264 P o l E k m a n i I A B Na prvi pogled može da izgleda kao da je jedina razlika između fotografija A i B to što su na fotografiji B oči uže, ali ako pažljivo uporedite ove dve fotografije, videćete brojne razlike. Na slici B, koja prikazuje pravu prijatnost sa Dišenovim osmehom, obrazi su viši a njihova kontura se izmenila, dok su se obrve malo spustile. Sve je to zbog radnje spoljašnjeg dela mišića koji okružuje oko. Kada je osmeh veoma širok, postoji samo jedan trag na osnovu kojeg se može znati da li je reč o osmehu prijatnosti ili ne. Širok osmeh, kao na slici C, gura obraze naviše, nabira kožu ispod oka, sužava otvor oka i čak stvara nabore u obliku svračije noge - i sve to bez ikakvog uključivanja mišića koji okružuje oko. Za razliku od fotografije C, fotografija D prikazuje delovanje mišića koji okružuju oko - obrva i preklop očnog pokrivača (koža između kapka i obrve) povučeni su naniže. Osmeh na slici D je širok osmeh prijatnosti, dok je onaj na slici C vrlo širok osmeh koji nije u vezi sa osećanjem prijatnosti. Fotografija C je montirana fotografija, dobijena prelepljivanjem dela fotografije D, od donjih kapaka naniže, preko neutralne fotografije E. Ljudska bića ne mogu da proizvedu izraz prikazan na fotografiji F. Trebalo bi da vam je čudan - toliko širok osmeh proizveo bi sve promene na obrazima i očima kakve
R a z o t k r iv e n e e m o c ij e 265 r _ Џ * ш Ä • 1 % «y»1*' 4 j Ш ? C D vidite na slici D. Ovu montažu sam napravio da bih naglasio činjenicu da sâm širok osmeh ne menja samo izgled usana već i obraza i kože ispod očiju. Ima raznih vrsta osmeha koji nisu u vezi sa prijatnim osećanjima. Neki od njih, kao osmeh iz učtivosti, uključuju samo nasmejane usne. Isto važi i za osmehe koji se koriste da pokažu da se slušalac NEUTRALNO E F
266 P o l E k m a n slaže ili da razume sagovornika. Neki besprijatni osmesi osim nasmejanih usana iziskuju i druge facijalne radnje. Novogvinejac sa slike bio je ugledan stariji član seoske zajednice. Njegov neodlučan, oprezan osmeh signalise da nema loše namere, ali da još nije siguran šta bi moglo da usledi. Za ljude iz njegovog sela ja sam predstavljao vrlo nepredvidljivu osobu, koja radi začuđujuće i neobične stvari - pali šibice, svetli baterijskom lampom, pušta muziku iz kutije. Seljanin je suočen s takvim čudima i s mojom atraktivnošću kao izvorom zapanjenosti, uzbuđenja i zabavnosti, ali on ne može da zna kada bih mogao da ga žacnem ili da ga prestravim. Razdvojene nasmejane usne i prekrštene ruke takođe izražavaju oklevanje. NEODLUČAN OSMEH Žaoke su upućivane celoga dana. Predsednik Ronald Regan konačno je završio svoj govor pred Nacionalnim udruženjem za napredak crnačkog naroda /NAACP/. Predsednica udruženja Margaret Buš Vilson potkačila ga je nekoliko puta, podsećajući da se nije pojavio na njihovoj konvenciji u vreme predsedničke kampa
R a z o t k r iv e n e e m o c ij e 267 nje. Takođe je izazvala ovacije delegata kada se unapred ogradila: „NAACP nužno ne deli gledišta koja će ovde biti izneta“. Nakon govora predsednik je zagrlio Vilsonovu - savršena prilika za ono što se može nazvati ojađeni /miserable/ osmeh ili osmeh „stisni zube i pregrmi“ /grin-and-bear-it/.182 Taj osmeh priznaje neprijatne emocije; pokazuje da ste dobar sportista, da možete da primite kritiku s osmehom. On ne predstavlja pokušaj da se prikrije emocija, već je vidljiv komentar činjenice da ste ojađeni. Takav osmeh znači da osoba koja ga pokazuje ne namerava, bar za neko vreme, da se mnogo buni zbog svoga jada. OSMEH „STISNI ZUBE I PREGRMI“ Uočite da, osim što se široko osmehuje, bivši predsednik Regan je i stisnuo usne; a po naborima na njegovoj bradi možemo da zaključimo da je donju usnu gurnuo naviše. Na osnovu fotografije ne možemo da kažemo da li je uključeno i delovanje mišića koji okružuje oko; moguće je i da je neprilika u kojoj se našao Regan njemu pružila prijatnost. Ojađeni osmesi obično se javljaju kada nije prisutna prava prijatnost, ali ni to nije nemoguće.
268 P o l E k m a n VLADANJE EMOCIJOM POMOĆU OSMEHA Pošto je podneo ostavku, na licu bivšeg predsednika Ričarda Niksona video se ovaj izraz prilikom ganutljivog opraštanja s onima koji su služili u njegovom predsednikovanju, samo trenutak pre nego što će poslednji put da izađe iz Bele kuće. Niko ne bi da dovodi u pitanje Niksonovu nesrećnost u tom trenutku, ali trag osmeha pokazuje da će da izdrži, da će savladati svoje žaljenje i verovatnu beznadežnost. Usne su vrlo blago spuštene, što je znak tuge. Međutim, ovaj izraz bio bi intenzivniji da on u isto vreme nije pokušavao da se osmehne. U očima nema iskričavosti, znaka koji kod osmeha prijatnosti često nastaje kao rezultat delovanja mišića orbicularis oculi. Usne bi blago stisnute - bivši predsednik pokušavao je da kontroliše svoje emocije. Sada pogledajmo preostale slike, koje prikazuju mešavine prijatnosti i drugih emocija. H i
R a z o t k r iv e n e e m o c ij e 269 Svaka od slika na str. 268 prikazuje „pomešane“ osmehe. Kombinacija spuštanja obrva i osmehivanja, koja se vidi na fotografiji G, retko se sreće. To nije ljutit osmeh, jer usne nisu sužene i stegnute, a gornji kapci nisu podignuti. Nisam siguran šta bi ovaj osmeh mogao da signališe jer se prilikom svog istraživanja nisam nijednom susreo s njim. Osmeh na fotografiji H je mnogo lakše protumačiti jer, zahvaljujući podizanju gornje usne, jasno prikazuje gađenje; osmeh izrazu dodaje malo oklevanja, ali se ne radi o slučaju da neko zapravo uživa u svome gađenju. Izraz prikazan na slici I mešavina je prijatnosti i prezira, to je izraz uobraženosti. Ovu sliku ste već videli u prethodnom poglavlju - o gađenju i preziru. Upotreba poznavanja izraza U prethodnim poglavljima govorio sam o tome kako da se u raznim vrstama odnosa koristi znanje koje dobijate na osnovu suptilnih izraza lica. To ovde neću da činim jer su retki slučajevi da problem nastane zato što ste osetili da neko doživljava ovu ili onu vrstu prijatnosti. Često nije važno čak ni da li na nečijem licu vidite Dišenov osmeh, stvarnu prijatnost, ili samo učtiv ili, čak, lažan osmeh. Ako vam šef ispriča šalu koju ne smatrate naročito smešnom, vi ćete se ipak nasmejati i sva je prilika da šef neće pažljivo da analizira vaš izraz kako bi se uverio da li vam se stvarno dopala njegova šala. Važno je da učinite napor da izgleda kao da ste i sami uživali. Međutim, mogu postojati situacije kada vam je zaista važno da li druga osoba stvarno uživa ili ne, a tačka u koju treba da pogledate, pogađate, jeste preklop očnog prekrivača neposredno ispod obrva.
Laži i emocije Ideja da bi emocije mogle da koriste u procenjivanju istinitosti nije moja. Pitanje se postavilo pre skoro četrdeset godina, kada sam po prvi put na mom univerzitetu predavao klasi specijalizanata iz psihijatrije. Iako im je bilo zanimljivo da slušaju o mome istraživanju koje je ukazivalo na to da su emocionalni izrazi univerzalni (opisano u 1. poglavlju), ono što su stvarno želeli bilo je uputstvo za donošenje kritične odluke s kojom se suočavaju u bolnici: Radi se o tome da nisu bili sigurni da li pacijent koji je primljen zbog akutne depresije govori istinu kada traži dozvolu za jednodnevni odlazak kući, tvrdeći da se oseća mnogo bolje i da više ne pomišlja na samoubistvo. Da li je moguće da pacijent laže ne bi li se oslobodio bolničkog nadzora i sebi oduzeo život? To se događalo. Ako pacijent pak govori istinu i stvarno se oseća bolje, dan proveden kod kuće bio bi važan korak na putu vraćanja u normalan život. Nisam imao predstavu kakav odgovor bih mogao da pronađem. Da li postoji neki znak u izrazu lica ili u gestovima koji nam govori daje neka emocija izveštačena, da nije stvarna? Da li bi, osim nekog uvežbanog glumca, iko mogao voljno da stvori izraz koji izgleda izvorno iako to nije? Da li je čovek sposoban da svesno prikriva znake svojih osećanja, naročito ako se radi o snažno doživljenim emocijama? Da li postoji neki način da se ispod lažne maske vidi prava emocija? Počeo sam detaljnim istraživanjem jednog od filmova iz moje filmoteke (bilo je to pre ere videa, kada je zvučni film bio jedini
272 P o l E k m a n medij za snimanje izraza i gestova). Tokom prethodne godine snimao sam intervjue s psihijatrijskim pacijentima kada su prvi put primani u bolnicu, zatim kada bi osoblje smatralo da im se stanje značajno poboljšalo i, na kraju, nedelju dana pre nego što će biti otpušteni. Osoblje mi je reklo da je jedna pacijentkinja priznala da je lagala tokom intervjua u srednjem periodu svoje hospitalizacije: tvrdila je tada da više nije depresivna i tražila dozvolu za odsustvo tokom vikenda. Nekoliko dana pre odobrenog odsustva priznala je da je nameravala da sebi oduzme život kada izađe iz bolnice. Srećom, imao sam film sa intervjuom tokom kojeg je lagala. Meri je (ime je izmišljeno) bila četrdesetogodišnjakinja koja je iza sebe imala tri umalo fatalna pokušaja samoubistva pre nego što je hospitalizovana. Kada sam prvi put gledao snimak intervjua iz srednjeg perioda hospitalizacije, nisam video dokaze daje lagala o svojim emocijama; puno se osmehivala, govorila je optimistično i izgledala je veselo. Ja bih joj poverovao; kao što su i lekari. Zato smo moj saradnik u istraživanju, Voli Fresen i ja postavili jedan komplikovani, višebrzinski, filmski projektor da bismo pojedinačno istražili svaki gest i izraz lica pacijentkinje, sličicu po sličicu, kako vrlo usporeno, tako i ubrzano. Trebalo nam je više od sto sati da pregledamo dvanaestominutni film, ali isplatilo se. U jednom trenutku tokom intervjua, lekar je pitao Meri o njenim planovima za budućnost. Pre nego što je odgovorila na pitanje, u kratkotrajnoj pauzi, videli smo da joj je preko lica prešao izraz intenzivne strepnje. Nalazio se samo na dve sličice od dvadeset četiri - 1/12 sekunde - i odmah bio sakriven osmehom. Puštali smo ga puno puta; nije bilo sumnje u ono što je pokazivao. Na zaustavlje-- nom snimku njena istinska emocija bila je krajnje jasna, a zatim svesno prikrivena. Pošto smo otkrili šta treba da gledamo prilikom usporene projekcije, na tom filmu našli smo još dva, veoma brza izraza strepnje. Ove veoma brze pokrete lica, u trajanju od 1/25 do 1/5 sekunde, Fresen i ja smo nazvali mikroizrazima, primećujući da su predstavljali neverbalno curenje informacije o stvarnim osećanjima neke
R a z o t k r iv e n e e m o c ij e 273 osobe.183 Kasnije smo saznali da su psiholozi Ernst Hagard /Haggard/ i Kenet Ajzaks /Isaacs/ otkrili mikroizraze tri godine pre nas, ali su smatrali da su ovi izrazi nevidljivi u realnom vremenu i da predstavljaju znake potisnute, a ne namerno suzbijene emocije.184 Mi smo utvrdili da mikroizrazi mogu da se vide i bez usporene projekcije, ukoliko znate šta treba da gledate; tada još nismo znali koliko će biti lako da ljudi nauče da ih uočavaju. Nastavili smo da istražujemo namerno suzbijene i potisnute emocije.185 Radeći na tome tokom proteklih nekoliko decenija jasno smo pokazali da mikroizrazi mogu da se jave ili kada postoji namerno skrivanje, kao kod Meri, ili kada osoba ne zna kako se oseća, to jest, kada je emocija potisnuta, kao što su tvrdili Hagard i Ajzaks. Treba reći da nema razlike između mikroizraza koji su rezultat suzbijenih emocija i onih koji su rezultat potisnutih emocija. Sam mikroizraz ne govori nam kakva emocija stoji iza njega; to mora da se odredi na osnovu konteksta u kome se izraz javlja, a često iziskuje postavljanje dodatnih pitanja. Ovo je dobra prilika da objasnim šta podrazumevam pod kontekstom. Jedan te isti mikroizraz može da ima sasvim različito značenje u različitim kontekstima. U najširem značenju kontekst se odnosi na prirodu razgovora. Da li se radi o prvom sastanku, neobaveznom razgovoru, formalnom intervjuu, saslušavanju (kada osoba zna daje pod sumnjom za neku krivicu)? Drugi aspekt konteksta je istorijat veze. Šta je provejavalo ranije tokom tog razgovora? Kakva je bila priroda prethodnih kontakata između osobe o kojoj se donosi procena i onoga ko tu procenu vrši? I šta svako od njih očekuje i želi - kako da ubuduće izgleda njihov odnos? Treći aspekt konteksta je imanje reci. Da li se mikroizraz javio dok je osoba o kojoj se donosi procena govorila ili dok je slušala? Najzad, četvrti aspekt je podudarnost. Da lije emocija prikazana u mikroizrazu u saglasju sa sadržajem onoga što ta osoba istovremeno govori, s bojom njenog glasa, njenim gestovima i držanjem tela ili svemu tome protivreči? Ako je mikroizraz prikazan dok osoba sluša,
274 P o l E k m a n da li je u saglasju sa onim o čemu tada govori onaj ko vrši procenu, kao i sa onim što osoba o kojoj se donosi procena potom kaže? Iako sva ova četiri aspekta konteksta moraju da se imaju u vidu i pri procenjivanju normalnih izraza lica, odnosno, makroizraza emocija, oni su posebno značajni za proučavanje mikroizraza. Takođe, ovi aspekti moraju se imati u vidu pri ocenjivanju znakova emocije prisutnih u glasu, držanju tela i drugim kognitivno zasnovanim tragovima /znakovima/ varanja. Većina ljudi ne primeti mikroizraze kada se pojave u toku razgovora, kada, tako kratkotrajni, treba da se izbore za našu pažnju pored reči, tona glasa, i gestova. Mikroizrazi se previđaju i zbog naše česte zaokupljenosti razmišljanjem šta sledeće da kažemo, umesto da pažljivo motrimo na pojavu mikroizraza kod sagovornika. Čak i kada sam ljudima prikazivao mikroizraze izdvojene iz konteksta - sa isključenim zvukom, kada nisu morali da misle šta da odgovore - većina njih, budući da su neuvežbani, propustila je da uoči većinu tih izraza. Budući da smo isprva tako slabi u opažanju mikroizraza, kada sam prvi put pokušao da ljude učim kako da ih uoče, bio sam iznenađen brzinom kojom su učili. Nakon samo jednog sata obuke ljudi bi značajno unapredili svoju sposobnost uočavanja mikroizraza. Verujem da ključni elementi koji omogućavaju tako brzo učenje jesu neposredna povratna sprega sa tačnim prosuđivanjem, ponavljanje postupka i vizuelno poređenje izraza koji se najčešće međusobno mešaju, naročito ljutnja i gađenje, strah i iznenađenost. Ali svi bihevioralni znakovi /tragovi/ varanja nisu nužno emocionalni. Oni mogu da nastanu ili kao posledica mišljenja (kognicije) ili osećanja (emocije). Budući da je ovo knjiga o emocijama, ulogu osećanja opisujem podrobnije, ali važno je da se zna nešto i o ulozi mišljenja kako bi se dobila cela slika o procenjivanju istinitosti. Emocije utiču na mišljenje (snažna emocija kao što je strah može da oteža jasno razmišljanje), a i mišljenje utiče na emocije (misli o posledicama hvatanja u laži ili o neubedljivosti uveličavaju strah). Najočigledniji kognitivni znaci nečijeg mogućeg laganja jesu protivrečnosti u objašnjavanju te osobe o tome šta je radila ili šta
R a z o t k r iv e n e e m o c ij e 275 planira da radi mada se neke protivrečnosti javljaju i u istinitim objašnjavanjima pa morate biti oprezni kada na osnovu protivrečnosti u koje neka osoba upada procenjujete da li govori istinu. Neko složeno objašnjenje ljudi retko kada ispričaju dva puta na isti način; zaboravljaju pojedinosti pa ih izostavljaju, a kasnije ih opet dodaju, naizgled padajući u protivrečnost. Drugi očigledan znak da nešto nije kako treba, dakle koristan znak, jeste oklevanje u davanju odgovora na pitanje za koji biste očekivali da ga brzo dobijete od nekoga ko govori istinu. Na primer, ako me supruga pita šta je radio moj auto parkiran ispred hotela Sent Ridžis juče u dva po podne, ja bi trebalo da znam odgovor. Oklevanje podgreva sumnju da sam bio u nekoj šteti i da, budući da nisam mislio da ću biti otkriven, nisam ni spremio neki izgovor. S druge strane, pitanje ko će se kandidovati za predsednika kroz nekoliko godina moglo bi kod mene da izazove puno oklevanja jer nisam politički ekspert i nisam puno razmišljao o mogućem odgovoru na to pitanje, međutim to oklevanje ne bi stvaralo podozrenje. Pre nego što protumačite bilo koje ponašanje, morate, osim oklevanja, da uzmete u obzir još dve stvari koje su indikativne za moguće laganje. Kao prvo, važne su promette u ponašanju, naročito one koje se javljaju prilikom promene teme razgovora. Na primer, ukoliko sam uvek neodlučan dok govorim ili dok pokušavam da se setim prošlih događaja, moje oklevanje ne bi trebalo da se smatra znakom varanja, izuzev ukoliko se ono ne razlikuje značajno od mog ranijeg oklevanja tokom razgovora. Ukoliko se oklevanje značajno poveća, to bi moglo da znači da pokušavam na licu mesta da izmislim priču da bih nešto prikrio; ako se pak značajno smanji, to bi moglo da znači da sam uvežbavao odgovor. Kao drugo, čak i značajno oklevanje u trenutku kad treba da se odgovori na pitanje na koje bi odgovor trebalo da bude lak može da bude posledica nekog potpuno nevinog procesa. Čak i ako nisam dvoličan, mogao bih da oklevam da odgovorim dok razmišljam da li je moja supruga sumnjičava i zbog čega bi mogla da bude takva; mogao bih čak i da pokušavam da odlučim da li da joj to zamerim.
276 P o l E k m a n Pošto protivrečnosti i oklevanja mogu da ukazuju na razmišljanje o nečemu što nema veze s varanjem, ja sve takve bihevioralne znakove radije nazivam vrelim tačkama nego signalima laganja - one označavaju trenutak kada treba da potražite još informacija. Pre nego što možete da zaključite da je promena u nečijem ponašanju dokaz laganja, potrebno je da se isključe druga objašnjenja za nečije ponašanje. Samo je Pinokio davao očigledan signal uvek kada je lagao. Mi ostali, u najboljem, imamo vrele tačke. Čak i da sam prikazao mikroizraz straha kada me je supruga upitala za parkiran auto ispred Sent Ridžisa, bila bi to samo vrela tačka. Možda sam mogao da se bojim da li će supruga da mi poveruje, ili sam mogao da se brinem za naš brak ako ona toliko sumnja u mene. Mogao bih čak i da prikrivam svoj strah jer ne želim da ona zna da postavljam takva pitanja u vezi s njom i u vezi s našim brakom, čak i ako nisam ništa zgrešio. Samo je jedna od mogućnosti da se bojim da nisam uhvaćen u preljubi i da pokušavam da prikrijem svoj strah da me ona ne bi otkrila. S obzirom na to da je reč samo o vreloj tački, za moju suprugu bi bilo mudro da postavi još pitanja i dobije još informacija kako bi razjasnila šta je izazvalo emociju koja se prikriva. Brojni znaci prisustva razmišljanja potaknutih u trenutku otkrivaju se u glasu i gestovima neke osobe. Postoje određene rupe u sećanju, koje se obično ne pojavljuju kada neko govori istinu. S druge strane, neko ko laže može izuzetno dobro da se seća detalja. Džon Din /Dean/, savetnik predsednika u Niksonovo vreme, u svojoj knjizi opisuje s koliko pažnje je pripremao detaljno izlaganje o razvoju događaja smatrajući da će brojni detalji učiniti da izlaganje deluje verodostojnije.186 Da su oni koji su čuli to izlaganje bili upoznati s istraživanjem memorije, imali bi upravo suprotan utisak jer je toliko detaljno sećanje na događaje koji nisu bili beleženi u vreme događanja vrlo neuobičajeno. U svojoj knjizi Prepoznavanje laži /TellingLies/ opisujem vrele tačke i bavim se pitanjima zbog čega ljudi lažu, i kada je najteže, a kada najlakše da se razlikuje istinitost od glume.187 Moj kolega
R a z o t k r iv e n e e m o c i j e 277 Džon Jil /Yuille/ sproveo je impresivno istraživanje o vrelim tačkama sa kognitivnom osnovom.188 Ako neko laže o svojim emocijama kako se oseća u nekom trenutku - kao kada je Meri lagala o svom mentalnom stanju - laž se obično sastoji od jedne od dve moguće komponente: prikrivene emocije i izmišljene priče, odnosno maske. Dva su razloga za javljanje maske. Prvo, zato što je emocije lakše sakriti pomoću nekog izraza nego pomoću bezizražajnog, praznog lica. Zatim, situacija koja motiviše laž često iziskuje ne samo prikrivanje (u primeru sa Meri, strepnje) nego i veštačko nameštanje (maskirajuće veselosti, u istom primeru). Osmeh je najčešća maska zato što je pozitivan nastup poželjan u većini društvenih situacija, isto kao i prikrivanje neprijatnih osećanja. Međutim, bilo koja emocija može da se prikriva tako što se stavlja maska neke druge, na primer, ljutnja se može koristiti za maskiranje straha, kao što se pominje u poglavlju 6. Izrazi lica mogu na razne načine da odaju da su namešteni. Jedan je asimetrija - namešteni izrazi su manje simetrični nego spontani, pravi izrazi. Taje razlika, međutim, obično mala i bez obuke se teško uočava. Asimetričnost može da se meri pomoću kodovnog sistema facijalnih radnji (KSFR). Kao što sam pomenuo u 9. poglavlju, veliki francuski neurolog Dišen de Bolonj prvi je zastupao mišljenje da odsustvo emocionalno zasnovanih mišićnih pokreta, koje većina ljudi ne može da izvodi voljno, „demaskira lažnog prijatelja“.189 Odsustvo takvih nevoljnih pokreta govori da izraz nije pravi i da je verovatno namešten. Kada je reč o osmehu, namešteni se od pravog razlikuje po odsustvu pokreta u spoljnjem delu mišića koji okružuje oko (orbicularis oculipars lateralis, na latinskom, ili AU6 po KSFR-u). Ukoliko se radi o malom ili umerenom osmehu, uočavanje odsustva tih pokreta je lako jer tada nema ni „svračije noge“, a ni obrazi nisu podignuti mišićnom radnjom koja sužava očni otvor /radnja čkiljenja, prim. prev./. (Uporedite još jednom slike A i B na str. 264.) S druge strane, namerno napravljen široki osmeh proizvešće sve ove znake, otežavajući uočavanje nameštenosti, tako da morate potražiti mnogo tananiji znak: neznatnu
278 P o l E k m a n spuštenost obrva i kože između obrva i gornjeg kapka, koja se naziva preklop očnog prekrivača. (Uočite još jednom razlike između slika C i D na str. 266.) Ova razlika se teško prepoznaje, pa najčešće bivamo uspešno zavarani širokim, nameštenim osmesima. Zbog toga se možda kao maska najčešće i koristi širok osmeh. Druge emocije kao svoje zaštitne znakove imaju druge mišićne pokrete koji su teški za voljno izvođenje. Nameštenost tuge ili strepnje mogla bi da se prepoznaje po tome što ne uključuje podignute unutrašnje uglove obrva (što je prikazano na slikama I i J, na str. 151). Namešten izraz straha verovatno neće uključivati podignute i skupljene obrve (prikazano na slici H, str. 218). Nameštena ljutnja verovatno neće da uključuje zategnute crvene ivice usana (prikazano na slikama L i M, na str. 192). Međutim, za izraz gađenja ne postoji facijalna radnja koja je teška za voljno izvođenje, tako da kod njega ne postoji ništa što bi svojim odsustvom izazivalo sumnju. Treći način na koji ponekad može da se prepozna nameštenost jeste vremenska usklađenost izraza. Izrazi koji se vrlo naglo pojave ili vrlo naglo povuku, trebalo bi da izazovu podozrenje, izuzev ukoliko kontekst razgovora ne opravdava takve nagle emocionalne prelaze. Na sličan način i izrazi koji se postepeno pojavljuju ili postepeno blede moraju da se uklapaju u tok razgovora da bi imali verodostojnost. (To je pitanje kontekstualne podudarnosti, o čemu je ranije bilo reči.) Kada neko laže o svojim emocijama, osim što se može uočiti nameštenost izraza, mogu da se pojave i mikroizrazi kojima se razotkriva prikrivena emocija, odnosno da dođe do curenja stvarno osećane emocije koja se probija kroz masku. Na primer, kada osmeh nema dejstvo na gornji kapak, obrve i čelo, emocije koje su maskirane osmehom i dalje mogu da se otkrivaju na gornjem delu lica. Na nekoliko slika možete da vidite ove mikroizraze gornjeg dela lica, i to: za strah (slika J, str. 219), ljutnju (slika E, str. 190), iznenađenost (slika I, str. 219) i tugu (slika S, str. 153). Do sada sam se usredsređivao na to kako mogu da se detektuju prikrivene ili nameštene emocije. Naravno, mnoge laži se ne tiču ose-
R a z o t k r iv e n e e m o c ij e 279 ćanja već radnji, planova, misli ili vrednosti. Čak i takve laži mogu da proizvode detektibilne vrele tačke ukoliko osoba oseća nešto zbog toga što se upušta u laž. Tri emocije koje ljudi najčešće doživljavaju dok lažu jesu strah, krivica i, pomalo neočekivano, naslada. Strah da vas ne uhvate je najčešća emocija koja se oseća pri upuštanju u laž. Ali strah nastaje samo kada je ulog veliki, to jest, kada lažov veruje da su i mogući dobitak i kazna, koju mora da izbegne, visoki. Čak se ni tada neće svi lažovi plašiti da će biti uhvaćeni u laži. Ako onaj ko je na meti nečije laži ima reputaciju lakoverne osobe odnosno ako je lažov već više puta zaredom jednoj osobi, ili nekome ko joj je veoma sličan, uspešno proturio određenu laž, mali su izgledi da će lažov da oseća ili da pokazuje strah. Krivica je još jedna emocija koja može da se doživi tokom određenih vrsta laganja. Malo je verovatno da će se ona javiti ukoliko je laž odobrena, kao što je laž policijskog insajdera, špijuna ubačenog u drugu zemlju ili prodavca koji je eksplicite ohrabrivan da pogrešno predstavlja neki proizvod. Kada laganje nije odobreno ili kada nije jasno da li postoji obavezanost na istinu, može da nastane osećaj krivice zbog laganja, posebno kada meta lažova ne može jednostavno da se predstavi kao da je zla ili nepoštena i kada lažov i njegova, ili njena, meta dele iste vrednosti i ne očekuju prekidanje svog prijateljstva. Pri upuštanju u laž može da se javi i emocija koju zovem naslada u šegačenju /dupingdelight/. Nju definišem kao čisto zadovoljstvo koje se oseća zbog rizikovanja i hrabrosti da se ostvaruje kontrola nad drugom osobom. U nasladu u šegačenju verovatno su „umotani“ i prezir, uzbuđenost i prijatnost. Ovo naslađivanje se teško skriva i često dovodi do hvalisanja koje će da oda laž. To se najčešće događa kada se onaj ko je meta lažova smatra osobom koju je teško prevariti i kada su prisutni i drugi, koji su na strani lažova i koji znaju da je laganje u toku. Prilikom upuštanja u ozbiljno laganje, kada su posledice i po lažova i po metu važne, mogu da se osete i druge emocije, ne samo ove tri. Iz raznih razloga lažov može da bude ljut na svoju metu, ali ja smatram daje neophodno da se ljutnja prikrije ako laž treba da uspe.
280 P o l E k m a n Lažov može da oseća i gađenje prema svojoj meti, ali takođe može zato što se upušta u laganje, ljutnju i gađenje da oseća prema sebi. Pre nego što nastavimo, važno je da opišemo tri važna upozorenja. Već sam objasnio da ne postoje znakovi samog laganja, već samo vrele tačke. Emocije koje se ne uklapaju u kontekst mogu da budu vrele tačke, ali i ne moraju - mogu da se jave zbog raznih razloga, ne samo zbog laganja. Na strani 100 naglasio sam da nam emocionalni signali ne govore o tome šta je dovelo do njih. U opasnosti smo da počinimo Otelovu grešku, da ishitreno zaključimo da je uzrok emocije koju opažamo laganje, ne uzimajući u obzir i druge činioce koji su mogli da deklanširaju okinu emociju. I pored iskušenja da se donese takav sud, moramo da tolerišemo nedoumicu dok ne prikupimo više informacija kako bismo bili sigurni da uzrok vrele tačke nije neki drugi okidač. U stvari, u situacijama kada jedna osoba zna daje predmet prosuđivanja, njen procenjivač ponekad može da poveća verovatnoću da ta osoba pokaže strah da ne bude uhvaćena u laži; no procenjivač, isto tako, može i da smanji verovatnoću da se osoba koja govori istinu uplaši da joj se neće poverovati. Kada smo kolega Mark Frank i ja postavljali eksperimente u kojima su subjekti ili lagali ili govorili istinu - ponekad 0 svojim političkim uverenjima, a ponekad o tome da li su uzeli novac koji nije bio njihov - upravo smo to i učinili.190 Pre nego što ću sa subjektima da počnem intervju, podigao bih knjigu Prepoznavanje laži 1 rekao im da sam ja njen autor. Rekao bih im da sam ekspert i da ću da ih uhvatim ako budu lagali (da bih kod onih koji se spremaju na laganje povećao strah od toga da će biti otkriveni), ali i da ću znati ako govore istinu (da bih kod onih koji nameravaju da govore istinu umanjio strah da im se neće poverovati). Čak i da niste ekspert, možete pokušati da umanjite strah nevinog da mu se neće poverovati, tako što naglasite da nemate nikakva predubeđenja i da ćete pažljivo i detaljno da procenjujete sve što bude rekao i sve eventualne nove činjenice. Otelovu grešku najlakše je razumeti u kontekstu straha, jer nevini ljudi mogu lako, ponekad opravdano, da se plaše da im se neće verovati. Međutim, Otelova greška može da se odnosi na bilo koju
R a z o t k r iv e n e e m o c ij e 281 emociju. Krivicu može da pokaže osoba koja ne laže, ali je sklona osećanju krivice. To može da se dogodi kada se u takvu osobu sumnja. Krivicu može da pokrene i nešto povezano s temom o kojoj se govori, ali što ne mora da ima veze s laganjem o toj temi. Uzmite slučaj narednika u vojsci koji prvi nailazi na golo telo svoje prve susetke, atraktivne supruge kolege narednika. U toku saslušanja on poriče da je počinilac ubistva, ali tri puta pada na poligrafskom testu. Oslobođen je sumnje kada su fizički dokazi primorali pravog ubicu da prizna zločin. Zašto onda narednik nije prošao poligraf? On je stalno imao seksualne fantazije o svojoj susetki i kada je video njeno nago telo osetio je izvesno seksualno uzbuđenje i pored toga što je bila mrtva. Zbog tih osećanja je osećao veliku krivicu. Uvek kada su ga pitali o njenoj smrti i pronalasku tela, u njemu se javljalo osećanje krivice i ta emocija je bila razlog da ne prođe poligrafski test. Osećanje krivice, kao i svaka emocija, može da ima različite uzroke. Iako mislim da je vrlo retka pojava da nevino osumnjičena osoba pokazuje šegačko naslađivanje, to se ipak dešava. Nedavno me je policija jedne zemlje konsultovala u slučaju tinejdžera osumnjičenog za ubistvo bivše devojke. Na video-zapisu intervjua videlo se da je pokazivao mnoge izraze preziranja i druge znakove šegačkog naslađivanja. Ali, osim toga, nije bilo drugih znakova koji bi ukazivali na to da je lagao, i ja sam prosudio da emocionalni znakovi pokazani tokom intervjua nisu bili dovoljno konkluzivni. Momak je bio mlad, buntovan, uživalac narkotika, koji je možda samo izražavao svoja osećanja superiornosti i prezira prema policiji, osoba koja je mogla da uživa poigravajući se sa islednicima, držeći ih u nedoumici da li je kriv ili nije. U svim takvim situacijama emocije nam ne govore ništa o svom izvoru, a vrele tačke nisu dokaz laganja. Emocija prikrivena u mikroizrazu ili normalan izraz lica koji protivreči izgovorenim recima, glasu ili gestu osobe znače da treba da potražimo dodatno objašnjenje; i to je sve. Nije zgoreg da ponovimo: vrele tačke obeležavaju momente u kojima treba da se utvrđuje još toga da bismo napravili tačnu procenu istinitosti.
282 P o l E k m a n Budući da mikroizrazi traju veoma kratko - tek jedan treptaj, da upotrebim izraz koji je ponovo učinio popularnim Malkolm Gledvel /Gladwell/ u svojoj interesantnoj knjizi - oni mogu da promaknu. U Treptaju Gledvel navodi mnoge primere o tome kako se utisci formiraju - i donose sudovi - trenutno, na osnovu veoma tankog isečka ponašanja, i kao primer za to navodi mikroizraze.191 Ali većina ljudi ne opaža mikroizraze, osim ako se ne uvežbavaju za to. Da sve bude još složenije, znanje o tome da se odigrava prikrivanje emocije nije dovoljno da bi se znalo o kojoj emociji je reč, naročito prilikom davanja tačne procene o tome da li neko vara ili je pošten. Da bi se doneo takav sud potrebne su duže epizode ponašanja - koje otkrivaju kontekst. I poslednje upozorenje: svako ko suzbija ili potiskuje neku emociju ne mora i da pokazuje mikroizraz u vezi s njom. U našem istraživanju mikroizraze smo pronašli otprilike kod polovine ljudi koji su svesno lagali. Prisustvo mikroizraza nešto znači (emocija postoji i sakriva se), ali njegovo odsustvo nam ne govori da li osoba skriva ili ne skriva neku emociju. Još uvek ne znamo zašto neki ljudi stvaraju mikroizraze dok prikrivaju emocije, dok drugi to ne čine. Šire gledano, nismo pronašli nijednu promenu ponašanja koja se javlja uvek i kod svakoga ko laže. Zbog toga lovci na laži moraju da paze na sve aspekte ponašanja, kao i zbog toga što ne može nikada unapred da se zna koliko će neka informacija biti važna. Takva vest uvek sneveseli televizijske i novinske reportere koji se razočaraju zato što ne mogu da im navedem neki siguran znak da li neko laže. Takav znak ne postoji. Svako ko kaže da postoji apsolutno pouzdan znak da neko laže - ili je šarlatan ili živi u zabludi. Ja, pre svega, ne želim da stvaram utisak da se većina laži otkriva zahvaljujući mikroizrazima i drugim znacima emocionalnog ponašanja. Ponekad prepoznavanje laži nema nikakve veze s ponašanjem lažova. Da neko laže može da se sazna tako što se nađe neoborivi dokaz iz drugog izvora, kao što je pouzdan svedok očevidac ili neki fizički dokaz. Ponekad lažov ne može da odoli hvalisanju, pa poverava svoju tajnu nekom nepouzdanom izvoru koji ga potom
R a z o t k r iv e n e e m o c i j e 283 prijavi. Ozloglašeni špijun Džon Voker prodao je Sovjetskom Savezu tajnu o tome kako su Sjedinjene Države proizvodile bešumne propelere za svoje nuklearne podmornice. Sve do njegove špijunske operacije, ovi propeleri davali su ogromnu taktičku prednost Sjedinjenim Državama: Sovjeti nisu mogli da znaju gde se skrivaju američke podmornice, dok su bučni propeleri Amerikancima otkrivali položaj sovjetskih podmornica. Voker nije pao na poligrafu ili na saslušanju pred nekim prekaljenim islednikom. On se svojoj bivšoj supruzi pohvalio koliko je para dobio od Sovjeta, prenebregnuvši činjenicu da joj duguje višemesečnu alimentaciju! Naravno da gaje ona prijavila. Ponekad sve zavisi od procene ponašanja. Na primer, krivična gonjenja se završavaju suđenjem (umesto nagodbom oko dobrovoljnog priznanja) onda kada ne postoje neosporni dokazi da li je neko kriv ili ne. Odluku o verodostojnosti donose članovi porote koji procenjuju koji svedok govori istinu na osnovu toga šta govori i kako to govori. Članovi porote uglavnom nisu ni u kakvom odnosu sa svedocima, a nemaju ni mnogo vremena da posmatraju kako se s pramenom teme menja i ponašanje. Porotnici retko dobijaju priliku da postave dopunska pitanja ukoliko zapaze vrelu tačku; to je prepušteno advokatima i sudijama. A i svedoci znaju daje istinitost njihovih iskaza predmet procene i da su ulozi ponekada vrlo visoki. Uprkos tome, postoje okolnosti kada je od vitalne važnosti da imamo osobu uvežbanu za prepoznavanje emocionalnih vrelih tačaka varanja. Aerodromsko osoblje i službenici za izdavanje viza i za imigraciju više puta su ispitivali otmičare pre nego što su oni žarili otete avione u Pentagon i Kule bliznakinje 11. septembra. Da su bile primećene bar neke od njihovih laži, katastrofa koja se zbila tog dana mogla je da bude delimično, ako ne i u potpunosti, sprečena. To se zamalo i dogodilo. Jedan od aerodromskih skrinera kasnije je prijavio daje posumnjao u jednog od otmičara koji se, po njegovom mišljenju, neobično ponašao. Međutim, znanja koja je stekao na obuci nisu bila dovoljna da bi na osnovu svoje sumnje delovao tako da otmičara zadrži radi daljeg ispitivanja i provere podataka.
284 P o l E k m a n Većina pripadnika policije ili službe nacionalne bezbednosti trenutno ili ne prolaze nikakvu obuku za vođenje saslušanja, ili ih pogrešno uče da postoje nepogrešivi znaci za otkrivanje osoba koje lažu. Što je još gore, kada se pouzdaju u neki nepouzdan znak, retko kada dobiju povratnu informaciju koja bi im govorila da su doneli pogrešan sud, a ako to i otkriju, to bude s tolikim zakašnjenjem da više ne mogu da se sete šta ih je navelo na netačan sud. Većina onih koji se obučavaju za procenjivanje istinitosti kljukani su informacijama koje se ne zasnivaju na naučnim dokazima - ponekad i informacijama za koje su naučne studije utvrdile da su pogrešne. U nekom eksperimentu jedna nezavisna laboratorija obučavala je ljude u prepoznavanju istih znakova laganja kao i jedna od kompanija koje trenutno obučavaju policiju - i to ona koja obučava najviše policajaca od svih organizacija u Sjedinjenim Državama - i utvrdila je da su posle obuke ljudi postajali manje uspešni u procenjivanju istinitosti!192 Sa psiholozima Markom Frankom /Frank/ i Džonom Jilom /Yuille/ (koji je za reči i memoriju ono što sam ja za facijalne izraze i gestove), kao i sa penzionisanim policijskim detektivom za ubistva i profajlerom, Džonom Jarbrauom /Yarbrough/, razvio sam nov pristup obučavanju ljudi za procenjivanje istinitosti, koji se zasniva na naučnim dokazima i radu na terenu. U obuku smo uključivali samo informacije koje su bile dokazane naučnim istraživanjima i eksperimentima (od kojih su mnogi izvođeni u našim laboratorij ama) i koje su nam saopštavane kao policijsko iskustvo (policajaci koji su s nama radili na razvoju nastavnog programa opažali su ih u stvarnom svetu). Iako više volimo da obuka traje tri dana, jer nam tada ostaje vremena za vežbu i povratnu informaciju, uzeli smo u obzir činjenicu da je posao mnogih koje obučavamo takav da im ne dozvoljava trodnevno odsustvo, pa smo obuku sabili u dva duga dana. Obučavali smo policijske islednike u Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji i Kanadi. Svesni toga da bi policajci, po prirodi sumnjičavi, mogli da izraze sumnju u to da neki akademičar može da im ponudi išta upotrebljivo, odlučili smo da predavanja na našim
R a z o t k r iv e n e e m o c i j e 285 kursevima za procenjivanje istinitosti uvek zajedno drže naučnik koji je radio istraživanja ponašanja i laganja i neko ko ima dugogodišnje policijsko iskustvo. Tokom obuke slušaoci bi otkrivali da su u stanju da primete ponašanje koje ranije nisu mogli da razumeju ili su ga pogrešno tumačili. Još uvek ne znamo ko uspeva da nauči najviše - oni koji su u početku bili najgori u procenjivanju istinitosti, ili oni koji su bili najbolji - da li svi uznapreduju. Takođe ne znamo koliko dugo traje poboljšanje i da lije neophodan kurs za obnavljanje. Srećom, čini se da vlada SAD namerava da finansira istraživanje koje bi dalo odgovore na ova pitanja. Obučavali smo i pripadnike protivobaveštajne i vojne obaveštajne službe. Vojni obaveštajci su ispitivali one na koje su nailazili tokom vojnih operacija, kakva je bila u Iraku, a za koje se sumnjalo da imaju zle namere prema Sjedinjenim Državama. I dok se podizala velika prašina zbog islednika koji su koristili nehumane i surove metode ispitivanja, odnosno zlostavljanje, malo ljudi zna da smo mi obučavali jednu grupu vojnih obaveštajaca da koriste nenasilne metode prilikom procenjivanja istinitosti. Ti oficiri su kasnije prekomandovani u zatvor Abu Graib, posle otkrića o tamošnjim kontroverznim saslušavanjima, odakle su izvestili o korisnosti naše obuke u uslovima tako nategnute atmosfere. Kontrašpijunaža je nešto sasvim drugo - usmerena je na prepoznavanje ljudi koji svesno ili nesvesno odaju informacije stranim vladama. Većina onih na koje se motri i ne zna da je predmet procene. Sve do donošenja odluke o hapšenju ili deportovanju osumnjičeni ne zna da je bio nadziran. Neki, za koje se smatra da su špijuni, godinama dobijaju pogrešne informacije ili se prosto drže pod prismotrom. Kontraobaveštajac ne otkriva svoj identitet, ali i pored toga nalazi načine da vodi neformalne, ponekad i česte razgovore sa osumnjičenim. U takvim situacijama mi procenjivače ne obučavamo kako da prikrivaju svoj identitet ili svoje ciljeve (to jest, kako da maskiraju vlastite vrele tačke), već kako da u procenjivanju osumnjičenog primene naše informacije o procenjivanju istinitosti.
286 P o l E k m a n Pre nekoliko godina Institut službe za strance (FSI) /Foreign Service Institute/ Ministarstva spoljnih poslova SAD uputio nam je molbu da pomognemo u obuci novog personala čiji će prvi posao biti vođenje razgovora s podnosiocima zahteva za turističku vizu radi posete SAD. Jedan cilj te obuke jeste da se iznađu načini za prepoznavanje onih koji lažu kada govore da planiraju samo posetu za vreme praznika ili tokom nekog kraćeg perioda, a zapravo nameravaju da ostanu kao ilegalni radnici. Drugi cilj, jeste da se prepoznaju mnogo gore namere, odnosno oni koji švercuju narkotike ili novac ili pak nameravaju da se bave terorizmom. Da bismo napravili program za FSI poslali smo dvočlane timove, koje su sačinjavali po jedan naučnik i policajac, u tri grada - Toronto, Kairo i Meksiko da posmatraju kako novi službenici inostranih poslova obavljaju razgovore za davanje viza. Zbog velikog broja ljudi koje je trebalo da procene, sližbenici su imali najviše tri minuta po razgovoru da odluče da li da prihvate ili odbace nečiji zahtev ili da osobu upute na detaljnije ispitivanje. U Meksiko Sitiju, gde sam ja otišao, dnevno je obavljano oko hiljadu takvih razgovora. Kada sam čuo da razgovori traju samo po tri minuta, prvo sam pomislio da nije moguće da se osoblje instituta obuči u bilo čemu što bi oni mogli korisno da primene u tako kratkom vremenu. Ali posmatrajući intervjue u Meksiko Sitiju i pregledajući video-snimke intervjua iz Toronta postalo mi je jasno da naš rad može da nađe primenu. Puno toga se može desiti za tri minuta ako su postavljena pitanja prodorna i iziskuju odgovore koji se ne svode samo na „da“ ili „ne“, i ako procenjivač pomno vreba vrele tačke. FSI takođe koristi znanja stečena na našoj obuci u prepoznavanju vrelih tačaka i kada Amerikanci dolaze u neku ambasadu ili konzulat radi dobijanja saveta, produženja pasoša, aranžmana za vođenje usvojenog deteta i slično. Na primer, jedan od službenika službe inostranih poslova, koga smo mi obučili, tokom intervjua s jednim Amerikancem u inostranstvu primetio je da se „lice podnosioca zahteva za trenutak ukočilo u klasičnom mikroizrazu gađenja, kada je pitan o svom navodnom rodnom gradu. To je bilo dovoljno
R a z o t k r iv e n e e m o c ij e 287 da izazove sumnju vicekonzula, koji je sproveo dalju proveru i otkrio da se pravi nosilac identiteta koji je koristio podnosilac zahteva nalazi u zatvoru u Floridi. Podnosilac je bio građanin SAD tražen zbog pljačke i silovanja u jednoj drugoj zemlji. Već nekoliko godina je bio u bekstvu i već mu je izdavan pasoš na lažan identitet. Uhapsila ga je holandska policija.“ Aerodromsko obezbeđenje koje treba da prepoznaje one sa zlim namerama ima još složeniji posao jer broj potencijalno problematičnih čini samo sićušan deo osnovne grupe. Dva miliona ljudi ulazi svakoga dana na aerodrome u SAD i veruje se da njih preko 99% ne predstavljaju problem. Pronalaženje terorista među njima podseća na poslovično traganje za iglom u plastu sena, s tim da „previđanje igle“ ovde može da dovede do ogromne štete. Prosto, nije moguće obaviti razgovor sa svakom osobom koja uđe na neki američki aerodrom. Izraelsko obezbeđenje može da ima takav pristup jer dnevno svega pedeset hiljada ljudi prolazi kroz jedini međunarodni aerodrom u toj zemlji, ali SAD ne mogu da intervjuišu svih dva miliona putnika svakoga dana. Posmatranje ponašanja je još jedan metod koji doprinosi efikasnosti aerodromskog obezbeđenja, uz kontrolu karata, skeniranje prtljaga i pretraživanje spiskova sumnjivih lica. Program koji je razvila Uprava zabezbednost saobraćaja (TSA) /Transport Security Administration/, i koji sada uključuje i našu obuku u procenjivanju istinitosti, naziva se SPOT, Screeening Passengers by Observational Techniques /Pregled putnika pomoću tehnika posmatranja/. (Radili smo i najednom ekvivalentnom programu za britanske aerodrome.) SPOT ne sprovode ljudi koji vam pretražuju ručni prtljag ili traže da izujete cipele. Oni koji taj program sprovode stoje po strani i posmatraju svaku osobu kako bi uočili ako se nešto ne uklapa, tražeći ljude koji se u redu ponašaju znatno drugačije nego ostali. Može da se radi o mikroizrazu ili o nekom od brojnih drugih ponašanja sa spiska za proveru. Ako se pokaže određeni broj sumnjivih znakova, SPOT službenik će prići osobi i postaviti joj nekoliko pitanja dok ona stoji u redu. U većini slučajeva otkriće se da postoji nevino objašnjenje za
288 P o l E k m a n neobično ponašanje te osobe. Na primer, ispostavi se da osoba koja pokazuje brojne znake zabrinutosti pokušava da se priseti je li isključila ringlu pre nego je izašla iz kuće. U nekim slučajevima ljudi se privode radi dodatnog ispitivanja i tada se u velikom broju pokazuje da se radi o kriminalcima sa poternice, krijumčarima droge ili novca, ilegalnim imigrantima ili o teroristima. Procenjivanje istinitosti važno je i za bezbednost poslovnih korporacija. Ono omogućava prepoznavanje onih koji smeraju da kompaniji nanesu štetu upuštajući se u industrijsku špijunažu. Našu obuku upravo počinjemo da primenjujemo i u ovoj oblasti. Postoje i korisne primene za lekare i bolničare. Na primer, zdravstveni radnici mogli bi bolje da procene da li pacijent stvarno oseća tegobe ili samo pokušava da naplati odštetu, kao i da li traži operaciju za sebe ili za svoju decu zbog nepostojećih problema (radi se o neobičnom Minhauzen sindromu u svoje ili u tuđe ime*). Češći je slučaj da pacijenti, bez zle namere, prikrivaju svoje strahove, kao što su sumnje u predloženu terapiju ili u kompetentnost onoga ko pruža zdravstvene usluge, zato što im je neprijatno ili zato što se boje da ne budu odbijeni. Pacijenti mogu i da osećaju krivicu i da svesno lažu da se pridržavaju propisane terapije i da uzimaju propisane lekove. I stid zbog neke bolesti ili zbog gubitka samostalnosti usled bolesti može da bude motiv za prikrivanje ozbiljnosti simptoma. Za sada, zdravstveni radnici, uključujući i one sa Medicinskog fakuleta na klinici Majo, žele obuku ograničenu na razumevanje emocija, ali jednoga dana i oni će možda imati koristi od procenjivanja istinitosti. Većina čitalaca neće želeti, ili neće moći, da pohađa naše kurseve iz procenjivanja istinitosti. Međutim, postoji jedan deo obuke koji može da se savlada i bez kursa. Pošto sam ustanovio da su oni koje sam obučavao mogli brzo da nauče da uočavaju mikroizraze, napravio sam interaktivni CD za samouke, Micro Expression Trai- * Minhauzen sindromom naziva se pojava samoizazivanja lažnih simptoma bolesti, ponekad i ozbiljnih povreda, kod sebe ili kod svoje dece radi zadobijanja pažnje (prim. prev.).
R a z o t k r iv e n e e m o c i j e 289 ning Tool (METT). Otprilike posle jednog sata korišćenja MTT značajno povećava nečiju sposobnost uočavanja mikroizraza. Mikroizrazi uvek su rezultat prikrivanja - bilo namernog ili kao posledica represije - dakle, vi koristite informaciju koja vam nije bila namenjena, a i to morate uvek imati na umu. Pažljivo treba da razmotrite kako tu informaciju koristite, da to znanje ne postane destruktivno prema vama ili prema nekom drugom. Nemojte umišljati da znate šta je uzrok emocije koju ste uočili. Mikroizraz ljutnje ne znači da je ta osoba ljuta na vas. Osoba može biti ljuta i na sebe ili može da se seća nekog ranijeg događaja kada je osećala ljutnju. Prvo što treba razrešiti jeste prema kome je emocija usmerena. U poglavljima 5,6,7 i 8 dati su primeri onoga o čemu treba da se vodi računa u porodici, na radnom mestu, ili sa prijateljem, prilikom korišćenja saznanja koja ste stekli na osnovu mikro i teško primetnih izraza svake emocije. Želim da dam neke opšte smernice koje važe za svaku emocionalnu infomaciju koju izvučete iz nekog suptilnog izraza ili mikroizraza. Često je najbolje da ništa ne govorite o onome što ste videli. Umesto toga, otvorite oči za razne mogućnosti. Mogli biste i da kažete: „Da li bi želeo da kažeš još nešto o tome kako se osećaš?“ Naredni korak mogao bi da bude: „Imao sam utisak da si osećao nešto više od onog što si rekao“. Međutim, možete da budete još određeniji, pitajući za emociju koju ste uočili. Kako ćete reagovati zavisi od prirode vašeg odnosa, njegovog istorijata i nameravane budućnosti, kao i od onoga što znate o toj osobi. Možda nećete uvek imati pravo na komentar, makar i izdaleka, o emociji koju ste otkrili. Iako verujem da veze uglavnom bolje funkcionišu kada ljudi razumeju kako se drugi oseća i uvažavaju to, ne mora uvek da bude tako. Budite oprezni - ne činite da se drugi oseća kao da nema privatnost.
ZAKLJUČAK Življenje s emocijama Svi doživljavamo iste emocije, ali doživljavamo ih različito. Način na koji ja doživljavam ljutnju, na primer, nije u svakom pogledu isti kao način na koji ljutnju doživljava moja supruga. Nas dvoje to znamo jer smo zajedno više od dvadeset godina, ali ne bismo znali tačno da kažemo u čemu se te razlike ogledaju. Kao i većina ljudi, nemamo okvir u kome bismo ispitivali u čemu se naši izrazi razlikuju, a u čemu su možda isti. Znamo da za svoju ljutnju nemamo sve iste specifične okidače i da se ja brže naljutim od nje, i to je otprilike sve što možemo da kažemo. Kada naše razlike dođu do izražaja, tada smo, zato što smo ljuti oboje ili samo jedno od nas, isuviše poneti trenutkom da bismo prepoznavali i druge načine po kojima se razlikujemo u doživljavanju ljutnje. Ipak, kada smo ljuti, osećamo i neke aspekte doživljaja koji su nam zajednički - ono što nas ljuti obično je nešto što nas sprečava u nekom činjenju, pokazujemo prilično slične izraze lica, glas nam postaje slično napet, srca nam brže kucaju, šake se ugreju. Naše individualne razlike ostaju na marginama ovih univerzalija neke emocije. Prikladno je da o individualnim razlikama doživljavanja emocija govorim baš u poslednjem poglavlju ove knjige jer se ono što imam da kažem zasniva upravo na istraživanju kojim se bavim trenutno i na kome već nepunu deceniju radim zajedno sa prijateljem
292 P o l E k m a n i kolegom Robertom Levensonom. Dok se najpoznatiji deo moga rada odnosi na opšte elemente emocija, ja sada istražujem upravo suprotno - šta je jedinstveno za emocionalni doživljaj svakog pojedinca. Individualne razlike jesu bile zastupljene u mojoj studiji o univerzalijama, kao što su zastupljene, praktično, i u bilo kojoj drugoj studiji o emocijama, ali zbog tolike snage dokaza u prilog univerzalijama individualne razlike mogle su da ostanu po strani. Pitanje univerzalija me je privlačilo zbog njegove izuzetne istorije, koja je uključivala nesaglasnost među slavnim ličnostima. Pošto sam taj spor razrešio na za mene zadovoljavajući način, privuklo me je istraživanje individualnih razlika kao način da produbim razumevanje sopstvenog života i života svoje porodice i prijatelja. Ne pokušavam da otkrijem zašto postoje razlike u tome kako doživljavamo emocije. Prvi korak jeste da prepoznamo te razlike, da vidimo u čemu se sastoje, da ustanovimo osnovu za individualne emocionalne profile, odnosno jedinstvene načine na koje doživljavamo svaku emociju. Mene čudi da neka od tih najosnovnijih pitanja o tome kako se pojedinci razlikuju u emocionalnom doživljavanju do sada nisu ni postavljana, dakle, na njih svakako nije odgovoreno. Znamo da se ljudi razlikuju prema jačini doživljavanja pojedinačnih emocija. Za neke je tipična veoma snažna ljutnja kao odgovor, dok je kod drugih ljutnja blaga ili umerena (i to ne samo zato što svesno kontrolišu svoju ljutnju). Neki se naljute mnogo brže nego ostali, ljutnja nekih ljudi traje dugo, dok drugi imaju veoma kratke izlive ljutnje. Kada ljutnja počne da popušta, može da nestane brzo ili da opada vrlo sporo. Na osnovu posmatranja ova četiri načina na koje može da se razlikuje emocionalno doživljavanje - brzina emocionalnog nastupa, snaga emocionalnog odgovora, trajanje emocionalnog odgovora i vreme potrebno za oporavak i vraćanje na osnovno stanje - može da se postavi mnogo zanimljivih pitanja. Da li se svako ko se brzo naljuti brzo i odljuti, ili brz nastup može da prati spor povraćaj? Ako imate brz nastup, da li to znači da ćete imati vrlo jak odgovor ljutnje, ili možete da imate brz nastup i slabu ljutnju, ljutnju niskog intenziteta? Ako je ljutnja veoma jaka,
R a z o t k r iv e n e e m o c ij e 293 da li to obično znači da će biti kratkotrajna, da će ići u vrlo kratkim naletima, ili može da traje dugo? Podaci čiju sam analizu upravo završio i pripremio za objavljivanje pružili su mi neke odgovore na ova pitanja. Zanimljivo je da se dešavaju sve moguće kombinacije. Uzmimo odnos između snage i brzine odgovora. Očekivao sam da oni koji odgovaraju brzo većinom odgovaraju i snažno, ali je među njima bio podjednak broj i onih sa slabim odgovorom. Oni sa usporenim odgovorom bili su podeljeni podjednako na one sa slabim i one sa snažnim odgovorima. Isto važi i za odnos između dužine odgovora (koliko emocija traje) i snage odgovora. Mislio sam da će jačem odgovoru biti potrebno više vremena da bi se završio. Nije bilo tako: ljudi s jakim odgovorom delili su se na one čiji odgovor traje kratko i one čiji odgovor traje dugo. Na ovom istraživanju radimo i dalje, postavljajući nova pitanja o različitostima među pojedincima. Učestalost emocionalnih epizoda je drugo ključno svojstvo za razumevanje emocionalnog profila pojedinca. Možete biti neko ko se naljuti polako, ko se nikada ne razbesni, čija ljutnja traje umereno dugo i potom odmah iščezne, ali takve epizode možda imate samo nekoliko puta godišnje, a možda i nekoliko puta nedeljno. Koliko dobro možemo da kontrolišemo ono što radimo, govorimo ili osećamo tokom neke emocionalne epizode takođe je važan element emocionalnog profila svakog pojedinca. Drugi aspekt je koliko jasno drugima signališemo ono što osećamo. Neki ljudi pokazuju veoma suptilne znake svojih osećanja, čak i kada ne pokušavaju da ih kontrolišu. Drugi imaju veoma jake, jasne facijalne i vokalne emocionalne izraze, čak i kada pokušavaju da kontrolišu te izraze. Na kraju, za svaku našu emociju postoje i događaji u vidu okidača, koji je najlakše izazivaju. Da li će ono što utvrdimo o nekoj emociji, recimo o ljutnji, takođe da važi za strah ili tugu? Da li će neko da ima isti profil - brzo nastajanje, umerena jačina, dugo trajanje, brzo oporavljanje, često dešavanje, lako kontrolisanje i jasno signalisanje - i za ljutnju, i za strah i za tugu? Na jednom drugom nivou možemo da se pitamo: Ako neko ima jake facijalne ili vokalne emocionalne signale, da li
294 P o l E k m a n njih prate i jake promene u autonomnom nervnom sistemu, ili ta dva sistema emocionalnog reagovanja nisu povezana? Čini se da su odgovori na ova pitanja potvrdni za onaj deo emocionalnog profila koji smo bili u stanju da ispitamo: snaga nečijih odgovora međusobno je slična kada je reč o ljutnji, strahu, tuzi i gađenju, a jačina prikazana u izrazima slična je jačini reakcije autonomnog nervnog sistema. Potrebno je još mnogo rada da se ovi nalazi replikuju i da se ispitaju ostali aspekti emocionalnog profila.193 Ako vas zanima da sastavite sopstveni emocionalni profil ili, možda, profil osobe s kojom ste u intimnoj vezi, potrebne instrumente za to možete da pronađete na veb-stranici: paulekman.com. A sada da opišem zajedničke osobine koje su nađene kod emocija. Povezivanjem ideja koje su se pojavljivale u prvim poglavljima dolazimo do sledećih bitnih karakteristika neke emocije: • Postoji neko osećanje, skup osećaja koje doživljavamo i koji su često svesni. • Emocionalna epizoda može da bude kratka, nekad traje svega nekoliko sekundi, a nekad mnogo duže. Ako traje satima, reč je o raspoloženju a ne o emociji. • Emocija se tiče nečega što je važno za tu osobu. • Emocije doživljavamo kako nam se zalome, a ne po izboru. • Proces procenjivanja, tokom kojeg neprekidno m otrim o tražeći ono što za nas može da bude značajno, najčešće je automatski. Naše procenjivanje je nesvesno, izuzev ako ne potraje. • Postoji refraktorni period, koji u prvi mah filtrira informacije i znanje uskladišteno u sećanju, dozvoljavajući nam pristup samo onome što podržava emociju koju osećamo. Refraktorni period može da traje svega par sekundi, ali i mnogo duže od toga. • Svesnost emocije ne može da počne pre nego što se dovrši početna procena, a naknadna procena situacije pre svesnosti emocije koja je nastupila. • Pored brojnih kulturalno naučenih varijacija, koje odražavaju naše individualno iskustvo, postoje i opšte emocionalne teme
R a z o t k r iv e n e e m o c ij e 295 koje odražavaju našu evolutivnu istoriju. Drugim recima, postajemo emotivni kako u vezi sa onim što je bilo relevantno za naše pretke, tako i u vezi sa onim za šta sami nalazimo da nam je važno u životu. • Želja za doživljavanjem ili nedoživljavanjem neke emocije umnogome motiviše naše ponašanje. • Delotvoran signal - jasan, brz i univerzalan - obaveštava druge o tome kako se oseća subjekt emocije. • Namešteni emocionalni izrazi mogu, uz dosta muke, da se prepoznaju na osnovu povećane asimetričnosti, odsustva specifičnih mišićnih pokreta koji su tipični za izvorne izraze ali teško mogu da se izvode voljno, kao i na osnovu vremenske neusklađenosti - neusklađenosti između izraza i onoga što odgovara recima koje se izgovaraju. • Emociju maskiranu osmehom može da odaje izgled gornjih kapaka, obrva i čela. Ne mogu da završim, a da ne kažem nešto više o krivici, sramoti i neugodnosti.*194 Ove emocije nemaju jedinstvene facijalne izraze. Krivica i sramota teško mogu da se razlikuju od tuge, izuzev po mogućnosti da glava bude okrenuta u stranu. Nepostojanje posebnog signala za krivicu i sramotu, međutim, ima smisla jer osoba, dok ih oseća, ne želi da drugi znaju šta oseća, pa se signal, možda, zato nije ni razvio. Neugodnost je složenija. Crvenilo ne može da bude signal neugodnosti budući da ne može da se uočava kod tam noputih ljudi. Dačer Keltner je pokazao da ne postoji samo jedan, trenutan izraz za neugodnost, kao što postoji za ljutnju, strah, gađenje, prezir, tugu ili prijatnost. Umesto toga, neugodnost se prikazuje nizom izraza tokom vremena.195 Možda je neugodnost došla kasno u našoj evolutivnoj istoriji i još nije prošlo dovoljno vremena da bi se razvio neki delotvoran signal. * Čarls Darvin je 1872. godine tvrdio, verujem s pravom, da neugodnost nastaje zbog obraćanja pažnje na sebe, naročito na svoju pojavu.
296 P o l E k m a n Zavist je još jedna emocija koja ispunjava većinu napred navedenih karakteristika. Međutim, za nju, izgleda, ne postoji signal.196 Ljubomoru ne smatram emocijom već em otivnom scenom ili zapletom, u kome postoje tri aktera: jedan koji se boji da ne izgubi pažnju drugog, taj drugi i rival. Možemo nešto da kažemo o tome šta može da oseća svako od tih lica u okviru tog zapleta, ali to nije fiksirano. Rival može da oseća krivicu, stid, strah, ljutnju ili prezir, već prema okolnostima; osoba koja strepi da ne prestane da zanima drugu osobu može da oseća ljutnju, strah, tugu ili gađenje, dok osoba od koje se traži pažnja može biti obuzeta velikim brojem raznih emocija. Čak i ako nemaju jasne i delotvorne signale, ne sumnjam da su neugodnost, krivica, sramota i zavist takođe emocije. Ipak, odlučio sam da im ne posvećujem posebna poglavlja jer nisam vršio svoja ispitivanja tih emocija. Opisao sam mnoge emocije koje ispunjavaju naše živote, objašnjavajući uobičajene okidače za svaku od njih, kada i zbog čega su korisne za nas, kako da prepoznamo najistančanije izraze tih emocija kod drugih i kako da saznanje koje možemo da napabirčimo iz takvih tananih izraza koristimo na radnom mestu, u porodičnom životu i prijateljevanju. Prva poglavlja bavila su se najtežim problemima koje u svom emocionalnom životu doživljava većina nas. Objasnio sam zašto je tako teško da menjamo ono oko čega postajemo emocionalni. Nije nemoguće, ali je teško. Potrebno je da prepoznamo vlastite vrele okidače i da razumemo koji faktori određuju koliki će nam biti izgledi da ih oslabimo. Jednako teško, ali ne i nemoguće, jeste menjanje našeg postupanja za vreme dok smo emocionalni, kako naše emotivno ponašanje ne bi povređivalo ni druge a ni nas same. Ovde je ključ u razvijanju određene vrste svesnosti, koju sam nazvao pomnost /attentiveness/, tako da možemo dovoljno rano da uvidimo da postajemo emocionalni. Vežbe koje sam razvio a koje služe da postanemo svesniji fizičkih osećaja koje doživljavamo tokom svake emocije, kao i drugi pristupi koje sam pomenuo, mogu pomoći da postanemo pomni.
R a z o t k r iv e n e e m o c ij e 297 Kada sam pre više decenija počeo da istražujem emocije, nije bilo ni šaka nas - na svetu - koji smo radili takva istraživanja. Sada nas je sigurno na hiljade. Upravo je objavljen priručnik, ima preko četrdeset poglavlja, u svakom se opisuje različit skup nalaza i pitanja o emocijama, raspoloženjima i emocionalnim crtam a.197 Ovde nisam pokušao da pokrijem sve ono što je poznato, nego sam „ргоsejao“ ono za šta mislim da je najrelevantnije za razumevanje i poboljšavanje emocionalnog života, i o čemu najviše znam. U sledećoj deceniji biće mnogo novih nalaza i biće potrebno da se oni dodaju ovome što sam napisao.
Pogovor Želja mi je da podelim još neke misli o jednoj od emocionalnih veština o kojima sam govorio na početku ove knjige, o pomnosti - svesnoj svesnosti - postajanja emocionalnim/nom. Priroda nam ne pomaže u postizanju svesne svesnosti /conscious awareness/- potpune svesti o prvim trenucima buđenja neke emocije, a kamoli načinu na koji o svetu oko nas automatski donosimo praćene koje dovode do naših emocija. Većina ljudi gotovo nikada ne biva svesna procesa automatske procene koji inicira neku emocionalnu epizodu. Den Goleman je to nazivao svešću procenjivanja /appraisal awareness/.198 Ali napornim radom, razvijajući veštine koje nam priroda nije dala i nije nam olakšala da ih steknemo, neki ljudi mogu da razviju svest o impulsu - da postanu svesni emocijom podstaknutog impulsa u fazi pre činjenja radnji. Ne verujem da su emocije evoluisale na način koji bi pospešivao svest o impulsu. Kao da emocionalni sistem ne želi da mu se meša naš svesni um. Pre više od četrdeset pet godina Frenk Gorman, moj supervizor za psihoterapiju, govorio mi je da bi moj cilj trebalo da bude da svojim pacijentima pomognem da povećaju razmak između impulsa i radnje. Budisti govore o uočavanju iskre (koja se javlja prilikom iniciranja neke emocije) pre plamena (pod čime podrazumevaju emocionalno ponašanje kojim se emocija odigrava). Od nas ne traže da uočavamo procenu koja dovodi do iskre. Zapadnjačko i budističko gledanje su u tome podudarni.
300 P o l E k m a n Svest o impulsu predstavlja visok standard. Ne verujem da svako može da ga dostigne, a malo je verovatno i da oni koji ga dostižu to mogu uvek da urade.199 Ali, trud koji uložimo u razvijanje te svesnosti doprineće postizanju nečega što je dostižno za većinu nas - svesti o emocionalnom ponašanju, ili uočavanja sopstvenog emocionalnog stanja kada ono već počne da obično biva izražavano recima i radnjama. Ako možete da postanete svesni svoga ponašanja kada ono počinje da biva vođeno emocijom, onda možete prisebno da razmatrate da li vaša emocionalna reakcija odgovara situaciji u kojoj se nalazite i, ako odgovara, da li je odgovarajuće snažna i da li se manifestuje na najkonstruktivniji način. Pošto smatram da je to veoma važno, voleo bih da ovde sumiram načine na koje se može povećati svest o emocionalnom ponašanju i, kod nekih ljudi, ponekad, svest o impulsu-. • Radite vežbe za podizanje svesti o fizičkim promenama u vašem telu prilikom narastanja neke emocije, tako da vam te promene signališu da li postajete emotivni. (Ove vežbe se navode u okviru 5,6, 7. i 8. poglavlja.) • Da li biste prepoznali kada j e verovatno da ćete postati emotivni, pogotovo emotivni tako da posle zažalite, vodite dnevnik o nepovoljnim emocionalnim epizodama. To će vam omogućiti da predvidite vrele okidače pre nego što se susretnete s njima i da počnete da ih hladite, i da pritom vodite računa da ne importujete neka scenarija iz ranijih emocionalnih iskustava. (Opširnije o ovome pogledajte na str. 82-94.) • Učite da uočavate emocionalne reakcije osobe s kojom razgovarate tako da njenu reakciju koristite da vas obavesti o vašim povišenim emocijama. Voleo bih da pom enem i jedan kom plem entaran pristup, meditaciju čiste svesti /mindfulness méditation/. U samoj knjizi o tome nisam puno govorio jer su dokazi o tome da meditacija zaista poboljšava emocionalni život tek odskora počeli da se prikupljaju. Rezultati obećavaju, ali je isuviše rano da se tačno kaže do kakvih poboljšanja dolazi, da li je meditacija korisna za sve ljude i koliko su
R a z o t k r i v e n e e m o c i j e 301 trajna poboljšanja. Osim toga, ja ranije nisam mogao da razumem kako bi svesno usredsredivanje na disanje moglo da koristi emocionalnom životu. Kao grom iz vedra neba, samo nekoliko nedelja pre pisanja ovog pogovora, sinulo mi je objašnjenje. Sama praksa učenja da se pažnja usredsredi na neki automatski proces koji ne zahteva svestan nadzor razvija sposobnost da se obraća pažnja i na druge automatske procese. Dišemo bez razmišljanja, bez svesnog usmerenja pažnje na svaki udisaj i izdisaj. Priroda od nas ne zahteva da obraćamo pažnju na disanje. Kada pokušamo da obratimo pažnju na svaki udisaj, otkrivamo da nam već nakon jednog minuta, ako ne i pre, postaje vrlo teško da sprečimo svoje misli da nam ne odvrate pažnju. Učenje usmeravanja pažnje na disanje zahteva svakodnevno vežbanje tokom koga razvijamo nove nervne putanje koje će da omoguće to usmeravanje. Suština je u tome što se ove veštine transferišu i na druge automatske procese - doprinoseći razvijanju svesti o emocionalnom ponašanju i, eventualno, kod nekih pojedinaca, svesti o impulsu. O ovom svom objašnjenju zatražio sam mišljenje poznatih eksperata za meditaciju kao i eksperata i za emocije i mozak, po njima, ono ima smisla.200 Preporučujem da se pokuša sa meditacijom čiste svesti da se vidi da li kod vas deluje. Kao što sam rekao, to neće biti lako i verovatno neće doneti mnogo koristi vašem emocionalnom životu ukoliko ne vežbate redovno. U telefonskom imeniku svakog velikog grada naći ćete pregršt škola za meditaciju, od kojih su mnoge besplatne. Postoje razne vrste meditacije; vi, međutim, treba da tražite „mindfulness méditation“. Postoje i brojne knjige koje će vam pomoći da učite sami.201 Osvrnimo se sada na povećanje svesti o osećanjima drugih. U 10. poglavlju opisao sam mikroizraze koji mogu da razotkriju prikrivane emocije, ali nisam ništa rekao o suptilnim promenama izraza lica, koje su opisane u poglavljima 5-8. Ako znate šta treba da tražite, onda, ponekad, možete da saznate šta neko ko pokazuje suptilne izraze oseća i pre nego što on shvati da postaje emotivan.
302 Po l E k m a n Ponekad se suptilni izrazi pojavljuju na licima ljudi kada oni znaju tačno kako se osećaju ali to ne žele da pokažu. Suptilni izrazi su sve što može da „procuri“ kada ti ljudi nastoje da cenzurišu svoje izraze.202 Test u dodatku i Evine fotografije od 5. do 8. poglavlja prikazuju sve suptilne izraze koje sam otkrio. Novi CD koji sam objavio - „Subtle Expression Training Tool“ (SETT) - na neki način oživljava ove fotografije tako što se brzo smenjuju pred vašim očima. Što više vežbate rezultati su sve bolji. Moj CD koji sadrži pomagala za uočavanje i mikroizraza (METT) /Micro Expression Training Tool/ i suptilnih izraza (SETT) /Subtle Expression Training Tool/, koristilo je na hiljade ljudi različitih profesija. Upravo sam završio poboljšane verzije ovih vežbi. (Informacija i veb-sajt za ovaj CD dati su na zadnjoj stranici ove knjige.) METT2 prikazuje osamdeset četvoro različitih ljudi, od kojih su pola žene a pola muškarci, iz šest različitih etničkih grupa. SETT2, pored brojnih slika koje se pojavljuju u ovoj knjizi, uključuje slike muškaraca i žena iz šest etničkih grupa. Veštine se teško stiču; neke zahtevaju stalno vežbanje da bi se održavale, na primer veštine sticanja svesnosti koje sam upravo opisao. Neke su kao voženja bicikla, kada ih naučite, ne možete ih zaboraviti, ne morate stalno da vežbate. Mislim da veštine koje se stiču pomoću METT i SETT pomagala spadaju u ovu drugu vrstu. Uvežbavanje je neko vreme korisno, ali ubrzo postaje izlišno - vaše oko bude trajno naučeno. Ali bez znanja, veštine nisu dovoljne. Da biste poboljšali svoj emocionalni život, morate pojedinačno da razumete svaku emociju: njenu priču, univerzalne teme koje tu emociju okidaju, neke od najčešćih varijacija tih tema, funkciju te emocije - šta ona čini za nas, u kakvoj je vezi sa raspoloženjima i kada i kako može da bude uključena u emocionalne poremećaje, kao što je objašnjeno u poglavljima 5- 9. Uz ovako brz rast istraživanja emocija za nekoliko godina biće još toga. Držite priključak.
DODATAK Test tumačenje lica Predlažem da ovaj test uradite pre nego što pročitate ovu knjigu, pre nego što vidite slike iz 5 ,6 ,7 ,8 . i 9. poglavlja, ali i nakon što budete imali vrem ena da ih proučite. Ako vam je ovo prvi put da radite ovaj test, naročito ako još niste ni zavirili u knjigu, onda nem ojte da pogledate fotografije na narednim stranicam a dok ne pročitate ovaj uvod koji vas upućuje kako da izvučete maksimum iz testa. Zbog čega treba da se testirate? Zar svi već ne znamo da tum ačimo izraze lica? Zar moje istraživanje ne pokazuje daje to urođena sposobnost? Dok sam uveren da ne moram o da učimo kako da pravimo izraze lica koji pokazuju emocije (oni su ugrađeni našom evolucijom i spontano se javljaju prilikom buđenja neke em ocije), m anje je izvesno da li i sposobnost za raspoznavanje tih signala funkcioniše pom oću prethodno ugrađenih instrukcija ili se stiče učenjem u ranom životnom dobu. Može da postoji i međuteren, na kome je miguće da rano iskustvo ošteti ili uništi ugrađene instrukcije. Iako ne m ožem o tačno da znamo šta izaziva ove nedostatke, ipak znam o da su zapuštena i zlostavljana deca manje uspešna u raspoznavanju različitih izraza lica.203 Srećom, većina ljudi je imala detinjstvo u kome nisu bili zapušteni ili zlostavljani tako da mogu da prepoznaju emocionalne izraze na licu i u glasu ako su izrazi snažni a osoba koja ih pokazuje ne pokušava da um anji ili da prikrije znake emocije. Ipak, to se ne dešava često. Moje istraživanje204 je pokazalo da većina ljudi izgleda
304 P o l E k m a n ne koristi informacije sadržane u suptilnijim izrazima, prikazanim u ovoj knjizi. Pri mnogim razgovorima, m eđutim suptilni izrazi javljaju se m nogo češće nego potpuni i intenzivni. Osim toga, suptilni izrazi su često i najvažniji jer mogu da nam kažu ono što recima još uvek nije kazano ili što nikada niti neće biti rečeno. Kada emocija tek počinje da se doživljava i kada nije snažna, ona može da se prikaže u vrlo maglovitom izrazu, pri čemu su mišići samo m alo stegnuti, ili može da se registruje kao parcijalan izraz, prisutan samo u jednom delu lica, a ne preko celog lica, kao kod punog izraza. (Zapazite da u početku svog doživljavanja sve emocije ne m oraju da imaju nizak intenzitet; m oguće je da neka emocija bude odm ah vrlo jaka.) Kada ljudi pokušavaju da udešavaju svoje em ocionalne izraze tako što um anjuju znakove koji se javljaju, to može da dovede do maglovitog ili parcijalnog izraza. Kada vidimo maglovit ili parcijalan izraz, možemo da pretpostavimo da izraz ili tek nastaje ili da je udešavan da izgleda slabiji. Ako pokušavamo da potpuno eliminišemo znak ove emocije, to može da dovede i do mikroizraza -izraz se pokazuje na trenutak, obično ne duže od petine sekunde. M ikroizrazi se javljaju kada osoba svesno pokušava da sakrije sve znake o tom e kako se oseća (osoba zna kako se oseća ali ne želi da vi to znate). M ikroizrazi mogu da se jave i kada se inhibicija izraza odigrava izvan svesnosti, kada osoba nije svesna kako se oseća. M ikroizrazi mogu da budu vrlo kratki puni izrazi ili pak vrlo kratki parcijalni i/ili magloviti izrazi. Za prepoznavanje je najteža kombinacija sve tri vrste izraza u jednom izrazu - m ikro (vrlo kratki), parcijalan (registruje se samo u jednoj oblasti) i maglovit (bez mnogo stezanja mišića). Ali i to možete da naučite. Uputstva za test Trebaće vam list papira na linije, s redovima obeleženim od 1 do 14. Na vrhu papira napišite sledeće reči: ljutnja, strah, tuga, gađenje, prezir, iznenađenost, prijatnost. To su m ogući izbori za izraze
R a z o t k r iv e n e e m o c ije 305 na svakoj od 14 fotografija na narednim stranicam a. U redu pod brojem neke fotografije možete da napišete bilo koju reč ukoliko smatrate da nijedna ponuđena reč ne odgovara onome što ste videli. Takođe će vam trebati i papirna traka da vam posluži za obeležavanje stranice u knjizi. Svaku fotografiju treba da pogledate samo delić sekunde, tako da liči na m ikroizraz. Kasnije ćete im ati priliku da ih pogledate duže, da vidite da li ćete tada biti uspešniji. Lice koje gledate treba da bude iste veličine kao u stvarnosti, odnosno, veličine lica norm alne osobe. Pošto je fotografija manja, treba d aje držite na udaljenosti dužine ruku tako da za vašu retinu bude iste veličine kao kada bi ta osoba bila na udaljenosti uobičajenoj prilikom razgovora. Važno je da uvek pogledate samo po jednu sliku. Svaku sliku pogledajte što je kraće moguće i odm ah zatvorite knjigu. (Pre toga um etnite traku tako da se lakše vratite na to mesto.) Često nećete znati koju emociju je slika prikazala, ali nemojte ponovo da gledate. Oslonite se na predosećaj, upotrebite intuiciju ili nagađajte, ako treba, jer je moguće da ste izraz prepoznali - setite se da su oni univerzalni i urezani - a da to niste ni shvatili. Zapišite jedan od naziva za emocije koje ste nabrojali na vrhu stranice, ili neku drugu reč za koju mislite da više odgovara. Postupak ne prekidajte dok ne pogledate svih četrnaest slika. Potom m ožete da iskoristite drugu priliku da gledate slike, ovog puta malo duže. Dobro bi bilo da napravite pauzu od nekoliko m inuta i da upotrebite nov list papira, da bi vam se manje mešali utisci nastali prilikom prvog gledanja slika. Kada budete spremni, uzmite knjigu, ispružite ruke i gledajte samo po jednu sliku samo jed n u sekundu (m ožete u sebi polako da izgovorite „dvadeset jedan“), a onda zapišite svoje tumačenje lica koje ste videli. Možda se pitate zašto samo jedna sekunda, jer izrazi često traju duže od toga. Našli smo da u toku razgovora većina izraza traje između 0,5 i 2,5 sekundi. I dok m nogi izrazi traju duže od 1 sekunde, oni se često bore za vašu pažnju u konkurenciji sa recima, glasom i pokre-
306 P o l E k m a n tim a tela druge osobe, kao i sa vašim mislima o tome šta ta osoba govori i radi, da spomenemo samo ove remetioce. Pošto ste to dva puta uradili, ako vas ne mrzi, mogli biste još jednom da pređete test, bez vremenskog ograničenja. Kada budete spremni da pogledate odgovore, otvorite knjigu na 305. stranici.
FOTOGRAFIJA 1
FOTOGRAFIJA 2
FOTOGRAFIJA 3
FOTOGRAFIJA 4
FOTOGRAFIJA 6
FOTOGRAFIJA 7
FOTOGRAFIJA S
FOTOGRAFIJA 9
FOTOGRAFIJA 10