Sin - Jo Nesbo

vašeg kućanstva bio djetetov otac.“ Tad Iveru počne pulsirati žila na vratu, lice mu promijeni boju, a on počne nekontrolirano treptati. „A vi, Iversen, koristite crvenu četkicu, zar ne?“ „K-kako zna...“ Simon se samo osmjehne pa spusti pogled na svoje šake. „I ja imam svoj podmladak. Eno je na recepciji. Njezin mozak radi brže od moga, pa je prije mene zaključila da kad DNK s dvije od tri četkice iz kuće obitelji Iversen pokazuje srodstvo s djetetom, otac djeteta nikako nije sin iz te obitelji. Stoga to može biti jedini drugi muškarac iz te kuće, dakle – vi.“ Zdrave boje s lica Ivera Iversena u trenu je nestalo. Samo je izblijedjela. „Dogodit će vam se isto kad dođete u moje godine“, Simon ga počne tješiti. „Ovi mladi razmišljaju mnogo brže od nas.“ „Ali...“ „E, vidite, u tome je kvaka s DNK. Ne ostavlja mnogo prostora ‘ali’...“ Iversen zine, a usne mu se, po običaju, razvuku u poluosmijeh. U takvim bi trenucima znao ispaliti neku dosjetku i tako razoružati protivnika. Ali ovog puta nije bilo dosjetki. Ostao je bez teksta. „Ali kad se ovaj stari stroj...“ postariji čovjek lupne se kažiprstom po čelu, „konačno pokrenuo, shvatio je i više od toga. Prvo, da oženjeni muškarac poput tebe ima najočitiji motiv na svijetu da se riješi trudne i potencijalno nezgodne žene. Je li tako?“ Iversen je samo šutio, ali odala ga je Adamova jabučica. „Poslije ubojstva u novinama je objavljena slika djevojke. Policija je zatražila pomoć oko utvrđivanja njezinog identiteta. A kako se njezin ljubavnik i otac djeteta nije čak ni anonimno oglasio, stvar postaje dodatno sumnjiva. Što ti misliš?“ „Nisam znao“, započne Iversen, ali zašuti. Požalio je što je uopće išta rekao. A požalio je i zbog toga što se mu se i to vidjelo na licu. „Nisi znao da je trudna?“ upita Simon. „Ne!“ Iversen prekriži ruke na prsima. „Hoću reći, nisam znao... Ne znam ništa o tome. A sada bih pozvao odvjetnika.“ „Moraš znati nešto o svemu tome. Ali vjerujem da ne znaš sve. Mislim da je tvoja žena Agnete Iversen znala sve. Što ti misliš?“ Kefas. Kako je ono rekao – glavni inspektor? Iver Iversen posegne za telefo251

nom. „Mislim, Kefas, da nemate nikakve dokaze i da je ovaj sastanak završen.“ „Što se prvog tiče, u pravu si. A što se drugog tiče, griješiš. Ovaj sastanak nije završen, Iversen, jer sigurno želiš saznati koje ćeš mostove spaliti ako okreneš taj broj. Policija nema dokaza protiv tvoje žene, ali očito ih ima njezin ubojica.“ „Odakle mu?“ „Bio je žrtveno janje i dvanaest je godina proveo kao ispovjednik gradskih kriminalaca. On zna sve.“ Kefas se nasloni na stol i lupkanjem kažiprsta stane naglašavati svaki slog: „Zna da je djevojku ubio Kalle Farrisen po nalogu Agnete Iversen. Zna to jer je osobno robijao za to ubojstvo. Jedini razlog da vjerujem u tvoju nevinost jest taj što se nije okomio na tebe. Ali ako okreneš taj broj, obavit ćemo sve po propisima, odnosno privest ću te kao osumnjičenog suučesnika u ubojstvu, prenijeti novinarima sve što nam je poznato o tebi i toj curi, potom javiti tvojim poslovnim suradnicima da ćeš neko vrijeme biti odsutan, a tvom sinu... Hm, što želiš poručiti sinu?“ A što reći sinu? Simon je pričekao da Iversen probavi nove informacije. To je bilo važno zbog onoga što ga je još čekalo. Informacija je trebala sjesti. Iversen je trebao sagledati cjelokupnu sliku i posljedice. Morao je početi razmišljati o stvarima koje do prije dvije minute uopće nisu bile aktualne. Baš kao i Simon. I on se našao ovdje gdje je sad. Simon primijeti kako Iversenu ruka klizi s telefona. Oglasio se nesiguran promukao glas. „Što želite?“ Simon se uspravio na stolici. „Želim da mi sad kažeš sve. Ako ti povjerujem, ne mora se dogoditi ništa važno. Agnete je već kažnjena.“ „Kažnjena...!“ Udovčeve oči su bljesnule, ali plamen se ugasio kad je susreo Simonov ledeni pogled. „Dobro. Agnete i ja... Naš brak nije bio ništa posebno, barem ne u tom pogledu. Jedan je kontakt imao neke djevojke. Azijatkinje. Tako sam upoznao Mai. Ona je... Imala je nešto što mi je trebalo. Nije to bila mladost ni nevinost, ništa takvo. Imala je... tu usamljenost u kojoj sam se prepoznao.“ „Iversen, ona je bila robinja. Oteta je.“ Iversen slegne ramenima. „Znam, ali ja sam otkupio njezinu slobodu. Kupio sam joj stan u kojem smo se sastajali. Imala je samo mene. A onda mi je jednog dana rekla da već mjesecima nema menstruaciju i da je možda trudna. Rekao sam joj da pobaci, ali ona je to odbila. Nisam znao što dalje. Pa sam se obratio Agnete...“ „Obratio si se ženi?“ Iversen odmahne rukom kao da je Simon rekao nekakvu budalaštinu. „Agnete 252

je bila zrela žena. Nije ju smetalo što se druga žena pozabavila dužnostima koje je ona izbjegavala. A i nju su, ako smijem reći, više zanimale žene nego muškarci.“ „Ali ti je ipak rodila sina?“ „U njezinoj obitelji dužnost se shvaćala prilično ozbiljno i ona je bila vrlo predana majka.“ „U obitelji najvećih privatnih veleposjednika u Oslu sa savršenom fasadom i besprijekornim ugledom jednostavno nije bilo mjesta za izvanbračno dijete azijskog podrijetla.“ „Da, Agnete je bila staromodna. A ja sam joj se obratio jer je, na koncu, odluka kako postupiti u toj situaciji bila njezina.“ „Jer je tvrtka osnovana njezinim novcem“, doda Simon. „Pa je zato ona i odlučila. A odlučila je ukloniti problem. Čitav problem.“ „Ne znam ništa o tome“, odgovorio je Iversen. „Ne znaš jer je nikad nisi ni upitao što je učinila. Njoj si prepustio kontakt s onima koji su obavili taj posao da ti ne bi uprljao ruke. A oni su morali pronaći žrtveno janje kad je svjedok rekao policiji da je vidio kako netko ubrizgava nešto djevojci u tijelo. Potom kad je trebalo zatrti tragove, ti si samo dao lovu za to.“ Iversen slegne ramenima. „Nikoga nisam ubio. Samo se držim svog dijela dogovora i govorim vam sve što znam. Pitanje je hoćete li vi ispuniti svoj dio nagodbe.“ „Pitanje je...“ započne Simon, „kako je netko poput tvoje žene stupio u kontakt s nekim kao što je Kalle Farrisen?“ „Nemam pojma tko je Kalle Farrisen.“ „Nemaš“, Simon sklopi dlanove. „Ali znaš tko je Blizanac.“ U uredu zavlada potpuna tišina. Činilo se da je i promet vani zadržao dah. „Molim?“ progovori Iversen naposljetku. „Godinama sam radio u Odjelu za teške prijevare“, Simon mu započne objašnjavati. „Vaša tvrtka poslovala je s Blizancem. Pomagali ste mu u pranju novca, a on vam je zauzvrat osigurao fiktivne kapitalne gubitke u iznosu od nekoliko stotina milijuna kruna i tako vas štitio od poreza.“ Iver Iversen odmahne glavom. „Bojim se da ne poznajem nikakvog Blizanca.“ „Jedina je istina da se bojiš“, odgovori mu Simon. „Imam dokaze o toj suradnji.“ „Stvarno?“ Iversen spoji jagodice prstiju. „Ako imate dokaze, zašto nikad nije pokrenuta istraga?“ 253

„Zbog sabotaže iznutra“, odgovori mu Simon. „Ali znam da je Blizanac svojim privatnim novcem kupovao nekretnine od vaše tvrtke i onda ih prodavao po višoj cijeni. Barem na papiru. Tako je on ostvarivao dobit zahvaljujući kojoj je novac od droge mogao uplaćivati na račun, a da ga pritom nitko ne pita za porijeklo novca. A vi ste imali gubitke koje ste oduzimali od prethodnih dobiti, pa niste morali plaćati porez državi. I svi su bili zadovoljni.“ „Zanimljiva teorija“, dobaci Iversen. „Rekao sam vam sve što znam. Što još želite?“ „Želim upoznati Blizanca.“ Iversen jedva čujno uzdahne. „Ali ne poznajem nikakvog Blizanca.“ Simon kimne više za sebe. „Znaš što? U Teškim prijevarama čuli smo tu rečenicu toliko puta da su mnogi posumnjali u postojanje Blizanca i čak vjeruju da je on samo mit.“ „Slušajte, Kefas, i meni to tako zvuči.“ Simon ustane. „Nije važno. Ali nemoguće je da netko tko je samo mit godinama kontrolira trgovinu drogom i ljudima u ovom gradu, Iversen. Mitovi ne likvidiraju trudnice na zahtjev suradnika.“ Simon se sagne, nasloni ruke na stol i izdahne kako bi Iversen mogao osjetiti njegov starački zadah. „Ljudi nisu baš toliko sluđeni da bi skočili s litice samo zbog mita. Ja znam da Blizanac postoji.“ Simon se odgurne od stola pa krene prema vratima ureda i izvuče mobitel. „Organizirat ću konferenciju za novinare dok sam još ovdje, pa bi bilo dobro da čim prije obaviš onaj razgovor sa sinom.“ „Stani!“ Simon zastane pred vratima, ali se ne okrene. Samo izvuče posjetnicu i spusti je na stalak s neboderom u obliku boce. „Obojica imate rok do šest sati.“ „U Statenu?“ Simon ponovi u nevjerici kad je ušao u dizalo. „Lofthus je napao Francka u njegovom uredu?“ Kari kimne. „To je sve što zasad znam. Što je Iversen rekao?“ Simon slegne ramenima. „Ništa. Odmah je nazvao odvjetnika. Sutra ćemo porazgovarati s njima.“ Arild Franck sjedio je na rubu kreveta i čekao da ga odvedu u operacijsku salu. 254

Navukli su mu svijetloplavu bolničku košulju i oko zgloba objesili mu ime i prezime. Sve dosad nije osjećao bol, a malena injekcija koju mu je bolničar upravo ubrizgao nije baš pomagala. Doduše, obećali su mu pravu anesteziju tijekom operacije i ta bi anestezija, ako im je za vjerovati, trebala djelovati na cijelu ruku. Svratio je i neki kirurg koji se predstavio kao „specijalist za šake“ pa počeo nadugačko raspredati o onome što se danas naziva mikrokirurgijom. Usput ga je obavijestio da je prst stigao u bolnicu, da je rana čista i uredna te da će živci ubrzo zarasti pa će Franck već za nekoliko mjeseci moći koristiti kažiprst „kako mu drago“. Bila je to dobronamjerna dosjetka, ali Francku nije bilo do šale. Zato je i prekinuo kirurga te ga upitao u kojem će se roku nakon što mu prišiju taj prst, moći vratiti na posao. A kad je kirurg rekao da će operacija potrajati satima, Franck je, na čuđenje liječnika, pogledao na sat i ispod glasa ali vrlo razgovijetno opsovao. Vrata su se otvorila pa Franck podigne pogled. Ponadao se da je stigao anesteziolog jer mu je bol iz prsta već zahvatila čitavo tijelo, čak i glavu. Ali u sobu nije ušla osoba u bijeloj ili zelenoj uniformi, nego visok mršav čovjek u sivom odijelu. „Pontius?“ reče Franck. „Zdravo, Arild. Samo sam ti došao u posjet.“ Franck zaškilji na jedno oko kao da će tako shvatiti razlog posjeta ravnatelja policije. Parr sjedne na krevet kraj njega i kimne prema umotanoj šaci. „Boli?“ „Preživjet ću. Tražite ga?“ Ravnatelj slegne ramenima. „Lofthus kao da je u zemlju propao. Ali naći ćemo ga. Što je tražio, što misliš?“ „Tražio?“. Franck prezrivo frkne. „Tko bi to znao? Očito je pokrenuo nekakav luđački križarski rat.“ „Baš tako“, složi se Parr. „Pitanje je samo gdje će sljedeći put udariti. Je li ti ostavio neki trag?“ „Trag?“ zastenje Franck i blago zgrči ruku. „Nemam pojma na što misliš.“ „Ali valjda ste razgovarali o nečemu.“ „On je govorio. Meni je začepio usta. Htio je znati tko je bio krtica.“ „Znam, vidio sam.“ „Vidio si?“ „Na papirima u tvom uredu. Onim koji nisu bili posve poprskani krvlju.“ „Ti si bio u mom uredu?“ 255

„Arild, ovaj slučaj ima najviši prioritet. Tip je masovni ubojica. Više nas ne opsjedaju samo novinari – umiješale su se i gradske vlasti. Odsad svi odgovaraju meni.“ Franck slegne ramenima. „Onda dobro.“ „Imam samo jedno pitanje...“ „Pontius, moram na operaciju i u groznim sam bolovima. Ne može pričekati?“ „Ne može. Sonny Lofthus ispitan je zbog ubojstva Kjersti Morsand, ali nije ništa rekao. Je li mu netko rekao da smo sumnjali na supruga prije nego što smo na mjestu zločina pronašli Lofthusovu vlas? Da smo već gotovo imali dokaze da ju je ubio Yngve Morsand?“ „Odakle bih ja to znao?“ „Samo sam znatiželjan.“ Parr spusti ruku Francku na rame, a on osjeti kako mu se bol slijeva niz ruku. „A ti se sad usredotoči na operaciju.“ „Hvala, ali nemam se na što usredotočiti.“ „Pa i nemaš“, reče Parr i skine one svoje naočale. „Samo legneš i pustiš da se sve dogodi samo od sebe, zar ne?“ „Tako je“, reče Franck. „Pusti ih da te pokrpaju. Pa ćeš opet biti u jednom komadu.“ Franck proguta slinu. „Pa“, započne Parr i vrati naočale na glavu. „Jesi li mu rekao tko je krtica?“ „Misliš na njegovog oca? Ab Lofthus koji je to i priznao. Da sam to napisao, odrubio bi mi glavu.“ „Što si rekao, Franck?“ „Ništa! Što bih mu rekao?“ „I ja se to pitam, Arild. Pitam se zašto je dečko toliko uvjeren da ti to znaš, pa je samo zbog toga provalio u zatvor.“ „Pontius, dečko nije svoj. Svi ti narkići prije ili kasnije polude, znaš to i sam. Kakva sad krtica? Priča je završila s Abom Lofthusom.“ „Što si mu onda rekao?“ „Kako to misliš?“ „Tebi je samo odsjekao prst. Sve druge je poubijao. Poštedio te, a to znači da si mu nešto rekao. Arild, ne zaboravi – dobro te poznajem.“ Vrata su se otvorila i u prostoriju su ušla dva nasmijana lica u zelenim unifor256

mama. „Jesmo li spremni?“ upita jedan od njih kroz smijeh. Parr popravi naočale: „Arild, nemaš ti tu snagu.“ Simon je hodao niz ulicu i okretao glavu zbog slanog povjetarca s mora. Prešao je Aker Brygge i nastavio niz Munkedamsveien pa završio među zgradama. U Ruselokkveienu je zastao pred crkvom uglavljenom između stambenih zgrada. Crkva svetog Pavla bila je mnogo skromnija od svojih pandana u drugim prijestolnicama. Katolička crkva u protestantskoj zemlji. Gledala je na pogrešnu stranu – na zapad – a na vrhu je imala samo nagovještaj zvonika. Tri stepenice i to je sve. Ali uvijek je bila otvorena. Simonu nije bilo prvi put da se zatekao ondje. Jedne kasne večeri u vrijeme najgore krize već je jednom oklijevao, a onda je nasilu prešao one tri stepenice. Bilo je to neposredno nakon što je izgubio sve, a prije nego što je pronašao spas u Else. Sad se popeo, uhvatio bakrenu kvaku, otvorio teška vrata i ušao. Htio ih je zatvoriti za sobom, ali šarke su se opirale. Jesu li se i onda tako opirale? Nije se mogao sjetiti; tad je bio previše pijan. Pustio je vrata da se sama zatvore, centimetar po centimetar. Ali prepoznao je onaj miris. Stran, egzotičan. Atmosfera ispunjena duhovnosti. Magija, mistika, gatare, sajmovi. Else je voljela katoličanstvo, ne toliko iz etičkih koliko iz estetskih razloga, i rekla mu je da je u toj crkvi sve do zadnje praktične sitnice poput cigli, cementa i prozora prožeto vjerskom simbolikom koja graniči sa smiješnim. Pa opet, ta jednostavna simbolika imala je težinu, dublji smisao, povijesni kontekst i podršku tolikog broja vjerskih mislilaca da se nije mogla samo tako zanemariti. Uska i skromno ukrašena prostorija okrečena u bijelo bila je ispunjena klupama koje su vodile do oltara s Isusom razapetim na križu. Poraz kao simbol pobjede. Uz lijevi zid negdje na pola puta do oltara nalazila se ispovjedaonica koju su činila dva odjeljka od kojih je jedan bio ograđen crnom zavjesom nalik kabini za fotografiranje. Kad je one noći ušao u crkvu, isprva nije znao koji je odjeljak namijenjen grešniku. Onda je njegov pijani mozak zaključio da svećenik, s obzirom na to da ne smije vidjeti lice onog tko se ispovijeda, sjedi u fotografskoj kabini. Uletio je u otvoreni odjeljak i obratio se rupičastoj drvenoj pregradi. Nepotrebno je glasno ispovjedio grijehe u nadi, ili možda u strahu, da će ga netko s druge strane, bilo tko, saslušati ili učiniti ono što treba. Razriješiti ga grijeha. Ili mu presuditi. Sve je bilo bolje od vakuuma u kojem se gušio zbog sebe i svojih djela. Ali ništa se nije dogodilo. A kad se sutradan probudio i shvatio da ga glava uopće ne boli iako bi trebao biti mamuran, shvatio je da će se život nastaviti kao da se ništa nije dogodilo i da nikoga nije briga. Tada je Simon posljednji put ušao u crkvu. Sad je pred oltarom stajala Martha Lian. Pored nje žustro je gestikulirala neka lijepo odjevena žena s kratkom kosom za kakvu se dame nakon pedesete nadaju da će im skinuti pokoju godinu s lica. Žena je nešto pokazivala i objašnjavala, a do Si257

mona su dopirale riječi „cvijeće“, „vjenčanje“, „Anders“ i „svatovi“. Tek kad im se gotovo posve približio, Martha Lian okrenula se prema njemu. Simon se iznenadio kad je vidio koliko se promijenila. Djelovala je nekako prazno i usamljeno. Nesretno. „Zdravo“, ravnodušno ga je pozdravila. Druga žena je zašutjela. „Oprostite što ovako upadam“, rekao je Simon, „u Ili su mi rekli da ću vas ovdje pronaći. Nadam se da vas ne prekidam u nečemu važnom.“ „Ne, u redu je...“ „Zapravo, prekidate nas u planiranju Marthinog vjenčanja s mojim sinom. Pa ako biste mogli pričekati, gospodine...“ „Kefas“, odgovori Simon. „I, ne, ne mogu pričekati. Policija.“ Žena podigne obrve i pogleda Marthu. „Dušo, o ovome govorim kad ti kažem da živiš u pregruboj stvarnosti.“ „Koje ćemo vas poštedjeti, gospođo...?“ „Molim?“ „Riječ je o poslu. Ovo smije znati samo policija i djelatnici Centra Ila. Službena tajna i tako to.“ Žena se udaljila lupkajući potpeticama, a Simon i Martha sjeli su u prvi red klupa. „Vidjeli su te kako se voziš sa Sonnyjem Lofthusom. Zašto mi to nisi rekla?“ „Htio je naučiti voziti“, objasni Martha. „Odvezli smo se do praznog parkirališta na kojem je vježbao.“ „A sad je za njim raspisana tjeralica u cijeloj zemlji.“ „Vidjela sam na televiziji.“ „Je li išta rekao, ikako nagovijestio gdje bi sad mogao biti? Dobro razmisli prije nego što odgovoriš.“ Činilo se da je Martha stvarno razmislila prije nego što je odmahnula glavom. „Dobro, nije. A znaš li išta o njegovim planovima i namjerama?“ „Htio je naučiti voziti.“ Simon uzdahne i popravi kosu. „Jesi li svjesna da riskiraš kaznu ako mu pomažeš ili skrivaš nešto od nas?“ „Ali zašto bih to činila?“ 258

Simon je pogleda, ali ne kaže ništa. Dakle, ova žena uskoro se udaje. Zašto je onda toliko nesretna? „Dobro onda“, reče i ustane. Martha je i dalje sjedila oborenog pogleda. „Samo jedna stvar“, rekla je. „Da?“ „I vi mislite da je on bolesnik kao što svi tvrde?“ Simon se promeškolji. „Ne mislim“, odgovori. „Ne mislite?“ „Nije bolesnik. Kažnjava ljude. Riječ je o nekakvoj njegovoj osveti.“ „Osveti za što?“ „Vjerojatno za njegovog oca koji je bio optužen za korupciju.“ „Kažete da kažnjava...“ Tad nastavi u pola glasa: „Kažnjava li pravedno?“ Simon slegne ramenima. „Ne znam. Ali svakako ima obzira.“ „Obzira?“ „Zamjenika ravnatelja zatvora napao je na poslu u njegovom uredu. To je bio opasan potez jer bi bilo mnogo jednostavnije i manje rizično da je otišao Franckovoj kući.“ „Ali?“ „Ali tad bi morao nauditi Franckovoj ženi i djeci.“ „Nevinima. Nastoji poštedjeti nevine.“ Simon polako kimne. Primijetio je neku promjenu u njezinom pogledu, neku iskru. Nada. Zar je tako jednostavno? Zar se ona samo zaljubila? Simon se uspravi i pogleda oltar s raspetim Spasiteljem. Zatvori oči. Pa ih opet otvori. Ma, nek ide kvragu. Nek sve ide kvragu. „Znaš li što je govorio njegov otac Ab?“ započne Simon i popravi hlače. „Govorio je da je vrijeme milosti prošlo i da je stigao sudnji dan. Ali kako Mesija kasni, taj posao morat ćemo obaviti sami. Nema ih tko drugi kazniti, Martha. Policija u Oslu je trula i štiti razbojnike. Mislim da Sonny radi sve ovo zbog toga što misli da to duguje svom ocu. Uvjeren je da mu je otac izgubio glavu upravo zbog toga što je tražio pravdu koja je iznad zakona.“ Ona gospođa razgovarala je sa svećenikom ispred ispovjedaonice. „A vi?“ „Ja? Ja predstavljam zakon. I zato moram uhititi Sonnyja. Tako to ide.“ „A ona žena, Agnete Iversen? Kakav je ona zločin počinila?“ 259

„Ne smijem govoriti o tome.“ „Pročitala sam u novinama da joj je iz kuće ukraden nakit.“ „Da, i?“ „Jesu li na tom popisu i biserne naušnice?“ „Ne znam. Je li važno?“ Ona odmahne glavom. „Nije“, odgovorila je. „Razmislit ću i javiti se ako se sjetim nečega što bi vam moglo pomoći.“ „Dobro“, Simon zakopča jaknu. Opet su im se približavale one bučne potpetice. „Znam da briga imaš napretek.“ Martha ga samo kratko pogleda. „Čujemo se, Martha.“ Kad je Simon izašao iz crkve, zazvonio mu je mobitel. Pogledao je u zaslon. Pozivni za Drammen. „Kefas.“ „Ovdje Henrik Westad.“ Inspektor koji je istraživao ubojstvo brodovlasnikove žene. „Zovem s kradiologije u bolnici Buskerud.“ Simon je već znao što će mu kolega reći. „Leif Krognæss, svjedok sa srčanim problemima. Mislili su da više nije u životnoj opasnosti, ali...“ „Ali iznenada je umro“, dovrši Simon i uzdahne. Palcem i kažiprstom stisne korijen nosa. „Bio je sam kad se to dogodilo. Autopsija neće pokazati ništa sumnjivo. A zoveš mene jer ne želiš biti jedini koji će provesti besanu noć.“ Westad je šutio. Simon vrati mobitel u džep. Još se nije razdanilo, ali glavobolja nikad ne griješi. Tlak je već pao. Motocikl pred Roverom spremao se uskrsnuti iz mrtvih. Bio je to Harley-Davidson, model Heritage Softail iz 1989., s velikim prednjim kotačem kakve je Rover najviše volio. Došao mu je u obliku olupine od 1340 kubika. Vlasnik se jednostavno nije brinuo o motociklu kako je trebao jer nije imao strpljenja i razumijevanja koje jedan Harley – za razliku od japanskih rođaka – traži kako god okreneš. Rover mu je zamijenio koljenasto vratilo, radilicu i prstenove klipova, a uz to je izbrusio ventile, tako da je malo toga od starog motora ostalo u tom novom koji je sad imao 1700 kubika i 119 konjskih snaga. Dok je s katedrale tetovirane na podlaktici brisao motorno 260

ulje, Rover primijeti neku sjenu. Isprva je pomislio da se samo naoblačilo, kao što su i najavili na prognozi, ali kad je podigao pogled, ugledao je siluetu na otvorenim vratima garaže i servisa. „Da?“ viknuo je Rover i nastavio brisati ulje. Tip mu je bešumno prilazio, poput ptice grabljivice. Rover je bio svjestan da mu je najbliže oružje dovoljno daleko da ga ne može dohvatiti. A tako i treba. S tim životom je gotovo. Povratak starom načinu života nakon robije bilo bi čisto preseravanje. Sve je pitanje volje. Tako je jednostavno. Sve se može kad se hoće. Ali ako je ta volja samo poza, mazanje očiju, onda ćeš se za samo dva dana opet naći u govnima. Čovjek mu se sada toliko približio da mu je Rover razaznavao crte lica. Ma, je li ovo moguće... „Zdravo, Rover.“ Moguće je. U ruci je imao požutjelu posjetnicu s adresom Motoservisa Rover. „Nisi mijenjao adresu. Rekao si da mi možeš nabaviti Uzi.“ Rover je piljio u njega neprekidno brišući ruke. Čitao je o tome u novinama i vidio sliku na televiziji. Ali sad pred sobom nije vidio momka iz ćelije u Statenu, nego svoju budućnost. Budućnost koju je sam odredio. „Sredio si Nestora“, rekao je Rover i protrljao ruke. Momak je šutio. Rover odmahne glavom. „A to znači da te ne lovi samo murja, nego i Blizanac.“ „Znam da sam u frci“, rekao je mladić. „Ako želiš, odmah ću otići.“ Oprost. Nada. Novi list. Nova šansa. Većina to zasere i čitav život nastavi raditi iste idiotske greške uvijek pronalazeći nove izgovore da nešto sjebu. I ne znajući, ili se barem pretvarajući da ne znaju, gube već u startu. Zato što se ne žele promijeniti. Ali Rover je bio sasvim druga priča. On se neće tako sjebati. Sad je jači. Pametniji. Ali jedno je jasno: ako želiš hodati podignute glave, riskiraš pasti ravno na nos. „Pomozi mi zatvoriti ogradu“, rekao je Rover. „Izgleda da će kiša.“ 261

34. Kiša je bubnjala po vjetrobranu kad je Simon izvukao ključ i spremio se na sprint do ulaza u bolnicu. Tik ispred automata ugledao je plavokosu osobu u ogrtaču. Pljusak je bio tako snažan da su se kapi razbijale o poklopac motora i razlijevale obris onog čovjeka. A onda je netko otvorio vozačka vrata i neki drugi tamnokos čovjek rekao mu je neka pođe s njima. Simon pogleda na sat. Sad je četiri. Još dva sata do isteka roka. Ona dvojica odvezla su se do Aker Bryggea. Taj dio Osla bio je pravi maleni primorski grad s trgovinama, poslovnim prostorima, najskupljim stanovima u gradu i pedesetak restorana, kafića i barova. Sišli su s promenade tik uz more u trenutku kad je pristajao brodić iz Nesoddtangena, a onda skrenuli u jednu od brojnih uskih uličica i nastavili do uskih metalnih stepenica koje su vodile do vrata. Okrugao prozorčić na njima vjerojatno je trebao podsjećati na to da se ondje nude plodovi mora. Pored vrata nalazila se malena pločica na kojoj je nevjerojatno neuočljivim slovima pisalo RESTORAN NAUTILUS. Dok im je jedan od Simonovih pratilaca pridržavao vrata, oni uđu u tijesno predvorje u kojem otresu kišu s ogrtača pa ih povješaju u praznu garderobu. Unutra nije bilo ni žive duše, pa je Simonu prvo palo na pamet da je riječ o tipičnom lokalu za pranje novca. Prostor nije bio prevelik, ali najamnina je bila dovoljno visoka i lokacija je bila takva da nitko nije mogao dovesti u pitanje rashode, a dobit je bila taman tolika da se izbjegne oporezivanje. Simon je bio mokar do kože. Kad bi pomaknuo prste u cipelama, začuo bi tiho bućkanje. Ali nije se zato smrzavao. Sala za objed bila je podijeljena ogromnim dugačkim akvarijem iz kojeg je ujedno dopiralo jedino svjetlo u prostoriji. Pored stola ispred njega sjedio je ogroman lik okrenut leđima akvariju i njemu. 262

Simonu se sledi krv u žilama već od samog pogleda na tog čovjeka. Iako ga nikad prije nije vidio uživo, Simon nije ni najmanje sumnjao o kome je riječ. Ono je Blizanac. Činilo se da taj čovjek ispunjava čitavu prostoriju. Simon nije mogao odrediti je li tako zbog čiste debljine, neke opipljive prisutnosti ili ogromnog bogatstva i moći koji su toj osobi omogućili da odlučuje o svim onim tuđim sudbinama. Ili su ga tako golemim činile sve one priče o njemu, onolike smrti, besmislene grozote i razraranja? Čovjek mu jedva primjetno pokaže na praznu stolicu do sebe. Simon sjedne. „Simon Kefas“, reče čovjek i pogladi se prstom po bradi. Događa se da golemi ljudi imaju neobično visok glas. Ali ne i Blizanac. Od grmljavine njegova glasa zazibala se površina vode u akvariju nasuprot Simonu. „Znam što želiš, Kefas.“ Činilo se da će mu odijelo svakog trena popucati po šavovima od one gomile mišića. „Što?“ „Novac za Elseinu operaciju oka.“ Simonu zastane knedla u grlu kad je čuo kako taj čovjek izgovara ime njegove voljene. „Pitanje je što si spreman dati u zamjenu za to, zar ne?“ Simon izvadi mobitel, otvori e-mail, spusti ga na stol i pritisne play. Glasovi s pristigle snimke poprime metalan prizvuk. „... na koga glasi i koji je broj računa na koji ti je Nestor uplaćivao novac? Da sam na tvom mjestu, razmislio bih prije nego što odgovorim.“ Stanka pa drugi glas. „Račun glasi na ime tvrtke Dennis Limited, a registrirana je na Kajmanskim otocima.“ Opet onaj prvi glas: „A broj računa?“ Još jedna stanka. „Osam, tri, nula...“ Prvi glas ga prekine: „Uspori. I govori razgovjetnije.“ „Osam, tri, nula, osam...“ Simon zaustavi snimku. „Pretpostavljam da si prepoznao glas onoga koji odgovara na pitanja.“ Ogromni čovjek odgovori mu nekom gestom koja je mogla značiti bilo što. „To mi nudiš?“ „Primio sam ovu snimku s adrese na Hotmailu kojoj nisam ušao u trag. Doduše, nisam ni pokušao saznati čija je. U ovom trenutku samo ja znam za to. Što bi se dogodilo kad bi izašlo u javnost da ravnatelj Statena...“ „Zamjenik ravnatelja.“ 263

„... otkriva svoj tajni račun na koji je primao novac od Huga Nestora? Provjerio sam broj računa i točan je.“ „Zašto bi to meni bilo važno?“ „Ako ovo predam policiji, izgubit ćeš još jednog važnog suradnika.“ Simon se nakašlje. „Još jednog, stoga razmisli.“ Ogromni čovjek slegne ramenima. „I zamjeniku ravnatelja lako je naći zamjenu. A ionako izgleda da je Franck dao svoje. Što još nudiš, Kefas?“ Simon izbaci donju usnu. „Imam dokaze da si prao novac preko tvrtke Iversenovih. I DNK dokaze koji povezuju Ivera Iversena starijeg s djevojkom iz Vijetnama koju ste uvezli, a onda ubili i natjerali Sonnyja Lofthusa da preuzme odgovornost.“ Ogromni čovjek pogladi se po bradi s dva prsta. „To sam već čuo. Nastavi.“ „Mogu zaustaviti obje istrage ako dobijem novac za operaciju.“ „O kojem iznosu govorimo?“ „Dva milijuna kruna.“ „Tu si lovu mogao izvući i od Iversena. Zašto si onda došao k meni?“ „Trebam i nešto važnije od novca.“ „Što?“ „Želim da malog ostavite na miru.“ „Lofthusovog sina? Zašto?“ „Zato što mi je Ab Lofthus bio prijatelj.“ Gromada od čovjeka na trenutak se zagleda u Simona pa se zavali na stolici i kažiprstom kucne po stijenci akvarija. „Ovo ti sigurno izgleda kao jedan običan akvarij, zar ne? Ali znaš li, Kefas, koliko koštaju ove ribice koje sliče papalinama? Nemaš pojma jer u Teškim prijevarama i ne trebaju znati da su određeni kolekcionari spremni platiti u zlatu baš za njih. Nisu ni lijepe ni velike, ali jako su rijetke. Cijenu određuje vrijednost koju pak diktira samo jedna osoba. Ona koja ponudi najviše.“ Simon se promeškolji na stolici. „Pokušavam ti reći“, gromada nastavi, „da se neću odreći malog Lofthusa. On je rijetka ribica koja meni ima veću vrijednost nego drugima. Pobio mi je ljude i ukrao lovu. Misliš da bih već dvadeset godina vladao ovim gradom da opraštam takve stvari? Lofthus je napravio od sebe ribicu koja mora biti moja. Žao mi je, Kefas. Novac možeš dobiti, ali dečka ti ne dam.“ „Dečko samo traži krticu koja mu je izdala oca. A potom će nestati.“ 264

„Što se mene tiče, eto mu krtica. Ta osoba meni više ništa ne znači, a prestala je s radom prije dvanaest godina. Ali ni ja nikad nisam saznao tko je on. Razmjena novca uvijek se odigravala anonimno, a mene to nije smetalo jer bih uvijek dobio ono što sam platio. Kao i ti, Kefas. Želiš da ti žena progleda?“ „Kako god želiš“, reče Simon i ustane. „Ako nastaviš progoniti klinca, ja ću se snaći za novac nekako drugačije.“ Gromada udahne. „Mislim, Kefas, da si pogrešno protumačio svoj položaj u ovim pregovorima.“ Simon primijeti da je i onaj plavokosi čovjek ustao. „Iskusan si kockar, pa valjda znaš da karte treba dobro procijeniti prije partije“, nastavi gromada, „jer će poslije biti kasno za to, zar ne?“ Simon osjeti da mu je plavokosi spustio ruku na rame. Odupro se porivu da ga odgurne i samo je sjeo. Gromada se nagne preko stola. Mirisao je na lavandu. „Iversen mi je rekao za te tvoje DNK dokaze. A evo, sad imaš i tu snimku. Sve mi to govori da si u kontaktu s dečkom, zar ne? Ti ćeš nas i odvesti k njemu. K njemu i do onog što mi je ukrao.“ „A ako odbijem to?“ Gromada opet uzdahne. „Kefas, čega se svi mi bojimo kad nam starost pokuca na vrata? Da ćemo umrijeti sami, zar ne? Želiš vratiti vid ženi samo da bi te ona mogla gledati dok budeš umirao. Jer svi smo skloni pomisliti da ćemo tako biti manje usamljeni, ha? A sad, zamisli koliko bi bio usamljen na samrtnoj postelji bez one svoje slijepe ali barem žive supruge. „Molim?“ „Bo, pokaži mu.“ Bo podigne mobitel i gurne ga Simonu pred oči. Na mobitelu je bila fotografija. Odmah je prepoznao bolničku sobu. I krevet. Kao i ženu koja je spavala u njemu. „Nije stvar u tome što znamo gdje je ona“, reče gromada. „Ali zanimljivo je što smo je pronašli, zar ne? I to u samo sat vremena otkako nas je nazvao Iversen. A to znači da ćemo je pronaći koliko god je ti pokušavao sakriti od nas.“ Simon skoči na noge i zamahne šakom prema divovskom grkljanu, ali ogromni čovjek mu lako, kao da je leptir, uhvati ruku i počne je stezati. „Sam odluči što ti je važnije, Kefas. Žena s kojom živiš ili lutalica kojeg si posvojio.“ Simon proguta knedlu. Trudio se ne misliti na bol, krckanje kostiju i zglobova u prstima, ali znao je da ga odaju oči koje su mu već zasuzile od boli. Trepnuo je jednom, dvaput. Tad osjeti kako mu se vruća suza slijeva niz obraz. „Već za dva dana mora biti u Americi“, prošapće Simon. „Plaća se unaprijed.“ 265

Blizanac mu pusti ruku, a Simonu se zavrtjelo kad mu je krv jurnula u šaku i dodatno pojačala bol. „Sredit ćemo joj let čim nam predaš malog i sve što je ukrao“, objasni mu gromada. Plavokosi isprati Simona. Kiša je prestala padati, ali zrak je bio težak i sparan. „Što ćete mu učiniti?“ upita Simon. „Ne želiš znati“, odgovori plavokosi. „Ali hvala ti na suradnji.“ Vrata su se zatvorila iza Simona i on je začuo kako netko okreće ključ u bravi. Izašao je iz ulice. Padao je mrak. Simon potrči. • • • Na tanjuru pred Marthom bio je biftek. A ona je zurila preko visokih vinskih čaša, glava s druge strane stola, obiteljskih slika na stolu ispod prozora, dvorišta i stabala jabuka otežalih od kiše... U nebo i tamu koja se spuštala. Anders je održao divan govor. To je sigurno jer je jedna tetka već zaplakala. „Martha i ja odlučili smo se vjenčati ove zime“, rekao je. „Zato što znamo da će ljubav otopiti svaki led, da će srca naših prijatelja ugrijati i najveću salu, kao i to da će nam briga i mudrost naših obitelji koje su nam uzor – baš kao što su bile i svima vama – pokazati put i u najgoroj zimskoj mećavi. A postoji još jedan razlog...“ Anders podigne čašu i okrene se prema Marthi koja je jedva stigla maknuti pogled s večenjeg neba i uzvratiti mu osmijeh: „Jednostavno ne možemo čekati do ljeta!“ Prostoriju ispuni oduševljen smijeh praćen pljeskom. Tad Anders slobodnom rukom uhvati njezinu. Stisne joj ruku, nasmiješi se, a one njegove lijepe oči zasvjetlucaju kao more. Potom se sagne i kratko joj poljubi usne od ushićenja, i to na opće oduševljenje svih u prostoriji. Zatim podigne čašu. „Živjeli!“ A onda sjedne. Uhvati njezin pogled i uputi joj naizgled urotnički osmijeh prema kojem je desetak gostiju na večeri trebalo zaključiti kako između njih dvoje postoji nešto posebno i samo njihovo. Doduše, to što je Anders igrao predstavu za goste nije značilo da njih dvoje ipak nema ono nešto posebno. Nešto lijepo. Toliko su dugo bili zajedno da je bilo lako zaboraviti lijepe dane ispunjene samo dobrim stvarima. Bilo je i lošijih razdoblja, ali nekako su i to preživjeli i izašli iz njih još jači. Voljela je Andersa, voljela ga je svim srcem. Pa ne bi se samo tako pristala udati za njega. Anders razvuče još veći osmijeh i tako joj da do znanja da bi i ona trebala pokazati malo entuzijazma, priskočiti mu upomoć kad su već okupili obitelji kako bi ih 266

obavijestili o planovima za vjenčanje. Naravno, to je bila želja Marthine buduće svekrve kojoj se ona nije imala snage usprotiviti. A njegova majka tad je ustala i kucnula žličicom po čaši. I u tom trenutku kao da je netko pojačao tišinu. Ne samo zato što je uzvanike zanimalo što svekrva želi reći nego i zato što nitko nije htio da ga ta žena prostrijeli onim svojim strogim pogledom. „A posebno nam je drago što se Martha želi udati u crkvi svetog Pavla.“ Martha jedva suspregne napadaj kašlja. Želi?! „Kao što znate, naša je obitelj katoličke vjere. A iako su u mnogim zemljama stupanj stručne spreme i razina prihoda prosječno viši među protestantima, za Norvešku to ne vrijedi. Mi katolici ovdje smo elita. Stoga, Martha, dobro došla među najbolje.“ Martha se nasmiješi na tu šalu iako je dobro znala da Andersova majka najozbiljnije misli ono što je upravo rekla. Čula je kako njezina buduća svekrva još nešto govori, ali ona se izgubila u mislima. Jednostavno je nekako morala pobjeći odande. „Martha, o čemu razmišljaš?“ Tad je osjetila Andersove usne na kosi i ušnoj resici. Uspjela se nasmiješiti jer joj je došlo da prasne u smijeh. U tom je trenutku zamišljala kako ustaje pa govori Andersu i svima prisutnima o čemu upravo razmišlja. A prisjećala se kako se sunčala u zagrljaju traženog ubojice na stijeni dok je s mora naizlazila oluja. No to nije značilo da ne voli Andersa. Pristala je na udaju. Pristala je zato što ga voli. 267

35. „Sjećaš se kad sam te vidio prvi put?“ upitao je Simon pa pogladio Elseinu ruku na pokrivaču. Drugi pacijenti spavali su u krevetima iza paravana. „Ne“, osmjehnula se, a on je zamišljao kako joj oči sjaje ispod zavoja. „Ali ti se sjećaš, pa mi možeš ponoviti.“ Umjesto da se samo osmjehne očima, Simon se tiho nasmijao da ga ona barem može čuti. „Radila si u cvjećarnici u Grenlandu. A ja sam došao kupiti cvijeće.“ „Vijenac“, ispravila ga je. „Došao si po vijenac.“ „Bila si tako lijepa da sam se potrudio da razgovor potraje dulje nego što je bilo potrebno. A bila si jako mlada. Ali tijekom razgovora i sâm sam se pomladio. Pa sam i sutradan došao po ruže.“ „Tražio si ljiljane.“ „Naravno, htio sam da misliš da su za prijatelja. Ali treći put kupio sam ruže.“ „I četvrti.“ „U stanu mi je bilo toliko cvijeća da se unutra nije moglo disati.“ „Sve si cvijeće zadržao.“ „Sve sam cvijeće kupio tebi. Ja sam ga samo čuvao. A onda sam te pozvao van. Nikad me u životu nije bilo tako strah.“ „Izgledao si tako tužno da te nisam mogla odbiti.“ „Ta fora uvijek upali.“ „Ne“, odgovorila je kroz smijeh, „stvarno si bio tužan. Vidjela sam ti tugu u 268

očima, životno iskustvo. Melankoliju koja dolazi s mudrosti. Znaš, mlada žena tome ne može odoljeti.“ „Uvijek si govorila da sam te osvojio dobro održavanim tijelom i sposobnošću da te slušam.“ „Lažeš, nisam to govorila!“ Else se nasmije još glasnije, a Simon joj se pridruži. Bio je sretan što ga sad ipak ne može vidjeti. „Ali onaj vijenac koji si kupio prvi put“, započne ona tiho. „Prvo si napisao jednu posvetu, neko je vrijeme gledao, a onda si je bacio pa napisao drugu. A kad si otišao, podigla sam posvetu iz košare i pročitala je. Napisao si ‘Ljubavi mog života’. To me najviše privuklo.“ „Stvarno? Zar nisi priželjkivala nekoga tko tek treba pronaći ljubav svog života?“ „Htjela sam nekoga tko je sposoban voljeti, istinski voljeti.“ On kimne. Tijekom svih onih godina koje su proveli zajedno vodili su takve razgovore bezbroj puta i sve odgovore dobro uvježbali, baš kao i ono hinjeno iznenađenje. Svojedobno su se zakleli da će jedno drugome uvijek sve govoriti, ama baš sve, a nakon toga, kad su shvatili koliko ono drugo može podnijeti, te su im priče postale zidovi i krov doma koji su sazdali. Ona mu stisne ruku. „A ti si bio sposoban za to, Simon. Bio si sposoban voljeti.“ „Zato što si me ti popravila.“ „Sam si se popravio. Ti si prestao kockati, ne ja.“ „Else, ti si bila moj lijek. Bez tebe...“ Udahnuo je nadajući se da ona ne čuje kako mu glas drhti. Nije mogao iznova prolaziti kroz to, ne večeras. Nije mogao opet ponavljati priču o svojoj ovisnosti i dugu zbog kojeg je naposljetku uvukao i nju u sve to. Učinio je nešto neoprostivo, bez njezinog znanja stavio je hipoteku na njihovu kuću. I izgubio. A ona mu je oprostila. Nije podivljala, nije se spakirala, otišla i ostavila ga neka sam kuša što je skuhao, nije mu postavljala ultimatume. Samo ga je pomilovala po obrazu i rekla da mu oprašta. A on je zaplakao kao dijete i bilo ga je tako stid. Žeđ za životom na rubu između nade i straha, za trenutkom u kojem je sve na kocki, kad dobivaš ili gubiš, a pomisao o katastrofalnom konačnom porazu mami te gotovo –gotovo – kao i san o dobitku. Tako je i bilo, a u tom trenutku shvatio je da je bilo dosta i prestao. Nije se više kladio ni u pivo i to ga je spasilo. Spasilo je njih. To, baš kao i činjenica da su jedno drugom uvijek sve govorili. Ta sama spoznaja da je u njemu bilo ostalo još dovoljno samokontrole i hrabrosti da bude potpuno iskren prema drugoj osobi koja ga je promijenila ponovo ga je uzdigla kao muškarca i ljudsko biće. Čak 269

je i sazrio više nego da se nikad u životu nije odao tom poroku. Možda je zato kao policajac pretkraj karijere prestao smatrati da su kriminalci nepopravljivi, pa je suprotno onome što mu je govorilo iskustvo svima bio spreman pružiti drugu priliku. „Mi smo kao u onom filmu o Charlieju Chaplinu i maloj cvjećarici“, rekla je Else. „Ali unatrag.“ Simon proguta knedlu. Slijepa cvjećarica pomislila je da je skitnica bogat gospodin. A onda je, Simon se nije sjećao kako, skitnica pomogao vratiti vid cvjećarici. Poslije joj nije smio odati tko je on zapravo jer nije bio siguran bi li ga i dalje željela kad bi to saznala. Ali ona je saznala i nije ga prestala voljeti. „Idem prošetati“, reče Simon i ustane. Hodnik je bio prazan. Simon je neko vrijeme promatrao znak mobitela precrtan crvenom crtom na zidu. A onda ipak izvadi mobitel i potraži jedan broj. Kad ljudi šalju e-mail s mobitela preko računa na Hotmailu, obično misle da im se ne može ući u trag mobitelu. Ali griješe jer ga je on lako pronašao. Simonu se činilo da mu se srce penje u grudima i udara u prsnu kost. Nije se imao razloga javiti. „Da?“ Taj glas. Stran ali neobično poznat, kao jeka iz daleke, ne, iz bliske prošlosti. Sin. Simon se nekoliko puta nakašljao i prisilio glasnice da prorade. „Moramo se naći, Sonny.“ „Stvarno bih to volio...“ Volio? Ali, u glasu nije bilo ni traga ironiji. „Ali neću se još dugo zadržati ovdje.“ Ovdje? U Oslu, u Norveškoj, na ovom svijetu? „Što ćeš napraviti?“ upita Simon. „Mislim da to znaš.“ „Želiš naći i kazniti one koji stoje iza svega. One zbog kojih si robijao. Ubojice tvog oca. I krticu.“ „Nemam baš vremena.“ „Ali mogu ti pomoći.“ „Zbilja ti hvala, ali najviše ćeš mi pomoći ako nastaviš raditi što si dosad radio.“ „Što sam radio?“ „Nisi me pokušao zaustaviti.“ Stanka. Simon je slušao zvukove u pozadini koji bi mu odali gdje je momak. 270

Čula se prigušena ritmična buka isprekidana povremenim povicima ili kricima. „Simon, mislim da ti želiš isto što i ja.“ Simon proguta slinu. „Sjećaš li me se?“ „Moram ići.“ „Tvoj otac i ja...“ Ali veza se već prekinula. „Hvala ti što si došao.“ „Naravno, frende“, odgovorio je Pelle pa pogledao dečka u retrovizoru. „Taksimetar u prosjeku radi samo trideset posto vremena, pa smo i računovodstvo i ja jako sretni zbog tvog poziva. Kamo ćemo, gospodine?“ „Na Ullern.“ Prilikom posljednje vožnje momak je zatražio posjetnicu od Pellea. I prije se događalo da zadovoljne mušterije zatraže broj telefona, ali obično se ne bi javili nikad više. Taksi se lako pozove i preko centrale ili zaustavi na ulici. Zato Pelle nije znao zašto ga je dečko čekao da se čak iz Gamlebyena doveze u Kvadraturen i pokupi ga ispred hotela Bismarck. Momak je bio lijepo odjeven. Nosio je odijelo i Pelle ga je jedva prepoznao. Nešto se na njemu promijenilo. Nosio je i onu crvenu sportsku torbu, ali sad je imao i aktovku. Kad je bacio torbu na zadnje sjedalo, začuo se neki metalan zvuk. „Djelujete mi sretno na ovoj slici“, rekao je momak. „To ti je žena?“ „Ah, to“, odgovori Pelle i shvati da je pocrvenio. Nitko nikad prije nije prokomentirao tu sliku. Doduše, Pelle ju je objesio s lijeve strane upravljača upravo da je putnici ne mogu vidjeti. Ipak, bilo mu je drago što je momak primijetio da su na toj slici sretni. Da je ona sretna. Nije to bila njihova najljepša slika, ali ona je na njoj izgledala najsretnije. „Mislim da ću večeras pripremiti gulaš od mesa“, započne Pelle. „A poslije možda prošetamo do parka Kampen. Znaš, kad je ovako vruće preko dana, navečer počne ugodno pirkati.“ „Zvuči lijepo“, reče momak. „Sreća je kad nađeš ženu s kojom možeš proživjeti čitav život, zar ne?“ „Aha“, Pelle ga pogleda u retrovizoru. „Baš tako.“ Pelle je u pravilu puštao da mušterije vode razgovor. Volio je barem kratko, u ono malo vremena koliko traje vožnja, sudjelovati u tuđim životima. Djeca i brakovi. 271

Posao i stambeni krediti. Htio se na trenutak ogrepsti o njihove sitne ili krupne radosti i brige. On, za razliku od svojih kolega, nije volio pričati o sebi. Ali između Pellea i momka stvorio se odnos povjerenja. Pelle je jednostavno volio razgovarati s tim mladim čovjekom. „A ti? Postoji li neka žena u tvom životu?“ Momak se osmjehne i odmahne glavom. „Što? Nema nijedne od koje ti ćuka brže radi?“ Momak ipak potvrdno kimne. „Ipak postoji? Samo mi nemoj reći da je neuzvraćeno. Doduše, kad si ono tabanao ulicama, stvarno nisi sličio ni na što, ali večeras u tom odijelu...“ „Hvala“, rekao je momak. „Ali bojim se da ne mogu biti s njom.“ „Zašto? Jesi li joj priznao da je voliš?“ „Nisam. Jesam li trebao?“ „To joj trebaš uvijek govoriti, i to što češće. To ti je kao zrak, nikad ne izgubi svrhu. Volim te, volim te. Probaj i sam, shvatit ćeš o čemu ti govorim.“ Putnik na stražnjem sjedalu nakratko zašuti pa se nakašlje. „Pelle, kako... Kako znaš da te netko voli?“ „Jednostavno znaš. To ti je zbroj svih onih sitnica koje ne možeš pojedinačno izdvojiti. Vidiš, ljubav ti je kao topao tuš. Ne vidiš pojedine kapljice, ali one te ipak griju. Moče te. I čiste.“ Pelle se postiđeno nasmije, ali bio je ponosan na svoj govor. „A ti se i dalje kupaš u njezinoj ljubavi? Svaki joj dan govoriš da je voliš?“ Pelleu se učinilo da ta pitanja nisu spontana, nego da ga je unaprijed odlučio propitkivati o tome. Valjda je i tijekom ranijih vožnji vidio njegovu sliku sa ženom. „Naravno“, odgovori Pelle i osjeti kako ga je nešto zagrebalo u grlu, valjda neka mrvica. Nakašljao se i upalio radio. Vožnja do Ullerna trajala je petnaest minuta. Adresa koju je momak naveo nalazila se na brdu među ogromnim drvenim građevinama koje su više sličile tvrđavama nego obiteljskim domovima. Poslijepodnevna kiša već je posve isparila s asfalta. „Možeš ovdje stati, molim te.“ „Ali tamo je ulaz.“ „Ovdje je sasvim u redu.“ Pelle stane uz rubnik. Imanje je bilo ograđeno visokim bijelim zidovima okrunjenim razbijenim staklom. Ogromna katnica uzdizala se na najvišoj točki prostranog vrta. 272

S terase pred kućom čula se glazba i svi prozori bili su osvijetljeni. Vrt se kupao u svjetlosti. Pred ulazom stajala su dva tipa širokih pleća i ramena, a jedan je na povodcu držao krupnog psa bijele dlake. „Ideš na tulum?“ upita Pelle i protrlja bolnu nogu. Bol se javljala u valovima. Momak odmahne glavom. „Mislim da nisam pozvan.“ „Poznaješ li ljude iz te kuće?“ „Ne, ali u zatvoru sam dobio adresu. Blizanac. Jesi li čuo za njega?“ „Nisam“, odgovori Pelle. „Ali ako ga ne poznaješ, onda ti valjda mogu reći da i nije u redu da netko ima toliko toga. Pogledaj samo ovu kuću! Ovo je Norveška, pa nismo u Americi ili Saudijskoj Arabiji! Mi u ovom dijelu svijeta uvijek smo imali ono nešto što drugi nisu. Jednakost. Nekakvu pravednost. A sada to sami sebi oduzimamo.“ Iz vrta se začuje lavež. „Mislim da si ti jako mudar čovjek, Pelle.“ „Ma, ne znam. A zašto si robijao?“ „Da bih se odmorio.“ Pelle pogleda momka u retrovizoru. Tad pomisli je da ga je negdje već vidio, i to ne u svom taksiju. „Idemo odavde“, reče momak. Kad je Pelle pogledao ispred sebe, vidio je da im je čovjek sa psom krenuo ususret. Ni čovjek ni pas nisu skidali pogled s njegovog automobila dok su se gegali pod teretom napetih mišića. „Dobro“, reče Pelle pa upali žmigavac i krene. „Kamo ćemo?“ „Jesi li se uspio oprostiti s njom?“ „Molim?“ „Sa ženom?“ Pelle trepne. Onaj čovjek sa psom sad im se približavao. Pitanje ga je pogodilo kao udarac u želudac. Odakle poznaje tog momka? Tad se začuje režanje. Pas se spremao napasti. Pa, već ga je vozio, to je sve, zato mu je poznat. „Nisam“, Pelle odmahne glavom. „Dakle, nije bila riječ o bolesti.“ „Nije.“ „Nesreća?“ 273

Pelle proguta knedlu. „Da, prometna nesreća.“ „Je li znala da je voliš?“ Pelle otvori usta, ali tad shvati da je ostao bez glasa pa samo kimne. „Žao mi je što si je izgubio, Pelle.“ Pelle tek tad postane svjestan da je zatvorio oči. Kad ih je otvorio, vidio je da onaj tip sa psom prilazi vratima. Pelle doda gas i otpusti kvačilo. Začuje se bijesan lavež. „Kamo ćemo?“ „Posjetit ćemo jednog ubojicu“, reče momak pa privuče sebi crvenu torbu. „Ali prvo moramo nešto dostaviti.“ „Kome?“ Momak se nasmiješi nekako tužno. „Onoj čiju bih sliku možda ja držao kraj upravljača.“ Martha je u kuhinji izlijevala filtar-kavu iz vrča u termosicu. Pokušavala je isključiti svekrvin glas, čuti o čemu pričaju gosti u dnevnoj sobi. Ali to je bilo nemoguće jer je njezin glas bio tako nametljiv. „Znaš, moj Anders je jako osjetljiv. Mnogo je osjetljiviji od tebe. Ti si ona jača u vašoj vezi. Zato ti moraš uzeti stvari u svoje ruke i...“ Pred ulazom se zaustavi neki automobil. Taksi. Iz taksija izađe čovjek u elegantnom odijelu. U ruci je nosio aktovku. Marthi poskoči srce. Bio je to on. Otvorio je dvorišna vrata i kratkom stazom uputio se prema ulaznim vratima. „Ispričavam se“, rekla je Martha, uz tresak bacila termosicu u sudoper pa pokušala izaći iz kuhinje kao da nije u žurbi. Iako je prešla tek nekoliko metara, osjetila je da se zapuhala. Širom je otvorila vrata i preduhitrila ga – nije uspio pozvoniti. „Imamo goste“, procijedila je i uhvatila se za prsa. „A tebe traži policija. Što želiš?“ Pogledao ju je onim prokletim bistrim zelenim očima. Obrve je negdje izgubio. „Došao sam te zamoliti za oprost“, rekao je tiho, smireno. „I dati ti ovo. Za prihvatilište.“ „Što je to?“ upitala je i pogledala aktovku koju joj je pružao. 274

„To je za renoviranje. Za ono renoviranje za koje nemate novca. Bar za dio...“ „Ne!“ Okrenula se oko sebe pa nastavila tišim glasom. „Jesi li poludio? Stvarno misliš da ću prihvatiti tvoj prljavi novac? Ubio si sve one ljude. Dao si mi naušnice...“ Martha proguta knedlu pa stane oštro odmahivati glavom. Niz lice su joj se slijevale sitne suze od bijesa. „Od žene koju si... ubio!“ „Ali...“ „Odlazi!“ On kimne. Zatim napravi korak niz stepenice. „Zašto me nisi prijavila policiji?“ „Tko kaže da nisam?“ „Zašto nisi, Martha?“ Martha se meškoljila. Iz dnevne sobe začula se škripa stolica. „Pa, možda sam od tebe htjela čuti objašnjenje zašto si pobio sve one ljude.“ „To bi ti nešto značilo?“ „Ne znam. Što ti misliš?“ On slegne ramenima. „Ako me želiš prijaviti, noćas ću biti u očevoj kući. A nakon toga ću nestati.“ „Zašto mi to govoriš?“ „Zato što želim da pođeš sa mnom. Zato što te volim.“ Trepnula je. Što je rekao? „Volim te“, on polako ponovi kao da ga je iznenadio okus tih riječi. „Kriste“, prošapće ona očajno. „Ti si poludio.“ „Idem.“ Okrenuo se prema taksiju koji ga je čekao spreman krenuti. „Stani! Kamo ćeš?“ On se osvrne i lukavo nasmiješi. „Netko mi je rekao da na kontinentu postoji jedan lijep grad. Vožnja dugo traje ako si sam, ali...“ Činilo se da će reći još nešto, pa Martha pričeka. Čekala je i molila se da dovrši rečenicu. Nije znala što uopće želi čuti. Znala je samo da će je prava riječ konačno osloboditi. A on sigurno ima neko rješenje. Ali on joj se samo kratko naklonio, okrenuo i nastavio prema izlazu. Martha mu je htjela nešto viknuti, ali što? Sve je to bila čista ludost, samo pusti snovi. Ovo ne može biti stvarno. Ovo se u stvarnom životu ne smije događati. Stvarnost je ostala s druge strane, u dnevnoj sobi iza nje. Zatvorila je vrata, okrenula se i našla licem u lice s bijesnim Andersom. 275

„Makni se.“ „Anders, nemoj.“ Anders je odgurne u stranu, otvori vrata i izjuri iz kuće. Martha je zateturala i istrčala na stepenice baš u trenutku kad ga je Anders sustigao i zamahnuo mu prema potiljku. Ali on ga je valjda čuo jer se sagnuo, napravio nekakvu piruetu pa zgrabio Andersa objema rukama. Anders je bijesno viknuo „Ubit ću te!“ i pokušao se istrgnuti, no ruke su mu bile zarobljene, pa nije mogao ništa. Ali onda ga je tip naglo pustio. Anders iznenađeno pogleda čovjeka koji je pomireno spustio ruke niz tijelo. A onda zamahne i pokuša ga udariti. Jednom. Pa još jedan zamah i potom udarac. Čulo se jedino kako šake tupo udaraju u meso. „Anders!“ vrisnula je Martha. „Anders, prestani!“ Nakon četvrtog udarca dečku se otvorio obraz. Nakon petog pao je na koljena. A onda su se otvorila vrata taksija. Taksist je krenuo izlaziti, ali momak mu je mahnuo da se ne miješa. „Pizdo!“ urlao je Anders. „Kloni se moje zaručnice!“ Dečko podigne glavu kao da je želi namjestiti pod boljim kutom za sljedeći udarac. Anders ga opet šutne. Momku glava poleti unazad i on se sruši raširenih ruku, kao kad nogometaši kliznu po travi slaveći pobjedu. Anders ga je očito pogodio vrhom cipele jer mu je krv prošikljala iz golemog procjepa nasred čela. A kad su mu ramena dotakla tlo pa mu se podigao sako, Martha je vidjela da se Anders sprema na još jedan udarac. Ali tad se zabuljio momku u pojas. Vidio je što i ona: pištolj. Blistav pištolj kojem je cijev bila ugurana u hlače. Sve vrijeme ga je imao, ali nije ga potegao. Kad je Martha spustila ruku Andersu na rame, on se trznuo kao da ga je ubola iglom. „Nestani u kuću“, rekla je. „Odmah!“ On je zbunjeno pogleda i trepne. Zatim je posluša. Kad ju je obišao, krenuo je prema stepenicama na kojima su se okupili njihovi uzvanici. „U kuću!“ vikala je Martha. „Ovo je stanar Centra Ila, ja ću se pobrinuti za njega. Idite u kuću!“ Martha čučne kraj njega. Krv mu je tekla iz čela i slijevala mu se preko nosa. Disao je na usta. Sa stepenica se začuo onaj nametljivi glas. „Ali, Martha dušo, je li to baš nužno? Ionako ćeš dati otkaz kad se ti i Anders...“ Martha zatvori oči i zaurla iz petih žila. „Začepi i uđi u kuću!“ 276

Kad je opet otvorila oči, vidjela je da joj se smiješi. Nešto je prošaptao krvavim usnama, tako tiho da se morala sagnuti da bi ga čula. „U pravu je, Martha. Stvarno se osjećaš kao da te ljubav kupa i čisti.“ A onda je ustao, zateturao i odgegao se do taksija. „Stani!“ viknula je i podigla aktovku koja je ostala na prilazu. Ali taksi je već nestao u tami. 277

36. Iver Iversen njihao se i u ruci vrtio čašu za martini. Promatrao je skupine uzvanika na bijeloj terasi i u dnevnoj sobi iza nje, velikoj kao kakva plesna dvorana i namještenoj prema ukusu nekoga tko ondje neće živjeti. „Dizajneri interijera s neograničenim budžetom i ograničenim ukusom“, rekla bi njegova Agnete. Muškarci su, baš kao što je bilo navedeno u pozivnici, nosili smokinge. Žena je bilo mnogo manje, ali one prisutne izgledale su sjajno. Bile su nevjerojatno lijepe i primamljivo mlade, zanimljive i etnički raznovrsne. Visoki rasporci, gola leđa, duboki dekoltei. Elegantne, egzotične, uvezene. Takva je ljepota uvijek rijetka. Iver Iversen ne bi se iznenadio da je netko ondje prošetao i snježnog leoparda na uzici. „Došao je svaki financijaš iz Osla.“ „Samo oni manje gadljivi“, odgovorio je Fredrik Ansgar pa popravio leptirmašnu. Pijuckao je gin-tonik. „I oni koji nisu u vikendicama.“ Griješiš, pomisli Iversen. Kome Blizanac pošalje pozivnicu, taj će pronaći načina da se stvori u gradu. Nitko se ne bi usudio propustiti taj događaj. Blizanac. Pogledao je ogromnog čovjeka kraj klavira. Izgledao je poput modela idealnog radnika sa sovjetskih propagandnih plakata ili kao neka skulptura u parku Vigeland. Sve je na njemu bilo veliko, čvrsto, kao isklesano: glava, ruke, šake, listovi. Visoko čelo, odlučna brada, pune usne. Razgovarao je s krupnim čovjekom visokim oko metar i osamdeset, ali pored Blizanca taj je čovjek izgledao kao patuljak. Iveru je odnekud bio poznat. Nosio je povez preko jednog oka. Vjerojatno neka financijska njuška iz medija. Iversen zgrabi još jedan martini s pladnja koje su konobari neumorno nosili uokolo. Znao je da bi trebao stati; već je bio pripit. Ali nije ga bilo briga. Naposljetku, ipak je on ožalošćeni udovac. Doduše, znao je da upravo zato i ne bi trebao piti. 278

Mogao bi reći nešto zbog čega će zažaliti. „Znaš li kako je Blizanac dobio nadimak?“ „Da, već sam čuo tu priču“, odgovori Fredrik Ansgar. „Pričaju da mu se brat utopio, ali da je to bio nesretan slučaj.“ „Nesretan slučaj? Da se čovjek utopi u kanti vode?“ Fredrik se nasmije i pogleda tamnoputu ljepoticu koja je prošla pored njih. „Vidi“, obrati mu se Iver, „ovdje je i jedan biskup. Baš me zanima kako su njega upecali.“ „Dojmljiva zbirka, moram priznati. Je li istina da i ravnatelja zatvora drži u šaci?“ „Recimo da je to samo dio priče.“ „Policija?“ Iver prešuti odgovor. „Koliko je taj visoko?“ „Fredrik, još si mlad. Iako si danas i ti ovdje s nama, još se nisi toliko upleo da više nema povratka. Ali vjeruj mi, što više znaš, to si dublje u svemu ovome. Kad bih barem mogao vratiti vrijeme...“ „A Sonny Lofthus? I Simon Kefas? Hoće li se to riješiti?“ „Pa... hoće.“ Sada je Iver promatrao sitnu živahnu djevojku koja je sjedila sama za šankom. Tajland? Vijetnam? Lijepa, mlada, dotjerana. Očito su joj dobro objasnili kako se ovdje treba ponašati. Djelovala je preplašeno i nezaštićeno. Baš kao i njegova Mai. Bilo mu je gotovo žao onog policajca. Sad se i on upecao u mrežu. Prodao je dušu zbog ljubavi mlađe žene pa će sada i on, baš kao i Iver, saznati što je to poniženje. Iver se nadao da će ga stići spoznati prije nego što Blizanac napravi ono što mora. Prije nego što ga preduhitri. Neko jezerce u Østmarki? Možda on i Lofthus dobiju svaki po jezero. Iver Iversen zatvori oči. Razmišljao je o Agnete. Došlo mu je da zavitla čašu martinija u zid. Ali umjesto toga samo je iskapi u jednom gutljaju. „Centrala Telenora, služba za odnose s policijom.“ „Dobra večer, ovdje glavni inspektor Simon Kefas.“ „Znam, vidim broj s kojeg zovete. Nalazite se u krugu bolnice Ulleval.“ „Svaka čast. Ali želim da locirate jedan broj.“ 279

„Imate li nalog?“ „Hitno je.“ „U redu, sutra ću podnijeti izvještaj pa se konzultirajte s javnim tužiteljem. Ime i broj?“ „Imam samo broj.“ „A što onda trebate?“ „Lokaciju tog uređaja.“ „Možemo odrediti samo približnu lokaciju. Osim toga, ako se mobitel ne koristi, našim baznim stanicama trebat će vremena da uhvate signal. Uređaj svakih sat vremena pošalje signal.“ „Mogu nazvati taj broj pa ćete dobiti signal.“ „Znači da osoba ne zna da ga pratimo?“ „Pokušavao sam dobiti taj broj nekoliko puta u proteklih sat vremena i nitko se nije javio.“ „U redu. Dajte mi broj, nazovite osobu i vidjet ćemo kako vam možemo pomoći.“ Pelle se zaustavio na pustoj makadamskoj cesti. S lijeve strane teren se spuštao prema rijeci koja je svjetlucala na mjesečini. Ondje je bio i uzak mostić koji je vodio od makadamske ceste prema autocesti kojom su se dovezli. S desne strane bilo je polje kukuruza koji su se njihali na vjetru dok su se crni oblaci nalik negativu svijetlog neba obasjanog suncem kao prije samo nekoliko sati nadvijali nad tim prizorom. Dalje niz cestu, u šumi pred njima, nalazilo se njihovo odredište – velika vila s bijelom ogradom. „Trebao sam te odvesti na hitnu da te zašiju“, rekao je Pelle. „Nema veze“, odgovorio je momak i gurnuo krupnu novčanicu između sjedala. „Hvala ti na maramici.“ Pelle pogleda u retrovizor. Momak je svezao maramicu oko čela. Sad je bila natopljena krvlju. „Ma daj, neću ti naplatiti. Valjda i ovdje u Drammenu postoji hitna pomoć.“ „Možda odem sutra“, odgovori momak i privuče bliže crvenu torbu. „Ali prvo moram posjetiti ovog gospodina.“ „Jesi li siguran? Mislio sam da si rekao da je tip ubojica?“ Pelle pogleda garažu 280

ispred vile. Onoliki prostor, a nisu napravili posebnu garažu. Sigurno su zaljubljeni u američku arhitekturu. Pelleova baka živjela je na selu iz kojeg se stanovništvo masovno iseljavalo u Ameriku. Tamošnji zaljubljenici u prekooceanski način života gradili su kuće s trijemovima, ispred njih vijorile su se američke zastave, vozili su američke automobile i postavljali transformatore kako bi mogli koristiti uređaje koji rade na napon od 110 volti, tako da je svaka kuća imala jukebox, toster i hladnjak kupljen u Teksasu ili naslijeđen od djeda iz Bay Ridgea u Brooklynu. „Noćas neće nikoga ubiti“, objasni mladić. „Svejedno“, odgovori Pelle. „Da te ipak pričekam? Do Osla je pola sata vožnje, a netko drugi će te oderati. Isključit ću taksim...“ „Hvala ti na ponudi, Pelle, ali za nas je obojicu bolje da ne budeš svjedok. Shvaćaš li?“ „Ne.“ „Izvrsno.“ Momak izađe iz automobila, ali tad ipak zastane i pogleda Pellea. On slegne ramenima i polako krene. Začuo je kako kamenčići krckaju pod gumama, ali Pelle nije skidao pogled s momka u retrovizoru. Momak je stajao na cesti. A onda je u nekom trenutku samo nestao – kao da su ga šuma i tama jednostavno progutale. Pelle zakoči. Još je gledao u retrovizor. Samo je nestao. Baš kao i njegova žena. Nije mogao shvatiti kako ljudi koji su uvijek s tobom i ispunjavaju ti život mogu tek tako nestati i više ih nikad ne vidiš. Osim u snovima – ali onim lijepim snovima. Jer u noćnim morama također je nikad više ne bi vidio. U njima bi bila samo cesta i farovi koji im se približavaju. U noćnim morama on, Pelle Granerud, bivši talentirani vozač relija, ne uspije ni reagirati, ne stigne izvesti ni jednostavan manevar izbjegavanja pijanog vozača u suprotnoj traci. Umjesto da ko od šale učini ono što je svaki dan ponavljao na treninzima, on se smrznuo. Jer je znao da će izgubiti ono što ne smije. Dvije najvažnije osobe na svijetu. Dvije osobe koje je u tom trenutku on vozio iz bolnice. Svoj novi život. Život koji je taman bio započeo. Bio je otac tek tri dana. A onda se probudio u toj istoj bolnici. Prvo su mu rekli da je ozlijedio nogu. Zbog nekakvog nesporazuma i promjene smjena još nisu znali da su mu žena i dijete stradali u nesreći. To je saznao tek dva sata kasnije. Pokazalo se da je, što je očito nasljedno, alergičan na morfij, pa je proveo sate i sate u užasnim bolovima i zazivao njezino ime. Ali ona nije dolazila. A onda je, sat za satom i dan za danom, polako shvaćao i prihvaćao da je više nikad, nikad neće vidjeti. Ali nije ju prestao dozivati. Samo joj je htio čuti ime. Djetetu nisu ni bili odabrali ime. Pelleu tad padne na pamet da je bol prestao tek one večeri kad mu je ovaj momak spustio ruku na rame. 281

Još je vidio obris čovjeka u bijeloj kući. Stajao je uz golem prozor u osvijetljenoj sobi bez zavjesa. Kao na izložbi. Kao da nekoga očekuje. Iver primijeti da ogromni čovjek i njegov sugovornik prilaze njemu i Fredriku. „Ne dolazi razgovarati sa mnom, nego s tobom“, reče mu Fredrik i udalji se. Vjerojatno je primijetio nešto rusko na šanku. Iver proguta slinu. Sve te silne godine poslovao je s tim ogromnim čovjekom i bio s njim u istoj kaši. Dijelili su sve uspjehe, kao i rijetke neuspjehe, poput onih valića svjetske ekonomske krize koji su se razbili i o norvešku obalu. No ipak se uznemirio i uplašio sad kad mu se približavao. Pričalo se da taj čovjek može podići svu svoju težinu golim rukama. I to ne jednom, nego devet puta zaredom. Naime, njegova zastrašujuća pojava bila je jedna stvar, a nešto posve drugo bila je svijest da njemu neće promaknuti ama baš ništa što izgovoriš, nijedna riječ ili drhtaj u glasu, pogotovo ono čega nisi ni svjestan da će te odati. On će primijetiti sve promjene u tvom držanju, boji lica, pokretu zjenica. „Gdje si, Iver?“ zabrunda glas. „Kako si? Agnete. Teško je, zar ne?“ „Da“, odgovori Iver i pogledom potraži konobara. „Htio sam te upoznati sa svojim znancem jer imate mnogo toga zajedničkog. Obojica ste odnedavno udovci...“ Čovjek s povezom preko oka pruži mu ruku. „I to zbog istog ubojice.“ „Yngve Morsand“, predstavi se čovjek i pruži ruku Iveru. „Moja sućut.“ „Također“, odgovori Iversen. A tako ga je, znači, poznavao. Brodovlasnik, muž one žene kojoj je netko odsjekao pola glave. Nekoje vrijeme bio glavni osumnjičeni, ali tad je policija pronašla DNK na mjestu zločina. DNK Sonnyja Lofthusa. „Yngve živi u okolici Drammena“, objasni gromada. „Ali večeras smo posudili njegovu kuću.“ „Stvarno?“ „Upotrijebit ćemo je kao mišolovku. Uhvatit ćemo Agneteinog ubojicu, Iver.“ „Naš Blizanac misli da će se Sonny Lofthus večeras okomiti na mene“, Yngve Morsand doda kroz smijeh i sam kružeći pogledom po prostoriji. „Kladio sam se da će biti obratno. Blizanče, naredi ovima svojima da posluže nešto jače od martinija.“ „To bi bio sljedeći logičan potez Sonnyja Lofthusa“, objasni ogromni čovjek. „Dosad je bio jako sustavan i predvidiv, pa vjerujem da ću dobiti okladu.“ Tad se ši282

roko osmjehne. Bijeli zubi ispod brkova, oči nalik prorezima na mesnatom licu. On položi šaku brodovlasniku na rame. „I radije bih da ne koristiš taj nadimak, Yngve.“ Brodovlasnik se naceri. „Misliš... Joj!“ Tad zine, a na licu mu se pojavi izraz nevjerice. Iver je gledao kako se golemi prsti spuštaju na brodovlasnikov vrat od čega se ovaj srušio od napadaja kašlja. „Dogovoreno?“ Ogromni čovjek podigne ruku prema šanku i pucne prstima. „Piće!“ Martha je zamišljeno vrtjela žličicu po kremi od planinskih kupina. Sa svih strana stola salijetali su je pitanjima. Je li je onaj tip već uznemiravao? Je li opasan? Ako je stanar Centra Ila, neće ga valjda – sačuvaj Bože – opet sresti? Hoće li prijaviti Andersa iako ju je onako odlučno obranio? Zna se da su ti narkomani ludi. Sigurno je drogiran i neće se ni sjećati što se dogodilo. Jedan je ujak zaključio da nepozvani gost sliči onom ubojici s televizije. Kako se zove, nije valjda neki stranac? Što je bilo, Martha, zašto šutiš? Pa, pusti je, valjda ti je jasno da je to strogo povjerljivo! „Jedem ovu kremu“, odgovorila je Martha. „Kušajte, izvrsna je. Donijet ću još.“ Anders ode za njom u kuhinju. „Čuo sam što je rekao“, zareži Anders. „Volim te? To je onaj tip kojeg smo sreli u hodniku u Ili. Onaj s kojim si komunicirala. Spetljala si se s njim?“ „Anders, nemoj...“ „Jeste li se jebali?“ „Prestani!“ „On ima nečistu savjest. Zato i nije izvukao pištolj. Zašto je došao, zar me htio ubiti? Zovem policiju...“ „I što ćeš im reći? Da si ničim izazvan opalio čovjeka u glavu nogom?“ „Tko će reći da sam bio ničim izazvan? Ti?“ „Ili taksist.“ „Ti?“ On je uhvati za nadlakticu. Nasmije se. „Da, ti ćeš to reći. Stala bi na njegovu stranu protiv mene. Kurvo...“ Ona se istrgne. Tad sruše pladanj s pudingom. Zdjelice se razbiju. U dnevnoj sobi zavlada muk. Martha odmaršira u hodnik, zgrabi kaput i krene prema izlazu. Ali onda zastane, okrene se pa uđe u dnevnu sobu. Ondje dohvati žličicu pa kucne po prljavoj čaši. Taj potez bio je suvišan – već je bila u središtu pozornosti. 283

„Dragi rođaci i prijatelji“, započne. „Samo sam vas htjela obavijestiti da je Anders imao pravo. Zbilja ne možemo izdržati do ljeta...“ Simon opsuje. Parkirao je u Kvadraturenu. Proučavao je kartu Osla i sektor u kojem se, kako su mu javili iz Telenora, nalazio onaj mobitel. Broj s kojeg mu je Sonny Lofthus poslao poruke. I za koji je Simon u međuvremenu saznao da je kupljen na ime Helge Sørensen. To je imalo smisla – poslužio se ispravama zatvorskog čuvara koji je bio na bolovanju. Ali gdje je sad? Sektor je činilo tek nekoliko ulica, ali to su bili najgušće naseljeni dijelovi grada. Prodavaonice, uredi, hoteli, stanovi. Netko mu pokuca na vjetrobransko staklo i on se prestraši. Kad je podigao pogled, ugledao je dotjeranu debeljuškastu djevojku u vrućim hlačicama, kojoj su grudi ispadale iz nekakvog korzeta. On odmahne glavom, a ona mu se izbeljila pa nestala. Zaboravio je da se nalazi u središtu prostitucije i da će svaka prostitutka muškarca koji sjedi u automobilu sam smatrati mušterijom. Pušenje u autu, desetominutna brza ševa u Bismarcku ili možda seks stojećke uz zidine tvrđave. Simon je već prošao kroz tu fazu. Nije se baš ponosio time, ali nekoć davno bio je spreman platiti za ljudski dodir i glas koji će mu šaputati da ga voli. To potonje smatralo se „posebnim uslugama“ i stajalo je dvije stotine kruna. Tad ponovo nazove onaj broj. Promatrao je prolaznike na pločniku nadajući se da će netko od njih posegnuti za mobitelom i tako se odati. Ali onda samo uzdahne i prekine vezu. Pogleda na sat. Mobitel je cijelo vrijeme bio na istom mjestu, a to je značilo da se Sonny umirio i da noćas neće raditi sranja. Ali zašto ga je onda mučio osjećaj da je to tako daleko od istine? Sjedio je u tuđoj dnevnoj sobi i gledao kroz ogroman prozor. Iza njega jako svjetlo bilo je upereno u prozor da mu se vidi silueta, ali ništa više od toga. Nadao se da Sonny Lofthus ne zna kako izgleda Yngve Morsand. Pomislio je da je i Sylvester tako čekao. Dobri, glupi, odani Sylvester, onaj koji se uvijek bunio zbog nečega. A onaj mali gad ga je sredio. Vjerojatno nikad neće saznati kako. Jer neće biti istrage. Bo ga neće imati prilike mučiti, kušati osvetu kao čašu rosea koji ima okus po smoli, pa mnogi ne mogu ni smisliti to piće, ali njega je oduvijek podsjećalo na djetinjstvo, Telendos, prijatelje, ljuljanje u čamcu, a iznad njega vječno plavo grčko nebo i dvoglas mora i vjetra. Tad mu nešto zakrči u lijevom uhu. „Dolje na cesti okrenuo se neki automobil.“ „Je li tko izašao iz njega?“ upita Bo. Slušalica, žica i mikrofon bili su tako sitni 284

da se izvana na kontrasvjetlu sigurno nisu vidjeli. „To nismo uspjeli vidjeti, ali automobil upravo odlazi. Možda je netko zalutao.“ „Dobro. Budite spremni.“ Bo podesi pancirku. Lofthus neće stići ni zapucati, ali ipak,.. U dvorištu je ostavio dvojicu koja su trebala zgrabiti Lofthusa čim uđe u dvorište ili preskoči ogradu, a još je jedan čekao u hodniku iza otključanih ulaznih vrata. Svi drugi ulazi u kuću bili su zaključani ili zabarikadirani. Čekali su od pet sati i sad ih je već hvatao umor. A noć je tek počela. Ali sjećanje na Sylvestera valjda će ga održati budnim. Sjećanje i pomisao na to da će uhvatiti malog gada. Jer, on će doći. Ako ne noćas, onda sutra ili sljedeće noći. Bo se ponekad čudio kako tako golem čovjek – s jako malo ljudskih osobina – tako dobro poznaje ljudsku prirodu. Shvaćao je što pokreće i motivira običnog čovjeka, koje su mu slabosti, kako reagira na pritisak i strah, kako bilo koja spoznaja o temperamentu, sklonostima i inteligenciji može poslužiti da se iznenađujuće – ili kako je ogromni čovjek volio reći – razočaravajuće precizno predvidi svaki njegov sljedeći potez. Nažalost, gazda je sada naredio da ubiju dečka na licu mjesta, dakle da ga i ne pokušavaju uhvatiti. A to je značilo brzu i neoprostivo bezbolnu likvidaciju. Bo se pomakne kad je začuo nekakav zvuk. Ali i prije nego što se skroz okrenuo, pomislio je kako on, za razliku od svog gazde, nema sposobnost predvidjeti sljedeći potez tog tipa. Nije ju imao kad je ostavio Sylvestera samog, baš kao ni sada. Dečko je stajao na dovratku vrata koja vode iz dnevne sobe u garažu. Na glavi je imao krvavu maramicu. Kako je, jebote, ušao ako su zaključali garažu? Sigurno se uvukao straga, došao iz šume. A jedna od prvih stvari koje pametni narkomani nauče jest kako provaliti u zaključanu garažu. No to sad nije bilo najvažnije jer je dečko držao nešto u ruci. A ta stvar podsjećala je Boa na Uzi, izraelsku strojnicu koja ispaljuje olovo veličine devet puta devetnaest milimetara brže od prosječnog streljačkog plotuna. „Ti nisi Yngve Morsand“, reče Sonny Lofthus. „Gdje je on?“ „Evo ga!“ vikne Bo u mikrofon. „Gdje?“ „Ovdje“, ponovi Bo nešto glasnije. „U dnevnoj sobi.“ Sonny Lofthus osvrne se oko sebe i priđe mu s prstom na okidaču strojnice. Spremnik od trideset i šest metaka. Ali kad je ugledao slušalicu i žicu mikrofona, dečko zastane. „Pričaš s nekim drugim“, zaključi Sonny Lofthus. Uspio se odmaknuti korak prije nego što su se vrata hodnika otvorila, a u sobu je upao Stan. U ispruženoj ruci 285

stezao je pištolj. I sam Bo posegnuo je za svojim Rugerom, ali u sljedećem trenutku začuo je isprekidano štektanje Uzija i prasak razbijenog prozora iza sebe. Po sobi se razletjelo punjenje iz garniture i komadići parketa. Tip nije štedio metke, ali nije ni ciljao. Ipak je jedan Uzi smrtonosniji od dva pištolja, pa su se Bo i Stan bacili iza trosjeda. A onda je zavladala tišina. Bo je čekao, ispružen na leđima s pištoljem uperenim uvis jer bi tip mogao proviriti preko trosjeda. „Stan!“ vikne. „Drži ga!“ „Drži ga ti!“ vikne mu ovaj. „Jebote, frajer ima Uzi!“ Bou opet nešto zakrči u uhu. „Što se zbiva, šefe?“ Istog trenutka Bo začuje kako netko pokreće i turira motor u garaži. Morsand se odvezao svojim omiljenim Mercedesom 280CE iz 1982. na večeru kod Blizanca, ali ženin je auto – slatka mala Honda Civic – ostao u garaži. Naravno, žena sad nije bila u njemu jer ju je Morsand ubio, ali očito je ostavio ključeve u bravi. Dakle, tako provincijalci čuvaju svoje žene i svoje automobile. Tad se začuju povici iz dvorišta: „Pazi, pobjeći će!“ „Otvorio je garažu!“ Bo začuje kako tip ubacuje u brzinu. A onda se motor ugasio. Pravi amater – zar ne zna voziti i pucati? „Držite ga!“ Motor se opet upalio. „Čuli smo da ima Uzi...“ „Uzi ili Blizanac – sami birajte.“ Bo ustane i jurne do razbijenog prozora. Vidio je kako je automobil izletio iz garaže, a Nubbe i Evgeni stajali su ispred ulaza. Nubbe je ispalio nekoliko uzastopnih hitaca iz svoje Berette. Evgeni je podigao Remington 870 sa skraćenom cijevi i prislonio pušku na obraz. Trznuo se kad je oružje opalilo. Bo je vidio da se vjetrobransko staklo rasprsnulo, ali automobil je i dalje ubrzavao. Branik je pogodio Evgenija iznad koljena i odbacio ga uvis. On se savio i poletio naprijed, a onda ga je kabina bez vjetrobranskog stakla progutala kao kad kit proguta ribicu. Honda je proletjela kroz ogradu, prešla preko uske makadamske ceste i uletjela ravno u polje kukuruza s druge strane. Nije usporavala – probijala se kao ralica, a motor je urlao i ostavljao trag među klipovima obasjanim mjesečinom. Potom je automobil napravio širok luk i opet izbio na makadamsku cestu, samo nešto niže. Motor je zaurlao još glasnije kad je vozač očito dodao gas, a da prethodno nije otpustio kvačilo. A onda je ubacio u drugu i motor se skoro ugasio. Automobil je nastavio niz makadamsku cestu i – kako vozač nije upalio svjetla – nestao u mraku. „U auto!“ viknuo je Bo. „Moramo ga uhvatiti prije nego što se dočepa grada.“ 286

• • • Pelle je promatrao hondu u nevjerici. Začuo je pucnjeve i u retrovizoru vidio kako je honda izletjela iz dvorišta i ponijela sa sobom komade starinske bijele ograde. Vidio je i kako je automobil skrenuo u polje žitarica za koje su vlasnici primali državne subvencije, a onda izbio na cestu i nastavio svoju sumnjivu putanju. Momak očito nije imao nekog vozačkog iskustva, ali Pelle je odahnuo kad je na mjesečini ugledao obris krvave maramice iza razbijenog vjetrobrana. Barem je bio živ. Potom je začuo dreku iz kuće. Netko je napunio sačmaricu u toploj ljetnoj noći. I pokrenuo motor. Pelle nije imao pojma o kome je riječ. Momak mu je rekao da je – a to je možda bila istina, a možda i nije – onaj tip ubojica. Ubojica. Možda je ono bio neki pijanac za upravljačem, netko tko je upravo pušten s robije. Pelle nije imao pojma o čemu se radi. Znao je samo da se nakon mjeseci i godina za upravljačem konačno vratio. Opet se zatekao u situaciji u kojoj ima izbor reagirati kako treba ili se slediti. Opet može promijeniti putanju nebeskih tijela, a možda i ne. Onaj mladić također ne može biti sa ženom koju voli. Tad prstom pogladi sliku pored upravljača. A onda ubaci u brzinu i pojuri za hondom. Vozio je nizbrdo i prešao preko uskog mosta. Visoko iza njega u mraku su bliještali farovi. Dodao je gas, ubrzao pa okrenuo upravljač udesno, zgrabio ručnu i brzo stiskao papučice. Stiskao ih je i puštao kao kakav glazbenik, kao orguljaš u crkvi. A onda je okrenuo upravljač oštro ulijevo. Guzica mu se okrenula baš kako treba. Izletio je. Ali kad se zaustavio, stajao je točno posred ceste. Pelle zadovoljno kimne. Ipak nije izgubio osjećaj. A onda je ugasio motor, ubacio u prvu, povukao ručnu i izvukao se iz taksija preko suvozačkog sjedala. Provjerio je udaljenost između rubnika i automobila. Najviše dvadeset centimetara. Daljinskim je zaključao automobil i pješke krenuo prema autocesti. Mislio je na nju, uvijek na nju. Kad bi ga barem mogla vidjeti. Kad bi ga barem mogla vidjeti kako hoda. Stopalo ga uopće više nije boljelo, jedva da je hramao. Možda su liječnici imali pravo. Došlo je vrijeme da odbaci one štake. 287

37. Ljetna noć bila je najmračnija u dva ujutro. S pustog vidikovca na rubu šume iznad Osla Simon je promatrao kako more mirno svjetluca pod velikim žutim mjesecom. „Onda?“ Stegnuo je baloner oko sebe kao da je odjednom zahladilo. „Baš sam ovamo vodio svoju prvu simpatiju. Uživali bismo u pogledu, ljubili se. Znaš...“ Primijetio je da se Kari nestrpljivo meškolji. „Tada nismo imali kamo. Ali i mnogo godina kasnije, kad sam već bio s Else, i s njom sam dolazio ovamo. Iako smo imali stan i velik krevet. Ovdje je bilo nekako... romantično i nevino. Kao prva ljubav.“ „Simon...“ Simon se okrene i još jednom pogleda čitav prizor. Patrolna vozila s rotacijskim svjetlima, policijske vrpce, plava Honda Civic s razbijenim vjetrobranom i žrtvom pod, blago rečeno, neprirodnim kutom na suvozačkom sjedalu. Mnogo policije. Previše policije. Panika. Patolog je prvi put stigao na mjesto zločina prije Simona. Smatrao je da je automobil udario žrtvu i slomio joj obje noge, a potom je žrtva preletjela preko poklopca motora i slomila vrat kad je udarila u naslon sjedala. Patolog se čudio što žrtva nema rane po licu i glavi nakon sudara s vjetrobranom, a tad je Simon izvukao zrno sačme iz presvlake. I on je zatražio analizu krvi s vozačkog sjedala jer se ti tragovi nisu podudarali s ranama na žrtvi. „Dakle, on nas je pozvao?“ upitao je Simon i pokazao prema Åsmundu Bjørns288

tadu koji je mahao rukama dok je razgovarao s jednim od forenzičara. „Da“, potvrdi Kari. „Automobil je registriran na ime Kjersti Morsand, jedne od Lofthusovih žrtava. Htio je...“ „Navodnih.“ „Molim?“ „Lofthus je samo osumnjičen za ubojstvo Kjersti Morsand. Je li netko porazgovarao s Yngveom Morsandom o svemu tome?“ „Kaže da ništa ne zna. Tvrdi da će večeras prespavati u Oslu, a auto je posljednji put vidio u garaži. Policija iz Drammena primila je prijavu o provali u njegov dom, ali prvi su susjedi daleko, pa nemamo svjedoka.“ Åsmund Bjørnstad krenuo im je ususret. „Znamo tko je bio na suvozačkom sjedalu. Evgeni Zubov. Poznati kriminalac. A kolege iz Drammena pronašli su čahure devet puta devetnaest milimetara na podu. Rasute su u širokom luku.“ „Uzi?“ Simon podigne obrvu. „Što da kažem medijima?“ Åsmund pokaže preko ramena. Prvi novinari već su se gurali iza policijske vrpce. „Kao i obično“, savjetovao ga je Simon. „Reci im nešto, ali zapravo im nemoj reći ništa.“ Bjørnstad uzdahne. „Doslovno nam skaču po glavi. Ne možemo ni raditi od njih. Mrzim ih!“ „Znaš, postao je prava medijska senzacija“, rekla je Kari dok se Bjørnstad spuštao u dolinu bljeskalica i kamera. „Pa, on je sposoban istražitelj“, nadoveže se Simon. „Ne mislim na Bjørnstada, nego na Lofthusa.“ Simon se iznenađeno okrene prema njoj. „Stvarno?“ „Zovu ga modernim teroristom. Pišu da je objavio rat organiziranom kriminalu i kapitalizmu, da čupa korov društva.“ „Ali i on je kriminalac.“ „A to priču čini još zanimljivijom. Pratiš li što pišu?“ „Ne.“ „A ne javljaš se ni na mobitel. Zvala sam te.“ „Bio sam zauzet.“ „Zauzet? Cijeli je grad okrenut naglavačke zbog ovih ubojstava, a tebe nema ni 289

u uredu ni na terenu. Simon, ti bi mi trebao biti nekakav autoritet.“ „Shvatio. Zašto si me zvala?“ Kari uzdahne. „Nešto sam razmišljala. Lofthus je među rijetkim punoljetnim osobama u ovoj zemlji koje nemaju bankovni račun, kreditnu karticu ni stalno prebivalište. Ali znamo da nakon ubojstva Kallea Farrisena ima dovoljno gotovine da plati noćenje u hotelu.“ „U Plazi je platio gotovinom.“ „Baš tako. Zato sam provjerila hotele. Od ukupno dvadeset tisuća hotelskih gostiju koji prenoće u Oslu samo ih šest stotina plaća gotovinom.“ Simon je pogleda. „Možeš li saznati koliko ih je odsjelo u Kvadraturenu?“ „Valjda mogu. Evo popisa hotela.“ Ona izvuče iz džepa presavijen list papira i upita: „Ali odakle ti sad to?“ Simon joj jednom rukom otme popis, a drugom izvadi naočale za čitanje i stavi ih na nos. Izravna list papira i pogledom preleti po adresama. Jedan hotel. Dva, tri, šest. U mnogima se plaćalo gotovinom, posebno u onima jeftinijima. Ali i dalje je na popisu bilo previše imena. A neki najjeftiniji nisu ni bili navedeni. Simon odjednom prestane čitati. Jeftin. Žena koja mu je pokucala na vjetrobransko staklo. Brz seks u autu, uz zid dvorca ili... Ili u Bismarcku. Hotel za prostitutke. Usred Kvadraturena. „Upitala sam te, odakle sad to?“ „Samo ti nastavi kopati po tome, ja moram ići.“ Simon krene prema automobilu. „Stani!“ vikne Kari i stane ispred njega. „Nemoj bježati. Što se zbiva?“ „Zbiva?“ „Simon, izoliraš se. Nemaš pravo na to.“ Kari odmakne kosu s lica. Simon tek tad shvati da i ona djeluje umorno. „Ne znam o čemu je riječ“, ona nastavi. „Možda želiš ispasti junak, možda se želiš proslaviti pred sam kraj karijere ili ispasti pametniji od Bjørnstada i Kriposa. Ali to ne ide tako. Ovaj je slučaj jednostavno poprimio prevelike razmjere da bi se dečki natjecali tko piša dalje.“ Simon je pogleda pa nježno kimne. „Možda si u pravu. A možda imam druge razloge.“ „Onda ih moraš podijeliti sa mnom.“ 290

„Ne mogu, Kari. Moraš mi vjerovati.“ „Kad smo bili kod Iversena, naredio si mi da pričekam vani jer si kršio pravila. Simon, ja samo želim raditi svoj posao. A ako mi ne kažeš o čemu je riječ...“ Glas joj je drhtao. Umorna je kako god okreneš, zaključi Simon, „U tom ću se slučaju morati obratiti nekome od nadređenih i reći mu što se zbiva.“ Simon odmahne glavom. „Kari, molim te, nemoj.“ „Zašto?“ „Zato što...“ Simon je pogleda ravno u oči. „Krtica je još među nama. Daj mi samo dvadeset i četiri sata. Molim te.“ Nije pričekao odgovor jer je znao da će on ionako nastaviti po svom. Simon je obiđe i krene prema svom automobilu. Osjećao je njezin pogled na potiljku. Dok se spuštao niz brda Holmenkollåsena, Simon je još jednom pustio snimku razgovora sa Sonnyjem. Ritmično lupanje. Povremeni povici. Tanki zidovi hotela Bismarck. Kako li mu je to promaklo? Simon s visine promotri mladog recepcionara koji je proučavao njegove službene isprave. Sve te godine, a u Bismarcku vrijeme kao da je stalo. Osim tog klinca – on tad nije radio. Ali nema veze. „Da, vidim da ste policajac, ali ne mogu vam pokazati knjigu gostiju jer je nemamo.“ „Evo kako izgleda“, rekao je Simon i spustio sliku na stol. Mladić pogleda sliku. Očito je oklijevao. „Alternativa bi bila racija i zatvaranje ovog legla štakora“, započne Simon. „Što bi ti otac rekao kad bi saznao da je bordel zatvoren tvojom krivnjom?“ Simon je prilično dobro povezivao lica s obiteljskih fotografija. I ovaj put je pogodio. „Soba dvjesto šesnaest. Idete na kat pa ravno do...“ „Snaći ću se. Daj mi ključ.“ Mladić je opet oklijevao. Ali onda je otvorio ladicu, skinuo ključ s velikog svežnja i pružio ga Simonu. „Ali ne želimo nikakvu frku.“ Simon je obišao dizalo i u velikim se koracima uspeo stepenicama. Ušao je u hodnik i osluškivao. Tišina. Ispred sobe 216 izvukao je Glock. Spustio je prst na okidač. Gurnuo je ključ u bravu najtiše što je mogao i okrenuo ga. Zastao je na dovratku s pištoljem u desnoj ruci. Vrata je otvorio lijevom. Brojao je do četiri, provirio pa se 291

odmah povukao. Tad odahne. Unutra je bilo mračno, ali zavjese nisu bile navučene – izvana je dopiralo dovoljno svjetla da Simon vidi krevet. Bio je namješten i prazan. Ušao je i provjerio kupaonicu. Četkica za zube i pasta. Vratio se, upalio svjetlo, sjeo na nepotrebnu stolicu postavljenu uz zid. Izvukao je mobitel i okrenuo broj. Nešto u sobi zapišti. Simon otvori ormar. Iznad jedne aktovke svijetlio je mobitel sa Simonovim brojem na zaslonu. Simon prekine poziv i opet sjedne na onu stolicu. Dečko namjerno nije ponio mobitel da ga ne bi mogli pratiti. Ali vjerojatno nije očekivao da će ga itko pronaći u ovako gusto naseljenom dijelu grada. Simon je osluškivao u mraku. Negdje je neki sat odbrojavao sekunde prije kraja. Markus je bio budan kad se Sin spustio niz ulicu. Mali je nadzirao žutu kuću otkako je ona druga osoba ušla u nju. Otad je prošlo nekoliko sati, a Markus još nije bio obukao pidžamu. Cijelo vrijeme spremno je čekao. Prepoznao je Sinovljev hod usred noći. Svjetla uličnih svjetiljki padala su po njemu dok je išao ulicom. Činio se umornim. Valjda je dugo hodao jer je i teturao. Markus pogleda kroz dalekozor. Sin je nosio odijelo, držao se za bok, a na čelu je imao crvenu maramicu. Zar mu se ono krv slijeva s lica? Ipak, morao ga je upozoriti. Markus oprezno otvori vrata sobe, išulja se niz stepenice, navuče cipele pa izjuri u dvorište i otrči preko urednog travnjaka. Sin ga je primijetio pa zastao pred samim ulazom u kuću. „Dobra večer, Markus. Kako to da ne spavaš?“ Miran nježan glas. Izgledao je kao da se vratio iz rata, ali zvučao je kao da priča priču za laku noć. Markus poželi da i njemu jednog dana kad odraste glas postane takav i da se prestane bojati. „Boli te?“ „Nešto mi je udarilo u auto“, nasmiješi se Sin. „Ništa strašno.“ „Netko ti je ušao u kuću.“ „Stvarno?“ Sin pogleda prema prozorima u tami. „Policija ili provalnici?“ 292

Markus proguta slinu. Vidio je njegovu sliku na televiziji, ali mama mu je rekla da se ne treba bojati jer on ubija samo druge zlikovce. A i na Twitteru su mnogi navijali za njega, pisali kako treba pustiti ološ da pobije drugi ološ, baš kao što su nekad gadni kukci potrebni da bi pobili one još gadnije. „Mislim da nije ni jedno od toga.“ „Stvarno?“ • • • Martha se probudila kad je netko ušao u sobu. Nešto je sanjala. Onu ženu s tavana. I dijete. U snu je vidjela dijete i bilo je živo, sve vrijeme bilo je ondje, zarobljeno u podrumu kao da je čekalo da ga netko oslobodi. A sad je bilo slobodno. I bilo je ondje pokraj nje. „Martha?“ Njegov glas. U onom divnom glasu primijetila je čuđenje. Okrenula se u krevetu i pogledala ga. „Rekao si mi da dođem“, objasnila je. „Nitko mi nije otvorio, ali znala sam gdje je ključ, pa sam...“ „Došla si.“ Ona kimne. „Ušla sam u ovu sobu. Nadam se da nemaš ništa protiv.“ On samo kimne i sjedne na rub kreveta. „Madrac je bio na podu“, rekla je Martha i protegnula se. „A dok sam ga namještala, s police je pala jedna knjiga. Stavila sam je na stolić.“ „Aha?“ „Zašto je madrac bio na...?“ „Sakrio sam se ispod njega“, odgovorio je. Nije skidao pogled s nje. „Poslije sam ga samo gurnuo i ostavio na podu. Što ti je to?“ Ispružio je ruku kojom se dotad bio držao za bok pa joj dotakao uho. Šutke je pustila da joj opipava naušnicu. Povjetarac je razgrnuo zastore koje je Martha bila pronašla u ormaru pa ih objesila. Trak mjesečine pao je u sobu i obasjao mu ruku i lice. Martha se trznula. „Nije strašno kako izgleda“, rekao je. „Rana na čelu i nije tako gadna. Ali krvariš još negdje. Gdje?“ On razgrne sako i pokaže joj. Desna strana košulje bila mu je natopljena krvlju. 293

„Što je to?“ „Metak. Samo me okrznuo. Nije to ništa strašno, samo malo krvarim. Uskoro će...“ „Umukni!“ Ona odgurne pokrivač, uhvati ga za ruku i povede u kupaonicu. Gledao ju je kako u gaćicama kopa po ormariću s lijekovima. Pronašla je sredstvo za dezinfekciju kojem je istekao rok još prije dvanaest godina, dvije role zavoja, vatu, škarice i gazu. Natjerala ga je da skine košulju. „Kao što vidiš, samo sam izgubio malo sala“, on se nasmiješi. Vidjela je ona i gore, no rana ipak nije bila tako bezazlena. Isprala mu je rane pa vatom zatvorila ranice koje je metak napravio na ulazu i izlazu. A onda mu je zamotala zavoj oko trbuha. Strgnula mu je maramicu s čela skorenu od krvi. Iz poderotine poteče svježa krv. „Gdje ti je majka držala pribor za šivanje?“ „Nema potrebe za...“ „Rekla sam ti da šutiš.“ Još četiri uboda i za četiri minute zašila mu je ranu. „Vidio sam onu aktovku u hodniku“, rekao je dok mu je omatala zavoj oko glave. „Taj novac nije moj. A grad je dao dovoljno sredstava za renoviranje. U svakom slučaju, hvala ti.“ Zalijepila je krajeve zavoja i pomilovala ga po obrazu. „A sada bi trebao...“ On je poljubi. Ravno u usta. A onda je pusti. „Volim te.“ A onda ju je poljubio još jednom. „Ne vjerujem ti“, rekla je. „Ne vjeruješ mi da te volim?“ „Ne vjerujem ti da si se već ljubio s curama. Stvarno se grozno ljubiš.“ Oči mu se zacakle od veselja. „Pa, već dugo nisam. Kako ono ide?“ „Nemoj se truditi izbjeći greške. Samo pusti da se događa. Poljubi me lijeno.“ „Lijeno?“ „Kao neka nježna pospana zmija. Ovako.“ Tad mu pažljivo uzme glavu u ruke i približi usne njegovima. Pomislila je koliko je sve to što se događa među njima prirodno, kao neka uzbudljiva ali nevina dječja igra. Vjerovao joj je. Baš kao i ona njemu. 294

„Vidiš?“ prošaptala je. „Više usnama, manje jezikom.“ „Stisni kvačilo i otpusti gas?“ Ona se glasno nasmije. „Baš tako. Idemo u krevet?“ „A što će se tamo dogoditi?“ „Saznat ćemo. Kako rana? Hoćeš li izdržati?“ „A što treba izdržati?“ „Ne pravi se blesav.“ On je opet poljubi. „Jesi li sigurna?“ prošaptao je. „Nisam. Zato je bolje da odmah...“ „Idemo u krevet.“ Rover ustane i glasno zastenje dok je ispravljao leđa. U naletu strasti nije ni primijetio da se ukočio. A to mu se zna dogoditi dok vodi ljubav s Janne koja ponekad – a ponekad i ne – svrati vidjeti što on to radi. Pokušao joj je objasniti da jebavanje s motorima i nije toliko različito od onog što oni rade. U oba se slučaja zaneseš u istom položaju i ne primjećuješ bol u mišićima ni koliko je zapravo vremena prošlo. Ali kad završiš, sve to dođe na naplatu. Svidjela joj se ta usporedba. Ali, takva je Janne. Rover obriše ruke. Posao je završen. Na kraju krajeva Harleyju je ugradio i nov ispuh. Šlag na torti. Kao kad majstor naštima klavir koji je upravo završio. Razlozi nisu bili praktični – na ispuhu i pročišćivaču zraka moglo se uštedjeti do dvadeset konja, ali zna se da je ispuh ondje radi zvuka. Radi divnog brundanja, sočnog basa, što Roveru predstavlja jedinstven doživljaj. Naravno, mogao je odmah upaliti motor te čuti tu glazbu i tako potvrditi ono što je već znao. Ili je to mogao sačuvati kao poklon za sutra kad ustane. Janne mu je uvijek govorila da zadovoljstvo ne treba odgađati jer nikad ne znaš hoćeš li dočekati sutra. Tako je valjda Janne i postala ono što je danas. Skidao je ulje s prstiju i hodao prema prostoriji u dnu garaže gdje će oprati ruke. Pogledao se u ogledalo. Crne ratničke boje i zlatan zub. Kao i uvijek, sve druge potrebe – hrana, piće, odmor – javljale su se istovremeno, i to čim bi završio s poslom. To mu je bio najdraži trenutak u poslu. Ali često bi poslije takvih poslova osjećao i neku ogromnu prazninu. Tad bi si postavljao pitanja „Pa što onda?“ ili „Čemu sve ovo?“, ali sad je odagnao te misli i zagledao se u toplu vodu koja je tekla iz slavine. Odjednom se trgne iz razmišljanja. Zatvori slavinu. Zvuk je dolazio iz garaže. Janne? Što je sad? 295

„Volim te“, rekla je Martha. U jednom trenutku on zastane – i on i ona bili su zadihani, zajapureni, znojni – pa joj obriše znoj s grudi plahtom. Rekao joj je da u kući nije sigurno, da bi netko mogao banuti svakog časa. A ona mu je odgovorila da jednom kad tako odluči, nije baš plašljiva. I da ga – kad ju je već natjerao da priča – voli. „Volim te.“ A onda su nastavili gdje su stali. „Samo si mene prestao opskrbljivati oružjem“, rekao je čovjek i skinuo tanku rukavicu. Rover nikad u životu nije vidio veću šaku. „No problemi nastanu kad počneš nabavljati oružje mom neprijatelju.“ Rover nije ni pokušao pobjeći. Dvojica su ga držala, a treći je stajao pored onog ogromnog čovjeka i nišanio u Rovera. Rover je odmah prepoznao taj pištolj – osobno ga je modificirao. „Kad si klincu dao Uzi, skoro pa si mi poslao svoju posjetnicu s porukom da idem kvragu. Jesi li baš to htio, poslati me kvragu?“ Rover mu je tek tada mogao odgovoriti. Htio mu je reći da je s obzirom na ono što je znao o Blizancu, mislio da je i onaj kojem je nabavio Uzi jedan od njegovih ljudi. Ali nije. Htio je još malo živjeti. Još barem nekoliko sekundi. Zurio je u motocikl iza ogromnog čovjeka. Janne je bila u pravu. Trebao ga je upaliti. Zatvorio je oči, osluškivao. Trebao je sebi priuštiti više tih sitnih zadovoljstava. Ta je činjenica tako očita da je gotovo banalna, a opet je tako nepojmljiva da tek na samom kraju shvatiš koliko je zapravo banalna: u životu je sigurno samo to da te kad-tad čeka smrt. Čovjek spusti rukavice na radni stol. Nalikovale su upotrijebljenim kondomima. „Pa, da vidimo...“ reče i pogleda prema alatu koji je visio na zidu. Potom uperi kažiprst u njega i tiho započne: „Eci, peci...“ 296

38. Vani je svitalo. Martha se privila uz Sonnyja. Noge su im bile isprepletene. Ritam disanja mu se promijenio, ali nije otvorio oči. Ona ga pomiluje po trbuhu, a njemu na licu zatitra osmijeh. „Dobro jutro, ljubavniče“, ona prošapće. On se široko nasmiješi i napravi grimasu kad se pokušao okrenuti prema njoj. „Boli?“ „Samo malo sa strane“, on zastenje. „Više ne krvariš. Provjerila sam nekoliko puta tijekom noći.“ „Što, provjeravala si dok sam spavao? Ti si se stvarno opustila.“ Tad je poljubi u čelo. „Rekla bih da ste se vi sinoć opustili, gospodine Lofthus.“ „Imaj na umu da mi je ovo bio prvi put“, odgovori Sonny. „Još ne znam što zapravo znači opustiti se.“ „Stvarno znaš lagati“, ona se nasmije. I on se nasmije. „Razmišljala sam o nečemu“, započne Martha. „O čemu?“ „Pobjegnimo. Nestanimo ovog trena.“ On je šutio, ali primijetila je da mu nešto nije bilo po volji. I tad su navrle suze, 297

tako naglo i silovito, kao kad rijeka odnese branu. On se okrene i zagrli je. Pričekao je da se plač smiri. „Što si im rekla?“ upita je. „Rekla sam da Anders i ja ne možemo izdržati do ljeta“, govorila je kroz suze. „Da se moramo odmah razići. Odnosno, da ja tako želim. A onda sam otišla. Izjurila sam na ulicu, otrčala na cestu i pozvala taksi. Vidjela sam da trči za mnom, a za njim i ono čudovište od njegove majke.“ Nasmijala se, a onda opet briznula u plač. „Oprosti“, jecala je. „Baš sam... Stvarno sam glupa! Zaboga, što ja uopće radim ovdje?“ „Pa, voliš me“, on joj promrmlja u kosu. „Eto što radiš ovdje.“ „I što onda? Tko želi voljeti ubojicu? Ili čovjeka koji čini sve da i sam izgubi glavu, pa će sigurno kad-tad nastradati? Znaš li kako te zovu na internetu? Buda s mačem! Bivši robijaši koje su ispitali opisuju te kao nekakvog sveca. Ali znaš što?“ Ona obriše suze. „Mislim da nisi ništa manje smrtan od svih onih koji su prošli kroz Centar Ila.“ „Otići ćemo.“ „Ako odlazimo, onda idemo odmah.“ „Imam još dvoje, Martha.“ Ona odmahne glavom i suze joj opet poteku niz obraze. Potom ga udari šakom u grudi kao da joj je svega dosta. „Sad je kasno, kako ti to nije jasno? Svi su ti za petama.“ „Ostalo mi je još samo to dvoje. Onaj koji je sredio da mi otac pogine kako bi ispalo da je on bio krtica. I krtica. Kad to riješim, možemo ići.“ „Samo dvoje? Ubit ćeš još samo dvoje ljudi pa odlazimo? Tebi je to tako jednostavno?“ „Nije, Martha, uopće mi nije jednostavno. Nijedno mi ubojstvo nije bilo jednostavno. I nije točno ono što govore – da s vremenom postane lakše. Ali moram to učiniti. Ne mogu drugačije.“ „Stvarno misliš da ćeš preživjeti?“ „Ne.“ „Ne?“ „Ne.“ „Ne! Ali zašto mi onda pričaš o...“ „Zato što mogu planirati budućnost za slučaj da ipak preživim.“ 298

Ona zašuti. On je pomiluje po čelu, obrazu, vratu. A onda progovori. Tiho, polako, kao da pomno i strpljivo bira svaku riječ. Ona ga je slušala. Pričao je o svom djetinjstvu i ocu. O njegovoj smrti i svemu što je uslijedilo. Slušala ga je i shvaćala. Slušala je, ali ništa joj nije bilo jasno. Kad je završio, u sobu se kroz zavjese uvuklo sunce. „Čuješ li ti sebe?“ prošaptala je. „Shvaćaš li ti kakvo je to ludilo?“ „Da“, složi se on. „Ali nije mi preostalo ništa drugo.“ „Dakle, jedino ti je preostalo pobiti hrpetinu ljudi?“ On uzdahne. „U životu sam imao samo jednu želju. Htio sam postati nalik ocu. Ali kad sam pročitao onu oproštajnu poruku, njega je nestalo. A tada sam nestao i ja. Tek kad sam u zatvoru saznao što se zbilja dogodilo – kako se žrtvovao da bi spasio mene i mamu – ponovo sam se rodio.“ „Ponovo si se rodio da bi napravio – ovo?“ „Volio bih da sam imao drugog izlaza.“ „Ali zašto? Da bi naslijedio oca? Da bi sin...“ ona zastane usred rečenice i niz obraz joj kliznu posljednje suze jer sad si je tako obećala, „dovršio ono što ocu nije uspjelo?“ „Učinio je što je morao. Sad ja radim ono što moram. Da bi spasio nas, pristao je na tu sramotu. Kad završim s ovim, zauvijek je gotovo. Obećavam ti. Sve će biti u redu.“ Ona se zagleda u njega. „Moram razmisliti“, reče naposljetku. „A ti spavaj.“ Zaspao je, ali ona je i dalje bila budna. Utonula je u san tek kad su se vani oglasile ptice. Sada je već bila prilično sigurna da je posve poludjela. Zavrtio joj je glavom još kad ga je prvi put ugledala. Ali tek kad je otključala vrata žute kuće, pronašla naušnice Agnete Iversen u kuhinji i stavila ih na uši, shvatila je da nije ništa manje luda od njega. Marthu je probudila dječja igra na ulici. Začula je vesele povike i toptanje. Pomislila je kako nevinost ide ruku pod ruku s neznanjem. Spoznaje ne donose ništa novo, nego samo kompliciraju stvari. On je spavao pored nje tako čvrsto da je pomislila kako je već umro. Pomilovala ga je po obrazu. Nešto je promrmljao, ali nije se probudio. Kako netko koga progone može spavati tako čvrstim snom? I to pravim 299

snom pravednika. Voljela bi znati kako to izgleda. Izvukla se iz kreveta, odjenula i sišla u kuhinju. Pronašla je kruh, malo soka i kavu, ali to je bilo sve. Sjetila se da je u podrumu sjedila na škrinji. Možda u njoj pronađe zamrznutu pizzu ili nešto slično? Sišla je i povukla ručku. Ali bilo je zaključano. Okrenula se i pogled joj je pao na nosač gdje je visio ključ na kojem je pisalo nešto nečitkim rukopisom. Uzela je taj ključ i gurnula ga u bravu. Voila! Podigla je poklopac, nagnula se pa je po grudima i vratu zapuhnula hladnoća. A onda je vrisnula iz sve snage i spustila poklopac. Okrenula se i kliznula na pod leđima naslonjena na škrinju. Čučala je i duboko disala na nos. Treptanjem je pokušavala otjerati prizor trupla koje ju je iznutra gledalo otvorenih bijelih usta, s trepavicama prekrivenim injem. Puls joj se toliko ubrzao da joj se zavrtjelo. Osluškivala je otkucaje svog srca. I glasove. Začula je dva glasa. Jedan je urlao da je luda, da je on ubojica, neka bježi, nestane. Drugi joj je govorio da je truplo samo opipljivi dokaz istine koju je već znala i prihvatila. Da, on ubija. Ubija ljude koji su to zaslužili. Onaj histerični glas naredi joj neka ustane. Taj glas nadjačao je onaj koji joj je govorio da je to samo panika koja ju je kad-tad morala sustići. Naposljetku, ona je još sinoć odabrala. Ne, nije. I tek joj tad sine. Ona ustvari ima izbora. Može skočiti u zečju rupu i zakoračiti u njegov svijet ili ostati u svijetu normalnih ljudi. Sada joj je bila posljednja prilika da se povuče. Sljedeće sekunde bit će od presudne važnosti za njezin život. Posljednja prilika... Ustala je. Iako joj se još uvijek vrtjelo, znala je da ima snage potrčati. Neće je moći sustići. Tad duboko udahne. Krv je konačno donijela kisik do mozga. Naslonila se na poklopac škrinje, ugledala svoj odraz na sjajnoj površini. I naušnice. Volim ga, pomislila je. Eto što radim ovdje. A onda je ponovo podigla poklopac. Truplo je iskrvarilo po većini namirnica. No po zastarjelom dizajnu pakiranja ribljih štapića ipak je zaključila da su namirnice stare barem deset godina. A to je imalo smisla. Tad se usredotočila na disanje, razmišljanje, odbacivanje nevažnih misli. Želi li nešto pojesti, morat će otići do trgovine. Mogla bi i one klince upitati gdje je najbliži dućan. Da, to želi. Jaja sa slaninom. Svjež kruh. Jagode. Jogurt. 300