vas treba samo na minutu.“ „Stvarno?“ namršti se Franck. Zar se Sørensen javio na dužnost prije isteka bolovanja? To nije nalik norveškim zaposlenicima. Tad začuje kako se otvaraju vrata iza njega. „Onda, Sørensen“, reče Arild Franck ne okrećući se. „Zaboravio si pokucati?“ „Sjedni.“ Franck je čuo kako se vrata zaključavaju i iznenađeno se okrenuo prema glasu. Ugledao je pištolj i zastao. „Ako ispustiš samo glas, pucat ću ti u čelo.“ 236

Kad uperiš pištolj u nekoga, ta se osoba obično fokusira na oružje i treba joj neko vrijeme da pogleda tko uopće drži pištolj. Ali kad je momak podigao nogu i gurnuo stolicu prema zamjeniku ravnatelja zatvora, Franck je shvatio o kome je riječ. Sin se vratio. „Promijenio si se“, reče Franck. Htio je zvučati autoritativnije, ali grlo mu je bilo suho i iz njega je izašao neki slabašan zvuk. Momak je polako podigao pištolj i Franck je odmah sjeo. „Stavi ruke na naslon“, rekao je momak. „Pritisnut ću gumb na interkomu, a ti ćeš reći Ini neka ode po peciva. Sad.“ Momak pritisne gumb. „Da?“ začuje se Inin uslužni glas. „Ina...“ Franckov mozak očajnički je tražio izlaz. „Da?“ „Idi...“ Kad je Franck vidio kako momak povlači okidač, istog se trenutka predomislio. „Idi do pekare i donesi mi svježa peciva, molim te. Sad.“ „U redu.“ „Hvala ti, Ina.“ Momak popusti stisak na okidaču, spusti pištolj, izvadi iz džepa izolir-traku, priđe stolici na kojoj je sjedio Franck i počne mu lijepiti podlaktice za naslon. Potom mu je omotao traku oko prsa i prikovao ga za naslon, a onda mu se bacio na noge koje mu je zalijepio za nogare. Potom je opet uzeo pištolj. Francku tad padne na pamet kako je neobično što ga se zapravo uopće ne boji koliko bi trebao. Momak je ubio Agnete Iversen, Kallea, Sylvestera, Huga Nestora. Zar mu još nije došlo do glave da će umrijeti? Možda je razlika u tome što on sjedi u svom sigurnom uredu u Statenu i sve se zbiva usred bijela dana. Gledao je kako taj dečko odrasta u zatvoru i nikad – osim onog jednog incidenta s Haldenom – nije pokazao sklonost nasilju. Momak prekopa Francku džepove pa mu uzme novčanik i ključ. „Porsche Cayenne“, pročita momak naglas s ključeva automobila. „Skup auto za javnog djelatnika, zar ne?“ „Što želiš?“ „Želim odgovore na jednostavna pitanja. Ako mi kažeš istinu, pustit ću te. Ako mi slažeš, bojim se da ću te morati ubiti.“ Rekao je to gotovo kao da mu je žao zbog toga. „Prvo pitanje je na koga glasi i koji je broj računa na koji ti je Nestor uplaćivao novac?“ Franck razmisli o svemu. Nitko nije znao za taj račun, mogao je reći što ga volja, izmisliti račun, jer nema žive osobe koja bi to potvrdila. Franck otvori usta, ali momak ga prekine. „Da sam na tvom mjestu, razmislio bih prije nego što odgovo237

rim.“ Franck se zagleda u cijev pištolja. Kako to misli? Nitko ne može potvrditi ni zanijekati da taj račun postoji. Samo je Nestor prebacivao novac na njega. Franck trepne. Zar je momak izvukao informacije od Nestora prije nego što ga je ubio? Je li ovo test? „Račun glasi na ime tvrtke Dennis Limited“, reče Franck, „a registrirana je na Kajmanskim otocima.“ „A broj računa?“ Momak je držao nešto nalik požutjeloj posjetnici. Je li na nju zapisao broj koji mu je dao Nestor? Ali ako dečko blefira, što onda? Ionako neće moći podići novac, sve da mu Franck i kaže broj računa. Franck počne izgovarati znamenke. „Uspori“, rekao je momak i pogledao posjetnicu. „I govori razgovjetnije.“ Franck ga posluša. „Ostaju samo dva pitanja“, rekao je momak kad su završili. „Tko mi je ubio oca? I tko je krtica koja je pomogla Blizancu?“ Arild Franck trepne. Njegovo tijelo je znalo. Sad je znalo i iz svake pore počeo mu se slijevati znoj. Shvaćalo je da je došao trenutak da se uplaši. Momak ponovo spusti pištolj, ali ovaj put izvadi nož. Odvratni, zakrivljeni, smrtonosni nož Huga Nestora. Franck vrisne. „Sada shvaćam“, rekao je Simon, spremio mobitel u džep jakne pa nastavio voziti kroz tunel koji je vodio u svjetlost nad Bjorvikom i fjordom Osla. „Što shvaćaš?“ upitala je Kari. „Jedna od noćnih recepcionarki u hotelu Plaza upravo je nazvala policiju i rekla da je čovjek kojeg traže proveo noć u jednom od njihovih apartmana. Koristio je ime Fidel Lae. I da je drugi čovjek pronađen zavezan za zahodsku školjku nakon što su se neki gosti požalili zbog buke. Taj drugi samo je išetao iz sobe kad su ga oslobodili. Hotel je pregledao snimke nadzornih kamera s ulaza i one pokazuju da je Lofthus ušao u hotel s Hugom Nestorom i čovjekom koji je kasnije pronađen u apartmanu.“ „I dalje mi nisi rekao što shvaćaš.“ „Da, u pravu si. Kako su ona trojica u Enerhauggati znala da dolazimo po njih. Prema noćnom dnevniku hotela, zavezani čovjek otišao je iz Plaze baš kad smo se mi smjestili ispred kuće u kojoj su držali cure. Uspio je upozoriti sve da je Nestor otet pa su počeli evakuirati sve lokacije za slučaj da ih je Nestor odao. Znali su što se dogodilo Kalleu. I baš kad su se spremali odvesti s curama, shvatili su da smo već tamo. Pa su odlučili pričekati da odemo. Ili da uđemo u kuću da se oni mogu nepri238

mijećeno odvesti.“ „I ti si razmišljao o tome, ha?“ upitala je Kari. „Razmišljao si o tome kako su znali da dolazimo.“ „Možda“, odgovori Simon i skrene prema policijskoj središnjici. „Ali sad konačno znam odgovor.“ „Znaš jednu mogućnost“, ispravila ga je Kari. „Hoćeš li mi reći o čemu sad razmišljaš?“ Simon slegne ramenima. „O tome da moramo pronaći Lofthusa prije nego što izazove još veći nered.“ „Čudan tip“, prepričavao je Morgan Askoy starijem kolegi dok su hodali prostranim hodnikom. Vrata ćelija bila su širom otvorena i spremna za jutarnju inspekciju. „Sørensen, tako se zove. Samo mi je prišao.“ „To sigurno nije on“, rekao je kolega. „U Krilu A postoji samo jedan Sørensen i taj je na bolovanju. Čuo sam se s njim prije samo nekoliko dana – upravo su ga vratili u bolnicu.“ „Onda se brzo oporavio.“ „Kako čudno. Kažeš, bio je u uniformi? To sigurno nije bio Sørensen jer on mrzi nositi uniformu. Uvijek se presvlači i drži je u ormariću. Tako ju je Lofthus i uspio ukrasti.“ „Onaj zatvorenik koji je pobjegao?“ „Da. Voliš li svoj posao, Askoy?“ „Volim.“ „Dobro. Svakako pripazi da uvijek uzimaš dovoljno slobodnih dana. Nemoj previše raditi prekovremeno.“ Nakon još šest koraka obojica se zaustave i šokirano pogledaju. „Kako je tip izgledao?“ htio je znati stariji kolega. „Kako izgleda Lofthus?“ zanimalo je Morgana. Franck izdahne na nos. Htio je vrisnuti, ali momak mu je prekrio usta dlanom. Potom mu je izuo cipelu, skinuo čarapu, nagurao mu je u usta, a onda je zalijepio izolir-trakom. Momak je odrezao taman toliko trake s desnog naslona za ruku da je Franck 239

mogao dohvatiti olovku koju mu je pružio i podići je do papira na rubu stola. „Odgovori mi.“ Franck je napisao Ne znam, a onda pustio olovku. Čuo je kako momak trga izolir-traku, a onda mu je ljepljiva strana prekrila nos i presjekla dovod zraka. Franck se počeo bacakati i trzati na stolici. Meškoljio se i vrpoljio. Plesao je za tog prokletnika! Pritisak u lubanji sve je više rastao i uskoro će mu glava eksplodirati. Bio je spreman umrijeti, a onda je vidio kako momak olovkom buši napetu traku na njegovim nosnicama. Arild Franck udahne, a niz obraze mu se sliju prve tople suze. Momak mu vrati olovku. Franck se usredotoči. Smiluj se. Rekao bih ti krtičino ime kad bih ga znao. Momak pročita što je napisao. Zatim zatvori oči i napravi izmučenu grimasu. Otrgne nov komad trake. A onda zazvoni telefon na stolu. Franck ga pogleda prepun nade. Na zaslonu se pokaže interni broj. Bio je to Goldsrud, nadzornik smjene. Ali momak je ignorirao poziv i usredotočeno opet zalijepio traku Francku preko nosnica. Franck osjeti drhtaje koji su pratili paniku. Nije znao plače li ili se smije. „Šef ne odgovara“, rekao je Geir Goldsrud i poklopio. „A nema ni Ine – ona se javlja ako njega nema. Ali prije nego što odemo ravnatelju, ponovimo još jednom. Kažeš da tip koji bi trebao biti Sørensen ustvari izgleda kao...“ Goldsrud pokaže na zaslon na kojem je bila slika Sonnyja Loftusa. „Ne samo da izgleda kao on!“ Morgan je bio uporan. „To je on. Koliko puta moram ponoviti?“ „Opusti se“, umiri ga stariji kolega. „Lako je tebi reći“, otpuhne Morgan. „Tipa traže zbog samo šest ubojstava.“ „Nazvat ću Inu na mobitel i ako ona ne bude znala gdje joj je šef, sami ćemo krenuti u potragu. Ali bez panike, jasno?“ Morgan pogleda kolegu pa nadzornika smjene. Činilo se da oni paničare više od Morgana. On je samo uzbuđen. Stvarno uzbuđen. Kako je uopće moguće da zatvorenik samo tako ušeta u Staten? „Ina?“ Goldsrud je gotovo zaurlao u mobitel i Morgan mu je vidio olakšanje na licu. Lako je bilo optužiti nadzornika smjene da izbjegava odgovornost, ali nije lako imati tolike ljude pod sobom, posebno kad odgovaraš zamjeniku ravnatelja. „Moramo odmah doći do Francka! Gdje je on?“ Morgan je vidio kako olakšanje nestaje. Zamijenila ju je zbunjenost, a onda i 240

užas. Goldsrud prekine vezu. „Što...?“ započne stariji kolega. „Kaže da ima posjetitelja u uredu“, reče Goldsrud pa priđe ormariću s oružjem u kutu sobe. „Nekoga po prezimenu Sørensen.“ „Što ćemo sad?“ upita Morgan. Goldsrud gurne ključ u bravu, okrene ga pa otvori ormarić. „Ovo“, odgovorio je. Morgan je izbrojao dvanaest pušaka. „Dan i Harald, vi ćete sa mnom!“ vikne Goldsrud, a Morgan mu u glasu više nije čuo ni traga zbunjenosti, užasa ni straha od odgovornosti. „Odmah!“ Simon i Kari stajali su kraj dizala u predvorju policijske središnjice kad je njemu zazvonio mobitel. Zvali su ga iz Instituta za forenzičku medicinu. „Imamo preliminarne rezultate analize DNK s tvojih četkica.“ „Sjajno“, reče Simon. „I koji je rezultat na poluvremenu?“ „Mislim da smo u posljednjim minutama utakmice. Vjerojatnost je veća od devedeset i pet posto.“ „Za što?“ upita Simon dok su se otvarala vrata dizala. „Otkrili smo djelomičnu podudarnost sline s dvije četkice i uzorka u našoj bazi. Zanimljivo je da to nije poznati kriminalac ili policajac, nego žrtva ubojstva. Točnije, to dokazuje da je osoba koja ih je koristila u bliskom srodstvu sa žrtvom.“ „To sam i očekivao“, reče Simon i uđe u dizalo. „Četkice su pripadale obitelji Iversen. Primijetio sam da ih nije bilo u njihovom domu nakon ubojstva. Djelomično podudaranje je s Agnete Iversen, zar ne?“ Kari pogleda Simona koji je trijumfalno podigao ruku. „Nije“, rekao je glas iz Instituta za forenzičku medicinu. „Zapravo, još nismo stigli učitati DNK Agnete Iversen u bazu.“ „Oh? Kako onda...“ „Riječ je o neidentificiranoj žrtvi ubojstva.“ „Možeš otkriti vezu između dvije četkice i neidentificirane žrtve ubojstva? Kako neidentificirane?“ „Jednostavno neidentificirane. Riječ je o vrlo mladoj ženskoj osobi.“ „Koliko mladoj?“ upita Simon i zapilji se u vrata dizala koja su se počela zatvarati. 241

„Mlađa je nego što možda misliš.“ „Ponovi?“ „Radi se o četveromjesečnom fetusu.“ Simonov mozak pokušavao je obraditi informacije. „Agnete Iversen imala je kasni pobačaj, to hoćeš reći?“ „Ne.“ „Ne? Tko je onda... Kvragu!“ Simon zatvori oči i nasloni čelo na zid dizala. „Veza se prekinula?“ upita Kari. Simon kimne. „Sad ćemo izaći.“ Momak je dvaput probio traku. Napravio je po jednu rupu ispod svake nosnice. A Arild Franck udahnuo je nove sekunde života. Samo je htio živjeti. Bio je to jedini instinkt koji mu je tijelo slušalo. „Onda, hoćeš li mi reći ime?“ momak tiho upita. Franck je jedva disao. Žalio je što mu nosnice nisu šire da mu kroz nos uđe još više onog slatkog divnog zraka. Osluškivao je zvukove izvana koji bi mi rekli da je spas na putu. Odmahnuo je glavom i pokušao pokazati da mu se jezik osušio pod čarapom i da više ne može podnijeti onu traku na usnama, pokušavao je reći da ne zna tko je bio krtica, pokušavao je moliti za milost. Osloboditi se. Dobiti oprost. Sledio se kad je momak stao pred njega i podigao nož. Franck se nije mogao pomaknuti jer su mu i ruke i noge bile vezane. A onda se nož spustio. Onaj Nestorov užasni zakrivljeni nož. Franck zabaci glavu prema naslonu. Napeli su mu se svi mišići i počeo je tiho vrištati kad je vidio kako mu krv šiklja iz tijela. 242

32. „Dva“, prošapće nadzornik smjene Goldsrud. Ljudi su stajali s repetiranim puškama i osluškivali tišinu iza vrata šefa zatvora. Morgan duboko udahne. Evo, sad će. Približava se trenutak koji je zamišljao još od djetinjstva, trenutak u kojem će on nekog uhititi. Možda čak i... „Tri“, prošapće Goldsrud. I zamahne čekićem. Čekić pogodi bravu i iverje s dovratka razleti se na sve strane. Harald, najveći među njima, utrči u ured. Morgan ga je slijedio u stopu s puškom u razini prsa. Napravio je dva koraka ulijevo, baš kako mu je Goldsrud naložio. U sobi je bila samo jedna osoba. Morgan se zapilji u čovjeka kojem su prsa, grlo i brada bili natopljeni krvlju. Bože, koliko krvi! Morgan osjeti kako mu klecaju koljena kao da mu je netko ubrizgao nekakav razrjeđivač u njih. Mora se pribrati! Ali koliko krvi! Muškarac se tresao i drhturio kao da ga je netko spojio na struju. Gledao ih je bolesnim očima koje je izbuljio kao nekakva riba. Goldsrud mu priđe i strgne izolir-traku s usana. „Šefe, gdje ste ozlijeđeni?“ Ranjenik zine, ali nije uspio ispustiti ni glasa. Goldsrud mu gurne dva prsta u usta i izvuče čarapu. A tad šef drekne pljujući posvuda oko sebe. Morgan prepozna glas zamjenika ravnatelja zatvora Arilda Francka. „Uhvatite ga! Ne smije pobjeći!“ „Moramo pronaći ranu i moramo je...“ Nadzornik smjene pokušavao je otkopčati košulju šefu, ali on mu odgurne ruku. „Zatvorite sve izlaze! Jebemu, pobjeći će nam! Uzeo mi je ključeve od auta! I kapu!“ „Smirite se, šefe“, Goldsrud mu je sad skidao izolir-traku s ruku. „Neće on ni243

kamo jer ne može proći senzor otisaka prstiju.“ Franck ga bijesno pogleda i podigne oslobođenu šaku. „O, da, proći će on! Bez muke!“ Morgan zatetura unazad, pa se morao nasloniti na zid. Uzalud se trudio maknuti pogled s krvi koja je šikljala s mjesta na kojem je zamjeniku ravnatelja zatvora Arildu Francku trebao biti kažiprst. Kari je jurila za Simonom niz hodnik koji je vodio od dizala do ureda. „Dakle“, govorila je pokušavajući probaviti ono što je upravo čula, „poštom si dobio četkice za zube s porukom koju je potpisao neki S. i rekao ti da napraviš DNK analizu?“ „Tako je“, odgovori Simon tipkajući po mobitelu. „I DNK dviju od tri osobe ukazuje na vezu s nekim nerođenim djetetom? Koje se nalazi u registru žrtava ubojstva?“ Simon kimne pa prinese prst usnama i ponovo uspostavi vezu. Govorio je jasno i glasno da ga oboje čuje. „Kefas ovdje. Kako se zvalo to dijete, kako je stradalo i o kakvom je srodstvu riječ?“ Potom podigne mobitel da i Kari može čuti što govori čovjek s druge strane linije. „Ne znamo identitet djeteta i njegove majke, samo znamo da je majka umrla – ili je možda ubijena – u središtu Osla od prekomjerne doze heroina. U bazi je imamo kao ‘nepoznatu’.“ „Znamo za taj slučaj“, odgovori Simon i opsuje u bradu. „Azijatkinja, vjerojatno Vijetnamka. Najvjerojatnije žrtva trgovine ljudima.“ „To je tvoje područje, Kefas. Dijete, odnosno fetus stradao je zbog smrti majke.“ „Razumijem. Tko je bio otac?“ „Crvena četkica.“ „Crvena?“ „Tako je.“ „Hvala“, odgovori Simon i prekine vezu. Kari ode do automata po kavu. Kad se vratila, Simon je opet telefonirao. Po načinu na koji je nešto mrmljao zaključila je da razgovara sa supugom Else. Kad je završio razgovor, lice mu je poprimilo nekakav starački izraz, što se često dogodi ljudima u određenoj životnoj dobi kad imaju osjećaj da im nešto izmiče i čini im se kao 244

da se polako pretvaraju u prah. Kari ga je htjela upitati za Else, ali predomislila se. „Dakle“, Simon pokuša zvučati vedro, „što misliš, tko je djetetov otac? Iver stariji ili Iver mlađi? „ „Nemam što misliti“, odgovori Kari. „Znam.“ Simon je načas zbunjeno pogleda, a ona polako odmahne glavom. A onda on zažmiri, sagne se i prijeđe rukom od potiljka prema čelu kao da zaglađuje kosu. „Ma, naravno“, tiho odgovori, „dvije četkice. Izgleda da starim.“ „Idem provjeriti što imamo o Iveru“, reče Kari. Kad je otišla, Simon uključi računalo. Otvori e-mail. Primio je nekakvu zvučnu datoteku. Vjerojatno poslanu s mobitela. Simon nikad nije primao takve stvari. Otvorio ju je i pritisnuo play. Morgan je u kontrolnoj sobi promatrao kako zamjenik ravnatelja histerizira. Dopustio je da mu previju šaku, ali odbio je da ga zadrže u ambulanti. „I onda si podigao rampu i samo tako pustio traženog ubojicu da ode!“ bjesnio je Franck. „Bio je u vašem automobilu“, odgovorio je čuvar i obrisao znoj s čela. „I imao je vašu kapu.“ „Ali to nisam bio ja!“ zareži Franck. Morgan nije znao je li to samo posljedica povišenog krvnog tlaka, ali odvratna crvena tekućina probila je zavoj i Morganu se zavrtjelo. Oglasio se telefon pored mobitela. Goldsrud podigne slušalicu. „Pronašli su prst“, reče on i prekrije slušalicu dlanom. „Odvest ćemo vas i prst u bolnicu Ullevål. Ondje vam kirurzi mogu...“ „Gdje?“ prekine ga Franck. „Gdje su ga pronašli?“ „Bilo ga je lako pronaći – nalazio se na kontrolnoj ploči vašeg Porschea koji je zagradio nekoga na Grenlandu.“ „Nađite ga! Nađite ga!!“ Tor Jonasson istezao se o remen koji je visio sa šipke u vagonu podzemne željeznice. Promrmljao je ispriku kad se u jutarnjoj gužvi sudario s drugim pospanim putnikom. Danas će prodati pet mobitela. To mu je cilj. A kad poslijepodne opet 245

bude stajao – ili, još bolje, sjedio – u metrou, znat će i je li ga ostvario. I onda će biti... sretan. Možda. Tor uzdahne. Pogledao je uniformiranog tipa koji mu je bio okrenut leđima. U ušima je imao slušalice iz kojih se čula glazba. Žica mu je dopirala do ruke u kojoj je držao mobitel s malenom naljepnicom Torove prodavaonice. A onda ga je prepoznao. Nije li to tip koji je tražio baterije za onaj uređaj koji je izgledao kao muzejski primjerak? Discman. Tora je to zaintrigiralo, pa je provjerio na internetu. Discmani su se prodavali do 2000. godine, a onda se pojavio MP3. Tor mu priđe da čuje glazbu koja se gubila u grmljavini čeličnih kotača na tračnicama i škripanju vagona u zavojima. Činilo mu se da je pjesma o nekoj djevojci. Melodija mu je zvučala poznato: „That you’ve always been her lover…“ Leonard Cohen. Simon je zbunjeno gledao u ikonu zvučne datoteke. I tako nekoliko dugih sekundi. Potom je opet pusti. Nema sumnje da je to onaj glas koji mu je prvi pao na pamet. Ali nije shvaćao što mu pokušava reći. „Što je to? Brojevi za loto?“ Simon se okrene. Sissel Thou praznila je koševe za smeće baš kao i svakog poslijepodneva. „Tako nekako“, odgovori Simon i zaustavi snimku kad je izvukla koš ispod njegova stola i ispraznila ga u svoja kolica. „Simon, bacaš lovu. Na lotu dobivaju srećkovići.“ „A ti misliš da mi to nismo?“ upita je Simon. „Pa pogledaj nas samo“, odgovori ona. Simon se zavali u stolici pa protrlja oči. „Sissel?“ „Da?“ „Pokazalo se da je jedna mlada žena koja je ubijena bila trudna. Ne bih rekao da su se ubojice bojali nje, nego njezinog djeteta.“ „Da, i?“ Tišina. „Simon, htio si me nešto upitati?“ Simon nasloni glavu na naslon stolice. „Sissel, kad bi znala da nosiš đavolje di246

jete, bi li ga ipak rodila?“ „Simon, već smo pričali o tome.“ „Znam, ali što si mi tad odgovorila?“ Ona ga prijekorno pogleda. „Rekla sam ti da priroda, nažalost, ne ostavlja previše izbora jednoj sirotoj majci. Kao ni ocu.“ „Nije li gospodin Thou odmah pobjegao?“ „Mislila sam na tebe, Simon.“ On zažmiri i polako kimne. „Dakle, svi smo robovi ljubavi. A pitanje koga ćeš zavoljeti je kao lutrija, zar ne?“ „Grubo ali istinito“, potvrdi Sissel. „A bogovi se smiju“, dobaci Simon. „U to nema sumnje. A u međuvremenu netko ovdje dolje mora očistiti ovaj svinjac.“ Slušao je kako se njezini koraci udaljavaju. A onda je prebacio zvučnu datoteku na mobitel, spremio ga i otišao na toalet. Zatvorio se u jednu od kabina i opet pustio snimku. Poslije drugog preslušavanja shvatio je što znače oni brojevi. 247

Četvrti dio 248

33. Simon i Kari prolazili su osunčanim, pomalo prevelikim i previše otvorenim pustim trgom ispred Gradske vijećnice. „Zahvaljujući opisu koji nam je dao Fidel Lae pronašli smo auto koji je unajmio“, rekla je Kari. „Automobil je vraćen, ali, srećom, još ga nisu oprali. Forenzičari su pronašli tragove blata koje se podudara s blatom kod uzgajivačnice. A ja sam mislila da je blato uvijek samo blato.“ „Svako blato sadrži specifičnu smjesu minerala“, objasnio je Simon. „Na čije je ime unajmljen?“ „Sylvester Trondsen.“ „I, tko je on?“ „Trideset i tri godine, nezaposlen, prima socijalnu pomoć. Dvaput je robijao zbog nasilničkog ponašanja. Naši ga agenti povezuju s Nestorom.“ „Dobro.“ Simon zastane pred ulazom između dva butika. Ograda je bila visoka i djelovala je uvjerljivo i sigurno. On pozvoni na zvono stana koji se nalazi na trećem katu. „Još nešto?“ „Jedan od stanara Centra Ila rekao je agentu da se novi stanar zbližio sa šeficom.“ „S Marthom Lian?“ „Vidjeli su kako su se usred bijela dana zajedno odvezli iz centra.“ „Nekretnine Iversen“, oglasi se glas kroz rupice na ploči iznad zvonaca. „Pričekaj na recepciji dok porazgovaram s Iversenom“, naredi Simon. 249

„Zašto?“ „Sad malo neću igrati po pravilima i ne želim te uvlačiti u to.“ „Ali...“ „Oprosti, ali ono je, zapravo, bila naredba.“ Kari zakoluta očima, ali ne kaže više ništa. „Iver“, predstavi se mladić na recepciji dok se rukovao s njima. „Moj otac će vas odmah primiti.“ Nešto u izgledu tog mladića govorilo je Simonu da je inače navikao na smijeh, a ne na bol i tugu koje je sada vidio u pogledu ispod njegove moderne frizure. Valjda je zato djelovao smeteno i rastreseno. „Ovuda.“ Otac mu je vjerojatno najavio da će ih posjetiti policija i momak je, baš kao i stari, pretpostavio da je riječ o smrti njegove majke. Ured je imao pogled na Vestbanen i fjord Osla. Kraj vrata nalazio se ormarić s modelom nebodera u obliku boce coca-cole. Otac je bio starija verzija sina. Iste guste šiške, ista zdrava glatka koža, prigušena vedrina u očima. Bio je visok i uspravan, imao je izražene crte lice i bistar pogled. Ugodan ali opet nekako dječački zaigran. Izazivački. Obojica su pripadala samouvjerenom i samopouzdanom sloju stanovnika zapadnog dijela grada, istom kalupu koji je proizveo pripadnike pokreta otpora, osvajače Sjevernog pola, posadu Kon-Tikija, ravnatelje policije. Iver stariji ponudi Simonu stolicu pa i sam sjedne za radni stol iznad kojeg je visjela stara crno-bijela fotografija neke zgrade. Prikazivala je Oslo s kraja devetnaestog stoljeća, ali Simon nije mogao odrediti o kojoj je zgradi riječ. Čim je sin izašao iz ureda, Simon prijeđe na stvar. „Prije dvanaest godina u jednom dvorištu u središtu Osla pronađena je mrtva djevojka. Evo kako je izgledala kad su je pronašli.“ Simon spusti fotografiju pred Iversena i stane proučavati bogataševo lice dok je on gledao sliku. Nije primijetio nikakvu posebnu reakciju. „To ubojstvo priznao je momak koji se zove Sonny Lofthus.“ „Dobro?“ I dalje nije bilo nikakve reakcije. „Djevojka je u trenutku smrti bila trudna.“ A onda uslijedi reakcija. Iveru se rašire nosnice i zjenice. Simon pričeka još nekoliko sekundi pa opet krene u napad. „Vidite, DNK analiza četkica za zube iz vašeg doma pokazala je da je netko iz 250